Stephen King - Mrkli Mrak, Bez Zvijezda

7/25/2019 Stephen King - Mrkli Mrak, Bez Zvijezda

1/357


2/357

Najbolje od AlgoritmaNAJbiblioteka

Stephen KingMrkli mrak, bez zvijezda

Naslov izvornikaFull Dark, No Stars

Copyright 2010 by Stephen KingAll rights reserved

Preveo s engleskogaPredrag Mavar

Ilustracija na naslovniciHodder and Stoughtonwww.hodder.co.uk

Urednik

Neven Antievi
http://www.hodder.co.uk/http://www.hodder.co.uk/


3/357

STEPHEN

KING

MRKLI MRAK,BEZ ZVIJEZDA

Zagreb, listopad 2011.prvo izdanje


4/357

Za Tabby. Jo uvijek.


5/357

1922.

11. travnja 1930.

Hotel MagnoliaOmaha, Nebraska

ONIMA KOJIH BI SE TO MOGLO TICATI:Ime mi je Wilfred Leland James, a ovo je moje priznanje. U lipnju 1922.

godine ubio sam svoju enu Arlette Christinu Winters James i bacionjezin le u stari bunar. Moj sin Henry Freeman James pomogao mi je utom zloinu, premda on u dobi od etrnaest godina za to nije mogao bitiodgovoran; ja sam ga nagovorio da mi pomogne, igrajui na njegove

strahove i pobijajui sve njegove posve razumljive prigovore u razdobljuod dva mjeseca, to je stvar zbog koje alim vie i od samog zloina, izrazloga koje e ovaj dokument pokazati.

Ono to je dovelo do zloina i moje propasti bilo je 100 jutara plodnezemlje u Hemingford Homeu u Nebraski, koju je moja ena oporunonaslijedila od svog oca, Johna Henryja Wintersa. Ja sam tu zemlju eliopripojiti naoj farmi, koja se 1922. godine protezala na ukupno 80 jutara.Moja ena, koja se nikad nije naviknula na farmerski ivot (a ni na

injenicu da je farmerova ena), eljela ju je prodati kompanijiFarrington za gotovinu. Kad sam je upitao eli li doista ivjeti okruenasmradom iz Farringtonove klaonice svinja, odgovorila mi je da bismozajedno sa zemljom koju je naslijedila od oca mogli prodati itavu farmu farmu mog oca i njegova oca prije njega! A kad sam je upitao to bismopoeli s novcem, a bez zemlje, rekla mi je da bi se ona najradije preselila uOmahu ili moda ak u St. Louis i ondje otvorila trgovinu.

"Nikad neu ivjeti u Omahi", odvratio sam. "Samo budale ive ugradovima."

to je ironino, uzme li se u obzir to gdje sada ivim, ali ja ovdje neudugo ostati; to znam isto tako sigurno kao to znam tko proizvodizvukove koji dopiru iz zidova moje hotelske sobe. A znam i kamo u otiinakon to moj zemaljski ivot zavri. Pitam se moe li pakao biti gori odgrada Omahe. Moda pakao i jest grad Omaha, ali bez plodne zemlje uokolici: tek zadimljena praznina koja zaudara na sumpor, napuena


6/357

izgubljenim duama poput moje.estoko smo se prepirali oko tih 100 jutara tijekom zime i proljea

1922. Henry se naao u sredini, premda je bio skloniji zauzeti mojustranu; bio je sliniji majci po izgledu, a meni po ljubavi prema zemlji.

Henry je bio posluan momak, u njemu nije bilo ni traga majinearogancije. Stalno joj je ponavljao da ne osjea nikakvu elju da ivi uOmahi, a ni u bilo kojem drugom gradu te da bi se pristao odseliti samoako bismo se ona i ja uspjeli dogovoriti, to nama nikad nije polo zarukom.

Pomiljao sam da se obratim sudu, uvjeren da bi mi, kao muu ucijeloj toj stvari, svaki sud u zemlji dao za pravo da odluim o upotrebi isvrsi te zemlje. Ipak, neto me zadralo. Nije to bio strah od ogovaranjasusjeda seoska govorkanja nisu me zanimala bilo je to neto drugo.Vidite, ja sam je poeo mrziti. Poeo sam prieljkivati njezinu smrt, i tome zadralo.

Vjerujem da u svakom od nas ivi drugi ovjek, stranac, spletkar. Ivjerujem da je u oujku 1922., kad je nebo u Okrugu Hemingford postalobijelo, a svako polje snijegom pokrivena blatna kaljua, spletkar ufarmeru Wilfredu Jamesu ve presudio mojoj eni i odluio o njezinojsudbini. A on ju je osudio na smrt. Biblija kae da je nezahvalno dijetepoput zmijina zuba, ali da je nezahvalna i svadljiva ena neusporedivo

gora.Ja nisam udovite. Pokuao sam je spasiti od spletkara. Predloio

sam joj da bi se, ako se ne uspijemo dogovoriti, trebala preseliti svojojmajci u Lincoln, koji lei ezdeset milja zapadno to je dobra razdaljinaza odvojeni ivot koji nije ba rastava, ali ipak oznaava raskid branihveza.

"I da ti ostavim oevu zemlju, pretpostavljam?" upitala je i zabacilaglavu. Kako sam poeo mrziti to njezino drsko zabacivanje glave toliko

nalik na kretnje loe istreniranog ponija i ono sitno mrkanje kojim bi gauvijek popratila. "To se nikad nee dogoditi, Wilfe."Predloio sam joj da zemlju proda meni, ako ve inzistira. Morao bih

joj otplaivati dug kroz dulje razdoblje osam godina, a moda i deset ali naposljetku bih joj ga isplatio do posljednjeg novia.

"Gore je zaraditi malo, nego ne zaraditi nita", odgovorila je (a ondaopet zabacila glavu i mrknula). "Svaka ena to zna. Kompanija


7/357

Farrington isplatit e mi cijelu svotu odjedanput, a oni e mi sigurnoponuditi viu cijenu od tebe. Osim toga, nikad ne bih mogla ivjeti uLincolnu. To nije grad, nego selo koje ima vie crkava nego kua."

Vidite li u kakvoj sam se situaciji naao? Vidite li u kakav me poloaj

dovela? Zar ne smijem raunati ni na zericu vae simpatije? Ne? Nodobro, posluajte onda ovo.

Poetkom travnja te godine moda ba tono prije osam godina dola je kui sva ozarena i blistava. Dobar dio dana provela je u "salonuza uljepavanje" u McCooku pa su joj obraze uokvirivali krupni uvojci kojisu me podsjeali na role toaletnog papira u hotelima i pansionima. Reklami je da ima dobru ideju. Trebali bismo Farringtonu zajedno s onih 100jutara prodati i farmu. Smatrala je da bi oni pristali kupiti itavu farmusamo da se domognu komada zemlje njezina oca koji lei blizueljeznike pruge (i vjerojatno je imala pravo).

"A onda moemo podijeliti novac", rekla mi je ta drska lajavica,"Rastaviti se i zapoeti nov ivot svatko za sebe. Oboje znamo da ti toeli." Kao da ona eli neto drugo!

"Ah", odvratio sam (kao da ozbiljno razmiljam o njezinoj ideji). "A skim e od nas otii na djeak?"

"Sa mnom, dakako", odgovorila je razrogaenih oiju."etrnaestogodinjacima je mjesto uz majku."

Poeo sam "obraivati" Henryja tog istog dana, rekavi mu onajnovijem planu njegove majke. Sjedili smo u sjeniku. Ja sam imao svojnajtuniji izraz na licu i govorio svojim najtunijim glasom, opisujuikako e mu ivot izgledati ako njegovoj majci dopustimo da provede svojplan u djelo: da on tada vie nee imati ni farmu ni oca, da e moratipohaati mnogo veu kolu i ostaviti sve svoje prijatelje (veinu njihpoznavao je od ranog djetinjstva), da e se, kad se nade u toj velikoj koli,morati boriti za svoje mjesto meu strancima koji e mu se rugati i

nazivati ga seoskim tikvanom. S druge strane, rekao sam mu, kad bismozadrali svu zemlju, uvjeren sam da bismo uspjeli isplatiti zajam banci do1925. godine, a onda bismo mogli ivjeti bez dugova i udisati ist zrak,umjesto da gledamo kako svinjske utrobe od jutra do mraka plutajunaim neko bistrim potokom. "to bi ti vie volio?" upitao sam ga nakonto sam mu oslikao taj prizor sa to je mogue vie detalja.

"Ostati ovdje s tobom, tata", odgovorio je dok su mu se potoci suza


8/357

slijevali niz obraze. "Zato ona mora biti takva... takva...""Nastavi", rekao sam. "Istina ne moe biti psovka, sine.""Takva kuja!""Zato to su ene uglavnom takve", odgovorio sam. "To je neizbrisiv

dio njihove naravi. Pitanje je samo to da u vezi s tim uinimo."Ali spletkar u meni ve se sjetio starog bunara iza kravlje staje kojim

smo se koristili samo za prljavu vodu zato to je bio previe plitak imutan samo est metara dubok i jedva neto vie od korita. Radilo sesamo o tome da nagovorim Henryja. A ja sam to moraouiniti, to vam jesigurno jasno; mogao sam ubiti svoju enu, ali morao sam spasiti svogdragog sina. to ovjeku vrijedi 180 jutara zemlje ili tisuu ako jenema s kim podijeliti niti ikome ostaviti?

Pretvarao sam se da razmiljam o Arlettinu ludom planu da plodnukukuruznu zemlju pretvori u klaonicu svinja. Zamolio sam je da mi dademalo vremena da se naviknem na njezinu ideju. Pristala je. A ja samtijekom sljedea dva mjeseca obraivao Henryja i nastojao ga naviknutina posve drugaiju ideju, to nije bilo toliko teko koliko je moglo biti; onje naslijedio majin izgled (znate, enski je izgled med koji mamimukarce na konicu punu ljutih pela), ali ne i njezinu grozomornutvrdoglavost. Dovoljno je bilo da mu opiem kako e mu izgledati ivot uOmahi ili St. Louisu. Spomenuo sam mu mogunost da ak ni ta dva

prenapuena mravinjaka nee zadovoljiti njegovu majku; moda e doido zakljuka da je samo Chicago dovoljno dobar za nju. A onda bi se ti,rekao sam mu, mogao nai u situaciji da pohaa srednju kolu scrnugama.

Poslije toga postao je hladan prema majci, a ona mu je nakon nekolikopokuaja da povrati njegovu ljubav svi su bili nezgrapni, svi odbijeni takoer poela uzvraati hladnoom, to je mene (ili tonije, spletkara umeni) radovalo. Poetkom lipnja rekao sam joj da sam dobro razmislio i

odluio da joj nikad neu bez borbe dopustiti da proda tih 100 jutarazemlje; da u nas radije sve osuditi na siromatvo i propast, ako tako vemora biti.

Ostala je smirena. Odluila je potraiti savjet odvjetnika (jer kao toznamo, odvjetnici su prijatelji svakome tko im je spreman platiti), tosam i predvidio. I nasmijeio sam se na to! Zato to ona nije imala novca


9/357

da plati odvjetnika. Ja sam u tom trenutku ve vrsto kontrolirao svunau neznatnu gotovinu. Henry mi je ak dao svoju kasicu-prasicu kadsam ga za to zamolio pa ona nije mogla ukrasti novac ni iz tog izvora, makoliko da je jadan bio. Dakako, otila je u urede kompanije Farrington u

Delandu, uvjerena (kao i ja) da e joj oni, koji bi od cijele stvari mogliimati velike koristi, platiti trokove odvjetnika.

"Oni e joj platiti odvjetnika i ona e pobijediti", rekao sam Henryju nasjeniku, koji nam je tada ve postao uobiajeno mjesto razgovora. Nisamba bio posve siguran u to, ali ja sam ve bio donio odluku; ne bih iaotoliko daleko da to nazovem "planom".

"Ali tata, to nije poteno", povikao je. Izgledao je vrlo mlad sjedei usijenu, kao da mu je 10, a ne 14 godina.

"Tako ti je to u ivotu", odvratio sam. "ovjeku katkad ne preostanenita drugo nego da uzme ono to mora. ak i ako pri tom nekogapovrijedi." Zastao sam i zagledao mu se u lice. "ak i ako netko umre."

Problijedio je. "Tata!""Kad bi ona umrla," rekao sam, "sve bi ostalo po starom. Sve bi

rasprave prestale. Mogli bismo ovdje mirno ivjeti. Ponudio sam joj sveto sam mogao ne bih li je nagovorio da ode, ali ona je to odbila. Postojijo samo jedna stvar koju mogu uiniti. Koju mimoemo uiniti."

"Ali ja je volim!"

"I ja", odvratio sam. to je, koliko god da mi ne vjerujete, bila istina.Mrnja koju sam te 1922. godine osjeao prema njoj ne bi mogla biti takojaka da je nisam volio. A premda je bila ogorena i svojeglava ena,Arlette je po naravi bila topla. Nai "brani odnosi" nikad nisu prestali,premda su, otkako smo se poeli prepirati oko tih 100 jutara zemlje, naahrvanja u mraku sve vie sliila parenju ivotinja.

"To ne mora biti bolno", rekao sam Henryju. "A kad bude gotovo...pa..."

Odveo sam ga iza staje i pokazao mu bunar, a on je opet briznuo upla. "Ne, tata. Ne to. Bez obzira na sve."Ali kad se Arlette vratila iz Delanda (na prvi susjed Harlan Cotterie

dovezao ju je veinu puta svojim Fordom i ostavio je da otpjeai samoposljednje dvije milje), Henry ju je stao preklinjati da "odustane od svojenamjere pa da opet ivimo kao prava obitelj". Izgubila je ivce, oamarilaga preko usta i rekla mu neka prestane preklinjati poput psa.


10/357

"Otac te zarazio svojom plahou. A to je jo gore, zarazio te svojompohlepom."

Kao da je ona liena tog grijeha!"Odvjetnik me uvjerava da ta zemlja pripada meni i da s njom mogu

initi to god hou, a ja sam je odluila prodati. A to se vas dvojice tie,moete ostati ovdje i udisati smrad znojnih svinja, sami si kuhati ipospremati krevete. A ti, sine moj, moe orati od jutra do mraka i itatione njegovedosadne knjige cijelu veer. Njemu nisu ba mnogo pomogle,ali tko zna, tebi moda pomognu."

"Mama, to nije poteno!"Pogledala je svog sina kao da gleda stranca koji joj se drznuo

dodirnuti ruku. A kako mi se tek srce obradovalo kad sam spazio da je ongleda s jednakom hladnoom. "Obojica moete ii kvragu! to se menetie, ja odlazim u Omahu i otvaram butik. To je za mene poteno."

Taj smo razgovor vodili u pranjavom dvoritu izmeu kue i staje, aArlettin stav o potenju bio je posljednja rije. Odmarirala je dvoritempodiui prainu svojim otmjenim gradskim cipelama i ula u kuuzalupivi za sobom vrata. Henry se okrenuo i pogledao me. U kutu usanapojavila mu se krv, a donja usna poela mu je naticati. U oima mu sevidio onaj sirovi i isti bijes kakav spopada samo adolescente, bijes kojine mari za posljedice. Klimnuo je glavom. Ja sam uzvratio klimanjem

glave, isto tako mrko, ali se spletkar u meni smjekao.Taj amar osudio je Arlette na smrt.

Kad mi je Henry poslije dva dana priao u polju mladog kukuruza,shvatio sam da mu je odlunost opet oslabila. To me nije ni preplailoniti iznenadilo; godine izmeu djetinjstva i zrelosti burne su godine,djeaci u toj dobi okreu se na vjetru poput onih vjetrokaza u oblikupijetla kakve neki farmeri na srednjem zapadu stavljaju na svoje silose

ita."Ne moemo to uiniti", rekao mi je. "Tata, ona je u zabludi. A

Shannon kae da ljudi koji umru u zabludi odlaze u pakao."Prokleta bila metodistika crkva i drutvo metodistike mladei,

pomislio sam... ali spletkar u meni samo se nasmijeio. Iduih desetminuta raspravljali smo o teolokim problemima stojei u zelenom


11/357

kukuruzu, dok su oblaci ranog ljeta najljepi oblaci, oni koji plutajupoput jedrenjaka sporo plovili iznad nas vukui svoje sjene za sobompoput brazda na vodi. Objasnio sam mu da emo Arlette, daleko od togada bismo je poslali u pakao, poslati na nebo. Jer, objasnio sam mu, ubijeni

mukarac ili ena ne umiru u Bojem vremenu, nego u ljudskom. Abudui da je on... ili ona... ubijen prije nego to se stigao pokajati za svojegrijehe, svi mu grijesi moraju biti oproteni. Kad to tako gleda, svaki jeubojica nalik na vrata raja.

"A to je s nama, tata? Zar mi neemo otii u pakao?"Pokazao sam prema poljima, bogatima novim raslinjem. "Kako to

moe rei kad vidi raj svuda oko nas? A ona nas ipak namjerava iznjega otjerati, ba kao to je aneo s plamteim maem otjerao Adama iEvu iz rajskog vrta."

Pogledao me, nemiran. Mraan. Nije mi bilo drago to sam na takavnain pomraio svog sina, ali jednim sam dijelom tada vjerovao, avjerujem i sada, da mu to nisam uinio ja, nego ona.

"I razmisli", rekao sam mu. "Ako ode u Omahu, iskopat e si jo dubljurupu u paklu. A ako povede tebe sa sobom, ti e postati gradski deko..."

"Nikad to neu postati!" povikao je tako glasno da su vrane poletjele splota i odleprale u plavo nebo poput dogorjelih papiria.

"Mlad si i postat e", rekao sam. "Zaboravit e sve ovo... naviknut

e se na gradski ivot... i poeti kopati vlastitu jamu."Da mi je uzvratio tvrdnjom kako nema nade da se ubojice sretnu sa

svojim rtvama na nebu, moda bi me stjerao u kripac. Ali ili njegovateoloka razmiljanja nisu ila tako daleko ili o takvim stvarima nije htiorazmiljati. Postoji li doista pakao ili ga mi sami stvaramo ovdje nazemlji? Kad se osvrnem na posljednjih osam godina svog ivota,glasujem za ovo potonje.

"Kako?" upitao je. "Kada?"

Odgovorio sam mu."A nakon toga moemo ostati ivjeti ovdje?"Odgovorio sam mu da moemo."I nee je boljeti?""Nee", odgovorio sam. "Bit e brzo."inilo se da ga je to zadovoljilo. A ipak do svega moda uope ne bi


12/357

niti dolo da nije bilo same Arlette.

Dogovorili smo se za jednu subotnju veer usred mjeseca lipnja,

ljepeg od ijednog lipnja koji mi je ostao u sjeanju. Arlette bi za ljetnihveeri katkad popila au vina, premda bi malokad popila vie. Za to jepostojao dobar razlog. Spadala je u onu vrstu ljudi koji nikad ne mogupopiti dvije ae vina, a da ne popiju etiri pa onda est, a na kraju iitavu bocu. I jo jednu bocu, ako im se nae pri ruci. "Moram se uvati,Wilfe. To mi se previe svia. Sreom, imam snanu volju."

Te veeri sjedili smo na trijemu gledajui posljednju dnevnu svjetlostna poljima i sluajui uspavljujue cvranje cvraka. Henry je bio u svojojsobi. Jedva da je i okusio veeru, a dok smo ja i Arlette sjedili na trijemu u

sparenim stolcima za ljuljanje, s podmetaima na kojima je pisalo MAMAi TATA, uinilo mi se da ujem slab zvuk povraanja. Sjeam se kako sampomislio da e on u posljednji as odustati. A onda bi se njegova majkasutradan ujutro probudila loe raspoloena i mamurna, niti ne sluteikoliko se blizu nala tome da vie nikad ne vidi nijednu zoru u Nebraski.Pa ipak sam nastavio po planu. Jesam li tako postupio zato to sam biopoput jedne od onih ruskih lutaka, babuki? Moda. Moda je svaki ovjektakav. U meni je ivio spletkar, ali u spletkaru ovjek s nadom. Spletkar je

umro negdje izmeu 1922. i 1923. godine. Nakon to je napravio tetu,nestao je, a ivot mi je bez njegovih spletki i ambicija postao prazan.Donio sam bocu vina na trijem, ali kad sam joj pokuao napuniti au,

Arlette ju je prekrila dlanom. "Ne mora me napiti da bi dobio ono toeli. I ja to elim. Uhvatio me svrbe." Rairila je noge i poloila rukumeu njih da mi pokae gdje je svrbi. U njoj je ivjela vulgarna ena moda ak i drolja a vino bi je uvijek oslobodilo.

"Svejedno popij jo jednu au", rekao sam joj. "Moramo netoproslaviti."

Sumnjiavo me pogledala. ak i od jedne ae vina oi su joj seovlaile (kao da je jedan dio nje plakao za svakom aom vina koju jeelio, a nije mogao popiti), a na svjetlu zalazeeg Sunca izgledale sunaranaste, poput oiju na onim izdubljenim bundevama sa svijeom uutrobi.

"Nee biti sudske parnice," rekao sam joj, "a ni rastave. Ako


13/357

kompanija Farrington sebi moe priutiti da plati za mojih 80 jutara, kaoi za 100 tvog oca, naa je svaa zavrena."

Prvi put u naem burnom braku, Arlette je zinula od uda. "to hoerei? Jesam li te dobro shvatila? Nemoj se poigravati sa mnom, Wilfe!"

"Ne poigravam se", odgovorio je spletkar u meni srdanim i iskrenimglasom. "Henry i ja mnogo smo razgovarali o tome..."

"Da, primijetila sam da ste stalno zajedno", odvratila je i odmaknuladlan s ae, a ja sam iskoristio priliku da je napunim. "Uvijek u sjeniku ilisjedei na hrpi klada ili s priljubljenim glavama u polju iza kue. Mislilasam da razgovarate o Shannon Cotterie." mrknula je i zabacila glavu. Aliuinilo mi se da joj na licu vidim i zericu enje. Srknula je vino iz svojedruge ae. Ve je dvaput srknula iz druge ae, a jo uvijek je bila ustanju odloiti au i otii u krevet. Da je srknula etiri puta, mogao bihjoj dodati itavu bocu. Da i ne spominjem jo dvije boce koje sam imao upripremi.

"Ne", rekao sam. "Nismo razgovarali o Shannon." Premda sam tu itamo doista primijetio da je Henry dri za ruku dok hodaju dvije milje dokole u Hemingford Homeu. "Razgovarali smo o Omahi. Izgleda da on eliii." Ne bi bilo dobro da pretjeram, ne nakon to je popila samo jednuau vina i dvaput srknula iz druge. Moja Arlette bila je po naravisumnjiava ena, uvijek je u svemu traila dublje motive. A naravno, ja

sam ih u ovom sluaju i imao. "Barem pokuaj razmisliti o tome. AOmaha nije tako daleko od Hemingforda..."

"Ne, nije. Kao to sam vam obojici rekla ve tisuu puta." Srknula je izae i umjesto da je odloi kao to je prije uinila, zadrala ju je u ruci.Naranasta svjetlost nad zapadnim obzorom sada se produbila unezemaljski tamnoljubiastu, koja kao da joj je gorjela u ai.

"Ali ako misli na St. Louis, to je druga pria.""Od te sam ideje odustala", rekla je. to je, dakako, znailo da je

istraila tu mogunost i zakljuila da je ne zadovoljava. Bez mog znanja,naravno. Arlette je sve radila bez mog znanja, rekla mi je samo za posjetodvjetniku kompanije. A ni to mi ne bi rekla da me nije htjela povrijediti.

"to misli, hoe li oni pristati kupiti itavu farmu?" upitao sam je."Svih 180 jutara?"

"Odakle da ja to znam?" Srknula je vino. Druga aa bila joj je napolaprazna. Kad bih joj sada rekao da je dovoljno popila i pokuao joj uzeti


14/357

au iz ruke, ne bi mi je htjela dati."Dobro ti to zna, u to ne sumnjam", odvratio sam. "Tih 180 jutara

isto je kao i St. Louis. Ti si to istraila."Dobacila mi je lukav pogled sa strane... a onda je prasnula u smijeh.

"Moda i jesam.""Pretpostavljam da bismo mogli potraiti neku kuu u predgrau",

rekao sam. "Odakle se moe vidjeti barem polje ili dva.""Gdje bi se ti cijeli dan izleavao na stolcu za ljuljanje i dopustio da ti

ena za promjenu radi? Napuni mi au. Ako ve slavimo uinimo to kakotreba."

Dotoio sam vino u obje ae, to je znailo da u svoju au moramnatoiti samo malo, jer ja sam popio samo jedan gutljaj.

"Mislim da bih mogao potraiti posao kao automehaniar. Dapopravljam automobile i kamione, ali uglavnom strojeve za farmu. Akomogu postii da onaj stari Farmall i dalje radi" pokazao sam aomprema sjeni traktora pokraj staje "onda valjda mogu postii da sveradi."

"A na sve te je to nagovorio Henry.""On me uspio uvjeriti da bi mi bilo pametnije riskirati i pokuati biti

sretan u gradu, nego ostati ovdje sam i biti sigurno nesretan.""Deko ima kliker u glavi, a ovjek ga slua! Napokon! Aleluja!"

Iskapila je au i ispruila ruku zahtijevajui jo, a zatim me zgrabila zaruku i nagnula mi se dovoljno blizu da joj osjetim miris kiselog groa udahu. "Veeras moe dobiti onu stvar koju voli, Wilfe." Dotaknula jesredinu gornje usne jezikom punim ljubiastih mrlja. "Onugadariju!

"Jedva ekam", odvratio sam. Ako bude po mome, veeras e se ukrevetu koji ve petnaest godina dijelimo dogoditi jo vea gadarija.

"Pozovimo Henryja dolje", rekla mi je. Poela je otezati u govoru."elim mu estitati na tome to je napokon ugledao svjetlost." (Jesam li

ve spomenuo da rije zahvaliti ne postoji u vokabularu moje ene?Moda nisam. A moda to sada vie niti ne moram.) Zatim joj je netopalo na pamet, a oi su joj zablistale. "Dat emo mu au vina! Ve jedovoljno velik." Udarila me laktom u rebra poput jednog od onih staracakoji jedni drugima priaju prostake viceve sjedei na klupama okoprednjeg stubita sudnica. "Ako mu uspijemo malo razvezati jezik,moda ak doznamo je li se hvatao sa Shannon Cotterie... Shannon je


15/357

sitna cura, ali ima lijepu kosu. To joj se mora priznati.""Prvo popij jo jednu au", predloio joj je spletkar u meni.Popila je jo dvije, a onda je ispraznila bocu. (Prvu bocu.) Zatim je

svojim najboljim trubadurskim glasom zapjevala Avalon i zakolutala

oima na najbolji trubadurski nain, to je bilo bolno gledati, a jo bolnijesluati.

Otiao sam u kuhinju po jo jednu bocu vina i zakljuio da je doaopravi trenutak da pozovem Henryja. Premda, kao to sam ve rekao,nisam gajio velike nade da e mi on pomoi. Svoj sam plan mogaoprovesti u djelo samo uz njegovu dragovoljnu pomo, a u srcu samvjerovao da e on odustati od svega im doe trenutak da se prijee srijei na djela. Ako bude tako, jednostavno emo je staviti u krevet, a ja ujoj ujutro rei da sam se predomislio u vezi s prodajom oeve zemlje.

Kad je Henry doao, nita na njegovu blijedom i alosnom licu nijebudilo nadu u uspjeh. "Tata, mislim da ja to ne mogu uiniti", apnuo mije. "Ipak je to mama."

"Ako ne moe, ne moe", odvratio sam, a u tom odgovoru nije bilospletkara. Odluio sam; neka bude ono to mora biti. "Uostalom, ona jesretna prvi put nakon nekoliko mjeseci. Pijana, ali sretna."

"Nije samo pripita? Ba je pijana?""Nemoj se uditi; ona moe biti sretna samo ako dobije ono to eli.

Nakon etrnaest godina ivota s njom, to ti je sigurno jasno."Namrtio se i naulio ui prema trijemu sluajui kako ena koja ga je

rodila poinje pjevati pjesmu Prljavi McGee, fal, ali od rijei do rijei.Zauvi tu jeftinu jazz-baladu, Henry se namrtio, moda zbog refrena("Spremno mu je guzu dala, dobro je tu pozu znala"), ali vjerojatnije zbogotezanja rijei. Henry je na lanjskom logorovanju za vikend Praznika radapoloio zakletvu drutva metodistike mladei. Prilino sam uivao unjegovu oku. Kad se ne okreu poput vjetrokaza na jakom vjetru,

tinejderi su utogljeni poput puritanaca."Ona eli da nam se pridrui i popije au vina.""Tata, zna da sam obeao Gospodinu da nikad neu piti.""To e morati objasniti njoj. Ona eli proslaviti. Odluili smo prodati

farmu i odseliti se u Omahu.""Ne!"


16/357

"Pa... vidjet emo. To zapravo ovisi o tebi, sine. Hajdemo na trijem."Kad ga je ugledala, njegova je majka nesigurno ustala, zagrlila ga oko

struka privinuvi ga malo previe tijesno uza se i posula mu lice brojnimpoljupcima. Po nainu kako se namrtio, dalo bi se zakljuiti da su joj

poljupci bili neugodno smrdljivi. U meuvremenu, spletkar u meninapunio joj je au, koja je opet bila prazna.

"Napokon smo svi na okupu! Moji mukarci postali su razumni!"Podigla je au da nazdravi i prolila dobar dio njezina sadraja sebi nagrudi, a onda se nasmijala i namignula mi. "Ako bude dobar, Wilfe,poslije u ti dopustiti da mi polie vino s haljine."

Zatim se opet strovalila na stolac za ljuljanje, uhvatila skut suknje igurnula ga meu noge, a Henry ju je zbunjeno i nelagodno pogledao.Arlette je opazila taj njegov pogled i nasmijala se.

"Nema potrebe da bude tako osjetljiv. Vidjela sam te sa ShannonCotterie. Ta cura nema ba bogzna kakve sise, ali zato ima lijepu kosu izgodnu sitnu figuru." Popila je ostatak vina i podrignula se. "Ako je nisimalo isprobao, prava si budala. Samo, bolje ti je da bude oprezan. Ti sadve ima etrnaest godina, nisi premlad za enidbu. Ovdje na srednjemzapadu etrnaestogodinjaci nisu premladi ni da se oene svojimsestrinama." Opet se nasmijala i podigla au, a ja sam joj natoio vinoiz druge boce.

"Tata, dovoljno je popila", rekao mi je Henry, prijekorno poputsveenika. Iznad naih glava, iznad one goleme praznine koju sam voliocijeli svoj ivot, pojavile su se prve treperave zvijezde.

"Oh, ne znam ba", odgovorio sam. "In vino Veritas, kako je rekaoPlinije stariji... u jednoj od onih knjiga kojima se tvoja majka uvijek ruga."

"Cijeli dan dri plug u ruci, a cijelu veer gura nos u knjige", odvratilaje Arlette. "Osim kad gurne neto drugo u mene!

"Mama!"

"Mama!" podrugljivo je ponovila, a onda nazdravila prema farmiHarlana Cotterieja, premda je bila predaleko da bismo joj vidjeli svjetla.Sada kad je kukuruz narastao, ne bismo joj mogli vidjeti svjetla ni da jeleala milju blie. Kad ljeto stigne u Nebrasku, svaka farmerska kuapone nalikovati na brod koji plovi golemim zelenim oceanom."Nazdravimo Shannon Cotterie i njezinim tek propupalim sisama, a akomoj sin ne zna koje su joj boje bradavice, onda je pravi tupan."


17/357

Moj sin nije joj odgovorio, ali ono to sam mu uspio proitati nazamraenom licu razveselilo je spletkara u meni.

Arlette se okrenula Henryju, zgrabila ga za ruku i prolila mu vino nazapee. Ne obazirui se na njegov sitni mijauk negodovanja, zagledala

mu se u oi s iznenadnom mrkou i rekla: "Samo se pobrini da neispadne mlitavac kad legne s njom u kukuruz iza staje." Zatim jestisnula aku druge ruke i ispruila srednji prst, a onda njime kuckajuiopisala krug oko svog meunoja: lijevo bedro, desno bedro, desnastrana trbuha, pupak, lijeva strana trbuha pa opet natrag na lijevo bedro."Istrauj do mile volje i trljaj pimpekom naokolo sve dok on ne poneuivati i ispljune, ali nemoj joj ga gurnuti unutra ako ne eli ostatizatoenik do kraja ivota, kao to se dogodilo tvojoj mamici i tvomtatici."

Henry je bez rijei ustao i otiao s trijema, a ja ga zbog toga ne krivim.ak i po Arlettinim mjerilima, bio je to vrlo vulgaran ispad. Zacijelo je nasvoje oi vidio kako se ona mijenja iz njegove majke teke, ali katkadbrine ene u smrdljivu madam iz kupleraja koja se upoznaje sneiskusnom mladom muterijom. To je ve samo po sebi bilo dovoljnogrozno, ali njemu se Cotteriejeva curica sviala, to je jo pogoralosituaciju. Vrlo mladi mukarci ne mogu svoje prve ljubavi ne uzdignuti napijedestal, a pljune li tko na njihov uzor... ak i ako je taj netko njihova

majka...Zauo sam lupanje vrata u daljini. A onda slabo, ali ujno jecanje."Povrijedila si ga. On je osjetljiv", rekao sam joj.Arlette je iznijela miljenje da je osjetljivost, ba kao i potenje,

posljednje utoite slabia, a zatim je ispruila ruku s aom. Napuniosam joj au, znajui da se ona sutra ujutro vie niega nee sjeati (podpretpostavkom da sutra ujutro jo uvijek bude iva) i da e, ako jojispriam to je rekla, sve estoko poricati. Ve sam je viao ovako pijanu,

premda ne ve godinama.Popili smo drugu bocu (ona ju je popila) i polovicu tree prije no to jespustila bradu na vinom zamrljane grudi i zahrkala. Ali grlo joj se nagrudima stisnulo pa joj je hrkanje zvualo poput reanja mrzovoljnogpsa.

Stavio sam joj ruke oko ramena, uhvatio je akom pod pazuho ipodigao je na noge. Stala je mrmljajui prosvjedovati i slabano me


18/357

lupkati smrdljivom rukom. "Pusti me na miru. elim spavati.""I spavat e", odgovorio sam joj. "Ali u svom krevetu, a ne na

trijemu."Odveo sam je dok je posrtala i hrkala, s jednim zatvorenim okom, a

drugim mutno gledajui preda se preko dnevne sobe. Uto su se otvorilavrata Henryjeve sobe. Henry se pojavio na pragu, bezizraajna lica.Izgledao je mnogo stariji no to je doista bio i kimnuo mi glavom. Samojedanput, ali to mi je reklo sve to sam trebao znati.

Poloio sam Arlette na krevet, izuo joj cipele i ostavio je da hre leeirairenih nogu i s rukom koja joj je visjela s madraca, a onda sam sevratio u dnevnu sobu i zatekao Henryja kako stoji pokraj radioaparatakoji sam prije godinu dana kupio na Arlettin nagovor.

"Ona ne bi smjela tako govoriti o Shannon", apnuo je."Ali govorit e", odvratio sam. "Ona je naprosto takva, takvom ju je

stvorio Gospodin.""I ona me ne moe odvojiti od Shannon.""I to e uiniti", odvratio sam. "Ako joj dopustimo.""Zar ti ne bi mogao... tata, zar ne bi i ti mogao unajmiti odvjetnika?""Misli li da bi se odvjetnik ije bih usluge mogao platiti s ono malo

novca to ga imam u banci znao suprotstaviti odvjetnicima koje bi namFarrington natrpao na vrat? Oni su najjai igrai u Okrugu Hemingford, ja

diem samo srp kad kosim sjeno. Oni ele tih 100 jutara zemlje, a ona ihnamjerava prodati. Ovo je jedini nain, ali ti mi mora pomoi. Hoe li?"

Dugo mi nije odgovorio. Spustio je glavu i vidio sam da mu suzepadaju na tepih. Zatim je apnuo: "Hou. Ali morat u gledati... a nisamsiguran da mogu..."

"Postoji nain da mi pomogne, a da ne mora gledati. Idi u upu idonesi mi platnenu vreu."

Posluao me je. Ja sam otiao u kuhinju i uzeo Arlettin najotriji no

za meso. Kad se Henry vratio s platnenom vreom i ugledao no,problijedio je. "Mora li se njime posluiti? Zar ne moe... jastukom...""To bi bilo previe sporo i previe bolno", odgovorio sam. "Ona bi se

otimala." Prihvatio je moje rijei kao da sam ja ve ubio desetak ena paznam kako se to radi. Ali ja to nisam znao. Znao sam samo to da sam usvim svojim povrnim planovima drugim rijeima, u svojimsnatrenjima o tome kako da je se rijeim uvijek zamiljao ovaj no u


19/357

svojoj ruci. Dakle, upotrijebit u no. Ili no ili nita.Stajali smo pod svjetlom petrolejke osim s pomou generatora,

elektrina struja nee se uvesti u Hemingford Home sve do 1928. godine i gledali se, u onoj velikoj nonoj tiini to lei u samom srcu svih stvari,

u tiini koju je remetio samo neugodan zvuk Arlettina hrkanja. Pa ipak, usobi je bila i trea prisutnost: Arlettina neizbjena volja, koja kao da jepostojala neovisno o njoj (tada sam to samo nasluivao, a sada, osamgodina poslije, siguran sam u to). Ovo je pria o duhovima, ali duh sepojavio ak i prije no to je ena kojoj je pripadao umrla.

"U redu, tata. Poslat... poslat emo je na nebo." Henryjevo lice ozarilose na tu pomisao. Kako mi se to sada ini groznim, osobito kad se sjetimkako je on skonao.

"Bit e brzo", rekao sam mu. I kao djeak i kao mukarac prerezaosam grlo mnogim svinjama pa sam mislio da e doista biti brzo. Aliprevario sam se.

Ovo u brzo ispripovijedati. U noima kad ne mogu zaspati a takvihje noi mnogo taj mi se prizor uvijek iznova vrti u glavi u velianstvenojsporosti, svaki trzaj, svaki napadaj kalja i svaka kap krvi, stoga u ovoispriati brzo.

Otili smo u spavau sobu, ja na elu, s mesarskim noem u ruci, a mojsin iza mene s platnenom vreom. Hodali smo na prstima, ali ne bismoprobudili Arlettu ni da smo uli lupajui inelama. Dao sam znak Henryjuda mi stane s desne strane, do njezine glave. Sada smo uli kucanjebudilice Big Ben na njezinu nonom ormariu, a i njezino hrkanje. Sinulami je neobina misao: izgledali smo poput lijenika koji stoje uz samrtnupostelju nekog vanog pacijenta. Ali mislim da se lijenici uz samrtnepostelje u pravilu ne tresu od osjeaja krivice i straha.

Samo da ne bude previe krvi,pomislio sam. Neka je vrea zadri. Ili jobolje, neka Henry odustane u posljednji as.

Ali Henry nije odustao. Moda zato to je mislio da mu to nikad ne bihoprostio, moda zato to se ve pomirio s injenicom da Arlette odlazi nanebo, a moda zato to se sjetio one njezine nepristojne geste, kad jelupkajui srednjim prstom opisala krug oko svoga meunoja. Ne znam.Znam samo to da je apnuo: "Zbogom, mama" i navukao joj vreu na


20/357

glavu.Zahrkala je i pokuala izvui glavu. Ja sam namjeravao gurnuti ruku

pod vreu da obavim svoj posao, ali Henry ju je morao vrsto pritiskatikako bi je obuzdao pa nisam to mogao uiniti. Primijetio sam da Arlettin

nos u platnenoj vrei izgleda poput lene peraje morskog psa. A ugledaosam i izraz panike na Henryjevu licu pa sam znao da nee jo dugoizdrati.

Stavio sam koljeno na krevet i ruku na njezino rame. Zatim samzasjekao u vreu i grlo ispod nje. Arlette je kriknula i poela se snanootimati, a krv joj je stala liptati kroz probueno mjesto u vrei. Kad jepodigla ruke i poela lamatati po zraku, Henry je vrisnuo i oteturao odkreveta. Pokuao sam je obuzdati. Stala je povlaiti vreu rukama pa samzamahnuo noem i zasjekao joj tri prsta do kostiju. Ponovno je vrisnula bio je to tanak vrisak, otar poput iverice leda a ruka joj je pala naplahtu i stala se trzati. Napravio sam jo jednu krvavu posjekotinu uvrei, pa jo jednu, pa jo jednu. Napravio sam ukupno pet posjekotinaprije no to me Arlette odgurnula neozlijeenom rukom i pokualaskinuti vreu s lica. Nije ju mogla posve skinuti s glave zapetljala joj se ukosu pa joj je ostala visjeti poput mreice za kosu.

Bio sam joj prerezao grkljan s prva dva zasjeka, a prvi je bio takodubok da joj je otkrio hrskavicu dunika. S posljednja dva zasjekao sam

joj obraz i usta, tako duboko da je dobila klaunovski cerek od uha do uhakoji joj je otkrio zube. Tako da je guei se grleno zareala, to je zvukkakav moda ispusti lav kad doe vrijeme za jelo. Krv joj je ikljala iz grlasve do plahte u podnoju kreveta. Sjeam se kako sam u tom asupomislio da ta krv ima istu boju kao i vino u ai, kad ju je podignula uzrak da nazdravi posljednjim zrakama dnevne svjetlosti.

Pokuala je ustati iz kreveta, to me prvo zapanjilo, a ondarazbjesnilo. Pravila mi je probleme tijekom cijelog braka pa ak i sada, u

trenutku nae krvave rastave. A to sam drugo mogao i oekivati?"Oh, tata, uini neto!" vrisnuo je Henry. "Uini neto, tata, za imeBoje, uini neto!"

Skoio sam na Arlettu poput strastvena ljubavnika i spustio je natragna krvlju natopljen jastuk. Jo je nekoliko puta hrapavo zareala iz dubinesvog rasporenog grla, a oi su joj se izvrnule u dupljama i napunile


21/357

suzama. Omotao sam joj kosu oko svoje ake i naglo joj povukao glavuunatrag, a onda sam joj jo jedanput zasjekao grkljan. Zatim sam strgnuoplahtu s madraca na svojoj strani kreveta i omotao joj je oko glave,hvatajui u nju sve osim prvog mlaza krvi iz ile kucavice. Taj mi je mlaz

trcnuo u lice pa mi je vrua krv stala kapati s brade, nosa i obrva.Iza mojih lea Henry je prestao vritati. Okrenuo sam se i shvatio da

mu se Bog smilovao (pod pretpostavkom da Bog nije skrenuo pogled ustranu kad je shvatio to smjeramo): Henry je pao u nesvijest. Arlettinoje trzanje postalo slabije. Napokon je mirno leala... ali ja sam ipak ostaosjediti na njoj i pritiskati je plahtom koja je sada bila natopljena njezinomkrvlju. Podsjetio sam sebe da Arlette nikad nita nije uinila najednostavan nain. I imao sam pravo. Nakon trideset sekundi (izbrojao ihje mali sat to smo ga svojedobno bili naruili iz kataloga) jo sejedanput trznula, ovoga puta tako estoko svinuvi lea da me gotovozbacila sa sebe. Ostani u sedlu, kauboju,pomislio sam. A moda sam toizgovorio i naglas. Toga se ne sjeam, neka mi Bog pomogne. Sjeam sesvega drugoga, ali toga ne.

Njezin je otpor oslabio. Izbrojio sam jo trideset sitnih otkucaja nasatu, a onda za svaki sluaj jo trideset. Henry se promekoljio i zajeaona podu. Poeo se pridizati, a onda je shvatio da to ba nije najbolja idejapa je otpuzao u najudaljeniji kut sobe i sklupao se poput lopte.

"Henry?" pozvao sam ga.Sklupana figura u kutu nije se oglasila."Henry, ona je mrtva. Ona je mrtva, a meni treba pomo."Jo uvijek nita."Henry, sada je prekasno da odustane. Djelo je obavljeno. Ako ne

eli otii u zatvor a svog oca poslati na elektrinu stolicu ustani ipomozi mi."

Doteturao je do kreveta. Pramen kose pao mu je na oi, koje su

blistale kroz znojne uvojke poput oiju ivotinje koja se skriva u bunju.Stalno je oblizavao usnice."Pazi da ne stane u lokvu krvi. Nisam oekivao da emo napraviti

takav nered, ali sve se to moe oistiti. Pod uvjetom da ne raznesemo krvpo cijeloj kui."

"Moram li je pogledati? Tata, moram lipogledati?""Ne mora. Nijedan od nas ne mora."


22/357

Umotali smo je u plahtu, kao da je plahta mrtvaki plat. Kad smo toobavili, shvatio sam da je tako neu moi nositi kroz kuu; u svojimpovrnim planovima i matarijama zamiljao sam samo diskretan tragkrvi na plahti iznad njezina prerezanog grla (njezina urednoprerezanog

grla). Nisam predvidio ono to se doista dogodilo, to mi uope nije nitipalo na pamet: itava plahta bila je crno-ljubiasta u mranoj sobi, a krvje kapala iz nje kao voda iz nabrekle spuve.

Izvukao sam pokriva iz ormara. Nisam uspio suzbiti kratku pomisao:to bi moja majka pomislila kad bi vidjela za to sam upotrijebio njezinprekrasno saiven vjenani dar. Rasprostro sam ga po podu, a onda smopoloili Arlettu na njega i umotali je.

"Brzo!" rekao sam. "Prije no to se krv probije i kroz pokriva. Ne...ekaj... idi po svjetiljku."

Henry se tako dugo nije vratio da sam se ve preplaio da je pobjegao.Zatim sam ugledao trak svjetlosti kako poskakuje kroz kratki hodnik,prolazi pokraj Henryjeve spavae sobe i ulazi u sobu koju smo ja i Arletteneko dijelili. Neko. Vidio sam da mu suze teku licem blijedim poputvoska.

"Stavi svjetiljku na toaletni stoli."Spustio ju je pokraj knjige koju sam tada bio itao: bila je to Glavna

ulica Sinclairea Lewisa. Nikad je nisam proitao do kraja; nisam se

mogaoprisilitida je proitam do kraja. Na svjetlosti lampe pokazao sammu krvave mrlje na podu i lokvu krvi odmah do kreveta.

"I iz pokrivaa kaplje krv", odvratio je. "Da sam znao koliko je u njojkrvi..."

Istresao sam jastuk iz svoje jastunice i navukao jastunicu prekokraja pokrivaa kao da navlaim arapu preko raskrvavljene koe."Uhvati je za stopala", rekao sam Henryju. "Ovaj dio posla moramosmjesta obaviti. I nemoj se opet onesvijestiti, Henry, jer ja ovo ne mogu

obaviti sam.""Kad bi sve ovo barem bio san", odvratio je, ali se sagnuo i obgrliodno pokrivaa rukama. "Misli li da je ovo moda san, tata?"

"Tako e nam sve to izgledati za godinu dana, kad bude iza nas",odgovorio sam, a djelomice sam doista i vjerovao u to. "A sad brzo. Prijeno to se krv probije kroz jastunicu. Ili kroz ostatak pokrivaa."

Odnijeli smo je niz hodnik, preko dnevne sobe i izali na prednja vrata


23/357

kao da nosimo komad namjetaja umotan u plahtu za selidbe. Kad smose nali na stubama trijema, poeo sam malo lake disati; krv e se udvoritu lake prekriti.

Henry se dobro drao sve dok nismo doli do ugla kravlje staje i

ugledali stari bunar. Bunar je bio okruen drvenim kolcima da netko nebi sluajno stao na drveni poklopac koji ga je pokrivao. Na svjetlostizvijezda kolci su izgledali mrani i grozni, a kad ih je vidio, Henry jeispustio neobian krik.

"Nije to grob za ma... mu", uspio je izgovoriti, a onda je izgubio svijesti sruio se na krljavo grmlje koje je raslo iza staje pa sam iznenada ostaodrati teak teret svoje umorene ene posve sam. Prvo sam pomislio daspustim taj groteskni zaveljaj na tlo sada se ve posve iskrivio, a jednaje ruka virila iz njega i odem probuditi Henryja, ali onda sam zakljuioda e biti milosrdnije ako ga ostavim leati. Odvukao sam zaveljaj dobunara, spustio ga na tlo i podigao drveni poklopac. Kad sam ga prisloniona dva kolca, bunar mi je dahnuo u lice: zapahnuo me smrad ustajalevode i istrunulog bilja. Borio sam se sa svojim drijelom i izgubio.Pridravajui se za dva kolca da ne izgubim ravnoteu, nagnuo sam senad bunar i povratio ostatke veere i ono malo vina to sam ga bio popio.Kad je bljuvotina pala na mutnu vodu na dnu, odjeknuo je mukli pljusak.Taj mi pljusak, ba kao i misao "Ostani u sedlu, kauboju", u ovih

posljednjih osam godina nikad nije bio daleko od misli. Katkad seprobudim usred noi s tim odjekom u glavi i osjetim kako mi se treicezabadaju u ake dok stiem kolce kao da mi o tome ovisi ivot.

Ustuknuo sam od bunara i spotaknuo se o zaveljaj s Arlettinimtijelom. Pao sam. Njezina posjeena ruka leala mi je nekolikocentimetara od oiju. Gurnuo sam je natrag pod pokriva i onda gapotapao, kao da je tjeim. Henry je jo uvijek leao u korovu, s glavomnaslonjenom na jednu ruku. Izgledao je kao dijete koje spava nakon

napornog radnog dana u vrijeme etve. Iznad naih glava sjale su tisuezvijezda. Vidio sam zvijea koja me je otac nauio raspoznavati Orion,Kasiopeju, Velikog i Malog medvjeda. Pas Cotteriejevih, Rex, jedanput jezalajao u daljini, a onda umuknuo. Sjeam se da sam pomislio: Ova nonikad nee proi.I imao sam pravo. Na sve naine koji se raunaju, nikad inije.

Podigao sam zaveljaj u ruke, a onda sam u njemu osjetio trzaj.


24/357

Ukipio sam se i prestao disati, premda mi je srce divljaki lupalo. Nijemogue da sam to osjetio,pomislio sam. Priekao sam da vidim hoe li setrzaj ponoviti. Ili e moda Arlettina ruka izmigoljiti iz pokrivaa ipokuati me zgrabiti za zapee svojim posjeenim prstima.

Nita se nije dogodilo. Sve sam to samo umislio. Mora da je tako. Itako sam je bacio u bunar. Spazio sam da se pokriva odmata na onomkraju koji nije pridravala jastunica, a onda sam zauo pljusak, mnogobuniji no to ga je izazvala moja bljuvotina, ali i ljapkavi mukli tresak.Znao sam da voda u bunaru nije ba duboka, ali bio sam se nadao da eipak prekriti Arlettino tijelo. A taj mi je tresak rekao da nije.

Uto sam zauo visok smijeh iza svojih lea, nalik na sirenu, zvuk takoblizu ludila da mi se koa najeila od stranjice do vrata. Bio je to Henry,koji se osvijestio i ustao. Ne, nije samo ustao. Pocupkivao je iza kravljestaje maui rukama prema zvjezdanom nebu i smijui se.

"Mama je u bunaru, a mene nije briga!" Pjevao je kao da pjeva stihoveneke pjesme. "Ba me briga to je u bunaru, kad ne moram rei svomegospodaru!"

Priao sam mu s tri krupna koraka i oamario ga iz sve snage,ostavljajui mu krvave otiske prstiju na mekanim obrazima koje britvaza brijanje jo nije dotakla. "Zaepi! ut e te svi u okolici! ut e te... Evoga, budalo mala, opet si probudio onog prokletog psa."

Rex je zalajao jedanput, dvaput, triput. A onda je nastala tiina. Stajaosam drei Henryja za ramena i oslukujui pognute glave. Znoj mi secijedio niz vrat. Rex je jo jedanput zalajao, a onda odustao. Ako je itko odCotteriejevih i ustao, pomislit e da Rex laje na nekog rakuna. Tako samse barem nadao.

"Idi u kuu", rekao sam Henryju. "Najgore je prolo.""Doista, tata?" Ozbiljno me pogledao. "Je li najgore doista prolo?""Jest. Je li tebi dobro? Nee se valjda opet onesvijestiti?"

"Zar sam se ve jedanput onesvijestio?""Jesi.""Dobro mi je. Samo sam... ne znam zato sam se tako nasmijao. Bio

sam zbunjen. Valjda zato to mi je laknulo. Svreno je!" Pobjegao mu jehihot pa je prekrio usta dlanovima kao djeai koji je nehotice opsovaopred bakom.


25/357

"Jest", rekao sam. "Svreno je. Ostat emo ovdje. Tvoja majka pobjeglaje u St. Louis... ili moda u Chicago... ali mi emo ostati ovdje."

"Ona je...?" Skrenuo je pogled prema bunaru i poklopcu koji senaslanjao na ona tri kolca koji su iz nekog razloga na svjetlosti zvijezda

izgledali vrlo mrani."Da, Hank, jest." Henryjeva majka nije voljela da ga oslovljavam s

Hank, rekla je da to zvui seljaki, ali sada vie nije mogla nita uiniti uvezi s tim. "Otila je i ostavila nas bez upozorenja. I naravno, nama je ao,ali u meuvremenu kuni poslovi ne mogu ekati. A ni kola."

"A ja i dalje mogu ostati... prijatelj sa Shannon?""Naravno", odgovorio sam, a u glavi sam ugledao Arlette kako

lascivnim lupkanjem srednjeg prsta opisuje krug oko svog meunoja.

"Naravno da moe. Ali ako te ikad obuzme potreba da jojprizna..."Na licu mu se pojavio izraz uasa. "Nikad!""Tako sada misli i to mi je drago. Ali ako te jednoga dana obuzme

potreba, zapamti ovo: ona bi pobjegla od tebe.""Pa naravno", promrmljao je."A sada idi u kuu i uzmi obje kante iz ostave. Bolje uzmi i nekoliko

kanti za mlijeko iz kravlje staje. Napuni ih vodom iz pumpe u kuhinji istavi u vodu onu stvar koju Arlette dri ispod sudopera."

"Da zagrijem vodu?"U glavi sam zauo majin glas: Zapamti, Wilfe, krv se ispire hladnom

vodom."Ne treba", odgovorio sam. "Ja u se vratiti unutra im stavim

poklopac na otvor bunara."Ve se okrenuo da poe, a onda me zgrabio za ruku. ake su mu bile

strano hladne. "Nitko nikad ne smije doznati!" promuklo mi je apnuo ulice. "Nitko nikad ne smije doznati to smo uinili!"

"Nitko nikad i nee", odvratio sam s mnogo vie hrabrosti no to samje imao. tota je ve krenulo krivo; poeo sam shvaati da je snatrenje oinu jedno, a sam in neto posve drugo.

"Ona se nee vratiti, zar ne?""to?""Nee nas progoniti, zar ne?" upitao je onim seoskim praznovjerjem

zbog kojeg je Arlette uvijek vrtjela glavom i kolutala oima. Tek sada,


26/357

poslije osam godina, shvatio sam koliko se on bojao da e nas progonitinjezina mrnja.

"Nee", odgovorio sam.Ali prevario sam se.

Pogledao sam u bunar. Bio je samo est metara dubok, ali nije bilomjeseine pa sam vidio samo blijedu mrlju pokrivaa. Ili modajastunice. Spustio sam poklopac na otvor i malo ga namjestio, a ondasam krenuo u kuu. Pokuao sam se vratiti istim putem kojim smodonijeli svoj grozni zaveljaj, namjerno vukui stopala po zemlji kako bihizbrisao tragove krvi. Ali taj u posao bolje moi obaviti ujutro.

Te noi nauio sam neto to veina ljudi nikad ne mora nauiti:

umorstvo je grijeh, umorstvo je prokletstvo (sigurno za um i duh ubojice,ak i ako su ateisti u pravu da nema ivota poslije smrti), ali umorstvo jei teak posao. Ribali smo pod spavae sobe sve dok nas nisu zaboljelalea, a onda smo preli u hodnik pa u dnevnu sobu, a naposljetku natrijem. Svaki put kad bismo pomislili da smo zavrili s poslom, jedan odnas pronaao bi jo jednu mrlju. Kad je na istonom nebu poelo svitati,Henry je bio na koljenima ribajui pukotine izmeu dasaka poda uspavaoj sobi, a ja sam bio na koljenima u dnevnoj sobi i pregledavao

svaki etvorni centimetar Arlettina tepiha traei neku kapljicu krvi kojabi nas mogla odati. Na njemu nisam naao nijednu u tome smo imalisree ali pokraj tepiha naao sam kaplju veliku poput novia. Izgledalaje kao krv iz posjekotine od brijanja. Obrisao sam je i otiao u spavausobu da vidim kako ide Henryju. Uinilo mi se da mu je sada bolje pa je imeni laknulo. Mislim da je to bilo zbog nadolaska dnevne svjetlosti, koja,ini se, uvijek rastjera najgore od naih strahova. Ali kad se na pijetaoGeorge oglasio prvim veselim jutarnjim kukurikanjem, Henry se trgnuo,a onda se nasmijao. Bio je to kratak smijeh, ali neto mi u njemu jo

uvijek nije zvualo kako treba. Dodue, nije me uplaio tako jako kao onajnjegov smijeh kad se prenuo iz nesvijesti na dvoritu izmeu staje istarog bunara za stoku.

"Danas ne mogu ii u kolu, tata. Previe sam umoran. Osim toga...mislim da bi mi drugi sve proitali na licu. Pogotovo Shannon."

Ja se nisam niti sjetio da Henry mora u kolu, to je samo jo jedan


27/357

pokazatelj povrnog planiranja. Traljavog planiranja. Trebao samodgoditi zloin do ljetnih praznika, to bi znailo da moram priekati josamo tjedan dana. "Ostani kod kue do ponedjeljka, a onda reci uiteljuda si imao gripu pa nisi htio zaraziti ostale u razredu."

"Nemam gripu, ali doista sam bolestan."I ja sam bio.Rasprostrli smo istu plahtu iz Arlettina ormara za rublje (toliko je

toga u ovoj kui neko pripadalo njoj... ali sada vie ne) i bacili krvavuposteljinu na nju. Dakako, i madrac je bio krvav pa emo i njega moratimaknuti. U stranjoj upi imali smo jo jedan, ne tako dobar. Ja samsvezao plahtu s posteljinom, a Henry je uzeo madrac pa smo izali nastranja vrata i krenuli prema bunaru ba kada je Sunce osvijetlilo obzor.Nebo iznad njega bilo je savreno vedro. Bit e to dobar dan za kukuruz.

"Ja ne mogu pogledati u bunar, tata.""I ne mora", odgovorio sam i podigao drveni poklopac. Pomislio sam

da ga uope nisam trebao vraati na mjesto razmiljaj unaprijed, utedisi posao, obiavao je rei moj tata ali nisam se mogao prisiliti daostavim bunar otklopljen. Ne nakon to sam osjetio (ili pomislio daosjeam) onaj posljednji trzaj.

Sada sam mogao vidjeti dno bunara, a ono to sam ugledao bilo jegrozno. Arlette je pala na dno u sjedeem poloaju, a noge su joj se

slomile pod tijelom. Razderana jastunica leala joj je u krilu. Pokriva iplahte oslobodili su se i rairili se oko Arlettinih ramena poput nekekomplicirane enske stole. Sliku je upotpunjavala platnena vrea koja jojse zapetljala oko glave i pridravala joj frizuru na tjemenu poput mreiceza kosu: izgledala je gotovo kao da se sprema za veernji izlazak u grad.

Da! Veernji izlazak u grad! Zato sam tako sretna! Zato se cerekam oduha do uha! A jesi li primijetio kako mi je ru crven, Wilfe? S takvim ruemnikad ne bih otila u crkvu, zar ne? Ne, takav ru ena stavi na usne kad eli

uiniti onu gadariju svom mukarcu. Zato ne sie u bunar, Wilfe? Nemojse muiti s ljestvama, jednostavno skoi! Pokai mi koliko me jako eli! Ti siuinio gadariju meni pa daj sad da ja uinim gadariju tebi!

"Tata?" Henry je stajao s licem okrenutim prema staji i s objeenimramenima, kao djeak koji oekuje batine. "Je li sve u redu?"

"Sve je u redu." Bacio sam hrpu posteljine u bunar, nadajui se da e


28/357

sletjeti na Arlettinu glavu i prekriti onaj grozni cerek od uha do uha, aliumjesto toga joj ga je daak propuha odnio u krilo pa se sada inilo dasjedi na nekom udnom krvlju zamrljanom oblaku.

"Je li pokrivena? Je li pokrivena, tata?"

Zgrabio sam madrac i bacio ga u bunar. Sletio je u okomitom poloajuu prljavu vodu i onda se prevrnuo na kruni kameni zid, djelomiceprekrivi Arlette, skrivajui joj barem pogrbljena lea i krvavi osmijeh.

"Sada jest." Vratio sam stari drveni poklopac na mjesto znajui da meeka jo posla: trebat e zatrpati bunar. Ah, ali to sam ionako ve davnomorao uiniti. Taj je bunar predstavljao opasnost, zato sam ga i okruiokolcima. "Hajdemo u kuu na doruak."

"Ne bih sada mogao niti okusiti hranu!"Ali okusio ju je. Sprio sam nam jaja, slaninu i krumpire, i pojeli smo

svaki zalogaj. ovjek od naporna rada ogladni. Svi to znaju.

Henry je spavao do kasnog popodneva, a ja sam ostao budan. Neke odtih sati proveo sam ispijajui alicu za alicom crne kave za stolom ukuhinji. Neke sam proveo hodajui poljem kukuruza, gore uz jedan red padolje niz drugi, sluajui kako listovi, nalik na otrice maa, ume nalaganom povjetarcu. Kad doe lipanj, a kukuruz gotovo dozri, ini se kao

da govori. To neke ljude uznemirava (a to su one budale koje misle da jeto zapravo zvuk rasta kukuruza), ali meni je to tiho utanje uvijekprualo utjehu. To mi je proiavalo misli. Sada, dok sjedim u ovojhotelskoj sobi u gradu, to mi utanje nedostaje. Gradski ivot nije zaovjeka sa sela; za njega je gradski ivot sam po sebi neka vrstaprokletstva.

A kao to upravo otkrivam, i pisanje priznanja teak je posao.Hodao sam i sluao um kukuruza. Pokuavao sam planirati, a

napokon sam doista i planirao. Morao sam, i to ne samo za sebe.

Postojalo je doba, prije manje od trideset godina, kad se mukarac umom poloaju ne bi morao brinuti; u tim danima, nitko se nije petljao umukarev posao, pogotovo ako je taj mukarac bio ugledan farmer:ovjek koji plaa porez, odlazi nedjeljom u crkvu, navija za bejzbolski klubHemingford Stars i uvijek glasuje za republikance. Vjerujem da su se utim danima svakakve stvari dogaale na farmama onog dijela zemlje koji


29/357

nazivamo "sredinom". Stvari koje nitko nije niti primjeivao, a kamoliprijavljivao. U tim danima ovjekova ena smatrala se njegovim poslompa ako bi nestala, bio bi to kraj prie.

Ali ti su dani proli, a ak i da nisu... tu je zemlja. Onih 100 jutara.

Kompanija Farrington eljela je ta jutra za onu svoju prokletu klaonicusvinja, a Arlette ih je navela na pomisao da e ih i dobiti. To jepredstavljalo opasnost, to znai da matarije i povrni planovi nee bitidovoljni.

Kad sam se sredinom popodneva vratio u kuu, bio sam umoran, alinapokon iste glave i smiren. Naih je nekoliko krava mukalo, jer jeprolo vrijeme za jutarnju munju. Obavio sam taj posao, a onda sam ihpustio na ledinu, na kojoj sam ih namjeravao ostaviti do zalaska Sunca,umjesto da ih odmah poslije veere okupim za drugu munju. Kravamato nije vano; one prihvaaju stvari takve kakve jesu. Da je Arlette bilaslinija jednoj od naih krava, pomislio sam, jo uvijek bi bila iva ignjavila me da joj kupim perilicu rublja iz kataloga Monkey Ward. A ja bihjoj je vjerojatno i kupio. Arlette me uvijek umjela nagovoriti na sve. Osimkad je rije o zemlji. Trebala je znati da joj to nee poi za rukom. Zemljaje mukareva stvar.

Henry je jo uvijek spavao. U tjednima koji su slijedili mnogo jespavao, a ja sam ga putao, premda bih mu u normalnom ljetu nakon

zavretka kole ispunio dane kunim poslovima. A on bi sebi ispunioveeri ili posjeujui Cotteriejeve ili eui se gore-dolje naompranjavom cestom sa Shannon, drei je za ruku i gledajui dizanjeMjeseca na nebu. Naime, kad se ne bi ljubio s njom. Ja sam se nadao damu ono to smo uinili nije pokvarilo previe slatke dokolice, alivjerovao sam da jest. Da sam mu je ja pokvario. I dakako, imao sampravo.

Otjerao sam te misli iz glave govorei sebi kako je za sada dovoljno da

spava. Ja sam jo jedanput morao posjetiti bunar, a bit e najbolje da toobavim sam. Na ogoljeni krevet kao da je vritao o umorstvu. Otiaosam do ormara i prouio Arlettinu odjeu. ene imaju tako mnogoodjee, zar ne? Haljine, suknje, bluze, pulovere, donje rublje nekikomadi donjeg rublja toliko su komplicirani i udni da ovjek ne zna kojaim je prednja strana. Uzeti ih sve bila bi pogreka, jer kamion je jo uvijekparkiran u staji, a Model T ispod brijesta. Otila je pjeice i ponijela sa


30/357

sobom samo ono to je mogla nositi. A zato se nije odvezla T-om? Zatoto bih je ja uo kako pali motor i sprijeio je da ode. To zvui dovoljnouvjerljivo. I tako... samo jedna putna torbica.

Napunio sam je onime to sam mislio da bi eni trebalo i to ne bi

mogla podnijeti da ostavi. Stavio sam unutra nekoliko komada dobrognakita i sliku njezinih roditelja u zlatnom okviru. Razmiljao sam okozmetici u kupaonici i odluio da ostavim sve osim boice sprejaparfema Florient i etke za kosu s ronatim drkom. U njezinu nonomormariu nalazila se oporuka, koju joj je dao pastor Hawkins, ali ja nikadnisam vidio da je ona ita pa sam je ostavio. Ali izvadio sam boicu stabletama eljeza, koju je koristila za mjesenice.

Henry je jo uvijek spavao, ali sada se bacakao lijevo-desno kao da gamue runi snovi. Pourio sam za svojim poslom to sam bre mogao, jersam elio biti kod kue kad se on probudi. Otiao sam oko staje dobunara, odloio putnu torbu na tlo i po trei put podigao stari poklopacpun ivera. Hvala Bogu to Henry nije bio sa mnom. Hvala Bogu da nijevidio ono to sam ja vidio. Mislim da bi ga to otjeralo u ludilo. Menegotovo jest.

Madrac je bio odbaen u stranu. Prvo sam pomislio da ga je Arlettegurnula prije no to se pokuala popeti iz bunara. Zato to je jo uvijekiva. Jo uvijek die. Ili mi se barem isprva tako uinilo. A onda, ba kad

mi se nakon prvotnog oka sposobnost racionalnog razmiljanja vratila kad sam se zapitao kakvo to disanje moe izazvati da se itava haljinadie i sputa, ne samo na grudima, nego od vrata pa do skuta njezina seeljust pomaknula kao da se napree progovoriti. Ali iz njezinih jakoproirenih usta nisu izale rijei, nego takor koji je vakao njezin ukusnijezik. Prvo mu je izvirio rep, a kad je u potrazi za osloncem stao zabadatipande stranjih apa u Arlettin vrat, njezina je eljust jae zijevnula iotpala.

takor joj je pao u krilo, a onda je iz haljine izronila velika plimanjegove brae i sestara. Jedan od njih imao je neto u brcima komadinjezina kombinea ili moda njezinih gaica. Bacio sam putnu torbicu nanjih bez razmiljanja u glavi mi je kipjelo od gaenja i uasa naprostosam to uinio. Sletjela je na Arlettine noge, a veina glodavaca moda isvi spretno joj se izmakla. Zatim su jurnuli prema okrugloj crnoj rupiispod madraca (mora da su ga gurnuli u stranu teinom svog velikog


31/357

broja) i u hipu nestali u njoj. Ja sam dobro znao kakva je to rupa: bio je tootvor cijevi koja je vodila do korita u staji i davala im vodu sve dok razinavode u bunaru nije postala preniska i uinila je beskorisnom.

Arlettina se haljina spustila, a njezino je lano disanje prestalo. Ali jo

uvijek je buljila u mene, a njezin me klaunovski cerek sada vie podsjeaona bijesan pogled Meduze. Mogao sam joj vidjeti ugrize takora naobrazima, a jedna joj je usna koljka nestala.

"Boe dragi", apnuo sam. "Arlette, ao mi je."Ne prihvaam tvoju ispriku,kao da mi je govorio njezin pogled.A kad

me ovako nau, s ugrizima takora na mrtvom licu i pojedenim donjimrubljem ispod haljine, ti e sigurno zajahati munju u Lincolnu. A posljednjeto e prije smrti vidjeti, bit e moje lice. Vidjet e ga kad ti elektrina

struja spri jetru i zapali srce, a ja u se smjekati.Spustio sam poklopac i oteturao u staju, a onda su me izdale noge. Dasam bio na suncu, sigurno bih se onesvijestio, ba kao sino Henry. Alibio sam u sjeni i nakon to sam odsjedio pet minuta s glavom pognutomgotovo do koljena, uspio sam se pribrati. takori su je dohvatili pa to?Zar nas na oni kraju ne dohvate sve? takori i kukci? Prije ili poslije ak inajvri lijes mora popustiti i pustiti da se ivot hrani smru. Takav jesvijet, pa to onda? Kad nam srce prestane kucati i kad nam se mozakugui, duh nam ili ode na neko drugo mjesto ili se naprosto ugasi. U oba

sluaja, nismo tu da bismo osjetili kako nam glou meso s kostiju.Krenuo sam prema kui. Ve sam stigao do trijema, kad me zaustavila

misao: a to je s onim trzajem? to ako je Arlette jo uvijek bila iva kadsam je bacio u bunar? to ako je bila iva, ali paralizirana, nesposobna dapomakne ijedan od svojih posjeenih prstiju kad su takori izali iz cijevii zapoeli s pustoenjem? to ako je mogla osjetiti onog takora koji jojse uvukao u prikladno uveana usta i poeo...!

"Ne", apnuo sam. "Ona to nije osjetila zato to se nije trznula. Nikad

to nije uinila. Bila je mrtva kad sam je bacio u bunar.""Tata?" pozvao me Henry snenim glasom. "Tata, jesi li to ti?""Jesam.""S kim to razgovara?""Ni s kim. Razgovaram sam sa sobom."Uao sam u kuu. Henry je sjedio za kuhinjskim stolom u potkoulji i


32/357

kratkim gaama. Izgledao je omamljen i nesretan. Kosa mu je bilaraskutrana, to me podsjetilo na to kakav je klipan neko bio, kako sesmijao i natjeravao kokoi po dvoritu sa svojim lovakim psom Boom(koji je uginuo davno prije tog ljeta).

"Volio bih da to nismo uinili", rekao je kad sam mu sjeo nasuprot."to je uinjeno, uinjeno je i ne moe se ponititi", rekao sam.

"Koliko sam ti puta to rekao, deko?""Oko milijun puta." Naas je spustio glavu, a onda me pogledao. Oi su

mu bile obrubljene crvenilom i podlivene krvlju. "Hoe li nas uhvatiti?Hoe li nas strpati u zatvor? Ili..."

"Ne. Imam plan.""Imao si plan da je nee boljeti, a pogledaj kako je to ispalo!"aka me zasvrbjela da ga oamarim pa sam je pritisnuo drugom. Sada

nije vrijeme za optube. Osim toga, imao je pravo. Ja sam kriv za sve toje krenulo krivo.Za sve osim takora,pomislio sam.Za njih nisam kriv.Alibio sam. Naravno da sam bio. Da nije bilo mene, Arlette bi sada stajala zatednjakom i kuhala ruak. Vjerojatno bi mi bez prestanka zvocala o onih100 jutara, ali bila bi iva i zdrava, a ne u bunaru.

takori su se zacijelo ve vratili, apnuo mi je neki glas duboko umeni.Jedu je. A kad zavre dobre dijelove, ukusne dijelove,poslastice, ondae...

Uto je Henry ispruio ruku preko stola i dodirnuo moje sklopljeneake. Trgnuo sam se.

"Oprosti", rekao mi je. "U ovome smo zajedno."Bio sam mu jako zahvalan zbog toga."Sve e biti u redu, Hank; ako ne izgubimo glavu, izvui emo se. A sad

me sluaj."Sluao je. U jednom trenutku poeo je klimati glavom. Kad sam

zavrio, postavio mi je samo jedno pitanje: kada emo zatrpati bunar?

"Jo ne", odgovorio sam."Nije li to riskantno?""Jest", odgovorio sam.

Dva dana poslije, kad sam krpao komad ograde oko etvrt milje odfarme, ugledao sam kako se veliki oblak praine pribliava naom


33/357

cestom od autoputa Omaha-Lincoln. Netko nam je dolazio u posjet, netkoiz svijeta kojem je Arlette tako arko eljela pripadati. Vratio sam se dofarme s ekiem gurnutim u omu za pojasom i stolarskom pregaomoko struka, s dugim depom punim avala koji su zveckali. Nisam vidio

Henryja. Moda je otiao na izvor da se okupa, a moda je spavao u svojojsobi.

Kad sam doao do dvorita i sjeo na mesarski panj, prepoznao samvozilo koje je dizalo oblak praine: bio je to Red Baby, kamion za dostaveLarsa Olsena. Lars je bio kova u Hemingford Homeu i seoski mljekar.Takoer je, za novac, sluio kao neka vrsta ofera, to je uloga koju jeigrao tog lipanjskog popodneva. Kamion se zaustavio u dvoritu inatjerao naeg mrzovoljnog pijetla Georgea i njegov harem kokoi u

bijeg. Jo i prije no to je motor prestao kaljati u samrtnom hropcu,jedan krupni mukarac u lepravom sivom ogrtau izaao je iz njega sasuvozaeve strane. Skinuo je zatitne naoale i otkrio velike (i komine)bijele krugove oko oiju.

"Wilfred James?""Na usluzi", rekao sam i ustao. Bio sam prilino miran. Moda ne bih

bio tako miran da je izaao iz Forda okrunog erifa sa zvijezdom navratima. "A vi ste...?"

"Andrew Lester", odgovorio je. "Odvjetnik."

Pruio mi je ruku. Nisam je prihvatio."Prije no to vam stegnem ruku, bit e bolje da mi kaete koga

zastupate, gospodine Lester.""Trenutano radim za stonu kompaniju Farrington iz Chicaga,

Omahe i Des Moinesa."Da,pomislio sam. U to ne sumnjam. Ali kladio bih se da ak nema ni

ured sa svojim imenom na vratima. Veliki deki u Omahi ne moraju gutatiseosku prainu kako bi zaradili za svakodnevni kruh, zar ne? Veliki deki

sjede s nogama na stolu, piju kavu i dive se zgodnim glenjevima svojihtajnica."U tom sluaju," rekao sam, "kako bi bilo da naprosto povuete ruku?

Bez uvrede."Uinio je upravo to, s odvjetnikim smijekom. Kapljice znoja

urezivale su mu iste linije na debeljukastim obrazima, a kosa mu je bila


34/357

pranjava i raskutrana od vonje. Obiao sam ga i otiao do Larsa, koji jepodigao jedno krilo poklopca motora i petljao s neim u unutranjosti.Zvidukao je i zvuao sretan kao ptica na ici, na emu sam mu zavidio.Pomislio sam da bismo Henry i ja moda mogli doivjeti jo koji sretan

dan u ovako arolikom svijetu, sve je mogue ali taj dan nee osvanutiu ljeto 1922. godine. A ni u jesen.

Stisnuo sam Larsu ruku i upitao ga kako je."Prilino dobro", odgovorio je. "Ali edan sam. Dobro bi mi doao

gutljaj vode."Klimnuo sam glavom prema istonoj strani kue. "Zna gdje je

pumpa.""Znam", odgovorio je i spustio krilo poklopca s metalnim tropotom,

to je kokoi, koje su se u meuvremenu oprezno poele vraati,ponovno poslao u bijeg. "Pretpostavljam da je voda slatka i hladna kaouvijek?"

"Ja bih tako rekao", sloio sam se mislei: Alikad bi jo uvijek mogaoispumpati vodu iz onog drugog bunara, Lars, nisam ba uvjeren da bi ti senjezin okus svidio."Uvjeri se sam."

Krenuo je prema sjenovitoj strani kue na kojoj je u svom malomsklonitu stajala dvorina pumpa. Gospodin Lester gledao ga je kakoodlazi, a onda se opet okrenuo meni. Otkopao je ogrta. Odijelo ispod

njega trebat e oistiti u kemijskoj istionici kad se vrati u Lincoln,Omahu ili Deland, gdje god da odlae eir kad ne obavlja poslove zaColea Farringtona.

"I meni bi dobro doao gutljaj vode, gospodine James.""I meni. Naporno je zabijati avle u ogradu." Odmjerio sam ga od glave

do pete. "Ali kladio bih se da nije tako naporno kao voziti se dvadesetmilja u Larsovu kamionu."

Protrljao je stranjicu i nasmijeio se na onaj svoj odvjetniki nain,

ovoga puta s primjesom aljenja. Ve sam primijetio da mu pogled lutana sve strane. Ne bi bilo pametno podcijeniti tog ovjeka samo zato tomu je nareeno da se drmusa dvadeset milja na selo za vrueg ljetnogdana. "Stranjica mi se vie nikad nee oporaviti."

S jedne strane malog zaklona pumpe na lancu je visjela kutlaa. Lars juje napunio do vrha i ispio je do dna dok mu se Adamova jabuica na


35/357

mravom i suncem opaljenom grlu dizala i sputala, a onda ju je jojedanput napunio i ponudio je Lesteru. Lester ju je pogledao jednakosumnjiavo kao to sam ja prije pogledao njegovu ispruenu ruku."Moda bismo je mogli popiti u kui, gospodine James. Bilo bi malo

svjeije.""Istina," sloio sam se, "ali ne pada mi na pamet da vas pozovem

unutra."Lars Olsen shvatio je u kojem smjeru vjetar pue pa se smjesta vratio

u kamion. Ali prvo je dodao kutlau Lesteru. Moj posjetitelj nije pio ugutljajima kao Lars, nego profinjeno srui. Drugim rijeima, poputodvjetnika ali nije prestao sve dok nije ispraznio kutlau, to je takoertipino za odvjetnika. Uto su se zalupila mreasta vrata pa je izaaoHenry, u kombinezonu i bosonog. Pogledao nas je posvenezainteresiranim pogledom pametan deko! a onda je, kao svakipravi seoski momak, otiao pogledati to Lars radi na svom kamionu i,uz malo sree, neto nauiti.

Ja sam sjeo na platnom pokrivenu hrpu klada, koju smo drali s ovestrane kue. "Pretpostavljam da ste doli poslom. Poslom moje ene."

"Tako je.""Dakle, vodu ste popili pa bolje da se latimo posla. Mene jo eka

naporan dan, a sada je tri popodne."

"Rad od jutra do mraka. Voditi farmu teak je posao", rekao je suzdahom, kao da zna o emu govori.

"To je istina, a naporna ena moe ga uiniti jo teim. Pretpostavljamda vas je ona poslala, premda ne znam zato ako se radi o nekimpravnim dokumentima, pretpostavljam da bi mi ih doao uruiti erifovzamjenik."

Iznenaeno me pogledao. "Nije me poslala vaa ena, gospodineJames. U stvari, ja sam doao vidjeti nju."

Igrali smo svoje uloge poput glumaca u nekom igrokazu, a sada je namene doao red da izgledam zbunjen. A onda da se zahihoem, zato totako pie u didaskalijama. "To je samo dokaz."

"Dokaz za to?""Kad sam bio djeak u Fordayceu, imali smo susjeda jednog gadnog

starog beara po imenu Bradlee. Svi su ga zvali Pop Bradlee.""Gospodine James..."


36/357

"Moj otac morao je s vremena na vrijeme s njim poslovati, a katkad bisa sobom poveo i mene. To je bilo u starim dobrim vremenima kad su seljudi vozili u konjskim zapregama. Uglavnom su trgovali kukuruznimsjemenjem, barem u proljee, ali katkad su takoer razmjenjivali alat. U

ono doba nije ga se moglo naruiti iz kataloga pa bi dobar komad alatakatkad obiao itavu zemlju i vratio se kui."

"Gospodine James, ne shvaam kakve to ima veze...""A svaki put prije no to bismo krenuli do tog starog momka, mama bi

mi rekla neka zaepim ui, jer svaka druga rije koja bi izala iz usta PopaBradleeja bila je psovka ili prostota neke vrste." Na neki mrzovoljannain, poeo sam uivati u tome. "Pa sam ga ja, naravno, jo paljivijesluao. Jo uvijek pamtim jednu od Popovih omiljenih uzreica: 'Nikadnemoj zajahati kobilu bez orme, jer nikad ne zna u kojem e smjerugadura odjuriti.'"

"Oekujete li da ja to shvatim?""to mislite, u kojem je smjeru moja gadura pobjegla, gospodine

Lester?""Mislite li mi rei da vam je ena...?""Otila, gospodine Lester. Ostavila me na cjedilu. Otperjala. Dala

petama vjetra. Kao strastvenom pokloniku i prouavatelju amerikogslenga, takvi mi izrazi dolaze sami od sebe. Ali kad se prouje da me ena

ostavila, Lars a i veina drugih ljudi u mjestu rei e samo 'Pobjegla jei ostavila ga'. Ili u ovom sluaju, njega i djeaka. Naravno, pretpostaviosam da e otii svojim prijateljima svinjoljupcima iz kompanijeFarrington pa u ubrzo doznati da prodaje zemlju svog oca."

"Kao to namjerava.""Je li ve potpisala? Jer ako potpie, pretpostavljam da u morati na

sud.""Zapravo, nije. Ali kad potpie, savjetovao bih vam da ne troite novac

na odvjetnike jer ete sigurno izgubiti."Ustao sam. Jedna od naramenica kombinezona spuznula mi je sramena pa sam je zakvaio palcem i podigao natrag. "Pa, budui da onanije ovdje, to u pravnikoj profesiji nazivaju 'otvorenim pitanjem', nije litako? Da sam na vaem mjestu, ja bih je potraio u Omahi." Nasmijeiosam se. "Ili u St. Louisu. Stalno je spominjala Sen-Luj. Sve mi se ini da seumorila od vas isto kao to se umorila od mene i sina kojeg je rodila. Da


37/357

je rekla dovienja i hvala Bogu to sam se rijeila oloa. Kuga na objevae kue. Usput, to je iz Shakespearea. Iz Romea i Julije. Komada oljubavi."

"Oprostite to vam to moram rei, gospodine James, ali meni sve to

izgleda vrlo udno." Izvukao je svileni rupi iz depa u odijelu kladiobih se da putujui odvjetnici poput njega imaju mnogo depova i staobrisati znoj s lica. Obrazi mu sada vie nisu bili crvenkasti, nego jarkocrveni, a takvu boju nisu dobili od vreline dana. "Doista vrlo udno, kadse uzme u obzir svota koju je moj klijent spreman platiti za komad zemljekoji lei uz potok Hemingford i u blizini eljeznike pruge GreatWestern."

"I ja u se na to morati naviknuti, ali ja imam prednost pred vama."

"Da?""Ja je poznajem. Siguran sam da ste vi i vai klijenti ve mislili daimate dogovor u depu, ali Arlette James... recimo samo to da jeprivrstiti nju za neto isto kao privrstiti elatinu na pod. Ne smijemozaboraviti rijei Popa Bradleeja, gospodine Lester. Taj ovjek bio je praviprovincijski genij."

"Smijem li pogledati u kuu?"Ponovno sam se nasmijao, to ovoga puta nisam morao odglumiti. Taj

ovjek imao je drskosti, to mu se mora priznati, a razumljivo je da se ne

eli vratiti praznih ruku. Vozio se dvadeset milja u pranjavom kamionubez vrata, a ekalo ga je jo dvadeset milja drmusanja prije no to se vratiu grad Hemingford (a onda bez sumnje jo i vonja vlakom), boljela ga jestranjica, a kad tom mukotrpnom putovanju napokon doe kraj, njegovizvjetaj nee ba usreiti ljude koji su ga na njega poslali. Jadan momak!

"I ja u vas neto zamoliti: biste li bili tako dobri da spustite hlae ipokaete mi jaja?"

"To me vrijea."

"Ne krivim vas. Shvatite to... ne kao poredbu, jer to ne bi bilo tono,nego kao neku vrstuparabole.""Ne shvaam.""Pa, ostaje vam sat vremena vonje do grada da razmislite o tome a

moda i dva, ako Larsovoj Red Baby pukne guma. A ja vas uvjeravam,gospodine Lester, kad bih vam dopustio da mi njukate po kui po


38/357

mom privatnom mjestu, mom dvorcu, mojim jajima ne biste nalitruplo moje ene u ormaru, a ni..." U jednom stranom trenutku umalosam rekao u bunaru.Osjetio sam da mi kapljice znoja izbijaju na elu. "Ani ispod kreveta."

"Nisam rekao...""Henry!" viknuo sam. "Doi naas!"Henry nam je priao pognute glave, vukui stopala po zemlji. Izgledao

je zabrinut, moda ak i kriv, ali to je bilo u redu. "Da, gospodine?""Reci ovom gospodinu gdje ti je mama!""Ne znam gdje je. Kad si me u petak ujutro pozvao na doruak, vie je

nije bilo. Spakirala je stvari i otila."Lester ga je otro gledao. "Sinko, je li to istina?""Jest, gospodine.""Cijela istina i nita drugo nego istina, tako ti Bog pomogao?""Tata, mogu li natrag u kuu? Moram nadoknaditi gradivo koje sam

propustio jer sam bio bolestan.""U redu", odgovorio sam. "Ali nemoj predugo. Ne zaboravi, ti si na

redu da pomuze krave.""Da, gospodine."Odvukao se uza stube i uao u kuu. Lester ga je otpratio pogledom, a

onda se okrenuo meni. "Ovo je sloenije nego to se na prvi pogled ini."

"Vidim da ne nosite vjenani prsten, gospodine Lester. Kad ga budetenosili tako dugo kao ja, znat ete da je u obiteljima uvijek tako. A znatete i neto drugo: nikad ne moete biti sigurni u kojem je smjeru gadurapobjegla."

Ustao je. "Ovo nije gotovo.""Jest, gotovo je", odvratio sam, iako sam znao da nije. Ali ako se sve

bude odvijalo kako treba, blii smo svretku no to smo bili.Ako.Zaputio se dvoritem, a onda se okrenuo, opet obrisao lice svilenim

rupiem i rekao: "Ako mislite da je onih 100 jutara zemlje sada vaesamo zato to ste otjerali enu... to ste je poslali njezinoj tetki u DesMoines ili sestri u Minnesotu..."

"Potraite je u Omahi", odvratio sam mu sa smijekom. "Ili u Sen-Luju.Ona ba ne voli svoje roake, ali arko je eljela ivjeti u Sen-Luju. Bog ega znati zato."

"Ako mislite da ete na toj zemlji saditi i eti, razmislite jo jedanput.


39/357

Ta vam zemlja ne pripada. Ako na njoj zasadite ijedno sjeme, vidjet emose na sudu."

"Siguran sam da e vam se ona javiti", rekao sam mu, "im se oporaviod gadnog napadaja rastavitisa."

A evo to sam mu zapravo elio rei: Ne, ta zemlja ne pripada meni...ali ne pripada ni vama. Nitko se njome nee koristiti. A to je u redu, jer zasedam godina, kad sud proglasi Arlettu legalno mrtvom, bit e moja. Jamogu ekati. Sedam godina bez smrada svinjskih govana svaki put kadvjetar zapue sa zapada? Sedam godina bez skvianja umiruih svinja(toliko slinog krikovima umirue ene) ili gledanja njihovih crijeva kakoplove niz potok crven od krvi? Meni to zvui kao sedam sjajnih godina.

"elim vam ugodan dan, gospodine Lester. uvajte se sunca na

povratku. Pone prilino jako sjati kasno popodne, a sjat e vam ravno ulice."Uao je u kamion bez odgovora. Kad mi je Lars mahnuo rukom, Lester

se otresao na njega, a Lars ga je pogledao kao da mu eli rei:Moe ti vikati i otresati se na mene do mile volje, ali ipak ti ne gine

dvadeset milja vonje do grada Hemingforda.Kad je od njih ostao samo oblak praine na cesti, na trijemu se opet

pojavio Henry. "Jesam li bio dobar, tata?"Uhvatio sam ga za zapee i stisnuo ga, pretvarajui se da ne

primjeujem kako mu se koa naas stegnula pod mojim prstima, kao damora suspregnuti poriv da povue ruku. "Bio si odlian. Savren."

"Hoemo li sutra zatrpati bunar?"Paljivo sam razmislio, jer o toj su nam odluci moda ovisili ivoti.

erif Jones sve je stariji i sve deblji. Nije lijen, ali ga nije lako pokrenutibez dobra razloga. Lester e ga naposljetku nagovoriti da doe ovamo, alivjerojatno ne prije no to nagovori jednog od Farringtonovihbezobzirnih sinova da nazove erifa i podsjeti ga koja kompanija plaa

najvei porez u Okrugu Hemingford (da susjedne okruge Clay, Fillmore,York i Seward niti ne spominjem). Ipak, vjerovao sam da imamo baremdva dana vremena.

"Ne sutra", rekao sam. "Prekosutra.""Tata,zato?""Zato to e erif doi ovamo. Jones je moda star, ali nije glup. Kad bi


40/357

vidio zatrpani bunar, moda bi se zapitao zato smo ga zatrpali takonedavno. Ali bunar koji se jo uvijek zatrpava... i to s dobrim razlogom..."

"S kojim razlogom? Reci mi! ""Uskoro", obeao sam mu. "Uskoro."

Cijeli sutranji dan proveli smo ekajui da ugledamo oblak prainena naoj cesti, oblak koji ne die kamion Larsa Olsena, nego automobiloblasnog erifa. Ali on nije doao. Dola je Shannon Cotterie, lijepodotjerana u pamunoj bluzi i kariranoj suknji, da pita je li Henry dobro, aako jest, moe li danas veerati s njom i njezinim roditeljima?

Henry joj je odgovorio da je dobro pa sam ih s velikom strepnjomgledao kako odlaze cestom. Henry je uvao groznu tajnu, a grozne su

tajne teak teret. Poeljeti da ih s nekim podijeli najprirodnija je stvarna svijetu. A on je tu djevojku volio (ili je barem tako vjerovao, to doena isto kad imate gotovo petnaest godina). Da stvar bude jo gora, moraoje lagati, a ona e moda shvatiti da lae. Ljudi kau da zaljubljene oinita ne vide, ali samo budale vjeruju u to. Zaljubljene oi katkad vide iprevie.

Ja sam se posvetio okopavanju vrta motikom (izvlaei vie stabljikagraka nego korova), a onda sam sjeo na trijem, zapalio lulu i stao ekati

da se Henry vrati. Doao je malo prije izlaska Mjeseca, pognute glave iobjeenih ramena, vukui se vie nego hodajui. Nije mi ba bilo dragoto ga vidim u takvom stanju, ali ipak sam osjetio olakanje. Da jepodijelio svoju tajnu ili ak samo dio nje ne bi ovako hodao. Da jepodijelio svoju tajnu, moda se uope ne bi niti vratio.

"Jesi li joj rekao ono to smo odluili?" upitao sam ga kad je sjeo."Ono to si ti odluio. Jesam.""I ona ti je obeala da to nee rei svojima?""Jest."

"A hoe li im ipak rei?"Uzdahnuo je. "Da, vjerojatno hoe. Ona ih voli, a oni vole nju.

Pretpostavljam da e joj neto primijetiti na licu pa e to izvui iz nje. Aak i ako to ne uine, ona e to vjerojatno rei erifu. Naime, u sluaju dase on uope potrudi porazgovarati s Cotteriejevima."

Lester e se pobrinuti da erif Jones to uini. Lajat e na njega zato to


41/357

e njegovi efovi u Omahi lajati na njega. Kolo se okree i okree, a nitkone zna kad e stati.

"Nismo to smjeli uiniti." Razmislio je o svojim rijeima, a onda ih jeponovio divljim aptom.

Nita nisam rekao. A izvjesno vrijeme nije ni on. Gledali smo kako seMjesec die iznad kukuruza, crven i bremenit.

"Tata? Mogu li popiti au piva?"Iznenaeno sam ga pogledao, ali zapravo i nisam bio iznenaen.

Zatim sam otiao u kuu i natoio pivo u dvije ae. Dao sam mu jednu irekao: "Samo da zna, nita od toga ni sutra ni prekosutra."

"U redu." Srknuo je iz ae i namrtio se, a onda je opet srknuo. "Nijemi ba drago to sam morao lagati Shan, tata. Sve je u vezi s tim prljavo."

"Prljavtina se moe isprati.""Ne ovakva", rekao je i jo jedanput srknuo. Ovoga puta nije se

namrtio.Malo poslije, kad je Mjesec ve postao srebrnast, otiao sam na zahod

u dvoritu, da usput oslukujem kako si kukuruz i noni povjetaracapuu stare tajne zemlje. Kad sam se vratio na trijem, Henryja ondjevie nije bilo, a njegova napola popijena aa piva stajala je na ogradipokraj stuba. Zatim sam zauo njegov glas u staji: "Mir, kravice, mir."

Otiao sam pogledati i ugledao ga kako grli Elphie oko vrata i miluje

je. Uinilo mi se da plae. Neko sam ga vrijeme gledao, ali naposljetkunita nisam rekao. Vratio sam se u kuu, svukao se i legao u krevet nakojem sam svojoj eni prerezao grkljan. Dugo nisam mogao zaspati. Aako ne shvaate zato ako ne shvaate sverazloge zato itanje ovihredaka nee vam pomoi.

Svim naim kravama dao sam imena po manjim grkim boicama, alipokazalo se da je Elphisino ime ili lo izbor ili ironina ala. U sluaju da

ste zaboravili priu o tome kako je zlo dolo na ovaj na tuni stari svijet,dopustite da vam osvjeim sjeanje: sve su loe stvari izletjele kad jePandora podlegla znatielji i otvorila up koji joj je bio povjeren nauvanje. Kad je povratila pribranost i vratila poklopac na mjesto, jedinastvar koja je ostala u upu bila je Elphis, boica nade. Ali u ljeto 1922.godine za nau Elphis vie nije bilo nade. Bila je stara i muiava, vie


42/357

nije davala mnogo mlijeka, a mi smo gotovo ve odustali od pokuaja daje natjeramo da dade ono malo mlijeka to joj je ostalo; im biste sjeli nastolac, ona bi se poela ritati. Namjeravali smo je lani zaklati i pretvoritiu hranu, ali ja sam od toga odustao zato to je Harlan Cotterie traio

preveliku cijenu da to uini, a ja ba nisam vjet u klanju iega osimsvinja... to je procjena s kojom se ti, itatelju, sada ve zacijelo slae.

"A ona bi bila nejestiva", rekla mi je Arlette (koja je uvijek gajilapotajnu sklonost za Elphis, moda zato to je ona nikad nije muzla)."Bolje je ostavi na miru." Ali sada nam je Elphis mogla koristiti upravona miru a njezina smrt mogla je posluiti mnogo vanijoj svrsi no to jenekoliko komada ilavog mesa.

Dva dana poslije Lesterova posjeta moj sin i ja stavili smo joj ular na

njuku i odveli je na dvorite pokraj staje. Na pola puta do bunara, Henryje zastao. Oi su mu uznemireno zasjale. "Tata! Osjeam njezin miris!""Onda idi u kuu i uzmi nekoliko kuglica vate za nos. Nalaze se na

njezinu toaletnom stoliu."Premda je drao pognutu glavu, spazio sam pogled kojim me

postrance oinuo prije no to je krenuo. Sve je ovo tvoja krivica,govorio jetaj pogled. Sve je ovo tvoja krivica jer nisi mogao popustiti.

Ipak, nisam dvojio da e mi pomoi obaviti posao koji nas je ekao.to god da je on sada mislio o meni, u cijeloj toj prii postojala je i

djevojka, a on nije elio da Shannon ita dozna. Ja sam ga natjerao na to,ali ona to nikad ne bi shvatila.

Kad smo odveli Elphis do poklopca bunara, ona se, posve razumljivo,stala opirati. Obili smo bunar drei uzice ulara kao vrpce usvibanjskom plesu i s velikim naporom dovukli Elphis na istrunulo drvo.Poklopac je pod njezinom teinom napuknuo... i udubio se... ali je izdrao.Stara krava stajala je na njemu, pognute glave, izgledajui isto tako glupai tvrdoglava kao i uvijek, pokazujui zelenkasto-ute rudimente svojih

zuba."to sad?" upitao je Henry.Ve sam mu htio odgovoriti da ne znam, ali u tom se trenutku

poklopac bunara s bunim i otrim praskom slomio na dva dijela. Dralismo uzice ulara, premda sam naas pomislio da e mi iaiti obje ruke iodvui me u taj prokleti bunar. Zatim se uzica ulara razderala i poletjela u


43/357

zrak. Puknula je s obje strane. Ispod nas, Elphis je poela mukati u agonijii udarati papcima u kamene zidove bunara.

"Tata!" vrisnuo je Henry. Stisnuo je ake na ustima, a lanci su mu sestisnuli u gornju usnu. "Uini neto!"

Elphis je dugo zastenjala, to je odjeknuo, i dalje udarajui papcima okameni zid.

Zgrabio sam Henryja za ruku i teturajui ga odvukao natrag do kue.Gurnuo sam ga na sofu koju je Arlette naruila iz kataloga i naredio muda ostane na njoj dok se ne vratim po njega. "I zapamti, ovo je gotovozavreno."

"Ovo nikad nee zavriti", odvratio je i zagnjurio lice u sofu. Prekrio jerukama ui, premda se Elphis nije mogla uti odavde. Ali Henry ju je ipakmogao uti, a mogao sam i ja.

Izvukao sam puku za gamad iz gornje police u ostavi. Imala je samokalibar .22, ali obavit e posao. A to ako Harlan zauje pucnje preko svihtih jutara zemlje izmeu njegove i moje farme? I to bi se uklopilo u naupriu. Pod uvjetom da Henry zadri prisebnost dovoljno dugo da jeispripovijeda.

Evo jedne stvari koju sam nauio 1922. godine: pred vama su uvijek

gore stvari. Kad pomislite da ste vidjeli najgore, neto to spaja sve vaenone more u jedan nakazni uas koji doista postoji, jedinu vam utjehuprua pomisao da nita ne moe biti stranije. Pa ak i ako moe, duh evam se slomiti kad to ugledate pa vie neete znati za sebe. Ali uvijekpostoji neto gore, a duh vam se ne slomi i nekako nastavite dalje. Modashvatite da vam je sva radost otila iz svijeta, da je ono to ste uinilistavilo sve to ste se nadali postii izvan dosega, moda poelite umrijeti ali ipak nastavite dalje. Shvatite da ivite u paklu koji ste sami stvorili,ali ipak nastavite dalje. Zato to vam ne preostaje nita drugo.

Elphis je sletjela na vrh trupla moje ene, ali Arlettino lice s cerekomjo se uvijek savreno vidjelo, jo uvijek okrenuto prema suncemobasjanom svijetu iznad nje, jo uvijek se inilo kao da gleda u mene. Atakori su se u meuvremenu vratili. Krava koja je upala u njihov svijetbez sumnje ih je natjerala da pobjegnu u cijev kojoj u naposljetku datiime "bulevar takora", ali onda su nanjuili svjee meso pa su se urno


44/357

vratili da istrae. Ve su poeli grickati jadnu staru Elphis koja je mukala iritala se (sada ve slabije), a jedan je sjedio na vrhu glave moje mrtveene poput neke jezovite krune. Izabrao je jednu od rupa u platnenojvrei i vjetim pandama izvukao pramen njezine kose. Arlettini obrazi,

neko tako obli i zgodni, sada su visjeli u komadiima.Nita ne moe biti gore od ovoga,pomislio sam. Sigurno sam doao do

kraja uasa.Ali da, uvijek vas ekaju gore stvari. Dok sam virio u bunar, skamenjen

od oka i gaenja, Elphis se opet ritnula i jednim papkom udarila ostatkeArlettina lica. eljust moje ene s praskom je pukla, a cijelo joj se liceispod nosa pomaknulo ulijevo, kao da visi na arkama. Ali ostao je onajosmijeh od uha do uha. To to vie nije bio u liniji s njezinim oima

uinilo ga je jo gorim. Kao da je sada imala dva lica da me progoneumjesto jednog. Tijelo joj se pomaknulo i poelo kliziti po madracu.takor na njezinoj glavi jurnuo je dolje iza njega. Elphis je opet zamukala.Kad bi se Henry sada vratio i pogledao u bunar, pomislio sam, ubio bi mezato to sam ga upleo u sve ovo. A ja bih to vjerojatno i zasluio. Ali ondabi on ostao sam, a sam bi bio bespomoan.

Jedan dio poklopca pao je u bunar, a drugi je ostao visjeti nadolje.Napunio sam puku, poloio je na tu krivinu i naciljao u Elphis, koja jeleala sa slomljenom kraljenicom i s glavom naherenom uz kameni zid.

Priekao sam da mi ruke prestanu drhtati, a onda sam povukao okida.Jedan hitac bio je dovoljan.

Kad sam se vratio u kuu, otkrio sam da je Henry zaspao na kauu. Biosam u prevelikom oku da bi me to zaudilo. On mi se u tom trenutkuinio jedinom svijetlom tokom na svijetu: zaprljan, ali ne toliko prljav daga se ne bi moglo oistiti. Sagnuo sam se i poljubio ga u obraz. Zajeao jei okrenuo lice u stranu. Ostavio sam ga i otiao u staju po alat. Kad mi seHenry ondje pridruio nakon nekoliko sati, ve sam bio izvukao slomljenidio poklopca koji je ostao visjeti na otvoru i poeo zatrpavati bunar.

"Pomoi u ti", rekao mi je bezizraajnim i snenim glasom."Dobro. Odvezi se kamionom do one hrpe smea kod zapadne

ograde...""Sam?" upitao je s blagom nevjericom u glasu, ali ohrabrilo me to


45/357

pokazuje bilo kakvu emociju."Zna mijenjati brzine, a zna ga voziti i

Documents

Stephen King - Mrkli Mrak, Bez Zvijezda