1

1.) BELETRISTIKI STIL, Kreimir BagiAnaliza jezika knjievnosti: Prosvjetiteljska mistinost Pii kako dobri pisci piu! (Ljudevit Jonke) ( jezik knjievnosti (dobrih knjievnika) proglaava se uzoritim obrascem koji bi svaki

samosvjestan govornik naeg jezika trebao pratiti, pamtiti njegove osnovne elemente

i njima obogaivati vlastitu pisanu i govornu praksu.

Retorinost o jeziku knjievnosti treba govoriti u sklopu fukkcionalne stilistike, treba ga odrediti kao odstupanje, devijaciju ili otklon od knjievnog standarda i njegovih normi.

Treba li pisati kako dobri pisci piu? NIKAKO!!!

1.) Krilatica donosi zabunu jer poistovjeuje jezik literature i jezik komunikacije. Knjievnik

jezikom oblikuje zaseban svijet, a konvencionalni pisac i govornik jezikom reagiraju u

unaprijed danom kotekstu.

2.) Krilatica je nejasna, neprovediva jer se pitamo to ona savjetuje (Koji su to dobri pisci?).

Svi iz perspektive istinske aksiologije knjievnosti anonimni.

3.) Treba se oslanjati na pisanje vie pisaca, za pisanu upotrebu jezika trebamo mentore, i to

dobre knjievnike! zatim, nemogua situacija! Sami moramo prepoznati u spisateljskim

praksama ono najbolje, izdvojiti to i sintetizirati. Na poetku neznalice pa demoni ( prilagoavamo si ono to sami nismo kadri stvoriti.

4.) Ako jezik fikcionalnih tekstova moe biti uzorit obrazac za standardni jezik teko da je

rije o dobrom piscu! On aktivira one potencijale koji su prikladni za gradnju knjievnog

fantazma, oblikuje unikatan knjievni svijet. Jezik umjetnika nije govor naroda, ak i po

nesrei sastavljen od njegovih elemenata. (Ujevi)

5.) Pisci sami kad piu nefikcionalne tekstove piu drugaijim diskurzom, misle drugaije

nego kad piu fikcionalne tektove. (Ujevi)

!!! Svaki kanonizirani oblik uporabe jezika posjeduje vlastite zakonitosti i vlastitu logiku,

kontraproduktivan je svaki pokuaj preuzimanja pojedinih elemena. za njegovo bogaenje.

Direktno presaivanje kakva literarnog izraza u pravni spis ili znanstveni tekst vjerojatno

e izazvati komine efekte i dovesti u pitanje jezinu kompetenciju onoga tko to ini.

Michael Riffaterre ( stil = naglaavanje (ekspresivno, afektivno ili estetsko) koje se dodaje

Informaciji koju prenosi lingvistika struktura, bez izmjene znaenja.

Elementi stila kljuni elementi diskursa za otkrivanje stilske posebnosti

Stilski kontekst lingvistiki uzorak iznenada prekinut nepredvidivim elementima

Jezik izraava, stil naglaava! Stil je za Riffaterrea ukras!

Knjievni stil se obino tretira kao jedan od funkcionalnih stilova, kao kategorija (negativno) - otklona, devijacije, odstupanja od norme; kao kategorija (pozitivno) izbora.

Literarna stilistika ( stilistinost jezinih realizacija utvruje u odnosu na jezini sustav dotinoga

knjievnog teksta; jezik knjievnog teksta retoriki opisuje, nikad nije

interpretacija ve je izvanjski opis, nema granicu fikcije i nefikcije.

Riffaterreova koncepcija stila je atomistika jer suprost. oznaene elemente neoznaenom kontekstu; i Spritzerova koncepcija stila je atomistika, stil = zbirka znaajnih detalja iz teksta.

Genette ( stil je u detaljima, u svim detaljima i svim njihovim meusobnim odnosima;

diskurs je stilska odrednica!

Lingvisti ( objektivna analiza jezika teksta; stilemi kao simptomi bolesti (Giacomo Devoto);

ne brinu o kontekstu jer bi ga to odvojilo od objektivnog promatranja;

ovjetina ljudsko meso kojim se Kiklop hrani; stilem jasan iz konteksta, no lingvisti bi

rekli da je to imenica . r., tvorbeni neologizam, znaenje: ljudsko meso!

Je li beletristiki stil jedan od funkcionalnih stilova? NE!!! Nije funkcionalan!

1.) Funkcionalni stilovi drutveno verificirani, ustaljeni nain iskazivanja; specijalizirani jezici za

pojedina podruja ljudskog djelovanja; osnovna odilka je visok stupanj komunikacijske

konvencionalnosti; diskurzivne jezgre su kanonizirane ine ih stalni izrazi, frazeologizirane

sintagme i izriaji; kada se pojedinac koristi nekim funkcionalnim stilom zanemaruje svoju

pojedinanost i shematizira je u skladu sa zakonitostima tog funcionalnog stila.

Beletristiki stil shematska apstrakcija izvedena iz naelnih odlika literarnih iskaza; nije jedan od

funkcionalnih stilova, ne ispunjava jednu od funkcija jezika nadstil jer koristi sve potencijale

koje jezini sustav doputa ili koristi, polifunkcionalnost jezika predstavlja kao svoju funkciju; niz

autonomnih, subjektivnih iskaza; prilino nestabilna kategorija; knjievnik se potvruje u razlici, ne

u istosti, dok je s piscima nefikcionalnih tekstova obratno.

2.) Funkcionalni stilovi su proizvod stvarnih ovjekovih potreba za komunikacijom;

literarni iskazi - posredan odnos prema stvarnosti; svako posezanje za literarnim tekstom ovjeka

premjeta iz prostora stvarnosti u prostor fikcije u kojemu se susreu 2 samoe i 2 pojedinanosti

(autorova i itateljeva) koje mogu i ne moraju uspostaviti komunikaciju.

* tekst s minimumom kolektivnog iskustva = tekst s kojim itatelj ne bi mogao uspstaviti

komunikaciju

Literarni govor ( objektivan izraz sklopa okolnosti relativno neovisnog o subjektu i subjektivno

kao jedinstvo stilskih obiljeja u kojima se prikazuje individualan nain na koji subjekti prisvajaju i

svladavaju taj sklop.

3.) Funkcionalni stilovi izravno rade protiv jezine kreativnosti, beletristiki stil se odlikuje jezinim

ekskluzivizmom (njegov tekst autor sam kreira), nema arhaizama, neologizama, barbarizama...

Svaki beletristiki tekst posjeduje svoju implicitnu gramatiku, pravopis i rjenik.

Mihail Bahtin:

poetski jezik ( potpuno autonoman, monologia, apovijestan i akontekstualan

prozni jezik ( uspostavlja pojedine relacije spram povijesnoga i socijalnog konteksta,

dijalog s kontekstom

4.) Funkcionalni stilovi - semantika izraza ustaljena, prozirna / Beletristiki stil nerazrjeiva; ima

onoliko potencijalnih smislova koliko je njegovih potencijalnih itaa; zahtjeva interpretaciju,

subjektivnu konkretizaciju, a ne opis (znanjem ga se ne moe dohvatiti jer je plod imaginacije!)

2.) TEMELJNI POJMOVI, Beaugrande i DresslerTekst ( komunikacijski dogaaj; ispunjava 7 kriterija tekstualnosti (ako neki nije ispunjen,

tekst je nekomunikativan)

KRITERIJI TEKSTUALNOSTI:

1.) KOHEZIJA ( nain na koji su povezane sastavnice povrinske strukture tj. rijei kako ih doista

vidimo ili ujemo; temelji se na gramatikim meuovisnostima.

2.) KOHERENCIJA ( funkcije putem kojih su sastavnice svijeta teksta tj. konstelacije koncepata

(pojmova) i relacija (odnosa) , koje se nalaze u osnovi povrinske strukture teksta, meusobno

dostupne i relevantne.Koncept konstelacija znanja (kognitivnog sadraja) koja se moe prizvati u svijest

Relacije = spone izmeu koncepata koji se pojavljuju u svijetu teksta

Kohezija i koherencija = pojmovi usmjereni na tekst, odnose se izravno na materijal teksta!

3.) INTENCIONALNOST stav autora koji eli stvoriti kohezivan i koherentan tekst koji e ispuniti

njegove namjere tj. iriti znanje.

4.) PRIHVATLJIVOST stav recipijenta teksta, injenica da on oekuje kohezivan i koherentan tekst

koji e za njega biti koristan.

5.) INFORMATIVNOST koliina oekivanog odnosno neoekivanog u tekstu tj. poznatog odnosno

nepozatog u ponuenim elementima teksta; niska informativnost ometa komunikaciju!

6.) SITUATIVNOST imbenici koji neki tekst ine relevantnim za kakvu komunikacijsku situaciju.

7.) INTERTEKSTUALNOST imbenici koji uporabu nekoga teksta ine ovisnom o spoznaji o jednom ili

vie ranije prihvaenih tekstova; odgovorna je za razvoj tekstnih vrsta kao klasa tekstova s

tipinim obrascima osobina.

Ti kriteriji funkcioniraju kao KONSTITUTIVNA NAELA komunikacije tekstovima: oni odreuju i proizvode oblik ponaanja koji naz. komunikacija tekstom, a ona se prekida kada se ti kriteriji dokinu.

REGULATIVNA NAELA kontroliraju komunikaciju tekstom:

efikasnost teksta ovisi o to manjem stupnju napora koji sudionici u komunikaciji trebaju

uloiti pri upotrebi teksta

efektnost ostavlja li tekst snaan dojam i stvara li povoljne uvjete za postizanje kakva cilja

primjerenost sklad tekstnog konteksta i naina na koji se odravaju kriteriji tekstualnosti

KOHEZIJA

- stabilnost teksta odraava se kontinuitetom zbivanja (zbivanja se odnose jedno na drugo)

- eli se naglasiti funkcija sintakse (sintagma, klauza, reenica) u komunikaciji

- kohezija povrinskoga teksta zasniva se na pretpostavci o koherentnosti svijeta teksta

REKURENCIJA ponavljanje elemenata i obrazaca (IZRAVNO); prvotni element se jo jednom

pojavljuje, esta je u spontanom govoru jer se povrinski tekst brzo gubi

PARCIJALNA REKURENCIJA ponavljanje komponenata rijei uz izmjenu vrste rijei

(npr. doao je ... njegov dolazak) (poliptoton iste rijei razl. gram. oblici)

PARALELIZAM strukture koje se ponavljaju s novim elementima

PARAFRAZA rekurencija sadraja s novim izrazima; pretvara u sinonimiju, virtualno (potencija.) zna.

ZAMJENJIVAKI ELEMENT zamjena elemenata nosilaca znaenja kratkim, pojmovno praznim eleme.

* najpoznatiji zamjenjivaki element su zamjenice ( anafora - upotreba ZE nakon koreferentnog

izraza; katafora upotreba ZE prije koreferentnoga izraza / Z prilog i Z pridjev

ELIPSA ponavljanje strukture i sadraja uz izostavljanje nekih povrinskih elemenata; kohezivno sredstvo koje pridonosi konciznosti i efikasnosti, karakterizira ih zajednitvo strukrurnih komponenata klauza u povrinskome tekstu tipian je sluaj anaforika elipsa, tj. potpuna se struktura pojavljuje prije eliptine. Kao i uporaba zamjenikih elemenata i elipsa pokazuje odnos dobitak gubitak izmeu konciznosti i jasnoe. Korisnici teksta moraju procijeniti primjerenost elipse nekoj situaciji, kako bi odluili do koje mjere elipsa vie koristi nego teti efikasnosti.

* Proceduralni pristup bavi se pronalaenjem uvjeta u kojima se elipse esto pojavljuju.

* Ako tekstualnost poiva na kontinuitetu, uoljive praznine mogu se ispuniti nadopunjavanjem tako

da se stvaraju interferencije o razvoju svijeta teksta.

* Jo neka naela organizacije predloio je Leonard Talmy:

- pleksnost sposobnost neega da se razlae na dijelove

- ogranienost sposobnost neega da ima vidljive granice

- podijeljenost nedostatak unutranjega kontinuiteta

- distribucija obrazac radnji / zbivanja unutar jedinice vremena

Veze izmeu zbivanja i situacija u svijetu teksta mogu se eksplicitno signalizirati putem:

GLAGOLSKOGA VREMENA, GLAGOLSKOGA VIDA i JUNKCIJE.

* sintaksa koja se najbolje prikazala pri raunalnom procesuiranju jezika - PROIRENA TRANZITNA MREA* IKONINOST je vanjska, izravna slinost izmeu povrinskih izraza i njihovih sadraja

SITUATIVNOST - moe se odraziti na perspektivu parafraze i sinonimije, npr. jezik pravne struke mora,

tono i precizno definirati ponaanje; zbog toga se esto koristi parafraza, u nadi da

e obuhvatiti sve mogue aspekte odreenoga sadraja.

KRITERIJ EFIKASNOSTI primarna motivacija za zamjenjivake elemente; na nekoj odreenoj toki nastaje relacija dobitak gubitak (jasnoa konciznost) ( elipsa i ZE; zamjenjivaki element umanjuje napor procesuiranja jer je krai od izraza umjesto kojega stoji.

* vrijeme / vid ( relativno vrijeme, ogranienost, jedinstvo vremenskog poretka

*JUNKCIJA* Sredstvo za signalizaciju odnosa izmeu zbivanja i situacija! (u tradicionalnoj gram. ( konjunkcije!):

Konjunkcija (koordinacija) ( povezuje predmete jednakoga statusa (npr. oba istinita);

veinom se izraava pomou veznika 'i' , a rjee 'osim toga', 'takoer', 'k tomu', 'pored toga';

moe povezivati i nepotpune reenice; konjukcija je standardni sluaj junkcije.

Disjunkcija ( povezuje predmete alternativnoga statusa (npr. 2 predmeta od kojih samo 1 moe biti istinit u svijetu teksta); signalizira se pomou 'ili'.

Kontrajunkcija ( povezuje predmete jednakoga statusa koji se u svijetu teksta pojavljuju nekongruentno ili nespojivo (npr. uzrok i neoekivana posljedica); signalizira ga 'ali', a rjee 'naprotiv', 'pa ipak', 'usprkos tomu', 'meutim'.

Subordinacija (podreenost) ( povezuje predmete kod kojih status jednoga ovisi o statusu drugoga (npr. predmete koji su istiniti samo pod odreenim uvjetima ili iz odreenih razloga; uzrok posljedica, preduvjet - zbivanje); 'jer', 'budui da', 'zato to', 'stoga', 'zbog toga'.

* Velik je repertoar junktivnih izraza za relacije VREMENSKE BLIZINE: 'tada', 'kada', 'potom', 'zatim'...

VREMENSKA BLIZINA:

( sekvencijalna ako situacije slijede jedna za drugom

( vremensko preklapanje 'za to su vrijeme...'

( ulanavanje zavretak nekoga zbivanja ili situacije poklapa se s poetkom sjedeega zbivanja

MODALITET jedna vrsta uporabe subordinacije, oznaava mogunosti, vjerojatnosti i nunosti (ili njihove suprotnosti) zbivanja ili situacija. Junktiva 'ako' oznaava uvjet pod kojim neko zbivanje ili situacija mogu biti istiniti.

JUNKTIVI za recipijente mogu predstavljati jednostavna pomona sredstva kojima mogu poveati efikasnost teksta; karakteristino je da se junktivi u oputenu govoru esto isputaju izbjegavanjem neprestane uporabe junktiva odrava se odreen stupanj informativnosti.

FUNKCIONALNA REENINA PERSPEKTIVA poseban aspekt interakcije izmeu sintakse, informativnosti i komunikacijske situacije.

INTONACIJA sustav koji podrava koheziju govorenih tekstova; poetak i kraj reenice imaju viu intonaciju nego poetak i kraj odlomka.

INVOCIRANJE nastupa kada se nudi ve od ranije poznat ili oekivan materijal, dok INFORMIRANJE nastupa u sluajevima u kojima govornik donosi bilo kakav nov, neoekivan materijal.

TON je uzlazna ili silazna tendencija neke TONSKE GRUPE :

( silazni ton pri informiranju / intenzivirana radnja informiranja uzlazni, a zatim silazni ton!

( silazno uzlazni ton pri invociranju / intenzivna radnja invociranja uzlazni ton!

POLOAJ TONA:

( SREDNJI normalna visina tona

( VISOKI poloaj tona koji je iznad norme (pri kontrastiranju)

( NISKI poloaj tona koji je ispod norme (upuuje na ekvivalenciju)

* Uobiajen redosljed u diskursu visok srednji nizak jer visok poloaj ima intenciju nastavljanja, a

nizak poloaj intenciju zavravanja danoga diskursnog ulomka.

STABILNOST se signalizira putem artikulacije provedene uz minimalan napor.

INTONACIJA ima znaajan utjecaj na situativnost (ono to se dogaa unutar odreenoga komunikativnog okvira) i intertekstualnost (tj. kako se oblikuje tekst s obzirom na tekstove ostalih sudionika diskursa).

KOHERENCIJA

Znaenje sposobnost / potencijal jezinog izraza da prenosi znaenje

Smisao znanje koje se prenosi putem izraza nekoga teksta

Neodreenost nejasan smisao

Vieznanost (ambigvitet) trajna neodreenost koju govornik nije mislio postii

=Polivalentnost autor teksta s namjerom prenosi vie smislova istovremeno

Kontinuitet smisla zbog toga tekst ima smisla, aktivira se putem izraza nekog teksta / tekst bez

smisla ili besmislen tekst - recipijent ne moe otkriti taj kontinuitet

Temelj koherencije (je kontinuitet smisla) uzajaman pristup i relevantnost koncepata i relacija

unutar konfiguracije

Svijet teksta konstelacija unutar temelja teksta, sadri se vie od smisla izraza povrinskoga teksta

jer kognitivni procesi donose i odereenu koliinu opeg znanja

Znanje nije identino znaenju ili sadraju jezinog sadraja

KONCEPT konstelacija znanja koje se moe aktivirati ili ponovno prizvati u svijest veina govornika kad uje neki jezini izraz AKTIVIRA priblino isti isjeak znanja i prizivaju ga u AKTIVNU MEMORIJU.

VJEROJATNOSTI se uvijek moraju usporeivati pri definiranju koncepata, tj. uvijek je manje ili vie vjerojatno da neki odreen koncept ukljuuje i odreeno znanje kada se ono aktualizira u nekom svijetu teksta. KONCEPTI moraju imati sastavnice koje se i same dre na okupu putem posebne JAINE POVEZANOSTI. Sastavnice koje su vane za identitet nekoga koncepta ine DETERMINIRAJUE ZNANJE. TIPINO ZNANJE ine sastavice koje odgovaraju primjeni nekog koncepta. SLUAJNO ZNANJE ine sastavnice koje odgovaraju sluajno ili pak uope ne odgovaraju.

KOMUNIKACIJA zahtjeva deklarativno i proceduralno znanje

IRENJE AKTIVACIJE kada se neka jedinica znanja aktivira, istovremeno se aktiviraju i druge s njom usko povezane jedinice u memoriji; pri irenju vano determinirajue i tipino znanje, ali i sluajno zn.

EPIZODINA MEMORIJA sadri sjeanja na neka iskustva

SEMANTIKA MEMORIJA odraava strukture zbivanja i situacija

Neki tipovi GLOBALNIH OBRAZACA:

OKVIRI obuhvaaju zajedniko znanje o nekom sredinjem konceptu; daju informaciju o tome to je povezano, ali ne i o tome kojim se redoslijedom te povezane stvari trebaju uiniti ili spomenuti.

SHEME zbivanja i stanja koji imaju odreen redoslijed, pri emu glavne veze predstavljaju vremenska blizina i kauzalnost; za razliku od okvira shema je kao redoslijed uvijek postavljena tako da se mogu stvarati hipoteze o tome to e se u svijetu teksta najprije uiniti ili spomenuti.

PLANOVI zbivanja i stanja koja vode odreenu cilju; planovi se od shema razlikuju po tome to onaj tko planira sve elemente procjenjuje prema njihovu doprinosu u pribliavanju cilju.

SCENARIJI stabilizirani planovi koji se esto aktiviraju da bi se odredile uloge i oekivane radnje sudionika komunikacije; scenariji se od planova razlikuju po tome to oni imaju unaprijed odreenu rutinu.

!!! Vanost svih tih globalnih obrazaca prepoznata je u proceduralnom prikljuku produkcije i recepcije tekstova. ( problem proceduralnih modela jest NASLIJEE, 3 modela nasljeivanja:

1.) Reprezentant nasljeuje sva obiljeja svoga razreda

2.) Podrazredi od nadrazreda nasljeuju samo one osobine koje doputa blie odreenje podrazre.

3.) Odnos analogije jedinice mogu nasljeivati od drugih jedinica ako meu njima postoji odnos

analogije tj. ti su razredi jedinica razliiti, ali se u izvjesnu, uporaivu smislu mogu usporediti.

(ptica imi = mogu letjeti)

KONTROLNI CENTRI strateki povoljne toke za pristup tekstu i za njegovo pocesuiranje; najizgledniji kandidati za kontrolne centre moemo nazvati (PRIMARNI KONCEPTI:

1.) OBJEKTI entiteti stabilne konstitucije i identiteta

2.) SITUACIJE konfiguracije meusobno povezanih objekata u njihovu aktualnom stanju

3.) ZBIVANJA dogaanja koja mijenjaju neku situaciju ili stanje unutar neke situacije

4.) RADNJE zbivanja koja agens izvodi s namjerom

SEKUNDARNI KOCEPTI: stanje, agens, predmet radnje, relacija, osobina, lokacija, vrijeme, instrument,

pokret, oblik, dio, supstanca, uzrok, razlog...

OPERATORI: determiniranosti, tipinosti, poetka, zavretka, ulaza, izlaza, aproksimacije, projiciranja

REFERENCIJA proces usporedbe obrazaca u kojem korisnici teksta svijet teksta odreuju kao

fikcionalan.3.) ANTOINE COMPAGNON, Antoine: Stil(u: Bacite stil kroz vrata, vratit e se kroz prozor, Zagreb 2006, str.17-51.)

knjievni jezik, za razliku od svakodnevnog, obiljeen je stilom

tako se izmeu jezika i knjievnosti kao srednji pojam javlja stil, a izmeu lingvistike i kritike svoje mjesto pronalazi prouavanje stila, odnosno stilistika neko je vrijeme teorija, pod utjecajem lingvistike, vjerovala da je sa stilom gotovo

u 19. st. potisnuta je retorika i inilo se da je stil prepustio mjesto lingvistici, stil je postao bezvrijedan, a stilistika se zadovoljila injenicom da je osigurala meuvlae izmeu razdoblja retorike i razdoblja lingvistike

no, stil se ponovno raa: Barthes u djelu Nulti stupanj pisma (1953.)

Riffaterre u djelu Kriterij za analizu stila (1960.)

Nelson Goodman u djelu Status stila (1975.)

- govore o povratku stila i postupno rehabilitiraju stil kada su ga lingvisti htjeli unititi ili preuzeti

njegove ostatke

STIL NA SVE NAINE

Rije stil ne dolazi iz specijaliziranih rjenika niti je stil vezan iskljuivo za knjievnost. On zadire i u druge ljudske djelatnosti (povijest umjetnosti, sociologija, antropologija, sport, moda).

U modernom koritenju ovaj termin je dvoznaan:

1.) denotira INDIVIDUALNOST: stil je sam ovjek (Buffon) i posebnost nekog djela, potreba za

pisanjem

2.) KLASA: kola (kao porodica djela), anr (kao porodica povijesno smjetenih djela), razdoblje (kao stil npr. Lousa XIV)

Povijest rijei stil prema Blocku i Wartburgu:* stil istovremeno upuuje na nunost i slobodu; mnotvo ponuenih izraajnih postupaka i sredstava

1548. nain izraavanja vlastitih misli

17.st. - vezan prije svega za likovne umjetnosti

- prvotno znai pisaljka (lat stilusdrvena pisaljka- odakle francuska ortografija) i grke rijei (stylos stup, pisaljka)oblici stile, estile u pravnom smislu znaile nain postupanja, odakle zanat

- u novije doba opa oznaka da se neto napravi (moda npr.) ili sport (discipline: plivanje; prsno, leno), kulinarski stil, umjetniki stilovi (kiparstvo, slikarstvo, glazba)

- danas se koristi jedino u izrazima kao promijeniti neiji stil

- 1872. stilistika posuena od njemakog Stylistik iod tada se upotrebljava kao znanost

- aspekti verbalnog i neverbalnog pojma stila danas vrlo brojni:

Stil je NORMA: normativna vrijednost stila je ona koja mu se tradicionalno pridaje: dobar stil je imitacijski model, kanon. Kao takav, stil je nerazdvojan od vrijednosnog suda.Stil je ORNAMENT: ornamentalna koncepcija oituje se u retorici, sukladno opoziciji izmeu rijei i stvari.Stil je ODSTUPANJE: Aristotel definira stilistiku varijaciju kao odstupanje u odnosu na uobiajenu uporabu.* ornament i odstupanje kao dvije znaajke stila su nerazdvojne. Od Aristotela nadalje, stil se razumijeva kao formalni ornament odreen odstupanjem u odnosu na neutralnu tj. normalnu uporabu jezika. Iz toga proizlazi da je aksiom stila sljedei: postoji vie naina da se kae isto, pri emu stil razlikuje te naine; tako stil, u smislu ornamenta i odstupanja, predstavlja sinonimijuStil je ANR ili TIP: prema staroj retorici, stil je izbor izmeu razliitih izraajnih sredstava i bio je vezan za pojam aptum(prikladnost). U Aristotelovoj Retorici :Nije dovoljno posjedovati predmet govora, valja i dobro govoriti / prema potrebama situacije / to je uvjet da govor dobro djeluje.

Stil je svojstvo govora, odnosno prilagodba izraza ciljevima.- retorike rasprave tradicionalno su razlikovale 3 vrste stila:

1) stilus humilis puki

2) stilus mediocris srednji

3) stilus gravis - uzvieni- Ciceron je u Govorniku ta 3 stila povezivao s trima velikim kolama elokvencije

- Diomed je ta 3 stila poistovjetio s velikim anrovima Vergilija ( Bukolike s pastoralnom poezijom,

Georgike s didaktikom poezijom i Eneida s epopejom. ( ta podjela na 3 vrste stila naziva se

rota Vergili Vergilijev kota! ( ona odgovara hijerarhiji (puko, srednje, uzvieno) ( te tri vrste

stila poznate su i pod nazivom genera dicendi; tako je pojam stila na ishoditu pojma anra tj.

anrovske su se razlike promatrale kroz pojam stila.

- ta podjela na tri vrste stila doivjela je tisuljetnu stabilnost. Tako je pojam stila na ishoditu pojma

anra ili tonije anrovske su se razlike dugo promatrale kroz pojam stila.Stil je SIMPTOM: povezivanje stila i osobe dogodila se postupno, poevi od 17. st. stil posjeduje dvije strane: kao izraajni kod on je objekitvan, kao odraz jedinstvenosti on je subjektivan.

* prema suvre. koncepciji, nasljeenoj iz romantizma, stil je vie povezan s genijem nego sa anrom

- krajem 18. st. stil ulazi u rjenik likovnosti stil postaje trgovaka vrijednost, identifikacija stila

otada se vezuje za mjerljivo vrednovanje, cijenu

- danas stil nije vezan za openita makroskopska obiljeja, ve za mikroskopske pojednosti (dodir

vrka kista, obrub nokta ili une resice) omoguuju identifikaciju umjetnika). Stil je pitanje detalja

koji su izmakli slikarevoj kontroli, koje krivotvoritelj i ne moe reproducirati

- tijekom 19. st. postao je temeljni koncept povijesti umjetnosti na svim estetskim razinama (npr. Henrich Wolffin renesansu i barok promatra kao dva stila. Suprostavlja stilove renesanse i

baroka i to u arhitekturi, slikarstvu, skulpturi i dekorativnim umjetnostima)- pojam stila vratio se u knjievna prouav. u obliku simptomatinog detalja, posebno kod L. SpritzeraStil je KULTURA: u sociolokom i antropolokom smislu da bi se saeo duh, pogled na svijet svojstven nekoj zajednici. Posuen je od teorije umjetnosti i primijenjen na cjelinu neke kulture te oznaava dominantnu vrijednost i naelo jedinstva koje je svojstveno ukupnosti simbolikih manifestacija neke zajednice. Neka civilizacija ili kultura prepoznala bi se, dakle, prema svom stilu. Tako je stil u najirem smislu cjelina koja se sastoji od uoljivih formalnih znaajki, a istodobno i simptom neke osobnosti (pojednica, grupe, perioda) / 3 principa: neobinost, jedinstvo i ekspresivnost!

Stil je daleko od istog koncepta: on je sloen, bogat, dvoznaan, viestruk pojam. Umjesto da se stjecanjem novih znaenja ta rijei oslobaala onih prethodnih, ona ih je skupljala te ih danas moemo sve obuhvatiti: normu, ornament, odstupanje, tip, simptom, kulturu. Govorei o stilu elimo sve to rei, zasebno ili zajedno.JEZIK ,STIL, PISANJE

- nakon nestanka retorike u 19. st., stilistika je naslijedila pitanje stila

- Block i Wartburg navode da je ime te discipline posueno iz njemakog, pojavilo se u 2/2 19.st.

- Prigovori za stilistiku: moe li postojati znanost o pojedinanome?

- Stilistika ostala nestabilna zbog polisemije stila

- Stil posjeduje dva aspekta: kolektivni (sociolekt) i individualni (idiolekt)

- Stara retorika ta dva aspekta drala na okupu: s jedne strane smatrala da stilova nema beskrajno

mnogo (ve ih je samo tri), a s druge strane razlikovala je npr. Demostenov stil od Izokratova.- Tu divigenciju-postoje tri stila; svatko ima svoj stil-rjeavala je smatrajui da je osobni stil za pravo

kolektivni stil koji je manje-vie prilagoen, pogodan razlogu svojega postojanja

- Nakon retorike, kolektivna strana osloboena stila bila je sve manje priznata u korist stila kao izraza

subjektivnostiCharles Bally Pregled stilistike (1905)- reagira protiv takvog usmjerenja

- pokuao utemeljiti stilistiku znanost razdvajajui stil istodobno od pojedinca i od knjievnosti- po njemu, stilistika je popis izraajnih sredstava usmenog izraavanja

Barthes Nulti stupanj pisma

- razlikuje jezik kao drutvenu injenicu kojoj pisac ne moe nita-on je pronalazi i mora joj se

prilagoditi te stil smisao koji se nametnuo s romantizmom, kao prirodu, tijelo, neotuivu

jedinstvenost kojoj pisac nita ne moe jer je dio njegova bia

- stoga, izmeu nametnutih pojmova jezika i stila, on izmilja pismo

- po njemu postoje tri pisma: uglaeno, neutralno i govorno

- ovakvom podjelom on oivljava retoriku i klasini pojam stila (podjela pisma nalik je podjeli na

stilove stare retorike uzvieni, srednji i puki stil)

- retorika ieznula iz nastave 1870., Barthes oivljava stil u retorikom smislu i taj njegov pojam stila

razlikuje se od germanske tradicije koja se razvijala tijekom 19.st.: stil kao Kultur, misao esencija

neke skupine, razdoblja ili kolePismo je, dakle, u biti moral forme, ono je izbor drutvenog ozraja unutar kojega pisac odluuje

smjestiti prirodu svojega jezika.DR'TE STIL!

- stil ovisi o dualizmu koji je knjievna teorija estoko napadala- stil se zasniva na mogunosti sinonimije (postoji nekoliko naina za iskazivanje istoga) ( on

pretpostavlja referencu (rei neto) i intenciju (izbor izmeu razliitih naina da se to kae)- lingvistika napadala stilistiku koja se smatrala prijelaznom disciplinom izmeu retorike i uspona

nove poetike (izmeu 1870. i 1960.)

- 3. broj asopisa Francuski jezik (1960.) napada stilstiku

- Michel Arriv Postulati za jezini opis knjievnih tekstova stilistika na izdisaju- Riffaterre nakon 1970. vie ne govori o stilu i stilistici ve ju zamjenjuje sa semiotikom poezije- Osporavanje stilistike najvie se odnosilo na definiciju svjesnog izbora izmeu razliitih mogunosti

- Stepphen Ullman ( ne moe se govoriti o stilu ako govornik ili pisac nemaju mogunost izabrati

izmeu razliitih izraajnih oblika; sinonimija se nalazi u korijenu itavog problema vezanog za stil- Stanley Fish - najnepopustljiviji cenzor temeljnog naela stilistike: - mogue je rei isto u razliitim oblicima, postoje razliiti naini da se kae isto- to tvrdi u dva

lanak iz 1972. i 1977. to naelo kruno

- ako je stilistiki postupak kruan , to je stoga to je artikulacija, tj. prijelaz s opisa na interpretaciju

proizvoljan i to interpretacija nuno prethodi opisu

- stilistiar nikada nije u dodiru s nekom injenicom koja je definirana neovisno (tj. objektivno)(in opisa po sebi je ve interpretacija)- Fishovi protivnici tvrde da prouavanje stila poiva na dvjema nepomirljivim pretpostavkama:

1.) razdvajanje forme od pozadine, to omoguuje izdvajanje neke formalne sastavnice (njezino opisivanje)

2.) organskoj povezanosti forme i pozadine, to omoguuje interpretaciju neke stilitike injenice

- u biti, tradicionalan pojam stila, koji su lingvisti i knjievni teoretiari osudili kao apsurdan i neodriv,

zasniva se na dualizmu. Meta njihova napada je razlikovanje misli i izraza koji omoguuju sinonimiju- pojam izraza pretpostavlja postojanje sadraja odvojenog od tog izraza. Otuda koncepcija izraza kako dodatka i ornamenta i poimanje jezika kao prijevod misli izraajnim sredstvima

-dualizam sadraja i forme, bio je prisutan i u Aristotela u paru mythos (povijest, tema) i lexis (izraz)

- po Aristotelu(Poetika): izraz je oitovanje smisla u rijei

- nasljeujui retoriku, stilistika je nastavila dualizam izmeu inventio i elocutio

- borei se sa stilistikim dualizmom jezini opis ezdesetih godina htio je uspostaviti stilistiku

jezinog i misaonog jedinstva

- u vanom lanku Kategorije misli i kategorije jezika (1958.) Benveniste tvrdi da je misao bez jezika

nejasna i neodreena te da postaje neizreciva. Jezina forma je uvjet prenosivosti i ostvarivosti misli.

- ta teza o neraskidivom jedinstvu misli i jezika dokida tradicionalno naelo sinonimije

- to sve dovodi do istraivanja o knjievnom jeziku u dva pravca:

s jedne strane prema jezinom opisu objektivan i sustavan, lien svake interpretacije

s druge strane prema stilistici dubinska, otvorena interpretacija koja povezuje oblike i teme,

opsesije i mentalitete ( oba ta pravca dovela su do povratka stila NORMA, ODSTUPANJE I KONTEKST!

- problem stilistike, kako je to uoio Fish, bio je njezina krunost: interpretacija je pretpostavljala

opis, a opis je pretpostavljao interpretaciju - da se to rijei, literati obiljeeni teorijom i lingvistikom razmiljali su ne bi li bilo dovoljno ii na

iscrpnost i sve opisivati

- prema tom modelu, najpozn. je studija lanak Jakobsona i Lvy-Straussa o Makama (1962.) - prigovor Riffaterrea (1966.) ( to je bespredmetna metoda jer nijedna gramatika analiza

pjesme ne moe dati vie od gramatike pjesme ( kategorije jezinog opisa nisu nuno relevantne

s knjievnog stajalita

- prigovor se odnosio na relevantnost ili knjievnu valjanost lingvistikih kategorija to su ih Jakobson i Levy-Strauss koristili- strukturalna lingvistika namjeravala je ukinuti stilistiku i zamijeniti razmiljanja o pjesnikovom stilu

objektivnim opisom i formalnim izuavanjem jezika pjesme

- tradicionalno pojmovi norme i odstupanja omoguavali su rjeavanje pitanja knjievne relevantnosti

neke jezine znaajke. Stil je odstupanje u odnosu na koritenje koje se u jeziku smatra normalnim. No, kod Jakobsona, pojam stila je nestao, a s njim i par norma-odstupanje- Riffaterre ne eli odustati od stila i eli kao spasiti. U svom lanku Kriteriji za analizu stila (1960)

izjavljuje: stil se poima kao ekspresivno naglaavanje koje se pridodaje informaciji koju prenosi

jezina struktura, bez promjene njezina smisla ( stil je dodatak koji pridonosi kognitivnom smislu

ne mijenjajui ga, on je ornamentalna varijacija- Stil je i ovdje shvaen kao ornament, dodatak, on naglaava znaenja drugim sredstvima, u prvom

redu izraajnim sredstvima stil kao odjea, maska ili minka- Naiao na prigovore te pojanjava svoju definiciju u kojoj je elio izbjei da definicija stila kao

naglaavanja pretpostavlja naelo sinonimije, naglaavanje se mjeri s obzirom na sintagmatski

kontekst . Tako prelazi s pojma odstupanja u odnosu na normu na pojam odstupanja u odnosu na

kontekst. Ne nijeui da stil ovisi o odnosu in absentia (sinonim ili zamjena), Riffaterre tvrdi da je taj

odnos odreen (ili naglaen) odnosom in praesentia (to e kasnije nazvati agramatinou).( odstupanje stil je iznevjerio oekivanja, u svakom sluaju bez toga nema stila

- S Riffaterreom vie ne izranja stari retoriki smisao stila, ve klasini i tradicionalni smisao, smisao

elokucijske retorike u kojoj se u prvi plan probijaju trop i figura nautrb podjele stilova u tri skupine

- Kasnije Riffaterre izbjegava govoriti o stilu. Njegova strukturalna stilistika, kako ju je tada nazivao,

prepustit e mjesto semiotici poezijeSTIL KAO SMISAO

Spitzerova stilistika

temelji se na naelu organskog jedinstva misli i jezika, istodobno sa stajalita kolektiva i sa stajalita pojedinca

elio izgraditi most izmeu lingvistike i knjievne povijesti

stil ne posjeduje nita od svjesnog autorovog izbora nego kao devijacija izraava psiholoki korijen ( nazivnik za sve te devijacije, razliite stilske znaajke koje obiljeavaju individualnost nekog autora stilska znaajka nudi se interpretaciji kao individualni ili kolektivni simptom kulture u jeziku

ba kao i u povijesti umjetnosti, taj simptom se vezuje uz neki detalj ili fragment

Spitzer se poziva na hermeneutiki krug kao sponu izmeu perifernih detalja i stvaralakog naela

On pridodaje jednaku vanost jezinom detalju i smislu umjetnikog djela pokuavajui poistovjetiti individualno vienje svijeta s kolektivnim

Ta teorija stila kao misli poiva na pretpostavci o dubokoj povezanosti jezika i misli

Optuivan da zanemaruje bit knjievnosti i da iznova podmuklo uvodi dualizam

Stil prema Georgesu Moliniu

stil se ne odnosi na supstancu sadraja (pieva ideologija), ali se ponekad odnosi na supstancu izraza (zvuni materijal), a uvijek na formu sadraja (argumentacijska mjesta) te formu izraza (figure, distribucija teksta)

tako se stil nalazi u temi (forma sadraja), a tema u stilu (forma izraza)

to je lukav nain da se stilistika uspostavi izvan lingvistike

POVRATAK STILA

- stil je uspio preivjeti napade lingvistike

- kako odgovoriti prigovoru protiv sinonimije: rei isto na drugi nain znai rei neto drugo?

- tradicionalan pojam stila pretpostavljao je i pojam sinonimije. Da bi bilo stila, potrebno je da se ista stvar moe rei na vie naina: to je naelo ( stil predstavlja izbor izmeu razl. naina da se kae isto- moe li se zadrati razlikovanje teme (ono to se kae) i stila (kako se kae), ne upadajui pritom u dualizam?Nelson Goodman (filozof) rjeava to u lanku Status stila (1975.)

sinonimija bez koje se stil ini nezamislivim, zapravo uope nije neophodna za postojanje stila, odnosno za legitimnost stila kao kategorije

sinonimija je dovoljna za postojanje stila, no to znai zahtijevati previe, preskupo platiti

rjeenje: da bi se stil spasio nije potrebno vjerovati u tonu i apsolutnu sinonimiju, ve priznati da postoje razliiti naini da se kau vrlo razliite stvari. Stil jednostavno pretpostavlja da varijacija sadraja ne podrazumijeva jednaku varijaciju forme, tj. odnos sadraja i forme nije u vije u oba smjera jednoznaan

pastii dokazuju stil

postoji neka srodnost u djelima istog autora pa ak i kole ili razdoblja, iako se bave razliitim temama

vie djela na istu ili gotovo istu temu mogu imati razliite stilove, a vie djela na razliite teme mogu imati isti stil

Goodmanov zakljuak: zbog odustajanja od sinonimije, stil i tema ne prestaju initi cjelinu

Naivno i nedovoljno naelo postoji vie naina da se kae isto zamjenjuje se liberalnijom i odmjerenijom pretpostavkom postoje vrlo razliiti naini da se kae priblino istoSTIL I EGZEMPLIFIKACIJA

- po Goodmanu stil kao potpis primjenjuje se na pojednica i na pokret ili kolu te na drutvo: na svakoj od tih razina, on omoguava pripisivanje djela ( prepoznajemo stanovitu srodje pojenost; stil je sloeno obiljeje koje slui kao obiljeje pojedinca ili skupine - Jednostavnije reeno, stil je paket indeksa koji omoguuju odgovore na pitanja: Tko?, Kada?, Gdje?

- Goodman radije koristi termin egzemplifikacija nego indeks (Peirce)- egzemplifikacija referiranje uzorkom na neku od znaajki tog uzorka. Primjer se referira na odreene klase kojima pripada ili na odreena svojstva koja posjeduje, a kada neki predmet egzemplificira neku klasu ili svojstvo, ta klasa se i to svojstvo u obrnutom smislu primjenjuju na taj predmet

(detoniraju ga, predikat su mu): Ako moja vesta egzemplifira zelenu boju, onda zelena detonira boju moje veste, zelena je predikat mojoj vesti

Genette

povezuje i poistovjeuje pojmove stila i egzemplifikacije (posuuje ih od Goodmanna)

to mu omoguilo da izmiri poetiku i stilistiku u okviru skice za semiotiku definiciju stila koju je ponudio u djelu Fikcija i dikcija prema Genetteu egzemplifikacija pokriva sva moderna koritenja pojma stila kao izraz, evokaciju, konotaciju stoga on predlae novu definiciju stila: stil je egzemplifikacijska funkcija duskurza, koja se suprotstavlja njegovoj denotativnoj funkciji polarnost denotacije i egzemplifikacije podsjea na polarnost znaenja i smisla

NORMA ILI AGREGAT

- lingvisti su traei iscrpan opis knjievnog teksta, stil sveli na sredstvo pristupanja knjievnim univerzijama. No, govor se ve vratio u prvi plan lingvistike, kao i stilistike: obje se vie bave jezikom na djelu nego potencijalnim jezikom, a pomirila ih je pragmatika, nova grana lingvistike

- kao to u lingvistici postoji samo govor, tako se moe rei da u stilistici postoje samo pojedinani stilovi

Tri aspekta stila koja su izdrali napad teorije:1.) stil je formalna varijacija na neki (manje-vie) stabilan sadraj2.) stil je skup znaajki svojstvenih nekom djelu koji omoguuje identifikaciju i prepoznavanje (vie intuitivno nego analitiko) autora3.) stil je izbor izmeu vie pisama- jedino stil kao norma, propis ili kanon nije rehabilitiran. U svim ostalim sluajevima, stil je svoje postojanje dokazao.4.) STANLEY FISH POSTOJI LI TEKST U OVOM KOLEGIJU?

ISKAZ ( ima 2 doslovna znaenja okolnosti koje pretpostavlja kolega i okolnosti koje pretpostavlja

studentica = 2 vrste okolnosti!

RIJEI ( imaju oito znaenje jer rijei ujemo kao utkane u kontekst; unoenje rijei u kontekst

pokazuje nam kako brzo iskrsava novo oito znaenje; nezamislivo je promatrati reenicu neovisno o kontekstu; (bez konteksta) ujemo je u kontekstu u kojem smo je najee susretali, sami smjetamo u kontekst koji smatramo najvjerojatnijim!

* kad ujemo izraz odredimo mu oblik i damo znaenje

INERPRETACIJA ( ne moe se tvrditi da je loija ili bolja, ako nemamo odgovor onda ne moemo

tvrditi kakva je interpretacija (loa ili dobra); uvijek pronaemo interpretaciju iako nije svaki put isto, ako postoji osnovno zajedniko slaganje oko interpretacije (osiguravanjem mehanizama za opredjeljenje izmeu interpretacija) moe izbjei potpuni i mlohavi relativizam.

ZNAENJA ( pojavljuju se ve uraunata, ne zbog normi koje su ugraene u jezik ve zbog toga to

je jezik razumijevan unutar strukture normi. (norme = standardi odreeni kontekstom,

puno standarda / standarda nema) Vaan je kontekst iz kojeg otrimo iskaz, iskaz se prvo paljivo ispita pa mu se da znaenje, kontekst vodi do smisla.

ZAJEDNIKO RAZUMIJEVANJE ( osnova za pouzdanje s kojim se razgovara i rasuuje, kategorije razumijevanja njihove su vlastite (preuzimaju akteri nain proizvodnje smisla); onaj s odreenim poloajem u instituciji teko moe objasniti nekome izvan institucije praksu ili znaenje koje smatra prirodnim; razumijevanje je mogue odreeno unutar granica sustava, ali ne izvana jer treba poznavati naelo djelatnosti.

KOMUNIKACIJA ( odvija se unutar situacije i biti u situaciji znai posjedovati strukture pretpostavke; znaenja se pojavljuju ve uraunata zbog drutvenih struktura normi; komunikacija se dogaa unato odsutnosti neovisnog od konteksta osloboenog sustava znaenja; akteri u komunikaciji sudjeluju sa sigurnou, ne provizorno, sigurnost izvire iz skupa vjerovanja koja nisu individualna ve kolektivna i konvencionalna. Biti slobodan u tvorbi vlastitih namjera / ciljeva neogue jer postoi nunost determiniranog znaenja.

SOLIPSIZAM ( filozofsko vjerovanje da postoji samo osoba i njezino iskustvo, znanje se mora traiti unutar osobnoga iskustva (e izvan osobe); poseban oblik subjektivnog idealizma

RELATIVIZAM ( nita ne vrijedi apsolutno i nuno, nego tek u odnosu prema neem drugom; ne priznaje apsolutne principe ni apsolutnu istinu; nitko ne moe biti relativist jer nitko ne moe postii udaljenost od vlastitih vjerovanja i pretpostavki;

5.) GRARD GENETTE, Fikcija i dikcija (Zg 2002.)

Ovo se djelo bavi pitanjem sustava, kriterija i naina literarnosti = estetski vid knjievnosti (Jakobson), tj. utvrivanjem uvjeta koji moraju biti zadovoljeni da bi neki tekst bio promatran kao knjievno djelo. Dva su sustava literarnosti:

1. tvorbeni - zajamen sklopom namjera, generikih konvencija i kulturnih tradicija

2. uvjetni - pokazuje subjektivno estetsko vrednovanje.Na kategoriji iskustvenog kriterija temelji se spoznaja literarnosti, a on moe biti:1. Tematski - moe se odnositi na sadraj teksta (o emu je rije?). Od Aristotela najee spominjani tematski kriterij je fikcija koja uvijek djeluje kao tvorbeni sustav - neko fikcijsko djelo gotovo se bez iznimke promatra kao knjievno. 2. Formalni (opisni) - odnosi se na karakter samoga teksta i na vrstu diskurza koji predstavlja. Opisni kriterij dikcijom moe odreivati 2 naina literarnosti: tvorbeni (poezija) - poetsko je djelo uvijek knjievno; ne-fikcijska proza - kao knjievnost moe se promatrati samo uvjetno (kao osobni stav).

* Krianje ovih dvaju kriterija odreuje tablicu naina literarnosti.

1. FIKCIJA I DIKCIJA

Za Romana Jakobsona predmet poetike je literarnost koju definira kao ono to od neke verbalne poruke ini umjetniko djelo, tj. kao estetski vid knjievnosti. Jakobsonovo pitanje: to to od usmenog/pisanog teksta ini umjetniko djelo? moe se shvatiti na dva naina:

1. Koji su tekstovi djela? - poziva se na teorije koje implicitno podrazumijevaju takvo teorijsko konstitutivno ili esencijalistiko tumaenje literarnosti > esencijalna poetika, karakteristina za zatvorene poetike.

2. Pod kojim uvjetima neki tekst moe postati/prestati biti djelo? - poziva se na teoriju koja podrazumijeva ovu uvjetovanu interpretaciju literarnosti > kondicionalna poetika, karakteristina za otvorene poetike.

ESENCIJALNA POETIKA - tip klasine poetike. Podijeljena je izmeu dva kriterija: tematskog i formalnog, a njezina bi se povijest mogla opisati kao dug i naporan prijelaz od tematskog prema formalnom kriteriju. Najsnanija ilustracija ove poetike u njezinoj tematskoj verziji Aristotelova je poetika. On je spoznao nedostatak specifinosti literarne prakse, a rjeenje su dva pojma: poiesis (stvaranje) i mimesis. Iz toga slijedi kao da je Aristotel uspostavio podjelu izmeu dvije funkcije jezika: uobiajene, tj. govora (legein) - istie retoriku i umjetnike (poiein) - istie poetiku. Aristotel smatra da se jezikom moe stvarati jedino ako slui kao sredstvo prenoenja mimesisa, tj. predstavljanja (simulacije) zamiljene radnje i dogaaja. Jezik je stvaratelj kada se nalazi u slubi fikcije (mimesisa). Kreativnost pjesnika se za Aristotela ne manifestira na verbalnoj razini, ve na razini fikcije, odnosno invencije i organizacije prie (pjesnik se bavi fikcijom, a ne dikcijom). Aristotelova poetika podruje fikcije dijeli na dva naina predstavljanja: narativno i dramsko, i na dvije razine digniteta predstavljenih tema: plemeniti i vulgarni. Iz toga proizlaze 4 roda: tragedija (D+P), epopeja (N+P), komedija (D+V) i parodija (N+V). Ova poetika ne ukljuuje ne-fikcijske rodove poezije (npr. lirsku poeziju).

Novoaristotelovska poetika - predstavnik joj je Kte Hamburger Logika knjievnih rodova; odbacuje fikcijski monopol u korist bipolarnosti u kojoj se literatura vee uz dva tipa: fikciju (dramsku ili narativnu) i (lirsku) poeziju, odnosno dva temeljna roda: fikcijski/mimetiki i liriki > karakterizira ih prekid s tzv. izjavama realnosti (u fikciji, naime, imamo posla s fikcijskim izjavama u kojima pravi ja nije ni autor ni narator, ve fikcijsko lice). Ali takva biparticija ne suprotstavlja formalni kriterij aristotelovskom tematskom kriteriju - to ini tradicija koja korijene vue od njemakih romantiara, preko Mallarma do ruskog formalizma, a koju obiljeava ideja poetskog jezika koji se razlikuje od proznoga ili obinoga po formalnom karakteru. Najgorljiviji opis ove ideje dao je Valry, a njen teorijski ishod Jakobsonov je pojam poetske funkcije definirane kao naglasak teksta u njegovoj verbalnoj formi, koja se smatra najperceptibilnijom i neprijelaznom. U poeziji komunikacijska funkcija smanjena je na minimum, u korist funkcije koja se od tada moe nazivati samo estetskom > samodovoljno postojanje umjetnikog djela. No, objema esencijalnim poetikama (Aristotelovoj i Jakobsonovoj) dvostruko izmie ne-fikcijska prozna literatura (pria, esej, autobiografija). Stoga kaemo da su esencijalne poetike zatvorene: na temelju njih literaturi pripadaju tek tekstovi oznaeni unaprijed na temelju roda fikcijom i/ili poetikom.

KONDICIONALNA POETIKA - vie je instinktivna i esejistika nego teorijska, a kriterij bilo kakve literarnosti temelji se na ukusu koji je subjektivan i nemotiviran. Njeno je naelo: literarnim smatram svaki tekst koji kod mene izaziva estetsko zadovoljstvo; elim da svatko smatra lijepim ono to ja smatram takvim (Kant) = elitistika je u svome naelu. Genette smatra da kondicionalna poetika polazi od subjektivizirajue interpretacije Valry-Jakobsonova kriterija proirena i na prozu > ovo irenje kriterija neprijelaznosti na prozu prethodno je bio priznao Mallarm (Stih se nalazi svuda u jeziku gdje se nalazi ritam.). Stil je klju poetskog kapaciteta svih vrsta tekstova, klju transcendencije poetske funkcije. Genette smatra da ne trebamo esencijalnu poetiku zamijeniti kondicionalnom, ve napraviti mjesta za obje tako da svaka zadri svoj dio legitimiteta.

LITERARNOST, budui da je vieslojna, trai pluralistiku teoriju koja razmatra razliite naine kojima jezik izbjegava i nadivljava svoju praktinu funkciju i proizvodi tekstove koji se mogu smatrati estetskim predmetima. Iz te potrebe slijedi podjela: ljudski jezik poznaje dva reima literarnosti:

1. kondicionalni

2. konstitutivni vid -vlada dvama tipovima literarnih praksi: fikcijom (narativnom ili dramskom i poezijom (ne-fikcijom, tj. dikcijom).

Dva naina literarnosti: fikcija i dikcija. Fikcijska je literatura ona koja se prvenstveno namee imaginarnim karakterom predmeta, a dikcijska ona koja se prvenstveno namee formalnim obiljejima. Mallarm: poezija je tek posebno oznaena i kodirana forma dikcijske literature te je stoga u svome tradicionalnom stanju konstitutivna. Postoje dikcije konstitutivna i kondicionalne literature, dok je fikcija uvijek konstitutivno literarna. Ta nesimetrina situacija moe se prikazati tablicom (2 reima literarnosti):

Reim

Kriterij

KonstitutivniKondicionalni

TemaFIKCIJA

Komentar DIKCIJA

POEZIJAPROZA

OBJANJENJE:

1.) formalno je Genette zamijenio komentarom jer je iri pojam

2.) razlika izmeu poezije i proze moe se temeljiti na nekim kriterijima koji su manje kategoriki

od kriterija versifikacije

3.) rei da je fikcija uvijek konstitutivno literarna ne znai da je fikcijski tekst uvijek konstitutivno

fikcijski (npr. mit - sadraj mu se nalazi na pominoj granici fikcije)

4.) zajedniko ovim dvama nainima literarnosti je kriterij neprijelaznosti > neprijelaznost

(tematskom prazninom, tj. komentarskom nejasnoom) stvara tekst kao autonomni

predmet, a njegov odnos prema itatelju postavlja kao estetsku relaciju u kojoj je smisao

nedjeljivi dio forme.

5.) estetski predmet nije isto to i djelo > mogue je odvajanje fikcijskog i autentinog, prie i

pripovijesti, ali to je odvajanje isto teorijsko: svaka pria u svoju pripovijest uvodi zaplet

koji sam po sebi znai ulazak u fikciju i/ili dikciju. Estetska se vrijednost nekog dogaaja, izvan

naracije i dramske predstavljenosti, ne moe dodijeliti niti jednom tekstu jer tekst bilo koje

prie ili drame uvijek odaje fikciju ili dikciju, odnosno najee njihovu meusobnu suradnju.

6.) to od teksta ini djelo? ( poetska funkcija (Jakobson) i fikcija

Tekstovi koji udovoljavaju jednom, drugom ili oba kriterija nazivamo djelima = proizvodi

intencionalno estetikog karaktera; dio su estetske i umjetnike kategorije. Termin

umjetniko djelo implicira estetsku namjeru. Stoga je mogue da je pitanje postavljeno

krivo u smislu da je intencionalni (stoga i umjetniki) karakter nekog teksta manje vaan od

estetskog. Polje knjievnosti preusko je da bi se na njemu mogli valjano utvrditi odnosi

estetskoga i umjetnikoga. Jakobsonovo se pitanje koje eli definirati predmet poetike

moe proiriti pitanjem to tekst ini estetskim predmetom?, a da je jedan od moguih

odgovora bivanje umjetnikim djelom.

6.) RIJEI, DJELA , SVJETOVI NELSON GOODMAN

PITANJA

Istina doslovna, metaforika, alegorijska ( od istine vanije uvjerljivost, informativnost, obuhvatnost!

Svjetotvorac ( Istina, cijela istina I nita osim istine.

Cijela istina ( previe, pregolema je, promjenjiva, sapeta trivijalnostima

Nita osim istine ( premalo, neke isprazne verzije, nisu istinite, lane su ili ni lane ni istinite

RELATIVNA STVARNOST

Neutralni ( ishodini svijet

Strast za jednim svijetom ( zadovoljava na mnogo naina

Alternativni svjetovi (novi putovi istraivanja / irina uma ne moe zamijeniti naporan rad.

SPOZNAVANJE

Razumijevanje I spoznavanje odvijaju se zajedno. ako se svjetovi stvaraju koliko I nalaze, spoznavanje je isto toliko preraivanje koliko I izvjeivanje

NAINI SVJETOTVORSTVA - NELSON GOODMAN

STATUS STILA

1.Uvod

Status stila, poglavlje koje nudi magistralnu rekonceptualizaciju pojma stil, a s njime i pojmova fikcija, knjievni svijet, jezik knjievnosti i sl.

1.Definicija: Tema je ono to se govori, a stil je nain na koji se govori! puna je nedostataka. --U pogledu stila apstraktnih slika ili pak arhitekture (nemaju temu) ne moemo govoriti kako oni neto govore, jer u doslovnom smislu oni ne govore nita. Oni znae na druge naine i ine druge stvari.Knjievna djela neto govore, obino ine i druge stvari, a neki od naina na koje ona ini neke od tih stvari ASPETKI SU STILA. Tema je na vie naina ukljuena u stil pa se Goodman ne slae s tvrdnjom da stil ovisi o pjesnikovom svjesnom izboru meu vie alternativa. Postoje razlike u nainu pisanja, slikanja i sl. koje nisu razlike u stilu.

2. STIL I TEMA

Jasno je da su, kada se neto govori, neki aspekti naina na koji se to ini-pitanje stila. to se pak tie narativne, deskiptivne, izlagake funkcije knjievnosti, stilske su varijacije-varijacije naina kako tekstovi vre tu funkciju. Forma se mijenja, sadraj ostaje. Hough postavlja zanimljivo pitanje: nije li svaki razliiti nain govorenja zapravo govorenje razliitih stvari? Hirsch tu pokuava obraniti i definirati pojam sinonimije tvrdei da stil i stilistika ovise o postojanju razliitih naina govorenja potpuno iste stvari.

Goodman sinonimiju smatra problematinom i tvrdi u jednoj studiji da ne postoje dva pojma potpuno istog znaenja.. Goodman ovdje uvodi pojam varijacije. Kae da nije nuno da se potpuno ista stvar moe rei na razliite naine, ve samo da se ono to se govori moe varirati neovisno o nainima govorenja o stvarima koje su gotovo sasvim iste. Jo je vanije, istie Goodman da se potpuno razliite stvari mogu rei na gotovo isti nain (ne jednim tekstom, nego tekstovima kojima su zajednike odreene znaajke koje tvore stanoviti stil). Mnoga djela o mnogim stvarima mogu biti pisana istim stilom, a mnoge se rasprave o stilovima vode ne uzimajui u obzir temu. Govorni stilovi esto se mogu usporeivati i kontrastirati bez obzira na to koje su im teme i postoji li tema uope.

Stil i tema se sjedinjuju, ak i ako iskljuimo sinonimiju. Ono to Goodman zapravo eli rei jest da je stil katkad i pitanje teme, jer neke se razlike u stilu u potpunosti sastoje od razlike u onom o emu se govori. Goodman nudi sljedee rjeenje: umjesto naina govorenja onoga to se govori, ono to se govori moe biti nain govorenja o neemu drugome-(npr. Pisanje o bitkama renesanse i o umjetnosti renesanse nisu razliiti naini pisanja o bitkama ili umjetnostima, nego razliiti naini pisanja o renesansi).

Naime poanta ovog naela bila je contrast izmeu naina govorenja i onoga to se govori, izmeu stila i teme. Meutim, ako su pakiranje i sadraj pakiranja pitanja stila, to nije??Kada se na to baci bolje pogled, moemo opaziti da razlike u stilu ovisne o razlikama u temi ne proizlaze iz puke injenice da ono to se govori nije isto. Dakle, rei da je stil pitanje teme nejasno je i vodi u zabludu. Tonije je rei da se samo neka obiljeja onoga to se govori raunaju kao aspekti stila, samo su odreene karakteristine razlike u onome to se govori-razlike u stilu.

Dakle nije trebalo biti brige o tekoi razlikovanja forme od sadraja jer to se razlikovanje, ako je uope i jasno, ne podudara s razlikovanjem onoga to stil jest od onoga to stil nije nego ga nadilazi. Stil obuhvaa odreena karakteristina obiljeja i onog to se govori i naina kako se to govori, i teme i izriaja, i sadraja i forme. Razlikovanje stilskih od nestilskih obiljeja mora se graditi na neemu drugome.

3. STIL I OSJEAJ

Neki kau da stil ulazi tamo gdje prestaju injenice i poinju osjeaji, da je stil pitanje ekspresivnog i afektivnog. U opreci spram loginog, intelektualnog, i spoznajnog aspekta umjetnosti. Kao kriterij razlikovanja stilskih od nestilskih obiljeja ova je tvrdnja ograniena, kae Goodman. U kojem god da smislu obiljeja nekoga teksta imaju vlastite osebujne osjeajne znaajke, ini se da ih isto tako imaju i sva druga-svaka rije, svaki niz rijei. injenica da takva svojstva moemo osjetiti , ne znai nita drugo nego da ih moemo percipirati bez ralanjivanja na sastavne znaajke.

Definicija stila kao izraenih osjeaja pogrena je u mjeri u kojoj predvia ne samo strukturu obiljeja koja nisu ni osjeaji ni izraena, nego i obiljeja koja , iako nisu osjeaji, jesu izraena. Stil dakle nije ogranien ni na ono to se izraava ni na emocije.

4. STIL I STRUKTURA

Kao to se obiljeja onog to se govori i onog ta se izraava uzimaju u obzir, u obzir se uzima vanost reenine strukture, ritmiki obrasci, upotrebe iteracije i antitetze itd. Valja napomenuti da sva obiljeja stila koja nisu svojstva onoga to se govori ili izraava nisu formalna ili strukturna. U iskuenju smo da takva svojstva klasificiramo kao intrizina, unutarnja na temelju injenice da ona, za razliku od svojstava neega-tema ili osjeanja-na ta se tekst ili slika referiraju denotacijom (opisom, prikazivanjem) ili ekspresijom, pripadaju samome tekstu ili slici, da ih oni posjeduju, da su inherentna. Filozofi su se namuili pokuavajui povui jasnu crtu izmeu unutarnjih i vanjskih svojstava. Na kraju krajeva, ono to tekst govori ili izraava svojstvo je teksta, a ne neega drugoga, s druge strane, svojstva teksta razliita su od njega i nisu u njemu zatvorena, nego ga povezuju s drugom tekstovima koja imaju ista svojstva.

Moe li se taj razred obiljeja koja nisu iskljuivo formalna ni jasno unutarnja bolje definirati u smislu razlik izmeu onoga TO DJELO JEST I ONOGA TO DJELO INI.---- Ono to Goodman misli jest sljedee:

Pjesma ili slika koja izraava npr. sumornost JEST (metaforiki) sumorna. Ali, nikada nije tako da neko djelo jednostavno ima unutarnja stilska obiljeja. Ta se obiljeja svrstavaju u svojstva koja se oituju, pokazuju, EGZEMPLIFICIRAJU. (komad tkanine za uzorak egzemplif. Boju, teksturu, ali ne i oblik ili veliinu).

Dakle , i izraavanje i egzemplificiranje pitanja su bivanja i injenja-posjedovanja svojstava i referiranja na njih. Rjeenje: obiljeja o kojima se ovdje govori, bilo strukturna ili nestrukturna, bez iznimke su svojstva koja djelo doslovno egzemplificira.

Egzemplifikacija spada meu najvanije funkcije umjetnikih djela, ali se najmanje razumije. Puko posjedovanje nekog svojstva NIJE ISTO to i egzemplifikacija. Egzemplifikacija ukljuuje referiranje na posjedovano svojstvo onime to posjeduje i prema tome egzemplifikacija (koja je razliita od denotacije) nije nita manje odreena vrsta referencije.

Samimo: Obiljeje stila moe biti obiljeje onoga to se govori, onoga to se egzemplificira ili onoga to se izraava. Ovo sve nam ne nudi odgovor na pitanje to openito razlikuje stilska od drugih obiljeja. Identificiranje svojstava kakva knjievnog, slikovnog ili glazbenog stila vanije je od njihova daljenjg svrstavanja u naine govorenja, egzemplificiranja i izraavanja.

5. STIL I POTPIS

Stil obuhvaa nekoliko vrsta opisanih obiljeja, no ona nisu uvijek stilistika. Ako je neko djelo u danome stilu, samo su neki aspekti teme, forme i osjeaja djela elementi njegova stila. Odreeno se svojstvo rauna kao stilsko samo kada povezuje djelo s jednim, a ne s nekim drugim umjetnikom, razdobljem podrujem. Stil je sloena odlika koja na neki nain slui kao pojedinani ili grupni potpis. Stilska svojstva openito pomau da se odgovori na pitanja: tko? kada? gdje?

Ima svojstava koja mogu biti uobiajena, a ne konstantna obiljeja danog stila, kao i onih koja mogu biti stilski vana, ne zato to se pojavljuju uvijek, pa ak ni esto,u djelima danog autora, razdoblja, nego zato to se nikada ili gotovo nikada ne pojavljuju u drugim djelima. Nije mogue sastaviti katalog stalnih elementarnih svojstava sitla, jer stil obino uspijemo pojmiti, a da ga nismo kadri ralaniti na sastavna obiljeja.

Stilsko nije ak ni svako svojstvo koje pomae da se odredi tvorac, razdoblje ili podrijetlo djela. Npr. skladateljevo pismo moe nam pomoi da sjetstimo djelo u odreeni period, ali to nije pitanje stila. Iako je stil u metaforinom stilu potpis, doslovan potpis nije obiljeje stila. Ta svojestva jednostavno nisu svojstva funkcioniranja djela kao SIMBOLA. Stil ima iskljuivo veze sa simbolikim funkcioniranjem djela kao takvog.

Dakle sada pred nama stoje obrisi definicije stila. On se sastoji od onih obiljeja simbolikog funkcioniranja djela koja su karakteristina za autora, razdoblje, mjesto ili kolu. Prema ovoj definiciji stil nije iskljuivo KAKO u opreci prema TO niti ovisi o sinonimnim alternativama i svjesnome izboru izmeu njih; stil obuhvaa samo, ali ne sve, aspekte naina KAKO i onoga TO djelo simbolizira.

U ovom cijelom razmatranju Goodman se bavio stilom umjetnikog djela, ali mora li se stil kako se ovdje poima ograniiti samo na djela ili bi se termin djela u naoj definiciji moga zamijeniti predmetom ili bilo ime? Naime, mnoge stvari koje nisu umjetnika djela-SIMBOLIZIRAJU. Ta su simb. svojstva vana bez obzira je li ih umjetnik izabrao ili ne i je li ih je svjestan ili ne. Valja znati da u onoj mjeru u kojoj su svojstva o kojima je rije karakteristina za nekog autora ili tvorca, stil se doista odnosi samo na artefakte, meutim, prirodni predmeti i dogaaji mogu funkcionirati i kao simboli, a svojstva onoga to simboliziraju mogu biti karakteristina za neko razdoblje ili vrijeme nastanka , itd. Ipak, kae Goodman, u ovom e kontekstu najbolje biti da stil ograniimo na umjetnika djela, izvedbe i predmete.

Pojedina stilska obiljeja istaknutija su i rjeitija od drugih, ali rijetko se kad povukla jasna granica izmeu trivijalnih obiljeja i obiljeja poput onih dosada navedenih, a koja uope nisu stilska. Neka su svojstva stila toliko suptilna da se mogu otkriti tek uz velik napor. Zasada, dakle, nita ne razlikuje nae apsurdno svjstvo od neupitno stilskih svojstava. Unato tome, definicija stila tu iznosti na vidjelo odreenu kategorijsku razliku. Iako nae svojstvo uistinu pripada romanima o kojima je rije i ak ih identificira kao romane danog autora, ne bi se ba moglo rei da ga oni kao djela ikako egzemplificiraju ili simboliziraju. U tome je smislu ono (nae svojstvo) poput veliine i oblika krojaeva uzorka tkanine koji ne slui kao uzorak tih svojstava nego kao uzorak boje i teksture. S obzirom da romani ne simboliziraju nae svojstvo, ono ne udovoljava naoj definiciji stila.

6. VANOST STILA

Stilistika je oito uzak dio kritike. Kritika moe ukljuivati uz sve ostalo i raspravu o svojstvima djela koja se prouavaju. Nasuprot tome stilstika se ograniava na obiljeja onoga TO i naina KAKO djela simboliziraju te, jo vie, na ona od spomenutih obiljeja koja su karakteristina za danog autora, razdoblje, podruje.

Ovdje nailazimo na zanimljiva pitanja. Jesu li pojmovi stila tek orue povjesniara umjetnosti, sredstva za razvrstavanje djela, kategorizaciju ili imaju estetsku vanost? Je li stilistika tek dio znanstvenog prouavanja ili se tie umjetnikih djela?? Ova pitanja pretpostavljaju da je atribucija strana estetici i daje puka identifikacija umjetnika, razdoblja, mjesta estetski nevana. To je pogreno. Svakako, znanost o podrijetlu djela utjee na to kako e se djelo itati, sluati ili gledati, daje osnovu za otkrivanje neoitih naina kako se djelo razlikuje od drugih djela ili im nalikuje. Atribucije, kako god bile izvedene, pridonose razumijevanju umjetnikih djela.

Postoje jo neka pitanja: Imaju li stilska svojstva ikakvu izravniju estetsku vanost od nestilskih svojstava koja su pomo atribucije??

Smjetanje je djela samo po sebi estetski vano onoliko koliko pridonosi otkriu znaajki kao to su znaajke stila. Iako je stil pod definiciji svojstven odreenom autoru, razdoblju, podruju, ono se ne svodi na sredstvo atribucije. Atribucija je , iz perspektive estetike, pomono sredstvo ili prprema za percepciju stila, ili je pak njezin nusproizvod.

Zato je stil vaniji od neke znaajke koja bi se, nakon dostatna prouavanja, mogla razabrati kao svojstvena nasumce izabranim djelima? Djelomice iz istog razloga iz kojeg su ad hoc stilska svojstva od male vanosti: nedostatka zanimljivih meuodnosa s ustrojem drugih obiljeja ukljuenih u organiziranje naih estetskih iskustava, ustrojem koji se neprestano razvija, a djelomice stoga to se naa nesigurna percepcija ne moe potkrijepiti ili proiriti testiranjem na temelju daljnjih sluajeva.

to je stil sloeniji i neuhvatljiviji, to vie potie istraivanje i nagrauje uspjeh prosvjetljenjem. Oiti stil, koji se lako prepoznaje, s pravom se omalovava kao puki manirizam. Sloen i profinjen stil neda se svesti na puku formulu. Razabiranje stila integralni je aspekt razumijevanja umjetnikih djela.

7.) Pierre Guiraud: Stilistika (Sa, 1964)

UVOD

STIL nain pisanja svojstven nekom piscu, knjievnom rodu, epohi

Stilus ilo koje je sluilo pisanje

-u antici taj je nain pisanja predmet posebnog studija, RETORIKE, koja je istovremeno:

a) umjetnost knjievnog izraza,

b) norma, kritiki instrument u procjenjivanju individualnih stilova

STILISTIKA moderna retorika u dvostrukom obliku:

a) nauka o izrazu

b) kritika individualnih stilova

Novalis meu prvima upotrijebio taj izraz (stilistika) i za njega se ne razlikuje od retorike

-u ovome djelu Guiraud razumijeva stilistiku kao prouavanje lingvistikog izraza, a stil kao nain da se misao izrazi posredstvom jezika

-neki se stilistiari strogo postavljaju na lingvistiki nivo izraza, dok drugi tee ka nauci o knjievnosti

RETORIKA

STIL nain pisanja, pieva upotreba izraajnih sredstava u knjievnosti

-za stil je zanimljiv jedino knjievni jezik i njegov izraajni EFEKT

-cjelokupnost stilskih postupaka bila je u antici predmet posebnog studija retorike

-retorika je prenesena iz antike u srednji vijek i obnovljena u epohi klasicizma

-predstavlja istovremeno znanost o izrazu i o knjievnosti

-u srednjem vijeku ona je s gramatikom i dijalektikom dio triju lijepih umjetnosti triviuma-u poetku umjetnost sastavljanja govora

-na kraju je obuhvatila itav jezini izraz, a s poetikama i itavu knjievnost

-tako shvaena ona poiva na tri pojma: a) rodovima

b) stilovima ili tonovima

c) figurama ili sredstvima izraza

-retorika roena je u Grkoj kao umjetnost sastavljanja govora za sud ili tribinu

-o njoj u svojim traktatima govore : Aristotel (''Retorika'')

Ciceron (''De oratore'')

Kvintilijan (''De institutione oratoria'')

-kau da se retorika sastoji od 4 dijela

1) INVENCIJA pronalaenje argumenata i dokaza koje treba razviti

2) DISPOZICIJA pronalaenje reda u kojem argumenti trebaju biti poredani

3) ELOKUCIJA nain izlaganja argumenata na najupeatljiviji nain

4) AKCIJA intonacija, nain govora, geste, mimika

-retorika umjetnost uvjeravanja

RODOVI

-Grci ih razlikuju ve u 4.st.pr.Kr. (uglavnom 5 rodova za poeziju, 4 za prozu)

1. lirski rod iv i slikovit izraz duevnih osjeaja (elegija, balada, sonet)2. epski rod pripovijedanje junakih i udesnih avantura u stihovima3. dramski rod predstavljanje ivota u akciji4. didaktiki rod nauava istine moralnog i fizikog reda (basna, poslanica, satira, epigram)5. pastoralni / bukoliki rod dramsko slikanje obiaja i ljepota sela (ekologe, idile)6. govorniki rod demonstrativan ili sudski (razliiti oblici besjede i rasprave)7. historijski rod istinito pripovijedanje i ocjena vanih injenica u ivotu nacije (anali, kronike, memoari)8. didaktiki rod u prozi prouava kritiku, filozofiju9. rod romana pripovijedanje dogaaja i studija strasti, imaginarnih i stvarnih (pastoralni, avanturistiki, analitiki, pripovijetka, novela)-retorika tvrdi da za svaki sie postoji odreeni formalni okvir sa svojim pravilima, strukturom, stilom koji pisac mora prihvatiti

STILOVI

-ve u antici razlikovala su se 3 elementarna stila (tona)

1. jednostavni (''Bukolike'')2. umjereni (''Georgike'')3. uzvieni (''Eneida'')-podjela utemeljena na drutvenom poloaju osobe te na rodovima (stil analogan svom predmetu)

-odrava se do poetka 19.st.

-pojam roda je neodvojiv od pojma stila

-svakom rodu odgovara njegov stil, odnosno, svakom rodu odgovara nuni nain izraza, strogo definirani, koji odreuju kompoziciju, rjenik, sintaksu, figure i ukrase-''Vergilijevo kolo'' dugo je bilo relevantno za razlikovanje stilova

FIGURE

-upotreba figura dobiva poveano znaenje u klasicizmu epohi u kojoj se traio plemeniti stil

FIGURE ivlji nain govorenja nego to je obian govor, a cilj mu je ideju uiniti pristupanom posredstvom neke slike, usporedbe ili da joj vie pobudi panju svojom tonou ili originalnou

-figure su osnove TEORIJE UKRASA

-razlikujemo:

a) ''laki ukras'' (figure konstrukcije ili misli)

b) ''teki ukras'' (tropi figure rijei)

-vrste:

1. FIGURE DIKCIJE odnose se na izgovor (sinkopa, asonanca, aliteracija)

2. FIGURE KONSTRUKCIJE odnose se na sintaksu (inverzija, elipsa, asindeton, polisindeton)

3. FIGURE RIJEI / TROPI izmjena znaenja (metafora, metonimija, sinegdoha, eufemizam=

4. FIGURE MISLI namijenjeni su obliku samih ideja (hiperbola, litota, perifraza)

KOMPOZICIJA

-retorika nije samo gramatika izraza nego i opi traktat o knjievnoj kompoziciji

INVENCIJA definira postupke koji omoguuju da se razvija neka misao ili tema i da se na kraju nau ideje; pronalaenje argumenata i dokaza koje na kraju treba razviti

-poiva na AMPLIFIKACIJI (proirenje, izlaganje); razlikujemo 9 njezinih vrsta, ali su najvanije:

1. interpretacija sastoji se u sakupljanju rijei oko jedne iste ideje; moe biti nabrajanje susjednih izraza, ponavljanje jedne ideje pod razliitim oblicima, u razvijanju etimologije

2. prozopopeja sastoji se u tome da se odsutne / mrtve osobe / predmeti dovode u situaciju da govore (obraanje ljubavi, smrti)

3. opis najei postupak amplifikacije; opis linosti, predmeta, dogaaja

opis prati red, plan (npr. Ciceron nabraja 11 toaka u opisu linosti: ime, priroda, nain ivota)

-invencija poiva na amplifikaciji

-ovim postupcima razvijanja ideja pridruuju se i sredstva invencije

-ex ninilo sastavljaju se popisi poslovica i opih mjesta koja treba samo staviti na pravo mjesto i razviti prema formuli

-ta opa mjesta nazivaju se toposi

-kada su ideje naene i razvijene, preostaje samo da se rasporede

-stari traktati o govornoj umjetnosti razlikovali su:

uvod

razdiobu

potvrdu

odbijanje

zakljuak

Mjesto i granice retorike

-retorika je istovremeno umjetnost pisanja i umjetnost sastavljanja, tj. umjetnost jezika i knjievnosti

-tu dvostruku oznaku ponovno nalazimo u modernoj stilistici

-stil izraza kakvu je zamislio Bally proizlazi iz stare retorike

-retorika vie nema razloga za postojanje kao skup normativnih recepata zato to traktat recepata o dobrom pisanju ne odgovara vie ideji koju mi danas imamo o ivotu i ovjeku, o misli i jeziku

-veliki retoriari 15.st. doli su do vrhunca apsurdnosti sa svojim poemama, rime sa svake strane (oni su imali drugu ljestvicu vrijednosti, povijesno isto tako opravdanu kao to je i naa)

IZVORI MODERNE STILISTIKE

Nova koncepcija jezika i stila

-s 18.st. zapoinje prekret koji e u romantizmu raskinuti okvire retorike

-18.st. okonava granicu izmeu dvije vizije svijeta: a) esencijalistike

b) egzistencijalistike

-u antici i srednjem vijeku ivi se u jednom, stvorenom svijetu svaka je stvar vezana uz jedinstvenu i nezamjenjivu rije koja je odreuje i identificira

-svaka je stvar od pamtivijeka imenovana; jezik je, kao i svijet, dan

-funkcija knjievnosti nije da izrazi individualno iskustvo; pjesnik govori o kategoriji idealne ljubavi

-18.st. stvari se mijenjaju

-1746. CONDILLAC u ''Eseju i podrijetlu ljudskog saznanja'' ustanovljuje da je jezik proizvod misli i zasniva jednu gramatiku polazei od kategorije razuma

-u umjetnosti pisanja jeziku logike suprotstavlja se jezik strasti prirodni jezik utemeljen na osjeajima

Dekadencija retorike

-18.st. jezik se vie ne promatra kao odraz neke vanjske forme, nego kao sredstvo za izraavanje ovjekovog individualnog iskustva i osjeaja

-ako se jezik identificira s mislima, osjeajima, znai da se identificira s ovjekom

''Stil je ovjek'' (Buffon)

-to znai da ideje, sutinu govora autor moe popravljati, ali oblik koji im je dao je svojstven autoru, on ne moe biti ni izmijenjen, ni pokvaren, ni imitiran

-dakle, stil se ne moe promijeniti, ali ideje i smisao moe

''Stil je dar s neba, to je talenat!'' (Chateubriand)

-tako je oborena ideja o umjetnosti, o zanatu sa svojom tehnikom jednom utvrenom i u kojoj bismo radom, strpljivou postali majstori

-stil postaje izraz individualnog genija

-liena metafizikih i estetskih osnova, retorika se poniava i postaje vjetina pisanja, zbirka praktinih recepata koji su iz dana u dan dolazili u pitanje

-evolucija knjievnosti doprinosi ubrzanju gubljenja njezina ugleda

Historijska lingvistika i pojam stila

-retorika gubi svoj normativni autoritet, ali nita je ne zamjenjuje

-tijekom 19.st. lingvistika se definira kao znanost pod utjecajem vladajue filozofije

-promatra jezik kao objekt, koji se moe rastaviti na jednostavne elemente

-deterministika je (zauzima se za materijalne uzorke pojava i povijesti jezika)

-zato stil, koji je individualnog porijekla, nije mogao postati njezinim predmetom

-lingvistiku zanimaju materijalne i fizike osobine jezika, a ne njegova veza s milju

-lingvistiku zanima jezik u apstraktnoj openitosti, a ne u odnosu s pojedincem

-no, evolucija znanstvene misli i obnova lingvistikih doktrina opet e vratiti primat pojmu stila i to zbog dvije struje idealizma i pozitivizma

Idealistika kola i pojam stila

WUNDT i SCHUCHARDT

-jezik je tvorevina pojedinca generalizirana imitacijom kolektiva

-oni se protive historijskoj lingvistici i odbijaju u jeziku gledati neku stvar ili esenciju

-oni u jeziku vide proces zavisan o:

pojedincu

njegovom ivotu

temperamentu

kulturi

starosti

spolu

-jezik je bitna injenica stila

-Schuchardt, Vossler, Spitzer oko njih se formira njemaka idealistika kola: jezik je izraz volje

(zgrada nije samo zbir dijelova ili materijala, ve je tvorevina duha koji ju je htio, smislio i ostvario)

-jezik nije samo objekt koji se moe analizirati i ispitivati

Saussureova kola i pojam stila

-strukturalna lingvistika jo jedna kola koja ne eli izjednaiti jezik s nekom materijalnom supstancom

-francusko-vicarska kola na elu sa F. de Saussureom

-smatrali su da je jezik ljudska tvorevina i produkt duha, instrument komunikacije

-preuzimaju Humboltovu opoziciju izmeu: a) stvaralakog i slobodnog jezika pojedinca

b) normaliziranog jezika kolektiva

-tamo je utemeljena klasina distinkcija izmeu govora (parole) i jezika (lange)-ova kola izraava odbojnost da se prouavanje jezika podredi tako neodreenom i intuitivnom entitetu kao to je ''duh''

-izmiu pod prouavanjem individualnog stila jer im izgleda kao slobodan, izoliran i neizmjerljiv in koji izmie analizi i klasifikaciji

-oni se posveuju prouavanju kolektivnih stilova, a posebno odnosu misli i jezika (odnos izmeu lingvistikog znaka (glas, rije) i misli koju taj znak treba izraziti

-unutar ove kole lingvistika se utemeljuje kao znanost koja promatra jezik kao sredstvo sporazumijevanja i na tome zasniva prouavanje jezika kao strukture koja slui prenoenju obavijesti

Dvije stilistike

-poetkom 20.st. nastaju 2 discipline koje pod imenom stilistike predstavljaju 2 razliita i odvojena prouavanja, a razvijaju se paralelno s tradicionalnom kritikom stila

1) Stilistika izraza prouavanje odnosa oblika s milju -promatra strukture i njihovo funkcioniranje

-unutar sustava jezika ona je deskriptivna

-stilistika efekata

-ovisi o semantici (prouavanja znaenja)

2) Stilistika pojedinca prouavanje odnosa izraza i pojedinca / kolektiva koji stvara i upotrebljava taj izraz

-to je zapravo kritika stila

-odreuje uzroke

-genetika

-vee se uz knjievnu kritiku

DESKRIPTIVNA STILISTIKA ILI STILISTIKA IZRAZA

-prouavanje stilistikih mogunosti jezika

Stilistika izraza

-izraz in izraavanja misli posredstvom jezika; zato je prouavanje izraza s jedne strane prouavanje jezika, a s druge strane prouavanje misli

-nikad se ne izraava ista i apstraktna misao

Postoji trostruka vrijednost izraza:

1) pojmovna (gnomika), logika izraza (npr. na razini fonetike to su samoglasnici)

2) ekspresivna, uglavnom nesvjesna, socio-psiho-fiziologija izraza (npr. spontan akcent odaju osjeaj, elju, karakter, podrijetlo)

3) impresivna ili intencionalna: estetika, etika, didaktika izraza (npr. svjesna intonacija zbog dojma koji se eli izazvati kod sugovornika)

-posljednje dvije predstavljaju stilistike vrijednosti

-postojanje nekoliko sredstava izraza za istu ideju tzv. stilistikih varijanata od kojih svaki predstavlja jedan poseban nain izraavanja istog pojma

-pojam sinonimije u osnovi je stilistike izraza

Stilistika izraza prouavanje ekspresivnih i impresivnih vrijednosti svojstvenih raznim sredstvima kojima raspolae jezik

-te su vrijednosti vezane uz postojanje stilistikih varijanti

-stilistika vrijednost moe biti i nula, ali i to je vrijednost koja obiljeava neizraajnost

Npr. ''Pavle tue Petra.'' red rijei nema nikakve ekspresivne vrijednosti jer postoji samo jedan mogui red

Ballyjeva stilistika

Charles Bally Saussureov nasljednik na katedri ope lingvistike u enevi

-1902. objavio ''Traktat o franc. stilistike'', a uskoro ''Pregled stilistike''

-kae da stilistika izraza prouava injenice jezinih izraza s gledita njihova afektivnog sadraja, tj. izraz osjeajnih injenica jezikom i djelovanje jezinih injenica na osjeajnost

-smatra da se u jeziku svaka ideja realizira u jednoj afektivnoj situaciji i upravo je afektivni sadraj jezika predmet Ballyjeve stilistike

Afektivna obiljeja Bally dijeli na:

Prirodne efekte temelje se na prirodnoj vezi izmeu zvuka i smisla (deminutivi, onomatopeja)

Efekte evokacijom izraajnost dobivaju od drutvene grupe koja ih upotrebljava;

-oblici odraavaju situacije u kojima se aktualiziraju, tako svaka rije pripada jednoj posebnoj zoni govora (jezici klasa, sredina, profesija, spolova)

Te evokativne vrijednosti vezane su za:

a) ton (niski kua, srednji posao, uzvieni sveane prigode)

b) jezike epoha

c) drutvene klase (aristokratski)

d) drutvene grupe (crkva, odvjetnici, znanost)

e) pokrajine

f) biologiju (djeji rjenik)

-Ballyjeva stilistika je bliska nekadanjoj retorici

-ali Bally nastoji spoznati funkcioniranje jezika, ne vie nekoliko ukoenih figura, ve jezik u njegovoj beskrajnoj raznolikosti i njegovim ivim strukturama

-predmet Ballyjeve stilistike je prouavanje prirodnog ili evokativnog afektivnog sadraja

-on prouava leksikalizirani i gramatizirani jezik, a ne posebnu upotrebu jezika nekog danog pojedinca, u odreenim uvjetima i za odreene ciljeve

Proirenje Ballyjeve stilistike

-kako Bally ograniava podruje svog prouavanja na afektivnost, znai da zanemaruje i iskljuuje didaktike i estetske vrijednosti

-Bally je zadrao samo prouavanje opeg jezika (govornog i spontanog) izuzimajui sve knjievne oblike

-kasnije se njegov pojam afektivnosti proiruje i na podruje knjievnog izraza

-to donosi opasnost da se prouavanje sredstava izraza pomijea s prouavanjem individualnog stila; budui da svaki knjievni stil nastoji biti individualni stil, ta opasnost nije uvijek bila izbjegnuta

Fonetika izraza

-propisuje, opisuje i vrednuje izraajna sredstva i stilistike postupke na planu fonetike i fonologije (fonostilem)

-preuzimajui Bhlerov model, Trubeckoj ovako omeuje fonostilistiku:

reprezentativna fonologija-prouava foneme kao objektivne elemente jezika koji pripadaju gramatici

apelativna fonologija (impresivna)-prouava fonetske varijacije s obzirom na poseban utisak na sluatelja

ekspresivna fonologija-prouava varijacije kao posljedice temperamenta i spontanog dranja pojedinca koji govori

-dvije posljednje su predmet fonostilistike kojoj je cilj da sastavi inventar postupaka prikladnih da otkriju ekspresivnost:

-akcenti

-produenja

-intonacija

-pojaanja

-Trubeckoj pravi razliku izmeu nesvjesnog i spontanog izgovora kojim se izraava temperament, karakter, fizioloko ili moralno stanje i svjesnog akcenta koji nastoji da prevari, laska, uvjeri

-stilistici izraza pripadaju raspored glasova

- njihov traeni ili izbjegavani susret

- njihovo muziko ponavljanje

- njihova simbolika vrijednost

Morfologija izraza

-na planu morfonologije morfostilem

-upotre3ba gramatikih kategorija, roda, broja, razliitih vrsta rijei

-Guiraud je ove uinke promatrao u francuskom jeziku stilistiki uinak morfoloke strukture u francuskom je slab (nema deklinacija, konjugacije su jednostavne), no francuski raspolae s deminutivima i augmentativima afektivne vrijednosti

Sintaksa izraza

-na planu sintakse sintaktostilem

-prouava glagolska vremena i naine (npr. aorist je arhaian), konstrukciju reenice, red rijei

-P. Guberina govori o afektivnom sadraju sloenih reenica, autorova originalnost je to razmatra ''totalni izraz'', tj. sintaksu u vezi s intonacijom, gestom, mimikom koji je nadopunjuju

Semantika izraza

-na planu semantike semantostilem

-rjenik je glavni izvor ekspresivnosti

-na semantikom planu postavlja se problem prirodnih efekata i evokativnih efekata rijei, te problem promjene znaenja

a) prirodni efekti

-vezani su za kvalitetu glasova i za strukturu rijei (pripadaju fonetici)

-postoje fonetski motivirane rijei u kojima postoji veza glasa i smisla, npr. ogromno

b) efekti putem evokacije-predstavljaju podruje semantike stila pa upuujemo na ono to je reeno

-vidi prije: jezici rodova, epoha, pokrajina i drutvenih grupa

-nije arhaizam ako govorimo o ratovima u Italiji u 16.st. spominjati bombarde i arkeberze ve onda kad tim rijeima oznaavamo moderno oruje

c) figure ili promjena znaenja

-jedan od glavnih izvora ekspresivnosti

-poznata je vanost tropa u staroj retorici

-uinak figura moe biti afektivan, moe teiti ka kominome, grotesknom

-stilistiku izraza zanima rije kao apstrakcija, a ne kontekst, tko je govori, s kojom intonacijom i slino to zanima kritiku stila stilistiku pojedinca

GENETIKA STILISTIKA ILI STILISTIKA POJEDINCA

-prouavanje stilistike vrijednosti sredstava kojima raspolae misao da bi se izrazila

Kritika stila

-zadaa joj je da procijeni nain na koji korisnik ostvaruje stilistike mogunosti jezika (koji prouava stilistika izraza)

-vaan je pojedinac i poseban nain na koji se izraava

-prouavanje individualnog stila (autor, djelo) ili individualnog kolektivnog stila (rod, epoha) zamiljeno je na dvostrukoj perspektivi

prouavanje jezika kao korpusa jezinih navika posebnih za posebna , skup primjera apstraktno promatranih i izvan situacije u tekstu (npr. metafora kod V. Hugoa)

prouavanje rijei, jezika, u kontekstu, u ''situaciji''

-postoji jedna makro- i jedna mikrostilistika koje se meusobno nadopunjuju:

a) idealistika lingvistika Vossler-Spitzerove kole prouava jezik kao injenicu; daje kritiku djela u totalitetu njegova konteksta

-stilistika kritika (makro) stilistika jezika

b) pozitivistika lingvistika de Saussureove kole posvetila se prouavanju originalnih lingvistikih crta nekog autora ili djela, a kritici ili esplikaciji teksta ostavila je brigu da ih ukljui i interpretira u njihovim specijalnim situacijama mikro stil govora-u praksi to razdvajanje iste od primijenjene stilistike, stilistika jezika od stilistike govora kako se moe odrati, ono ipak odgovara dvama stavovima i dvjema tendencijama sadanje stilistike

Idealistika stilistika: Leo Spitzer

-poetkom 20.st. zamislio je kritiku zasnovanu na prouavanju stilistikih obiljeja djela

-Spitzer odbija tradicionalnu podjelu prouavanja jezika i knjievnosti

-on se smjeta u sredite djela i trai klju u stilu

-on ovako definira svoju metodu:

1) kritika je imanentna djelu polazna toka stilistike je konkretno umjetniko djelo (utjecaj Bergsona i Crocea)

-svako je umjetniko djelo jedinstveno i ne moe se mjeriti s nekim drugim

2) svako je djelo jedna cjelina u ijem se sreditu nalazi duh njegova tvorca koji predstavlja princip unutarnje kohezije djela

-to je opi nazivnik svih detalja koji ih motivira i objanjava

3) svaki detalj mora nam omoguiti da prodremo u sredite djela (jer je ono cjelina u kojoj je svaki detalj motiviran i ukljuen)

4) u djelo prodiremo intuicijom (neka vrsta ''mentalnog signala'' koji nam govori da smo na dobrom putu)

5) tako rekonstruirano djelo je ukljueno u cjelinu postoji jedan zajedniki nazivnik za djela jedne epohe ili zemlje.

-duh svakog pisca odraava duh nacije

6) ovo prouavanje je statistiko, ono ima svoju polaznu toku u nekoj jezinoj crti

7) karakterna crta je individualna stilistika devijacija, poseban nain govora koji odstupa od normalne upotrebe

8) stilistika mora biti kritika simpatije; djelo je cjelina koja mora biti shvaena u svom totalitetu i iznutra, to pretpostavlja potpunu simpatiju s djelom i njegovim stvaraocem

-Spitzer je prouavao Cervantesa, Diderota, Prousta

-oko Lea Spiztera osnovana je kola ''New stylistics'' ili ''Stylistic criticism''

Mamas Alonso, Amado Alonso, Spoerri, Hatzfeld

-smatraju da stilistika nadilazi jezik u strogom smislu rijei, da je ona samo jedan znak ukljuen u sloeniji sustav djelo ukljueno u njegov totalitet i putem djela u itavo jedno drutvo i itavu jednu epohu

-stil je jezino odstupanje (poslije svako odstupanje: stil namjetaja, ivota)

Saussureova stilistika kritika

-na to nas podjea Spitzer (rezime)_

da kritika mora biti unutranja i da se mora staviti u sredite djela, a ne oko njega

princip djela je u autorovom duhu

djelo mora prouiti svoje vlastite kriterije za analizu

jezik je odraz autorove linosti i ostaje nerazdvojan od svih drugih sredstava izraza kojima autor raspolae

djelo je pristupano samo intuicijom ili simpatijom

-Spitzerove ideje su izazvale kritiku de Saussureove kole koja je predstavljala jednu posve lingvistiku tradiciju

PROBLEMI

-svako se stilistiko prouavanje svodi na dva osnovna tipa:

1) deskriptivno prouavanje izraza

2) genetiko prouavanje odnosa izmeu jezika i onoga tko se njime koristi

-izvjestan broj problema naruava okvir te klasifikacije:

idiomatologija prouavanje nacionalnih stilova

-zapaanja o specifinim crtama jezika postoji oduvijek: blagost fonetizma, bogatstvo rjenika, gipkost sintakse gr. jezika usporeuju s latinskim, a kasnije u doba renesanse francuski jezik usporeuju s latinskim i talijanskim

-smatra se da u nainu miljenja i izraavanja treba traiti nacionalnu originalnost nekog jezika (Vossler, Lerch, Bally); npr. strogi red rijei u francuskom rezultat je ljubavi Francuza za red i logiku

stilistika kompozicije prouavanje fiksnih oblika (glasovi, rijei, figure, sintaktike strukture,) i roda

-pripada knjievnoj povijesti i estetici, ali oni istovremeno ostaju neodvojivi od ekspresivnosti

-prouavanje izraza kao autonomne discipline ne moe izai iz podruja sredstava gramatikih izraza

-na nivou sloenih knjievnih struktura problemi se mijeaju

-stilistika jo nije svjesna ni svog predmeta; ni svog sredstva, ni svojih metoda

Stil i pisanje

-R. Barthes suprostavlja stil pisanju; i jedno i drugo se razlikuje od jezika

-stil je nuan (on je transmutacija jedne naravi), a pisanje je rezultat intencije i izbora

-on razlikuje tri stila pisanja:

1) pisanje kao signal o kojem ovise svi knjievni oblici

- (17.st. oblici su gotovo ritualni)

2) pisanje kao vrijednost

-svaka rije je zatvorena u posebno znaenje (npr. marksistika literatura)

-svaka ideologija, reim posjeduje tako svoje pisanje, mijenja vrijednost rijei (npr. demokracija, mir, sloboda)

3) pisanje kao angairanje

-klasno, grupno, drutveno ili ideoloko pisanje, lieno stila, srodno pisanju kao vrijednost

-Barthes ponovno nal