1

Srbi = Raci, Iliri, Vlasi, Morlaci, Sloveni, Bunjevci, Sokci

+BE+CP+ 5.9.2008. 18:02

Kad se u 12.v.podize hegemonija provincije srpske Rase (oko vode Raske u St.Srbiji kod

danasnjeg Novog Pazara) nad ostalim srpskim pokrajinama, potisnu to provincijalno ime za neko

vreme opce narodno srpsko ime, te kako u Rimu tako, i jos mnogo jace, u Ugarskoj pocese sav

Srpski Narod nazvati pokrajinskim RASINCKIM imenom (O postanku rijeci Rasanin-Rac, kao i

o srpskom porjeklu uopce, vidi u P.J.Safarik:"Slovanske strazitnosti",Prag 1862-3,p.254. i d.,te

narocito p.279;a srav i Dj.Danicic,Rjecnik III,sub voce "Raskij".) Kod Madjara uslo je to ime i u

narod, te nas i danas jos u masi naroda tako zovu, a od njih kao gospodara svojih, primio je i

narod nas po Ugarskoj, Sremu i Slavoniji to ime, te ga prvo samo u saobracaju s njima

upotrebljavao, dok se u 18.v. nije na njega tako navikao, da ga je cak i u saobracaju sa samim

sunarodnicima svojim upotrebljavati poceo, te i narodni jezik svoj RASKIM JEZIKOM poceo

nazivati Sta vise i sami BUNJEVCI i SOKCI u Backoj, kao i u Slavoniji, nazivali su svoj jezik

RACKIM. Evo sta BUNJEVACKI svestenik IVAN ANTUNOVIC u svom djelu: "Razprava o

podunavskih i potiskih Bunjevcih i Sokcih" (Bec,1882.) o tome veli:

"U ono vrieme, kada sam u Aljmasu zupnikom bio, gdje je riec bozja u tri jezika naviescivana

bila, te se na jednoj nad propoviedaonicom stojecoj tabli oznacavao jezik: na onoj bunjevackoj

bijase velikim pismeni napisano "RACKI", sto se nije dopadalo tadanjemu knezu, inace veoma

postenom i bogatom muzu, BUNJEVCU, ANDRIJI JAGICU, pa me umolio, da taj nadpis s onim

"BUNJEVACKIM" izmieniti dadem. U TO JA NISAM RADI TOGA PRIVOLEO, STO SAM

ZNAO, DA I BUNJEVAC O NARODNU SVOM GOVORU VELI: "DIVANILI SMO RACKI".

Tako od srpskog provincijalnog imena Rasanin postade latinsko Rascianus, a od ovoga

madjarskoga rijec Ratz. Od Madjara primise to ime za Srpski Narod i Njemci, te nas na svom

jeziku pocese nazivati Ratze i Raitze, i nazivahu nas tako, zajedno sa Madjarima, sve do

19.viejka, do tog tako zvanog "vijeka narodnosti" od kad nas u zvanicnim spisima uvjek samo

Srbima nazivaju, kako su nad doduse, vec i od 17.v.nazivali, ali vrlo rijetko i obicno uvjek u

svezi, prvo sa rackim ili vlaskim imenom, a pslje i sa ilirskim.

(Vec sam navodio strane karte na kojima se danasnja Slavonija naziva Rascia, po Racima,

Srbima, a okolina Zagreba je tada bila Sclavonia, na istima kartama.A poznata je cinjenica da su

u austro-ugarskim zvanicnim dokumentima Bunjevci i Sokci nazivani katolickim Racma.)

2

Ime Morlaci se u skoro svim meltackim aktima identifikuju sa Srbima. Tako se npr.u jednom

aktu od 1734.g. kaze: "Morlacci o Serviani di Dalmazia"(Milas.-I,p.217 i 211),a u jednom

drugom od 1760.g.se veli: "Morlacchi o Schiavoni, detti anco erviani", sto znaci: "Morlaci ili

Sloveni, a zovu ih jos i Srbima" (Milas,-I,p.339 i srav.p.p.401 i 422)

(Od Zrmanje granica je, dalje, preko otoka Paga i "Morlackog(srpskog)kanala" isla na

sjeverozapad do Ugarskog primorja(do grada Rijeke,odnosno pocetka Istre-Ucke).

U jednom izvjestaju zadarske katolicke nadbiskupije od 1760.g., o pravoslavnoj crkvi u

Dalmaciji, na jednom mjestu spominje: "ilirski, vlaski, slovenski ili srpski narod" (nazione ilirica,

morlcca, schiavona, o sia serviana), te se dakle sva ta nabrojana imena isticu kao sinonimi za

Srpski Narod u Dalmaciji (Vidi taj akt kod Dr.N.Milasa,-Documenta..I,p.399 i srav.401 i 422).

Da su i katolici nazivani Vlasima vidi kod R.Lopasica,-Spomenici hrvatske krajine,III,p.190.,

gdje se kaze, da u Pazaristu zive "KATOLICKI VLASI, KOJE DRUKCIJE ZOVU

BUNJEVCIMA" (catolici Valachi alias Bunievczi), I DA U LOVINJCU IMA 80 KUCA

VLAHA BUNJEVACA (80 domus Valachorum Bunyevaczorum). Jos potvrdjuje i to Valvazor:

"Die meisten Krabaten, wie auch diese Leute so die Meer-Grentzen bewochnen, und fast lauter

Walachen, theis Catholischen Religion, theils aber dem Altgriechischen Glauben zugethan sind,

geben weder Steuer, noch Contribution..."(Die Ehre d. Hertzegtums Krain, XII,p.116).

A kajkavski Hrvati oko Varazdina jos i danas zovu svakog stokavca Vlahom, bio on vjere

pravoslavne ili katolicke (Vidi u "Obzoru"od 1880 g.raspravu o Vlasima u prim.5.) I Janko

Draskovic, kajkavac,kada se trebala stokavica uvesti kao knjizevni jezik "Hrvata",opirao se da ne

zeli da prihvati "prljavi vlaski".

Iz istorije Bosne imamo podatak,koji sam vec navodio a i sada navodim:

Slicno ovome pise 1407.g. i Pribislav Pohvalic, koji dojde u Dubrovnik, kao poslanik banice

ANKE (zene pokojnoga VUKA VUKCICA) i vojvode SANDALJA i zene mu KATARINE

SANDALJEVICE: "Va ime Bozie amen(pisano naravno cirilicom) Je Pribislav Pohvalic...Jereovi

list blizu ovogan moga pisan je u sem tetragu i s drugim listom srpscim ko je za ovim listom..." A

malo dalje veli: "A drugi list koji z aovim ide srpski est pisan v lito rostva Hristova tisjuscio i

cetiri sta i sesto lito mieseca dekembria dvadeseti dan..." (OCIGLEDNO JE DA JE PISANO

IKAVICOM,CIRILICOM I DA SE JEZIK NAZIVA SRPSKIM) (M.pucic-Spomenici

srpski,II,p.51.)

A drugom prilikom opet: "Va ime Bozje amen. V lito rosstva Hristova tisjuscio i cetiri sta sedmo

lito...ovi list srpski..u drugom listu srpskom..u prvom listu srpskom."(Ibidem p.53.) Ovdje valja

istaci jos i tu okolnost, da je ovaj PRIBISLAV POHVALIC bio IKAVAC I KATOLIK!!!; pa

3

ipak nema nikakve sumnje, da ovdje "srpski" list i "drugi list...srpski est pisan" ne znaci nista

drugo nego da je SRPSKIM JEZIKOM PISAN, kao sto veli i Dj.Danicic (Rjecnik

III,p.153:"srpskim jezikom pisan.")

.....................

Rezime: Srbi zapadnih krajeva su bili i rimokatolici,govorili su neki ikavicom,pisali cirilicom i

taj jezik nazivali srpskim. Kako je razvitkom Raske srpsko ima bilo vezano uglavnom za

pravoslavlje i spc,tako su se vremenom odmarodjivali od srpskog imena prihvatajuci lokalna

imena: sclavi,iliri,latini,sokci,bunjevci. Ipak nikada niko od njih s enije nazivao Hrvatima, a nisu

ni govorili drugim do stokavskom ikavicom,i pislai cirilicom. Kanije je doslo i do zapostavljanja

cirilice. Vidimo iz istorijsih dokumenata da su termini: Raci,Srbi,Iliri,Morlaci,Slaveni-sinonimi! I

to iz rimokatolickog dokumenta zadarske nadbiskupije,kao i iz niz dokumenata

mlatackih,austrijskih,ugarskih. BUNJEVCI I SOKCI su dakle nazivani i VLASIMA, i katolickim

RACIMA(Srbima),a vidimo da su svoj govori,ikavicu nazivali srpskim jezikom,a u Slavoniji i

rackim! To dakle ne svjedocim ja vec katolicki Bunjevacki svestenik,kojeg sam naveo. Iz svega

navedenog mora se zakljuciti da su Bunjevci i Sokci izvorno pripadnici srpskog naroda,i

to,konacno, vise uopce nije sporno. Stvar je samo toga da li ce neko istinu da prihvati ili nece.

Ako bi neko prihvatao laz da su Bunjevci Hrvati neka nam navede istorijske dokumnte za tako

sta,rado cu da ih vidim. Da su ikavski katolici Bosne svoj jezik zvali srpsim,naveo sam. Da su

vlah i srbin u kasnijem periodu sinonimi,imamo dokaze samoih katolika,kao i da je Slavonije

nazivana Rascia,a Bunjevci svoj jezik RACKIM, dok se nisu jos vise odnarodili pa i to

zanemarili, prihvativsi lokalizam. i SVI TI ISTORIJSKI DOKUMENTI,NI 1 NIJE OD sadasnjih

srba falsifikovan,vec je iskljucivo od strane rimokatolika nastao. Steta od utapanja Bunjevaca u

vjestacko hrvatstvo je zivot u lazi,i navlacenje na sebe mrznje prema Srbima tj svojim korjenima.

Kako to moze vec i preci u patolosko stanje, mnogih danasnjih "HRVATA" koji zasnivaju svoje

hrvatstvo na negiranju srpstva(srbomrznji) za duhovno zdravlje i napredak svakog pojedinca koji

je po dokazima,istoriji,Srbin,to treba i da sada bude,jer narodno jedinstvo je najbitnije za opci

zajednicki napredak.

Termin sokac je nastao po rieci SAKA,da se razlikuju oni koji se krste saom od onih sa 3 prsta.

"Otac domovine" Ante Starcevic je i po ocu i po majci bio Srbin: "Majcino srpko porijeklo

niko mu nije krio, ali ocevo jest. Cinio je to na lukav nacin...don Kerubin Segvic. U svom

prilogu za knjigu Jovana Skerlica "Pisci i knjige", Segvic je o Starcevicu pisao: "Porodica

Starcevic, prema tradiciji, izgleda da je porijeklom iz Hercegovine, ali se poodavno

doselila u Liku. U zaseoku ZITNIKU, kod Gospica, od oca seljaka Jakova i matere Milice,

4

po rodjenju Bogdanove i pravoslavne Srpkinje, rodio se 23.maja 1823.g. Ante Starcevic."

Borkovu tvrdnju da je Starcevic i po ocu Srbin potkrepljujem podatkom da se Antin stric

zvao Milos.

Borak dalje navodi da "lukavi Segvic" ne pominje selo PAZARISTE, u kome su svi seljani

bili Srbi rimokatolicke vjere, vec pominje samo njegov zaselak ZITNIK u kome su Hrvati,

u zadnjem "domovinskom ratu" svom "bogu Molohu prinjeli 44 zrtvovana Srbina." O

srpstvu PAZARISTA svjedoci i austrijska drzavna statistika iz 1712.g.(Aus der Beilage

Specificatio locorum et incolarum 1712. bei der Instr.f.d.Grafen

Attems,Hp.183/VII,J.O.Krigsmiscellen, fasc.95 im Archiv des Reichs-Krigs-

Ministeriums.), zatim austrijski popisi vojnika za Liku i Krbavu u kojima pise da su

Pazariste naseljavali SRBI RIMOKATOLICI, oznaceni u zagradi kao BUNJEVCI. Autor

ove knjige (dr Nikola Zutic, "Srbi rimokatolici-takozvani Hrvati") imao je mogucnost, kao

rodjeni Gospicanin, da cuje price (po metodu "oral history") da Pazaristani i dan danas

znaju koja im je krsna slava i da su je nekada kriomice slavili. U Pazaristu i danas ima

porodica koje nose srpska prezimena Jovanovic, Milinkovic, Dragicevic, Dujic,

Samardzija i drugih. U svojim "Uspomenama na Gornju Krajinu", objavljenim u "Vijencu"

1882., Ivan Murgic je o Pazaristanima zapisao slijedece:"Svi se ovi jos i sada sami zovu

BUNJEVCI i kazu: mi smo vridna braca Bunivci". BUNJEVCIMA su se u Lici sve do

pocetka XX vijeka nazivale mnoge porodice, kao na primjer Babici, Doseni, Vojnovici.

Pisac podlistka o 'Srbobranu", od 11.februara 1899.g., citirao je jednog hrvatskog autora:

"Uobce imade u skoro svakom selu u Lici uz Bunjevce i ljudi koji kazu da su kranjskog

iliti hrvatskoga pokoljenja (slovenskog). Otkud to potice, to ne zna danas nitko (zna, zna,

vridni brate!), samo se mogu ti ljudi razluciti po nekoj osebujnosti, jer kod ovih, koji kazu

da proizlaze od Bunjevaca, imade u mnogih starih obicaj, drugi govor, bas u nekijih

mjestah i drugacija nosnja... Bilo kako mu drago, toliko je istina da su mnoga imena i

pridjevci kod pravoslavnih i katolickih Bunjevaca istoglasni, kao napriliku kod Babica i

Dosena, pa zato mislim da ne ima dvojbe da su ovi ne samo jednoga naroda, nego i

jednoga porijekla."

Knezevska porodica lickih Rukavina, iz koje su poticali mnogi oficiri i javne licnosti, bili

su srpskog etnickog porijekla. Pominjani Ivan Murgic u zagrebackom "Vijencu" iz 1882.,

navodi da je austrijski general baron Juco Rukavina naveo u molbi za baronat, upucenoj

caru Francu Jozefu, da su njegovi "predji" bili srodnici Nemanjica, "kraljeva od Bosne

ponosne". Ranije navedeni pisac "podlistka" u "Srbobranu", od 4.februara 1889., svjedoci

o srpksom porijeklu Rukavina: " I ja znam jednog clana porodie Rukavina, koji ima

isprave toga srodstva (sa Nemnjicima) i takog i to je jedini od Rukavina koji osjeca

srpskim, ma zbog toga osjecaja kao da je popio dosta cemera u svojijem mladijem

godinama."

*13 srpskih porodica Rukavina je u Beogradu. 17 u Slavonskom Brodu,ali sada hrvatskih.

Aleksandar Budisavljevic iz Pecana u Lici, koji je bio sin Bude Budisavljevica- austrijskog

generala, u svojim spisima o porodici Budisavljevic pominje i Rukavine: "Moj, jos od

mladjijeh nama godina dobri drug i prijatelj obrstar Joko Rukavina pripovijedase mi

5

jednom da je njihov praotac prebjegao iz Bosne, zvao se Mamutovic i bio je vjere

pravoslavne. Bjezeci prenio je u rukavu svoje "plemenite liste", s cega su se oni kasnje

prozvali Rukavine. Iz Dalmacije dodjose u Podgorje, pa u Liku. S vremenom su se

pokatolicili kao i mnoge druge familije. A kud nema sad Rukavima?" Pisuci o genealogiji

Budisavljevica u Lici, Aleksandar Budisavljevic je dalje navodio da su licki

Budisavljevici, Budaci (sjetite se Mileta Budaka!), Jurisici i Pilipovici iz istog porodicnog

korijena, ali su se odrodili, narocito s Budacima, zbog njihovog prelaska u Rimsku vjeru:

"Dje bi god "zakon"(vjera) srodnike rastavio tu bi se odma i vjerska mrznja ukorijenila,

jedna strana bi na drugu krivo pogledala, prestao bi rodbinski saobracaj. Otpadnici su od

koljena na koljeno, tendenciozno preparirovani, nebi li im se utrla svaka uspomena njihove

proslosti. Prvi otpadnici cim da bi se pred svojom savjesti pravdali, tudjili bi se zbog

prekora, od stida, savjest ipak grize, oci se obaraju, jaz izmedju bivsih srodnika postaje sve

dublji. To je jedan uzrok sto su nam toliki tragoviu nasoj proslosti zabatalili, a u mnogim

krivi smo i sami. (A.Budisavljevic: "Leso, Pleme Budisavljevica u Gornjoj Krajini", Novi

Sad, 1890.)

Preci ustaskog ideologa Mile Budaka pripadali su, kao Starcevici i Rukavine, srpskom

etnickom korpusu. Citirajuci Frasa, Aleksandar Bdisavljevic pise da je Nikola Budak, ili

Budacki, presao iz pravoslavne u rimokatolicku vjeru oko 1686.g. "kad je pravoslavni

vladika Zorcic prihvatio uniju u tom kraju". Stari Budaci i Budisavljevici su se "vavijek

medju se sradjali, a to sradjanje prestalo je onog casa kad nas je "zakon" (vjera) rastavio,

pa ondak-zlobu uselio." Pored Budaka, Aleksandar Budisavljevic je pisao i o Jurisicima i

Pilipovicima (Filipovicima) kao srodnicima njegovih prezimenjaka. Jurisici su takodje

presli u rimokatolicizam, dok su Filipovici jednom granom presli u rimokatolicizam a

drugom su islamizirani (poznati duhoviti voditelj sa HRT-a je (sadasnji musliman) Tarik

Filipovic-koji doduse kao da se stdi korjena pa cesto vjestacki poteze neko hrvatstvo za

javnsot...). Oskar Frajker fon Mitis u "Biografiji Nikole Jurisica" iz 1908.g. pisao je da je

austrijski vojvoda Nikola Jurisic iz XVI vijeka bio Srbin. Baron Filipovic je na

Blagovestenskom saboru u Sremskim Karlovcima 1861.g. isticao da je on "srpske gore

list".

...

Budisavljevic je isticao i karakterni sklop krajiski, srpsku naivnost i prostodusnost, koje su

kumovale brzom odrodjavanju i narodnom zaboravu: "Mi jos smo rod slijep kod ociju, do

zla Boga nepraktican a povjerljiv do smijesnosti: 'ko bi mogao ne priznati nase cine i

vrline?'... Napoj as danas prazne pohvale, laskaj malo nasijem gore pomenutim slabostima-

mi listom i u vatru i u vodu! Jest Boga mi! A nasi lukavi prijatelji smiju se u sebi, veleci:

'Benasti Vlah'. Dok smo mi tako odmarali na lovorikama, oni su oko nas vjesto i

neprimjetno stezali trostruke lance nazadka, a zia nasi ledja pisali sebi povjesnicu: izvrcuci

u svoju slavu nase muke i zasluge, a inace konsekventno zamucujuci sve ono sto se ne dalo

izvrtati. Eto, dje smo bili mi?"

Termin Vlah je bio cesci tamo gdje je bilo katolika, jer su katolici tako uglavnom nazivali

pravoslavne (iako je bilo slucajeva Katolickih Vlaha,koji bi se pokatolicili). Dokaz za to su cesto

nazivanje tim imenom pravoslavnih u zapadnoj Bosni a u istocnoj to izosteje gdje su bili samo

6

Srbi i poturice. Isto tako, pravoslavni u zapadnim krajevima nasim, a narocito u Bosni, ime Sokac

i Bunjevac (u Hercegovini) upotrebljavali su vis a vis rimokatolicizma, koje su jos i Latinima i

Madjarima nazivali. (jer su od Madajar primili rimokatolicizam, Bosna je bila pod Ugarima-nesto

kao sto su i islamizirane zvali Turci tj poturice)

Kasnije (krajem XVII v.) termin Vlah za Srbe prodire i u istocnu Bosnu. Tako nam francuski

putnik Kikle, koji je pocetkom 1658.g.putovao iz Mletaka preko Dubrovnika i Bosne u Carigrad,

prica, da su mu kocijasi mahom bili MORLACI ILI SRBI, a narocito na putu od Zvornika preko

Beljine za Beograd. Opisujuci put Zvornika on veli: "Le cocher yala premiere place sur le devant

au dedans, ils sont presque tous MORLAQUES OU SERVIENS, comme on les appelle, tj.

"Kocijas ima prvo mjesto u unutrasnjosti, spreda, a svi su skoro Morlaci (Vlasi) ili Srbi, kako ih

zovu."

Razna nagadjanja o porijeklu imane: BUNJEVAC i SOKAC, kojima je nema sumnje, osnov u

vjerskoj rzlici i prepirci narodnoj izmedju pravoslavnih i katolika, vidi kod Ivana Antunovica,

bunjevackog svestenika: "Rasprava o podunavskih i potiskih Bunjevcih i Sokcih", Bec 1882. kao

i u "Bunjevackim i Sokackim Novinama" za g.1870., p.143.i d.-Sta vise imamo podataka, da su i

sami fratri u Bosni i Slavoniji u XVII i XVIII v. nazivali svoj katolicki narod Sokcima (Vidi

pismo pozeskih, sarajevskih i banjaluckih rimokatolika kuriji u Rim od 5.oktobra 1633.g

Fermendzin,- Acta Bosnae, p. i sravni "Glasnik zemalj. muzeja u BiH" XIII.,p.343.), dok su

medjutim pravoslavne Srbe nazivali Vlasima (Vidi: T.Smiciklas,- Dvijestogodisnjica

oslobodjenja Slavonije, Zagreb 1891.II,p.1.) Profesor Smiciklas lijepo veli: " Duh

Muhamedanizma rodio je "Sokce" i "Vlahe" kao dva naroda" (Ibidem,I.p.86.)

Medjutim, sto je vrlo vazno, kad su fratri po Bosni i Slavoniji molili od turskih sultana, da ih

oslobodi svake vlasti pravoslavnih episkopa, tada su uvjek nazivali pravoslavni narod po Bosni

Srbima-vis a vis drugim pravoslavnim narodima po Turskoj-Grcima i Bugarima. (Vidi:

Fabianich,-Fermani inediti dei Sultani di Constantinopoli, Firenze 1884.,p.162.)

Cinjenica da znamo iz istorije za katolicke Vlahe, katolicke Race, katolike koji govore rackim a

ne znamo za slucaj da postoje pravoslavni Sokci ili pravoslavni Bunjevci, jasno dokazuje da su

ovi nazivi nastali iz vjerske razlicitosti od pravoslavnih, od kojih su prethodno i nastajali u

raznim vremenima. Cak ime Sokac jasno dokazuje da se SAKOM krste, od cega i nastaje ovo

ime(koje nije geografski pojam kao slavonac, bosnjak, dalmatinmac, hercegovac). Cest naziv

posokcio se, je znacio isto sto i poturcio: odrekao se prethodne vjere. I danas je taj proces

posokcivanja u Hrvatskoj intenzivan, samo sto se sada zamjenio termin i nameta se hravtsko

ime,kako nikada niko u istorji nije zvao ove ljude. Bilo bi interesantno cuti objasnjenje otkuda

sokacko ime ili bunejvacko u Hrvata odjednom, i kako zaboravise svoje toboze hrvatstvo.Takvog

7

objasnjenja nema,a cak ni encikloedijska odrednica SOKAC ne postoji u najnovijem izdanju

Enciklopedije u 20 knjiga. Razlog je taj sto su sokce vec utopili u vjestacko hrvatstvo, dok sa

Bunjevcima nisu uspjeli u potpunosti, pa se ta odrednica nalazi ali naravno uz niz falsifikata.

Nazivanje pravoslvnih Srba iz tadasnje Ugarske i Hrvatske sokcima, medju srbijancima je

moguce uzgredno, samo u sali ili grdnji. Bas sam cuo jednog prijatelja kako mi sestricnu iz

Slavonije naziva sokice,sokice, u sali, a ova je bjesnila: nisam je sokica, jer taj termin zbog

vjerske razlike i odrodjavanja Srba, nije ni malo popularan medju Srbima koji zive na tom

prostoru gdje ima posokcavanja. Dakle Sokac se postaje ili radjanjem od majke i oca Sokca, ili

prevjeravanjem. Kako je katolicizam u manjoj mjeri vjera a vise politika, interesi, vlast (Vatikan

je i drzava sa bankom,ambasadama,spoljnom politikom) tako su i rimokatolici na rubnim

podrucjima, gdje politika Vatikana nalaze njeno sirenje, na neki nacin fanaticniji od vjernika

Italijana ili Francuza katolika(slicno Hrvatima su i Poljaci,ali u manjoj mjeri fanatizma). Znam

licno jednu bivsu komsinicu koja je bila cista pravoslavka po roditeljima, udala se za Sokca i

djeca i unuci su katolici i sada Hrvati. Njen brat rodjeni se ozenio sokicom,i njegova su djeca i

unuci sada veliki Hrvati. Dakle, posto se zivi u takvoj sredini gdj se hrvatstvo siri na agresivan i

vjestacki nacin, otuda izostaje pravilo da sta je otac to su i djeca. Od mog strica djeca su sada

Hrvati jer je strina od ranije posokcena i to je pravilo. Zanimljivo je navesti i statistike Srba i

Hrvata na istom prostoru od kada postoje statistike. Od 25%Srba (misli se samo na pravoslavne,

jer katolicki Srbi se vremenom preko crkve pocese prozivati Hrvatima) u Hrvatskoj i Slavoniji,

danas ih je ni 5%. Ustaski genocid iz 2.sv.rata, prislilno vjekovno prevjeravanje, i 1995 Oluja...

Dakle od nekada Rascije(Slavonije) do sadasnje Hrvatske, preko niza nepravdi, lazi,

manipulacija, zlocina.

(U gorepomenutoj enciklopediji je niz falsifikata u mnogim enc.odrednicama, Medo Pucic, veliki

Srbin i katolik je opisan kao Hrvat. Njega sam se sjetio jer je naveden u fusnoti gdje pise da je

autor knjige - 'Spomenici srpski od 1395.-1423.)

Prvi do sada poznati nam spomenik, koji goovri o Vlasma u Hrvatskoj, kao o Srbima, potice iz

1538.g. To je poznato nam pismo cara Ferdinanda I hrvatskom banu Petru Keglevicu od 6.nov.

i.g. u kome se izmedju ostalog kaze, kako mu je javljeno: "da su kapetani i vojvode Rasana ili

Srbijanaca, odnosno Vlaha, koji se obicno Srbima zovu..." a Nikola Jurisic, izvjestavajuci cara o

njihovom dolasku (22.okt.i.g.) naziva ih sve samo jednim i to pravim njihovim nacionalnim

imenom SRBI, dok ih opet car Ferdinand I u svojoj povelji izdanoj 5.sept.i.g. na osnovu koje su i

revedeni u Hrvatsku, naziva samo: "Serviani seu Rasciani." Ti doseljenici naseljeni su po sjevero-

zapadnoj Hrvatskoj, a narocito po Zumberku, pa ih je Valvazor, znameniti istoricar Kranjske,

prilicno podrobno opisao. I ztog opisa Valvazorova od 1689.g,kao i sa slike srpskih Uskoka u

Zumberku, koju on donese u tekstu, a predstavlja grupu seljaka granicara, sa zenom, svestenikom

8

i kaludjerom, jasno se vidi cisti etnicki element srpski, iako je vec dotle oko 150 g.proslo kako se

narod nas u taj kraj doselio.

Dekretom carskim (Leopold I) od 30. marta 1688. za nametanje unije, narod episkopa Rajica u

Sremu naziva se "Rasciani sive Valachi". Rajic je umro 1694.,a na njegovo mjesto postavljen je

za episkopa "Valachorum Laensem (Slavonije) et Sirmiensem" Petar Ljubibratic, koga kao

unijata, Narod Srpski nije htjeo za episkopa priznavati, te je zbog toga 26.maja 1699.g. ponovo

na to dostojanstvo potvrdjen. Kako u prvom, tako i u ovom drugom carskom dekretu kaze se, da

e njegov podvlasteni mu narod u Slavoniji i Sremu naziva "Valachi sive Rasciani."

Turci su u 16.v taj kraj nazivali Malom Vlaskom, a kasnije su Austrijske vlasti prevodile taj naziv

na latinski sa: "Parva Valachia", a uceni ljudi na geografskim mapama, vec od XVI., pa sve do

prve polovine XVIII v., nazivahu kako Srem tako i cijelu danasnju Slavoniju, RASOM ili

RASCIOM s obzirom na glavni etnicki srpski element u tim zemljama. A poznati austrijski

vojskovodja Kacijaner, polazeci 1537.g.na vojnu u Slavoniji, kaze u svom izvjestaju, kako se

njegovi oficiri nadaju, da ce ondje (tj u danasnjoj Slavoniji) dobro proci, jer "es sey ein voll Land,

die RATZEN werden uns genug zufuhern, auch noch zu uns fallen.

Da je u toj "Maloj Vlaskoj" zivio Srpski a ne Vlaski (Romasnki) Narod posvjedocuju nam mnogi

pouzdani podaci. Tako npr. pukovnik baron Nehem izjestava iz Osijeka (aprila 1706.g) "dass die

RATZEN in der Kleinen Walachy freiwilling wieder..."

Na karti Ugarske koju je Dr.Wolfgang Lanz 1572.g.izdao u Amsterdamu nalazi se Rascia, a

Czoernig na osnovu jedne karte od 1596. i mnogih drugih podataka kaze:"Von diesen

RASCISCHEN Einwanderernwurden die drei Komitate Posega, Valko und Syrmien...im

gemeinen Sprachgebrauche RASCIEN genannt." Isto to potvrdjuje i jezuita Martin Sent-Ivanji

1691.g. koji u svom djelu:"Miscellaneorum Decad.Secund" tacno opisuje i granice te slavonske

Raske. I na karti Ugarske, u "Theatrum Europeum" od 1701.pise preko teritorije cijele danasnje

Slavonije i Srema: "RASCIA und RATZEN". A slicno Sent-Ivanju tvrdi i Ladislaus Szoreny u

svom opisu Srema od 1746. U karti podunavskih zemalja holandjanskog poznatog kartografa

Joanessa Jassoniusa, iz 1636, na teritoriji danasnje Slavonije stoji RASCIA, dok u je Sclavonia

oko Zagreba,a juznije od te te Scalvonie je Croatia, dok je juzno od Rascie-Bosnia.

Carica Marija Terezija nazivala je narod nas po Slavoniji uvjek SRBIMA ili ILIRIMA, no cesto

puta i samo Srbima, iako je za njene vlade ime ilirsko, u zvanicnim spisima, bas najvise potisnulo

staro provincijalno ime "Rasani". Tako i u jednom njenom aktu, od 16.nov.1751.g., srecemo

samo naziv srpski za pravoslavne crkve u Daruvaru(u zadnjem ratu pohrvaceni Srbi tj.ustase su

44 srpska sela u ovome kraju sravnila sa zemljom), ondasnjem jos Podborju. Ona naime rece:

9

"Obwohlen wir hochst einstallig ansehen, dass der Pakrazer Bischoff, widern Unsern A 1746

ergangene allerhochste resolution, ohngehindert zweyer zu Podvorie exi stirender RAIZISCHER

von holz erbauter Kirch, eine dritte von steinen aus dem Grund zubauen..."

U popisu Slavonije od 1697, 1698 i 1702.g zabiljezeno je na mnogo mijesta, da tu stanuju Srbi

pravoslavne vjere, pa sta vise i Srbi katolicke vjere ("catholici Rasciani","Rasciani fidei

catholicae". Jedan glasnik papin 1701.g. pisao je papi iz Beca, i u pismu spominje Srbe u

Slavoniji i djakovackom kraju (A.Theiner-Vet.mon.Slav.II,p.238) a kardinal i nadbiskup

ostrogonski Leopold grof Kolonic pominje 1703.g Srpski Narod (Gens Rasciana) u juznoj

Ugarskoj i Slavoniji, te za tim preporucuje Franjevce za tamosnje SRBE KATOLICKE VJERE

("Rascianus qui Catolici sunt")-Vidi i kod Cavapovica: Sinoptico-memorialis catalogus

1823.p.184 i sr.s.202.

Potvrdna diploma(20.JUN 1708) Josifa I potvrdjuje prava Srba izdata od njegovog oca Leopolda

I I TU SE NA KRAJU KAZE: "cjelokupnom vjernom nam i milom narodu ILIRSKOM ili

SRPSKOM"(Nationi illyricae seu Rasacianae)

Zadarski nadbiskup Matija Karaman 1750.g.napisao izvjestaj o pravoslavnim Srbima Dalmacije,

u kome je izmedju ostalog rekao da su Srbi naseljeni u sjevernoj Dalmaciji "sve do planine

(Velebita), koja ih rastavlja od AUSTRIJSKIH SRBA. Za pravoslavne naseljenike po Gomirju i

njegovu distriktu rekao je grof Djordje Zrinski jos 1602.g.da su Srbi.

I u generalatu Varazdisnkom, kao i u Karlovackom, nazvan je Srpski narod, kad se poceo

naseljavati u tom kraju, raznim imenima. U pocetku (2.pol.16,v)najcesce se srecemo imenom

USKOCI i PREBJEZI, ako su dobrovoljno iz turskih zemalja uskocili ili prebjegli u zemlje

austrijskih careva, a ako su z avreme ratnih pohoda austrijske vojske tek oruzanom silom

prisiljeni na predaju i dovedeni u austrijske zemlje, gdje su rimsku vjeru primili, nazivani su

PREDAVCIMA. Ali uskoro poce prevladjivati vjersko ime Vlasi, jer su i katolicki starosjedioci

medju koje su dosli, a i drzavni cinovnici i casnici, s kojima su cestih odnosaja imali, najradije ih

tako nazivali. Medju tim u isto vreme u zvanicnim spisipa, koji izadjose iz papske i carske

kancelarije, srecemo i samo srpsko ime, kao ime narodnosti toga pravoslavnog ili unijatskog

naroda, koji se Vlasima u prvi mah samo zato nazivao, da se odmah istakne njegova vjerska

razlika od katolika rimskih. Srpsko ime dlazi ili sasvim samo ili pored imena vlaskog, kao oznaka

nacionalnosti toga naroda, koji se kako rekosmo, prvo po vjeri, a kasnije i po granicarskom

polozaju i stalezu svome nazivao Vlasima.

U prvi mah nazivali su rimokatolici one, koji su katolicku vjeru napustili i protestantizam ili

pravoslavlje primili, PREDAVCIMA(u Bosni su katolici u vreme reforme kalendara masovnije

10

prelazili dobrovoljno na pravoslavlje da kako su govorili:sacuvaju staru vjeru,jer novi kalendar je

za njih bila nova vjera), sto upravo znaci izdajice (Proditores), te su protiv njih upotrebljavani i

narociti zakonski clanci, a kasnije su Srbi tako nazivali svoje otpadnike od pravoslavlja. U

okolini Bjelovara, kod sela Rovista, nalazi se i seli PREDAVCI, koje nas imenom svojim

podsjeca na ta daleka vremena vjerskih medjusobica.

Ime Vlah pocetkom XVII v. znacilo je i GRANICARA ili KRAJISNIKA, jer su u prvo vreme

mahom Srbi granicari bili. Tako se npr. u jednom aktu od 15.jan.1615.g zahtjevao: "Trenung der

Walachen von Landesbewohnern (Regnicolae, Sclavi, Praedavci)", te je kasnije i zakljuceno, da

se Sclavi (Slovinci) i PREDAVCI, kao indigeni (starosjedioci), te i svi novi strani naseljenici,

koji medju Vlasima (granicarima) zive, moraju (kao kmetovi) svojim predjasnjim gospodarima

povratiti. Jedini dakle tzv.Vlasi imali su kao granicari ostati. A 12.jula 1620.g.jedan carski otpis

raspravio je nesuglasice izmedju Vlaha (granicara) i domacih seljaka - paora. U ostalom i poznata

'Statua Valachorum" (vlaski statut) od 1630. nisu nista drugo nego vojnicke uredbe i gradjanske

povlastice za Srbe granicare u Varazd. i Karlovackom generalitetu. A zbog toga su i sami Srbi

turski krajisnici, da se lakse razlikuju od ostalih Srba turskih kmetova, po primjeru poturcenjaka

nazivali sebe "MRTVO VLASIMA" tj. Srbima, koji su na MRTVOJ STRAZI-na Krajini. Po tim

krajisnicima turskim nazvano je i jedno selo u Slavoniji 'MERTOVLASI" Sa tim imenom se ne

srecemo u Hrvatskoj Krajini gdhe su svi Srbi bili samo granicari, pa nije trebalo medju njima

razlike ciniti, jer nije tu bilo Srba kmetova.

Po drzavnom popisu od 1702.g. spahiluka Kamenskoga, u kojoj je to selo spadalo, stanovnici

toga sela oznaceni kao Srbi s napomenom, da su oni tu od pamtivjeka i pod Turcima stanovali.

Za vreme kralja Sigismunda (1387-1437) nalazimo mnoge Srbe u stranah krbavskih imenito uz

Unu u sadasnjoj srbskoj (Srb) satniji od tromedje pa uz granicu bosansku, a i po Lici, pace i oko

Senja"(Povijesti biskupija senjske i modruske ili krbavske, trudom Manoila Sladovica, svecenika

i c.kr.profesora u Senju, Trst 1856.,str.435). Za srpske porodice Novakovic i Budisavljevic

utvrdjeno je da su prije turskog osvajanja Like zivjele u gackoj dolini. Porodica Budisavljevic je

prije turskog osvajanja zivjela u selu Musaluk, da bi se poslje turskog nadiranja u Liku povukla u

gacku kotlinu.

Komediograf, pripovjedac, putopisac, diplomata i novinar Branislav Nusic ima spomenik u

centru Beograda, pored Narodnog Pozorista. Zaista je bio plodna licnost, ali kako svako ima neke

mane, znamo i za bar jednu, njegovu. On je rodjen kao Cincar u Beogradu sa imenom Alkibijad

Nusa. Roditelji su mu bili Djordje i Ljubica Nuse. Kad je napunio 18 godina, zakonski je

promijenio svoje ime u Branislav Nusic. Poznato je da su Vlasi i Cincari jednim djelom

asimilovani u Srbe kroz vjekove, mada i sada jos ima Vlaha na istoku Srbije koji govore vlaskim.

11

Protiv prirodne asimilacije nemam nista, u smislu, ako sada ode u Italiju 100 srpskih porodica,pa

se vjekovima zene i udaju sa Italijanima i tako se pretoce u italijane,to je normalno,i to se desilo i

sa nekim nasim Vlasima koji postase Srbi. Ali da neko mijenja svoje ime i prezime, to mi je

jadno. Svjedok sam jednog slucaja iz zadnjeg rata kako je jedna srpska porodica promijenila

svoje prezime da se ne vidi da je srpsko. Razlika je u tome sto Srbi kada mjenjaju svoja

prezimena to je uglavnom zbog straha od ustaske politike, a kada neki Cincar ili Vlah prelazi u

srpstvo, to je dobrovoljno, bez prisile ili nekog straha. Imam i prijateljicu Cincarku, koja mi

doduse nije to rekla, ali sam citao dosta i znam po prezimenu. Goranci su morali na Kosovu

uzimati albanska imena i prezimena, a iste su sudbine bili i Srbi sa sjevera Albanije. Za vreme

Envera Hodze to je bilka obaveza. Sada vise nije, i juce sam u Dnevniku cuo za slucaj da je jedan

Srbin iz Albanije promjenio svoje zvanicno ime u svoje pravo ime i prezime,pa sada opet ima

srpsko a ne albansko ime i prezime. Ocigledno je da je demokratija vise stigla u Albaniju nego u

Hrvatsku jer u Hrvatskoj jos uvjek ako se neko zove i preziva a da to lici na Srbe teze nalazi

posao,i gradjanin je drugog reda, cesto sikaniran. Potrebno je sto vise edukovati sve ljude da je

nebitno ko se kako zove, po rodjenju, jer ko se rodi u nekoj kulturi, naciji...nije to sam birao,

gleda se ko ja kakav covjek. Ali problem je samo kada se neko rodi u hrvatskoj atmosferi

zarazenoj antisrpstvom, pa sam pati cjeli zivot zbog te mrznje. Zato takvi treba da se te meznje

oslobode,a istrazivanjem i dodju do toga da su i sami najvjerovatnije Srbi, ako su stokavci

izvorno, a ne kajkavci ili cakavci (mada i medju cakavcima ima Srba,koji su doselili u Istru i

sjeverno jadransko primorje). Emir Kusturica je odlican primjer povratka svojim korjenima. Iako

krsteno ima je sada Nemanja, i dalje je on Emir. I to je po meni u redu. Bitna je sustina, pa u tom

smislu mi ne smeta ako je neko Alojz a da bude veliki Srbin.

Veliki vojvoda Matija spominje u jednom svom pismu od 1604.g.da su SRBI (Rascianer) zauzeli

nekakva imanja u gornjoj Slavoniji i u Krizevackoj Zupaniji, a te je godine izdan i jedan narociti

zakonski clanak o tome kako da se naseljavaju SRBI (natio Rasciana) u potonji Djeneralat

Varazdinski. Isti nadvojvoda Matija, u jednom svome kasnijem pismu od avgusta 1605.g.naziva

sve Srbe nastanjene oko Koprivnice samo Rasanima, a ne Vlasima. On veli: "So ist von

sibenden...das die Ratzen..." I kad je oko 1609.g.u te krajeve dosao i uskocki srpski vladika

Simeon VRATANJA, sa mnogo svestenstva i NARODA SRPSKOG ("Circa annum 1600

Simeon Vratanja, episcopus NATIONIS SERBICAE, cum religiosis viris...MULTIS POPULI

SUO SERBICI,h.e., cum RASCIANUS..."Dr.Nilles), dobio je on episkopsku jurisdikciju ne

samo u tom kraju, nego nad svim Srbima, koji tada stanovahu po hrvatskim i ugarskim zemljama,

koje jos ostadose pod vlascu austrijskom, ali je zato morao priznati vrhovnu vlast rimskoga pape.

U papskoj buli, od 21.nov.1611.g.,spominje se samo SRPSKI NAROD KATOLICKE VJERE

GRCKOGA OBREDA, a o vlaskom imenu nema tu ni spomena. Isto tako na nekoliko mijesta,

spominje se samo SRPSKI NAROD i SRPSKI EPISKOPI i u buli pape Pavla V od i.g.kojim se

dozvoljava osnivanje manastira Marce. Medjutim je i car Ferdinand II potvrdio Simeona Vratanju

12

za episkopa SRPSKOGA NARODA, docim ga biskup zagrebacki Petar Domitrovic naziva samo

EPISKOPOM,_SVIJU_VLAHA.

U Ugarskom arhivu, u odjeljku "Acta Particularia", nalazi se pod br.444. i 445.citav konvult

spisa, od 1615-1724.g., o Srpskom Narodu u Djeneralatu Varazdinskom.

Raspravicu ovdje u kratko otkuda Simeonu pridjevak VRATANJA i zasto je pocetkom XVII

v.bivsi Djeneralat Varazdisnki nazivan "VRATANIJA", katkad pogresno i Vretanija i Brutania -

sto je do sada zagonetno bilo. Prve srpske naseobine u ovom kraju, u drugoj polovini XVI.v., kao

sto tvrde zvanicne isprave, bile su pod gorom Kalnikom. Ti uskoci srpski ubrzo nakon toga

ocistili su taj kraj od Turaka i Tatara i nastanili se s jedne i druge strane puta, koji vodi od

Krizevaca u Varazdin i Stajersku, a nazivao se onda "Gvozdena Vrata". Od tih "vrata" nazvao

jeSsrpski Narod tu novu svoju zemlju "Vratanija" (kao i od Ban-Banija sto je prozvao), sto

upravo ima da znaci Granica ili Krajina, jer su zbilja Srbi na tim "Vratima" bili strazari Evrope

pred Turcima. To nam potvrdjuje i jedna molba nasljednika Simeonovog na episkopskoj

Marcanskoj stolici, Maksima Predojevica, koji je molio cara Ferdinanda II (1619-1637.) da ga

potvrdiza episkopa "Vratanije" tvrdeci, da to u jeziku srpskom ne znaci nista drugo nego

KRAJINA-GRANICA. Vidi o tome odnosnu relaciju zagrebackog biskupa Petretica, u kojoj on

pokusava da obori tvrdnju Maksimovu, da "Vratanija" znaci "confinium" i prosto tvrdi, da ova

posljednja rijec, kako u srpskom, tako i u hrvatskom jeziku, znaci samo Krajina.Nagadjanje

Vinkovicevo i Petreticevo, da je Simeonu bilo prezime Vretanic, sasvim je bez osnova.

U privilegiji cara Ferdinanda II (15.nov.1627) koju je preko Ugarske Dvorske Kancelarije u

Becu, izdao pravoslavnom Srpskom Narodu u Djeneralatu Varazdinskom, naziva se taj narod

Srbima (Rasciani) i izricno se veli, da su zasluge njegove za cijelo Hriscanstvo, a narocito za

Krunu Ugarsku vrlo velike.

Zagrebacki biskup B.Vinkovic naspisao je 28.juna 1640.g.citavu raspravu "o vlaskom ili srpskom

vladicanstvu" u Hrvatskoj, te je istom prilikom nastojao da se SRPSKI VLADIKA marcanski

Maksim Petrovic, otera iz sluzbe i na njegovo mjesto postavi katolik-jezuita Levakovic.

...pecki patrijarh Pajsije Janjevac... mala digresija: apsurdnost mitolsokog hrvatstva se ogleda u

brojnim primjerima pa i u primjeru janjevackih "Hrvata". Tu se radi o Srbima katolicima iz

Dubrvnika koji su kao rudari u srednjem vijeku naselili se na Kosovu u Janjevu. Prekjucer je na

tv FOX u VESIMA bio prilog o njima. Ako su oni kao Hrvati dosli u Janjevo, kako je moguce da

jedno selo vjekovima opstane kao Hrvatsko u moru srpstva a kasnije i islama albanskog. Ako se

tih nekoliko porodica vjencavalo samo izmedju sebe odvano bi izumrli od rahiticnosti, dakle

mjesali su se sa okolnim ziteljima. Tu je hrvatstvo stiglo kada je stigla i vatikanska politika da svi

13

katolici na ovim prostorima postanu Hrvati, krajem 19.i pocetkom 20.vijeka. Tako su cak i

Albanci koji su bjezali pred Turcima sa Arsenijem Carnojevicem 1690.g.stigavsi u Srem naselili

danasnje Hrtkovce i jos par sela. Po popisima, albanskim jezikom su tu jos pricali neki do prije

par decenija, danas su i oni postali Hrvati! Pa kada za manje od 300 godina Albanci medju

Srbima,jer su katolici, postanu Hrvati, onda je jasno da su jednako postali i Janjevci Hrvati i to u

isto vreme kada i ovi Arnauti iz plemena Klementa,koji doselise sa Srbima u Srem. Tim vise sto

je srpstvo dubrovackih katolika bilo veoma istaknuto u vreme kada im se pocelo nametati

vjestacko hrvatstvo. Ako Hrvati danasnji i dalje stoje pri tvrdnji da su to od pocetka Hrvati u

Janjevu, onda i nesvjesno daju veliki kompliment Srbima, da su izuzetno tolerantni, sto je i tacno,

jer samo Bunjevci u Srbiji slobodno mogu biti to ali u Hr. i Madjarskoj ako se nisu asimilovali,

na meti su kao i pravoslavni Srbi! Ili cak jos vise, jer su katolici, a po njihovoj logici: Hrvati.

U pismu osorskog biskupa Matije Karamana, ok 1744.g.u kome ustaje protiv pravoslavnih Srba u

Dalmaciji i kaze, da je kardinal Kolonic od "Propagande" u Rimu iskao, da se postavi "u

Hrvatskoj SRPSKI VLADIKA katolicke vjere"., pa spominje Teofila Pasica kao takvoga.

Znameniti kanonik zagrebacki Adam Krcelic SRBE unijate uvijek naziva "SRBIMA, koje uopce

zovu VLASIMA" te izricno veli, da Srbe zovu razlicnim imenima i da Vlasi u Hr i Slavoniji nisu

pravi Vlasi, tj. narod romanskoga porijekla, nego zapravo Srbi, koje samo vlasima zovu.

Saglasno ovome pise i unijatski biskup krizevacki Konstantin Stanic, u svojoj kratkoj istoriji

unijatske crkve u Hrvatskoj i Slavoniji, koju je 1810.g., na zahtjev carskog dvora u Becu, napisao

i tamo podneo. On naime iznosi tu na mnogo mijesta razna fakta, koja svjedoce da je sav

pravoslavni i unijatski narod, koji se iz vjerskih i obrednih obzira po Hrvatskoj i Slavoniji

nazivao Vlasima, zapravo Srpski Narod, koji se iz Bosne i Srbije uselio u ove zemlje (tvrdi da su

Vlasi u smislu civilnom:"Stanovnici stare Dacije, Moldavije, Vlaske i Erdelja", koji se inace

Rumunima ili Romanima nazivaju, a u crkvenom smislu pod tim imenom razumjevaju se u

Hrvatskoj i Slavoniji pravoslavni Srbi, te zatim tumaci kako je to ime ostalo i Srbima unijatima,

kad su se sjedinili s Rimom.). A to isto tvrdi i ministar Marije Terezije baron Bartenstajn, koji je

u svom dosta opsirnom zvanicnom izvjestaju o Srpskom Narodu pod austrijskom vlascu i velikim

zaslugama toga naroda, kako za kucu austrijsku tako i za cijelu Evropu, ustaje u obranu prava

nasih i narocito nabraja nevolje Srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji, koje je ponajvise radi

vjere morao podnositi (a i danas podnosi). On tu na mnogo mjesta dokazuje i nase srpsko

porijeklo, a naziva nas za onda uobicajenim zvanicnim nazivom ILIRI ili RASANI.

O rznim nzivima Srpskog Naroda pravoslavne vjere, u Hr. i Slavoniji tokom XVIII v., i upravo

konfuznoj upotrebi tih naziva, imamo jedan vrlo karakteristican primjer u jdnom pismu

franjevackog provinciala Franje Ivanovica svojim gvardijanima po Sremu i Slavoniji. Radilo se

14

naime o tome, da se franjevcima, koji su vijekovima, kao parohijski svestenici, opsluzivali

katolicki narod po Bosni, Sremu i Slavoniji i stekli mnogih zasluga za vjeru i narod, oduzmu

parohije i predju rimokatolickom svjetovnom svestenstvu, koje se u to doba mahom iz Hrvaske i

Dalmacije regrutovalo. A kad su franjevci za to saznali odmah posalju svoga provincijala u Bec,

da kod carskog dvora izmoli milost franjevackom redu, te da i dalje moze vrsiti parohijske

duznosti svome narodu. Provincijal je naso u Becu neke visoke licnosti za prijatelje i protektore u

ovoj stvari, koji su mu savjetovali, da nabavi i od Srpskog pravoslavnog Naroda po Sremu i

Slavoniji svjedocanstva, da je sav narod s njima zadovoljan i da sa svima u slozi zive, jer ta

srpska svjedocanstva moci ce mnogo njihovu stvar poduprti na carskome dvoru. I provincijal

Ivanovic obartio se odmah pismom, od 5.jula 1746.g.,na svoje gvardijane, u kome izmdju ostalog

i ovo pise: "Ovi protekturi rekose mi, da i raczki atestationi verlo ghie (ce) nam upart (uprti) u

kola; po ovime poznati chie (ce) kraglicza, da istim Vlachom mi fratri provintiae Bossanskae

jesmo addicti i da mlogo moremo kod isti Vlaha za kuchiu austriansku; serbski officiri nek nam

dadu attestatione, da su oni vazda u glubavi i u jedinstvu s nam fratri i s nasega naroda karastjani

zivili, i jednoskupno s nassima vazda virni bili kuchi austrianskoi, protivu koioi nissu se nikada

izneverili, bego vazda jedino, toliko karstjani koliko vlasi, za virnost kuchie austrianske karv

prolivali i sada su pripravni, i dokle god VAS NAS NAROD ILIRCKI ustoi, pripravan chie biti

karv svoju proliti za virnost kuchie od Austriae; tako da zele Vlassi u jedinost pribaviti s nami

karstjani naroda illirickoga, i zele da mi fratri NARODA ISTOGA ILIRSKOGA budemo pastiri

dusa od nasega puka karstjanskoga, jer ako su vlasi malo u zakonu od nassi oddiliti, nista, ne

manie NI MALO, NISU ODDIELITI U NARODU, NEGO ISTOGA NARODA

ILLIRICSKOGA KAKO I MI..."

Sta dakle vidimo iz ovoga pisma? Prije svega nam se ukazuje cinjenica, koju smo do sada vec

toliko puta istakli i dokazali pouzdanim izvornim podacima, da je ime vlasko upotrebljavano od

strane rimokatolika za oznaku pravoslavne vjere visa a vis rimokatolickoj vjeri, te da to ime tu

nije imalo nikakav nacionalni, niti topografski znacaj. Pogledajmo kad fratar Ivanovic

upotrebljava to ime! Uvjek onda, kad ga stavlja na suprot rimokatolika koje naziva "karstjani", ili

kada govori o odnosajima fratara, kao predstavnika rimskecrkve i pravoslavnog naroda, dok

medjutim, cim skrene s religioznog polja odmah goovri o "raczki attestationi", koje da im dadu

"serbski officiri", pod kojima razumjeva ne samo vojnicke casnike srpske narodnosti, nego i

srpske seoske knezove, kao glavne predstavnike Srpskog Naroda, pored mitropolota i vladika, s

anjihovim svestenstvom, na koje se sam Ivanovic direktno obratio za ista svjedocanstva...

(Ovdje se vidi i svjest o pripadnosti istom narodu, samo razlicitih vjera,i sa ocito potisnutim

imenom srpskim,cije je mjesto zauzeo ilirski,ali nikada nikako i nigdje hrvatski,jos tada!)

Skoro po oslobodjenju Slavonije od Turaka provincijal franjevacki fra Marko Bulajic obratio se

15

1707.g. s jednom molbom caru Josifu I , da ih zastiti od biskupa koji hoce da im oduzmu parohije

i dadu ih svetovnom svestenstvu iz Hrvatske, koje SLABO VLADA NARODNIM JEZIKOM I

NERADO GA OVAJ NAROD PRIMA. (..praesbiterosque Croats huic Genti minime acceptos

nec linguam nationalem bene...")

, , 1542. .

.

Dakle u Janjevu je bio pravoslavni pop Dimitrije,a gdje je pop tu je i srpski pravoslavni narod.

Sin toga popa je cuveni srpski patrijarh,i gle cuda iz "hrvatskog" Janjeva! Dakle katolici su

tu,doseljeni iz Dubrovnika zivjeli paralelno sa pravoslavcima. Tako da prica o Janjevcima kao

hr.regionalnoj manjini je falsifikat jer i Pajsije je janjevac a nikako ne pripada hrvatskom narodu.

Ali kako su lazi sustina postojanja savremenog hrvatstva, te je laz urodila plodom i kod mnogih

Srba koji dovoljno ne poznaju istoriju pa olako prihvacaju mnogobrojne fabrikovane lazi,parole o

hrvatstvu itd,pa tako i u srpskoj verziji na vikipediji ima niz falsifikata nekriticki preuzetih. Da su

napisali i osvrt na istoriju,u redu,a da se sada smatraju Hrvatima,to bi bila puna istina. Ovako na

poluistinama i lazima mozemo imati samo iskrivljenu sliku o istoriji i nama samima. Evo sta

srpska verzija kaze o Janjevcima, dok partijarha Pajsija Janjevca i nema na Vikipediji!

.

.

: ( 50

), , , ,

.

, 14.

. .

XII 1303.

. 90-

. 1992.

. 1996.

,

.

1948. 5.290 (0,7% ),

1971. 8.264, 1981. 8.718 , 1991.

8.062, 1998. 1.800, 350.

16

.

I ovdje se Srbi nazivaju samo ona naknadna manjina pravoslavnih iz nekadasnje Rascie,a kasnije

sto su vecinu pounijatili, to su sada Hrvati i oni su slobodno ostali na podrucju sada zvane

Hrvatske,iako su Slavonciimali do pocetka 20.vijeka svjest o tome da su Slavonci a ne Hrvati.

Katolici u Slavoniji i Bosni nazivali su sebe "krscani" (od Christus-Kristus, Krist), dok su opet

pravoslavni nazivali sebe "riscani" ili "hriscani" (od Hristos, Ristos), pa su se pokatkad tako i

medjusobno nazivali. No mnogo cesce je bilo, sto je donekle jos i danas po gdje-gdje u obicaju,

da pravoslavni zovu katolika "Sokac", "Bunjevac" ili "Kranjac", a ovi opet pravoslavnog "Vlah".

Za sve ovo moze se naci dosta interesantnih podataka u raspravi bunjevackog svestenika Ivana

Antunovica (Rasprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Sokcih", Bec 1882., te srav. za

licke Bunjevce i Kranjce (jer su im se stari doselili iz Kranjeske)). "Bunjevacke i Sokacke

novine" od g.1870. cl. Stjepana Pavelica, u kome se izmdju ostalog za Licane kaze: "Srbi iliti

iztocnjaci su bunjevcom u nosnji obojega spola jako srodni, oni se od sokacah (ovdje zovucih

kranjcah) bitno razlikuju. Bunjevci su ljudi bistroumni, razboriti, postojani, odvazni."(p.35).

Vredno je pogledati za ovo pitanje i raspravicu ucenog fratra Martina Nedica o Bunjevcima i

Sokcima u "Glasniku djakovacke biskupije" za 1881.g. Cernig veli, dok su katolici pravoslavne

Srbe u Hrvatskoj i Slavoniji iz vjerskih obzira nazivali Vlasima, dotle su Srbi katolike i

pounijacene Srbe nazivali Sokcima (Etnographie..II,p.65.)

A da su nas katolici u Hrvatskoj i Slavoniji zaista samo po vjeri nazivali Vlasima, neka izmedju

ostalog posluzi za dokaz i ovaj primjer. - Pocetkom januara 1708.g. potuzili su se pravoslavni

Srbi u Oseku na jezuite Osecke, koji im mnoge nepravde cine. Zastupnik srpski na carskom

dvoru i komesar carski na prvom narodno-crkvenom Saboru u Krusedolu - Hristifor Ignjat pl. od

Kvarijenta i Rala, kad je primio ovu tuzbu poslao ju je jezuitima u Osek na izjasnjavanje.

Superior jezuitski Tobias Mosmann odgovorio je na to 1.feb.1708.g. istaknuvsi odmah u pocetku,

da je to odgovor na srpske tuzbe, ali odmah zatim odgovarajuci na pojedine tacke te optuzbe

spominje samo Vlahe i kaze: 'Wallachi conqueruntur", "docunt Walachi" etc, dakle "Vlasi se

tuze", "Vlasi tvrde."

Dakle, pravoslavni narod u Hrvatskoj(tada je Hr. bila samo 3 zupanije sa glavninom naroda:

slovenackih kajkavaca koji su vremenom pohrvaceni po priznanju Antuna Radica) i Slavoniji

nazivan je Vlasima samo iz cisto vjerskih razloga, a kad je trebalo istaci narodnost tih tzv. Vlaha,

uvjek su oni nazivani Srbima i smatrani kao narod cistog slovenskom porijekla, te zato Fra

Ivanovic i veli: "ako su Vlasi malo i odjeljeni od nas vjerom, niso oni BAS NISTA ODJELJENI

OD NAS U NARODU, NEGO SU ISTOG ILIRSKOG NARODA KAO I MI."

U istom smislu pisao je u 2.pol XVII v. i jezuita Ant.Kanizlic, u svom djelu: "Kamen pravi

17

smutnye velike iliti pocsetak i uzrok istiniti rastavlyeniya cerkve istocsne od zapadne", koje je

Kr.Ugar.Dvorske Komora izdala u Oseku nakon njegove smrti 1780.g. On naime u uvodu na

str.2.veli: "Uffam se pako, da ja odgovarajuchi Meniati (jedan grcki pisac istorije o razdeobi

crkava) nechu uvriditi ostale naslidnike zakona grecskoga, kakono su Slavonci, Serblyi, Bosnyaci

i Moskovi. Polyublyena (ljubljena) bratcho moja! niste vi niste ni rodom, ni jezikom, ni chiudom

Gerci, suprot koima piscem, nego jeste plemeniti listi slavne Illyrianske gore..." Ne treba

zaboraviti, da je ovom djelu glavna svrha bila, d aprije svega pravoslavne Srbe, te tzv.Vlahe u

Hrvatskoj i Slavoniji zadobije za uniju i privede u krilo rimske crkve.

I Dr. Niles naglasava jedinstvo narodno izmdju tzv.Vlaha i Sokaca. On veli: "Tandem hi ex iis

Serbis, qui fidem chatolicam acceptaverunt, vocantur a suis fratres, qui chismatici manserunt,

Sokci", a to potvrdjuje i jedan zvanicni akt istrazne komisije u Slavoniji, od 12.jan.1701.g., u

kome se na jednom mjstu veli, kako je patrijarh Carnojevic pisao Narodu Srpskom u Slavoniji:

"...cujem da ste pravu vjeru napustili...i postali Sokcima", pa se dodaje odmah, da se tim imenom

oznacavaju pripadnici vjere rimokatolicke ("...adio, veram fidem dereliquistis...et..facti estis

Sokczii, pre quem terminum exprimeret Catholicam Romanam fidem."- Vidi kod Dr.Fiedlera u

Archiv-u fur ostrreich. Geschichte Bd.XXXVII,p.131. Uporedi za ovo i 16. i 53. str. "Optuznice",

gdje se veli: "da su sokci Hrvati" u tim ("srpskim") zemljama odnarodjeni Srbi, renegati").

I danas(misli se na 1909.g) jos veli se u narodu: "hoce da nas posokce" ili "pobunjevce" i

"pokranjce". Kanonik J.Markovic u svom djelu: "Gli Slavi ed i Papi" prica kako su Srbi

Dalmatinci poslje enciklike pape Lava XIII od 1894.g. govorili: "Vas papa, barte, htjde nas sve

pobunjevciti!" (I. p.XXXI)

A jdan od najuglednijih i najobrazovanijih jeraraha Srpske Narodne Crkve u Mitropoliji

Karlovackoj, mitropolit Stevan Stratimitovic, u jednoj svojoj raspravi o Vlasima (Rumunima), po

Ugarskoj i Rumunjskoj, napisanoj (Ovu raspravu stampao je Dr.Jovan Radonic u "Letopisu

Matice Srpske", knj.228. p.p.68-122) 1806.g. rece i ovo: (tada je knjizevni jezik bio slaveno-

srpski,a ne jos narodni) "Sie istino jest da imja Vlah siest Voloh, ot samih slavenskih narodov v

Kroacii i Slavoniji zivuscih i rimokatolickago zakona suscih, svoim ih jdinojazickom Slavoncem

i Serbom, vostocnago nasego blagocestija suscim s prezrjeniem pridaetsja" sto ce reci, da katolici

po Hrvatskoj i Slavoniji nazivaju svoju bracu, Srbe pravoslavne, Vlasima, kad hoce da im se vjeri

narugaju.

Prije nego sto zavrsimo ovaj odjeljak, moramo jos jednput naglasiti i to, da u cijelom naucnom

svijetu niko i nikad nije nazivao pravoslavni narod, po Hrvatskoj i Slavoniji, narodom romanskog

porijekla iako je ime Vlah, Vlasi, z aoznaku toga naroda, u zvanicnim spisima cesce

upotrebljavano, nego ime Srbin i Rasanin. Pa sta vise, osim nekih neznatnih hrvatskih pisaca,

18

zasljepljenih mrznjom prema Srbima, svi istorici hrvatski i strani, da o nasim i ne govorim,

izricno tvrde, a neki i s naucnim aparatom dokazuju, da je sav pravoslavni narod u Hrvatskoj i

Slavoniji cistog slovenskog porijekla i srpske narodnosti. I o tom se moze svako uvjeriti: nek

pogleda samo u vec citirana djela Rackog, Jagica, Smiciklasa, Klaica, Sisica, Pikoa, Nilesa,

Bidermana, Vanjiceka, Skvire, Markovica, rumunskog mitropolita Sagune, Cerniga, Caplovica,

Jiriceka, Baladzija, Dr.Radica i mnogih drugih istorijka i pisaca iz XIX i ranijih vijekova. A

narocito upozorujem na vrsno djelo bivseg profesora insburskog univerziteta jezuite Dr.Nikole

Nilesa: "Symbolae ad illustrandam historiam Ecclesiae Orientalis in terris coronae S.Stephani",

za koju uceni kanonik Markovic, veli da je od neprocijenjive vrednosti ("d' inestimabile valore").

U tom djelu, na osnovu bezborjnih arhivskih akata, prikazan je sav rad na uniji pravoslavnih

crkava po Ugarskoj i Hrvatskoj, te su i rezultati ucenog istrazivanja njegova u ovom pogledu

sasvim pouzdani i zakljucci potpuno objektivni. A taj uceni jezuita na mnogo mijesta izricito

tvrdi, da su svi tzv. Vlasi u Hrvatskoj i Slavoniji porijekla srpskog i srpske narodnosti, te ih zato

konsekventno naziva Srbima i onda kada su uniju primili; pa sta vise, i unijatsku Krizevacku

Biskupiju naziva SRPSKOM, jer je uglavnom od pounijacenih Srba sastavljena. Da, tako radi

pravi naucnik, kome lebdi pred ocima samo istina i uzviseno shvaca svoj zadatak, te nevrda ni

ljevo ni desno!

Samo jedan pisac iz kraja XVIII v., Fr.Vilh. Taube, zaveden imenom 'Mala Vlaska", pokusao je

da tumaci kako je doticni kraj u Slavoniji dobio to ime od "Vlaha", koji su se toboze u svoje

vreme ovamo preselili iz Rumunije, te pomjesavsi se sa Slavoncima zaboravili svoj maternji jezik

i primili slavonski. Ali potpunu neosnovanost ove tvrdnje pokazase odmah, par godina iza toga,

dva ucena profesora Budimskog Univerziteta: Mathia Piller i Lodovicus Mitterpacher. Oni su

naime 1782.g. proputovali Slavoniju u naucne svrhe, te su taj put i opisali u djelu: "Iter per

Poseganam Sclavoniae Provinciam, Budae 1783. Na str.116.toga djela vele oni: "I ako nije ovdje

mjesto, da raspravljamo o porijeklu i imenima naroda, ipak ne mozemo precutati, da se

stanovnici, koji se od Pakraca do Ilove pruzaju, nazivaju "Vlasima". I to radi toga ne mozemo

precutati, sto savjetnik Taube tvrdi, da su to doseljenici iz Vlaske (Rumunije), jer ni malo nije

vjerovatno, da bi se sve dobre i lose osobine njihovoga prvobitnog porijekla - i za najduze vreme

- mogle tako izgubiti, da od njih bas nista ne ostane, a narocito sto od jezika, koji se uvijek

najteze zaboravlja, nije ostalo nikakva traga. Nama se stoga cini, da je opravdanije misljenje

onih, koji dovode porijeklo njihovo iz Bosne i Jadranskog Primorja (Morlahije-pretpostavljam da

je ovaj naziv za Srbe postao po moru,pa MOR-LACI,vec sam navodio u mlecanskim

dokumentima da je to sinonim za Srbe,ali ne i Hrvate! i da je izmedju Paga i kopna, more

nazvano, morlacki kanal), jer se sa tim slaze i narodno predanje, a i neki znaci starih obicaja, te

osobito zenska nosnja, koja se i do danas sacuvala u naroda toga."

Csaplovics, - Slavonien und zum Theil Croatien, II.,p.20, takodjer tvrdi vec 1819.g., da katolicki

19

Hrvati iz sprdnje nazivaju pravoslavne Srbe u Djeneralatu Varazdinskom, a i po drugim

krajevima,- Vlasima. (Ovdje se dakle pod Hrvatima misli na kajkavce,a oni su se opirali da se

stokavica uvede kao hr.knjizevni jezik,govoreci da nece da pricaju prljavim Vlaskim. Dakle Juraj

Draskovic kada je to govorio,samo potrvdjuje tvrdnju da je Vlah imao pogrdno znacenje,a i mog

tatu su kao pravoslavnog Srbina u Slavoniji posokceni Srbi a tada vec uveliko Hrvati nazivali

posprdno:Vlajo! Sto se tice jezika, jasno je da je glavnom gradu Hrvatske nametnut knjizevni

jezik u kojem je taj jezik stran,negovorni! naime kajkavica je u Zagrebu vjekovima,daleko prije

hrvatstva,ali kako je politika rkc bila da se siri katolicizam,moralo se pribjeci tome da se mase

stokavaca,proglase Hrvatima a njihov jezik prvo za ilirski a zatim sprsko-hrvatski i konacno

hrvatski! U Beogradu je stokavica bila odvajkada i ostala knjizevni jezik.Iz svih navedenih

razloga srbi su narod kao i svaki drugi,a Hrvati su po svim pitanjima danas vjestacki narod,i po

imenu,istoriji,jeziku...)

Slicne vrednosti je i djelo ucenog senjskog kanonika Jovana Markovica: "Gli Slavi ed i Papi",

koje je izaslo u Zagrebu 1897.g. na talijanskom jeziku, i kako cujem, u novije doba, prevedeno je

i na hrvatski. I Markovic sasvim saglasno Nilesu naziva tzv.Vlahe Srbima i govori samo o

pravoslavnom Srpskom Narodu i njegovoj nacionalnoj crkvi u Hrvatskoj i Slavoniji. (Vidi: "Gli

Slavi ed i Papi". p.p.408-437, pod naslovom: "Serbi dell impero austro-ungarico."

Jos nesto. I bez svih tih istorijskih podataka i strogih naucnih ispitivanja, sasvim zdravim

razumom i logickim konzekvencijama moze se ustanoviti, da sav taj pravoslavni narod u

Hrvatskoj, za koji g.drzavni tuzilac veli da je romanskog porijekla, - nije romanskog porijekla,

nego bas srpskog i srpske narodnosti. A evo kako! Treba smo cuti govor toga naroda i razabrati

za njegove narodne obicaje, pa ce se vidjeti odmah da je sve to upravo na dlaku jedanko sa

jezikom i narodnim osobinama cjelokupnog Srpskog Naroda, o kome, s obzirom na cistocu jezika

i narodnih obicaja, evo sta kaze jedan od najznamenitijih Hrvata dr.LJUDEVIT GAJ u svojoj

"Danici hrvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj" od godine 1846. On veli: "...u koga se je sacuvao

cisti jezik ILIRSKIM u koga OBICAJI, ko li nam je ponajvise gajio od koljena na koljena

NARODNE PJESME ilirske? U svakom odgovoru naci cete SRBLJE i SRPSTVO. Kako dakle

da se prepiremo, sto je kod SRBLJAH, u kojih od oltara do cobana nista biti ne moze, sto nebi

narodno bilo, kod Srbljah OD KOJIH MI JEZIK U SVOJ MUDROSTI I U SVOM

BOGATSTVU i obicaje u svoj izvornosti UCITI MORAMO, AKO HOCEMODA ILIRSKI

ZIVOT OBNOVIMO; kod Srbljah, koji su svetinji svoga Srpstva onaj narodni duh i ono

rodoljubstvo uzdrzali, kojim smo i mi u novije doba radi sloge prostranim imenom ilirstva novim

zivotom uskrsnuli, kod SRBLJAH, koji su nam od starine sve sacuvali, a kojima mi malo ili

sasvim nista glede samoga narodnoga zivota dati ne mozemo..." (Nro 31.,p.124).

A da su onolike mase romanskog naroda medju Srbima zivjele, kao sto g.drzavni tuzilac hoce, da

li bi se moglo zamisliti, da one ne bi kadre bile nikakve promjene ni u karakteru, ni u jeziku

20

Naroda Srpskoga izvesti, te sta vise ni najmanjeg traga svojih etnickih osobina medju nama

ostaviti. Ta dobro je poznato i u sirokom obrazovanom svijetu, a ne samo u uskom krugu

specijalista, da je stari romanski zivalj vanredno zilav bio, te je ne amo mnogim narodima, prema

kojima je u znatnoj manjini bio, udario na jeziku i na karakteru vjeciti biljeg svoga uticaja, nego

sta vise i mnoge narode, koji su tokom vjekova zavladali nad njim, etnicki u sebe pretopio, te im

sasvim izmijenio i jezik i obicaje. Zivi svjedok toga i danas su nam jos skoro svi zapadni narodi

Evrope.

Nu ne treba ni zato daleko da idemo, jer i u nasoj Monarhiji imamo za vanrednu zilavost

romanskog elementa dosta jasnih primjera. Sjetimo se samo Rumuna ili Vlaha u ugarskim

zemljama i susjednoj kraljevini Rumunskoj. Tu eto vijekovima, medju kud i kamo

mnogobrojnijim drugim narodima, potpuno se uzdrzase, te sta vise u sebe asimilovase pa i danas

jos asimiliraju mnogo okolnog slovenskog i madjarskog jezika. Ti Rumuni u Banatu i Erdelju

potpadali su pod Srpsku Crkvu od XVI do polovine XIX v., pa ipak nisu izmijenili ni jezika ni

drugih etnickih osobina svojih, dok su Srbi koji medju njima i oko njih stanuju primili dosta toga

od njihovih osobina.

Sta vise, eno nam primjera i danas u samoj Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni. Etnografski pisac

Rumun Theodor Filipescu napisao je 1907.g. u "Glasniku zemaljskog muzeja za Bosnu i

Hercegovinu'" (knj.XIX) prilicno opsirnu raspravu: "Karavlaska naselja u Bosni. Etnografsko-

antropogeograficko proucavanje", u kojoj nas naucnim putem uvjerava o vanrednoj zilavosti

romanskih naselja po Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji. On nam kaze, da se od XVII v. nalze neka

romanska naselja u Podravini, a naime: u Peterancu, Struzcu i Guscu; zatim u Posavini: u selu

Kute kod Stare Gradiske i u Lonjskom Polju po sumama, pa su ti pravi Vlasi sacuvali ne samo

svoj rumunski jezik nego i sve druge etnicke osobine. (Vidi o tim vlaskim-rumunskim naseljima

clanak F.Hefele u "Viencu" za 1890.g br.46., i srav. kod Filipeska, u Glasniku muzeja XIX

p.p.339 i 356)

Filipesku je samo uzgred dotakao se ovih Vlaha po Hrvatskoj i Slavoniji, a glavnu je pznju

obratio na bracu njihovu - ptave Vlahe ili Karavlahe, koji i danas po Bosni zive. Evo sta on o

njima kaze: "Ako promotrimo migracije ovih Karavlaha, koje su trajale od sredine XVII v. do

sredine XIX.vijeka i u obzir uzmemo, da su oni u malom broju kroz tolika vremena uvijek u

dodiru stajali sa slovenskim zivljem u Bosni, onda se moramo cuditi njihovoj otpornoj

etnografskoj snazi, uslijed koje su se mogli do danas etnografski odrzati. Karavlasi nijesu do

danas skoro ni malo u etnografskom pogledu izgubili, naprotuv oni su se odrzali i u oblastima

sjeveroistocnog dijela Bosne, kao sto su npr. Batkovici, premda su ondje najvise u dodiru stajali

sa varsokim slovenskim stanovnistvom."

"Karavlasi su svoj rumunski jezik, narodne rumunske obicaje i praznovjerja o porodjaju, zenidbi i

smrti, o praznicima do danas sacuvali. U tom pogledu moze se reci, da su Karavlasi etnografski

21

vrlo malo izgubili, premda su imali istog svestenika kao i ostalo pravoslavno stanovnistvo

doticnih oblasti u Bosni."

"Od veceg uticaja je slovenski jezik bio na jezik Karavlaha osobito u najnovije vreme, dakle

posljednjih godina. Ovaj se uticaj osjeca mnogo vise tamo, gdje Karavlasi zive mnogo u dodiru

sa varoskim stanovnistvom i gdje je blizu skola. Karavlasi ovih oblasti upotrebljavaju u govoru

slovenske rjeci, premda imaju i rununske izraze, jer u tome misle sebi dati visi stupanj kulture -

slican onom procesu, kad Sloveni dolaze u dodir sa zapadnom njemackom kulturom, pa mijesaju

u govoru njemacke rijeci."

"Oni Karavlasi, koji stanuju po krecevinama i planinskim oblastima govore i danas najljepsim i

najcistijim rumunskim jezikom, koji se govori u zapadnom dijelu Rumunije. U pogledu oblika

narodnih obicaja nekih paznika, npr. o Bozicu, mozemo reci, da su Karavlasi primili pojedine

oblike narodnih obicaja od pravoslavnog naroda u Bosni. Tomu je mnogo doprinijela srpska

skola i pravoslavna srpska crkva."

"Karavlasi su sacuvali do danas sve etnografske osobine rumunskog naroda, oni se nijesu skoro

nikako s drugim narodnostima nove oblasti ukrstavali, i nijesu od svoje cjeline nista izgubili.

Nijesu se pretopili u pravoslavne Srbe premda s njima najvise opce i istu crkvu i svestenstvo

imaju."

"I zato mozemo reci, da rumunski narod ima veliku otpornu snagu u pogldu izjednacenja s

drugim narodnostima, jer se oni odrzavaju i u novim sredinama, makar oni zivjeli u malom broju

i makar vise stotina godina stajali u dodiru s narodima drugih etnografskih osobina."

Tako eto na osnovu naucnog ispitivanja govori Rumun Filipesku o svojim sunarodnicima u Bosni

i Hrvatskoj, slicne karakteristicne osobine zapazio je i srpski etnograf dr. Tihomir R.Djordjevic

kod Rumuna ili Vlaha po Srbiji ("Kroz nase Rumune. Putopisne Beleske", Beograd 1906.g. - Tu

ima i prilicno podataka o rumunizovanju ne samo pojedinacnih srpskih porodica nego i citavih

sela u Srbiji, koja se tokom vremena, kad se u njih doselise Rumuni, pretopise u ove, i ako su

Srbi i preko polovine stanovnistva sacinjavali. Za ove odnosaje vidi zanimljive podatke narocito

na str.64-68.i dr.)

Osim vlaskog imena ima jos jedna cinjenica na koju se poziva g.drzavni tuzilac za dokaz svoje

tvrdnje, da su Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji, a narocito oni "u zupaniji bjelovarsko-krizevackoj,

gorskom kotaru kod Gomirja i komorskih Moravica, te sjevernom dijelulicko-krbavske zupanije",

romanskog, a ne slovenskog porijekla, jer to "najbolje svjedoce osebujna obiteljska imena tog

naroda, kakovih u srbskom narodu nema, niti gledom na narav srpskog jezika moze imati"

(Optuznica p.14-Radi se o veleizdajnickom procesu u Zagrebu pocetkom 20.vijeka,kada je srpska

inteligencija u Hr i Slavoniji izvedena pred sud,a razlog je bio sto su bili Srbi i imali slike srpskog

kralja,zastave srpske itd...na sta su imali zakonska prava.To je bio skandal pravni za koji je

vladalo veliko intersovanje javnosti u Evropi,uz osude protiv velikohrvatskog bezumnog

sovinizma.Ova knjiga Radoslava Grujica je i nastala zbog toga,kao APOLOGIJA(odbrana)

srpskog naroda u hr. i slav.). - Ova cinjenica mogla bi na prvi pogled i obrazovanijeg covjeka

22

zavesti u zabludu; nu kad se dublje promotri i ispita pravo stanje stvari odmah se vidi da i ta sama

cinjenica opovrgava tvrdnju g.drzavnog tuzioca, jer ne samo da ne dokazuje njegovu tvrdnju o

romanskom porijeklu doticnoh dijelova Srpskog Naroda u Hr. i Slavoniji, nego nas naprotiv

uvjerava, da je u Srpskom Narodu znatno manje nego i u jednom drugom evropskom narodu

stranog elementa. Zemaljski statisticki popisi i sematizmi nasih dijaceza po Hr. i Slav. jasno nas

uvjeravaju, da cak ni u onom dijelu naseg naroda, koga je g.drzavni tuzilac narocito istakao zbog

"osebujnih obiteljskih imena", nema ni 2 postotka stranih prezimena medju cistim srpskim

porodicnim imenima (dakle,prezimenima). Nu osim toga valja ovde istaci, da velika vecina tog

neznatnog postotka stranih prezimena u narodu nasem nije romanskog nego mahom grckog,

turskog i arbanaskog porijekla, sa svim jezickim osobinama tih naroda, uz izvjesne srpske

modifikacije. (I profesor Jiricek tvrdi, dase vec u srednjm vijeku medju tzv. vlaskim porodicama,

pod kojima se u ona vremena razumijevahu pravoslavni stocari uopce, vrlo rijetko sretaju imena

sa vlaskim (romanskim) oblicima. Vidi: "Die Walachen und die Maurowlachen in den

Denkmallern von Ragusa. Sitz. Ber...Prag 1880.)

Medjutim ne stoji ni to, da sve nase porodice, koje nose ta nesrpska prezimena, moraju biti i

nesrpskog porijekla, jer blizu je pameti, da je moglo biti, kao sto je zaista i bivalo, da su Turci,

Grci i Arbanasi, pojedinim cisto srpskim porodicama, koje su medju njima i pod njihovom vlascu

zivjele, dale pridjevak u svom grckom, turskom ili arbanaskomjeziku, bas kao sto se i obratno

moglo dogoditi, pa se zaista i dogadjalo. (Navesu primjere koje znam: cuo sam za Gorance sa

juga Kosova i Metohije koji govore starosrpskim jezikom, a imaju svi imena i prezimena

albanska jer su tako morali pod albanskom vlascu. Uglavnom su oni slasticari ili pekari po

beogradu i drugim gradivima Srbije,a nas narod pogresno misli zbog imena da su to Albanci,jer

imaju albanska imana i prezimena,a govore kao maternji srpskim jezikom. Isto je i sa Srbima koji

su se zatekli u Albaniji, pa tek sada mijenjaju imena i prezimena,kada su se stekli zakonski uslovi

za tako sta. Sa druge strane moguce je da je bilo i Albanaca koji su bili pravoslavni pod SPC,pa

su primili neka imena srpska,ili uopce hriscanska,ali za tako sta nisma cuo. U ovoj knjizi sam

procitao da se Boka Kotorske nekada nazivala "Albania Veneta" ali od koga se tako nazivala, i da

li to ima veze sa Albancima,kolike i kakve,ili samo po imenu(geo.pojam) to ne znam. Dakle

moguce je da su neki Srbi primili medju Albancima albanska,grcka ili turska prezimena,malo

modifikovana i da su dosli da zive u druge krajeve,i sdaa oni zaista nisu ni albanci ni turci,ali bilo

je i obrnutih slucajva. Postoje u Slavoniji Cengici, a zna se za ove i jos par prezimena da su pravi

Turci,a danas su Hrvati,jer su iz islama presli u katolicizam kako su se zatekli A-Ugraskoj

monarhiji.Po osobinama su turske naravi-brutalne, a i vizuelno su tamnoputiji).

Tako eto, mnogim pouzdanim istorijskim podacima i zdravim razumom potvrdismo, da se za

danasnje pravoslavne Srbe u Hrvatskoj i Slavoniji nikako ne moze reci - ni da su autohtoni

Hrvati, ni da su pravoslavni Hrvati iz Bosne doseljeni, a ni da si narod romanskog porijekla, jer

nas i proslost, pored sadasnjosti, eklatantno uvjerava, da je sav taj narod cistog srpskog porijekla,

23

osim neznatnoga broja pojedinaca, koji su tokom vremena iz raznih obzira i u rznim okolnostima

pretopili se u Srbe, kao sto su opet na drugoj strani i mnogi Srbi pretopili se u Hrvate i druge

narode. - O ovom potonjem ima toliko podataka, da bi se citava posebna studija mogla napisati.

(Profesor Sisic tvrdi (on je bio Hrvat, mada sa tim prezimenom ima i muslimana a najvise Srba):

"...doseljene Vlahe u XVII i XVIII v. nitko nije smatrao pravoslavnim Hrvatima, a niti oni sami

sebe, nego SRBIMA (Racima), cemu je konacno najbolji svjedok dijalekt i tip njihov, razlican od

autohtonog hrvatskog zivlja..." Hrvatska povijest, II., p.165. u prim.)

Srpski jezik i srpsko pismo u danasnjoj Hrvatskoj, Bosni...

Srpski jezik je na citavom Balkanskom Poluotoku, pa i preko granica njegovih, igrao znatnu

ulogu, te je i poslje propasti srpske drzavne samostalnosti u XV i XVI v., a i kasnije jos, i

dipolomatskim jezikom bio turskog, ugarskog i rumunskog dvora u njihovim medjusobnim

poslovima i ugovorima sa Dubrovcanima (Vatroslav Jagic, Historija knjizevnosti,p.46), a

Dubrovcani su od pamtivjeka govorili srpski.

1.

Evo sta o tome i profesor zagrebackog univerziteta Natko Nodilo u LXV, "Radu" Jugoslovenske

Akademije rece: "U Dubrovniku, ako i ne od prvog pocetka, a to od pamtivijeka, GOVORILO

SE SRPSKI, govorilo kako od pucana, tako od vlastele, kako kod kuce, tako i u javnom zivotu.

Jest istina, da su se zapisnici raznih vijeca vodili latinski, a prilika je takodje, da pod knezovima

mletackim, njih radi, na vijecima se ponesto raspravljalo i mletackim kojekakvim govorom. Nego

u opcini od Mletaka oprostenoj, SRPSKI JE RASPRAVNI JEZIK" (p.117-Srav.Vjekoslav Klaic,

Povjest Hrvata, Zagreb 1901.,II,p.16)

2.

Profesor dr.M.Resetar dokazo je dalje, da su SRPSKI pisari dubrovacke opcine bili pravi, rodjeni

Dubrovcani, a primjera radi spomenucu jos, kako je i 1638.g. u jednom dubrovackom oglasu

stajalo, da se doticni predmet oglasuje "NA SRPSKOM JEZIKU, DA GA SVAKO MOZE

BOLJE RAZUMJETI".("...si grida e proclama l infrascritto tenore in lingua Serviana per maggior

inteligenza d ognnuo..." "Srpski List" od 1886.g.,br.52)

U Bosni i Hercegovini, Primorju i Dalmaciji vidjeli smo, kako su ne samo pravoslavni Srbi

ijekavci, nego i KATOLICI IKAVCI nazivali svoj jezik SRPSKIM JEZIKOM, pa sta vise i sami

Muhamedanci. Pa kad je tako bilo na starim ognjistima nasim, onda je sasvim pojmivo, da su

Srbi, koji su u doba migracija nasih iz tih zemalja, da i ne govorim o onima iz Makedonije, Stare

i danasnje Srbije, s potpuno razvijenom nacionalnom svijescu presli u Hrvatsku i Slavoniju, i

24

dalje zadrzali srpsko ime i za naziv svoga maternjeg jezika, tim prije, sto sve do novijeg vremena

niko nije ni pomisljao da im osporava srpstvo njihovog jezika, nego su i svi stranci, kao i oni

sami, njihov jezik nazivali srpskim.

3.

Tako napr. naveli smo vec kako su 1609.g. ninski biskup Blaz i baski kapetan Stjepanovic

nazivali pismo lickih Srba - SRPSKIM PISMOM (sudetta lettera serviana), i uz to naglasili da je

pisano SRPSKIM JEZIKOM (scritta in serviano) a isto tako i 1707.g.izdali su mnogobrojni

narodni predstavnici cijele Like i Krbave uvjerenje vladici svome Ljubojevicu, za koje se u

ovjerljovljenom prevodu kaze, da je "ex RASTIANO in latinum translatio"

4.

Licanin Vikentije Ljustina izdao je 1794.g.u Becu svoju talijansku gramatiku za Srbe, u kojoj

kaze za jezik svoga naroda "nas ILLIRICESKIJ ili obsce SERBSKIJI nazvatij", a nesto kasnije

1809.g. stampao je u Budimo "Cislenicu ili nauku racuna" takodjer Licanin At.Jov.Dosenovic,

koji kaze za nju, da je "od inostrani jezika na SERBSKI sabrata".

5.

Katolicki svestenik Simon Starcevic u replici svojoj od 16.jula 1834.g., povodom jdne naredbe

Dvor.Ratnog Savjeta u Becu, kaze, da bi u knjige za osnovne skole valjalo unjeti LICKO

NARJECJE, jer: "Den Sprachforschern ist bekannt, dass die LIKANER unter allen Croaten,

Istrianer, Dalmatinern, Bosniern und Slavoniern noch heute zu Tage am reinsten kroatisch, oder

wie mann zu sagen pflegt SERBISCH SPRECHEN".

6.

Isto tako i u Baniji nazvan je nas jezik - srpskim jezikom. Tako npr.nastampao je 1772.g.

Banovac(Banijac) Stevan Vujanovski svoju njemacku gramatiku "v polzu serbskih djetej na

slavenoserbskom jaziku", pa u njoj veli: da F i V valja izgovarati kao "serbskoe F",a za S veli

"podobno jest glasom serbskomu S"(pisano cirilicom)

7.

Karakteristicno je i sto Lonjanac B.Modrusic, opisujuci 1863.g.obicaje svoga sela Lonje, u kome

su SAMI KATOLICI, kaze: "Upitas li pako kom prilikom staro ili mlado, osim vojakah, koji su

eto u najnovije doba po vojnah, zapoviedih itd.od poglavarah hrvatskomu privikli, kojim jezikom

govori, odreci ce ti: RACKIM ili SLAVONSKIM. A pokrstis li ga sam onim (hrvatskim), nadne

te s istim i s istoimenoga mu zemljista izsmjehivati i glasu na ruglo izmetati. Taj zao obicaj

zavladao je jos gorje po Slavoniji, - sto ako za boljim nazivom i jezika i naroda neuzhajemo,

tesko cemo se ikada ozudnjena cilja dokopati"(Kukuljevic, Arkiv VII.(1863.),p.310.)

25

8.

Za srpski jezik po Slavoniji, gdje i danas(1909.g) jos dosta starijih ljudi i zena rimokatolicke

vjeroispovjesti kaze, da govori RACKI, svjedok nam je i znameniti Matija A.Reljkovic, koji u

svome "Satiru", na kazivanje svojih Slavonaca, da su njihovi stari i bez skola dobro zivjeli, ovako

odgovara:

"O Slavonce! ti se vrlo varas

Kojigod mi tako odgovaras.

VASI STARI jesu knjigu znali,

SRPSKI STILI A SRBSKI PISALI..."

Najnovije izdanje Drustva Hr.Srednjoskol.profesora, Zagreb 1909.g.62-63. Profesor zagrebacki

Dr.David Bogdanovic, koji je priredio ovo izdanje primjetio je na ovom mjestu: "Politicko

(!valjda prije nacionalno?) ime SRPSKO preneseno je na pismo i vjeru. Srbi su vec od Sv.Save

imali svoju autonomnu crkvu srpsku. Tako se i cirilica svuda nazivala od starine srpskim

pismom, kod Rusa ruskim, a kod Bugara bugarskim"

9.

I u Generalatu Varazdinskom uvjek je jezik nas nazivan srpskim jezikom, pa su ga i tu kao i po

drugim krajevima razlikovali uvjek od jezika HRVATSKOGA, naglasavajuci, da su ta dva jezika

medjusobno vrlo slicna, ali ipak ne istovjetna. Sasvim je razumljivo, da su se oni koji su nas

Vlasima nazivali i nas jezik krstili vlaskim jezikom, kao sto i oni koji nas krstise Ilirima i

Racima, nzivahu i jezik nas ilirskim i rackim. Nu pri tom se obicno naglasavalo, da je taj

"vlaski", "ilirski" ili "racki" jezik isto sto i SRPSKI, te vrlo slican hrvatskom. Tako npr Valvazor

veli za tzv Vlahe - zumberacke Srbe:"Dieses Volck redet W alachich, welche sprache von der

Krbatischen in etwas, von den Krainerischen, aber noch was mehr unterschieden ist", a

arhimandrit crnogorski Avakum, 5.avgusta 1768.g.rece, da Scepan Mali govori osim

"SERBSKAGO i HERVATSKAGO, PODOBNAGO SERBSKOMU, JAZIKA, po njmecki, po

francuski i po italianski".

10.

Pocetkom 1654.g. pohodio je jedan iguman lepavinski patrijarha jerusalimskog Makarija, koji se

tada u Trgovistu (u Moldavskoj) nalazio, pa je patrijarhov pratilac djakon Pavle Alepski u opisu

svog puta zabiljezio i to, kako je taj iguman tada pricao, da u njegovoj zemlji

"Vrataniji"(Brutaniji!)(vrata Evrope,Krajina) pravoslavni narod govori SRPSKIM JEZIKOM, a u

XVIII v.naziva narod u tom kraju (u danasnjoj Bjelovarskoj zupaniji) ne samo nas jezik srpskim

jezikom, nego i knjige, skole, pa i svoj stari kalendar naziva srpskim, kao sto cemo kasnije u

odjeljicima o Crkvi i Skoli, potpuno se uvjeriti.

26

11.

Paroh Srpsko-Kapelski Plavnicanin Luka Sesic, uvodeci 1848.g.u "Cirkularni Protokol" svoje

parohije poznati pozdrav bana Jelacica "Hrvatskom i Srpskom Narodu", priveo je uporedo i

srpski i njemacki tekst, te je nad srpskim dodao: "Za Srbe u serbskom prevodu".

12.

Srbi koji su govorili i pisali ijekavskim i ikavskim dijalektom, uvjek su nazivali svoj jezik

srpskim jezikom. To nam potvrdjuju i naucni autoriteti, kao sto su Miklosic, Jagic, Jiricek i

Resetar, pored bezbrojnih istrijskih spomenika. Evo sta npr. dr M.Resetar u Jagicevu Arhivu veli:

"Kako se u staroj hrvtaskoj iskljucivo govorilo cakavski, kako masu stanovnika stare Hrvatske

sacinjavahu Cakavci i kako u prvim istorijskim vijekovima hrvatsko ime dolazi samo u

spomenicima pisanim u cakavskim predjelima, to je sasvim opravdano s Miklosicem reci, da

HRVATSKI ISTO ZNACI STO I CAKAVSKI I OBRATNO. I kako nam na drugoj strani

svjedoce svi stari pisani spomenici, da se u svima predjelima, koji su bili duze ili krace vremena

dijelovi srpske drzave, govorilo samo STOKAVSKI i da se u ovim predjelima upotrebljavalo

SRPSKO IME I ZA NAROD I ZA JEZIK, takodjer i u ono vreme dok nije bilo drzavne

zajednice sa Srbijom, to je opet opravdano s Miklosicem kazati, da su STOKAVSKI I SRPSKI

DVA TE ISTA POJMA." Ovoj naucnoj tvrdnji priznatih filoloskih autoriteta ide u prilog i ta

okolnost, sto i danas kajkavski Hrvati oko Varazdina zovu svakog Stokavca-Vlahom, bez obzira

da li je on pravoslavni ili katolik (Vidi o tome raspravu o "Vlasima" u "Obzoru" za 1880.g.pod

prim.5).A evo sta Vezic u "Nevenu" za 1855.g.kaze:"Hrvati, kako rekoh uvdose i sami jezik

stokavski, akoprem ih je to stalo i stoji neizmjernoga truda, jer im je od svagdanjega domacega

govora dosti daleko"

Sta vise, glavni radenik na preporodjaju hr.knjizevnosti i hr.knjiz.jzka, slavni Dr.Ljudevit Gaj

ovako je izrazio se o odnosaju hrvatskog (ilirskog) knjizevnog jezika prema sprskom jeziku: "Ta

sav sviet zna i priznaje, da smo mi knjizevnost ilirsku podigli, nu, nama jos niti izdaleka nije na

um palo ikada tvrditi, DA TO NIJE SRPSKI VEC ILIRSKI JEZIK, pace ponosimo se i hvalimo

Bogu velikomu, sto mi Hrvati s bracom Srbljima sada jedan knjizevni jezik imamo."(Danica

hr.,slav. i dalm. za 1846.g.,p.124,br.31)

13.

Posljednji predstavnik "zagrebacke skole" koji je bio za to da se knjiz.jezik hr vise priblizi

kajkavskom i cakavskom narjecju, Adolfo Veber Tkalcevic je 29.nov.1885.g.na glavnoj skupstini

Matice Hrvatske rekao i ovo:"Opazam da njekoji mladji nasi pisci, sve to vise prianjaju uz nacin

pisanja, KOJI SE OBICNO ZOVE SRPSKI.."

Profesor Fr.Markovic opisujuci zivot Veberov zavrsio je ovako: "...pak ako mu i jest protivna

STRUJA VUKOVA OTIMALA POD KRAJ ZIVOTA POBJEDU, ne ce ga minuti zahvalna

uspomena potomstva."

27

14.

Iz uvjerenja, da Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji isto tako imaju prava nazivati novi knjizevni hrvatski

jezik - svojim srpskim imenom, upotrebio je i sam Ivan Mazuranic, u predstavci Banske

Konferencije u Zagrebu od 27.nov 1860.g.za taj jezik naziv "HRVATSKO-SLAVONSKI",

moleci da se prema patentu od 7.aprila 1850.g. uvede u sve javne poslove; a u LVIII.cl.Hrvatsko-

Slavonskog Sabora od 1861.g. u 1.nazvan je taj jezik "JUGOSLOVENSKIM". Tako se tu veli:

"Jezik JOGOSLOVENSKI Trojedne Kraljevine(hr,dalm i slav), za jedino i iskljucivo sluzbeni

jezik u svih strukah javnoga zivota." Medjutim u Bosni i Dalmaciji danas je pravilniji stanoviste

zauzeto u nazivu naseg zajednickog jezika. Tamo se on zvanicno naziva "srpsko-hrvatskim"

jezikom. Zemaljska Vlada u BiH I 14.OKT.1907.g. je ponovila naredbu, da za zemaljski jezik,

bez izuzetka, ima vrediti samo zvanicni naziv "srpsko-hrvatsk jezik". Slicno je i u Dalmaciji.

Tamo se npr. u okruznici zemalj. namjesnistva od 18.maja 1893.g.br 1998-p.2.kaze: "U

natjecajima na mjesta uciteljska kod osnovnih i gradjanskih skola, u kojima je nastavni jezik

SRPSKI (ili hrvatski) ima se ovaj nazvati: "srpsko-hrvatskim" itd.

15.

Skoro iskljucivo, svi istorijski spomenici na srpskom jeziku pisani su cirilicom, a tek nekoliko

najstarijih vremena nalazi se i glagolicom napisanih. Cirilica je zajedno sa srpskim jezikom

vladala i u Dubrovniku, Dalmaciji, Primorju, Bosni i Hercegovini, pa je i postala diplomatskim

pismom turskog,ugarskog i rumunskog dvora. Njen je ugled uvjek bio vrlo veliki, na cijelom

Balkanskom poluotoku, i daleko preko granica njegovih, a najveci je bio od XV-XVIII v., te iz

toga doba srecemo dosta istorijskih spomenika cirilicom pisanih i po juznim i istocnim krajevima

Hrvatske. Tako cirilicom pisu knezovi Nepelici, Talovci, Ivan (Anz) Frankopan, Keglevic i dr. a

u najnovije doba naucno je ustanovljeno, da je i Nikola Jurisic uvjek samo cirilicom potpisivao

se, pa i na zvanicnim drzavnim aktima, iz cega se vrlo vjerovatno izvodi, da on drugog pisma ni

poznavao nije. Nu, u sjeverozapadnim krajevima hrvatskim, gdje nije mogao stici uticaj srpski,

nije se ni cirilica nikad upotrebljavala, sve do dolaska Srba u te krajeve, a kad se Srbi i tuda

naselise oni su i dalje cirilicu kao svoje narodno i crkveno pismo upotrebljavali, isto kao i na

starim ognjistima svojim.

16.

Cirilica je takodjer od pamtivjeka u velikom postovanju i upotrebi bila i kod slavonskih i BiH

katolika i muhamedovaca. Ovi potonji upotrebljavali su je redovno u svojoj medjusobnoj

korespodenciji i korespodenciji sa krajiskim austrijskim i drugim zapovjednicima, pa je nalazimo

i na muhamed. nadgrobnim spomenicima. A katolicki fratri, vec od XVI v., pocinju stampati

svoje knjige za rimokatolike po Herc.,Bosni i Slavoniji srpskim jezikom i cirilicom, koju izricito

NAZIVAJU SRPSKIM PISMOM. Npr. "PLAC BLAZENE DIVICE", koji je u prevodu fra

28

MATIJE DIVKOVICA iz Jelaska izdan u Mlecima 1630.g. Tu se vec u naslovu veli: "koi plac

ispisavsi sarpski, i istavivsi mnoge stvari bogoslovac fra Matie"...

17.

A u jednoj drugoj knjizi, u kojoj su, kako izgleda skupljena i stampana sva djelatoga vrednog

fratra, nalazi se, pored pomenutog "Placa", jos i "Versi kako Abram po zapoviedi Bozioi hotiase

prikazati na posvetilisce jdinago sina svoga Isaka. Koe versi ispisavsi SARPSKI i ispravivsi

mnoge stvari..."za tim opet "Pocinu razlike molitve veleliepe i korisne...Koe molitve skupi i

iztomaci iz diackoga jezika u BOSANSKI JEZIK SARPSKIM SLOVI boni bogoslovac fra Matie

Divkovic iz Jelasak" i dr.

18.

Slicna takva izjava nalazi se i u knjizi "Nauk krstianski", koji je izdan u Mlacima 1611.g. Tu se u

dozvoli mletacke cenzure za stampanje te knjige veli : "...i vidjese da u knigah, koe se zovu Nauk

Karstianski, pisan JEZIKOM SLOVINSKIM SLOVI SARPSKIMI fra Matie Bosnjanina. I u

knigah ot zlamenaja gospoina istoga fra Matie istiemi slovi (sarpskimi) i u isti jezik... koia

zlamenia pripisao iz diackoga jezika u jezik slovinski i slovi sariskimi..."

19.

Kasnije su neki fratri napustili cirilicu i od druge polovine 18.v. poceli, svoje knjige za narod

stampati latinicom, ali narod te knjige nije imao rado, jer je on volio svoje staro SRPSKO pismo i

nikako ga nije htjeo napustiti. Zato u pocetku 18.v. pocinju opet neki fratri svoja djela stampati

cirilicom, ali je vise iz vjerskih obzira ne nazivaju srpskim nego prvo NASIM, pa zatim

BOSANSKIM i ILIRSKIM pismom, isti kao i jezik svoj i svoga naroda. Tako

npr.1704.g.stampao je u Mlecima fra Stipan Nancanin pl.Margitic knjizicu "Ispovied karstianska

i nauk". U zanimljivom predgovoru te knjizice on izmedju ostaloga rece i ovo: "U nas u Bosni

neima redovnika aliti ubo malo, koi ne umie tri, ali cetiri iezika i mnoge su knige stampali i

iztolmacili u iezik bosanski, aliti slovima latinskim, a veci dio ot puka ne umie u ona slova, i nasi

je stampa ostavljena i zabacena posli Divkovica i Posilovica, a veoma su potrebite knige u Bosni

u nasa slova i u nas jezik...

A u knjizi toga fratra "Fala ot sveti, aliti govorenia ot svetkovina zablizeni priko godisca", koja je

1708.g.stampana u Mlecima, rekao je pisac, da je tu knjigu cirilicom nastampao zato, sto neuki

ljudi (ubogi ot nauka) "...ne umiu razliki jezika, ne umiu sciti kniga ni slova latinski, pa se ne

mogu izvitovat, da ne imaiu kniga u slovu i u jezik bosanski."

20.

Kao sto je bilo u Bosni bilo je i u Slavoniji. I tamo je cirilica od pamtivjeka i medju katolicima

29

vladala. Vidi u Fr.Miklosica - Monumenta Serbica, p.494., gdje se prevodi cirilicom pisano

pismo u BRODU NA SAVI. Reljkovic "Satir" takodjer nas o tome uvjerava (pp.54 i 62-63).

21.

Ignjat Brlic, u svom predgovoru njemackim jezikom pisane gramatike od 1833.g., napomenuo je,

da je u FRATARSKOJ KNJIZNICI U NASICAMA vidjeo sve do 1721.g. manastirske racune i

nacrte za propovjedi pisane CIRILICOM.

22.

U Slavoniji, medju rimokatolicima, pocela je da istiskuje cirilicu - latinica tek od DRUGOG

DECENIJA 18.v., kada su poceli u nju dolaziti svjetovni svestenici i kaludjeri rimski iz Hrvatske,

nu mi imamo podataka, da su se FRANJEVCI tome opirali i u CETVRTOM DECENIJU TOGA

VIJEKA. Tako npr.franjevacki provincial LUKA KARAGIC izdao je 1.jula 1736.g. okruznicu na

sve manastire i fratre njemu potcinjene, u kojoj u tacci 6., POD PRETNJOM STROGE KAZNE,