SNV Bulletin #7 Zalutali imetak

Zalutali imetak SNV Bulletin #7

/ SNV Bulletin #7

Impressum

Bulletin #7: Zalutali imetak

Izdavači / Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba

Urednici / Saša Milošević i Tamara Opačić

Autor / Nikola Bajto

predgovor / Čedomir Višnjić

summary / Bojan Munjin

lektura / Mira Bićanić

Prijevod / Branislava Milić

dizajn / Parabureau

Tisak / IT Graf

Tiraža / 600

ISSN / 1849-7314

ISBN / 978-953-7442-29-3

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000929047.

Podrška / Ured Vlade Republike Hrvatske za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Grad Zagreb

Zagreb, april 2016.

Fotografija na naslovnici:Glavno sjedište Srpske banke nalazilo se u centru Zagreba gdje je danas smještena centrala Hrvatske poštanske banke

/ 1/ Zalutali imetak

Oteto blago

Pripovijest o zločinu nad ljudima neizbježno zatomljuje onu o pljački, čak i kad je riječ o grabežnim umorstvima. Tako bi se vjerovatno jedino moglo objasniti posvemašnji nedostatak oz-biljnijih sabiranja i osvrta na nestajanje imovine koju su stekli i stvorili Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, u previranjima 20. vijeka. Dok o genocidu imamo stotine svezaka, sa tendencijom stalnog rasta, o imovini imamo – muk. Kao da je prihvaćeno shvatanjе o neminovnosti. A o kakvom je zamašnom društve-nom procesu riječ govori činjenica da se zastupljenost ovdaš-njih Srba u ukupnom stanovništvu Hrvatske kretala od svakog četvrtog pred Prvi svjetski rat do svakog dvadeset i četvrtog danas, grubo procijenjeno.

U toj drugoj polovini 19. stoljeća, konstitutivnoj za temu ovog rada, Srbi su u Hrvatskoj i Slavoniji u kratkom vremenu morali obaviti mnoge poslove: od pojavljivanja u javnom i političkom ži-votu zemlje, političkog ulaza u Sabor, do brze konsolidacije stare elite, formirane po vrednosnom i svim drugim kriterijima Dvojne monarhije, u okviru Khuenove vladavine – prvoga od modela za-jedničke hrvatsko-srpske politike koji će nastаjati i smjenjivati se u idućih stotinjak godina, pa sve do pojave prve nezavisne gene-racije univerzitetski obrazovanih ljudi, koja će narod uvesti u novi vijek. Objedinjavanje pripadnika stare činovničko-posjedničke elite (Živković, Šumanović, Medaković) sa energijom nastupa-jućeg trgovačkog sloja (najistaknutiji pripadnik je Matijević), uz korištenje iskustava ljudi iz Srbije (Paču, Kosta Taušanović) mu-drošću jednog Medakovića da u njihov krug uvuče nadolazeće Pribićeviće i njihove drugove, stvoren je društveni i politički okvir zlatnog perioda ove zajednice. Tome se svakako mora pridodati da je i društvena moć i utjecaj Srpske pravoslavne crkve kroz or-ganizaciju Karlovačke mitropolije, unatoč jadanju jerarhije na za-konska rješenja koja su nametnule mađarske vlasti, upravo u tom periodu bila na svom vrhuncu. Jedinstveno svjedočanstvo uspona i bogatstva Mitropolije predstavlja šematizam Mate Kosovca, službenog autonomnog statističara, Srpska pravoslavna mitropolija Karlovačka iz 1911. godine.

Djelo ovih ljudi je i centralno političko glasilo Srbobran. Krug oko njega predstavljaće onu patriotsku grupu koja će konačno uobličiti moderni nacionalni identitet krajiških Srba, pa i mnoge elemente njihove političke kulture. Nikad zapisano kao program,

/ SNV Bulletin #7 / 2

ali praksa stare ekipe je upućivala na ideal stvaranja izdvojene i relativno zatvorene vjerske i nacionalne zajednice. Pribićevići taj model nikad nisu jasno porekli, koristeći sva njegova postignuća, ali njihova je politika omogućila izlaz iz njega. Kao ilustraciju i tih težnji i ozbiljnosti organizacionog rada, spomenimo i ovdje spi-sak aktivnih srpskih nacionalnih institucija u gradu Zagrebu pred Prvi svjetski rat:

/ Dobrotvorna zadruga Srpkinja/ Srpska akademska omladina/ Srpska banka/ Srpska crkva/ Srbobran, Seljačko kolo (listovi)/ Srpska čitaonica/ Srpska đačka biblioteka/ Srpska osnovna škola/ Srpska štamparija/ Srpski devojački internat / Srpski Soko/ Srpsko akademsko literarno društvo Njeguš/ Srpsko akademsko pevačko društvo Balkan/ Srpsko akademsko potporno društvo/ Srpsko bratstvo (društvo za posmrtnu pripomoć)/ Srpsko pevačko društvo/ Srpsko zabavište/ Srpsko privredno društvo Privrednik I u ostalim gradovima Srbi su tada razvijali svoju, doduše svedeni-ju, mrežu ustanova, koja je, obično, pored Crkve i crkveno-školske opštine obuhvatala dobrotvornu zadrugu Srpkinja, banku ili šte-dionu, i pjevačko društvo. Takva razvedena mreža sama po sebi stvarala je gomilanje imovine, pokretne i nepokretne. Danas, po-slije samo sto godina, tom svijetu više nema nikakvog traga, osim ponekog groba pod mirogojskim arkadama.

(Na ovom mjestu moramo otvoriti jednu važnu zagradu, da bi-smo barem naznačili temu ili problem koji se uglavnom zaobilazi. Ispod toga uglancanoga institucionalnog okvira ležala je socijal-na tempirana bomba – agrarno prenaseljeno srpsko selo. Brojne štedione sa akumuliranim trgovačkim kapitalom više su pred-stavljale i činile dio začaranog kruga siromaštva za selo gladno kapitala, nego što su predstavljale izlaz iz njega. Vrijedni rad Privrednika, koji je unaprijedio zanatsko-trgovački sloj Monarhije i Kraljevine Srbije i Jugoslavije, više je bio “puštanje krvi”


(tradicionalna metoda liječenja) nego rješenje obrazovnih i mo-dernizacijskih pitanja. Isto vrijedi i za tadašnje masovno iselja-vanje u Ameriku. Bio je to rad utvrđen uobičajenom praksom za ove prostore, koji će jedino Adam Pribićević pokušati problema-tizovati – rad na slanju bistrijih i odrješitijih u svijet. Takav model društvene intervencije trajaće i za vladavine kralja Aleksandra i Vladimira Bakarića; zauvijek ostaje otvoreno pitanje: da li je mo-glo drugačije i više.)

Godina 1918. je za ovaj krug boraca bila više od pobjede; bilo je to ostvarenje, kraj povijesti. U trenutku u kojem je iz faze rušenja tuđe države, koja je pak predstavljala i faktor stabilnosti, trebalo preći u ofanzivnu izgradnju i čuvanje vlastite države, promije-njeni je okvir doveo do demobilizacije ionako nedovoljnih snaga. Otišli su ljudi, institucije su se izmjestile, uglavnom u Beograd, a odgovornost je porasla. Svijet se promijenio. Spisak imovine negdje je i povećan (Srpska banka), neki trgovci su postali lokalni industrijalci (Bačić u Jasenovcu, Gredelj u Vojniću), ali među-nacionalni i socijalni odnosi nagrizali su novu državu od njenog nastanka. Tridesetih godina odnosi su ušli u fazu koja je slutila nastup ekstremnih političkih snaga. Ideologije HSS-a i SDS-a više ni programski nisu nudile izlaz zemlji željnoj industrijalizacije i modernizacije svake vrste, zemlji kojoj je u međunarodnim odno-sima malo toga išlo na ruku. Nastala primarno kao antigermanski projekt, država se prvi put suočila sa iznova ojačanim Berlinom.

Ta 1941. godina označila je tragični prelom u sudbini naroda i sveg njegovog imetka. U jednom naletu biće uništeno gotovo sve. Ustaški napad je išao u dva smjera na nezaštićenu zajednicu: na potpuno uništavanje građanskog sloja pljačkom, ubistvima, pro-gonom i odnarođivanjem te na zatiranje krajiških sela masovnim zločinima koji su, u najboljem slučaju, završavali prelaskom na katoličku vjeru. Likvidirane su sve kulturne, obrazovne i ekonom-ske ustanove, likvidirana je Srpska pravoslavna crkva, a ustaše su pljačku srpske imovine ponudile hrvatskom narodu kao bitan dio vlastitog programa. Položaj Srba u NDH bio je analogan položaju Jevreja u Trećem Rajhu; razlika je bila tek u naglašenijoj zloči-načkoj sistematičnosti velikog uzora, i na drugoj strani – krvo-ločnosti najboljeg i najodanijeg učenika. Ovo iskustvo potpunog uništavanja nešto je trajno prelomilo u svijesti preživjelih. Ionako tanke niti kontinuiteta više nije imao ko održavati, i popucale su. A i zlo je bilo takvo i toliko da je tražilo zaborav kao društveni anestetik. Nisu za to krivi samo komunisti, iako su oni od toga napravili program. Više se niko nije sjećao ni vladika ni političara


ni istaknutih ličnosti predratnog života, i nije to bilo samo zbog straha. Opet se moralo krenuti od nule; uspostavljao se sistem vrijednosti koji je polazio od te nule kao prednosti pred onima u kojih su generacije vijekovima nasljeđivale jedna drugu. I odnos prema imovini je bio blizu nule.

Njene ostatke prikupljale su i čuvale, koliko je i kako ko mogao, Crkva i Prosvjeta, ne uvijek u potrebnoj suglasnosti. Da je bilo mo-guće da politički prežive, Brkić, Žigić i Opačić bi učinili i mnogo više. Ali bilo je prerano za takve politike unutar komunističkog pokreta, naročito za srpsku unutar KPH. I Prosvjeta i Crkva bile su plitkog daha 50-ih i 60-ih godina, sve dok politika komunističkog vodstva nije dovela do neizbježne posljedice – jačanja hrvatskog i svih drugih nacionalizama, unutar i izvan vladajuće Partije. Tada se Prosvjeta, kao jedina legalna mogućnost, pojavila u ulozi onog ko okuplja nacionalne snage, skuplja krhotine njihovih progra-ma, pa u priči o prošlosti nailazi i na pitanje imovine. Ljudi poput Vlade Ivkovića, Branislava Ćelapa i Dušana Kalembera imali su i lično pravo na to kao potomci porodica koje su spadale u staru srpsku elitu. Uslijedila je, međutim, još jedna nivelirajuća politička pacifikacija kojom je kupljeno 20 godina prividnog mira, a potom ubrzani razvoj međunarodnih odnosa koji su Jugoslaviju odveli opet na gubilište.

Tako su stvarani uslovi za četvrtu revoluciju na tlu Hrvatske u 20. stoljeću (1918., 1941., 1945.). Sve tri prethodne revolucije su, uz klasične ideološke i političke manifestacije (oslobođenje, izgradnja novog svijeta), donosile i krupne promjene u imovin-sko-pravnim odnosima, odnosno raspolagale su tuđom imovi-nom. Svaka je uključivala agrarnu reformu, kolonizaciju i neku vrstu nacionalizacije, manje ili više racionalne i kontrolisane. Samo je prva od njih nešto donijela i Srbima u Hrvatskoj, treća je pak nešto dala Vojvodini – po onom tzv. modelu slanja u svi-jet. Druga je, kao što smo rekli, označila trajan prelom u sudbini naroda, a četvrta je “dovršila posao”. Više nije bilo snage za ra-cionalan odgovor na snažan nacionalni angažman gotovo cijelog hrvatskog naroda. O svemu ovome iz zadnje faze već se deceni-jama može čitati u novinama.

Tekst Nikole Bajte, koji čitalac ima pred sobom, dragocjen je doprinos istini u hrvatskoj povijesti prošlog stoljeća. Naročito je dragocjeno praćenje imovinsko-pravne evolucije pojedinih doba-ra, od kraja 19. vijeka do naših dana. Na pojedinim se slučajevima odražava cjelovita politička povijest Hrvatske i Jugoslavije. Pritom


je jasno da se ovdje radi samo o vrhu ledenog brijega – o vla-sništvu vodećih nacionalnih institucija koje, u kontinuitetu ili bez njega, postoje i rade do danas: Srpske pravoslavne crkve, Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, Srpskog privrednog društva Privrednik i Srpske banke u Zagrebu. Autor prati njihov životni, pravni i poli-tički put, koliko su mu to dopustili dostupni dokumenti i literatura, Privrednik i Prosvjetu iscrpno, a Crkvu i Srpsku banku uopšteno. Postoji i danas ozbiljna vjera da će jedan manji, precizno locirani i nekoliko puta selektirani, dio imovine biti vraćen ovim institucija-ma. Stotinjak hiljada seoskih imanja, šuma, livada, luka, voćnjaka, kuća, štala i ambara, tema su za neku mnogo deblju knjigu, koju tek treba napisati.

Od nekadašnjeg arhipelaga ostale su razbacane krhotine. Zato je najvažniji zadatak našeg vremena istražiti i zapisati istinu o prošlosti. Danas i ovdje, put u eventualnu bolju budućnost, trasira upravo ta borba i njeni rezultati.

Čedomir Višnjić


Zalutali imetak Stvaranje, oduzimanje i povrat imovine Srpske banke, SPD-a Privrednik, SKD-a Prosvjeta i Srpske pravoslavne crkve

Uvod

Kada Splićani danas kažu da će se naći “ispred banke”, misle na centralni dio Rive kojim dominira bijelo pročelje secesijske zgra-de podignute 1912. godine. To je jedina tamošnja četverokatnica koja je visinom nadmašila Dioklecijanovu palaču, zakrivajući čak i staru Mletačku kulu. Zgrada na prestižnoj gradskoj lokaciji danas je u mješovitom vlasništvu, a u njoj su smješteni konzulati Italije, Francuske i Velike Britanije, jedan gradski ured te poslovnice Splitske i Zagrebačke banke. Prije više od stotinu godina zagrebački arhitekt Bruno Bauer projektirao je tu četverokatnicu kao raskošnu filijalu Jadranske banke, a ona je nakon onovremenih bankarskih udruživa-nja uskoro prešla u vlasništvo Srpske banke iz Zagreba. U to vrijeme Srpska banka bila je snažna financijska institucija koju su 1895. osnovali utjecajni srpski trgovci i veleposjednici iz hrvatskih krajeva u sastavu Austro-Ugarske Monarhije.

Uz to, Srpska banka bila je i centralna privredna institucija srpske zajednice u Hrvatskoj: u sljedećim godinama oko nje će se početi formirati i druge privredne, kulturne i dobrotvorne organizacije, po-put Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga, Centralne kase srpskih privrednih zadruga, Srpskog privrednog društva Privrednik i dobro-tvornih zadruga Srpkinja. Sve su one, u skladu s duhom vremena, nosile nacionalni predznak i bile su usko povezane s političkim pro-gramom ekonomske elite okupljene oko Srpske samostalne stranke. Ta je elita u tadašnjem složenom državnom okviru Austro-Ugarske nastojala unaprijediti svoj položaj gradnjom stranačkih i drugih orga-nizacija, okrupnjavanjem industrijskog i trgovačkog kapitala te školo-vanjem odgovarajuće, stručne radne snage, unutar pretežno seljačke srpske zajednice. Bilo je to vrijeme spore, ali postojane moderniza-cije koja se sa zapada Evrope prelijevala prema jugoistoku name-ćući preoblikovanje političkih i privrednih odnosa. Transformacija tradicionalnog društva u građansko odvijala se tada usporedno s izgradnjom različitih nacionalnih identiteta, a na prijelazu u 20. sto-ljeće već su bili jasno formirani i mnogi konkretni nacionalni projekti.


Na području razgraničenja dvaju onemoćalih carstava, Osmanskog i Habsburškog, nove nacije stvarale su svoje infrastrukture natječući se za pozicije na političkoj mapi, na kojoj su se neprestano crtale nove granice.

Pred institucijama hrvatskih Srba nalazilo se u 20. stoljeću turbu-lentno razdoblje dvaju svjetskih ratova i čestih promjene režima, od raspada Austro-Ugarske sve do krvavog sloma druge Jugoslavije. Nije nikakvo čudo što takvo vrijeme teških iskušenja mnoge od tih institucija nisu preživjele. Prilično velika imovina koju su srpske organizacije akumulirale kroz svoje dugogodišnje djelovanje često se zbog političkih napetosti nalazila na udaru. Prijelomno je bilo razdoblje 1940-ih godina, kada s uspostavom tzv. Nezavisne Države Hrvatske dolazi do općeg progona Srba, ukidanja njihovih institu-cija i zapljene imovine, kako privatnih, tako i pravnih osoba. Iako je ustaški režim Ante Pavelića 1945. srušen, po završetku Drugoga svjetskog rata došlo je do promjene društvenog sistema u kojem restitucija više nije bila moguća. Stranačke organizacije prestale su djelovati. Srpska banka, koju su ustaške vlasti stavile pod svoju kontrolu i preimenovale u Trgovinsko-industrijalnu banku, u novom sistemu zasnovanom na ideji društvenog upravljanja nije mogla biti vraćena prijašnjim vlasnicima. Srpska pravoslavna crkva, koja je pod ustaškim vlastima bila preimenovana u Hrvatsku pravoslavnu crkvu, u novom je socijalističkom poretku vratila svoje ime, ali je

/ Secesijska palača iz 1912. koja je nekoć pripadala Srpskoj banci dominira centralnim dijelom splitske Rive


ostala bez većine svoje imovine. Srpsko privredno društvo Privrednik, zabranjeno u NDH, ugašeno je nakon rata jer je njegova glavna dje-latnost – školovanje za rad siromašne seoske djece – postala jedna od funkcija socijalističke države. Na isti su način ugašene i ženske dobrotvorne zadruge Srpkinja.

Imovina svih tih organizacija bila je nakon Drugoga svjetskog rata raspačana i razdijeljena uglavnom između novih privrednih subjekata, jedinica lokalne samouprave i drugih tijela vlasti. Jednim je dijelom ona ustupljena i novoj nacionalnoj organizaciji, nastaloj u krilu parti-zanskog pokreta, Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta, osnovanom u Glini 1944. godine. Nastavljajući neke djelatnosti ranijih udruženja, Prosvjeta je naslijedila i dijelove imovine Srpskog saveza zemljorad-ničkih zadruga, zadruga Srpkinja i društva Privrednik, čija je vrijednost bila prilično velika. Međutim, uskoro je i sama Prosvjeta počela osta-jati bez tih nekretnina, da bi u okviru događaja oko Hrvatskog prolje-ća 1971. godine i njezin rad bio obustavljen, zajedno s radom Matice hrvatske. Na taj su način sve ranije nacionalne organizacije hrvatskih Srba, uključujući i onu koju su osnovali komunistički intelektualci, ostale bez svoje nekadašnje imovine, dok je u slučaju Srpske pravo-slavne Crkve ona bila značajno umanjena. Početkom 1990-ih, nakon još jedne promjene društvenog sistema i državnog okvira, došlo je do pokušaja obnove dijela tih organizacija, ali i sada pod vrlo nepovolj-nim okolnostima novog rata u čijem su se središtu ponovo našli hr-vatsko-srpski odnosi. Ipak, obnovljen je rad Prosvjete, ponovo je osno-van Privrednik, okupili su se potomci nekadašnjih dioničara Srpske banke, a Srpska pravoslavna crkva, ohrabrena pozitivnim zakonima, pokrenula je postupke za povrat imovine.

Imovina kojom su te organizacije nekoć raspolagale bila je zaista go-lema, odražavajući njihovu nekadašnju ekonomsku snagu. Osim već spomenute atraktivne četverokatnice Srpske banke u centru Splita, njezino glavno sjedište nalazilo se u Jurišićevoj 4 u centru Zagreba (gdje je danas smještena centrala Hrvatske poštanske banke), u pa-lači od gotovo pet tisuća četvornih metara. Srpska banka imala je u svojem vlasništvu hotele Lapad i Imperial u Dubrovniku, kao i brojne druge vrijedne nekretnine, no najznačajniji dio njene imovine činili su bankovni kapital i udjeli u čitavom nizu poduzeća u Hrvatskoj, Srbiji i drugim dijelovima nekadašnje Kraljevine Jugoslavije. Srpska pravoslavna crkva, kao najstarija od spomenutih institucija, ras-polagala je najvrednijom imovinom diljem zemlje, pa je i kod nje riječ mahom o nekretninama smještenima na najatraktivnijim za-grebačkim lokacijama – početak Ilice, Bogovićeva ulica ili Cvjetni trg, te u centrima gradova poput Šibenika, Zadra ili Dubrovnika. Radilo se, također, i o velikim zemljišnim posjedima koji su pripadali


manastirima i parohijama u manjim gradovima i općinama. Zgrade Privrednika u Zagrebu bile su smještene u strogom gradskom centru, u Preradovićevoj, Berislavićevoj i Gajevoj ulici, a društvo je imalo vrijedne objekte i u Daruvaru, Rijeci, Pakracu, Slavonskom Brodu, Osijeku, Gospiću, Vinkovcima i nizu drugih hrvatskih gradova. Veliki kompleks s djevojačkim internatom Zagrebačke dobrotvorne zadruge Srpkinja bio je smješten preko puta Privrednikova sjedišta u Preradovićevoj ulici, na površini od 4600 četvornih metara, a tek nešto dalje u Berislavićevoj ulici nalazili su se objekti Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga. Imovinu Prosvjete činile su preuzete zgrade posljednjih dvaju društava nakon Drugoga svjetskog rata i najvred-niji dio Privrednikovih nekretnina. Zamiranjem rada Prosvjete nakon 1972. godine, ona je postupno gubila i svoju imovinu, da bi 1980. bila i formalno izbrisana iz tadašnjeg Registra udruženja građana.

Nakon 25 godina od uspostave Republike Hrvatske najviše je uspje-ha u procesu povrata imovine imala Crkva, koja je jedina održala kontinuitet pravnog postojanja, dok su ostale organizacije vodile zamršene imovinsko-pravne postupke, gotovo bez ikakva rezultata. Ipak, Prosvjeta je 2014. uspjela okončati dugogodišnju sudsku bitku za dio svojih nekretnina u Preradovićevoj ulici, dok je rješenje za ostatak njezinih zahtjeva pronađeno tek političkim putem kada joj je, nakon dugotrajnih pregovora, Vlada u rujnu 2015. darovnicom vratila ostatak nekretnina u Preradovićevoj. Prosvjeta je zauzvrat obustavi-la sudske postupke za povrat, a sličnoj vrsti rješenja, barem za dio svojih nekretnina, nada se i Privrednik. Situacija oko imovine Srpske banke ostaje i dalje krajnje neizvjesna.

/1 Vrijeme stvaranja /1.1. Osnivanje Privrednika i Srpske banke

Društvo Privrednik osnovano je 1897. godine, a za njegova prvog i doživotnog predsjednika izabran je daruvarski trgovac i veleposjed-nik Isidor Dobrović (Šikloš, 1841. – Daruvar, 1914.). Glavni inicijator Vladimir Matijević (Vojnić, 1854. – Beograd, 1929.) i njegov kum Nikola Ćuk (Bruvno, 1860. – Zagreb, 1937.), obojica također trgovci, bili su potpredsjednici društva. Dvije godine ranije, ti isti ljudi i nji-hovi najbliži suradnici bili su među glavnim pokretačima i članovima vodstva Srpske banke. Jednako tako oni su sudjelovali i u osnivanju Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga (1897.), pod čijim je okriljem


isprva djelovao Privrednik, te Centralne kase srpskih privrednih za-druga (1898.). Istovremeno, supruge Dobrovića i Matijevića, Kristina Dobrović i Paulina Matijević, utemeljile su 1896. godine zagrebač-ku Srpkinju, po uzoru na istoimene ženske dobrotvorne zadruge iz Vojvodine, čiji su ciljevi bili moralno, prosvjetno i materijalno poma-ganje srpskog ženskog pomlatka. Kasnije, unutar zadruge u Zagrebu, osnovan je u Preradovićevoj ulici 21 i 23 i Srpski djevojački internat. Ta personalna povezanost navedenih organizacija govori o tome da je iza njihova pokretanja stajala jedinstvena nacionalno-prosvjetitelj-ska i gospodarska ideja.

Trojici osnivača bilo je zajedničko što su još kao dječaci započeli kao trgovački šegrti – Dobrović u Pakracu, a Matijević i Ćuk u Zagrebu. Kada su se kasnije osamostalili, osnivali su svoje radnje i poduzeća kroz koja će potom na sličan način proći desetine novih šegrta. Bio je to tada prirodan put do stjecanja posla, kvalifikacija i imetka, što će kasnije postati obrazac po kojem će smišljeno djelovati i Privrednik. Ovo društvo nije bilo samo privredna i dobrotvorna organizacija; ono je svojim radom na podizanju srpskog građanskog sloja iz siromašne seljačke baze bilo i strastveno nacionalno usmjereno te usko vezano uz politiku koju je vodila nova srpska elita u usponu.

Imovina kojom je Privrednik raspolagao imala je ključnu ulogu u funkcioniranju društva. Aktivnost Privrednika polazila je od suradnje s učiteljima, svećenicima i drugim ljudima koji su na terenu djelovali kao povjerenici društva na pronalaženju nadarenih dječaka, a kasnije i djevojčica iz siromašnih seoskih obitelji. Ta djeca kroz Privrednikovu su se mrežu, najčešće preko Zagreba, upućivala kod odabranih

/ Paulina i Vladimir Matijević, pokretači niza privrednih i dobrotvornih organizacija hrvatskih Srba


zanatlija i trgovaca gdje su se obučavala kao šegrti. Povjerenici su bili zaduženi da prate njihovo osposobljavanje i odnos vlasnika radnji prema njima, dok su sredstva za rad društva osiguravali bo-gati pripadnici srpske elite, koji su bili članovi kasnije osnovanog Privrednikova Patronata, tijela koje je nadziralo rad društva. Ti ljudi isprva su financirali aktivnosti društva jednokratnim donacijama, a nakon što se rad učvrstio i društvo steklo velik ugled u srpskoj za-jednici, sve više dobrotvora odlučivalo se na osnivanje fondacija i poklanjanje društvu dijela svoje imovine u nekretninama i dionicama, mahom onima Srpske banke. Treba reći da je srednjovjekovni crkve-ni institut osnivanja zadužbina bio još uvijek živ u srpskom narodu i imućni ljudi koji nisu imali djece često su ostavljali imovinu u vjerske i druge društvene svrhe. Mnogi od Privrednikovih dobrotvora tako su oporučno ostavljali društvu vrlo značajne dijelove svoje imovine, a pokretač društva Vladimir Matijević, koji je stajao iza osnivanja niza tadašnjih srpskih organizacija, oporučno je Privredniku ostavio cje-lokupno svoje bogatstvo. Društvo je na osnovu vrijednosnih papira ubiralo dividende, a poklonjene nekretnine stavljalo je u komercijalni najam. Ove nekretnine postale su izvor stabilnih prihoda za njego-vo redovno funkcioniranje. Pritom su nekretnine, o čemu svjedoče sačuvane darovnice, bile ustupljene društvu namjenski, isključivo u svrhu Privrednikovih aktivnosti na podizanju i školovanju pitomaca.

Na početku djelovanja organizacije, od 1900. i 1902. godine, budući Privrednikovi pitomci dočekivani su na zagrebačkom željezničkom kolodvoru, u smještani u adaptirane barake u jednom vinogradu po-red Zagreba, koji je društvu ustupio Nikola Ćuk. Budući šegrti, koji su morali biti u dobi između 12 i 15 godina, fizički i mentalno zdravi, do-brog vladanja, pismeni i matematički vješti, dolazili su u pratnji svo-jih povjerenika u Zagreb, praktički bez ikakvih sredstava. U Ćukovu vinogradu, gdje su bile uređene spavaonice, trpezarija i ostali prateći objekti, pitomci su se zadržavali dva-tri tjedna i obavljali liječničke preglede, provjere sposobnosti i sklonosti prema određenim zani-manjima. U tom periodu bilo je više od dvije tisuće dječaka poslanih na obučavanje kod odabranih poslodavaca. Najčešće su to bili vla-snici različitih zanatskih i trgovačkih radnji – Srbi, ali ništa manje ni Hrvati, te naročito Židovi, koji su u Zagrebu i drugim gradovima činili značajan dio trgovačko-obrtničkog građanstva. Kako se djelatnost društva uhodavala, tako se počela razvijati i ozbiljnija infrastruktura. Svoju prvu vrijednu nekretninu Privrednik je stekao 1907. g. kada je od trgovca Milana Nossana kupljena zgrada u Preradovićevoj 18, s pri-padajućim dvorištem i gospodarskim objektima, o čemu je sačuvan kupoprodajni ugovor. Tu je zgradu, podignutu 1875. g., projektirao zagrebački arhitekt Janko Jambrišak, a Privrednik ju je platio 78.000 tadašnjih kruna, od čega je najveći dio osigurao Matijević.


Ona je postala centrala organizacije u kojoj su se otada primali pi-tomci, prolazeći sličnu proceduru s pregledima i ispitima kao ranije u Ćukovu vinogradu. Na pročelju zgrade stajao je natpis “Privrednikov dom”, a kompleks je kasnije dvaput proširivan i nadograđivan, naj-prije 1931. godine, kada je dvorište zatvoreno zgradom sa sjeverne strane, i zatim 1939. godine kada je novom zgradom zatvoreno s juž-ne strane. Tako je, uz adresu Preradovićeve 18, kompleks proširen još na dvorišne adrese Preradovićeva 18/1 i Preradovićeva 18/2, dok se zemljište u vlasništvu društva protezalo sve do kraja gradskog bloka, do Gundulićeve ulice. Do tada je Privrednik već bio snažna organi-zacija kroz koju su prošle tisuće pitomaca. Do 1914. bilo ih je blizu 10 tisuća, a do 1941. bit će ih gotovo 37 tisuća. Način na koji je društvo u prvim desetljećima 20. stoljeća stjecalo imovinu, koja će 1940-ih naj-prije biti zaplijenjena od strane ustaških vlasti, a nakon rata konfisci-rana i nacionalizirana, možda najbolje pokazuje sačuvano zakladno pismo prvog predsjednika društva Isidora Dobrovića i njegove su-pruge Kristine iz 1911. godine. To pismo, zahvaljujući Dobrovićevim brojnim napomenama, pruža i dobar uvid u ideologiju i nacionalnu motivaciju Privrednikovih osnivača i dobrotvora. Na početku pisma Dobrović navodi: “Mojim svagdašnjim prinosima za života i mojom današnjom oporukom posvetio sam Srpskom privrednom društvu Privrednik u Zagrebu do sad, što u gotovom, što u nekretninama, pre-ko 240.000 kruna sa odredbom da se kod Privrednika osnuje za vječi-ta vremena fond pod imenom: ‘Fundacija Isidora i Kristine Dobrović iz Daruvara’.”

Dobrović nadalje određuje da će tim fondom upravljati Privrednikov Patronat “po svojoj najboljoj uviđavnosti”, uz posebnu odredbu za dio donacije koji čini kuća “broj 8 i 9 na pijaci u Daruvaru”. Ta se kuća, kaže Dobrović, ne smije prodati.

“Pred tom kućom na pijaci ima stari srpski pravoslavni krst. Taj se krst imade iz te kuće izdržavati a isto tako i električno osvjetlenje. Na krstu svjetiljka neka je u jakosti 5. N. S. (normal svjeća) i da gori kroz vrijeme dok traje i javna gradska rasvjeta. Ako bi elektrike ne-stalo imade se izdržavati kandilo.”

Na isti način, na koji je propisao osvjetljenje staroga pravoslavnog krsta, Dobrović je detaljno propisao kako će se upravljati prihodima te kuće, u kojim će se slučajevima vršiti njena nadogradnja ili što će se napraviti ako kuća izgori u požaru. Potom slijedi možda najza-nimljiviji dio pisma: “Dućanske prostorije te kuće imadu se uvek u prvom redu iznajmljivati Srbima pravoslavne vjere u privredne svrhe (dakle Srbima trgovcima, zanatlijama, srpskom novčarskom zavodu i slično) pa makar i za pet posto jeftinije nego drugima.”


Iste napomene o nacionalnosti i vjeri Dobrović daje kada prelazi na novčani dio svojeg fonda: “Prihod od ostatka fonda u visini od 100.000 kruna neka se prije svega upotrebljava na svagdanje tekuće troškove društva Privrednika, a u prvom redu oko namještanja valja-nih pravoslavnih Srba šegrta, jer to je temelj, to je po mome mišlje-nju najpreče, najvažnije. Kapital koji svagda preko rečenih 100.000 kruna pretiče, neka se izdaje godišnje u zajam valjanim mladim pra-voslavnim Srbima trgovcima i zanatlijama, Privrednikovim pitomcima, koji u mjestima i krajevima gđe Srbi žive (dakle u srpskim krajevima) svoje samostalne radnje otpočimali budu, a nikako onima koji bi se etablirali u mjestima i krajevima, gđe nema Srba.”

Ono do čega je dobrotvoru Dobroviću najviše stalo jest da se nje-govom imovinom za posao koriste Srbi pravoslavci “pa makar i za pet posto jeftinije”, da se ističe osvijetljeni pravoslavni križ, čak i ako nema struje, i da se podupiru mladi pravoslavni trgovci i zanatlije, i to pod uvjetom da ne odlaze raditi u nesrpske krajeve. Taj posljednji uvjet pokazuje kako je za Dobrovića podupiranje pravoslavnih Srba u njihovim karijerama istovremeno značilo i nešto više – afirmiranje pravoslavnog srpstva. Njegova zadužbina, kako je u pismu konačno

/ Nekadašnji Privrednikov dom u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, s ćiriličnim natpisom na pročelju


naglasio, ako se tih ciljeva ne bi držala, prešla bi pod upravu narod-no-crkvenih fondova.

Pravoslavna crkva svojom ukorijenjenošću u narodu i organizacij-skom strukturom smatrala se posljednjim utočištem srpstva – ako sve drugo propadne. No ona je bila i oslonac ekonomskog i nacional-nog uzleta hrvatskih Srba krajem 19. stoljeća, jer se taj uzlet mogao poslužiti i institucijom Srpske crkveno-školske autonomije: s izborima predstavnika Srpske pravoslavne crkve za Srpski autono-mni crkveno-školski sabor nisu se regulirala samo vjerska i školska pitanja, nego su se razvijali i oblici društvenoga, kulturnoga i privred-nog organiziranja. Srpska pravoslavna crkva raspolagala je i bogatim narodno-crkvenim fondovima iz kojih su izniknuli prvi srpski novčani zavodi čiji će uzor slijediti Matijević i njegovi suradnici. Mreža or-ganizacija Matijevićeva kruga uskoro će prerasti ograničenja ipak konzervativne crkvene strukture i dokazati se na ekonomskom polju. Povezanost s Crkvom ostat će trajna, a na terenu će crkvene općine i svećenstvo surađivati u regrutaciji Privrednikovih pitomaca.

Tako je napomenom o prenošenju njegove zadužbine na crkvene fondove predsjednik društva Dobrović samo slijedio Privrednikova osnivačka pravila, koja su propisivala da se u slučaju prestanka rada društva sva njegova imovina ima predati Savezu srpskih zem-ljoradničkih zadruga, a u krajnjem slučaju Crkvi. “Ako u vrijeme razlaza ovog društva ne bi postojao Savez srpskih zemljoradničkih zadruga, ili ako bi se ovaj Savez kojim god načinom razišao, onda se ima predati društveni imetak Privrednika, preostali kao glavnica, Srpskoj pravoslavnoj crkveno-školskoj opštini u Zagrebu na upra-vu, s tim da ona 9/10 prihoda glavnice upotrebljuje u gore rečenu

/ Prvi predsjednik Privrednika Isidor Dobrović s Privrednikovim pitomcima


svrhu u smislu ovih pravila, a 1/10 prihoda pomenute glavnice u srpske crkveno-školske potrebe”, glasila je odredba o prestanku rada Društva. Upravo ta odredba će kasnije, kada u drugoj polovici 1990-ih zakonski bude omogućen povrat nacionalizirane imovine, s jedne strane biti osnova za održavanje kontinuiteta prava na odu-zete nekretnine, ali će, s druge strane, dovesti i do prijepora između Crkve, obnovljenog društva Privrednik i Prosvjete, koja je pretendirala na dio iste imovine. Dobrovićevo zakladno pismo iz 1911. godine baca svjetlo na kontekst u kojem je društvo djelovalo i na njegovu nacionalnu misiju, proizašlu iz ideološkog i političkog okvira obli-kovanog u prethodnim desetljećima. Ovdje ne možemo ići daleko u prošlost, no možemo istaknuti neke događaje koji su obilježili to vrijeme. Berlinski kongres iz 1878. godine, održan po okončanju Rusko-turskog rata, između ostalog je rezultirao austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine te punom suverenošću Srbije koja se tada značajno proširila prema jugoistoku na račun Osmanskog Carstva. Srbija postaje važan regionalni faktor čiji se utjecaj pre-ko pravoslavnog stanovništva u BiH i Hrvatskoj pruža duboko u austro-ugarski prostor. Tri godine kasnije Vojna krajina, granično područje prema Osmanskom Carstvu, pripojena je ugarskom dijelu Hrvatske. To područje, nastanjeno s preko 40 posto pravoslavnog stanovništva, već je duže vrijeme gubilo svoju obrambenu funkciju, dok su istovremeno procesi modernizacije rastakali tradicionalne kućne zadruge i društveno-ekonomske odnose, zamrznute ranijom vojničkom organizacijom.

Ukidanje Vojne krajine 1881. značilo je političku integraciju tog stanovništva u hrvatski parlamentarni sustav koji je u nagodbenoj Austro-Ugarskoj bio pod direktnom kontrolom Budimpešte. Ona je pak sa svoje strane provodila mađarski nacionalni projekt i zastupala mađarske državne i ekonomske interese. Za vrijeme režima Khuena Herdervaryja, hrvatskog bana od 1883. do 1903. godine, a nakon toga ugarskog premijera, tadašnja je politička elita iz Srpskog kluba činila važan dio jezgre vladine stranke u Hrvatskom saboru, nastojeći kroz Khuenovu politiku zavade malih naroda ishoditi za sebe određene statusne probitke. Međutim, kao što u svom radu navodi Nives Rumenjak, taj period mađarske prosrpske politike nije donio rješava-nje gorućih problema osiromašenoga krajiškog stanovništva. S druge strane, bezrezervna podrška režimu omogućavala je mađarskoj vladi kršenje političke autonomije Hrvatske, ali i strogu kontrolu nad bo-gatim fondovima i radom srpske crkveno-školske autonomije.

Opozicijska Srpska samostalna stranka, kojoj su pripadali Matijević i drugi vodeći ljudi kasnije utemeljenih organizacija, nije se u tom periodu uspijevala afirmirati ni na izborima za Sabor ni na izborima


za Srpski crkveno-školski sabor. Ipak, samostalci postupno sve više dobivaju na ekonomskoj a kasnije i na političkoj snazi. Upravo među srpskim građanstvom i seljaštvom najprije počinje tadašnji ma-sovniji štedno-zadrugarski pokret, koji se inicijativom Matijevićeva kruga razvija prema ozbiljnim novčarskim institucijama, da bi se po istom modelu zatim osnivao i niz hrvatskih zadruga i štedioni-ca. Srpske novčano-štedne i zemljoradničke zadruge omogućile su trgovačkoj eliti prikupljanje obrtnog kapitala, a osiromašenom seljaštvu nadomještale su propali sustav kućnih zadruga i donosile povoljniji oblik zaduživanja od lihvarenja. Nives Rumenjak pronalazi nekoliko razloga zbog kojih je izgradnju financijsko-zadružne mreže predvodilo upravo srpsko građanstvo. Ono se moglo poslužiti ne-kim tradicionalnim institucijama, od kojih je najvažnija bila srpska crkveno-školska samouprava s fondovima Karlovačke mitropolije čije je sjedište bilo u Srijemu. Tamo su nastali prvi novčani zavodi, da bi kasnije Srpska samostalna stranka, s osloncem na nedavno reintegrirana područja Vojne krajine, prenijela težište djelovanja u Zagreb. Od tada se hrvatska metropola ubrzano pretvara u novo središte privredne, političke i kulturne aktivnosti Srba u Monarhiji. Tome je pogodovala i činjenica da je Khuenov režim donekle to-lerirao razvoj srpskih novčarskih institucija, ali su iznimnu važ-nost imali i osobni talenti ključnih pojedinaca, odnosno, kako to kaže Rumenjak, “ljudski, organizacijski i profesionalni potencijali Matijevićeva kruga”.

Poticaj osnivanju Srpske banke dao je jedan od vođa Radikalne stranke i bivši srpski ministar unutarnjih poslova i gospodarstva Kosta S. Taušanović, koji je nakon jedne afere 1894. prebjegao u Zagreb. Tu se povezao s Matijevićevim poduzetničkim krugom iz Samostalne stranke, no za uspjeh projekta bio je presudan svesrp-ski, nadstranački pristup kojim su inicijatori uspjeli privući i pripad-nike srpske provladine elite. Tako je, kada je banka sljedeće godine osnovana, prvi predsjednik njezina upravnog odbora postao umi-rovljeni podban Jovan barun Živković Fruškogorski, a potpredsjed-nik Bogdan Medaković, odvjetnik i veleposjednik, jedan od prvaka Samostalne stranke. Uz Taušanovića, Matijevića i njih dvojicu vrlo je važnu ulogu u osnivanju Banke odigrao i član vladajuće unioni-stičke Narodne stranke Svetislav Šumanović, koji je pridobio ugled-nike iz srijemskoga, većinski provladina kruga. Iako su u tom vreme-nu nastale i mnoge druge srpske novčarske organizacije, svesrpski princip koji je promovirao Matijević omogućio je da se velik dio srpskog kapitala i štednje s područja Monarhije sada koncentrira u jednoj novčarskoj kući u Zagrebu. Nekoliko godina kasnije Srpska banka već je imala četiri puta veću aktivu od sljedećega srpskog novčanog zavoda čime je stekla potrebnu snagu i postala centralna


institucija financijsko-zadružnog sustava koji se tada oformio i na kojem je počivala i politička snaga koju će Samostalna stranka imati na početku 20. stoljeća.

Bilo je to vrijeme kada su i elite drugih nacija u Austro-Ugarskoj pro-nalazile u vlastitom korpusu idealan okvir za uspješnu ekonomsku aktivnost pa je pripadnike Matijevićeva kruga snažno povezivao srp-ski identitet i nacionalizam. Ekskluzivnu nacionalnu propagandu, koja je dobrim dijelom bila ekonomski instrumentalizirana, Samostalna stranka provodila je putem glasila Srbobran. Ono je bilo obilježeno protuhrvatskim, protunjemačkim i protužidovskim pisanjem, pri čemu je antisemitizam bio izražen zbog konkurencije židovskih trgovaca i obrtnika, smatranih u to vrijeme predstražom germaniza-cije. Glasilo Srbobran u jednom je periodu izdavalo upravo društvo Privrednik, koje je od 1898. redovito publiciralo i vlastiti stručni list Privrednik, orijentiran na ekonomska pitanja i razvoj srpskog poslo-vanja, ali također obilježen nacionalističkom retorikom. Kako zaklju-čuje Nives Rumenjak, ekonomski nacionalizam Matijevićeva kruga imao je svoj modernizacijski učinak, no s druge je strane ekskluzivna nacionalna ideologija kočila modernizaciju političke kulture Srba u Hrvatskoj. Ipak, uskoro će u stranci, u kojoj se počinje uzdizati mladi Svetozar Pribičević, doći do promjene smjera – prema hrvatsko-srp-skoj suradnji nasuprot hegemoniji Beča i Budimpešte.

Djelovanje tadašnjih srpskih elita i njihovih institucija bilo je, dakle, izrazito nacionalno obilježeno, uostalom kao i djelovanje drugih nacionalnih elita. Sve to doći će snažno do izražaja prilikom svakog političkog šoka, kao što su bili austro-ugarska aneksija BiH 1908. go-dine ili Prvi svjetski rat, u kojem je izbrisana Austro-Ugarska, a stvo-rena Kraljevina SHS (od 1929. Kraljevina Jugoslavija).

Jedan od većih međunacionalnih incidenata zbio se već 1902. godi-ne, nakon što je Srbobran prenio čuveni tekst Nikole Stojanovića u kojem je ovaj najavio borbu između Hrvata i Srba “do istrage naše ili vaše”. Izbili su protusrpski neredi iza kojih je organizacijski stajala Čista stranka prava hrvatskog nacionalista Josipa Franka. Neredi su počeli tako što je jedan student bacio kamen baš na zgradu Srpske banke u Jurišićevoj ulici, a nakon sukoba demonstranata s policijom došlo je do kamenovanja Srpske banke, zajedničke zgrade redakcije Srbobrana i Srpske štamparije u Nikolićevoj 8 (današnja Teslina uli-ca) te javnog spaljivanja lista. Skupine koje su frankovci nahuškali tri su dana pustošile srpsku imovinu, razbijajući dućane, razbacujući i paleći njihovu robu, uništavajući stanove i napadajući objekte svih srpskih institucija, sve dok vlasti konačno nisu reagirale uvođenjem prijekog suda. Neredi su završili s približno stotinu ozlijeđenih, a


među uništenom imovinom bio je i posječeni vinograd Nikole Ćuka s objektima za smještaj Privrednikovih pitomaca, koji su bili do temelja razoreni. Na udaru su se našli i brojni Privrednikovi pitomci jer je masa zahtijevala od hrvatskih i židovskih trgovaca da iz svojih radnji ot-puste pomoćnike Srbe. Ti trgovci su to i činili i javno objavljivali, dok su trgovci Hrvati s takozvanim sumnjivim prezimenima oglašavali po novinama svoju hrvatsku nacionalnost kako bi izbjegli razaranja. Napadnuti su i prvaci Samostalne stranke pa su tako, među ostalim, bili kamenovani i izlozi Ćukove trgovine na Jelačićevu trgu, a roba uništena i razbacana. Razbijeni su gotovo svi prozori na Matijevićevoj kući, kao i prozori na kući Bogdana Medakovića na Zrinjevcu.

Stranački list Srbobran, koji je tada izdavalo društvo Privrednik, bio je zabranjen, i ti događaji označili su prekretnicu u politici Samostalne stranke. Kada je koncem 1902. pokrenut Novi Srbobran, jedan od njegovih glavnih autora i ideologa postaje Svetozar Pribičević, za-stupnik ideje o narodnom jedinstvu Srba i Hrvata, kojim će putem uskoro krenuti tadašnje najsnažnije stranke obaju naroda. Od 1903. godine počinje se oblikovati “politika novog kursa” kojoj je primarni cilj bio ujedinjenje hrvatskih zemalja, u dvojnoj monarhiji podijelje-nih između Austrije i Ugarske, i poboljšanje njihova državnoprav-noga položaja unutar Monarhije. Nova je politika u otporu prema germanizaciji inicirana iz Dalmacije, suradnjom tamošnjih hrvatskih, srpskih i talijanskih političara, a preko Riječke i Zadarske rezolucije iz 1905. godine doživjela je vrhunac formiranjem Hrvatsko-srpske koalicije. Bila je predvođena Franom Supilom i 1906. pobijedila je na izborima za Sabor. Iako je nova politika ubrzo doživjela slom pod pritiskom Beča i Budimpešte, Koalicija predvođena Pribičevićem uspjela se održati kao vodeća politička snaga u zemlji sve do kraha Monarhije 1918. godine.

Matijevića, čiji su pogledi bili ekskluzivno srpski – sve do zagovara-nja asimilacije Hrvata pod dominacijom Srbije i istiskivanja Židova i Mađara – nova je generacija političara nakon 1903. marginalizirala u samoj stranci, ali je on zadržao utjecaj na institucije koje je pokrenuo i nastavio ih izgrađivati. S druge strane, mnogi od ljudi iz njegova kruga prihvatili su novi kurs pa je Bogdan Medaković, tada potpred-sjednik i jedan od najvećih pojedinačnih dioničara Srpske banke, odigrao značajnu ulogu u oblikovanju te politike te postao potpred-sjednik Koalicije i predsjednik Sabora od 1906. do 1918. godine. Jedan od pokušaja režima da razbije Koaliciju bio je i “Veleizdajnički pro-ces” 1908. godine, pokrenut hapšenjima uoči aneksije Bosne, kojim se htjelo opravdati aneksiju i podići antisrpsko raspoloženje zbog mogućeg izbijanja rata sa Srbijom. Pod optužbom za suradnju sa srpskim tajnim službama uhapšeno je 53 vodećih hrvatskih Srba,


većinom pripadnika Hrvatsko-srpske koalicije, među kojima su bila i braća Svetozara Pribičevića, Adam i Valerijan, a ulogu jednog od njihovih branitelja preuzeo je Medaković. Montirani proces je izazvao proteste evropske javnosti, a iako je 1909. okončan viso-kim zatvorskim kaznama, režim je za njega izgubio interes čim je Srbija priznala aneksiju. Tako su svi osuđeni već sljedeće godine bili amnestirani. Među uhapšenima je bilo 14 trgovaca, 12 učitelja, devet činovnika, šest posjednika, pet svećenika, trojica zanatlija, jedan pro-fesor i jedan student. Neki od njih bili su ključni ljudi Matijevićevih organizacija, poput Stevana Kalembera, člana Privrednikova Patronata te jednog od osnivača i članova uprave Srpske banke, te Lazara Bačića, člana Patronata, suosnivača banke i jednog od najve-ćih Privrednikovih dobrotvora. Samom društvu, koje je imalo razvijene veze i aktivnosti u Srbiji, 1909. godine austro-ugarske vlasti zabranile su djelovanje izvan teritorija Monarhije.

Svaki je, dakle, međunacionalni incident, a kamoli veći politički potres, imao snažne posljedice na djelovanje organizacija hrvat-skih Srba, pa skorašnje izbijanje Prvoga svjetskog rata, i to upravo sukobom Austro-Ugarske i Srbije nakon Sarajevskog atentata, nije moglo proći bez potpune obustave njihova rada. Ubrzo po objavi rata vlasti su zabranile sve organizacije koje su se smatrale naklo-njenima Srbiji, pa je tako zabranjen i Privrednik. Frankovci su ponovo iskoristili protusrpsko ozračje i poveli nerede u kojima su još jednom demolirane radnje u vlasništvu Srba, a nahuškana rulja provalila je u sjedište Privrednika u Preradovićevoj 18 uništavajući namještaj i do-kumentaciju. Napadani su i istaknuti pojedinci i zastupnici Hrvatsko-srpske koalicije, a vlasti su pod optužbom za veleizdaju ponovo uhapsile mnoge vodeće ljude srpskih organizacija, među njima i pojedine članove vodstva Srpske banke i Privrednika. Bili su to Stevan Kalember, Lazar Bačić, Đorđe Jagnjić i Pavle Aršinov, glavni urednik lista Privrednik, dok se sam Matijević spasio bijegom u Švicarsku. Savez srpskih zemljoradničkih zadruga bio je likvidiran odlukom Kraljevskog sudbenog stola iz 1915. godine, a kada se nakon rata ob-novio, spojio se s Glavnim savezom srpskih zemljoradničkih zadruga i otada je djelovao kao dio organizacije sa sjedištem u Beogradu. Ni Privrednik do kraja rata više nije djelovao, iako se obučavanje dje-čaka nastavilo ilegalnim putem, ali u vrlo skromnom obimu. Rat je okončan formiranjem Kraljevine SHS, u čemu su hrvatski Srbi pod Pribičevićevim vodstvom odigrali ključnu ulogu. Ta je država, kasnija Kraljevina Jugoslavija, prošla kroz različite režimske faze u kojima se politika hrvatskih Srba mijenjala od unitarističke prema politici Seljačko-demokratske koalicije Stjepana Radića i Pribičevića. Koalicija je preživjela kasniji gubitak obojice vođa, da bi bila izbrisa-na izbijanjem Drugoga svjetskog rata, raspadom države i dolaskom


ustaša na vlast u Zagrebu. No bez obzira na različita politička pre-viranja, društvo Privrednik u novoj je državi uživalo podršku režima, sve do kraljevskog pokroviteljstva, a širi državni okvir i srpska domi-nacija pogodovali su djelovanju ranije formiranih organizacija srpske elite. Tako je i Srpska banka u međuratnom periodu doživjela svoj puni procvat.

/1.2. Razvoj Privrednika i Srpske banke u Kraljevini SHS (Jugoslaviji)

Po završetku Prvoga svjetskog rata Privrednik je počeo obnavljati rad, iako otežano zbog pretrpljene materijalne štete u prethodnim vreme-nima. Na prvoj skupštini održanoj 1920. g. za nasljednika preminulog predsjednika društva Isidora Dobrovića izabran je Todor Mijailović iz Beograda, dok su Matijević i Ćuk zadržali svoje potpredsjedničke pozicije. Uskoro je, 1923. godine, donesena odluka da se sjedište Društva preseli u Beograd, jednim dijelom i zbog loših ratnih iskusta-va, kao da se slutilo što će se dogoditi 18 godina kasnije. Nakon toga je društvo na području Srbije nastavilo razvijati svoju djelatnost po istom obrascu kakav je uspostavljen ranije u Hrvatskoj i koji se širio na ostale dijelove Kraljevine. U Beogradu je za potrebe Privrednika 1926. kupljen društveni dom u Krunskoj 5, a 1932. otvoren i Šegrtski dom u Lazarevićevoj 4, izgrađen sredstvima iz Matijevićeve oporu-ke, gdje se danas nalazi sjedište Udruženja Privrednikovih pitomaca

“Vladimir Matijević”. Iako je i sam Matijević preselio u Beograd, aktiv-nosti Društva nastavljene su i u Zagrebu, isprva preko povjerenika i Šegrtskog fonda, da bi 1931. staro sjedište Društva u Preradovićevoj 18 dobilo status podružnice. U Zagrebu je ostalo sjedište Srpske banke, tada druge u zemlji po veličini aktive, a u Hrvatskoj su ostali raditi i živjeti drugi pripadnici Matijevićeva kruga, pa se i imovina Društva stalno povećavala novim donacijama. Upravo u tom periodu, u kojem će Srpska banka velikim akvizicijama ubrzano širiti svoju poslovnu mrežu, i Privrednik stječe najveći dio svoje imovine koja će kasnije postati predmet mnogobrojnih zahtjeva za povrat.

Jedna od prvih poslijeratnih donacija, i jedna među većima u povije-sti društva, bila je ona spomenutog Lazara Bačića i njegove supruge Dragice, koji su 1921. godine Privredniku ustupili raskošnu dvokatnicu na uglu Berislavićeve i Gajeve ulice u strogom centru Zagreba te još 100.000 dinara državnih obveznica registriranih kod Srpske banke. To je bila neka vrsta oporučne donacije jer su Bačićevi knjižeći svoje vlasništvo na Privrednik zadržali pravo doživotnog uživanja priho-da iz te imovine. Međutim, Lazar Bačić umrijet će u Zagrebu 1941. godine, u prvim danima nakon uspostave NDH, a imovina koju je


darovao i uknjižio na Privrednik neće biti tom društvu vraćena ni do danas. Daruvarski trgovac Milan Dobrović, koji je društvo pomagao redovnim donacijama, iste je godine Privredniku poklonio 25 dionica Daruvarske pivovare i Munjare. Privredniku su tih godina pomagali i mnogi drugi, počevši od Srpske banke koja je godišnje financirala društvo s 25.000 dinara. Zagrebački trgovac Antonije Rađenović ulo-žio je kod Srpske banke 10.000 kruna za Privrednikov Šegrtski fond, a kninski trgovac Tode Borović i njegova supruga Marica osnovali su zadužbinu za pomaganje pitomaca iz kninskog kraja.

Privrednik stječe i dvije zgrade u Slavonskom Brodu, koje mu pokla-nja direktor Srpske banke Simo Lazarević, a trgovac Joco Lacković 1927. godine ostavlja društvu i pravoslavnoj crkvenoj općini zgradu na Trgu pobjede. Iste godine Privrednik postaje oporučni nasljednik zgrade u Rijeci u ulici Braće Branchetti 81, koju mu za podizanje srpskog podmlatka daruje tamošnji trgovac i član Patronata Stevan Georgijević. Oporukom Jelisavete Gavrilović društvo 1928. dobi-va kuću u Krstovoj 48 u Osijeku. Godine 1933., oporukom trgovca Đorđa Jagnjića, člana Patronata, jednog od članova uprave i osniva-ča Srpske banke i Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga, i njegove supruge Anke, Društvo dobiva trgovačku kuću na Trgu bana Jelačića 18 u Pakracu, a oporukom Jelene Kangrge iz 1938. nekretninu u ulici Ante Starčevića 70 u Gospiću. Članica Patronata Katica Ivošević, koja je 1912. poklonila Privredniku štednu knjižicu Srpske banke s iznosom od 40.000 kruna, deset godina kasnije poklonila je društvu 300.000 kruna gotovine, sedam dionica Srpske banke i svoju kuću u Vinkovcima, odredivši da se ta imovina koristi isključivo za podizanje Privrednikova podmlatka.

/ Palača na križanju Gajeve i Berislavićeve u Zagrebu, koju su Privredniku 1921. godine oporučno ostavili Lazar i Dragica Bačić (foto Jovica Drobnjak)


Sačuvani su podaci o nekoliko takvih donacija u nekretninama i prije rata, poput one Jovana V. Baraka iz 1914. u Karlovcu ili one Mihajla Zubovića, predsjednika nadzornog odbora Srpske banke, koji je 1912. poklonio Privredniku dvokatnicu u Medulićevoj 30 u Zagrebu. Osim nekretnina mnoge su donacije bile dane novčano ili u vrijednosnim papirima i bile su potrošene u radu Društva. Tako je, primjerice, član Patronata Mile pl. Drakulić, koji je umro 1908. godine, ostavio društvu svu svoju imovinu vrijednu 10.000 kuna, član Patronata i uprave Srpske banke Evgen Dumča priložio je Društvu 52.000 kru-na, a trgovac i industrijalac Lazar Đunđerski 100.000 kruna. Trgovci Konstantin Stojšić iz Vukovara i Petar Vlatković iz Karlovca, pokla-njajući novac i vrijednosnice Privredniku, osnivali su zadužbine na svoje ime, dok je članica Patronata Marija Jakšić, supruga trgovca Vase Jakšića iz Dervente, ostavila nakon njegove smrti 1904. društvu 20.000 kruna. Ideju o vrijednosti tih novčanih iznosa možemo dobiti podsjetimo li se da je 1907. cijela zgrada Privrednikova doma u Preradovićevoj bila kupljena za 78.000 kruna.

Sam osnivač društva Vladimir Matijević, koji je u 74. godini umro u Beogradu 1929.godine od posljedica gripe, ostavio je Privredniku svu svoju imovinu koja se procjenjivala na vrijednost od sedam milijuna tadašnjih dinara. Sačuvan je pregled većih novčanih pri-loga Matijevića i njegove supruge Pauline Privredniku prije Prvoga svjetskog rata. U njemu se navodi da je Matijević za svoj 50. ro-đendan 1904. darovao Privredniku 50.000 kruna, a 1907. prilikom kupovine Privrednikova doma još 60.180 kruna, da bi 1908. dokupio dio susjedskog vrta u Preradovićevoj 18 za 2700 kruna. Ponovo je Matijević Privredniku poklonio 50.000 kruna 1909. godine, dok je Privrednikovu Šegrtskom fondu u više navrata uplatio u gotovini i vrijednosnicama 50.971 krunu, darovavši društvu do 1911. godine ukupno 213.851 krunu, povjerivši sve na upravljanje Privrednikovu Patronatu u svrhu podizanja pomlatka. Vladimir i Paulina Matijević nisu imali vlastite djece pa je Matijević nakon smrti supruge 1926. godine iste godine sastavio testament koji je bio toliko kratak da ga se može navesti u cjelini:

“Za slučaj moje smrti postavljam Društvo Privrednik u Beogradu mojim univerzalnim nasljednikom a Privrednikov Patronat izvrši-ocem i upravnikom. Moja nećaka Darinka Tomašević uživat će doživotno kuću u Jovanovoj ulici 63, ona izdržava kuću i drži ju u redu, plaća porez. Posle njene smrti neka se proda ta kuća. Ako ne odredim ja Darinki koliko ima da prima za njezino izdržavanje, neka joj odredi Patronat pristojnu mesečnu apanažu. Desanka Musulin neka dobije kad se bude udavala pedeset hiljada dinara.”


Godinu dana prije smrti Matijević je u testament dodao: “Desanka Musulin dobila je već svoje, a Darinka Tomašević neka dobiva do-životno što vredi današnjih deset hiljada dinara mesečno.” Iz toga je vidljivo da je Matijević bliske osobe osigurao samo za vrijeme njihova života, nakon čega je i kuća koju je ustupio nećakinji imala služiti za podizanje Privrednikovih pitomaca, što je smatrao svojim životnim djelom.

Društvo Privrednik u Kraljevini Jugoslaviji uživalo je povlašten sta-tus, potvrđen time što je nakon preseljenja sjedišta u Beograd kralj Aleksandar Karađorđević prihvatio pokroviteljstvo nad organizaci-jom te je, kao i patrijarh Gavrilo, postao jedan od članova Patronata. Ranija suradnja sa sličnim organizacijama u Srbiji formalizirana je 1922. spajanjem Privrednika s privrednim odjeljenjem Beogradske trgovačke omladine, koju je vodio novi predsjednik Privrednika Todor Mijailović. U tom periodu nastajala je i velika imovina organizaci-je u Srbiji, koja se sastojala od mnogobrojnih donacija i oporuka tamošnjih poduzetnika i uglednika, onako kako se to događalo i u Hrvatskoj. Jedan od najvećih donatora postao je znanstvenik Mihajlo Pupin koji je svojim testamentom iz 1928. osnovao jedan od Privrednikovih fondova. Društvo je preko svojeg lista “Privrednik” na-stavilo s promicanjem kulture građanske poduzetničke klase i kapi-talističke etike, kao i s idejama ekonomskog nacionalizma, uzimajući i dalje na školovanje djecu pravoslavne vjere i promovirajući ženidbu pitomaca sa Srpkinjama. Od 1930. godine Društvo je počelo prihva-ćati i muslimansku djecu na području Bosne, i to u konkurenciji s Hrvatskim radišom, svojim hrvatskim pandanom koji se dotad bavio isključivo školovanjem katoličke djece.

Do Drugoga svjetskog rata Privrednik je zahvaljujući donacijama svojih dobrotvora akumulirao veliku imovinu, ne samo u nekretnina-ma nego i u vrijednosnim papirima i štednim ulozima, najčešće kod Srpske banke. Uslijedilo je vrijeme u kojem će sve to biti oduzeto. Razbijanjem Jugoslavije na okupacijska područja Privrednikova ma-terijalna infrastruktura bila je izgubljena, a organizacijska mreža koja je počivala na terenskim povjerenicima, uglavnom lokalnim sveće-nicima, učiteljima, trgovcima i obrtnicima, i hijerarhijski se penjala do gradskih poduzetnika, pokrovitelja i donatora, gotovo se potpuno raspala. Na području koje je zauzela NDH ti su ljudi bili masovno fi-zički progonjeni kao istaknuti Srbi, dok je na području Srbije društvo pod okupacijskim njemačkim vlastima uspjelo zadržati samo dio humanitarne djelatnosti, usmjerene na izbjeglice iz drugih dijelova Jugoslavije. Najveći dio imovine, uključujući i Šegrtski dom u Beogradu, bio mu je oduzet.


Srpska banka, čije je sjedište uvijek bilo u Zagrebu, u potpunosti je stavljena pod kontrolu ustaških vlasti, a prije nego što prijeđemo na taj ključni period u kojem su obje organizacije doživjele svoj kraj, u kratkim ćemo crtama opisati njen razvoj do 1941. godine.

Osnovana 1895. godine, Srpska banka je u 20. stoljeće ušla s kapi-talom od tri milijuna kruna koji se do Prvoga svjetskog rata već bio utrostručio, da bi ekspanzijom poslovanja u Kraljevini SHS iznosio 162 milijuna kruna. Konvertiran u tadašnjih 40,5 milijuna dinara taj je kapital 1940. godine bio podijeljen na 537.409 dionica koje je držalo 6740 dioničara. Kapital banke bio je toliko velik da su čak i najveći di-oničari jedva dostizali vlasnički udio od dva posto, zbog čega je vla-sništvo u banci bilo vrlo raspršeno. Šireći postupno svoje poslovanje, Srpska banka je već od 1903. godine imala podružnicu i u Budimpešti, a jedan od najvažnijih koraka u njezinu rastu bilo je ujedinjavanje s novosadskim Centralnim kreditnim zavodom 1914. g. u kojem je bio koncentriran srpski kapital iz tadašnje južne Ugarske. Tako je Srpska banka pred samo izbijanje Prvoga svjetskog rata zauzimala poziciju jedne od najvećih novčarskih kuća u tadašnjoj Ugarskoj, čiju je finan-cijsku moć odražavala i njena palača, podignuta između 1912. i 1914. godine na križanju Jurišićeve i Petrinjske ulice, nedaleko od Trga bana Jelačića.

Palača banke, u kojoj će u međuratnom periodu biti smješteno i sjedište masonske lože Zagreb, građena je po projektu zagrebačkog arhitekta mađarskog porijekla Aladára Baranyaija, glavnog projek-tanta u građevinskom poduzeću “Benedik i Baranyai”. On je 1909. najprije projektirao trgovačko-stambenu kuću Privrednikova potpred-sjednika i člana uprave Srpske banke Nikole Ćuka, koja se nalazila u Jurišićevoj 2, na rubu Jelačićeva trga, u čijem je prizemlju danas smještena poslovnica Splitske banke. Upravo zahvaljujući poznan-stvu s Ćukom, Baranyai je sljedeće godine dobio i posao izrade rješenja za palaču Srpske banke u neposrednom susjedstvu, koja se danas smatra jedinim od najvrednijih primjera hrvatske arhitekture s početka 20. stoljeća. Ugaona trokatnica s mansardnim potkrovljem, korisne površine gotovo pet tisuća četvornih metara, imala je skla-dišne prostore u podrumu, trgovine u prizemlju, a reprezentativne bankovne prostore, s ovalnom dvoranom za sjednice, okruglim salo-nima i blagajničkom dvoranom na mezaninu, odnosno prvom katu. Na gornjim etažama bili su smješteni najamni stanovi. Pročelje i interijer javnih prostora bili su izvedeni s oplatama u mramoru i ku-canom bakru, s keramitnim mozaikom i vitrajima Save Šumanovića, nećaka jednog od osnivača banke Svetislava Šumanovića, i istaknu-tog slikara tog vremena kojeg će ustaše strijeljati 1942. godine.


Rast banke nastavljen je nakon rata tako što je 1921. godine došlo do spajanja sa Srpskom centralnom bankom za primorje u Dubrovniku, čime su njeni uredi u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku i Kninu postali podružnice Srpske banke. Iste godine preuzeta je Srpska štedionica u Subotici, a 1922. Privredna štedionica u Somboru i Mitrovačka štedionica u Sremskoj Mitrovici, nakon čega je 1924. osnovana po-družnica u Pančevu, a 1925. ona u Velikom Bečkereku, današnjem Zrenjaninu. Srpska banka širila je svoju mrežu i tako što je sa 60 po-sto dionica učestvovala u osnivanju Podunavske banke u Beogradu, a taj je vlasnički udio zadržala i nakon sjedinjavanja Podunavske banke s Jadranskom bankom 1924. godine u Jadransko-podunavsku banku, čiji je predsjednik upravnog odbora postao Vladimir Matijević. Nakon tog udruživanja bile su iz sustava bivše Jadranske banke izdvojene poslovnice u Splitu i Dubrovniku te priključene di-rektno zagrebačkoj Srpskoj banci. Ona je time preuzela zgradu ban-ke na splitskoj Rivi, spomenutu na početku ovog teksta, te dubro-vačke hotele Imperial i Lapad, čime je postala jedan od dominantnih aktera u razvoju dubrovačkog turizma u međuratnom periodu.

Na taj je način Srpska banka sa središtem u Zagrebu do 1931. go-dine imala podružnice u Novom Sadu, Senti, Dubrovniku, Splitu, Kninu, Subotici, Sremskoj Mitrovici, Somboru, Pančevu, Velikom Bečkereku i Vršcu. Glavnu imovinu banke u nekretninama činile su

/ Velika palača Srpske banke u Zagrebu, u kojoj je danas smještena centrala Hrvatske poštanske banke (foto Jovica Drobnjak)


zgrada zagrebačke centrale u Jurišićevoj 4, zgrada novosadske po-družnice u Grčkoškolskoj ulici, zgrada splitske podružnice na Rivi te zgrade u Senti, Subotici, Dubrovniku, S. Mitrovici, Šidu i Vukovaru, kao i hoteli Lapad i Imperial s kupalištima Lapad i Sumratin u Dubrovniku. Financijska imovina bila je daleko veća. Uz 60 posto dionica beogradske Jadransko-podunavske banke, Srpska banka držala je i 68 posto dionica osječke Slavonsko-agrarne banke. No ona je učestvovala i u osnivanju određenih poduzeća i držala udjele u čitavom nizu njih. Imala je 38 posto dionica hrvatske tvrtke Pruga d. d. za gospodarske i veleobrtne željeznice, 49 posto dionica zagre-bačke tvrtke Prometno i trgovačko d. d. koja je držala većinski udio u tvornici ribljeg ulja Jadranka iz Crikvenice i udio od 42 posto u tvornici Tkanina iz Zagreba, u kojoj je Srpska banka direktno držala još 18 posto dionica. Srpska banka posjedovala je dionice u riječkoj Jadranskoj plovidbi, zagrebačkoj Oceaniji, Dubrovačkoj plovidbi i zagrebačkom Lloydu te u još 18 poduzeća sa sjedištima od Ljubljane do Trepče. Imala je dionice u šest inozemnih banaka i štedionica u Pragu, Temišvaru, Budimpešti, Londonu i Beču i čak 35 banaka i štedionica u Kraljevini Jugoslaviji, uz čitav niz obveznica, drugih vrijednosnih papira i potraživanja na računima u inozemstvu i zemlji. Većina će te imovine 1941. godine, osim one u pojedinim dijelovima Jugoslavije koji su bili nedostupni ustaškim vlastima, pasti u kandže Pavelićeva režima.

/2 Vrijeme razaranja

Zapljena srpske imovine u NDH

Politika ustaškog režima Ante Pavelića prema hrvatskim Srbima sažeto je izrečena u čuvenoj, premda nikada službeno objavljenoj, maksimi “trećinu pobiti, trećinu iseliti, a trećinu preobratiti”. Doista, u skladu sa sporazumima između ustaških i njemačkih okupacijskih vlasti o preseljenju stanovništva između Slovenije, Hrvatske i Srbije uskoro su počele organizirane deportacije tisuća hrvatskih Srba u Srbiju, uz paralelno osnivanje koncentracijskih logora u kojima su vršene masovne likvidacije. Treća sastavnica tog programa reali-zirala se kroz zatiranje identiteta i kompletnu demontažu sustava institucija hrvatskih Srba – od najstarije, Srpske pravoslavne crkve, koja je zamijenjena Hrvatskom pravoslavnom crkvom, do ukidanja ili preotimanja i pohrvaćenja organizacija koje su desetljećima gradili pripadnici Matijevićeva kruga. Kao što je progon stanovništva bio


praćen sistemskom otimačinom imovine, odnosno privatnih kuća, poljoprivrednih imanja, industrijskih pogona, trgovačkih i obrtničkih radnji, tako je i demontaža nacionalnih organizacija Srba bila praće-na zapljenom njihove cjelokupne imovine koju je ustaški režim kori-stio za svoje svrhe.

Osnivači i nekada čelni ljudi Privrednika i Srpske banke, Vladimir Matijević i Nikola Ćuk, umrli su u godinama prije rata, no mnogi dru-gi vodeći ljudi banke i dobrotvori društva našli su se na udaru ustaš-kog režima. Član Patronata i uprave Srpske banke Stevan Kalember, kojeg su austrougarske vlasti već dvaput zatvarale, na vrijeme je us-pio pobjeći u Beograd. Član Patronata Lazar Bačić, koji je Privredniku ostavio jednu od najvrednijih nekretnina – zgradu na križanju Gajeve i Berislavićeve ulice, umro je u Zagrebu u prvim danima nakon uspo-stave NDH, a zanimljivo je da su upravo na zaplijenjenoj imovini nje-gove obitelji u Jasenovcu ustaške vlasti uskoro zasnovale zloglasni koncentracijski logor. Bačić je bio porijeklom iz Jasenovca i ostao je do kraja života vezan uz rodni kraj, o čemu je svjedočanstvo ostavio i posljednji ratni jasenovački paroh Lazar Radovanović. On je s obitelji pobjegao u Srbiju 14. lipnja 1941. godine, nakon što je najprije bio izvrgnut brojnim napadima ustaša koji su mu potpuno onemogućili rad, a potom svjedočio naoružanim upadima u kuće, odvođenjima ljudi i prvim likvidacijama. Odlučio je pobjeći kada je petero jaseno-vačkih Srba, uključujući i njegova kuma, ubijeno 2. lipnja i bačeno u Savu. Očito je to bilo u zadnji čas jer je na sam dan njegova bijega još šestero ljudi bačeno u Savu, a među njima je bio paroh iz susjed-ne Novske. Kada je došao u Srbiju, paroh Radovanović napisao je izvještaj episkopu braničevskom Venijaminu; jedan od prvih incide-nata s ustašama o kojem je posvjedočio u izvještaju bio je vezan uz ime Privrednikova dobrotvora Lazara Bačića.

Ovako paroh piše episkopu: “Nekoliko dana iza ovoga umro je u Zagrebu naš bivši, ugledni meštanin, trgovac, veliki dobrotvor Privrednika, a najveći dobrotvor samog mesta Jasenovca. Ta njegova dobrota ogledala se je svake godine o prazniku Vrbice, kad je on slao po 10.000 dinara da se iz tog novca zaodenu sirota deca. I tom prili-kom odevana su ne samo pravoslavna nego ravnomerno i katolička deca. Sem toga, malo ko od meštana da nije imao velike pomoći od ovog čoveka, a naročito Crkvena opština i crkva Jasenovačka, pri kojoj je on podigao većim delom o svom trošku Srpski dom, u kome su bile koncentrisane sve kulturne i humane ustanove našeg mesta. Taj dobrotvor zvao se Lazar Bačić, a bio je dugogodišnji predsednik naše crkvene opštine. Njegov sinovac Ozren Bačić, industrijalac i sa-dašnji predsednik Crkvene opštine, u sporazumu sa mnom dao je, u znak žalosti, izvjesiti na crkvu crnu zastavu. Zastava je izvešena već


dockan uveče, jer tog dana zvonar nije bio kod kuće. Iste noći, tačno u 12 i 15 časova, odjeknuli su udarci po mojim prozorima, i onda se čulo nekoliko povika: ‘Pope, ustaj pope’. Ustao sam, otvorio prozor i video četiri ustaše koje su me odmah upitali ko je izvesio crnu zasta-vu na crkvi i zbog čega? Ja sam im tada obrazložio stvar, no kada su saslušali, odgovorili su da je ma za koga drugog neka visi, ali pošto je za Lazu Bačića, to neka odmah idem na toranj da je skinem.”

Radovanović dalje nastavlja s podrobnim opisivanjem zvjerstava koja su uslijedila, no ne spominje, jer to još ne zna, da će ustaše kod Jasenovca tog ljeta osnovati logor u kojem će se odvijati masovne likvidacije Srba, Roma i Židova. Središnji dio logorskog kompleksa, Logor III., poznatiji pod nazivom Ciglana, uspostavljen je na zapli-jenjenom posjedu istog Ozrena Bačića koji je na jasenovačku crkvu paroha Radovanovića izvjesio crnu zastavu u znak žalosti za svojeg strica Lazara. Sredinom rujna 1941. Zapovjedništvo Ustaške obram-bene službe preuzelo je za svoje potrebe infrastrukturne objekte bivše Prometne zadruge Jasenovac koja se nalazila u vlasništvu obitelji Bačić, a koju su vodili sinovi Lazarova brata Jovana, Ozren i Uroš Bačić.

O tom događaju u svojem radu piše Mario Kevo: “Slijedom zakon-skih odredbi o preuzimanju nekretnina osoba koje su iseljene ili su napustile područje NDH, Državno ravnateljstvo za ponovu, odnosno Ured za podržavljeni imetak, trebali su preuzeti Bačićeve objekte u Jasenovcu, ali kako je vrlo vjerojatno Zapovjedništvo Ustaške obran-bene službe već bilo u posjedu navedenih nekretnina, izgleda da je obavljena samo formalnopravna primopredaja tih nekretnina. Naime, osnovano je povjerenstvo koje je od 13. do 16. listopada 1941. pregle-dalo lančaru, pilanu, ciglanu i ostale objekte te izvršilo popis i pro-cjenu robe, kao i svih ostalih nekretnina, zgrada i zemljišta, ujedno utvrdivši dužničko-vjerovničko stanje bivše Bačićeve zadruge. Tada su nekretnine bivše Prometne zadruge iz Jasenovca i službeno preš-le pod nadležnost Ministarstva unutrašnjih poslova NDH.”

Kao i paroh Radovanović, industrijalac Ozren Bačić uspio je sačuvati glavu bijegom u Srbiju, a ustaške vlasti njegovu su imovinu zapli-jenile prema razrađenom zakonskom modelu kojim je provođeno podržavljenje srpske imovine. Vlasti NDH u lipnju 1941. Osnovale su Državno ravnateljstvo za ponovu čija je zadaća bila uređenje svih poslova “useljavanja, smještaja i izseljavanja pučanstva” i “preuzi-manje i predaja posjeda i inih dobara iz ruku izseljenih u ruke uselje-nih”. Paralelno je osnovano i Državno ravnateljstvo za gospodarsku ponovu, no u rujnu su dva ravnateljstva spojena u jedno. Ustaške su vlasti smatrale da prioritetno treba iseljavati “solunske dobrovoljce,


Srbijance i pravoslavne svećenike, a potom su na redu bili politički nepodobni i ‘ekonomski jaki’ Srbi”. Dok su oni hvatani i okupljani u sabirnim logorima, Državno ravnateljstvo za ponovu uputilo je 24. srpnja 1941. okružnicu općinskim poglavarstvima o “čuvanju pokret-ne i nepokretne imovine iseljenih Srba, onih Srba koji se trebaju iseli-ti te Srba koji su sami otišli, odnosno nestali”.

Od kolovoza do listopada 1941. donesen je još niz zakonskih odredbi po kojima imovina iseljenih osoba i osoba koje su napustile NDH po-staje vlasništvo države. Zemljišnim posjedima i gospodarskim zgra-dama raspolagao je Zavod za kolonizaciju, a Državno ravnateljstvo za ponovu poduzećima i stambenim zgradama. Općinska poglavar-stva trebala su popisati svu “napuštenu” imovinu, a Zakonska odred-ba o imovini osoba koje su napustile područje NDH određivala je rok od 15 dana u kojem se vlasnik mogao prijaviti Državnom ravnatelj-stvu za ponovu. Ako se netko ne bi javio u tom roku, imovina mu je podržavljena. K tome, sve osobe koje su iseljene ili su napustile NDH zbog “rasnih ili političko-narodnostnih” razloga, izgubile su dr-žavljanstvo NDH zakonskom odredbom od 10. kolovoza 1942. godine. Već u travnju 1941. bile su donesene zakonske odredbe o državljan-stvu i o obrani naroda i države, uperene prvenstveno protiv Židova i Roma, ali koje su omogućavale i široki progon svakoga koga bi se optužilo za povredu interesa hrvatskog naroda i opstanka državne vlasti. Direktno protiv Srba bila je usmjerena Zakonska odredba o zabrani ćirilice od 25. travnja, a 3. svibnja donesena je i Zakonska odredba o prijelazu s jedne vjere na drugu, kojom se određenim ka-tegorijama srpskog stanovništva omogućavao prijelaz iz pravoslavne u rimokatoličku ili grkokatoličku vjeru. “Početkom lipnja izdana je odredba o ukidanju svih srpsko-konfesionalnih pučkih škola i zaba-višta, a sredinom srpnja ukinut je naziv srpsko-pravoslavna vjera i određeno je da se ubuduće upotrebljava naziv grčko-istočna vjera”, navodi u svome radu povjesničar Filip Škiljan, opisujući i druge mjere kojima su ustaške vlasti Židovima i Srbima otežavale svakodnevni život. Bila je tu i odredba od 10. svibnja kojom je Srbima naloženo da u roku od osam dana napuste dio Zagreba sjeverno od Ilice, Vlaške i Maksimirske ulice.

Ustaške vlasti započele su s protjerivanjem solunskih dobrovoljaca, a u toku srpnja krenula su hapšenja pravoslavnih svećenika, praćena pečaćenjem crkvi i konfiskacijom njihove imovine. Uslijedio je siste-matski progon politički aktivnih Srba, trgovaca, posjednika, istaknu-tih seljaka, učitelja, obrtnika i gostioničara. Državno ravnateljstvo za ponovu zatražilo je od Ekonomskog instituta popise stanovništva po vjeroispovijesti iz 1941. godine za sve kotareve, s pomoću ko-jih su vlasti lakše detektirale osobe koje treba uhapsiti. Jedan dio


uhapšenih odveden je u logore, u početku u Jadovno, a kasnije u Jasenovac, a drugi su bili predviđeni za iseljavanje preko logora u Bjelovaru, Požegi i Sisku. U Zagrebu je progon započeo iseljenjem Židova i Srba iz bogatijih sjevernih dijelova grada još početkom svib-nja, kako bi njihove stanove zauzeli ustaški funkcionari, a zatim se prešlo na ciljane deportacije popisanih zagrebačkih Srba.

“Tako su, na primjer, posebno popisani liječnici Srbi, kojih je u Zagrebu bilo četrdeset i jedan, a njihove kuće i ordinacije uglav-nom su bile smještene na atraktivnim lokacijama (Svačićev trg 13, Mesnička 7, Tomislavov trg 20, Trenkova 7, Preobraženska 2, Bogovićeva 2, Mihanovićeva 3, Gundulićeva 36...). Slično je popisano i 16 odvjetnika koji su ‘grčko-istočne vjere’. Popisani su i svi trgovci, industrijalci, trgovački zastupnici, bankari, apotekari i obrtnici, njih 94. Uz njih stoje informacije na kojim adresama im se nalaze radnje, stanovi, da li imaju posjede, kojim se obrtom bave, da li posjeduju dionice, da li su članovi zadružnog osiguranja (da li posjeduju život-no osiguranje ili osiguranje nekretnina), kolika je vrijednost inventa-ra njihove radionice i kolika je ukupna vrijednost njihove imovine. Iz popisa je vidljivo da su informacije o pojedincima pažljivo prikuplje-ne i da se uglavnom radi o bogatim pojedincima za čiju su imovinu, sasvim očito, ustaške vlasti imale interes”, navodi Škiljan.

Projekt organiziranog iseljenja Srba iz NDH u Srbiju obustavljen je na-kon nekoliko mjeseci jer je počeo opterećivati njemačke okupacijske vlasti u Beogradu. Razmjeri ustaškog terora bili su takvi da se srpsko stanovništvo i samo dalo u masovan bijeg u Srbiju gdje je do kraja rujna već prebjeglo oko 200 tisuća ljudi. Kao što je poznato, vlasti NDH tada su se usredotočile na sustavno istrebljenje Srba koje će kulminirati 1942. godine, nakon što je postao operativan jasenovački logor Ciglana, uspostavljen na zaplijenjenom imanju obitelji Bačić. Etnički homogena fašistička država stvarala se uz vrlo pragmatične pljačkaške motive zbog čega su upravo imućnije kategorije srpskog stanovništva bile posebna meta režima. U svojoj knjizi Filip Škiljan zabilježio je da je do 16. svibnja 1941. godine, otprilike mjesec dana od uspostave NDH, u Zagrebu već bilo iseljeno 577 stanova i kuća u sjevernom dijelu grada, uz brojne primjere o tome kako su se i obični ljudi nastojali okoristiti protjerivanjem Srba i Židova. Tako Škiljan navodi da je stanar podruma kuće na Trgu kralja Tomislava 10, čiji su vlasnici bili Lazo i Joco Bačić, tražio nakon Lazarove smrti da mu se dodijeli taj zapečaćeni stan jer on živi u podrumu s malim djetetom. Isto tako, navodi da je strojobravar s dvoje djece, Marijan Grčko, uputio vlastima molbu da ga postave za upravitelja zgrade napu-štenog Privrednikova doma u Preradovićevoj 18, tražeći da mu se za obavljanje toga posla besplatno ustupi stan.


Obnovljeno društvo Privrednik prikupilo je dio dokumentacije iz tog doba, koja se odnosi na zapljenu imovine srpskih organizacija. Tako je sačuvan dopis Gradskog poglavarstva u Zagrebu upućen Državnom ravnateljstvu za ponovu, koji se odnosi na predmet pod nazivom “Kuća u Preradovićevoj 18 – prijelaz u državno vlasništvo” od 13. kolovoza 1941. godine. U svrhu “postupanja po Zakonskoj odredbi o imovini osoba izseljenih sa područja NDH” zagrebačko poglavarstvo u dopisu saopćuje da je “srpski privrednik, vlasnik kuće u Preradovićevoj ul. 18, nepoznato kuda otišao”. Ta činjenica da je vlasnik kuće “nepoznato kuda otišao”, značila je da njegova imovina ima biti podržavljena.

Ista stvar dogodila se i s ostalim organizacijama osnovanima od strane Matijevićeva kruga. Sačuvan je tako i dopis Poreznog ureda Zagreb od 27. rujna 1941. godine Državnom ravnateljstvu za gospo-darsku ponovu, u kojem se konstatira da je zagrebačka dobrotvorna zadruga Srpkinja posjedovala u Preradovićevoj 23 nekretnine koje su prešle u državno vlasništvo NDH. Dokument svjedoči da je do tog datuma zgrada već prešla u državno vlasništvo, a kuriozitet je da Porezni ured tim dopisom zapravo obavještava Ravnateljstvo da je iza srpske dobrotvorne zadruge – koja je zabranjena i čija je imovina zaplijenjena – ostao nenaplaćeni porezni dug. Tražila se samo infor-maciju o tome kada su točno nekretnine podržavljene da bi se mo-gao naplatiti zaostali porez.

Ova su srpska dobrotvorna udruženja tako istjerana s područja na kojem je uspostavljena NDH, dok je u Srbiji, koja je imala kvislinšku vladu pod kontrolom njemačkih okupacijskih vlasti, Privrednik uspio za trajanja rata održati tek vrlo ograničenu aktivnost. Nakon izbijanja rata velik broj ljudi bježao je s teritorija NDH u Srbiju, i to većinom u Beograd. Privrednik je sada prihvaćao izbjegličku djecu pokušavajući im pomoći pronalaženjem pozicija za izučavanje zanata i trgovine u Beogradu i okolici. Za vrijeme okupacije na taj je način upućeno u rad 1426 izbjegličke djece. Međutim, već 1942. Osnovana je Srpska zajednica rada koja je nastojala potpuno inkorporirati Privrednik, do čega formalno nije došlo, ali ga je stavila pod svoj nadzor, dok je naj-veći dio imovine društva bio u rukama okupatorske njemačke vojske.

Među sačuvanim dokumentima koji svjedoče o načinu na koji je u NDH pravno provođena zapljena cjelokupne imovine srpskih udru-ženja, institucija i drugih organizacija, možemo pronaći i dopis Državnog ravnateljstva za ponovu upravi Trgovačko-industrijalne banke, što je bilo novo, ustaško ime Srpske banke, da je zgrada sje-dišta banke u Jurišićevoj 4 u Zagrebu postala imovina Nezavisne Države Hrvatske. Dopis Ravnateljstva upravi banke kratak je i ovako


glasi u cjelini: “U odgovoru na Vaš dopis od 25. VIII. t. g. izvještava vas ovo Ravnateljstvo, da prema zakonskoj odredbi Br. CCXXVI-993 Z. p. 1941. od 6. kolovoza 1941. god. nalazeće nekretnine u Jurišićevoj ul. kbr. 4. postale su imovinom Nezavisne Države Hrvatske, kao i nala-zeće nepokretnine, što izvolite uzeti do znanja i ravnanja radi. Za dom spremni!”

Ipak, ustaške su vlasti Srpsku banku, veliku financijsku instituciju s razgranatim poslovanjem po cijeloj Jugoslaviji, preuzele uz nešto složeniju pravnu operaciju, provedenu neizostavnom upotrebom sile. Već u travnju vlasti NDH postavile su u Srpskoj banci svojeg povjerenika, ustaškog bojnika Ivicu Dragičevića, a do promjene imena došlo je kada je poglavnik Ante Pavelić 16. svibnja 1941. donio Zakonsku odredbu o promjeni naziva privrednih poduzeća kojom je odredio da se izmjena naziva mora izvršiti u roku od osam dana “u duhu postojećeg stanja”. To je bila prilično maglovita formulacija, ali svi su znali što za poglavnika znači “duh postojećeg stanja”: Srpska štedionica u Osijeku postala je Donjogradska banka, a Srpska cen-tralna banka – Priradna banka, dok su Srpska kreditna banka i štedi-onica te Srpska privredna banka u svojim novim imenima odbacile samo srpski predznak. Na taj je način Srpska banka Zagreb postala Trgovačko-industrijalna banka. Nakon toga ustaško je redarstvo 7. lipnja zapečatilo banku, oduzelo ključeve banke, trezora i ostalih blagajni i predalo ih bojniku Dragičeviću, dok su ključeve ulaznih vrata u centralu banke u Jurišićevoj preuzeli Petar Šegota i Vlado Topolac, redarstveni agenti koji su i pečatili banku. Ove detalje o imenima pojedinih ustaških agenata koji su sudjelovali u zatvaranju banke doznajemo iz “Predstavke” koju je stara uprava Srpske banke četiri godine kasnije, nakon sloma ustaškog režima, poslala novim, komunističkim vlastima, tražeći da se u banku vrati stanje kakvo je bilo prije uspostave NDH 10. travnja 1941. godine. Oni opisuju kako su ustaške vlasti nakon pečaćenja banke tražile način na koji bi preuze-le imovinu banke i izmijenile njezinu upravu. Navode da stara uprava na to “nije htjela i nije mogla dobrovoljno pristati, tim manje što je jedan dio uprave bio istjeran iz zemlje, a isto tako bili su prognani i odsutni mnogi akcionari”.

Citirat ćemo dio “Predstavke” koji slijedi: “Istodobno zatvorena je i naša filijala u Dubrovniku, uhapšen je cijeli personel banke zajedno sa upravnikom, dotjerani su u Zagreb, te je pet nameštenika stre-ljano od devet, koji su bili ovamo dotjerani. Istu sudbinu doživele bi i ostale filijale, kada bi bile na dohvatu ustaških vlasti i na teritoriji bivše NDH. Jednovremeno usledio je progon, hapšenja i interniranje osoblja centrale u Zagrebu, te su dvojica činovnika streljana, a ne-koji su protjerani u Beograd. Ista sudbina zadesila je neke članove


naše uprave. Primjerice navadjamo slučaj g. Save Miljanovića iz Dubrovnika čije je prisustvo na skupštini zavoda bilo bezuvjetno po-trebno radi potpisa bilance kao člana nadzornog odbora. Navedeni Sava Miljanović pozvan je od povjerenika brzojavno da odmah dođe u Zagreb u gornju svrhu, što je isti učinio, a kada je svoju dužnost izvršio bio je na povratku u Bosni ubijen. U to vreme ovih progona, istjerivanja i pokolja Srba, kada je naš zavod bio zapečaćen i uprava banke razjurena, stavljen je na preostale članove uprave i mali broj preostalih dioničara Srba ultimativni zahtjev da banka imade povisiti dioničku glavnicu od Din. 40.500.000 na kuna 60.000.000, da će ovo povišenje dioničke glavnice preuzeti kao dioničar i uplatiti tadanja Štedionica NDH, da se uprava zavoda imade popuniti ljudima koje bude odredila nadležna ustaška vlast. Ovi zahtjevi stavljeni su po tadašnjem ustaškom ministru dr. Košaku preko povjerenika Ivice Dragičevića. Pod ovim pritiskom i strahovitim nasiljem preostali članovi upravnog odbora i dioničari Srbi bili su prisiljeni da sazovu glavnu skupštinu i da pred istu stave ove zahtjeve glede povišenja dionica glavnice i popunjavanja uprave, a sve to samo za to da se spasi imovina banke, kako i goli životi preostalih funkcionera i na-mještenika Srba i njihovih obitelji.”

Nakon što je već mjesecima trajao teror nad Srbima i Židovima, koji su postupno protjerivani iz Zagreba, ustaške su vlasti naložile da se 31. srpnja 1941. održi redovna godišnja skupština Srpske banke.

/ Uklanjanje natpisa sa sjedišta Srpske banke koju su vlasti NDH zaplijenile i preimenovale u Trgovačko-industrijalnu banku


Uspjelo im je na skupštinu prisilno dovesti vlasnike 10 posto dionica, što je bio minimum propisan statutom banke, te provesti odluke o preimenovanju i povećanju temeljnog kapitala. Dioničari su bili pri-kupljeni tako što su bili zastupljeni fondovi koji su imali veće udjele i jer je skupštini pod prijetnjom posljedica zakonskih odredbi o sabo-taži morao prisustvovati svaki preostali srpski dioničar. Od približno sedam tisuća dioničara na taj je način skupštini prisustvovalo samo njih 20, kojih je većina zapravo i radila u banci, a još 15 bilo je za-stupljeno po opunomoćenicima.

“Skupština je održana u dvorani Srpske banke, dok su pred dvoranom stajala dvojica naoružanih ustaša-emigranata koji su tako dugo ču-vali stražu dok svi zahtjevi ustaških vlasti nisu bili sprovedeni, povi-šena dionička glavnica i imenovan novi upravni odbor”, navodi se u spomenutoj “Predstavci” stare uprave banke.

Pod pritiskom ustaša skupština je donijela odluku kojom se temeljni kapital povećava s 40,5 milijuna na 60 milijuna dinara izdavanjem novih 260.000 dionica, isključivo u korist Štedionice NDH. Instalirani su novi upravni i nadzorni odbor u kojima su tek nekolicinu članova činili raniji dioničari Srpske banke. Od 17 članova upravnog odbo-ra bilo ih je samo pet, a od šest članova nadzornog odbora samo dvojica. Ostala mjesta zauzeli su visoki činovnici ustaškog režima i njegovi simpatizeri. Novi predsjednik uprave banke postao je Mile Starčević, kasniji ministar prosvjete u Vladi NDH, dok je za general-nog direktora postavljen ustaški bojnik Ivica Dragičević, čovjek kojeg su vlasti zadužile da organizira preuzimanje banke.

Dva ranija dioničara Srpske banke koja su ostala u nadzornom od-boru bili su zagrebački trgovac Svetozar Božić i dubrovački trgovac Sava Miljanović, koji je već na povratku sa skupštine likvidiran u Bosni. Petorica članova upravnog odbora bili su svi iz Zagreba: liječ-nik Đuro Ivković, trgovac Lazar Lađević, bankovni ravnatelj Stevan Tubić, trgovac Stevan Kalember i umirovljeni podban Svetislav Šumanović, koji je bio na položaju predsjednika uprave Srpske banke od 1929. sve do ustaškog preuzimanja 1941. godine. Člana uprave Srpske banke i člana Privrednikova Patronata Stevana Kalembera već smo više puta spominjali, kao i činjenicu da je bio dvaput hapšen od strane austro-ugarskih vlasti 1908. i 1914. godine. Za aneksijske krize proveo je 14 mjeseci u istražnom zatvoru, a nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata bio je tri mjeseca u zatvoru te godinu i pol dana u internaciji. Kalember, tada angažiran u Srpskoj samostalnoj stranci i Hrvatsko-srpskoj koaliciji, a kasnije zastupnik u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS, sada je bio u 79. godini života, i na kraju života čekala


ga je još jedna optužnica. To nije bila optužnica od strane ustaškog režima, nego optužnica iz studenog 1945. godine – zbog suradnje s ustaškim vlastima.

Nesporno je da je određene, formalne suradnje pojedinih uglednih Srba s ustaškim vlastima bilo, što pokazuje i Šumanovićev slučaj. Svetislav Šumanović, koji je 46 godina ranije imao jednu od ključnih uloga u osnivanju svesrpske banke, povezujući Matijevićev zagre-bački krug sa srijemskim Srbima, uspio se održavati na visokim državnim funkcijama i u Austro-Ugarskoj i u Kraljevini SHS. Čak i nakon uspostave NDH, uz poglavnikova prijatelja Savu Besarovića, bio je jedan od dvojice Srba koje je Pavelić početkom 1942. imeno-vao u Hrvatski državni Sabor. U isto je vrijeme Šumanovićeva kći Krista Đorđević, koja je još prije rata održavala u Beogradu inten-zivne veze s Komunističkom partijom i s Titom osobno, surađivala s partizanskim pokretom, a njegov nećak Sava strijeljan je te godine od strane ustaša zajedno s velikom grupom šidskih Srba. Međutim, to neizabrano predstavničko tijelo nije u totalitarnoj ustaškoj državi imalo nikakvu funkciju: od kraja 1942. više se nikada nije ni sastalo, a Šumanovićevo imenovanje imalo je samo simbolično značenje jer je Pavelić u svojem oktroiranom parlamentu htio predstaviti i “hrvatske pravoslavce”. Nema sumnje da je takva vrsta suradnje bila iznuđena pritiskom, strahom od strijeljanja ili od još gore smrti. Na taj su način Šumanović, kao i drugi Srbi iz upravnog i nadzor-nog odbora Trgovačko-industrijalne banke, za razliku od mnogih drugih dioničara pobijenih već u prvim mjesecima NDH, uspjeli živi dočekati kraj rata. Štoviše, kako su sami napisali u spomenutoj

“Predstavci”, oni su osim golih života tom suradnjom htjeli sačuvati i imovinu banke.

Sljedeća glavna skupština dioničara Trgovačko-industrijalne banke, kojoj je predsjedavao ustaša Mile Starčević, bila je održana u kolovo-zu 1942. godine, a kako je sada vodeći dioničar bila Štedionica NDH, više nije bilo potrebe da se okupljaju stari dioničari Srpske banke kojih je na skupštini ipak bilo u vrlo malom broju. Nije bilo nikakvih promjena u upravnom i nadzornom odboru, a jedina je razlika bila u tome što je sa skupštine izostao Stevan Kalember koji se do tada uspio skloniti u Beograd. Godinu dana kasnije za predsjednika upra-ve umjesto Starčevića postavljen je veletrgovac Slavko Borščak, a glavnica je sa 61 milijun kuna povišena na 102 milijuna kuna, ponovo u cijelosti u korist Štedionice NDH, koja time i formalno postaje ve-ćinski vlasnik banke.


/3 Vrijeme revolucije

/3.1. Gašenje Srpske banke

Srpska banka je s promijenjenim imenom i dioničkom strukturom zapravo nastavila postojati tokom cijelog rata, iako je njezin neka-dašnji razgranati poslovni sustav iz Jugoslavije bio razbijen, a poslo-vanje tako okrnjene banke stavljeno u službu privrednih i ratnih po-treba Pavelićeva režima. Do konačnog prestanka postojanja banke doći će nakon oslobođenja zemlje i uspostave nove jugoslavenske države. Ta odluka formalno neće biti provedena kao preuzimanje financijskog kapitala iz privatnih ruku u društveno vlasništvo, već kao sudskom presudom izrečena kazna banci i njezinoj upravi zbog suradnje s neprijateljem.

Staro, srpsko vodstvo banke nadalo se drukčijem ishodu. Ranije spo-menuti dopis, “Predstavka Trgovačko-industrijalne banke, odnosno Srpske banke u Zagrebu”, u kojem su opisani događaji oko ustaškog preuzimanja banke, bio je upućen 1. kolovoza 1945. godine tadaš-njem Ministarstvu financija Federalne Države Hrvatske. Preživjelo staro srpsko vodstvo banke na kraju svojeg dopisa istaknulo je da se u njihovu slučaju radilo o prisilnim aktima okupatora i ustaških vlasti, nakon čega se pozvalo na dvije odluke AVNOJ-a iz veljače i svibnja 1945. godine. Radilo se o Odluci o ukidanju i nevažnosti svih pravnih propisa donesenih od strane okupatora i njihovih pomagača te Odluci o postupanju s imovinom koju su vlasnici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njihovih pomagača. Na osnovu tih odluka AVNOJ-a staro vodstvo banke tražilo je od Ministarstva financija da se u trgovačkom re-gistru uspostavi stanje kakvo je bilo prije 10. travnja 1941. godine, odnosno da se vrati ime Srpske banke, da se ponište ustaške doka-pitalizacije iz 1941. i 1943. godine, da se brišu svi članovi uprave ime-novani u NDH i da se imenuje upravni delegat koji bi banku pripremio za izvanrednu glavnu skupštinu na kojoj bi bio izabran novi upravni i nadzorni odbor. U ime Trgovačko-industrijalne banke, odnosno Srpske banke, “Predstavku” su vjerojatno sastavili Ivan Berić, Lazar Lađević, Stevan Tubić i Stevan Kalember završavajući je riječima:

“Smrt fašizmu – sloboda narodu!”

Međutim, nove su komunističke vlasti umjesto udovoljavanja zahtje-vima iz “Predstavke” dva mjeseca kasnije pohapsile sve preživjele članove ratnog vodstva banke, i ustaške i srpske. Prema optužnici koju je podigao javni tužitelj za Grad Zagreb, Karlo Cerin, optuženi


su da su “za vrijeme rata privredno sarađivali sa neprijateljem i oku-patorom, stavljajući mu svoju stručnu spremu i poduzeće na raspo-laganje za jačanje njegove ekonomske snage i ratnog potencijala – pa su time počinili krivično djelo iz čl. 1. Zakona o krivičnim djelima pro-tiv naroda i države”. Izvedeni su pred Okružni narodni sud u Zagrebu gdje im je 3. studenoga 1945. presudilo tročlano sudsko vijeće kojim je predsjedavao Žarko Vimpulšek, koji će godinu dana kasnije kao sudac Vrhovnog suda NRH predsjedavati suđenju zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu.

Optuženo je ukupno 23 ljudi, od kojih je šest bilo u bijegu, a među njima i Starčević koji se zajedno s drugim visokopozicioniranim ustašama uspio domoći Argentine. Prema sudskom zapisniku, dva optuženika iz ustaškog vodstva banke već su ranije bila na Vojnom sudu Komande grada Zagreba osuđena na smrt i strijeljana, dok se Svetislav Šumanović nije mogao naći među optuženima jer je u međuvremenu umro. Članovi nadzornog odbora banke nisu bili optuženi, jedan član upravnog odbora je oslobođen, a ostalima su izrečene zatvorske kazne u trajanju od jedne do deset godina zatvora, te četiri smrtne kazne. Četiri srpska člana ravnateljstva banke bila su oslobođena. Od stare uprave Srpske banke osuđeni su: Stevan Tubić na sedam godina zatvora s prinudnim radom, Ivan Berić na šest godina s prinudnim radom, Stevan Lađević na četiri godine zatvora i Stevan Kalember na dvije godine zatvora. Svi su kažnjeni gubitkom političkih i pojedinih građanskih prava tokom iz-državanja većeg dijela kazne, ali i trajnom konfiskacijom cjelokupne privatne imovine. Ostarjeli Stevan Kalember bio je doveden na su-đenje iz Beograda, kamo je pobjegao od ustaških vlasti, iako u radu Trgovačko-industrijalne banke više nije sudjelovao nakon prve prisil-ne skupštine iz 1941. godine. Treći put bio je osuđen na zatvor, sada u 84. godini života, a pet mjeseci kasnije je umro.

Članovima staroga srpskog vodstva banke, jednako kao i onoga ustaškog, stavljena je na teret činjenica da su sudjelovali u uprav-nim tijelima ustaške banke, a potom su kazne odmjerene prema pojedinačnom doprinosu. Osuđeni su jer su svojim aktivnim sudje-lovanjem u banci privredno surađivali s neprijateljem tako što su raznim ustaškim i njemačkim ustanovama, a posebno vojnim, te raznim neprijateljskim osobama, ustašama i njihovim simpatizerima, odobravali velike kredite u ukupnom iznosu od 315 milijuna kuna, čime su značajno doprinijeli jačanju ekonomske snage neprijatelja i njegova ratnog napora. Osuđeni su i zato što su upisivali rizničke zapise i dionice ustaške Hrvatske Državne Banke, što su davali do-nacije neprijateljskoj vojsci, časnoj radnoj službi i raznim ustaškim listovima i ustanovama u ukupnom iznosu od 1,5 milijuna kuna, i što


su u travnju 1942. godine, na obljetnicu uspostave NDH, osnovali dva fonda vrijedna pola milijuna kuna.

Sud je, ipak, primijetio da su se optuženi u pogledu obrane podijelili na dvije grupe: na staru upravu Srpske banke i na pridošle članove iz ustaškog režima. Već iz “Predstavke” koju je stara uprava nakon rata uputila Ministarstvu financija FDH vidi se kako su srpski članovi osobno doživljavali svoju ulogu u ratnom radu banke, a u presudi se nalazi i dio u kojem je sud vrlo sažeto interpretirao njihovo stajalište.

“Stara uprava poriče svaku svoju subjektivnu krivnju u radu banke, tvrdeći da su na taj i takav rad bili kao Srbi prisiljeni po ustaškom teroru, da su se bojali za sebe i svoje Srpsko činovništvo i konačno da su na saradnju s ustašama pristali samo s razloga da spase Srpski kapital uložen u banku”, navodi se u sudskom zapisniku, nakon čega, međutim, sudsko vijeće odmah ističe sljedeći zaključak: “Čini se da je od cijele obrane jedino istinito to da su članovi stare uprave pri-stali na saradnju samo s razloga da spasu kapital.”

Tom zaključku slijedilo je 14 točaka s izricanjem pojedinačnih ka-zni, a onda je na kraju donesena i posljednja, svojevrsna petnaesta, kazna, ovog puta ne fizičkoj nego pravnoj osobi: “Ujedno se izriče konfiskacija cjelokupne imovine Trgovačko-industrijalne banke d. d. u Zagrebu, odnosno Srpske banke d. d. u Zagrebu, kao i imovina svih njihovih afiliranih poduzeća.” Na okruglih 50 godina od njezina osni-vanja u toj jednoj rečenici suca Vimpulšeka bila je izrečena smrtna kazna Srpskoj banci, i danom donošenja presude od 3. studenoga 1945. godine ona je prestala postojati.

Konfiskacijom cjelokupne imovine Banke nisu, međutim, bili kažnjeni samo članovi njezina ratnog vodstva, nego su bez svojih uloga ostali i svi njezini dioničari, kojih je bilo 6740 prema sačuvanom popisu iz 1940. godine. Neki među njima bili su pobjegli pred ustaškim terorom, pojedinci su sudjelovali u antifašističkoj borbi, a neke je, poput dioničara iz Sjedinjenih Američkih Država, cijeli ocean dijelio od odluka koje je donosila ratna uprava Banke. Bez imovine u Banci ostale su i obitelji mnogih ubijenih dioničara, poput one sisačkog industrijalca Miloša Teslića, poznatoga s jedne od najupečatljivijih fotografija ustaškog terora: ustaše su, pošto su ga zaklali i rasporili mu utrobu, pozirali nad njegovim tijelom. Dioničari Srpske banke bili su većinom Srbi, ali manjim dijelom i Hrvati i Židovi, poput, pri-mjerice, Ferdinanda Lustiga, predsjednika Jevrejske vjeroispovjedne opštine u Novom Sadu, kojeg su mađarski fašisti zajedno s drugim tamošnjim Židovima isporučili u Auschwitz, gdje je ubijen 1944. go-dine. Iz toga je jasno da posljednja kazna izrečena u Vimpulšekovoj


presudi nije imala nikakve veze sa suradnjom s neprijateljem, već je predstavljala “čin revolucije”, brzopotezni sudski postupak prelaska u jugoslavenski socijalistički sistem.

Prema popisu predratnih dioničara Srpske banke najveći broj dionica, njih 11.849 ili 2,2 posto, bio je upisan na Mirovinski fond činovnika i poslovođa Srpske banke Zagreb, drugim riječima, bile su to penzije zaposlenika banke. Dioničari banke bile su i mnogobrojne druge pravne osobe, među kojima je bilo još nekoliko mirovinskih fondova te deseci drugih banaka i štedionica. Od svih dioničara najveći broj dionica imala je Srpska centralna privredna banka iz Sarajeva. Ona je s 11.192 dionice ili 2,1 posto bila drugi dioničar po veličini, a od novčarskih kuća slijedila ju je Srpska štedionica iz Gospića s preko 5100 dionica i Srpsko-amerikanska banka s 1230 dionica. Dionice nisu držale samo institucije srpskoga predznaka, već na popisu na-lazimo i Hrvatsku eskontnu banku, Hrvatsku štedionicu, Hrvatsku trgovinsku banku, Hrvatsko-slavonsku hipotekarnu banku i Prvu hr-vatsku štedionicu. Među poduzećima najveći broj dionica, njih 4310, držalo je Podunavsko trgovačko dioničko društvo iz Beograda, no najveću kategoriju dioničara kod pravnih osoba činilo je čak stotinjak srpskih pravoslavnih crkvenih općina iz Hrvatske i drugih dijelova Jugoslavije, pa sve do općine iz Kansas Cityja. Bili su tu i deseci manastira, pojedinačnih crkava, škola i crkvenih fondova. Dionice u banci držale su razne zadužbine, zaklade, kulturna društva, zana-tlijske, zemljoradničke i dobrotvorne zadruge, među kojima su bile i mnogobrojne zadruge Srpkinja. Društvo Privrednik sa svojih 10.595 dionica ili 2 posto bilo je treći najveći dioničar banke; ako bi se tome pripisalo i 10.236 dionica koje su glasile na preminule supružnike Paulinu i Vladimira Matijevića, koji je svu imovinu oporučno ostavio društvu, radilo bi se o četiri posto. Time je zapravo Privrednik bio najveći dioničar Srpske banke.

Srpska banka, destruirana pod ustaškim vlastima, bila je konačno ugašena kao pravni subjekt voljom nove socijalističke vlasti. Sva nje-zina imovina, koja je uključivala kapital, vrijednosne papire, udjele u drugim bankama i poduzećima, bila je zaplijenjena. Nekretnine banke nove su vlasti razdijelile u skladu sa svojim potrebama, tim lakše što su ih, zanemarivši predratnu povijest banke, preuzele od jedne ustaške financijske kuće. Centralu banke u Jurišićevoj 4, čije je podr-žavljenje već provela NDH, dobio je tadašnji Radio Zagreb, odnosno kasniji RTV Zagreb, čiji je današnji sljednik Hrvatska radio-televizija, a ona ju je 1995. prodala Hrvatskoj poštanskoj banci. Podružnica banke na splitskoj Rivi, na današnjoj adresi Obala Hrvatskoga narodnog preporoda 10, predana je splitskoj općini, a kasnije je u toj zgradi, koja je dobila adresu Titova obala 10, bila smještena podružnica


Jugobanke, čija je današnja sljednica Zagrebačka banka. Slično su prošle i preostale nekretnine banke pa je njezina zgrada na križanju ulica Kneza Miloša i Srpskih vladara u Beogradu postala sjedište Jugobanke. Dubrovački hotel Lapad, koji su ustaše 1941. požurile preknjižiti na Trgovačko-industrijalnu banku, iste je godine zauzela talijanska vojska, a 1944. preuzeo Wehrmacht, da bi nakon poratne privremene uprave bio 1948. godine Rješenjem Ministarstva trgovine i opskrbe predan dubrovačkom hotelskom poduzeću Lokrum. Hotel Imperial, u kojem je bila smještena komanda njemačke vojske, nakon rata nalazio se u sastavu ugostiteljskog poduzeća Imperial, kojem je nakon reorganizacije iz 1952. godine pridružen i hotel Lapad. Nakon pretvorbeno-privatizacijskih akrobacija iz 1990-ih oba su hotela 2005. dospjela u vlasništvo Atlantske plovidbe, a ona je 2014. godine današ-nji Hilton Imperial Dubrovnik prodala rovinjskoj Adris grupi.

/3.2. Gašenje Privrednika Zapljenom imovine Srpske banke, u čijim je dionicama Privrednik držao vrlo značajan dio svoje imovine, započeo je zapravo i proces konačnog gašenja samog društva koje je Matijević osnovao 1897. godine i koje će poživjeti samo godinu dana duže od njegove banke. Polustoljetni rad Društva u ratu je ionako bio uništen, ljudi rastjerani, a organizacijska mreža razbijena. Nakon oslobođenja Beograda u listopadu 1944. Privrednik je pokušavao nastaviti svoju raniju dje-latnost, međutim, vrlo otežano i uz već vidljivo nepovjerenje novih

/ Dubrovački hotel Lapad, kao i tamošnji hotel Imperial, bili su u vlasništvu Srpske banke, tadašnjeg velikog investitora u dubrovački turizam


vlasti, koje se manifestiralo i u odluci Ministarstva trgovine i sna-bdijevanja od 14. travnja 1945. godine, kojom je dotadašnja uprava Društva razriješena, a postavljena nova iz redova radnika, činovnika i učitelja. No i ta je nova uprava pokušavala spasiti Društvo kroz koje je do tog trenutka, u 48 godina rada, prošlo 37.000 pitomaca. Vodeći ljudi Privrednika obraćali su se novim vlastima dopisima u kojima su isticali tu činjenicu, kao i sve dotadašnje uspjehe društva u osposobljavanju siromašne djece, i tražili da se rad organizacije nastavi u skladu s novim društvenim potrebama. Bez podrške vlasti Društvo nije moglo samo obnoviti svoju prijašnju djelatnost jer u tom trenutku više nije imalo pristupa ranijim izvorima prihoda. Nije imalo nikakvih prihoda od vrijednosnica Srpske banke. Zgrade u Beogradu koje je Društvo još uvijek formalno vlasnički posjedovalo nisu mu bile vraćene, a jednim dijelom bile su porušene u bombar-diranju. Šegrtski dom Privrednika u Lazarevićevoj 4 upotrebljavao je Gradski izvršni odbor Beograda za svoj dom zanatskih učenika, a Šegrtski dom u Novom Sadu Izvršni odbor Vojvodine za Zanatsko-industrijsku školu i svoj šegrtski dom. Odlukom Stambenog odelje-nja Izvršnog narodnog odbora Beograda Privredniku je oduzet veći dio njegovih prostorija u društvenom domu u tadašnjoj Krunskoj ulici (kasnije Moskovskoj 5), a kako vlasti nisu reagirale na žalbu Društva, naslućivao se njegov kraj.

Bez obzira na to, Privrednik je podnio zahtjev da mu se prema novom Zakonu o udruženjima iz 1946. godine odobri obnova rada. Njegova dotadašnja glavna djelatnost, školovanje šegrta, morala je biti izo-stavljena iz novih pravila Društva jer je taj posao novim Zakonom o učenicima prenesen u djelokrug sindikata, pa se Privrednik u predlo-ženom programu rada orijentirao na podršku obnavljanju privrede i privrednicima. Nova pravila Društva zadržala su isto ime – Srpsko privredno društvo Privrednik, ali također i odredbe o tome da redovni članovi Društva mogu biti samo Srbi. Međutim, Ministarstvo rada Narodne vlade Srbije 21. listopada 1946. g. donijelo odluku o ukida-nju društva Privrednik s obrazloženjem da su Zakonom o učenicama u privredi ukinute privatne organizacije za upošljavanje učenika, a njihova imovina stavljena pod upravu države. Ministarstvo je odre-dilo komisiju koja je popisala svu Privrednikovu imovinu i predala je Izvršnom odboru Beograda.

Bilo je vrijeme da se podvuče crta. Privrednik je od osnivanja 1897. do gašenja 1946. godine uputio ukupno 36.775 šegrta u trgovinu i zana-te. Prema evidencijama Društva, od 1897. do 1914. bilo ih je 10.675, u međuratnom periodu 24.906, za vrijeme rata prihvaćeno je još 1093 izbjeglica, a poslije rata, do gašenja Društva, samo 101 šegrt. Postoje mišljenja po kojima je Privrednikov model radnog školovanja djece,


izgrađen u vrijeme rane modernizacije hrvatskih krajeva u sastavu tadašnje Austro-Ugarske, već bio zastario u međuratnom periodu jer je umjesto u industrijskom pravcu ostao i dalje usmjeren na tradici-onalni šegrtski i trgovačko-zanatski način osposobljavanja. Ipak, bez obzira na to koje će biti konačne ocjene uloge tog Društva u moder-nizacijskom procesu i u stvaranju srpske građanske klase, činjenica je da je Privrednik svoje pitomce regrutirao među nadarenom siromaš-nom djecom iz ruralnih krajeva i upućivao ih u veće urbane sredine i ekonomske centre, čime im je omogućio da promijene svoje sudbine.

Dobrotvorni rad Privrednika imao je svoju temeljnu nacionalno-eko-nomsku funkciju, i za cijelo vrijeme svojeg postojanja on je ostao in-stitucija srpske građanske klase, ideološki usmjerena Matijevićevim konzervativnim i nacionalističkim pogledima. Sve to mu je zasigurno presudilo u novoj socijalističkoj državi. Ipak, ideološku pozadinu Privrednikova djelovanja, sa svim onim napomenama prvog predsjed-nika Društva Isidora Dobrovića o ekskluzivnom srpstvu i pravoslav-lju pitomaca, u određenoj se mjeri može staviti u drugi plan kada se razmatraju učinci njegova rada. Društvo je putem svoje tradicional-ne mreže svećenika, učitelja i lokalnih poduzetnika regrutiralo srpsku seosku omladinu, no ona se potom uključivala u suvremene ideo-loške i političke tokove pa je velik dio pitomaca prelazio među indu-strijske radnike, stupao u sindikalnu borbu i u članstvo Komunističke partije, ideološki potpuno suprotstavljenu zamislima srpske elite iz Matijevićeva kruga. Vjerojatno najbolji primjer za to je Rade Končar (1911.-1942.), koji će u svojoj 11. godini krenuti kao tipičan Privrednikov pitomac, a u 29. postati prvi čovjek, odnosno sekretar, Komunističke partije Hrvatske. Rođen u srpskoj obitelji u selu Končarev Kraj pored Plitvičkih jezera, Končar je nakon osnovne škole upućen 1922. kao Privrednikov pitomac čak u Leskovac, gdje je u radionici Kukara i Jovića učio bravarski zanat. Tu je 1925. položio majstorski ispit i slje-deće se godine zaposlio u Direkciji tramvaja i osvjetljenja Beograda, gdje će postati radnički povjerenik. Nešto kasnije u beogradskoj Elektrocentrali postaje pročelnik ćelije SKOJ-a i sekretar podružnice metalaca URS-a, čime je počela njegova sindikalna i partijska aktiv-nost koju će od 1935. nastaviti u Zagrebu. Uz Končara, jednog od prvih narodnih heroja Jugoslavije, još ih je najmanje šest, koliko je poznato, dolazilo iz redova Privrednikovih pitomaca. Kasniji sindikalni i partijski rukovodioci i aktivisti – Đuro Pucar, Miloš Matijević, Filip Kljajić, Miloš Mamić, Radoje Dakić i Branko Đonović, upućeni su iz svojih siromašnih seoskih obitelji kao dječaci putem Privrednika na zanate u prilično udaljene gradove, što svjedoči o velikoj raširenosti Privrednikove regrutacijske mreže i velikoj radnoj i socijalnoj mobil-nosti koju je ona osiguravala.


Privrednik je 1946. ugašen, a slijedile su odluke vlasti koje su se ti-cale njegove imovine. Odlukom Ministarstva rada NR Srbije iz 1947. godine sva imovina koja se nalazila na hrvatskom teritoriju preda-na je Ministarstvu rada NR Hrvatske, a ono ju je 1948. predalo na upravljanje Ministarstvu komunalnih poslova NR Hrvatske. Tom odlukom određeno je da će se sva imovina Privrednika upotrijebiti za jačanje materijalnih izvora narodnih odbora, osim jedne kuće u Preradovićevoj 18, gdje je bilo staro sjedište Društva, a koja je pre-dana na upravljanje novoosnovanom Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta. Ta rješenja potvrđena su odlukom Vlade NR Hrvatske od 1950. godine, kada je Rješenjem Ministarstva komunalnih poslova od 6. siječnja 1950. utvrđeno da se na teritoriju NR Hrvatske nalaze sljedeće Privrednikove nekretnine: zgrada i građevinsko zemljište u Preradovićevoj br. 18, 18/1 i 18/2, kuća i zemljište na uglu Berislavićeve 4 i Gajeve 15, kuća i zemljište na Samoborskoj cesti 1 u Zagrebu, kuća i zemljište u Radičevićevoj 7 i polovica kuće na nekadašnjem Trgu kra-lja Petra 1 u Slavonskom Brodu, plac od 125 četvornih hvati u Pakracu, polovina kuće u Glavnoj ulici u Gospiću, dvije zgrade u ulici Braće Branchetta u Rijeci, jedna kuća na Glavnom trgu br. 7 u Daruvaru. Istim rješenjem Privrednikove nekretnine bile su raspoređene tako da se svi objekti Privrednikova doma u Preradovićevoj u Zagrebu te Dobrovićeva kuća u Daruvaru, koji su po Zakonu o učenicima u privredi postali općenarodna imovina, ustupaju Prosvjeti. Sva ostala pokretna i nepokretna imovina Privrednika na području Hrvatske ustupljena je na upravljanje gradskim i mjesnim narodnim odborima.

Dio Privrednikovih nekretnina nije bio popisan spomenutim Rješenjem Ministarstva komunalnih poslova iz 1950. godine, ali ih je Društvo svejedno izgubilo. U Osijeku je riječ o prizemnici s potkrov-ljem u Krstovoj ulici 48, gdje su podrum i potkrovlje danas u vlasniš-tvu Grada Osijeka, dok su stanovi u prizemlju otkupljeni. Tu je i kuća koju je Katica Ivošević Privredniku ostavila u Vinkovcima i jedno ze-mljište u Karlovcu površine 4640 četvornih metara. Tu su još i brojne nekretnine u nizu drugih gradova, uključujući nekretnine nekadašnje Srpske banke, na koje Privrednik dijelom također polaže prava kao jedan od najvećih dioničara. Privrednik je imao i više od deset legata, odnosno zapisanih prava na dio prihoda od nekretnina koje mu nisu bile darovane, ali su nasljednici Privrednikovih donatora imali opo-ručnu obavezu da iz njih financiraju društvo. Te nekretnine bile su u Belom Manastiru, Imotskom, Županji, Vukovaru, Ogulinu, Đurđevcu, Bjelovaru, Šibeniku, Kninu, Novoj Gradiški i Zagrebu. Današnju uku-pnu vrijednost nekretnina na koje Privrednik polaže prava u cijelosti i vrijednost svih njegovih udjela u ostalim nekretninama nije moguće precizno utvrditi, ali se samo na osnovu glavnih nekretnina može zaključiti da ona prelazi 50 milijuna kuna.


Najvredniji je pritom nekadašnji kompleks Privrednikova doma s ulič-nom zgradom u Preradovićevoj 18 i unutrašnjim zgradama na adre-sama Preradovićeva 18/1 i 18/2. Ukupna površina tih triju najamnih stambenih i poslovnih zgrada iznosi 1296 četvornih metara, a površi-na pripadajućeg dvorišta 352 četvorna metra. Svi prostori u objektima u Preradovićevoj ulici danas su u vlasništvu Grada Zagreba, osim tri otkupljena stana koja su prenesena u privatno vlasništvo, i velike dvorane u dvorišnoj zgradi 18/1 na koju je upisana Prosvjeta. Prema izvodu o korisnicima poslovnih prostora Grada Zagreba, Privrednik danas u Preradovićevoj 18 unajmljuje dva prostora ukupne površine 318 četvornih metara u prizemlju i na prvom katu. Na drugom su katu dva otkupljena stana, a u potkrovlju još jedan. Prosvjeta unutar kompleksa ima dva prostora površine 152 četvorna metra na adresi Preradovićeva 18/1, u čijem su prizemlju smješteni jedan atelijer i vul-kanizerska radnja, dok je u dvorišnom dijelu zgrade smješten Kulturni klub MaMa. Podrum, prizemlje i prvi kat u Preradovićevoj 18/2, po-vršine čak 658 četvornih metara, kao urede svojih tvrtki koristi za-grebački poduzetnik Milan Carić. Kako prosječna cijena četvornog metra u Preradovićevoj ulici danas prelazi 2000 eura, može se ugrubo procijeniti da samo vrijednost glavnog Privrednikova kompleksa s dvo-rištem iznosi blizu tri milijuna eura, odnosno oko 20 milijuna kuna.

/ Društvo Privrednik još uvijek vodi pravnu i političku bitku za povrat velikog kompleksa Privrednikovog doma u Preradovićevoj u Zagrebu (foto Jovica Drobnjak)


Vrijednost nekadašnje palače Lazara Bačića na uglu Berislavićeve 4 i Gajeve 15, površine 570 četvornih metara, mogla bi se na isti način procijeniti na iznos od 1,15 milijuna eura, što je blizu devet milijuna kuna. Zgrada je još uvijek upisana kao općenarodna imovina kojom upravlja Poduzeće državnih stambenih zgrada v. rajona Zagreb. No ona je danas samo polovično u vlasništvu Grada Zagreba, koji tamo ima podrumsko-suterenski poslovni prostor, neuređeni prostor u potkrovlju te tri prostora u prizemlju. U prizemlju su smješteni du-ćan trgovačkog lanca Prehrana, salon za ljepotu Marizela, Art Angel Antique dućan i Agencija za nekretnine Eurovila. Pored toga, u prizemlju su tri otkupljena stana, na prvom katu dva, a na drugom katu još jedan otkupljeni stan, svi sada u privatnom vlasništvu. Tako je značajan dio Bačićeve kuće postao nedostupan za povrat u na-ravi, dok bi, s druge strane, Preradovićeva 18 dogovorom državnih i gradskih tijela mogla najvećim dijelom biti vraćena Privredniku. Treća nekretnina u Zagrebu – kuća s dvorištem, vrtom i putom na Samoborskoj cesti 1, površine 549 četvornih metara, također je upi-sana kao općenarodna imovina pod upravom stambenog poduzeća rajona Zagreb, a sastoji se od podruma, prizemlja, prvog kata i tava-na koji su neuređeni i zapušteni. U zemljišnim knjigama moguće je pratiti detalje po kojima je nakon dražbe nad imovinom prezaduže-nog vlasnika kuću 1937. godine stekao SPD Privrednik. Zajedno s tom nekretninom imovina Privrednika u Zagrebu prelazi dobrano vrijed-nost od 30 milijuna kuna, a kada bi se tome dodao i Privrednikov udio u palači Srpske banke u Jurišićevoj 4, o kojoj ćemo nešto više reći kasnije, radi se o iznosu od približno 35 milijuna kuna.

Kuća u Daruvaru koju je Privredniku ostavio njegov prvi predsjednik Isidor Dobrović također je reprezentativna uglovnica u središtu grada, s pročeljima na Trgu kralja Tomislava 2 i u Ulici bana Jelačića br. 2 i 4. Zgrada korisne površine 582 četvorna metra danas se vodi kao druš-tveno vlasništvo, odnosno vlasništvo Grada Daruvara. Uz podrumski prostor, u prizemlju se nalaze tri poslovna prostora čiji su korisnici Minimarket Centar, Foto Digital i restoran brze hrane Domino. Na prvom katu i u potkrovlju smještene su različite političke organizacije. Vrijednost te atraktivne zgrade zasigurno prelazi pola milijuna eura, odnosno oko četiri milijuna kuna. Još nekoliko zgrada ima vrijednost koja se mjeri u milijunima kuna. Nekretnina dobrotvora Jagnjića koju Privrednik potražuje u Pakracu, u naravi je dvorište s gospodarskom zgradom površine 502 četvorna metra na Trgu bana Jelačića, koja je većinski upisana na Grad Pakrac, a petina objekta je u privatnom vlasništvu. Zgrada se sastoji od podruma, prizemlja i prvog kata s potkrovljem. Nekretnine u Rijeci koje su Privredniku ostavljene testa-mentom člana Patronata Stevana Georgijevića iz 1927. godine nalaze se na uglu ulica Braće Branchetti 81, Tomšićeve i Ogulinske,


a danas su upisane na Grad Rijeku. Radi se o dvokatnici neto površi-ne 332 četvorna metra s 162 četvornih metara dvorišta i nešto zemlji-šta, čije prizemlje i podrum koriste Brodokomerc i Hrvatska pošta. U Slavonskom Brodu Privrednik potražuje atraktivnu zgradu dobrotvo-ra Joce Lackovića s dvorištem na Trgu pobjede 29, koja se sastoji od podruma, prizemlja, kata i potkrovlja površine 589 četvornih metara, danas većinom upisanih na Varaždinsku banku, te zgradu dobrotvora Sime Lazarevića u ulici Dr. Vlatka Mačeka 17 površine 206 četvornih metara. U Gospiću se radi o jednokatnici koju je Privredniku 1938. oporučno ostavila Jelena Kangrga i koju je nakon Drugoga svjetskog rata također bila preuzela Prosvjeta.

Srpsko kulturno društvo Prosvjeta u prvim je poratnim godinama, uz Srpski klub i SPD Obilić, postalo glavni korisnik imovine srpskih naci-onalnih institucija. Ono je ispočetka preuzelo cijeli Privrednikov kom-pleks u Preradovićevoj 18, 18/1 i 18/2 te zgrade u Daruvaru i Gospiću, a preuzelo je i cijeli kompleks Zagrebačke dobrotvorne zadruge Srpkinja u Preradovićevoj 21 i 23, koja je također bila ugašena i nikada više nije obnavljana. Prosvjeta je dobila i zgradu Saveza srpskih zem-ljoradničkih zadruga u Berislavićevoj 10. Savez su nove vlasti također ugasile, čime se, što se tiče Privrednika, ispunio uvjet iz njegovih osnivačkih pravila da imovina društva prelazi na upravljanje Srpskoj pravoslavnoj crkveno-školskoj općini u Zagrebu. No Privrednikov statut sada je bio bezvrijedni papir. Crkva, čijom ćemo se imovinom kasnije posebno pozabaviti, nije bila u prilici da te nekretnine preuz-me jer je i sama postala meta najprije konfiskacije i agrarne reforme, a potom i nacionalizacije. Vrlo brzo je i Prosvjeta, koja se tim nekret-ninama koristila, ostala bez cijele Privrednikove imovine osim jedne dvorane u Preradovićevoj 18/1, a u valu nacionalizacije nakon 1958. godine i bez svih objekata Srpkinje.

/ Velika kuća na glavnom daruvarskom trgu koju su Privredniku 1911. godine oporučno ostavili Isidor i Kristina Dobrović (foto Jovica Drobnjak)


/3.3. Osnivanje i gašenje Prosvjete

Partizanski intelektualci osnovali su SKD Prosvjetu još za trajanja rat-nih zbivanja, na oslobođenom teritoriju Hrvatske u Glini. Osnivačka skupština održana je 18. studenog 1944. u glinskom hotelu Kasina, gdje je za prvog predsjednika društva izabran zagrebački profesor Dane Medaković, a za potpredsjednike odvjetnik Boško Desnica i general-major Petar Drapšin, kasnije proglašen narodnim herojem. Umjesto negiranja nacionalnih identiteta, komunističko vodstvo sta-ru je ideju o suradnji Hrvata i Srba prevelo u formulu bratstva i je-dinstva te dopuštalo osnivanje i djelovanje nacionalnih institucija na socijalističkim osnovama. Najprije je, još 1943. godine, u Otočcu for-miran Srpski narodnooslobodilački klub vijećnika ZAVNOH-a na čijem čelu je bio odvjetnik Rade Pribičević. Riječ je o jednom od istaknutih predratnih članova Samostalne demokratske stranke koji je sura-đivao s komunistima i u ratu se pridružio partizanima. Srpski klub dao je poticaj osnivanju Prosvjete, a nakon rata organizirao je i Prvi kongres Srba u Hrvatskoj na kojem je formiran Glavni odbor Srba u Hrvatskoj, zamišljen kao krovna srpska nacionalna organizacija u okviru Narodne fronte Hrvatske. Glavni odbor, na čijem je čelu po-novo bio Pribičević, trebao je poticati ekonomski, socijalni i politički napredak Srba u Hrvatskoj, a prema tada usvojenoj rezoluciji jedna od zadaća bilo mu je i uzdizanje srpske kulture preko Srpskog kultur-no-prosvjetnog društva Prosvjeta, u čijem su vodstvu bili manje-više isti ljudi. Najutjecajnija imena u to vrijeme bili su Duško Brkić, Rade Žigić i Stanko Ćanica Opačić, ministri u Vladi Narodne Republike Hrvatske, u kojoj je Brkić bio i potpredsjednik. Prva dvojica bila su i članovi Politbiroa CK KPH, a Brkić, koji je imao najveći utjecaj u radu Prosvjete, i član CK KPJ.

Program Prosvjete predviđao je rad na ubrzavanju kulturno-prosvjet-nog razvitka Srba u Hrvatskoj; nastavljena je djelatnost ranijih kul-turnih društava, Srpskog kola i Seljačkog kola, radi čega su osnovani deseci i stotine lokalnih pododbora. Prosvjeta je prvih godina bila naročito angažirana u tadašnjoj masovnoj kampanji opismenjavanja i obrazovanja stanovništva pa su njezini pododbori surađivali u grad-nji i osposobljavanju škola, otvaranju knjižnica i čitaonica, prikuplja-nju knjiga, organiziranju nastave i tečajeva opismenjavanja. Putem odbora prikupljani su i hrana, novac, odjeća i obuća te se naročito nastojalo pomoći ratnoj siročadi. Odbori su pomagali i u izgradnji sportskih igrališta, elektrifikaciji sela, izgradnji seoskih putova, vo-dovoda i zdravstvenih ustanova. Pododbori su njegovali lokalne folklorne i muzičke tradicije i organizirali velik broj manifestacija i priredbi, podizali spomenike i u suradnji sa zagrebačkom centralom Društva stipendirali darovite učenike. Zagrebačka centrala za to se


vrijeme širila na štamparsku i izdavačku djelatnost, a od 1951. je i formalno preuzela izdavanje u ratu pokrenutog lista Srpska riječ koji 1955. mijenja naziv u list Prosvjeta. Djelatnost Prosvjete bila je, dakle, vrlo razgranata, a kako je imala podršku vlasti, bilo je preporuče-no da i ostala srpska društva djeluju u njezinu okviru, čime su na određen način bivala nadzirana i politički neutralizirana. Zadatak je Prosvjete bio da na novim ideološkim osnovama preuzme funkcije čitava niza ranijih udruženja hrvatskih Srba pa je tako zajedno s tim funkcijama preuzela i glavninu njihove imovine. To preuzimanje bilo je olakšano činjenicom da su ustaše prethodno obavile prljav posao likvidiranja pravnih osoba kojima je imovina izvorno pripadala, ali se podizanje Prosvjete na ruševinama predratnog sustava organizacija Matijevićeva kruga moglo smatrati i njihovom obnovom u obliku primjerenom novom vremenu.

Već 4. srpnja otvorena je Prosvjetina knjižara u središtu Zagreba, na Preradovićevu trgu 5, u prostorima koje su još vlasti NDH oduze-le Pravoslavnoj crkvi i gdje su tokom rata bile smještene Ustaška nadzorna služba, Ustaška mladež i potom ustaška knjižara Velebit. Ubrzo nakon toga otvorene su knjižare u Osijeku i Karlovcu. Prosvjeta je preuzela sve Privrednikove nekretnine u Preradovićevoj ulici te je u to vrijeme za svoje sjedište koristila zgrade zadruge Srpkinja u Preradovićevoj 21 i 23. Za vrijeme rata ustaške su vlasti na tim adresama namjeravale izgraditi gradsko plivalište sa sportskim hotelom prema prvonagrađenom rješenju kasnije čuvenoga soci-jalističkog arhitekta Drage Galića, ali projekt nije realiziran. Tu je u prosincu 1945. otvorena Prosvjetina čitaonica, a uskoro je pokrenuta i štamparija. Zagrebačka centrala Prosvjete pristupila je 1948. go-dine renoviranju zgrade u Berislavićevoj 10 koja je ranije pripadala Glavnom savezu srpskih zemljoradničkih zadruga i u kojoj je bila smještena Zadružna štamparija. Vlasti NDH pobrinule su se da se i ti prostori isprazne, smjestivši tamo svoju tiskaru Ustaša. Prosvjeta je štampariju premjestila u Preradovićevu 21, a zgrada u Berislavićevoj, koja je bila reprezentativno preuređena pa je dobila i ulaz popločan mramorom, postala je novo sjedište Društva. Štamparija Prosvjete, koja je tako naslijedila Zadružnu štampariju, počela je raditi već 1945. godine, a 1951. registrirala se kao izdavačko poduzeće čijim se spajanjem s knjižarama 1955. stvara Izdavačko poduzeće Prosvjeta, u vlasništvu Društva. Poduzeće je tiskalo velik broj knjiga u okviru niza biblioteka, jednim dijelom i na ćirilici, a vrlo dobrim poslova-njem financijski je pomagalo rad Društva.

Prosvjeta je, dakle, neposredno nakon rata preuzela dio imovine Srpske pravoslavne crkve, Glavnog saveza srpskih zemljoradnič-kih zadruga, Srpkinje i Privrednika, od kojeg je, osim Društvenog


doma u Preradovićevoj, preuzela i kuću Isidora i Kristine Dobrović u Daruvaru na koju se Privrednik bio uknjižio 1920. godine. Tamo gdje je Dobrović u svojoj oporučnoj darovnici pisao da ispred kuće ima stajati stari pravoslavni krst, sada je bio osnovan pododbor ko-munističke Prosvjete. Jednako tako, Prosvjeta je preuzela i kuću koju je Jelena Kangrga 1938. ostavila Privredniku u Kvaternikovoj ulici u Gospiću. Međutim, ta zaista velika imovina koju je novo krovno društvo hrvatskih Srba akumuliralo preuzimajući funkcije i nekret-nine starih organizacija nije se dugo zadržala u njegovu vlasništvu. Do prvog potresa u radu Društva dolazi već 1950. godine. Kako je Prosvjeta djelovala kao transmisija vlasti, morala je podupirati i nepopularne poteze poput prisilnog otkupa zemlje i kolektivizacije protiv čega je srpsko stanovništvo negodovalo. Ustanički krajevi sporo su se ili nikako obnavljali, a KPH je svoj legitimitet nakon teš-kog rata sve više tražila i pronalazila u hrvatskim krajevima i hrvat-skom narodu. Najutjecajniji ljudi Prosvjete i Glavnog odbora Srba u Hrvatskoj – Brkić, Žigić i Opačić zbog toga su zastupali teze o nerav-nopravnom položaju srpskih ustaničkih krajeva kritizirajući agrarnu i nacionalnu politiku. Na taj su način “skrenuli s linije partije”, ionako neprestano sumnjičave prema prevelikom isticanju srpske nacional-ne posebnosti kroz rad poslijeratnih ustanova. Nakon sjednice CK KPH održane krajem kolovoza 1950. njih su trojica optužena za na-klonost Informbirou i poslana, naravno, na Goli otok. Smjesta su bili isključeni iz članstva Prosvjete, a iako su drugi vodeći ljudi društva pošteđeni, pad trojice ključnih političkih pokrovitelja odrazio se tako da se Prosvjeta u narednim godinama morala ograničiti na prosvjeti-teljsku ulogu u ruralnim dijelovima zemlje, polako i postupno gubeći zagrebačku imovinu.

Gubitak dijela imovine bio je vezan i uz neke pogrešne odluke koje je Prosvjeta donijela u odnosu na svoje izdavačko poduzeće kada je 1957. sklopila ugovor o poslovnom odnosu s Narodnim izdavačkim poduzećem Borba. Po ugovoru Prosvjeta je svoje tiskarske strojeve ustupila Borbi, a ona se obavezala da će u Zagrebu izgraditi mode-ran tiskarski pogon. Izdavačko poduzeće Prosvjeta bilo je pripojeno NIP-u Borba kao filijala Zagreb, ali je Borba uskoro ukinula svoj za-grebački pogon i usprkos protivljenju Prosvjete ostavila strojeve no-voosnovanom grafičkom poduzeću Zagreb. Kada se ono uskoro spo-jilo s izdavačkim zavodom Informator, tiskarski su strojevi raspro-dani. K tome je Informator zatražio da se Prosvjeti oduzme zgrada s dvorištem u Preradovićevoj 21, površine 1546 četvornih metara, pa je gubitkom tiskare, a potom i cijele zgrade, Društvo pretrpjelo veliki materijalni udarac. Ta je zgrada, iako uzurpirana i oduzeta, ipak ci-jelo vrijeme ostala upisana na Prosvjetu. Nakon obnove Društva po-četkom 1990-ih i dugotrajnog sudskog postupka protiv Zagrebačke


tiskare i tvrtke Slovo, Prosvjeta je uspjela pravomoćnom presudom vratiti zgradu u posjed tek 2014. godine.

Objekte na adresama Preradovićeva 21 i 23 Prosvjeta je dobila 1947. na osnovu Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova, nakon što dobrotvorna zadruga Srpkinja, sukladno tadašnjem Zakonu o udruženjima, nije obnovila svoj rad u predviđenom roku. Iste godi-ne se, temeljem Rješenja zagrebačkog Kotarskog suda i gradskog Odjela za komunalno gospodarstvo, Prosvjeta upisala na nekretnine. Nekretnine u Preradovićevoj 23, površine čak 3066 četvornih metara, oduzete su joj 1959. i upisane kao društveno vlasništvo rješenjima Sekretarijata za financije Općine Donji Grad, zagrebačke Komisije za nacionalizaciju (1961.) i Komisije za nacionalizaciju Izvršnog vijeća Sabora (1962.). Istovremeno, gradska i republička komisija donose rješenja kojima se Prosvjeti oduzimaju i nekadašnje Privrednikove nekretnine u Preradovićevoj, koje su također nacionalizirane i upi-sane kao društveno vlasništvo, a isto se dogodilo i s nekadašnjim kućama Jelene Kangrge u Gospiću, odnosno supružnika Dobrović u Daruvaru. Pritom je iz nekadašnje zemljišne čestice Privrednika u Preradovićevoj 18 još ranije bio izdvojen jedan dio, površine 352 četvorna metra, koji je 1958. godine iskorišten za izgradnju Osnovne škole Ivana Gundulića u istoimenoj ulici. Tako je Prosvjeta od cijele imovine Srpkinje i Privrednika uspjela zadržati samo veliku dvoranu na prvom katu dvorišne zgrade u Preradovićevoj 18/1, koja je bila izuzeta od nacionalizacije.

Uz rad Prosvjete, Glavni odbor Srba u Hrvatskoj poticao je u pr-vim godinama nakon rata osnivanje još niza povezanih institucija. Godine 1947. osnovan je Arhiv Srba u Hrvatskoj čije je gradivo veći-nom potjecalo iz crkvenih izvora, a 1948. i Centralna biblioteka čiji je knjižni fond bio zasnovan na predratnim eparhijskim i manastirskim bibliotekama, odnosno na dijelu srpskoga kulturnog blaga spaše-noga od ustaškog uništavanja ćirilične građe. Međutim, odlukom Izvršnog odbora Prosvjete Centralna biblioteka s Arhivom je 1953. rasformirana, a građa predana Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, knjižnici JAZU-a i Muzeju Srba u Hrvatskoj, koji je osnovan 1946. i čijim je radom upravljala Prosvjeta. Nešto kasnije ukinut je i sam Muzej koji je 1965. najprije postao odjel novoosnovanoga Povijesnog muzeja, ali je već 1967. ukinut i kao odjel. Tako su se, poslije pada trojice vodećih političkih pokrovitelja sve one ambicioznije aktivnosti zagrebačke centrale Prosvjete polako gasile. Događalo se to baš u vrijeme kada su počele jačati tendencije isticanja hrvatskog identite-ta koje su eskalirale hrvatskim proljećem. Tada su hrvatski Srbi oku-pljeni oko Prosvjete ponovo počeli osjećati potrebu da se, na jednak način, snažnije počne isticati i srpski identitet. Prosvjeta nastoji


nastaviti s razvojem svojih aktivnosti u zagrebačkoj centrali pa 1968. godine u preostalim prostorijama u Preradovićevoj 18/1 uređuje svoj društveni dom. On je trebao postati Prosvjetin kulturni centar, uz koji je planirano osnivanje Fonda za kulturnu i izdavačku djelatnost te Odjela za dokumentaciju. Tadašnji predsjednik Prosvjete Nikica Rapajić započeo je razgovore o suradnji s predsjednikom Matice hr-vatske Hrvojem Ivekovićem, o čemu svjedoči i govor koji je Iveković održao na skupštini Prosvjete u lipnju 1970. godine. U tom je govoru naglasio “da se progresivne snage našeg društva trebaju angažirati u odgoju pozitivnog i kreativnog nacionalnog osjećaja svih naroda i narodnosti u našoj zemlji jer ignoriranje, potiskivanje i aktivno suzbi-janje nacionalnog osjećaja i prava deklariranja o pripadnosti nekom narodu dovode do hipertrofiranja tog osjećaja pa se nacionalizam nužno pojavljuje u neprirodnom i ideologiziranom obliku te postaje reakcionaran i štetan”. Iveković je zaključio da dvije organizacije u tome trebaju djelovati i nastupati zajednički, no bio je to zajednički put prema nacionalizmu na kojem su se dvije nacionalne ideje ipak morale sudariti.

Kada je 1967. godine u krugu Matice hrvatske i velikog broja drugih kulturnih i znanstvenih ustanova napisana Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Udruženje književnika Srbije odgovorilo je podrškom u svojem “Prijedlogu za razmišljanje”, tra-žeći jednak položaj i za srpski jezik. Vodstvo Prosvjete jednodušno je osudilo obje inicijative kao pokušaj razdora među narodima te objavilo svoju podršku Novosadskom dogovoru o jedinstvu jezika iz 1954. godine. Ipak, taj se stav počeo mijenjati onako kako su rasli hrvatski zahtjevi i uskoro su se unutar Prosvjete počela postavljati

/ Veliki kompleks Prosvjete u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, koji je nekoć pripadao dobrotvornoj zadruzi Srpkinja Pauline Matijević i Kristine Dobrović (foto Jovica Drobnjak)


pitanja u vezi s upotrebom jezika u medijima i školama. Prosvjeta se suprotstavljala jeziku školskih programa za koji se smatralo da su napravljeni tako da srpska djeca budu asimilirana pa je stoga osu-đen i stav Matice hrvatske prema jeziku, a vodstvo Društva izradilo je i predstavku za CK SKH o pitanju položaja Srba u Hrvatskoj. Prvi čovjek Prosvjete Nikica Rapajić tražio je tada i sazivanje 2. kongresa Srba u Hrvatskoj i Glavnog odbora Srba kako bi se raspravila pitanja političkog i državno-pravnog karaktera. No takve inicijative nisu do-bile podršku vladajućih struktura koje su djelovanje Prosvjete, unatoč njegovom primarno defanzivnom karakteru, sve više počele uspore-đivati s onim Matice hrvatske. Stoga je slomom hrvatskog proljeća objema institucijama bio onemogućen daljnji rad.

Prosvjeta pravno nije bila ugašena sve do 23. svibnja 1980. godine kada je Rješenjem Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova brisana iz Registra udruženja građana s obrazloženjem da je prestala s aktivnostima i ostvarivanjem ciljeva za koje je osnovana. Formalno, Prosvjeta 1972. nije prestala djelovati, već su joj na osnovu nega-tivne ocjene političkog rada koju je krajem 1971. i početkom 1972. godine dao CK SKH bila uskraćena proračunska sredstva. Društvo, koje je o tim sredstvima ovisilo, moralo se svesti u okvire skromnih vlastitih izvora prihoda, a kako je bilo politički negativno kvalifici-rano, nije se više smjelo afirmirati u društvenom životu. Prosvjeta se tih godina stalno obraćala za pomoć partijskim tijelima, Saboru i njegovu Izvršnom vijeću, ali je bila odbijana iz političkih razloga i spomenutim Rješenjem iz svibnja 1980. konačno je ugašena. Unatoč tome, najveći dio imovine koja je Društvu preostala nakon naciona-lizacije 1959. godine nije više oduziman, već je ostao pod okriljem Izdavačkog društva Prosvjeta koje je samostalno nastavilo djelovati nakon gašenja Društva. Radilo se o dvorani u Preradovićevoj 18/1, knjižarama i zgradi u Berislavićevoj 10, gdje se sada smjestilo vod-stvo izdavačkog poduzeća. Čuvar imovine ugašenog društva postala je Republička konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske pod čijim je nadzorom ipak došlo do gubitka dviju nekret-nina. Republička konferencija predala je 1985. zagrebačkoj općini Centar objekt u Berislavićevoj 10/1 za izgradnju Zagrebačkog kazali-šta mladih, odnosno Omladinskog centra. Općina Centar osigurala je zamjenski stan koji je Prosvjeta trebala dobiti, ali joj on nije bio predan. Uz to, Prosvjeta je ostala i bez stana površine 107 četvornih metara u današnjoj Ulici baruna Trenka 14/II, koji joj je oporučno ostavio M. Rašić, a koji je u pokušaju da ga vrati sudskim putem ko-načno izgubila 1998. godine.

Stav vlasti prema djelovanju Prosvjete – a slično je bilo i u slučaju Matice hrvatske – olabavio je tek koncem 1980-ih pa su Republička


konferencija i Izvršno vijeće Sabora podržali obnovu njezina rada do koje je došlo odlukom skupštine društva od 10. veljače 1990. godine; 11 dana kasnije potvrdio ju je Republički sekretarijat za pravosuđe i upravu. Bilo je to u zadnji čas, jer je na taj način obnova Društva na-stupila u roku kraćem od deset godina od gašenja, što mu je prema tada važećem Zakonu o udruženjima građana omogućavalo da za-drži neprekinuto pravno sljedništvo. Time je Prosvjeta zadržala i vla-snička prava na imovinu koja je bila predana na čuvanje Republičkoj konferenciji i koja joj je njezinom odlukom od 24. veljače 1990. go-dine vraćena. Te pravne činjenice bile su presudne za nastavak rada obnovljenog društva Prosvjeta, s kojim je uskoro ponovo integrirano njezino izdavačko poduzeće. One su tvorile i osnovu da Prosvjeta, pošto je početkom 1997. omogućeno postavljanje zahtjeva za po-vrat nacionalizirane imovine, pokrene postupke u kojima je tražila nekretnine nacionalizirane krajem 1950-ih. Međutim, tu stvari po-staju vrlo zamršene, jer istovremeno dolazi do obnove Privrednika čiju je imovinu Prosvjeta preuzela nakon Drugoga svjetskog rata, a i Srpska pravoslavna crkva konačno počinje zahtijevati dijelove svoje oduzete imovine, kao i nekretnine starih srpskih društava Privrednik i Srpkinja, čiji su statuti u slučaju gašenja predviđali prelazak njihove imovine u crkvene ruke.

/4 Vrijeme obnove

/4.1. Prosvjeta i Privrednik

Kada je Prosvjeta obnovljena u veljači 1990. godine, za predsjedni-ka Društva izabran je benkovački povjesničar Dušan Starević, a za tajnika povjesničar književnosti Stanko Korać koji je još od 1968. bio urednik u Prosvjetinom izdavačkom poduzeću. Uskoro je došlo do prvih višestranačkih izbora, a potom i do raspada Jugoslavije – iz-bijanjem rata i faktičkom podjelom Hrvatske te stavljanjem trećine teritorija pod kontrolu SAO Krajine. Sve to se pogubno odrazilo na netom obnovljenu Prosvjetu jer su se raspala i njezina glavna tijela. Sam Starević, koji je sudjelovao već u osnivanju Srpske demokratske stranke, postao je jedan od potpredsjednika krajiške vlade Milana Babića, a Korać, koji nije slijedio tu politiku, našao se u Zagrebu pod pritiscima i odlučio se krajem 1991. za odlazak u Beograd gdje je 1994. i umro. No krug Prosvjetinih obnovitelja u Zagrebu nije se do kraja razišao pa je u tadašnjim vrlo teškim uvjetima formiran u velja-či 1993. godine novi glavni odbor. O tim tegobnim trenucima svjedo-či današnji predsjednik Prosvjete Čedomir Višnjić:


“Društvo je de facto bilo prekinulo rad i onda je nastao taj neki izvan-redni odbor u kojem su se našli Nataša Desnica, Dušan Radaković, Branislav Ćelap i drugi pojedinci koji su se nastavili okupljati kako bi premostili to vrijeme i fizički zaštitili ostatak imovine. Kad je sve već bilo kompromitovano, izuzetnim zalaganjem te grupe ljudi u Prosvjeti, ali i ljudi u Vladi RH, gdje je Čedomir Pavlović tada bio ministar bez portfelja, uspjelo se u tome da ipak zaživi nacionalno srpsko tijelo, jedino s tradicijom, koje će se moći uklopiti u okvire tadašnjeg već dominantno manjinskog shvaćanja srpskog pitanja i nekakve kultur-ne autonomije. Mislim da se to događalo po odobrenju samog Franje Tuđmana, a imam čak i neke signale da je on zaustavio konačnu pljačku naše imovine, jer mi koji smo se 1993. okupili odmah smo dobili prostor i nešto novca. Iako to ništa nije mijenjalo u tadašnjoj nepovoljnoj atmosferi, moje je mišljenje bilo, kao i mišljenje većine nas, da je bolje raditi nešto nego ništa jer je to jedino što će ostati. Dosta su nam tada prigovarali i iz Beograda, jer je to ličilo na sarad-nju s Tuđmanovim režimom, ali naše su namjere bile poštene. Radili smo na polju kulture, autonomije i brige o baštini po pravilima posla i struke, i tako smo se izborili za jednu relativno časnu poziciju.”

Prosvjeta je u međuvremenu uspješno obnovila rad i ponovo postala krovna kulturna institucija Srba u Hrvatskoj, priključivši nakon mirne reintegracije i druga udruženja, pa danas djeluje putem više od 50 lokalnih pododbora. Odluka da se Društvu udahne novi život usred rata bila je važna za očuvanje njegove imovine jer je ono na taj na-čin bilo spremno za pokretanje odgovarajućih upravnih postupaka. Prosvjeta je raspolagala zgradom sjedišta u Berislavićevoj 10 i jed-nom dvoranom u nekadašnjem Privrednikovu domu u Preradovićevoj 18/1, a sada se trebalo izboriti i za ostale Privrednikove nekretnine koje su joj bile pripale nakon Drugoga svjetskog rata, kao i za povrat nekadašnjih nekretnina zadruge Srpkinja u Preradovićevoj 21 i 23. Pritom je zgrada u Preradovićevoj 21 predstavljala poseban slučaj oduzete imovine na koju je Prosvjeta cijelo vrijeme ostala upisana, ali nije mogla stupiti u posjed sve dok 2014. g. nije pravomoćno okon-čan dugotrajni sudski spor. Ostale nekretnine morala je tražiti putem postupaka za povrat omogućenih izglasavanjem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavi-ne. Stupanjem Zakona na snagu Prosvjeta je početkom 1997. zatražila povrat svih nekadašnjih Privrednikovih objekata u Preradovićevoj ulici u Zagrebu i kuća u Daruvaru i Gospiću te nekretnina Srpkinje u Preradovićevoj 23 u Zagrebu.

Međutim, krajem 1993. grupa ljudi iz kruga Prosvjete inicirala je a 1994. i registrirala obnovu Privrednika koji je sa svoje strane podnio zahtjeve za povrat imovine. Dobrim dijelom na tu imovinu aspirirala


je i Prosvjeta. No dok je Prosvjeta pravovremenom obnovom rada učvrstila svoj pravni kontinuitet, između gašenja Privrednika i njego-ve ponovne registracije prošlo je gotovo pola stoljeća. Treći faktor koji je dodatno komplicirao situaciju s imovinom za oba ta društva bila je Pravoslavna crkva. Ne samo da je Prosvjetina knjižara na Preradovićevu trgu bila smještena u prostorima koji su direktno oduzeti Crkvi, nego je i većina nekadašnjih srpskih udruženja imala statutarne odredbe po kojima će u slučaju njihova gašenja imovina pripasti Crkvi. Tako je bilo i u pogledu Privrednika i u pogledu Srpkinje za čiju je imovinu Prosvjeta tražila povrat.

Pravni savjetnik Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, zagrebački odvjetnik Simo Rajić, u jednom dokumentu iz 2010. godine opisao je te odnose. Što se tiče Privrednika, pravilima Društva bilo je određeno da se u slučaju nepostojanja Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga u Zagrebu imovina Društva treba predati na upravljanje zagrebačkoj Srpskoj pravoslavno-crkvenoj općini. Nadalje, pravila Srpske kredit-ne zadruge i Srpskog bratstva, također starih organizacija, nalagala su da se u slučaju prestanka njihova djelovanja imovina predaje Privredniku, a ako Privrednik ne postoji, tada ponovo crkvenoj općini u Zagrebu. Pravila zadruge Srpkinja bila su identična Privrednikovim u pogledu predaje imovine zagrebačkoj crkvenoj općini. Crkva je, dakle, sa svoje strane imala osnovu da traži sve te nekretnine, Prosvjeta se u smislu svojih djelatnosti mogla smatrati i nasljednikom društava čiju je imovinu preuzela, dok je obnovljeni Privrednik imao ime nekadaš-njeg udruženja i želju da obnovi upravo onaj specifični rad kojim se ono izvorno bavilo. Pritom je Privrednik potraživao isključivo imovinu koja je pripadala Matijevićevu društvu, odnosno bivšu Bačićevu pa-laču i cijeli Privrednikov kompleks u Preradovićevoj u Zagrebu te kuće u Daruvaru, Gospiću i drugim gradovima, ali nije potraživao imovinu Srpkinje u Preradovićevoj 21 i 23 te imovinu drugih starih organizacija. Tu je imovinu potraživala Prosvjeta, ali je istovremeno tražila i sve u Preradovićevoj 18, kao i kuće u Daruvaru i Gospiću. Sve to tražila je još i Crkva uključujući i imovinu zadruge Srpkinja.

Tako se dogodilo da su početkom 1997. godine sve tri organizacije podnijele zahtjeve za povrat nekretnina gradskim uredima za imo-vinsko-pravne poslove, preklapajući se u dijelu koji se odnosio na imovinu koja je izvorno pripadala Privredniku i Srpkinji. No, kako su se pozivale na stare vlasničke i statutarne dokumente, nijedna nije imala pravno potpuno raščišćenu situaciju u pogledu neprekinutog sljedništva u odnosu na izvorna udruženja. Osim toga, imovin-sko-pravni uredi bili su im u tom vremenu neskloni pa su ih odbijali i upućivali da najprije od Vlade zatraže odluku kojom im se priznaje status ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu. Zakon je, naime,


pravnim osobama omogućavao povrat jedino ako su na teritoriju Republike Hrvatske održale neprekinuto pravno sljedništvo, obav-ljale djelatnost i imale sjedište. Drugim stavkom članka 12. Zakona određena je iznimna situacija u kojoj taj status može svojom odlu-kom dodijeliti Vlada, stoga su sve tri organizacije, iako su Crkva i Prosvjeta zadovoljavale nabrojane uvjete, podnijele Vladi i zahtjeve da im se prizna status ovlaštenika naknade. Pozvale su se na spo-menuti zakonski stavak, ali je on sadržavao i jednu diskriminatornu formulaciju koja će također otežavati povrat. Drugi stavak članka 12. glasio je ovako:

“Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka Vlada Republike Hrvatske može donijeti odluku kojom se pravnim osobama, odnosno njihovim pravnim sljednicima, koje do dana donoše-nja ovoga Zakona nisu mogle na teritoriju Republike Hrvatske održati neprekinuto pravno sljedništvo, obavljati djelatnost i imati sjedište jer su iz političkih razloga zabranjene i raspušte-ne, a promicale su hrvatske državotvorne nacionalne interese, priznaje pravo na naknadu oduzete imovine, kad za to postoje opravdani razlozi.”

Ugašene srpske organizacije nesumnjivo su ispunjavale uvjet ne-mogućnosti održanja pravnog sljedništva jer su bile “iz političkih razloga zabranjene i raspuštene”, no zakonsku definiciju po kojoj je još trebalo zadovoljiti i uvjet “promicanja hrvatskih državotvornih interesa” teško je tumačiti drukčije nego kao intenciju zakonodavca da favorizira isključivo obnoviteljske inicijative s hrvatskim nacio-nalnim predznakom ili, drukčije rečeno, takva odredba trebala je

/ Zgrada u ulici Braće Branchetti u Rijeci koju je Privredniku 1927. godine darovao član njegova Patronata Stevan Georgijević (foto Jovica Drobnjak)


onemogućiti povrat imovine organizacijama čije je djelovanje iz tog kuta gledanja ponovo bilo politički nepoželjno. Osim toga, spomenu-ti zakonski stavak značio je da odluka o priznavanju statusa ovlašte-nika ovisi o trenutnoj političkoj volji, a takve volje, kako ćemo vidjeti, u slučaju srpskih organizacija ni u jednoj dosadašnjoj hrvatskoj vladi nije bilo. Vlada RH početkom 2002. godine na prijedlog Ministarstva pravosuđa odbila je priznati Prosvjeti i Privredniku status ovlaštenika. Ministarstvo je Prosvjetu odbilo s obrazloženjem da nije održano neprekinuto pravno sljedništvo, a Privrednik još i s obrazloženjem da je Društvo imalo sjedište u Beogradu.

Srpska pravoslavna crkva nije imala problem s kontinuitetom, ali i njoj su uredi za imovinsko-pravne poslove podmetali noge, tjerajući je da dokazuje, primjerice, da su crkvene općine, kako se danas zovu, zaista pravni sljednici crkveno-školskih općina, kako su se nekoć zvale. Ipak, Srpska pravoslavna crkva, Prosvjeta i Privrednik trebali su najprije riješiti međusobne odnose, do čega je došlo tek postupnim i dugotrajnim pregovorima. Crkva i Privrednik zahtjeve za povrat na-kon 1997. podnosili su u određenoj koordinaciji, a 1998. došlo je do sporazuma između Crkve i Prosvjete kojim je Srpska pravoslavna cr-kvena općina u Zagrebu povukla zahtjev za zgradu u Preradovićevoj broj 21. To je ona zgrada na koju je Prosvjeta ostala upisana u valu nacionalizacije krajem 1950-ih i koju je 2014. uspjela vratiti u posjed sudskim postupkom. Crkva sporazumom iz 1998. nije odustala od potraživanja Preradovićeve 23 na koju je pravo polagala Prosvjeta. Crkva i Privrednik su koncem 2001. sklopili sporazum po kojem pr-venstvo u pokrenutim postupcima za povrat ima Srpska pravoslavna crkva, s obzirom na nepostojanje pravnog kontinuiteta Privrednika. Crkva se sporazumom obavezala da će imovinu, bude li vraćena u kojem god obliku, ustupiti Privredniku. Time nisu bila razriješena sva otvorena pitanja s Prosvjetom, no podneseni su i novi zahtjevi prema Vladi RH. Prosvjeta je zahtjev podnijela već 18. ožujka 2002. godine, a Srpska pravoslavna crkva 11. studenog 2004. godine, temeljem pret-hodnog sporazuma s Privrednikom. Odluka po tim zahtjevima nikada nije donesena, a Ministarstvo pravosuđa ponovo je sastavilo mišlje-nje za Vladu po kojem se predlaže odbijanje zahtjeva Crkve, s obra-zloženjem da Privrednik ima prekid kontinuiteta, da je imao sjedište u Beogradu i da sporazum između Crkve i Privrednika, kao i Statut Društva na kojem se sporazum temelji, nema zakonsku snagu.

Vlada Ivice Račana, koja na prijedlog Ministarstva pravosuđa nije htjela 2002. godine omogućiti povrat imovine srpskih organizacija, nije imala tako negativan stav kada je na stol došlo pitanje jedne slične hrvatske organizacije, Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. To je Društvo osnovano 1902. sa sjedištem u Sarajevu, a po uzoru na


Privrednik i slična udruženja bavilo se namještanjem djece u zanate i trgovinu te pomaganjem školovanja đaka i studenata. HKD Napredak radio je do 1949. godine kada je njegova imovina prešla na Savez kulturno-prosvjetnih društava, a nakon obnove rada podnio je 1990-ih zahtjeve za povrat imovine i zahtjev Vladi da mu se prizna status ovlaštenika naknade. Radilo se o Društvu koje je imalo sjedište u Sarajevu i koje je tek 2001. godine registrirano u Hrvatskoj kao udruga stranih građana. Kao i u slučaju Privrednika i Prosvjete, Ministarstvo pravosuđa u srpnju 2002. godine izradilo je za Vladu mišljenje u ko-jem je predložilo da se zahtjev odbije, ali je unatoč tome Račanova vlada na sjednici 30. travnja 2003. donijela odluku kojom se Napretku priznaje status ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu. Na osnovu te odluke Napredak je uspješno završio upravni postupak i vratio svoj prostor u Bogovićevoj 1 u Zagrebu. Diskriminatorna formulacija iz drugog stavka članka 12. Zakona očigledno je funkcionirala. Srpske organizacije pokušale su joj čak doskočiti tvrdnjom da i one promi-ču “hrvatske nacionalne državotvorne interese” time što pridonose ostvarivanju ustavnog načela ravnopravnosti nacionalnih manjina. Naravno, ni to im nije pomoglo.

Budući da su njihovi zahtjevi očigledno bili politički blokirani, srpske organizacije okrenule su se traženju političkog puta za rješavanje problema povrata, a taj se put počeo jače otvarati nakon što je Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) 2007. godine ušla u HDZ-ovu koalicijsku vladu u kojoj je Slobodan Uzelac, dugogodišnji član Prosvjete, dobio mjesto potpredsjednika. Pitanja povrata imo-vine ušlo je u dogovoreni program Vlade, a podrška je dolazila i od Srpskog narodnog vijeća, kao najsnažnije nove organizacije hrvat-skih Srba, koju vodi saborski zastupnik Milorad Pupovac, ujedno i potpredsjednik SDSS-a. Međutim, pomaka je bilo, ali do rješenja nije došlo. Uzelac je nakon završena mandata u travnju 2012. sastavio pregled događaja u kojem je opisao da je na početku mandata vla-de u Ministarstvu pravosuđa, na čijem je čelu tada bila Ana Lovrin, ponovo izrađen prijedlog po kojim se zahtjevi Crkve, Prosvjete i Privrednika odbijaju. Tadašnji premijer Ivo Sanader taj je prijedlog Ministarstva otklonio, no pritom nije došlo do protuprijedloga po kojem bi se omogućio povrat srpske imovine. Novi ministar pravo-suđa Ivan Šimonović tražio je da se prethodno jasnije urede odnosi triju srpskih organizacija, pravdajući se da ne želi zauzimati poziciju arbitra. Pristupilo se novim razgovorima, a oni su 2011. doveli do trostranog sporazuma Crkve, Privrednika i Prosvjete, po kojem je do-govoreno da će se nekretnine u Preradovićevoj 23, od kojih je Crkva sada odustala, vratiti Prosvjeti, a nekretnine u Preradovićevoj 18, od kojih je sada odustala Prosvjeta, vratiti Privredniku.


HDZ-ova koalicijska vlada, koju je nakon Sanaderove ostavke u ljeto 2009. preuzela Jadranka Kosor, prolazila je kroz turbulentno raz-doblje, a sporazum triju srpskih organizacija dočekao je novi mini-star pravosuđa Dražen Bošnjaković. Nije preostalo mnogo vremena jer je mandat isticao krajem 2011. godine, ali su Kosor i Bošnjaković pokazali dobru volju, pa je na Bošnjakovićev prijedlog odlučeno da će se umjesto dugotrajnoga upravnog postupka koji bi uslijedio nakon priznavanja statusa ovlaštenika, ići na puno jednostavniju opciju – na darovnicu Vlade. Da bi se to provelo, trebalo je na sjed-nici Upravnog vijeća Agencije za upravljanje državnom imovinom (današnji Državni ured za upravljanje državnom imovinom) donijeti zaključak o tome. Zaključak Agencije je početkom prosinca 2011. go-dine navodno i donesen, ali je mandat vlade uskoro završen i ta darovnica nikada nije provedena.

Dolaskom nove, koalicijske vlade Zorana Milanovića, nastojalo se završiti započeti proces pa su održani sastanci s novim ministrom pravosuđa Orsatom Miljenićem i ravnateljem Državnog ureda Mladenom Pejnovićem, gdje je potvrđena volja da se postupi po zahtjevima za darovanjem tražene imovine koje su prethodnoj vladi podnijeli Privrednik i Prosvjeta. No opet je došlo do zastoja i praktički se od 2013. godine ništa više nije događalo. Istovremeno kada i sa srpskim predstavnicima, Milanovićeva vlada vodila je razgovore i sa židovskom zajednicom o načinu kojim bi se barem djelomično materijalno obeštetila njihova imovina koja je, kao i u slučaju srpskih organizacija, bila brutalno oduzeta i zakonski potpuno podržavljena u NDH, a nakon rata još i podvrgnuta nacionalizaciji. Židovska opći-na Zagreb u pregovorima s Vladom RH i Državnim uredom tražila je da se darovanjem zamjenskih nekretnina riješe pitanja jednoga većeg zemljišta u Zagrebu, zatim nekadašnjih dječjih odmarališta u Crikvenici i Ravnoj Gori, izgrađenih između dva rata, te zgrade u zagrebačkoj Amruševoj ulici br. 8 koja je nekoć bila u vlasništvu za-klade Hevra Kadisha. Također, Židovska općina tražila je financijsku pomoć Vlade za izgradnju Židovskog kulturnog centra u zagrebačkoj Praškoj ulici, na mjestu sinagoge srušene u prvim mjesecima nakon uspostave NDH. Rješenje za kompenzaciju pronađeno je nakon što je u kolovozu 2013. godine Ministarstvo financija naplatilo porezni dug HRT-a preuzimanjem poslovne zgrade površine 782 četvorna metra u Dežmanovoj 6 u Zagrebu, procijenjene na 24,8 milijuna kuna. Vlada je u svibnju 2014. u dogovoru sa Židovskom općinom donijela odluku o darovanju te nekretnine, uz uvjet da Židovska općina Zagreb obu-stavi sve pokrenute postupke za povrat i odustane od svih ostalih tražbina prema državi. U obrazloženju odluke Vlada se pozvala na temeljne ustavne vrijednosti osiguravanja socijalnog blagostanja svih građana i ravnopravnosti manjina pa, podsjećajući na teške ljudske


i materijalne gubitke židovske zajednice u Hrvatskoj, navela da se darovanom nekretninom osigurava “kontinuitet zajednice, njezina rada, vjerskih i svih drugih aktivnosti vezanih za nacionalnu manjinu Židova u Republici Hrvatskoj i pripadnika židovske vjere”.

Ta darovnica Milanovićeve vlade išla je upravo onim putem koji je prethodna vlada Jadranke Kosor pripremila za srpske organizacije i pokazala da je njihov problem na taj način rješiv. Politički pregovo-ri, u kojima je organizacije srpske zajednice zastupao predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, doveli su u travnju 2015. do obnavljanja pripremnih radnji za postupak darovanja traženih ne-kretnina. Prosvjeta je, nakon što je Crkva odustala od Preradovićeve 23, sada imala vrlo jednostavan zahtjev. Ta je nacionalizirana ne-kretnina 2008. godine bila upisana u vlasništvo Republike Hrvatske i uz to ju je godinama koristila tvrtka Zagrebačka tiskara u stečaju dajući je u zakup drugim korisnicima, kao i Preradovićevu 21 koju je Prosvjeta uspjela sudski vratiti. Nakon što je Prosvjeta u lipnju 2015. ponovno podnijela formalni zahtjev za darovanje nekretnina površi-ne 3066 četvornih metara u Preradovićevoj 23, Vlada je na sjednici od 10. rujna iste godine donijela o tome pozitivnu odluku, čime se nekadašnji kompleks zadruge Srpkinja u Zagrebu konačno vratio srpskoj zajednici. Odluka o darovanju, slično kao u slučaju židovske imovine, obrazložena je pozivanjem na temeljne ustavne vrijednosti i potrebom osiguranja kontinuiteta zajednice, a naglašene su i obra-zovne aktivnosti kojima Prosvjeta doprinosi svojim radom.

Odluka predviđa odustajanje Prosvjete od svih postupaka vođenih za povrat, uključujući i one za Privrednikove nekretnine u Preradovićevoj 18, što otvara put za rješavanje zahtjeva o darovanju koje je to druš-tvo Vladi podnijelo u svibnju 2015. U slučaju Privrednika situacija je nešto složenija jer je njegove nekretnine, koje su upisane kao druš-tveno vlasništvo i u posjedu su Grada Zagreba, prethodno potrebno prenijeti u vlasništvo države. Prema Zakonu o naknadi, povuče li Privrednik svoj zahtjev za povrat, Gradski ured za imovinsko-pravne odnose može obustaviti postupak i utvrditi da je nekretnine stekla Republika Hrvatska. Privrednik je stoga predložio Vladi i Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom sklapanje sporazuma po kojem bi odustao od zahtjeva za povrat, a Vlada bi nakon upisivanja nekretnina u vlasništvo države iste darovala Privredniku.

Privrednikov prijedlog odnosi se samo na nekadašnji Privrednikov dom i na Bačićevu palaču, pri čemu bi u Preradovićevoj 18, 18/1 i 18/2 na taj način dobio većinu svojega nekadašnjeg kompleksa, dok bi na uglu Berislavićeve i Gajeve dobio nešto više od polovice nekretnine koju su mu supružnici Bačić oporučno ostavili još 1921. godine. Vladin


povrat barem te raspoložive imovine u Zagrebu omogućio bi ovom Društvu da unaprijedi svoje djelatnosti koje je, po uzoru na nekadaš-nji Matijevićev Privrednik, prilagodilo današnjem vremenu. Nemajući nikakvih resursa, obnovljeni Privrednik počeo je uz pomoć donatora aktivnije djelovati tek posljednjih godina. Putem Fonda Vladimir Matijević, Privrednik je od 2008. počeo stipendirati učenike i studente, uglavnom iz ruralnih i ratom pogođenih područja, a putem Fonda Ivana Vujnović stipendira odlične studente. Društvo je osnovalo i Centar za inicijative i razvoj koji organizira radionice i seminare pove-zujući mala poduzeća, zadruge i obiteljska gospodarstva prije svega u cilju revitalizacije ruralnih područja, a izdaje i ekonomski mjesečnik Privrednik kao podlistak tjednika Novosti Srpskog narodnog vijeća.

/4.2. Srpska banka Kako se čini danas, najmanje šanse za povrat oduzete imovine imaju stotine izravnih nasljednika nekadašnjih dioničara Srpske banke i ne-kolicina izvornih dioničara koji su još živi. Inicijativa za obnovu rada Srpske banke stvorena je okupljanjem dijela dioničara i nasljednika u Zagrebu 11. srpnja 2000. godine, koji su se proglasili izvanrednom skupštinom i ovlastiti Mihaila Šaškijevića iz Chicaga, inače unuka nekadašnjeg generalnog direktora Jadransko-podunavske banke, da zastupa upravni odbor. Zauzeli su stav da je presudom iz 1945. godi-ne provedeno kršenje osnovnih ljudskih prava i međunarodnih oba-veza te da ju je potrebno poništiti, kao i sve postupke koje su ranije provodile vlasti NDH, a pravno stanje vratiti na vrijeme prije usposta-ve NDH u travnju 1941. godine. Dosta kasnije, osim tog udruženja po-tomaka dioničara, registriranoga u SAD-u pod nazivom Association of Heirs of the Shareholders of Srpska Banka, osnovano je 2012. u Novom Sadu i Udruženje naslednika deoničara Srpske banke Zagreb, koje se bori za povrat imovine na području Srbije. Proučavanjem dokumentacije koju je godinama prikupljao Šaškijević, otkriveno je približno 400 nasljednika širom svijeta te desetak živućih dioničara koji zajedno polažu prava na oko 40 posto dionica. Prema njihovim procjenama vrijednost imovine Srpske banke, bez pojedinih udjela u poduzećima, iznosi najmanje 200 milijuna dolara.

Ta su udruženja osnovana prekasno da bi reagirala na Zakon o na-knadi koji je u Hrvatskoj stupio na snagu početkom 1997. godine, po kojem je zahtjeve bilo moguće podnositi u narednih šest mjeseci. Kasnije, 2002. godine, bilo je omogućeno da zahtjeve podnose još samo strani državljani. Problem je, također, što se ne mogu vratiti dionice ugašene banke, nego su se zahtjevi mogli postavljati samo u odnosu na imovinu, a zatim u kompleksnom postupku dokazivati


udjeli pojedinaca. Najveći problem u postupcima za povrat, kako nam je pojasnio zagrebački odvjetnik Zoran Novaković koji zastupa nekoliko nasljednika dioničara Srpske banke, jest to što komunistič-ke vlasti prije konfiskacije imovine banke nisu pravno stanje vratile na prijeratno. One su trebale, kaže Novaković, baš onako kako je nakon rata 1945. tražila stara srpska uprava, prema vlastitim zakoni-ma poništiti sve akte koje je provela NDH. Pritom je jedan od propisa NDH, onaj po kojem su se morala promijeniti sva nepoćudna imena poduzeća i zbog kojeg je Srpska banka preimenovana u Trgovačko-industrijalnu banku, također bio jedan od rasnih zakona. Nasljednici dioničara koji su zahtjeve podnosili do sredine 1997. godine morali su odvojeno tražiti svaku nekretninu Srpske banke pred posebnim imo-vinsko-pravnim uredom u svakom gradu. Tako u svibnju 2015. pred-meti koji su se odnosili na povrat centrale Srpske banke u Zagrebu nisu uopće bili ni uzeti u obradu.

Iako ne raspolažemo podacima o ukupnom broju postupaka, čini se da su ih neki dioničari uspjeli pokrenuti na vrijeme, no i oni predstav-ljaju manjinu, a kako naknadu može dobiti samo onaj koji je podnio zahtjev, glavnina imovine Srpske banke nepovratno je izgubljena. Pravovremeno podneseni zahtjevi još nisu uzeti u obradu, a većina nekretnina Banke u međuvremenu je otuđena u pretvorbi i privati-zaciji te predana privatnim vlasnicima od kojih smo pojedine, kao u slučaju najvrednijih nekretnina – dubrovačkih hotela Lapad i Imperial, već ranije spomenuli. Prodana je najvećim dijelom i zgrada filijale Srpske banke na splitskoj Rivi: od približno 1000 četvornih metara prostora Grad Split danas posjeduje samo prostore površine 224 četvorna metra, dok je ostalo u rukama privatnih vlasnika.

Na posebno je sporan način početkom 1995. godine, dvije godine prije stupanja na snagu Zakona o naknadi za oduzetu imovinu, tadašnje vodstvo Hrvatske radio-televizije na čelu s Antunom Vrdoljakom preprodalo zgradu centrale Srpske banke u Jurišićevoj 4 Hrvatskoj poštanskoj banci. Iako je još u prosincu 1990. bio usvojen Zakon o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određe-nih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, kojim je bila zabranjena prodaja društvene imovine nastale nacionaliza-cijom i konfiskacijom, Vrdoljaku je ta preprodaja srpske imovine bila odobrena od vrha vlasti. Vlada Nikice Valentića donijela je na sjednici od 14. srpnja 1994. godine zaključak kojim se utvrđuje da zgrada u Jurišićevoj 4 nije obuhvaćena zabranom u smislu Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja te da HRT može tom zgradom slobodno raspolagati. Vrdoljak je potom s direktorom HPB-a Dnjeprom Devićem 9. siječnja 1995. sklopio ugovor o prodaji Jurišićeve 4 za 20 milijuna njemačkih maraka. Točna površina zgrade


iznosi 4917,35 metara četvornih, što znači da je prodana za više od četiri tisuće maraka po metru. Već tada je, dakle, bila postavljena cijena koja približno odgovara današnjem iznosu od 10 milijuna eura. Tri godine kasnije palača banke je rekonstruirana i još uvijek je jedna od najvrednijih poslovnih zgrada u središtu Zagreba. No tadašnja hr-vatska vlada i vodstvo HRT-a pobrinuli su se da ta zgrada, koja je bila u cijelosti u društvenom vlasništvu i koju su nasljednici dioničara Srpske banke mogli najizravnije potraživati, promijeni vlasnika prije nego što su se zahtjevi za povrat imovine uopće mogli postaviti. Svi ti postupci učinili su pitanje povrata nevjerojatno kompleksnim.

/4.3. Oduzimanje i povrat imovine Srpske pravoslavne crkve Na području današnje Hrvatske, ne računajući Istru i dijelove obale koji su bili pod Italijom, pravoslavci su po popisu iz 1931. godine činili 17,5 posto stanovništva, dok je teritorij na kojem je 1941. godine bila uspostavljena NDH imao oko 30 posto pravoslavnog stanovništva. Za učvršćivanje Pavelićeve fašističke države zapadno od Drine pre-sudno je bilo smanjivanje udjela srpskoga pravoslavnog elementa koje se provodilo fizičkim uništenjem, protjerivanjem i prisilnim obraćenjem na katolicizam. Kako je vjera predstavljala jednu od ključnih razdjelnica u oblikovanju nacionalnih identiteta, Srpska pravoslavna crkva i njeno svećenstvo našli su se već u prvim danima pod snažnim udarom režima, zajedno s istaknutim Srbima čiji je politički utjecaj trebalo eliminirati, a imovinu preoteti. Do kraja rujna 1941. već je bilo protjerano 335 svećenika ili oko polovice klera SPC-a, a do kraja prve ratne godine 157 ih je bilo ubijeno, među njima i čitav niz crkvenih prvaka, poput banjolučog episkopa Platona Jovanovića,

/ Nakon Drugog svjetskog rata svi dioničari ostali su bez vlasništva u Srpskoj banci Zagreb, zbog čega nitko nije obeštećen sve do danas


sarajevskog mitropolita Petra Zimonjića i episkopa gornjokarlovač-kog Save Trlajića, dok je zagrebački mitropolit Dositej Vasić zatočen. Pravoslavne crkve bile su pljačkane i uništavane, a najgora situacija bila je u Gornjokarlovačkoj eparhiji koja je uključivala Baniju, Kordun, Liku, Hrvatsko primorje i Istru, i u kojoj je od 189 pravoslavnih crkava 67 bilo teško oštećeno, a 88 potpuno uništeno. Vlasti su crkve zatvo-rile, zabranile rad pravoslavnih škola, upotrebu ćirilice i julijanskog kalendara, ukinule crkveni porez i zabranile upotrebu termina “srp-sko-pravoslavna vjera” umjesto kojeg je propisan naziv “grčko-istoč-na vjera”. Time je do konca 1941. godine SPC praktički ukinuta.

Sistematski progon Srba koji su masovno pristupali partizanskom pokretu, a dijelom i četničkom, nije doveo do očekivanih rezultata, nego je s aspekta učvršćivanja ustaške vlasti postao kontraproduk-tivan, na što je njemačka komanda iz vlastitih strateških razloga sve više upozoravala Pavelića. On se od 1942. počinje pripremati za promjenu politike, a shvativši, među ostalim, da ni projekt forsi-ranog pokatoličavanja nije uspio, odlučuje se za osnivanje državne Hrvatske pravoslavne crkve koja bi bila neovisna u odnosu na SPC. Crkva je osnovana zakonskim dekretom od 3. travnja 1942. godine, a statutom je bilo predviđeno da će joj na čelu biti patrijarh kojeg će, kao i episkope, imenovati poglavnik. Imenovanje patrijarha nije uslijedilo do kraja rata, ali je na čelo HPC-a kao zagrebačkog mitro-polita Pavelić u lipnju 1942. postavio ruskog izbjeglicu Germogena, bivšeg arhiepiskopa jekaterinoslavskoga i mitropolita novomoskov-skoga, koji je od dolaska u Jugoslaviju 1922. živio u različitim srp-skim manastirima. Ranije zatvorena saborna crkva Preobraženja Gospodnjeg na Preradovićevu trgu u Zagrebu predana je HPC-u i u njoj je ostarjeli Germogen 7. lipnja svečano ustoličen, položivši dan poslije zakletvu pred Pavelićem. Dva dana kasnije Ministarstvo pra-vosuđa i bogoštovlja NDH svim je velikim župama uputilo okružnicu o osnivanju hrvatskih pravoslavnih župa kojima je zatim stavljena na raspolaganje imovina srpskih crkvenih pravoslavnih općina. Iako je teror nad Srbima nastavljen do kraja rata, od početka 1943. bio je osjetno manjeg intenziteta zbog jačanja partizana, talijanske ko-operacije s četnicima na jugu, ali i njemačkoga pritiska na Pavelića. Osnivanje HPC-a bilo je ustupak preostalim pravoslavnim Srbima nakon što se cilj eliminacije pokazao neostvarivim, no ovu Crkvu koja je također bila u funkciji zatiranja nacionalnog i vjerskog iden-titeta Srba, Srpska pravoslavna crkva u Beogradu nikad nije priznala. Ipak, preostala crkvena imovina koja dotada nije bila uništena ili za-plijenjena ostala je pod okriljem HPC-a koji je s padom NDH prestao postojati. Mitropolit Germogen i njegovi najbliži suradnici bili su u lipnju 1945. osuđeni na smrt na Vojnom sudu Komande Zagreba u skupini od 58 osoba na čelu s bivšim katoličkim kapelanom i


ustaškim bojnikom Miroslavom Filipovićem Majstorovićem, zapo-vjednikom jasenovačkog logora.

Srpska pravoslavna crkva, koja je nakon rata zabranila služenje svim svećenicima rukopoloženima u Germogenovo vrijeme, obnovila je svoju predratnu organizacijsku strukturu na hrvatskom tlu. To, me-đutim, kao ni u slučaju Privrednika, Srpske banke i drugih organiza-cija, nipošto nije značilo povratak na staro. Komunističke vlasti us-postavile su novi, sekularni društveno-politički poredak u kojem su namjeravale svesti djelatnost Crkvi na usku sferu isključivo vjerskih aktivnosti i tako ograničiti njihov utjecaj. Crkvama je zabranjeno po-litičko djelovanje, lišene su svih obrazovnih funkcija, izuzev školova-nja vlastitog kadra, i oslabljeni su vjerski mediji. U nastojanju da se oslabe crkvene hijerarhije državno financiranje vjerskih organizacija usmjerilo se prema mirovinskom i socijalnom osiguranju svećeničkih udruženja pod pokroviteljstvom vlasti.

Značajan udar na prihode Crkvi bila je eksproprijacija njihovih gole-mih zemljišnih posjeda i nekretnina za iznajmljivanje u gradovima. Neki među prvim zakonima donesenima nakon rata odnosili su se na imovinu. Zakon o oduzimanju ratne dobiti, Zakon o konfiskaciji i Zakon o suzbijanju nedopuštene trgovine, špekulacije i privredne sa-botaže doneseni su od svibnja do srpnja 1945., a u kolovozu je usvo-jen i Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji koji je uz veleposjednike, pripadnike njemačke manjine, strance i osuđene narodne neprijatelje ciljao i na veliku crkvenu imovinu. “Zemlja pripada onima koji je obra-đuju”, bilo je temeljno načelo reforme, izneseno u članku 1. Zakona koji je u pogledu crkava, samostana i drugih vjerskih objekata predvi-đao da će se bez naknade oduzimati višak preko 10 hektara posjeda, a da će se crkvenim ustanovama većeg značaja ostaviti u posjedu do 30 hektara. Uz zemljišta su se vezale pripadajuće zgrade, postroje-nja i poljoprivredni inventar koji su se prema prilikama oduzimali ili ostavljali zajedno s dijelovima posjeda. Crkve su se, naravno, žalile, no uspjele su dobiti samo minimalne ustupke. Prema detaljnom istra-živanju Tomislava Cara koji je obradio agrarnu reformu na području Pakračke eparhije (danas Slavonska eparhija) rezultat je bio sljedeći: eksproprirano je 1815 hektara ili 84 posto, a episkopskim posjedima, crkvenim općinama, parohijama i manastirima ostavljeno je 329 hek-tara ili 15 posto, uz još nešto manje od 14 hektara neplodnog zemlji-šta. Samo je Pakračka eparhija, dakle, prije reforme raspolagala s 2158 hektara ili 21,6 milijuna četvornih metara zemljišta.

Provodeći socijalističku preraspodjelu bogatstva, vlasti su ujedno oduzimale materijalnu osnovicu na kojoj je počivala moć tradicional-nih vjerskih institucija dovodeći ih u financijsku ovisnost. U slučaju


Srpske pravoslavne crkve, čije je svećenstvo u NDH velikim dijelom bilo pobijeno, a brojni hramovi i manastiri razoreni, to je značajno usporilo poslijeratnu obnovu. Uz zakonsko oduzimanje imovine SPC je bila izložena i stalnim uzurpacijama na lokalnim razinama gdje su mjesne vlasti ili seljačke zadruge zauzimale devastirane i napuštene parohijske posjede. Često je trebalo proći i dvadesetak godina da se bespravno zauzeta imovina vrati. Komunističke vlasti na takve su postupke ipak reagirale ako bi bili prijavljeni pa je tako bilo i kada je Uprava za gradnju zadružnog doma u Jasenovcu počela odvoziti cigle sa srušenoga parohijskog doma. Vladin referent za odnose sa SPC-om Ilija Ćuk, inače jedan od pravoslavnih svećenika koji su se u ratu pridružili partizanima, naložio je Kotarskom Narodnom odboru da odmah obustavi odvoženje materijala napominjući da je Srpska pravoslavna crkvena općina u Jasenovcu zakonski vlasnik parohij-skog doma i da se njezina imovina ne može otuđiti ako nije riječ o eksproprijaciji ili nacionalizaciji.

Crkva je taj objekt uspjela zaštititi jer se paroh Lazar Radovanović, čije smo svjedočenje o prvim ustaškim zločinima spominjali, vratio u Jasenovac u jesen 1945. godine. Tek je sada mogao spoznati razmje-re ustaških zločina na nekadašnjoj ciglani obitelji Bačić, koji su usli-jedili nakon njegova bijega u Srbiju u posljednji čas u lipnju 1941. go-dine. Kada se paroh vratio, zatekao je srušeni parohijski dom, a sru-šena je bila i crkva. Nakon rata bile su pokidane i veze koje je Crkva imala sa srpskom poduzetničkom elitom, pa tako ni Ozren Bačić, koji je pred ustašama pobjegao u Beograd, nije mogao više vratiti svoje nekadašnje posjede i biti sponzor obnove, a nije više mogao biti ni predsjednik crkvene općine. Kao viši činovnik u Nedićevoj vladi bio je osuđen na osam godina robije, od čega je, prije nego što se zapo-slio u Zagrebu, odležao pet. Paroh je od nekoliko baraka, koje su na mjestu srušenih crkvenih objekata ostavili ustaše, napravio prostor za stanovanje, a od zidane radionice improviziranu bogomolju koju je krajem godine posvetio. Parohijski dom, čije je cigle uspio sačuvati od raznošenja, uspješno je obnovljen 1951. godine, kao prvi u opu-stošenoj Pakračkoj eparhiji. Ipak, parohu Radovanoviću do njegova odlaska za paroha u Rijeku 1958. nije pošlo za rukom da obnovi cr-kvu, čak ni u Jasenovcu, mjestu najvećeg stradanja Srba u Drugome svjetskom ratu. Nije pomoglo ni što je Radovanović bio dugogodišnji tajnik Udruženja narodnog sveštenstva SPC-a u Hrvatskoj, osno-vanoga u suradnji s komunističkim vodstvom, kao ni preporuka Komisije za vjerske poslove za skupljanje priloga za gradnju crkve. Građevinska dozvola dobivena je 1953. godine, ali je nova jasenovač-ka crkva dovršena tek 1984. godine.


Nakon agrarne reforme i raznih drugih pojedinačnih konfiskacija i eksproprijacija, uslijedio je novi veliki val oduzimanja imovine kada je 1958. godine donesen Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, koji se odnosio na stambene i poslovne zgrade i prostore. Građani su, grubo rečeno, mogli zadržati maksi-malno dva stana ili tri manja, a pravne osobe, udruženja i društvene organizacije samo one poslovne zgrade i prostore koji služe isklju-čivo njihovoj dopuštenoj djelatnosti. Za građevinska zemljišta bio je predviđen malo kompleksniji postupak, a za svu nacionaliziranu imovinu isplaćivane su naknade u simboličnoj vrijednosti. Člankom 11. Zakona bilo je određeno da se on ne primjenjuje na “zgrade i pro-storije koje služe vjerskim zajednicama za vršenje njihove vjerske djelatnosti, kao što su crkve, hramovi, kapele i bogomolje, manastiri i samostani, sjemeništa i vjerske škole, niti na zgrade koje služe kao župski, parohijski, biskupski, patrijaršijski i drugi slični dvorovi”. Tako se dogodilo da su nakon agrarne reforme i nacionalizacije Srpskoj pravoslavnoj crkvi uz sakralne objekte u gradovima ostali još samo stanovi, a u manjim mjestima parohijski domovi u kojima su živjeli svećenici. Svi stambeni prostori preko toga minimuma, kao i svi po-slovni prostori, poljoprivredna i građevinska zemljišta, bili su oduzeti. Najviše je nacionalizirane imovine bilo u Zagrebu gdje je oduzeto preko 40 stanova i čitav niz poslovnih prostora u Ilici, Bogovićevoj, Preobraženskoj ulici i na Preradovićevu trgu (Cvjetni trg), uključujući i veliki prostor kasnijeg Kina Zagreb.

Pravoslavna crkva u Hrvatskoj iz ustaških je progona izašla kadrovski opustošena i dobrim dijelom s devastiranom, ali zemljišno-knjižno uglavnom sačuvanom imovinom, koju Pavelićev režim nije stigao podržaviti. Zbog nesklonosti nove vlasti, ali i masovnog priklanja-nja hrvatskih Srba Narodnooslobodilačkoj borbi pod vodstvom Komunističke partije, ona je nakon rata izgubila i velik broj vjernika. Potom je ostala i bez materijalne infrastrukture, odnosno sredsta-va za bilo kakav aktivniji rad. Početkom 1990-ih, kada se pojavila mogućnost postavljanja vlasničkih zahtijeva na osnovu starih imo-vinskih prava, počeo se raspadati socijalistički poredak, zajedno s Jugoslavijom koja se ugušila u krvavom ratnom vrtlogu. Krajiške vlasti srpskih nacionalista uspostavile su pomoću tadašnjeg vrha Srbije i JNA početkom rata kontrolu nad trećinom hrvatskog teritorija, a kasnije su uz čitav niz počinjenih zločina provele masovan progon tamošnjih Hrvata. Istovremeno, raspireni hrvatski nacionalizam predstavljao je prijetnju Srbima u ostatku zemlje, gdje je bilo rašire-no nasilno izbacivanje iz stanova, maltretiranje i otkazi, a sve više je bilo i slučajeva zatvaranja, mučenja i ubojstava.


Srpsko stanovništvo pod pritiskom je napuštalo Hrvatsku, a s njime i pravoslavno svećenstvo. Odlazili su episkopi iz svih pet tadašnjih eparhija, pa je tako u rujnu 1991. otišao i mitropolit zagrebački Jovan Pavlović, koji od 1994. počinje redovito posjećivati Zagreb, ali sve do 2004. ostaje živjeti u Trstu. Od šest svećenika u Zagrebu je kao arhi-jerijski namjesnik ostao samo jedan – bivši zagrebački paroh Milenko Popović. On je bio izložen stalnim prijetnjama i napadima, a jednako tako bila je napadana i crkvena imovina. Dana 11. travnja 1992. mi-nirana je i zgrada Mitropolije s Muzejom Eparhije zagrebačko-lju-bljanske, kada se gornji kat srušio na muzejski postav u prizemlju, a počinitelji nisu kažnjeni do danas. Tokom noći 25. prosinca 1993. minirane su i srušene zgrade Eparhije i Crkvene općine karlovačke. Već 1991. bio je miniran i karlovački hram, a iste godine srušene su i mnoge druge pravoslavne crkve, poput onih u Stupovači kod Kutine, u maloj Trešnjevci kod Bjelovara, u Novoj Gradiški, Vinkovcima i Gospiću. Novi veliki val razaranja crkvene imovine uslijedio je nakon operacija Bljesak i Oluja 1995. godine, kada s masovnim odlaskom krajiškog srpskog stanovništva Hrvatsku napušta i pravoslavno svećenstvo s tih područja. Tako je Srpska pravoslavna crkva kraj još jednog rata dočekala gotovo dotučena i opustošena, bez episkopa, svećenstva i velikog dijela objekata, ali i vjernika. Njihov se broj u odnosu na predratni smanjio gotovo trostruko; današnji je udio pra-voslavnog stanovništva tek 4,4 posto.

Kada je 1996. donesen Zakon o naknadi za oduzetu imovinu, u mnogim dijelovima zemlje bila je uništena i popljačkana potrebna arhivska dokumentacija, a nije bilo ni svećenika koji bi u svojim pa-rohijama mogli podnijeti zahtjeve za povrat. Milenko Popović je u Zagrebu angažirao odvjetnika Simu Rajića koji je s kolegom Zoranom Novakovićem okupio tim ljudi s ciljem da se u vrlo kratkom vremenu prikupi što više informacija i podnese što više zahtijeva. Pravoslavno svećenstvo u Hrvatsku u većem se broju počelo vraćati tek nakon 2002. godine pa je operacija podnošenja zahtjeva za oduzetu imovi-nu vođena preko Zagreba za svih pet eparhija koje danas djeluju na području Hrvatske.

“Tada smo radili za sve eparhije i do kraja lipnja 1997. podnijeli smo zahtjeve u zakonskom roku za ono što smo mogli dokumentacijski pokriti, a to je, po meni, bilo možda oko trećine ukupne oduzete imovine. Do 2001. godine nije se događalo ništa i nijedna nekretnina nije bila vraćena. Čak ni mitropolit nije imao gdje boraviti. Uredi za imovinsko-pravne poslove nisu se usudili postupati kako treba, a najčešći manevar za odbijanje bilo je nepriznavanje pravnog kon-tinuiteta. U gruntovnici je bila, recimo, upisana srpska pravoslavna


crkveno-školska općina, a povrat je tražila crkvena općina, jer je škol-stvo u bivšem sistemu bilo izbačeno iz crkvi. To se koristilo da bi nam se osporio kontinuitet koji smo morali dokazivati sve dok 2001. go-dine nismo uvjerili javnog pravobranitelja Petra Šalu da to presječe i da se prizna kako je riječ o istim pravnim osobama. Nakon toga su se stvari počele kretati”, ispričao nam je odvjetnik Novaković, kada smo u ožujku 2015. razgovarali s njime i kolegom Simom Rajićem.

Druga velika prekretnica, kazao nam je tada Simo Rajić, nastupila je koncem 2002. Godine, s vladom Ivice Račana koju je zastupao ta-dašnji potpredsjednik Vlade i šef Komisije za odnose s vjerskim za-jednicama Goran Granić. Tada je dogovoreno potpisivanje Ugovora između Vlade i SPC-a o pitanjima od zajedničkog interesa. Ovim ugovorom Crkvi je zajamčena autonomija i slobodno djelovanje, re-guliran je pravoslavni vjeronauk, predviđena je novčana potpora za pravoslavne škole s pravom javnosti, a država je preuzela i obavezu zaštite kulturne i umjetničke baštine SPC-a. No ugovor je predvidio i proračunsko financiranje Crkve u mjesečnom iznosu od dvije bruto osnovice po parohiji, koja u gradu broji više od 1500, a na selu više od 500 vjernika. Po tom osnovu Srpska pravoslavna crkva otada od države godišnje prima desetak milijuna kuna.

“Hrvatska je s Vatikanom 1997. i 1998. potpisala četiri ugovora i to nam je otvorilo put da tražimo da se ugovorom urede i pitanja Srpske pravoslavne crkve. Mislim da je to bio prvi formalni ugovor Pravoslavne crkve s državom, a bio je jako važan za SPC u Hrvatskoj. Za nju su to bila velika sredstva, a tih godina počeo se ozbiljnije os-tvarivati i povrat imovine”, kazao je Simo Rajić.

Pored ugovorenih iznosa za financiranje svećenstva država je preko ministarstva nadležnog za obnovu i Ministarstva kulture počela ula-gati i značajna sredstva u obnovu čitava niza porušenih i oštećenih crkvenih objekata, a u narednih nekoliko godina bila je vraćena i ve-ćina nekretnina u gradovima. Što se tiče Zagreba, radilo se o povratu šest stanova koji dotad nisu bili otkupljeni, dok je za tridesetak osta-lih bila isplaćena naknada u novcu i obveznicama čija je vrijednost, međutim, bila znatno manja od tržišne vrijednosti stanova.

“To je ponovo bila jedna nepravda, ali smo imali više sreće s po-slovnim prostorima jer većinom nisu ušli u imovine tvrtki. Vraćeni su prostori u Ilici 7, Preobraženskoj 2, Bogovićevoj 7 i na Trgu Petra Preradovića 5, svi osim Kina Zagreb na Trgu Petra Preradovića 4, čiji je slučaj ostao neriješen nakon što je Hoto grupa tamo izgradila šo-ping centar Cvjetni“, kazao nam je Novaković.


Uvid u zemljišne knjige pokazuje nam koja je bila vrijednost nekoć oduzetih stanova i poslovnih prostora Crkve u centru Zagreba, koji su u napornom postupku povrata i političkih pregovora vraćeni. Na Trgu Petra Preradovića 5, u zgradi koja je 1940. podignuta na mjestu prve zagrebačke Srpske narodne osnovne škole, Eparhija zagrebačko-ljubljanska i Crkvena općina zagrebačka danas imaju u vlasništvu tri četverosobna i tri trosobna stana te još 272 četvorna metra poslovnih prostora u prizemlju i 168 četvornih metara u po-drumu. Zgrada u Preobraženskoj 2 podignuta je 1930. godine, a u njoj je danas Biblioteka Crkvene općine s preko 14.000 knjiga i sjedište tvrtke Gospodar za upravljanje crkvenim zgradama. Crkva je upi-sana na šest poslovnih prostora u podrumu, prizemlju, na polukatu i prvom katu, ukupne površine 750 četvornih metara. Najveća je površina ulične zgrade i dvorišnih objekata u Bogovićevoj 7 u kojima je Crkva upisana na 13 prostora različitih veličina, s ukupno 1993 četvorna metra. U Ilici 7, gdje je sjedište zagrebačke crkvene općine, upisana je na još 18 prostora ukupne površine 1167 četvornih metara.

Odvjetnik Novaković naglasio je da su krupni šumski i drugi ze-mljišni posjedi, koji većinom nisu vraćeni Srpskoj pravoslavnoj crkvi, trenutno najveći problem na razini cijele Hrvatske. Kada je počet-kom 2009. Episkopski savjet SPC-a sastavio informaciju za Vladu o provođenju povrata za područje Dalmatinske eparhije, istaknut je sijaset problema: trokatnica spojena sa šibenskim sabornim hra-mom Uspenja Svete Bogorodice u najstrožoj gradskoj jezgri, u kojoj su bili smješteni Radio Šibenik i Šibenski list, tri devastirane zgrade

/ Srpska pravoslavna crkva od 1990-ih pokrenula je postupke za povrat velikog broja vrijednih nekretnina u strogom centru Zagreba (foto Jovica Drobnjak)


manastira Krka, kao i zemljište manastira Dragović površine 500 hektara. Za područje Gornjokarlovačke eparhije istaknuto je da su u nekadašnjim crkvenim objektima smješteni Đački dom i Higijenski zavod te da kompenzacija nije pronađena, dok je na području Osječkopoljske i baranjske eparhije ukazano na zastoj povrata na-cionaliziranog zemljišta površine čak 3020 hektara, kao i prostora u Osijeku. Na području Eparhije zagrebačko-ljubljanske istaknuti su problemi izvlaštenja stanara u Ilici 7 u Zagrebu, naknade štete za miniranu zgradu Mitropolije te povrata Kina Zagreb. Neki od tih pro-blema u međuvremenu su riješeni, poput povrata zgrade u Šibeniku, dok je Kino Zagreb, čije rušenje prilikom gradnje trgovačkog centra Cvjetni Crkva nije uspjela spriječiti, danas predmet razgovora između Eparhije zagrebačko-ljubljanske, Grada Zagreba i Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. Na sastanku početkom 2013. godine predloženo je sklapanje nagodbe po kojoj bi Eparhija za izgu-bljenu nekretninu površine 1540 četvornih metara na Cvjetnom trgu dobila poslovni prostor površine 715 četvornih metara na prvom katu ulične zgrade u Frankopanskoj 1 koji je u vlasništvu Grada Zagreba, a koristi ga Ministarstvo financija. Dogovor još uvijek nije realiziran.

O tome koliko je ukupno crkvene imovine traženo i vraćeno nemamo točnih informacija. Saborski zastupnik Nenad Peša postavio je Vladi RH u siječnju 2015. pitanje o vrijednosti imovine koja je predmet za-htjeva za povrat vjerskih zajednica, tražeći podatke o realizaciji te popis svih nekretnina s opisom upotrebe i sadašnjim korisnicima. Dobio je, međutim, polovičan odgovor koji se odnosio samo na na-knade koje u nemogućnosti naturalnog povrata nekretnina isplaćuje Fond za naknadu oduzete imovine. Ukupna vrijednost naknada isplaćenih Srpskoj pravoslavnoj crkvi bila je 12 milijuna kuna, od čega su najveći pojedinačni iznosi bili isplaćeni crkvenoj općini u Novoj Gradiški (1,47 milijuna kuna), Eparhiji osječkopoljskoj i baranjskoj (1,09 milijuna kuna), crkvenoj općini u Zagrebu (1,08 milijuna kuna) i onoj u Rijeci (1,04 milijuna kuna).

Sve u svemu, SPC je od 2001. i 2002. godine, kada su se pokrenuli postupci povrata i potpisan ugovor s Vladom, uspjela u naravi vratiti značajan dio objekata kojima praktički nije raspolagala od dolaska ustaša na vlast 1941., dakle 70 godina. Za dio nekretnina dobila je tek simbolične naknade u obveznicama i novcu, dok za pojedine velike zemljišne posjede još uvijek vodi borbu. Neka zemljišta SPC je ipak uspjela vratiti, poput onoga kraj manastira svete Petke na zagrebač-kom Svetom Duhu, gdje je izgradila i 2005. otvorila Srpsku pravo-slavnu opću gimnaziju Kantakuzina Katarina Branković s pravom jav-nosti, čiji rad financira država. Određeni vid kompenzacije Crkva je


dobila i kroz državnu obnovu mnogobrojnih vjerskih objekata u koju se godišnje ulaže nekoliko milijuna kuna te kroz spomenuto državno financiranje pravoslavnog svećenstva, čime je u posljednjih desetak godina značajno unaprijeđen njezin materijalni položaj.

Zaključak

Nije slučajno to što je u mreži srpskih organizacija Matijevićeva kru-ga, nastalih u posljednjim godinama 19. stoljeća, ključno mjesto zau-zimala jedna banka. Integracija Vojne krajine 1881. godine, nakon za-kasnjelog ukidanja feudalnih odnosa u Hrvatskoj, označila je konačni rastanak s tradicionalnim društvom na tim prostorima i nužnost prilagodbe novim vlasničkim i proizvodnim odnosima. Novčano-štedne zadruge, banke, centralne kase i zemljoradničke zadruge, po obrascima uvezenima iz razvijenijih dijelova Evrope, nicale su u tom vremenu posvuda kako bi se razasuti i relativno mali kapitali, štednje i viškovi mogli udružiti radi pokretanja značajnije industrijske, po-ljoprivredne i trgovačke aktivnosti. Kapitalistička modernizacija do-nosila je sa sobom uspon nacionalizma u čijoj ekonomskoj funkcio-nalnosti nalazimo i glavne razloge za nastanak brojnih Matijevićevih organizacija, pa i onih dobrotvornog karaktera, kakve su bile društvo Privrednik ili zadruga Srpkinja. One jesu postale puno više od toga, ali se ispod ideološkog omotača koji su im dali njihovi osnivači mogu jasno prepoznati i kao distribucijski centri probrane radne snage koju je novonastali srpski poduzetnički sloj dopremao iz ruralnih sredina u gradove radi servisiranja potreba nove privrede.

Raspad kompleksnoga političkog okvira Austro-Ugarske unutar kojeg su te organizacije stasale, i uspostava nove višenacionalne države, po okončanju Prvoga svjetskog rata nisu donijeli promjenu vlasnič-kih odnosa. Naprotiv, institucija privatnog vlasništva i kapitalistički odnosi proizvodnje kakve poznajemo danas u tom su se vremenu učvršćivali. Prekid je nastupio razbijanjem Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu i stvaranjem NDH, čiji je nacifašistički ustroj brutalno izbrisao ne samo princip nepovredivosti vlasništva, nego i princip ne-povredivosti osobe, ali po rasnom i nacionalnom ključu. Ta je država provodila sistematski progon nepoželjnih skupina, praćen zakonskim odredbama o zapljeni imovine, pa se na udaru podjednako našla i Srpska pravoslavna crkva koju su, kako smo vidjeli, osnivači srpskih organizacija smatrali posljednjim utočištem i garantom očuvanja njihove zaostavštine. Poslijeratne komunističke vlasti donijele su od-luke o poništenju svih pravnih propisa okupatora i kvislinških država te o vraćanju imovine otete iz rasističkih, vjerskih, nacionalističkih


ili političkih razloga, međutim, to dugoročno nije značilo povratak prijašnjih vlasničkih odnosa. Nove su vlasti odmah po okončanju rata izvršile podržavljenje njemačke imovine, imovine suradnika neprija-telja, ratnih zločinaca i osuđenih osoba, istovremeno uspostavljajući socijalistički poredak u kojem se imovina sada oduzimala po kla-snom ključu. Uz niz širokih zakonskih zahvata, od agrarne reforme do nacionalizacije, bilo je doneseno tridesetak različitih zakona koji su sadržavali odredbe o oduzimanju i preraspodjeli imovine.

Za organizacije Matijevićeva kruga odluke o poništenju pravnih akata NDH i povratu otete imovine zbog toga u praksi nisu imale nikakvo značenje. Privrednik je, primjerice, bio ukinut novim Zakonom o uče-nicima u privredi i prije negoli je uspio stupiti u posjed imovine koju su mu zaplijenile vlasti NDH i okupacijske vlasti u Srbiji. Također, cje-lokupna imovina Srpske banke bila je krajem 1945. godine sudski kon-fiscirana osudom uprave Banke zbog suradnje s neprijateljem, a da prije toga nije ni došlo do poništenja pravnih radnji kojima su vlasti NDH preotele Banku, odnosno do vraćanja Banke izvornim vlasnicima. Ona je tako, zapravo, bila oduzeta ustaškoj državi. Bilo je u takvim postupcima, naročito u prvim godinama, prilično brzoplete revolucio-narne pravde, ali se potom sve jasnije i sve sustavnije oblikovao soci-jalistički poredak s prevladavajućim društvenim vlasništvom. Dok su velika poduzeća bila društvena, privatno vlasništvo bilo je ograničeno na osobnu imovinu, odnosno na određeni broj nekretnina i pokretni-ne, a u privrednom smislu na držanje manjih obrtničkih, trgovačkih i ugostiteljskih radnji, poljoprivrednih imanja te samostalno obavljanje pojedinih profesionalnih zanimanja. Razvlašćivanje gornjeg sloja i oduzimanje prekomjernog bogatstva nastaloga u kapitalističkom privređivanju, od kojih su mnoga, pa tako i u slučaju Crkvi, vukla porijeklo još od feudalnog izrabljivanja, bilo je nužan preduvjet za uspostavljanje socijalističkog društva. Ono je, uza sve svoje političke mane, uvodilo nov koncept društvene pravde na osnovu kojeg je bri-salo ekonomske nejednakosti što su ih proizvela ranija uređenja.

Kada je 1990-ih godina došlo do napuštanja socijalističkog sistema, nije bio odbačen samo princip društvenog vlasništva kako bi se od tog trenutka uspostavili privatno vlasništvo i kapitalistička ekono-mija, nego su priznata i stara, predsocijalistička vlasnička prava na osnovu kojih se mogao tražiti povrat davno oduzete imovine. Njihovim je priznanjem socijalizam proglašen nepravednijim od društvenih uređenja koja su mu prethodila, a u određenom smislu čak i od kratkog, ali brutalnog perioda ustaške države. Naime, već iz samog naziva Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme ju-goslavenske komunističke vladavine, kojim su priznata stara vlasnič-ka prava, vidljivo je da je taj period bio zaobiđen. Zakon o naknadi


popisao je ukupno 32 zakona komunističkih vlasti na temelju kojih se nakon Drugoga svjetskog rata oduzimala imovina za koju se sada mogla tražiti naknada, određujući, uz to, da naknadu mogu tražiti i oni kojima je imovina oduzeta na temelju osuda za politička kaznena djela ili druga kaznena djela, ako je do osude došlo zloupotrebom prava ili političke moći nakon 15. svibnja 1945. godine. Taj zakon ni na koji način nije ulazio u vrijeme ustaške vladavine niti se potrudio poništiti one postupke vlasti NDH koje su u vremenu revolucionarne uspostave socijalizma iz svojih razloga propustile ispraviti komuni-stičke vlasti. Činjenica je da su po tom zakonu najviše problema u postupcima povrata imale upravo židovske i srpske organizacije čija je imovina oduzeta za vrijeme NDH, a koje svoja stara vlasnička prava nisu uspjele ostvariti ni gotovo 20 godina od donošenja zakona.

Politička atmosfera 1990-ih, kada je zakon donesen i kada je povrat imovine trebao početi, pritom je evocirala atmosferu iz vremena kada je ona bila oduzeta. Sam zakon je, kao što smo vidjeli, u po-gledu priznavanja pravnog sljedništva favorizirao organizacije koje su promicale “hrvatske državotvorne interese”, a u postupcima za povrat čak je i jednoj tako staroj i ukorijenjenoj organizaciji kao što je Srpska pravoslavna crkva godinama uspješno osporavan pravni kontinuitet, sve dok se nije promijenila državna politika. Može se zaključiti da su u tom razdoblju burnih političkih promjena u 20. sto-ljeću, ratnih sukoba, izmjena državnih okvira i društvenih sistema, organizacije hrvatskih Srba onako kako su bile uobličene od strane Matijevića i njegovih suradnika u uvjetima kraja 19. stoljeća, napro-sto bile osuđene na nestanak. Ipak, ono što se pokazalo najžilavijim nasljeđem 19. stoljeća nacionalni su identiteti i nacionalne zajednice koje su se tada učvrstile. Srpska je zajednica u svakom vremenu formirala svoje organizacije, kao što je u jugoslavenskom socijaliz-mu bio slučaj s osnivanjem Glavnog odbora Srba i Prosvjete, koja je preuzimajući dio imovine preuzimala i dio funkcija ranijih udruženja, i kako je to danas slučaj sa Srpskim narodnim vijećem, novom krov-nom organizacijom hrvatskih Srba. Jednako tako, iz te su zajednice došli i poticaji za obnovu starih organizacija koje su povratom ne-kadašnje imovine nastojale osigurati materijalni temelj za svoj rad. Nacionalni princip, za razliku od vlasničkog, nije bio uspješno pre-vladan ni u Jugoslaviji, a još manje je to slučaj u današnjoj Republici Hrvatskoj koja se ustavno definirala kao “nacionalna država hrvat-skog naroda i država pripadnika nacionalnih manjina”. To naslijeđe zajednice s današnjim manjinskim statusom je ono što u krajnjoj lini-ji daje legitimitet vlasničkim zahtjevima njezinih organizacija, upravo onako kako je to Vlada priznala kada je darovanjem nekretnina u ime kompenzacije židovskoj zajednici navela da se time osigurava

“kontinuitet zajednice, njezina rada, vjerskih i svih drugih aktivnosti” i


kada je otvorila pregovore s predstavnicima srpske zajednice kako bi na sličan način došlo do povrata barem dijela imovine oduzete još za vrijeme ustaških vlasti.

Najvrednija oduzeta imovina

Srpska banka

Palača Srpske banke u Jurišićevoj 4 u Zagrebu (4917 m2)

Zgrada Srpske banke na Rivi u Splitu (1000 m2)

Hotel Lapad u Dubrovniku

Hotel Imperial (danas Hilton Imperial) u Dubrovniku

Kupališta Lapad i Sumratin u Dubrovniku

SPD Privrednik

Privrednikov dom (1296 m2) i dvorište (352 m2) u Preradovićevoj 18 u Zagrebu

Palača Bačić na križanju Gajeve 15 i Berislavićeve 4 u Zagrebu (570 m2)

Kuća s dvorištem na Samoborskoj cesti 1 u Zagrebu (549 m2)

Kuća Dobrović na Trgu kralja Tomislava u Daruvaru (582 m2)

Kuća Jagnjić na Trgu bana Jelačića u Pakracu (502 m2)

Kuća Georgijević u Braće Branchetti 81 u Rijeci (332 m2) i dvorište (162 m2)

Kuća Lacković na Trgu pobjede 29 u Slavonskom Brodu (589 m2)

Kuća Lazarević u Mačekovoj 17 u Slavonskom Brodu (206 m2)

Kuća Kangrga u Starčevićevoj 70 u Gospiću (504 m2)

Zemljište Katice Ivošević u Popović Brdu, Karlovac (4640 m2)

SKD Prosvjeta

Zgrade zadruge Srpkinja u Preradovićevoj 21 u Zagrebu (1546 m2)

Kompleks zadruge Srpkinja u Preradovićevoj 23 u Zagrebu (3066 m2)


Izvori

Tekst je napisan na temelju niza dokumenata, objavljenih radova i više razgovora vođenih tokom 2014. i 2015. godine, a izvori su u sa-mom tekstu navedeni jedino tamo gdje je bilo nužno izravno uputiti na autore. Vlastito istraživanje zemljišnoknjižne i druge službene dokumentacije javno dostupne u internetskim bazama nije posebno naznačeno.

Razgovori su vođeni s predsjednikom SPD-a Privrednik Nikolom Lunićem, pravnom zastupnicom Privrednika Slađanom Čanković, predsjednikom SKD-a Čedomirom Višnjićem i nekadašnjim direkto-rom Izdavačkog društva Prosvjeta Branislavom Ćelapom, predsjed-nikom Association of Heirs of the Shareholders of Srpska Banka Mihailom Šaškijevićem, pravnim zastupnicima Srpske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu Simom Rajićem i Zoranom Novakovićem, koji zastupa i pojedine dioničare Srpske banke.

Korištenu dokumentaciju autoru su ustupili Srpsko narodno vijeće, Privrednik, Prosvjeta i Simo Rajić:

/ SPD Privrednik – Imovina (nedatirano)/ SPD Privrednik – Prijedlog povrata vlasništva (od 1. 2. 2010.)/ SPD Privrednik – Spisak predmeta za povrat imovine u RH

(27. 12. 2007.)/ SPD Privrednik – Prijedlog sporazuma i predugovora o darovanju

(21. 4. 2015.)/ SKD Prosvjeta – Dopis Vladi o povratu imovine od (29. 5. 2001.)/ SKD Prosvjeta – Informacija o djelovanju u vezi s povratom

nepokretne imovine SKD Prosvjeta (23. 4. 2012.)/ SKD Prosvjeta – Zahtjev Vladi za donošenje odluke o priznanju

prava na naknadu oduzete imovine (21. 2. 2013.)/ Vlada RH – Bilješka sa sastanka o adresiranju pitanja imovine

oduzete tijekom holokausta (7. 3. 2013.)/ Informacija – kronologija o stanju odnosa između SPC i Vlade Republike Hrvatske (16. 2. 2009)/ Promemorija o načinu rješavanja povrata imovine oduzete / Privredniku i drugim srpskim organizacijama (10. 5. 2010.)/ Predstavka Trgovačko industrijalne banke d. d., odnosno Srpske banke d. d. Zagreb (1. 8. 1945.)


Literatura:

Arbutina, Paulina. 2012. Imovina Srpske banke spašava budžet. Novosti br. 658. Zagreb.

Artuković, Mate. 2010. Pitanje šteta i odštete u antisrpskim demonstracijama 1902. godine. Časopis za suvremenu povijest 42/1. Zagreb.

Božić, Sofija. 2009. Trgovina i zanatstvo kod Srba u Hrvatskoj kroz prizmu delovanja društva Privrednik (1918– 1929.) u: “Privrednik” kroz tri vijeka. Zagreb.

Car, Tomislav. 2011. Agrarna reforma i oduzimanje imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi na području Pakračke eparhije 1945.–1948. godine, Časopis za suvremenu povijest 43/2. Zagreb.

Cetina, Nikola. 2009. Manastir Jasenovac, Identitet 132/3. Zagreb.

Damjanović, Dragan. 2009. Zgrada Srpskog privrednog društva “Privrednik” u Preradovićevoj ulici br. 18 u Zagrebu. “Privrednik” kroz tri vijeka. Zagreb.

Džomić, Velibor V. 1995. Ustaški zločini nad srbskim sveštenicima, Svetigora. Cetinje.

Falkoni Račić, Andrea. 2014. Bogata i duga povijest dubrovačkog hotela – Sto godišta lapadske dame. Dubrovački list. Dubrovnik.

Gaćeša, Nikola. 2009. “Privrednik” za vreme okupacije (1941–1945) i njegova likvidacija u posleratnom periodu, u: “Privrednik” kroz tri vijeka. SPD Privrednik Zagreb i Humanitarni fond Privrednik Novi Sad.

Galović, Krešimir. Od Puževe do Jurišićeve ulice. http://kgalovic.blogspot.com/ (pristupljeno 25. veljače 2013.)

Gašić, Ranka. 2009. Delovanje Privrednika u Beogradu do Drugog svjetskog rata. “Privrednik” kroz tri vijeka. SPD Privrednik Zagreb i Humanitarni fond Privrednik Novi Sad.

Geiger, Vladimir. 2000. Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. Godine. Dijalog povjesničara – istoričara 2. Zaklada Friedrich Naumann. Zagreb.


Karakaš Obradov, Marica. 2011. Migracije srpskog stanovništva na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom 1941. godine. Časopis za suvremenu povijest br. 3. Zagreb.

Kevo, Mario. 2003. Počeci logora Jasenovac. Scrinia Slavonica br. 3.

Srpsko privredno društvo “Privrednik”.2014. Ur. Lunić, Nikola. SPD Privrednik. Zagreb.

Srpsko privredno društvo “Privrednik” kroz tri vijeka. 2009. Ur. Lunić, Nikola. SPD Privrednik Zagreb i Humanitarni fond Privrednik Novi Sad.

Rumenjak, Nives. 2002. Počeci gospodarske modernizacije: srpska financijska elita na prijelomu stoljeća u Hrvatskoj, u: Dijalog povjesničara – istoričara 5. Zaklada Friedrich Naumann. Zagreb.

Rumenjak, Nives. 2009. Počeci “Privrednika” u okrilju Matijevića i Srpske banke u Zagrebu, u: “Privrednik”kroz tri vijeka. SPD Privrednik Zagreb i Humanitarni fond Privrednik Novi Sad.

Šarić, Tatjana. 2014. Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” u socijalizmu – prilog uz sedamdesetu godišnjicu osnutka. Arhivski vjesnik 5. Hrvatski državni arhiv. Zagreb.

Šaškijević, Mihailo. 2001. Deoničari Srpske banke, žrtve zločina Pavelića, Broza i Tuđmana. Izdanje Srpske banke d. d. Zagreb.

Škarovski, Mihail. Stvaranje i delatnost Hrvatske pravoslavne crkve tokom Drugog svetskog rata (prev. Vasilije Kleftakis). Nova srpska politička misao (pristupljeno 9. siječnja 2010.).

Škiljan, Filip. 2007. Stradanje Srba u Jasenovcu u Drugom svjetskom ratu. Pro tempore 4/4. Zagreb.

Škiljan, Filip. 2012. Organizirano masovno prisilno iseljavanje Srba iz Hrvatske 1941. godine, Stanovništvo 2. Institut društvenih nauka. Beograd.

Škiljan, Filip. 2014. Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH. Srpsko narodno vijeće. Zagreb.

Tomasevich, Jozo. 2010. Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941. – 1945. EPH – Novi Liber, Zagreb.





/ 83/ Strayed Property

Strayed PropertySNV Bulletin #7

Stolen Treasure

An account of a crime aimed at human lives inevitably suppress-es a testimony on robbery, even if it was an armed robbery. Prob-ably, that is the only explanation for an overwhelming absence of serious work on collecting the evidence and critical retrospect of the disappearance of property acquired by Serbs in Croatia, Slavonia, and Dalmatia during the turbulent twentieth century. While there are hundreds of volumes published on genocide, with the tendency of permanent growth, when it comes to prop-erty, there is – silence. It seems that the understanding of inevita-bility of this process has been widely accepted. The magnitude of this process is best illustrated by the proportion of ethnic Serbs in the population of Croatia: before the First World War, one in four inhabitants of Croatia was a Serb, while nowadays it is one in twenty-four, roughly estimated.

In the second half of the 19th century, which is the starting point of time for this research, in Croatia and Slavonia, Serbs had to ac-complish a great deal of work in a short period of time: from ap-pearance in public and political life of the country, through politi-cal entrance into the Parliament, to quick consolidation of the old elite, established according to the value system and all other cri-teria of the Dual Monarchy,1 within the Khuen-Héderváry’s gov-ernment.2 That was the first model of common Croatian-Serbian politics which would be evolving and interchanging in the follow-ing one hundred years. It lasted until the appearance of the first independent generation of university graduates that would be the community’s leading force in the new twentieth century. The consolidation of the bureaucratic and landowners’ elite members (Živković,3 Šumanović,4 Medaković5) with the vigorous upcoming merchants’ class (the most prominent representative is Matije-vić6), along with the help of experienced politicians from Serbia (Paču,7 Kosta Taušanović8), and Medaković’s wise decision to

1 Dual Monarchy (a.k.a. Austria-Hungary, Austro-Hungarian Empire) was a union between Austrian Empire and the Kingdom of Hungary that lasted from 1867 until 1918. The Kingdom of Croatia-Slavonia was in Hungarian-ruled part of the Empire, and since 1868, when Croatian-Hungarian Settlement was signed, it enjoyed autonomy. 2 The government of Károly Khuen-Héderváry de Hédervár (1849–1918), who was the Ban of the Kingdom of Croatia-Slavonia from 1883 until 1903. He faced a very strong opposition in Croatia due to his policies of magyarization.

3 Živković family– a prominent Serb family from the Dvor municipality in the Banija region. 4 Dr. Svetislav Šumanović (1860–1945), one of the founders of Srpska banka and a member of the Bank’s Board of Directors. Member of Parliament. 5 Dr. Bogdan Medaković (1854-1930), a lawyer and politician. In 1883 became a Member of Parliament. One of the founders of the Serb Independent Party.

/ 84/ SNV Bulletin #7

invite the promising Pribićević brothers9 and their friends into the circle, all created a social and political frame for the golden time of this community. It should be added that the Serbian Orthodox Church’s social power and influence through the Metropolitanate of Sremski Karlovci was at its peak at this time, despite the cler-ics’ complaining about legal solutions imposed by the Hungarian government. A unique testimony of the Metropolitanate’s growth and prosperity is a schematism book written by Mata Kosovac, an official autonomous statistician, Srpska pravoslavna mitropolija Karlovačka (Serbian Orthodox Metropolitanate of Sremski Karlovci), published in 1911.

The political magazine Srbobran was the group’s major publi-cation. The circle around this magazine represented a patriotic group that would eventually frame the modern ethnic identity of Krajina Serbs, as well as many elements of their political culture. Even though it had never been written in the form of an official program, the practice of this team was directed to an ideal of cre-ating a separate and relatively closed religious and ethnic com-munity. Pribićević brothers never explicitly denied that model, using all of its positive achievements, but their politics eventually enabled its abandonment. To illustrate these objectives and the importance of various organizations in achieving them, let us mention here the list of active Serbian ethnic institutions in the city of Zagreb before the First World War:

/ Dobrotvorna zadruga Srpkinja (Charitable Cooperative of Serb Women)/ Srpska akademska omladina (Serb Academic Youth)/ Srpska banka (Serb Bank)/ Srpska crkva (Serbian Church)/ Srbobran, Seljačko kolo (magazines)/ Srpska čitaonica (Serb Reading Room)/ Srpska đačka biblioteka (Serb School Library)/ Srpska osnovna škola (Serb Elementary School)/ Srpska štamparija (Serb Printing House)/ Srpski devojački internat (Serb Girls’ Boarding School) / Srpski Soko (Serbian Falcon Sports Society)/ Srpsko akademsko literarno društvo Njeguš (Serb Academic Literary Society Njeguš)/ Srpsko akademsko pevačko društvo Balkan (Serb Academic Choral Society Balkan)/ Srpsko akademsko potporno društvo (Serb Academic Benefit Society)

7 Jovan Paču (1847– 1902) physician, composer, and political activist. His compositions are characterized by romanticist patriotic expression. In politics, he supported Svetozar Miletić’s ideas in regard to political rights of Serbs in Hungary. One of the founders of Privrednik and Srpska banka. 8 Kosta Taušanović (1854– 1902) a Serbian politician. One of the most prominent members of the Radical Party in Serbia. He is also one of the founders of Srpska banka in Zagreb in 1895. 9 The brothers Pribićević, Vasilije (Bishop Valerijan) (1870–1941), Svetozar (1875–1936), Milan (1877–1937) and Adam (1880–1957) were prominent Serb politicians in Croatia. Svetozar Pribićević was one of the most notable politicians in Croatia. From 1903, he was the leader of the Serb Independent Party, which under his leadership started collaborating with Croatian parties, forming a Croat-Serb coalition in 1905. At the beginning of his political carrier, S. Pribićević was in favour of unitary form of government in Yugoslavia, but later, he became opposed to dictatorship of the King Aleksandar Karađorđević and defended the idea of federal state.

6 Vladimir Matijević (1854-1929) one of the founders of the Serb Business Association Privrednik, the most prominent humanitarian society of the time. He was also one of the founders of Srpska banka and the Union of Agricultural Cooperatives.


/ Srpsko bratstvo (društvo za posmrtnu pripomoć) (Serb Fraternity – Funeral Assistance Program)/ Srpsko pevačko društvo (Serb Choral Society)/ Srpsko zabavište (Serb Daycare)/ Srpsko privredno društvo Privrednik (Serb Business Association Privrednik)

In other cities also, though to a lesser degree, Serbs developed their network of institutions. Besides the Church and Church-School community, these networks usually included a Charitable Cooperative of Serb Women, a savings bank and a choral society. The very organization and functioning of these networks resulted in the accumulation of property, either real estate or movable assets. Today, just a hundred years later, there aren’t any traces whatsoever that these networks ever existed, apart from a few graves under the Mirogoj arcades.10

(Here, we’ll have to open an important parenthesis in order to touch one problem which is usually omitted. Under the previ-ously described, polished, institutional frame, there laid a social time bomb – a rural, overpopulated Serb village. Numerous sav-ings banks with accumulated merchants’ capital created a part of the magic circle of poverty for the village hungry for capital, rather than a way out of poverty. Privrednik’s hard work which helped the progress of Serb artisans and merchants class of the Monarchy and the Kingdom of Serbia, and later the Kingdom of Yugoslavia, was more of a temporary relief than a real solution for educational and modernization issues of impoverished vil-lagers. Mass emigration to America had the same effect. It was a usual practice for this region, the practice that only rare politi-cians, such as Adam Pribićević, dared to criticize by defining it as migration of talented and intelligent young people, what is today known as brain drain. This social model lasted during the inter-war period (especially during the reign of the King Aleksandar Karađorđević) as well as in socialist Yugoslavia (especially during the reign of Croatian Communist leader Vladimir Bakarić). The question remains if political elite could have intervened differently and if they could have done more?)

For this circle of cultural and political workers, 1918 – the fall of Austro-Hungary and the unification of South Slavs in one coun-try – was more than a victory. It was a fulfillment, the symbolic end of history. At the moment when the phase of disintegration of the foreign state, which at the same time represented a sta-

10 Mirogoj arcades are exclusive part of the central Zagreb cemetery, where many notable Croatian citizens are buried.


bility factor, should have been replaced by dynamic building and safekeeping of one’s own state, the changed circumstances lead to the demobilization of already insufficient forces. Some of the leading people left, institutions relocated, mostly to Belgrade, while the responsibility increased. The world changed. In some cases the property increased (Srpska banka), some merchants became local industrialists (Bačić in Jasenovac, Gredelj in Vo-jnić), but interethnic and social relations troubled the new state from its very beginnings. In the 1930s, these relations entered a phase which foresaw the emersion of extreme political forces. The ongoing ideologies of leading political parties in Croatia, HSS11 and SDS,12 could not offer solutions any more, not even in their programs, to the country which desperately needed industrial-ization and modernization in every sphere, the country whose position was far from favourable in international relations. Estab-lished primarily as an anti-Germanic project, after the First World War, the united Yugoslav country for the first time faced the new-ly-strengthened Berlin.

The year of 1941 designated a tragic breakage in the destiny of Serbs in Croatia and all of their property. Almost everything was destroyed in one raid. The Ustasha assault on defenceless people was launched in two directions: complete destruction of urban population by robberies, murders, persecution, and ethnic alienation, on the one hand, and extermination of the Krajina villages by mass crimes which, in best cases, ended by conver-sion to Catholicism, on the other hand. All cultural, educational and economic institutions were dissolved, the Serbian Orthodox Church was abolished, while the Ustasha government offered stolen Serbian properties to the Ustasha-supporting Croats as an important segment of their program. The position of Serbs in the Independent State of Croatia was analogous to the position of Jews in the Third Reich; the difference being the more em-phasized evil-minded systematic approach of the Nazis, as great exemplar, and, on the other side – the bloodthirsty massacres of the Ustashas as their best and most faithful students. This expe-rience of complete destruction created a permanent fracture in the survivors’ consciousness. Nobody could maintain anymore the already thin threads of continuity with the pre-war situation, and those threads broke. The evil was of such a kind and size that it demanded oblivion as a social anaesthetic. It was not only the matter of false communists’ approach and pressure, even though they did make a program out of it. Nobody remembered anymore neither the bishops nor the politicians and distinguished persons of the prewar Serb community, and it was not only out of fear.

11 Croatian Peasant Party (HSS – Hrvatska seljačka stranka) was a political party founded in 1904 by Stjepan and Antun Radić. It opposed the creation of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (later Kingdom of Yugoslavia), and when the Kingdom was established, it was one of the opposition parties.

12 Independent Democratic Party (SDS – Samostalna demokratska stranka) was a party founded by Svetozar Pribićević in 1924 as a breakaway faction of the Democratic Party. At the beginning, it supported centralized Yugoslavia, but in 1927 the party reached an agreement with HSS forming a Peasant-Democratic Opposition, demanding decentralization of Yugoslavia.


The start had to be, again, at zero. The value system which began at that zero was established as an advantage over those who, for centuries, relied on inheritance from previous generations. An attitude toward property was also close to zero.

What remained from the property was gathered and preserved in different ways. The Church and Prosvjeta were not always in agreement. If they could have survived politically, Brkić, Žigić and Opačić 13 would have done much more. But, it was too early for that kind of political thought, especially when it’s about Serbian political thought within the Communist Party of Croatia. Both, Prosvjeta and the Church were weak in the 1950s and 1960s, until the politics of the Communist leadership brought about an in-evitable consequence – the strengthening of Croat and all other nationalisms, within and outside of the governing Communist Party. At that time, Prosvjeta, as the only legal possibility, took charge of gathering ethnic forces and collecting fragments of their programs. In the story about the past, the question of prop-erty showed up. People active in Prosvjeta in those days, such as Vlado Ivković, Branislav Ćelap and Dušan Kalember, also had a personal right to instigate a discussion of that issue as descend-ents of wealthy families that belonged to the old Serb elite. However, there followed another balancing political pacification which enabled the purchase of twenty years of apparent peace, and then, an accelerated development of international relations lead Yugoslavia to devastating ethnic conflicts.

This was the process of creating the conditions for the fourth revolution in Croatia in the 20th century, which took place at the end of the 1980s and the beginning of the 90s. Three previous revolutions (1918, 1941, 1945), besides classical ideological and political manifestations (liberation, building of the new world), carried large changes in property legislation, that is, they man-aged someone else’s property. Each of them implied an agrarian reform, colonization and some kind of nationalization, more or less rational and controlled. Only the first one had some positive outcomes for Serbs in Croatia, while the third one had the posi-tive outcome for Vojvodina – according to the so-called migration model.14 The second one, as we mentioned, marked a permanent rupture in the destiny of Serbs in Croatia, while the fourth one “finished the job.” There was no strength left for a rational answer to the powerful national engagement of almost entire Croatian nation. This last phase, i.e. the war in the 1990s, has been thor-oughly covered in the media during the last few decades.

13 Dušan Brkić, Rade Žigić i Stanko Opačić were prominent members of the Communist Party of Yugoslavia. They were among the most influential Serbs in Croatia until the fall of 1950, when they were sent to Goli Otok, an infamous jail, initially intended for the Communist Party of Yugoslavia members who expressed pro-Soviet views during Tito-Stalin break-up in 1948, but it also served as political jail for everybody who criticized the regime for whichever reason.

14 The so-called colonization in Vojvodina was an organized form of migration that took place after the Second World War, when many families from poorer parts of Yugoslavia, particularly Bosnia, Croatia and Montenegro settled in Vojvodina.


The text by Nikola Bajto before the reader is an outstanding con-tribution to the truth in Croatian historiography in the last cen-tury. The research of property legislation evolution from the 19th century until nowadays is particularly valuable. Some of these cases illustrate the entire political history of Croatia and Yugo-slavia. Of course, it is clear that this is just the tip of the iceberg, regarding the ownership of leading Serb ethnic institutions which, with or without continuity, have existed and worked until today: Serbian Orthodox Church, Serbian Cultural Society Prosvjeta, Serb Business Association Privrednik and Srpska banka in Zagreb. Depending on the availability of the sources (documents and literature), the author followed their life cycle. He researched the legal and political journey of Privrednik and Prosvjeta in de-tail, while the history of Serbian Orthodox Church in Croatia and Srpska banka are discussed in general terms. Today, there is great hope that a smaller part of the property, which was precisely lo-cated and selected, will be returned to these institutions. There are still around one hundred thousand lost and stolen farms, for-ests, meadows, ports, orchards, houses, stables and barns, which are a topic for a voluminous book yet to be written.

Where used to be an archipelago, there’s only scattered debris now. That is why the most important task of our time is to research and record the truth about the past. Now and here, a journey to a possibly better future is traced by that struggle and its results.

Čedomir Višnjić


Foundation, confiscation, and return of the following Serb socie-ties’ and institutions’ property in Croatia: Srpska banka (Serb Bank), Srpska privredna organizacija Privrednik (Serb Business Association), Srpsko kulturno društvo Prosvjeta (Serbian Cultural Society), and Srpska pravoslavna crkva (Serbian Orthodox Church), from the end of the 19th until the beginning of the 21st century.

Introduction

The central economic institution of the Serb community in Croatia at the threshold of the twentieth century was Srpska banka (Serb Bank). Founded in 1895 in Zagreb, Srpska banka was the institution around which were founded other economic, cultural, and charitable organizations, such as Savez srpskih zemljoradničkih zadruga (Serb Agricultural Cooperatives Union), Centralna kasa srpskih privrednih zadruga (Central Treasury of Serb Business Cooperatives), Srpsko privredno društvo Privrednik (Serb Business Association Privrednik), and Dobrotvorne zadruge Srpkinja (Charitable Cooperatives of Serb Women). Considering the two World Wars’ ordeals and the turbu-lent political climate in the Kingdom of Yugoslavia (officially known as the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes until 1929) during the interwar period, the crucial time for the Croatian Serbs’ institu-tions were the 1940s, when, with the establishment of the so-called Independent State of Croatia (Nezavisna Država Hrvatska, NDH), occurred an overall persecution of Serbs, abolishment of their insti-tutions, and confiscation of their property. After the Second World War, the social system was changed and the restitution of property was no longer possible, while Serb political organizations ceased their activities. Srpska banka, which the Ustaše government renamed into Trgovinsko-industrijalna banka (Bank of Commerce and Industry), in the new system, based on the idea of the societal ownership, could not be returned to its previous owners. The Serbian Orthodox Church, which was renamed into Croatian Orthodox Church un-der the Ustaše government, in the new socialist system, returned its previous name, but it was left without most of its property. Serb Business Association Privrednik, which was prohibited in the

Strayed Property


Independent State of Croatia, ceased to exist after the War, since its main activity – schooling of poor children from rural areas – became one of the socialist state’s tasks. The same happened with the wom-en’s Dobrotvorne zadruge Srpkinja.

After the Second World War, most of the property of these organ-izations was partitioned and distributed among newly founded so-cialist corporations, while its smaller portion was granted to Serbian Cultural Society Prosvjeta, a new central ethnic association created by Yugoslav Partisans. In 1971, due to the political turbulences caused by the Hrvatsko proljeće (Croatian Spring), the activities of Prosvjeta were abolished, together with Matica hrvatska’s activities. This way, all ethnic organizations of Croatian Serbs were left without their previous property, while the property of the Serbian Orthodox Church significantly diminished. At the beginning of the 1990s, dur-ing yet another social system and state borders changes, certain attempts were made toward the revival of some of those organiza-tions, but these were the times of very unfavourable circumstances caused by the new war, in the focus of which were again Croatian-Serbian relations. The activities of Prosvjeta were renewed, Privrednik was established, the descendants of the Srpska banka shareholders gathered, and the Serbian Orthodox Church initiated the procedure for return of property, enabled by new laws.

All above-mentioned organizations used to own rather large prop-erties in the past. Since the Republic of Croatia was established twenty-five years ago, the Serbian Orthodox Church has had most success in the process of the return of property, and it is the only institution that kept the continuity in terms of legal existence.

/ Isidor Dobrović, the first president of the Serb Business Association Privrednik with Privrednik's alumni


Other organizations were involved in complicated litigations regard-ing ownership rights, virtually without any positive outcomes. Still, in 2014, after a years-long legal battle, Prosvjeta managed to recov-er a part of its real estate, while the solution for other Prosvjeta’s requests was found only after political negotiations, when the Government, in September 2015, returned to Prosvjeta the rest of its real estate in the form of donation. Privrednik is hoping to achieve a similar settlement, while the situation regarding the property of Srpska banka is still rather uncertain.

Privrednik and Srpska Banka

At the beginning of the 20th century, the primary activities of Privrednik were the recruitment of talented children from poor rural families and the financing of their training at chosen artisans and tradesmen shops. From 1900 until 1941, there were almost 37.000 such apprentices. Privrednik was not only a business association dedicated to charitable causes. Its work on creating the Serb urban classes from poor rural population was inspired by passionate na-tional aims and it was closely related to the politics led by the rising new Serb elite.

In the founding regulations of Privrednik, it was laid down that in case that the organization ceased to work, all of its property was to be donated to the Serb Agricultural Cooperatives Union, or, at least to the Serbian Orthodox Church. A hundred years later, in the second half of the 1990s, in terms of jurisprudence, this was the key argument for the return of confiscated and nationalized prop-erty. On the other hand, this same regulation caused the dispute between the Church, the renewed Privrednik, and Prosvjeta, which all laid claims to the same property.

One of the most striking interethnic Croatian-Serbian incidents occurred in 1902 in Zagreb, after the journal Srbobran published the famous text by Nikola Stojanović, in which he announced physical violence between Croats and Serbs “till the destruction, either ours or yours.” This incited anti-Serb riots. The demonstrators demol-ished the shops owned by Serbs and the building of Srpska banka, the joint buildings of Srbobran editorial and Srpska štamparija (Serb printing house) were stoned, and newspapers Srbobran were set on fire in public.


At the break of the World War One, the Austro-Hungarian govern-ment banned all organizations that were suspected of favouring Serbia. They also arrested many Serb organizations’ leaders on charges of high treason. Serb Agricultural Cooperatives Union was abolished by the decision of the Royal Judicial Authority from 1915. Privrednik also ceased its activities until the end of the war.

The Development of Privrednik and Srpska Banka in the Kingdom of Serbs, Croats, and Slovenes / Kingdom of Yugoslavia and the Confiscation of Serb Property in the Independent State of Croatia

In the Kingdom of Serbs, Croats, and Slovenes, the seat of Privrednik was transferred to Belgrade, while its seat in Zagreb gained the status of subsidiary. At that time, Srpska banka rapidly expanded its business network by large acquisitions. Privrednik also obtained the largest part of its property, mostly by the prominent citizens’ dona-tions. This property later became the subject of numerous requests for return of property.

With the break-up of the Kingdom of Yugoslavia in 1941, Privrednik lost its material infrastructure, while its organizational network, based on local commissioners, almost completely fell apart. In the areas occupied by the Independent State of Croatia (NDH), the ma-jority of commissioners were persecuted and killed as notable Serbs. Meanwhile, in Serbia, which was under the Nazi German occupation, Privrednik managed to maintain only a few humanitarian activities aimed to help the refugees from other parts of Yugoslavia, though, most of the Association’s property was confiscated.

Ante Pavelić’s Ustaše regime politics toward Croatian Serbs was formulated in a gruesome maxim: “one third is to be killed, a third is to be expelled from Croatia, and one third is to be converted into Catholicism.” Soon after, the organized deportations of thou-sands of Croatian Serbs to Serbia took place. At the same time, the Ustaše established concentration camps in which were carried out mass liquidations. The third section of the program was exe-cuted by eradicating of ethnic identity and complete destruction of Croatian Serbs’ institutions system, starting from the oldest


institution, the Serbian Orthodox Church, which was replaced by the Croatian Orthodox Church, while other Serb institutions were abolished, usurped, or croaticized. The persecution of population was followed by systematic looting of their property: private hous-es, farms, factories, handicraft, and grocery shops, while eradica-tion of Serb ethnic organizations was followed by seizure of their entire property. It is a dark irony that the infamous concentration camp Jasenovac was built at the estate owned by Lazar Bačić, one of the key persons of Privrednik.

In June 1941, Pavelić’s Government founded Državno ravnateljstvo za ponovu (State Management for Rebuilding) with the task of arranging all affairs regarding “immigration, housing, and emigration,” as well as “appropriation of tenements and other possessions from expelled population and the allocation of those possessions among the in-coming population.” In May 1941, the Law which regulated the com-panies’ name changes was passed: Srpska štedionica (Serb Savings Bank) in Osijek became Donjogradska banka (Lowertown Bank), while Srpska centralna banka (Serb Central Bank) was renamed into Priradna banka (Economy Bank). Srpska kreditna banka i štedionica (Serb Credit and Savings Bank), as well as Srpska privredna banka (Serb Business Bank) lost the qualifier “Serb” in their new names, while Srpska banka Zagreb (Serb Bank of Zagreb) became Trgovinsko-industrijalna banka (Bank of Commerce and Industry). Ethnically homogeneous, fascist NDH, was being created by persecution, as well as by property regu-lations against Jews and Serbs, accompanied by very pragmatic, rob-bery-style motifs, due to which wealthier classes of Serb population represented a special target of the regime.

Dissolution of Srpska Banka and Privrednik in the Socialist Yugoslavia

Having changed its name and its shareholders structure, Srpska ban-ka continued its business during the entire war, 1941–1945. Its out-spread network, developed during the Kingdom of Yugoslavia, fell apart, and the business activities of such a deteriorated bank were in service of industrial and military needs of Pavelić’s regime. The bank closed after the liberation and the establishment of the new Yugoslav state. This decision, however, was not executed formally as a takeover of the private financial capital and its transformation into the societal capital, but as a court verdict issued to the bank and its management because of their collaboration with enemies.


Srpska banka was abolished as a legal subject, and all of its pos-sessions, including its funds, stocks, shares in other banks and companies, were sequestered. The new government distributed the Bank’s real estate according to their needs: the Bank’s headquar-ters in Zagreb in Jurišićeva Street 4 was allocated to Radio Zagreb, which later became Radio Television Zagreb, whose successor was Croatian Radio Television. In 1995, Croatian Radio Television sold the building to Hrvatska poštanska banka (Croatian Postal Bank). The branch at Riva waterfront in Split was designated to the Municipality of Split. Later, the building was designated to a branch of Jugobanka, whose successor is Zagrebačka banka. In Belgrade, the building at the crossroads of Kneza Miloša and Srpskih vladara Streets became the seat of Jugobanka. In 1948, by the decision of the Ministry of Trade and Supply, Hotel Lapad in Dubrovnik was assigned to the Dubrovnik Hotels Company Lokrum. After the War, Hotel Imperial in Dubrovnik was a part of Hotels Company Imperial. After the reorganization in 1952, Hotel Lapad also became a part of this com-pany. After legally doubtful acrobatics in the 1990s, both hotels be-came the property of Atlantska Plovidba shipping company. In 2014, Atlantska Plovidba sold the present-day Hilton Imperial Dubrovnik to Adris grupa from Rovinj.

/ Having changed its name and its shareholders structure, Srpska ban ka continued its business during the entire war, 1941 –1945


With the confiscation of Srpska banka’s property, in the shares of which Privrednik invested a significant part of its own funds, started a process of dissolution of this association founded way back in 1897. On October 21, 1946, the Ministry of Labour of the People’s Republic of Serbia made a final decision on the dissolution of Privrednik, ex-plaining that the Law on students in trade schools abolished private organizations for student employment, and that the property of these organizations was placed under state control.

By the decision of the Ministry of Labour of the People’s Republic of Serbia from 1947, all property on the territory of Croatia was handed to the Ministry of Labour of the People’s Republic of Croatia, which, in 1948, designated the Ministry of Communal Affairs as the administrative manager of the property. This decision meant that the entire property of Privrednik – and it was very large and included tens of houses and property units around Croatia – was to be used to reinforce the material resources of local administration (the so-called narodni odbori, i.e. people’s councils). The only exception was a house in Preradovićeva 18 in Zagreb, where used to be the seat of the old association. This house was assigned to the newly-founded Serbian Cultural Society Prosvjeta.

Founding and Dissolution of Prosvjeta

Serbian Cultural Society Prosvjeta was founded by partisans intellec-tuals, in the liberated territory in Croatia, in Glina, while the war was still going on. The agenda of Prosvjeta included the intensification of cultural and educational development of Serbs in Croatia, as well as the continuation of activities of previous cultural societies, such as Srpsko kolo and Seljačko kolo. Based on new ideological foundations, Prosvjeta assumed functions of several earlier Croatian Serbs’ cultur-al associations, together with most of their property.

At the beginning of the 1970s, especially after the collapse of the Croatian Spring in 1971, Prosvjeta’s activities were no longer possible. Prosvjeta was finally dissolved May 23, 1980 when it was erased from the Registrar of Citizens’ Associations based on the Decision of the Republic’s Secretariat of Internal Affairs, according to which Prosvjeta ceased its activities and did not fulfill the objectives of its foundation. The guardian of the dissolved society’s property was the Republic’s Conference of the Socialist Union of Working People of Croatia.


Prosvjeta and Privrednik: Renewal in the 1990-iesThe renewal of Prosvjeta’s activities occurred in February 1990, less than ten years after its dissolution, which enabled the society to keep the legal continuity, according to the Law regulating Citizens’ Associations, which was applicable at the time. Later, Privrednik was also renewed. In very difficult circumstances caused by the break-up of Yugoslavia, the managements of Prosvjeta and Privrednik were trying to rescue the remains of their property, through Law on com-pensation for confiscated property during Yugoslav communist gov-ernment. While Prosvjeta, due to the timely renewal of its activities, secured its legal continuity, the situation in the case of Privrednik was more complicated. Almost half a century had passed between the dissolution of Privrednik and its new registration; therefore, there was no valid legal basis to demand the status of the legitimate suc-cessor of the initial Privrednik. The next factor, which additionally complicated the situation regarding the property of both, Prosvjeta and Privrednik, was the Serbian Orthodox Church: in the past, most of Serb institutions contained a statutory regulation, according to which, in case of their dissolution, their property was to be trans-ferred to the Church. Thus, at the beginning of 1997, all three organ-izations submitted requests for the return of property, and these requests overlapped in the section regarding the property which originally belonged to Privrednik and Dobrotvorne zadruge Srpkinja. After intense negotiations and excruciating legal procedures, only in 2007, when Samostalna demokratska srpska stranka (Independent Democratic Serb Party, SDSS) joined the Hrvatska demokratska zajed-nica (Croatian Democratic Union, HDZ) – led coalition government, the questions regarding the return of property became part of the Government’s agenda. Srpsko narodno vijeće (Serb National Council, SNV), as one of the most powerful new institutions of Croatian Serbs, which is led by SDSS MP Milorad Pupovac, who is also the vice-pres-ident of SDSS, offered its support. There were further discussions, with slight progress, but without solution. The requests submitted by the Serbian Orthodox Church, Prosvjeta and Privrednik were re-jected by the Ministry of Justice at the time.

When Jadranka Kosor was the Prime Minister in the HDZ-led coali-tion government (after Ivo Sanader’s resignation in summer 2009), she suggested a simple option – a Government donation. However, her mandate was soon over and the donation never took place.


With the arrival of the new coalition government in 2011 led by Zoran Milanović, there were attempts to complete this process. The will to fulfill the requests for donations of the demanded property was confirmed; however, the negotiations came to a halt, and since 2013 no progress has been made. Political negotiations, in which the Serb community organizations are represented by Milorad Pupovac, the President of the Serb National Council (SNV), in April 2015, resulted in the resumption of preparatory activities for the requested real estate donation process. The decision about donations, similarly to the Jewish property case, is motivated by fundamental constitutional values and by the need of ensuring an ethnic community’s continuity.

The Confiscation and the Return of Property of the Serbian Orthodox Church and Srpska Banka

During the Ustaše regime in Croatia, the Serbian Orthodox Church (SPC) was practically abolished, while the communist government after the war significantly reduced the Church’s income by expro-priating their huge land possessions and rental properties in the cities. Besides property confiscations, in accordance with the laws of the time, the SPC was exposed to continuous usurpations on local government levels, where the city officials or rural Socialist coopera-tives occupied the devastated or abandoned parish estates. In such cases, the Church often had to wait up to twenty years for the return of illegally occupied property.

After agrarian reform and nationalization, the Serbian Orthodox Church was left everywhere with sacral objects, but only with apartments in the cities, and in smaller towns and villages with par-ish houses. In the end of the 1991-1995 war, the Serbian Orthodox Church was devastated, without bishops, priests, adherents and most of its objects. The number of members was almost three times lower than before the war; it was at today’s proportion of Orthodox believers in Croatia’s population, 4.4 percent.

When the Law on compensation for confiscated property was passed in 1996, in many parts of the country, the Orthodox archi-val documentation was robbed and destroyed. And there were no priests who could file requests for return. Offices for property and legal affairs did not dare be fair, and the most common manoeuvre grounds for refusal was not accepting the legal continuity.


In the end of 2002, the coalition Government of Ivica Račan (Social Democratic Party, SDP) signed a contract with the SPC according to which the state was obligated, besides financing the priests accord-ing to contracts, to start investing significant funds in the renewal of destroyed and damaged church buildings, and in a few years to return to the SPC most of its real estate in the cities. There’s no ac-curate information as to how much property was requested and re-turned. The Church received a certain form of compensation through renewal of many sacral objects, which was financed by the state.

The lowest chances for the return of confiscated property have hun-dreds of direct heirs of Srpska banka shareholders and a few original shareholders who are still alive. A number of shareholders and heirs gathered in Zagreb in July 2000, however it was too late to react to the Law on compensation, the implementation of which started at the beginning of 1997. According to that Law, the requests had to be made within six months. Later, in 2002, it was possible for foreign nationals to file requests. The requests that were submitted in time, are still not being processed, and most of the Bank’s assets are es-tranged in privatization and handed to private owners.


Srpska banka

Srpska banka’s Palace in Jurišićeva 4 in Zagreb (4917 m2 floor space)

Srpska banka’s building at Riva in Split (1000 m2 floor space)

Hotel Lapad in Dubrovnik

Hotel Imperial (today Hilton Imperial) u Dubrovnik

Beaches Lapad and Sumratin in Dubrovnik

SPD Privrednik

Privrednik’s Headquarters (Privrednikov dom) in Preradovićeva 18 in Zagreb (1296 m2 floor space and 352 m2 backyard)

Bačić Palace at crossroads of Gajeva 15 and Berislavićeva 4 in Zagreb (570 m2 floor space)

House with backyard in Samoborska cesta 1 in Zagreb (549 m2)

Dobrović House at Trg kralja Tomislava in Daruvar (582 m2)

Jagnjić House at Trg bana Jelačića in Pakrac (502 m2)

Georgijević House in Braće Branchetti 81 in Rijeka (332 m2 and yard 162 m2)

Lacković House at Trg pobjede 29 in Slavonski Brod (589 m2 floor space)

Lazarević House in Mačekova 17 in Slavonski Brod (206 m2)

Kangrga House in Starčevićeva 70 in Gospić (504 m2)

Katica Ivošević ground/real estate in Popović Brdo, Karlovac (4640 m2)

SKD Prosvjeta

Dobrotvorne zadruge Srpkinja buildings in Preradovićeva 21 in Zagreb (1546 m2 floor space)

Dobrotvorne zadruge Srpkinja building complex in Preradovićeva 23 in Zagreb (3066 m2 floor space)

The Most Valuable Confiscated Properties


Documents

SNV Bulletin #7 Zalutali imetak