LINGVISTIKA GOVORA I GOVORNA STILISTIKA

LINGVISTIKA GOVORA I GOVORNA STILISTIKA

U opem jezinom fenomenu, jezinoj djelatnosti, Saussure vidi dvije komponente, dva lica: jezik i govor.

Jezina se djelatnost rasprostire na vie podruja, a ta su: fiziko, fizioloko i psihiko; nadalje, jezina djelatnost pripada i pojedinanom i drutvenom podruju.

Odnos izmeu jezika i govora odnos je drutvenog i pojedinanog u ljudskom komuniciranju.

Jezik je drutveni fenomen: on postoji kao dogovor meu lanovima jedne ljudske zajednice; jezik je izvan pojedinca, koji ga sm mora uiti i ne moe ga po svojoj volji mijenjati. Jezik je sustav znakova; jezini znak tvori veza izmeu pojma i akustike slike; u jezinom su znaku oba dijela psihike, nematerijalne prirode.

Govor je, prema Saussureu, svaka konkretna i pojedinana uporaba jezika; govor je individualni akt volje i inteligencije, a oituje se u (1) individualnim kombinacijama kojima govornik koristi jezine mogunosti da bi izrazio svoje misli, i u (2) psiho-fiziolokim mehanizmima kojima govornik eksteriorizira ove kombinacije. Govor je, dakle, izbor iz jezika i fiziko ostvarenje tog izbora.

Jezik i govor meusobno su povezani: postojanje jednog pretpostavlja postojanje drugog. Govor je, smatra Saussure, subordiniran jeziku: jezik je poput simfonije ija stvarnost ne ovisi o nainu izvoenja; eventualne greke izvoaa ne mogu kompromitirati tu stvarnost. Ipak, potrebno je rei da stvarnost jezika postaje doista stvarnost tek u izvedbi, ma kako loa ili dobra ona bila. Povijesno govor uvijek prethodi jeziku; sluanjem govora drugih uimo jezik; jezik postoji i razvija se iskljuivo u pojedinanim uporabama, u govoru. Jezik je nuan da bi govor bio razumljiv, a govor je nuan da se jezik uspostavi.

Budui da jezik predstavlja zajedniki model, dakle odreeni sustav, on je prikladan za jezina istraivanja, i Saussure pravom lingvistikom smatra tek lingvistiku jezika.

Sustavnost jezika moemo shvatiti kao niz zakonitosti koje nam omoguavaju svoenje pojedinanih pojavnosti na zajednike modele, tj. prepoznavanje razliitih pojedinanih pojavnosti kao jednakih. Lingvistika govora za Saussurea je takoer mogua, ali tek kao opis niza pojedinanih sluajeva koji ne tvore nikakav sustav.

Moguu sustavnost govora treba traiti u novijem pristupu, tj. u usmjerenju na istraivanja percepcije govora.

Artikulacijska fonetika opisuje nervne i miine aktivnosti koje prethode proizvodnji govora; akustika fonetika opisuje proizvod fonacije i artikulacije; psiho-akustika fonetika opisuje percepciju govora. Akustika fonetika usmjerena je na opis emisije, upravo kao to je Saussureova koncepcija lingvistike jezika usmjerena na opis jezika kao sustava znakova, dakle opisa jezinih znakova i zakonitosti koje njima upravljaju i odreuju njihove meusobne odnose. Opis jezika ne znai isto to i opis funkcioniranja jezika. I kao to psiho-akustika fonetika prouava percepciju govora, tako i psiho-lingvistika prouava jezik u funkcioniranju, a to znai da je usmjerena na percepciju jezika. im je rije o percepciji u to se nuno ukljuuje prouavanje govora, jer bez govornog ostvarenja nema ni mogunosti prouavanja percepcije. I ini se da upravo prouavanje percepcije govora otkriva zakonitosti koje vladaju u govoru i koje ine moguom lingvistiku govora. Jer termin lingvistika govora zapravo moemo protumaiti kao znanost o govoru, o zakonitostima govora, o govoru kao sustavu znakova, a ne o govoru koji bi bio tek opis pojedinanih govornih manifestacija.

A put prema traenju sustavnosti govora pokazao je ve sam Saussure. Govorei o sustavnosti jezika Saussure kae da se tek u percepciji javljaju sposobnosti asocijacije i koordinacije, koje od izoliranih elemenata tvore sustav. Treba samo poi Saussureovim tragom da se vidi kako se ispitivanjem percepcije govora mogu otkriti zakonitosti i sustavnosti govora; a lingvistika govora trebala bi znaiti upravo to: govor je sustav, a ne tek zbroj pojedinanih govornih manifestacija.

Upravo dijeljenjem lingvistike na onu "pravu" - lingvistiku jezika, i onu "drugu" - lingvistiku govora, Saussure je otvorio jedno nadasve znaajno podruje - suvremenu fonetiku. Fonetika je postojala i prije Saussurea, ali tek kao dio lingvistike (ili gramatike) koji prouava glasove jezika: Saussure joj je dao posve nove dimenzije: fonetika je znanost o govoru. Saussureov termin lingvistika govora zaetak je suvremene znanosti o govoru - fonetike.

Ve se Saussureovi uenici i nasljednici bave prvenstveno govorom. Tako Charles Bally pod terminom stilistike uvodi u lingvistiku znanost o govoru.

Bally definira stilistiku kao znanost koja se bavi afektivnim sadrajem u izrazu. Govorom iskazujemo misli, odnosno kako kae Bally, eksterioriziramo intelektualni dio svog misaonog bia. Misaoni je izraz ulaz u ope, drutveno podruje. Meutim, izraz misli nije ni prva ni najvanija svrha govora: naa je osobnost toliko jaka da je itava borba za oslobaanje naeg izraza od naeg ja gotovo potpuno bezuspjena. I upravo zato Bally zakljuuje da se govorom prvenstveno izraavaju osjeaji. Bally ne upotrebljava termin govor (fran. parole), ve jezina djelatnost (fran. langage), to prema Saussureovoj definiciji ukljuuje i jezik (fran. langue) i govor; meutim, upravo zato to je Bally svoja istraivanja usmjerio na govor, moemo langage (jezina djelatnost) kod njega prevesti s govor. Bally je vjerojatno prvi lingvist koji je prouavao ivi govorni jezik: on govori o intonaciji desetke godina prije negoli je magnetofon usavren i prihvaen kao sredstvo fiksiranja i prouavanja govora, a da uope ne spominjemo druge elektronske strojeve koji danas omoguavaju snimanje, analiziranje i sintetiziranje govora. Bally definira intonaciju kao cjelokupno govorno ostvarenje izraza; intonacija je nuni element ljudskog izraza, ona je stalni komentar misli. Iz Ballyeve stilistike izvire i neto drukija definicija govora: govor je ljudska uporaba jezika; toliko ljudska da u govoru uvijek pronalazimo ovjeka. U govoru, ne u jeziku!

Govorna stilistika dio je lingvistike govora; i upravo kao to lingvistika govora istrauje sadrajnost, tako i govorna stilistika istrauje izraajnost govornog ostvarenja. A kako govorni izraz uvijek sadri obavijest o govorniku i njegovim emocijama, moglo bi se rei da je govorna stilistika isto to i lingvistika govora.

Percepcija je u sreditu zanimanja i lingvistike govora i govorne stilistike, jer se samo u primanju govora otkrivaju njegova sadrajnost i izraajnost, a prije svega zakonitosti koje tvore sustav komunikacije govorom. Budui da je govorna stilistika usmjerena na percepciju, ona ukljuuje i eksperimentalni dio istraivanja percepcije govornih izraajnih sredstava.

U svojim je zaecima govorna stilistika vezana iskljuivo uz ivi, govorni izraz: izraajnost se istrauje u svakodnevnim oblicima ljudske komunikacije. I zato je govorna stilistika u svojim poecima afektivna stilistika. Meutim, istraivanja afektivne stilistike pokazuju i meuovisnost jezinih oblika i stilistikih vrijednosti: stilistika se vrijednost moe iitati iz samog jezinog oblika; a stilistiki izraz nuno dovodi do odgovarajueg jezinog oblika. To je osobito jasno u tzv. prirodnim stilistikim sredstvima poput uzvika ili elipsa, gdje je razgradnja jezinog ustroja znak afektivnih vrijednosti, a to znai i bogatog govornog ostvarenja. Zato se moe rei da govorna stilistika istrauje i pisani jezik, pa i jezik knjievnosti, jer u jezinim oblicima pronalazi i odgovarajue govorne oblike.

AFEKTIVNA STILISTIKA CHARLESA BALLYA

Stilistika je znanost koja se bavi prouavanjem stila. Etimoloki rije stil izvedena je iz latinske rijei stilus, koja je oznaavala tapi ili iljak kojim su se u navotene tablice utiskivali, pisali znakovi, slova. Tako se stil uglavnom vezivao uz nain pisanja, i ire uz nain izraavanja. Stil kao nain izraavanja vezuje se uz drutvene grupe ili uz pojedinca. Tako se moe govoriti o razgovornom (kolokvijalnom) stilu, administrativnom stilu, vulgarnom ili uzvienom stilu, znanstvenom stilu itd. Ako govorimo o pojedinanom stilu, mislimo na osobit nain izraavanja pojedinca, a to ukljuuje i knjievno stvaralatvo, pa govorimo o stilu pojedinih pisaca.

Odnos jezika i stila mogao bi se opisati kao odnos opeg i pojedinanog, kao odnos izmeu jezika i govora. Naime stil uvijek pretpostavlja izbor iz mogunosti koje sadri jezik. Ipak, svaki izbor ne ulazi u stilistiko podruje; da bi taj izbor uao u stilistiko podruje, on mora nositi nekakvu izraajnost, nekakav viak obavijesti. Zato je prikladna Riffaterreova definicija da jezik izrie, a stil istie.

Izbor moe biti spontan ili svjestan: u prvom sluaju govorimo o afektivnoj stilistici, a u drugom o individualnoj, knjievnoj stilistici. Kako stilistika opisuje jezina sredstva pojaanja izraza, ponekad se govori o lingvistikoj stilistici ili lingvostilistici: ona govori o izraajnim sredstvima u svakodnevnoj uporabi jezika ili je usmjerena na izuavanje izraajnosti u knjievnim djelima.

Poetkom 20. stoljea Saussureov nasljednik na katedri ope lingvistike u enevi, Charles Bally, definirao je stilistiku na dotada neuobiajen nain. Unosei psiholoke i socioloke kriterije u jezinu analizu Bally definira stilistiku kao znanost o afektivnom sadraju iskaza.

Afektivnu stilistiku ne valja mijeati ni s umijeem pisanja, ni s retorikom, ni s knjievnou, ni s povijeu jezika. Izraajnost jezika ne proizlazi iz jezika prolosti, ve iz suvremenog jezika u njegovim najivljim manifestacijama, najbliima spontanoj misli. Da bi se prouavali afektivni sadraji, potrebno je da ti izrazi budu ivi u jezinoj svijesti. Zato afektivna stilistika ne moe biti povijesna znanost: njezina je vrijednost iskljuivo u sinkroniji. ovjek koji spontano govori svojim materinjim jezikom cijelo je vrijeme svjestan stanja tog jezika, a ne njegovog razvoja ili vremenske perspektive. Stilistika prouava ivi govorni jezik; Bally misli da je govorni jezik jedini pravi jezik i svi se drugi jezici moraju mjeriti prema njemu.

Afektivnost kao podruje zanimanja stilistike otvara zapravo podruje prouavanja govora. Iako se afektivnost moe prouavati i na jezinoj razini, njeno je bitno obiljeje govorno ostvarenje, dakle ono to Bally naziva intonacijom u irem smislu, a to e kasnije Guberina nazvati vrednotama govornog jezika. Iako tehnike mogunosti njegovog vremena nisu omoguavale eksperimentalno istraivanje govornih vrednota, Bally je o tome govorio kao o mogunosti koja e tek doi, i vjerovao je da njegova knjiga utire put takvim istraivanjima.

U uvodnim razmiljanjima o stilistici Bally kae da prouavanje jezika nije samo promatranje odnosa koji postoje izmeu jezinih znakova, ve takoer odnosa koji povezuju jezinu djelatnost (fran. langage) s milju. Jezina djelatnost obino se definira kao ljudska sposobnost komuniciranja govornim znakovima.

Jezina djelatnost ukljuuje drutvena i individualna obiljeja, a Saussure je definira u dihotomiji jezik govor. Prouavanje je jezine djelatnosti dijelom i psiholoko jer se bazira na promatranju onoga to se zbiva u svijesti govornika u trenutku kada izrie svoju misao. Meutim, to je ipak vie lingvistiko negoli psiholoko istraivanje jer je okrenuto izraajnom aspektu misli. Analitiki pristup, koji govori iskljuivo o jezinim elementima - rijeima, ne odgovara stvarnosti. Leksike jedinice, kakve se prikazuju pismom, "rijei", iluzorne su i varljive jedinice jer u mnogim sluajevima ne odgovaraju jedinicama misli, predodbama, konceptima, poimanjima duha. Povezanost jezine djelatnosti i misli ne otkriva se izravno ni govorom ni pismom. Ona proizlazi iz simultanog promatranja misli i njenog izraza, a to je mogue ostvariti jedino unutranjim promatranjem. Povezanost misli i njenog izraza pokazuje sintetiki pristup razmatranju ljudskog izraza.

Jezina djelatnost sustav je izraajnih sredstava, dakle sustav govornih znakova namijenjenih komunikaciji ili jednostavno manifestiranju onoga to se dogaa u naim mislima. Zadaa je govora (iako ne ni prva, niti najvanija) da eksteriorizira nae misli. Misao je napor duha da se priblii objektivnoj stvarnosti, ili onom to mi mislimo da je objektivna stvarnost, bez obzira na to je li rije o vanjskom ili unutarnjem svijetu. Meutim, nae ja je toliko jako da je napor da se izraze iste misli gotovo u cijelosti uzaludan; umjesto da se stvarnost u nama odraava, ona se prelama: deformira se pod utjecajem naeg ja. Nae ja ne mogu sainjavati nae misli jer nema nieg impersonalnijeg od misli; nae ja to je afektivni dio naeg bia, nai osjeaji, uzbuenja, porivi, elje. Prosjean ovjek bie je prvenstveno afektivno, pa je ista misao suprotna njegovoj prirodi. Bally kae da govornik, ma koliko elio izraziti svoje misli, u tome ne uspijeva, jer je nae ja toliko jako da govorom prvenstveno izraavamo svoje osjeaje. Zato on predlae stilistiku koja bi prouavala upravo afektivni dio ljudskog izraza.

Jezina je djelatnost socijalna injenica: drugim rijeima svoje misli i osjeaje moemo iskazati samo sredstvima koje drugi mogu razumjeti; nae su misli i osjeaji iskljuivo nai, ali znakovi kojima se sluimo da bismo ih izrazili moraju biti zajedniki svima koji govore kao i mi. Stvarni jezik sadri u svim svojim manifestacijama intelektualni i afektivni aspekt: razvoj ovih aspekata ovisi o raspoloenju govornika i kontekstu u kojemu se odvija komunikacija. Govornik daje svom izrazu katkada objektivan, intelektualan oblik, koji je, koliko je to mogue, blizak stvarnosti; katkada, a to je daleko ee, govornik vie ili manje unosi u svoj izraz afektivne elemente. Ponekad ovi elementi u cijelosti izraavaju nae ja, a ponekad su socijalno modificirani.

U naem izrazu uvijek postoji intelektualni i afektivni dio; ovisno o predominaciji jednog ili drugog dijela izraz oznaavamo kao intelektualni ili afektivni. U intelektualnom izrazu intonacija je neizraajna; naprotiv, u stilistikom izrazu ona je glavni nositelj afektivnih i emotivnih sadraja. Vanost intonacije raste usporedno s porastom afektivnosti. Pod terminom intonacije Bally podrazumijeva skup vrednota govornog jezika, dakle globalnu govornu formu.

Ballyeva stilistika dio je prouavanja opeg jezika, a ne knjievnosti. Afektivni je izraz uvijek spontan. Posve je drukije sa stilom nekog pisca: on upotrebljava jezik svjesno i namjerno, upotrebljava ga u estetske svrhe. Intencija je uvijek prisutna kod umjetnika, a gotovo nikad kod ovjeka koji spontano govori svojim materinskim jezikom. Po tome se bitno razlikuje Ballyeva afektivna stilistika od znanosti o stilu. Spontani je govor uvijek potencijalno lijep, ali njegova prirodna i stalna funkcija nije izricanje ljepote; kada njegova svjesna uloga postane izricanje ljepote, on prestaje biti predmetom stilistike; on tada pripada knjievnosti ili umijeu pisanja.

Jezik knjievnosti i tehniki jezik rezultat su individualnih zahvata u opi jezik: dok uenjak ili tehniar nastoje jezik uiniti to intelektualnijim i to bezlinijim, knjievnik ga prilagoava izrazu misli koji je bitno osoban, afektivan i estetian. Inovacije u tehnikom jeziku inovacije su u vokabularu, u tehnikim terminima; inovacije u jeziku knjievnosti prvenstveno se odnose na smisao rijei i njihovih kombinacija, na sintaktiko vezivanje, jednom rijeju na indirektna sredstva izraza; jezik knjievnosti stvara tako da daje nove sadraje ve postojeim rijeima, a to ini prvenstveno novim, osobnim kombinacijama, graenjem reenica, sintaktikim promjenama raznih vrsta.

Sve ovo govori da jezik znanosti koristi prvenstveno direktna i intelektualna sredstva izraza, dakle rijei, koje imaju jasno definiran smisao, dok jezik knjievnosti koristi prije svega izraze izvan rijei, a to su za Ballya prvenstveno intonacija i sintaksa. Tehniki je izraz jezik misl, a knjievni je izraz jezik osjeaja: misao se najlake izraava jasno definiranom rijeju; osjeaj, koji je prirodno sintetian, nalazi svoj izraz u kombinacijama rijei i indirektnim afektivnim sredstvima.

Ballyevo prouavanje stilistikih vrijednosti odvija se na tri stupnja: (1) delimitacija; (2) identifikacija; (3) stilistike vrijednosti.

(1) Delimitacija. U Ballyevoj stilistici delimitacija znai odreivanje jedinice misli. Naime jedna jedinica misli nije nuno pokrivena jednom rijeju. Delimitacija je naoko mehanika radnja. Ipak, ona govori koliko stilistika uva jedinicu misli. Ovakva se stilistika moe shvatiti samo u onoj lingvistikoj koncepciji koja smatra da izraz predstavlja samo drugo lice misli i stvarnosti.

Ako nam netko svojim ponaanjem smeta, za njega moemo rei da je trn u oku. Isti izraz moemo upotrijebiti ako je nekome doista neto (trn) upalo u oko. U prvom smo sluaju ovaj izraz upotrijebili u njegovoj stilistikoj vrijednosti, pa trn u oku oznaava jednu jedinicu misli; u drugom sluaju jednak izraz ima iskljuivo logiki, intelektualni sadraj, pa zato i ne predstavlja jednu, ve dvije jedinice misli. Ako za nekoga kaemo da je bava bez dna, onda je to slikovit izraz koji govori o rasipnoj osobi; tri leksike jedinice tada predstavljaju jednu jedinicu misli; ako pak doista govorimo o oteenoj bavi kojoj nedostaje jedan dio, onda bava bez dna ima dvije jedinice misli.

Bally daje i sljedee primjere: chaleur solaire (Suneva toplina) ili chaleur artificielle (umjetna toplina) izrazi su koji imaju po dvije jedinice misli; naprotiv izrazi kao chaleur suffocante (zaguljiva toplina) ili chaleur accablante (teka, muna toplina) predstavljaju po jednu jedinicu misli jer pridjevi imaju samo funkciju pojaavanja znaenja imenice.

Identifikacija. Delimitacija otvara put drugom stupnju Ballyeve stilistike analize - identifikaciji. Identifikacija je odreivanje izraza koji ima jednak jezini, intelektualni sadraj, ali ne ukljuuje stilistike, afektivne vrijednosti. Tako e identifikacija za trn u oku biti smetnja, a za bavu bez dna bit e rasipnik.

Stilistike vrijednosti. Usporedbom izraza koji slui za identifikaciju i stilistikog izraza dolazi se do stilistikih vrijednosti. Za izraz trn u oku, koji ima logiki smisao smetnje, moe se rei da je slikovit izraz, koji ivo govori mati i jasno odreuje angairanost govornika prema predmetu govora; ako govornik nije zainteresiran za osobu o kojoj govori, vjerojatnije je da e upotrijebiti neutralan izraz da bi opisao neku od njezinih osobitosti: uporaba afektivnog izraza prvenstveno pokazuje angairanost, afektivnost govornika.

Izraajna sredstva odnose se meusobno; ne tvore cjelinu svojim brojem, ve sustav svojim grupiranjem i meusobnom penetracijom; jezini znakovi proizvode efekte tek u opoj i simultanoj reakciji jezinih sredstava; rijei se razumijevaju i osjeaju u neprestanoj i nesvjesnoj usporedbi koja se odvija u naem mozgu. Afektivne vrijednosti uvijek izviru iz usporedbe. One su uvijek relativne.

Bally je stilistike vrijednosti traio na dvije razine: (1) prirodni stilistiki postupci i (2) postupci evokacije.

Prirodni stilistiki postupci inherentni su izraajnim sredstvima. O prirodnim stilistikim postupcima govorimo kad neko izraajno sredstvo u nama budi osjeaj lijepog ili runog, ugodnog ili neugodnog, a da pri tom razmiljanje nita ne dodaje toj prvotnoj impresiji.

Naprotiv, u sredstvima koja djeluju evokacijom izraz oznaava istu stvar kao i neki drugi izraz koji bismo upotrijebili; dva izraza ne razlikuju se u intelektualnom sadraju, ali uvijek postoji podsvjesno razmiljanje da je mogue u istoj prilici upotrijebiti drukiji izraz. Ako neki tehniki termin proizvede na nas neki utisak, to nije zato to on u sebi nosi neto afektivno, ve zato to evocira neki drugi kontekst, jedan drugi oblik aktivnosti u usporedbi sa svakodnevnim ivotom. Kako je u Ballyevoj stilistici zapravo sve relativno, jedan izraz moe biti i prirodno stilistiko sredstvo i sredstvo koje djeluje evokacijom.

(1) Prirodni stilistiki postupci. U ovim se postupcima ostvaruje prirodna veza izmeu misli ili osjeaja i lingvistikih sredstava; postoji prirodna sposobnost nekih oblika ili struktura da izraze odreene kategorije misli ili osjeaja. U prirodne stilistike postupke Bally ubraja npr. deminutive i augmentative; ovi oblici, osim to izraavaju intelektualni sadraj veliine, imaju i stilistiku vrijednost: tako deminutiv izraava neto lijepo, drago i prijatno, a augmentativ neto runo, odbojno i neprijatno. Prirodna je takoer veza izmeu zvuka i smisla u onomatopejama. U prirodna sredstva takoer spadaju uzvici i elipse. Uzvici obino nemaju nikakvog konvencionalnog, jezinog sadraja: sadrajnost i izraajnost uzvika nalaze se iskljuivo u njihovim govornim ostvarenjima. Slino je i s eliptinim izrazima, koji svoju cjelovitost crpe iz konteksta i zato sadre jasno kontekst u svojim govornim ostvarenjima. Kod svih prirodnih postupaka rije je o motiviranim izrazima, tek to je onomatopeja motivirana jezinim sredstvima - glasovima, a uzvik, deminutiv, augmentativ i elipsa govornim sredstvima - globalnim govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom, kako je to govorio Bally.

(2) Stilistiki postupci evokacije. Stilistike vrijednosti mogu proizlaziti i iz evociranja neke sredine ili nekog konteksta. Evokativne vrijednosti vezane su uz ton (npr. kolokvijalni, formalni, uzvieni, vulgarni), uz vrijeme (npr. arhaizmi), uz govor drutvenih grupa ili profesija (npr. medicina, pravo, crkva, administracija) uz govor pojedinih krajeva (dijalektalne osobitosti govora). Ako se izraz iz jednog konteksta, u kojemu je posve normalan intelektualni izraz, prenese u drugi kontekst, on sa sobom nosi i svoj izvorni kontekst, koji je onda ishodite njegovih stilistikih vrijednosti. Dijalektalne rijei poput ufita za tavan, ugamana za runik ili pikabita za ormar u svom izvornom kontekstu nemaju nikakvih stilistikih vrijednosti; ali kada su te rijei upotrijebljene u standardnom govoru njihova je stilistika vrijednost upravo u evociranju opeg konteksta dijalekta, pa moda i dalje, u evociranju konteksta talijanskog jezika iz kojeg su dole u dijalekt. argonski izrazi poput love za novac, ljakera za radnika ili koe za odijelo imaju stilistiku vrijednost i u svom izvornom kontekstu; meutim, kada su upotrijebljeni u formalnom drutvenom dijalogu, njihova se stilistika vrijednost pojaava upravo zbog evociranja njihovog izvornog konteksta. Stilistika sredstva koja djeluju evokacijom otkrivaju se u kontrastu sa svojim kontekstom.

Bally kae da su efekti koji proizlaze iz slikovitog izraza ee prirodni efekti, a ne efekti evokacije. Ipak, za ve navedene primjere bava bez dna ili trn u oku moemo rei da djeluju i kao prirodna sredstva i kao sredstva evokacije: oni djeluju izravno svojom slikovitou, ali i podsjeaju sluatelja na izvorni kontekst ovih slikovitih izraza.

Direktna i indirektna izraajna sredstva

Direktna su sredstva izraza ona koja se ostvaruju rijeima ili izriajima i koja nemaju nikakvu stvarnost izvan tih rijei ili izriaja. Sredstva koja su neovisna o rijeima indirektna su sredstva izraza. Indirektna su izraajna sredstva: (1) sintaksa, (2) elipsa i (3) intonacija.

Sintaksa. Bally smatra da sintaksa ne bi trebala analizirati formalne postupke izraza, ve bi trebala krenuti od misli ili osjeaja i zatim traiti kakvim se jezinim oblicima te misli ili osjeaji izraavaju. Ako direktnim ili leksikim postupcima izraavamo elju, moemo upotrijebiti razliite rijei: elim, hou, udim, prieljkujem, eznem, teim itd. Ako se umjesto elim biti bogat kae elio bih biti bogat, to je istovremeno i leksika i sintaktika injenica; dakle i direktno i indirektno sredstvo jer se dio elje izraava ne samo leksiki, ve i glagolskim nainom (kondicionalom). U reenici Da sam bogat! elja se izraava iskljuivo sintaktikim postupkom; rije je o indirektnom izraajnom sredstvu; ova je reenica jak stilistiki izraz, a njezina je logika identifikacija: elim biti bogat; u logikoj identifikaciji elja je izraena direktnim sredstvima rijeima. U stilistikom izrazu elja nije izraena samo sintaktikim postupkom, ve i odgovarajuim govornim ostvarenjem: pojaanim intenzitetom, povienim registrom, veim rasponom intonacijskog luka.

Elipsa. Elipsa je indirektno sredstvo koje proizlazi iz nedostatka jednog ili vie jezinih elemenata koji su nekad bili nuni, ali koji nam vie nisu potrebni. Bally navodi tri vrste elipse: (1) elipsa kao tendencija manjeg napora; (2) elipsa kao necjelovita misao; (3) elipsa kao odraz afektivne situacije. Prve dvije grupe elipsa mogu ui u podruje stilistike, dok je trea iskljuivo u podruju stilistike.

(1) Elipsa kao tendencija manjeg napora obino ne sadri afektivnih vrijednosti. Ovakvu elipsu vidimo npr. ako se francuski umjesto une voiture automobile (samohodna kola) kae auto (auto- = samo-); isto je kad une dclaration d'amour (izjava ljubavi) postaje samo une dclaration (izjava).

Elipsa kao necjelovita misao moe imati stilistiku vrijednost kad se npr. za opis neke stvari ne nalazi dovoljno jak izraz pa, kako kae Bally "glas ostaje visjeti na mjestu gdje bi se trebao nai taj izraz": Bilo je hladno...! (Il faisait froid...!) ili To je tako lijepo...!(C'est d'une beaut...!) primjeri su takvih elipsa. Zapravo vrijednost ovih izraza i nije u njihovoj eliptinosti, ve u intonaciji, koja je bitan nositelj afektivnog sadraja.

Elipsa kao odraz afektivne situacije takva je elipsa u kojoj je govorno ostvarenje glavni, ili ak iskljuivi nositelj emotivnog sadraja. U usklinoj se intonaciji neke rijei nuno istiu, a neke eliminiraju, i tako reenica postaje eliptina.

Govorei o odnosu intelektualnih i afektivnih elemenata izraza Bally navodi sljedei primjer: ako sretnemo nekoga na mjestu gdje ga nismo oekivali, izrazit emo dvije stvari: (1) percepciju osobe koju smo sreli i (2) svoje iznenaenje. Bally nudi nekoliko izraza u kojima afektivnost postupno raste:

udim se to vas vidim ovdje.

Gle! Vi ste ovdje?

Odakle vi ovdje!

Vi!

O!

Navedeni primjer jasno pokazuje da se usporedno s porastom afektivnosti smanjuje koliina leksikog materijala, ili tonije da se razgrauje jezini ustroj. U krajnje intelektualnom izrazu sve je reeno leksikim sredstvima u sloenoj reenici; uenje nije izraeno govornim vrednotama (povienim registrom, ubrzanim tempom, pojaanim intenzitetom), ve opisno, leksikim sredstvima (udim se). Kako afektivnost raste, reenini se ustroj razgrauje: sloena reenica postaje prosta, a izrijekom izraeno uenje ostvaruje se iskljuivo govornim vrednotama: uzvikom (Gle!) i uzlaznom intonacijom (Vi ste ovdje?), koja izjavnu reenicu pretvara u pitanje uenje. Uz daljnji porast afektivnosti prosta reenica postaje eliptina i nuno usklina (Odakle vi ovdje!); zatim se izraz reducira na samo jednu rije (Vi!) i konano na usklik, koji i nema nekog jezinog znaenja. Bally kae da ovaj usklik (O!) kao krajnji oblik afektivnog izraza ne izgleda kao neka jezina injenica, a ipak je, zahvaljujui svom govornom ostvarenju, posve razumljiv za primatelja poruke.

(3) Intonacija. Govorei o afektivnoj vrijednosti sintaktikih postupaka, a posebno o elipsi, zapravo smo govorili o afektivnoj vrijednosti intonacije. Pod terminom intonacije Bally ne podrazumijeva samo melodijsku liniju promjena osnovnog tona, ve cjelokupno govorno ostvarenje.

Bally razlikuje izgovor od intonacije: (1) izgovor predstavljaju vokalni fenomeni koji su automatizirani i lieni svake znaenjske ili izraajne vrijednosti; oni obiljeavaju govornika, ali ne i sadraj njegova govorenja: rije je o specifinom nainu izgovora pojedinih glasova - dijalektalnom ili patolokom; npr. nerazlikovanje afrikata, kao dijalektalna osobitost, te rotacizam ili sigmatizam, kao patoloke osobitosti, mogu obiljeavati izgovor neke osobe, ali ni u emu ne mijenjaju sadraj njegovog iskaza; (2) intonaciju, naprotiv, ine foniki elementi govora koji se mogu povezati s nekim sadrajem, intelektualnim ili afektivnim: intonacija za Ballya predstavlja stalni komentar misli. Leksiki jednaka reenica moe se ostvariti kao izjava ili kao pitanje: Marko pjeva. Marko pjeva?; tu je rije o razlici u logikom, intelektualnom sadraju. Ako se ova reenica ostvari kao uzvik, rije je o afektivnom sadraju. I dalje: ova se reenica, ovisno o kontekstu, moe ostvariti kao izraz radosti ili tuge, iznenaenja ili prezira, straha ili bijesa; i to su sve afektivne vrijednosti, afektivni sadraji, izraeni iskljuivo govornim ostvarenjem, odnosno intonacijom u irem smislu rijei, kako to govori Bally.

Intonacija je indirektno sredstvo izraza: ona moe oznaiti logike sadraje jednako kao i afektivne vrijednosti; ona moe ublaiti ili pojaati intenzitet osjeaja. Vanost intonacije raste usporedno s porastom afektivnosti i zato Bally kao najefikasniji nain studija intonacije predlae spontane izraze boli, tuge ili radosti, koji se najvie udaljavaju od intelektualnog izraza. Intonacija je jedini nositelj afektivne vrijednosti u istim uzvicima (A!, Ah!, O!, Oh!); to su nenamjerni usklici ugode, boli, iznenaenja, tuge, radosti i dr., i oni izraavaju iste afektivne sadraje. Usklici se ne mogu izgovoriti ni zamisliti bez afektivne intonacije.

Uzvici i gramatike rijei dvije su razliite kategorije indirektnih sredstava izraza, i to zbog toga to im nedostaje po jedan od elemenata kojih jedinstvo ini direktna sredstva izraza: isti uzvici nemaju nikakvog intelektualnog ili logikog sadraja, a gramatemi nemaju nikakve afektivne vrijednosti.

Intonacija, dakle cjelokupno govorno ostvarenje, bitan je, zapravo jedini nositelj afektivnog sadraja iskaza. Zato je donekle udno to Bally o intonaciji govori kao o indirektnom sredstvu izraza. Bally kao da nije bio svjestan kljunog zaokreta koji je donijela njegova stilistika, kao da nije bio svjestan velikih dosega svoje stilistike: jer on rijei (leksike elemente) naziva direktnim sredstvima izraza, a intonaciju, sintaksu i elipsu indirektnim sredstvima izraza. Ipak, Bally u analizu jezinog izraza jasno unosi intonaciju, poevi od uvodnog dijela, kada o intonaciji govori kao o dijelu jezine djelatnosti, zatim kada intonaciju izravno povezuje s izrazom misli i osjeaja, pa do stalnog ukljuivanja intonacije u odreivanju stilistike vrijednosti nekog izraza, kada intonaciju opisuje kao stalni komentar misli. Uostalom, Bally i izrijekom kazuje da ne znai da indirektna sredstva izraza manje spontano djeluju na nas, ve upravo suprotno.

Kljuna je vrijednost Ballyjeve stilistike u njezinoj sintetinosti. Sintetinost je vidljiva u samom pristupu prouavanju jezika: to nije prouavanje jezinih znakova i njihovih meusobnih odnosa, ve prouavanje odnosa koji povezuju jezinu djelatnost s milju. Sintetinost je vidljiva u postupku delimitacije, kada se ne odreuju leksike jedinice, ve jedinice misli. Sintetinost je prisutna i u postupku odreivanja stilistikih vrijednosti: zbog relativnosti izraajnih sredstava uvijek mora postojati kontrast izmeu dva ili vie moguih izraza; afektivna vrijednost nekog jezinog sredstva proizlazi tek iz usporedbe i kontrasta s izrazom koji slui kao logika identifikacija. Kljuni je element stilistike vrijednosti govorno ostvarenje, dakle cjeloviti izraz kao odraz naih misli i osjeaja i kao odraz konteksta u kojem se odvija komunikacija. Govorni se izraz ne moe artikulirati na manje sastavne dijelove, on je globalan, sintetian po svojoj prirodi. A govor je kljuna vrijednost Ballyeve stilistike.

STIL

Rije stil ne potjee iz strunog vokabulara. Osim toga ne primjenjuje se samo na knjievnost, pa ak ni samo na jezik: Kakav stil! Ima stila! kae se o tenisau ili o modnom dizajneru. Pojam stila zadire u mnoga podruja ljudskog dje-lovanja: upotrebljava se i zloupotrebljava u povijesti i kritici umjetnosti, sociologiji, antropologiji, portu, modi. Za teorijski koncept to je ozbiljna, moda i kobna smetnja. Treba li pojam proistiti, procijediti da bi se iz njega izvukao koncept? Ili se zadovoljiti da opiemo kako se obino upotreb-ljava, kad ga je ionako nemogue prognati?Naziv je u modernoj upotrebi bitno dvoznaan: istovremeno denotira individualnost Stil je sam ovjek, kazao