STAROHRVATSKA ARHITEKTURA VLADI MIR GVOZDANOVIĆ

MALA ARHITEKTONSKA BIBLIOTEKA

Vladimlr Gvozdanović

STAROHRVATSKA ARHITEKTURA

Izdavačka djelatnost Saveza arhitekata Hrvatske

IZDAVAČKA DJEL.11TNOST SAV.EZA ARHITEKATA HRV.ATS1<E

Zagreb, Trg Republiika 3/1 Tel. 35-787, 35-729

Za izdavača :

DARKO YENTURINI

MALA ARHITEKTONSKA BIBLIOTEKA

Glavni urednik:

MLADEN VODIČKA

Prelom: BORO PAVLOVIĆ, DARKO VENTURINI

Tistik: ~l>tROĐN:A. ' 'FtSKA~A -l<!l!JTINA

Vladimir Gvozdanović

STAROHRVATSKA ARHITEKTURA

ZEMLJA MALIH KATEDRALA

Na prošlogod.ifojem rujanskom Kongresu povjesničara umjetnosti u Splitu koji nam je bio ,potreban i s toga da samii uvidimo što ima.mo i da se uvje.rimo u to da su naše slutnje i tlapnje o,pravdane, čuo

sam uz čašicu vina na BeUe vue, rivi je ·to bilo n Grad.s.kaj kavani rrn Narodnom nrgu od naših gosti,ju što je naša domovina: »pa to zmlja vel-iča.nstvnih malih katedrala«.

Deh, parla basso - kaže Dante. Nisam se wudio glasno izreći tu mi­sao, koja je u meni i ranije tinjala i gasila se u moru šutnje i pri­zemnosti svakidašnjice. Dobri stari Dante, čiji je jedan jedini prijepis Commoeđiee nađen uostalo.m nedaleko ,odavle u popisu ostavšti,ne zadarskog trgovca - još za vr,ije,me Danteova života. Govori Uše rekoh sebi, Ujepe rečenice dolaze na golubljem le.petu! Bit će da tako nekako i jest, a imia nešto od toga .u j.đnom pismu, recimo službernom tekstu Svetog pisma koji je uostalom redigirao (Vulgata) sveti Jero­nim iz Strigove o.liti staroga Stribona, što će reći u Međimurju. Parce mihi do.mine quita Dalmata (seu Oroata) sum. Pi-sani g.lagoljicom,či­

je podrijetkLo još nismo odgcmetmuli, jer je očito starija od njezinih pronalazača o čemu nam svjedoči i naipis CCrnori.znica Hrabra, koji kad se malo bolje pro.štije i sam kaže »da prežde ubo Slovene :,lov, črtami i .reza1Ini pisahom«. a či,ji, naročito ,uglati hrvatski, uglati obli­ci nastali od klesanja u kamen izazivaju podsjećanja i na armensko i k.optsko i g.razijsko i no.rmwnsko ,pis.mo, ,kao i neki tlorisi njiho.vih crkvica također. A ni Perzija.sa šahovskim grbom i turopoljsko-nelipi­·vskih nošnjama na Kserksovu grobu nije ,tako daleko, kao ni Azov s grobovima Huuratha, a;ko li nećemofP7'e.zreti nauku za olju prgod­nih lege.nd.i jedne apologetske prigodne kao što su makedonska ili panonska teza postavku tz. starot(crkveno)slaven.gko jezika.

Ali, umiri se, reče mi onaj sokratsloi unutarnji Daimon. Saberi se i pogledaj to čudo: ovdje doista i.z zemlje niču poput kristala iz kaosa te male katedrale.

Ime im je - legija, a naziv starohrvatska arhitektura kao stilski izraz koji je eto,pod mladom hrvatskom povjesničaru umjetnosti kao njegovo prvo veće znam,stveno djelo pu,bliciran po prvi put sastav.no na jednom mjstu.

Ovogodišnja proslava čuvene povelje Petra Krešimira IV koji je pred ravno 900 godina izdao ce,rtifikat o tome čija je istočna obala Jadrana nazivajući ga našim morem »Mare nostrum«, taj povjesni dolcument, čiju obljetnicu zabilježila je arpćenarocLno slavlje »Dana Jugoslove.n­ske mornarice« rujna mjeseca baš u Nin, otkopala je ispod ruina Nina pod Rimskim ruševinama i dosad nepoznati helenski Nin kao dioViše grčke države. A koliko još toga leži pod ledinom? Urbanisti Zagreba, izradili ·su kao poklon našem Ninu regulacioni plan uređenja starog i novog Ni.na: te smo na pragu pitanja regional­nog planiranja i Srednjeg Jadrana čimebi se već postavljni plam Juž­nog Jadrana i Istre sutrt ,povezao u jedinstveni sklop u kome se arhitektura starohrvatskog doba javlja kao jedan od nesumljivo naj­

važniji swpstrukcija.

Mi na njima da.kle konstruirnmo .i di:o naše budućnosti.

I skoro savjetovanje i izložba glagoljice povezana je uz njih. Ovi kameni dokumenti govore -sami. Pustimo ih da govore. Saxa loquntur ! Ovaj znanstve,ni rad je oči.to zavrijedio da bude prva knjiga jedne nove biblitoe,ke, nazvane Mala arhitektonska biblioteka, kojoj će se ujedno pridružiti i VeHka arhitektonska bibUtoeka. Tko da im ne poželi sreću?

Boro Pavlović mjeseca kolovoza u vigiUju proslave u Ninu

UMJESTO PREDGOVORA

U Splitu je od 22 - 26. rujna 1968. održan Kolokvij Interna­cionalnog Udruženja historičara umjetnosti i arheologa (CIHA). Naša je zemlja bila počašćena organizacijom skupa svjetskog značenja, pružena nam je prilika da pokažemo naše tradicio­nalno gostoprimstvo, a našim učenjacima - pošto je Kolokvij prvenstveno raspravljao o problematici srednjovjekovne um­jetnosti na istočnoj obali Jadrana - da iznesu značajne nauč­ne rezultate i dostignuća.

I sami spomenici imali su izravne koristi. Mnogi su očišćeni, pometeni, dotjerani. Negdje su učesnici vidjeli još neosušenu žbuku svježih popravaka.

Stranci - među njima i velika imena suvremene medijevali­stike - Jean Hubert, Sergio Bettini, Louis Grodecky, Thomas Bogyay, Rene Crozet - očito su već prije, uglavnom iz litera­ture, poznavali umjetnost naše obale i bili spremni na umjere­na iznenađenja. No stvarnost je daleko premašila očekivanja. Već prvog dana, poslije još pomalo skeptičke šetnje Splitom, posjet Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika razbio je ne­povjerenje i suzdržanost. Od tog časa naši se gosti pretvaraju u entuzijaste. Ne zadovoljava ih bogati program posjeta spo­menicima i zbirkama Splita, Solina, Trogira, Šibenika, Zadra i Nina. Traže još više, žele vidjeti »sve«. I na kraju priznaju: Ako je umjetnost istočne obale Jadrana - u prvom redu bo­gati predromanički sloj - bio do sada marginalno prisutan u umjetničkoj povijesti Evrope, od sada stupa ova »terra inco­gnita« punopravno u krug evropskog umjetničkog stvaranja.

Kao dragocjen i neotuđiv dio. Tako je otprilike u završnoj ri­ječi izrazio misli naših gostiju Andre Chastel, sekretar Među­narodnog udruženja: »Volimo i cijenimo našu umjetnost, ali se nismo nadali tako visokoj i iskrenoj ocjeni«.

9

Ovdje će biti govora o osobito vrijednom dijelu tog nasljeđa, o starohrvatskoj umjetnosti, posebno arhitekturi, koja se ras­cvala u vremenu od dolaska Hrvata do kraja vladavine narod­ne dinastije, prvenstveno na velikom dijelu istočne obale Ja­drana. Stvarali su je Hrvati zajedno s ostacima zatečenog etno­sa - pretežno romaniziranih Ilira, što su se po dolasku Slave­na održali u nekim dalmatinskim gradovima, da bi se već to­kom srednjeg vijeka stopili s doseljenicima u jedinstven narod.

Kao što su ostaci carske Dalmacije ubrzo našli »modus vivendi« s doseljenicima, tako se uskoro ostvarilo jedinstvo na kultur­nom i umjetničkom polju, u kojem nema razlike između ostva­renja gradova i zaleđa. Taj umjetnički jezik nazivamo s pra­vom starohrvatskim, jer ga koriste i stvaraju u najvećoj mjeri Hrvati. Oni su zajedno sa slaveniziranim potomcima Romana bili njegovi vjekovni b ašU oici i čuvari. Stilski, to je umjetnost predromanike i rane romanike, srodna bliskim strujama u Evropi i osobito u jadranslcom bazenu i nj egovoj užoj pozadini. Naravno, ne bez posebn ih crta, š lo dlikuju umjetnost svakog naroda i religije od istovremenih i stilski bliskih izraza. Istraži­vači naše najstarije umjetnosti još nisu rekli posljednju riječ.

Ne postoji niti neki noviji cjelovitiji prikaz. Mnogi značajni naučni rezultati se kriju porazbacani po stručnim časopisima, objavlj.enim i n eobjavljenim disertacijama, referatima, rukopi­sima. Kolokvij CIHA-e je nesumnjivo pružio novi impuls radu na ostvarenju reprezentativnog, naučno fundiranog i bogato ilustriranog prikaza. adama se, takav će se uskoro pojaviti.

U međuvremenu ova knjižica ima skromnu namjeru, da nas podsjeti na postojanje nekih vrijednosti naše umjetničke baš­tine, na vrijednost kojih često nismo svjesni, koje dovoljno ne poznajemo niti ne cijenimo.

Nisam imao ambicije da učim stručni znanstveni pregled, ali sam se držao utvrđenih znanstvenih činjenica. Knjižica nema ni esejistička-kritički karakter. Prvenstveno sam želio sakupiti na jednom mjestu osnovne historijske, estetske, topografske i bibliografske podatke o starohrvatskoj arhitekturi.

Ukoliko ovaj rad posluži kao vodič onima, koji žele pobliže upoznati ovaj, u svjetskim razmjerima neprocjenjivo vrijedan dio našeg nasljeđa, smatrat ću da je ispunio svrhu.

Vladimir Gvozdanović magistar povjesti umjetnosti

10

L·

I·

>-l.

((

r-1-

l-

ri La ;;t u ti. >g H­,č.

Ill

La, )i­iu to ti.

as lŠ­ne

ali na ,iti e i

iže lan STAROHRVATSKA UMJETNOST

MUZEJI STAROHRVATSKE UMJETNOSTI

Gdje da tražimo umjetnička djela? Najjednostavniji odgovor: u muzejima! Starohrvatski spomenici zauzimaju također svoja određena mjesta u zbirkama i muzejima. Najvažniji se nalazi u Splitu - punim imenom Muzej hrvatskih arheoloških spome­nika u sklopu Instituta za nacionalnu arheologiju Jugoslaven­ske akademije znanosti i umjetnosti. Kao pravi muzej, to nije samo »spremište«, već aktivna ustanova. Provodi arheološka istraživanja, te iz godine u godinu povećava već danas bogati inventar. Očekivali bi da takva ustanova, pod pokroviteljstvom i u sjeni golemog autoriteta Jugoslavenske akademije posjedu­je primjernu muzejsku zgradu, te povoljne uvjete za rad.

Nažalost, baš je suprotno.

Od osnutka - u Kninu 1893. - muzej je sedamdeset godina besku­ćnik. Pod upravom osnivača - fra Luje Maruna - životario je do 1933. u Kninu - bez pomoći, bez dotacija, bez priznanja. Od te godine vodi ga današnji direktor - akademik Stipe Gunja­ča - jedan od naših najzasluženijih arheologa svih vremena.

Njegovom je snalažljivošću muzej 1942. prebačen u Sinj i spa­šen od zlonamjernih prstiju fašističkog okupatora. Poslije oslo­bođenja seli u Split, što takvoj ustanovi i pripada kako zbog vrijednosti materijala, kojeg pruža publici, tako i zbog uvjeta za daljnji rad.

13

Problem smještaja međutim nije riješen. Muzej je otvoren, pa zatvoren, da bi jesena , zahvaljujući upravo Kolokviju CIHA-e dobio opet stalnu postavu i otvorio dio materijala javnosti. Ipak je to samo provizorij. Nehat u kultmi pretvara se u kulturnu sramotu, kako je tačno i kratko precizirao S. Lipov­čan u omladinskoj reviji »Polet<,, pozivajući se na otvoreno pismo Antuna Augustinčića, Petra šegedina i Mirka Božića još od 31. I 1964.

Sadašnja postava, atraktivna usprkos ograničenosti prostora i sredstava, J?ruža posjetiocu jelovi t uvid u starohrvatsku kul­turu. Muzej izlaže kartu osnovnih nalaziš ta, makete S. Spasa na vrelu Cetine, S. Križa u Ninu, S. Trojice u Poljudu kod Splita, posjeduje golemu zbirku kamenih spomenika pleterne skulp­ture i rijetke dragocjene primjere figuralne plastike iz pred­romantičke epohe. Izložen je samo najbolje sačuvan dio ovih spomenika. Iz pojedinih dijelova kamenog crkvenog namještaja rekonstruiran je interijer logitudialne starohrvatske crkvice.

Među kamenim spomenicima je od posebne vrijednosti tako­zvani »Arhiv u kamenu« .Najznačajniji ulomci nose titulaciju »dux« ili »rex« »Cbroatorum« kao primjer s Branimirovim (879- 892) imenom iz šopota kraj Benkovaca. Natpisi devetog stoljeća predstavljaju n ajstariji slavenski epigrafski materijal uopće, a i malo koj i »napredniji.« narod može se pohvaliti nat­pisima u to ranosrednjevjekovno doba.

Poseban je ponos muzeja zbirka starohrvatskog nakita, dijelom i od plemenitog materijala. Naušnice svih tipova i oblika (3500 komada), prstenje, ogrlice, privjesci, dijademi. Zatim bogata zbirka oružja - mačeva, vršaka strelica i kopalja, bojnih sje­kira. Primjerci prekrasno ornamentarnih ostruga koroliniškog tipa, koje nadmašuju kvalitetom sve suvremene evropske pri-mjere. Konačno predmeti svakodnevnog života - lonci, tave, t , barilca, nožići, kresiva, žrvnjevi, ostaci tkanina. š

Reprezentativan presjek kroz materijalnu i duhovnu kulturu naših predaka.

I mnoge druge muzejske ustanove na našoj obali posjeduju ranosrednjevjekovne zbirke. Zadarski arheološki muzej izlaže krasnu kolekciju arhitektonske plastike ornamentalnog i figu­ralnog karaktera iz Zadra i okolice, makete zadarskih predro-

14

s

z

s lJ

L

) (

"

i l­a l,

>­l­h a

)­

u n ,g 11 t-

n )0 ta e­>g ~i-e,

r

ju že ;u­·o-

rnaničkih spomenika i nešto grobnih nalaza. Zbirka se ističe ukusnom i preglednom postavom, a osobito se ponosi plasti­kom zadarskih crkvica S. Lovre i S. Nedjeljice.

Znatna zbirka predromantičkog kamenog materijala se nalazi u dubrovačkom muzeju >)Rupe«, zatim u dva Japidarija u Stonu (u gradu i kod S. Mihaj la) . Lapidarij sa spomenicima pleterne plastike ima šibenik i Trogir (nije još izložen sav trogirski materijal, čeka na sređivanje). Lijepu muzejsku zbirku s frag­mentima pleterne skulpture i grobnim nalazjma posjeduju kra­ljevski grad Nin. Biograclska zbirka, godinama zatvorena, opet se formira. Najvredniji kompleks predromantike na Sjevernom Jadtanu čuva muzej grada Osora. Tu je čitava riznica pred­romantičke i romantičke plastike. Muzej je nažalost, zbog dotrajalosti zgrade zatvoren za publiku .

Neka budu spomenute i bogate ranosrednjevjekovne zbirke Arheološkog muzeja Istre u Puli, premda e ovaj pr ikaz neće potanje pozabaviti tim najzapadnijim dijelom Hrvatske.

Zagreb također čuva vrijedne predmete predromantičkog raz­doblja. Nedostatak originala nadoknađuje donekle »Glipoteka« s od.lijevima najznačajnijih spomenika skulptw·e. Arheološki muzej posjeduje značenje zbirke Slavena-Avarske i bjelobrdske ranosrednjevjekovne kulture Panonske Hrvatske, rijetke pri­mjere pleteras tog područja kao i neke vrijedne spomenike fa Dalmacije poput Branimi.rovog natpisa iz Muća (888. godine) . Makete, r ekonstrukcije i arh'tekton ka p lastika nam pomažu da stvorimo sliku o arhitektmi. No prav njen muzej - veliki muzej na otvorenom - jest zemlja sama.

O postavi tog muzeja najbolje govori pogled na kartu. Puni kružići označavaju mjesta gdje se očuvao jedan ili više arhitek­tonskih spomenika, prazni označuju položaje gdje nalazimo ru­ševine ili tragove arhitekture, ili fragmente arhitektonske pla­stike. Karta nam pokazuje veliku koncentraciju u trokutu Split - Knin - Zadar. To je i razumljivo. Ovdje je bila najbolja zemlja. Tu su doseljenici, prvenstveno agrarno stanovništvo, imali najpovoljnije uvjete za život, tu su centri stare hrvatske države - Kliška župa ili Podmorska na plodnom Salonitan· skom polju u splitskom zaleđu, dolina Cetine i okolina kra­ljevskog grada Knina, pozadina najvažnijih starih hrvatskih

15

gradova Nina i Biograda. U to područje uklapaju i teritoriji najznačajnijih dalmatinskih gradova - Splita, Zadra i Trogira.

Simetrično s obzirom na spomenuto područje, u južnom i sje­vernom J adranu nalazimo dva sekundarna centra - južnodal­matinsko, najgušće koncentrirano na kasnije područje dubro­vačke astareje, te kvarnersko na otočnom sklopu Krk - Rab - Osor.

U unutrašnjosti zemlje možemo govoriti samo o mjestimičnim nalazima, koji su međutim to zDačajniji za potpunu sliku o rasprostiranju starohrvatske umjetnosti.

Karta ne pretendira na potpunost.

Neki nalazi nisu detaljno proučeni niti obavljeni. Velik dio terena treba jaš pobliže istražiti. Očekuju nas zacijelo brojna ugodna iznenađenja kao u Dalmaciji - kolijevci stare hrvat­ske države - tako i u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Na karti su zabilježeni i neki lokaliteti izvan granica SR Hrvat­ske. Ti su u prvom redu s teritorija zapadne Bosne, koja je u srednjem vijeku dugo vremena činila sastavni dio Hrvatske, te neki spomenici Boke, koji pokazuju stilsko jedinstvo s ostalim južnodalmatinskim područjem.

16

-

roVIJEST I ARHITEKTURA

pozornica starohrvatske arhitekture je teritorij stare hrvatske države. Vrijeme - deveto do jedanaesto stoljeće.

Hrvati su doselili u današnju postojbinu na prelazu šestog i sedmog stoljeća. Bio je to samo ogranak velikog hrvatskog ple0

mena, koje se pod pritiskom Avara raselila u različitim smje­rovima. Toponomastika, arheologija te konačno šturi historijski izvori bilježe tragove hrvatskog imena oko Krakova, u Saskoj, u Moravskoj na Gornjoj Labi, u istočnim Alpama, među ruskim plemenima u istočnoj Galiciji. Oko Krakova postoji još sigurno u desetom stoljeću »Bijela Hrvatska«.

Arheološki nalazi frapantno potvrđuju hrvatsku dijasporu. Srod­nost zvjezdastih naušnica iz čađavice u Podravini i analognog materijala u Galiciji, Urdelju, Ukrajini, Slovačkoj dovodi se upravo u vezu s pravcima ove seobe. Datira se ovaj nalaz na sam prelom stoljeća, te je po svoj prilici najvažniji spomenik jugoslavenskih naroda iz vremena seobe i prvi znak njihova pristupa na područje Jugoslavije.

Od svih slavenskili naroda prodrli su Hrvati najdublje do cen­tara stare antikne civilizacije. Tu, u Dalmaciji i Panoniji dizali su se nekoć slavni gradovi - Salona, Narona, Siscia - zadnji odbljesak sjaja jednog carstva i društva na izdisaju. Upad Sla­vena i Avara označio je i službeno kraj antike na Balkanu.

17

Romanizi.rana civilizacija kao i romanski etnos ograničavaju se na životarenje iza zidina nekolicine obalnih gradova, koji su, zahvaljujući položaju, nekako preživjeli prvi uništavajući nalet »barbara«.

Uskoro započinje i obračun Slavena s Avarima, te ovi za nepuna dva stoljeća nestaju s pozornice svjetske povijesti.

Ne znamo osobito mnogo o umjetničkom stvaranju, a pogotovo o arhitekturi tokom prva dva stoljeća života u novoj postojbini.

Utvrđenja - gradišta, nastala dijelom i u doba tik poslije seobe nisu još istražena. O njima imamo tek grubu sliku. Bile su to zemljane utvrde okružene opkopom i nasipom, drvenom ogra­dom te vijencem prijetećih zašiljenih kolaca - »ostrogom«.

Iza ovog zaštitnog pojasa su se krile drvene nastambe. To je općeslavenski način stanovanja, poznat i narodima zapadne Evrope. U kontinentalnoj Hrvatskoj gradišta se podižu daleko u srednji vijek. Nalazi na rijetkim lokalitetima, koje je dotakla lopata arheologa, govore katkada - kao u Mrsunjskom Lugu -· o već razvijenoj kulturi života i stanovanja.

Pojava izgrađenih umjetničkih ostvarenja neobično koincid.ira s prvim čvršćim historijskim osloncima, koji ujedno označuju stvaranje određene državne organizacije. Nije to osamljena po­java. Afirmacija umjetnosti ranog srednjeg vijeka - umjetno­sti u čvrstom, neprolaznom materijalu - poklapa se s izgrad­njom državnog aparata. Može se to promatrati kod Langobarda. Vizigota, Burgunda, Franaka - svih tih lutalica seobe naroda, što se ugnjezdiše na ruševinama »vječnog(< Rima. Ova pojava odgovara i vremenu - sad dužem, sad kraćem - potrebom za svladavanje osnovne tehnologije, kao i vremenu karakteris­tičnog srednjovjekovnog braka crkve i države.

Nije s toga čudno da se uz prve pojave imena hrvatskih knezo­va javlja umjetnost u kamenu. Jedan od prvih spomenika, poz­nata Višeslavova krstionica, stilskim karakteristikama srnješta­va vladavinu kneza Višeslava oko 800. godine.

U primorskim dijelovima Hrvatske imali su znatnu ulogu u razvoju umjetnosti dalmatinski gradovi. Ovi čuvari nekih ko-

18

ris~h ~d)eka umjetničkih i tehnoloških znanja starog svijeta se JaVlJaJu ponovno kao značajni faktor. Luke su živjele od mora - otvorene moru, otvorene vezama i kontaktima. Pi·emda je djelovanje saracenskih gusara svelo sredozemnu trgovinu na niske grane, gradovi zadržavaju u svojim rukama izvjesni tran­iitni promet na razmeđu istoka i zapada. Porast će im važnost kada, poslije pada Ravenskog egzarhata pod udarcima Lango­barda (751), Dalmacija postane zapadna predstraža carstva i važna karika za vezu sa zapadnom i srednjom Evropom. Izrai je umjetničke kreativnosti gradova (fragmentarni pokušaji po­stoje i ranije) monumentalni S. Donat u Zadm, kompleksan objekt čvrste zatvorene mase i silhuete, te grandiozna artikuli· ranog dvokatnog interijera, u kojem se osobito snažno doima visoki donji kat. Donat (oko 800.) je grub u detalju, izveden nepravilno, bez preciznih poznavanja tehnika antiknih majstora.

No surova implicitna snaga, jedinstvo prostornog-plastičnog iz­raza, stavlja ga barem uz bok snovima o povratku (zauvijek izgubljenoj antici poput rotonde u Aachenu. Donat je djelo nove Evrope, dokaz koliko se gledište transformiralo bez obzira na etničku bazu.

Gradovi su zacijelo slali impulse, prave majstore, neke motive. Poticaj je naišao na neočekivan odazov. Već tokom devetog stoljeća pozadina živi intenzivnim umjetničkim životom. Konač­no se stvara jedinstveno umjetničko-stilsko područje, kao što je pretapanjem Romana već duboko u srednjem vijeku udaren temelj jedinstvenom etnosu.

Donat je nastao oko 800. godine ili nedugo iza tog datuma. Tra­gove arhitektonskog stvaranja možemo pratiti približno u isto vrijeme u Panonskoj Hrvatskoj. Pobunjeniku protiv franačke samovolje, knezu Ljudevitu Posavskom, šalje Fortunat, patrijarh iz Grada, majstore za utvrđenje kneževe prijestolnice Sisaka.

Budući da je kontinentalna Hrvatska očuvala vrlo ograničen broj spomenika iz vremena prije romanike, takva pisana svje­dočanstva imaju osobitu važnost. Starohrvatski Sisak je bio dakle bar djelomično utvrđen zidanim bedemom.

Arhitektura se i dalje isprepliće s tokom opće povijesti. Knez Mislav (835 - 845) zida crkvu S. Jurja na Putalju nad Kaštel Sućurcem, a mir s duždom Petrom Tradonikom sklapa u svom

19

~I

dvoru - »curtisu« - u S. Martinu u Poljičkom primorju. Ovdje već postoji crkva posvećena svecu.

Knez Trpimir, prvi vladar većeg formata na kneževom tronu gradi na antiknim razvalinama u Rižinicama pod Klisom crkvu S. Petra s malenim benediktinskim samostanom. Na fragmentu oltame pregrade ove crkve zabilježena je kneževa ime (PRO DUCE TREPIM/ERO). Prvi značajni hrvatski vladar zabilježen na kamenom spomeniku. Knez Branimir ( 879 - 892), vladar posve nezavisne zemlje, bio je osobit propagator umjetnosti.

Natpisi s njegovim imenom su nađeni na četiri lokaliteta -Muću, Ninu, šopotu i ždrapnju. Natpis iz Muća je najraniji datirani starohrvatski vladarski natpis - nosi godinu 888. a na natpisu iz šopota se Branimir javlja izričito kao knez Hr­vata - »dux Cruatorum«. To je prvi neposredni spomen hrvat­skog imena u našim krajevima.

Poznati su i ostaci crkvice S. Luke na Uzdolju, na čijoj je pre­gradi uklesano ime kneza Mutimara (892 - oko 910) s datu­mom 895. godine. Isti je knez posjedovao »curtis« u Bijaćima za Trogirom. Ova se vladavina živo usjekla u pamćenje naroda, predaja je sjajem iskitila skroman arhitektonski sklop. Istraži­vanje u Bijaćima nije iznijelo do sada neke određene konture dvora. Od važnosti je nalaz šest nadvratnika, što svakako go­vori o postojanju više zgrada. U kompleksu je stajala i kapela S. Marte.

Ne znamo tačno kako se u arhitekturi odrazio uspon Hrvatske u prvoj polovici desetog stoljeća. Ne posjedujemo nažalost spo­menike, koji bi mogli povezati uz kralja Tomislava i njegove prve nasljednike. To je doba ujedinjenja primorske i panonske Hrvatske, a Tomislav uz to kao »proconsul« upravlja carskom Dalmacijom.

No na Gospinom otoku u Solinu otkrila je arheologija teme­lje dviju crkava. U jednoj je nađen dio sarkofaga s natpisom kraljice Jelene, žene kralja Mihajla Krešimira II i majke kralja Stjepana Držislava. Druga - još značajnija - crkva je bila grobnica hrvatskih kraljeva. Po natpisu na sarkofagu doznajemo da je Jelena umrla 975. godine. Od crkve-grobnice nije se ništa sačuvalo. Arheološki ostaci su nažalost ponovno zatrpani umje-

20

F sto da budu konzervirani i raskriveni kako bi po svojoj histo­rijskoj važnosti zaslužili.

Stjepan Držislav, zajedno sa sinom Svetoslavom, povezao je svoj spomenik s lokalitetom »Kapitula« kod Knina. Nađene su dvije neoštećene pleterom urešene ploče i na njima usječena

Riječ »kralj« (REX), nažalost bez nastavka, čita se i na ulom­ku iz Morinja kod šibenika. No ovdje se može raditi i o »ne­beskom kralju« (rex celestis).

Polovinom stoljeća, pod vladavinom Petra Krešimira IV, Hrvat­ska se uzdiže do najvišeg uspona svoje moći. Krešimir s punim pravom nosi naslov kralja Hrvatske i Dalmacije. Nije poput Tomislava i Stjepana Držislava samo carski upravljač Dalma­cije, nego istinski gospodar, a bizantski katapan Leon mu je podredni činovnik. Krešimir suvereno vlada morem. U Ninu 1069. dariva zadarski samostan S. Krševana otokom Maunom »smještenim u našem dalmatinskom moru« ( »nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni«).

Kralj je osobito štovao i potpomagao samostane, centre sred­njovjekovne kulture i umjetnosti, ponajviše samostan S. Marije u Zadru, u koji su tradicionalno stupale kćeri najodličnijih hr­vatskih porodica (i vladarskih), zatim samostane kraljevskog Biograda - S. Ivan i S. Tomu. Biograd je u vrijeme Petra Krešimira služio kao prijestolnica, ovdje je bio kraljev dvor i prostrana trobrodna katedrala. Nažalost je grad tokom bw·ne historije više puta sravnjivan sa zemljom, pa je i čudo da se ipak nešto sačuvalo iz njegovog ranog najsjajnijeg razdoblja.

Spomen na nesretnog kralja Slavca, koji je toliko muke zadao hrvatskoj historiografiji, veže se s lijepom crkvom S. Petra u Priku nasuprot Omišu. Taj objekt i danas, uzorno konzerviran i čuvan, podsjeća na događaj prije devet stotina godina.

Arheolozi su otkrili temelje crkve S. Petra i Mojsija u Solinu, gdje se krunio i položio zakletvu Dimitrije Zvonimir.

Kraj vladavine i života ovog kralja odigrava se također u sjeni arhitekture. Po tradiciji - zabilježenoj u kronici popa Duklja­nina - kralj je poginuo zborujući »kod pet crkava na Kosovu«.

21

Arheolozi su zaista na Kosovu kod Knina, u selu Biskupiji, ot­kopali temelje četiri stare crkve, a utvrdili postojanje pete.

Nisu samo kraljevi ovjekovječili svoja imena, povezujući ih uz umjetničke spomenike. Njihov primjer slijede i velikaši. Natpisi po vrijednosti ipak zaostaju za vladarskim. Teže ih je datirati i odrediti pripadnost određenim historijskim ličnostima. Cvrsto je određena ličnost Petra Crnog, plemića iz Splita, Osnivača samostana S. Petra u Selu (Sumpetar) u Poljičkom primorju.

Od te zadužbine s kraja jedanaestoga stoljeća ostali su nažalost samo blijedi tragovi.

Točno možemo identificirati Ljudimira, Zvonimirova župana i tepčiju, dvorskog župana u pratnji posljednjeg Trpimirovića, kralja Stjepana. Kao tepčiju ga spominje natpis na crkvi S. Nikole kod Kaštel Starog, prenesen onamo s neke porušene starije crkve.

Neretljanski vladar, sudac ( »iudex«) Berigoj se bilježi 1050. kao svjedok na ispravi, povezanoj s do danas očuvanom crkvicom S. Silvestra na Biševu.

Na samom kraju starohrvatskog razdoblja nastao je poznati glagoljaški spomenik »Baščanska ploča«, nađena u crkvici S. Lucije u Jurandvoru kod Baške. Na njoj je ubilježeno darova­nje kralja Zvonimira.

Može se još čitav niz spomenika arhitekture povezati uz ime­na vladara i dostojanstvenika, ali smo se ograničili spomenuti samo one, od kojih je do nas došao materijalni ostatak. Druge nam spominju dokumenti, pa će se i neke od njih zacijelo jed­nog dana pronaći. Tako stare listine spominju crkve i samosta­ne na Susku, Rabu, zadarskim otocima, čitav niz objekata u Zadru, i njegovu zaleđu, oko Biograda i Nina, Solinskom polju, Poljicama, sve do južne Dalmacije i dubrovačkih otoka. Histo­rijski izvori su odlučan vodič arheologa pri traženju i locira­nju nestalih objekata. Pokušali smo smjestiti arhitekturu u vri­jeme i prostor - povući osnovne poteze historijskog okvira.

Neka se sada nešto kaže o samim spomenicima. Na prvi po­gled spomenici predstavljaju neobičan konglomerat najrazliči-

22

tijih formata i oblika. Može ih se ipak grupirati u veće skupi­ne i odrediti osnovne zajedničke karakteristike.

Lokacija spomenika slijedi u velikom broju primjera položaje antiknih i kasnoantiknih profanih i kulturnih objekata. Ruše­vine služe kao temelj novim gradnjama, ponovo se koriste an­tikni fragmenti i građevni materijal. Tipičan je primjer ona gomila antiknih ulomaka uzidana u temelje S. Donata. Zidovi se grade jednostavnom tehnikom, primjerenom antiknoj pro­vincijalnoj arhitekturi. Lomljeni kamen utapa se naprosto u znatne količine veziva, stvarnjući takozvana »lijevano zidje«.

Grubost tehnike krije premaz žbukom. Klesani komadi se ko­riste samo (i to ne uvijek) za okvire vrata i prozora, za arhi­tektonsko-plastične detalje. Kamen je osnovni građevni mate­rijal, tek tu i tamo se pojavi. Rijetko - obično u gradovima i njihovoj bližoj okolini - susreću se objekti zidani većim ka­menim komadima i sa donekle pravilnim nizovima. Tek prodo­rom romanike - oko 1100 - javljaju se zidovi pravilnog kle­sanog kvadra. Sakralni objekti su uglavnom orjentirnni zapad­istok, ali ima i odstupanja.

Tlocrtna dispozicija je glavni kriterij na temelju kojeg se pri­stupalo tipološkoj klasifikaciji arhitekture. Razlike su zaista upadljive. Osobito kod grupe manjih objekata, koji sačinjava­ju najbrojniju i najzanimljiviju skupinu.

U šarenilu oblika mogu se zapaziti konture triju osnovnih tipo­loških skupova.

Prvo, tip centralne građevine, okružene vijencem oblih apsida.

Poznajemo osam ovakvih objekata »višelisnog« tlocrta. To su: šesterolisni S. Trojica u Poljudu kod Splita, S. Marija u Tro­giru, Stomarica (S. Ursula) u Zadru, S. Mihajla u Pridrazi, crkva posvećena vjerojatno istom svecu u Brnazima, crkva u Kašiću, crkvica u Kolovarama, istočnom predgrađu Zadra, te osmerolist u Ošlju. Ni jedna se nije potpuno očuvala. S. Troji­ca u Poljudu su zapravo jedini primjeri na kojem možemo proučavati tipske karakteristike. Objekt je sačuvan do počet­ka kupole.

23

U temeljima ili ruše inama su sačuvani objekti u Zadru, Ka­šiću, Pridrazi, Trogiru i Ošlju. Ruševine u Brnazima »progutao« je kamenolom. Crkvica na Kolovarima je poznata iz starih do­kumenata i grafika.

Mogu se rekonstruirati glavne zajedničke oznake.

Oko centralnog kružnog prostora prekrivenog kupolom nalazi se šest do osam približno polukružnih apsida pokrivenih po­lukalotama. Istočna u tom vijencu može biti nešto šira te se u nju stavlja oltar. Ulaz je na zapadnoj strani, ulazna apsida može poprimit i pr avokutni oblik (Ošlje). Prostor dij eli oltar· ska pregrada i to tak o da tri istočne ap ide sačinj avaju sve­tište. Središnja kupola pokriva stožas krov, a polukupole segmenti stošca. U Ošlju ima svaka apsida svoj prozor, u Po­ljudu se prozori nalaze u tri istočne apside. Nisu raspoređeni radijalno, već paralelno. Za ostale primjere nema podataka. Eksterijer je kod svih osim Stomorice dekoriran plitkim polu­kružno uokvirenim nišama, a u interijeru se samo u Ošlju pojavljuju niše polukružni tlocrta.

Sve su to odreda objekti skromnih dimenzija. Promjer središ­njeg prostora iznosi u prosjeku oko sedam, a promjer čitavog objekta oko deset metara.

Drugi, veoma koherentan tip se razvio na obali i otocima južne Dalmacije, od Cetine do Boke te se stoga i naziva južnodalma­tinskim tipom. Broji tridesetak objekata. Neki su dobro saču­vani: S. Petar u Priku nasuprot Omiša, S. Mihajla kod Stona, S . Nikola, S. Luka i S. Sigurata u Dubrovniku, S. Mihajla u Pakljenoj na šipanu, S. Nikola kod Selca na Braču ... Obje­kti južnodalmatinskog tipa su jednobrodni, unutrašnjost je podijeljena u većini primjera na tri jednaka traveja i1i je sre­dnji nešto duži. Ta je podjela označen lezenama, na čijim ka­pitelnim zonama počivaju pojasnice ( dublo). Služe kao poja­čanje bilo bačvastog ili kružnog svoda. Brodu je dodana uža i niža, izvana pravokutna, iznutra polukružna ili pravokutna apsida. Prelaz u svod - polukalota - predvodi se u ovom slu­čaju običnom trampom. Nad srednjim travejem nalazi se dosta često kupolica. Može biti »prava« kupola kao u Priku ili vrlo reducirani i degenerirani oblici kao na dubrovačkim otocima.

24

I

počiva direktno na svodu, a tambur je vidljiv samo iz vana -fiktivni tambur (»kriptotambur kvadratičnog tlocrta, pokri­ven piramidom krovićem. Vrata se nalaze na zapadnoj stra­ni. Prozori su rijetki, veći su i brojniji kod nekih »reprezenta­tivnijih« objekata kao što su Priko i Ston. Neki su osvijetljeni samo prozorom na istočnom zidu svetišta (S. Nikola, Koločep).

Brod i apsidu pokriva dvostrešni krov. Zidovi eksterijera i in­terijera su oživljeni plitkim, polukružno završnim nišama, a kod nekih spomenika se u interijeru javlja u svakom traveju po jedna niša polukružnog tlocrta (Priko, Stan, Kuti). Sistem ra.5članjivanja zida može i i:wstati. Oltarna pregrada dijeli pro­stor u dva dijela tako da svetištu osim apside pripada i travej pred njom. Izuzetno, umjesto na lezenama, pojasnice počivaju' na konzolama (S. !lija, Lopud). I kod ove skupine objekata su dimenzije malene - dužina prosječno oko sedam do deset metara širina oko 4 - 5 metara. Debljina zidova iznosi oko 60 cen timetara.

Gore spomenute crkvice se po kupoli nad kvadratičnom bazom približavaju trećoj skupini. Trećoj skupini pripada niz prili­čno različitih objekata, različitih veličina. Zajednička oznaka im je upravo kupola, podignuta na bazi kvadrata. Zbog razno­rodnosti postoji više podtipova. Sa zajedničkom crtom: izrazi­to centralno rješenje.

U prvom redu je to modificirani oblik grčkog križa, na koji se dodaje potpuno troapsidalno svetište kao u S. Križu u Ninu i porušenom S. Vidu u Zadru. Prostor se organizira strogo cen­tralno oko srednjeg traveja, pokrivenog kupolom na kružnom tamburu.

Sistem polukalota u krakovima križa pokazuju da ova konce­pcija nije daleko od ideje četverolista poput S. Petra u Muću ili trolista s pravokutnim ulaznim krakom poput S. Nikole kod Nina i S. Kreševana na Krku. Bizaran je primjer S. Donat na Krlm: pravokutni ulazni dio, širi kvadratični centralni pro­stor pod kupolom, dvije bočne konhe te polukružna apsida upisana u pravokutnik. To je neka vrsta spajanja S. Križa s trolisnim i četverolisnim rješenjem. Osobitu redukciju pred­stavlja primarna jezgra S. Pelegrina u Savru. čitav se objekt sastoji od kvadratičnog prostora pokrivenog kupolom. Varijan­tu ovog slučaja predstavlja najstariji dio S. Jurja u Ravanj-

25

skoj. Susrećemo jedinstven glavni prostor pravokutnog oblika, pokriven kupolom elipsoidnog tlocrta. Dodana mu je kružna apsida. Tako se zapravo prilagodio kupolni pokrov rudimen­tarnom obliku jednobrodne crkvice. Minijaturna građevina Ra­vanjske je po toj kompoziciji jedna od najoriginalnijih kreacija starohrvatskog graditeljstva. Razmatranom tipu su bliske neke veće i bolje izvedene građevine gradova. Približuju se rješenju upisanog križa, ali je kod nekih jače naglašena težnja longitu­dinalnom usmjerenju.

Akcentuiran križni tlocrt S. Nikolice u splitskom Velom Varo­šu podvlači u eksterijeru križanje krova lađe i transepta. Još izrazitiji primjer je lijepa crkvica S. Lovre u Zadru. U oba pri­mjera svodove podupiru stupovi. Bliska spomenutim oblicima je i majušna kripta »S. Petar Stari« u Dubrovniku.

S. Eufemija u Splitu se naprotiv približava obliku prave male trobrodne bazilike s četiri traveja i kupolom na trećem traveju od ulaza. Od Eufemije nije daleko ni S. Barbara u Trogiru, jedan od najimpresivnijih i najbolje očuvanih spomenika naše rnnosrednjevjekovne arhitekture. To je trobroclna baziličica jedinstvenog prostornog djelovanja. Imala je nekoć nad trećim travejem od ulaza kupolicu. Neka se spomene, da je u Trogiru postojala i crkvica S. Stjepana. Veći srodni oblik je predsta­vljala grobna crkva na Gospinom Otoku u Solinu. Prvi, drugi i četvrti travej su joj bili pravokutnog tlocrta, a treći, koji je nosio kupolu, kvadratičnog. Crkva je imala dva pretprostora - unutrašnji, u kojem je pronađen Jelenin sarkofag, te vanj­ski dvokatni, koji se može rekonstruirati kao portiksa rudime­tarnim tornjevima. Primjer prelaza prema većim, složenim oblicima.

Neki se objekti ne uklapaju u gornju tipologiju: Prava roto­nda je S. Marija na Ižu Malom; S. Ivan u Telašici na Dugom Otoku liči organizacijom prostora južnodalmatinskim građevi­nama, ali ima duboku, oblu apsidu. široke polukružne apside imaju jednobrodne crkvice u Rižinicamn i Uzdolju. Crkvica u Rižinicama je uopće popravljeni kasnoantikni objekt. S. Luka na Uzdolju je složeniji. Izvana ga podupfru na svakoj strani tri snažna kontrafora, iznutra je svod počivao na sistemu lezena.

Jednobrodan s pravokutnom apsidom je S. Juraj u Radunu kod Kaštel Starog. Formatom i općim karakteristikama liči do

26

0 eke mjere južnodalmatinskom tipu, ali je podijeljen u interi­jeru na četiri traveja, dok eksterijer oživljavaju lezene.

prelaz prema složenijim oblicima čini crkvica na Lopuškoj glavici i S. Spas na vrelu Cetine. Objekt karakterizira i.zduženi jednobrodni prostor, te trodjelno svetište. Kod S. Spasa je potpuni trolist, na Lopuškoj glavici je južna obla apsida zami­jenjena pravokutnim prostorom. Građevina je imala pred fasa­dom predvorje ili toranj osiguran potpornjacima. Gotovo pot­puno je sačuvan toranj pred fasadom S. Spasa. Bazilikalnom tipu pripada porušena kratka trobrodna baziličica s kriptom -· S. Necleljica u Zadru.

Posve bizarne primjere predstavljaju dvobrodni S. Petar Sta­ri u Zadru i njemu donekle blizak S. Platon kod Osora s tom razlikom da se kod potonjeg radi o jednobrodnom prostoru s dvije apside. Sudanel kod Segeta ima oblik prema sjeveru u­smjerene polukružne apside izduženih bokova. Ti su oblici za­cijelo uslovljeni položajem nad nekom starijom zgradom.

Ima objekata, koji su se potpuno uselili u raniju arhitekturu. S. Stošija na Puntamiki nadozidala se na modificiranu antiknu cisternu, koja joj služi kao kripta. U ophodni kuloar zidina Dioklecijanove palače smjestila se nad sjevernim vratima ka­pela S. Martina, a nad zapadnim vratima Gospa od Zvonika.

S. Martin čuva jedinu starohrvatsku oltarnu pregradu »in situ« dok se nad drugom možda nalazi najstariji sačuvani zvonik na istočnoj obali Jadrana.

Ako tlocrtni raspored razdvaja spomenike starohrvatske arhitekture, postoji niz konstruktivnih i dekorativnih detalja koji ih zbližuju. Vrata su redovito pravokutna, s kamenim kle­sanim okvirom. U nekih spomenika je okvir ukrašen pleterom (S. Mihajlo kod Stona, portal S. Bartola u Dubrovniku). Spo­radično su sačuvani samo ornamentirani nadvratnici (S. Križ u Ninu, S. Juraj u 1:estinju). Nad vratima može postojati polu­kružni rasteretni luk (Radu). Izuzetno se javljaju figuralni portali (S. Lovro, Zadar). Rupe u pragu za upuštanje krila vratiju sačuvane su u S. Trojici u Poljudu. Prozori su uski i malenih dimenzija. često se sužuju prema vrhu, gdje su zavr­šeni bilo ravno, filo u obliku luka. Veći prozori su obično o­kruženi kamenim pravokutnim okvirom, u koji je urezan lučni

27

...

nadvoj ( S. Mihajlo, S ton). Prozori se pokrivaju trauzena.ma, ~ amenim rešetkama s otvorima u obliku kruga (S. llija, Lopud), romba (Brnazi) ili riblje ljuske (Zadar). Na Lopudu čini tran­zena jedinstvo s kamenim okvirom. Poznat je i oblik potkova. stog luka (S. Donat, Zadar).

Objekti su redovito presvođeni. Pokrov čine različiti kupolasti, polukupolasti, bačvasti i križni svodovi. Izuzetno (S. Nikola kod Nina, S. Kerševan na Krku) se pojavljuju pravokutna rebra ispod kupolastog svoda. Kupola je česta pojava. Podiže se nad kružnom bazom kod višelistih tipova, nad kvadratnom bazom u glavnom kod svih ostalih primjera. Najčešće se krije nad fiktivnim tamburom. Prelaz se izvodi trompama. U slučaju vi­šebrodnib objekata nosač može biti stup (Trogir, Zadar, Split), ili stub (Gospa od Otoka). Stup je često (kao i kapitel i baza) dovučen s antiknih ruševina. Postoje, međutim, kvalitetna ori­ginalna rješenja, kao što su dva kapitela S. Lovre u Zadru ili stupovi i kapiteli klesani su iz jednog komada u S. Nikoli u Splitu. Jednobrodne crkve, bez obzira na tip, pokrivaju često svodom na sistemu lezena i pojasnica.

Pokrov sačinjavaju kamene ploče. Naliježu izravno na svodnu konstrukciju, kako je uobičajeno u mnogo mediteranskih ze­malja.

Vanjski se plašt oživljuje sistemom plitkih, lukovima uokvire­nih niša. Te plitke niše koji put završavaju dvostntkim lukovi­ma (Pdko S. Mihajlo na Lopudu), ili čak trostrukim (S. Vov­ro, Zadar). Niše se pojavljuju be~ obzira na tipologiju. Ima ih i u interijeru, osobito u južnoj Dalmaciji, gdje se katkada kom­biniraju s nišama polukružnog tlocrta. Osim kod južnodalma· tinskih objekata, takve se pojavljuju kod višelistova (Ošlje) i drugih (S. Barbara, Trogir; S . Donat, Zadar). Umjesto niša, na zidovima mogu postojati samo lezene (Radun, S. Donat, Zadar) . Postoji niz objekata nerasčlanjenih zidova. U svodu svetišta nalazimo katkada uzidane vaze, o koje su se, sudeći po kuki· cama, vješali neki predmeti ( S. Barbara, Trogir; S. Trojica, Poljud).

Drugu, znatno manju skupinu sačinjavaju spomenici monumen­talnih dimenzija. Već je spomenuta rotonda S. Donata u Za­dru. Gospa od Otoka predstavlja prelaz prema većim objekti­ma bazilikalnog tipa kao i trobrodna kneževska kapela S. Mar-

28

te u Bijaćima. Zaista monumentalni primjeri ove skupine su s. Cecilija na Supovima i Crkvina u Biskupiji, katedrala u 13iogradu i S. Marije u Ninu.

Ne postoji više ni jedna od spomenutih, a bolje su sačuvani samo temelji objekata iz Biskupije. Zanimljive su osobito S. c ecilija i biogradska katedrala. Prva je prostrana trobrodna troapsidalna bazilika s endonarteksom, nad kojim je možda postojao »matronej« i sa zvonikom u centru zapadne fasade.

Dimenzije su 36 x preko 15 metara.

sam trobrodni korpus sa svetištem je dug oko 25 m. Mjere du­žine i širine korpusa bez svetišta odgovaraju odnosu 1 : 3.

Arkade između brodova podupirala su po tri snažna križna pi­lana. Ti pilani kao i pojava istaknutih zaobljenih kontrafora sa dekorativnom i funkcionah10m ulogom ukazuju na to da je bazilika bila presvođena.

Oko polovine jedanaestog stoljeća to ne bi bio izuzetak, jer se u mediteranske protoromanike (ili »prve romanike« kako je naziva Puig i Cadafalcb, koji se još 1926. godine zalagao za to da se dalmatinski materijal komparira sa suvremenim ostvare­njima sredozemnog kruga) pojavljuju paralelno presvođeni i nesvođeni primjeri s napomenom da je pojava prvih, genetski kasnija. Oblik pilana ne mora apsolutno značiti da je S. Ce­cilija imala svodove, ali ako se u bilo kojoj bazilici starohrvat­skog razdoblja smije pretpostaviti svod, onda je to ovdje. Na sredozemlju su zidari učili zanat svađenja promatrajući broj­ne antikne ostatke. Podrumi Dioklecijanove palače su predsta­vljali pravi udžbenik. Među prostorijama u »podrumima« na­lazimo dva presvođena trobrodna prostora, od kojih onaj u za­padnom dijelu pokazuje sličan raspored nosača i slične propo­rcije kao kod S. Cecilije.

Analogije nalazimo i na biogradskoj katedrali. Poznajemo samo tlocrt, a otkopani ostaci su nažalost neovlašteno uništeni prije temeljitog proučavanja. Katedrala je trobrodoa i troapsidalna, bazilika bez endonarteksa, ali opet s tornjem pred zapadnom fasadom. Dugačka je oko 30, široka oko 17 metara. Dužina bro­da bez zvonika iznosi oko 25 metara. Zidovi su bili gusto oja­čani zaobljenim kontraforima prvenstveno dekorativne uloge

29

(sudeći po slabijim nosac1ma, izmiješanim stupovima i stubo­vima). Proporcije su slične S. Ceciliji, ali je tlocrt nešto manje izdužen. ·

Gubitak spomenutih dvaju objekata donekle nadoknađuje do­bro sačuvana bazilika S. Petra, među vinogradima u idiličnoj Supetal'skoj Drazi, na sjevernoj obali Raba. S. Petar pripada velikoj porodici mediteranskih protoromaničkih trobrodnih, tro­apsidalnih bazilika, pokrivenih ravnim stropom. Arkade dijele unutrašnjost na tri broda.

Počivaju na pet pa1·i stupova. Interijer posjeduje lakoću i pro­zračnost starokršćanskih gradnji. U interijeru se primjećuje karakteristično sljubljivanje apsida tako da ne opisuju puni polukrug, što je pojava kod niza istovremenih objekata. Gole zidove oživljuju prozorski otvori. Srednji brod je tek nešto izdignut nad bočne brodove, pa se interijer osvjetljava samo kroz prozore bočnog broda. To je česta karakteristika crkve­nog graditeljstva na Mediteranu. Dimenzije S. Petra (21 x 11 m) pribJižavaju ga izduženim starokršćanskim objektima.

Razmatranje porijekla i nastanka starohrvatske arhitekture da­lo je povoda stvaranju više teorija, od kojih se neke međusob­no dopunjuju, neke isključuju. Prvi sastavni pogled je iznio stranac - Josef Strzygowsky. Smatrao je starohrvatsku um­jetnost izdankom fiktivne sjevernjačke germana-slavenske um­jetnosti, koju je konfrontirao s mediteranskim, romanska-hele­nskim izrazom. Strzygowsky je dao suviše maha fantaziji, ali je ipak dobro zapazio cjelovitost starohrvatske umjetnosti i prilično je tačno povezivao pojedine spomenike.

Na ovu je tezu odgovorio Ljubo Karaman knjigom »Iz kolijev­ke hrvatske prošlosti« još uvijek jednim i najboljim pregle­dom starohrvatskog materijala. Karaman smatra starohrvat­sku arhitekturu orginalnim ostvarenjem, uvjetovanim specifič­nim razvojem u okvirima provincijalne, periferne i granične

sredine. Takav položaj omogućuje slobodu izbora, a malene dimenzije daju priliku za rano izvođenje svodova. Karaman prvenstveno naglašava orginalni, kreativni karakter arhitekata.

Taj najviše dolazi do izražaja u izboru tlocrtnih dispozicija, u svodnim sistemima i primjeni dekora.

30

Obj~ ~:ze imaju zajedni~ku cr~u - kidaju s ranijom antiknom tr3dic1Jom. Već odavna Je arhitekt Ciril Iveković vidio u ostva­renjima s.~~ohrvatskog razdoblja odraz rimskog graditeljstva u Dalmac1Jt.

ovu je temu podrobno razradio danski arhitekt Eynar Dyggve, koji je dobar dio života proveo izučavajući starokršćanske i ranosrednjevjekovne spomenike u Dalmaciji. Dyggve je nasto­jao pokazati da svakom tipu ranosredjovjekovnog tlocrta od­govara bliski antikni oblik. Nastale su uvjerljive »Dyggveove paralele«. No, ubrzo se pokazalo da u paralelama ima grešaka.

Revizije su donijele drugačije tlocrte od Dyggveovih, pokazalo se da su negdje obadva uspoređivana objekta pripadala antici.

Nadalje, nije Dyggve dovoljno pažnje posvetio elevaciji, svod­nom i dekorativnom sistemu.

Dyggveovu tezu je proširio i teoretski dopunio Milan Prelog.

On je protumačio predromaničku umjetnost u Dalmaciji kao rezultat rustične primjene antikne baštine, našavši za to vrlo pogodan termin: »pasivna negacija antike«. Bogatstvo oblika objašnjava se plodnošću kasnoantikne arhitekture u Dalmaciji, a stvarno novo se javlja tek s romanikom. To je »aktivna ne­gacija antike«.

Osim antike uzimao se faktor bizantskog utjecaja. Jedan od prvih istraživača - Frano Radić - smatrao je taj utjecaj u­pravo jednim od glavnih pokretača, a pažnju mu posvećuje u posljednje vrijeme u nizu radova Tomislav Marasović.

Arhitekturu starohrvatskog razdoblja treba razmatrati unutar svih ovih faktora. Ne može se odbaciti upliv zatečene antikne tradicije. Obala s razvijenim lukama otvorena je dalekim od­bljescima. S toga se ne mogu isključiti ni uplivi sa strane. Tlo­crtne analogije zaista postoje u domaćoj antiknoj i kasnoan­tiknoj umjetnosti. Antika je poznavala i sistem plitkih zidnih niša (uporedi, na primjer, Mauzolej Gallae Placidiae u Raveni), što je krajnji dekorativni stupanj razvoja sistema funkcional­nih potpornjaka. Polukružne zidne niše također su antikna na­sljeđe. No ne smije se zaboraviti da različite »renesanse« i

31

>1Utjeca}< ne rezultiraju pukim oponašanjem. Takvi pokreti re­dovito aktivnog faktora izbo ·a i promjene naslijeđenih ili pd­hvaćenih oblika i njihovog prilagođavanja novim praktičnim i estetskim zahtjevima.

Praktične potrebe!

Nije posve jasno kakva je bila namjera nekih spomeniJca, oso­bito malog formata. Teško ih je zamisliti kao mjesta redovnog kulta, ali ni to nije posve isključeno . I danas se može opaziti na dalmatinskom selu ljude kako prate misu okupljeni ispred kapele u koju stane tek nekolicina.

Svrha je mogla biti različita: zavjetne donatorske crkvice, ora­toriji, kapele simboličkog značenja, dvorske i samostanske ka­pele, grobnice. Objekti velikog formata služili su naravno, kao katedrale i velike samostanske i župne crkve.

Do sada je bi]::>. riječ prvenstveno o sakralnoj arhitekturi, jer je bolje sačuvana i istražena.

Malo šta možemo reći o stambenim objektima. U gradovima nema podataka za vrijeme prije romantike. Još manje na selu, gdje se gradi od prolaznog materijala ili u suhozidu. Ipak nam je folklorna arhitektura sačuvala neke survivale veoma starog porijekla. Različite bunje, čemere, mošune, što se kao »domun­culaje« spominju u srednjevjekovnim izvorima. Danas ih su­srećemo po vinogradima i maslinicima dalmatinskog kopna i otoka. Bunje - presvođene izbe - pripadaju svakako staro­mediteranskoj tradiciji.

Malo su nam poznate i fortifikacije. Ta vrst arhitekture je usko vezana uz potrebe i mijenja svoj izgleg s promjenama ratne tehnike. Stari bedemi se mnogo puta ruše i zidaju novi.

U predromantičko doba se djelomično služio antiknim utvrđe­njima. Pažljiva istraživanja u Ninu, Biogradu i Kninu moći će zacijelo upotpuniti znanja o tom pitanju.

Vladar nije imao stalan dvor, već je po uzoru na franačkog vladara posjedovao više rezidencija. Nisu to bili sjajni dvori, nego proširena ladanjska dobra, možda i utvrđena, sa stambe-

ninl i gospodarskim zgradama, kapelom, skladištima, turnjačni­cama. Ti posjedi često slijede položaje antiknih vila rustica.

V okolini Splita ih je bilo više - u poljičkom Sumartinu, Bi­jaćima, kod S. Petra od Klobučca.

O izgledu starih sela znademo veoma malo. Poznajemo polo­žaje. Rijetko su odmah uz obalu. Smještavaju se radije na ne­koj prirodnoj zaštićenoj uzvisini nad plodnim njivama. Takva su naselja postojala kod S. Norfa, na Putalju i Ostrugu, sva nad Solinskim poljem. Zatim neka neretljanska, kasnije Kačič­ka utvrđenja - Drivenik i Ostrog u Makarskom primorju. Oko Zadra se naselja s nešto manje skepse približavaju obali.

Isprva spominju čitav niz naselja na kopnu i na otocima. Neka su se održala do danas. Tako, na primjer, u okolici Zadra: Si­kovo, Tinj, Vrana, Slivnica, Dubrava, Raštani, Rogovo, Diklo, Petrčane. Kod Splita: žrnovnica, Vranjica, Tugari i Srinjani u Poljacima, Radun nad Solinskim poljem, Labin iza primorske kose, Radošić već duboko u kopnu. Na otocima: Chafiesole (Beli) na Cresu, Vlašići i Caska na Pagu, Ceprljane i Lukoran na Ugljanu, Tkon na Pašmanu, Babino Polje na Mljetu.

Osim gradova koje su osnovali Hrvati - Biograd i šibenik -u najranije doba je već Nin posve sloveniziran. U unutraš­njosti zemlje su najveći centri: kraljevski grad Knin (osobito značajan u jedanaestom stoljeću), te župski gradovi Klis, Bri­bir, Livno.

U Dalmaciji se nalazila koljevka hrvatske države, pa tako i centar umjetničkog stvaranja. Na području kontinentalne Hr­vatske su nalazi rjeđi, pa po tome svaki pojedini dragocijeniji.

Pleterna plastika se našla u Sisku, Mogoriću u Lici, Loboru u Hrvatskom Zagorju, što sve govori o postojanju zidanih crkava.

Kapitel predromantičkog vremena sačuvan je u Zagrebu, gdje je postojalo naselje i zidana crkva prije osnutka biskupije 1094. Ta činjenica dokazuje da je Zagreb u starohrvatsko doba nadmašio po važnosti staru Sisciu, koja je - kako znademo po izvorima - ostacima plastike i nalazima materijalne kultu­re- te po održanju toponima - zadržala neku formu naselje-

33

nosti tokom ranog srednjeg vijeka. Bit će u kontinentalnoj Hrvatskoj još nalaza. Možda najviše u centralnom Zagorju, kraju koji je kvalitetama od pamtivjeka privlačio stanovnike.

U Loboru su se već našli tragovi starohrvatske kulture. Dosa­dašnji arheološki nalazi indiciraju također Kringrad, zapadno od Siska, možda zbjeg pr dslavenskog stanovništva ( udeći po imenu Kirina, biskupa muč nika isačke cLijaceze),. zatim Vinkovce, gdje je otkriven temelj crkve iz vrem na prije 1100. Od velike pomoći u istraživanju može biti toponomastika -nauka o imenima mjesta, koja još nisu rekla posljednju riječ .

Kao primjer neka se spomenu tragovi starog grada Kozetina na istočnoj Medvednki, čije ime po udu lingvistik (često se javlja u primorskim krajevima) dolazi od romanske riječi »ca­stlione« - mala utvrda - i veže se uz naselja predslavenskog stanovništva.

Ako se očuvao toponim i ako je tu stajao srednjevjekovni bm·g, lokalitet je po svoj prilici bio nastanjen i u starohrvatska doba. Istra je također zarana naseljena Slavenima - Slovencima i Hrvatima. Razvitak arhitekture i umjetnosti u ranosrednjevje­lovnoj Istri tekao je, međutim, specifičnim putevima. Tu se du­Jje održala dll·otomija - romanski gradovi - slavensko zaleđe, iako se slavensl<i element infiltrirao i u urbane centre. Istra je do devetog stoljeća zadržala kontinuitet bizantinske vlasti, zatim prelazi u t'uke Franka. Staroj hrvatskoj državi je pripadala samo fatočna obala do Raše. Potrošači i stvaraoci umjetnosti u Istri doduše jesu cLijelom Slaveni, ali postoje pecifične crte. opis kojih bi prelazio okvire naše teme. Ranosrednjevjekovnoj arhitekturi I stre treba posveti! i poseban svezale Zajeclničke cr­te nalazi umjetnost Istre u pleternoj plastici, premda ima mo­tiva i karakteristika, koji se ne javljaju izrazito u Dalmaciji, a približavaju Istru nekim umjetničkim strujanjima sjeverne I­talije. Umjetnički dodiri Istre i Dalmacije odvijaju se prvenstve no putem velikih kvarnrskih otoka, čiji umjetnički spomenici pokazuju u mnogo čemu vezu Istre i centra sjeverne Dalma­cije.

Kratkom i shematskom historijskom prikazu trebalo bi na kraju još nešto dodati. Arhitektura je umjetnost, dakle postoje obilježja, koja gornji materijal čine umjetničkim ostvarenjima.

34

Analiza tih faktora provodila se u dosta ograničnim razmjeri­ma. S toga je teško govoriti o čitavom materijalu. Osim toga ia spomenute analize prvenstveno dolaze u obzir sačuvani spomenici.

Pokušat ćemo izvršiti kratku analizu oblikovanih principa spo­menika južnodalmatinske grupe i nekih izrazitih centralnih rješenja.

Estetska ocjena nekog djela je konačan sud o fenomenu ljud­ske kreativnosti, kojim mu osiguravamo mjesto u plejadi u­mjetničkih ostvarenja. Spomenici, sačuvani u relativno čvr­stom materijalu, za nas su živa knjiga sa mogućim poda­cima iz prošlih epoha.

Nepobitna u historijska vrijednost, neosporni materijalni do­kaz i svjedok. Međutim, neki od tih spomenika posjeduju i estetsl u vrijedno t. Dužnost je historičarima umjetnosti da do­kažu - uvaživši historijsku vrijednost određenog objekta d<'. li se isli objekt može smatrati i estetskim fenomenom.

Svaki je umjetnički predmet ujedno i historijski, ali predmet historijske vrijednosti ne mora biti j umjetničko djelo. Na primjer kod nel<e zgrade učinimo potpune arhitektonske snim­ke s tlocrtima, pogledima, presjecima, detaljima. Fotografira­mo je izradimo model, detaljan opis. Taj materijal, sm­mljen s originala ima vrijednost dokumenta. Nestane li objekt, kasnije će generacije na temelju dokumentacije zaključivati o kulturi graditelja, o njihovim običajima, ideologiji, ekonom­skoj akti nosti, ratnoj vješ ini. No, ukoliko je spomenik imao i estetsku vrijednost, rušenj m je za nas izgubljen. Nikakva dokumentacija nam ne omogućava da ga zaista estetski do­živimo.

Izgori li arhiv, šteta će se nekako i podnijeti, jer su stari redo­vito prepisivani, kopirani, fotografirani. Izgubljen će biti ne­sumnjivo čar direktnog evokativnog svjedočanstva, možda auto­graf slavne ličnosti, šarm starine. Ali sadržaj neće nestati.

Propast spomenika a r hi t e k tu r e ne može nadomjestiti do­kumentacija. Taj faktor traži da spomenici budu sačuvani ne­okrnjeni i bez promjena, koje ih devaloriziraju. Kod zaštite spomenika se doduše vodi računa u tom smislu, ali sam para-

35

graf nije dovoljan. Tek svijest o punuj spomeničkoj vrijednosti garantira spomeniku trajnu i smirenu egzistenciju. Svijest, ekvivalentna ponosu na vlastite spomenike građena srednjeg vijeka u kojoj je uključen i estets.ki moment.

Potcrtavajući, dakle neprocjenjivu kulturno-historijsku vrijed­nost starohrvatskih spomenika za hrvatsku, jugoslavensku i općeslavensku povijest, pokušajmo iznijeti nekoliko argume. nata u korist njihove estetske vrijednosti.

Estetska valorizacija historijskog spomenika implicira dva pri­stupa. Ili analiziramo oblik spomenika, koji je stigao do nas i današnju estetsku vrijednost, ili pokušavamo uspostaviti histo­rijska-estetsku rekonstrukciju, izlučujemo originalne dijelove i tražimo estetsko htijenje autora.

Danas smo otkrili da se bez figuracije mogu iznositi i inter­pretirati umjetnički sadržaj i problem. Shvatili smo, da zakoni umjetničkog oblikovanja postavljaju iste zahtjeve pred figu­ralnu i nefiguralnu ekspresiju. Nakon svih umjetničkih otkrića i avantura našeg stoljeća bolje razumijevamo epohe, koje su umjetničke probleme izražavale i uspješno izrazile bez figure. Takvo je i razdoblje o kojem ć ovdje biti govora.

36

I OPćl DIO

Promatrat ćemo dva tipa starohrvatske arhitekture - central­ni i kombinirani. Oba pripadaju standardnim tipovima kršćan­skog graditeljstva. Potrebama svakodnevnog kulta je najbolje odgovarao longitudinalni tip. Ostvario je između vjernika i oltara odnos gledalaca i pozornice. Bitna je horizontalna os, određena apsidom, gdje se vrši obred. Naprotiv, centralni tip se formira oko vertikalne osi, s fokusom interesa u centn1. Pogodna je za baptiste - prostorije i grobnice. Budući da centralni objekt lakše postizava monumentalnost i podvlači reprezentaciju, to već u kasnoj antici postoji težnja da se ovaj osposobi za potrebe svakodnevnog kulta. Dolazi do spa­janja obih tipova. U eksterijeru dominira vertikalna os, dok u interijeru horizontalna os, definira posebno oblikovanini kultnim prostorom, orijentira prostor prema mjestu kulta.

Ovaj princip rezređuje različite školske bizantske arhitekturei.

37

1. OSI SIMETRIJE, RA VNOTEžA

a) Kombinirani tip - južnoclalmatinska grupa (S. Petar u Priku, S. Mihajla u Stonu, S. Toma u Kutima itd.)

Objekti južoodalmatin kog tipa pokazuju korpus izdužnog pravokutnog tlocrta,. pokriven krovom »na dvije vode<c Ovaj u biti interni oblik je horizontalno orijentiran apsitlom, verti­kalno sa kupolicom sa kriptotambu om. Oba adirna elementa imaju fuukciju usmjer nja. U pogledu na bočne fa ade j tlo­crt tih crkvica razlučili možemo tri približno jednalca dijela: bočni ili ulazni, centralni s kupolicom i bočni predapsiclalni.

Obrada pojedinih dijelova s bitno ne razlikuje, tek je cen­tralni posebno naglašen adi:ranim tijelom (kupolicom). U kom­poziciju triju jednakih di.jelova, srednji po poziciji dobiva po­sebnu važnost, nalazi se direktno u osi kompozicije. Pdncip možemo prozvati »primus inter pares<•. Susrećemo ga u staro­hrvatskoj umje tnosti kod vrlo uspjelog L roj ago dno g t i­p a n a uš ni c a, jednakim jagodama. aušnica je rezul­tat smišljenog traženja harmonije grupiranjem elemenata oko vertikalne osi simetrije. Ne u pro toru, već u plohia. Centralni je element istaknut položajm i jasno određuje clirekciom1 vertikalnu os. Bočni su elementi simetrično raspoređena pro­tuteža. Direkciona os teži prema dolje, prema težištu ljudskog tijela (nakit se ne može izučavati odvojeno od nosioca), nagla­šavajući osnovnu os ljudske figure - vertikalnu. Ovaj princip donosi i starohrvatski pleter, sastavljen kao već.ina zapadnja­čkil1 pletera od tri prutka. U punoj je snazi princip »primus inter pares« za razliku od bizantinskih pletera. čiji je srednji prutak naglašen širinom . Bizantinski je način povezan s općeni­to dinamičnijim shvaćanjem cenu·alne kompozicije i u skladu s oštro nagla ~enlm centralizmom bizantske civilizacije. Princip »primus inter pares« se reflektira u arhitekturi južnodalmatin­ske gmpe. Kako arhitektura ima određena funkcionalna i teh­nička ograničenja, nije moguće postići dominaciju srednjeg dijela pomicanjem u smjeru glavne osi. Dominacija se postiže adicijom. Adirani element - kupolica - skl'omoe je mase.

38

t Za razliku od sličnih bizantskih objekata, gdje je centralni dio naglašen širinom i visinom, te - u odnosu na čitav kor­pus - znatno većom kupolom4

• Shema ravnoteže za oba slu­čaja:

Ravnoteža je' statička, ali u bizantinskom slučaju postoji jači vertikalizam i centripetalna sila. Adekvatan slučaj nalazimo kod trojagodnih naušnica s izrazito većom srednjom jago­dom5. Pregled. na zapadnu fasadu južnodalmatinskih objeka­ta pokazuje očito dominaciju vertikalne osi. Na istom se prin­cipu baziraju i centralni objekti jednakih stranica (tlocrt: kva­drat, poligon) i jednostavne rotunde. Nalazimo ga također kod tipa naušnica s jednom jagodom ( treba spomenuti da hori­zontalno izduženje jagode unosi izvjestan dinamički kontrast vertikalnoj osi). Kao primjer neka posluži crkvica S. Pelegrina u Savru na Dugom Otoku6 • Princip ravnoteže sada izgleda ovako:

Vratimo se konkretnim primjerima. Kod S. Tome u Kutima i S. Mihajla kraj Stona su dijelovi u principu jednaki. U inte­rijeru S. Petra u Priku se već opaža dominacija centralnog tra­veja. Ni u jednom od ovih primjera obrada bočne fasade ne podvlači trodjelni raspored. Naime, bočne fasade su artikuli­rane s pet slijepih arkada. Podjela na tri dijela zapaža se izra­zito u interijeru, dok je izvana podvlači kupola. Neparan broj pet također naglašava vertikalnu os. Veći broj arkada je u vezi s ritmizacijom i obradom zida. Neki objekti - na dubro­vačkim otocima i Lastovu - posjeduju trodjelnu podjelu: S. Ivan - šilovo selo, šipan; S. Luka - Lastovo. U oba slu· čaja -nedostaje kupolica, te centralni dio ostaje nenaglašen.

39

U slučaju parnog broja arkada i nedostataka kupolice potpuno se negira vertikalna os (S. Nikola - Koločep: četiri arkade)7.

Ni jedan od elemenata se ne može po položaju smatrati cen­tralnim. Horizontalni ritam ostaje osnovni motiv realizacije.

Ukoliko objekt posjeduje četiri arkade i kupolicu (S. Ivan - Lopud), centralna os se zapaža, ali i neizbježni sukob verti­kalnog i horizontalnog usmjerenja8 •

b) Centralni tip (S. Križ u Ninu)

Ovaj značajni objekt je sastavljen od pet u principu jednakih prizmatičnih dijelova kvadratičnog tlocrta, složenih u obliku grčkog križa. Centralni dio je naglašen znatnom kupolom koja zajedno s trompama potpuno prekriva središnji prostor. Ku­pola se ne može smatrati adiranim elementom. Odstranjenje ili nedostatak kupole kod južnodalmatinskih spomenika dodu­še narušava osnovnu ideju simetričnog komponiranja s obzi­rom na vertikalnu os, ali i bez kupole ti objekti zadržavaju osnovne linije, a konstrukcija se bitno mijenji. S. Križ nije zamisliv bez kupole. Ona je konstitutivni i ko n s tru k ti v ni dio kompozicije. Kupola odlučuje apsolutnu predominaciju ver­tikalne osi kompozicije. Horizontala se u eksterijeru praktički ne zapaža. Shema ravnoteže:

Analogna je shema ravnoteže naušnica s četiri jagode. Dva kon­stitutivna elementa kompozicije leže u vertikalnoj osi. Naglašen centralizam i vertikalizam rezultiraju iz oba slučaja. Ovo je princip subordinacije dijelova.

40

•

I

I

Potrebe s nakitom i skulpturorn nemaju ovdje za cilj isticanje svjesne preferencije nekog principa ili čak neku mistiku bro· jeva (tri!), nego nam služe kao primjer, kako unutar određe­nog kruga postoji oblikovani princip kojem se podređuje više umjetničkih grana. Utvrđivanje Log principa upravo i znači ot· lcrivanje stilske koherencije i daje naizgled raznorodnim pro­duktima čvrstinu stila. Takav princip jo dosljedna primjena stat ičke ravnoteže LIZ prihvaćanje varijante »primus intcr pa­rcs« ili »subordinacije«. Prva rezultira diskretnim akcentom centralne kompozicione vertikalne osi u arhitekturi južnodal­matinske grupe uz prisustvo horizontalne protuteže. Druga re­zultira naglašenom centralizacijom oko osnovne kompozicione osi, i ovdje vertikalne, uz naglašenu negaciju horizontalnih li· nija.

41

2. RITAM, INTENZIFIKACIJA, FREKVENCIJA

a) Južnodalmatinski tip - eksterijer

Slijepe arkade određuju. horizontalni ritam. Pogled na svetište specificira smjer ritma od. zapada prema istoku. Elementi su jednaki, ritmički je uzorak A-A-A-A-A. Amplikacijom kupole o­bjekt se raspada na tri nejednako tretirana dijela. Njihov je ritmički uzorak A-B-A. Granice elemenata ovog ritmičkog uzo­rka padaju na drugi i četvrti elemenat prvog uzorka. čitava shema, dakle izgleda ovako:

Intenzifikacija se zapaža u skladu s akcentiranjem centralne osi. Svodi se i na ritmički uzorak trojagodne naušnice: AAA, pri čemu element, koji se poziciono ističe, implicira posebnu valorizaciju, te se može bilježiti s B, dakle: ista shema A-B-A. To vrijedi i za troprutni pleter, a jasna je nesavršenost oblika n2. bazi parnih kombinacija.

Arkade oblikom ukazuju na vertikalno strujanje, iako polukru­žni završeci ne naglašavaju eksplicite vertikalu. One rasčla­njuju fasadu, te je s toga možemo smatrati obrađenim poljem. Kao neobrađeno polje, zona krova je u kontrastu sa zonom fasade. Slijedi ponovno obrađena polje - kriptotambur, te neobrađeno - krović kupole. U odnosu na obrađenost polja vertikalni je ritam AB AB. Intenzifikacija prema gore jest oči­ta. Elementi. se površinski smanjuju. Time raste centralna in­tenzifikacija. Vrhunac intenzifikacije predstavlja vrh krovne piramide četvrtog elementa, tj. tačka! Element se oštro razli­kuje oblikom od tri ostala - to je trokut umjesto pravokut­nika. Pripremu čini plitki trokutni zabat na obrađenom polju tambura. Obrada tambura pokazuje porast frekvencije. Na zidu

42

+ fasade korpusa nalazimo p l arkada, a na tamburu, na daleko ma.njoj površini, tri. Konačno i odnos krovova: pokrov lađo rezultira pravcem, pokrov kupole rezultira tačkom! Uzevši u obzir sve ove prelpostavke, ritmički uzorak za vertikalu izgleda: ABJ\C.

Interijer:

c A 8 A

Osnovna orijentacija interijera južnodalmatinske grupe: od ula­za prema svetištu. Ritmizacija se provodi u tom smislu. Pro­stor se raspada na tri jednaka dijela plus svetište. Ritam zi­dnih ploha određuje igra jednostepeničastih ili dvostepeničnih udubljenja ili istupka. Tj.:

Ritmizacija zidnih ploha je brza i bogata, osobito u drugom slučaju . Smjer određuje konba svetišta. Ritam ponavlja i pro-tor. No, uključuje se još jedan element - septum. To nije

potpuna pregrada, možemo bez poteškoća pratiti ritam zidnih niša. Ipak je jasna cenzura. Dijel' prostor za vjernike - prva dva traveja, i svetište - treći travej + konha. Prvi i treći tra­vej su u principu jednaki. Oba služe kao priprema pred pose­bno tretiranim pro torom. To je, prvo, potk:upolni prostor, ko­jim prolazi vertikalna s, dakle pro tor posebne važnosti. lz njega se tupa u svetlšte. Centralna tačka ovog traveja je uje-

43

dno i sjecište obih osi. Drugi osobiti prostor je konha sveti­šta. Posebno je oblikovana kao završetak horizontalnog ritma, dominantnog motiva interijera.9

lnterijer tako možemo podijliti u dva prostorna elementa A i B. Svaki se dalje očito raspada na još dva. Konačno ABAC. Opažamo isti ritmički uzorak kao kod vertikalnog ritma ekste­rijera, samo što je ovdje dominantna horizontalna os. U oba slučaja ritam slijedi direkcione osi.

b) S. Križ

Osnovni princip kompozicije - subordinacija - uočljiviji je od kompozicionih principa južnodalmatinskih spomenika, ali je objekt tlocrtno i prostorno složeniji. Osnovne prostorne kvalitete mogu se spoznati - ali ne potpuno - jedino iz cen­tralnog prostora, a arhitektonsko tijelo obilaženjem. Glavna ritmička komponenta je centralna vertikalna os. Ostali se ele­menti kompozicije određuju prema osi. Jednak je odnos poje­dinih elemenata prema centralnom motivu. To je ciklični prin­cip ponavljanja jednakih ritmičkih jedinica oko središnje. Slične ritmičke sheme vrijede za objekte bazirane na takvom odnosu centra i subordiniranih dijelova (različiti polikonhosi).

Vertikalna se ritmizacija izražava primarno masama. Distinkci­ja prizmatičnog korpusa i pokrova nije potpuna. Ukazuju nam se naime dva tanka poteza krova, prekinuta u sredini zabatom prema gledaocu isturene fasade. S toga možemo čitav korpus s pokrovom označiti s A, a tambur s pokrovom kao B. želimo li distinguirati i pokrove, uočavamo da su svi elementi, koji ulaze u igru, različito tretirani. Shema je ABCD. Intenzifikacija opet prema gore. Završetak kompozicije je tačka - vrh sto­žastog pokrova kupole. Direkcionu os naglašuju i trokutni za­vršeci fasada, slijepe arkadice pod gornjim rubom i slijepe arkade na tambum. Na tamburu se nadalje javlja motiv svi­nute linije, u kontrastu sa svim ostalim ravnim potezima. Do­minacija elemenata A i C ukazuju na evidentno usmjerenje pre­ma gore, dok se horizontala potpuno negira.

44

Ciklistički princip ritma osobito prikazuju polikonohosi:

šestero list

o o o o • o o o o

o o o • o

o o

Ritam rasta ovih objekata može se označiti shemom ABAB, odnosno, ukoliko konhe predstavljaju obrađeno polje ABCB.

Za razliku od do sada razmotrenih slučajeva i pokrov konhi - prvi B element - rezt1ltira tačkoml Presjek ukazuje na istu ritmičku shemu sa jasnom intenzifikacijom prema gore.

Prilagođivanje ovakvog prostora horizontalnoj osi kršćanskog kulta nije lak posao, jer se prostor u biti protivi postavljanju određene longitudinalne osi. Možemo, naime, zamisliti broj osi, koji je za pola manji od broja konhi. Kao glavnu treba shva­titi os povezivanja ulazne konhe s njoj suprotnom, jer e auto­matski pretpostavlja da najvažniji elemenat, u ovom slučaju ohar, treba stajati nasupr t ulazu. Horizontalni ritam je u tom slučaju ABA (ulazna konba - potkupolni prostor - sve­tište), ali s tim ritmom interferira cirk-u.larna struja, koja teži od ulaza uz oba zida k svetištu.

Naglašavanje smjera horizontalne osi septumom također nije najbolje rješenje, budući da su ravne linije septuma u oštroj suprotnosti s~ .... vinutim linijama interijera, a ritmizacija ABBA očito zapinje na ponavljanju srednjeg elementa. Smanjenje broja ravnih lil1ija postiže se kod septuma s lukom umjesto septuma sa zabatom. Usmjerenje je istaknutije ako se pove­ća istočna konha, čime se naglašava njen posebni položaj u

45

kompoziciji. Iz centralnog tipa stvara se kombinirani. Takav je i S. Križ kao i svi oni kultni centralni objekti, čiji je interijer longitucl inalno orijentiran horizontalnom osi. Ovdje orijentaciju određuje 1 onha u istočnom kraku križa. Slij edeći os, zamjeću­jemo ritam ABC, te upadljivi tran verzalni ritam ABA. Ovaj nijo usmjeren, može ga se sh ali ti u oba smjera. Uz osnovni longitudinalni ritam postoji i ritmizacija bočnih prostora, us­mjerenih konhama AC' i AC", što konačno daje:

c c c A B A

A

Dakle živa kombinacija ritmova i horizontalnih osi. Naravno, slijedi i bogata prostorna ritmizacija. Zbog toga prostorni doživljaj varira ovisno o tački stajališta. U potpunosti prostor ne možemo doživjeti čak ni iz sjecišta. Sjajan primjer kako se može bogato rasčlaniti naoko jednostavan prostor. Ovaj prin­cip nesagledivosti nije stran shvaćanjima kasne antike, osobito na Orijentu, gdje je povezan s dugom tradicijom prethelenis­tičke arhitekture10.

46

r:I POSEBNI DIO

1. PROBLEM DOVRšENOSTI

U općem dij · lu je promotrena pitanje oblikovanja arhitekton­ske mase i prostora u odnosu na neke osnovne principe sime­trije, ravnoteže i ritrna. Po azali smo kako pojedinj elementi pridonose o tvarivanju iz jesnih stetskih tendencija - osne simetrije, statičke ravnoteže. Opazili smo jasnu orijentaciju objekata, s obzirom na masu i pro tor, praćenu ritmičkim ele­mcnti111a s intenzifikacijom pr ma krajnja· tački ritmičkog uzorka. Po1rebno j' da izvan o ih općih pitan ·a promotrimo posebno neke karakteristične crte staro u·vatske arhitekture kako bi jasnije uočili njihovu važnosl 1 ao elem nata arhitekton­skog ostvarenja.

U prvom redu e pitamo, I oliko neki objekt predstavlja u sebi dovršeno i zaokružeuo umjetničko djelo, bez nedostatnih ili suvišnih elemenata, koji bi narušili umjetničko djelovanje. Ni jedna tarohrvat li-a rbrica nije do nas stigla »dovršena«. Sa­mo na temelju ostataka možemo suditi o negdašnjem izgledu.

Srećom je sama a ·hitektura znatnog broja sačuvana, što je i omogućilo gornje analize. želbno, međutim, baciti pogled i na odnos arhitekture s klesanom i slikanom dek.oracijom 11

•

47

~ Niz elemenata arhitekture i crkvenog namještaja ukrašen je pleternom ornamentikom: septum, tranzene, kapiteli i kapitel­ne zone, okviri prozora i vratiju, oltarska pročelja, ciboriji, kamenice za svetu vodu. Dijelovi arhitekture i crkvene opreme određene kompozicione važnosti. Naglašavaju se skulpturom.

Postojali su, nadalje slikani ornamentalni motivi. U tragovima ih nalazimo u apsidi S. Ilije na Lopudu. Od čitavih programa figuralnih kompozicija sačuvan nam je tek djelomično ciklus u S. Mihajlu kod Stana. Propisno ožbukane, s potpunim inven­tarom klesanog i slikanog dekora, te crkvice nikako nisu dje­lovale gmbo i rustično kao danas. Djelovale su, naprotiv, veo­ma uredno i profinjeno, pa čak i monumentalno, zahvaljujući već spomenutim karakteristikama. Ta se monumentalnost za­paža i dandanas u najbolje sačuvanim primjerima - S. Petru u Priku, S. Mihajlu u Stanu. U unutrašnjosti je motrioca če­kalo pravo bogatstvo nijansi igre svjetla na ingenioznim i razi­granim, a opet strogim kombinacijama pletera, blještala je boja skulpture i slikanih prikaza. Ujedinjujući u intiman od­nos arhitekturu, skulpturu i slikarstvo, starohrvatski je gradi­telj uspio ostvariti nesumnjivo minijaturni »Gesamtkunstwe­·rk« - sintezu u arhitekturi. Ostaci fresaka i klesanih okvira, tranzene i ulomci pletera, uz bogato artikulirano zide i razve­deni interijer S. Mihajla kod Stona mogu nam donekle doča­rati kvalitete takvih ansambla, osobito kod intervencija istak­nutih ktitora. Možemo još uvijek intuirati negdašnji sjaj S. Križa u Ninu, S. Petra u Priku, S. Barbare u Trogiru, S. Nikole u Splitu, S. Mihajla u Stonu, te zadarskih preromaničkih spo­menika12.

U skromnijim sredinama - na Elafitima i Lastovu - postoji niz grubljih objekata, nastalih vjerojatno pod kraj jedanaestog stoljeća, kada se u gradove već infiltrira monumentalni roma­nički stil. Ove se gradnje ističu prvenstveno minijaturnim di­menzijama i gubitkom pojedinih elemenata iz standardnog re­pertoara južnodalmatinske grupe. Nestaju slijepe arkade na fasadama - S. Ilija na Lopudu, S. Ante na Koločepu - gurte ne prihvaćaju pilastri, već konzole - S. Mihajlo u Pakljeni na šipanu - javljaju se na fasadama po tri arkade, koje više ne djeluju kao efektna plošna igra već grubo usječene niše - S. Luka u Lastovu, S. Ivan u šilovu selu na šipanu - pojavljuju se primjerci s četiri arkade - S. Ivan na Lopudu, S. Nikola na Koločepu - nestaje kupola - S. Ivan u šilovu selu, S. Luka u Lastovu, S. Nikola na Koločepu1s.

48

I

• Ipak nalazimo brižno izvedene detalje, koji pokazuju da je ru­stičnost ovih crkvica bila nekoć daleko manja, nego danas: tranzene S. Ilije na Lopudu, ostaci pleterne dekoracije S. Ivana na istom otoku. Osim već spomenutih afiguralnih slikarija, u S. Iliji je sačuvano u svetištu atraktivno ranoromaničko sve­tačko lice. Detalji arhitekture i tlocrti govore za nasljedovanje objekata na obali. S. Petar na Velom vrhu (šipan) u potpuno­sti slijedi tlocrtnu dispoziciju najdojmljivijih obalnih spomeni­ka južnodalmatinske grupe - S. Petra u Priku, S. Mihajla .u Stonu, S. Tome u Kutima. Kupolica S. lvana na Lopudu može se usporediti s kupolom u Priku, na Prik.o podsjeća i oblik sli­jepih arkada S. Nikole na Lopudu.

49

2. OBRADA ZIDA

Već se antika konfrontirala s problemom oživljavanja inertne zidne plohe. Sisteme slijepih arkada i niša nasljeđuju, variraju i modificiraju kasnija razdoblja. Kasna će antika pokazati oso­bit interes za oživljavanje i artikulaciju interijera. Splitska je katedrala tipičan primjer bogato rasčlanjenog kasnoantiknog prostora. Različiti polikonhalni oblici su izraz ove težnje.

Starohrvatska arhitektura je prihvatila sličan način zidne obra­de, primijenivši ga prvenstveno na objekte nerasčlanjene mase.

Takvi su upravo spomenici južnodalmatinske grupe, kod kojih možemo razlikovati dva do tri volumena, tijelo, apsidu i - ne uvijek - kupolu. Plohe zida se ukrašuju po određenoj formuli.

Tijelo: bočne fasade - tri do šest arkada, zapadna fasada -jedna prostorna arkada preko čitavog pročelja, na istočnom zi­du po jedna arkada sa svake strane svetišta. Svetište: bočno jedna, na začelju jedna ili tri, srednja arkada viša. Na tamburu na svakoj strani tri jednake arkade ili je srednja viša. Nastoja­nje, da se »prazne« površine što potpunije artikuliraju u biti je identična s »horror vacui« ranosrednjovjekovne plastike. Kako vidimo iz gornjeg rasporeda, karakteristično je uvažavanje za­kona kadra - prilagođivanje oblika i veličine arkade plohi zida - kadru. To se osobito zapaža u usporedbi dva kripto­tambura - S. Petra u Priku i S. Ivana na Lopudu. Srednja je arkada na prvom objektu viša od bočnih, jer je i kadar· odre­đen plitkim trokutnim zabatom. Kadar je u drugom slučaju pravokutnik, te su konsekventno arkade iste visine. Naglašenu želju za što potpunijim oživljavanjem zidne plohe predstavlja primjer S. Mihajla kod Stana. Uz normalnu »garnituru« posto­je još mjestimično male dodatne niše, kako bi se zidna povr­šina rastvorila što potpunije.

Razvedeni objekti poput S. Križa u Ninu ne zahtijevaju u to­likoj mjeri artikulaciju zida14• Susrećemo elemente gornjeg si­stema na tamburu, te malene niše uz sam gornji rub fasada u službi potcrtavanja osnovnih linija kompozicije. Isti odnos dva-

so

ju promatranih tipova vrijedi za interijer. Unutrašnjost objeka­ta južnodalmatinske grupe je obrađena po kasnoantiknom pro­gramu življe i plastičnije od vanjštine. Tri duboke polukružne niše na bočnim zidovima (S. Petar, S. Mihajlo, S. Toma) inten­ziviraju ritmičku shemu, lome dominaciju ravnih linija i obo­gaćuju igru svjetla i sjene.

Još se po jedna niša nalazi s obje strane konhe svetišta, nagla­šavajući osnovnu horizontalnu orijentaciju. U S. Križu se na­protiv učinak prvenstveno postiže tretmanom samog prostora.

Za preciziranje položaja starohrvatske umjetnosti među ostva­renjima ranog srednjeg vijeka, te određivanje njenog mjesta između zapadnog i istočnog, nameće se proučavanje estetike i oblikovnih principa predromanike i Bizanta. Ne zato, da jedno tumačimo drugim i da pod svaku cijenu u dodirnim tačkama gledamo utjecaje »naprednijih« sredina, već da objektivno tra­žimo p r i n ci p e k r e a ci j e one umjetnosti, koja od kraja osmog stoljeća počinje ponovno rasti u Evropi, a zatim i na Orijentu (Makedonska i Abasidska renesansa), te da na tom principu razlučimo što je zaista izraz istog oblikovnog htijenja i iste tradicije, a što je rezultat veza i utjecaja.

U Evropi se s ostvarenjima zrele pleterne skulpture pojavljuje prvi monumentalni medijevalni izraz umjetničke grane, koja koherencijom prednjači pred ostalim (u svakoj epohi postoji vodeća umjetnost - u predromanici skulptura). Naprotiv se spomenici arhitekture ponajviše uzimaju kao »membra disiec­ta«. Istinitost ove postavke se vjerojatno neće održati. Danas je moguće definirati određene veoma koherentne cjeline (Irska grupa, Raetijska grupa).

Upravo proučavanje oblikovnih principa nam pomaže kod pri­bližavanja naizgled disparatnih oblika i tumačenja njihove ge­neze. Proučavanje oblikovnih principa starohrvatske umjetnosti približava nas estetici preromaničke epohe, unutar koje naši spomenici imaju nesumnjivo određeno - i to ne posljednje - mjesto.

51

;:s OPASKE

1. Onaj osjećaj, koji je na primjer izazvao »kampanelizam« dalmatinskih srednjovjekovnih gradova

2. Problem monumentalizacije longitudinalnih bazilika druga­čije se rješava na zapadu - adicijom jednog ili više spojenih ili odvojenih korpusa. U drugom slučaju susrećemo princip dinamičke ravnoteže.

I neki starohrvatski objekti slijede ovaj princip

3. lako naušnica zaprema određeni prostor, njezin je kadar kružnica ili elipsa ili slični geometrijski lik karičice, dakle u principu geometrijsko mjesto tačaka u ravnini

4. Objekte u biti sličnog tipa susrećemo u Srbiji (Studenica), Armeniji (Marmašen) i u samom Carigradu (S. Tekla). Ne na­mjeravamo ulaziti u genezu svih ovih objekata, ali treba upo­zoriti da svi vjerojatno vuku korijen iz jednog ili više sličnih oblika antiknih memorija (tlocrte su zabilježili renesansni ar­hitekti: Bramantino, Montano, Serlio - vidi, primjera radi, dva Bramantinova tlocrta u Rivoira: Origini dell' architettura Lom­barda, str. 300. Povećanje ovih objekata na istoku precizno je objasnio A. Grabar: Byzance, str. 85 - 104, Martyrium, pog. IV).

Za veze starohrvatske arhitekture s antikom pledirao je u više radova E. Dyggve, a vrlo sumarno je u tom smjeru ukazao i Grabar (Martyrium 424).

53

S. I kod južnodalmatinskih crkvica - S. Luka, Dubrovnik; S. Antun, Koločep - gdje masa kupole naglašava izrazitu domi­naciju srednjeg dijela

6. Vidi Petricioli: Spomenici iz ranog srednjeg vijeka na Du­gom otoku, Starohrvatska prosvjeta IIl/3, str. 53 - 62. Ovaj oblik slij edi također tip antikne memorije kakve če­sto prikazuju spomenici slikarstva i reljefa. Cesto u funkciji groba (Kristov grob u bjelokosti iz Castello Sforcesco, Milano, W. F. Volbach i M. Hirmer: Friihchristiche Kuost, sl. 92. Vidi također i sl. 93), čemu oblikovan i pristaje

7. Ili kod Gospe od mora na čiovu, koja ima šest arkada

8. Isti se problem javlja kod naušnica s dvije jagode. Upravo zbog toga taj nesavršeni tip je veoma rijedak. Isto vrijedi za dvopruti i četveropruti pleter:

9. Horizontalna os je zacrtana s tri elementa: ulaz u crkvu, prolaz septuma, konha - oltar

10. lako se ovaj oblik javlja u kasnoj antici na zapadu, na pri­mjer i na našem području (S. Katarina na otoku pred Pulom, često stolje), česte su orijentalne analogije

11. I skulpturirana dekoracija bila je vjerojatno bojena

12. U Kaštelima postoji tradicija da je u crkvici S. Jurja u Radunu bila naslikana galerija portreta hrvatskih knezova kraljeva. Vidi i Fisković: Dalmatinske freske, str. 12

13. U posljednjem primjeru možda i naknadno uklonjena

14. Ipak se ovaj javlja kod osmerolista u Ošlju, šesterolista u Pridragi i djelomično u Poljudu

54

• DODATAK

I Najznačajniji, posve ili gotovo posve sačuvani spomenici arhitekture:

1. S. Krševan, kod Glavotoka, otok Krk 2. S. Donat, kod Punta, otok Krk 3. S. Petar, Supetarska Draga, Rab 4. S. Juraj, Ravanjska 5. S. Križ Nin 6. S. Nikola, kod Nina 7. S. Pelegrin, Savar, Dugi otok 8. S. Marija, Iž Mali 9. S. Donat, Zadar

10. S. Lovro, Zadar 11. S. Petar Stari, Zadar 12. S. Andrija, Vrgada 13. S. Barbara, Trogir 14. Gospa od mora, čiovo 15. S. Juraj, Radun - Kaštel Stari 16. S. Trojica, Poljud - Split 17. S. Nikola, Split 18. Gospa od Zvonika, Split 19. S. Martin, Split 20. S. Petar, Priko - Omiš 21. S. Mihovil na Visu 22. S. Silvestar, Biševo 23. S. Nikola, Selca - Brač 24. S. Luka na Lastovu 25. S. Mihajla, Stan 26. S. Juraj, Ponikve - Ledinići

·55

27. S. Ivan, šilovo selo - šipan 28. S. Mihajlo, Pakljena, šipan 29. S. Ivan, Lopud 30. S. Nikola, Koločep 31. S. Ante, Koločep 32. Sigurata, Dubrovnik 33. S. Luka, Dubrovnik 34. S. Nikola, Dubrovnik

Unutar crkvice S. Stjepana u Poljičkom primorju kriju se vjo­rojatno još znatni ostaci starohrvatskog objekta. Vremenu prije 1102. pripadaju i ranoromanički objekti S. Lu­cija u Jurandvoru kod Baške i S. Vid u Dobrinju na Krku. S. Martin u Pridrazi je antikni objekt popravljen u predroma­nici.

II Bolje sačuvane ruševine:

1. S. Stošija, Puntamika, Zadar 2. Sudanel, Seget 3. S. Spas, Stara Vrlika 4. S. Petar, Ston 5. S. Petar, Veli Vrh, šipan 6. S. Nikola, Lopud 7. S. Ilija, Lopud 8. S. Srđ, Koločep 9. Kripta »S. Petar Stari«, Dubrovnik

III Važniji konzervirani arheološki preostaci:

1. S. Mihajlo, Pridraga 2. Stomorica (S. Uršula), Zadar 3. S. Cecilija, Biskupija 4. Crkvina, Biskupija 5. Lopuška glavica, Biskupija 6. S. Marija, Trogir 7. SS. Petar i Mojsija (šuplja crkva), Solin 8. Crkva u Gradini, Solio 9. S. Eufemija, Split

56

I

'

OSNOVNA LITERATURA

Barada Miho Hrvatska dijaspora i Avari, SHP III-2

Bezlć • Božanić Nevenka Zrnovnički spomenici, PPUD 16

Deanović Ana Srednjovjekovna arhitektonska plastika u Sjepanovoj kapeli na Kaptolu, Iz starog i novog Zagreba, II -1960

Dyggve Eynar History of Salonitan Christianity, Osla 1951

Fisković Cvito Iskopine srednjovjekovne crkve S. Eufemije u Splitu, HZ 1948

Istraživanje u srednjovjekovnoj crkvi S. Nikole u Splitu, HZ 1949

Segetski spomenici, V AHD 59

Lokrumski spomenici, BJAZU 1 - 2/1963.

Lastovski spomenici PPUD 16

Grgin Antun Istraživanje starohrvatskih spomenika u splitskoj okolici, Za­greb 1934.

;_-57

Gunjača Stipe Radovi na crkvi i groblju S. Spasa na vrelu Cetine, LjJAZU 55

Revizija iskopina u Biskupiji, LjJAZU 57

Cetvrta starohrvatska crkva u Biskupiji i groblja oko nje, SHP III-2

Muzej hrvatskih starina od oslobođenja do danas, isto

Starohrvatska crkva i groblje na Lopuškoj glavici, SHP III-3

Rad muzeja starina u god. 1951, isto

Starohrvatska crkva i kasnosrednjevjekovno groblje u Brnazi­ma kod Sinja, SHP III-4

Rad Muzeja hrvatskih starina u god. 1952, isto

Ostaci starohrvatske crkve S. Cecilije na Stupovima u Bisku­piji, SHP III-S

Rad Muzeja hrvatskih starina u god. 1953, isto

Rad osnivača Muzeja hrvatskih starina i utemeljitelja Staro­hrvatske prosvjete - povodom 100 god. rođenja fra Luje Ma­runa, SHP III-6

Rad Muzeja hrvatskih starina u god. 1954, isto

Tiniensia archeologica - historica - topografica I, II; SHP III-6, SHP III-7

Srednjovjekovni Dolac kod Novigrada, SHP IIl-8/9

Gušić Branko - Fisković Cvito Otok Mljet, Zagreb 1958

Horvat Anđela O Sisku u starohrvatska doba na temelju pisanih izvora i arhe­oloških nalaza, SHP III-3

Povodom prvog nalaza pletera u Lici, BJAZU 3/1959

Spomenici u Hrvatskoj, Zagreb 1956 (redaktor i djelimični au­tor)

lveković ćiril Krstionica kod stolne crkve S. Stošije u Zadru i vrijeme građe­nja njezina i crkve S. Donata, Rad JAZU 258

58

Crkva S. Andrije na Vrgadi, Narodna ~tarina 32

Bunje, čemeri, poljarice, Zbornik kralja Tomislava, Zgb 1925

Jelovina Duje, Statički tipološki - topografski pregled starohrvatskih naušnica na području SRH, SHP 111-8/9

Jelovina Duje - Vrsalović Dasen, Vodič kroz Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split 1968

Karaman Ljubo, Iz kolijevke hrvatske prošlosti, Zagreb 1930

O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva, Zagreb 1963

Crkvica S. Mihajla kod Stona, VHAD 1928

Spomenici u Dalmaciji u doba hrvatske narodne dinastije i vlast Bizanta na Jadranu u to doba, šišićev zbornik, Zagreb 1929

O spomenicima 7. i 8. st. u Dalmaciji i o pokrštenju Hrvata, VHAD 1941- 42

O počecima srednjevjekovnog Splita Serta Hoffilerina, Za­greb 1940

Iskopine društva »Bijaća« u Mravincima i starohrvatska gro­blja, Rad JAZU 268

O umjetnosti Srednjeg Vijeka u Hrvatskoj i Slavoniji, HZ 1948, 1950

Osvrti na neke novije publikacije i tvrdnje iz područja histo­rije umjetnosti u Dalmaciji, Peristil 1

O reljefu S. Juraja u Plominu, SHP 111-4

Katić Lovre, Naseljenje starohrvatske podmorske župe, SHP III-7

Vođa po starohrvatskom Solinu, Split 1939

Solin od 7 - 20. st., PPUD 9

Starohrvatska crkvica S. Petra na Ciovu, SHP III-3

59

Klarić Mate Važan neopaženi natpis iz hrvatske prošlosti na nadvratniku crkve Bl. Gospe u Tukljači, VAHD 50

Kostrenčić Marko, Codex diplomaticus regni Croatie, Dalmatiae et Slavoniae I., Za­greb 1967

Križanić I. - Barač J ., U koljevci hrvatske povjesnice, Zagreb 1907

Lipovčan Srećko, Nehaj u kulturi pretvara se u kulturnu sramotu, Polet 15/sije­čanj 1968.

Marasović Tomislav, Iskapanje ranosrednjevjekovne crkve S. Marije u Trogiru, SHP III - 8/9

Regionalni južnodalmatinski kupolni tip u arhitekturi ranog srednjeg vijeka, Baretićev Zbornik, Dbk. 1960.

Crkve s kupolom nad kvadratom u srednjovjekovnoj arhi­tekturi Dalmacije, referat na ranosrednjevjekovnom kongresu u Vicenzi ( talijanski)

šesterolisni tip u ranosrednjevjekovnoj arhitekturi u Dalma­ciji, doktorska disertacija (rukopis) 1961.

Besement Halls of the Palace of Diocletian at Split, Split 1966.

Marun Lujo, Ruševine crkve S. Luke na Uzdolju, SHP NS 3-4

Mohorovčić Andre, Sjeverozapadna granica teritorijalne rasprostranjenosti staro­hrvatske arhitekture, Peristil 2

Petricioli Ivo, Pojava romantičke skulpture u Dalmaciji, Zagreb 1960

Rotonda na Malom Ižu, Peristil 4 Spomenici srednjovjekovne arhitekture na otoku Pagu, SHP 111-2

Spomenici rano srednjeg vijeka na Dugom otoku, SHP III -Novi nalaz predromantičke skulpture na Dugom otoku, SHP III-S

posedel Josip, Predromantički spomenici otoka šipana, SHP III-2

Prelog Milan, Između antike romantike, Peristil 1

Prijatelj Kruno, Skulpture s ljudskim likom iz starohrvatskog doba, SHP-2

Stahuljak Tihomil, Naučno-istraživački rad Konzervatorskog Zavoda u Zagrebu 1945 - 49, HZ 1950

Strzygowskl Josef, Starohrvatska umjetnost, Zagreb, 1927

Sulć Marko • Petrlcioll Ivo, Starohrvatska crkva S. Stošije kod Zadra, SHP - 4

Tlhlć Stjepan • Basler Đuro, Crkva S. Petra u Zavali, Peristil 2

Vidović Ivo (redaktor), Galleries and Museums of Split, Split 1961

Vinski Zdenko, Naušnice zvjezdolikog tipa u arheološkom muzeju u Zagrebu s posebnim obzirom na nosioce srebrnog nakita Cađavica, SHP III-2

Nešto o datiranju starohrvatskih arheoloških nalaza, Peristil 1

Vrsalović Dasen, Prinos istraživanju srednjevjekovnih spomenika na Bolu na Braču, SHP III-7

Cetverogodišnji rad Instituta za nacionalnu arheologiju i Mu· zeja Hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1958 - 61), SHP III- 8/9

61

KRATICE

SHP - Starohrvatska prosvjeta

HZ - Historijski Zbornik

VAHD - Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku

BJAZU - Bulletin Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjet-nosti

PPUD - Prilozi za povijest umjetnosti u Dalmaciji

LjJAZU - Ljetopis Jugoslavenske Akademije znanosti i umjet­nosti

VHAD - Vjesnik hrvatskog arheološkog društva

NS - Nova serija

62

REPRODUKCIJE

ULOMAK IZ SISKA

,....

OSTACI STAROHRVATSKE CRKVE S. CECILIJE NA STUPOVIMA U BISICUPIJI KOD KNINA

NIN - ZRAČNI SNIMAK

•

S. LOVRO, ZADAR - UNUTRAŠNJOST

1-Ja.-·~ ••; .: I-~ --' .____ ____ _

RUŠEVINE STOMORICE - ZADAR

S. JURAJ, RADUN

GOSPA OD ZVONIKA, SPLIT

S. LUl<A, KOTOR

;:s

S. PETAR, SUPETARSKA DRAGA, RAB

S. JURAJ, RAVANJSKA

S. ILIJA, LOPUD

S. IVAN, ŠILOVO SELO - ŠIPAN

S. PETAR, SUPETARSKA DRAGA, RAB

S. TROJICA U POLJUDU -- SPLIT

p

S. LOVRO, ZADAR - KAPITEL

S. PETAR, SUPETARSKA DRAGA, RAB

S. DONAT

S. JURAJ, RAVANJSKA

S. EUFEMIJA, SPLIT

p

MALA VRATA S. DONATA ZADAR

S. JURAJ, ŽESTINJ

TROGIRSKI KROVOVI - U DRUGOM REDU U SREDINI S. BARBARA - LIJEVO OSTATCI ŠESTEROLISTA S. MARIJE

KUPOLICA JUŽNODALMATINSKOG TIPA - S. LUKA, DUBROVNIK

SUMMARY

INSTEAD OF INTRODUCTURY WORDS

Mediaeval art of the East Adriatic coast, as well as the art of the Balkans and Pannonic plain in general, is a rather neglected chapter of european art history. Therefore the Colloquy of the International Association of Art Historians and Archeologists held in Split, September 22 - 26, 1968, provided an excellent op­portunity far the leading world mediaevalists to become dire­ctly acquainted with the monuments they had known that far only through rather scarce publications.

The participants - such as Jean Hubert, Sergio Bettini, Louis Grodecky, Thomas Bogyay, Rene Crozet - expressed an even unexpectedly high opinion about the art of our coast, stating that it fully deserves its place in the history of european crea­tive achievements.

We propose to discuss in this booklet a part of our historical heritage - Old Croatian art, and, primarely, Old Croatian Archi­tecture that blossomed in Croatian lands since Croatian migra­tion to the Balkans and Pannonic plain ( the beginning of the 7 ct.) till the extinction of Ohd Croatian royal dynasty (1102). This art is rightly known as »Ohd Croatian« since it was Created by the Croats, together with remains of their forrunners, the ro­manized Illyrians preserved in Dalmatian towns wo were soon to merge with the newcomers into a single nation. In the same way already during the Old Croatian period, there existed a single artistic and cultur.al field comprising both Dalmatian towns ancl their slavonic back ground. Stylistically, this art belongs to prer­omanesque chapter of west european art, resembling similar tre-

83

nds, especially in the Adriatic region, having, naturally,a series of distinctive features of its own.

It is'however, too early to sum up all scientific results concer­ning Old Croatian art, but we hope that such a survey may appear in a year or two. In the meantime this booklet bas the humble intention to serve as a scientifically based guide provi­ding the essential historical,aesthetic,topographic and biblio­graphic DATA for those who whish to get acquainted with Old Croatian Architecture,this invaluable,but unfortunately so far rather underestimated part of our national patrimony.

MUSEUMS OF OLD CROATIAN ArRT

The most important museum of Old Croatian Art is »The Mu­seum of Croatian Archeological Monuments« at Split, super­vised by »The Yugoslav Academy of Arts and Sciences« seated in Zagreb. As a true scientific institution the Museum is an active body making investigations and carrying on excavations enriching thus its collections from year to year. The Museum was founded by Abbot Lujo Marun at Knin in 1893. In 1942 the material was transported to Sinj on the personal iniciative of the director, Stipe Gunjača, one of the greates croatian ar­cheologists of all times, and so saved from Italian occupational troops. After the war the Museum was transferred to Split. Dur­ing its history the Museum have constantly had to cape with the lack of funds and unfavourable working conditions. These pro­blems h~ve nat been solved until today. It is still located in a barrackslike structure and there are no funds available to pro­vide it with a true muesum building it really deserves, inspite of protests of many croatian and yugoslave artists, scientists and politicians. Still the collections exhibited offer a very thorough insight into Old Croatian culture displaying a map of Old Cro­atian loclities, models and reconstructions of churches, a preci­ous collection of stone inscriptions - the oldest epigraphic material of any Slavonic nation - the most important example being the one bearing the name of Duke Branimir ( 879-892), given on the inscription the title »Dux Cruatorum« - the

84

, Duke of tl1e Croats. The fragment was found at šopot by Ben­kovac. The museum also possesses beautiful examples of Old Croatian sculptw-e-both pw-ely ornamental and figured-as well as t he greatest collection of Old Croatian jewellery - ear­rings, necklaces, rings, diadems of weapons, remarkably de­corated spurs and finally tools, vessels and pottery. The other important institutions housing Old Croatian matc­rial are the Archeological Museum of Zadar, its special priđe being the 11 c. sculpw·es from the Zadar churches of St . Lawrence an St. Domenica, the »Rupe« Museum at Dubrovnik, the lapidaries at Stan, Trogir and šibenik, the museums of the old royal towns of Nin and Biograd, the museum of Osor and finally the Archeological Museum of Istria at Pula. Some of the important early mediaeval findings are kept in Zagreb, the capital of Croatia. The Archeological Museum possesses an outstanding collection of Avaro-Slavonic (Kesztely) Culture and The Bijelo Brdo Culture material, while the »Gliptoteka« houses a series of casts of the most important monumenls of the sculpture.

But the main museum is the land itself.

The monuments are most densly concentrated in the triangle: Split - Zadar - Knin, in the surroundings of old regal towns of Nin, Knin and Biograd and the most prosperous Dalmatian towns - Split, Trogir and Zadar. There were also two secun­dary centers - one in the Dubrovnik region, another on the north Adriatic islands Krk, Osor and Rab.

On our map there are also recorded some monuments outside the borders of the presentday Republic of Croatia - those in West Bosnia, the territoriy that belonged to Croatia during the Middle Ages, and some monuments of the Gulf of Kotar that are stylistically identical to those in the Dubrovnik region.

HISTORY AND ARCHITECTURE

Old Croatian Architecture flourished on the territory of the Old Croatian state from the 9 - 11 ct. The Croats migrated

85

......

cia, Transilvania, Oukraina and Slovakia and together with to these parts - together with the Avars - at the begi­nning of the 7 ct. The jewellery from čađavica in the Drava valley - the oldest monument of a South Slavonic nation discovered so far - dating from the very beginning of the century, shows striking analogies with the material of Gali­place names proves that some of the Croats migrated also in these directions.

The Croato-Avarian invasion marked the end of Roman Dal­matia; the romanised Illyrians managed to survive only in a number of unmolested Dalmatian towns or in inaccessible mountain regions. Soon the Croats broke their alliance with ahe Avars, expelled them to Pannonic plain where the Avars lingered until the final destruction of their state c. 800.

The Croats continued, according to the old Slavonic custom, to construct earthen fortresses, called »gradište«, surrounded by a moat and a wooden fence. A great number of such settlements has been recorded but only a few of them - like that at Mrsunjski Lug - have been investigated.

With the appearence of the state organization (c. 800) one star­ted to built stone structures and to produce sculpture in stone.

The oldest sculpture monument is the font bearing the name of Duke Višeslav (c. 800) from Nin. Dalmatian towns also woke up from a two century lethargy and a result of that is the mo­numental two-story rotunda of St. Donat at Zadar errected around 800, a robust and powerful expression of the spirit of the new, barbarized Europe.

From historical sources we know that Sisak, the capital of Pannonic Croatia was fortified in the first quarter of the 9 ct., by the masoss sent to Duke Ljudevit by the patriarch of Građo in order to help the duke's actions against the Franks.

Croatian rulers were mentioned in connection with a great number of either destroyed or still extant edifices, or one can see their names inscribed on the fragments of sculpture. So Duke Mislav (835 - 845) built the church of St. George at Putalj, his successor, Trpimir, founded the monastery of St.

86

• Peter at Rižinice ( 852), Branimir ( 879 - 892) was recorded on the fragments from šopot, Nin, Muć and Zdrapanj, Mutimir (892 - c. 910) on those from St. Lucas at Uzdolje. He also possessed a »curtis« a court at Bijaći by Trogir. We have un­fortunately no monuments to connect with the first Croatian king, Tomislav (c. 910 - c. 928) who united Coastal and Pa­nnonic Croatia, but two kings, Mihajla Krešimir and Stjepan Držislav were recorded on the sarcophagus of Queen Jelena (died 975) found among the ruins of the burial church of Croatian kings at Our Lady's Island at Solin. Kings Držislav and Svetoslav are mentioned by the panels from Kapitul by Knin.

Croatian state reached its highest climax during the reign of Petar Kresimir IV. who definitely united Croatia and Dalma­tian towns and who, with a sovereign power, ruled »our Dal­matian sea« as he stated himself in the charter issued at Nin in 1069. The king fostered especially the royal monastery of St. Mary at Zadar, and St. John and St. Thomas monasteries of the royal town of Biograd.

The church of St. Peter by Omiš preserves the memory of the unfortunate King Slavac (c. 1075/76?). The archeologists have also discovered the foundations of SS. Peter and Moses at Solin, coronation basilica of Dimitri Zvonimir (1076 - 1088),

. and either located or uncovered the ruins of »the five churches at Kosovo« by Knin where the sane king met his violent death. The noblemen were mentioned in connection with chur~hes and monasteries too - such as Count Ljubimir who founded the church of St. Nicholas by Kaštel Stari (late 11 ct.), Peter the Black, founder of the monastery of St. Peter in selo (Sumpetar) or Berigoj, »iudex« of the Neretljans who testified in a law-suit in connection with the monastery of S. Silvester on Biševo ( 1050). The famous glagoli tic inscription, the Panel from Baška, recording a donation of King Dimitri Zvonimir was produced about 1100. A great number of monuments was mentioned also by the charters and documents of the Old Croatian period.

The monuments were usually built over roman or late antique ruins, incorporating often pilfered antique material. Irregular rubblework walls were covered by whitewash hiding thus the rudeness of such a construction. The regular layers of eshlar

87

,.,

appeared only with romanesque art c. 1100. The sanctuary of sacred buildings was generally oriented towards the east.

The most interesting are the small-scale objects, usually divi­ded into three groups.

The first group consists of polyconchal objects one eight-lobed and 7 six-lobed structures). They are all either in ruins or completely demolished. The best preserved example is the Trinity chapel at Poljud by Split. Such a chapel (7 - 10 meters in diameter) consists of a rounded centra! room covered by a cupola and half-rounded conchs surmounted by semidomes. The external wall surfaces were articulated by shallow round headed arches, while, in one case (the chapel at Ošlje) the interior was adorned by semicircular niches.

The second group consists of some 30 objects of South Dalma­tia ( St. Peter at Priko by Omiš, St. Michael by S ton, St. Lucas on Lastovo, St. Johu on Lopud, St. Nicholas on Koločep, St. Lucas at Dubrovnik, St. Thomas at Kuti etc.). They are all una­isled, the interior being devided into three ( exceptionally more) bays by the means of pilasters and transversal arches suppor­ting either barrel or groin vaults. The nave is terminated by a semicircular apse inscribed into a square mass. Ther is a tiny masked dome over the centra! bay, surmounted by a false rectangular drum with a pyramid roof. The entrance is on the west side, the windows usually small and scarce. Both the exte­rior and the interior wall-surfaces were articulated by the sha­llow round headed arches ( or exceptionally by double arched corbel tables i. e. St. Peter by Omiš), vhile the interior in some of the cases may be also adorned by semicircular niches (St. Peter by Omiš, St. Michael by Ston, St. Peter on Veli Vrh - šipan, St. Thomas at Kuti). The average dimensions of the churches are: 7-10/4-5 meters.

The third group consists of centra! plan solutions such as mo­dified greek cross objects (St. Cross at Nin, St. Vital at Zadar), threeconchal ( St. Nicholas by Nin, St. Grisogon by Krk) and tetraconchal (St. Peter at Muć) buildings of bizzare combina­tion of these forms ( St. Donat by Krk), or finally of simple square (St. Pelegrin at Savar - Dugi Otok) or oblong (St. George at Ravanjska) structures surmounted by a dome. These objects rank among the most original creations of Old Croatian

88

"

I

I

Archltecture. The cruciform churches of Dalmatian towns -St. Lawrence at Zadar, St. Peter in Veli Varoš at Split, the crupt of St. Peter the Old in Dubrovnik - are similar to the above mentioned solutions. St. Euphemia at Split and St. Barbara at Trogir are the veritable small scale basilicas with a lantern dome. The latter is one of the best preserved and most impre­ssive examples of our old architecture. The burial church of Croatian kings on Our Lady's lsland at Solin is partly similar to the jest mentioned examples, but it was provided with a narthex and an exonarthex flanked by two squat towers.

There is also a number of small-scale objects nat fitting into any of these groups. St. Savoiour on the Cetina and the church at Lopuška Glavica, both with a trefoil chancel and a tower in front of the west facade, marka step towards larger structures. The dernolished church of St. Dornenica in Zadar belonged to the rniniature basilca type. Among the most bizzare solutions one should point out the two-aisled St. Peter the Old at Zadar, the one-aisled but two-apsidal St. Plato by Osor and St. Daniel by Seget conceived as an independant semicircular apse.

Some of Old croatian objects simply moved into an earlier structure i. e. St. Anastasia at Puntamika by Zadar built over a roman cisterne serving as a crypt, or the chapels of St. Martin and Our Lady of the Bell-Tower both just inserted into the corridors over the northern and western gate of the Palace of Diocletian in Split. The latter is surmounted by the oldest pre­served bell-tower of the East Adriatic coast ( 11 ct.).

There isa number of elements linking together those apparently so different types of Old Croatian Architecture. The entrance opening was usually rectangular, the frame sometimes decora­ted with interlacernent ( St. Michael by S ton, St. Bartholomew at Dubrovnik) or figured sculpture (St. Lawrence at Zadar).

Occasionally there is a discharge arch over the lintel ( S. Geor­ge at Radun). Window apertures are mostly srnall- either round or square headed,or occasionally hoof-form. Larger windows were covered with stone tracery with rounded (St. Elias on Lopud), losenge (Brnazi) or fish-scale (Zadar) openings. The objects were almost always vaulted - by barrel and groin vaults, domes and semidomes. In two instances the dome was supported by strong square ribs ( St. Nicholas by Nin, St. Gri­sogon by Krk). The dome constructed over a square base rests

89

on sqiunches. It is often surmounted by a false square drum. In the rests on sqiunches. It is often surmounted bq a false square drum.

In the case of aisled structures (i. e. cruciform chur­ches) the vaults may be supported either by piers or co­lumns (usually pilfered from antique objects). In St. Nicholas at Split one can see remarkable examples of columns and ca­pitals of the preromanesque period. The vaults of unaisled stru­ctures were supported by a system of pilasters and transversal arches. The roof was made of stone slabs lying diJ:ectly upon the vaults. The interior as well as the exterior is almost always decorated with round headed arches, the interior sometimes with semicircular niches too.

Objects of monumental dimensions form a much smaller group. We bave already mentioned some of them (St. Donat at Zadar) or some of the transition forms (St. Saviour on the Cetina). The best examples of 01d Croatian basilicas (St. Cecilia and St. Mary in Biskupija by Knin, the cathedral of Biograd, SS. Peter and Moses at Solin, St. Mary at Nin) lie unfortunately all in ruins.

St. Cecilia (36/15 meters) was a three-aisled and three-apsidal basilica with a narthex and a tower in front of the west facade.

The roofing was supported by three pairs of mighty cruciform piers. This, as well as the appearance of buttress-like pilasters on the external wall surfaces permits one to think that the church might bave been vaulted.

But for the ab ence of narthex and far a different supporting system (irregularely mixed columns and piers) the cathedral of Biograd is fairly similar to St. Cecilia. Both date from the 11. ct.

The only preserved basilican example is St. Peter in Supetarska Draga on the island of Rab. The timber roofing is supported by five pairs of columos witb remarkable preromanesque and early romanesque capitaJs. Tbe interior bas the grace and sim­plicity of an early christian structure.

The discussion about the origin of Old Croatian Art and Archi­·tecture resulted in a number of hypotheses.

90

f First, Josef Strzygowski, professor from Wienna, tried to explain Old Croatian Art as a branch of a rather undifined »northern« germano-slavonic art. His thesis was rather fantastic but he was nevertheless the first to grasp the artistic quality of Old Croatian products.

Ljubo Karaman, croatian art historian and archeologist, author of the remarkable book »The Craddle of Croatian Past« (1930) has explained Croatian Art as a specific product of a provincial, peripheral and borderline country. Such a position stimulated the freedom of choice and resulted in the bizzare solutions.

On the contrary to the above stated opinions some theses wanted to conn ct Old Croatian Art wi th the artist ic output of the roman and late antique period. Comparing early christian an d old croatian pla11s, Eynar Dyggve, Danish archeologist and archi tect, pointed ou t striking resemblances. But, b esides ma· king several mistakes concerning the dating and the exact form of the monuments, he failed to explain the way the forms werc taken over.

His thesis was further developed by Milan Prelog who expla ined the preromanesque art of Dalmatia as a »passive negation of the Antique«. The antique forms were taken over and trans­formed through rustic application.

The factor of byzantine and oriental influences was discussed by one of the first investigators, Frano Radić, and also recently by Tomislav Marasović .

None of this factors may be left out from a serious discussion of Old Croatian Art; this holds true both for the contacts and »influences«, and the ability of the native artists to choose and accept what they found compatible with their own ideas. Such an adoption was really a transfonnation. Adopted and inherited forms were transformed according to the new aesthetic and fun­ctional requirements.

The large old croatian buildings served as cathedrals and mo­nastery or parish churches; but it is difficult to establish the function of the small-scale objects. We may assume that they served as votive chapels, oratories, court and monastery chapels, burial churches etc.

91

Unfortunately one can say only a few words about Old Croatian profane structures. We can only imagine their outlook judging from the forms of some rudimentary types preserved in the building practice of the presentday Dalmatia - such as »Bunja«, »Mošuna«, »Cemer« - vaulted or unvaulted, rounded or square huts. Some of them are even of an Old Mediterranean origin.

Our knowledge of old fortifications is insufficient too, but one rnay hope to identify the preromanesque sections of the ram­parts at Nin, Knin and Biograd.

Croatian rulers had no fixed residence but used to move from one rural court to auother - the courts being really just cen­ters of large dukal or royal estates (such courts were located at Sumartin, Bijaći, Klobuk).

Old villages were u ually built on hilltops or slopes overlooking the fertile fields or the sea, but rarely on the sea shore itself. Documents have revealed a great number of the village names (i. e. Tinj, Vrana, Raštani, Diklo, Petrčane etc. in the vicinity of Zadar, žrnovnica. Vranjic, Tugari etc. in the vicinity of Split). Many of thern still exist.

The Croats founded two towns in the caastal zone - Šibenik and Biograd, and, already very early, completely croatize<l thi:: town of Nin. In the dalmatian background the most important settlements were the royal town of Knin and the county centers Klis, Bribir and Livno.

The center of Old Croatian state was in the coastal zone but there is a number of monuments proving the existence of arti­stic activity in the interior, of the land too - the interlacement sculptures found at Mogorić, Sisak and Lobor, a preromanes­que capital discovered in Zagreb, where a settlement had exi­sted previous to the foundation of tbe Zagreb diocese (1094 ). A church dating from the period anterior to 1100 was excavated in Vinkovci.

In the establishing of Old Croatian localities in the interior of the land an important role will be played by the study of place narnes.

92

f Istria was also very early populated by the Slavs - both by the Slovenes and the Croats. But the artistic development of Croatian part of Istria followed the ways quite different from those of Dalmatia and the other Croatian lands.

AESTHETIC QUALITIES OF OLD CROATIAN ARCHITECTURE

We propose to end this survey by an analysis of some aesthetic features of the most interesting Old Croatian monuments. We can, naturally, analyse only the best preserved objects and, with the help of that, venture to make a few aesthetic recon­structions. One shouldnote the principle of a discreet stressing of the centra! element (South Dalmatian group), realised more by the position of the element than by its size. This principle is also present in old croatian interlacement sculpture and je­wellery ( the three-berry ear-rings). The balance is static, as well as in the case of real centra! solutions. But one percieves a stronger emphasis of the centra!, vertical axis. The number (3 or 5) of the arches decorating the outer wall surfaces of South Dalmatian objects indicates also the idea of a centra! symmetry, which is less percievable in the case of the objects having 4 or 6 decorative arches.

A typical centra! structure, displaying rich combinations of ho­rizonta!, vertical, longitudinal and transversal axes is St. Cross at Nin. The dome is an indispensable constructive as well as aesthetic element of the composition. The emphasis of the ve­tical axis reminds one of the composition of the four-berry type of old croatian earings. The compositional principle is that of subordination of the parts.

Rhythmical patterns of South Dalmatian objects underline the basic architectural ideas, following either horizonta! or vertical movements. The rhythm is usually intensified towards the ter­mination of the pattern. The same principle is revealed both by the interior and the exterior.

93

,...

St. Cross reveals, however, especially sophisticated rhythmical patterns. Such an interior, notwithstanding modest dimensions, is very complicated and rich and can be fully appreciated only by exeperiencing it from various points.

Circular patterns are typical of polyconchal structures.

Old Croatian churches - with their sculptured and painted decoration were really very refined and »finished« works of art. The colom· was perhaps the rigbt key to tbe aesthetic value of Old Croatian architecture, therefo.re one cannot deplore enough the loss of wall-paintings ( the best preserved cycle is to be seen at St. Michael by Ston, some fragments in St. Elias on Lopud and St. Peter the Old fo Zadar) and the colour of tbe interlacement sculpture (red, blue, yellow). Interlaces ador­ned ali special parts of arcbi tecture - cloor and window fra­mes, traceries, altar-screens, capitals, corbels, altar-frontals, fonts, ciboria. Such an object was a synthesis of all arts. One can still - at least partly-grasp it in the case of churches like St. Cross at Nin, St. Lawrence at Zadar, St. Barbara at Trogir, St. Martin and St. Nicbolas at Split, St. Michael by Ston.

A special attention was paid to the wall articulation of South Dalmatian objects. Tbe desire to cover the wall surfaces, as densly as possible, with the arched elements reveals t11e obe­dience to the ))Horror vacui« principle, while the relations between the arches and the wall surfaces show the presence of the law of cadre. Less attention is paid to the wall articulation of more dynamic structures like St. Cross and the polyconchal buildings.

Both Time and Man bave changed the outlook of our old monuments. A great deal of their aestl1etic appeal is gone for ever. But there is something that bas remained and will remain as long as the monuments themselves and the land that cre­ated them. It i the quality of their position whitin the lands­cape.

Old, harsh walls subtly match the colour of olive groves, stone fences, reddish soil. The contures of a building become an inse­parable element of the landscape. Tbe old architects knew how to choose the best locatioos securing the optin1al vistas of the

94

objects and from them. They used them as landmarks of a humanized environment - an this quality has been preserved, in many an instance - till today.

In the landscape of hills and vales, among cypress trees, medi­teranean bushes and fishermen cottages Old Croatian objects are still the monuments of centenr ial creative presence of man. In this - as well as in still extant spatial and plastic qualities - lies the greatest aesthetic, and human, quality of Old Cro­atian Architecture.

95

APPENDIX:

St. Anastasia - S. Stošija St. Barbara - S. Barbara St. Bartholornew - S. Bartol St. Cecilia - S. Cecilija St. Cross - S. Križ St. Daniel - Sudanel St. Dornenica - S. Nedeljica St. Donat - S. Donat St. Elias - S. Ilija St. Euphernia - S. Eufernija St. George - S. Juraj St. Grisogon - S. Krsevan St. John - I. Ivan St. Lawrence - S. Lovro St. Lucas - S. Luka St. Martin - S. Martin St. Mary - S. Marija St. Michael - S. Mihajlo St. Nicholas - S. Nikola St. Pelegrin - S. Pelegrin St. Peter - S. Petar St. Peter & Moses - SS. Petar i Mojsije St. Plato - S. Platon St. Saviour - S. Spas St. Silvester - S. Silvestar St. Thornas - S. Toma St. Trinity - S. Trojica St. Vital - S. Vid

97

S A D R ž A J:

ZEMLJA MALIH KATEDRALA .

UMJESTO PREDGOVORA

STAROHRVATSKA UMJETNOST

MUZEJI STAROHRVATSKE UMJETNOSTI.

POVJEST I ARHITEKTURA .

J ()Pćl DIO.

1. OSI SIMETRIJE, RA VNOTEžA

a) kombinirani tip

b) centralni tip

2. RITA,.1\1., INTENZIFIKACIJA FREKVENCIJA .

a) južnodalmatinski tip

b) S. Križ .

li P O S E B N I D I O

1. PROBLEM DOVRšENOSTI

2. OBRADA ZIDA .

OPASKE

DODATAK .

OSNOVNA LITERATURA.

KRATICE .

REPRODUKCIJE .

SUMMARY

INSTEAD OF INTRODUCTURY WORDS

MCSEUMS OF OLD CROATIAN ART

HISTORY AND ARCHITECTURE

AESTI-IETIC QUALITIES OF OLD CROATIAN ARCHITECTURE

APLNDIX .

7 - 8

9 - 10

11

13 - 16

17 - 36

37

38

38 - 40

40 - 41

42

42 - 44

44 - 46

47

47 - 49

50 - 51

53 - 54

55 - 56

57 - 61

62

63 - 80

81

83 - 84

84 - 85

85 - 93

93 - 95

97

IZDAVANJE OVE KNJIGE OMOGUCILI SU I POTPOMOGLI

»AB-54« Arhitektonski biro, Zagreb, Kumičićeva 6/IV

»CROATIA« Tvornica baterija, svjetiljaka i prigušnica, Zagreb, Koturaška 69,

»ILICA 21« Projekni biro, Zagreb, Ilica 21/111,

»OSNOVA« Poduzeće za projektiranje - Zagreb, B. Adžije 11,

»PLAN« Arhitektonski projektni zavod, Zagreb, Bogovićeva 1,

'VRBANISTičKI PROJEKTNI ZAVOD »TREšNJEVKA« Zagreb, Lenjingradska 1

ZAHVALJUJEMO IM NA RAZUMIJEVANJU I SURADNJI

\ \

' ' ...