SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Aleksandar Popadić

STRUKTURA ZNANSTVENOG OBJAŠNJENJA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

STRUKTURA ZNANSTVENOG OBJAŠNJENJA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Metodologija istraživanja

Mentor: dr. sc. Nenad Smokrović

Student: Aleksandar Popadić

Studijski smjer: Poduzetništvo

JMBAG: 0115019666

Rijeka, lipanj 2013.

Posvećeno Ireni Fatur Krmpotić

prerano preminuloj profesorici

Ekonomskog fakulteta u Rijeci

1. UVOD....................................................................................................................... 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja .............................................................. 1

1.2. Svrha i ciljevi istraživanja.................................................................................. 1

1.3. Struktura rada..................................................................................................... 2

2. ZNANOST I TEORIJA............................................................................................ 3

2.1. Znanost i osnovne filozofsko-epistemološke pozicije ....................................... 3

2.2. Cilj znanosti i znanstvenog istraživanja............................................................. 5

2.3. Sastavni elementi teorije .................................................................................... 7

2.4. Teorije objašnjenja............................................................................................. 8

3. STRUKTURA ZNANSTVENOG OBJAŠNJENJA.............................................. 10

3.1. Znanstveno objašnjenje, zakon i dedukcija – deduktivno-nomološki model objašnjenja .................................................................................................................. 10

3.1.1. Primjer pojedinačnog dogañaja ................................................................ 17

3.1.2. Primjer općenite i univerzalne veze meñu dogañajima............................ 18

3.1.3. Primjer statističke pravilnosti dogañaja.................................................... 18

3.2. Hempelov model objašnjenja zakonom pokrića .............................................. 20

3.3. Odstupanja od Hempelovog modela................................................................ 24

3.3.1. Problem simetrije...................................................................................... 26

3.3.2. Problem irelevantnosti.............................................................................. 29

3.4. Objašnjenje i kauzalnost .................................................................................. 30

4. METODOLOŠKI PROBLEMI DRUŠTVENIH ZNANOSTI TE OBJAŠNJENJE I RAZUMIJEVANJE U DRUŠTVENIM ZNANOSTIMA ............................................. 34

4.1. Metodološki problemi društvenih znanosti...................................................... 34

4.1.1. Kontrolirani eksperiment.......................................................................... 34

4.1.2. Kulturni relativizam i društveni zakoni .................................................... 36

4.1.3. Valjanost zaključka u društvenim znanostima ......................................... 36

4.1.4. Subjektivna priroda predmeta društvenih znanosti .................................. 37

4.2. Objašnjenje i razumijevanje u društvenim znanostima ................................... 38

5. ZAKLJUČAK......................................................................................................... 42

LITERATURA ............................................................................................................... 45

Popis grafikona, slika, shema i tablica ........................................................................... 47

1

1. UVOD

U uvodnom dijelu rada prikazani su problem, predmet i objekt istraživanja, svrha i

ciljevi istraživanja te struktura rada.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Problem istraživanja ovog rada je razmatranje strukture znanstvenog objašnjenja u

prirodnim i društvenim znanostima.

Iz problema istraživanja proizlazi predmet istraživanja odnosno istraživački zadatak.

Predmetni zadatak ovog rada jest ispitati strukturu i načine primjenje znanstvenog

objašnjenja.

Pobliže će se izložiti: (1) objašnjenje u znanstvenom kontekstu te (2) zakonitosti i

mehanizmi na kojima počiva objašnjenje.

1.2. Svrha i ciljevi istraživanja

Istraživanje vezano uz strukturu znanstvenog objašnjenja i sve razlike u strukturi

objašnjenja kod prirodnih i društvenih znanosti, kao i primjereno formuliranje i

predočenje rezultata istraživanja postavljaju se kao svrha i ciljevi istraživanja ovog rada.

Istraživački rad daje odgovore na sljedeća pitanja:

• Što je znanost i koje su osnovne filozofsko-epistemološke pozicije?

• Što je cilj znanosti i znanstvenog istraživanja?

• Koje su najpoznatije teorije objašnjenja?

• Što je znanstveno objašnjenje, zakon i dedukcija te kako se formira deduktivno-

nomološki model objašnjenja?

2

• Kako glasi Hempelov model objašnjenja zakonom pokrića i koja su najčešća

odstupanja od ovog modela?

• Koji model je zamjena Hempelovom modelu objašnjenja zakonom pokrića?

• Koji su metodološki problemi društvenih znanosti?

• Kako izgleda objašnjenje u društvenim znanostima?

1.3. Struktura rada

Naslov prvog dijela rada je Znanost i teorija. U tom dijelu govori se o osnovnim

pojmovima vezanim uz znanost i osnovne filozofsko-epistemološke pozicije, cilj

znanosti i znanstvenog istraživanja, sastavne elemente teorije, a navedene su i neke

najpoznatije teorije objašnjenja.

Struktura znanstvenog objašnjenja naslov je drugog dijela rada. U tom dijelu predočeni

su rezultati istraživanja u četiri tematske jedinice, od kojih je svakako najzanimljivija

ona koja govori o deduktivno-nomološkom modelu objašnjenja kroz primjere

pojedinačnog dogañaja, općenite i univerzalne veze meñu dogañajima te statističke

pravilnosti dogañaja. Zanimljiv je i prikaz kauzalnog modela objašnjenja jer su mnogi

filozofi napustili koncept objašnjenja zakonom pokrića i to u korist upravo ovog

koncepta objašnjenja.

U trećem dijelu rada, Metodološki problemi društvenih znanosti te objašnjenje i

razumijevanje u društvenim znanostima, pojašnjeno je zašto se ne mogu uspostaviti isti

zakoni i pravila za strukturu objašnjenja kod prirodnih i kod društvenih znanosti. Nakon

toga je na primjeru prikazano kako izgleda objašnjenje u društvenim znanostima.

U posljednjem dijelu, Zaključku, dana je sinteza rezultata istraživanja.

3

2. ZNANOST I TEORIJA

Na početku ovog rada izuzetno je bitno pojasniti pojam znanosti i razumjeti zbog kojeg

razloga se ona stavlja u vezu s objašnjenjem. Aleksandar Kron u uvodnom dijelu knjige

Struktura nauke – Problemi logike naučnog objašnjenja (Nagel, 1974:IX) navodi kako

znanost daje sustave i pojmovne okvire objašnjenja svega onoga što se smatra

iskustvom, shvaćenim u najširem smislu te riječi.

U ovom dijelu rada tako se definira znanost i prikazuju osnovne filozofsko-

epistemološke pozicije, prikazan je cilj znanosti i znanstvenog objašnjenja, a nakon što

se definira što je teorija prikazuju se ukratko osnovne teorije objašnjenja.

2.1. Znanost i osnovne filozofsko-epistemološke pozicije

Znanost je čovjekova spoznajna i društvena djelatnost kojom dolazi do spoznaja o

svemu što postoji, kojom razumijeva, objašnjava i mijenja stvarnost. Spoznajna zato što

njome putem znanstvenog istraživanja razumijeva prirodu pojavne stvarnosti. Društvena

zato što uz pomoć produkta – znanja – donosi odluke o svim svojim djelatnostima. Do

znanstvene spoznaje dolazi se putem znanstvenih istraživanja (Rončević, str. 2).

Dosezi i ciljevi znanstvene spoznaje odreñuju se na temelju općih ontološko-

epistemoloških1 načela koji čine znanstvenu paradigmu. Upravo se na temelju

znanstvene paradigme odabiru problemi za istraživanje, definira svrha, odreñuje opći

metodološki pristup, posebne metode i istraživački postupci (Rončević, str. 5).

1 Ako društvena stvarnost postoji objektivno, opipljivo, nezavisno od svijesti promatrača onda se može spoznati, rekonstruirati i usvojiti objektivno, metodama opažanja kao što se to čini s prirodnim činjenicama u prirodnim znanostima (pozitivizam). Nominalisti pak sumnaju u to i smatraju da su društveni fenomeni mekši, duhovni, ovisni o subjektivnom doživljaju, i da se može razumjeti, a ne objasniti (anti-pozitivizam).

4

Postoji više paradigmatskih sustava, a razlike meñu njima posljedica su različitih

filozofskih koncepata kojima se pokušava epistemološki osmisliti istraživačka praksa u

pojedinoj znanosti ili znanstvenom području. Ipak, postoje dvije osnovne filozofsko-

epistemološke pozicije koje su uvjetovale različite paradigme u društvenim znanostima:

1) Empirizam (u starijoj filozofiji zastupali su ga J. Locke, D. Hume2 i T. Hobbes).

Osnovne ideje empirizma primjene na metodologiju znanosti rezultirale su tezom

klasičnog pozitivizma3 na razmeñi 19. i 20. stoljeća (A. Comte i J. S. Mill). Svoju

sofisticiranu i danas važeću formu ideja je dobila u djelima filozofa Bečkog kruga

(Carnap, Reihenbach, Neurath, i drugi), poznatu kao logički pozitivizam.

2) Na osnovama klasičnog racionalizma (Descartes, Libintz) razvio se stav koji se

suprotstavlja postavkama pozitivizma i logičkog pozitivizma. Zastupali su ga W.

Dilthey i djelomično M. Weber. Sukog izmeñu pozitivizma i anti-pozitivizma tiče se

primarno pitanja o istraživanju u društvenim znanostima (uključujući ekonomiju).

Pozitivisti su smatrali da društvene znanosti trebaju istraživati na isti način na koji to

čine prirodne znanosti. Njihovi protivnici, Dilthey i Weber smatrali su da društvene

znanosti u istraživanju trebaju koristiti metode koje su primjerene njihovom

području bavljenja, metode različite od onih u prirodnim znanostima. Spor o kojem

je riječ poznat je kao spor izmeñu objašnjenja i razumijevanja.

Različite filozofsko-epistemološke pozicije različito definiraju pojam znanosti. Prema

racionalističkoj predodžbi4, znanost se gradi deduktivno: iz umom spoznatih

najopćenitijih istina izvode se, pomoću valjane metode, njihove nužne posljedice, koje

kazuju što je zbilja, a što pričin, što potkrijepljeno znanje, a što puko vjerovanje.

2 Hume je pak zaključio da iskustvo ne može dati općenitost i sigurnost spoznajma, koje se na njemu osnivaju, niti može odgovoriti bilo što na pitanja o porijeklu osnovanih elemenata spoznaje. Tako je doveo empirizam da skepticizma i postavio problem njegove mogućnosti kao rješenja spoznajno-teorijskog problema (Petrović, 1983, str. 119). 3 Pozitivizam je nastao kao borbena antimetafizička tendencija, a povezan je s uvažavanjem i divljenjem uspjesima prirodnih, a naročito primijenjenih znanosti i tehnike. Pozitivizam predstavlja radikalni empirizam, a proklamira se ''čistom filozofijom iskustva'' (Filipović, 1983, str. 56). 4 Znanje se razlikuje od mnijenja i kao takvo zahtijeva obrazloženje ili opravdanje i dokaz te se ne oslanja na puko vjerovanje ili dojam. Znanje uvijek svoje uporište traži izvan onoga što neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje ZAŠTO? Iz tog razloga znanost treba filozofiju, a u povijesti filozofije isprepliću se dva najvažnija pristupa razotkrivanju naravi tog uporišta, empirizam i racionalizam (Lelas i Vukelja, 1996, str. 8). Za empiriste je uporište znanosti i izvor znanja iskustvo, a za racionaliste prikazuje definicija u nastavku.

5

Ako je znanost zbivanje u duhu osobe, a ona se u filozofiji tako najčešće poima, onda se

opravdanje i potkrepljivanje sastoji od toga da se jedne predodžbe, pojmovi i stavovi,

jednom riječju ideje, oslanjaju ili izvode iz drugih ideja (Lelas i Vukelja, 1996:9).

U ljudskom duhu mora postojati dvoje (Lelas i Vukelja, 1996:9):

• skup privilegiranih ideja, te onih iz kojih se druge izvode i

• način ili metoda kojom se izvode sve ostale ideje i utemeljuju u tom privilegiranom

skupu.

Čovjek koristi znanost da bi došao do spoznaja o svemu što postoji, da bi razumio,

objasnio i mijenjao stvarnost. Kroz povijest je čovjek nastojao različitim znanstvenim

paradigmama doći do odreñenih znanstvenih spoznaja, a dvije najpoznatije su bile

upravo kvantitativna paradigma, koju je zagovarao empirizam, te kvalitativna

paradigma, koju je zagovarao racionalizam. Kao najpoznatiji predstavnici logičkog

pozitivizma najviše se ističu Hempel i Nagel, a o njihovim teorijama i metodama bit će

govora u trećem poglavlju ovog rada.

2.2. Cilj znanosti i znanstvenog istraživanja

Cilj znanosti proizlazi iz njene definicije i može se formulirati kao dolaženje do

valjanih, pouzdanih, objektivnih, preciznih i sustavnih spoznaja o svijetu kako bi se

njime ovladalo. Krajnji cilj je predviñanje i mogućnost utjecaja na fenomene. Ciljevi

znanosti ostvaruju se kroz nekoliko razina spoznaje koji se javljaju kao mogući

partikularni ciljevi u znanstvenim istraživanjima (Rončević, str. 16):

1) znanstveno opisivanje (deskripcija)

2) znanstveno razvrstavanje (klasifikacija)

3) znanstveno objašnjenje (eksplanacija)

4) znanstveno predviñanje (prognoza)

Tema ovog rada je struktura znanstvenog objašnjenja pa je u skladu s tim najbitnije

razumjeti partikularni cilj vezan uz znanstveno objašnjenje odnosno eksplanaciju.

6

Znanstveno objašnjenje je glavni cilj znanosti prema kvantitativnoj paradigmi. Objasniti

neki fenomen znači utvrditi prirodu njegove povezanosti s drugim fenomenima, utvrditi

uzroke njegovog nastanka, mijenjanja i nestanka. Pretpostavke zaključivanja o uzročno-

posljedičnim odnosima su (Rončević, str. 17):

1) utvrditi postojanje meñusobne povezanosti izmeñu fenomena;

2) utvrditi vremenski slijed u kojem uzrok uvijek prethodi posljedici;

3) logički i eksperimentalno odbaciti sve druge mogućnosti povezanosti i uzročnosti.

Parmenid5 kaže da postoje dva puta istraživanja, jedan koji vodi mnijenju i drugi, bolji

koji vodi znanju. Tu je prvi put u povijesti filozofije istaknuta potreba metode u

filozofskom istraživanju, jer bez nje razum ne može imati siguran oslonac u svom

proučavanju. I drugi filozofi su prihvatili misao da nije dovoljno postaviti objekt, nego

proučiti kako i čime se može spoznati objekt (Bošnjak, 1983:119).

Znanost, a time i znanstveno istraživanje, je sustavno stjecanje znanja o svijetu

zasnovano na iskustvu (promatranju, mjerenju i eksperimentu). Nagel (1974) navodi da

se znanost raña iz želje za objašnjenjima koja su sustavna i koja se istovremeno mogu

provjeriti činjeničnim uvidima (evidences), a organiziranje i klasificiranje znanja na

osnovu principa koji se objašnjavaju karakterističan je cilj znanosti.

Nagel je cilj znanstvenog istraživanja vidio u pružanju objašnjenja koja se mogu

opravdati, obrazlagati i potvrñivati. Nagel tako tvrdi da je osnova i izvor potrebe za

istraživanjem svakodnevno iskustvo odnosno zdravi razum (Nagel, 1974:XI).

U spoznavanju svijeta svakako treba spomenuti važnost teorije. Nedostatak iskustvenih

spoznaja nadopunjuje se pretpostavkama tvoreći teorije (Milas, 2009:24). Teorije

povezuju poznate činjenice i podvode ih pod opće zakonitosti, a takve zakonitosti

pomažu u predviñanju budućih dogañaja.

5 Parmenid (5. stoljeće pr. Kr.) – antički grčki filozof, jedan od najznačajnijih predsokratovskih filozofa.

7

Izuzetna je važnost teorija iz razloga jer one na ekonomičan način združuju i pohranjuju

podatke prikupljene istraživanjima. Teorija se tako u ovom smislu može shvatiti kao cilj

znanosti. Izvode teorija moguće je ponovno provjeriti i testirati, čime se one potvrñuju

ili opovrgavaju. Takva provjera donosi nove empirijske podatke koji služe

nadograñivanju postojećih ili stvaranju novih teorija i tako pridonose razvitku znanosti.

Dakle, prema kvantitativnoj paradigmi glavni cilj znanosti je znanstveno objašnjenje, a

takvo objašnjenje bi trebalo biti moguće opravdati, obrazložiti i potvrditi. Kako bi se

ovladalo spoznajama o svijetu provode se istraživanja, a ona se temelje na

svakodnevnom iskustvu ili kako kaže Nagel na zdravom razumu. Kada doñe do

nedostatka iskustvenih spoznaja pojavljuju se teorije.

Znanstvene teorije se tada mogu shvatiti kao pojmovne ili simboličke organizacije

odnosa i zakonitosti objektivne stvarnosti utemeljene na rezultatima znanstvenih

istraživanja s ciljem njena objašnjenja.

2.3. Sastavni elementi teorije

Grañenje teorije se sastoji od nekoliko neizostavnih elemenata koji se kao pojmovna

nadogradnja nadovezuju na podatke prikupljene opažanjem. Sastavne elemente svake

teorije čine konstrukti, hipoteze, zakoni i znanstvena objašnjenja6 (Milas, 2009:24).

Grafikon u nastavku shematski prikazuje strukturu znanstvene teorije i važnost

znanstvenog objašnjenja na vrhu piramide.

6 Teorija se može promatrati kao hijerarhijska struktura. Empirijska razina ne trpi i ne sadrži pretpostavke, dok hipoteze znače upravo pretpostavke o mogućem stanju stvari kao i objašnjenja. Konstrukti su temeljni strukturalni elementi svake teorije i predstavljaju prvi odmak od pojedinačnih empirijskih podataka. Zakoni su, iskustveno utvrñene, opće tvrdnje o nužnim ili vjerojatnim odnosima meñu fenomenima pod odreñenim uvjetima. Znanstveno objašnjenje je šira i općenitija spoznajna struktura od zakona (Rončević, str. 29). U nastavku će sukladno temi biti više govora o strukturi znanstvenog objašnjenja.

8

Grafikon 1. Struktura znanstvene teorije

Izvor: Izrada studenta (na temelju Milas, 2009, str. 34)

Tema ovog rada je struktura znanstvenog objašnjenja pa se sukladno tome nastoji

objasniti u čemu je tolika važnost objašnjenja istraživanih pojava kao jedne od

temeljnih zadaća teorije. Da je uistinu teško definirati kolika je važnost objašnjenja

istraživanih pojava pokazuju različite teorije objašnjenja.

2.4. Teorije objašnjenja

U najširem području filozofije znanosti teorija objašnjenja predstavlja središte oko

kojeg se razvrstavaju većina filozofskih pitanja vezana uz znanost. U europskoj

filozofiji poznata su dva tradicionalna stajališta o prirodi objašnjenja: mehanicističko

stajalište koje se vezuje za Galileja i prirodne znanosti te finalističko stajalište koje se

vezuje za Aristotela i društvene znanosti (Nagel, 1974:XI). Prema mehanicističkom

stajalištu objašnjenja trebaju biti uzročna i trebaju omogućiti predviñanja, dok prema

finalističkom stajalištu objašnjenja trebaju omogućiti teleološko razumijevanje činjenica

odnosno takva objašnjenja trebaju omogućiti razumijevanje tih činjenica s obzirom na

neku svrhu.

9

Jedna od najpoznatijih teorija objašnjenja vezana uz analitičku filozofiju je ona koju je

izgradio Hempel i objavio 1942. godine u članku Funkcija općih zakona u povijesti, a

teorija je nazvana Model objašnjenja zakonom pokrića.

Krajem 19. stoljeća njemački filozof povijesti Drojsen uveo je izraze objašnjenje i

razumijevanje koji i danas označavaju dva osnovna pojma u raspravama o prirodi

znanosti7. Najzanimljivije od svega jest da Drojsen tvrdi kako prirodne znanosti nastoje

pružiti objašnjenje, dok povjesničari nastoje samo razumjeti pojavu kojom se bave.

U uvodnom dijelu rada već je navedeno kako je jedan od najznačajnijih ciljeva znanosti

pokušati objasniti što se dogaña u svijetu oko nas. Ponekad se traže objašnjenja za

svakodnevne stvari i pojave koje se dogañaju, a tada se objašnjenja traže iz praktičnih

razloga. Primjerice, želi se otkriti zašto dolazi do nestanka arktičkih jezera i to iz

razloga kako bi se pokušalo doprinijeti rješavanju tog problema. U drugim slučajevima

traže se znanstvena objašnjenja. Ljudska bića jednostavno žele zadovoljiti svoju

intelektualnu radoznalost. Ona je proizišla iz unutarnje težnje da se nešto doživi, osjeti,

razumije ili postigne, a izražava se bez ikakvog napora i čini zadovoljstvo dok se

pojedinac kreće putem dostizanja svog cilja (Lazić, 2013). Dakle, ljudi traže znanstveno

objašnjenje jer žele što bolje razumjeti na koji način svijet funkcionira.

Suvremena znanost uspjela je objasniti različite probleme, primjerice ekonomisti mogu

objasniti zašto je 70-ih godina 20. stoljeća došlo do naftnih šokova i nestašice nafte, tzv.

crnog zlata ili pak mogu pojasniti probleme vezane uz aktualnu svjetsku krizu.

Meñutim, precizno objašnjenje pojma znanstveno objašnjenje nije nimalo lagan

zadatak. Da je izuzetno teško pojasniti što točno znači kada se kaže da se jedan fenomen

može znanstveno objasniti govori i činjenica da su to pitanje postavljali filozofi još od

Aristotela. Najpoznatiji model objašnjenja predstavlja upravo spomenuti Hempelov

model objašnjenja zakonom pokrića, o kojemu je riječ u sljedećem poglavlju ovog rada.

7 Empirizam je proizveo kvantitativnu paradigmu pojašnjavanja, a racionalizam kvalitativnu paradigmu razumijevanja.

10

3. STRUKTURA ZNANSTVENOG OBJAŠNJENJA

Prije nego što se prikaže kako izgleda struktura znanstvenog objašnjenja potrebno je

objasniti što predstavljaju pojmovi znanstveno objašnjenje, zakon i dedukcija. Definiran

je deuktivno-nomološki model objašnjenja, a potom je isti detaljno razrañen na

Hempelovom modelu objašnjenja zakonom pokrića.

3.1. Znanstveno objašnjenje, zakon i dedukcija – deduktivno-nomološki model

objašnjenja

Što točno znači pojam znanstvenog objašnjenja nije nimalo lagano za objasniti, a vrlo

često se dovodi u vezu s objašnjenjem koje nastoji pobliže odrediti značenje nekog

pojma. Ovakav tip objašnjenja Kaplan (1964), navedeno u Milasu (2009, str. 31), naziva

semantičkim objašnjenjem i to iz razloga jer ono samo odreñuje pobliže smisao neke

riječi ili pojma. Suprotno semantičkom, znanstveno objašnjenje bi trebalo osigurati

razumijevanje neke pojave otkrivajući zakonitosti i mehanizme na kojima počiva.

Kada objašnjenje otkriva zakonitosti i mehanizme na kojima počiva ono se razmatra kao

objašnjenje u znanstvenom kontekstu. U tom pogledu objašnjenje nadilazi puko

opisivanje, ne kazuje samo što se dogodilo, već nastoji odgovoriti i na pitanje zašto se

nešto dogodilo (Milas, 2009:31).

Temeljni cilj znanosti je razumijevanje pojave i otvaranje puta njezinoj kontroli. Do tog

cilja najbrže se dolazi upravo pronalaskom odgovora na pitanje zašto se odreñena

pojava dogodila.

Prema tome, kada ekonomisti pokušavaju odgovoriti na pitanje zašto je 70-ih godina 20.

stoljeća došlo do naftnih šokova i nestašice nafte, tzv. crnog zlata oni nastoje dati

objašnjenje koje nadilazi puko opisivanje, nastoje razumjeti pojavu i u konačnici

otvoriti put njezinoj kontroli.

11

Nastalu pojavu ekonomisti objašnjavaju na sljedeći način: Potražnja za benzinom i

ostalim naftnim proizvodima naglo je porasla nakon II. svjetskog rata kada su se ljudi

zaljubili u automobile i sve su se više počeli seliti u predgraña. Nakon toga, tijekom 70-

ih godina, ograničena ponuda, ratovi meñu proizvoñačima i političke revolucije smanjili

su proizvodnju, što se odrazilo na veliko povećanje cijena 1973. i 1979. U narednim

godinama kombinacija štednje energije, manjih automobila, rast informacijske

ekonomije i rast proizvodnje diljem svijeta dovela je do opadanja cijena nafte (Polovina,

2013). Ovakvim objašnjenjem ekonomisti su ostvarili temeljni cilj znanosti odnosno

uspjeli su objasniti zašto je došlo do nestašice nafte 70-ih godina 20. stoljeća.

Profesor Smokrović (str. 17) postavlja pitanje: ''Zašto je došlo do neke situacije ili

stanja?''. Upravo se postavljajući ovakva pitanja traži odgovor koji će pomoći shvatiti

koje je to prethodno stanje ili dogañaj izazvao (ili pomogao izazvati) to što se pokušava

otkriti. Dakle, znanstveno objašnjenje odgovara na pitanje zašto se neki dogañaj

dogodio tako što pronalazi neki prethodni dogañaj koji je izazvao ili uzrokovao onaj

koji je predmet interesa. Veza u nastavku prikazuje prikladno znanstveno objašnjenje

uspješno obavljenog znanstvenog istraživanja.

Znanstveno istraživanje je uspješno obavljeno onda kada je utvrñeno da varijabla x

utječe na varijablu y, kada je utvrñeno da uvijek kod pojavljivanja x dolazi do

pojavljivanja y te kada je utvrñen način na koji pojavljivanje x izaziva pojavljivanje y.

Utvrñivanje ovakve veze meñu varijablama zove se znanstveno objašnjenje

(Smokrović, str. 17). Znanstveno istraživanje prikazano u nastavku utvrñuje prethodno

prikazanu vezu meñu varijablama i pokazuje primjer znanstvenog objašnjenja. Uzete su

dvije varijable x – mokri uvjeti i y – nastajanje brazdi na prstima. Znanstvenim

istraživanjem utvrñeno je da mokri uvjeti utječu na nastajanje brazdi na prstima.

Primjerice nakon što se neko vrijeme provede u bazenu, može se primijetiti da prsti

postaju smežurani. Istu pojavu moguće je vidjeti prilikom svakog sljedećeg stavljanja

prstiju u mokre uvjete. Znanstvenici su utvrdili način na koji pojavljivanje mokrih

uvjeta izaziva nastajanje brazdi na prstima. Nastajanje brazdi na prstima znanstvenici

opisuju kao aktivan proces pod kontrolom autonomnog živčanog sustav u kojem

suženje krvnih žila uzrokuje smanjen volumen u prstima.

12

Za razliku od opisa, koji kazuje samo što se dogodilo, objašnjenje u ovom slučaju daje

odgovor i na pitanje zašto je došlo do nastajanja brazdi na prstima pružajući za to

primjerene razloge. Znanstvenici su dokazali da smežurani prsti omogućuju bolje

prianjanje u mokrim uvjetima, slično situaciji u kojoj gazišta na gumama automobila

omogućuju bolji kontakt s cestom i bolje prianjanje. U prošlosti su smežurani prsti

našim precima pomagali u prikupljanju hrane u vlažnim vegetacijama ili potocima.

Efekt se dogaña i na nožnim prstima i takoñer predstavlja prednost budući da je

drevnim ljudima omogućavalo bolje kretanje po kiši. U testiranju ove teorije ispitanici

su bili mnogo uspješniji u pomicanju vlažnih objekata smežuranim prstima nego

pomicanjem istih s normalnim, nesmežuranim prstima.

Milas (2009, str. 31.) navodi da razlika izmeñu teorije i zakona počiva upravo na

objašnjenju. Prema njegovim riječima teorije objašnjavaju, a zakoni opisuju. Dakle, na

temelju svega prethodno navedenog može se zaključiti da objašnjenje teorije efekta

smežuranih prstiju omogućava bolje razumijevanje same pojave, suprotno definiciji

zakona koji bi samo opisao ovu pojavu.

Kaplan (1964), navedeno u Milasu (2009, str. 31) tvrdi da objašnjenja u teorije unose

primjesu nagañanja, one su otvorene, koristeći taj termin u smislu nedovršenosti.

Znanstvenom objašnjenju su svojstvena tri temeljna obilježja (Milas, 2009:32):

1) djelomičnost jer znanstvena objašnjenja uzimaju u obzir tek neke činitelje važne za

istraživanu pojavu;

2) uvjetnost jer znanstvena objašnjenja vrijede samo pod odreñenim okolnostima;

3) približnost jer znanstvena objašnjenja su redovito manje ili više neprecizna u

odnosu na opažanje i ne omogućuju posve točno predviñanje.

Objašnjenja redovito nisu dovoljna za potpuno odreñenje izučavane pojave, ograničena

su na uski spektar situacija i zamjenjiva su drugim teorijama (Milas, 2009:32). Teorija

efekta smežuranih prstiju ostaje utoliko otvorena odnosno nedovršena ukoliko ne

donosi objašnjenje zašto se smežurani prsti nisu manifestirali kao trajni efekt.

13

Kako bi se što bolje razumjeli uvjeti u kojima se dolazi do znanstvenog objašnjenja, kao

i strukture samog znanstvenog objašnjenja treba najprije razumjeti opće odlike

znanstvenog istraživanja. Eksplanandum8 odnosno dogañaj koji traži objašnjenje

(Woodward, 2009) može biti neki pojedinačni dogañaj, zatim neka općenita i

univerzalna veza meñu dogañajima ili, pak neka statistička pravilnost. Osnovu za takvo

razumijevanje čine različiti primjeri objašnjenja prikazani u sljedećim potpoglavljima9.

Prije nego što se na primjerima prikažu objašnjenja mogućih dogañaja, grafikonom u

nastavku prikazuju se sve moguće varijante eksplananduma.

Grafikon 2. Što sve može biti eksplanandum?

Izvor: Izrada studenta

U svakom od tri prikazana primjera postoji neka vrsta dogañaja (pojedinačni dogañaj,

nomička veza ili statistička pravilnost) koji se nastoje objasniti. Općenite i univerzalne

veze meñu dogañajima zovu se nomičke ili zakonolike veze. Zakoni prirode, npr.

Newtonovi zakoni mehanike, su tipičan primjer nomičkih veza. Statistička pravilnost je

odredena vjerojatnošću da će bilo koji član neke populacije imati odreñeno svojstvo,

npr. vjerojatnost da će prva sljedeća vrana koju vidimo biti crna ili vjerojatnost da će

dijete plavokosih roditelja biti plavokoso (Smokrović, str. 18).

8 Tehnički izraz za dogadaj koji želimo objasniti je eksplanandum. Naziv za dogañaj pomoću kojeg želimo objasniti eksplanandum je eksplanans. Ono od čega polazimo je eksplanandum. Postavlja se pitanje zašto se on dogodio. Dio odgovora leži u pronalaženju eksplanansa, dogañaja ili skupa dogadaja koji su izazvali pojavljivanje eksplananduma. 9 Primjeri u nastavku su preuzeti iz knjige Nagel E., 1974, Stuktura nauke – Problemi logike naučnog

objašnjenja, Nolit, Beograd

14

Od modela objašnjenja danas su najpoznatiji:

1) deduktivno-nomološki model objašnjenja i

2) kauzalno-mehanički model objašnjenja.

Nemoguće je pojasniti modele objašnjenja koji slijede u nastavku ukoliko se prije ne

pojasne pojmovi dedukcije i zakona.

Deduktivna znanstvena metoda u najširem smislu služi u znanosti za različite svrhe, a

meñu ostalima (Salitrežić i Žugaj, 1978:170):

1) za objašnjenje činjenica i zakona,

2) za predviñanje budućih dogañaja,

3) za otkirivanje novih činjenica i zakona,

4) za dokazivanje postavljenih teza,

5) za provjeravanje hipoteza i

6) za znanstveno izlaganje.

U ovom radu deduktivna metoda se koristi u svrhu objašnjenja činjenica i zakona.

Sa sigurnošću se može potvrditi da prvo istraživanje obično utvrñuje činjenice, dok

drugo odnosno ponovljeno istraživanje uspostavlja znanstveni zakon. Dakle,

provedbom odreñenog istraživanja, tvrdnje koje govore o odnosima meñu istraživanim

pojavama odnosno tvrdnje koje su dotada postojale samo kao opće, mogu se kao

iskustveno utemeljene nazvati znanstveni zakoni.

Prema Milasu (2009, str. 29) otkrivanje zakona jedna je od osnovnih zadaća znanosti i

to iz razloga jer znanost predstavlja determinističku narav zbilje pokretane upravo

prirodnim zakonima. Nije isto razmatra li se definicija zakona u idealnom slučaju

(prirodnim znanostima) ili pak u društvenim znanostima. Prema Radonjiću (1981), kako

je navedeno u knjizi Milasa (2009, str. 29), u idealnom slučaju zakoni opisuju općenite

pravilnosti, a te pravilnosti se odnose na sve slučajeve ispitivane pojave i vrijede u svim

vremenima – prošlim, sadašnjim i budućim. Zakonom bi se trebala opisati povezanost u

smislu uzročnosti, no to je iznimno teško postići. Ta težina se posebno očituje kod

društvenih znanosti, kod koje se uzročnost može razmatrati samo kao vrsta korelacijske

veze koja pokazuje vjerojatnost pojavljivanja jedne varijable pod uvjetom pojave druge.

15

Kod nekih društvenih znanosti, primjerice u ekonomiji, moguće je prikazati zakon koji

opisuje povezanost u smislu uzročnosti. Istina je pak da se uzročnost i ovdje razmatra

kao vrsta korelacijske veze koja pokazuje vjerojatnost nastanka jedne pojave pod

uvjetom nastanka druge pojave. To pokazuje primjer ponude i potražnje u nastavku.

Zakon ponude i potražnje je ekonomski zakon putem kojeg se formira tržišna cijena

robe, odnosno cijena po kojoj se neka roba prodaje ili kupuje. Cijena neke robe izražava

društveno ekonomski odnos izmeñu prodavatelja i kupca u obliku razmjene robe za

novac. Kada su ponuda i potražnja uravnotežene u tržišnoj cijeni se reflektira društveno

potrebno radno vrijeme koje se zahtijeva za proizvodnju neke vrste robe. U skladu s

promjenama ponude i potražnje tržišna cijena oscilira oko svoje ravnotežne točke –

tržišne vrijednosti u prostoj robnoj proizvodnji i cijene proizvodnje u razvijenoj

kapitalističkoj privredi.

Kada ponuda nadmašiti potražnju, tržišna cijena pada ispod ravnotežne cijene

(vrijednosti) što utječe na smanjenje ponude a porast potražnje, i obrnuto odnosno ako

tržišna cijena raste iznad vrijednosti ponuda se povećava dok potražnja pada. Ovaj

proces u kojem se ogleda društveni oblik djelovanja zakona vrijednosti odvija se u

težnji da se odnosi na tržištu uravnoteže, a da se tržišna cijena robe stabilizira u točki u

kojoj je opseg ponude jednak opsegu potražnje. Tada se tržišna cijena izjednačava sa

ravnotežnom cijenom.

Proizvoñači robe čija je individualna vrijednost viša od tržišne cijene neće moći dobiti

na tržištu ekvivalent za svoj rad i mogu čak poslovati s gubitkom. Na drugoj strani

proizvoñači čija roba bude imala nižu individualnu vrijednost od tržišne cijene, ostvariti

će ekstra profit odnosno ekstra dobit.

Dakle, na temelju svega navedenog, zakon ponude mogao bi se definirati kao pozitivna

korelacija izmeñu cijene i količine ponude odreñenog proizvoda. Povećanje tržišne

cijene imati će za posljedice povećanje ponude, i obrnuto – smanjenje tržišne cijene

imati će za posljedicu smanjenje ponude.

16

Zakon ponude i potražnje prema tome glasi: Kada cijena nekog proizvoda raste,

potražnja će opadati i obrnuto, ako cijena nekog proizvoda opada potražnja za njim će

rasti, uz neizmijenjene ostale faktore.

Definiranje pojma zakon nije podjednako bitno kod svih znanosti, no u razvijenim

znanostima, kao što je fizika, glavni zadatak upravo predstavlja objašnjenje zakona i

uzajmne veze izmeñu pojedinačnih dogañaja i posebnih činjenica. Dakle, zakon se

najbolje objašnjava i opravdava navoñenjem rezultata dobivenih promatranjem.

Jedan od specifičnih oblika zakona je univerzalni zakon. Univerzalni zakon se može

objasniti na primjeru iskaza Led pliva po vodi (Nagel, 1974:26). Iskaz potvrñuje

univerzalnu vezu izmeñu dvije činjenice ili dva svojstva, od kojih je jedna biti led, a

druga plivati po vodi. To bi značilo da svaka stvar koja ima svojstvo da bude led ima i

svojstvo da pliva po vodi. To bi se formalno moglo izraziti kroz prosti univerzalni

kondicionalni iskaz: ''Za svako x, ako je x A, onda je x B (ili svi A jesu B), gdje A i B

označavaju odreñena svojstva. Pretpostavlja se da se svojstvo A javlja samo ako se

zajedno javljaju svojstva A1 i A2 i pretpostavimo, slično tome, da se B javlja samo ako

se zajedno javljaju svojstva B1 i B2. Pretpostavimo, dalje, da svako A1 jeste B1 i da

svako A2 jeste B2. Tada slijedi da svako A jest B, tako da je ovaj zakon objašnjen.''

(Nagel, 1974:30).

Deduktvni model objašnjenja (Nagel, 1974:18) najčešće se susreće u prirodnim

znanostima gdje je eksplanandum logički nužna posljedica pretpostavki objašnjenja. U

deduktivnim objašnjenjima pretpostavke izražavaju dovoljan uvjet istinitosti

eksplananduma. Deduktivna objašnjenja su bila smatrana paradigom svakog pravog

objašnjenja i često su se usvajala kao idealni oblik kojemu svi napori u objašnjavanju

trebaju težiti.

Osnovni cilj svakog znanstvenog istraživanja su sustavna i dobro zasnovana

objašnjenja. U uvodnom dijelu ovog rada već je rečeno da objašnjenja trebaju davati

odgovore na pitanje ''Zašto?''. Pitanje ''Zašto?'' u različitim kontekstima daje različite

vrste relevantnih odgovora, a to se najbolje vidi na ovim primjerima.

17

Primjeri su objašnjeni na temelju deduktivno-nomološkog modela prema kojemu se

znanstveno objašnjenje sastoji od dva sastojka – eksplananduma i eksplanansa10.

3.1.1. Primjer pojedinačnog dogañaja

Postavlja se pitanje: ''Zašto se jučer čaša zamaglila s vanjske strane kada sam u nju ulio

hladnu vodu?''11.

Slika 1. Zamagljena čaša vode

Izvor: http://www.123rf.com/photo_11460649_drinking-straw-in-a-glass-of-water.html

Objašnjenje ove činjenice u najkraćim crtama bi izgledalo ovako:

• temperatura čaše, budući se u nju ulila hladna voda, bila je znatno niža od

temperature okolnog zraka;

• zrak je sadržavao vodenu paru, a vodena para iz zraka, pretvara se u tekućinu kada

zrak doñe u dodir s dovoljno hladnom površinom.

Pretpostavke sadrže jedan iskaz koji je po svom obliku univezalan i koji tvrdi stalnu

vezu izmeñu izvjesnih svojstava. Iz ovoga primjera je moguće zaključiti da struktura

objašnjenja ima oblik dedukcije. Meñutim, eksplanandum nije nužna istina, a to nisu

niti pretpostavke objašnjenja. Pretpostavke su iskazi koji su najvjerojatnije zasnovani na

iskustvenom ili eksperimentalnom svjedočanstvu.

10 U sljedećem poglavlju se detaljnije pojašnjavaju eklasplanandum i eksplanans i to na primjerima vezanim uz Hempelov model objašnjenja zakonom pokrića. 11 Primjer preuzet iz knjige Nagel, E., 1974, Struktura nauke – Problemi logike naučnog objašnjenja, Nolit, Beograd, str. 14

18

3.1.2. Primjer općenite i univerzalne veze meñu dogañajima

Postavlja se pitanje: ''Zašto led pliva po vodi?''12.

Slika 2. Led pliva na vodi

Izvor: http://www.kako.hr/clanak/kako-led-pliva-2308.html

Ova činjenica se objašnjava tako što se izvodi kao logička posljedica drugih zakona:

• zakona da je gustoća leda manja od gustoće vode,

• Arhimedovog zakona da tekućina istiskuje tijelo koje je u nju zartonjeno silom

jednakom težini istisnute tekućine,

• i drugim zakonima pod kojima tijela ostaju u ravnoteži kada na njih djeluju sile.

Eksplanandum u ovom primjeru predstavlja univerzalni zakon koji tvrdi stalnu vezu

izmeñu izvjesnih fizičkih osobina. Dakle, pretpostavke objašnjenja su iskazi koji tvrde

univerzalni zakon.

3.1.3. Primjer statističke pravilnosti dogañaja

Postavlja se pitanje: ''Zašto je u potomstvu hibridnog graška koji se dobije križanjem

glatkih i naboranih roditelja približno tri četvrtine graška uvijek glatko, dok je preostala

četvrtina naborana?''13.

12 Primjer preuzet iz knjige Nagel, E., 1974, Struktura nauke – Problemi logike naučnog objašnjenja, Nolit, Beograd, str. 15 13 Primjer preuzet iz knjige Nagel, E., 1974, Struktura nauke – Problemi logike naučnog objašnjenja, Nolit, Beograd, str. 15

19

Slika 3. Hibridni grašak – Mendelova teorija nasljeñivanja

Izvor: http://e-skola.biol.pmf.unizg.hr/odgovori/odgovor366.htm

Iz općih pravila Mendelove teorije nasljeñivanja i drugih pretpostavki o genetičkom

sastavu graška duducira se objašnjenje eksplananduma. Činjenica koja se u ovom

slučaju objašnjava predstavlja statističku pravilnost. Kada bi se pretpostavke

objašnjenja pažljivo izložile, postalo bi očigledno da neke od njih takoñer imaju

statistički smisao budući da odreñuju vjerojatnost sa kojom grašak roditelj prenosi

determinante datih genetičkih osobina na svoje potomstvo. Ovaj primjer prikazuje

deduktivnu strukturu objašnjenja koje meñu svojim premisama sadrži teoretske

pretpostavke.

Na temelju svega navedenog, u ovom dijelu rada, može se zaključiti da znanstveno

objašnjenje osigurava razumijevanje odreñene pojave i kao takvo otkriva zakonitosti i

mehanizme na kojima počiva. Objašnjenje tada odgovara na pitanje zašto se nešto

dogodilo. Zakonitost koja najbolje od svega predočava kada je uspješno obavljeno

znanstveno istraživanje i kada je meñu varijablama utvrñena veza koja predstavlja

znanstveno objašnjenje tada glasi (Smokrović, str. 17):

• varijabla x utječe na varijablu y, kada je utvrñeno da uvijek kod pojavljivanja

x dolazi do pojavljivanja y te kada je utvrñen način na koji pojavljivanje x

izaziva pojavljivanje y.

20

Eksplanandum odnosno dogañaj koji traži objašnjenje može biti neki pojedinačni

dogañaj, neka općenita i univerzalna veza meñu dogañajima ili neka statistička

pravilnost. Svi primjeri koji su prethodno navedeni objašnjeni su na deduktivno-

nomološkom modelu objašnjenja. Struktura ovog modela detaljno je razrañena u

poglavlju koje slijedi, a radi se o Hempelovom modelu objašnjenja zakonom pokrića.

3.2. Hempelov model objašnjenja zakonom pokrića

Hempelov model objašnjenja sadrži (Nagel, 1974:XIII):

1) deduktivno-nomološko objašnjenje koje nam kaže zašto se eksplanandum morao

dogoditi i

2) objašnjenje po vjerojatnosti ili induktivno objašnjenje koje nam kaže zašto se

eksplanandum trebao očekivati.

Hempel je primjetio da znanstvena otkrića obično daju odgovor na ono što je nazivao

upitnim rečenicama koje sadrže upitnu riječ – zašto – i koje zahtijevaju objašnjenje. To

su pitanja kao što su: ''Zašto Zemlja nije savršeno okrugla?'', ''Zašto žene žive duže od

muškaraca?'' i tome slično. Sva ova pitanja zahtijevaju objašnjenje.

Dati znanstveno objašnjenje znači dati zadovoljavajući odgovor na upitnu rečenicu za

ono za što ona zahtijeva objašnjenje. Ukoliko bi bilo moguće utvrditi suštinske osobine

koje takav odgovor mora imati, spoznalo bi se što je to znanstveno objašnjenje (Okasha,

2004:46).

Hempelov model znanstvenog objašnjenja ima logičku strukturu argumenta odnosno on

ima skup pretpostavki iz kojih slijedi zaključak. Zaključak tvrdi da se fenomen koji je

potrebno objasniti uistinu dogodio, a pretpostavke kažu zašto je zaključak ispravan.

Ovaj fenomen Okasha (2004, str. 46) prikazuje na primjeru ''Zašto se šećer otapa u

vodi?''. Dakle, ovo je upitna rečenica koja zahtijeva objašnjenje.

21

Slika 4. Zašto se šećer otapa u vodi?

Izvor: http://neurosciencestuff.tumblr.com/post/35512592315/sugar-boosts-self-control-

to-boost-self-control

Kako bi se došlo do odgovora na ovo pitanje, Hempel tvrdi da se mora dati argument

čiji je zaključak da se šećer rastapa u vodi i čije pretpostavke govore zbog čega je taj

zaključak točan. Zadatak iskazivanja prikaza znanstvenog objašnjenja tada postaje

zadatakom preciznog opisa odnosa koji mora postojati izmeñu skupa pretpostavki i

zaključka, da bi se na skup pretpostavki moglo računati kao na objašnjenje zaključka.

Ovo je problem kojeg je uspostavio Hempel.

Hempel je na ovaj problem odgovorio trojako (Okasha, 2004:47):

1) pretpostavke bi trebale podrazumijevati zaključak tj. argument treba biti deduktivan,

2) sve pretpostavke bi trebale biti točne i

3) pretpostavke bi se trebale sastojati od najmanje jednog općeg zakona.

Opći zakoni su tvrdnje kao što su "svi metali provode elektricitet" ili ''sve biljke sadrže

klorofil'', a one su suprotstavljene posebnim činjenicama poput ''ovaj komad metala

provodi elektricitet'' i "biljka na mom stolu sadrži klorofil". Opći zakoni ponekad se

nazivaju zakonima prirode. Hempel je dozvoljavao da se znanstveno objašnjenje može

odnositi na posebne činjenice kao i na opće zakone, ali je smatrao da je najmanje jedan

opći zakon uvijek suštinski.

22

Dakle, objasniti jedan fenomen prema ovoj koncepciji znači prikazati da njegovo

dogañanje deduktivno proizilazi iz općeg zakona, možda dopunjenog drugim zakonima

i/ili posebnim činjenicama, pri čemu svi oni moraju biti točni.

Kao primjer Hempelovog modela (Okasha, 2004, str. 47) nastoji se objasniti i dati

odgovor na pitanje: ''Zašto je uvenula biljka na stolu?''.

Slika 5. Uvenula biljka na stolu

Izvor: http://mcdermotchurch.blogspot.com/2010/07/fresh-look-at-prayer.html

Mogla bi se ponuditi slijedeća objašnjenja:

• zbog manjka svjetla u radnoj sobi, sunčeva svjetlost nije dopirala do biljke,

• sunčeva svjetlost je neophodna za fotosintezu biljaka,

• bez fotosinteze biljka ne može proizvesti ugljikohidrate koji su joj potrebni da bi

preživjela,

• stoga je biljka uvenula.

Uvenuće biljke u ovom slučaju objašnjava se putem dedukcije iz dva istinita zakona i

iz jedne posebne činjenice:

• sunčeva svjetlost je neophodna za fotosintezu – zakon,

• fotosinteza je neophodna za preživljavanje – zakon,

• biljka nije imala sunčevu svjetlost – posebna činjenica.

Zbog istinitosti ova dva zakona i posebne činjenice, biljka je morala uvenuti: stoga

zakoni čine dobro objašnjenje posebne činjenice.

23

U nastavku je prikazan shematski prikaz Hempelovog modela objašnjenja.

Shema 1. Hempelov model objašnjenja

Izvor: Izrada studenta

Fenomen koji je potrebno objasniti naziva se eksplanandum, a opći zakoni i posebne

činjenice koje objašnjavaju nazivaju se eksplanans. Eksplanandum sam po sebi mora

biti posebna činjenica ili opći zakon (Okasha, 2004:48). U prethodnom primjeru, on je

bio posebna činjenica – uvenuće biljke. Meñutim, ponekad su stvari koje se žele

objasniti opće. Na primjer, ako se želi objasniti zašto izlaganje suncu uzrokuje rak kože.

Ovo je opći zakon, a ne posebna činjenica. Da bi se objasnio, mora se deducirati iz još

fundamentalnijih zakona – najvjerovatnije iz zakona o utjecaju radijacije na stanice

kože, kombinirane s posebnim činjenicama koje govore o količini radijacije u sunčevoj

svjetlosti. Dakle, struktura znanstvenog objašnjenja je u biti ista, dok je eksplanandum

odnosno ono što se pokušava objasniti, poseban ili opći.

Iz svega navedenog jasno je zašto se Hempelov model naziva model objašnjenja

zakonom pokrića. U skladu s ovim modelom, bit objašnjenja leži u dokazu da je

fenomen koji se treba objasniti pokriven općim zakonom prirode.

Kao primjer Hempelovog modela u društvenim znanostima, primjerice u ekonomiji,

pokušava se dati odgovor na pitanje: ''Zašto dodatna kuglica sladoleda ne donosi

jednako zadovoljstvo kao i prva?''.

Hempelov model objašnjenja

(1) Opći zakoni

(2) Posebne činjenice

(3) Fenomen koji je potrebno objasniti

Iz (1) i (2) slijedi (3)

24

Opći zakon opadajuće granične korisnosti kaže da granična korisnost dobra opada dok

se količina potrošenog dobra povećava pa zato dodatna kuglica sladoleda ne donosi

jednako zadovoljstvo kao i prva (Wikipedia, 2011).

Ekonomisti objašnjavaju potražnju potrošača pojmom ukupne korisnosti i zakonom

opadajuće granične korisnosti. Korisnost predstavlja količinu korisnosti ili zadovoljstva

koje potrošač dobija uživajući neki proizvod. Dodano zadovoljstvo koje je prisutno od

potrošnje dodane jedinice dobra naziva se graničnom korisnosti, gdje granični označava

dodatni (Wikipedia, 2011).

Dakle, zakon opadajuće granične korisnosti navodi da se granična korisnost posljednje

jedinice potrošenog proizvoda smanjuje u mjeri u kojoj se povećava njegova količina pa

potrošači raspodjeljuju svoje ograničene dohotke tako da postignu najveće zadovoljstvo

ili korisnost. Da bi maksimirao korisnost, potrošač mora izjednačiti granične korisnosti

posljednje kune potrošene za bilo koje dobro.

3.3. Odstupanja od Hempelovog modela

Znanstvena objašnjenja se vrlo često uklapaju u Hempelov model (Okasha, 2004), no

postoje i iznimke koje od toga odstupaju, a to znači da kontra-primjeri ukazuju na

činjenicu da je Hempelov model suviše liberalan. Prije nego što se pojasne iznimke na

sljedećm primjeru je prikazano idealno uklapanje znanstvenog objašnjenja u Hempelov

model.

Primjer idelanog uklapanja znanstvenog objašnjenja u Hempelov model je Newtonovo

objašnjenje zašto se planete kreću u elipsama oko Sunca. Newton je ovo objašnjenje

deducirao iz zakona o univerzalnoj gravitaciji, zajedno s nekoliko manje značajnih

dodatnih pretpostavki. U ovom slučaju se jedan fenomen objašnjava dokazivanjem da

se on mora dogoditi na dani način, zbog zakona prirode i pojedinih dodatnih činjenica.

25

Dva najpoznatija slučaja kada se znanstvena objašnjenja ne uklapaju u Hempelov model

su: problem simetrije i problem irelevantnosti.

Prije nego što se na konkretnim primjerima prikažu ova dva problema na jednostavnom

primjeru objašnjava se zašto se sva znanstvena objašnjenja ne mogu savršeno uklapati u

Hempelov model.

Na primjer (Okasha, 2004, str. 49), ako se nekoga upita: ''Zbog čega je neki velegrad

uvijek obavijen smogom?'', vjerovatno bi se dobio ovaj odgovor: ''Zbog zagañenja

izazvanog ispušnim plinovima automobila.''. To je savršeno prihvatljivo znanstveno

objašnjenje iako ne obuhvaća spominjanje bilo kojeg zakona. Meñutim, Hempel tvrdi

da bi se došlo i do zakona, ukoliko bi se objašnjenje detaljno pojasnilo.

Vjerovatno postoji zakon koji bi bio formuliran otprilike ovako: "Ako se u Zemljinoj

atmosferi oslobaña ugljikov-monoksid u dovoljnim koncentracijama, formirati će se

oblaci smoga.". Detaljno objašnjenje razloga zbog kojeg se neki velegrad kupa u smogu,

navodilo bi taj zakon, zajedno sa činjenicom da ispušni plinovi automobila sadrže

ugljikov-monoksid, a zna se da velegrad ima mnogo automobila. U praksi se ne bi

tražilo tako detaljno objašnjenje osim ako se ne nastoji biti izuzetno preciznan.

Meñutim, da se to učinilo, objašnjenje bi prilično dobro odgovaralo modelu zakona

pokrića.

Na prethodno navedenom primjeru može se zaključiti da je Hempel na temelju ovog

modela došao do zanimljive filozofske posljedice o odnosu objašnjenja i predviñanja.

Hempel tvrdi da se svaki put kada se daje objašnjenje odreñenog fenomena u skladu sa

zakonom pokrića, zakoni i posebne činjenice koje se navode omogućavaju da se

predvidi pojava fenomena i u slučaju da on nije otprije poznat.

Dakle, prema Hempelu, svako znanstveno objašnjenje je potencijalno predviñanje, a

ono može poslužiti da predvidi fenomen o kojem se govori, i u slučaju da on nije već

poznat. Vrijedi i obrnuto, svako pouzdano predviñanje je potencijalno objašnjenje. To

ilustrira primjer u nastavku (Okasha, 2004:50).

26

Znanstvenici su na osnovu informacija o uništenju staništa predvidjeli da će planinske

gorile izumrijeti do 2010. godine. Pretpostavlja se da će se dokazati da su bili u pravu.

Prema Hempelu, informacije koje su koristili da predvide izumiranje gorila prije no što

je do njega došlo, koristit će da objasne tu istu činjenicu nakon što se ona dogodi.

Objašnjenje i predviñanje strukturno su simetrični.

Kao što je prethodno rečeno model zakona pokrića prilično dobro opisuje strukturu

brojnih trenutačno važećih znanstvenih objašnjenja. Meñutim, vrlo često se model

suočava s raznim primjerima koji odstupaju od pravila. Ovi kontra-primjeri svrstavaju

se u dvije grupe (Okasha, 2004:50).

S jedne strane, postoje slučajevi istinskih znanstvenih objašnjenja koji se ne uklapaju u

model zakona pokrića, čak ni približno. Takvi slučajevi ukazuju da je Hempelov model

suviše strog.

S druge strane, postoje takvi slučajevi koji se uklapaju u model zakona pokrića, ali se

intuitivno ne smatraju istinskim znanstvenim objašnjenjem. Takvi slučajevi ukazuju da

je Hempelov model suviše liberalan – on dozvoljava ono što bi trebalo biti isključeno.

U nastavku rada prikazuju se upravo kontra-primjeri koji ukazuju na činjenicu da je

Hempelov model suviše liberalan.

3.3.1. Problem simetrije

Problem simetrije u nastavku izražava iskaz da je objašnjenje asimetrična relacija, a što

to točno znači najbolje od svega prikazuje primjer u nastvaku14.

Postavlja se pretpostavka:

Osoba leži na plaži, sunčan je dan i primjećuje da koplje zastave na pijesak baca sjenu

dugu 20 metara. Postavlja se pitanje: ''Zašto je sjena duga 20 metara?''.

14 Primjer preuzet iz knjige Okasha, S., 2004, Filozofija nauke, TKD Šahinpašić, Sarajevo, str. 51

27

Slika 6. Koplje zastave na pijesak

Izvor: Okasha, S., Filozofija nauke, 2004. TKD Šahinpašić, Sarajevo, str. 52.

Dakle, ovo je upitna rečenica koja zadrži upitnu riječ zašto i ona kao takva zahtijeva

objašnjenje. Kao prihvatljiv odgovor na ovo pitanje to bi se moglo objasniti na ovaj

način: ''Svjetlosne zrake Sunca dotiču koplje zastave koje je visoko točno 15 metara.

Kut elevacije Sunca je 37°. Budući da sunčeva svjetlost putuje pravolinijski,

jednostavna trigonometrijska funkcija (tg 37° = 15 / 20) govori da će koplje zastave

bacati sjenu dugu 20 metara". Sada se postavlja pitanje, kako se ovako savršeno valjano

znanstveno objašnjenje uklapa u model zakona pokrića u skladu sa Hemepolovom

shemom. To bi izgledalo ovako:

Shema 2. Hempelova shema na primjeru koplja zastave

Izvor: Izrada studenta

Hempelov model objašnjenja

(1) OPĆI ZAKONI

Svjetlost putuje pravolinijski

Zakoni trigonometrije

(2) POSEBNE ČINJENICE

Kut evalacije sunca je 37°

Koplje zastave visoko je 15 metara

(3) FENOMEN KOJI JE POTREBNO OBJASNITI

Sjena je duga 20 m.

28

Dužina sjene deducirana je na temelju visine koplja zastave i kuta elevacije Sunca,

zajedno sa optičkim zakonom prema kojemu sunčeve zrake putuju pravolinijski i po

zakonima trigonometrije. Budući da su svi navedeni zakoni točni i budući da je koplje

zastave uistinu visoko 15 metara, odgovor precizno zadovoljava Hempelove zahtijeve.

Sve dosad navedeno savršeno zadovoljava Hemepelov model pokrića, no ipak

pojavljuje se problem. Ako se zamijeni eksplanandum – da je sjena 20 duga metara, sa

posebnom činjenicom da je koplje zastave visoko 15 metara. Rezultat je slijedeći:

Shema 3. Hempelova shema na primjeru koplja zastave (zamjena eksplananduma i

posebne činjenice)

Izvor: Izrada studenta

Uistinu, i ovo je objašnjenje jasno usklañeno sa modelom zakona pokrića. Visina koplja

zastave deducirana je na osnovu dužine sjene koju baca i kuta elevacije Sunca, zajedno

sa optičkim zakonom da svjetlost putuje pravolinijski i po zakonima trigonometrije.

Meñutim, izgleda veoma čudno to smatrati objašnjenjem razloga da je koplje zastave

visoko 15 metara. Istinsko objašnjenje zbog čega je koplje zastave visoko 15 metara je

najvjerovatnije to da ga je stolar takvim napravio namjerno – a to nije povezano sa

dužinom sjene koju stvara.

Hempelov model objašnjenja

(1) OPĆI ZAKONI

Svjetlost putuje pravolinijski

Zakoni trigonometrije

(2) POSEBNE ČINJENICE

Kut evalacije sunca je 37°

Sjena je duga 20 metara

(3) FENOMEN KOJI JE POTREBNO OBJASNITI

Koplje zastave dugo je 15 metara

29

Dakle, Hempelov model je suviše liberalan: on dozvoljava da se nešto što očigledno

nije znanstveno objašnjenje smatra takvim. Visina koplja zastave objašnjava dužinu

sjene, u skladu sa relevantnim zakonima i dodatnim činjenicama, ali ne i obrnuto. To se

može pojasniti ovako (Okasha, 2004:53):

• ukoliko x objašnjava y, u skladu sa relevantnim zakonima i dodatnim

činjenicama, tada neće biti točno da y objašnjava x, ako se uzmu u obzir isti

zakoni i činjenice.

To se ponekad izražava iskazom objašnjenje je asimetrična relacija.

Hempelov model zakona pokrića ne poštuje ovu asimetriju, jer kao što se može

deducirati dužina sjene na osnovu visine koplja zastave, uzimajući u obzir zakone i

dodatne činjenice, tako se može deducirati i visina koplja zastave na osnovu dužine

sjene. Drugim riječima, model zakona pokrića implicira da bi objašnjenje trebalo biti u

simetričnoj relaciji, meñutim, ono je u asimetričnoj relaciji. Dakle, Hempelov model

nije u punoj mjeri uspio obuhvatiti ono što bi trebalo biti znanstveno objašnjenje

(Okasha, 2004:53).

3.3.2. Problem irelevantnosti

Valjano objašnjenje fenomena treba sadržavati informaciju koja je relevantna za pojavu

fenomena (Okasha, 2004:55). Da Hempelov model ne poštuje uvijek tu bitnu osobinu

koncepta objašnjenja najbolje prikazuje primjer u nastavku15.

Pretpostavlja se da se dijete nalazi u bolnici, u sobi punoj trudnica. Dijete primjećuje da

jedna osoba u sobi – čovjek pod imenom John – nije u drugom stanju, i pita liječnika

zbog čega je to tako odnosno pita ''Zašto John nije u drugom stanju?''.

Primjer odgovora lječnika:

''John je redovno uzimao kontracepcijske pilule u posljednjih nekoliko godina. Ljudi

koji uzimaju kontracepcijske pilule nikada ne ostaju u drugom stanju. Stoga, John nije

zatrudnio.''

15 Primjer preuzet iz knjige Okasha, S., 2004, Filozofija nauke, TKD Šahinpašić, Sarajevo, str. 54

30

Pretpostavlja se da je istina to što je kazao liječnik – John je mentalno bolestan i uistinu

uzima kontracepcijske pilule, za koje vjeruje da mu pomažu. Čak iako je to tako,

liječnikov odgovor djetetu, sasvim jasno, nije od prevelike pomoći. Točno objašnjenje

razloga zbog kojeg John nije ostao u drugom stanju, očigledno, leži u činjenici da je on

muškarac, a muškarci ne mogu ostati u drugom stanju.

Uistinu, objašnjenje koje je liječnik dao djetetu savršeno se uklapa u model zakona

pokrića. Liječnik deducira fenomen koji je potrebno objasniti – a to je da John nije u

drugom stanju – iz općeg zakona da ljudi koji uzimaju kontracepcijske pilule ne ostaju u

drugom stanju, i posebne činjenice da je John uzimao kontracepcijske pilule. Zbog toga

što su i opći zakon i posebna činjenica točne, i stoga što one uistinu podrazumijevaju

eksplanandum, u skladu sa modelom zakona pokrića, liječnik je dao savršeno adekvatno

objašnjenje zbog čega John nije u drugom stanju. Meñutim, liječnik naravno nije dao

adekvatno objašnjenje.

Dakle, model zakona pokrića, ponovno, suviše dopušta: dozvoljava da se nešto smatra

znanstvenim objašnjenjem, iako se intuitivno zna da to nije znanstveno objašnjeno.

3.4. Objašnjenje i kauzalnost

Iz svih prethodno vidljivih primjera vidljivo je da se model zakona pokrića suočava s

raznim problemima pa je jasno da se zbog toga traže alternativni načini za

razumijevanje znanstvenog objašnjenja. Jedan od mogućih načina za razumijevanje

znanstvenog objašnjenja vezan je uz koncept kauzalnosti.

Okasha (2004, str. 55) navodi da je ovaj koncept uistinu privlačna sugestija jer u

mnogim slučajevima objasniti neki fenomen uistinu znači kazati šta ga je uzrokovalo.

Koncept je vidljiv na primjeru:

Ukoliko istražitelj nastoji objasniti avionsku nesreću, on očigledno traži njezin uzrok.

31

Istina je da se izmeñu pitanja ''Zbog čega se avion srušio?'' i "Što je bio uzrok pada

aviona?'' praktično može staviti znak jednakosti. Dakle, veza izmeñu koncepta

objašnjenja i kauzalnosti prilično je bliska.

Mnogi filozofi su napustili koncept objašnjenja zakonom pokrića i to u korist koncepta

objašnjenja zasnovanog na kauzalnosti. Osnovna ideja koju zagovara koncept zasnovan

na kauzalnosti jest da (Okasha, 2004:55):

• objasniti neki fenomen jednostavno znači kazati što ga je uzrokovalo.

Primjerice, postavlja se pitanje zašto studentica Sanja ne može kupiti automobil Ferrari

250 Testa Rossa odnosno postavlja se pitanje što uzrokuje činjenicu da Sanja ne može

kupiti automobil marke Ferrari. Veza izmeñu objašnjenja i kauzalnosti i ovdje je

poprilično bliska. Ovdje se konkretno radi o zakonu oskudnosti, jer većina stvari koje

ljudi žele dostupna je samo u ograničenoj ponudi (izuzetak su besplatna dobra)16. Stoga

su dobra općenito oskudna i na neki se način moraju racionalizirati, pomoću cijena ili

nekih drugih sredstava.

U svakom društvu trajno vlada i djeluje zakon oskudnosti, a on govori o rijetkosti

prirodnih resursa i onoga što ljudi sami proizvode u odnosu na ljudske potrebe, želje,

potražnju i mogućnosti proizvodnje. Svi ekonomski problemi (neuspjesi) i ekonomska

rješenja (uspjesi) proizlaze iz te osnovne životne činjenice. Zbog oskudnosti svi moraju

učiti kako se u oskudnosti najbolje snalaziti, kako rijetka dobra racionalno i štedljivo

koristiti i čuvati, te kako osigurati njihovo obnavljanje i, eventualno, povećavanje.

Tome pojedince i društvo, izmeñu ostalog, podučavaju politička ekonomija, ekonomika

i ekonomska politika. Za razliku od slobodnih dobara, tj. besplatnih i prirodnih dobra

čija je ponuda dovoljna, ekonomska dobra su proizvodi, dobra i usluge koje čovjek

stvara svojim radom i kojih ima u ograničenim količinama, a takve količine su najčešće

nedovoljne. Stoga ih, kao što je kazano, treba štedljivo i racionalno koristiti kako se

proizvedeno ne bi rasipalo i uništavalo. Racionalizacija korištenja ekonomskih dobara

provodi se na dva osnovna načina: (1) cijenama (što je proizvod rijeñi tim je skuplji) i

(2) pravnim propisima (npr. zabranjuje se prekomjerna sječa) (Škare, 2013).

16 Proizvedena je svega nekolicina takvih Ferrari automobila.

32

Sva dobra su ekonomska dobra jer su oskudna, odnosno potražnja za njima je veća od

ponude. Dobra su oskudna zato što nema dovoljno resursa da se proizvedu sva dobra

koja ljudi žele trošiti. U ovom primjeru, jasno je da studentica Sanja ne može kupiti

automobil Ferrari 250 Testa Rossa iz razloga jer je racionalizacijom korištenja

ekonomskih dobara odnosno cijenom, uspostavljena visoka cijena ovog automobila. To

je cijena koju Sanja, kao studentica, nikako nije u mogućnosti platiti.

Postoje i neki slučajevi kada nije velika razlika izmeñu zakona pokrića i kauzalnih

razmatranja. Razlika je zanemariva jer deducirati pojavu fenomena iz općeg zakona

često je samo odreñivanje njegovog uzroka.

Primjer Newtonovog objašnjenja eliptičnosti planetarnih orbita pojašnjava ovaj slučaj.

Kaže se da se to objašnjenje uklapa u model zakona pokrića – jer je Newton oblik

planetarnih orbita deducirao iz njegovog zakona gravitacije, i iz nekoliko dodatnih

činjenica. Meñutim, Newtonovo objašnjenje je takoñer bilo kauzalno, jer su eliptične

planetarne orbite uzrokovane gravitacijskom privlačnošću izmeñu planeta i Sunca.

Uistinu, ovaj slučaj prepostavlja iznimno malu razliku izmeñu zakona pokrića i

kauzalnih razmatranja, no ipak zakon pokrića i navoñenje uzroka nisu uvijek u

potpunosti ekvivalentni. Primjerom u nastavku nastoji se pojasniti na koji način model

kauzalnosti riješava probleme s kojima se suočava model zakona pokrića17.

Zbog čega intuicija kazuje da visina koplja zastave objašnjava dužinu sjene, u skladu sa

danim zakonima, ali ne i obrnuto? Vjerojatno, stoga što visina koplja zastave od 15

metara predstavlja uzrok sjene koja je duga 20 metara, meñutim sjena duga 20 metara

nije uzrok koplju zastave koje je visoko 15 metara. Dakle, za razliku od modela zakona

pokrića, kauzalno razmatranje objašnjenja daje ispravan odgovor u slučaju koplja

zastave – ono poštuje intuiciju u smislu da se ne može objasniti visina koplja zastave

ukazujući na dužinu sjene koju ono baca.

17 Radi se o probemu koji nastaje kod objašnjenja duljine koplja na kojem je zastava.

33

Suština problema sa kopljem zastave je da zakon modela pokrića ne može obuhvatiti

činjenicu da je objašnjenje asimetrična relacija (Okasha, 2004:56). I kauzalnost je,

takoñer, očigledno asimetrična relacija: ukoliko je x uzrokom y, tada y nije uzrokom x.

Stoga je poprilično uvjerljivo sugerirati da asimetrija objašnjenja vodi porijeklo od

asimetrije kauzalnosti. Ukoliko objasniti jedan fenomen znači kazati šta ga je

uzrokovalo, tada bi, pošto je kauzalnost asimetrična, trebalo očekivati da i objašnjenje

bude asimetrično – kakvo ono i jest. Model zakona pokrića suprotstavljen je problemu

koplja zastave upravo stoga što pokušava analizirati koncept znanstvenog objašnjenja ne

uzimajući u obzir kauzalnost.

Hempel nije poštovao blisku vezu izmeñu kauzalnosti i objašnjenja i to upravo iz

razloga jer se odlučio za filozofsku doktrinu poznatu kao empirizam18.

18 Empiristi su tradicionalno izuzetno sumnjičavi prema konceptu kauzalnosti.

34

4. METODOLOŠKI PROBLEMI DRUŠTVENIH ZNANOSTI TE

OBJAŠNJENJE I RAZUMIJEVANJE U DRUŠTVENIM ZNANOSTIMA

U ovom dijelu rada prikazani su neki najčešći metodološki problemi koji se susreću u

društvenim znanostima, a to su problemi vezani uz kontrolirani eksperiment, kulturni

relativizam i društvene zakone, valjanost zaključka i subjektivnu prirodu predmeta. Na

kraju rada je zaključno prikazano kako izgleda objašnjenje u društvenim znanostima.

4.1. Metodološki problemi društvenih znanosti

Ljudsko društvo, ljudsko ponašanje i društvene pojave proučavaju se jednako dugo

koliko i istraživanje fizičkih i bioloških pojava. Unatoč toj činjenici, ni u jednom

području istraživanja društva nije izgrañen sustav općih znanja koji bi se mogao

usporediti s izvanrednim teorijama u prirodnim znanostima, a to se odnosi na opseg

objašnjivačke moći te sposobnost preciznog i pouzdanog predviñanja. Iznimno je teško

doći do jedne empirijski potvrñene teorije koja je u stanju pomoću jednog jedinog skupa

integriranih postupaka objasniti najrazličitije društvene pojave (Nagel, 1974:398). Ne

samo da je teško sustavno objasniti najrazličitije društvene pojave, teško je uspostaviti

isto i za sasvim ograničena područja društvenih pojava. Kada se pristupilo izgrañivanju

takvih teorijskih pristupa u ekonomiji njihova empirijska vrijednost smatrana je još

uvijek neriješenim pitanjem.

4.1.1. Kontrolirani eksperiment

Glavni cilj teorijskih i društvenih znanosti je utvrditi opće zakone koji mogu poslužiti

kao instrumenti sustavnog objašnjenja i pouzdanog predviñanja. Ovakav cilj je iznimno

teško postići, pa danas postoji relativno malo pouzdanih zakona u ovim disciplinama.

Najčešći izvor poteškoća je upravo mala mogućnost za izvoñenje kontroliranog

eksperimenta u proučavanju društva i društvenih pojava (Nagel, 1974).

35

Kod kontroliranog eksperimenta izvoditelj može proizvoljno baratati pojedinim

odlikama neke situacije, može mijenjati neke situacije te razmatrati promjene i otkrivati

zavisnosti. Kod društvenih znanosti nastaje problem jer se eksperiment u ovom strogom

smislu rijetko može izvesti. Kontrolirani eksperiment u društvenim znanostima nailazi

na mnoge značajne probleme, a pitanje koje se najčešće nameće jest: ''Jeli kontrolirano

eksperimentiranje sine qua non19 dolaženja do potvrñenog činjeničnog znanja, a

naročito za utvrñivanje općih zakona?'' (Nagel, 1974:401).

Istina je da istraživanja u kojima se mogu uvesti kontrolirani eksperimenti imaju

poznate i neosporne prednosti. Meñutim, kod npr. astronomije, koja nije

eksperimentalna znanost, razvijeni su sveobuhvatni sustavi objašnjavanja i utvrñeni su

dobro zasnovani opći zakoni bez obzira na odsustvo kontroliranog eksperimentiranja.

To znači da mnoge znanosti doprinose unaprijeñenju općeg znanja i da istodobno

formiraju opće zakone usprkos strogo ograničenim mogućnostima izvoñenja

kontroliranih eksperimenata.

Svaka grana istraživanja koja nastoji doći do pouzdanih općih zakona o empirijskim

činjenicama, a koja pri tome ne može koristiti kontrolirano eksperimentiranje, mora

koristiti kontrolirano istraživanje. Kontrolirano istraživanje se sastoji u svjesnom

nastojanju da se razdvoje prilike u kojima se pojava manifestira uniformno od prilika

kada se pojava manifestira u nekim, ali ne i u drugim slučajevima. Zatim se ispituju

izvjesni faktori koji se u tim prilikama javljaju kako bi se utvrdilo dali su promjene ovih

faktora povezane s razlikama koje se javljaju u samoj pojavi (Nagel, 1974).

Glavne forme u kojima se empirijsko proučavanje javlja u društvenim znanostima su:

1) Laboratorijski eksperiment koji je u biti sličan laboratorijskim eksperimentima u

prirodnim znanostim. Sastoji se u konstruiranju umjetne situacije koja po izvjesnim

crtama liči na ''realne'' situacije u društvenom životu pri čemu neke varijable za koje

se pretpostavlja da u relevantne za nastanak neke društvene pojave mogu se

kontrolirati u laboratorijskoj situaciji dok se druge relevantne varijable mogu bar

približno održavati kao konstante.

19 Sine qua non – nešto bez čega se ne može.

36

2) Eksperiment s poljem se javlja u kada eksperimentu neka ''prirodna'' zajednica

predstavlja eksperimentalni subjekt u kojem se mogu kontrolirati izvjesne varijable,

tako da se u ponovljenom broju pokušaja može utvrditi dali promjene tih varijabli

izazivaju odreñene razlike u nekoj društvenoj pojavi (Nagel, 1974).

Cilj kontroliranog istraživanja je utvrditi dali postoji neki dogañaj, skup dogañaja ili

kompleks osobina koji je kauzalno povezan s nastankom izvjesnih društvenih promjena

ili karakteristika u danom društvu, i ako postoji, na koji način (Nagel, 1974).

4.1.2. Kulturni relativizam i društveni zakoni

Druga teškoća koja je prepreka utvrñivanju općih zakona u društvenim znanostima je

kulturno determiniran karakter društvenih pojava. Budući da oblici ljudskog društvenog

ponašanja ne zavise samo od neposrednih prilika koje su izazvale to ponašanje, već i od

utvrñenih kulturnih navika i interpretacija dogañaja koji su sadržani u odgovoru na te

prilike, oblici društvenog ponašanja mijenjati će se u zavisnosti od društva u kome se to

ponašanje javlja i od karaktera njegovih institucija u danom periodu (Nagel, 1974).

To znači da zaključci do kojih se doñe kontroliranim proučavanjem podataka iz uzorka

dobijenog u jednom društvu vjerojatno neće biti ispravni za uzorak dobijen u drugom

društvu. U konačnici, generalizacije u društvenim znanostima imaju strogo ograničen

opseg, ograničen na društvene pojave koje se javljaju u relativno kratkom vremenu i u

okviru institucionalnih odnosa. Ovu činjenicu najbolje pokazuje primjer u nastavku.

Način na koji se natalitet u jednoj zajednici mijenja u zavisnosti od društvenog statusa u

jednom periodu, različit je od načina na koji su ovi faktori povezani u nekoj drugoj

zajednici ili čak u istoj zajednici u drugo vrijeme (Nagel, 1974).

4.1.3. Valjanost zaključka u društvenim znanostima

Kao najteža teškoća s kojom se susreću društvene znanosti navodi se činjenica da ljudi

često mijenjaju svoje uobičajene načine društvenog ponašanja zato što stječu novo

znanje o dogañajima u kojima sudjeluju ili o društvu čiji su članovi (Nagel, 1974).

37

Ipak, najveća teškoća na koju se nailazi u društvenim znanostima tiče se valjanosti

zaključaka do kojih se dolazi u istraživanju društva (Nagel, 1974).

Kada generalizacije o društvenim pojavama i predviñanje budućih društvenih dogañaja

predstavljaju zaključke odreñenih istraživanja, može se dogoditi da zaključci budu

obesnaženi ako su iznijeti pred javnost i ako ljudi, znajući ove zaključke, mijenjaju

način svog ponašanja na čijem se izučavanju ovi zaključci i zasnivaju. Prema tome,

beznadno je tragati za društvenim zakonima koji važe za neodreñenu budućnost jer je

predviñanje društvenog ponašanja nepouzdano (Nagel, 1974).

Razlikuju se dva tipa takvih predviñanja (Nagel, 1974):

1) Samoubilačko predviñanje koje se odnosi na predviñanja koja su dobro zasnovana u

trenutku kada nastaju, pa je otuda najvjerojatnije da će ih budući dogañaji potvrditi,

ali koja se ipak ne ostvaruju zato što su poduzete mjere kao posljedica objavljivanja

tih predviñanja.

2) Proračanstvo koje se samo od sebe ostvaruje koje se odnosi na predviñanja koja su

ustvari lažna u trenutku kada se ta predviñanja izriču, ali koja se ipak pokazuju kao

istinita zbog akcija koje se poduzimaju kao posljedice vjerovanja u ta predviñanja.

Ovakve teškoće, kao što su samoubilačko predviñanje i proračanstvo koje se samo od

sebe ostvaruje, nastaju samo u društvenim znanostima i to zbog navodne ''slobode

ljudske volje''. Upravo je to uzrok da vjerovanja o društvenim zbivanjima mogu dovesti

do krucijalnih promjena u navikama ljudskog ponašanja koje su i same predmet tih

vjerovanja.

4.1.4. Subjektivna priroda predmeta društvenih znanosti

Poznata je tvrdnja da je izuzetno teško, a možda čak i nemoguće doći do objektivno

potvrñenih objašnjenja društvenih pojava i to zato što te pojave imaju bitno subjektivan

ili vrijednosni aspekt (Nagel, 1974).

38

Smatra se da su kategorije deskripcije i objašnjenja u društvenim znanostima radikalno

subjektivne, tako da su ove discipline prinuñene osloniti se na neobjektivne tehnike

istraživanja (Nagel, 1974:422). To bi značilo da svi oni znanstvenici koji proučavaju

društvo moraju predmet svog istraživanja interpretirati na način da se identificiraju u

mašti sa sudionicima društvenog procesa. Oni tada zamišljaju situacije na koje nailaze

kao oni koji u njima sudjeluju i tada konstriuraju modele motivacije u kojima se izvori

djelovanja i prihvaćanja raznih vrijednosti pripisuju tim ljudima (Nagel, 1974).

Znanstvenik koji proučava društvo je i sam sudionik društvenog procesa i zato može u

svjetlosti svog subjektivnog iskustva razumjeti unutarnja značenja društvenih akcija.

Čisto objektivna ili bihevioristička znanost o društvu smatra se uzaludnom nadom, jer

isključiti svaki trag subjektivne interpretacije iz proučavanja društva znači ukloniti iz

tog istraživanja svako razmatranje prave društvene činjenice (Nagel, 1974:422).

4.2. Objašnjenje i razumijevanje u društvenim znanostima

Unatoč svim metodološkim problemima koji se susreću u društvenim znanostima

moguće je pružiti objašnjenje za veliku većinu društvenih pojava. Objašnjenje je

moguće pružiti čak i kada je općenitost predloženih objašnjivačkih pretpostavki mala a

njihov značaj sporan (Nagel, 1974:447).

Sve generalizacije u empirijskom istraživanju izražene su pomoću zdravo-razumskih

distinkcija i imaju usko područje valjane primjene. Kada se uzme za primjer

generalizacija kao što je ''Većina Amerikanaca koja živi na selu pripada nekoj religiznoj

organizaciji.'' govori se o statističkim generalizacijama ili generalizacijama po

vjerojatnosti. Statistički zakoni su prisutni u društvenim znanostima, ali i u nekoliko

fizikalnih i bioloških teorija. Eksperimentalni zakoni su u društvenim znanostima

isključivo statistički (Nagel, 1974:448).

U nastavku se prikazuje kako izgleda struktura objašnjenja statističkih generalizacija

kod društvenih znanosti.

39

Društvene znanosti su uspjele iznimno dobro utvrditi statističke generalizacije, ali ih i

objasniti. Struktura objašnjenja zakona uvijek je deduktivna, pa je za očekivati da je i

formalna struktura objašnjenja statističkih generalizacija u društvenim znanostima

takoñer deduktivna. Za očekivati je i da pretpostavke u takvim objašnjenjima sadrže

statističke pretpostavke. Takva objašnjenja imaju važne raznolike forme u istraživanju

društva (Nagel, 1974:453), a primjer u nastavku kodificira sve važnije tipove

interpretacije koji se ističu prilikom objašnjavanja empirijski utvrñene relacije

statističke zavisnosti.

Primjer empirijskog sociološkog istraživanja:

Istražuje se odsustvo žena zaposlenih u tvornici. Pretpostavlja se da je u uzorku 205

zaposlenih žena, od kojih je 100 udano, a 105 neudano. Iz prve grupe je odsutno 25

žena, a iz druge grupe 10 žena. M je klasa udanih žena, a M* klasa neudanih žena, A

klasa onih koje izostaju s posla i A* onih koje ne izostaju s posla (Nagel, 1974:453).

Tablica 1. Primjer empirijskog istraživanja 1

A A* ukupno

M 25 75 100

M* 10 95 105

ukupno 35 170 205

Izvor: Izrada studenta (na temelju Nagel, 1974, str. 453)

U ovom primjeru su implicitne dvije generalizacije (Nagel, 1974:454):

• U populaciji žena koje rade u tvrtkama relativna učestalost onih koje izostaju s posla

i koje su udane iznosi 25/100 ili 25%

• U populaciji žena koje su zaposlene u tvornici relativna učestalost onih koje izostaju

s posla i koje nisu udane iznosi 10/105 ili 9%

Svaka od ove dvije implikacije ima oblik (Nagel, 1974:454):

• U populaciji K relativna učestalost sa kojom se atribut X javlja u klasi onih koji

imaju atribut Y iznosi fx,y.

40

Budući da je prva relativna učestalost znatno veća od druge izgleda da postoji odreñena

veza izmeñu bračnog stanja žene i izostajanja s posla. Meñutim, vidljivo je da samo

jedan dio udanih žena izostaje s posla i da s posla izostaju i žene koje nisu udane. Time

je jasno da se odsustvo ne treba pripisivati bračnom stanju, već da izostajanje s posla

ovisi od neke treće činjenice (Nagel, 1974).

Uvoñenje treće varijable u primjer:

Činjenica da žene izostaju s posla povezuje se uz činjenicu da žene jedan dio vremena

posvećuju kućnim poslovima. Ako žena za kućne poslove izdvaja 6 sati i više tjedno

prikazuje se kao veliki broj, u protivnom je mali broj. Uzorak se sada analizira uz ovu

treću činjenicu. Dolazi se do sljedećeg (Nagel, 1974:454):

• 76 žena radi veliki broj sati u kući (H), a 120 ne radi (H*). U prvoj grupi od onih

koje su udane (M) 24 izostaju s posla (A), ali 33 ne izostaje (A*), dok kod žena koje

su neudane (M*), 8 izostaje s posla, dok 11 ne izostaje

• U grupi žena koje mali broj sati provode u radu u kući, jedna udana žena izostaje s

posla dok 42 ne izostaju. Od onih žena koje žive same dvije izostaju s posla, dok 84

ne izostaje. Podaci su prikazani u tablici.

Tablica 2. Primjer empirijskog istraživanja 2

H H*

A A* ukupno A A* ukupno

M 24 33 57 M 1 42 43

M* 8 11 19 M* 2 84 86

ukupno 32 44 76 ukupno 3 126 129

Izvor: Izrada studenta (na temelju Nagel, 1974, str. 454)

Na temelju tablice može se zaključiti da je u potpopulaciji H relativna učestalost onih

koje izostaju s posla i koje su udane (24/57 ili 42,11%) jednaka relativnoj učestalosti

onih koje izostaju s posla i koje žive same (8/19 ili 42,11%). U potpopulaciji H*

odgovarajuće relativne učestalosti su takoñer jednake (1/43 isto je što i 2/86) (Nagel,

1974:454).

41

Na temelju navedenog dijela uzorka, u skladu s pretpostavkom, a u okviru čitave

populacije žena koje rade u tvornici zaključuje se da su bračno stanje i izostajanje s

posla statistički nezavisni. Osnovna činjenica koju ovaj primjer pokazuje jest da je

statistička generalizacija o odnosima zavisnosti izmeñu dvije činjenice X i Y objašnjena

time što je pokazano da ukoliko se populacija definira u odnosu na treću činjenicu T,

onda ne postoji značajna statistička relacija izmeñu ove dvije činjenice ni u jednom

dijelu definirane populacije (Nagel, 1974:455).

Nagel zaključuje da objašnjenja statističkih zakona uvijek imaju oblik dedukcija; bar

jedna premisa u takvim objašnjenjima mora imati statistički oblik; stupanj statističke

zavisnosti koji se pretpostavlja bar u jednoj premisi mora biti veći od stupnja zavisnosti

koji se tvrdi u generalizaciji koju nastojimo objasniti (Nagel, 1974:462)

Karakteristični cilj društvenih znanosti je ''razumijevanje'' društvenih pojava na taj način

što će se one objasniti pomoću ''motivacijsko smislenih'' (ili subjektivnih) kategorija

ljudskog iskustva (Nagel, 1974:481). Cilj metodološkog individualizma je deduciranje

iskaza o globalnim društvenim pojavama iz iskaza ''o dispozicijama'', vjerovanjima,

razonodi i meñusobnim odnosima pojedinca (Nagel, 1974:483).

Primjerice, cilj mikroekonomije (teorije o ''marginalnoj korisnosti'') je objasniti

funkcioniranje cjelokupne ekonomije jednog društva, deduciranjem iskaza koji

karakteriziraju to funkcioniranje iz premisa koje se odnose na dispozicije, vjerovanja i

resurse pojedinačnih ekonomskih čimbenika. Ciljevi mikroekonomije su u potpunom

skladu s programom metodološkog individualizma (Nagel, 1974:483).

Meñutim, prema sudu mnogih ekonomista, mikroekonomija ne uspijeva objasniti razne

važne odlike koje često karakteriziraju cjelokupnu ekonomiju jedne nacije (kao što su

rekurentne krize nezaposlenosti) i ne pruža efektivna sredstva kontroliranja toka

globalnih ekonomskih dogañaja (Nagel, 1974:484).

42

5. ZAKLJUČAK

Na temelju cijelog istraživačkog rada potvrñuje se hipoteza navedena u uvodnom dijelu

rada. Znanost daje sustave i pojmovne okvire objašnjenja i njome se dolazi do spoznaje

o svemu što postoji. Čovjek koristi znanost na način da njome razumijeva, objašnjava i

mijenja stvarnost. Unutar filozofsko-epistemološke pozicije empirizma razvio se logički

pozitivizam koji je proizveo kvantitativnu paradigmu pojašnjavanja. Unutar logičkog

pozitivizma, kao najznačajniji predstavnici, pojavili su se Hempel i Nagel, a upravo su

oni bili ti koji su donijeli najznačajnije teorije vezane uz strukturu znanstvenog

objašnjenja.

Cilj znanosti je da formulira valjane, pouzdane, objektivne, precizne i sustavne spoznaje

o svijetu kako bi se njime ovladalo. Jedan od ciljeva u znanstvenim istraživanjima je

znanstveno objasniti neki fenomen, a upravo je to cilj znanosti prema kvantitativnoj

paradigmi. Kao osnovni cilj znanstvenog istraživanja postavlja se dolazak do sustavnih i

pouzdanih objašnjenja nečega što se zna na temelju zdravo-razumskog iskustva.

Uz teorije objašnjenja povezana su dva stajališta o prirodi objašnjenja – mehanicističko

stajalište vezano za Galijea i prirodne znanosti te finalističko stajalište vezano za

Aristotela i društvene znanosti. Prema mehanicističkom stajalištu objašnjenja trebaju

biti uzročna i trebaju omogućiti predviñanja, dok prema finalističkom stajalištu

objašnjenja trebaju omogućiti teleološko razumijevanje činjenica.

Kada objašnjenje otkriva zakonitosti i mehanizme na kojima počiva ono se razmatra kao

objašnjenje u znanstvenom kontekstu. Znanstveno objašnjenje odgovara na pitanje zašto

se neki dogañaj dogodio tako što pronalazi neki prethodni dogañaj koji je izazvao ili

uzrokovao onaj koji je predmet interesa. Kako bi se što bolje razumjeli uvjeti u kojima

se dolazi do znanstvenog objašnjenja prvenstveno treba objasniti pojam eksplanandum,

odnosno dogañaj koji traži objašnjenje. Eksplanandum može biti neki pojedinačni

dogañaj, neka općenita i univerzalna veza meñu dogañajima, ili neka statistička

pravilnost.

43

Najpoznatiji modeli objašnjenja su deduktivno-nomološki model i kauzalno-mehanički

model. Nemoguće je razumjeti deduktivno-nomološki model objašnjenja ukoliko se ne

razumije što predstavlja znanstveni zakon. Znanstveni zakoni predstavljaju tvrdnje koje

govore o odnosima meñu istraživanim pojavama, a to su upravo one tvrdnje koje su

dotada postojale samo kao opće.

Hempelov model znanstvenog objašnjenja ima logičku strukturu argumenta odnosno on

ima skup pretpostavki iz kojih slijedi zaključak. Zaključak tvrdi da se fenomen koji je

potrebno objasniti uistinu dogodio, a pretpostavke kažu zašto je zaključak ispravan.

Kod Hempelovog modela objašnjenja zakonom pokrića postoje dva pojma koja treba

pojasniti, a to su eksplanandum i eksplanans. Fenomen koji je potrebno objasniti naziva

se eksplanandum, a opći zakoni i posebne činjenice koje ga objašnjavaju nazivaju se

eksplanans. Eksplanandum sam po sebi mora biti posebna činjenica ili opći zakon.

Unatoč činjenici da je Hempelov model objašnjenja zakonom pokrića jedan od

najznačajnijih modela objašnjenja, ipak nije uspio u punoj mjeri obuhvatiti ono što bi

trebalo biti znanstveno objašnjenje, a to se odnosi na probleme vezane uz simetriju i

irelevantnost.

Upravo zbog navedenih problema s kojima se susreće Hempelov model objašnjenja

zakonom pokrića razvio se još jedan od mogućih načina za razumijevanje znanstvenog

objašnjenja, a to je onaj vezan uz koncept kauzalnosti. Prema tom modelu, objasniti

neki fenomen jednostavno znači objasniti što ga je uzokovalo.

U prirodnim znanostima je višestruko veći opseg objašnjivačke moći, a veća je i

sposobnost preciznog i pouzdanog predviñanja nego što je to u društvenim znanostima.

U društvenim znanostima još uvijek nije izrañen sustav općih znanja koji bi se makar

približno mogao usporediti s izvanrednim teorijama u prirodnim znanostima, a to je iz

razloga što se društvene znanosti prilikom formiranja objašnjenja susreću s raznim

metodološkim problemima koji su vezani uz kontrolirani eksperiment, kulturni

relativizam i društvene zakone, valjanost zaključka i subjektivnu prirodu predmeta.

44

Unatoč navedenim problemima moguće je pružiti objašnjenje za veliku većinu

društvenih pojava. Formalna struktura objašnjenja statističkih generalizacija u

društvenim znanostima takoñer je deduktivna. To se najbolje može vidjeti na primjeru

objašnjavanja empirijski utvrñene relacije statističke zavisnosti.

45

LITERATURA

KNJIGE

Bošnjak, B., 1983, Grčka filozofija – Od prvih početaka do Aristotela i odabrani

tekstovi filozofa, Filozofska hrestomatija I., 4. izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske,

Zagreb

Filipović, V., 1983, Novija filozofija zapada – I odabrani tekstovi, Filozofska

hrestomatija VIII., 4. izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb

Lelas, S., Vukelja, T., 1996, Filozofija znanosti, Školska knjiga, Zagreb

Milas G., 2009, Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima, 2.

izdanje, Naklada Slap, Zagreb

Nagel E., 1974, Struktura nauke – Problemi logike naučnog objašnjenja, Nolit, Beograd

Okasha, S., 2004, Filozofija nauke, TKD Šahinpašić, Sarajevo

Petrović, G., 1983, Engleska empiristička filozofija – I odabrani tekstovi filozofa,

Filozofska hrestomatija V., 4. izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb

Salitrežić, T., Žugaj, M., 1978, Uvod u znanstvenoistraživački rad, Fakultet organizacije

i informatike Varaždin, Varaždin

Samuelson, Nordhaus, 2007, Ekonomija, 18. izdanje, Mate, Zagreb

46

INTERNET IZVORI

Osobna stranica web autora

Lazić, S., Ambicioznost i radoznalost

https://sites.google.com/site/sreckolazic/edukacija/ambicija-i-radoznalost

(pristupljeno 13.5.2013.)

Službene stranice

Polovina, S.2013, Potražnja i ponašanje potrošača

http://www.h3s.org/.../05.%POTRAŽNJA%2... (pristupljeno 8.6.2013.)

P.R., Efekt smežuranih prstiju prvi put dobio znanstveno objašnjenje, Dnevno.hr

http://www.dnevno.hr/magazin/lifestyle/75405-efekt-smezuranih-prstiju-prvi-put-

dobio-znanstveno-objesnjenje.html (pristupljeno 17.5.2013.)

Rončević, N., Uvod u metodologiju, Filozofski fakultet u Rijeci

http://arhiva.ffri.hr/datoteke/nroncevic/teze_predavanja_01.pdf (pristupljeno 16.5.2013.)

Škare, M., Output i troškovi, Ekonomski fakultet u Puli

http://efpu.hr/mskare/predavanja/poglavlje7/poglavlje7.htm (pristupljeno 6.6.2013.)

Wikipedia, 2011, Teorija granične korisnosti

http://hr.wikipedia.org/wiki/Teorija_grani%C4%8Dne_korisnosti

(pristupljeno 10.6.2013)

Woodward, J., 2009, Scientific Explanation, Stanford Encyclopedia of Philosophy

http://plato.stanford.edu/entries/scientific-explanation/#2 (pristupljeno 18.5.2013.)

OSTALI IZVORI

Smokrović, N., Skripta prof. Smokrovića, 2013. Ekonomski fakultet u Rijeci

47

POPIS GRAFIKONA

Broj Naziv Stranica

1. Struktura znanstvene teorije 8

2. Što sve može biti eksplanandum? 13

POPIS SLIKA

Broj Naziv Stranica

1. Zamagljena čaša vode 17

2. Hibridni grašak – Mendelova teorija nasljeñivanja 18

3. Led pliva na vodi 19

4. Zašto se šećer otapa u vodi? 21

5. Uvenula biljka na stolu 22

6. Koplje zastave na pijesak 27

POPIS SHEMA

Broj Naziv Stranica

1. Hempelov model objašjenja 23

2. Hempelova shema na primjeru koplja zastave 27

3. Hempelova shema na primjeru koplja zastave (zamjena eksplananduma i posebne činjenice)

28

POPIS TABLICA

Broj Naziv Stranica

1. Primjer empirijskog istraživanja 1 39

2. Primjer empirijskog istraživanja 2 40