SUDACA TRGOVAČKIH SUDOVA REPUBLIKE HRVATSKE · 2008-04-14 · SZ – sanacija dužnika u užem smislu, njegova likvidacija mimo pravila o redovnom stečaju te njegov preustroj u

VII. SAVJETOVANJE SUDACA TRGOVAČKIH SUDOVA

REPUBLIKE HRVATSKEZAGREB, 4. i 5. prosinca 2006.

ZBIRKA RADOVA

RADNI MATERIJALSAMO ZA INTERNU UPOTREBU

33

SADRŽAJ

I. STEČAJNO PRAVO

1. ČETVRTA NOVELA STEČAJNOG ZAKONA OD 7. SRPNJA 2006. – OPĆI PREGLED, Prof. dr. sc. MIHAJLO DIKA 7

2. IMOVINA STEČAJNOG DUŽNIKA, UNOVČENJE I DJELOMIČNA DIOBA, MARIO VUKELIĆ 37

II. PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA

1. UPRAVLJAČKA PRAVA DIONIČARA S POSEBNIM OSVRTOM NA PRAVO NA OBAVIJEŠTENOST, VANDA FRANJIĆ 53 2. UPISNICI U REPUBLICI HRVATSKOJ, SUDSKI REGISTAR, NEVENKA MARKOVIĆ 61

3. PRIJENOS DIONICA, mr. sc. ANTE MILINOVIĆ 82

III. OVRŠNO PRAVO

1. (NE)MOGUĆNOST PROVEDBE OVRHE NA MOTORNOM VOZILU, mr. sc. JELENA ČUVELJAK 91

2. OVRHA NA NEKRETNINAMA, LJILJANA HRASTINSKI 97

3. OVRHA NA DIONICAMA, UDJELIMA I POSLOVNIM UDJELIMA, NEVENKA MARKOVIĆ 117

IV. MIRENJE

1. MIRENJE - ALTERNATIVNI NAČIN RJEŠAVANJA SPOROVA, mr. sc. SRĐAN ŠIMAC 127

2. ZAKON O MIRENJU – PRAVNI OKVIR ZA MIRENJE, mr. sc. SRĐAN ŠIMAC 137

3. MIRENJE I SUCI, mr. sc. SRĐAN ŠIMAC 143

V. EUROPSKO PRAVO

1. O sudu evropskih zajednica i Europske unije uz analizu presude tog suda u predmetu KECK broj C-267/91 i C-268/91, VIKTORIJA LOVRIĆ 159

2. Doktrina stare decisis u pravnom sustavu Engleske i Walesa i u praksi suda Europskih zajednica, IVAN VUKAS 180

I . STEČAJNO PRAVO

7

dr. sc. Mihajlo Dikaredoviti profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu

ČETVRTA NOVELA STEČAJNOG ZAKONA OD 7. SRPNJA 2006. - OPĆI PREGLED1

I. UVOD

Stečajni zakon je od svoga donošenja 1996. mijenjan i dopunjavan četiri puta – 1999., 2000., 2003. te 2006.2 Svim se tim novelama u različitom, opsegu i s različitim uspjehom, htjelo uklanjenjem odnosno modificiranjem nekih postojećih ili unošenjem novih rješenja u zakonsku regulativu prevladati određene akutne probleme u praksi, ali i funkcionalizacijom, ubrzanjem i pojeftinjenjem stečajne procedure općenito unaprijediti sustav ostvarivanja stečajnopravne zaštite.

Izmjene i dopune koje su trećom novelom Stečajnog zakona iz 2003.3 unesene u hrvatsko stečajno pravo ticale su se izmjene strukture i nadležnosti stečajnog suda te pravnog položaja stečajnoga upravitelja, nekih pravnih lijekova, promjene položaja vjerovnika stečajnoga dužnika, osobito stečajnih i razlučnih vjerovnika, olakšavanja pobijanja pravnih radnji u stečaju, discipliniranja rada tijela stečajnog postupka određivanjem rokova do kojih se trebaju donijeti strateške odluke u stečajnom postupku, utvrđivanja dinamike i načina obavljanja plaćanja iz unovčene stečajne mase te otvaranja mogućnosti da se ubrza okončanje stečajnog postupka raspodjelom preostale neunovčene stečajne mase na vjerovnike. Preostale izmjene sastojale su se u nizu redakcijskih intervencija koje su imale za cilj otkloniti neke nepreciznosti u formu-liranju pojedinih zakonskih odredaba. Neke su od navedenih novina bile uspješne, što je potvrdila i praksa (npr. napuštanje institucije stečajnoga vijeća, olakšanje pobijanja pravnih radnji u povodu stečaja). Druge su, međutim, s pravno-političkog i provedbenoga aspekta bile teško objašnjive i već je odmah nakon donoštenja te novele bilo ocijenjeno da će izazavati ozbiljne probleme u praksi.

Upravo se stoga, praktično neposredno nakon donošenja treće novele, započelo s pripremom četvrte, i to sa startnom zadaćom da se otklone štetne posljedice nekih rješenja treće novele. Tijekom rada na pripremi četvrte novele startni je legislativni cilj unekoliko proširen tako da je u završnici Zakonom o izmjenama i dopunama Stečajnoga zakona od 7. srpnja 2006. (Novela 2006.) stečajnopravno uređenje bitnije izmijenjeno i dopunjeno nego što se to u početku rada mislilo. Posljednjom novelom naprije se interveniralo u izvjesna rješenja unesena Novelom 2003. – neka su od njih ko-rigirana, neka napuštena, treća nadomještena drugima. U izvjesnom smislu Novela 2006. predstavlja povratak izvornim rješenjima SZ-a iz 1996. (zapravo svom zakonodavnom uzoru – njemačkom InsO iz 1994.), odnosno rješenjima iz njegove prve i druge novele. Ipak i Novela 2006. je u izvjesnom smislu inovativna, pa i originalna. U svakom slučaju tu novelu obilježuje stanoviti pragmatizam – neka od prihvaćenih rješenja više odgovaraju mogućnostima onih koji Zakon trebaju primjenjivati, a manje potrebama onih čija prava treba ostvariti u stečaju i pravozaštitnoj funkciji stečajne procedure kao instrumenta za ostvarivanje tih prava.

Izmjene i dopune izvršene Novelom 2006. tiču se određenja ciljeva stečanoga postupka (v. ad 2.), stečajnih razloga (v. ad 3.), supsidijarnih izvora stečajnoga postupovnoga prava (v. ad 4.), javnih priopćenja (v. ad 5.), vrsta odluka koje se donose u stečajnom postupku (v. ad 6.), pravnih lijekova (v. ad 7.), pravnoga položaja stečajnoga upravitelja (v. ad 8.), odbora vjerovnika (v. ad 9.) i skupštine vjerovnika (v. ad 10.), pokretanja stečajnoga postupka (v. ad 11.), prethodnoga postupka (v. ad 12.), otvaranja stečajnoga postupka (v. ad 13.), pravnog položaja vjerovnika stečajnoga dužnika (v. ad 14.), pravnih posljedica otvaranja stečajnoga postupka (v. ad 15.), osiguranja stečajne mase (v. ad 16.), odlučivanja o načinu nastavljanju stečajnoga postupka (v. ad 17.), unovčenja sečajne mase (v. ad 18.), utvrđivanja tražbina (v. ad 19.), diobe (v. ad 20.), zaključenja (v. ad 21.) i obustave (v. ad 22.) stečajnoga postupka, stečajnoga plana (v. ad 23.), osobne uprave (v. ad 24.), međunarodnoga stečaja (v. ad 25.) i stečaja osiguravajućih društva (v. ad 26.). Novelom 2006. uređen je i prijelazni režim u njezinoj primjeni (v. ad 27.).

U ovom će se radu, u skladu s njegovim naslovom, nastojati dati relativno sumarni opći pregled i ocjena izmjena i dopuna unesenih u hrvatsko stečajno pravo Novelom 2006. Posebna će pažnja biti poklonjena prijelaznom režimu toga zakona.

2. CILJEVI STEČAJNOGA POSTUPKA

Novelom 2006. izmijenjeno je određenje jednog od dvaju osnovnih ciljeva stečajnoga postupka. Dok je impostacija klasičnog cilja toga postupka (skupno namirenje vjerovnika stečajnoga dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima - 2/1.), dakle provedba stečaja u užem, pravom smislu te riječi, ostala neizmijenjena,

8

ostvarivanje drugog se cilja stečajnoga postupka (uređivinje pravnoga položaja dužnika i njegova odnosa prema vje-rovnicima po odredbama glave VI. SZ, 213. - 265., osobito radi održavanja njegove djelatnosti – 2/2.) više ne provodi (samo) preustrojom već stečajnim planom. Tom je u biti terminološkom intervencijom dovršen zapravo proces sustavne zamjene termina preustroj u SZ-u riječima stečajni plan, riječima kojima se (tehnički) preciznije (ali značenjski neutranije) izražava bit onoga na temelju čega se i kako može provesti drugi pravozaštitni cilj stečajnoga postupka prema odredbama glave VI. SZ – sanacija dužnika u užem smislu, njegova likvidacija mimo pravila o redovnom stečaju te njegov preustroj u pravom smislu koji može značiti i njegovu organizacijsku, pravnu, gospodarsku i drukčiju transfomaciju. Tom je izm-jenom euforični, političko-pravno obojeni amerikanizam (preustroj u smislu reorganizacije) zamijenjen značenjski širim i preciznijim pravnotehničkim terminom stečajni plan, čime Zakon nije nikako na normativnom planu ništa izgubio od svoje reorganizacijske dimenzije – ona je svedena u svoje prave okvire jednog od mogućih načina uređenja odnosa između dužnika i njegovih vjerovnika.

3. PREDMNJEVA INSOLVENTNOSTI

I nakon Novele 2006. struktura stečajnih razloga ostaje ista. To su nesposobnost za plaćanje i prezaduženost te prijeteća insolventnost zbog koje može stečaj predložiti samo dužnik

(arg. ex nov. 4.). Izmijenjeno je tek određenje predmnjeve nesposobnosti za plaćanje (insolventnosti). Prije Novele 2006. smatralo se da je dužnik nesposoban za plaćanje ako u razdoblju od dva mjeseca nije s bilo kojega od njegovih računa kod bilo koje pravne osobe koja za njega obavlja poslove platnoga prometa isplaćena barem jedna petina iznosa koji je trebalo na temelju valjanih osnova za naplatu bez daljnjega pristanka dužnika naplatiti s toga računa. Okolnost da je dužnik u tom razdoblju imao sredstava na kojim drugim svojim računima kojima su se mogle namiriti sve te tražbine nije značila da je on sposoban za plaćanje (prijašnji 4/4.). Po novome će se smatrati da je dužnik nesposoban za plaćanje ako ima evidenti-rane nepodmirene obveze kod banke koja za njega obavlja poslove platnog prometa u razdoblju duljem od 60 dana, a koje je trebalo, na temelju valjanih osnova za naplatu, bez daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s bilo kojeg od njegovih računa (nov. 4/1.1.).4 Okolnost da je dužnik u tom razdoblju imao sredstava na drugim svojim računima kojima su se mogle namiriti sve te tražbine ne znači da je on sposoban za plaćanje (4/1.2.).

Premda bi upotrijebljena terminologija mogla u praksi izazvati dvojbe, čini se, a i trebalo bi (arg. a cohaerentia) izraz banka koja za dužnika obavlja poslove platnoga prometa u novoj odredbi članka 4. stavka 4. SZ shvatiti u smislu banke koja vodi račun dužnika za redovno poslovanje, zapravo banke koja vodi njegov glavni račun.5 Treba požaliti što u noveli-ranoj odredbi članka 4. stavka 4. SZ pojam te banke i računa koji vodi nisu preciznije označeni u smislu terminologije pro-pisa o platnom prometu te (nove) terminologije uvedene OZ-om. Pojam nepodmirenih evidentiranih obveza koje se mogu bez daljenjeg pristanka dužnika naplatiti s bilo kojeg od njegovih računa ne bi obuhvaćao (a contrario) obveze koje bi se smjele naplatiti samo s određenih, posebnih računa dužnika. Među obveze koje bi se mogle naplatiti sa svih dužnikovih računa treba svakako svrstati obveze utvrđene ovršnim ispravama. Naime, rješenjem o ovrsi (na temelju ovršne isprave) na novčanim tražbinama po računima kod banaka nalaže se banci kod koje je dužnik odredio svoj glavni račun da novčani iznos za koji je ovrha određena prenese ovrhovoditelju s toga računa te, po potrebi, sa svih ovršenikovih kunskih i deviznih računa koji se vode u toj banci, odnosno, ako na tim računima ne bude dovoljno sredstava za namirenje ovrhovoditeljeve tražbine, sa svih računa kod drugih banaka (208/1. OZ).6

Novim određenjem predmnjeve insolventnosti postroženi su zahtjevi koji se postavljaju dužniku za vođenje njegova financijskoga poslovanja. Nakon Novele 2006. smatrat će se da je dužnik insolventan, da postoji jedan od stečajnih razloga ako bude na svom tzv. glavnom računu imao evidentirane nepodmirene obveze kod banke koja za njega obavlja poslove platnog prometa u razdoblju duljem od 60 dana, a koje je trebalo, na temelju valjanih osnova za naplatu, bez daljnjeg nje-gova pristanka naplatiti s bilo kojeg od njegovih računa, dakle nepodmirene obveze u bilo kojem iznosu, pa i ispod jedne petine, što je do Novele 2006. bila granica nepodmirenosti obveza ispod koje se insolventnost nije predmnijevala. Ukidanje donje granice nepodmirenosti obveza nikako ne bi smjelo značiti da bi predmnjeva insolventnosti postojala čak i ako bi tijekom roka od šezdeset dana bili nepodmireni neznatni, zanemarivi iznosi.

Rok od šedeset dana je zapravo donja granica postojanja nepodmirenih obveza. Prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka morao bi se temeljiti na tvrdnji i dokazu7 da je na računu bilo nepodmirenih obveza barem šezdeset dana i da je nepodmirenih obveza bilo u kontinuitetu i nakon isteka toga roka do izdavanja potvrde o tome. Ako navedena predmnjeva otpadne zato što je dužnik do završetka prethodnoga postupka postao sposoban za plaćanje, a insolventnost ili koji drugi stečajni razlog se ne mogu utvrditi do tada na koji drugi način, postupak treba obustaviti (arg. ex nov. 53/7.).

Okolnost da je dužnik u tom razdoblju imao sredstava na drugim svojim računima8 kojima su se mogle namiriti sve te tražbine ne znači daje on sposoban za plaćanje (4/1.2.), ona dakle ne dovodi u pitanje postojanje predmnjeve o insol-ventnosti – u tom se pogledu prijašnje i novo uređenje ne razlikuju. Dužnik koji bi htio sprječiti otvaranje stečaja morao bi se sam pobrinuti da se sredstva s tih drugih računa prebace na glavni račun, odnosno drugi račun (ako se ne prihvati konstrukcija o glavnom računu) na kojem ima nepodmirenih obveza. Pritom se polazi od pravnopolitičkoga stava da je dužnost dužnika da sam uredno podmiruje tražbine svoih vjerovnika; da ne bi smio teret dokazivanja biti na vjerovnicima da dužnik ni na jednom svom računu, ma gdje se od nalazio, pa makar i u inozemstvu, nema sredstava za podmirenje svojih obveza.

9

Vremensko određenje tzv. presumptivne baze ostalo je u biti neizmijenjeno – dva mjeseca prije Novele 2006., šezdeset dana nakon nje. Moglo bi se eventualno reći da je novo određenje roka preciznije i da će se po njemu ravnopravnije tretirati dužnici u teškoćama s plaćanjem.

Predmnjeva o insolventnosti je ograničeno oboriva (arg. ex 221/3. ZPP). Ona se, najprije, može oboriti obaranjem pre-sumptivne baze, npr. protudokazom o tome da nije točno da je dužnik tijekom šezdeset dana imao nepodmirenih obveza na glavnom računu. Predmnjeva insolventnosti neće se primijeniti ni ako dužnik tijekom prethodnoga postupka podmiri sve tražbine koje je trebalo na temelju valjanih osnova za naplatu naplatiti sa svih njegovih računa, ili ako dođe do pristu-panja dugu (50.) , pri čemu podmirenje tražbina dužnik može dokazivati samo javnom ili javno ovjerovljenom ispravom ili potvrdom pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa (4/5.).

4. SUPSIDIJARNI IZVORI STEČAJNOGA PROCESNOGA RAVA

Novelom 2006. interveniralo se i u odredbe kojima je bila utvrđena supsidijarna primjena odredaba Zakona o par-ničnom postupku (ZPP).9 Prema prijašnjem uređenju u stečajnom su se postupku na odgovarajući način primjenjivale odredbe Zakona o parničnom postupku, osim ako SZ-om nije bilo drukčije određeno (6/1.). Posebno je bilo propisano da se u stečajnom postupku ne primjenjuju odredbe članka 68. ZPP o svrhovitoj delegaciji (6/2.).

Po novome u stečajnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju pravila parničnog postupka u postupku pred trgovačkim sudovima (nov. 6.).10 U stečajnom će se postupku, dakle, supsidijarno primjenjivati posebna pravila o parničnom postupku pred trgovačkim sudovima, a pravila o tzv. općem parničnom postupku ako odredbama glave trideset druge (488. – 502. ZPP) nije drukčije određeno (arg. ex 488.).11

Izostavljenjem odredbe članka 6. stavka 2. SZ koja je izrijekom isključivala primjenu odredbe članka 68. ZPP u stečajnom postupku, iznova je omogućena tzv. svrhovita delegacija nadležnosti u tom postupku. Dakle, po novome je moguće da nadležni trgovački sud sam ili na prijedlog stranke zatraži od Visokog trgovačkog suda da odredi da u određenom predmetu postupa drugi trgovački sud ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to ostoje drugi važni razlozi (arg. ex 68/1., 34.b, 34.c ZPP; 6. SZ). Pritom bi o prijedlogu stranke odlučivao prvostupanjski sud rješenjem protiv kojega žalba nije dopuštena (68/2. ZPP; 6. SZ), dok bi o zahtjevu prvostupanjskoga suda za svrhovitu delegaciju odlučivao sudac pojedinac Visokog trgovačkog suda (68/3., 34.c ZPP; 6. SZ).

5. JAVNA PRIOPĆENJA

Novelom 2006. izmijenjena je odredba članka 9. stavka 1. SZ o javnoj objavi sudskih pismena. Prije Novele 2006. sudska su se pismena (odluke, pozivi, obavijesti i sl.) koja je trebalo javno objaviti objavljivala u “Narodnim novinama” i na oglasnoj ploči suda, u cijelosti ili u izvatku. U objavljenom pismenu je trebalo točno navesti tvrtku, odnosno naziv dužnika, a osobito njegovu adresu i predmet poslovanja. Smatralo se da je priopćenje obavljeno protekom osmoga dana od dana objave u “Narodnim novinama” (prijašnji 9/1.). Po novome sudska pismena (odluke, pozivi, obavijesti i sl.) koja treba javno objaviti objavljuju se u «Narodnim novinama», na oglasnoj ploči suda te ako to dopuštaju uvjeti u sudu i u “elektronskom” obliku, u cijelosti ili u izvatku. U objavljenom pismenu treba točno navesti tvrtku odnosno naziv dužnika, a osobito njegovu adresu i predmet poslovanja. Smatrat će se da je priopćenje obavljeno protekom osmoga dana od dana objave u «Narodnim novinama». (Nov. 9/1.) Izmjene se dakle tiču mogućnosti da se sudska pismena objavljuju (ako to dopuštaju uvjeti u sudu) i u elektroničkom obliku, u cijelosti ili u izvatku.

Treba žaliti što izrijekom nije predviđeno da će se modaliteti ove inovacije u načinu javnoga objavljivanja sud-skih pismena urediti posebnim podazakonskim propisom. Neovisno o tome, bilo bi uputno i korisno da to bude učinjeno odgovarajućom novelom Sudskoga poslovnika.

6. ZAKLJUČAK

Prije Novele 2006. odluke u stečajnom postupku donosile su se u obliku rješenja i naredbe (prijašnji 10/1.). Novelom 2006. u označavanju druge od tih odluka izraz naredba zamijenjen je izrazom zaključak. Time je zapravo prihvaćen izraz koji se predlagao u pripremnim materijalima za izradu SZ-a iz 1996., a koji je korespondirao odgovarajućoj vrsti odluke u ovršnom postupku (zaključak – 10/3., 4. OZ).

Novelom 2006. proširen je krug pravnih pitanja o kojima se odlučuje zaključkom u usporedbi s onima o kojima se moglo odlučivati naredbom, i to po uzoru na uređenje instituta zaključka u ovršnom postupku (arg. ex 10/4. OZ). Prije Novele 2006. naredbom se izdavao nalog službenoj osobi ili tijelu stečajnoga postupka za obavljanje pojedinih radnji, ako SZ-om nije bilo drukčije određeno (prijašnji 10/2.). Nakon Novele 2006. zaključkom se izdaje nalog službenoj osobi ili tijelu stečajnog postupka za obavljanje pojedinih radnji, te odlučuje o upravljanju postupkom i o drugim pitanjima kada je to izrijekom predviđeno SZ-om (nov. 10/2.). Treba uzeti da se zaključkom odlučuje o upravljanju postupkom12 u onim slučajevima za koje izrijekom nije propisano da se odluke donose u obliku rješenja.

10

7. PRAVNI LIJEKOVI

7.1. Općenito

Novelom 2006. u cijelosti su iznova uređene opće odredbe o pravnim lijekovima u stečajnom postupku. To je učinjeno izmjenom naslova iznad članka 11. SZ te toga članka u cijelosti, ali i brisanjem članka 12. i 13. U novom članku 11. SZ utvrđene su odredbe o svim vrstama pravnih lijekova.

7.2. Žalba protiv rješenja

Prije Novele 2006. naslov iznad članka 11. glasio je “Žalba protiv rješenja”, a po novome “Pravni lijekovi”. Odredbe prijašnjeg članka 11. SZ o žalbi protiv rješenja (prijašnji 11/1. - 7.) ostale su neizmijenjene i nakon Novele

2006. (nov. 11/1. – 7.1.). One su dopunjene tek propisivanjem roka u kojem je prvostupanjski sud dužan žalbu dostaviti drugostupanjskom sudu (nov. 11/8.) te roka u kojem je drugostupanjski sud dužan odlučiti o tom pravnom lijeku (11/7.2.). To znači da je i po novom protiv rješenja dopuštena žalba, ako SZ-om nije drukčije odredeno (nov. 11/1.), da je rok za žalbu osam dana, ako SZ-om nije drukčije odredeno (nov. 11/2.), da u slučaju u kojem se dostava prema SZ-u obavlja stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda, rok za žalbu počinje teći istekom trećega dana od dana stavljanja rješenja na oglasnu ploču suda, osim ako dostava nije izvršena i javnim priopćenjem (nov. 11/3.), da u slučaju u kojem se prema SZ-u rješenje mora dostaviti određenim osobama, rok za podnošenje žalbe teče od dana dostave rješenja, osim ako dostava nije izvršena i javnim priopćenjem (nov. 11/4.), da žalba protiv rješenja ne zadržava ovrhu rješenja, ako SZ-om nije drukčije odredeno (nov. 11/5.), da je u slučaju u kojem je protiv rješenja dopuštena posebna žalba sud dužan umnožiti dio spisa na koji se žalba odnosi i prijepis toga dijela spisa sa žalbom dostaviti drugostupanjskom sudu, a da će se, dok drugostupanjski sud ne donese odluku, u prvostupanjskom postupku poduzimati one radnje koje je moguće poduzimati prije pravomoćnosti pobijanoga rješenja, osim ako SZ-om nije drukčije određeno (nov. 11/6.), da drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u vijeću sastavljenom od triju sudaca (nov. 11/7.1.). Dopune odredaba o žalbi tiču se roka u kojem je prvostupanjski sud dužan žalbu podobnu za odlučivanje dostaviti drugostupanjskom sudu – on je to dužan učiniti u roku od osam dana (nov. 11/8.), te roka u kojem je vijeće drugostupanjskoga suda dužno odlučiti o žalbi – ono je to dužno učiniti hitno, a najkasnije u roku od šezdeset dana od primitka žalbe (nov. 11/7.2.). Navedeni su rokovi instruktivni i njihova povreda može eventualno biti osnovom za stegovnu odgovornost suca.

Budući da je po novome kao i prije toga žalba u pravilu dopušteni pravni lijek, iz čisto redakcijskih razloga brisane su kao suvišne odredbe koje su izrijekom protiv određenih rješenja dopuštale taj pravnih lijek, a koje su svoje porijeklo vukle iz redakcije SZ-a kad je taj pravni lijek bio dopušten samo onda kad je to bilo izrijekom predviđeno. Tako je i bri-sana odredba reč. 2. stavka 2. članka 26. SZ po kojoj je stečajni upravitelj imao pravo na žalbu protiv rješenja kojim mu je izrečena novčana kazna.

7.3. Nedopuštenost pravnih lijekova protiv zaključka

Po novome protiv zaključka nije dopuštena žalba (nov. 11/9.), a budući da je brisan članak 12. o prigovoru protiv na-redbe, treba uzeti da protiv zaključka nije uopće dopušten pravni lijek, analogno kao ni u ovršnom postupku (11/5. OZ). Stoga su sustavno brisane odredbe o pravu stečajnoga upravitelja na prigovor protiv naredbe/zaključka stečajnoga suca. (arg. ex prijašnji 24/5., koji je brisan člankom 13. Novele 2006.).

7.4. Ponavljanje postupka i revizija

Zadržano je prijašnje rješenje po kojem se u stečajnom postupku ne može podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka (prijašnji 13., nov. 11/10.). S druge strane, dok revizija prije Novele 2006. nije bila dopuštena (prijašnji 13.), nakon Novele 2006. ona se može izjaviti samo ako odluka drugostupanjskog suda ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postu-povnopravnog pitanja važnog za osiguravanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, u skladu s pravilima parničnog postupka (nov. 11/10.), I, svakako, uz uvjet da je dopusti drugostupanjski sud u svojoj odluci. Bila bi dakle dopuštena tzv. izvanredna revizija iz članka 382. stavka 2. ZPP, analogno kao i u ovršom posupku (12/1.1. OZ).

8. STEČAJNI UPRAVITELJ

8.1. Uvod

Novelom 2006. značajno se interveniralo u odredbe o stečajnome upravitelju. Tako su u cijelosti izmijenjene odredbe članka 20. SZ o tome tko može biti imenovan za stečajnoga upravitelja, odredbe članka 21. SZ o utvrđivanju liste stečajnih upravitelja te članka 21.a SZ o stručnom ispitu, dok su izmijenjene odnosno dopunjene odredbe članka 23. SZ o imenovan-ju drugog stečajnog upravitelja, članka 24. SZ o ovlastima stečajnoga upravitelja, članka 25. SZ o njegovim dužnostima, članka 26. SZ o nadozoru nad njime, članka 27. SZ o razrješenju toga tijela stečajnoga postupka, članka 28. SZ o nje-

11

govoj odgovornosti i o osiguranju od odgvornosti te članka 29. SZ o nagradi za rad i troškovima postupka. Nekim su od tih intervencija korigirane izmjene i dopune koju se u institut unijete Novelom 2003., dok se nekima institut dograđuje i primjeruje potrebama prakse.

8.2. Tko može biti imenovan za stečajnoga upravitelja

Prema uređenju prije Novele 2003. za stečajnog se upravitelja mogla imenovati fizička osoba koja je imala visoku stručnu spremu, položen stručni ispit za stečajnog upravitelja te koja je raspolagala potrebnom stručnošću i poslovnim iskustvom (20/1. SZ 00.). Novelom 2003. ta je odredba zamijenjena novom po kojoj je za stečajnog upravitelja mogao biti imenovan (1) samo odvjetnik, (2) odvjetnički ured koji ima financijsko-ekonomskog savjetnika ili član javnog trgovačkog društva upisanog u sudski registar za obavljanje djelatnosti stečajnoupraviteljske službe koji ima visoku stručnu spremu i položen stručni ispit za stečajnog upravitelja (20/1. SZ 03). Pritom su odredbe o stečajnoupraviteljskom inkompatibilitetu ostale neizmijenjene (20/2-3. SZ 00). Navedena je izmjena svojom nedovoljno preciznom redakcijom, ali i polaznom idejom na kojoj se temeljila da zapravo samo odvjetnici, bez potrebe polaganja stručnoga ispita, mogu biti stečajnim upraviteljima izazvala brojne reakcije i kontroverze u javnosti, doktrini i praksi. Ona je i bila jednim od razloga za početak priprema Novele 2006.

Prema uređeju impostiranom Novelom 2006. in abstracto za stečajnog upravitelja može se imenovati fizička osoba koja ima visoku stručnu spremu, položen stručni ispit za stečajnog upravitelja i nalazi se na listi stečajnih upravitelja (nov. 20/1.). Pritom je nepotrebno naglašeno da za stečajnog upravitelja može biti imenovan i odvjetnik pod navedenim uvjetima (nov. 20/5.).

Novelom 2006. posebno je naglašeno da prigodom imenovanja stečajnog upravitelja in concreto posebno treba voditi računa o tome da raspolaže potrebnom stručnošću i poslovnim iskustvom potrebnim za vodenje odnosnog stečajnog postupka (nov. 20/2.). Riječ je o zahtjevu koji se sam po sebi čini umjesnim i opravdanim, ali koji će u praksi omogućiti stečajnim sucima relativno veliku, zapravo nekontrolabilnu diskreciju pri izboru stečajnih upravitelja.

I nakon Novele 2006. zadržani su u biti isti razlozi zbog kojih osoba koja ispunjava opće uvjete za to ne može in con-creto biti imenovana za stečajnoga upravitelja. To je osoba koja bi morala biti izuzeta kao sudac u stečajnom postupku, a osobito osoba koja je bila zaposlena kod dužnika ili je bila članom nekog njegovog tijela, zatim bliski srodnik stečajnoga suca, osoba odgovornih za obveze u stečaju, članova uprave i drugih tijela dužnika, vjerovnika te osoba koje su u odnosu suparništva s dužnikom, ali ni osoba koja po zakonu ne bi mogla biti imenovana za člana uprave dužnika, nadzornog odbora ili sličnog tijela (nov. 20/3., 4.)13. Navedeni razlozi koji uzrokuju nepodobnost neke osobe da in concreto bude stečajnim upraviteljem u osnovi su apsolutnoga karaktera (razlozi za isključenje stečajnoga suca – 71.1. – 6. ZPP; izrijekom navedeni razlozi koji se tiču samog stečajnog upravitelja) – njihovo postojanje samo po sebi zahtijeva da se određena osoba koja inače ispunjava opće uvjete za stečajnoga upravitelja isključi in concreto. Međutim, time što se pri određivanju razloga za izuzimanje stečajnoga upravitelja općenito upućuje na razloge za izuzeće stečajnoga suca, stečajnim upraviteljem ne bi mogla biti ni osoba glede koje postoje druge okolnosti koje dovode u pitanje njezinu nepristranost (relativni razlog za izuzeće stečajnog suca pa stoga i stečajnog upravitelja – 71.7. ZPP).

Navođenje u odredbi stavka 4. nov. članka 20. SZ među osobama koje ne mogu biti imenovane za stečajnog upravi-telja osoba koje su pravomoćno osuđene za počinjena kaznena dijela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, te za druga kaznena djela koja ih čine nedostojnom za obavljanje dužnosti stečajnog upravitelja (nov. 20/3., 4.) može navesti na pogrešan zaključak da je riječ o osobama koje (samo) in concreto ne bi mogle biti imenovane na tu fukciju. Treba, međutim, uzeti da su to osobe koje uopće ne bi smjele biti uvrštene na listu stečajnih upravitelja (arg. ex 20/1.2.; v. infra ad 8.3.), odnosno koje bi trebale biti skinute s te liste ako bi za diskvalificirajuće kazneno djelo bile osuđene nakon uvrštenja u tu listu. Neovisno o tome, čak i kad bi te osobe i dalje bile na listi, ne bi smjele biti imenovane za stečajnoga upravitelja u pojedinom slučaju. Pritom bi pravomoćna osuda za kaznena dijela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja imala značenje apsolutnog razloga za njihovo izuzimanje, a pravomoćna osuda za druga kaznena djela koja ih čine nedostojnom za obavljanje dužnosti stečajnog upravitelja značenje relativnog razloga jer bi se u svakom konkretnom slučaju trebalo ocijeniti je li riječ o takvu kaznenu djelu.

8.3. Lista stečajnih upravitelja

Novelom 2003. odredbe o načinu utvrđivanja liste stečajnih upravitelja ostale su neizmijenjene (21.). Međutim, s promjenom uvjeta koje su morale ispunjavati osobe koje nisu odvjetnici da bi mogli biti stečajnim upraviteljima valjalo je uskladiti i odredbu o tome tko može biti stavljen na listu stečajnih upravitelja koju je utvrđivao predsjednik Visokog trgovačkog suda. Nakon Novele 2003. na tu listu od članova odnosno zaposlenika javnih trgovačkih društava upisanih u sudski registar za obavljanje djelatnosti stečajnoupraviteljske službe mogla je biti stavljena samo osoba koja je imala visoku stručnu spremu i koja je položila stručni ispit za stečajnog upravitelja (nov. 21.a/1.).

Novelom 2006. su pravila o načinu utvrđivanja liste stečajnih upravitelja značajno izmijenjena. Listu stečajnih upravi-telja ne utvrđuje više predsjednik Visokog trgovačkog suda već ministar nadležan za poslove pravosuđa; ona se objav-ljuje u «Narodnim novinama» i može se dopunjavati (nov. 21/1.). Na listu ima pravo biti upisana osoba koja ima visoku

12

stručnu spremu te položen stručni ispit za stečajnog upravitelja, osim ako nije riječ o osobi koja po zakonu ne bi mogla biti imenovana za člana uprave dužnika, nadzornog odbora ili sličnog tijela14, o osobi pravomoćno osuđenoj za počinjena kaznena dijela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, te za druga kaznena djela koja ju čine nedostojnom za obavljanje dužnosti stečajnog upravitelja (arg. ex nov. 20/4., 21/2.). Osoba uvrštena u listu stečajnih upravitelja može se brisati s liste odlukom ministra nadležnog za poslove pravosuđa po službenoj dužnosti zbog razloga koji su zapreka za obavljanje dužnosti stečajnog upravitelja – zato što ne ispunjava opće uvjete za to (nov. 20/1., 21/3.) te zato što u odnosu na nju postoje okolonosti zbog kojih, unatoč tome što ispunjava te opće uvjete, ne bi mogla biti uvrštena u listu (nov. 20/4., 21/3.), ali i na osobni zahtjev osobe koja se nalazi na listi (nov. 21/3.). S liste bi svakako trebalo brisati i umrle osobe.

O upisivanju na listu i brisanju s liste ministar bi odlučivao rješenjem koje je upravni akti (nov. 21/4.).Ministar nadležan za poslove pravosuđa zadužen je da posebnim podzakonskim aktom propiše postupak uvrštavanja i

brisanja s liste stečajnih upravitelja (nov. 21/5.), koji je dužan donijeti u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu Novele 2006. (110/1. Novele 2006.).

8.4. Stručni ispit

Novelom 2006. izmijenjena je u cijelosti odredba članka 21.a stavka 1. SZ. Po novome program stručnog ispita za stečajne upravitelje te uvjeti i način za polaganje

stručnog ispita utvrđuju se pravilnikom koji ministar nadležan za poslove pravosuđa (21.a/1.) treba donijeti u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Novele 2006. (110/2. Novele 2006.).

8.5. Imenovanje drugog stečajnoga upravitelja

Novelom 2006. nije se diralo u odredbe članka 22. SZ o imenovanju stečajnoga upravitelja, ali su izmijenjene odredbe o imenovanju drugog stečajnog upravitelja.

Zadržano je rješenje po kojem skupština vjerovnika može na prvom ili kojem kasnijem ročištu nakon imenovanja stečajnog upravitelja umjesto stečajnog upravitelja kojeg je imenovao stečajni sudac izabrati drugog stečajnog upravi-telja (nov. 23/1.1.). Ono je tek dopunjeno odredbom o tome kad će se smatrati da je ta druga osoba izabrana za stečajnog upravitelja. Ona će se smatrati izabranom ako su za njezin izbor glasovali stečajni vjerovnici zbroj iznosa čijih tražbina iznosi više od zbroja iznosa tražbina vjerovnika koji su glasovali protiv te odluke (23/1., 2.; 38.c/2.)15 te uz daljnji uv-jet da vjerovnici koji su glasovali za njezin izbor čine većinu (ukupog broja) vjerovnika koji su glasovali (nov. 23/1.2.). Uvođenjem takve specifične kvalificirane većine, koja se inače ne traži za donošenje odluka na skupštini vjerovnika, htjelo se zapravo sprječiti da veliki vjerovnici nametnu velikom broju malih vjerovnika “svoga” stečajnoga upravitelja. Time će, međutim, biti značajno otežana “smjena” stečajnoga upravitelja kojega je imenovao stečajni sudac te preuzimanje kontrole nad stečajem od strane tražbinski gledano većine stečajnih vjerovnika, što bi zapravo tebalo biti njihovo pravo.

Novoimenovani stečajni upravitelj ne mora biti na listi stečajnih upravitelja (23/1.3.), ali stečajni sudac može (dakle, ne mora) uskratiti njegovu potvrdu ako on nema visoku stručnu spremu odnosno položeni stručni ispit za stečajnog upravi-telja te ako in concreto postoje razlozi za njegovo izuzeće ili isključenje kao i razlozi zbog kojih ne bi mogao biti upisan u listu (arg. ex nov. 20/3., 4., 23/3. – v. supra ad 7.2. – 7.4.).

Novoimenovanom stečajnom upravitelju isprava o imenovanju predat će se nakon što da izjavu da će savjesno obavljati svoju dužnost (nov. 23/1.4.).

Stečajni sudac zaključkom određuje potrebne mjere radi ostvarenja primopredaje dužnosti stečajnih upravitelja (nov. 23/7.).

U slučaju u kojemu razrješava stečajnoga upravitelja neovisno o odluci skupštine vjerovnika (27., v. infra ad 7.7.), stečajni je sudac dužan zajedno s rješenjem o razrješenju stečajnog upravitelja donijeti i rješenje o imenovanju novog stečajnog upravitelja. Na prvom narednom ili kojem kasnijem ročištu skupština vjerovnika može, međutim, izabrati neku drugu osobu za stečajnog upravitelja u skladu s pravilima koja inače ima glede toga (23.,, 27/8.; v. supra).

Rješenje o razrješenju prethodnoga i ono imenovanju novoga mogu biti sadržana u formalno istoj odluci.

8.6. Dužnosti stečajnoga upravitelja

Novelom 2006. proširena je lista dužnosti stečajnoga upravitelja utvrđena u prijašnjem članku 25. stavku 1. SZ. Po novome stečajni je upravitelj dužan nakon zaključenja stečajnog postupka (nastaviti) zastupati stečajnu masu u skladu sa SZ-om (25/1.12.), čime se opravdano naglašava da zaključenjem toga postupka njegova funkcija zapravo ne prestaje već se samo modificira.16 Čini se, međutim, suvišnim dodavanje točke 13. u stavku 1. članka 25. po kokoj je stečajni upravitelj dužan obavljati i druge poslove u skladu sa SZ-om, i to stoga što lista njegovih dužnosti utvrđena u tom stavku nije taksa-tivno već samo primjerice određena, na što upućuje okolnost da je prije njihova navođenja upotrijebljena riječ “osobito”.

13

8.7. Razrješenje stečajnoga upravitelja

Prije Novele 2006. stečajni je sudac bio dužan razriješiti stečajnoga upravitelja nakon isteka dvije godine od dana održavanja izvještajnog ročišta, odnosno od prestanka poslovanja dužnika ako je odlučeno da dužnik privremeno nastavlja poslovanje, ako nije unovčio imovinu koja ulazi u stečajnu masu tako da se može pristupiti završnoj diobi, osim ako do neunovčenja nije došlo iz posebno opravdanih razloga (prijašnji 27/1.1.). Novelom 2006. rok od dvije godine skraćen je godinu i pol dana (osim kada se imovina dužnika koja ulazi u stečajnu masu većim dijelom sastoji od pokretnina, kad taj rok prije i nakon Novele 2006. iznosi godinu dana – 27/1.2.), dok se ekskulpirajući pravni standard “posebno oprav-dani razlog” zbog kojih stečajna masa nije unovčena zamjenjuje bitno preciznijim i ograničenijim - po novome sud nije dužan razriješiti stečajnog upravitelja koji nije u navedenom (skraćenom) roku unovčio stečajnu masu zato što to nije bilo moguće zbog “vođenja upravnog ili sudskog postupka koji je prethodno pitanje za završetak stečajnog postupka”.17

Prije Novele 2006. stečajni sudac je mogao, po službenoj dužnosti ili na zahtjev odbora vjerovnika ili vjerovnika, razriješiti stečajnoga upravitelja i prije isteka navedenih rokova ako svoju dužnost ne obavlja uspješno ili iz drugih važnih razloga. Novelom 2006. je ta mogućnost naizgled zaoštrena. Po novome stečajni sudac može (dakle, ne mora), po službenoj dužnosti ili na zahtjev odbora vjerovnika ili skupštine vjerovnika, razriješiti stečajnoga upravitelja i prije isteka rokova od godinu i pol odnosno godinu dana ako svoju dužnost ne obavlja uspješno ili zbog drugih važnih razloga, a osobito ako je imenovan u više od tri stečaja čija je vrijednost stečajne mase procijenjena na više od dva milijuna kuna i ti stečajni dužnici nastavljaju poslovanje (nov. 27/2.). Radilo bi se o uvođenju svojevrsne predmnjeve o postojanju opravdanih razloga za razrješenje.

Može se posumnjati da se naznačenim zaoštravanjem razloga za razrješenje išta radikalno izmijenilo. Najprije, dis-kreciji stečajnoga suca je prepušteno da odluči hoće li razriješiti stečajnoga upravitela čak kad za to postoje (presumirani) opravdani razlozi. Zatim, iz novoga uređenja mogućnosti razrješenja stečajnoga upravitelja nije do kraja jasno odnosi li se ograničenje vrijednosti stečajne mase procijenjene na više od dva milijuna kuna na sva tri stečaja ukupno u kojima stečajni dužnici nastavljaju poslovanje, ili na svaki od tih stečaja posebno. Čini se, iako se iz obrazloženja Konačog prijedloga Novele 2006. ne može određeno dokučiti prava nakana zakonopisaca, da se mislilo na to da se navedeno vrijednosno ograničenje koje odgovara onome za određenje stečaja male vrijednosti (300.) odnosi na svaki stečaj posebno. To znači da bi jedan stečajni upravitelj mogao voditi neograničeni broj stečaja u kojima se ne nastavlja poslovanje stečajnoga dužnika, odnosno neograničeni broj stečajeva u kojima se nastavlja poslovanje uz uvjet da je u svima njima osim u dva vrijednost stečajne mase ispod dva milijuna kuna.

I nakon Novele 2006. zadržano je rješenje po kojemu stečajni upravitelj nema pravo na žalbu protiv rješenja o razrješenju, ali je to sada drukčije rečeno – propisivanjem da protiv rješenja o razrješenju stečajnog upravitelja pravo na žalbu imaju samo stečajni vjerovnici (nov. 27/4.).

I nakon Novele 2006. stečajni sudac može razriješenom stečajnom upravitelju rješenjem naložiti vraćanje onoga što je tijekom postupka primio, s time da je Novelom 2006. naglašeno da je stečajni sudac to osobito ovlašten učiniti ako stečajni upravitelj odbije izvršiti njegov nalog u svezi s predajom dužnosti; odbije ili nepotrebno odgađa predaju dužnikove dokumentacije ili ako ne postupi po nalogu suca za dostavu izvješća o određenim pitanjima (nov. 27/6.). Treba uzeti da u ovom kontekstu pod onim što je stečajni upravitelj tijekom postupka primio treba razumjeti ono što je on primio na temelju nagrade i naknade troškova. Stečajni bi sudac, međutim, svakako morao moći naložiti upravitelju vraćanje preuzete doku-mentacije, ključeva, pečata, štambilja pa i posjeda određenih stvari.

8.8.Osiguranje od odgovornosti

Prije Novele 2006. stečajni je upravitelj bio dužan odmah nakon stupanja na dužnost osigurati se kod osiguravateljnog društva od odgovornosti u smislu odredaba članka 28. SZ. Visinu osigurnine određivao je stečajni sudac uzimajući u obzir veličinu stečajne mase te predvidivu složenost postupka. Troškovi osiguranja bili su troškovi stečajnoga postupka. (Prijašnji 28/1.) Po novome stečajni upravitelj dužan je nakon stupanja na dužnost osigurati se kod osiguravajućeg društva od odgovornosti u smislu odredaba članka 28. SZ, nakon što visinu osigurnine odredi zaključkom stečajni sudac uzimajući u obzir predvidivu veličinu stečajne mase, te složenost postupka. Troškovi osiguranja su troškovi stečajnog postupka. (Nov. 28/6.) Izmjena unijeta Novelom 2006. tiče se zapravo samo vrste odluke kojom stečajni sudac određuje visinu osig-urnine – po novome je to zaključak, a ne više rješenje, dakle odluke protiv koje nije dopušten pravni lijek (11/9).

8.9. Određivanje nagrade i naknade troškova

Stečajni upravitelj ima pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu stvarnih troškova (29/1.). Prije Novele 2006. visinu nagrade u vrijeme zaključenja stečajnoga postupka određivao je stečajni sudac uzimajući u obzir obujam poslova i rad stečajnoga upravitelja te vrijednost stečajne mase (prijašnji 29/2.). Nagradu i naknadu stečajnom upravitelju određivao je rješenjem stečajni sudac, vodeći se pritom posebnim aktom Vlade Republike Hrvatske o kriterijima i načinu obračuna i

plaćanja nagrade stečajnim upraviteljima (prijašnji 21.a/2., koji se u biti podudara s novom odredbom članka 21.a stavka 2. ZS). Nagradu i naknadu troškova stečajni sudac mogao je unaprijed odrediti u postotku od ukupno unovčene stečajne mase (prijašnji 29/3.1.). Ako bi se naknadno, s obzirom na daljnji tijek stečajnoga postupka, pokazalo da je iznos

14

nagrade ili naknade troškova koji je unaprijed određen u postotku od ukupno unovčene stečajne mase nerazmjerno pre-visok ili prenizak, stečajni je sudac mogao, na prijedlog stečajnoga upravitelja ili odbora vjerovnika, primjereno smanjiti ili povećati unaprijed određeni postotak (prijašnji 29/3.2.). Rješenje kojim se o tome odlučivalo posebno se dostavljalo članovima odbora vjerovnika, ako je bio osnovan te dužniku pojedincu (prijašnji 29/4.1.). Obavijest o određivanju nagrade i naknade bez naznake visine iznosa objavljivala se na oglasnoj ploči suda, uz napomenu da se u pisarnici može izvršiti uvid u potpuni tekst rješenja (prijašnji 29/4.2.). Protiv toga rješenja stečajni upravitelj, dužnik pojedinac i svaki stečajni vjerovnik imali su pravo na žalbu (prijašnji 29/5.). Stečajni sudac mogao je tijekom stečajnoga postupka odobravati predu-jmove nagrade stečajnom upravitelju te odlučivati o naknadi troškova koje je imao u obavljanju svoje dužnosti (prijašnji 29/6.1.). Predujam se mogao odrediti i u mjesečnim iznosima (prijašnji 29/6.2.)

Po novome nagradu stečajnom upravitelju rješenjem određuje stečajni sudac prema posebnom propisu kojim Vlada Republike Hrvatske utvrđuje kriterije i način obračuna i plaćanja nagrade stečajnim upraviteljima (nov. 29/2.). Obračun stvarnih troškova rješenjem odobrava stečajni sudac na temelju pisanog, obrazloženog i dokumentiranog izvješća stečajnog upravitelja (nov. 29/3.). I po novome se rješenje (ili rješenja) kojim se o odlučuje o nagradi i naknadi troškova stečajnome upravitelju posebno dostavlja članovima odbora vjerovnika, ako je osnovan, te dužniku pojedincu (nov. 29/4.1.). Obavijest o određivanju nagrade i naknade bez naznake visine iznosa objavljuje se također na oglasnoj ploči suda, uz napomenu da se u pisarnici može izvršiti uvid u potpuni tekst rješenja (nov. 29/4.2.). Protiv toga (tih) rješenja stečajni upravitelj, dužnik pojedinac i svaki stečajni vjerovnik imaju i dalje pravo na žalbu (nov. 29/5.). Brisana je, međutim, odredba po kojoj je stečajni sudac mogao tijekom stečajnoga postupka odobravati predujmove nagrade stečajnom upravitelju te odlučivati o naknadi troškova koje je imao u obavljanju svoje dužnosti (prijašnji 29/6.1.) (18/3. Novele 2006.). Time se htjelo elimini-rati “pritiske” koje su stečajni upravitelji vršili na stečajne suce radi odobravanja predujmova.18 Ostaje, međutim, nejasno očekuje li se po novome da stečajni upravitelji kreditiraju stečajne postupke, barem kad je u pitanju nagrada za njihov rad. Kad je u pitanju naknada troškova, o njoj bi odlučivao stečajni sudac na temelju pisanog, obrazloženog i dokumentiranog izvješća stečajnog upravitelja (nov. 29/3.). Valja se nadati da će Vlada u svome aktu (uredbi) riješiti i pitanje eventualnoga sukcesivnoga honoriranja rada stečajnih upravitelja tijekom stečajnoga postupka, ali “ex post” nakon što je rad obavljen, a ne u obliku predujmova.

Novelom 2006. brisane su zapravo odredbe po kojima je nagradu i naknadu troškova stečajni sudac mogao unaprijed odrediti u postotku od ukupno unovčene stečajne mase (prijašnji 29/3.1.), s time da je stečajni sudac, ako bi se naknadno, s obzirom na daljnji tijek stečajnoga postupka, pokazalo da je iznos nagrade ili naknade troškova koji je unaprijed određen u postotku od ukupno unovčene stečajne mase nerazmjerno previsok ili prenizak, mogao, na prijedlog stečajnoga upravi-telja ili odbora vjerovnika, primjereno smanjiti ili povećati unaprijed određeni postotak (prijašnji 29/3.2.), odredbe koje su, sadržavajući jedan od kriterija o načinu određivanja nagrade i naknade troškova obvezivale Vladu da ih pri izradi svoga provedbenog propisa poštuje i da ih u nj ugradi (u njemu razradi). Po novome je Vlada u cijelosti slobodna u kreiranju kriterija i načina obračuna i plaćanja nagrade stečajnim upraviteljima. Po novome je, dakle, napušteno rješenje koje je imalo za cilj motivirati stečajne upravitelje da što brže i uz što manje troškova okončaju stečajni postupak.

I nakon Novele 2006., ako u stečajnom postupku nema sredstava za isplatu nagrade i naknade troškova stečajnomu upravitelju, nagrada i naknada troškova isplatit će se iz sredstava posebnoga fonda (39.a/1.) (prijašnji 29/7, nov. 29/6.).

9. ODBOR VJEROVNIKA

9.1. Općenito

Novelom 2006. značajno se interveniralo u institut odbora vjerovnika kao posebnog tijela stečajnoga postupka. Izmijenjene su odredbe o sastavu odbora vjerovnika (nov. 32.), unesene su nove odredbe o osnivanju toga tijela na skupštini vjerovnika (nov. 32.a), izmijenjene su odredbe o odlučivanju na njegovim sjednicama (nov. 37.) te je iznova u cijelosti uređeno honoriranje rada njegovih članova (nov. 38.).

9.2. Sastav

Prije Novele 2006. (obvezatni) predstavnik Republike Hrvatske u odboru vjerovnika za tražbine Republike Hrvatske, fondova koji se financiraju iz proračuna Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvat skog zavoda za zapošljavanje bilo je Ministarstvo financija – Porezna uprava (prijašnji 32/2.3.). Novelom 2006. brisana je odredba koja je to propisivala, tako da po novome navedeni subjekti mogu biti eventualno zastupljeni u odboru vjerovnika po općim pravilima o načinu njegova strukturiranja.

Prije Novele 2006. za članove odbora mogle su biti postavljene i osobe koje nisu bile vjerovnici ako su svojim stručnim znanjem mogle pridonijeti radu odbora (prijašnji 32/3.), dok je broj članova odbora određivao stečajni sudac s time da je on morao biti neparan (prijašnji 32/4.). Novelom 2006. navedene su odredbe zamijenejne novima. Sada za članove odbora mogu biti imenovani i razlučni vjerovnici, te osobe koje nisu vjerovnici ako bi svojim stručnim znanjem mogle pridonijeti radu odbora (nov. 32/3.), dok broj članova odbora vjerovnika mora biti neparan, ali u pravilu ne više od sedam (nov. 32/4.). Novim odredbama je, dakle, s jedne strane, izrijekom predviđeno da i razlučni vjerovnici mogu biti člano-vima toga tijela, a limitiran je i njegov maksimalni broj članova na sedam. Time je svakako stavljeno izvan dvojbe da i

15

razlučni vjerovnici mogu biti članovima odbora vjerovnika (neovisno o tome jesu li svoje tražbine prijavili i kao stečajni vjerovnici), a ograničavanjem broja članova toga tijela htjelo ga se učiniti operativnijim. Pritom je stečajnom sucu oduzeto ovlaštenje da uvijek, dakle i kada o njegovu osnivanju i sastavu odlučuje skupština, određuje koliki će biti broj njegovih članova (arg. ex: prijašnji 32/4., nov. 32/4.).

9.3. Osnivanje odbora vjerovnika na skupštini vjerovnika

Novelom 2006. SZ dopunjen je novim člankom 32.a kojim je uređeno osnivanje odbora vjerovnika na skupštini vje-rovnika. Po novome o osnivanju odbora vjerovnika odlučuju vjerovnici na prvoj skupštini vjerovnika u skladu s općim odredbama o imenovanju toga tijela (nov. 32/2. – 6., nov. 32.a/1.1.), s time da, ako je stečajni sudac već osnovao odbor vjerovnika, vjerovnici odlučuju treba li taj odbor zadržati (nov. 32.a/1.2.). Skupština vjerovnika može inače iz odbora vjerovnika isključiti sve ili pojedine članove koje je imenovao stečajni sudac i izabrati druge dodatne članove odbora vjerovnika (nov. 32.a/2.).

Vjerovnici bi, dakle, suvereno odlučivali o tome treba li osnovati odbor vjerovnika, ili osnovani odbor ukinuti, održati ga ili izmijeniti njegov sastav. U načelu bi se vjerovnicima trebala pri sastavu dnevnoga reda otvoriti ta mogućnost. Ako se oni o tome ne bi izjasnili, situacija bi ostala onakvom kakva je bila prije sjednice.

Premda se u novom članku 32.a SZ govori o pravu skupštine vjerovnika da na prvoj svojoj sjednici odluči o odboru vjerovnika, valja uzeti da bi to skupština morala moći učiniti i na svojim narednim sjednicama – to proizlazi iz njezina općega ovlašenja da na bilo kojem ročištu može osnovati odbor vjerovnika, ako on nije osnovan, odnosno izmijeniti njegov sastav ili ga ukinuti (38.e/1.1.), te iz općega ovlaštenja da može naknadno izmijeniti svoje odluke na kasnijim ročištima (nov. 38.e/3.).

9.4. Odlučivanje

Novelom 2006. odredba po kojoj je odbor vjerovnika o pitanjima iz svoga djelokruga odlučivao na sjednicama (prijašnji 37/1.) dopunjena je preciziranjem kvoruma koji je za to potreban. Po novome, naime, to tijelo može odlučivati na sjedni-cama ako je nazočna većina ukupnog broja njegovih članova (nov. 37/1.).

Izrijekom je propisano i da stečajni sudac može ukinuti odluku odbora vjerovnika primjenjujući na odgovarajući način odredbe o pravu stečajnoga suca da to učini u odnosu na odluke skupštine vjerovnika (nov. 37/7., 38.f ; v. infra ad 10.4.).

9.5. Nagrada za rad i naknada troškova

Prema uređenju prije Novele 2006. članovi odbora vjerovnika imali su pravo na nagradu za svoj rad, kao i na naknadu stvarnih troškova. Pri određivanju nagrade uzimao se u obzir utrošak vremena i obujam obavljenog posla. Na nagradu za rad i naknadu troškova članovima odbora vjerovnika na odgovarajući su se način primjenjivale odredbe o nagradi i naknadi troškova stečajnome upravitelju. (Prijašnji 38.).

Novelom 2006. režim određivanja nagrade za rad i naknade troškova u cijelosti je iznova uređen. Po novome članovi odbora vjerovnika imaju pravo na nagradu za rad u odboru vjerovnika, koja se određuje do visine

prosječne dnevne plaće u Republici Hrvatskoj po danu koji provedu u obavljanju poslova iz svog djelokruga (nov. 38/1.). Iznimno stečajni sudac može odrediti nagradu članu odbora vjerovnika koji nije vjerovnik19 (32/3.) uzimajući u obzir opseg i složenost poslova koji su mu povjereni (nov. 38/2.). U vezi s novim uređenjem prava na nagradu članova odbora vjerovnika moglo bi se primijetiti da se pritom nije vodilo računa o često vrlo zahtjevnom pa i stručnom poslu koji bi članovi odbora trebali obavljati, da će ga oni obavljati u interesu ukupnosti vjerovnika, a ne samo u svom partiklarnom, i da bi bilo korektno da za to budu primjereno honorirani. Često će puta sudjelovanje na sjednicama zahtijevati prethodne pripreme, proučavanje raznih materijala i sl. Upravo će stoga novo rješenje možda djelovati destimulativno na angažman članova odbora vjerovnika, čime će u određenim slučajevima biti olakšan rad stečajnoga suca i stečajnoga upravitelja, ali će biti iznevjerena zadaća toga tijela.

Članovi odbora vjerovnika imaju pravo na naknadu troškova uz odgovarajuću primjenu odredaba o naknadi troškova stečajnom upravitelju (nov. 38/.).

O nagradama i naknadi troškova odlučuje stečajni sudac posebnim rješenjem, na prijedlog odbora vjerovnika (nov. 38/4.), koje se osobno dostavlja stečajnom upravitelju i svim članovima odbora vjerovnika koji imaju pravo na žalbu protiv tog rješenja (nov. 38/5.). Treba uzeti da bi stečajni sudac mogao i periodično ili u povodu određenoga angažmana članova odbora vjerovnika odlučivati o njihovoj nagradi i naknadi troškova. O naknadi troškova trebalo bi zapravo odlučivati u povodu svakoga od njih. Nije jasno zašto je pravo na nagradu i naknadu troškova pojedinim članovima uvjetovano odgovarajućim prijedlogom odbora. Riječ je njihovim posebnim pravima, čije ostvarenje ne bi trebalo ovisiti o odluci tijela u radu kojega sudjeluju. Upravo bi stoga trebalo uzeti da bi stečajni sudac trebao moći odlučivati i mimo prijedloga od-bora, odnosno neovisno o njemu. Stečajni bi se upravitelj trebao moći izjasniti o prijedlogu odbora, odnosno o posebnom zahtjevu svakog od članova. Odredbu stavka 5. članka 38. trebalo bi svatiti u smislu da bi pravo na žalbu protiv odluke

16

stečajnoga suca imali samo članovi odbora o čijim je pravima na nagradu odnosno naknadu troškova odlučeno (a ne i stečajni upravitelj), i to svaki od njih samo protiv dijela rješenja koji se njega tiče.

10. SKUPŠTINA VJEROVIKA

10.1. Općenito

Uređenje instituta skupštine vjerovnika također je podvrgnuto reviziji. U cijelosti su izmijenjene odredbe o pravu glasa na sjednicama toga tijela (nov. 38.d.), a izmijenjene su i dopunjene odredbe o njegovim ovlastima (nov. 38.e) te o ukidanju odluka koje ono donese (nov. 38.f ).

10.2. Pravo glasa

Prije Novele 2006. pravo glasa imali su u pravilu vjerovnici čije je tražbine priznao stečajni upravitelj, a nije osporio koji od vjerovnika s pravom glasa (prijašnji 38.d/1.1.). Nakon Novele 2006. se stvar u načelu nije bitno izmijenila jer po novome pravo glasa na skupštini vjerovnika imaju stečajni vjerovnici čije su tražbine utvrdene (nov. 38.d/1.), a to su zapravo vjerovnici čije je tražbine na ispitnom ročištu priznao stečajni upravitelj, a nije ih osporio koji od stečajnih vje-rovnika, odnosno ako izjavljeno osporavanje bude otklonjeno (177/1.).

Prije Novele 2006. predmnijevalo se da vjerovnik ima pravo glasa iako je njegova tražbina osporena ako postojanje svoje tražbine dokaže ovršnom ispravom ili ako je njegova tražbina bila osigurana razlučnim pravom upisanim u zemljišnoj ili kojoj drugoj javnoj knjizi, osim ako dužnik javnom ili javno ovjerovljenom ispravom ne bi dokazao prestanak posto-janja tražbine (38.d/2.). Po novome ta je jedinstvena (neizdiferencirana) predmnjeva razdvojena na dvije, u ovisnosti o presumptivnoj bazi od koje se polazi. Prema prvoj predmnjevi smatrat će se da vjerovnik ima pravo glasa iako je njegova tražbina osporena, ako postojanje svoje tražbine dokazuje ovršnom ispravom20, osim ako se javnom ili javno ovjerov-ljenom ispravom ne dokaže (naknadni) prestanak postojanja tražbine21 (nov. 38.d/2.). Ulogu presumptivne baze kod ove predmnjeve tvorila bi ovršna isprava. Prema drugoj predmnjevi, smatrat će se da razlučni vjerovnik ima pravo glasa glede dijela svoje tražbine osigurane razlučnim pravom koju je prijavio u stečajnom postupku (173/5.22)23, iako je ta njegova tražbina osporena, ako je osigurana razlučnim pravom upisanim u zemljišnoj ili kojoj drugoj javnoj knjizi, osim ako dužnik javnom ili javno ovjerovljenom ispravom ne dokaže prestanak postojanja tražbine24. Ulogu presumptivne baze kod ove predmnjeve imale bi dvije okolnosti – okolnost da je riječ o tražbini osiguranoj razlučnim pravom te okolnost da je ono upisano u javnoj knjizi (što bi se dokazivalo odgovarajćim izvatkom iz te knjige).

Novelom 2006. preciznije je i jasnije uređeno pitanje prava glasa vjerovnika osporenih tražbina u čiju korist ne idu navedene predmnjeve. Takvim vjerovnicima priznat će se pravo glasa ako se na skupštini vjerovnika stečajni upravitelj i nazočni vjerovnici s pravom glasa tako sporazumiju (nov. 38.d/4.1.). Ako se sporazum ne može postići, o tome odlučuje stečajni sudac na skupštini rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba (nov. 38.d/4.2.). Treba uzeti da bi vje-rovnici s pravom glasa svoju suglasnost manifestirali glasujući po pravilima o donošenju odluka na skupštini vjerovnika – ne bi nužno morala postojati apsolutna suglasnost glede toga.

Prije Novele 2006. vjerovnici nižih isplatnih redova nisu imali pravo glasa (prijašnji 38.d/1.2.). Nakon Novele 2006. ti vjerovnici nemaju pravo glasa, osim ako su njihove tražbine utvrđene (176/7., 72.) (38.d/5.), dakle uz uvjet da su ti vje-rovnici pozvani da prijave svoje tražbine (nov. 173/7.) i da su one utvrđene po općim pravilima.

I nakon Novele 2006. ostala je odredba po kojoj stečajni sudac može prigodom glasovanja na sljedećim skupštinama vjerovnika, na prijedlog stečajnoga upravitelja ili kojega od nazočnih vjerovnika s pravom glasa, izmijeniti svoju odluku o pravu glasa vjerovnika osporenih tražbina (prijašnji 38.d/4., nov. 38.d/6.) te odredba po kojoj će se na vjerovnike čije su tražbine vezane za odgodni uvjet na odgovarajući način primjenjivati odredba da će se smatrati da vjerovnik ima pravo glasa iako je njegova tražbina osporena ako njezino postojanje dokazuje ovršnom ispravom, osim ako se javnom ili javno ovjerovljenom ispravom ne dokaže njezin prestanak (38.d/2., 7.).

10.3. Ovlasti skupštine vjerovnika

Novelom 2006. izmijenjena je i dopunjena lista ovlaštenja skupštine vjerovnika. U tom je smislu precizirano ovlaštenje toga tijela da odlučuje o nastavku poslovanja dužnika te o načinu i o uvjetima unov čenja njegove imovine (prijašnji nov. 38.e/1.3.), dok je prijašnje njegovo ovlašenje da odluči o preustroju (prijašnji 38.e/1.4.) zamijenjeno ovlaštenjem da naloži stečajnom upravitelju izradu stečajnog plana (nov. 38.e/1.4.). U listu ovlaštenja skupštine dodana je i generalna klau-zula koja ju je učinila egzemplifikativnom – po novome ona je ovlaštena odlučiti (i) o drugim pitanjima od važnosti za provedbu i okončanje stečajnog postupka, svakako u skladu sa SZ-om (nov. 38.e/1.6.). Nije se diralo u odredbe po kojima skupština vjerovnika ima pravo zatražiti od stečajnoga upravitelja obavijesti i izvještaje o stanju stvari i vođenju poslova, odnosno da može, ako odbor vjerovnika nije osnovan, naložiti provjeru prometa i iznosa gotovine kojom upravlja stečajni upravitelj (38.e/2.). Izrijekom je, međutim, predviđeno da vjerovnici svoje odluke mogu izmijeniti na kasnijim ročištima skupštine vjerovnika (nov. 38.e/3.).

17

10.4. Ukidanje odluka skupštine vjerovnika

Novelom 2006. u cijelosti su izmijenjene odredbe koje su uređivale ovlaštenje stečajnoga suca da ukine odluke skupštine vjerovnika (38.f). Po novome, ako je koja od odluka skupštine vjerovnika u suprotnosti sa zajedničkim interesom stečajnih vjerovnika, stečajni će sudac na zahtjev kojega od razlučnih vjerovnika, stečajnoga vjerovnika koji nije nižega isplatnog reda ili stečajnog upravitelja ili iznimno po službenoj dužnosti, tu odluku ukinuti (nov. 38f./1.). Izmjena je u davanju ov-lasti stečajnom sucu da iznimno odluku ukine po službenoj dužnosti (usp. s prijašnjim 38.f/1.).

Novelom 2006. uređena je i procedura odlučivanja o zahtjevu za ukidanje. O njemu je stečajni sudac dužan odlučiti odmah na sjednici skupštine na kojoj je postavljen, s time da u složenijim slučajevima može odgoditi donošenje odluke za 8 dana od dana njezina održanja (nov. 38.f/2.). Iz toga novoga pravila proizlazilo bi da bi se zahtjev za ukidanje morao istaknuti na samoj sjednici.25 Ne bi bilo dopušteno tražiti povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja mogućnosti da se zahtjev istakne na sjednici na kojoj je odluka donesena (arg. ex 7/6).

Nije se diralo u odredbu po kojoj se rješenje kojim se ukida odluka skupštine vjerovnika jav no objavljuje (38.f/2.1.) te u odredbu da protiv te odluke pravo na posebnu žalbu ima svaki razlučni vjerovnik te svaki stečajni vjerovnik koji nije nižega isplatnog reda (38.f/2.2.).

11. POKRETANJE STEČAJNOGA POSTUPKA

11.1. Općenito

Uređenje pokretanja stečajnoga postupka značajno je funkcionalizirano i pojednostavljeno, što bi u konačnici trebalo pridonijeti usješnijoj i jeftinijoj provedbi tzv. prethodnga postupka, ali i samoga stečajnoga postupka u cjelini. Izmijenjene su i dopunjene odredbe o prijedlogu za otvaranje stečajnoga postupka (nov. 39.), izmijenjena je osnovna odredba o do-datnoj pristojbi za vođenje stečajnoga postupka (nov. 39.a/1.), dok je u cijelosti iznova uređeno predujmljivanje troškova prethodnoga postupka (nov. 41.).

11.2. Prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka

Novelom 2006. otvorena je mogućnost da se osim prijedlogom vjerovnika i dužnika, kako je to bilo propisano prije nje (prijašnji 39/1.), zakonom predvidi i drukčije pokretanje stečajnoga postupka, npr. prijedlogom neke druge osobe ili tijela, odnosno po službenoj dužnosti. Budući da je ta mogućnost postojala i prije toga, ovom je intervencijom ona naglašena, odnosno konstatirano je aktualno stanje stvari.26

Novelom 2006. izrijekom je riješeno pitanje mogu li i uz koje uvjete razlučni vjerovnici predložiti otvaranje stečajnoga postupka nad dužnikom – oni to mogu samo ako učine vjerojatnim da se njihova tražbina neće moći potpuno namiriti iz predmeta na koji se odnosi njihovo razlučno pravo (nov. 39/2.).

Nakon Novele 2006., jednako kao i prije nje, prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka nad pravnom osobom, koji može u ime dužnika (te pravne osobe) podnijeti svaka osoba ovlaštena za zastupanje po zakonu te svaki likvidator (prijašnji 39/3., nov. 39/4.), koji ne podnesu sve osobe ovlaštene za zastupanje pravne osobe po zakonu ili svi likvidatori, bit će dopušten samo ako podnositelj prijedloga učini vjerojatnim postojanje kojega od stečajnih razloga (prijašnji 39/4.1., nov. 39/5.1.). U tom će slučaju stečajni sudac saslušati ostale osobe ovlaštene za zastupanje po zakonu ili likvidatore (prijašnji 39/4.2.), ali ako je to moguće (nov. 39/5.).

Novelom 2006. opravdano su brisane odredba o dokazima koje je dužnik morao priložiti uz svoj prijedlog (prijašnji 39/8.) te odredba o odbacivanju prijedloga uz koji takve isprave nisu bile priložene (prijašnji 39/9.). Brisana je i odredba po kojoj su državna i druga tijela te pravne osobe koje državno odvjetništvo zastupa po zakonu i na temelju punomoći, zatim fondovi koji se financiraju iz proračuna Republike Hrvatske, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Hrvatski zavod za zdrav stveno osiguranje bili dužni po službenoj dužnosti bez odgode obavijestiti to odvjetništvo o postojanju uvjeta za pokretanje stečajnog postupka nad određenim njihovim dužnicima (prijašnji 39/10.), ali i odredba po kojoj je državno odvjetništvo bilo dužno u ime i za račun Republike Hrvatske te drugih navedenih pravnih osoba podnijeti prijedlog za pokretanje stečajnoga postupka (prijašnji 39/11.).

11.3. Dodatna pristojbaPrema Noveli 2006. vjerovnik koji predlaže pokretanje stečajnoga postupka dužan je pri podnošenju prijedloga uz

sudsku pristojbu na prijedlog za pokretanje stečajnoga postupka uplatiti i dodatnu pristojbu u iznosu od 10.000,00 kuna radi osnivanja fonda za pokriće troškova stečajnog postupka koji se ne mogu namiriti iz imovine dužnika (članak 63. stavak 4.), odnosno za predujmljivanje sredstava za vodenje stečajnog postupka dok se u tom postupku ne prikupe za to potrebna sredstva.27 Na pozivanje i naplatu ovih pristojbi na odgovarajući način se primjenjuju odredbe Zakona o sudskim pristojbama (NN 74/95, 57/96,137/02, 26/03-proč). Noveliranom odredbom članka 39.a stavka 1. SZ zapravo je naznačena procedura pozivanja na plaćanje i naplate dodatne pristojbe, i to upućivanjem na proceduru predviđeno Zakonom o sud-skim pristojbama.

18

11.4. Predujmljivanje troškova prethodnoga postupka

Novelom 2006. u cijelosti je izmijenjen članak 41. SZ o predujmljivanju troškova prethodnoga postupka. Po no-vome stečajni vjerovnik, kao predlagatelj, dužan je uplatiti predujam za pokriće troškova prethodnog postupka u iznosu koji zaključkom odredi stečajni sudac (nov. 41/1.). Ako vjerovnik ne uplati predujam u roku od 15 dana, stečajni sudac rješenjem će odbaciti prijedlog (nov. 41/2.). Ako stečajni postupak bude otvoren, predujmljeni iznos ulazi u troškove stečajnoga postupka (nov. 41/3.). Stečajni sudac može rješenjem osloboditi uplate predujma stečajnog dužnika koji je predložio otvaranje stečajnog postupka, ako on dokaže dostavljanjem javnobilježnički ovjerovljenog prokaznog popisa imovine da ima dovoljno imovine za pokriće troškova prethodnog postupka (nov. 41/4.).28 Kad stečajni postupak radi namirenja dospjelih tražbina pokreću radnici i prijašnji radnici dužnika, oni nisu dužni predujmiti iznos potreban za pokriće troškova prethodnoga postupka (nov. 41/5.1.). U tom će se slučaju sredstva za pokriće troškova prethodnoga postupka predujmiti iz fonda za pokriće troškova stečajnog postupka koji se ne mogu namiriti iz imovine dužnika (39.a/1.).

Novelom 2006. je zapravo (nepotrebno) postrožen režim predujmljivanja troškova prethodnoga postupka za stečajne vjerovnike, što bi moglo destimulativno djelovati na njih da pokreću stečajni postupak. O visini predujma stečajni sudac odlučuje zaključkom, dakle odlukom protiv koje nije dopušten pravni lijek (nov. 11/9.), čime se svakako funkcionalizirala i pojednostavnila procedura predujmljivanja troškova. Međutim, s obzirom na to da je riječ o odluci kojom se utvrđuje obveza vjerovnika i uvjetuje njegovo pravo na pokretanje stečajnoga postupka, zapravo pravo na pristup sudu, bilo bi nužno dopustiti da se primjerenost određenog iznosa dovede u pitanje barem u povodu žalbe protiv rješenja o odbacivanju prijedloga.

Po novome se stečajni vjerovnik ne može nikada osloboditi dužnosti plaćanja predujma, dok je po prijašnjem uređenju u pravilu bio oslobođen plaćanja predujma u slučajevima u kojima se predmnjeva o insolventnosti dokazivala potvrdom banke koja je za dužnika obavljala poslove platnoga prometa (prijašnji 4/6., 41/5.).29

Isto se tako čini nepotrebnim da se od dužnika uopće traži da dokaže da ima dovojno imovine za pokriće troškova pretodnoga postupka. Uvjetovati pokretanje prethodnoga postupka takvim dokazom značilo bi onemogućiti dužniku koji ga ne može pribaviti da uopće pokreće stečajni postupak.

12. PRETHODNI POSTUPAK

12.1. Općenito

Novelom 2006. nisu značajnije izmijenjene i dopunjene odredbe o tzv prethodnom postupku. Dodana je nova odredba o njegovu trajanju (nov. 42/4.) te su novelirane odredbe o pristupanju dugu (nov. 50/1.)

12.2. Trajanje prethodnoga postupka

Normativističkim optimizmom obojena je novina po kojoj prethodni postupak može trajati najduže tri mjeseca od donošenja rješenja o pokretanju prethodnoga postupka, osim ako posebne okolnosti ne zahtijevaju dulji rok (nov. 42/4.). Rok je instruktivan i stečajnom je sucu prepušteno da ocjenjuje postoje li posebne okolnosti koje opravdavaju produženje toga roka i koliko.

12.3. Pristupanje dugu

Novelom 2006. predviđeno je da treća osoba može na ročištu radi izjašnjenja o prijedlogu za otvaranje stečajnoga pstupka (49.) dati izjava o pristupanju dugu stečajnoga dužnika (nov. 50/1.1.). Uz izjavu je treća osoba dužna predočiti stečajnom sucu po javnom bilježniku ovjerovljenu ispravu o sadržaju i načinu podmirenja dužnikovih obveza u skladu s propisanim zahtjevima (nov. 50/1.2., 50/3.). Stečajni sudac će ocijeniti danu izjavu i, po potrebi, provjeriti je i zatražiti odgovarajuće jamstvo (nov. 50/1.3.). Radi toga može i odgoditi ročište (50/1.4.).

Novina je zapravo u tome što pristupatelj dugu svoju izjavu na ročištu treba dati u ovjerovljenoj ispravi, da je dakle treba prethodno pripremiti, a ne ad hoc (eventualno usmeno) iznijeti. Čini se, međutim, da intencija intervencije da se njome onemogući (dilatorna) zloporaba instituta neće biti do kraja postignuta, jer protiv pristupatelja dugu nema izravnih imovinskih sankacija ako stečajni sudac ne odobri pristupanje dugu. Trebalo je, naime, uzimanje u obzir izjave o pristu-panju dugu uvjetovati prethodnim polaganjem jamčevine za pokriće dopunskih njome izazvanih troškova prethodnoga postupka, a dopustivost podnošenja izjave uvjetovati njezinim podnošenjem u određenom roku prije ročišta kako bi se drugi sudionici na ročištu mogli pripremiti za raspravu.

Premda to nije izrijekom naglašeno, stečajni bi sudac svoju odluku u povodu izjave o pristupanju dugu smio donijeti tek nakon izjašnjenja predlagatelja, dužnika i drugih pozvanih osoba.

Izjava o pristupanju dugu može se dati i na ročištu radi rasprave o uvjetima za otvaranje stečajnoga postupka (52/2.1.). U tom će slučaju stečajni sudac na odgovarajući način primijeniti “opće” odredbe o pristupanju dugu (nov. 50.), osim odredbe o odgodi ročišta (nov. 53/2.2.).

19

13. OTVARANJE STEČAJNOGA POSTUPKA

13.1. Općenito

Novelom 2006. interveniralo se i u odredbe koje uređuju otvaranje stečajnoga postupka. Tako je otvorena mogu-ćnost da se u određenim slučajevima spoje ročište radi izjašnjenja o prijedlogu za otvaranje stečajnoga postupka (49.) s ročištem radi rasprave o uvjetima za otvaranje stečajnog postupka (53.) (nov. 53/3.), utvrđen je način na koji će na to pozvati razlučni i izlučni vjerovnici obavijestiti stečajnoga upravitelja o svojim pravima (nov. 54/4.), uređeno je pozivanje dužnikovih dužnika o načinu ispunjavanja njihovih obveza (nov. 54/5.), novelirana su pravila o slučajevima u kojima se otvoreni stečajni postupak ne provodi (nov. 63.) i o oglasu o otvaranju toga postupka (nov. 64.) te je ispravljena redakcijska grješaka u pravilima o dostavi i objavi rješenja o otvaranju stečajnoga postupka (nov. 65.).

13.2. Spajanje ročišta

Novelom 2006. izrijekom je utvrđena mogućnost spajanja ročišta radi izjašnjenja o prijedlogu za otvaranje stečajnoga postupka (49.) s ročištem radi rasprave o uvjetima za otvaranje stečajnog postupka (53.) (nov. 53/3.) – to je moguće u slučaju u kojem se neće (u kojem neće trebati) ispitivati gospodarsko-financijsko stanje dužnika (51.).

13.3. Pozivanje razlučnih i izlučnih vjerovnika te dužnikovih dužnika

Prema uređenju prije Novele 2006. rješenjem o otvaranju stečajnoga postupka razlučni su se vjerovnici pozivali da u roku za prijavu tražbina (54/3.) mogu obavijestiti stečajnoga upravitelja u pisanom obliku o postojanju svojih razlučnih prava (prijašnji 54/4.). Nakon Novele 2006. razlučni i izlučni vjerovnici pozvaju se da u roku za prijavu tražbina (54/3.) obavijeste stečajnog upravitelja o svojim pravima, u skladu s odredbama o podnošenju takvih obavijesti (nov. 173/5., 6.) (nov. 54/4., v. infra ad 19.2.). Novim uređenjem je zapravo režim predviđen za razlučne vjerovnike proširen (mutatis mutandis) i na izlučne vjerovnike. Određenije je uređen i način obavještavanja stečajnoga upravitelja o pravima tih vje-rovnika.

Prije Novele 2006. rješenjem o otvaranju stečajnoga postupka nad imovinom dužnika pojedinca pozivali su se dužnikovi dužnici da svoje obveze više ne ispunjavaju izravno dužniku nego stečajnom upravitelju za stečajnoga dužnika (prijašnji 54/5.). Po novome tim rješenjem treba općenito pozvati dužnikove dužnike da svoje obveze bez odgode ispunjavaju stečajnom upravitelju za stečajnoga dužnika (nov. 54/5.), dakle neovisno o tome tko je stečajni dužnik – dužnik pojedinac ili pravna osoba.

13.4. Slučajevi u kojima se otvoreni stečajni postupak ne provodi

Prema uređenju prije Novele 2006. kao i nakon nje, stečajni je sudac dužan donijeti odluku o otvaranju i zaključenju stečajnoga postupka ako tijekom prethodnoga postupka utvrdi da imovina dužnika koja bi ušla u stečajnu masu nije dovoljna ni za namirenje troškova toga postupka ili je neznatne vrijednosti (63/1.1.). U tom se slučaju stečajni postupak ne provesti već se na odgovarajući način primijenjuju odredbe o zaključenju stečajnoga postupka (196. - 202.; v. infra ad 21.). Novelom 2006. unesena je iznimka od toga pravila: u navedenom slučaju postupak se neće zaključiti ako se u roku koji rješenjem odredi stečajni sudac predujmi dostatan iznos novca za pokriće troškova kako prethodnog, tako i otvorenog stečajnog postupka (nov. 63/1.3.; nov. 203/3.).30 Otvorena je, dakle, mogućnost pojedinim vjerovnicima, koji bi svoj zahtjev morali postaviti prije donošenja rješenja o zaključenju postupka, da financiraju provedbu stečajnoga postupka ako ocijene da za to ima opravdanja.

Po novome, ako se stečajni postupak zaključi zato što je utvrđeno da imovina dužnika koja bi ušla u stečajnu masu nije dovoljna ni za namirenje troškova toga postupka ili je neznatne vrijednosti (63/1.), a dužnik nema sredstava niti za pokriće najnužnijih troškova (oglas, sređivanje arhivske građe i sl.), ta se sredstva neće isplatiti na teret državnog proračuna, kao prije Novele 2006., već na teret fonda za pokriće troškova stečajnih postupaka (nov. 63/4.). Zbog te je izmjene brisana i odredba po kojoj je Republika Hrvatska imala pravo od odgovornih osoba zahtijevati naknadu predujmljenog iznosa i pretrpljene štete (prijašnji 63/4.2.). Nažalost, nije propisano da bi to pravo umjesto Republike Hrvatske protiv odgovornih osoba imao stečajni dužnik ili stečajna masa koje bi zastupao stečajni upravitelj, odnosno možda fond, kome bi se time priznao ius standi in iudicio, a koga bi eventualno zastupao državni odvjetnik.

Novelom 2006. reformirana su ovlaštenja stečajnoga upravitelja nakon zaključenja stečajnoga postupka. Po novome stečajni upravitelj može i nakon zaključenja stečajnoga postupka u ime stečajnog dužnika, a za račun stečajne mase unovčiti imovinu dužnika i prikupljenim sredstvima podmiriti nastale troškove stečajnoga postupka, a eventualni ostatak uplatiti u fond za pokriće troškova stečajnih postupaka (39.a) (umjesto u državni proračun, kako je bilo prije Novele 20-06. – prijašnji 63/5.), a o obavljenim radnjama podnijeti izvještaje stečajnom sucu (nov. 63/5.). Kad je to potrebno radi poduzimanja navedenih radnji, stečajni upravitelj je ovlašten, na temelju zaključka stečajnog suca, otvoriti kod banke odgovarajući račun (nov. 63/6.).

20

Nakon Novele 2006., kao uostalom i prije nje, kad se ispune pretpostavke za nastavak stečajnoga postupka nakon njegova zaključenja (199/1.), stečajni je sudac dužan rješenjem o nastavku postupka radi naknadne diobe pozvati stečajne vjerovnike da u roku od trideset dana stečajnom upravitelju prijave svoje tražbine i zakazati ročište na kojem će se ispitati prijavljene tražbine (ispitno ročište). Međutim, nakon Novele 2006. za razliku prema prijašnjem uređenju, ako se stečajni postupak nastavlja zbog naknadno pronađene imovine koja ulazi u stečajnu masu, stečajni sudac će zakazati istovremeno i izvještajno ročište (nov. 63/7.2.).

Brisana je kao opsoletna odredba prijašnjega stavka 7. članka 63. SZ po kojoj je sud o tome da su ispunjeni uvjeti da Republika Hrvatska ostvaruje pravo na naknadu troškova isplaćenih na teret proračuna te naknadu štete od odgovornih osoba te o uplati viška sredstava nakon unovčenja stečajne mase u proračun (prijašnji 63/4., 5.), bio dužan obavijestiti nadležno državno odvjetništvo radi poduzimanja odgovarajućih mjera.

13.5. Oglas o otvaranju stečajnoga postupka

Novelom 2006. interveniralo se i u odredbu o sadržaju oglasa o otvaranju stečajnoga postupka. Po novome oglas pored podataka o tvrtki ili nazivu dužnika treba sadržavati i matični broj subjekta (MBS) (nov. 64/3.3.); dio oglasa koji je trebao sadržavati poziv vjerovnicima da prijave svoje tražine po novome treba sadržavati i poziv (razlučnim i izlučnim vjerovnicima) da (stečajnoga upravitelja) obavijeste o svojim pravima te naznaku adresu na koju će dostavljati prijave (i obavijesti) (nov. 64/3.6.). Po novome oglas (umjesto uopćenoga poziva dužnikovim dužnicima da svoje dugove izmire bez odgode - prijašnji 64/3.8.) treba sadržavati poziv dužnikovim dužnicima da svoje obveze bez odgode ispunjavaju stečajnom upravitelju za stečajnoga dužnika (nov. 64/3.8.).

14. NOVO UREĐENJE PRAVNOGA POLOŽAJA VJEROVNIKA STEČAJNOGA DUŽNIKA

14.1. Općenito

Novelom 2006. interveniralo se s različitim intenzitetom u odredbe koje se tiču pravnoga položaja vjerovnika stečaj-noga dužnika. Neke su od njih u osnovi samo redakcijskoga karaktera, npr. promjena naslova iznad članka 68.,31 drugima se radikalno mijenjaju instituti na koje se odnose, npr. odredbe o isplatnim redovima stečajnih vjerovnika (nov. 71.), o fiducijarnim vjerovnicima (nov. 81.a), treće bi trebale pridonijeti funkcionaliziranju procedure, npr. odredbe o načinu na-mirenja obveza stečajne mase (nov. 85.).

14.2. Stečajni vjerovnici

Novelom 2006. radikalno je izmijenjen položaj tražbina radnika i prijašnjih radnika stečajnoga dužnika nastalih do otvaranja stečajnoga postupka, a time posredno i drugih stečajnih vjerovnika. Po novome u tražbine prvog višeg isplatnog reda ulaze tražbine radnika i prijašnjih radnika stečajnog dužnika nastale do dana otvaranja stečajnoga postupka iz radnog odnosa u bruto iznosu, otpremnine do iznosa propisanog zakonom odnosno kolektivnim ugovorom i tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti (nov. 71/1.), dakle bez ograničenja s obzirom na osnovu, vrijeme nastanka32 i visnu, kako je to bilo prije toga. Naime, prije Novele 2006., a nakon Novele 2003., u tražbine prvog višeg isplatnog reda pripadale su tražbine zaposlenika i ranijih zaposlenika koje su ostvarene prije otvaranja stečajnog postupka, i to (samo): plaća za zadnja tri mjeseca prije otvaranja stečaja ili prestanka ugovora o radu do iznosa koji za određeni mjesec odgovara iznosu dvije trećine prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj, naknada plaće za godišnji odmor na koji je zaposlenik stekao pravo u kalendarskoj godini u kojoj je otvoren stečaj ili u kojoj je prestao ugovor o radu, te u prethodnoj godini do iznosa koji za određeni mjesec odgovara iznosu dvije trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene u Republici Hrvatskoj, naknada plaće za posljednja tri mjeseca prije otvaranja stečaja ili prestanka ugovora o radu do iznosa koji za određeni mjesec odgovara iznosu dvije trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene u Republici Hrvatskoj, otpremnine do iznosa jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene u Repub lici Hrvatskoj za svaku nave-denu godinu rada kod tog poslodav ca, naknada štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti stečajnoga dužnika i tražbine Hrvat skog zavoda za zdravstveno osiguranje, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, i Hrvatski zavod za zapošljavanje koje se iz tih tražbina po zakonu obvezatno namiruju kao doprinosi iz plaće i na plaću, osim tražbina za koje je zakonom određeno da će se namiriti kao troškovi ste čajnoga postupka ili kao ostale obveze stečajne mase (prijašnji 71.1.). Sve ostale tražbine prema dužniku, uključujući tražbine radnika i bivših radnika nastale do otvaranje stečajnoga postupka koje nisu bile razvrstane u prvi isplatni red, osim onih koje su bile razvrstane u niže isplatne redove, pripadale su u tzv. drugi viši (opći) isplatni red (arg. ex prijašnji 71.2.). Po novome tražbine radnika po osnovi radnoga odnosa uopće se ne bi namirivale kao tražbine tzv. općeg islatnoga reda, u koje bi pripadale ostale tražbine osim onih koje su razvrstane u tzv. niže isplatne redove (nov. 71.2.).

Izvršeno je i terminološko usklađivanje SZ-a s noveliranim propisima o radu tako što je izraz zaposlenik u različitim padežima zamijenjen izrazom radnik.

21

Brisana je kao suvišna odredba članka 72. stavka 2. po kojoj su se tražbine nižih isplatnih redova koje su pripadale u isti isplatni red namirivale razmjerno, budući da je općenito za stečajne vjerovnike istoga islatnoga reda izrijekom propisano da se namiruju razmjerno (70/2.3.).

Novelom 2006. propisano je da se tražbine vezane uz raskidni uvjet koji nastupa nakon otvaranja stečajnog postupka uzimaju u obzir kao bezuvjetne tražbine (nov. 74.). Time je samo redakcijski dotjerana prijašnja odredba koja je predviđala da se tražbine vezane uz raskidni uvjet u stečajnom postupku, sve dok uvjet ne nastupi, uzimaju u obzir kao bezuvjetne tražbine.

Novelom 2006. precizirana je odredba članka 77. SZ, po kojoj se po novome nenovčane tražbine ili one čiji je novčani iznos neodređen, ističu u novčanoj vrijednosti na koju se mogu procijeniti u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka.

14.3. Fiducijarni vjerovnici

Novelom 2006. napušteno je posebno uređenje sudskog ili javnobilježničkog osiguranja tražbina prijenosom vlasništva na stvari ili prijenosom prava (prijašnji 81.a – 81.c). Po novome, vjerovnik čija prava proizlaze iz sudskog ili javnobilježničkog osiguranja tražbine prijenosom vlasništva stvari ili prijenosom prava ima u stečajnom postupku pravni položaj razlučnog vjerovnika (nov. 81.a.). Brisane su posebne odredbe o pokretanju ovršnoga postupka radi realizacije tak-vih osiguranja (81.b) te računanju njihova prednosnoga reda (81.c). Upravo je stoga iznova otvoreno pitanje, aktualno prije unošenja nepotrebno brisanih odredaba članka 81.b u Zakon, kako će po novome fiducijarni vjerovnik nakon otvaranja stečajnoga postupka pokretati ovrhu radi naplate tažbine na predmetu osiguranja koje je u njegovu vlasništvu, budući da se na njega ne može doslovno primijeniti režim predviđen za ostala razlučna prava (arg. ex 81., 164.). Umjesto toga, brisane je odredbe samo trebalo uskladiti s novim uređenjem. Fiducijarnim je vjerovnicima (također nepotrebno) uskraćeno i jedno od temeljnih prava koja inače imaju kao takvi vjerovnici – da zadrže predmet osiguranja in solutum ako se on ne uspije unovčiti za cijenu koja bi odgvarala njihovoj tražbini.

Čini se da – to se ne može isčitati iz najasnoga obrazloženja članaka 42. i 43. Novele 2006. – razloge radikalnoj izmjeni pravoga tretmana fidcijarnoga osiguranja treba tražiti (prema mišljenju redaktora Novele 2006. i iskustvima u praksi) u složenosti procedure realizacije fiducijarnih osiguranja prema prijašnjim odredbama članaka 81.a do 81.c. SZ.

14.4. Obveze stečajne mase

Prije Novele 2006. iz stečajne mase najprije su se namirivali troškovi stečajnoga postupka i ostale obveze stečajne mase (obveze stečajne mase, s time da su se troškovi stečajnoga postupka namirivali prije ostalih obveza stečajne mase, i to razmjerno njihovoj veličini, a ostale obveze stečajne mase također razmjeno njihovoj veličini (prijašnji 85.). Po novome obveze stečajne mase, čija struktura ostaje neizmijenjena (arg. ex nov. 85/1.), stečajni upravitelj namirije redom kojim one dospijevaju (nov. 85/2.).

Brisane su odredbe o utvrđivanju troškova stečajnoga postupka, po kojima je o zahtjevima za namirenje tražbina po osnovi troškova stečajnoga postupka odlučivao rješenjem stečajni sudac (prijašnji 86.a/1.), s time da je u slučaju potrebe stečajni sudac prije donošenja toga rješenja trebao zatražiti izjašnjenje stečajnoga upravitelja (prijašnji 86.a/2.).

Prema obrazloženju uz članak 44. Konačnog prijedloga Novele 2006. prioritetno namirenje troškova stečajnoga postupka napušteno je zato što je u praksi izazivala probleme odredba članka 85. stavka 3., po kojoj su se tzv. ostale obveze stečajne mase trebale namirivati razmjerno njihovoj veličini. Dodatni su argumenti bili da odgovarajuće odredbe nema u njemačkom InsO te okolnost da je stečajni upravitelj dužan nakon otvaranja stečajnoga postupka prijaviti nedostatnost stečajne mase, u kojem se slučaju vjerovnici stečajne mase namiruju razmjerno (204., 205.). Takvo se obrazloženje ne čini pravno korektnim niti pravno-politički opravdanim. Problemima u praksi koji su nastajali u osiguranju ravnomjernoga namirenja tzv. ostalih obveza stečajne mase, ne može se opravdati napuštanje prioritetnoga namirenja troškova stečajnoga postupka koje s tim problemima nema nikakve veze. Zatim, stečajni je upravitelj dužan prijaviti nedostatnost stečajne mase u slučaju u kojemu su trošovi stečajnoga postupka pokriveni, ali stečajna masa nije dostatna za namirenje ostalih dospjelih obveza stečajne mase (204/1.). U tom se slučaju troškovi stečajnoga postupka opet prioritetno namiruju (205/1.1.). Ako se tijekom prethodnoga postupka utvrdi da imovina koja bi ušla u stečajnu masu nije dovoljna ni za namirenje troškova stečajnoga postupka, stečajni sudac dužan je donijeti odluku otvaranju i zaključenju stečajnoga postupka (63/.1.). Dakle, za brisanje odredaba o prioritenom (razmjernom) namirenju troškova stečajnoga postupka u dijelu zakona u kojem se općenito govori o obvezama stečajne mase nije bilo uporišta u “dogmatici” stečajnoga prava.

Brisanjem odredaba članka 86. SZ o nadležnosti i načinu odlučivanja o troškovima stečajnoga postupka stvoren je dvojaki režim za vjerovnike po osnovi troškova stečajnoga postupka. O pravu jednih odlučuje sud rješenjem, npr. o pravu stečajnoga upravitelja na nagradu i naknadu troškova postupka (nov. 29/2., 3.) te o pravu članova odbora vjerovnika na nagradu i naknadu troškova postupka (nov. 38/4.). O pravu drugih “odlučuje” stečajni upravitelj, odnosno oni ga moraju ostvarivati u parnici protiv stečajnoga dužnika. To npr. vrijedi za pravo podnositelja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka na naknadu uplaćene pristojbe na prijedlog i uplaćene dodatne pristojbe za alimentiranje fonda za pokriće troškova stečajnoga postupka (39.a) te predujma za pokriće troškova prethodnoga postupka, odnosno predujma za pokriće troškova prethodnog (41/3.) i otvorenog stečajnoga postupka (63/1.). Umjesto da se i tim vjerovnicima omogući da od

22

stečajnoga suca ishode rješenje na temelju kojega će moći ostvariti svoje pravo u stečajnom postupku, prepušteno je stečajnom upravitelju da odlučuje o osnovi i visini njihova prava na naknadu troškova, i to iako praksa (prema obrazloženju uz članak 45. Novele 2006.) indicira sklonost stečajnih upravitelja da samovoljno odobiru vjerovnike koje će prioritetno namirivati, odnosno da ne prijavljuju pravodobno nedostatnost stečajne mase, čime se onemogućavalo namirenje jednog dijela vjerovnika na teret ili štetu drugih.

Čini se da razloge novome tretmanu troškova stečajnoga postupka treba u bitnome tražiti u stavu da stečajne suce ne treba opterećivati odlučivanjem o zahtjevima za naknadu troškova stečajnoga postupka – na to eksplicitno upućuje obrazloženje uz članak 45. Konačnoga prijedloga. Međutim, zauzimanjem takva stava ukupni je pravozaštiti sustav do-datno opterećem nepotrebnim vođenjem složenijih i skupljih parničnih i ovršnih postupaka kao puta pravne zaštite koji stoji na raspolaganju vjerovnicima čije tražbine stečajni upravitelj odbija priznati i isplatiti.

Konačno treba upozoriti da se Novelom 2006. nie diralo u odredbe članka 87.a SZ o isplati obveza stečajne mase, kojima je uređena dužnost stečajnoga upravitelja da vodi računa o tome da se iz stečajne mase osiguraju sredstva potrebna za namirenje predidivih obveza stečajne mase te da je prigodom isplate pojedinih obveza stečajne mase dužan izdvojiti sredstva potrebna za pokriće onih takvih obveza za koje se osnovano može pretpostaviti da bi ih trebalo namiriti u budućnosti. Te odredbe, zajedno s odredbama o razmjenom namirenju obveza stečajne mase nako prijave njezine nedostat-nosti, upućuju na zaključak da se i nakon Novele 2006. tražbine vjerovnika stečajne mase razmjerno namiruju.

15. PRAVNE POSLJEDICE OTVARANJA STEČAJNOGA POSTUPKA

15.1. Općenito

Novine unijete Novelom 2006. u glavu III. SZ tiču se preuzimanje parnica (nov. 95.), prestanka prava stečenih ovrhom i osiguranjem (nov. 97.), zabrane ovrhe i osiguranja (nov. 98/6.), zabrane ovrhe radi ostvarenja tražbina prema stečajnoj masi (nov. 99/2.), isključenja drugih oblika pravnoga stjecanja (nov. 100/2.), koercitivnih mjera protiv određenih osoba (nov. 107.), prava stečajnoga upravitelja na izbor (nov. 110/2.), najamnih i zakupnih odnosa (nov. 115. – 117.) te pobi-janja pravnih radnji u povodu stečaja (nov. 127., 137., 138., 141.). Neke od tih novina imaju značenje pukih redakcijskih intervencija, dok se drugima ozbiljnije zadire u uređenje pjedinih instituta.

15.2. Preuzimanje parnica

Novelom 2003. reformirane su odredbe članka 95. SZ o preuzimanju tzv. aktivnih i pasivnih parnica stečajnoga dužnika radi njihova usklađivanja s njemačkim uzorom (§§ 84, 85. InsO). Prema tom novelom izmijenjenom i dopunjenom uređenju, parnice o imovini koja ulazi u stečajnu masu koje su u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka bile u tijeku (tzv. aktivne parnice) dužan je bio preuzeti (po općim pravilima o preuzimanju parnica nakon prekida) u ime i za račun dužnika stečajni upravitelj (95/1). Novelom 2006. preuzmanje aktivnih postupaka prošireno je i na arbitražne postupke (nov. 95/1.1.). Novelom 2006. (vjerojatno zato što nije shvaćeno značenje tzv. aktivnih parnica) propisano je k tome da se parnice o tražbinama koje se prijavljuju u stečajni postupak, ne mogu nastaviti prije nego što su ispitane na ispitnom ročištu (nov. 95./1.2.). Treba uzeti da ova inovacija iz navedenih razloga neće imati nikakvo praktično značenje.

Odredba o parnicama koje su u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka bile u tijeku protiv stečajnoga dužnika (tzv. pasivne parnice) ostala je nakon Novele 2006. neizmijenjena – te parnice preuzima u njegovo ime stečajni upravitelj, ali samo ako se tiču (1) izlučenja nekog predmeta iz stečajne mase, (2) odvojenoga namirenja i (3) obveza stečajne mase (prijašnji 95/2., nov. 95/2).

Redakcijski je samo izmijenjeno i uređenje prava protivne stranke koja uspije u parnici protiv stečajnoga dužnika na naknadu troškova postupka. Po novome (kao i po prijašnjem uređenju – prijašnji 95/3.) protivna stranka, koja je uspjela u aktivnoj ili pasivnoj parnici, troškove parničnog postupka nastale do prekida postupka, kao i troškove nastale nakon prekida postupka ako stečajni upravitelj odmah nakon nastavljanja prekinute parnice prizna tužbeni zahtjev ili se odrekne tužbenog zahtjeva, može ostvarivati samo kao stečajni vjerovnik. U protivnom će se troškovi parnice nastali nakon prekida namirit kao dugovi stečajne mase. (Nov. 95/3.) Upravo će stoga parnični protivnik stečajnoga dužnika, da bi ostvario svoje pravo na naknadu eventualnih parničnih troškova kao stečajni vjerovnik, morati pravodobno i to uvjetno prijaviti svoju tražbinu na naknadu troškova postupka kao i ostali stečajni vjerovnici.

15.3. Prestanak prava stečenih ovrhom ili osiguranjem

Prije Novele 2006. razlučno ili slično pravo na imovini dužnika koja ulazi u stečajnu masu koje je stečajni vjerovnik stekao sudskom ovrhom ili prisilnim sudskim osiguranjem tijekom posljednjih trideset dana prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili nakon toga, prestajalo je otvaranjem stečajnoga postupka (prijašnji 97.). Novelom 2006. je taj retroaktivni učinak otvaranja stečajnoga postupka produžen na šezdeset dana i izrijekom je propisano da se postupak u tijeku obustavlja (nov. 97.).

23

15.4. Zabrana ovrhe i osiguranja

Novelom 2006. izmijenjena je u cijelosti odredba stavka 6. članka 98. SZ. Po novome nakon otvaranja stečajnog postupka dopustit će se i provesti upis u javne knjige, ako su uvjeti za upis ostvareni prije nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka. Intervencija je samo redakcijskog karaktera.

15.5. Zabrana ovrhe radi ostvarenja tražbina prema stečajnoj masi

Novelom 2006. izvršene intervencija u članak 99. SZ tiču se samo iznimaka od pravila da ovrha radi ostvarenja tražbina prema stečajnoj masi koje nisu zasnovane pravnom radnjom stečajnoga upravitelja nije dopuštena šest mjeseci od otvaranja stečajnoga postupka (9971.). Tako se po novome to pravilo ne odnosi na (2) obveze iz trajnoga obveznoga odnosa za vrijeme nakon prvoga roka u kojemu je stečajni upravitelj mogao otkazati ugovor (nov. 99/2.2.). Ta je inter-evencija samo redakcijskoga karaktera. Druga izmjena tiče prijašnje odredbe članka 99. stavka 2. točke 4. SZ po kojoj se navedeno pravilo nije odnosilo ni na poreze koji su prihod državnoga proračuna ili proračuna jedinica lokalne uprave i samouprave, ili prihode mirovinskih i invalidskih fondova te Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Novelom 2006. ta je iznimka brisana, što znači da se zabrana ovrha po novome odnosi i na ostvarivanje javnih prihoda. U obrazloženju uz članak 49. Konačnog prijedloga Novele 2006. to se objašnjava stavom da nije potrebno zadržati privilegirani tretman tražbina države i javnih prihoda nakon što su te tražbine degradrane iz privilegiranih isplatnih redova. Ovdje, međutim, nije riječ o tražbinama države i drugih javnopravnih vjerovnika kao stečajnih vjerovnika, već o njihovim tražbinama na-kon otvaranja stečajnoga postupka. Država je kao vjerovnik takvih tražbina svoj stav, međutim, manifestirala prihvaćajući Novelu 2006.

15.6. Isključenje drugih oblika pravnoga stjecanja

I nakon Novele 2006. ostalo je neizmijenjeno osnovno pravilo da se nakon otvaranja stečajnoga postupka ne mogu valjano stjecati prava na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu i ako (kad) se to stjecanje ne temelji na raspo-laganju dužnika ili ovrsi ili osiguranju u korist stečajnoga vjerovnika (100/1.). Izmijenjena je, međutim, odredba koja je utvrđivala iznimke od toga osnovnog pravila. Po novome navedeno se osnovno pravilo ne odnosi na slučajeve stjecanja prema načelu povjerenja u javne knjige (nov. 100/2.). U usporedbi s prijašnjim rješenjem s liste iznimaka od osnovnoga pravila izostavljeni su slučajevi stjecanja na temelju raspoložbi stečajnoga upravitelja, sudske prodaje, radnji izlučnih i razlučnih vjerovnika u skladu sa SZ-om te naplate poreza koji su prihod državnog proračuna ili proračuna jedinica lokalne samouprave i uprave (arg. ex prijašnji 100/2.). Prema obrazloženju članka 50. Konačnoga prijedloga do toga je došlo zato što je stjecanje dužnikove imovine u tim izostavljenim slučajevima uređeno drugim (necitiranim) odredabama SZ-a koje ne ostavljaju dvojbu o tome kada je ono valjano. Treba žaliti što je Novelom 2006. izvršena ova nepotrebna intervencija jer bi ona mogla izazvati nepotrebne konfuzije u praksi. Konačno, od viška glava ne boli.

15.7. Ispunjenje pravnih poslova

15.7.1. Pravo stečajnoga upravitelja na izbor

Novelem 2006. nije se diralo u osnovno pravilo o pravu stečajnoga upravitelja na izbor: ako dužnik i njegov suugo-varatelj u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka nisu ili nisu u potpunosti ispunili neki dvostranoobvezni ugovor, stečajni upravitelj može umjesto dužnika ispuniti ugovor i tražiti ispunjenje od druge strane (110/1.). Novelom 2006. izmijenjeno je, međutim, pravilo o posljedicama koje nastupaju kad stečajni upravitelj odbije ispunjenje. Po novome, ako stečajni upravitelj odbije ispunjenje, druga strana svoju tražbinu zbog neispunjenja može ostvarivati samo kao stečajni vjerovnik (nov. 110/2.1.). Ako druga strana pozove stečajnoga upravitelja da se izjasni o svom pravu na izbor, on je dužan odmah, a najkasnije nakon izvještajnog ročišta preporučenom pošiljkom obavijestiti drugu stranu o tome namjerava li zatražiti ispunjenje ugovora (nov. 110/2.2.). Iznimno, ako bi za drugu stranu do izvještajnog ročišta nastupila znatna šteta, na koju je ona upozorila stečajnoga upravitelja, stečajni ju je upravitelj dužan u roku od osam dana preporučenom pošiljkom obavijestiti o tome namjerava li zatražiti ispunjenje ugovora (nov. 110/2.3.). Ako propusti tako postupiti stečajni upravitelj neće moći tražiti ispunjenje (nov. 110/2.4.). U eventualnoj bi se parnici naknadno rasčišćavalo je li bilo ili nije razloga za hitnu reakciju stečajnoga upravitelja, odnosno je li on zadržao pravo na ispunjenje .

Novelom 2006. olakšan je položaj stečajnoga upravitelja utoliko što je on po novome u pravilu ovlašten svoje izjašnjenje u povodu zahtjeva protivne stane odgoditi do iza izvještajnoga ročišta, dok je prije Novele on bio uvijek dužan u roku od osam dana preporučenom pošiljkom obavijestiti tu stranu o tome namjerava li zatražiti ispunjenje ugovora (prijašnji 110/2.2.). Navedena izmjena motivirana je okolnošću da stečajni upravitelj često za donošenje odluke o preuzimanju po-sla treba odluku skupštine vjerovnika, npr. o nastavljanju poslovanja. Njome je previđeno da protivna stranka glede posla koji treba održati na snazi nije stečajni vjerovnik već (potencijalni) vjerovnik stečajne mase i da je se problemi stečajnoga dužnika ne moraju ticati. Zbog novog će rješenja protivna strana morati nerazumno dugo čekati na odluku stečajnoga upravitelja.

24

15.7.2. Najamni i zakupni odnosi

Intervencije izvršene Novelom 2006. u odredbe o najamnim zakupnim odnosima različitoga su karaktera – neke su samo redakcijske naravi, drugima se ozbiljnije mijenja uređenje instituta.

I nakon Novele 2006. kao i prije nje najam i zakup nekretnina ili prostorija ne prestaju otvaranjem stečajnog postupka.33 To vrijedi i za najamne i zakupne odnose koje je dužnik sklopio kao najmodavac ili zakupodavac, a tiču se predmeta koji su radi osiguranja preneseni na treću osobu koja je financirala njihovu nabavku ili proizvodnju. (Nov. 115/1.)34 Izmijenjeno je pravilo po kojem prava koja se odnose na vrijeme prije otvaranja stečajnog postupka, kao i štetu nastalu prijevremenim otkazom ugovora, druga strana može ostvarivati samo kao stečajni vjerovnik (nov. 115/1.2.). Izmjena je u tome što po novome i pravo na naknadu štetu nastalu prijevremenim otkazom ugovora vjerovnik može ostvarivati samo kao stečajni vjerovnik.

Redakcijski je dotjerana odredba članka 116. stavka 1. reč. 1. SZ koja izmijenjena glasi: Najam ili zakup nekretnine ili prostorije koji je dužnik ugovorio35 kao najmoprimac ili zakupoprimac, stečajni upravitelj može otkazati bez obzira na dogovoreno trajanje ugovora, pridržavajući se zakonskoga otkaznoga roka.

Novelom 2006. otvorena je mogućnost da stečajni upravitelj može u ime stečajnog dužnika kao najmodavca ili zaku-podavca otkazati najamni ili zakupni odnos u zakonskom otkaznom roku neovisno o ugovorenom otkaznom roku (nov. 117/4). Prema obrazloženju uz članak 56. Konačnoga prijedloga Novele 2006. ovom se dopunom htjelo prevenirati u prak-si uočene zloporabe sklapanja ugovora o zakupu s dugim rokom trajanja neposredno prije otvaranja stečajnoga postupka. Treba posumnjati u to da se opisanom intervencijom postiglo što se htjelo. Novom odredbom nije obuhvaćan slučaj ugovora na određeno vrijeme, koji prestaje protekom vremena na koji je sklopljen (545/1. ZOO 05, NN 35/05), već samo ugovor na neodređeno vrijeme u kojem je utvrđen otkazni rok.

15.7.3. Ugovori o radu

Novelom 2006. u svim odredbama članka 120. SZ kojim su uređene pravne posljedice otvaranja stečajnoga postupka na ugovore o radu riječ “zaposlenik” u određenom padežu zamijenjena je riječju “radnik” u odgovarajućem padežu (nov. 120.). Ova je intervencija zapravo bila nepotrebna s obzirom na opću odredbu Novele 2006. koja je takvu izmjenu prop-isala za cijeli Zakon (109/2. Novele 2006.).

15.8. Pobijanje pravnih radnji

15.8.1.Opće odredbe

Opća odredba stavka 1. članka 127. o pobijanju u povodu stečaja izmijenjena je u smislu da je njome izrijekom naglašeno da pravo na pobijanja pripada, osim stečajnom upravitelju u ime stečajnoga dužnika, i stečajnim vjerovnicima, ako se pravnom radnjome remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika (oštećenje vjerovnika) odnosno ako se njome pojedini od stečajnih vjerovnika stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika) (nov. 127/1.). Izmjenom opće odredbe stavka 2. članka 127. nastojalo se dodatno “pojasniti” značenje pojma propuštanje. Po novome s pravnom radn-jom izjednačeno je i propuštanje zbog kojeg je stečajni dužnik izgubio kakvo pravo ili kojim su protiv njega imovinsko-pravni zahtjevi bili zasnovani, održani ili osigurani (nov. 127/2.).

15.8.2. Izračunavanje rokova

Izmijenjene su i odredbe o izračunavanju rokova prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka. Zadržana je odredba po kojoj se u slučaju u kojem je podneseno više prijedloga za otvaranje postupka, mjerodavan prvi dopušteni i obrazloženi prijedlog, pa i ako je postupak otvoren u povodu nekoga kasnijega prijedloga (137/2.1.). Brisana je, međutim, kao suvišna i tuđa hrvatskom stečajnom pravu odredba po kojoj se pravomoćno odbijen prijedlog uzima u obzir jedino ako je odbijen zbog nedostatnosti stečajne mase (prijašnji 137/2.2.). SZ naime ne poznaje odbijanje prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka zbog nedostatnosti stečajne mase, već u takvu slučaju propisuje otvaranje stečajnoga postupka i nje-govo zaključenje (63.), odnosno njegovu obustavu i zaključenje (203.).

15.8.3. Pravna sredstva i pravne posljedice pobijanja

Novelom 2006. značajno su izmijenjene odredbe o pravnim sredstvima i pravnim posljedicama pobijanja. Najprije, izmijenjen je rok za podnošenje pobojne tužbe. Ona se po novome može podnijeti u roku od dvije godine od otvaranja stečajnoga postupka (nov. 141/2.). Napušteno je ograničenje da se, neovisno o tom dvogodišnjem roku, tužba najkasnije može podnijeti do zaključenja stečajnoga postupka (prijašnji 141/2.). Dopustivost podnošenja tužbe sada više ne ovisi o tome je li stečajni postupak zaključen ili nije. Novim rješenjem proširena je mogućnost pobijanja u povodu stečaja pa time i efikasnost toga pravnoga sredstva.

25

Napušteno je, zatim, rješenje iz prijašnjega uređenje po kojem je vjerovnik kao tužitelj uvijek uz protivnika pobijanja bio dužan tužiti i stečajnoga dužnika ako on ne bi s njime nastupao kao tužitelj (nov. 141/3.).

Precizno je određeno i djelovanje presuda donesenih u pobojnim parnicama te pravo stečajnoga vjerovnika koji je uspješno pobio pravnu radnju na prioritetno namirenje troškova toga postupka. Po novome pravomoćna presuda donesena u parnici za pobijanje pravnih radnji djeluje prema stečajnom dužniku odnosno stečajnoj masi te svim stečajnim vjerovnic-ima (nov. 141/7.). Stečajni vjerovnik koji je uspješno pobio pravnu radnju kojom su oštećeni stečajni vjerovnici u slučaju kada je nedostatnost stečajne mase utvrdena već tijekom prethodnog postupka, uslijed čega je stečajni postupak otvoren i odmah zaključen (63/1.1.) ima iz onoga što se mora vratiti u stečajnu masu pravo prvenstvenog namirenja za troškove koji su bili potrebni za navedenu parnicu (141/8.1.).

Propisana je i dužnost stečajnoga vjerovnika čiji je tužbeni zahtjev za pobijanjem prihvaćen da predloži stečajnom sucu nastavak stečajnog postupka radi naknadne diobe (199.) (nov. 141/8.2.).

16. OSIGURANJE STEČAJNE MASE

Novelom 2006. dopunjene su odredbe o preuzimanju stečajne mase (nov. 145.) te izmijenjene odredbe o postupanju s novcem i predmetima od vrijednosti (nov. 148.) i o popisu predmeta stečajne mase (nov. 150.).

Po novome stečajni upravitelj može, između ostaloga, radi preuzimanja stečajne mase, nakon pravomoćnosti rješenja o otvaranju stečajnoga postupka, predložiti stečajnom sucu da naredi i trećim osobama, u čijem su posjedu predmeti stečajne mase, njihovu predaju (nov. 145/3.1.). U tom je slučaju stečajni upravitelj dužan uz prijedlog dostaviti ispravu o vlasništvu na stvari (nov. 145/3.2.). O prijedlogu stečajnog upravitelja, a nakon što je saslušao osobe u čijem su posjedu predmeti stečajne mase, stečajni sudac odlučuje rješenjem (nov. 145/3.3.). Ako se treća osoba u čijem je posjedu predmet stečajne mase usprotivi prijedlogu stečajnog upravitelja, stečajni sudac odbit će taj prijedlog i uputiti stečajnog upravitelja u par-nicu radi ostvarenja prava na predaju u posjed (nov. 145/4.). Pravomoćno rješenje kojim je sud naložio trećim osobama predaju stvari iz stečajne mase predstavlja ovršnu ispravu (nov. 145/5.). Premda se očekuje da će se izloženim novinama smajiti broj rekuperatornih parnica i ovrha, njihova je efikasnost relativizirana dužnošću stečajnoga suca da dužnika uputi na parnicu ako se treća osoba usprotivi prijedlogu stečajnoga upravitelja.

Novelom 2006. precizirano je ovlaštenje vjerovnika da odluče o postupanju s novcem ili predmetima od vrijednosti. Po novome vjerovnici na ročištu (na sjednici skupštine vjerovnika) mogu donijeti odluku kojom se određuje način pohrane ili ulaganja novca ili predmeta od vrijednosti, ili izmijeniti odluku odbora vjerovnika, odnosno stečajnog suca o tome (nov. 148/3.).

Izmjenom odredbe stavka 1. članka 150. SZ određenije je impostiran način sastavljanja popisa predmeta stečajne mase. Po novome stečajni je upravitelj dužan sastaviti popis pojedinih predmeta stečajne mase (nov. 150/1.1.). Dužnik pojedinac i prijašnji zastupnici po zakonu dužnika pravne osobe dužni su u tome suradivati sa stečajnim upraviteljem (nov. 150/1.2.). Stečajni upravitelj dužan je od navedenih osoba prikupiti potrebne obavijesti, izuzev ako bi uslijed toga došlo do štetnog odugovlačenja postupka (nov. 150/1.3.).

17. ODLUČIVANJE O NASTAVLJANJU STEČAJNOGA POSTUPKA

Ključne odluke o sudbini stečajnoga dužnika ovlašteni su donositi stečajni vjerovnici na skupštini vjerovnika (arg. ex 38.e). Jedna od posebnih tome namijenjenih skupština jest i izvještajno ročište na kojemu je stečajni upravitelj dužan podnijeti izvješće o gospodarskom položaju dužnika i njegovim uzrocima te istaknuti postoje li izgledi da se poslovanje poduzeća dužnika nastavi u cijelosti ili djelomično i kakve bi učinke to moglo imati na namirenje vjerovnika (155/1.). Prije Novele 2006. dužniku pojedincu i odboru vjerovnika trebalo je omogućiti da se na tom ročištu izjasne o izvješću stečajnoga upravitelja; na njemu su se o izvješću mogli izjasniti i predstavnici gospodarske ili obrtničke komore (prijašnji 155/2.). Novelom 2006. izmijenjene su odredbe o tome kome na izvještajnom ročištu treba omogućiti da se izjasni o izvješću stečajnoga upravitelja. Po novome to treba omogućiti (samo) dužniku pojedincu i vjerovnicima (nov. 155/2.). Dok se može prihvatiti argumentacija iz Konačnog prijedloga Novele 2006. da se u praksi pokazalo nesvrhovitim omogućavati i predstavnicima gospodarske ili obrtničke komore da se izjasne o izvješću stečajnoga upravitelja zbog njihove pasivnosti i nemjerodavnosti njihovih eventualnih stavova, ne čini se opravdanim izostavljanje mogućnosti da se i odboru vjerovnika treba pružiti prilika da to učini. Njegova je dužnost nadzirati rad stečajnoga upravitelja i razmatrati njegova izvješća te obavještavati skupštinu vjerovnika o tijeku stečajnoga postupka i stanju stečajne mase (arg. ex 34.).

Jedna od intencija Novele 2003. ali i Novele 2006. bila je da se stvore normativni okviri za što ekspeditivniju, opera-tivniju i efikasniju provedbu stečajnoga postupka. To se, između ostaloga, nastojalo postići propisivanjem (prema Noveli 2003. – obvezatnog, a prema Noveli 2006. – fakultativnog) zakazivanja posebne sjednice skupštine vjerovnika koja bi tome bila posvećena. Novelom 2006. nastojalo se samo dodatno funkcionalizirati rješenja inaugurirana Novelom 2003. Nakon Novele 2006. stečajni je sudac dužan zakazati posebnu sjednicu skupštine vjerovnika u roku od šest mjeseci od dana održavanja prvoga izvještajnog ročišta radi raspravljanja o provedenom stečajnom postupku i donošenju odluke o njegovu nastavljanju, ako u prethodnom tijeku postupka nisu donijete odgovarajuće odluke (nov. 155.a/1) (izvanredno izvještajno ročište). Na tom ročištu stečajni upravitelj podnosi izvješće o provedenom stečajnom postupku i njegovim

26

troškovima, o opravdanosti nastavljanja poslovanja stečajnoga dužnika ako ono nije obustavljeno, o unovčenoj stečajnoj masi i obavljenim isplatama vjerovnika, o sporovima i drugim postupcima u tijeku i njihovim izgledima, o opravdanosti nastavljanja s unovčenjem stečajne mase i o potrebi i izgledima da se pripremi stečajni plan (155.a/2.). Prije zakazivanja sjednice skupštine o izvješću stečajnoga upravitelja treba zatražiti očitovanje odbora vjerovnika ako je osnovan te dužnika pojedinca (nov. 155.a/3.).

Na temelju izvješća stečajnoga upravitelja i provedene rasprave, skupština vjerovnika može36 odlučiti (1) o prihvaćanju u cijelosti ili djelomično izvješća stečajnoga upravitelja, odnosno o njegovu razrješenju i zamjeni drugim stečajnim up-raviteljem, (2) o potrebi provedbe revizije poslovanja stečajnoga upravitelja, (3) o tome hoće li se nastaviti s poslovanjem stečajnoga dužnika i na koji način, (4) o tome hoće li se nastaviti s unovčenjem preostaloga neunovčenog dijela imovine stečajnoga dužnika, (5) o potrebi i mogućnostima da se pristupi pripremi stečajnoga plana, (6) o neunovčenim predmetima stečajne mase i o nenaplaćenim tražbinama te o neunovčivim predmetima stečajne mase,37 (7) o drugim pitanjima od važnosti za provedbu i okončanje stečajnoga postupka (nov. 155.a/2). Novelom 2006. brisana je odredba po kojima je stečajni sudac mogao donijeti navedene odluke ako vjerovnici ne bi donijeli niti jednu od njih, osim što nije mogao doni-jeti odluku o nastavljanju djelatnosti i o pripremi stečajnoga plana. Brisana je zatim odredba po kojoj je stečajni sudac mogao odlučiti da se pristupi završnoj diobi, da se pripremi prijedlog odluke o neunovčenim predmetima stečajne mase i o nenaplaćenim tražbinama, a nakon završnog ročišta donijeti i odluke o postupanju s neunovčenom stečajnom masom (prijašnji 155.a/4). Brisana je konačno i odredba po kojoj je stečajni sudac bio dužan odlučiti da se bez odgode pristupi prodaji imovine stečajnog dužnika kao cjeline ako vjerovnici na izvanrednom izvještajnom ročištu ne bi donijeli odluku o potrebi i mogućnostima pripreme i “donošenja” stečajnog plana ako su taj plan predložili stečajni dužnik i stečajni up-ravitelj (prijašnji 155.a/5).

I nakon Novele 2006. zadržano je rješenje iz Novele 2003. po kojem će se u svakom slučaju ako vjerovnici na izvanrednm izvje-štajnom ročištu ne donesu odluku o nastavljanju djelatnosti stečajnoga dužnika, ta djelatnost obustaviti i bez odgode pristupiti unovčenju imovine stečajnoga dužnika (155.b/1.).U tom slučaju stečajni je upravitelj dužan otkazati sve ugovore koje do tada nije otkazao (120.), osim s onim radnicima za koje ocijeni da su potrebni radi prikupljanja, očuvanja i unovčenja stečajne mase (15.b/2.1.). Okolnost da se djelatnost dužnika obustavlja je poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu (120/2., 3.) (155.b/2.2.). Brisana je, međutim, odredba po kojoj druga ugovorna strana nija imala pravo zahtijevati naknadu štete zbog prijevremenog prestanka rad nog odnosa (15.b/2.3.). To je učinjeno radi uspostavljanja ravnopravnoga tretmana radnika s drugim vjerovnicima te radi otklanjanja kontradikcije s odredbom članka 120. stavka 2. reč. 3. SZ.

Novelom 2006. brisane su odredbe članka 156. SZ o odlukama o daljnjem tijeku poslovanja stečajnoga dužnika kao suvišne (arg. ex 38.e, 155.a).

18. UNOVČNE STEČAJNE MASE

18.1. Općenito

Novelom 2006. interveniralo se i u odredbe o unovčenju stečajne mase. Neke su od tih intervencija samo redakcijske naravi (nov. 158/1., 2.; nov. 159.), nekima se radikalno mijenjaju metode unovčenja stečajne mase (napuštanje instituta prodaje imovine dužnika kao cjeline – 71. Novele 2006., novo uređenje unovčenja nekretnina, brodova i zrakoplova te drugih registriranih prava na kojima postoji razlučno pravo – nov. 164.).

18.2. Unovčenje stečajne mase – opća pravila

Po novome (kao prije toga) nakon izvještajnoga ročišta stečajni je upravitelj dužan bez odgode unovčiti imovinu koja ulazi u stečajnu masu, ako to nije u suprotnosti s odlukom skupštine vjerovnika (nov. 158/1.). Prigodom unovčenja imovine stečajne mase stečajni upravitelj je dužan držati se odluka skupštine vjerovnika i odbora vjerovnika (nov. 158/2.). Stečajni upravitelj može predložiti sudu da unovčenje određenih dijelova imovine koja ulazi u stečajnu masu odredi i pro-vede po pravilima koja vrijede za sudsku ovrhu radi naplate novčane tražbine (158/3.).

18.3. Prodaja imovine dužnika kao cjeline

Novelom 2006. napušten je institut prodaje imovine dužnika kao cjeline - članci 163.a do 163.l koji su ga uređivali brisani su. Ocijenjeno je da prodaja imovine dužnika kao cjeline komplicirano i neprovedivo zakonsko rješenje, čija je svrha nejasna i koji je zapravo, uz institute stečajnoga plana, suvišan. Takav je zaključak formiran na temelju svega tri slučaja u praksi s problematičnim ishodom,

18.4. Unovčenje nekretnina, brodova i zrakoplova na kojima postoji razlučno pravo

Novelom 2006. iznova je uređeno unovčenja nekretnina, brodova i zrakoplova na kojima postoji razlučno pravo (nov. 164., 165.)

27

Po novome, ako razlučni vjerovnik nije pokrenuo postupak ovrhe na nekretnini radi prisilnoga namirenja svoje tražbine, nekretnine na kojima postoji razlučno pravo stečajni sudac prodaje, na prijedlog stečajnoga upravitelja, uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi na nekretnini (nov. 164/1.). Ako je razlučni vjerovnik pokrenuo postupak ovrhe na nekretnini radi prisilnoga namirenja svoje tražbine prije nego što je stečajni upravitelj predložio njezinu prodaju u stečajnom posupku, nekretnina će se prodati u ovršnom postupku koji je pokrenuo razlučni vjerovnik (nov. 164/2.). O prodaji u stečajnom postupku odlučuje stečajni sudac rješenjem protiv kojeg pravo žalbe imaju stečajni upravitelj i razlučni vjerovnici (nov. 164/3.1.). U rješenju o prodaji nekretnine stečajni sudac dužan je odrediti da se nekretnina prodaje u stečajnom postupku (nov. 164/3.2.). U zemljišnoj će se knjizi upisati zabilježba rješenja o prodaji nekretnine (nov. 164/3.3.). Stečajni sudac će zaključkom o prodaji utvrditi vrijednost nekretnine, način prodaje i uvjete prodaje (nov. 164/4.). Kad se imovina prodaje u stečajnom postupku rok od objave zaključka na oglasnoj ploči do prodaje iznosi 15 dana, a pravila o obustavi postupka prodaje ne primjenjuju se (nov. 164/5.). Ako se nekretnina nije mogla prodati na drugom ročištu za prodaju po utvrdenoj vrijednosti, na narednim ročištima može se prodati za nižu vrijednost koju zaključkom odredi stečajni sudac (nv. 164/6.). Na prijedlog stečajnog upravitelja ovršni sud će rješenjem odgoditi ovršni postupak kojeg je pokrenuo razlučni vjerovnik radi prisilnoga namirenja svoje tražbine na nekretnini na kojoj postoji njegovo razlučno pravo (1) ako izvještajno ročište još nije održano, ili (2) ako je nekretnina nužno potrebna radi privremenog nastavka poslovanja prema članku (155.b/1.), ili (3) ako bi prodaja nekretnine ugrozila provedbu stečajnoga plana (nov. 164/7.). Takav će prijedlog stečajnog upravitelja ovršni sud rješenjem odbiti ako razlučni vjerovnik učini vjerojatnim da bi uslijed odgode za njega nastupila nenadoknadiva šteta (nov. 164/8.). Protiv rješenja o odgodi pravo na žalbu ima razlučni vjerovnik, a protiv rješenja o odbijanju prijedloga za odgodu pravo na žalbu imaju stečajni upravitelj i svaki stečajni vjerovnik (nov. 164/9.). U slučaju odgode ovršnoga postupka razlučni vjerovnik ima pravo na kamate iz stečajne mase koje teku od izvještajnoga ročišta (nov. 164/10.1.). Ako stečajni upravitelj koristi nekretninu za stečajnu masu, te se uslijed toga smanji vrijednost nekretnine, razlučni vjerovnik ima pravo tražiti naknadu iz stečajne mase zbog smanjenja vrijednosti njegova osiguranja (nov. 164/10.2.). Ovršni je sud dužan na prijedlog razlučnog vjerovnika nastaviti ovršni postupak kada prestanu postojati pretpostavke za odgodu (nov. 164/11.1.). Prije donošenja odluke ovršni sud će saslušati stečajnog upravitelja (nov. 164/11.2.). Ako razlučni vjerovnik ne stavi prijedlog za nastavak ovršnog postupka ni unutar tri mjeseca nakon pravomoćnosti odluke o obustavi ili

zaključenju stečajnog postupka ovršni sud će po službenoj dužnosti obustaviti ovršni postupak (nov. 164/11.2.). Navedene odredbe o prodaji nekretnina na odgovarajući se način primjenjuju na prodaju brodova, brodova u izgradnji i zrakoplova te prava upisanih u javne knjige (nov. 164/12.).

Nakon što unovči stvar ili pravo na kojemu postoji razlučno pravo upisano u javnoj knjizi ovršni će sud, nakon što iz iznosa ostvarenog prodajom namiri troškove do tada provedenoga ovršnog postupka, preostali novac predati stečajnom su-cu (nov. 164.a/1.). Iz iznosa dobivenog od ovršnog suda stečajni je sudac dužan (1) izdvojiti u stečajnu masu odgovarajući iznos prema pravilima obračunu troškova (170.), (2) namiriti tražbine razlučnih vjerovnika prema redoslijedu predviđenom pravilima ovršnog postupka te (3) preostali iznos predati stečajnom upravitelju (nov. 164.a/2.). Nakon što stečajni sudac u stečajnom postupku unovči stvar ili pravo na kojemu postoji razlučno pravo upisano u javnoj knjizi, on će iz iznosa ostvarenog prodajom (1) namiriti troškove unovčenja obračunate prema pravilima o obračunu troškova (170.), (2) namiriti tražbine razlučnih vjerovnika prema redoslijedu predviđenom pravilima ovršnog postupka i (3) preostali iznos predati stečajnom upravitelju za namirenje stečajnih vjerovnika (nov. 164.a73.).

Novim uređenjem unovčenja nekretnina, brodova, zrakoplova te prava upisanih u javne knjige značajno je pogoršana pozicija razlučnih vjerovnika u usporedbi s prijašnjim uređenjem. Stvoreni su uvjeti da se odlukom stečajnih vjerovnika na skupštini vjerovnika o nastavku poslovanja ili o pripremi stečajnoga plana onemogući trajno ili za duže vrijeme ostvarivan-je prava razlučnih vjerovnika, pri čemu im se ne jamči potrebna sigurnost za naplatu kamata odnosno na nakandu štete. Pritom upućivanje na određena komparativna rješenja ne opravdava nametanje ograničenje razlučnih prava radi ostvarenja nastavka poslovanja stečajnoga dužnika, već eventualno radi primjerenijeg unovčenja stečajne mase. Osiguranje pozicije razlučnih vjerovnika u stečaju nije samo sebi svrhom – ono treba općenito poslužiti poboljšanju kreditne sposobnosti sudinika na tržištu te olakšanju uvjeta za dobivanje kredita. Slabljenje pozicije razlučnih vjerovnika u stečaju rezultirat će uvođenjem dopunskih osiguranja, npr. jamstava, ili poskupljenjem pa i uskraćivanjem kredita rizičnim dužnicima, pa stoga nepotrebnim generiranjem njihova stečaja koji bi eventualno uz kredite mogli izbjeći.

Neovisno o tome novo uređenje prodaje nekretnina opterećenih razlučnim pravima zahtijevat će pojačani interpreta-tivni napor da bi se razriješile sve dileme koje ono otvara.

Nakon otvaranja mogućnosti upisivanja založnih i fiducijarnih osiguranja na drugim pokretninama i pravima u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja, treba uzeti da će se i pokretnine i prava stečajnoga dužnika na kojima su upisana založna i fiducijarna osiguranja u taj uspinik unovčavati po pravilima koja vrijede za nekretnine na kojima postoji upisano razlučno pravo (arg. ex 164/12.). Ipak, to je trebalo reći mnogo određenije jer se u članku 164. stavku 12. govori samo o pravima kao predmetu unovčenja a od pokretnina samo o borodovima, brodovima u izgradnji i zrakoplovima.

16.5. Unovčenje pokretnina na kojima postoji razlučno pravo

Novelom 2006. iznova je uređeno unovčenje “drugih” pokretnina na kojima postoji razlučno pravo, dakle pokret-nina koje nisu brodovi i zrakoplovi. Takvu pokretninu, ako se nalazi u njegovu posjedu, stečajni upravitelj unovčuje uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi (na pokretninama) ili slobodnom pogodbom (nov. 165/1.). U novom kontekstu

28

relativno nespretno redigiranu sintagmu “stečajni upravitelj unovčuje uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi” trebalo bi shvatiti u smislu da bi stečajni upravitelj mogao predložiti sudu da prodaju odredi i provede po pravilima koja vrijede za sudsku ovrhu radi naplate novčane tražbine (arg. ex 158/3.). Izrazom slobodna pogodba nadomješten je prijašnji izraz neposredba pogodba, za koji se mislilo da ima značenje unovčenja pokretnina u ovršnom postupku izvan dražbe. Slobodna pogodba bi u novom uređenju značila takvu pogodbu po pravilima obveznoga prava. 38

18.6. Očevidnik nekretina i pokretnina koje se prodaju u stečajnom postupku

Novelom 2006. utvrđena je dužnost stečajnoga upravitelja, da uz odgovarajuću primjenu pravila ovršnoga postupka, Hrvatskoj gospodarskoj komori bez odgode dostavi podatke o svim nekretninama koje se prodaju u stečajnom postupku, a o pokretninama ako je njihova procijenjena vrijednost veća od 50.000,00 kuna (nov. 158/4.) . Utvrđena je i dužnost Hrvatske gospodarske komore da u skladu s odredbama članka 146a. i 146b. OZ te podatke unosi u očevidnik nekretnina i pokretnina uz naznaku da se prodaju u stečajnom postupku (nov. 158/4.). Ta bi novina trebala pridonijeti povećanju transparentnosti i uspješnosti unovčanja imovine stečajnoga dužnika.

19. UTVRĐIVANJE TRAŽBINA

Odredbe o prijavljivanju i utvrđivanju tražbina stečajnih vjerovnika te o obavještavanju o razlučnim i izlučnim pravima značajno su izmijenjene i dopunjene. To vrijedi i za odredbe o tablicama u koje se upisuju takva prava. Revidirane su i odredbe o postupanju s oporenim tražbinama.

19.2. Prijavljivanje tražbina stečajnih vjerovnika i obavještavanje o izlučnim i razlučnim pravima

Novelom 2006. u cijelosti je iznova uređeno prijavljivanje tražbina stečajnih vjerovnika, a na novim osnovama post-avljeno je i obavještavanje o izlučnim i razlučnim pravima (nov. 173.)39. Po novome stečajni vjerovnici prijavu svojih tražbina podnose stečajnom upravitelju u dva primjerka (nov. 173/1.1.). Prijavi se u prijepisu prilažu isprave iz kojih tražbina proizlazi, odnosno kojima se dokazuje (nov. 173./1.2.). U prijavi se navodi: tvrtka i sjedište, odnosno ime i adresa vjerovnika; pravna osnova i iznos tražbine u kunama te broj računa vjerovnika (nov. 173/1.3.). Stečajni upravitelj dužan je sastaviti popis svih tražbina radnika i prijašnjih radnika dužnika dospjelih do otvaranja stečajnog postupka, i to u bruto i netto iznosu te pripremiti za njih prijavu u dva primjerka koju im je dužan dati radi potpisivanja (nov. 173/2.1.). Smatrat će se da je radnik svoju tražbinu prijavio u skladu s popisom koji je sastavio stečajni upravitelj, ako najkasnije 8 dana prije općeg ispitnog ročišta ne podnese svoju samostalnu prijavu (nov. 173./2.2.), pri čemu se odredbe o naknadnim prijavama (176.) primjenjuju na odgovarajući način (nov. 173/2.3.). Ako se prijavljuju tražbine o kojima se vodi parnica, u prijavi treba navesti sud pred kojim se vodi parnica s naznakom broja spisa (nov. 173/3.). Izlučni vjerovnici dužni su obavijestiti stečajnog upravitelja o svom izlučnom pravu, pravnoj osnovi izlučnog prava i označiti predmet na koji se njihovo izlučno pravo odnosi, odnosno u obavijesti označiti pravo na naknadu za izlučno pravo (80.) (nov. 173/4.). Razlučni vjerovnici dužni su obavijestiti stečajnog upravitelja o svom razlučnom pravu, pravnoj osnovi razlučnog prava i dijelu imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihovo razlučno pravo (nov. 173/.5.1.). Ako razlučni vjerovnici prijavljuju i tražbinu kao stečajni vjerovnici, u prijavi su dužni označiti dio imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihovo razlučno pravo i iznos do kojeg njihova tražbina predvidivo neće biti pokrivena tim razlučnim pravom (nov. 173/5.1.). Razlučni vjerovnici koji nisu obavijestili stečajnoga upravitelja o razlučnom pravu na navedeni način, ne gube pravo odvojenog namirenja iz predmeta razlučnog prava (nov. 173/6.1.). Iznimno razlučni vjerovnici gube pravo na odvojeno namirenje i nemaju pravo tražiti naknadu štete ili bilo kakvu drugu naknadu od stečajnoga dužnika ili od vjerovnika, ako je predmet razlučnog prava mimo njih unovčen u stečajnom postupku, a razlučno pravo nije bilo upisano u javnoj knjizi ili za njega stečajni upravitelj nije znao niti morao znati (nov. 173/6.2.). Tražbine vjerovnika nižih isplatnih redova prijavljuju se samo ako stečajni sudac posebno pozove i te vjerovnike da prijave svoje tražbine (nov. 173/7.1.). U prijavi takvih tražbina treba naznačiti da se radi o tražbini nižega isplatnoga reda te označiti redno mjesto na koje vjerovnik ima pravo (nov. 173/7.2.). Treba uzeti da i te prijave trebaju sadržavati sve ono što i prijave tražbina viših isplatih redova.

19.3. Tablice

I nakon Novele 2006. kao i prije nje stečajni upravitelj svaku prijavljenu tražbinu s podacima navedenim u prijavi (173.) upisuje u tablicu (174/1.1.). Tablica se nakon isteka roka za prijavljivanje a prije ispitnoga ročišta, zajedno s pri-javama kao i priloženim ispravama, izlaže u pisarnici stečajnoga suda na uvid sudionicima (174/1.2.). Stečajni upravitelj će sastaviti posebnu tablicu o razlučnim pravima koja su upisana u javnim knjigama, o kojima je obaviješten od razlučnih vjerovnika i o kojima je saznao na drugi način (174/2.1.). U tablicu treba unijeti ime i prezime, odnosno tvrtku ili naziv razlučnog vjerovnika, iznos i pravnu osnovu tražbine osigurane razlučnim pravom te dio imovine dužnika na koji se razlučno pravo odnosi (nov. 174/2.2.). Stečajni upravitelj dužan je sastaviti posebnu tablicu izlučnih prava o kojima su ga obavijestili izlučni vjerovnici, u koju se unosi ime i prezime, odnosno tvrtku ili naziv izlučnog vjerovnika, pravnu

29

osnovu izlučnog prava i predmet izlučnog prava (nov. 174/3.1.). Navedene se tablice nakon isteka roka za prijavljivanje, a najkasnije osam dana prije održavanja ispitnog ročišta, zajedno s prijavama kao i priloženim ispravama, izlažu u pisarnici stečajnoga suda na uvid sudionicima (nov. 174/4.). Stečajni sudac može u slučaju potrebe odrediti da se tablice s prilozima izlože umjesto u pisarnici suda na kojem drugom mjestu (174/5.).

Izlučna i razlučna prava nisu predmet ispitivanja (nov. 175/4.).

19.4. Osporene tražbine

Novelom 2006. značajno su revidirane (izmijenjene i dopunjene) i odredbe o postupanju u slučaju osporavanja tražbina. Po novome ako je stečajni upravitelj osporio tražbinu, stečajni sudac će vjerovnika uputiti na parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine (nov. 178/1.). Ako je koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu koju je priznao stečajni upravitelj, stečajni sudac će stečajnog vjerovnika uputiti na parnicu radi utvrdivanja osporene tražbina (nov. 178/2.1.). Osporavatelj u takvoj parnici nastupa u ime i za račun stečajnog dužnika (178/2.2.). Ako su osporene tražbine zaposlenika i ranijih zaposlenika stečajnog dužnika, parnica radi utvrđivanja osporene tražbine vodi se po općim odredbama u postupku pred sudovima, te posebnim odredbama za parnice u radnim sporovima(nov. 178/3.). Ako za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, stečajni sudac će na parnicu uputiti osporavatelja da dokaže osnovanost svoga osporavanja (178/4.). Vjerovnici čije su tražbine utvrđene o tome neće biti posebno obaviješteni, o čemu će biti upozoreni prije ispitnoga ročišta; oni mogu na svoj trošak tražiti da im se izda ovjerovljeni izvadak rješenja (178/5.). Ako osoba koja je upućena na parnicu ne pokrene parnicu u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju na parnicu, smatrat će se da je odustala od prava na vođenje parnice (nov. 178/6.1.). Ako osporavatelj tražbine za koju postoji ovršna isprava ne pokrene parnicu u roku iz ovog stavka, smatrat će se da je osporavanje otklonjeno (nov. 178/6.2.). Žalba izjavljena protiv rješenja o upućivanju u parnicu bez utjecaja je na rok za pokretanje parnice (nov. 178/6.3.).

Odredbe o mogućnosti arbitražnoga rješavanja sporova u povodu osporavanja tražbina ostale su neizmijenjene (prijašnji 178/7. – 10., nov. 178/8. – 11.).

Novelom 2006. u cijelosti su izmijenjene odredbe o nastavljanju (u povodu otvaranja stečajnoga postupka) prekinu-tih parnica. Po novome ako je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka već pokrenut parnični postupak o tražbini pred državnim ili arbitražnim sudom, postupak radi utvrđivanja tražbine nastavit će se preuzimanjem te parnice (nov. 179.1.). Prijedlog za nastavak parnice može staviti vjerovnik čija je tražbina osporena, u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju u parnicu (nov. 179.2.). Osporavatelj parnicu nastavlja u ime i za račun dužnika (nov. 179.3.). Ako vjerovnik osporene tražbine koji je upućen na parnicu ne predloži nastavak parnice u navedenom roku, smatrat će se da je odustao od prava na vođenje parnice (nov. 179.4.).

I nakon Novele 2006. u parnici se utvrđenje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono označeno u prijavi ili na ispitnom ročištu (180/1.). Brisana je odredba po kojoj se vrijednost predmeta spora radi utvrđivanja tražbine koju je osporio stečajni upravitelj ili stečajni vjerovnik, određuje prema iznosu koji se za tu tražbinu može očekivati pri razdiobi stečajne mase (prijašnji 180/2.), što znači da bi za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u tim panicama vrijedila opća pravila o tome.

Izmijenena je (jasnije redigirana i dorađena) i odredba članka 181. stavka 2. SZ o ispravku tablica u ovisnosti o ishodu parnice. Po novome osoba koja uspije u parnici, odnosno stečajni vjerovnik tražbine u pogledu koje je osporavanje otklon-jeno, može tražiti od stečajnoga suca ispravak tablice u koju se tražbine unose (177/2.) (nov. 181/2.).

20. DIOBA

20.1. Općenito

Novelom 2006. izvršene izmjene i dopune odredaba o diobi različite su naravi. Brojne od njih su samo redakcijskoga značaja, npr. terminološka usklađenja u odredbi članka 186. stavka 1. 40, u odredbi članka 190. stavku 2. reč. 1.,41 odredbi članka 194.42; druge imaju za cilj otklanjanje neadekvanih intervencija izvršenih u taj institut Novelom 2003.; trećima se, neovisno o tome, nastoji funkcionalizirati njegovo uređenje.

20.2. Pribavljanje suglasnosti za diobu

Pravila o namirenju (183.) ostala su u biti neizmijenjena. Tek je izmijenjena odredba o tome čiju suglasnost prije di-obe treba pribaviti stečajni upravitelj. Stečajni upravitelj, koji obavlja diobe (nov. 183/3.1.), prije svake od njih dužan je pribaviti suglasnost odbora vjerovnika, a ako odbor vjerovnika nije osnovan dužan je pribaviti suglasnost stečajnoga suca (nov. 183/3.2.). U usporedbi s prijašnjim uređenjem izmjena je tek u tome što stečani upravitelj ne mora više kumulativno pribavljati suglasnost odbora vjerovnka (ako je osnovan) i stečajnoga suca (usp. prijašnji 183/3.2.).

30

20.3. Diobni popis

Odredbe o diobnom popisu su u cijelosti novelirane (nov. 184.). Po novome stečajni je upravitelj dužan prije diobe sastaviti popis tražbina koje se uzimaju u obzir pri diobi (nov. 184/1.1.). Tražbine radnika i prijašnjih radnika stečajnog dužnika nastale do dana otvaranja stečajnog postupka iz radnog odnosa uzimaju se u obzir u bruto iznosu (nov. 184/1.2.).43 Popis se izlaže u pisarnici stečajnoga suda na uvid sudionicima (nov. 184/2.1.) Stečajni upravitelj je dužan javno objaviti zbroj tražbina i raspoloživi iznos iz stečajne mase koji će se raspodijeliti vjerovnicima (nov. 184/2.2.).

Napušteno je, dakle, u cijelosti rješenje uneseno Novelom 2003., po kojem je stečajni upravitelj bio dužan najkasnije u roku od dva mjeseca nakon održanja općeg ispitnog ročišta sastaviti popis tražbina koje će se uzimati u obzir pri narednim diobama, u kojem će biti utvrđeni njihova visina i isplatni red, te, ako prikupljena sredstva to omogućavaju, i iznos koji će pojedini vjerovnik dobiti prigodom prve djelomične diobe, koji se trebao izložiti u pisarnici stečajnoga suda na uvid sudionicima (prijašnji 184/1.1.); po kojem je narednim djelomičnim diobama stečajni je upravitelj bio dužan pristupiti najkasnije svaka tri mjeseca, ako su prikupljena sred stva to omogućavala (prijašnji 184/2.); po kojem su na izvještajnom ročištu vjerovnici mogli odlučiti da se djelomične diobe ne obavljaju ako je to bilo potrebno radi osiguranja nastavljanja djelatnosti dužnika ili pripreme stečajnoga plana (prijašnji 184/3.); po kojem je stečajni upravitelj koji je bez opravdana razloga odugovlačio s obavljanjem djelomičnih dioba osobno odgovarao vjerovnicima na štetu koju im je time prouzročio (prijašji 184/4.).

Rješenje uneseno 2003. imalo je za cilj “discipliniranje” stečajnih upravitelja, prisiliti ih da diobe obavljaju sukcesivno u relativno kratkim vremenskim razmacima jer je praksa pokazala da su oni ponekad nepotrebno odgađali s diobama i ponekad ih “programirano” onemogućavali.

20.4. Određivanje visine dijela koji se isplaćuje

Novelom 2006. u cijelosti su izmijenjene odredbe članka 191. SZ. Po novome odbor vjerovnika određuje postotak namirenja tražbina djelomičnom diobom na prijedlog stečajnoga upravitelja, nakon što isteknu rokovi u kojima vjerovnici koji su upućeni na parnicu trebaju podnijeti dokaz da su to učinili ili da su preuzeli parnicu (185.), odnosno nakon što isteknu rokovi u kojima su razlučni vjerovnici podnijeli dokaz da su se odrekli prava na odvojeno namirenje ili da nisu odvojeno namireni (186.), nakon što se izmjeni diobni popis (189.) te nakon pravomoćnosti rješenja kojim je određen ispravak diobnog popisa (nov. 191/1.1.). Ako odbor vjerovnika nije osnovan, postotak određuje stečajni sudac (nov. 191/1.2.). Stečajni upravitelj će postotak u kojem se tražbine namiruju priopćiti vjerovnicima koji se pri diobi uzimaju u obzir (nov. 191/2.).

Čini se da je novim rješenjem mogućnost djelomičnih dioba otežana i da će općenito dovesi do značajnoga odugovlačenja s namirenjem vjerovnika.

20.5. Završna dioba

Novi članak 192. o završnoj diobi je zapravo reducirani prijašnji članak 192. SZ iz kojega su izostavljene dopune unijete Novelom 2003. Prema novom uređenju instituta završnoj se diobi pristupa čim se okonča unovčenje stečajne mase (nov. 192/1.) i ona se smije poduzeti samo uz suglasnost stečajnoga suca (nov. 192/2.). Napušteno je rješenje koje je omogućavalo da se završnoj diobi pristupi prije definitivnoga unovčenja stečajne mase (prijašnji 192/3. – 5.).

20.6. Završno ročište

Novelom 2006. u cijelosti je izmijenjen članak 193. o završnom ročištu. Po novome prigodom davanja suglasnosti za završnu diobu stečajni sudac određuje završno ročište vjerovnika, na kojem se (1) raspravlja o završnom računu stečajnoga upravitelja, (2) podnose prigovori na završni popis i (3) vjerovnici odlučuju o neunovčivim predmetima stečajne mase (nov. 193/1.). Između objavljivanja poziva za ročište i njegova održavanja mora proći najmanje trideset dana, a najviše šezdeset dana (nov. 193/2.). Stečajni sudac rješenjem na završnom ročištu odlučuje o prigovorima vjerovnika na završni popis (nov. 193/3.). Na odluku stečajnog suca o prigovorima vjerovnika na odgovarajući se način primjenjuju opće odred-be o prigovorima na diobni popis (190/2. – 4.) (nov. 193/4.). Završno ročište odrediti će se najkasnije u roku od godinu i pol dana od održanog izvještajnog ročišta, osim ako to nije bilo moguće radi vodenja upravnog ili sudskog postupka, koji je prethodno pitanje za završetak stečajnog postupka (nov. 193/5.).

Brisane su odredbe članka 193.a SZ o odluci stečajnoga suca o postupanju s neunovčenom stečajnom masom i članka 193.b SZ o upozorenju stečajnim vjerovnicima o posljedicama nedonošenja odluke o neunovčenoj stečajnoj masi, koje su u Zakon bile unesene Novelom 2003. i koje su u praksi izazvale gotovo nepremostive probleme u slučaju prijenosa neunovčenih dijelova stečajne mase na vjerovnike, uključujući i sukcesiju u pravni položaj stranke u postupcima koji se tiču te imovine.

31

21. ZAKLJUČENJE STEČAJNOGA POSTUPKA

Intervencije izvršene Novelom 2006. u odredbe o zaključenju stečajnoga postupka (196. – 202.) u biti su samo redakci-jske naravi. To je evidentno kad su u pitanju izmjene u članku 199. stavku 3., 44 u članku 199.stavku 4.,45 u članku 201.46 i naslovu iznad članka 202.,47 a to vrijedi i za izmjene koje se tiču odredaba stavka 3. i 4. članak 196.

Novelom 2006. izmijenjene su, a da se time nije diralo u njihovo značenje, odredbe članka 196. SZ o rješenju o zaključenju stečajnoga postupka i o učincima njegove provedbe. Po novome, kao uostalom i prije toga, to se rješenje dostavlja sudu ili kojem drugom tijelu koje vodi upisnik dužnika pravne osobe, odnosno dužnika pojedinca (nov. 196/3.1.). Brisanjem iz upisnika stečajni dužnik kao pravna osoba prestaje postojati, stečajni dužnik kao trgovac pojedinac gubi svojstvo trgovca pojedinca, a stečajni dužnik obrtnik gubi svojstvo obrtnika (nov. 196/2.). Brisan je stavak 4. članka 196. koji se ticao obrtnika kao dužnika pojedinca, koji je postao suvišan budući da je noveliranim stavkom 3. riješeno i pitanje učinka brisanja obrtnika iz upisnika.

22. OBUSTAVA STEČAJNOGA POSTUPKA

Novelom 2006. iznova je u cijelosti uređena obustava stečajnoga postupka zbog nedostatnosti mase za pokriće troškova stečajnoga postupka (nov. 203.). Ako se nakon otvaranja stečajnoga postupka pokaže da stečajna masa nije dostatna ni za pokriće troškova postupka, stečajni sudac će obustaviti i zaključiti postupak (nov. 203/1.). Prije donošenja rješenja kojim će o tome odlučiti stečajni sudac će pribaviti mišljenje vjerovnika stečajne mase, stečajnog upravitelja i skupštine vjerovni-ka (nov. 203/2.). Postupak se neće obustaviti i zaključiti ako vjerovnici koji su se protivili obustavi postupka solidarno predujme dostatan iznos novca za pokriće troškova postupka, u roku koji im je za to stečajni sudac odredio rješenjem (nov. 203/3.). Stečajni upravitelj može i nakon obustave i zaključenja stečajnog postupka u ime stečajnog dužnika, a za račun stečajne mase nastaviti s unovčenjem imovine dužnika i s ostvarenim sredstvima podmiriti nastale troškove stečajnoga postupka, a eventualni ostatak uplatiti u fond za pokriće troškova stečajnoga postupka (39.a) te o obavljenim radnjama podnijeti izvještaje stečajnom sucu (63/5.) (nov. 203/4.).

Izvršene su izmjene i u odredbe članka 204. SZ koje se odnose na obustava postupka zbog nedostatnosti mase za ispunjenje ostalih obveze stečajne mase. Jedna je od tih izmjena samo redakcijskoga karaktera;48 drugom je promijenjeno tijelo koje je dužno objaviti prijavu o nedostatnosti stečajne mase. Po novome je to dužan učiniti stečajni upravitelj (a ne više sudac – prijašnji 204/2.) i pozvati stečajne vjerovnike i vjerovnike ostalih obveza stečajne mase da dadu svoje mišljenje o prijavi.

Intervencija u članku 211. stavku 1. trećoj rečenici o objavi i učinku objave redakcijskoga je karaktera – u toj su toj odredbi riječi «stavka 1. ovoga Zakona» zamijenjene riječima «stavka 2. ovoga Zakona».

23. STEČAJNI PLAN

Novelom 2006. izvršene su tek dvije intervencije u uređenje instituta stečajnoga plana, i to obje značajne u segmentu na oji se odnose. U članku 246. u kojoj su navedena dva razloga zbog kojih će stečajni sudac po službenoj dužnosti uskratiti potvrdu stečajnoga plana izmijenjena je u cijelosti odredba točke 1. kojom je statuiran prvi od njih. Po novome stečajni će sudac uskratiti potvrdu stečajnoga plana ako su bitno povrijeđeni propisi o sadržaju stečajnog plana i postupanju prilikom njegove izrade i donošenja kao i o prihvatu od strane vjerovnika i o pristanku dužnika, osim ako se ti nedostaci mogu otkloniti (nov. 246.1.). Izmjena je u tome što su i povrede procedure učinjene razlogom za uskratu. Može se, međutim, posumnjati u to da je nova odredba najuspješnije to uspjela izraziti. Čini se da bitnim povredama u ovom kontekstu trebalo smatrati povrede koje su dovele do grešaka u pri donošenju meritornih odluka u pripremi stečajnoga plana koji bi sudac trebao odobriti, s time da bi se te povrede razlikovale od tzv. relativno bitnih povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP po tome što bi stečajni sudac, pri nego što donese odluku o potvrđivanju ili uskrati povrede stečanoga plana mogao otvoriti mogućnost da njihovo otklanjanje.

U članku 250. SZ kojim su definirani osnovni učinci plana brisana je odredba stavka 2. po kojoj je stečajni plan djelovao samo prema onim razlučnim vjerovnicima koji su za njega glasovali. Tom je izmjenom otvorena mogućnost nametanja stečajnoga plana i onim razlučnim vjerovnicima koji nanj nisu pristali. Pritom argumenti da se stečajnim planom ne smije pogoršati pozicija tih vjerovnika u usporedbi s onom u kojoj bi bili da on nije prihvaćen s aspekta hrvatske prakse koja je još uvijek preostjetljiva prema političko-socijalno motiviranim rješenjima sudbine stečajnih dužnika ne djeluje uvjerljivo. Rezultat će toga biti opstrukcija stečajnih planova, odnosno pribjegavanje vjerovnika (banaka) takvim rješenjima kojima će se nastojati zaštititi od neugodnih iznenađenja koja bi za njih mogla proizaći iz nametnutog stečajnog plana.

24. OSOBNA UPRAVA

Intervencije u institut osobne uprave su samo redakcijskoga karaktera. U dvije odredbe ispred riječi «vjerovnika» dodana je riječ «skupština» (nov. 268/1.1., 273/1.), čime se preciznije označilo da je riječ o tijelu vjerovnika, a ne o njima kao pojedincima. U članku 279. SZ, koji uređuje namirenje stečajnih vjerovnika u postupku osobne uprave, u stavku 1. u drugoj reč. brisane su riječi “stečajni upravitelj” kao suvišne jer u postupku osobne uprave u namireneju vjerovnika ne sudjeluje stečajni upravitelj već stečajni povjerenik.

32

25. MEĐUNARODNI STEČAJ

Novelom 2006. izvršene su određene korekcije (dopune i poboljšanja) stanovitih rješenja u uređenju međunarodnoga stečaja (301. – 335.).

Tako je u članku 302. SZ, koji uređuje međunarodnu nadležnost prema poslovnoj jedinici, odnosno imovini stranog dužnika u Republici Hrvatskoj, u cijelosti izmijenjen stavak 5. Po novome kada je glavni stečajni postupak već otvoren u stranoj državi temeljem kriterija navedenog u rečenici 1. ili rečenici 3. stavka 1. članka 301. SZ - prilikom otvaranja domaćeg posebnog stečajnog postupka na temelju stavka 1. odnosno 2. članka 302. SZ, sud neće ispitivati postojanje stečajnoga razloga, ako je strana odluka o otvaranju glavnog stečajnog postupka priznata u tuzemstvu. Riječ je o stečajnom dužniku čije je središte poslovnoga djelovanja u državi u kojoj je glavni stečajni postupak otvoren, čak i u slučaju u kojem je njegovo sjedište upisano u Republici Hrvatskoj. U odnosu na prijašnje uređenje razlika bi bila u tome što se po novome postojanje stečajnoga razloga neće ispitivati samo ako je odluka stranog suda o otvaranju glavnog stečajnog postupka piznata u tuzemstvu.

U članku 313. stavku 2. SZ brisane su riječi «u Republici Hrvatskoj», pa će po novome stečajni sudac pismeno s izvješćem o stavljenom prijedlogu za priznanje te podacima i pozivu iz oglasa u povodu toga prijedloga (313/1.) dostaviti stranom stečajnom dužniku, stranom stečajnom upravitelju te onim vjerovnicima, čije je prebivalište, odnosno sjedište poznato, a ne samo onim vjerovnicima čije je prebivalište odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj poznato, kako je to bilo prije Novele 2006. Time je napušteno jedno rješenje koje je, kako je ocijenjeno, bilo diskriminatorsko prema inozemnim vjerovnicima.

U članaku 326. SZ, koji uređuje otvaranje posebnog stečajnog postupka u Republici Hrvatskoj na prijedlog vjerovnika u slučaju kad je strana odluka o otvaranju stečajnoga postupka piznata u tuzemstvu, izmijenjena je u stavku 1. u cijelosti točka 1. Po novome sud će uvijek otvoriti domaći stečajni postupak “na prijedlog domaćih vjerovnika tražbina s temelja poreza, prireza, doprinosa za obvezna osiguranja koja se po zakonu obvezatno izdvajaju iz prihoda odnosno plaća te Fonda za razvoj i zapošljavanje za tražbine iz članka 3. Zakona o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavaca (Narodne novine 114/03)”. U istom je članku 1. reč. stavka 3. izmijenjena tako da glasi: “Iznimno, od odredbe stavka 2. ovoga članka, radi ostvarenja što ravnomjernijeg i potpunijeg namirenja vjerovnika na međunarodnoj razini, stečajni su-dac neće otvoriti stečajni postupak u Republici Hrvatskoj ako ocijeni da bi otvaranje toga postupka s obzirom na veličinu tražbina vjerovnika iz stavka 1. i 2. ovoga članka bilo gospodarski neprimjereno”.

U članku 335.SZ, koji se odnosi na stranu odluku o odobrenju prisilne nagodbe ili stranoga prisilnoga plana, po kjemu se na priznanje strane odluke o odobrenju prisilne nagodbe ili stečajnoga plana, kao i na priznanje strane odluke donesene u kojem drugom sličnom postupku na odgovarajući način primijenjuju odredbe SZ-a o priznanju strane odluke o otvaranju stečajnoga postupka, dodana je na kraju nova rečenica koja glasi: «Isto vrijedi za priznanje mjera osiguranja koje su donesene povodom prijedloga za otvaranje stečajnog odnosno sličnog postupka, kao i za druge odluke koje se donose radi provodenja i završetka tih priznatih stranih postupaka».

26. STEČAJ OSIGURAVAJUĆIH DRUŠTAVA

Novelom 2006. unesena je u Zakon nova odredba o primjeni njegovih odredaba i na stečaj osiguravajućih društava (nov. 338.a).

27. ZAVRŠNE I PRIJELAZNE ODREDBE

27.1. Terminološka usklađenja

Nizom završnih odredaba Novele 2006. predviđena je serija generalnih terminoloških intervencija u Zakon. Tako je propisano da se u cijelom Stečajnom zakonu riječi «stečajni sud» (u određenom padežu) zamjenjuju riječima «stečajni sudac» u odgovarajućem padežu (109/1. Novele 2006.), riječi «zaposlenik» i «zaposlenici» (u određenom padežu) riječima «radnik» i «radnici» u odgovarajućem padežu (109/2. Novele 2006.), riječi «Zakon o parničnom postupku» riječima «pravilima parničnog postupka», a riječi «ovršnog zakona» riječima «pravilima ovrhe» osim u članku 158. stavak 4. Stečajnog zakona (109/3. Novele 2009.) koji se odnosi na očevidnik nekretnina i pokretnina koje se prodaju u ovršnom postupku (146.a i 146.b OZ).

27.2. Donošenje podzakonskih akta

Ministar nadležan za poslove pravosuda dužan je u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Novele 2006. donijeti podzakoski akt kojim će propisati postupak uvrštavanja i brisanja s liste stečajnih upravitelja (10/5.) (110/1. Novele 2006.), a u roku od 60 dana od dana njezina stupanja na snagu program stručnog ispita za stečajne upravitelje (110/2. Novele 2006.).

33

27.3. Početak primjene novih propisa o imenovanju stečajnih upravitelja i o njihovoj listi

Odredbe članka 9. Novele 2006. o imenovanju stečajnih upravitelja i članka 10. Novele 2006. o nihovoj listi počet će se primjenjivati godinu dana nakon njezina stupanja na snagu (110/3. Novele 2006.).

27.4. Prijelazni režim

27.4.1. Opće pravilo

Osnovno pravilo o prijelaznom režimu za primjenu Novele 2006. je jednostavno i nudi čista rješenja. Stečajni postupci pokrenuti prije stupanja na snagu Novele 2006. dovršit će se po odredbama Stečajnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme njihova pokretanja (111/1. Novele 2006.).

27.4.2. Iznimke od pravila

Ipak, iznimno od općega (i osnovnoga) pravila, na postupke u tijeku, ako nisu započete radnje na koje se odnose, primijenjuju se slijedeće odredbe unesene Novelom 2006.:

(1) odredbe članka 5. Novele 2006., kojima su odredbe članka 10. SZ o naredbi zamijenjene novim odredbama o zaključku (v. ad 6.),

(2) odredbe članka 6., 7., i 8. Novele 2006., kojima su izmijenjene opće odredbe članka 11. SZ, odnosno brisane odredbe članka 12. i 13. SZ o pravnim lijekovima (v. ad 7.) ,

(3) odredbe članka 13. Novele 2006. o brisanju odredbe članka 24. stavka 5. SZ o prigovoru stečajnoga upravitelja protiv naredbe (v. ad 7.3.),

(4) odredbe članka 14. Novele 2006., kojima su dopunjene odredbe članka 25. SZ o novim ovlastima stečajnog upra-vitelja u zastupanju stečajne mase nakon zaključenja stečajnoga postupka (v. ad 8.6.),

(5) odredbe članka 16. Novele 2006., kojima su izmijenjene i dopunjene odredbe članka 27. SZ o razrješenju stečajnoga upravitelja (v. ad 8.7.)

(6) odredbe članka 18. Novele 2006., kojima su izmijenjene odredbe članka 29. SZ o naknadi za rad i naknadi troškova stečajnome upravitelju (v. ad 8.8.),

(7) odredbe članka 21. Novele 2006. o izmjenama i dopunama članka 37. SZ o sjednicama odbora vjerovnika i donošenju odluka (v. ad 9.4.),

(8) odredbe članka 22. Novele 2006., kojima je izmijenjen u cijelosti članak 38. SZ o nagradi za rad i naknadi troškova članovima odbora vjerovnika (v. ad 9.5.),

(9) odredbe članka 24. Novele 2006., kojima je u cijelosti izmijenjen članak 38.d SZ o pravu glasa na skupštini vjero-vnika (v. ad 10.2.),

(10) odredbe članka 25., Novele 2006. kojima su izmijenjene i dopunjene odredbe članka 28.e SZ o ovlastima skupštine vjerovnika (v. ad 10.3.),

(11) odredbe članka 26. Novele 2006., kojima su izmijenjene i dopunjene odredbe članka 38.f SZ o ukidanju odluke skupštine vjerovnika (v. ad 10.4.),

(12) odredba članka 30. Novele 2006., kojoma je dopunjen članak 42. SZ o pokretanju stečajnoga postupka (v. ad 11.2.),

(13) odredbe članka 34. Novele 2006., kojima su izmijenjene i dopunjene odredbe članka 63. SZ o slučajevima u ko-jima se otvoreni stečajni postupak ne provodi (v. ad 13.4.),

(14) odredba članka 45. Novele 2006., kojom su brisani naslov iznad članka 86.a i taj članak o utvrđivanju troškova stečajnoga postupka (v. ad 14.4.),

(15) odredba članka 62. Novele 2006., kojom je dopunjen članak 145. SZ o preuzimanju stečajne mase (v. ad 16.),(16) odredbe članka 66. Novele 2006., kojima s izmijenjene odredbe članka 155.a SZ o izvanrednoj sjednici skupštine

vjerovnika i o odlukama koje se mogu donijeti na toj sjednici (v. ad 17.), (17) odredbe članka 69. Novele 2006., kojima su izmijenjene i dopunjene odredbe članka 158. SZ o općim odredbama

o unovčenju stečajne mase (v. ad 18.2., 18.6),(18) odredbu članka 70. Novele 2006., kojom je (samo redakcijski) izmijenjen članak 159. SZ o pravnim radnjama od

posebne važnosti, (19) odredbu članka 71. Novele 2006., kojom su brisane odredbe članaka 163. a do 163. l SZ o prodaji imovine dužnika

kao cjeline (v. ad 18.3.), (20) odredbu članka 72. Novele 2006., kojom su u cijelosti zamijenjene odredbe članka 164. SZ o unovčenju nekret-

nina, brodova i zrakoplova te drugih registriranih prava, osim stavaka 7. – 11. nov. članka 164. SZ o odgodi ovrhe koju je

34

pokrenuo razlučni vjerovnik (v. ad 18.4., 18.5.), (21) odredbu članka 73. Novele 2006., kojom su izmijenjeni naslov iznad članka 164. a i članak 164.a o (po novome)

obračunu troškova i namirenju razlučnih vjerovnika (v. ad 18.4.), (22) odredbu članka 89. Novele 2006., kojom je u cijelosti izmijenjen članak 193. SZ o završnom ročištu (v. ad

20.6.),(21) odredbu članka 90. Novele 2006., kojom su brisani naslov iznad članka 193.a te članci 193.a i 193.b o odlukama

stečajnoga suca o postupanju s neunovčenom stečajnom masom (v. ad 20.6.), (22) odredbu članka 96. Novele 2006., kojom su u cijelosti izmijenjeni naslov iznad članka 203. i sam taj članak o (po

novome) obustavi zbog nedostatnosti mase za pokriće troškova stečajnoga postupka (v. ad 22.),(23) odredbu članka 98. Novele 2006., kojom je ispravljena upućujuća odredba članka 211. stavka 1. treća. reč. SZ .

27.4.3. Stečaj banaka i štedionica

Članak 339. Stečajnog zakona mijenja se i glasi:Prijelaznom odredbom članka 112. Novele 2006. članak 339. SZ izmijenjen je i glasi: “Stečajni postupci nad bankama

i štedionicama pokrenuti do dana stupanja na snagu Zakona o bankama («Narodne novine», broj I61/98.) dovršit će prema odredbama Glave VI. (Stečaj i likvidacija banaka) Zakona o prisilnoj nagodbi stečaju i likvidaciji («Narodne novine», broj 54/94.)”. Tom je izmjenom, rehabilitacijom prijašnjega članka 339. SZ, popunjena pravna praznina izazvana odredbom članka 122. Zakona o bankama (NN 161/98) kojom je taj članak SZ-a (nepotrebno) brisan.

27.5. Stupanje na snagu

Novela 2006. trebala je stupiti na snagu osmog dana od dana objave u «Narodnim novinama» (114. Novele 2006.). Budući da je ona objavljena u “Narodnim novinama” broj 82/06. od 21. srpnja 2006., stupila je na snagu 29. srpnja 2006.

27.6. Pročišćeni tekst

Ovlašćen je Odbor za zakonodavstvo Hrvatskog sabora da utvrdi i izda pročišćeni tekst Stečajnog zakona (113. Novele 2006.).

28. ZAKLJUČNE NAPOMENE

Novelom 2006. nije izvršena (radikalna) reforma hrvatskoga stečajnoga prava. Njome su revidirana (napuštena, odnos-no korigirana) brojna rješenja uvedena novelama SZ-a od njegova donošenja, osobito ona uvedena Novelom 2003., izvršen je niz običnih redakcijskih intervencija, ali su ugrađene u stečajnopravni sustavi neke inovacije koje bi trebale pridonijeti njegovu unapređenju.

Među značajnijim intervencijama treba svakako naznačiti one o promjeni uređenja pravnoga položaja stečajnoga upravi-telja, o poboljšanju položaja radnika kao stečajnih vjerovnika, o promjeni (oslabljenju i “deregulaciji”) položaja razlučnih (osobito fiducjarnih) vjerovnika, o promjeni načina unovčenja imovine dužnika (napuštanje instituta prodaje imovine dužnika kao cjeline), o pobijanju pravnih radnji u povodu stečaja, o promjeni načina prijavljivanja i utvrđivanja tražbina stečajnih vjerovnika te o obavještavanju stečajnoga upravitelja o pravima izlučnih i razlučnih vjerovnika, o zaključenju i obustavi stečajnoga postupka.

Novelom 2006. stečajno je uređenje funkcionalizirano i pragmatizirano i treba očekivati da će se po novome stečajni postupci jednostavnije provoditi. S time u vezi nameće se dojam da su njome osnažene pozicije stečajnoga upravitel-ja i stečajnoga suca, što se može naslutiti, između ostaloga, u otežanju mogućnosti da skupština vjerovnika promijeni stečajnoga upravitelja te u proširenju ovlašenja stečajnoga suca da odlučuje o usmjeravanju postupka. To se također očituje i u otežanju uvjeta za djelomične diobe.

Neke od inovacija unijetih Novelom 2006. možda će zahtijevati, nakon što se pokaže njihova prava narav, naknadne zakonodavne intervencije. Neovisno o tome, čini se da će biti potrebno tragati za jednostavnijim i hrvatskim mogućnostima i potrebama primjerenijim modelima sanacije i preustroja stečajnih dužnika od onih koje omogućava institut stečajnoga plana onakav kako je sada impostiran. Bit će nužno početi razmišljati i o dopuni stečajnopravnoga sustava uvođenjem insi-tucije socijalnoga plana u većim stečajevima, odnosno proširenjem kruga stečajnopravno pasivno legitimiranih subjekata, najprije nad imovinom svih fizičkih osoba s registriranom djelatnošću, a zatim i šireg kruga fizičkih osoba.

Konačno, bit će potrebno razmisliti i o zamjeni na komparativnom planu prevladane terminologije utemeljene na riječi stečaj onom utemeljenom na riječi insolventnost, pa, između ostaloga, naš Stečajni zakon preimenovati u Insolvencijski zakon.

35

FUSNOTE1 U ovom radu odredbe pojedinih propisa bit će citirane uz naznaku broja članka, broja stavka odvojenog kosom crtom od broja članka, broja točke, alineje ili rečenice u okviru stavka odvojenog točkom od broja stavka ili članka te njihove kratice. Propisi će biti navedeni s punim nazivom kad se na njih bude po prvi put pozivalo u tekstu; tada će se odrediti i njihova kratica koja će se u nastavku koristiti. Jedino će se odredbe SZ-a citirati bez navođenja kratice toga zakona. 2 NN 44/96, 29/99, 129/00., 123/03. i 82/06. (SZ). 3 Zakon o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona od 18. srpnja 2003. (NN123/2003), dalje u tekstu: Novela 2003.4 Rok od 60 dana računao bi se za svaku pojedinu obvezu od momenta kad su se stekli uvjeti za njezinu naplatu iz sredstava na računu. Stoga bi trebalo uzeti da postoji presumptivna baza predmnjeve insolventnosti ako bi dužnik kod banke imao evidentiranu bilo koju obvezu koja ispunjava uvjete iz članka 4. stavka 4. koja nije podmirena u tom roku.5 Glavni račun je račun koji je pravna osoba (ovršenik u ovršnom postupku, dužnik u stečajnom postupku) otvorila kod banke za redovito poslovanje i koji je ona odredila kao račun za plaćanje zakonskih obveza i javnih prihoda, za naplatu vrijednosnih papira i instrumenata plaćanja te naloga s naslova ovrhe sudskih odluka i drugih ovršnih isprava (207/1. OZ). OZ: Ovršni zakon, NN 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05.6 Okolnost da je banka koja provodi ovrhu dužna prenositi sredstva ne samo s glavnog računa i drugih računa koje sama vodi već i s računa kod drugih banaka, izjednačava praktično nemogućnost namirenja obveza po rješenjima o ovrsi s glavnoga računa s nemogunošću namirenja sa svih računa dužnika kod banaka u zemlji. 7 Postojanje okolnosti o kojima ovisi predmnjeva insolventnosti dokazuje se potvrdom pravne osobe koja za dužnika obavlja poslove platnoga prometa. Ta je pravna osoba dužna bez odgode vjerovniku, na njegov zahtjev, izdati takvu potvrdu. U suprotnom ona odgovara za štetu koju bi vjerovnik zbog toga mogao pretrpjeti. (5/6.).8 S obzirom na pravnu dužnost i mogućnost da se u ovrsi na tražbini po glavnom računu sredstva koja dužnik ima na drugim računima kod banke koja vodi taj račun ali i kod drugih banaka u zemlji prenose na taj račun (arg. ex 207/1. OZ), proizlazi da bi sredstva koja bi dužnik mogao imati na drugim računima na koje se ovdje aludira zapravo bila sredstva na računima kod banaka u inozemstvu.9 NN 53/91, 91/92., 112/99, 117/03.10 Valja primijetiti da ova nova upućujuća dredba nije najkorektinije redigirana. Možda je trebala glasiti: „U stečajnom se postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92., 112/99, 117/03.) o postupku pred trgovačkim sudovima.“ Trebalo je naznačiti odredbe kojega se zakona o (a ne „u“) kojem posebnom postupku koji je njime uređen. To je barem do sada bila standardna nomotehnička metoda u redigiranju propisa.11 Valja pritom upozoriti da se odredbe o posebnom parničnom postupku pred trgovačkim sudovima ne primjenjuju u sporovima iz nadležnostitih sudova za koje je propisana posebna vrsta postupka (489. ZPP), što znači da se ta pravila ne primjenjuju u radnim sporovima, u sporovima za izdavanje platnoga naloga, u sporovima male vriejdnosti. Zato se može postaviti pitanje upućuje li se novom odredbom članka 6. SZ uvijek na odgovarajuću primjenu posebnih pravila o parničnom postupku pred trgovačkim sudovima, čak i u onim slučajevima za koje je predviđeno da se trebaju rješavati po drugim posebnim procedurama, dakle uz ignoriranje upućujuće odredbe članka 489. ZPP, ili uvažavajući i tu odredbu, što bi značilo da se pravila o posebnoj proceduri pred trgovačkim sudovima ne bi primjenjivala na odgovarajući način u stečajnom postupku kad bi bilo mjesta primjeni pravila o drugim posebnim procedurama. Ako bi se prihvatila ta druga inerpretativna mogućnost, to bi značilo da bi supsidijarni izvor postupovnih pravila u incidentalnom postupku u povodu prijava radničkih tražbima bila posebna pravila o postupku u parnicama iz radnoga odnosa (433. – 437. ZPP), a ne pravila o postupku pred trgovačkim sudovima. 12 O upravljanju parničnim postupkom usp. članke 278., 288., 298. , 299., 311. – 32. ZPP. 13 Osoba koja po zakonu ne bi mogla biti imenovana za člana uprave dužnika, nadzornog odbora ili sličnog tijela mogla bi apsolutno biti za to nepodobna, dakle neovisno o tome tko je dužnik, pa onda ne bi smjela biti ni biti uvrštena na listu (arg. ex 21/2., v. infra ad 7.3.). Ona, međutim, onda kada ne bi zbog određenih svojih svojstava mogla biti imenovana članom navedenih tijela samo određenih kategorija dužnika, mogla bi biti uvrštena u listu stečajnih upravitelja, ali ne bi mogla biti imenovana za stečajnog upravitelja onih dužnika članom čijih tijela prije otvaranja stečajnoga postupka ne bi smjela biti.14 V. bilj. 13. 15 Pri čemu će se za razlučne vjerovnike kojima dužnik ne duguje osobno prigodom utvrđivanja prava glasa umjesto iznosa tražbina uzeti u obzir vrijednost razlučnog prava (nov. 23/1.2., 38.c/2.).16 To proizlazi i iz noveliranih članaka 203. i 204., v. infra ad 22.17 Može se primijetiti da vođenje upravnog ili sudskog postupka ne može biti prethodno pitanje za završetak stečajnoga postupka. To može biti samo postojanje nekog prava ili pravnog odnosa o kojem se odlučuje u tim postupcima (arg. ex 12. ZPP, 6. SZ).18 Usp. obrazloženje uz člaak 18. iz Konačnog prijedloga Novele 2006.. 19Treba uzeti da se pod pojmom člana odbora koji je vjerovnik treba razumjeti i član koji nije sam vjerovnik već je u radnom odnosu kod vjerovnika ili ga na drugi način reprezentira. 20 Inzistiranje na ovršnoj ispravi u ovom kontekstu čini se nepotrebnim – bilo je dovoljno zahtijevati da se postojanje tražbine može dokazati javnom ispravom, dakle i deklaratornom odlukom (187/2. ZPP). Pritom bi ovršnom ispravom trebalo smatrati i ispravu u kojoj utvrđena tražbina još nije stekla svojstvo ovršivosti, ali bi ga mogla steći, npr. nakon isteka pariciskoga roka. 21 Osporavatelju bi se otvarala, dakle, mogućnost isticanja i dokazivanja u stečajnom postupku svojevrsnoga opozicijskoga ili opugnacijskoga prigovora, analogno kao u ovršnom postupku (arg. ex 46/1., 48. OZ).22 Uslijed redakcijske grješke u noveliranoj odredbi članka 38.d stavku 3. SZ upućuje se na odredbu članka 173. stavka 6. umjesto stavka 5. 23 Iz relativno nejasno redigirane odredbe članka 38.d stavka 3. SZ u vezi s odredbama članka 173. stavka 5. reč. 1. i 2. SZ, mogao bi se izvesti zaključak da bi razlučni vjerovnici imali pravo glasa samo glede onog dijela svoje prijavljene tražbine koji bi bio pokriven upisanim razlučnim pravom, dok to pravo, u slučaju osporavanja tražbine, ne bi imali glede onog dijela koji su prijavili u stečajnom postupku kao stečajni vjerovnici očekujući da neće biti pokriven upisanim razlučnim pravom premda je radi pokrića cijele tražbinu to razlučno pravo upisano u javnoj knjizi. Trebalo bi uzeti da bi razlučni vjerovnici imali pravo glasa za cjelokupnu svoju tražbinu radi osiguranja koje je razlučno pravo upisano u javnoj knjizi neovisno o tome hoće li ona u cijelosti biti pokrivena tim razlučnim pravom i jesu li razlučni vejrovnici dio svoje tražbine prijavili kao stečajni vjerovnici. Logika bi predmnjeve bila da se smatra da osporena tražbina postoji ako je upisana u javnom registru neovisno o tome u kokoj će se mjeri namiriti iz objekta osiguranja – postojanje tražbine dokazivala bi njezina upisanost u tom registru. 24 I u ovom bi se slučaju ospravatelju otvarala mogućnost osporavanja tražbine dokazivanjem njezina naknadnoga prestanka. 25 Na to upućuje i obrazloženje uz članak 26. Novele2006. kojim je noveliran članak 38.f SZ.26 Tako će prema članku 28. stavku 5. Zakona o udrugama (NN 88/01., 11/02.) na temelju pravomoćne presude suda kojom je zabranjeno djelovanje

36

udruge i rješenja ureda državne uprave o prestanku udruge nadležni sud otvoriti stečajni postupak po službenoj dužnosti, bez provedbe prethodnoga postupka. 27 U vezi s tomdužnošću otvara se u vrlo ozbiljno problem slobodnog pristupa stečajnom sudu onih vjerovnika koji nemaju sredstava za uplatu toga predujma, odnosno postavlja se pitanje odgovarajuće primjene odredaba ZPP-a o oslobođenju od prethodnoga snošenja troškova postupka.28 Može se uzeti da nije do kraja riješeno pitanje hoće li sud odbaciti i prijedlog koji je u ime dužnika podnijela jedna od (više) osoba ovlaštenih za zastupanje dužnika ako dužnik ne uplati predujam, jer često o toj osobi ne mora ovisiti ta radnja, te hoće li se u tom slučaju smatrati da ona nije ispunila svoju dužnost podnošenja prijedloga. 29Upravo se u vezi s time otvara problem slobodnog pristupa stečajnom sudu onih vjerovnika koji nemaju sredstava za uplatu toga predujma, odnosno postavlja se pitanje odgovarajuće primjene odredaba ZPP-a o oslobođenju od prethodnoga snošenja troškova postupka.30 Premda to nije izrijekom rečeno, i taj bi predujam trebalo smatrati troškom stečajnoga postupka (arg. a cohaerentia ex 41/3.).31 Tom je intervencijom prijašnji naslov: „Imovina koja ne ulazi u stečajnu masu“, zamijenjen novim: „Imovina koja ne ulazi u stečajnu masu dužnika pojedinca“. 32 Treba uzeti, iako to nije izrijekom rečeno, da bi se pravila o zastari tražbina i ovdje primjenjivala. 33 Prije Novele 2006. je to rečeno frazom da najamni i zakupni odnosi dužnika o nekretninama i prostorijama obvezuju stečajnu masu i nakon otvaranja stečajnoga postupka (prijašnji 115/1.1.). 34 Intervencija u odredbe članka 115. stavka 1. SZ u biti je samo redakcijskoga karaktera.35 Frazom „koji je dužnik ugovorio“ zamijenjena je nezgrapnija fraza „u koju je dužnik ušao”.36 Nakon Novele 2003. a prije Novele 2006. skupština je bila dužna donijeti te odluke. Nakon Novele 2006. ona ih može ali ne mora donijeti. 37 Člankom 66. stavkom 3. Novele 2006. propisano je da se u točki 6. stavka 2. članka 155.a iza riječi: „i o nenaplaćenim tražbinama“ dodaju riječi: „te o neunovčivim predmetima stečajne mase“. 38 Obrazloženje uz članak 74. Konačnog prijedloga Novele 2006.39 To je ostvareno zamjenom prijašnjega članka 173. novim te brisanjem prijašnjega članka 173.a.40 U toj su odredbi riječi: „Vjerovnik koji ima pravo na odvojeno namirenje» zamijenjene riječima: «Razlučni vjerovnik kojem je dužnik i osobno odgovoran (članak 84.)».41 U toj su odredbi riječi: «Odluka suda kojom» zamijenjene riječima: «Rješenjem stečajnog suca kojim».42 U toj je odredbi riječ: «suda» zamijenjena riječju: «suca»43 Treba uzeti da bi stečajni upravitelj tražbine radnika utvrđene u bruto iznosu bio dužan isplaćivati za dužnika kao poslodavca, dakle obračunavajući i posebno islaćujući korisnicima poreze i doprinose na te tražbine. 44 U toj je odredbi riječ „sud“ zamijenjena riječju „stečajni sudac“.45 U toj su odredbi kao redakcijski suvišne brisane riječi: „(članak 196. stavak 1., 2., 3. i 5.). 46 U tom je članku riječ „sudu“ zamijenjena riječju „sucu“. 47 U tom je naslovu brisana riječ „iz“ tako da on po novome glasi: „Isključenje vjerovnika stečajne mase“. 48 U članku 204. stavku 1. riječ „sudu“ zamijenjena riječju „sucu“.

37

Mario Vukelić, dipl.iur.oec.sudac Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske

IMOVINA STEČAJNOG DUŽNIKA ,UNOVČENJE IDJELOMIČNA DIOBA, IV. NOVELA STEČAJNOG ZAKONA

1. IMOVINA STEČAJNOG DUŽNIKA - STEČAJNA MASA

1.1. POJAM STEČAJNE MASE

Stečajna masa je cjelokupna imovina stečajnog dužnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, te imovina koju stečajni dužnik stekne tijekom stečajnog postupka.

Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, te tražbina vjerovnika stečajnog dužnika (čl. 67. Stečajnog zakona).

Ako se nakon otvaranja stečajnoga postupka pokaže da stečajna masa nije dostatna ni za pokriće troškova postupka, stečajni sudac će obustaviti i zaključiti postupak (čl. 203. SZ).

Imovina dužnika pojedinca na kojoj se ovrha protiv njega ne bi mogla provesti, kad on ne bi bio trgovac pojedinac ili obrtnik, ne ulazi u stečajnu masu (čl. 68. Stečajnog zakona).

Pojam imovine treba tumačiti u najširem smislu riječi. Tako stečajnu masu osim pokretnina i nekretnina čine i prava stečajnog dužnika, kao što su potraživanja, prava zasnovana ugovorima (primjerice pravo zakupa poslovnog prostora,prava intelektualnog vlasništva ) i slično.

Stvari trećih osoba koje se nalaze kod stečajnog dužnika ne čine stečajnu masu. Osobe koje imaju pravo na te stvari mogu zatražiti da se one izluče iz stečajne mase i da im se te stvari predaju.

1.2. PRAVNI STATUS IMOVINE STEČAJNOG DUŽNIKA

Stečajni dužnik je i nakon otvaranja stečajnog postupka u formalnopravnom smislu vlasnik sve svoje imovine, ali u ekonomskom smislu ona pripada vjerovnicima.

Stečajni postupak se provodi radi skupnog namirenja vjerovnika stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima (čl. 2. st. 1. Stečajnog zakona).

Otvaranjem stečajnog postupka prava tijela dužnika pravne osobe prestaju i prelaze na stečajnog upravitelja (čl. 89. Stečajnog zakona).Kako stečajni sudac imenuje i razrješava stečajnog upravitelja,nadzire njegov rad i daje mu obvezatne upute(čl. 17. SZ), a njegov rad nadzire i odbor vjerovnika te skupština vjerovnika,možemo govoriti o svojevrsnom gubitku dijela poslovne sposobnosti stečajnog dužnika. To je posebice značajno u odnosu na članove društva stečajnog dužnika (osnivače, dioničare, udjeličare) jer osim direktora-uprave i prava nadzornog odbora, skupštine dioničara, odnosno članova društva s ograničenom odgovornošću također u skladu s odredbama Stečajnog zakona prelaze na stečajnog upravitelja.

Prema tome, iako je stečajni dužnik u formalnopravnom smislu i nadalje vlasnik svoje imovine, njegova vlasnička prava su ograničena odredbama Stečajnog zakona.

Imovina stečajnog dužnika može biti i opterećena raznim vrstama tereta zasnovanim ranijim obvezno pravnim raspo-laganjima stečajnog dužnika.

Vjerovnici koji imaju založno pravo ili pravo na namirenje na koju stvar ili pravo koji su upisani u javnoj knjizi (zemljišnoj knjizi, upisniku brodova, zrakoplova, intelektualnog vlasništva i slično) ima-

ju pravo pokrenuti ovršni postupak radi prodaje stvari ili unovčenja prava prema odredbama Stečajnog zakona (čl. 81. Stečajnog zakona).

Također i vjerovnici čija prava proizlaze iz sudskog ili javnobilježničkog osiguranja tražbine prijenosom vlasništva stvari ili prijenosom prava imaju u stečajnom postupku pravni položaj razlučnog vjerovnika (čl. 81a. Stečajnog zakona).

Ta imovina čini posebnu stečajnu masu na kojoj postoji pravo odvojenog namirenja, ali i ona je sastavni dio ukupne stečajne mase.

38

1.3. FORMIRANJE I PREUZIMANJE STEČAJNE MASE

Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravitelj je odmah dužan cjelokupnu imovinu koja ulazi u stečajnu masu uzeti u posjed i njom upravljati (čl. 145.SZ)

Stečajni upravitelj je dužan odrediti povjerenstvo za popis imovine i sastaviti početno stanje imovine dužnika, brinuti se o završetku započetih a neizvršenih poslova dužnika i brinuti se o ostvarivanju tražbina dužnika, te unovčiti stvari i prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu (čl. 25. st. 1. SZ).

Prilikom formiranja stečajne mase knjigovodstveno stanje imovine najčešće ne odgovara inventurnom stanju imovine preuzete na dan otvaranja stečajnog postupka. U poslovnim knjigama najčešće nije evidentirana sva imovina, a vrijednosti su neodgovarajuće radi različitog obračunavanja amortizacije. U praksi su i česte razlike između stvarnog stanja skladišta i onog stanja utvrđenog u inventuri.

Stečajnu masu čini i imovina koju je stečajni dužnik stekao tijekom stečajnog postupka (čl. 67. st. 1. SZ).U praksi su međutim moguće i situacije da se stečajna masa poveća i nakon zaključenja stečajnog postupka (primjerice

naplatom tražbina koje nisu bile evidentirane kod stečajnog dužnika, a naplata je izvršena nakon zaključenja stečajnog postupka). Ukoliko je prestala postojati pravna osoba - stečajni dužnik, sredstva dobivena ovom naplatom ulaze u stečajnu masu i predstavljaju mogući razlog za naknadnu diobu.

U prilog tvrdnji da stečajnu masu obuhvaća i imovina dužnika stečena nakon zaključenja stečajnog postupka govori i odredba čl. 199. st. 2. i 4. Stečajnog zakona.

Nastavak postupka radi naknadne diobe sud će odrediti bez obzira na to da li je stečajni postupak bio zaključen, a imovina koja je naknadno pronađena jest stečajna masa, te se u ime i za račun te mase mogu voditi sporovi radi priku-pljanja imovine koja u nju ulazi.Analognim tumačenjem to se odnosi i naknadno stečenu imovinu.

Stečajnu masu dakle čini cjelokupna imovina stečajnog dužnika, sadašnja i buduća,neovisno da li je navedena u pro-kaznom popisu imovine, početnom stanju imovine koji je sastavio stečajni upravitelj, te neovisno da li je ona na bilo koji način knjižena u knjigovodstvu ili računovodstvu stečajnog dužnika.

1.3.1 Predmeti stečajne mase u posjedu trećih osoba

Nerijetko se u praksi susrećemo sa situacijama da uprava stečajnog dužnika odbija predati ili prikriva dijelove imovine koje ulaze u stečajnu masu, te na razne načine opstruira djelovanje stečajnog dužnika.

Na temelju rješenja o otvaranju stečajnog postupka stečajni upravitelj može temeljem odredbe stavka 2. članka 145. Stečajnog zakona zahtijevati od suda da naredi dužniku predaju stvari ili odredi ovršne radnje kojima će se ta naredba prisilno ostvariti.

To bi mogle biti ovršne radnje radi ispražnjenja i predaje nekretnine koje se provodi na način da sudski ovršitelj udalji osobe i ukloni stvari s nekretnine i preda je u posjed stečajnom upravitelju. Stečajni upravitelj je nakon toga dužan objekt osigurati fizički, putem zaštitarske, čuvarske službe ili slično.

Sud uz nalog za predaju može po službenoj dužnosti odrediti i mjere prisile protiv zastupnika stečajnog dužnika koji odbija predati imovinu (čl. 145. st.2 Stečajnog zakona).

Predmeti stečajne mase koji su druge osobe bespravno držale mogli su se do sada vratiti u posjed stečajnom upravitelju podnošenjem tužbi, a tek nakon pravomoćnosti sudske odluke i ovrhom, što je bitno poskupljivalo i usporavalo stečajni postupak.

Stoga su novelom Stečajnog zakona iz 2006. godine u članku 145. dodana tri nova stavka: Stavkom 3. članka 145. SZ određeno je da stečajni upravitelj može nakon pravomoćnosti rješenja o otvaranju stečajnog

postupka predložiti stečajnom sudu da naredi i trećim osobama, u čijem su posjedu predmeti stečajne mase, predaju tih stvari.

Stečajni upravitelj dužan je uz prijedlog dostaviti ispravu o vlasništvu nad stvari. O prijedlogu stečajnog upravitelja, a nakon što je saslušao osobe u čijem su posjedu predmeti stečajne mase, stečajni

sudac odlučuje rješenjem.Stavak 4. određuje da ako se treća osoba u čijem je posjedu predmet stečajne mase protivi prijedlogu stečajnog upravi-

telja iz stavka 3. članka 145. Stečajnog zakona, stečajni sudac odbit će taj prijedlog i uputiti stečajnog upravitelja u parnicu radi ostvarenja prava na predaju u posjed.

Pravomoćno rješenje iz stavka 3. ovog članka predstavlja ovršnu ispravu(st.5. čl 145.SZ) Uvažavajući ideju ubrzanja stečajnog postupka kojom se očito vodio zakonodavackod ove izmjene, čini se ipak da bi efikasnost ove odredbe mogla biti upitna.Navedene izmjene odredbe članka 145. odnose se na situaciju kada treće osobe očito odbijaju predati posjed predmeta

stečajne mase stečajnom upravitelju. U tom slučaju će stečajni upravitelj predložiti stečajnom sucu da rješenjem naredi predaju tih stvari. Stečajni sudac

39

međutim, treba prethodno saslušati osobe u čijem su posjedu predmeti stečajne mase, a ukoliko se takva osoba protivi prijedlogu stečajnog upravitelja, sudac će prijedlog odbiti i uputiti stečajnog upravitelja u parnicu.

Dakle suštinski se situacija nije promijenila jer će stečajni upravitelj neovisno o izmjeni zakona, u slučaju odbijanja predaje posjeda morati pokrenuti redoviti parnični postupak.

Ukoliko treće osobe žele dobrovoljno predati stečajnom upravitelju predmete stečajne mase koje drže u svom posjedu, tada ni nema potrebe da stečajni sudac donosi rješenje kojim se naređuje predaja tih stvari.

Novo dodani stavak 5. članka 145. Stečajnog zakona određuje da pravomoćno rješenje iz stavka 3. ovog članka pred-stavlja ovršnu ispravu.

Ovršiti bi se međutim moglo samo pravomoćno rješenje kojim je stečajni sudac usvojio prijedlog stečajnog upravitelja, te naredio trećim osobama predaju u posjed predmeta stečajne mase.

Ukoliko bi stečajni sudac odbio takav prijedlog, što je također moguće, takva odbijajuća odluka bila bi neovršiva.

1.4. RAČUNI DUŽNIKA

Danom otvaranja stečajnog postupka gase se računi dužnika i prestaju prava osoba koje su bile ovlaštene raspola-gati imovinom dužnika na tim računima, a stečajni upravitelj će otvoriti novi račun dužnika i odrediti osobe koje će biti ovlaštene raspolagati sredstvima na tim računima.

Sredstva s ugašenih računa prenijet će se na nove račune.Kako je već ranije istaknuto da sva prava s tijela stečajnog dužnika prelaze na stečajnog upravitelja, logično je da i

prestaju prava ranijih ovlaštenika stečajnog dužnika na računima i prelaze na stečajnog upravitelja.Dužnost stečajnog upravitelja je zatvoriti stare i otvoriti novi račun stečajnog dužnika.

1.5. NOVAC I PREDMETI OD VRIJEDNOSTI

Novac, vrijednosni papiri ili dragocjenosti stečajnog dužnika imaju poseban pravni status određen člankom 148. Stečajnog zakona. Treba napomenuti da se ova odredba ne odnosi na novac koji se nalazi na računima stečajnog dužnika, jer se on kako je već naprijed navedeno, prenaša na nove račune. Dakle, radi se najčešće o gotovini zatečenoj u blagajni stečajnog dužnika ili slično.

Odbor vjerovnika može odrediti mjesto i okolnosti pohrane, odnosno ulaganja novca, papira ili dragocjenosti. Ukoliko odbor nije osnovan ili nije još donio odluku, stečajni sudac može donijeti odgovarajuću

odluku. U situaciji ako je odbor vjerovnika osnovan, stečajni upravitelj ima pravo novac i predmete od vrijednosti preuzeti

samo ako priznanicu supotpiše i jedan od članova odbora vjerovnika, a upute o uvjetima pohrane i ulaganja obvezuju također samo ako ih je supotpisao i jedan od članova odbora vjerovnika.

Stavak 3. članka 148. promijenjen je i glasi: Vjerovnici mogu na ročištu donijeti odluku kojom se određuje način pohrane ili ulaganje novaca ili predmeta od vrijednosti ili izmijeniti odluku odbora vjerovnika, odnosno stečajnog suca iz stavka 1. ovog članka. Novina je dakle, pravo vjerovnika da na ročištu mijenjaju raniju odluku odbora vjerovnika, odnosno stečajnog suca.

1.6. POPIS PREDMETA STEČAJNE MASE

U skladu s odredbom čl. 150. SZ stečajni upravitelj dužan je sastaviti popis pojedinih predmeta stečajne mase.Dužnik pojedinac i prijašnji zastupnici po zakonu dužnika pravne osobe dužni su u tome surađivati sa stečajnim upraviteljem.

Postojeća odredba novelirana je na način da je stečajni upravitelj dužan od navedenih osoba prikupiti potrebne obavijesti, izuzev ako bi uslijed toga došlo do štetnog odugovlačenja postupka. Prema obrazloženju predlagatelja racio ove promjene je pojašnjenje dosadašnjeg važećeg teksta zakona.

Stavak 2. čl. 150. SZ ostao je nepromijenjen i u njemu je određeno da je za svaki predmet stečajne mase potrebno navesti njegovu vrijednost. Ako vrijednost ovisi o tome hoće li dužnikovo poduzeće nastaviti poslovanje ili ne, potrebno je navesti obje vrijednosti. Ako je to potrebno, procjena pojedinih dijelova imovina može se povjeriti vještacima.

Propis međutim ne određuje o kakvoj se vrijednosti predmeta radi. Da li je dužnost stečajnog upravitelja navesti knjigovodstvenu, tržišnu ili neku treću kategoriju vrijednosti imovine .

Pitanje vrijednosti predmeta stečajne mase posebno je složeno, osjetljivo i na određeni način u ekonomskom smislu predstavlja jedno od centralnih pitanja cijelog stečajnog postupka.

40

1.7. VRIJEDNOST PREDMETA STEČAJNE MASE

Posebno je pitanje vrijednosti imovine u kontekstu nastavka ili obustave poslovanja stečajnog dužnika (dužnikovog poduzeća). Odredba članka 150.SZ normira da se u slučaju potrebe u popisu predmeta stečajne mase trebaju navesti obje vrijednosti. Pri tome se očito misli na vrijednost imovine izvan njezine funkcije i vrijednost imovine u slučaju nastavka poslovanja stečajnog dužnika.

U praksi su česti slučajevi da je određena imovina stečajnog dužnika (primjerice strojevi ili oprema) već amortizirana i knjigovodstveno otpisana, te je u računovodstvenom smislu njihova vrijednost nula.

Ta imovina međutim, može imati značajnu uporabnu ili tržišnu vrijednost, bilo da se prodaje pojedinačno, izvan funk-cije, kao i u slučaju nastavka poslovanja stečajnog dužnika.

Odredba st. 2. čl. 150. Stečajnog zakona normira da ukoliko je potrebno, procjena pojedinih dijelova imovine se može povjeriti vještacima. U praksi to je gotovo i pravilo kod imovine veće vrijednosti.

Procjena vrijednosti imovine, te često znatna razlika između procijenjene vrijednosti i i cijene postignute prodajom, često je točka prijepora između vjerovnika i stečajnog dužnika na čelu sa stečajnim up-

raviteljem.Nerijetko je nažalost postignuta prodajna cijena znatno niža od procijenjene vrijednosti. To je od posebnog značaja u

odnosu na pregled imovine i obveza o čemu se iznosi u nastavku.Neovisno o svim metodama procjene vrijednosti imovine (knjigovodstvenim, financijskim, matematičkim, dinamičkim),

procjene vještaka ili stečajnog upravitelja, može se reći da je u suštini tržna vrijednost neke imovine ona cijena koja je postignuta prodajom stvari na tržištu. Ona može biti veća (što je rjeđe) ili manja (što je nažalost češći slučaj) u odnosu na procijenjenu vrijednost.

U odnosu na unovčenje imovine stečajnog dužnika, neovisno o cjelokupnom pravnom sustavu i Stečajnom zakonu odlučujući je zakon ponude i potražnje. Na njega međutim ne može utjecati niti zakonodavac, niti stečajni upravitelj, niti stečajni sudac.

Naravno sve ovo pod pretpostavkom da je postupak prodaje obavljen u skladu s pravilima struke i pažnjom dobrog gospodarstvenika, uz primjenu svih zakonskih odredaba koje se odnose na prodaju u stečaju.

1.8. PREGLED IMOVINE I OBVEZA

U smislu odredbe čl. 152. st. 1. Stečajnog zakona (koja nije izmijenjena ovom novelom), stečajni upravitelj je dužan s obzirom na vrijeme otvaranja stečajnog postupka sastaviti sustavan pregled u kojemu će se navesti i usporediti predmeti stečajne mase i dužnikove obveze i njihova procjena. Procjena vrijednosti predmeta stečajne mase obavit će se prema odredbama članka 150. SZ, a procjena vrijednosti obveza prema odredbama članka 151. SZ.

Ovakav komparativni pregled aktive i pasive stečajnog dužnika daje vjerovnicima mogućnost procjene očekivanog namirenja njihovih potraživanja. Ta procjena nažalost ponekad može biti i nerealna, upravo imajući u vidu probleme procjene vrijednosti imovine koje smo naprijed iznijeli.

Čini se da je odredba o procjeni vrijednosti manjkava.Nalaže se procjena vrijednosti predmeta stečajne mase. Što je međutim sa procjenom vrijednosti prava stečajnog dužnika kao što su nenaplaćena potraživanja, sporovi u tijeku,patenti i prava intelektualnog vlasništva i slično? To sigurno nisu predmeti stečajne mase ali nesumnjivo predstavljaju imovinu stečajnog dužnika, i to često vrlo velike vrijednosti.

Obzirom da propis nalaže usporedbu predmeta i obveza,znači li to da se prava stečajnog dužnika ne trebaju procijeniti i usporediti s obvezama.

Odgovor je jasan, trebaju se i procijeniti i usporediti neovisno o nedostatku propisa, jer je jedino popisom i procjenom ukupne imovine stečajnog dužnika moguće dobiti realnu sliku stanja stečajnog dužnika.

1.9. IZLAGANJE U SUDSKOJ PISARNICI

Popis predmeta stečajne mase, popis vjerovnika, te pregled imovine i obveza moraju se izložiti u sudskoj pisarnici i to najkasnije 8 dana prije izvještajnog ročišta (čl. 153. Stečajnog zakona).

Za primijetiti je zakonska distinkcija pojmova: popis predmeta stečajne mase i pregled imovne i obveza. Logično je međutim da je popis predmeta stečajne mase sadržan u pregledu imovine.

Nema zapreke da popis i pregled osim u sudskoj pisarnici izlože i u prostorijama stečajnog dužnika, gdje će ga ponekad radnici ili vjerovnici moći lakše razgledati.

Popis bi se mogao objaviti i u elektronskom obliku na Internetu, analogno s odredbom čl. 9. st. 1. SZ1. Time bi se zasigurno bitno doprinijelo boljoj informiranosti vjerovnika, a stečajni upravitelj bi bio oslobođen velikog broja upita.

41

2. UNOVČENJE IMOVINE STEČAJNOG DUŽNIKA

2.1. UNOVČENJE IMOVINE – CILJ STEČAJNOG POSTUPKA

Stečajni postupak se provodi radi namirenja vjerovnika stečajnog dužnika, Često se pod maskom brige za radnike, pravno i ekonomski potpuno neutemeljeno govori o programiranim stečajevima.Unaprijed se obećava preustroj kojim će se ozdraviti stečajni dužnik i sačuvati radna mjesta.A na sudu i stečajnom upravitelju je da to provedu.

Kao da se to nije moglo učiniti tijekom redovitog poslovanja ,kao je za to bilo potrebno čekati stečaj i kao da o tome ne odlučuju vjerovnici?

Velika trgovačka društva u pravilu su odlazila u stečaj nakon duge agonije insolventnosti (nerijetko s blokadom računa dužom od godine dana), nekretninama opterećenim hipotekama banaka, sa zastarjelom opremom, izgubljenim tržištem i nakon što su vodeći stručnjaci već napustili tvrtku.

Zaboravlja se da takav stečajni dužnik svojom insolventnošću i neizvršavanjem preuzetih obveza izravno oštećuje svoje vjerovnike među kojima su i radnici nerijetko i među najvećim vjerovnicima i da je jedan od zadataka stečajnog postupka takvog dužnika ukloniti iz pravnog i gospodarskog prometa . Ne zato jer je to nakana stečajnog suca ili stečajnog upravitelja, već zato jer je to u ovakvim situacijama racio svakog stečajnog zakona, kako u Hrvatskoj, tako i u svim zemljama tržišne ekonomije.

2.2. ODLUKA O UNOVČENJU

Odluku o unovčenju imovine stečajnog dužnika u pravilu donose vjerovnici na izvještajnom ročištu.Stečajni upravitelj je dužan unovčiti, odnosno naplatiti s pažnjom dobrog gospodara stvari i prava dužnika koje ulaze

u stečajnu masu (čl. 25. SZ) U smislu odredbe čl. 34. st. 2. t. 4. u okviru svoga djelokruga odbor vjerovnika daje mišljenje stečajnom sucu o

unovčenju imovine dužnika, kada sudac to zatraži.U smislu odredbe čl. 38e. st. 1. t. 3. SZ skupština vjerovnika ovlaštena je odlučiti o načinu unovčenja imovine stečajnog

dužnika. Odredba čl. 158. st. 2. SZ je izmijenjena.Prigodom unovčenja dijelova imovine stečajne mase stečajni upravitelj dužan je držati se odluke skupštine vjerovnika

(ranije samo: vjerovnika) i odbora vjerovnika.Praktično je pitanje što ako su odluke skupštine i odbora vjerovnika različite?Jasno je da skupština vjerovnika ima veće ovlasti od odbora, a iz naprijed izloženih odredaba proizlazi da odbor vje-

rovnika ima pretežito savjetodavnu funkciju (daje mišljenje stečajnom sucu) dok je skupština ovlaštena donositi odluke o načinu unovčenja imovine.

Odluka o unovčenju stečajne mase donosi se na izvještajnom ročištu na kojem je stečajni upravitelj dužan podnijeti izvješće o gospodarskom položaju dužnika, u kojem treba istaknuti da li postoje mogućnosti za nastavak poslovanja u cijelosti ili djelomično, te kakve bi to posljedice imalo na namirenje vjerovnika (čl. 155. Stečajnog zakona).

Stečajni vjerovnici raspravljaju u podnesenom izvješću, te ga mogu prihvatiti djelomice, u cijelosti, ili ga odbiti. Neprihvaćanje izvješća stečajnog upravitelja može rezultirati njegovim razrješenjem od strane skupštine vjerovnika.

Izvješće stečajnog upravitelja je podloga na temelju koje će stečajni vjerovnici donijeti odluku o eventualnom nastavku poslovanja stečajnog dužnika, unovčenju imovine, kao i o drugim pitanjima od važnosti za provedbu i okončanje stečajnog postupka.

Vjerovnici mogu tako odlučiti da se poslovanje stečajnog dužnika privremeno nastavi, ali i da se unovči dio imovine stečajnog dužnika, odnosno da se do daljnjega ne obavlja unovčenje, a stečajni upravitelj je dužan poštovati tu odluku.

Kada bi vjerovnici trebali donijeti odluku o unovčenju?Prvu mogućnost za to imaju na prvom izvještajnom ročištu koje je određeno još rješenjem o otvaranju stečajnog

postupka (čl. 55. u vezi čl. 155. SZ).Ako međutim odluka o unovčenju (i druge odluke iz čl. 155a. st. 2. SZ) nije donesena niti u roku od šest mjeseci od

dana održavanja prvog izvještajnog ročišta, stečajni sudac će u skladu s izmijenjenom odredbom čl. 155a. st. 1. SZ zakazati posebnu sjednicu skupštine vjerovnika radi raspravljanja o provedenom stečajnom postupku i njegovu nastavku.

Ukoliko niti na toj izvanrednoj sjednici skupštine vjerovnika,vjerovnici ne donesu odluku o nastavljanju djelatnosti stečajnoga dužnika, ta će se djelatnost obustaviti i bez odgode će se pristupiti unovčenju imovine stečajnoga dužnika u skladu s odredbom čl. 155b. st. 1. SZ.

Kako su prava razlučnih vjerovnika obuhvaćena drugim, zasebnim dijelom ove knjige, u nastavku ćemo se osvrnuti na način prodaje pokretnina i nekretnina stečajnog dužnika koje nisu opterećene razlučnim niti drugim srodnim pravima.

42

2.3. NAČIN UNOVČENJA IMOVINE STEČAJNOG DUŽNIKA

Mnogi prigovori, ponekad i opravdani, upućeni su na postupak prodaje stečajne mase. Pri tome je obrazac gotovo tipičan: prodavatelju je polučena kupovnina preniska, a kupcu isplaćena cijena previsoka. Negdje između toga se najčešće nalaze i nezadovoljni vjerovnici koji u pravilu očekuju veći postotak namirenja svojih potraživanja pa sumnjaju u regu-larnost postupka prodaje.

Iako je stečajni postupak sudski postupak, prodaju imovine stečajnog dužnika vrši stečajni upravitelj na kojeg su prešle sve ovlasti tijela uprave stečajnog dužnika. Otvaranjem stečajnog postupka stečajni dužnik dolazi u poseban pravni status, ali on je i nadalje pravni subjekt koji funkcionira na tržištu.

Najčešće se imovina u stečajnim postupcima prodaje:2

1) usmenom javnom dražbom (uz odgovarajuću primjenu OZ-a),2) oglasom za prikupljanje ponuda ili 3)neposrednom pogodbom.U slučaju prodaje usmenom javnom dražbom na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Ovršnog zakona; za pro-

daju pokretnina čl. 140.-146. OZ, a za prodaju nekretnina čl. 90.- 102. SZ i drugi.Prodaju kao vodi stečajni sudac.Uobičajeno, uvjeti prodaje nekretnine, uz ostale podatke, sadrže: 1. pobliži opis nekretnine s pripadcima, 2. naznaku prava koja ne prestaju prodajom, 3. naznaku je li nekretnina slobodna od osoba i stvari odnosno stanuje li ovršenik s članovima svoje obitelji u nekretnini

ili je ona dana u najam ili zakup, 4. vrijednost nekretnine utvrđenu zaključkom o prodaji, 5. cijenu po kojoj se nekretnina može prodati i tko je dužan platiti poreze i pristojbe u svezi s prodajom, 6. rok u kojem je kupac dužan položiti kupovninu, 7. način prodaje, 8. iznos osiguranja, rok u kojemu mora biti dano, kod koga i kako mora biti dano.

Oglas o prikupljanju ponuda za kupnju nekretnina ili pokretnina nije zakonska obveza, već stvar odluke stranaka u stečajnom postupku: stečajnog upravitelja, skupštine vjerovnika i odbora vjerovnika. Takav oglas ima pravni značaj javnog poziva s ciljem prikupljanja većeg broja najpovoljnijih ponuda. Oglas se najčešće objavljuje u dnevnom tisku. Uobičajeno je da se ponude šalju u zatvorenim kovertama, a stečajni upravitelj pristigle ponude otvara na sudu u nazočnosti stečajnog suca, o čemu se sastavlja zapisnik i utvrđuje se koja je najbolja ponuda. Nema zapreke (ali ni zakonske obveze) da ot-varanju ponuda budu nazočni i članovi odbora vjerovnika a mogu nazočiti i ponuđači.

Neposrednom pogodbom se najčešće prodaju pokretnine manje vrijednostiUkratko rečeno, u prodaji stečajne mase, u skladu s odredbama Stečajnog zakona, skupština vjerovnika, odbor vjerovnika i stečajni

upravitelj načelno mogu slobodno utvrditi uvjete i način prodaje, te naravno odabrati ponudu za koju ocjene da je najpovoljnija. Za unovčenje predmeta na kojima postoje razlučna prava vrijede zasebna pravila Stečajnog zakona.

2.3.1. Prijedlog stečajnog upravitelja o unovčenju stečajne mase

U praksi je međutim često da je prijedlog o prodaji (koji sadrži način ,vrijeme i početnu cijenu) sastavni dio izvješća stečajnog upravitelja o kojem vjerovnici odlučuju na izvještajnom ročištu.

Ukoliko način unovčenja imovine nije određen od strane vjerovnika, tada stečajni upravitelj može predložiti sudu da se unovčenje određenih dijelova imovine koja ulazi u stečajnu masu odredi i provede po pravilima koja vrijede za sudsku ovrhu radi naplate novčane tražbine.

Ovršni zakon ima posebne odredbe za prodaju nekretnina i pokretnina, koje se na odgovarajući način primjenjuju i u stečajnom postupku.

Ali čak i u situaciji kada je određeno da će se dijelovi imovine koji ulaze u stečajnu masu prodati po pravilima koja vrijede za sudsku ovrhu, treba imati u vidu odredbu članka 92. stavak 4. Ovršnog zakona, a koja se odnosi na prodaju nekretnina usmenom javnom dražbom. Navedena odredba između ostalog propisuje da se stranke mogu sporazumjeti da se prodaja nekretnine obavi u određenom roku i neposrednom pogodbom preko osobe ovlaštene za promet nekretnina, sudskog ovršitelja, javnog bilježnika ili na drugi način.

2.3.2. Prodaja imovine stečajnog dužnika kao cjeline

Novela SZ 2006. konačno opravdano napušta institut prodaje imovine stečajnog dužnika kao cjeline (glava 2 A čl. 163a. - 163.l. SZ se brišu ).

Prodaja imovine dužnika kao cjeline je ocijenjena je kao komplicirano i neprovedivo zakonsko rješenje.Ukoliko je netko i želio biti kupac dužnikovog poduzeća (imovine kao cjeline) i preuzeti zaposlenike, to je mogao i po odredbama SZ-a o unovčenju dužnikove imovine.

Ovaj institut nije postigao očekivanu svrhu. U praksi trgovačkih sudova provedene su tek dvije – tri prodaje, s dvo-jbenim ishodom.

43

2.4. VRIJEME UNOVČENJA IMOVINE

2.4.1. Unovčenje dijela imovine prije izvještajnog ročišta

Nakon izvještajnog ročišta stečajni upravitelj je dužan bez odgode unovčiti imovinu koja ulazi u stečajnu masu ako to nije u suprotnosti s odlukom skupštine vjerovnika (čl. 158. st. 1. SZ).

Logičkim tumačenjem navedene odredbe proizlazi da u razdoblju od otvaranja stečajnog postupka pa do donošenja odluke skupštine vjerovnika na izvještajnom ročištu stečajni upravitelj ne može unovčiti stečajnu masu.

Ukoliko bi stečajni upravitelj ipak unovčio imovinu stečajnog dužnika protivno odredbama članka 159. do 162. Stečajnog zakona, to ne bi utjecalo na valjanost radnje stečajnog upravitelja.

Dakle, prodaja bi bila pravno valjana , a takve radnje mogle bi se pobijati samo po općim pravilima za pobijanje pravnih radnji.

Ovakvo vremensko ograničenje unovčenja stečajne mase u provedbi predstavlja znatne probleme. Treba imati u vidu da od trenutka donošenja rješenja o otvaranju

stečajnog postupka, pa do održavanja izvještajnog ročišta, u praksi često zna proteći tridesetak i više dana, a ponekad moguće i više od dva mjeseca (vidjeti o tome čl. 55. – zakazivanje ispitnog i izvještajnog ročišta).

S jedne strane stečajni upravitelj je dužan postupati savjesno i uredno te kao dobar gospodar brinuti se o završetku započetih, a neizvršenih poslova potrebnih da bi se spriječilo nastupanje štete nad sredstvima dužnika, dok je s druge strane vremenski i funkcionalno limitiran u unovčenju stečajne mase.

Ne treba izgubiti iz vida da se ponekad stečajna masa sastoji i od predmeta ograničenog roka trajanja (npr. prehrambeni ili kemijski proizvodi), ili je održavanje stečajne mase povezano sa znatnim troškovima (npr. u poljoprivredi i stočarstvu) za koje stečajnom dužniku nedostaju sredstava.

Takve situacije ne trpe odlaganja, već je hitno potrebno donijeti odgovarajuće poslovne odluke, neovisno o neposto-janju odluke o prodaji donesene od skupštine vjerovnika na izvještajnom ročištu.

Čini se da bi izlaz bio u primjeni odredbe čl. 159.SZ koja određuje pravne radnje od posebne važnosti,Stečajni upravitelj dužan je pribaviti suglasnost odbora vjerovnika za pravne radnje koje su od posebne važnosti za

stečajni postupak. Pravne radnje od posebne važnosti su samo primjerice navedene.Tako je suglasnost osobito potrebna ako se namjerava otuđiti poduzeće ili neki pogon, robno skladište u cjelini, nekretnina, udio dužnika u nekom drugom poduzeću i sl.

I opisana izvanredna unovčenja dijelova stečajne mase mogu biti pravne radnje od posebne važnosti pa bi u svakom slučaju bilo bi potrebno bez odgode osnovati odbor vjerovnika koji bi stečajnom upravitelju dao suglasnost.

Takva prethodna prodaja svakako bi trebala biti navedena u izvješću stečajnog upravitelja o kojem će raspraviti i skupština vjerovnika na izvještajnom ročištu.

2.4.2. Unovčenje dijela imovine kao dio redovitog poslovanja

Na probleme u primjeni odredaba o unovčenju imovine ukazuju i odredbe o daljnjem tijeku poslovanja stečajnog dužnika.

Jasno je da se poslovanje stečajnog dužnika u praksi teško može odvijati bez unovčenja makar manjeg dijela stečajne mase (npr. prodaje proizvoda stečajnog dužnika ili robe kojom uobičajeno trguje).

Stečajni zakon zauzeo je logičan koncept da se i nakon otvaranja stečajnog postupka nastavka poslovanja stečajnog dužnika do drugačije odluke vjerovnika.

Stečajni upravitelj je dužan savjesno voditi poslovanje dužnika ako je određeno da se poslovanje nastavlja (čl. 25. st. 1. t. 7. SZ).

Ali tko o tome odlučuje i kada?Na izvještajnom ročištu stečajni upravitelj je dužan istaknuti postoje li izgledi da se poslovanje poduzeća dužnika

nastavi u cijelosti ili djelomično( čl. 155. st. 1. SZ ).Vjerovnici na ročištu odlučuju o tome hoće li se poslovanje dužnika obustaviti ili će se privremeno nastaviti i dalje (

čl. 156. st. 1. SZ).Ako međutim stečajni upravitelj smatra da poslovanje poduzeća treba obustaviti prije izvještajnoga ročišta, dužan je

pribaviti suglasnost odbora vjerovnika, ako je on osnovan (čl. 157. st. 1. SZ).Ako odbor vjerovnika nije osnovan ili odbije dati suglasnost, trebalo bi ga osnovati ili sačekati odluku koju će skupština

vjerovnika donijeti na izvještajnom ročištu.Ukoliko vjerovnici ne donesu odluku o poslovanju stečajnog dužnika niti u roku od 6 mjeseci od održavanja prvog

izvještajnog ročišta, stečajni sudac će odrediti posebnu sjednicu skupštine vjerovnika u skladu s čl. 155a. SZ.U svakom slučaju, ako vjerovnici niti na ovoj posebnoj sjednici odbora vjerovnika ne donesu odluku o nastavljanju

44

djelatnosti stečajnoga dužnika, ta će se djelatnost obustaviti i bez odgode će se pristupiti unovčenju imovine stečajnoga dužnika (čl. 155b. st. 1. SZ).

Možemo dakle zaključiti da se odluka vjerovnika o nastavku ili prestanku poslovanja stečajnog dužnika prema odred-bama Stečajnog zakona u nekim situacijama može čekati i više od sedam mjeseci.

Što da u međuvremenu rade radnici, stečajni upravitelj, dobavljači, kupci, tržište..?Stoga naprijed navedene odredbe treba tumačiti na način da od dana donošenja rješenja o otvaranju stečajnoga

postupka do dana donošenja odluke vjerovnika o nastavku ili prestanku poslovanja stečajnog dužnika ,odnosno do proteka posebne sjednice skupštine vjerovnika, stečajni upravitelj nastavlja s poslovanjem stečajnog dužnika.

Tome u prilog govori i argumet iz odredbe st.1. čl. 157. SZ.Ako stečajni upravitelj smatra da poslovanje poduzeća treba obustaviti prije izvještajnoga ročišta, dužan je pribaviti

suglasnost odbora vjerovnika.A contrario, ako ne smatra, ovlašten je nastaviti poslovanje poduzeća do izvještajnog ročišta.U tom smislu trebao bi biti i ovlašten unovčiti dio stečajne mase, ali samo ako je ta prodaja u okviru dosadašnjeg

redovitog poslovanja stečajnog dužnika (npr. prodaja prehrambenih proizvoda ili trgovačke robe u trgovinama stečajnog dužnika, redovita prodaja proizvoda stečajnog dužnika i slično).

2.5. JAVNA OBJAVA PRODAJE

Koliko i kako god mijenjali odredbe Stečajnog zakona o načinu unovčenja stečajne mase najvažnije je ostvariti javnost i transparentnost postupka prodaje.

U članku 158. Stečajnog zakona dodan je novi stavak 4. kojim je obvezan stečajni upravitelj, uz odgovarajuću prim-jenu pravila ovršnog postupka, Hrvatskoj gospodarskoj komori bez odgode dostaviti podatke o svim nekretninama koje se prodaju u stečajnom postupku, a o pokretninama ako je njihova procijenjena vrijednost veća od 50.000,00 kn. Hrvatska gospodarska komora će u skladu s odredbama Ovršnog zakona ovu imovinu uvesti u očevidnik nekretnina i pokretnina uz naznaku da se prodaju u stečajnom postupku.

Dostupnost informacije o prodaji određene imovine najširem krugu potencijalnih kupaca, ključan je argument u posti-zanju najpovoljnije cijene, kao i najveći jamac da je cijeli postupak proveden u skladu s odredbama Stečajnog zakona i pravilima struke.

Iz navedenih razloga je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske objavio web stranicu o stečajevima.Ovaj web na jednom mjestu omogućuje sveobuhvatan pregled imovine koja se prodaje u svim stečajnim postupcima

u Hrvatskoj. Objavom na webu, ovi podaci su svima kontinuirano dostupni na Internetu .Pretraživanje podataka o prodaji je moguće u odnosu na vrstu i vrijednost imovine, prodavatelja , sud pred kojim se

postupak vodi i rokove prodaje.Uz tekst oglasa koji se objavljuje u dnevnim listovima, na ovoj web stranici objavljuju se i prilozi uz oglase o prodaji

kao što su: procjene vrijednosti imovine, vještački nalazi, nacrti, fotografije i slično. Web također sadrži i opće podatke o stečajnim postupcima; tekst Stečajnog zakona, stručne članke i sudsku praksu vezanu uz stečajeve te osnovne podatke o svim trgovačkim sudovima kao i Listu stečajnih upravitelja u RH s osnovnim podacima o njihovoj djelatnosti.

3. DJELOMIČNA DIOBA STEČAJNE MASE

3.1. OPĆENITO O NAMIRENJU STEČAJNIH VJEROVNIKA

Treba uvodno napomenuti, da se ovdje razmatra isključivo namirenje stečajnih vjerovnika i djelomična dioba, obzirom da su namirenje razlučnih vjerovnika, završno ročište i završna dioba tema drugih radova u ovoj knjizi.

Stečajni vjerovnici su u skladu s odredbom članka 70. Stečajnog zakona vjerovnici dužnika koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju neku imovinskopravnu tražbinu prema stečajnom dužniku i svrstani su u odgovarajuće isplatne redove.

Ostali vjerovnici stečajnog dužnika su:razlučni vjerovnici (čl. 81. SZ),izlučni vjerovnici (čl. 79. SZ) ivjerovnici stečajne mase (čl. 85. i 87. SZ)Odredbom čl. 183. st. 1. Stečajnog zakona određuje se da se s namirenjem stečajnih vjerovnika može započeti tek

nakon općeg ispitnog ročišta.Ova formulacija nije dovoljno precizna.S namirenjem stečajnih vjerovnika može se započeti tek nakon što rješenjem stečajnog suca budu pravomoćno

utvrđene tražbine vjerovnika koji se namiruju, a što je krajnji rezultat održanog ispitnog ročišta.

45

Pravno ishodište bilo koje diobe je rješenje stečajnog suca kojim se određuje u kojemsu iznosu i u kojem isplatnom redu utvrđene odnosno osporene pojedine tražbine (čl. 177. st. 3. SZ).Namirenje se provodi prema pritjecanju gotovinskih sredstava (st.2. čl. 183. SZ). U ekonomskom smislu, osnova namirenja je unovčenje stečajne mase. Prema tome, pritjecanje gotovinskih sredstava

i diktira tempo namirenja vjerovnika.Stečajni vjerovnici nižih isplatnih redova ne uzimaju se u obzir kod djelomičnih dioba. (čl. 183. st. 2. SZ).Ova odredba proizlazi iz propisa iz čl. 70. st. 2. SZ, gdje je određeno da se vjerovnici kasnijeg isplatnog reda mogu

namiriti, tek pošto budu u cijelosti namireni vjerovnici prethodnog isplatnog reda, a vjerovnici istog isplatnog reda namiru-ju se razmjerno veličini svojih tražbina.

U stečaju je moguće izvršiti više djelomičnih dioba, ali je praktično do zaključenja stečajnog postupka nemoguće un-aprijed precizno utvrditi u kojem postotku će biti namireni vjerovnici pojedinih isplatnih redova.

Obzirom da se vjerovnici kasnijeg isplatnog reda mogu namiriti, tek pošto budu u cijelosti namireni vjerovnici iz pre-thodnog isplatnog reda, logično je da se vjerovnici nižih isplatnih redova ne uzimaju u obzir kod djelomičnih dioba.

3.2. SUGLASNOST ZA DIOBU

Suglasnost za diobu daje odbor vjerovnika ili stečajni sudac.Stavak 3. članka 183. Stečajnog zakona, koji normira ovu materiju, izmijenjen je novelom SZ 2006.Propisuje da diobe obavlja stečajni upravitelj. Prije svake diobe on je dužan pribaviti suglasnost odbora vjerovnika, a

ako odbor vjerovnika nije osnovan,dužan je pribaviti suglasnost stečajnog suca. Ovom izmjenom ponovno je vraćeno ranije rješenje iz članka 183. stavak 3. Stečajnog zakona („Narodne novine“

129/00), koje je bilo promijenjeno Zakonom o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona („Narodne novine“ 123/03). Suština promjene sastoji se u izbjegavanju traženja dvostruke suglasnosti: stečajnog suca i odbora vjerovnika. Time je ujedno otk-

lonjena mogućnost kolizije jer je moguća situacija da bi odbor vjerovnika dao suglasnost za diobu, a stečajni sudac je uskratio. Iako se u ovoj odredbi govori o dvije naoko jednake suglasnosti - odbora vjerovnika i stečajnog suca, njihovo procesno

značenje bitno se razlikuje i nema isti značaj.Odbor vjerovnika (u smislu odredbe čl. 34. i dr. SZ), ima prvenstveno nadzornu i savjetodavnu funkciju, te ulogu

obavještavanja vjerovnika o tijeku stečajnog postupka.Uloga stečajnog suca bitno je drugačija.To se očituje i u odredbi čl. 17. SZ, gdje se između ostalog (u st. 1. t. 3., 4. i 7.), određuje da stečajni sudac imenuje i

razrješava stečajnog upravitelja, nadzire njegov rad i daje mu obvezatne upute, nadzire rad odbora vjerovnika, te odobrava isplatu vjerovnika.

Nadalje, stečajni sudac može razriješiti po službenoj dužnosti i na zahtjev vjerovnikapojedinog člana odbora vjerovnika (čl. 35. st. SZ).Prilikom odlučivanja odbora vjerovnika, ako su podijeljeni, glasovi odlučuje glasstečajnog suca (čl. 37. st. 6. SZ). I na kraju najvažnije: Izmjenom članka 37. SZ kojem je Novelom 2006. dodan stavak 7. određeno je da stečajni sudac

može ukinuti odluku odbora vjerovnika odgovarajućom primjenom odredbe iz članka 38f. ovoga Zakona. (Ako je koja od odluka skupštine vjerovnika u suprotnosti sa zajedničkim interesom stečajnih vjerovnika, stečajni će sudac na zahtjev kojega od razlučnih vjerovnika, stečajnoga vjerovnika koji nije nižega isplatnog reda ili stečajnog upravitelja ili iznimno po službenoj dužnosti, tu odluku ukinuti).

3.3.DIOBNI POPIS

Diobni popis je popis tražbina koje se uzimaju u obzir pri pojedinoj diobi. Sastavlja ga stečajni upravitelj na osnovu rješenja stečajnog suca o utvrđenim tražbinama i u skladu s iznosom unovčene stečajne mase.

Diobni popis je i svojevrsni matematički izračun kojim se određuje koji iznos od postotka prikupljenih sredstava će se isplati određenom vjerovniku, a sukladno utvrđenim tražbinama.

Prema ranijoj odredbi čl. 184. SZ 2003. stečajni upravitelj je bio dužan najkasnije u roku od dva mjeseca nakon održanja ispitnog ročišta sastaviti popis tražbina koje će se uzimati u obzir pri narednim diobama .U tom trenutku stečajni upravitelj još vjerojatno niti nije znao iznos, niti dinamiku pritjecanja gotovinskih sredstava, pa je stoga i bilo gotovo nemoguće predvidjeti broj budućih dioba.Kako je unovčenje stečajne mase vrlo dinamičan i do kraja neizvjestan proces, to je i prognoziranje isplata budućih dioba bio težak zadatak s nepredvidivim ishodom.

I u odnosu na odredbu čl. 184. novela Stečajnog zakona 2006. suštinski je povratak na rješenje iz čl. 184. Novele Stečajnog zakona 2000.

46

U čl. 184. st. 1. Stečajnog zakona određuje se da će prije diobe stečajni upravitelj sastaviti popis tražbina koje se uz-imaju u obzir pri diobi.

3.3.1.Tražbine radnika na diobnom popisu

U odnosu na rješenje iz 2000. godine, novela iz 2006. sadrži i odredbu koja određuje da se tražbine radnika i prijašnjih radnika stečajnog dužnika nastale do dana otvaranja stečajnog postupka iz radnog

odnosa uzimaju u obzir u bruto iznosu.Nejasno je zašto je to uvršteno i u odredbu koja se odnosi na diobni popis. Izmijenjenom odredbom čl. 71. Stečajnog zakona 2006. u stavku 1. određeno je da u tražbine prvog višeg isplatnog

reda ulaze tražbine radnika i prijašnjih radnika stečajnog dužnika nastale do dana otvaranja stečajnog postupka iz radnog odnosa u bruto iznosu, otpremnine do iznosa propisanog zakonom, odnosno kolektivnim ugovorom i tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti.

Dakle, vidljivo je da su tražbine prvog višeg isplatnog reda grupirane po potraživanjima iz radnog odnosa, otpremnina i po osnovi naknade štete.

Iz dikcije odredbe čl. 184. st. 4. Stečajnog zakona proizlazilo bi da će stečajni upravitelj sastaviti popis tražbina radnika i prijašnjih radnika stečajnog dužnika samo iz radnog odnosa. Jasno je međutim, da u diobnom popisu trebaju biti zastu-pljene tražbine prvog višeg isplatnog reda i s osnova radnog odnosa, otpremnina i naknade štete, sve kako je navedeno u odredbi čl. 71. st. 1. Stečajnog zakona.

Nejasna je i odredba- da se tražbine radnika i prijašnjih radnika iz radnog odnosa uzimaju u obzir u bruto iznosu.Članak 71. st. 1. Stečajnog zakona konačno je jasno odredio da su tražbine prvog višeg isplatnog reda sadržane u bruto

iznosu. One se prijavljuju i razmatraju na ispitnim ročištima u bruto iznosu, ali se uzimaju u obzir pri diobi u iznosu prema rješenju stečajnog suca o utvrđenim tražbinama. Tražbina međutim, može biti utvrđena i u nižem iznosu od prijavljenog, pa navedena odredba o uzimanju u obzir u bruto iznosu može stvoriti zabunu.

3.3.2. Izlaganje i javna objava diobnog popisa

Diobni popis izlaže u pisarnici stečajnog suda na uvid sudionicima, a stečajni upravitelj je dužan javno objaviti zbroj tražbina i raspoloživi iznos iz stečajne mase koji će se raspodijeliti vjerovnicima (stavak 2. čl. 184. Stečajnog zakona). Ovim je u cijelosti ponovno preuzeto rješenje iz st. 2. odredbe čl. 184. Stečajnog zakona („Narodne novine“ 129/00).

Takav diobni popis trebao bi imati sljedeće elemente: oznaku vjerovnika, iznos njegove utvrđene tražbine, postotak tražbine predviđen za isplatu, i iznos za isplatu.Ali stečajni upravitelj je dužan javno objaviti samo zbroj svih tražbina (ne i pojedinačne iznose vjerovnika) za isplatu i iznos koji će se raspodijeliti.

3.4. OSPORENE TRAŽBINE

3.4.1. Podnošenje dokaza o pokretanju ili preuzimanju parnica

Odredba o osporenim tražbinama nije mijenjana.Tako, stečajni vjerovnik koji je upućen u parnicu radi utvrđenja svoje osporene tražbine mora smislu čl. 185. st. 1., 2.

i 3. Stečajnog zakona u roku od 15 dana od javne objave iz odredbe čl. 184. SZ, podnijeti dokaz stečajnom upravitelju da je podnio tužbu radi utvrđenja tražbine, odnosno da je preuzeo ranije pokrenutu parnicu.

3.4.2. Izdvajanje iznosa osporene tražbine do pravomoćnog okončanja parnice

Propisom čl. iz 185. st. 2. SZ određeno je da će se nakon podnošenja dokaza stečajnom upravitelju da je podnesena tužba radi utvrđena tražbine, odnosno preuzeta ranije pokrenuta parnica, izdvojiti iznos koji bi vjerovnik dobio da njegova tražbina nije osporena, i to sve dok se parnica pravomoćno ne završi.

Tražbina vjerovnika koji je upućen u parnicu radi utvrđenja svoje osporene tražbine pri djelomičnoj diobi neće se uzeti u obzir, ako vjerovnik pravodobno ne podnese dokaz da je u roku pokrenuo, odnosno preuzeo ranije pokrenutu parnicu (čl. 185. st. 3. SZ).

Radi boljeg razumijevanje ove odredbe treba ukazati i na rješenje iz odredbe iz čl. 178. st. 5. SZ koja nije mijenjana.Navedena odredba propisuje, da ako osoba koja je upućena na parnicu ne pokrene parnicu u roku koji je zato određen smatrat će se da je odustala od prava na vođenje parnice. Taj rok je prekluzivan, pa će parnični sud u skladu sa postojećom sudskom praksom odbaciti tužbu podnesenu nakon isteka tog roka.

Tražbina takvog vjerovnika neće se uzeti u obzir ni pri djelomičnim, a ni pri završnoj diobi.Nasuprot tome, prema odredbi čl. 185. st. 3. SZ tražbina vjerovnika neće se uzeti u obzir pri djelomičnoj diobi, ali će

47

se uzeti u obzir pri završnoj diobi, ako je vjerovnik pokrenuo parnicu u roku iz rješenja o upućivanju u parnicu, ali dokaz o podnošenju te parnice nije u roku dostavio stečajnom upravitelju.

3.4.3. Izdvajanje iznosa osporene tražbine u slučaju revizije

Obzirom na novouvedeni institut revizije u stečajnom postupku, postavlja se pitanje ne bi li osporeni iznos trebao biti izdvojen ne samo do pravomoćnog završetka parničnog postupka već i do okončanja revizije, ukoliko je izjavljena.

Pri tome treba imati u vidu prirodu stečajnog postupka koji se u većini slučajeva okončava unovčenjem, podjelom sve imovine stečajnog dužnika te njegovim prestankom - brisanjem iz registra.

Kako revizija ne zadržava ovrhu rješenja protiv kojeg je izjavljena, iz navedenih razloga uspjeh vjerovnika u reviziji bi mogao biti uzaludan.

Od trenutka pravomoćnosti odluke o osporenoj tražbini pa do trenutka okončanja postupka po reviziji, stečajni upravi-telj može raspodijeliti sva sredstva stečajnog dužnika (posebice ako se radi o završnoj diobi), a stečajni dužnik može i prestati postojati Stoga bi bilo potrebno izdvojiti iznos osporene tražbine i u slučaju revizije.

3.5. TRAŽBINE VEZANE UZ ODGODNI UVJET

Tražbine vezane uz odgodni uvjet pri djelomičnoj diobi se uzimaju u obzir u njihovo punoj visini.Udio koji otpada na tu tražbinu odvojit će se pri diobi (čl. 187. st. 1. SZ.)U smislu odredbe čl. 74. st. 1. ZOO-a, ugovor je sklopljen pod uvjetom, ako njegov nastanak ili prestanak zavisni od

neizvjesne činjenice. Ako je sklopljen pod odgodnim uvjetom, pa se uvjetu udovolji, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz Zakona, prirode posla ili volje stranaka ne proističe što drugo (čl. 74. i 1. i 2. ZOO-a).

Jasno je da se pri djelomičnoj diobi uzima u obzir samo utvrđena tražbina, vezana uz odgodni uvjet. Ukoliko bi ta tražbina bila osporena, za nju vrijedi pravni režim iz odredbe čl. 185. SZ.

Ako je mogućnost nastupa uvjeta toliko daleka, da tražbina u vrijeme diobe nema imovinske vrijednosti, takva se tražbina vezana uz odgodini uvjet pri završnoj diobi neće uzeti u obzir. Iznosi odvojeni prilikom prethodnih dioba za namirenje te tražbine uključuje se u masu iz koje će se obaviti završna dioba. (čl. 187. st. 2. SZ)

Odredbu o dalekoj mogućnosti nastupa uvjeta zbog koje je tražbina bezvrijedna, valjalo bi tumačiti kao blanketnu normu pomoću koje se na konkretno činjenično stanje primjenjuju druge pravne norme i načela.

Imovinska vrijednost tražbine vezane uz odgodni uvjet trebala bi se procjenjivati u skladu s pažnjom dobrog domaćina, ukoliko je riječ o građansko-pravnom odnosu ili uz pažnju dobrog gospodarstvenika, ako se radi o obveznom odnosu iz trgovačkog prava.

U literaturi je zastupljen i stav da mogućnost nastupa takvog uvjeta mora biti toliko daleka, da tražbina nema imovinsku vrijednost, pa nitko razuman ne bi platio bilo kakvu naknadu, ako mu se takva tražbina ustupi.3

3.6. IZMJENE DIOBNOG POPISA

Stečajni upravitelj će u roku od 3 dana od isteka rokova iz čl. 185. i 186. SZ izmijeniti popis ako to postane prijeko potrebno s obzirom na odredbe iz čl. 185. do 188. SZ (čl. 189. SZ).

Ova odredba odnosi se na situaciju kada stečajni upravitelj nakon što je sačinio diobni popis i javno ga objavio, od vjerovnika čije su tražbine osporene, razlučnih vjerovnika, vjerovnika čije su tražbine vezane uz odgodni uvjet, odnosno vjerovnika koji iz bilo kojih razloga nisu uzeti u obzir, dobije dokaze da se njihove tražbine u skladu s odgovarajućim odredbama SZ moraju uzeti u obzir prilikom diobe.

Obzirom na ta nova saznanja (koja nije imao u trenutku sastavljanja diobnog popisa) radi pravilnog namirenja stečajnih vjerovnika, prijeko je potrebno izmijeniti diobeni popis.

Treba istaći da se ovdje ne radi o prigovoru na diobni popis iz čl. 190. SZ, već stečajni upravitelj svojevoljno, na temelju podnesenih dokaza, mijenja diobni popis, obzirom da je to prijeko potrebno.

3.7. PRIGOVORI NA DIOBNI POPIS

Odredba čl. 190. SZ koja se odnosi na prigovore na diobni popis, promijenjena je samo u toliko što se je navedeno da o prigovoru na diobni popis odlučuje rješenjem stečajni sudac (ranija formulacija glasila je: odluka suda).

Rok za podnošenje prigovora je 8 dana po prestanku roka od 15 dana od dana javne objave iz čl. 184. SZ. Rješenje stečajnog suca kojim se prigovor odbija, dostavlja se vjerovniku i stečajnom upravitelju. Protiv takvog rješenja

o prigovoru vjerovnik ima pravo žalbe (čl. 190. st. 2. SZ).Ako stečajni sudac usvoji prigovor, donijet će se rješenje kojim se određuje ispravak diobnog popisa, a koji se dostavlja

48

vjerovniku, upravitelju, te se izlaže u sudskoj pisarnici. Protiv takvog rješenja upravitelj i stečajni vjerovnici imaju pravo žalbe u roku od 8 dana kad je rješenje izloženo (čl. 190. st. 3. SZ).

Djelomičnoj se diobi pristupa, tek po pravomoćnosti rješenja o prigovoru na diobni popis (čl. 190. st. 3. SZ).Obzirom da je četvrtom novelom Stečajnog zakona kao novi pravni lijek u stečajni postupak uvedena revizija (čl. 11. st.

9. SZ) moguće je da će u pojedinim situacijama o djelomičnoj diobi u posljednjoj instanci odlučivati i Vrhovni sud RH.

3.8. ODREĐIVANJE VISINE DIJELA KOJI SE ISPLAĆUJE

Odredba članka 191. SZ koja je određivala visinu dijela za isplatu je promijenjena Novelom SZ 2006.Prema novom propisu odbor vjerovnika određuje postotak namirenja tražbina djelomičnom diobom na prijedlog

stečajnoga upravitelja, nakon što isteknu rokovi iz članka 185. i 186., nakon što se izmjeni diobni popis prema članku 189. ovog Zakona te nakon pravomoćnosti rješenja kojim je određen ispravak diobnog popisa. Ako odbor vjerovnika nije osnovan, postotak određuje stečajni sudac.

Stečajni upravitelj će postotak u kojem se tražbine namiruju priopćiti vjerovnicima koji se pri diobi uzimaju u obzir.Promjenama je dakle određeno da se postotak namirenja djelomičnom diobom određuje tek nakon što su konačno

iscrpljena sva pravna sredstva (prigovori i izmjene) kojima se može utjecati na promjenu diobnog popisa. Tek tada se sa sigurnošću može odrediti koje će se tražbine uzeti u obzir pri diobi. To određuje i postotak u kojem se tražbine vjerovnika koje se uzimaju u obzir namiruju.

Nelogično je da je pri izmjeni odredbe zadržan raniji naziv: “određivanje visine dijela koji se isplaćuje“ kada se ovom izmjenom u stvari određuje postotak namirenja. Visina dijela koji se isplaćuje ne odnosi se naravno na iznos tražbine koji će biti isplaćen pojedinom vjerovniku. Taj iznos određen je rješenjem o utvrđivanju tražbina, na temelju kojeg je, a u skladu s naplaćenom stečajnom masom, stečajni upravitelj sačinio diobni popis.

Visina dijela koji se isplaćuje, odnosi se dakle, na visinu dijela unovčene stečajne mase koji će se isplatiti djelomičnom diobom . Taj dio je prema ranijem propisu predlagao za diobu stečajni upravitelj u apsolutnom iznosu.

Pri tome treba imati u vidu odredbu iz čl. 87a. SZ koja određuje da je tijekom cijelog stečajnog postupka, stečajni upravitelj dužan voditi računa da se iz stečajne mase osiguraju sredstva potrebna za namirenje predvidivih obveza stečajne mase.

Kako se iz stečajne mase prioritetno namiruju troškovi stečajnog postupka, te ostale obveze stečajne mase, to je ob-veza stečajnog upravitelja procijeniti koji se dio naplaćene stečajne mase može izdvojiti za djelomične diobe, a koji mu je potreban za namirenje predvidivih obveza stečajne mase.

Tek prema iznosu unovčene stečajne mase koji se može isplatiti djelomičnom diobom (a to je visina dijela koji se isplaćuje) određuje se postotak namirenja. Ova izmjena kao da se pretpostavlja obrnuti postupak. Prvo da se odredi postotak namirenja tražbina koje se uzimaju u obzir pri djelomičnoj diobi, a onda bi se na temelju toga trebala odrediti visina dijela koji se isplaćuje.

4. ZAKLJUČAK

Stečajni postupak se provodi radi skupnog namirenja vjerovnika stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima .

Stečajna masa je cjelokupna imovina stečajnog dužnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, te imovina koju stečajni dužnik stekne tijekom stečajnog postupka.

Iako je stečajni dužnik u formalnopravnom smislu i nakon otvaranje stečajnog postupka vlasnik svoje imovine, njegova prava su ograničena odredbama Stečajnog zakona, jer njegova imovina u ekonomskom smislu pripada vjerovnicima.

Odluku o unovčenju imovine stečajnog dužnika u pravilu donose vjerovnici na izvještajnom ročištu.Skupština vje-rovnika, odbor vjerovnika i stečajni upravitelj mogu u skladu s odredbama Stečajnog zakona slobodno utvrditi uvjete i način prodaje.

Najčešće se imovina u stečajnim postupcima prodaje usmenom javnom dražbom (uz odgovarajuću primjenu OZ-a), oglasom za prikupljanje ponuda ili neposrednom pogodbom.Za unovčenje predmeta na kojima postoje razlučna prava vrijede zasebna pravila Stečajnog zakona.

S namirenjem stečajnih vjerovnika može započeti tek nakon općeg ispitnog ročišta.Namirenje se provodi prema pritjecanju gotovinskih sredstavaSuglasnost za diobu daje odbor vjerovnika ili stečajni sudac.Diobni popis je popis tražbina koje se uzimaju u obzir pri pojedinoj diobi. Sastavlja ga stečajni upravitelj na osnovu

rješenja stečajnog suca o utvrđenim tražbinama i u skladu s iznosom unovčene stečajne mase.

49

Diobni popis izlaže u pisarnici stečajnog suda na uvid sudionicima, a stečajni upravitelj je dužan javno objaviti zbroj tražbina i raspoloživi iznos iz stečajne mase koji će se raspodijeliti vjerovnicima.Odbor vjerovnika određuje postotak namirenja tražbina djelomičnom diobom na prijedlog stečajnoga upravitelja.

Razlika između procijenjene vrijednosti i cijene postignute prodajom, često je točka prijepora između vjerovnika i stečajnog dužnika . Neovisno o Stečajnom zakonu pri tome je odlučujući i zakon ponude i potražnje .

Javnost i dostupnost informacija o prodaji , su odlučni u postizanju najpovoljnije tržne cijene, kao i jamac da će postu-pak biti proveden u skladu s odredbama Stečajnog zakona i pravilima struke.

FUSNOTE1čl.9. st.1. SZ: Sudska pismena (odluke, pozivi, obavijesti i sl.) koja treba javno objaviti objavljuju se u „Narodnim novinama“, na oglasnoj ploči suda te ako to dopuštaju uvjeti u sudu i u elektronskom obliku, u cijelosti ili u izvatku…)2 Ovdje ne razmatra prodaja imovine na kojoj postoje razlučna prava3 Mr.sc. Andrija Eraković, Stečajni zakon s komentarom i primjerima RRIF, Zagreb, 1997. str. 131.

II. PRAVO TRGOVAČKIH DRUŠTAVA

53

Vanda Franjić, dipl.iur. viša sudska savjetnica Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske

UPRAVLJAČKA PRAVA DIONIČARAS POSEBNIM OSVRTOM NA PRAVO NA OBAVIJEŠTENOST

U ovom radu daje se pregled osnovnih upravljačkih prava dioničara, s posebnim osvrtom na pravo dioničara na obaviještenost te slučajevi koji se pojavljuju u praksi u svezi s korištenjem tog upravljačkog prava, te njegovo ostvarenje putem suda.

I. UVOD

Dioničko društvo je trgovačko društvo u kojemu članovi društva (dioničari) sudjeluju s ulozima u temeljnom kapitalu društva podijeljenom na dionice (odredba članka 159. Zakona o trgovačkim društvima - Narodne novine broj 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03) 1. U dionici su utjelovljena članska prava i obveze imatelja dionice.

Članska prava dioničara dijele se na upravljačka i imovinska.Upravljačka prava dioničara pripadaju, u načelu, svim dioničarima jednako, s time da se pravo glasa ostvaruje prema

sudjelovanju u temeljnom kapitalu društva, pri čemu iznimku predstavljaju povlaštene dionice bez prava glasa.2

Imovinska prava dioničara su primjerice: pravo na naknadu za ispunjenje dodatnih obveza prema društvu (članak 218. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima), pravo na isplatu dividende (članak 220. stavak 4. i članak 223. navedenog Zakona), pravo na isplatu dijela sudjelovanja u temeljnom kapitalu društva u slučaju smanjenja temeljnog kapitala (članak 345. stavak 2. istog Zakona), pravo na isplatu ostatka likvidacijske i stečajne mase društva (članak 380. stavak 1. tog Zakona).

II. OSNOVNA UPRAVLJAČKA PRAVA DIONIČARA

Osnovna upravljačka prava dioničara jesu:1. pravo na sudjelovanje na glavnoj skupštini društva uključujući i pravno na raspravljanje,2. pravo na obaviještenost,3. pravo glasa i4. pravo na pobijanje odluka glavne skupštine.

Osim navedenih u upravljačka prava dioničara valja ubrojiti i prava manjine koja mogu ostvarivati pojedini dioničari ili više njih zajedno, pod uvjetom da su za to ispunjene posebne pretpostavke propisane Zakonom o trgovačkim društvima. Takva su prava manjini dana primjerice odredbama članaka 252. stavak 4., 260., 272., 276. stavak 1., 278. stavci 1. i 2. i slično, ali ista se u ovom radu ne obrađuju3.

Zakonom se dioničarima ne propisuje obveza korištenja upravljačkim pravima, već im se daje mogućnost, a oni odlučuju o tome hoće li takvu mogućnost iskoristiti i sudjelovati u stvaranju volje društva, ili ne.

1. PRAVO NA SUDJELOVANJE NA GLAVNOJ SKUPŠTINI DRUŠTVA, UKLJUČUJUĆI I PRAVO NA RASPRAVLJANJE

Navedeno pravo pripada svakom dioničaru, te se isto dioničaru ne može oduzeti. Ono je, naime, pretpostavka za ost-varivanje ostalih upravljačkih prava koja se ostvaruju isključivo na glavnoj skupštini (npr. pravo glasa), odnosno uglavnom na glavnoj skupštini (npr. pravo na obaviještenost).

Naime, samo onaj dioničar koji ostvaruje pravo sudjelovanja na glavnoj skupštini društva može ostvariti pravo izjaviti svoje protivljenje donesenoj odluci u zapisnik s glavne skupštine, kao i neke ovlasti koje ima ako je dio kvalificirane

54

manjine društva. Sudjelovanjem na glavnoj skupštini dioničar ima pravo raspravljati o svim pitanjima koja su na dnevnom redu, postavljati pitanja, tražiti obavijesti i objašnjenja, predlagati, izražavati protivljenje, neovisno o tome ima li pravo glasa i je li mu pravo glasa glede nekih pitanja isključeno.

Povreda prava sudjelovanja na glavnoj skupštini može biti razlogom pobijanja odluke koja je na istoj donesena, a dioničar kojem je takvo pravo uskraćeno može ga ostvarivati i tužbom.

Pravo dioničara da sudjeluje na glavnoj skupštini ne može se statutom isključiti niti ograničiti, ali se može uvjetovati na način da se statutom predvidi da se dionice određeno vrijeme prije održavanja glavne skupštine moraju pohraniti ili da dioničari moraju određeno vrijeme unaprijed prijaviti svoje sudjelovanje na glavnoj skupštini (odredba članka 279. stavci 2., 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima).

Pravo sudjelovanja na glavnoj skupštini može se ostvarivati i preko zastupnika (najčešće punomoćnika)4, jer to nije strogo osobno pravo dioničara. U takvom slučaju ne bi na glavnoj skupštini u raspravljanju mogao sudjelovati i dioničar koji prisustvuje skupštini ako ne bi opozvao danu punomoć, već bi isti prisustvovao na glavnoj skupštini u svojstvu promatrača.

2. PRAVO NA OBAVIJEŠTENOST

Pravo na obaviještenost je neprenosivo pojedinačno člansko pravo koje pripada samo dioničaru i samo se on njime može koristiti. Prenijeti se može samo s prijenosom članskih prava, odnosno prijenosom dionice.5 Obavijesti o stanju društva dioničar dobiva putem godišnjih financijskih izvješća i izvješća o stanju društva, izvješća nadzornog odbora i izvješća revizora. Takva se izvješća podnose na glavnoj skupštini društva. Zakonom je dioničarima dana mogućnost, ali nije propisana i obveza, da se tim pravom koriste. Dakle, odluka o tome hoće li se, ili ne, koristiti tim pravom, isključivo je na samim dioničarima. Pravo na obaviještenost dioničaru pripada neovisno o tome koliko ima dionica. Ono mu se ne može smanjiti statutom. Navedeno pravo dioničaru pripada na temelju odredbe članka 287. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima, te se ostvaruje u pravilu na glavnoj skupštini društva. Obavijest dioničaru o poslovima društva mora dati up-rava, na glavnoj skupštini, na njegov zahtjev, ako je to potrebno imajući u vidu pitanja koja su na dnevnom redu, tj. ako je to potrebno za prosudbu tih pitanja. Obvezu davanja obavijesti dioničaru ima uprava koja u vrijeme davanja obavijesti obavlja tu funkciju, bez obzira na to je li sudjelovala u poslovima na koja se pitanja odnose. Naime, uprava je stalan organ dioničkog društva, pa eventualne promjene unutar iste ne utječu na njezinu obvezu davanja obavijesti dioničarima.

Više o pravu na obaviještenost te o situacijama koje se pojavljuju u praksi vezane uz takvo pravo dioničara bit će rečeno u nastavku rada.

3. PRAVO GLASA

Pravo glasa je temeljno člansko upravljačko pravo dioničara koje se očituje na glavnoj skupštini glasovanjem o prijed-logu koji je stavljen na glasovanje. Dioničar može glasovati za prijedlog odluke, protiv prijedloga, a može se i suzdržati od glasovanja. Pravom glasa na glavnoj skupštini dioničaru se omogućuje sudjelovanje u stvaranju volje društva donošenjem odluka. Pritom se dodaje kako je svoju volju očitovao i dioničar koji je suzdržao od glasovanja, ali kako nije glasovao, njegov se glas ne broji kad se utvrđuje je li postignuta većina od danih glasova. Dioničar se ne može odreći tog prava, ali se može njime ne koristiti.

U pravilu nema dionica koje ne daju pravo glasa na glavnoj skupštini društva, nema prava glasa bez dionice i svaka dionica uz iste uvjete daje jednako pravo glasa.

Međutim, za neke od tih pravila Zakon propisuje iznimke. Iznimku od pravila prema kojem nema dionice bez prava glasa predstavljaju povlaštene dionice bez prava glasa, a odredbom članka 169. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima propisano je da temeljni kapital koji se odnosi na takve dionice ne može preći polovinu iznosa temeljnog kapitala društva. Prema odredbi članka 296. stavak 2. Zakona povlašteni dioničari bez prava glasa, stječu pravo glasa na glavnoj skupštini kada im se u jednoj godini ne isplati ili im se samo djelomično isplati povlašteni iznos na ime sudjelovanja u dobiti, a to im se ni ne nadoknadi u narednoj godini pored punog iznosa koji moraju primiti za tu godinu, i imaju ga sve dok im se ne isplate zaostaci. Dakle, budući da oni tada ne dobivaju protuvrijednost za to što nemaju pravo glasa kao dioničari koji imaju redovne dionice, daje im se pravo glasa koje im je inače uskraćeno, a oni imaju takvo pravo sve dok im se ne isplate zaostaci. Prema tome, povlaštene dionice bez prava glasa daju pravo glasa kad se ispune propisane pretpostavke i to pravo traje propisano vrijeme, bez donošenja ikakvog akta kojim bi se to odredilo.

Statutom se pravo glasa može ograničiti tako da pojedini dioničar ne može imati više od određenog najvećega broja glasova ili postotka od svih glasova (članak 291. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima), a sve kako bi se stvorila protuteža velikim dioničarima u korist malih dioničara. Naime, statutom se može odrediti da pojedini dioničar bez obzira na broj dionica, ne može imati više glasova od određenog najvišeg broja glasova ili postotka od svih glasova. Takvo ograničenje nije dopušteno glede dionica društva s kojima se trguje na organiziranom tržištu vrijednosnih papira, niti se uzima u obzir ni pri donošenju odluka za koje je zakonom ili statutom propisano da se donose nekom većinom koja se određuje prema temeljnom kapitalu društva (kao npr. ¾ danih glasova od zastupljenog temeljnog kapitala).

55

Prema načelu jednakog položaja dioničara, ograničenja glede prava glasa mogu se utvrditi tako da vrijede za sve dioničare, a ne da se propišu samo na neke kategorije dioničara.

Prema odredbi članka 291. Zakona o trgovačkim društvima pravo glasa stječe se potpunom uplatom uloga, a statutom se može odrediti da se pravo glasa stječe i prije, odnosno već kada se za dionicu uplati zakonom ili statutom određeni najniži iznos uloga, ali se ne može odrediti minimalni ulog ispod minimuma utvrđenog odredbom članka 179. Zakona o trgovačkim društvima6, jer se radi o prisilnoj normi. Za dionicu za koju se uplati takav najniži iznos uloga stječe se pravo na jedan glas. Uplati li dioničar više od minimalnog iznosa, a radi se o više dionica, omjer stečenih prava glasa ravna se prema veličini onoga što je uplaćeno (članak 291. stavak 2.). Ako se statutom ne odredi da se pravo glasa stječe prije potpune uplate uloga, a nijedna dionica još nije u cijelosti uplaćena, omjer prava glasa određuje se prema visini uplaćenih uloga. Pri tome uplata najnižeg uloga daje pravo na jedan glas (članak 291. stavak 3.). U posljednja dva navedena slučaja dijelovi glasa uzimaju se u obzir samo onda ako njihov zbroj daje potpuni glas.

Dioničar može pravo glasa na glavnoj skupštini ostvariti i preko punomoćnika. Punomoć se daje u pisanom obliku, ako se statutom ne utvrdi i drukčiji oblik davanja punomoći. Punomoć treba predati društvu i ono je zadržava na čuvanju (članak 291. stavak 6. Zakona o trgovačkim društvima).

U nekim je slučajevima Zakonom propisano isključenje prava glasa (članak 293. Zakona o trgovačkim društvima), pa tako nitko ne može ostvarivati pravo glasa za sebe ni za koga drugoga kada se odlučuje: da li da mu se dade razrješnica; o njegovu oslobođenju od odgovornosti ili o zahtjevu koji društvo ima prema njemu. Ovdje valja napomenuti kako se ne radi o tome da se gubi pravo glasa, već se radi o tome da se ono u određenim slučajevima ne može ostvariti, a isključenje se odnosi samo na dioničare u pogledu kojih su ispunjene navedene pretpostavke. U slučaju kada je njegovo pravo glasa isključeno, a dioničar na glavnoj skupštini ipak glasuje, tako dani glas je ništav, jer se radi o pravnom poslu protivnom prisilnim propisima. Međutim, odluka donesena na glavnoj skupštini društva kada je pri brojenju glasova uzet u obzir i ništav glas, nije ništava, nego je posljedica toga mogućnost pobijanja tako donesene odluke.

4. PRAVO NA POBIJANJE ODLUKA GLAVNE SKUPŠTINE

Pravo na pobijanje odluka glavne skupštine, sukladno odredbi članka 362. Zakona o trgovačkim društvima, ima: - dioničar koji je sudjelovao u radu glavne skupštine i svoje protivljenje odluci izjavio u zapisnik,- dioničar koji nije sudjelovao u radu glavne skupštine jer mu pogrešno nije bilo dopušteno da u tome sudjeluje, ako

glavna skupština nije bila uredno sazvana ili predmet odlučivanja na glavnoj skupštini nije bio valjano objavljen,- te svaki dioničar ako se odluka pobija iz razloga što je dioničar glasovanjem na glavnoj skupštini pokušao za sebe

ili za koga drugoga postići korist na štetu društva ili drugih dioničara a pobijanom odlukom se to postiže.Dioničaru koji je sudjelovao u radu glavne skupštine društva i u zapisnik izjavio protivljenje takvoj odluci, pravo na po-

bijanje donesene odluke pripada pojedinačno. Glavnoj skupštini dioničar mora prisustvovati osobno ili ga netko mora za-stupati, odnosno dionica na temelju koje se podnosi tužba radi pobijanja odluke mora biti zastupljena na glavnoj skupštini na kojoj je takva odluka donesena. Protivljenje donesenoj odluci mora biti izjavljeno u zapisnik jasno i nedvosmisleno, a može se izjaviti sve do zaključenja glavne skupštine. Naime, nije dovoljno da je dioničar samo glasovao protiv odluke. U slučaju da javni bilježnik ne unese u zapisnik s glavne skupštine izjavljeno protivljenje, onaj tko je izjavio protivljenje, unatoč tome, može podnijeti tužbu radi pobijanja donesene odluke ako svjedocima s glavne skupštine dokaže da je izjavio protivljenje, ali da ga javni bilježnik nije unio u zapisnik.

Pravo na pobijanje odluka glavne skupštine nije vezano uz pravo glasa, pa je na takvo pravo ovlašten i onaj dioničar koji nema pravo glasa ili mu je to pravo glede glasovanja o nekim pitanjima isključeno.

Da bi ostvario navedeno pravo dioničar mora dokazati svojstvo dioničara u vrijeme donošenja pobijane odluke, a samo bi sveopći slijednik (univerzalni sukcesor) mogao poslije, u vrijeme podnošenja tužbe imati svojstvo dioničara, pod uvjetom da je svojstvo dioničara u vrijeme donošenja odluke imao njegov prednik. U slučaju otuđenja dionica nakon podnošenja tužbe sudu, dioničar i dalje ostaje aktivno legitimiran u sporu, budući da ima pravni interes za ishod spora.7

Dioničar koji nije sudjelovao na glavnoj skupštini može pobijati donesenu odluku ako je krivnjom društva bio spriječen da sudjeluje na glavnoj skupštini gdje bi imao mogućnost glasovati i izjaviti u zapisnik svoje protivljenje donesenoj odluci. Pogrešnim nedopuštanjem dioničaru ili njegovom zastupniku da sudjeluje na glavnoj skupštini, društvo mu onemogućuje sudjelovanje na glavnoj skupštini, s čime valja izjednačiti i situaciju kada se dioničara, ili onoga tko ga zastupa, neopravda-no udalji s glavne skupštine, a opravdanost takvog udaljavanja ocjenjuje sud u postupku radi pobijanja donesene odluke.

Razlog za pobijanje odluka glavne skupštine predstavljaju i sve pogreške u sazivanju glavne skupštine, s time da je posljedica nekih pogrešaka ništavost donesenih odluka.8 Pogreškama u sazivanju koje predstavljaju razlog za pobijanje odluka glavne skupštine bile bi primjerice: neodržavanje roka za sazivanje glavne skupštine te pogreške u određivanju roka za prijavu sudjelovanja na glavnoj skupštini. Primjer nevaljano objavljenog predmeta odlučivanja, koji predstavlja razlog za pobijanje odluke glavne skupštine, bio neobjavljivanje prijedloga odluka istodobno s pozivom za glavnu skupštinu i dnevnim redom.

Osim navedenog, pravo pobijati odluku glavne skupštine ima svaki dioničar ako je jedan dioničar glasovanjem na glavnoj skupštini ishodio donošenje odluke, ako je takvom odlukom imao namjeru za sebe ili drugoga postići korist

56

na štetu društva ili drugih dioničara, ako je donesena odluka za to bila podobna te ako se donesenom odlukom drugim dioničarima primjereno ne nadoknađuje šteta koja im se istom nanosi.

U postupku radi pobijanja odluke glavne skupštine tuženi može biti jedino dioničko društvo, čija je glavna skupština donijela odluku, a na postojanje pasivne legitimacije sud pazi po službenoj dužnosti.

Rok za podnošenje tužbe radi pobijanja je 30 dana od dana donošenja odluke. Ako je tužitelj sudjelovao na glavnoj skupštini na kojoj je donesena odluka, taj rok počinje teći prvog idućeg dana od dana kad je zaključena glavna skupština na kojoj je donesena odluka. U situaciji kad tužitelj nije sudjelovao na glavnoj skupštini na kojoj je donesena odluka, rok počinje teći prvog idućeg dana od dana kada je mogao saznati za odluku (članak 363. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima). Navedeni rok je prekluzivan, a kako se radi o materijalno pravnom roku, tužbu podnesenu nakon njegovog proteka treba odbiti kao neosnovanu.

III. PRAVO NA OBAVIJEŠTENOST – SITUACIJE U PRAKSI KOJE SE POJAVLJUJU SVEZI KORIŠTENJA TIM PRAVOM, TE OSTVARIVANJE TOG PRAVA PUTEM SUDA

1. NEŠTO VIŠE O PRAVU NA OBAVIJEŠTENOST

Dioničari mogu na glavnoj skupštini donositi odluke koje odgovaraju stvarnim interesima društva samo ako su o pred-metu odlučivanja pravodobno i detaljno obaviješteni. Naime, dioničari su u pravilu isključeni od vođenja poslova društva (osim onih koji su ujedno i članovi uprave), pa stoga potrebna saznanja od uprave mogu dobiti prije održavanja glavne skupštine društva, ali i na samoj glavnoj skupštini, prije odlučivanja. Pritom bi pojam «poslova društva» trebalo tumačiti u širem smislu, pa uprava dioničaru mora dati, na njegov zahtjev, obavijesti o svakoj materiji koja se nađe na dnevnom redu glavne skupštine. Prosudba o tome hoće li dati obavijesti dioničaru ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. Obavijesti koje uprava daje dioničaru moraju odgovarati načelima savjesnog i istinitog polaganja računa. Ovo iz razloga što se u stvarnosti može dogoditi da uprava dioničarima dade takve obavijesti koje zapravo i nisu odgovori na dioničarevo pitanje, čime se navedeno pravo može izigrati.9

Prema odredbi članka 287. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima, uprava mora na glavnoj skupštini dati svakom dioničaru na njegov zahtjev obavještenja o poslovima društva, ako je to potrebno za prosudbu pitanja koja su na dnevnom redu. Obveza davanja obavještenja odnosi se i na pravne i poslovne odnose društva s povezanim društvima. Ako je društvo kroz poslovnu godinu steklo vlastite dionice, uprava mora u izvješću o stanju društva navesti razloge stjecanja, broj i nomi-nalni iznos stečenih dionica, a ako je društvo izdalo dionice bez nominalnog iznosa njihov broj i iznos temeljnog kapitala koji na njih otpada, stekne li ih pak naplatnim putem i ono što je za to dalo, vlastite dionice koje je otuđilo i takve dion-ice koje još drži. Uprava društva majke u koncernu dužna je skupštini tog društva kojoj se podnose godišnja financijska izvješća koncerna i izvješće o stanju koncerna dati obavještenja i o stanju društva koncerna.

Odredba stavka 2. istog članka Zakona propisuje slučajeve u kojima uprava društva može uskratiti davanje obavijes-ti.

Prema navedenoj odredbi uprava može uskratiti davanje obavijesti samo: 1. ako bi ono prema razumnoj gospodarskoj prosudbi moglo štetiti društvu ili s njime povezanom društvu, 2. o poreskim davanjima ili o visini pojedinih od njih, 3. o razlici između vrijednosti s kojom su pojedini predmeti navedeni u poslovnim knjigama društva i njihove više

vrijednosti, osim ako glavna skupština utvrdi godišnja financijska izvješća,4. o metodama izrade financijskih izvješća društva i procjene vrijednosti imovine, prihoda i rashoda ako je navođenje tih

metoda u prilogu spomenutih izvješća dovoljno za to da se dobije prava slika imovinskog i financijskog stanja društva, 5. ako bi davanjem obavijesti uprava učinila neku kažnjivu radnju.Navedena zakonska odredba (članak 287. stavak 2.) daje upravi pravo, ali ne propisuje i obvezu uskraćivanja obavijes-

ti.Slijedom naprijed navedenog, uprava društva zatražene obavijesti na glavnoj skupštini društva daje na zahtjev

dioničara, a ne po službenoj dužnosti, a obveza davanja obavijesti ograničena je na pitanja važna za prosudbu onoga što je na dnevnom redu glavne skupštine.

Zahtjev za davanje obavijesti mora se postaviti do zaključenja točke dnevnog reda u vezi koje se traže obavještenja potrebna za njeno prosuđivanje, a o kojoj se donosi odluka. Takav zahtjev dioničar može upravi postaviti pismeno ili us-meno na glavnoj skupštini, a može ga dostaviti i unaprijed. Uprava odgovore na tako postavljeni zahtjev dioničara uvijek daje na glavnoj skupštini, i to, usmeno.10

Također, treba reći da uprava nekom dioničaru može dati i obavijesti izvan glavne skupštine, ali u tom slučaju takvu obavijest mora, na njegov zahtjev, dati svakom dioničaru na glavnoj skupštini društva, i onda kada to nije potrebno za prosudbu pitanja koja se nalaze na dnevnom redu (članak 287. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima).

Uskrati li uprava dioničaru dati obavijest, on može tražiti da se njegovo pitanje i razlog zbog kojeg mu je bio uskraćen odgovor navedu u zapisniku o radu glavne skupštine (članak 287. stavak 4. Zakona).

57

Odredbom članka 288. Zakona o trgovačkim društvima, propisano je da svaki dioničar kome nije dano zatraženo obavještenje, a ako je o točki dnevnog reda na koju se obavještenje odnosi na glavnoj skupštini donesena odluka, i svaki dioničar koji je prisustvovao skupštini i u zapisnik izjavio svoje protivljenje donesenoj odluci, mogu postaviti sudu zahtjev da odluči o tome mora li uprava dati obavještenje. Takav zahtjev mora se podići u roku od 15 dana od dana kada je održana glavna skupština na kojoj je odbijeno davanje traženih obavještenja, a podnosi se trgovačkom sudu na čijem je području sjedište društva, kao isključivo nadležnom sudu. Zahtjev se podnosi protiv trgovačkog društva, a ne uprave koja dioničaru nije dala traženo obavještenje.11 O zahtjevu dioničara (predlagatelja) sud odlučuje u izvanparničnom postupku. Udovolji li sud zahtjevu, obavijest se daje i izvan glavne skupštine (članak 288. stavak 3.).12

Ovdje valja napomenuti kako je neopravdano uskraćivanje davanja obavijesti dioničaru, i razlog za pobijanje od-luke glavne skupštine, pa se postavlja pitanje u kojem je odnosu zahtjev o tome mora li uprava dioničaru dati tražena obavještenja i tužbe za pobijanje. Budući da se radi o dva neovisna postupka, tužba radi pobijanja mogla bi se podnijeti i bez da se prije toga pokrene sudski postupak o tome mora li uprava dioničaru dati obavještenja. Odluka suda donesena primjenom odredbe članka 288. Zakona o trgovačkim društvima ne obvezuje sud u parničnom postupku radi pobijanja odluke glavne skupštine. Ipak, vode li se postupci usporedno, postupak prema tužbi za pobijanje odluke glavne skupštine može se prekinuti do donošenja odluke primjenom odredbe članka 288. navedenog Zakona.

2. SITUACIJE KOJE SE POJAVLJUJU U PRAKSI U SVEZI S OSTVARIVANJEM PRAVA NA OBAVIJEŠTENOST TE OSTVARIVANJE PRAVA PUTEM SUDA

Kao što je već navedeno, u slučaju da uprava na glavnoj skupštini dioničaru uskrati davanje traženih obavještenja, dioničar može, pod pretpostavkama propisanim odredbom članka 288. Zakona o trgovačkim društvima, svoje pravo ost-varivati putem suda. Prema navedenoj odredbi Zakona pretpostavke su za postavljanje takvog zahtjeva sudu da je dioničar tražio obavještenje, da mu ono nije dano, a ako je o točki dnevnog reda na glavnoj skupštini donesena odluka, i da je dioničar na glavnoj skupštini u zapisnik izjavio svoje protivljenje donesenoj odluci.

U predmetu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7553/03, rješenjem od 2. prosinca 2003. godine13, navedeni je sud od-bio, kao neosnovanu, žalbu predlagatelja – dioničara protiv dioničkog društva, kao protustranke, podnesenu protiv rješenja prvostupanjskog suda kojim je odbijen zahtjev predlagatelja da se naloži upravi protustranke da u roku od 8 dana pred-lagatelju odgovori na pitanja postavljena pod točkama dnevnog reda koja su se odnosila na izvješće uprave o poslovanju protustranke u 2001. godini, te na izvješće nadzornog odbora protustranke o obavljenom nadzoru vođenja poslova za 2001. godinu. Prema obrazloženju citiranog drugostupanjskog rješenja, iz zapisnika sa glavne skupštine protustranke vidljivo da je uprava predlagatelju odgovarala na postavljena pitanja koja su se odnosila na točke koje su bile na dnevnom redu glavne skupštine, a nije vidljivo da bi predlagatelju bila uskraćena obavijest, odnosno da je isti tražio da se njegovo pitanje i razlog zbog kojeg mu je bio uskraćen odgovor unesu u zapisnik. U obrazloženju istog rješenja također je navedeno kako je iz za-pisnika vidljivo da su, o točkama dnevnog reda na koje su se obavještenja odnosila, na glavnoj skupštini donesene odluke, ali da nije vidljivo da bi predlagatelj u zapisnik izjavio svoje protivljenje donesenim odlukama. Imajući u vidu navedeno, drugostupanjski sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz članka 288. Zakona o trgovačkim društvima na osnovi kojih bi sud naložio upravi protustranke da predlagatelju odgovori na pitanja navedena u njegovom zahtjevu, pa da je stoga, pravilno postupio prvostupanjski sud kada je takav zahtjev dioničara odbio. Budući da je predla-gatelj u žalbi isticao da je iz priloga broj 2 zapisniku vidljivo da je izričito izjavio svoje protivljenje donošenju odluke o usvajanju izvješća uprave, te da je takav prilog sastavni dio zapisnika, drugostupanjski je sud u svojoj odluci utvrdio kako iz zapisnika sa glavne skupštine nije vidljivo da bi takav prilog bio njegov sastavni dio, pa da navedenu tvrdnju predla-gatelj nije ničime dokazao. Osim toga, navedeno je da zapisnik sa glavne skupštine, sastavljen od strane javnog bilježnika, ima dokaznu snagu javne isprave14, te da predlagatelj, ako smatra da su u zapisniku neistinito utvrđene činjenice ili da je neistinito sastavljen, može, u posebnom postupku, to i dokazivati (članak 230. Zakona o parničnom postupku15).

U navedenom slučaju, dakle, nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za odlučivanje o zahtjevu predlagatelja – dioničara, jer iz zapisnika sa glavne skupštine nije bilo vidljivo da je predlagatelju uprava uskratila odgovore na pitanja, te da je on, budući da se o točkama dnevnog reda na koja su se pitanja odnosila, donesene odluke, u zapisnik izjavio svoje protivljenje donesenim odlukama. Kako predlagatelj nije predložio druge dokaze kojima bi potkrijepio svoje navode iz zahtjeva, jedini dokaz na temelju kojeg je sud mogao donijeti odluku bio je upravo zapisnik sa glavne skupštine. Stoga je zahtjev predlagatelja odbijen kao neosnovan. Iz navedenog proizlazi da je vrlo važno da dioničar zatraži da se u zapisnik sa glavne skupštine unesu njegovo pitanje i razlog zbog kojeg mu je uskraćen odgovor, jer je na taj način najjednostavnije dokazati ispunjenje pretpostavki za postavljanje sudu zahtjeva iz članka 288. Zakona o trgovačkim društvima16.

U praksi je moguća i situacija da dioničar na glavnoj skupštini zatraži od uprave davanje obavještenja, ali da isto, usli-jed propusta predsjednika glavne skupštine ili javnog bilježnika, ne bude uneseno u zapisnik, iako je to dioničar izričito zatražio. U takvoj situaciji zahtjev dioničara sud ne bi mogao odbiti samo iz razloga što pitanje dioničara i razlog zbog ko-jega mu je odgovor uskraćen, nisu navedeni u zapisniku sa glavne skupštine. Ovo, naravno, pod pretpostavkom da dioničar u zahtjevu postavljenom sudu navede da je na glavnoj skupštini zatražio da se njegovo pitanje i razlog zbog kojeg mu je bio uskraćen odgovor navedu u zapisnik, ali da isto nije učinjeno, te ako na navedenu okolnost predloži izvođenje drugih dokaza, npr. saslušanje svjedoka – dioničara sa glavne skupštine. U takvom slučaju sud bi morao omogućiti dioničaru da dokaže da su ispunjene pretpostavke za postavljanje zahtjeva sudu.

58

Takvo pravno stajalište zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u rješenju broj Pž-7230/03 od 20. siječnja 2004. godine17. Naime, u tom je predmetu navedeni sud ukinuo rješenje prvostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev predlagatelja-dioničara društva, da se upravi protustranke naloži dati odgovore na pitanja postavljena na glavnoj skupštini društva. Prema obrazloženju prvostupanjskog rješenja, iz zapisnika sa glavne skupštine nije bilo vidljivo da je dioničar na toj skupštini postavio upravi pitanja, te da mu je uprava na ista odbila dati odgovore, pa je zaključeno da dioničar nije bio ovlašten tražiti od suda da naloži upravi davanje traženih odgovora. Međutim, iz spisa prvostupanjskog suda dostavljenog na odlučivanje povodom žalbe predlagatelja, bilo je vidljivo da je tijekom postupka dioničar tvrdio da je uz točku 1. dnevnog reda (odluka o toj točki nije donesena), počeo postavljati pitanja, ali da je od strane predsjednika skupštine prekinut uz obrazloženje da takva pitanja ne može postavljati, te da je nakon toga predmetna pitanja u pismenom obliku predao predsjedniku skupštine, javnom bilježniku i upravi. Kao dokaz na navedene okolnosti, dioničar je predložio sudu saslušanje svjedoka – dioničara koji su bili nazočni toj glavnoj skupštini, ali se sud na takav prijedlog za izvođenje dokaza nije očitovao. Stoga je Visoki trgovački sud, u naprijed citiranoj odluci, zaključio kako je prvostupanjski sud takvim postupanjem onemogućio dioničaru raspravljanje pred sudom, te je zauzeo stav da zahtjev dioničara nije mogao, u takvoj situaciji, biti odbijen samo na temelju zapisnika sa glavne skupštine, jer da je činjenicu da je tražio obavještenja od uprave, te da mu je uprava ista odbila dati, dioničar mogao dokazivati i drugim dokaznim sredstvima, pa tako i saslušanjem svjedoka. Navedenom je odlukom prvostupanjski sud je upućen da u ponovnom postupku omogući dioničaru da dokaže da je predmetna pitanja postavio na glavnoj skupštini, te da mu je uprava odbila na njih odgovoriti, a ovisno o rezultatu provedenih dokaza u tom pravcu, prvostupanjski sud je dužan odlučiti je li dioničar ovlašten podnijeti sudu zahtjev iz članka 288. Zakona o trgovačkim društvima, kojim traži od suda da naloži upravi davanje traženih obavještenja. Ako se utvrdi da su ispunjeni uvjeti iz navedenog članka Zakona, prvostupanjski sud je upućen da utvrdi radi li se o pitanjima iz članka 287. stavak 1. Zakona, odnosno jesu li tražena obavještenja bila potrebna za prosudbu pitanja koja su bila na dnevnom redu glavne skupštine.

Uprava društva, kao što je već navedeno, na pitanja postavljena na glavnoj skupštini dužna je odgovore dati na glavnoj skupštini, usmeno, ili se eventualno pozvati na uskratu davanja obavijesti. Stoga uprava ne bi mogla, na pitanja koja dioničar postavi na glavnoj skupštini, odgovore dati naknadno, izvan glavne skupštine.

Osim toga, u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda od 20. siječnja 2004. godine, odbijena je žalba protustranke – dioničkog društva, kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je usvojen zahtjev predlagatelja i naloženo upravi protustranke predlagatelju dati obavještenja na pitanja navedena u zahtjevu postavljenom sudu.

U navedenom predmetu utvrđeno je da je predlagatelj postavio pitanja na glavnoj skupštini, koja su se odnosila na točku dnevnog reda naslovljenu kao Temeljna financijska izvješća za 2001. godine, te izvješće uprave društva o poslovanju u proteklom razdoblju, ali da mu na navedena pitanja uprava na glavnoj skupštini nije odgovorila. Također je utvrđeno da se radilo o pitanjima koja su se odnosila na vrijednost imovine društva, prodaju nekretnina, troškove poslovanja, te stavke prihoda i rashoda. Stoga je drugostupanjski sud prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da su tražene obavijesti bile važne za prosudbu navedene točke dnevnog reda. Osim toga, iz zapisnika sa glavne skupštine bilo je vidljivo da je pod tom točkom dnevnog reda donesena odluka, te da je predlagatelj izjavio protivljenje donesenoj odluci o usvajanju Temeljnih financijskih izvješća i izvješća uprave o poslovanju u proteklom razdoblju.

Visoki trgovački sud, u svojoj odluci također je zauzeo stav da je uprava bila dužna odgovore na pitanja predlagatelja postavljena na glavnoj skupštini dati na samoj glavnoj skupštini, ili se eventualno pozvati na uskratu davanja obavještenja, predviđenu odredbom članka 287. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima, ali samo na glavnoj skupštini, a ne naknadno, izvan nje, jer to proizlazi i iz odredbe članka 287. stavak 1. Zakona.

Naime, iz zapisnika sa glavne skupštine bilo je vidljivo da se uprava obvezala predlagatelju odgovore na postavljena pi-tanja dostaviti naknadno, u roku od 8 dana od dana održavanja glavne skupštine. Kako se o predmetnoj točki dnevnog reda na glavnoj skupštini donosila odluka, drugostupanjski sud je u svojoj odluci zaključio da naknadno davanje obavještenja dioničaru, nakon što je odluka donesena, za njega više ne bi bilo od takvog značaja.

IV. ZAKLJUČAK

Dioničko društvo je trgovačko društvo – društvo kapitala, čiji je temeljni kapital podijeljen na dionice. Ono je kao takvo pravna zajednica čiji su članovi u društvo povezani preko doprinosa u njegov kapital, a radi ostvarenja zajedničkog cilja. Članovi društva su dioničari, čiji je položaj u društvu strogo određen Zakonom o trgovačkim društvima. Dioničari ne odgovaraju za obveze društva. Međutim, oni snose rizik poslovanja društva, a taj rizik ograničen je visinom njihovog uloga u društvo (odnosno onim što su uplatili za stjecanje dionica). Dionica njezinom imatelju daje članstvo u dioničkom društvu.

Osnovnim upravljačkim pravima dioničara društva, obrađenim u ovom radu, dioničarima se omogućuje stvaranje volje društva, pa iako Zakonom o trgovačkim društvima nije propisana obveza dioničarima koristiti se osnovnim upravljačkim pravima, svaki bi se dioničar trebao koristiti danim pravima, neovisno o broju dionica koje mu pripadaju. Ovo stoga što je stjecanjem i samo jedne dionice, odnosno sudjelovanjem u temeljnom kapitalu društva, dioničar očitovao svoju volju za sudjelovanje u takvoj zajednici.

59

Imajući u vidu činjenicu da loše poslovanje društva može biti uzrokom pada vrijednosti dionica društva, pa čak dovesti i do prestanka društva i gubitka uloženog, svaki dioničar morao bi biti zainteresiran za poslovanje društva i stanje u društvu.

Zbog navedenog, svaki dioničar trebao bi iskoristiti pravo sudjelovanja na glavnoj skupštini društva i pravo na rasprav-ljanje, bilo da to učini osobno, ili preko punomoćnika.

Budući da dioničar samo uz potpunu obaviještenost o stanju društva i uz potpuno razumijevanje pitanja koja su na dnevnom redu glavne skupštine, može sudjelovati u donošenju odluka na glavnoj skupštini društva, uputno je i korištenje pravom na obaviještenost. Pritom, naravno, dioničar ne bi smio zloupotrebljavati takvo svoje pravo postavljanjem nepreglednog niza pitanja i ponašati se kao da to pravo na glavnoj skupštini pripada samo njemu.

Također, svaki bi se dioničar trebao koristiti svojim pravom glasa, koje predstavlja ovlaštenje dioničara da sudjeluje u stvaranju volje društva donošenjem odluka na glavnoj skupštini, i to na način da glasa „za“ ili „protiv“ predložene odluke, a ne da se suzdržava od glasovanja, jer se njegov suzdržani glas ne broji kad se utvrđuje je li postignuta potrebna većina za donošenje odluke.

Pod uvjetom da su za to ispunjene pretpostavke propisane Zakonom o trgovačkim društvima, te pod uvjetom da za to postoji opravdan razlog (odnosno da postoji realna mogućnost za ishođenje povoljne odluke), a sve u cilju preispitivanja odluke glavne skupštine, dioničar bi se trebao koristiti i pravom na pobijanje odluka glavne skupštine društva. Pritom, dioničar navedeno svoje subjektivno pravo ne bi smio zlorabiti, te podnositi tužbe koje očito nemaju izgleda za uspjeh i ustrajati na takvom postupku.

FUSNOTE1 Zakon o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93) primjenjuje se od 1. siječnja 1995. godine Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 34/99) stupio je na snagu 17. travnja 1999. godine U Narodnim novinama broj 52/00 od 23. svibnja 2000. godine objavljena je Odluka Ustavnog suda broj U-I-646/1999 i broj U-I-945/1999 od 10. svibnja 2000. godine koja glasi: „Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti odredbi članka 2., 7., i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 34/99) s Ustavom Republike Hrvatske te se iste odredbe ukidaju.“ Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 118/03) primjenjuje se od 1. siječnja 2004. godine2 Barbić J., Pravo društava, knjiga druga, Društva kapitala, Zagreb 2001., str. 46. 3 Odredba članka 252. stavak 4. Zakona o trgovačkim društvima propisuje pravo manjine vezano uz odricanje društva od zahtjeva za naknadu štete prema članovima uprave. Odredba članka 260. navedenog Zakona propisuje pravo podnošenja zahtjeva sudu za opoziv članova nadzornog odbora. Odredba članka 272. istog Zakona, propisujući dužnu pozornost i odgovornost članova nadzornog odbora, upućuje na analognu primjenu odredbe članka 252. Zakona o trgovačkim društvima koja se odnosi na članove uprave. Odredba članka 276. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima odnosi se na prava manjine glede davanja razrješnice članovima uprave i nadzornog odbora. Odredbom članka 278. istog Zakona propisano je pravo manjine zatražiti sazivanje glavne skupštine društva. 4 Odredbom članka 291. stavak 6. Zakona o trgovačkim društvima propisano je da se punomoć daje u pisanom obliku, ako se statutom ne utvrdi i drugačiji oblik davanja punomoći.5 Barbić J., o. c. u bilj. br. 2. str. 285. 6 Odredbom članka 179. stavak 3. propisano je da se prije upisa društva u sudski registar, ako se ulozi uplaćuju u novcu, mora uplatiti najmanje četvrtina najnižeg iznosa dionice za koji se ona može izdati, bez obzira na to je li riječ o dionici u nematerijaliziranom obliku ili o dionici za koju se izdaje isprava o dionici, a ako se dionica izdaje za viši iznos od tog iznosa dionice i cijeli iznos koji prelazi taj iznos. Prema stavku 4. tog članka, ako se dionica uplaćuje dijelom u novcu, a dijelom ulogom stvari, odnosno prava, prije upisa društva u sudski registar mora se u potpunosti uplatiti i onaj dio koji se ne uplaćuje ulaganjem stvari i prava. Stavak 5. istog članka, prva rečenica, propisuje da se prije upisa društva u sudski registar ulog u stvarima i pravima mora unijeti u cjelini. 7 Barbić J., o. c. u bilj. 2, str. 637.8 Primjer pogreške u sazivanju glavne skupštine posljedica koje je ništavost donesene odluke je ako odluka donesena na glavnoj skupštini koja nije sazvana na način propisan u članku 277. stavak 2. i 3. Zakona o trgovačkim društvima, osim ako su na njoj sudjelovali svi dioničari.9 Gorenc V., Komentar Zakona o trgovačkim društvima, Zagreb, 2004., str. 410.10 Barbić J., o.c, u bilj. br. 2, str. 285-286.11 Barbić J., o. c. u bilj. br. 2, str. 288. 12 Mogućnost davanja obavijesti i izvan glavne skupštine, povodom odluke suda, unesena je u Zakon o trgovačkim društvima Novelom objavljenom u Narodnim novinama broj 118/03. 13 Odluka Visokog trgovačkog suda u predmetu broj Pž-7553/03, od 2. prosinca 2003. godine, objavljena je u Zbirci odluka Visokog trgovačkog suda broj 10, str. 159.-160., odluka pod br. 69.

60

14 Zakonom o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98), odredbom članka 73., propisano je da potvrde koje izdaje javni bilježnik imaju dokaznu snagu javne isprave samo ako odgovaraju odredbama članka 74. do 92. toga Zakona, prema odredbi članka 89. istog Zakona u takvu se potvrdu ubraja i potvrđivanje (posvjedočenje) zaključaka skupštine ili sjednice nekog drugog tijela pravne osobe.15 Zakon o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03.16 Barbić J., o. c. u bilj. br. 2, str. 518. 17 Rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž-7230/03 od 20. siječnja 2004. godine, objavljeno je u Zbirci odluka hrvatskih trgovačkih sudova broj 8, str. 98, odluka pod br. 58, i Zborniku odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 1994.-2004., broj 9, str. 247, odluka pod br. 351.

61

NEVENKA MARKOVIĆ, dipl.iur.Predsjednica Trgovačkog suda u Zagrebu

UPISNICI U REPUBLICI HRVATSKOJ SUDSKI REGISTAR

SUDSKI REGISTAR

1. POJAM I POVIJESNI PRIKAZ

Sudski registar je javna knjiga koja sadrži podatke i isprave o subjektima upisa za koje je upis u registar propisan zako-nom ( čl.2. Zakona o sudskom registru). Upisuju se prvenstveno podaci o trgovačkim društvima, ali i ustanovama, zadru-gama, trgovcima pojedincima, podružnicama inozemnih trgovačkih društava, te drugim subjektima upisa po posebnim propisima. Predmet upisa su oni podaci koji su važni za pravni promet iz kojih se mogu dobiti obavijesti o svim pravnim subjektima čiji je upis u sudski registar obvezan. Zato se može reći da sudski registar i objava upisa u taj registar služe postizanju sigurnosti u pravnom prometu.

Pojam odnosno naziv „ sudskog registra“ ova javna knjiga temelji na Zakonu o sudskom registru i Zakonu o trgovačkim društvima iz razloga što se u taj registar ne upisuju samo trgovačka društva već i svi drugi subjekti upisa čiji je upis u registar obvezan. Obadva zakona daju jasnu odrednicu koje državno tijelo vodi registar pravnih osoba odnosno određuju da se registri pravnih osoba kao javna knjiga vode pri sudovima i to trgovačkim kao specijaliziranim sudovima.

Trgovački sudovi u Republici Hrvatskoj imaju dugu tradiciju koja seže još u vrijeme nastanka Kraljevine SHS kada je donesen Zakon o uređenju sudova, 18. siječnja 1929.g. a koji zakon među redovnim sudovima predviđa i trgovačke sudove. Takav ustroj sudova vrijedio je do završetka drugog svjetskog rata kada prestaje rad trgovačkih sudova osniv-anjem Državne arbitraže prema Zakonu o rješavanju imovinskih sporova putem državne arbitraže iz 1946.g. Državna arbitraža nije dugo u nadležnosti imala rješavanje trgovačkih sporova, jer je osam godina kasnije, 1954.g. donesen Zakon o privrednim poduzećima i državna je arbitraža pretvorena u privredne sudove. Privredni sudovi ustanovljeni su kao redovni sudovi za rješavanje sporova i drugih predmeta važnih za privredu, a preuzimanjem registra privrednih organizacija od Okružnog suda, započinje se sa upisima podataka u sudski registar. Tijekom slijedećih desetljeća doneseni su mnogobrojni propisi koji su mijenjali odredbe o nadležnosti i sjedištima okružnih privrednih sudova kao prvostupanjskih sudova, da bi Zakonom o sudovima od 14. siječnja 1994.g. okružni privredni sudovi promijenili naziv u trgovački sudovi koji naziv imaju i danas.

Danas u Republici Hrvatskoj ima ustrojeno trinaest trgovačkih sudova kao prvostupanjskih sudova i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud. Prvostupanjski sudovi vode sudske registre za pravne osobe i druge subjekte obveznog upisa koji imaju sjedište na području nadležnosti toga suda.

Popis trgovačkih sudova u Republici Hrvatskoj

Naziv Sjedište Registar. oznaka

Trgovački sud u Bjelovaru Bjelovar, Šetalište, I.Lebovića 42 01

Trgovački sud u Karlovcu Karlovac, Trg J. Broza 1/III 02

Trgovački sud u Osijeku Osijek, Zagrebačka 2 03

Trgovački sud u Rijeci Rijeka, Zadarska 1 i 3 04

Trgovački sud u Sl. Brodu Sl. Brod, Trg pobjede 13/III 05

Trgovački sud u Splitu Split, Sukošanska 6 06

Trgovački sud u Varaždinu Varaždin, Ulica braće Radića 2 07

Trgovački sud u Zagrebu Zagreb, Amruševa 2 08

Trgovački sud u Dubrovniku Dubrovnik,Ulica A.Starčevića 23 09

Trgovački sud u Šibeniku Šibenik, Ulica. S. Radića 81/II 10

Trgovački sud u Zadru Zadar, Ulica F. Tuđmana 35 11

Trgovački sud u Sisku Sisak, Ulica. F.Hefelea bb 12

Trgovački sud u Pazinu Pazin, Narodnog doma 1 13

62

Registar vođenja upisa subjekata upisa uveden je u Trgovačkom sudu u Zagrebu, 25.03.1954.g. kada je u knjigu I i registarski list 1. izvršen upis prvog poduzeća „ Automobilia“ trgovinsko poduzeće tehničkom robom, Zagreb, Palmotićeva 12. Zadnji upis u knjigu upisa izvršen je 27.04.1973.g. kada je izvršen upis subjekta „Amos“ veletrgovina, maloprodaja, posredovanje i zastupanje, Zagreb, Magazinska 11a.

Nakon knjige upisa, 1973.g. uvodi se novi način upisa subjekata u sudski registar, upisom subjekata u registarske uloške ( RUL). Prvi upis na RUL 1-1 izvršen je za subjekt „ R. Končar“ poduzeće za proizvodnju električne opreme, pro-jektiranje i metalnu proizvodnju, Zagreb. Zadnji upis na RUL 1- 71287 izvršen je 1994.g. za društvo „BIS-94“ d.o.o.

Prvi upis subjekta u sudski registar kakav se danas vodi elektronskim putem izvršen je 1995.g. za subjekt „ Zagrebačka banka“ d.d. MBS 080000026.

2. ULOGA I PRAVNA NAČELA

Sudski registar ima javnu i kontrolnu ulogu. Javna uloga sudskog registra je u tome što se svakome tko želi, omogućuje uvid u stanje upisa svakog subjekta upisanog u sudskom registru. Da bi se postigla takva uloga sudskog registra tipizirani su podaci koji se za subjekte upisa propisuju upisivati u sudski registar i propisana je obveza subjektima dostavljanja po-dataka radi upisa u sudski registar. Posljedica tipiziranja podataka u sudski registar je lakše snalaženje jer se zna što se u sudski registar upisuje i postizanje pravne sigurnosti putem jasne obavijesti što sve čine registarski podaci upisa u sudski registar. Da bi podaci u sudskom registru bili upravo onakvi kako je propisao zakonodavac i time postignuta pravna sigurn-ost, sudski registar ima i kontrolnu ulogu. Kontrolnu ulogu provodi sud koji vodi sudski registar, provjeravajući, prilikom ispitivanja prijave za upis i isprava koje priliježu prijavi, postoje li sve propisane pretpostavke za valjanost upisa podataka u sudski registar. Provjera se sastoji od utvrđivanja odgovara li zahtjev za upis ispravama koje se prilažu uz prijavu i jesu li te isprave valjane s obzirom na njihov sadržaj i s obzirom na postupak prema kojemu su sastavljene odnosno prema kojemu su donesene.

Uloga sudskog registra se izražava i kroz načela registarskog prava i to:- načelo javnosti,- načelo jedinstvenosti,- načelo obveznosti upisa - načelo prvenstva i načelo isključivosti- načelo zakonitosti,- načelo istinitosti ( stvarnosti ),- načelo povjerenja.

Načelo javnosti

Sudski registar je javna knjiga. Svatko može bez dokazivanja pravnog interesa: razgledati podatke upisane u glavnoj knjizi i javne podatke u zbirci isprava; kao i zahtijevati da mu se izda izvadak ili ovjerena kopija odnosno prijepis javnih podataka iz zbirke isprava. Za puno djelovanje ovog načela traži se ispunjenje dvije pretpostavke: a) podatak mora biti upisan u sudskom registru i b) upis podataka mora biti na propisani način objavljen. Ako su te pretpostavke ispunjene, nitko se ne može pozivati na to da mu nisu poznati podaci upisani u sudskom registru ( čl. 66. Zakona o trgovačkim društvima.)

Svaki upis u sudski registar, trgovački sud ( registarski sud ), nakon pravomoćnosti rješenja o upisu u registar, ob-javljuje u „Narodnim novinama“ Republike Hrvatske, a pri tome još i padatke iz glavne knjige Ministarstvo pravosuđa objavljuje na Internet stranici sudskog registra trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj.

Do zadnjih izmjena Zakona o trgovačkim društvima iz 2003.g. podaci o izvršenom upisu, objavljivali su se i naj-manje još u jednom dnevnom listu na trošak predlagatelja upisa, ali je navedeni zakon izbrisao obvezu objave podataka u dnevnom listu za trgovačka društva koja se upisuju u sudski registar. Ostali subjekti upisa morali su i dalje objavljivati podatke u nekom dnevnom tisku, što je subjekte upisa dovodilo do neravnopravnog položaja u pogledu visine troškova koje su dužni snositi prilikom upisa u sudski registar. Stoga je zakonodavac, izmjenama i dopunama Zakona o sudskom registru i Pravilnika o načinu upisa u sudski registar iz 2005.g. ukinuo obvezu za sve subjekte upisa u sudski registar ob-jave podataka i u nekom dnevnom listu i ostavio samo obvezu objave podataka u „ Narodnim novinama“.

Uvid u glavnu knjigu ne može se ograničiti pa se ne mora navoditi razlog zbog kojeg se uvid traži. Isto tako dopušten je i uvid u javne podatke iz zbirke isprava. Sloboda uvida u zbirku isprava ipak može biti ograničena samo za one isprave koje se čuvaju kao tajni podaci odnosno poslovna tajna subjekta upisa. Oni se pohranjuju u posebni ( crveni ) omot glavnog spisa i uvid u iste imaju samo ovlaštene osobe subjekta upisa. Svaki trgovački sud mora omogućiti slobodan uvid u glavnu knjigu koja se vodi na računalu i izdavanje izvatka iz te knjige pa i kada je subjekt upisa upisan u sudski registar drugog trgovačkog suda, a uvid u zbirku isprava dužan je omogućiti samo za one subjekte upisa kojima raspolaže odnosno koji su upisani upravo u registru tog trgovačkog suda. Prijepis, presliku, izvadak ili potvrdu, trgovački sudovi moraju izdati u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva.

63

Potvrdu o podacima iz registra izdaje sud tako da naznačuje da se radi o potvrdi, koji je sud izdaje, broj upisnika pod kojim se potvrda izdaje, podatke koji se upisuju, mjesto i datum izdavanja, pečat suda i potpis ovlaštene osobe. Riječ je o javnoj ispravi kojom se potvrđuje da je u sudskom registru upisan neki podatak.

Ovjera prijepisa i kopije iz sudskog registra sadrži izreku o tome da je prijepis odnosno kopija istovjetna izvorniku, naziv suda, mjesto i datum izdavanja, pečat suda i potpis ovlaštene osobe. Izvadak, kopiju i prijepis pored sudova ovlašteni su izdavati javni bilježnici, ako raspolažu podacima iz sudskog registra.

Načelo jedinstvenosti

Sudski registar se u cijeloj zemlji vodi na jedinstven način, što ne znači samo jedinstveni ustroj i iste propise koji se primjenjuju na vođenje sudskog registra, već i na jednako postupanje sudova glede vođenja sudskog registra. Zakonodavac je propisao koji se podaci upisuju u sudski registar za svaki subjekt upisa i koje se isprave treba pridonijeti da bi se pot-krijepila točnost podataka koji se upisuju, ali prilikom ispitivanja same prijave za upis a posebno prilikom procjenjivanja ispravnosti i točnosti isprava, trgovački sudovi nekada znaju različito postupiti. Da bi se postigla ujednačenost u postupanju s istim i sličnim upisima u sudskom registru pri Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, osnovana je radna grupa za sudski registar koja se sastoji od jednog ili dva stalna predstavnika svih trgovačkih sudova. Radna skupina se sastaje svaka tri mjeseca u godini i donosi zajedničke zaključke u pogledu upisa pojedinog podatka u sudski registar.

Svaki sudac je doduše samostalan u primjeni propisa i nije vezan zaključkom radne skupine, ali radi poštivanja načela jedinstvenosti sudskog registra, ujednačavanja prakse registarskih sudova i poštivanja prava stranaka, ovakav način rada registarskih sudaca ukazuje na njihov zajednički napor da se postupa po načelu jedinstvenosti sudskog registra.

Načelo obveznosti upisa

U sudski registar moraju se upisati podaci o osobama određeni zakonom. To dakako ne znači da se podaci upisuju u sudski registar po službenoj dužnosti, već se upisi obavljaju na temelju podnesene prijave za upis podataka u sudski regi-star. Za podnošenje prijave za upis propisan je rok od 15 dana ( čl. 62. Zakona o trgovačkim društvima ) od dana kada se ispune pretpostavke potrebne za upis podataka glede kojih postoji obveza upisa. Nepodnošenje prijave za upis podataka o trgovačkim društvima i o trgovcu pojedincu koji se po zakonu moraju upisati, ima za posljedicu odgovornost za prekršaj prema čl. 630. i 631. ZTD. Obveza prijave promjene podataka u sudskom registru kao i mogućnost provođenja upisa, novim izmjenama Zakona o sudskom registru je pojačana na način da je u čl. 41 st.4. uređeno da će se prijava za upis podataka u sudski registar odbaciti ako su isprave koje se uz prijavu prilažu starije od jedne godine.

Obvezi subjekta upisa odgovara obveza registarskog suda da u roku od 15 dana mora donijeti rješenje o upisu ako je prijava za upis zajedno s priloženim ispravama uredna. Ukoliko prijava ili isprave koje se priliježu nije uredna, rok od petnaest dana počinje teći od dana kada se sudu dostavi uredna prijava s ispravama.

Načelo prvenstva i načelo isključivosti

Prilikom upisa sud postupa po načelu prvenstva, što znači da se mora obaviti onaj upis za koji je sudu prije podnesena prijava za upis ako su za to ispunjene sve pretpostavke. U sudskom registru to se načelo posebno javlja kada je riječ o upisu tvrtke. Naime, ako se sudu radi upisa u sudski registar prijave dvije iste tvrtke ili tvrtke koje se međusobno jasno ne razlikuju, sud će upisati onu tvrtku koja je ranije prijavljena. Zakon poznaje i iznimku, pa će sud upisati kasnije prijavljenu tvrtku, ako predlagatelj kasnije prijave dokaže da je u vrijeme podnošenja ranije prijave tu tvrtku odnosno njene bitne sastojke upotrebljavao na tržištu kao oznaku svoga poduzeća ili kao robni znak ili uslužni znak za označavanje svojih proizvoda ili usluga te da je to učinio prije podnositelja ranije prijave.

Uz načelo prvenstva usko je vezano i načelo isključivosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Načelo isključivosti znači da sud neće dopustiti upis tvrtke koji se zahtijeva ako je tvrtka jednaka ranije upisanoj tvrtki ili tvrtki koja se jasno ne razlikuje od ranije upisane tvrtke. Ovo načelo proteže se i na upis podružnice pa ako je u sudskom registru u koji se treba upisati tvrtka podružnice takva tvrtka već upisana, tvrtka podružnice mora imati dodatak kojim osigurava da se ona jasno razlikuje od već upisane tvrtke.

Načelo prvenstva i načelo isključivosti trgovačkim društvima odnosno trgovcima pruža i zakonom određenu zaštitu podizanjem tužbe po čl. 31. ZTD protiv drugog trgovca koji upotrebom ili upisom iste ili slične tvrtke u sudskom regis-tru, vrijeđa ili ugrožava položaj ranije upisane tvrtke u tržišnoj utakmici. Tužbom se zahtijeva da se tvrtka te druge osobe izbriše iz sudskog registra, da druga osoba prestane upotrebljavati tu tvrtku i da se nadoknadi šteta počinjena upotrebom tvrtke.

Načelo zakonitosti

U sudski registar upisuju se samo: a) osobe određene zakonom i b) podaci o njima koje propisuje zakon. U sudski regi-star se stoga ne mogu upisati osobe za koje to zakonom nije propisano niti podaci koji nisu zakonom propisani. Ovo načelo

64

daje pravnu sigurnost u prometu svim osobama sudionicima pravnog prometa. Načelo zakonitosti očituje se i u postupanju suda prilikom upisa u sudski registar. Sud samo ispituje jesu li ispunjeni zakonom propisani uvjeti za upis bez mogućnosti slobodne ocijene o razlozima upisa ili primjenu drugih pravila. Sud prilikom odlučivanja o upisu nije ovlašten ocjenjivati oportunost radnje subjekta upisa i razloge zašto osoba želi upisati upravo prijavljene podatke, već samo da li je prijava za upis podataka uredna i da li su za taj upis priložene zakonom određene isprave kojima se utvrđuje točnost upisa.

Načelo upisa

Upis u sudski registar ima pravni učinak prema subjektu upisa i prema trećim osobama slijedećeg dana od dana upisa u sudski registar (čl. 11. Zakona o sudskom registru ). Učinak upisa prema trećima nema apsolutni učinak slijedećeg dana od dana upisa već je vezano za objavu upisa podataka u „Narodnim novinama“. Naime, čl. 66. Zakona o trgovačkim društvima uređuje da se trećoj osobi u pogledu radnji poduzetih prije šesnaestog dana nakon objave upisa ne mogu suprotstaviti upisani podaci ni isprave iz objave ako dokaže da za njih nije mogla znati. Dakle, učinak upisa za treću osobu vezan je za samu objavu podataka o izvršenom upisu, što je i valjano jer se rješenje o upisu dostavlja samo predlagatelju upisa, a svaka zainteresirana osoba može zatražiti brisanje izvršenog upisa u sudski registar ako se upisom podataka vrijeđaju njegova prava. Ako su podatak ili činjenica koji se upisuju u sudski registar netočno objavljeni, treći se može pozivati na ono što je objavljeno, osim ako je znao da objavljeni podatak ili činjenica ne odgovaraju onome što je upisano u tom registru.

Načelo istinitosti ( stvarnosti )

Podatak upisan u sudskom registru treba odgovarati stvarnosti odnosno stvarnom stanju. Zato treća osoba koja je u do-broj vjeri ne može trpjeti štetu zbog toga što se glede pravno odlučnih podataka pouzdala u stanje upisa u sudskom registru. Radi ostvarivanja ovog načela, sudu je dana ovlast u postupku upisa utvrđivati odgovara li upis podataka stvarnom stanju kod predlagatelja upisa. Stvarno stanje sud utvrđuje na temelju isprava koje su priložene uz prijavu i na temelju podataka koji su već upisani u sudskom registru za subjekt upisa. Ako je prijava nepotpuna sud ima ovlaštenje zaključkom pozvati predlagatelja da prijavu dopuni odnosno ispravi, kao i da dostavi valjanje isprave kojima dokazuje istinitost upisa podataka u sudski registar. U cilju utvrđivanja stvarnog stanja, sud može iznimno održati ročište kada ocijeni da je to potrebno radi razjašnjenja ili utvrđivanja odlučnih činjenica. Registarski sud, dakle, ne ispituje samo procesne pretpostavke za upis nego je ovlašten ocijeniti istinitost činjenica na kojima se temelji upis. Načelo istinitosti djeluje i nakon obavljenog upisa, tako da je moguće brisanje neosnovanog upisa u sudski registar uz pretpostavke određene Zakonom o sudskom registru i time se mogu ispraviti eventualne greške koje učini sud u postupku upisa ili kada utvrdi da su mu predočene netočne isprave pri upisu, kada je uslijed promjena zakona ili odlučnih činjenica potrebno promijeniti ili brisati podatke koji su upisani i sl. Ostvarivanju načela istinitosti služi i tužba za utvrđivanje ništavosti upisa ( čl. 77. Zakona o sudskom registru) koju može podnijeti osoba koja ima pravni interes u roku od 30 dana od dana kada je tužitelj saznao za razloge ništavosti, ali se ne može podnijeti nakon proteka roka od tri godine od dana upisa.

Načelo povjerenja

Prema načelu povjerenja, kojim se korigira načelo istinitosti, svaka osoba može se pozvati na stanje upisa u registru glede pravno odlučnih podataka i činjenica koji se upisuju u sudski registar, osim one osobe kojoj se dokaže da joj je bilo poznato da se stvarno stanje glede tih podataka razlikuje od stanja upisa u registru. Osoba koja je u dobroj vjeri ne može trpjeti štetu zbog toga što se glede pravno odlučnih činjenica i podataka pouzdala u stanje upisa u sudskom registru. Od trećih osoba se ne traži da istražuju odgovara li stvarno stanje onome što je upisano u sudskom registru. Oni se mogu pouzdati u podatke koji proizlaze iz sudskog registra sve dok ih okolnosti ne upozore da se stvarno stanje razlikuje od onog upisanog u sudskom registru. Npr. ukoliko treća osoba zaključi ugovor s osobom koja je u sudskom registru, u vrijeme zaključenja ugovora bila upisana kao ovlaštena osoba za zastupanje, ali to više ne odgovara stvarnom stanju jer je osoba ovlaštena za zastupanje opozvana s dužnosti ali još nije proveden upis promjene podataka u sudskom registru, ugovor će biti valjan ako onaj koji je zaključivao ugovor s druge strane u vrijeme sklapanja ugovora nije znao niti je mogao znati da se stvarno stanje razlikuje od onoga upisanog u sudskom registru. Načelom povjerenja štiti se sigurnost osobe u dobroj vjeri u pravnom prometu. Subjektu upisa koji je time pretrpio štetu ostaje samo zahtijevati naknadu štete od onoga tko ga je neovlašteno zastupao.

3. USTROJ SUDSKOG REGISTRA

Sudski registar je javna knjiga koja se sastoji od glavne knjige i zbirke isprava. Registar se čuva trajno.Glavna knjiga registra je dio registra koji sadrži podatke o subjektima upisa propisane zakonom. Sastoji se od reg-

istarskih uložaka u koji se upisuju podaci o pojedinom subjektu upisa koji se vodi odvojeno od podatka o drugom subjektu upisa. Subjekt upisa je osoba za čiji se upis po zakonu mora osnovati poseban registarski uložak i voditi zbirka isprava. Svaki registarski uložak obilježava se matičnim brojem subjekta ( MBS ) i poslovnim brojem pod kojim je u upisniku sudskog registra Tt upisana prijava za upis osnivanja.

65

Glavna knjiga vodi se usporedo u pisanom obliku i na elektroničkom računalu.Donošenjem Zakona o trgovačkim društvima ( NN 111/93 ) koji se počeo primjenjivati 1. siječnja 1995.g. započeo je

razvoj elektroničkog vođenja glavne knjige sudskog registra. Aplikacija je puštena u produkciju 1. siječnja 1995.g. tako da je informatizirana glavna knjiga i upisnik prijava ( Tt ), a ostali upisnici i zbirke isprava ostavljeni su za drugu fazu elektroničkog upisa po stjecanju uvjeta vezanih za materijalne mogućnosti odnosno za osiguranje sredstava iz proračuna Republike Hrvatske.

Glavna knjiga u pisanom obliku vodi se kao ispis podataka upisanih na računalu, a glavna knjiga vođena na računalu povezuje se u jedinstvenu bazu podataka za Republiku Hrvatsku tako da sadrži podatke upisane u glavnim knjigama svih registarskih sudova, a vodi se na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Svaki registarski sud odgovara za vjerodostojnost upisa koji je proveo i dužan je voditi paricu glavne knjige koja se vodi na računalu. Podaci upisani u glavnoj knjizi dnevno se unose u jedinstvenu bazu podataka i čuvaju se uporabom kodova za znakove utvrđenih međunarodnom normom ISO 8859-2.

Registarski uložak glavne knjige vođene u pisanom obliku ima omot u obliku preklopljenog kartona veličine B3 u koji se kronološkim redom ulažu potpisani ispisi važećih podataka upisanih u glavnoj knjizi vođenoj računalom. Time se omogućuje uvid u stanje spisa i kada iz nekog razloga nije moguć uvid u glavnu knjigu vođenu računalom. U desnom gornjem uglu omota upisuje se matični broj subjekta upisa i ispod njega poslovni broj pod kojim je upisan u upisnik sud-skog registra Tt, a na sredini naziv ili tvrtka subjekta upisa.

Matični broj subjekta ( MBS ) je identifikacijski broj koji se svakom subjektu upisa dodjeljuje računalom kod upisa u registar,a jedinstven je, nepromjenjiv i neponovljiv. Jednom dodijeljen MBS ne može se mijenjati niti se MBS koji je prestao postojati može dodijeliti nekom drugom subjektu upisa. Dakle, brisanjem subjekta upisa briše se i njegov MBS, osim u slučaju kada se nakon zaključenog stečajnog postupka nad subjektom upisa i njegovim brisanjem iz sudskog reg-istra, donese rješenje o nastavku stečajnog postupka radi naknadne diobe, subjektu upisa dodjeljuje se isti MBS koji mu je bio dodijeljen prilikom osnivanja.

Matični broj subjekta ( MBS) sastoji se od:- dvoznamenkastoga broja registarskog suda kod kojeg je upisano osnivanje subjekta upisa,- šestoznamenkastoga tekućeg broja- jednoznamenkastoga kontrolnog broja.Dvoznamenkasti broj registarskog suda određuje se abecednim redom naziva trgovačkog suda od 01 do 08, a brojevi

od 09 do 13 su dvoznamenkasti brojevi novoosnovanih trgovačkih sudova.Tekući broj određuje trgovački sud subjektima upisa po redoslijedu otvaranja registarskih uložaka počevši od

000001.Kontrolni broj određuje se postupkom „Modula 11,10 – redni broj postupka 6“ utvrđenim međunarodnom normom

ISO 7064.Glavnoj podružnici inozemnog osnivača dodjeljuje se MBS kao da se radi o prvom upisu domaćeg subjekta upisa,

a svaka slijedeća podružnica inozemnog osnivača označava se MBS glavne podružnice i dodjeljuje joj se podbroj 002. Podbroj podružnice domaćeg subjekta upisa je 001.

Struktura i broj subjekata upisa na dan 25.04.2006.g.

dioničko društvo 1.845

društvo s ograničenom odgovornošću 108.152

gospodarsko interesno udruženje 70

javno trgovačko društvo 470

komanditno društvo 90

trgovac pojedinac 11

inozemni osnivač - podružnica 164

ustanova 4.100

zadruga 1.587

zajednica ustanova 3

druga osoba za koju je upis zakonom propisan 36

116.530

Zbirka isprava registra je dio registra koji sadrži dokaze bitne za upis podataka o subjektima upisa u glavnu knjigu ( prijavu za upis, dokaze priložene uz prijavu ), te druge dokaze sastavljene ili dostavljene u postupku upisa, te rješenja i

66

zaključke donesene u postupku upisa u registar. Vodi se u pisanom obliku, a može se voditi i na računalu. Zbirka isprava označava se na isti način kao i registarski uložak za svaki subjekt upisa pod istim brojem pod kojim je subjekt upisa vođen u glavnoj knjizi.

U omot zbirke isprava ulažu se: predmeti Tt, predmeti R3 ( kojim se dostavljaju isprave za zbirku isprava), omot reg-istarskog uloška, omot obavijesti o članovima društva, omot registarskog poduloška podružnice.

U omot zbirke isprava ulažu se odvojeno isprave u koje se može izvršiti uvid i koje se mogu razgledati i prepisivati a koje se smatraju javnim podacima, od onih isprava koje sadrže podatke za čiji je uvid potrebno dokazati pravni interes jer se ne radi o javnim ispravama ( poslovne tajne i sl.), a koje se ulažu u tanji omot s oznakom „nejavno“. U tanji omot s naznakom „nejavno“ odlažu se i isprave odnosno akti koji se odnose na upravljanje postupkom, te isprave koje su priložene uz zahtjev za upis koji je odbačen, povučen ili odbijen.

Osim upisnika Tt u koji se upisuju zaprimljeni zahtjevi, priopćenja i drugi podnesci predlagatelja, drugih sudionika, osoba, sudova i drugih tijela, te odluke registarskog suda, registarski sud vodi i upisnik sudskog registra za razne predmete R3 u koji se upisuju podnesci odnosno predmeti dostavljeni registarskom sudu, a koji se ne odnose na upis konkretnog subjekta upisa u glavnu knjigu. Upisnici i pomoćne evidencije vode se u pisanom obliku, a mogu se voditi i u računalu. Osim registarskih podataka, registarski sudovi vode računalom i evidencijske podatke koji se koriste u statističko-eviden-cijske svrhe, i mogu se na poseban zahtjev, staviti na raspolaganje i državnim tijelima.

4. SUBJEKTI UPISA

U sudski registar se upisuju subjekti upisa za koje je to zakonom određeno. Ovdje se ne radi o jednom zakonu koji uređuje da se subjekt mora upisati u sudski registar već o više različitih zakona. Zakon o trgovačkim društvima određuje da se svi trgovci ( trgovačka društva i trgovci pojedinci ) moraju upisati u sudski registar. Obvezu upisa u sudski registar određuju i Zakon o ustanovama, Zakon o zadrugama, te Zakon o osiguranju. Dakle, posebnim zakonima zakonodavac može odrediti da se pojedini subjekt mora upisati u sudski registar iako do donošenja tog zakona subjekt nije bio upisivan u sudski registar.

U sudski registar upisuju se slijedeći subjekti upisa:- javno trgovačko društvo,- komanditno društvo,- gospodarsko interesno udruženje,- dioničko društvo,- društvo s ograničenom odgovrnošću,- trgovac pojedinac,- ustanova,- zajednica ustanova,- zadruga,- savez zadruga,- društvo za uzajamno osiguranje,- glavna podružnica inozemnog osnivača,- druge osobe za koje je zakonom propisan upis u sudski registar.

Zakon o trgovačkim društvima u čl. 3 i čl.4. uređuje da trgovac pojedinac i trgovačko društvo, stječu svojstvo trgovca pojedinca odnosno svojstvo pravne osobe upisom u sudski registar. Zakoni o ustanovama i zadrugama propisuju obveznost upisa ustanova i zadruga u sudski registar. Novi Zakon o osiguranju u čl.36., propisuje upis društva za uzajamno osiguranje u sudski registar na temelju dozvole nadzornog tijela ( Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga ), iako to društvo nema oblik niti društva s ograničenom odgovornošću niti dioničkog društva, ali je pravna osoba koja svojstvo pravne osobe stječe upisom u sudski registar.

Svaki subjekt upisa prilikom osnivanja, dobiva svoj matični broj koji je njegov identifikacijski broj i koji se nakon brisanja subjekta upisa iz sudskog registra ne može dodijeliti nekom drugom subjektu upisa.

Kako se u sudski registar upisuje i podružnica domaćeg subjekta upisa kao dio subjekta upisa, ona se upisuje pod istim matičnim brojem pod kojim je upisan subjekt upisa ( MBS) i označava se podbrojem. Podbroj je troznamenkasti redni broj koji registarski sud dodjeljuje podružnici rješenjem o upisu osnivanja podružnice prema redoslijedu upisa počevši od broja 001.

Kada je osnivač podružnice inozemna osoba, postoji posebnost, te se subjektom upisa smatra prva glavna podružnica kojoj se rješenjem o upisu osnivanja dodjeljuje matični broj subjekta ( MBS), a svaka daljnja podružnica inozemnog osnivača označava se podbrojem kao i podružnica domaćeg subjekta upisa počevši od 002. To je i razumljivo jer inozemni osnivač nema sjedište u Republici Hrvatskoj niti je u istoj osnovan, pa nije subjekt upisa u sudski registar, a prema čl.

67

612. Zakona o trgovačkim društvima, inozemna trgovačka društva i inozemni trgovci pojedinci mogu obavljati djelatnost u Republici Hrvatskoj samo preko osnovane podružnice.

5. PODACI KOJI SE UPISUJU U SUDSKI REGISTAR ( sa sudskom praksom )

5.0. Općenito

U sudski registar se upisuju podaci o subjektu upisa koji su propisani Zakonom o sudskom registru i podaci propisani posebnim zakonima za pojedini subjekt upisa. Upisivanjem podataka u sudski registar ostvaruje se cilj registra i osnovno načelo javnosti. Zakon o sudskom registru određuje u čl. 24. koji se podaci upisuju u sudski registar za sve subjekte upisa, s time da posebno propisuje koji se dodatni podaci upisuju za pojedine subjekte upisa i njihove podružnice. Dakle, možemo govoriti o standardizaciji općih i posebnih podataka za subjekte upisa koja standardizacija olakšava snalaženje pri pretraživanju registra i postizanju pravne sigurnosti u pravnom prometu.

Opći podaci odnosno podaci koji se upisuju za svaki subjekt upisa su:- MBS,- tvrtka, skraćena tvrtka, prijevod tvrtke,odnosno naziv, skraćeni naziv i prijevod naziva,- sjedište – mjesto i adresa ( ulica i kućni broj),- predmet poslovanja – djelatnost subjekta upisa,- osobe ovlaštene za zastupanje, ime i prezime osobe s datumom rođenja, prebivalištem, brojem i oznakom identifi-

kacijske isprave, a za strance i država koja ju je izdala,- pravni odnosi ( pravno ustrojbeni oblik, datum usvajanja osnivačkog akta, vrijeme trajanja, datum odluke o statusnoj

promjeni te novi pravno ustrojbeni oblik, razlog prestanka te postupak likvidacije, nastavljanje, odluke stečajnog suda koje se upisuju po službenoj dužnosti, prestanak subjekta upisa),

- ostali podaci koji se odnose na ( datum i vrijeme upisa i registarski sud, datum pravomoćnosti rješenja o upisu, redni broj i datum izdavanja isprave na kojoj se temelji upis, drugi propisani podaci),

- zabilježbe. Pored ovih osam obveznih općih podataka, Zakon o sudskom registru i drugi posebni zakoni određuju dodatne odnos-

no posebne podatke za: a) javno trgovačko društvo, b) komanditno društvo, c) društvo s ograničenom odgovornošću, d) dioničko društvo, e) gospodarsko interesno udruženje, f) ustanove i zajednice ustanova, g) zadruge i savez zadruga, h) podružnice.

Radi lakše preglednosti što se sve upisuje kao podatak u sudski registar obradit ćemo prijavu za upis u sudski registar koja može imati šesnaest različitih podataka koji se upisuju u sudski registar zavisno o vrsti subjekta upisa za koji se po-datak upisuje. Redoslijed i broj od 1 do 16 prati točno određeni podatak koji se u prijavi uz taj broj upisuje. Npr. ukoliko se u prijavi upisuje tvrtka i njena skraćenica uvijek se uz podatke upisuje broj 1. koji označava da će se upravo upisati podaci o tvrtki ili ako se upisuje predmet poslovanja – djelatnost ona će se uvijek kao podatak označiti s brojem 3. itd. Stoga ćemo u nastavku obraditi sve podatke upisa u sudski registar od rednog broja jedan do šesnaest s njihovim podbrojevima ako ih podatak ima.

1.1. Tvrtka/ naziv( podatak br. 1.)

Po točkom jedan prijave za upis upisuje se: tvrtka ili naziv, skraćena tvrtka ili naziv , strani jezik i prijevod tvrtke ili naziv na stranom jeziku, strani jezik i prijevod skraćene tvrtke ili naziv na

strani jezik. Pojam tvrtke određuje čl. 11. i 13. Zakona o trgovačkim društvima, na koji se pozivaju i odredbe posebnih zakona kada

označavaju da subjekt upisa treba imati tvrtku ili naziv i on znači „ ime pod kojim trgovačko društvo posluje i pod kojim sudjeluje u pravnom prometu, te ima naznaku predmeta poslovanja.“

Sudska praksa

„Tvrtka obuhvaća naziv ( Tvornica duhana Zagreb ili sl.) – predmet poslovanja (trgovina, usluge, proizvodnja) – prav-no ustrojbeni oblik ( dioničko društvo, komanditno društvo i sl.) Skraćena tvrtka obuhvaća naziv i pravno ustrojbeni oblik subjekta upisa. Naziv se ne može skraćivati ( npr. Tvornica duhana Zagreb d.d ne može se skratiti na TDZ d.d..)“

„Tvrtka mora biti na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Tvrtka može sadržavati pojedine strane riječi ako su uobičajene u hrvatskom jeziku, te riječi na mrtvom jeziku ( latinski, grčki.)“

5.2. Sjedište, poslovna adresa ( podatak br. 2.)

68

„ Sjedište trgovačkog društva je mjesto u kojemu je uprava društva i odakle se upravlja poslovima društva ili mjesto u kojemu društvo trajno obavlja svoju djelatnost. Trgovačko društvo može imati samo jedno sjedište“ ( čl. 37. Zakona o trgovačkim društvima.)

Sjedište pravne osobe je podatak koji je sastavni dio osnivačkog akta, pa svaka promjena sjedišta uzrokuje promjenu i osnivačkog akta te prijavu upisa promjene podataka u sudski registar koju ovjerava javni bilježnik i uz koju prijavu se dostavlja i ovjereni osnivački akt. Sjedište je mjesto ( grad ) u kojem se obavlja djelatnost subjekta upisa.

Sjedište subjekta upisa pored mjesta ( grada) sadrži i ulicu i kućni broj za koji podatak Zakon o sudskom registru uvodi naziv, poslovna adresa i za promjenu koje u istom sjedištu, prijavu za upis ne treba ovjeravati javni bilježnik niti se mijenjati osnivački akt.

Sudska praksa

„ Poslovna adresa je registarski podatak i pri upisu tog podatka registarski sud nije dužan provjeravati da li su podaci o sjedištu odnosno poslovnoj adresi točni.

Oznake poštanskog broja kod sjedišta subjekta upisa neće se upisivati u sudski registar jer oznaka poštanskog broja nije sastavni dio tvrtke subjekta upisa.“

5.3. Predmet poslovanja – djelatnost ( podatak br.3.)

Kako Nacionalna klasifikacija djelatnosti ( NKD) više ne pokriva, na zadovoljavajući način, sve potrebe koje se javljaju kod upisa djelatnosti koja se želi obavljati, novim izmjenama Zakona o sudskom registru, temeljenim na novim izmjenama Zakona o trgovačkim društvima, predviđena je mogućnost obavljanja svake djelatnosti koja nije zakonom zabranjena ili nije suprotna moralu društva. Zakonom je predviđen upis djelatnosti usklađen s posebnim propisima koji daju definiciju pojedine djelatnosti ( npr. Zakon o trgovini, ugostiteljstvu, građenju i sl.). Ostale djelatnosti koje nisu propisane posebnim zakonima upisuju se u sudski registar slobodno u skladu s osnivačkim aktom subjekta upisa. Dakle, primjenjuje se načelo da je dopušteno svako obavljanje djelatnosti koje nije zakonom zabranjeno ili suprotno moralu društva. Ostala ograničenja glede predmeta poslovanja odnose se na prethodne dozvole i odobrenja koje subjekti upisa moraju ishoditi po posebnim propisima prije upisa obavljanja djelatnosti u sudski registar.

Sudska praksa

„ Upis djelatnosti više nije dopušten prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, ali je dopušteno koristiti se formu-lacijom djelatnosti iz Nacionalne klasifikacije djelatnosti bez navođenja šifre djelatnosti ukoliko definicija djelatnosti nije uređena posebnim zakonima za tu vrstu djelatnosti.“

„Podružnica subjekta upisa može imati istu djelatnost ili dio djelatnosti svog osnivača. Isto se odnosi i na podružnice inozemnih osnivača.“

„ Kod zdravstvenih ustanova za upis osnivanja, te promjene i proširenje djelatnosti, potrebna je prethodna suglasnost Ministarstva zdravstva.“

„ Za upis djelatnosti visokih učilišta u sudski registar nije potrebna prethodna suglasnost nadležnog ministarstva.“„ Za obavljanje djelatnosti proizvodnje eksplozivnih stvari nije potrebna prethodna suglasnost nadležnog ministarst-

va.“„ Djelatnost sudskih tumača upisat će se kao djelatnost usluga prevođenja.“„ Upis djelatnosti davanja zajmova na osnovi zaloga, forfeitinga, fectoringa i dr. nije podložna prethodnoj suglas-

nosti.„ Djelatnost arbitraže može obavljati svaka pravna osoba koja se za takvu djelatnost upiše u sudski registar pri čemu

se valja držati formulacije iz Zakona o arbitraži. Djelatnost nije vezana za provedbu postupka arbitraže već je vezana za organizaciju arbitražnog postupka.“

„ Ukoliko se u prijavi kod upisa djelatnosti nabrajaju djelatnosti koje su slične ili istoznačne, potrebno je upisati sve djelatnosti koje se predlažu. Ako se radi o djelatnostima za koje je potrebna prethodna suglasnost registarski sud će zaključkom pozvati predlagatelja na dostavu tražene isprave.“

„ Kod osnivanja ljekarničkih ustanova za akt o osnivanju potrebna je prethodna suglasnost Ministarstva zdravstava, dok se za promjenu sjedišta, naziva osnivača i djelatnosti ne traži prethodna suglasnost Ministarstva.“

4.4. Članovi društva/ osnivači ( podatak br. 4.)

Pod točkom 4. prijave za upis podataka upisuju se članovi društva osoba s ovlastima u zastupanju ( članovi javnog trgovačkog društva, komplementari ), jedini član društva s ograničenom odgovornošću i dioničkog društva, ime i prezime

69

osobe s datumom rođenja, prebivalište osobe, broj i oznaka osobne identifikacijske isprave, a za stranca i država koja ju je izdala, odnosno tvrtka ili naziv, sjedište i MBS ili odgovarajući podaci za strane pravne osobe. Promjene podataka za osobe ovlaštene na zastupanje i članove društva kao fizičke osobe, temelje se na Zakonu o trgovačkim društvima, Zakonu o matičnom broju i Zakonu o zaštiti osobnih podataka, tako da više kao podatak o fizičkoj osobi ne služi JMBG.

Sudska praksa

„ Promjene u članstvu društva ne upisuju se u sudski registar već se upisuju u knjigu poslovnih udjela.“„ U slučaju smrti jedinog člana društva u sudski registar se upisuju njegovi nasljednici kao ovlaštenici na poslovnom

udjelu što vrijedi i za nasljednike jedinog dioničara.“„ Kod pristupanja novog člana društvu s ograničenom odgovornošću ne zaključuje se ugovor o pristupanju, već osoba

koja uplatom uloga pristupa društvu daje izjavu u kojoj se navodi da to čini na način kako je to određeno društvenim ugovorom.“

„ Skupštinu društva s ograničenom odgovornošću čine njegovi osnivači. Što se odnosi i na društva kojima je jedini osnivač lokalna samouprava odnosno grad kojeg zastupa gradonačelnik a ne poglavarstvo, kako je to uređeno nekim izjavama o osnivanju odnosno društvenim ugovorima.

S obzirom na činjenicu da su društva s takvim aktima upisana u sudski registar, sudski registar postojeće upise neće brisati po službenoj dužnosti ali će kod promjene upisa podataka kod tih društava, odbiti svaki upis koji se zasniva na odlukama nepravilno sastavljenih skupština uz upozorenje da je sastav protivan važećim propisima posebice Zakonu o lokalnoj i područnoj samoupravi u kojem je propisano tko je ovlašteni zastupnik grada, županije i sl.

5.5. Članovi društva/ komanditori ( podatak br. 5.)

Komanditno društvo je društvo osoba odnosno trgovačko društvo u koje se udružuju dvije osobe ili više osoba radi trajnog obavljanja djelatnosti pod zajedničkom tvrtkom, od kojih najmanje jedna odgovara za obveze društva solidarno i neograničeno cijelom svojom imovinom ( komplementar), a najmanje jedna odgovara za obveze društva samo do iznosa određenog imovinskog uloga u društvo ( komanditor).

U podatak pod brojem 5. prijave za upis upisuju se komanditori – ime i prezime osobe s datumom rođenja , prebivalište, broj i oznaka osobne identifikacijske isprave, a za stranca i država koja ju je izdala, a za pravne osobe tvrtka ili naziv, sjedište i MBS odnosno odgovarajući podaci za strane pravne osobe i visina ugovorenog i uplaćenog uloga svakog ko-manditora.

5.6. Članovi uprave / likvidatori ( podatak br. 6.)

U podatak pod bojem 6. prijave upisuju se članovi uprave društava kapitala (dioničkog društva i društva s ograničenom odgovornošću ) i gospodarsko interesnog udruženja, uprava zadruge, likvidatori i stečajni upravitelji s ovlastima u zastu-panju, ime i prezime osobe s datumom rođenja, prebivalište, broj osobne identifikacijske isprave, a za strance i država koja ju je izdala.

Upravu društva kapitala i gospodarsko interesnog udruženja može činiti jedna ili više osoba zavisno kako je uređeno u osnivačkom aktu. Uprava društva može društvo zastupati skupno ili samostalno i pojedinačno isto tako zavisno kako je uređeno u osnivačkom aktu. Jedino banke i društva za osiguranje kao dionička društva imaju već zakonom utvrđen sastav uprave i ovlast u zastupanju, pa je Zakon o bankama i Zakon o osiguranju odredio da banke i društva za osiguranje imaju upravu u sastavu od dva člana koji društvo zastupaju skupno.

Likvidatori su osobe koje provode likvidaciju društva odnosno subjekta upisa, s ovlastima u zastupanju, a ako nije osnivačkim aktom drukčije uređeno, likvidatori su članovi uprave društva.

Stečajni upravitelji koji se imenuju u rješenju o otvaranju stečaja ili odlukom skupštine vjerovnika, zastupaju stečajnog dužnika. Osim u slučaju stečaja nad bankama, jedna osoba može biti stečajni upravitelj. Kod stečaja banaka prema Zakonu o bankama iz 2002.g. stečajnu upravu čine dva stečajna upravitelja.

Sudska praksa

„ U društvu s ograničenom odgovornošću može se upisati predsjednik uprave ako je uprava sastavljena od više članova.“

„ Članovi društva mogu se upisati kao direktori ili kao članovi uprave zavisno od toga kako su nazvani u općem aktu ali ne suprotno općem aktu.“

„ U sudski registar ne mogu se upisati vršitelji dužnosti u niti u jednom od subjekata upisa, a kod društava kapitala mogu se upisati zamjenici članova uprave.“

70

„ U pogledu zastupanja uprave zajedno s prokuristom, nije dopušteno u društvenom ugovoru odrediti da pojedini članovi uprave zastupaju društvo zajedno s jednim ili više prokurista.“

„ U sudski registar se ne upisuju ograničenja uprave u zastupanju već samo ovlasti u zastupanju.“„ Ukoliko je jedna osoba sa istim ovlastima ponovo imenovana za člana uprave u novom mandatu, u glavnu knjigu se

ne upisuju nikakve promjene, a podaci o novom mandatu čuvaju se u zbirci isprava.“„ U sudski registar upisuju se članovi uprave i prokuristi, a ne punomoćnici po zaposlenju, trgovački punomoćnici i sl.“„ Ako član uprave koji je podnio ostavku o tome obavijesti registarski sud, sud će pohraniti njegovu ostavku u zbirci

isprava i pozvati društvo da bez odgađanja dostavi sudu prijavu promjene u sudskom registru uz upozorenje da ako to ne učini društvo čini prekršaj iz čl. 630.st.1.t.62. ZTD. Ako društvo ne podnese prijavu niti nakon poziva suda, sud će imeno-vati društvu privremenog upravitelja i člana društva prekršajno kazniti.“

5.7. Zastupnici ( podatak br. 7.)

U ovaj podatak upisuju se osobe ovlaštene na zastupanje subjekta upisa koji nisu obuhvaćeni u podatku pod brojem 6. odnosno zastupnici, ravnatelji, upravitelji s ovlastima u zastupanju i ograničenjima tih ovlasti, ime i prezime s datumom rođenja, prebivalište, broj osobne identifikacijske isprave, a za strance i država koja ju je izdala.

Sudska praksa

„ Upis zamjenika ravnatelja osnovnih škola nije moguć jer isti nije predviđen zakonom.“„ Ako se u ustanovi ne osniva upravno vijeće ili drugi kolegijalni organ, sva prava i obveze uređene za upravno vijeće

ili drugi kolegijalni organ, ima ravnatelj.“„ Kada je riječ o zastupnicima ustanova u sudski registar se samo upisuju ovlaštenja u zastupanju kao i kada je riječ

o upravi kod trgovačkih društava, a ne i ograničenja u zastupanju.“

5.8. Prokuristi ( podatak br. 8.)

Prokura je trgovačka punomoć čiji su sadržaj i opseg ovlasti određeni ZTD. Prokurist može biti svaka punoljetna i potpuno poslovno sposobna osoba, bez obzira na dužnost koju obnaša i poslove koje obavlja, izuzev ako što drugo nije predviđeno osnivačkim aktom.

U ovaj podatak upisuje se ime i prezime osobe s datumom rođenja, prebivalište, broj osobne identifikacijske isprave, a za strance i država koja ju je izdala, te ovlasti u zastupanju i ograničenja tih ovlasti.

Sudska praksa

„ Kod ustanova se prokuristi ne mogu upisati u sudski registar niti je moguće njihovo imenovanje kod bilo kojeg sub-jekta upisa koje nije trgovačko društvo.“

„ Ograničenja i ovlasti prokuriste proizlaze iz zakona pa se za prokuristu upisuju samo osobni podaci.“„ Prokurist ne može biti imenovan za člana uprave.“

5.9. Nadzorni odbor ( podatak br. 9.)

U ovaj podatak upisuju se predsjednik, zamjenik predsjednika i članovi nadzornog odbora, njihovo ime i prezime s datumom rođenja, prebivalište, broj osobne identifikacijske isprave, a za strance i država koja ju je izdala.

Sudska praksa

„ Članovi nadzornog odbora biraju se odlukom skupštine društva, a opozivaju se s dužnosti člana nadzornog odbora, neovisno da li se radi o isteku mandata, ostavci ili opozivu.“

„ Odluka o izboru nadzornog odbora nije ništava ako u objavi poziva za glavnu skupštinu nije određeno čiji je prijed-log odluke.“

„ Ako je dopuna dnevnog reda obavljena na samoj skupštini društva, tako što se u povodu obavijesti da je jedan član nadzornog odbora dao ostavku, odmah glasuje o njegovom opozivu, odluka glavne skupštine je pobojna, a ne i ništava.“

„ Kao i u društvu s ograničenom odgovornošću tako i u dioničkom društvu, članovi nadzornog odbora se uvijek opozivaju neovisno o tome je li riječ o prestanku mandata radi odlaska na drugu dužnost, ostavci ili opozivu kada za to postoje važni razlozi.“

71

5.10. Temeljni kapital / ukupni iznos članskih uloga / sredstva za početak rada (podatak br. 10.)

U ovaj se podatak upisuje temeljni kapital koji se odnosi na društva kapitala i to ukupan iznos temeljnog kapitala, iznos za koji su izdane dionice, ukupni iznos uplate za izdane dionice, odnosno preuzete uloge, podatak u čemu su uplaćene dionice odnosno ulozi; sredstva za početak rada ustanova; ukupni iznos članskih uloga kod zadruga.

Sudska praksa

„ U temelji kapital mogu se unositi i nekretnine opterećene razlučnim pravom.“„ Ako je nekretnina već unesena u imovinu društva ili je provedena u poslovnim knjigama društva, ne može se njome

povećati temeljni kapital unosom nekretnine.“„ Kod unosa nekretnine u temelji kapital društva, kao dokaz vlasništva na nekretnini može služiti samo izvod iz

zemljišnih knjiga ako je nekretnina upisana u zemljišnim knjigama“„ Kod povećanja temeljnog kapitala u društvu s ograničenom odgovornošću, nije potrebno polovinu povećanja ob-

vezno uplatiti u novcu.“„ Kod pojednostavljenog smanjenja i istodobnog povećanja temeljnog kapitala, temelji kapital se ne može povećati

stvarima ili pravima, već samo u novcu.“„ U sudski registar upisuje se ukupni iznos članskih uloga, pa tako i promjena ukupnih iznosa članskih uloga.“„ Povećanje temeljnog kapitala u pravima, pretvaranjem prava potraživanja u temeljni ulog može se provesti bez

obzira da li je tražbina u zastari jer na zastaru sud ne pazi po službenoj dužnosti.“„ Kod pripajanja društva kapitala nije moguće istovremeno provesti pojednostavljeno smanjenje temeljnog kapitala

koje se provodi radi izravnavanja niže vrijednosti da bi se pokrili gubici ili sredstva prenijela u kapitalnu dobit, te koje je dopušteno pod uvjetima iz čl. 349. st.2. ZTD.“

5. 11. Pravni odnosi ( podatak br. 11.)

Podatak pod rednim brojem 11., pravni odnosi, u sebi sadrži petnaest različitih podataka zavisno o kojem subjektu upisa se radi. Podaci se u prijavi označavaju brojem i slovom: 11. a) do o).

11.a) „pravno ustrojbeni oblik“ - datum odluke o preoblikovanju i novi pravno ustrojbeni oblik. Pravno ustrojbeni oblik znači da se jasno mora označiti o kojoj vrsti trgovačkog društva se radi, odnosno da li je subjekt upisa ustanova, zadruga, savez zadruga , društvo za uzajamno osiguranje i sl.

Sudska praksa

„ Na zadruge se primjenjuju pravila o ortakluku i postoje sličnosti s društvima osoba ( javno trgovačko društvo, komanditno društvo, gospodarsko interesno udruženje), ali se zadruga ne može preoblikovati u društvo s ograničenom odgovornošću.“

11. b) „ osnivački akt“ – u ovaj podatak upisuje se usvajanje osnivačkog akta ( društvenog ugovora, izjave o osnivanju ili drugog akta) na temelju kojeg se upisuje osnivanje, te datum akta, promjena akta oznakom članka koji se mijenja, kratak opis izmjene tog akta s navođenjem tijela ili osoba koji su je donijeli.

Sudska praksa

„ U sudski registar se upisuju samo promjene odredaba pravila zadruga, a ne i odredaba ugovora o osnivanju zadruge koji je relevantan samo za osnivanje zadruge.“

11.c) „ statut“ – statut je osnivački akt uglavnom dioničkog društva i ustanova i u sudski registar se upisuje podatak o datumu usvajanja, te datum i oznaka članka koji se mijenja, kratak opis izmjene tog akta s navođenjem tijela i osoba koji su ga donijeli.

Sudska praksa

„Osnovne škole svoje statute dostavljaju registarskom sudu na R3 upisnik bez prijave, osim kod upisa izmjena statuta kada se registarskom sudu dostavlja prijava za upis promjene statuta. Ta promjena se upisuje u ovaj podatak.“

11.d) „ trajanje“ – ako je subjekt upisa osnovan na određeno vrijeme ovdje se upisuje vrijeme trajanja subjekta upisa.1.e) promjena temeljnog kapitala, ukupnog iznosa članskih uloga i promjene uloga.

72

11.f) „poduzetnički ugovor“ – upisuje se zaključenje, promjene i prestanak poduzetničkog ugovora. Poduzetnički ugov-ori uređeni su odredbom čl. 479. i 480. ZTD i to su: ugovor o vođenju poslova društva, ugovor o prijenosu dobiti, ugovor o vođenju vlastitog poduzeća, ugovor o zajednici dobiti, ugovor o djelomičnom prijenosu dobiti, ugovor o prepuštanju poduzeća ili pogona.

11.g) „ priključenje“ – upisuje se priključenje i prestanak priključenja.11.h) „ statusne promjene“ – pripajanje, spajanje, podjela, te datum odluke o statusnoj promjeni.

Sudska praksa

„ Kod pripajanja društva nije moguće istodobno provesti pojednostavljeno smanjenje temeljnog kapitala da bi se pokrili gubici ili sredstva prenijela u kapitalnu dobit.“

„ Davanje osiguranja vjerovnicima po čl.550. ZTD vrši se objavom oglasa u Narodnim novinama.“„Od 1. siječnja 2006.g. imenovanje revizora od strane suda, provodi se na temelju zahtjeva predlagatelja upisanog u

upisnik suda oznakom R1.“„ Kod podjele ( razdvajanje s osnivanjem) dolazi do prestanka društva koje se dijeli i to brisanjem iz sudskog registra,

nakon pravomoćnosti upisa podjele i osnivanja novih društava.“11.i) „ odluke suda“ – ovdje se upisuju odluke donesene u stečajnom postupku koje se obvezno dostavljaju registru

radi upisa tih odluka, kao i drugih odluka po službenoj dužnosti. Dakle, upisuju se sve odluke stečajnog suda s tim da se u podatak pod br. 6. „ članovi uprave“ upisuje ime i prezime privremenog odnosno stečajnog upravitelja kao osobe ovlaštene na zastupanje društva dužnika.

11.j) „ razlozi za prestanak“ – upisuje se postupak likvidacije, odnosno datum i vrsta razloga za prestanak subjekta upisa ( Odluke o nastanku razloga za prestanak društva).

Sudska praksa

„ Likvidacija po službenoj dužnosti provodi se samo nad poduzećima koja se nisu uskladila s odredbama Zakona o trgovačkim društvima.“

„ Ne provodi se likvidacija po službenoj dužnosti nad zadrugama, ustanovama ili drugim subjektima upisa u sudski registar po posebnim propisima.“

„ U postupku likvidacije, registarski sud je samo ovlašten ispitati sadržaj i oblik prijave te priloge uz prijavu kao i u slučaju bilo koje promjene podataka u sudski registar. Sud nije ovlašten ispitivati osnovanost prijava tražbine vjerovnika, već prijave tražbina dostavlja likvidatoru društva.“

„ Likvidacija zadruge kao i ustanove provodi se uz odgovarajuću primjenu pravila o likvidaciji društva osoba, pri čemu se prijave podnose na propisanom obrascu a ne prijave na starim obrascima.“

11.k) nastavljanje11.l) prestanak subjekta upisa – nakon provedenog postupka po odluci o nastanku razloga za prestanak društva ili

zaključenjem stečaja, upisuje se prestanak društva.11.m) ništavost društva11.n) nastavak osnivanja dioničkog društva11.o) prijenos dionica manjinskih dioničara – upisuje se odluka glavne skupštine o prijenosu dionica manjinskog

dioničara na glavnog dioničara.

5.12. Podaci o podružnicama ( podatak br. 12.)

Podružnica nije pravna osoba već dio pravne osobe u kojoj na izdvojenom mjestu od sjedišta subjekta upisa, pravna osoba obavlja svoju djelatnost. Za podružnicu se upisuju slijedeći podaci:

12.a) tvrtka ili naziv, sjedište, poslovna adresa i MBS osnivača podružnice,12.b) tvrtka ili naziv, podbroj MBS podružnice,12.c) sjedište podružnice,12.d) djelatnost podružnice i predmet poslovanja osnivača,12.e) osobe koje u podružnici zastupaju osnivača, ime i prezime s datumom rođenja, prebivalište osoba u podružnici

ovlaštenih da u poslovanju podružnice zastupaju osnivača, broj i oznaka osobne identifikacijske isprave, a za strance i država koja ju je izdala, te ime i prezime osobe s datumom rođenja, prebivalištem, brojem osobne identifikacijske isprave prokuriste čija je prokura ograničena na podružnicu, a za strance i država koja ju je izdala i to nazivom osobe koje u podružnici zastupaju osnivača.

73

Sudska praksa

„ Zadruga ne može osnovati podružnicu.“„ Prema Zakonu o osnovnom školstvu, osnovna škola može imati jednu ili više područnih škola koje se ne upisuju u

sudski registar, osim ako statutom nije predviđeno da područna škola predstavlja njenu podružnicu.“

5. 13. Podaci o zadrugama ( podatak br. 13.)

Osim općih podataka kao i za sve subjekte upisa, za zadruge se upisuje i ukupni iznos članskog uloga, ime, prezime, prebivalište, datum rođenja, broj i oznaka osobne identifikacijske isprave i funkcija članova nadzornog odbora ako ga zadruga ima i odgovornost zadrugara.

Sudska praksa

„ Član zadruge može biti strani državljanin, a zadruga može biti član i osnivač trgovačkog društva jer je pravna osoba.“

„ Prilikom upisa osnivanja zadruga ili promjena podataka za zadruge nije propisano da ( osim prijave ) akti moraju biti ovjereni ili solemnizirani od strane javnog bilježnika.“

„ Zakonom o zadrugama nisu predviđene sankcije za zadruge koje se nisu uskladile sa zakonom.“

5. 14. Podaci o trgovcu pojedincu ( podatak br. 14. )

Trgovac pojedinac je fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o obrtu. Dakle, trgovac pojedinac je obrtnik koji se kao trgovac pojedinac mora upisati u sudski registar ako mu godišnji prihod prelazi svotu od 15 milijuna kuna, a može se upisati u sudski registar, ako mu godišnji prihod prelazi svotu od 2 milijuna kuna.

U ovaj podatak se upisuje: tvrtka, sjedište, poslovna adresa i predmet poslovanja.

5. 15. Ostali podaci o subjektu upisa ( podatak br. 15 )

U ovaj podatak upisuju se svi ostali podaci koji nisu sadržani u taksativno navedenim općim i posebnim podacima koji se moraju upisati za određeni subjekt upisa prema Zakonu o sudskom registru, a bitan su podatak o subjektu upisa po posebnom zakonu.

5.16. Zabilježbe ( podatak br. 16 )

Zabilježba je vrsta upisa kojim se još ne mijenja glavni upis. Nove izmjene Zakona o sudskom registru iz 2005.g. uvele su upis zabilježbe spora u sudski registar. U čl. 38.a Zakona u sudskom registru određeno je da će registarski sud upisati zabilježbu spora, koju je rješenjem dopustio sud pred kojim se spor vodi, a nakon što predlagatelj predujmi troškove objave upisa. Registarski sud će brisati zabilježbu spora u roku od tri dana ako nakon upisa zabilježbe spora tužitelj odustane od tužbe ili njegov zahtjev bude odbijen pravomoćnom odlukom ili postupak obustavljen. Zabilježbu spora, upisat će sud i na prijedlog društva, ako uprava društva dostavi javno ovjereni prijepis ili presliku tužbe za utvrđivanje ništavosti društva.

Sudska praksa

„ Zabilježba spora se u sudskom registru upisuje samo u dijelu za koji je odlukom zatražen upis, odnosno u dijelu koji se odnosi na subjekt upisa, ako to nije izričito odlukom određeno.“

6. POSTUPAK UPISA

6.1. Nadležnost i sastav suda

Postupak za upis u sudski registar vode trgovački sudovi. Stvarna nadležnost trgovačkih sudova za postupanje u registarskim predmetima određena je čl. 20. Zakona o sudovima,

čl. 60. Zakona o trgovačkim društvima i čl. 3. Zakona o sudskom registru. Trinaest trgovačkih sudova postupaju u prvom stupnju u registarskim predmetima, a postupak po pravnim lijekovima, ako sam prvostupanjski sud ne donese drukčiju odluku, vodi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Mjesnu nadležnost trgovačkog suda uređuje čl. 12. Zakona o sudskom registru koji određuje da je mjesno nadležan registarski ( trgovački sud ) na čijem je području sjedište subjekta upisa. Članovi subjekta upisa pri osnivanju subjekta

74

odlučuju o njegovom sjedištu, pa time slobodno odlučuju i o nadležnosti suda za vođenje postupka upisa osnivanja i kasnijih promjena kod subjekta upisa. Kako je sjedište subjekta upisa podatak iz kojeg proizlazi nadležnost suda, o upisu promjene sjedišta subjekta upisa kojim se upis prenosi na područje drugog suda ili o upisu statusnih promjena, odlučuje registarski sud na čijem je području novo sjedište subjekta upisa. Dakle, prijava promjene sjedišta subjekta upisa dostavlja se sudu na čijem se području nalazi novo sjedište subjekta upisa. Ovaj drugi sud, obavještava sud gdje je subjekt upisa već upisan radi dostave zbirke isprava subjekta upisa koju će nakon izvršene promjene sjedišta subjekta upisa, čuvati novi registarski sud. Taj novi registarski sud time postaje nadležan za kasnije vođenje postupka radi upisa novih podataka ili izmjena već upisanih podataka o subjektu upisa.

U registarskim stvarima u prvom stupnju odlučuje sudac pojedinac a u drugom stupnju vijeće sastavljeno od trojice sudaca. Postupak upisa je hitan i registarski sud je dužan obaviti upis u registar bez odgađanja ako utvrdi da je prijava ili zahtjev

za upis osnovan. Ubrzanju upisa u sudski registar, doprinijele su i nove izmjene Zakona o sudskom registru iz 2005.g. koje nalažu prvostupanjskom sudu obvezu donošenja rješenja o upisu u sudski registar u roku od 15 dana od dana kada je podnesena uredna i po sadržaju osnovana prijava za upis s prilozima. U slučaju nepotpune prijave sud zaključkom nalaže predlagatelju, prijavu ispraviti u roku od 8 dana, a ako se uz prijavu mora dostaviti i isprava kojom se dokazuje osnovanost upisa podataka, rok za dostavu isprava je 30 odnosno 60 dana. Drugostupanjski sud mora rješenje o žalbi donijeti u roku od 30 dana od dana kada zaprimi spis registarskog suda sa žalbom.

6.2. Sudionici u postupku upisa

Sudionik u postupku upisa je : a) osoba koja je pokrenula postupak, b) osoba o čijim se pravima ili pravnim interesima odlučuje u postupku i c) zakonom ovlašteno tijelo. Točnim određivanjem tko može biti sudionik u postupku upisa izbjega-va se mogućnost da se odlučuje o pravima i pravnim interesima osoba koje ne mogu sudjelovati u postupku i omogućava im se da poduzimaju pravne radnje kako bi zaštitile svoja prava i interese.

Osoba koja je pokrenula postupak je predlagatelj, koji je jedini sudionik koji u postupku upisa sudjeluje od samog početka do kraja upisa.

Subjekt upisa je osoba čiji se upis u registar zahtjeva prema zakonu da bi pravna ili fizička osoba stekla pravnu osob-nost.

Osobe o čijim se pravima i pravnim interesima odlučuje u postupku su članovi subjekta upisa i članovi tijela subjekta upisa odnosno zastupnici subjekta upisa.

Prema čl. 7. Zakona o sudskom registru, sudovi, državna odvjetništva, javni bilježnici, tijela državne uprave i pravne osobe s javnim ovlastima, ako u obavljanu službene dužnosti saznaju za netočne ili nepotpune prijave za upis ili za propuštanje podnošenja prijave registru, dužni su o tome izvijestiti registarski sud. Zakonom ovlaštena tijela s kojima registarski sudovi surađuju su i komore i druge strukovne udruge.

6.3. Pokretanje postupka upisa

Postupak upisa u sudski registar ima tri dijela: a) prijava i ispitivanje prijave, b) odluke suda i c) postupci brisanja iz sudskog registra.

Postupak za upis u sudski registar pokreće se podnošenjem prijave za upis sudu ili pokretanjem postupka od strane suda po službenoj dužnosti kada je to zakonom propisano. Dakle pretpostavke za upis su: a) javno ovjerena prijava ovlaštene osobe predlagatelja ( subjekta upisa) osim ako zakonom nije drukčije određeno, b) isprave koje dokazuju istinitost i točnost podataka koji se upisuju u glavnu knjigu u izvorniku ili ovjerenoj preslici odnosno prijepisu i c) postojanje zahtjeva s po-dacima za koje je propisano da se upisuju u sudski registar.

Prijava za upis podnosi se u potrebnom broju primjeraka dovoljnim za sud i sudionike u postupku, a najmanje u dva primjerka na propisanom obrascu (PO). Jedan primjerak prijave ostaje sudu, a jedan primjerak se vraća predlagatelju ovjeren štambiljem suda s datumom primitka prijave uz upis poslovnog broja pod kojim se prijava upisuje u upisnik Tt.

Pravilnik o načinu upisa u sudski registar omogućava da se prijave s prilozima dostavljaju sudu od strane javnih bilježnika i drugih ovlaštenih osoba, elektronskim putem, s time da javni bilježnici i druge ovlaštene osobe moraju za to osigurati tehničke preduvjete.

Registarski sud je dužan, predmete rješavati redoslijedom kojim su primljeni u sud osim u slučajevima propisanim za-konom. To je posebno važno u slučaju kada se radi o zahtjevima koji se međusobno isključuju, pa se mora poštivati pred-nost prvo podnesenog zahtjeva. Prema odredbi čl.15.st.2. Zakona o sudskom registru, u postupku upisa u kojem sudjeluje više sudionika sa suprotnim zahtjevima, registarski sud može elektronski potpisati rješenje nakon pravomoćnosti rješenja o upisu. Elektronski potpis znači da se podaci više ne mogu mijenjati bez postupka brisanja propisanih odredbama zakona. Na ovakav način se štiti načelo povjerenja u sudski registar kao javnu knjigu.

Prijavu za subjekt upisa podnosi ovlaštena osoba :- za trgovca pojedinca, on osobno, prokurist ili punomoćnik,- za javno trgovačko društvo svi njegovi članovi,

75

- za komanditno društvo, svi komplementari,- za dioničko društvo svi članovi uprave i predsjednik nadzornog odbora,- za društvo s ograničenom odgovornošću, svi članovi uprave i predsjednik nadzornog odbora ako ga društvo ima,- za gospodarsko interesno udruženje, svi članovi udruženja,- za zadrugu i zadružni savez upravitelji i članovi nadzornog odbora ako ga zadruga ima,- za ustanovu, ravnatelj,- za stečajnog dužnika, stečajni upravitelj.Posebni zakoni predviđaju i iznimke kao npr. kod upisa osnivanja dioničkog društva, prijavu potpisuju svi članovi

uprave i nadzornog odbora, prijavu za upis istupanja ili isključenja člana iz javnog trgovačkog društva, potpisuju svi ostali članovi društva i sl.

Sudska praksa

„Specijalna punomoć mora sadržavati čitljivu oznaku podataka o osobi koja ju dodjeljuje kao i oznaku funkcije koju obnaša i mora biti vlastoručno potpisana.

Ako se specijalna punomoć odnosi na donošenje osnivačkog akta u punomoći moraju biti navedeni svi podaci o sadržaju osnivačkog akta.

Ako se prijava podnosi po specijalnoj punomoći u punomoći mora biti navedeno da je punomoć dana upravo za tu radnju.Izjava po čl. 239 .ZTD i izjava o prihvaćanju postavljanja za direktora ne može biti dana putem specijalne

punomoći.“ „ Sukladno čl. 20. Zakona o sudskom registru na postupak upisa u sudski registar supsidijarno se primjenjuju odredbe

ZPP, pa punomoćnik može biti jedino osoba predviđena čl. 89.a ZPP. Osobe koje ne mogu biti punomoćnici ne mogu umjesto sudionika podizati rješenja i zaključke u sudskom registru. Službenici FINE prema posebnom propisu, ovlašteni su podnositi samo prijavu za upis u sudski registar.

Prijavu za upis u sudski registar mora ovjeriti javni bilježnik, osim ako zakonom nije drukčije uređeno. Javni bilježnik ne ovjerava prijavu koja sadrži zahtjev za upis: a) promjene poslovne adrese, b) osobnih podataka za predsjednika i članove nadzornog odbora, c) naknadno uplaćenim temeljnim ulozima i uplatama. Prijavu potpisuju samo ovlaštene osobe subjekta upisa.

Prijava mora imati propisani sadržaj i zahtjev za upis podataka koje smo naveli u poglavlju pod br. 5. ovog članka.Isprave koje se prilažu uz prijavu moraju biti donesene u propisanom postupku, priložene u izvorniku, ovjerenom

prijepisu ili ovjerenoj preslici i ne smiju biti starije od godinu dana. Za određene isprave zakon je propisao i kraći rok valjanosti, tako da slijedeće isprave ne smiju biti starije od:

- 8 dana izvadak iz zemljišnih knjiga,- 30 dana izvadak iz stranog registra.Prije nego što donese rješenje o upisu, registarski sud ispituje je li udovoljeno svim naprijed navedenim pretpostavkama

za osnovanost prijave i zahtjeva za upis. Ako je prijava nepotpuna ili ne sadrži sve ono što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti, registarski sud zaključkom poziva predlagatelja ispraviti prijavu odnosno dopuniti prijavu ili dostaviti ispravu koja nedostaje radi utvrđivanja točnosti upisa podatka u sudski registar. Predlagatelju se dodjeljuje zakonom određeni rok od 8, 30 ili 60 dana za postupanje po zaključku. Ako prijava ne bude vraćena smatrat će se da je povučena, a ako bude vraćena bez ispravka odnosno dopune odbacit će se odnosno odbiti sukladno zakonu.

6.4. Odluke registarskog suda

U postupku upisa u sudski registar, registarski sud donosi zaključke i rješenja.Zaključkom se upravlja postupkom na način da se u izreci zaključka nalaže sudioniku u određenom roku otkloniti

nedostatke u prijavi ili dokazu ili pribaviti odgovarajući dokaz, te određuju drugi nalozi glede upravljanja postupkom. Na zaključak nije dopušteno ulaganje pravnog lijeka.

Rješenje o upisu mora imati uvod, izreku i uputu o pravnom lijeku. Uvod rješenja sadrži naziv suda, ime i prezime suca, tvrtku ili naziv i sjedište odnosno ime i prezime i prebivalište predlagatelja i ovlaštenog zastupnika, predmet prijave i datum donošenja rješenja. Ako prijavu podnosi više osoba navodi se ime i prezime onoga koji je prvi naveden u prijavi s naznakom i dr. Uvod rješenja koji se donosi po službenoj dužnosti sadrži naziv suda, ime i prezime suca, propis po kojemu sud postupa po službenoj dužnosti, subjekt upisa, predmet prijave, datum donošenja rješenja i oznaku „ po službenoj dužnosti.“

Izreka rješenja o upisu sadrži podatke o tvrtki ili nazivu i sjedištu subjekta upisa, MBS i odluku o upisu. Izreka rješenja o promjeni podataka upisanih u registru sadrži upis koji se mijenja i sadržaj upisa koji taj upis zamjenjuje. Uz upis koji se mijenja stavlja se „ lojtrica „.

Rješenje o povlačenju, odbacivanju i odbijanju, rješenje koje se donosi po službenoj dužnosti, te rješenje kojim se odlučuje o međusobno suprotnim zahtjevima sudionika, mora imati obrazloženje.

76

Sudski savjetnik ili drugi ovlašteni sudski službenik pregledava prijavu i priložene dokaze, te izrađuje nacrt rješenja o upisu u registar s prilogom.

U registarskom postupku donose se slijedeća rješenja:- o obustavi,- o povlačenju,- o odbacivanju,- o odbijanju,- o upisu,- o ispravku.Rješenje o obustavi postupka sud će donijeti. a) kada predlagatelj do donošenja prvostupanjskog rješenja povuče pri-

javu za upis ( čl. 44. ZSR), b) kada registarski sud utvrdi da nema osnova za upis razloga za prestanak društva odnosno subjekta upisa ( čl. 64.ZSR) i c) kada nakon pokretanja postupka brisanja podataka u sudskom registru, subjekt upisa postupi po zaključku suda i dostavi tražene podatke ( čl. 63. ZSR).

Rješenje o povlačenju prijave registarski sud će donijeti kada predlagatelj u roku koji mu odredi sud, ne vrati prijavu koja mu je dostavljena radi dopune ili ispravka ( čl. 45.ZSR).

Rješenje o odbacivanju prijave sud će donijeti: a) ako predlagatelj ne uplati sudsku pristojbu i ne predujmi troškove objavljivanja upisa ( čl. 80.ZRS), b) kada prijava bude vraćena bez ispravka ili dopune ( čl. 45.ZRS), c) ako prijava nije podnesena od ovlaštene osobe ( čl. 43.st.3.t.1. ZRS), d) ako prijavu nije ovjerio javni bilježnik osim ako zakonom nije drukčije određeno ( čl. 43.st.3.t.2. ZRS), e) ako prijava s prilozima nije dostavljena u dovoljnom broju primjeraka (čl. 43.st.3.t.3. ZRS), f) ako su isprave koje se priliježu uz prijavu starije od godine dana ( čl. 43.st.3.t.6. ZRS) i g) ako je žalba nepravovremena, nepotpuna ili nedopuštena ( čl. 60. ZSR).

Rješenje o odbijanju prijave sud će donijeti kada su ispunjene procesne pretpostavke iz čl. 43. Zakona o sudskom reg-istru, ali upis nije osnovan jer isprave koje se prilažu ne odgovaraju zahtjevu za upis podataka koji se traži, isprave nisu donesene u propisanom postupku ili zahtjev s podacima koji se traži upisati nije predmet upisa u sudski registar i sl.

Rješenje o upisu sud će donijeti na temelju prijave koja je potpuna i osnovana u roku od 15 dana. Nakon što pregleda prijavu, dokaze uz prijavu i nacrt rješenja, te utvrdi osnovanost upisa, sudac potpisuje rješenje o upisu vlastoručno i elektronički. Rješenje se dostavlja: predlagatelju , drugim sudionicima na koje se odnosi s uputom o pravu na žalbu, a može se dostaviti i drugim osobama koje za to imaju pravni interes na njihov zahtjev ili na zahtjev predlagatelja.

Rješenje o ispravku rješenja o upisu donosi se: kada između podataka upisanih u registru i samog rješenja postoji nesuglasnost i kada se radi o očiglednim pogreškama u rješenju o upisu.

Podaci u sudskom registru objavljuju se u „ Narodnim novinama“ dostavom podataka od strane registarskog suda. Registarski sud dostavlja dokaz o uplaćenom predujmu za troškove objave i sadržaj upisanih podataka za svaki subjekt upisa, navodeći tvrtku ili naziv subjekta upisa, njegovo sjedište, MBS i datum upisa.

6.5. Pravni lijekovi i postupak po pravnim lijekovima

Redovni pravni lijek protiv rješenja u registarskim predmetima je žalba. Protiv zaključka, kojim sud upravlja postupkom nije dopušten pravni lijek ( čl. 16. Zakona o sudskom registru).

U postupku upisa u sudski registar nije dopušteno vraćanje u prijašnje stanje niti mirovanje postupka.Od izvanrednih pravnih lijekova nije dopušteno podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka niti ulagati reviziju. Jedino

je protiv pravomoćnog rješenja o upisu u registar, dopušteno državnom odvjetniku podići zahtjev za zaštitu zakonitosti.Žalbu protiv rješenja može izjaviti sudionik u postupku ili druga osoba koja za to ima pravni interes, a predlagatelj sa-

mo kada je zahtjev odbijen ili prijava odbačena. To je i razumljivo jer inače predlagatelj nema pravnog interesa za ulaganje žalbe. Žalba se može podnijeti u roku od osam dana ako Zakonom o sudskog registru nije određen drugi rok. Osoba koja ima pravni interes, a nije joj dostavljen prijepis rješenja, može podnijeti žalbu u roku od petnaest dana od dana saznanja za upis, a najkasnije u roku od šezdeset dana od dana objave upisa u „Narodnim novinama“.

Postupajući po žalbi registarski sud može: a) odbaciti nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu, b) sam rješavati po žalbi ili c) žalbu proslijediti na drugostupanjski sud.

Registarski sud može u povodu žalbe zahtjev za upis riješiti drugačije: ako utvrdi da je žalba predlagatelja osnovana, a nije potrebno provoditi dopunski postupak; i ako se time ne vrijeđaju prava drugih osoba utemeljena na pobojnom rješenju. Novim rješenjem zamijenit će se rješenje koje se žalbom pobija. Odluku o žalbi registarski sud je dužan donijeti u roku od 30 dana od dana kada je žalba podnesena.

Ukoliko sam ne rješava po žalbi, registarski sud je dužan drugostupanjskom sudu dostaviti spis sa žalbom najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja žalbe.

Drugostupanjski sud je dužan odlučiti odnosno donijeti rješenje o žalbi u roku od 30 dana od dana kada zaprimi spis registarskog suda sa žalbom.

77

Pri donošenju odluke o žalbi drugostupanjski sud može:- odbaciti žalbu kao nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu, ako to nije učinio registarski sud,- odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje registarskog suda,- ukinuti rješenje registarskog suda i predmet vratiti na ponovni postupak,- ukinuti rješenje registarskog suda i odbaciti prijavu,- preinačiti rješenje registarskog suda.Preinači li drugostupanjski sud rješenje registarskog suda i prihvati zahtjev za upis u sudski registar, u svom rješenju

određuje sadržaj upisa u registar na temelju kojeg će registarski sud obaviti upis u registar.Preinači li drugostupanjski sud rješenje registarskog suda i odbije zahtjev za upis u registar, registarski sud će po

službenoj dužnosti ili na zahtjev osobe koja ima pravni interes donijeti rješenje o brisanju i brisati obavljeni upis ili predložiti likvidaciju subjekta upisa i taj zahtjev zabilježiti u registru.

Ukine li drugostupanjski sud registarsko rješenje o upisu, brisat će se provedeni upis, a registarski sud je dužan donijeti novo rješenje u roku od 15 dana od dana kada zaprimi odluku drugostupanjskog suda, osim ako ne postoje oprav-dani razlozi za duži rok.

6.6. Postupci brisanja i promjene podataka u sudskom registru

Zakon o sudskom registru uređuje slučajeve brisanja ili promjena podataka u sudskom registru. Čl. 63. Zakona uređeno je da će registarski sud tako postupiti: a) po službenoj dužnosti, b) na zahtjev osobe koja ima pravni interes ili c) na zahtjev ovlaštenog tijela ili osobe. Razlog brisanja ili promjene podataka nastupa ako se uslijed izmjene zakona ili odlučnih činjenica ispune pretpostavke za upis brisanja ili promjene podataka u sudskom registru. Ovdje nije riječ o brisanju sub-jekta upisa u cjelini, nego o brisanju nekih podataka koji su upisani u sudskom registru. Zakonom nije predviđen rok za podnošenje zahtjeva za brisanje upisanih podataka, ali Zakon o trgovačkim društvima u čl. 356. omogućava konvalidaciju odluka glavne skupštine pa se tako ne može tražiti brisanje odluka glavne skupštine koje su upisane u sudski registar pro-tekom roka od tri godine od upisa odluka u sudski registar. Nakon pokretanja postupka brisanja podataka iz sudskog regis-tra, registarski sud zaključkom poziva subjekt upisa, da u roku koji ne može biti dulji od 30 dana, podnese prijavu sudu radi izmjene upisanih podataka. Sud će brisati podatke iz sudskog registra: ako ne prihvati razloge subjekta upisa koje je naveo u svom očitovanju na zaključak: ili ako subjekt upisa u roku koji mu je sud odredio ne postupi po zaključku. Upis brisanja podataka u sudskom registru vrši se nakon pravomoćnosti rješenja o promjeni ili brisanju podataka u sudskom registru.

Ukoliko zahtjev osobe koja ima pravni interes ili ovlaštenog tijela ili osobe , sud ocijeni neosnovanim, donijet će rješenje o odbijanju zahtjeva za brisanje podataka iz sudskog registra.

Po službenoj dužnosti registarski sud upisuje: a) odluku o nastanku razloga za prestanak društva odnosno otvaranje postupka likvidacije subjekta upisa ukoliko subjekt upisa sam ne podnese sudu prijavu za upis razloga za prestanak koji je po zakonu dužan podnijeti, b) rješenje stečajnog suda o otvaranju stečajnog postupka nad subjektom upisa, c) podjelu subjekta upisa kao razlog prestanka subjekta upisa, d) zabilježbu ništavosti upisa osnivanja subjekta upisa, ako je pravomoćnom presudom utvrđena ništavost upisa osnivanja subjekta upisa, e) ništavost društva po pravomoćnoj presudi kojom je utvrđeno da je društvo ništavo.

Registarski sud će brisati subjekt upisa nakon provedenog postupka likvidacije subjekta upisa, nakon dostave pravomoćnog rješenja o zaključenju stečajnog postupka, nakon proteka vremena trajanja subjekta upisa, nakon provede-nog postupka po obavijesti FINE da subjekt upisa nije kao porezni obveznik predao financijska izvješća tri godine uzas-topno koja je po posebnom zakonu morao predati, nakon upisa podjele razdvajanjem u sudski registar i sl.

Brisanje subjekta upisa treba razlikovati od brisanja upisa. Brisanjem subjekta upisa, subjekt upisa prestaje postojati, a brisanjem upisa briše se samo neki od podataka o subjektu upisa. Brisanje upisa pojedinog podatka o subjektu upisa vrši se po službenoj dužnosti ili na zahtjev ovlaštene osobe, s time da je registarski sud vezan rokom od dvije godine od dana provedenog upisa koji se briše. Ako se brisanje provodi povodom obavljene kontrole pretvorbe, rok je pet godina.

Prije brisanja subjekta upisa registarski sud mora provesti propisani postupak. Dužan je obavijestiti subjekt upisa o pokretanju postupka za brisanje i ostaviti mu rok za izjašnjenje i dostavu propisanih isprava. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica, registarski sud može odrediti ročište a može ispitati osobe koje smatra potrebnim ispitati i bez održavanja ročišta i o tome sastaviti poseban zapisnik.

Zakon o sudskom registru pruža mogućnost podizanja tužbe radi utvrđivanja ništavosti upisa:- ako je upis obavljen na temelju lažne isprave,- ako su u ispravi na temelju koje je obavljen upis navedeni neistiniti podaci ili isprava ne sadrži podatke potrebne za upis,- ako je isprava potvrđena ili izdana u nezakonito provedenom postupku,- ako je nezakonito provedena radnja o kojoj se podaci upisuju u sudski registar,- ako postoje drugi razlozi propisani zakonom.Tužbu može podići svaka osoba koja ima pravni interes za utvrđivanje ništavosti upisa i to u roku od 30 dana od dana saznanja za

78

razloge ništavosti (subjektivan rok) ali se tužba ne može podići nakon proteka roka od tri godine od dana upisa ( objektivan rok). Ako se tužba podiže povodom obavljene kontrole pretvorbe, rok za podizanje tužbe je pet godina. Rokovi su prekluzivni.

6.7. Pravni učinci upisa

O pravnim učincima upisa u sudski registar govorili smo u poglavlju dva u kojem smo obradili načela upisa u sudski registar. Učinak upisa u sudski registar uređen je čl. 11. Zakona o sudskom registru koji određuje da upis u sudski registar ima učinak prema subjektu upisa i prema trećima slijedećeg dana od dana upisa u registar. Ovo je opći pravni učinak.

Zakon o trgovačkim društvima u čl. 4. uređuje da trgovačko društvo svojstvo pravne osobe stječe upisom u sudski registar, što znači da kao pravna osoba može u pravnom prometu stjecati prava i preuzimati obveze, može biti vlasnik pokretnih i nepokretnih stvari, te može biti tužena ili tužiti pred državnim ili izbranim sudovima i sudjelovati u drugim postupcima. I drugi posebni zakoni koji obvezuju subjekte upisati se u sudski registar , uređuju na isti način stjecanje pravne osobnosti subjekta upisa.

Dakle, upis podataka u sudski registar je konstitutivan. Tek od upisa u sudski registar valjan je podatak o: tvrtki sub-jekta, sjedištu, djelatnosti, članovima subjekta upisa, temeljnom kapitalu. Jedino je prema Zakonu o trgovačkim društvima deklaratoran upis u sudski registar članova uprave društva i članova nadzornog odbora ( osim povreda iz čl. 358. ZTD za nadzorni odbor). Naime, prema čl. 244. st.2. ZTD, opoziv člana uprave je valjan dok se njegova nevaljanost ne ut-vrdi sudskim putem u parničnom postupku. Odluku o članovima uprave i nadzornog odbora donose članovi društva ili nadzorni odbor i odluke tih tijela su konstitutivne, a upis u sudski registar je samo deklaratoran. Sud će upisati svaku odluku o imenovanju ili opozivu članova uprave pazeći samo da je odluka donesena od strane ovlaštenog tijela subjekta upisa. U slučaju upisa članova nadzornog odbora, registarski sud nije ovlašten kao niti kod upisa članova uprave ispiti-vati konstitutivnost odluke članova društva osim ako je u tijeku upisa utvrđeno da je nadzorni odbor sastavljen protivno odredbama statuta ili zakona, ako je u nadzorni odbor imenovana osoba koja nije valjano predložena, ako je u nadzorni odbor izabrano više članova nego što je zakonom ili osnivačkim aktom određeno, ako osoba ne ispunjava uvjete za člana nadzornog odbora.

6.8. Sudski troškovi upisa u sudski registar

Prilikom podnošenja prijave za upis u sudski registar, predlagatelj je dužan: a) uplatiti sudsku pristojbu za prijavu i donošenje prvostupanjskog rješenja o upisu i b) predujmiti troškove objavljivanja upisa u registar.

Ukoliko prilikom podnošenja prijave za upis, predlagatelj ne uplati troškove potrebne za upis u registar, registarski sud će ga pozvati da u roku od petnaest dana predujmi troškove potrebne za upis. Prijava za upis će se odbaciti ako predlagatelj niti u roku od petnaest dana od dana kada je primio zaključak suda o obvezi uplate predujma troškova za upis, ne uplati traženi iznos.

Zakon o sudskim pristojbama ( NN 26/03- pročišćeni tekst) određuje da se u postupku pred sudovima plaćaju sudske pristojbe u visini utvrđenoj tarifom sudskih pristojbi.

Sudske pristojbe:- za prijavu za upis ( tar.br. 25) plaća se 100,00 kn- za upis osnivanja ( tar.br. 26 ) plaća se 300,00 kn- za upis promjene podataka ( tar.br. 26) plaća se 150,00 kn- za prijavu upisa podružnice ( tar.br.27) plaća se 100,00 kn- za upis podružnice ( tar.br. 27) plaća se 250,00 kn- za upis promjene podataka o podružnici ( tar.br. 27 ) plaća se 100,00 kn- za izdavanje izvatka, kopija ili prijepisa ( tar.br. 28) plaća se 5,00 kn- za izdavanje potvrda ili pisanih obavijesti o podacima iz sudskog registra ( tar.br.28) plaća se 10,00 kn- za žalbu protiv prvostupanjske odluke ( tar,br,5) plaća se 200,00 kn - za razmatranje spisa ( tar.br. 33) plaća se 100,00 kn- za ovjeru prijepisa ili preslike sudske odluke ( tar.br. 34) plaća se 20,00 kn

Troškovi objavljivanja upisa u „ Narodnim novinama“ temelje se na cjeniku Narodnih novina i iznose:- za objavu osnivanja 810,00 kn- za objavu svake promjene podataka upisa 90,00 kn- za objavu promjene djelatnosti 270,00 kn- za objavu zabilježbe spora 540,00 kn

79

6.9. Postupak opominjanja i kažnjavanja

U slučajevima propisanim zakonom, registarski sud rješenjem opominje osobe koje su bile dužne ispuniti neku za-konsku obvezu i poziva ih da tu obvezu ispune u roku od 15 dana , a istodobno im izriče novčanu kaznu u slučaju da tu obvezu ne ispune u zadanom roku. Registarski sud će u rješenju navesti i koji dokaz o poduzetoj radnji opomenuta osoba treba podnijeti sudu. Ako istu radnju treba poduzeti više osoba smatrat će se da je udovoljeno zahtjevu suda, ako jedna od pozvanih osoba dokaže da je poduzeta radnja koju su bile dužne poduzeti. Ne ispuni li opomenuta osoba obvezu u danom roku, registarski sud po službenoj dužnosti izvršava rješenje o izrečenoj novčanoj kazni.

Opomenuta se osoba može žaliti u roku od 15 dana. U žalbi mora podnijeti dokaze da je udovoljila zakonskoj obvezi, zbog čijeg je neispunjenja opomenuta. Protiv pravomoćnog rješenja o izricanju kazne ne mogu se ulagati izvanredni pravni lijekovi.

7. ODNOS PREMA DRUGIM REGISTRIMA I EVIDENCIJAMA

Svi trgovački sudovi koji vode upis subjekata upisa na svom području nadležnosti izravno trebaju biti i jesu povezani, a sve lokalne baze podataka centraliziraju se u zajedničkoj bazi podataka koja se čuva u Ministarstvu pravosuđa radi objave podataka na Internetu.

Budući da je upis u sudski registar za subjekte upisa konstitutivan, podaci iz sudskog registra, nakon osnivanja pravne osobe, važni su za druge upisnike i evidencije s kojima bi sudski registar trebao biti i elektronski povezan.

Prikaz povezanosti sudskog registra s drugim registrima i evidencijama

Uzajamna povezanost sudskog registra sa zemljišnim knjigama je neophodna zbog upisa prava vlasništva pravne osobe na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige a koja nekretnina je u temeljnom kapitalu pravne osobe, te zbog promjena kod pravne osobe nastalih kao posljedica otvaranja stečajnog postupka nad pravnom osobom.

Upisom u sudski registra subjekt upisa stječe pravnu osobnost, te je upis u sudski registar prvi korak koji članovi pravne osobe trebaju načiniti radi osnivanja subjekta odnosno pravne osobe. Stoga matični broj subjekta (MBS) ima istu važnost kao JMBG kod građana. Naime, subjekt upisa je nastao i dobio je svoj broj koji ga prati od osnivanja do prestanka subjekta upisa ( smrti).

Na taj osnovni i prvi broj nadovezuje se matični ili statistički broj koji daje Državni zavod za statistiku nakon što se na trgovačkom sudu ishodi rješenje o upisu u sudski registar. Carina i banka odnosno FINA su slijedeće institucije koje se trebaju osloniti na MBS odnosno MB statistike . Dakle ovi registri odnosno evidencije se trebaju povezati sa sudskim registrom da bi uredno pratile sve promjene kod subjekta upisa od njegovog osnivanja do prestanka. Nažalost danas se

Registar društava

Porezna uprava

Zavod za statistiku

CarinaFINA

Banka

Hrvatska gospodarska

komora

Obrtni registar

Narodne novine

Zemljišne knjige

SUDSKI REGISTAR

80

većinom smatra da je osnovni broj subjekta upisa MB statistike što je pogrešno. Zavod za statistiku nije povezan sa sud-skim registrom i za osnivanje subjekta upisa saznaje samo kada subjekt upisa pri Zavodu osobno pristupi radi dobivanja statističkog broja na kojem se temelji i oporezivanje subjekta upisa. Zavod za statistiku samo ima saznanje, od samog sub-jekta upisa, da je subjekt osnovan i upisan u sudski registar, ali nema saznanja o promjenama kod subjekta upisa nastalih nakon osnivanja, a posebice da je subjekt upisa brisan iz sudskog registra zbog npr. likvidacije odnosno stečaja. Nakon brisanja subjekta upisa iz sudskog registra, Zavod ne briše njegov statistički broj te subjekt upisa i dalje ostaje porezni obveznik iako je prestao postojati.

Sa sudskim registrom bi trebao biti povezan i obrtni registar, jer obrtnik koji ostvaruje godišnji prihod više od 15 mili-juna, mora se upisati u sudski registar kao trgovac pojedinac. Za vrijeme dok je upisan kao trgovac pojedinac privremeno mu se donosi rješenje od strane županijskog ureda odnosno grada Zagreba, o obustavi obavljanja obrta.

Sudski registar bi trebao biti povezan i s registrom nematerijaliziranih vrijednosnih papira koji se vodi pri Središnjoj depozitarnoj agenciji, radi toga što SDA vodi vlasničku strukturu dioničara dioničkog društva koje je upisano u sudski regi-star, vrši promjene podataka u sudskom registru prema odlukama dioničara, a nema podatak da li su osobe koje donose od-luke u dioničkom društvu, doista dioničari društva. Povezanošću navedenih registara izbjeglo bi se nepotrebno pokretanje postupaka brisanja podataka iz sudskog registra i pokretanje parnica, uzrokovanih predočavanjem netočnih podataka.

Hrvatska gospodarska komora vodi očevidnik nekretnina i pokretnina subjekata upisa na kojima se vodi ovrha i pove-zanost HGK sa sudskim registrom omogućila bi lakšu kontrolu točnosti podataka da je određena nekretnina odnosno pokretnina ( dionica, poslovni udjel) vlasništvo subjekta upisa.

Ne manje je važna povezanost sudskog registra s Narodnim novinama radi objave podataka o subjektu upisa radi brze i pravovremene objave promjena koje su se kod subjekta upisa dogodile od njegovog osnivanja do prestanka.

8. DODATAK

8.1. Web stranica registra

Web stranica ili adresa sudskog registra je: http// sudreg.pravosudje.hr.Web stranica „ sudski registar trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj“ sadrži podatke koji se mogu svrstati u neko-

liko skupina:• temeljni podaci o subjektu upisa ( tvrtka, sjedište, temeljni kapital i sl.).• predmet poslovanja – djelatnost,• članovi društva – osnivači,• članovi uprave,• članovi nadzornog odbora,• pravni odnosi ( pravni oblik, osnivački akti, statut i sl.)• podaci o podružnicama.

„ Baza podataka je projektirana kao povijesna, što znači da svaki podatak jednom upisan u glavnu knjigu sudskog registra zauvijek ostaje upisan u bazi podataka sudskog registra, istovremeno omogućavajući ispis povijesnog izvatka sa svim podacima koji su o jednom subjektu ikada bili upisani. Također se vodi evidencija o ciklusu života svakog pojedinog upisa u sudski registar, tj. kada je upis nastao, kada je sudac potpisao rješenje, kada je rješenje postalo pravomoćno, te eventualno kada je neki podatak prestao važiti.“

8.2. Popis pravnih izvora

Sudski se registar uređuje s više propisa:a) osnovni propisi- Zakon o trgovačkim društvima ( NN 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03),- Zakon o sudskom registru ( NN 1/95, 57/96, 1/98, 30/99, 45/99, i 54/05.)- Zakon o ustanovama ( NN 76/93, 29/97 i 47/99 )- Zakon o zadrugama ( NN 36/95, 67/01 i 12/02 )- Zakon o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99 i 88/01)

- Pravilnik o načinu upisa u sudski registar ( NN 10/95, 101/96, 62/98, 123/02 i 94/05 )

81

- Odluka o načinu, uvjetima i naknadi za pristup podacima sudskogregistra ( NN 138/02 )- Naputak o pomoćnim šifrarnicima i ostalim podacima za vođenje sudskog registra ( NN 21/95, 92/95 i 101/96 ),- Naputak o osiguranju, pohranjivanju i zaštiti podataka sudskog registra( NN 29/96 ). b) posebni propisi- zakoni o obavljanju određenih djelatnosti ili zakoni o određenim subjektima upisa kojima se uređuje podnošenje

prijave i /ili podaci koji se upisuju u sudski registar ( npr. Zakon o osiguranju).

82

mr. sc. Ante Milinović, dipl.iur.viši sudski savjetnik Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske

PRIJENOS DIONICA

UVOD

Općenito uzevši pod pojmom dionica najčešće se podrazumijeva (a) dio temeljnog kapitala dioničkog društva kojeg je dioničar kao član društva uplatio odnosno kojeg se obvezao uplatiti društvu. Međutim, osim što je dio temeljnog kapitala dionicom se označava (b)članstvo u dioničkom društvu1 te (c) vrijednosni papir u kojem su utjelovljena prava i obveze člana društva.2

Budući da je dionica dio temeljnog kapitala društva na nju se mora odnositi iznos izražen u istoj valuti u kojoj je izražen i temeljni kapital društva. To na primjer znači ako je temeljni kapital izražen u kunama, što je danas najčešći slučaj a ujedno i zakonska obveza prema odredbi članka 161. Zakona o trgovačkim društvima, tada i dionice, ako je društvo izdalo dionice s nominalnim iznosom, moraju glasiti na nominalne iznose izražene u kunama, odnosno ako je društvo izdalo dionice bez nominalnog iznosa dio temeljnog kapitala koji otpada na takve dionice mora biti izražen u kunama. Ako je pak temeljni kapital izražen u nekoj stranoj valuti, tada i nominalni iznos dionice odnosno dio temeljnog kapitala koji otpada na dionicu mora biti izražen u toj valuti; nije moguće da na primjer temeljni kapital bude izražen u britanskim funtama, a nominalni iznos dionice odnosno dio temeljnog kapitala koji se odnosi na dionicu u kunama. Međutim, neovisno o tome u kojoj su valuti temeljni kapital i dionice izraženi, zbroj svih nominalnih iznosa dionica odnosno zbroj iznosa temeljnog kapitala koji se odnosi na sve izdane dionice mora odgovarati temeljnom kapitalu društva.3 Dio temeljnog kapitala koji otpada na dioni-cu može biti izražen nominalnim iznosom, to jest iznosom na kojeg ona glasi; u tom slučaju nominalni iznos i ukupan broj dionica svakog nominalnog iznosa moraju biti navedeni u statutu društva. Ako je društvo izdalo dionice bez nominalnog iznosa tada je dovoljno da se statutom propiše samo ukupan broj dionica; iznos s kojim te dionice sudjeluju u temeljnom kapitalu društva nije potrebno navoditi budući da one sudjeluju u temeljnom kapitalu u jednakom dijelu (članak 163. stavak 5. Zakona o trgovačkim društvima). Međutim, neovisno i tome je li društvo izdalo dionice s ili bez nominalnog iznosa, valja voditi računa o tome da iznos temeljnog kapitala koji otpada na dionicu ne može biti manji od 10,00 kn (članak 163. stavak 2. i 5. Zakona o trgovačkim društvima); za dionicu s nominalnim iznosom bitno je i ako ona glasi na veći iznos taj iznos mora biti višekratnik broja 10. O ovome i dioničari prilikom donošenja odluke glavne skupštine o promjenama temeljnog kapitala, ali i sud u registarskom postupku radi upisa u sudski registar promjene temeljnog kapitala odnosno u parničnom postupku radi utvrđivanja nevaljanim odluka glavne skupštine moraju obratiti pozornost. Veličina temeljnog kapitala koji otpada na dionicu bitna je i prilikom uplate dionica u novcu sukladno odredbama članka 179. stavak 3., članka 198. stavak 2. točka 3. i članka 307. stavak 1. točka 2. Zakona o trgovačkim društvima budući da dioničar mora uplatiti najmanje četvrtinu najnižeg iznosa dionice, a povezano s time i na ostvarivanje prava glasa na glavnoj skupštini društva sukladno odredbi članka 291. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima ako je bar jedna dionica u cijelosti uplaćena i statutom je određeno da se pravo glasa stječe uplatom zakonom ili statutom određenog najnižeg iznosa uloga, odnosno ako niti jedna dionica nije u cijelosti uplaćena (članak 291. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima).

Dionica kao skup članskih prava i obveza koji pripadaju imatelju dionice stječe se preuzimanjem uplate određene kvote temeljnog kapitala društva (originarno stjecanje) ili stjecanjem od nekoga tko je ranije preuzeo tu obvezu (derivativno stjecanje). Članska prava dioničara dijele se na upravljačka i imovinska prava. Upravljačka prava koja pripadaju svim dioničarima su pravo na sudjelovanje u glavnoj skupštini uključujući i pravo na raspravljanje, pravo na obaviještenost, pravo glasa (iznimno to pravo nemaju dioničari koji su imatelji dionica bez prava glasa) i pravo na pobijanje odluka glavne skupštine. Ova prava pripadaju svim dioničarima društva neovisno o broju i vrsti dionica kojim raspolažu, uz iznimku dioničara koji raspolažu dionicama bez prava glasa, ali se korištenje tih prava može uvjetovati statutom (na primjer prema odredbi članka 279. stavak 2. i 3. Zakona o trgovačkim društvima). Međutim, obujam korištenja nekih od tih prava (na primjer prava glasa) ovisi o broju dionica ako je društvo izdalo dionice bez nominalnog iznosa odnosno o ukupnom nominalnom iznosu dionica koji pripada pojedinom dioničaru, to jest o veličini dijela temeljnog kapitala s kojim dioničar sudjeluje u temeljnom kapitalu društva. Osim ovih upravljačkih članskih prava, Zakon odnosno temeljem Zakona statut društva omogućuje pojedinim dioničarima i druga prava – na primjer, pravo imenovanja članova nadzornog odbora (članak 256. stavak 2. i 3. Zakona o trgovačkim društvima), pravo sazivanja glavne skupštine (članak 278. Zakona o trgovačkim društvima), pravo podnošenja prijedloga sudu za imenovanjem posebnih revizora (članak 298. Zakona o trgovačkim društvima) i slično.

Među imovinskim pravima svakako je najvažnije pravo na isplatu dividende (članak 220. i 223. Zakona o trgovačkim društvima), a zatim tu su još i pravo na plaćanje naknade za ispunjenje dodatnih obveza prema društvu (članak 218. Zakona

83

o trgovačkim društvima), pravo prvenstva prilikom uplate novih dionica (članak 308. Zakona o trgovačkim društvima), pravo na isplatu dijela sudjelovanja u temeljnom kapitalu društva u slučaju njegova smanjenja (članak 345. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima), pravo na isplatu ostatka likvidacijske i stečajne mase društva (članak 380. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima i članak 195. Stečajnog zakona), pravo vanjskih dioničara na primjerenu naknadu i ot-premninu (članak 491. i 492. Zakona o trgovačkim društvima).4

Stjecanjem dionice dioničar preuzima i određene obveze prema društvu. Najvažnija obveza dioničara je uplata uloga na račun društva najmanje u iznosu za kojeg su dionice izdane odnosno obveza da se društvu prenese stvar ili pravo ako se ulog u društvo uplaćuje ulaganjem stvari ili unosom prava (članak 212. Zakona o trgovačkim društvima). Osim ove temeljne obveze dioničara propisane Zakonom, statutom se dioničarima mogu propisati dodatne obveze na ispunjenje određenih činidbi koje nisu u novcu (članak 218. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima). Za ispunjenje svih obveza dioničara bitno je napomenuti da se prijenosom na novog dioničara obveze stjecatelja prema društvu ne gase, već on i nadalje ostaje u obvezi ispuniti društvu obveze svog prednika, a i prednik pod uvjetima iz članka 215. Zakona o trgovačkim društvima je u obvezi isplatiti društvu zaostali iznos uplate temeljnog kapitala koji otpada na prenesenu dionicu.

DIONICA KAO VRIJEDNOSNI PAPIR

Prava i obveze utjelovljene u vrijednosnom papiru povezani su s postojanjem medija na kojem su izraženi, pa bez njega ne mogu nastati, ne mogu se prenositi, ostvariti ni prestati.5 Ovisno o tome je li (a) dionica izdana u obliku isprave, ili (b) se o njoj vodi elektronički zapis u kompjuterskom sustavu središnje depozitarne agencije, ili (c) ona uopće nije izdana u obliku isprave niti se o njoj vodi elektronički zapis u kompjuterskom Sustavu središnje depozitarne agencije, ovisi i sam način prijenosa odnosno stjecanja dionice.

Prije pregleda načina prijenosa odnosno stjecanja dionica valja napomenuti da treba praviti razliku između pravnog po-sla kojim se dioničar obvezao prenijeti dionicu i pravnog posla kojim se dionica prenosi6 to jest načina na koji se prijenos odnosno stjecanje obavlja (predaja isprave, cesija, indosament). Naime, prijenos dionica obavlja se temeljem određenog pravnog posla temeljem kojeg se dioničar obvezuje prenijeti dionicu (ugovor o prijenosu) i za kojeg su mjerodavne odredbe obveznog prava. Svakako u praksi najčešći slučaj prijenosa dionica obavlja se temeljem ugovora o prodaji, ali je moguće da do prijenosa dionica dođe i temeljem ugovora o zamjeni, darovanju i slično. U slučaju spora o prijenosu dionica odnosno o upisu dionica u registar dionica ili u kompjutorski sustav Središnje depozitarne agencije do kojeg je došlo ili trebalo doći temeljem ugovora o prijenosu dionica, sud kao pretpostavku za valjanost tog upisa odnosno za osnovanost tužbenog zahtjeva da se stjecatelja upiše u registar dionica ili da mu se izda isprava podobna za upis njegova vlasništva u kompjutorskom sustavu Središnje depozitarne agencije mora ispitati i valjanost ugovora o prijenosu dionica budući da je to pretpostavka za sam upis. Prema tome, svaki ugovor kojim dotadašnji dioničar društva prenosi dionice na stjecatelja kao novog dioničara društva (ugovor o prijenosu) mora biti valjan po odredbama obveznog prava7 koja propisuju taj ugovor; ako je sam ugovor o prijenosu ništav, tada će biti ništav i prijenos dionica do kojeg je došlo temeljem tog ugovora.

Tako na primjer prema odredbi članka 47. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01) odnosno prema odredbi članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05) ništav/ništetan je ugovor u kojemu je predmet obveze neodređen ili neodrediv. To znači ako je dioničar kao prodava-lac s kupcem sklopio ugovor o prodaji nekih (ali ne svih) dionica kojih je imatelj, ali ugovorne stranke nisu pri tome navele npr. serijski broj dionice8, vrstu i, ako su izdane dionice različitih rodova, rod dionice uslijed čega niti dioničko društvo u registar dionica neće moći upisati stjecatelja kao dioničara, takav ugovor o prodaji je ništav. Stoga ako bi kupac iz tog ugovora i podnio tužbeni zahtjev sudu kojim bi zatražio na primjer da sud naloži dioničkom društvu da u registar dionica upiše tužitelja kao dioničara, sud bi takav tužbeni zahtjev zbog ništavosti ugovora o prodaji morao odbiti, čak i u slučaju ako su npr. ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe, presude zbog izostanka ili presude na temelju priznanja budući da sud na ništavost sukladno odredbi članka 109. stavak 1. «starog» odnosno članka 327. stavak 1. «novog» Zakona o obveznim odnosima pazi po službenoj dužnosti.

Prema tome, tek nakon što u postupku radi prijenosa dionica ili u postupku radi upisa dionica u registar dionica ili na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke procijeni da je obvezno pravni ugovor kojim se dioničar obvezao prenijeti dionicu valjan, sud će tada ispitivati je li temeljem tog ugovora moguć sam prijenos odnosno je li društvo dužno stjecatelja upisati u registar dionica ili se u Središnjoj depozitarnoj agenciji može upisati vlasništvo stjecatelja dionica na njegovu računu nematerijaliziranih vrijednosnih papira.

Moguće je da je ugovor o prijenosu dionica valjan, ali da društvo unatoč tome odbije upisati stjecatelja u registar dion-ica, na primjer jer za prijenos dionica nije dana suglasnost društva (članak 227. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima) u kojem slučaju sud u parničnom postupku mora ispitati je li odbijanje davanja suglasnosti učinjeno iz opravdanih razloga. Ako je odbijanje davanja suglasnosti društva za prijenos dionica učinjeno iz opravdanih razloga prijenos dionica je ne-valjan (ali ne i ugovor o prijenosu), pa zainteresirana stranka koja zbog toga ne može postići svrhu ugovora o prijenosu dionica9 može raskinuti taj ugovor jednostranom izjavom volje; u tom slučaju za učinak raskida ugovora primjenjuje se odredba članka 132. «starog» odnosno članka 368. «novog» Zakona o obveznim odnosima.

84

PRIJENOS DIONICA ZA KOJE JE IZDANA ISPRAVA O DIONICI

Dionice za koje su izdane isprave o dionici mogu biti i dionice koje glase na ime i one koje glase na donositelja; naravno, ako nije u cijelosti uplaćen puni iznos za koji se dionice izdaju, društvo može izdati samo dionice koje glase na ime (članak 165. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima). Pretpostavka za izdavanje i zamjenu dionica na ime i na don-ositelja jest da statut društva predviđa mogućnost izdavanja i dionica na ime i dionica na donositelja (članak 165. stavak 3. i članak 173. stavak 3. točka 5. Zakona o trgovačkim društvima), te da glavna skupština dioničkog društva ili osnivači društva u skladu sa statutom donesu odluku o izdavanju dionica (članak 172. Zakona o trgovačkim društvima).

Zakon o trgovačkim društvima nema odredaba o obvezi društva da izda isprave o dionicama,10 već to ovisi isključivo o članovima društva odnosno o odluci glavne skupštine i statutu društva. Valja napomenuti da ako je društvo izdalo is-prave o dionici koje glase na ime članstvo u društvu ne ovisi o posjedovanju isprave o dionici; u odnosu prema društvu dioničar je ona osoba koja je upisana u registar dionica (članak 226. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima). Jednako tako, i posjedovanje isprave o dionici koja glasi na donositelja služi dioničaru da se kao takav legitimira prema društvu, ali čak i u slučaju da ne posjeduje tu ispravu (na primjer jer ju je založio) to nema utjecaj na njegov status kao dioničara društva. Dakle, izdavanje isprave u odnosu na članstvo u društvu ima samo deklaratoran značaj. Međutim, isprava članu društva daje legitimaciju za ostvarivanje članskih prava u društvu i nameće ispunjenje obveza prema društvu.11 To znači ako je treća osoba kao stjecatelj dionice stekla dionice temeljem nekog pravog posla, isprava o dionici koju je stjecatelju prenio prijašnji dioničar indosamentom ili cesijom je dokaz o prijenosu dionice, te će stjecatelj temeljem takve isprave moći podnijeti zahtjev društvu za njegovim upisom u registar dionica ako se radi o dionici koja glasi na ime, odnosno za ostvarivanje članskih prava, na primjer za podnošenje zahtjeva za isplatom dividende (naročito ako se radi o ispravama o dionici koja glasi na donositelja).

Dionice koje glase na donositelja za koje su izdane isprave o dionici prenose se predajom te isprave12 do koje dolazi temeljem određenog pravnog posla (članak 241. „starog“ odnosno članak 1142.“novog“ Zakona o obveznim odnosima). Osim predaje isprave o dionici, dionice na donositelja za koje su izdane isprave o dionici mogu se prenijeti i cesijom.

Dionica koje glase na ime za koju je izdana isprava o dionici prema odredbi članka 227. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima prenosi se indosamentom sukladno Zakonu o mjenici. To konkretno znači da je dioničar društva ona osoba koja svoje svojstvo dioničara može dokazati neprekinutim nizom indosamenata s time da posljednji indosament može biti i bjanko indosament (članak 15. stavak 1. Zakona o mjenici); temeljem te isprave dioničar može podnijeti zahtjev društvu za upis u registar dionica. Ako je netko lišen isprave o dionici, a imatelj dionice svoje pravo može dokazati neprekinutim nizom indosamenata, tada imatelj isprave nije dužan predati tu ispravu osim ako ju je stekao zlonamjerno ili je pri stjecanju postupio s velikom nepažnjom (članak 15. stavak 2. Zakona o mjenici). Teret dokaza da je imatelj ispravu o dionici stekao zlonamjerno ili je pri stjecanju postupio s grubom nepažnjom je na osobi koja tvrdi da je ona, a ne imatelj isprave o dionice dioničar društva s time da ta osoba mora dokazati da je bar neko vrijeme bila imatelj isprave o dionici, te da do gubitka posjeda isprave nije došlo temeljem nekog valjanog obvezno pravnog posla kojim je izgubila vlasništvo isprave.13

Osim indosamentom, jednako kao i kod dionice koja glasi na donositelja za koju je izdana isprava o dionici, dionica na ime za koju je izdana isprava o dionici može za prenijeti i ustupom (cesijom).14 Međutim, u odnosu na prijenos in-dosamentom položaj stjecatelja koji je cesijom stekao isprave o dionici na ime je otežan budući da on ne uživa zaštitu vjerovnika koji je u dobroj vjeri stekao dionicu ako postoje nedostaci u pravu prenositelja, a to sprječava i kasnije stjecanje te dionice u dobroj vjeri što smanjuje prometnu sposobnost dionice15.

Prema odredbi članka 227. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima statutom se može odrediti da je za prijenos dionice na ime za koju je izdana isprava o dionici potrebna suglasnost društva. U statutu društva mogu se odrediti razlozi zbog kojih se može odbiti davanje suglasnosti za prijenos dionica, a ako u statutu nisu navedeni razlozi, davanje suglasnosti za prijenos može se odbiti samo kada je to u interesu društva, a naročito kada bi se s obzirom na strukturu dioničara moglo ugroziti ostvarivanje cilja društva ili njegova gospodarska opstojnost. Međutim, neovisno o tome jesu li statutom društva predviđeni razlozi zbog kojih društvo može odbiti dati suglasnost za prijenos dionica na ime, sud u povodu tužbe kojom stjecatelj dionice za čiji prijenos nije dana suglasnost tuži društvo radi davanja te suglasnosti i/ili upisa u registar dionica mora ispitati (ne)postojanje važnog razloga zbog kojeg je društvo odbilo dati suglasnost na prijenos dionica.16 Prema našoj dosadašnjoj sudskoj praksi pravo prvokupa dionica nije opravdan razlog za odbijanje davanja suglasnosti društva na prijenos dionica17, a niti je to sama okolnost da bi kupnjom dionica stjecatelj postao najveći pojedinačni dioničar i član nadzornog odbora društva.18

Društvo može dati suglasnost na prijenos dionica prije sklapanja ugovora o prijenosu dionica ili nakon sklapanja tog ugovora, ali ne i na obvezno pravni posao-dakle na sam ugovor. Smatram poželjnim da ugovorne stranke sklope predu-govor o prijenosu dionica odnosno da sklope ugovor o prijenosu dionica s odgodnim uvjetom dobivanja suglasnosti za prijenos dionica kako bi se kasnije izbjegao eventualni spor između njih ako društvo iz opravdanih razloga odbije dati suglasnost na prijenos dionica (ne na ugovor o prijenosu). Međutim, ako stranke sklope ugovor o prijenosu dionica prije davanja suglasnosti društva na prijenos dionica, odnosno ako društvo odbije dati tu suglasnost, ugovor o prijenosu dionica je valjan te se zbog toga ne može tražiti utvrđenje ništavosti tog ugovora.19

Vinkuliranje dionice uvodi se statutom društva, a može se navesti i u ispravi o dionici iako to nije potrebno. Statutom se može propisati davanje suglasnosti društva za prijenos svih dionica društva, ali i za prijenos samo nekih dionica. Tako na primjer vinkulacija dionica se može propisati samo za statutom određene dionice koje imatelju tih dionica daju pravo

85

imenovanja članova nadzornog odbora (članak 256. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima). Međutim, čak i u slučaju da je statutom društva propisana vinkulacija dionica, ona nije potrebna kada dionice prenosi jedini dioničar društva, kada društvo stječe vlastite dionice, te u slučaju kad u stjecanju ili otuđenju dionica sudjeluju svi dioničari.20

PRIJENOS DIONICA ZA KOJE NISU IZDANE ISPRAVE O DIONICAMA NITI SU ZABILJEŽENE ELEKTRONIČKIM ZAPISIMA NA RAČUNU VRIJEDNOSNIH PAPIRA U KOMPJUTORSKOM SUSTAVU SREDIŠNJE DEPOZITARNE AGENCIJE

Dionice za koje nisu izdane isprave o dionicama niti su zabilježene elektroničkim zapisima na računu vrijednosnih papira u kompjutorskom sustavu Središnje depozitarne agencije jednako kao i dionice za koje su izdane isprave o dionici mogu glasiti na ime i na donositelja. Međutim, za razliku od dionica za koje su izdane isprave o dionici, ove dionice mogu se prenositi samo ustupom (cesijom). Te dionice ne mogu se prenositi indosamentom iz razloga što nema isprave koja bi se tako prenosila.21 Za prijenos tih dionica cesijom mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima. Budući da se te dionice vode u registru dionica dioničkog društva koje ih je izdalo, prijašnji dioničar prema odredbi članka 438. stavak 1. «starog» odnosno članka 82. stavak 1. «novog» Zakona o obveznim odnosima odnosno stjecatelj tih dionica ako je tako propisano statutom društva ili ugovorom između prijašnjeg dioničara i stjecatelja o ugovoru o prijenosu mora obavijestiti društvo. Iako Zakon o obveznim odnosima za valjanost tog ugovora ne predviđa pisani oblik, poželjno je da ugovor o cesiji bude zaključen u pisanom obliku, da sadržava clausulu intabuladni kojom prenositelj daje suglasnost stjecatelju da se može upisati u registar dionica te da potpis prenositelja bude javno ovjerovljen. Ovo smatram poželjnim iz razloga da se otkloni svaka sumnja u vjerodostojnost ugovora o prijenosu odnosno, u slučaju ako prenositelj koji je upisan u registar dionica ne želi obavijestiti društvo o prijenosu dionica, da stjecatelj lakše može dokazati društvu da je on imatelj dionica kako bi ga društvo upisalo u registar dionica (prema odredbi članka 226. stavak 3. rečenica 1. Zakona o trgovačkim društvima kada se prenosi dionica koja glasi na ime brisanje ranijeg dioničara i upis novoga provodi se u registru na temelju zahtjeva kome se mora podnijeti dokaz o tome da je dionica prenesena22). Statutom se mogu predvidjeti dokazi koje stjecatelj mora dostaviti društvu kako bi ga društvo upisalo u registar dionica, ali ako stjecatelj svoje svojstvo imatelja dionice dokaže drugim val-janim dokaznim sredstvima, društvo ga mora upisati u registar dionica. U slučaju ako ono ipak odbije to učiniti, stjecatelj može pokrenuti parnični postupak u kojem će zatražiti od suda da naloži društvu da tužitelja (stjecatelja) upiše u registar dionica23 s time da će kao prethodno pitanje u tom postupku sud ispitati je li doista prijašnji dioničar obvezno pravnim poslom prenio dionice na stjecatelja. U tom postupku prenositelj dionica se može pojaviti kao umješač na strani tužitelja-stjecatelja dionica ili na strani tuženog društva ovisno o tome osporava li obvezno pravni posao prijenosa dionica.

Ako stjecatelj ne može dokazati da je stekao dionice društva, može protiv prenositelja podnijeti tužbu radi utvrđenja postojanja pravnog odnosa temeljenog na sklopljenom ugovoru o prijenosu dionica ili radi utvrđenja istinitosti isprave (ako je ugovor o prijenosu dionica sklopljen u pisanom obliku) sukladno odredbi članka 187. Zakona o parničnom postupku odnosno radi davanja njegove clausule intabulandi kojom prenositelj koji je upisan u registar dionica dozvoljava upis stjecatelja u taj registar, jer će u protivnom takva izjavu zamijeniti sudska presuda. Temeljem pravomoćne sudske presude u njegovu korist stjecatelj će moći podnijeti zahtjev društvu za njegovim upisom u registar dionica.

Premda Zakon o trgovačkim društvima u odredbi članka 227. stavak 2. rečenica 1. određuje da se statutom može odrediti da je za prijenos dionice koja nije izdana u nematerijaliziranom obliku potrebna suglasnost društva - dakle, vinkulacija se prema Zakonu o trgovačkim društvima može odrediti samo za prijenos dionice za koju je izdana isprava o dionici, a odredba članka 133. stavak 2. Zakona o tržištu vrijednosnih papira propisuje da se na nematerijalizirane dionice ne primjenjuju odredne članka 227. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima, pravna književnost24 smatra da se i za dionice za koje nije izdana isprava o dionicama niti su zabilježene elektroničkim zapisima na računu vrijednosnih papira u kompjutorskom sustavu Središnje depozitarne agencije može statutom predvidjeti vinkulacija. Smatram da bismo trebali prihvatiti mišljenje pravne književnosti te u sporu koje se vodi radi davanja suglasnosti društva za prijenos tih dionica i/ili upis stjecatelja u registar dionica ispitati i razloge odbijanja davanja te suglasnosti, a ne usvojiti tužbeni zahtjev samo zato što je prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o tržištu vrijednosnih papira vinkulacija za ove dionice (budući da su izdane u nematerijaliziranom obliku) isključena.

PRIJENOS DIONICA KOJE SU ZABILJEŽENE ELEKTRONIČKIM ZAPISIMA NA RAČUNU VRIJEDNOSNIH PAPIRA U KOMPJUTORSKOM SUSTAVU SREDIŠNJE DEPOZITARNE AGENCIJE

Dionice koje su zabilježene elektroničkim zapisima na računu vrijednosnih papira Središnje depozitarne agencije mogu prema Zakonu o tržištu vrijednosnih papira izdavati dionička društva koje dionice izdaju javnom ponudom (ponudom za upis vrijednosnih papira upućenom neograničenom broju osoba putem sredstava javnog priopćavanja) i javna dionička društva u smislu odredbe članka 114. tog Zakona, a ostala dionička društva koja do stupanja na snagu tog Zakona nisu izdala isprave o dionicama obvezna su u roku i na način koji propiše Središnja depozitarna agencija dostaviti toj agen-ciji podatke o vrijednosnim papirima i njihovim vlasnicima (dioničarima) iz registra dionica (članak 159. stavak 3. tog Zakona), a radi upisa tih dionica na račun vrijednosnih papira u kompjutorski sustav Središnje depozitarne agencije. Te

86

se dionice ne mogu vinkulirati i one mogu glasiti samo na ime. Razlog je tome što se te dionice u nematerijaliziranom obliku ubilježuju na točno određenom računu koji glasi na određenu osobu ili na određene osobe.25 Ta osoba – dioničar društva svoje svojstvo dioničara dokazuje izvatkom iz kompjuterskog sustava Središnje depozitarne agencije. Naime, obzirom da se sukladno odredbi članka 133. stavak 1. Zakona o tržištu vrijednosnih papira na dionice koje postoje u nematerijaliziranom obliku ne primjenjuje odredba članka 226. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima prema kojoj u odnosu na društvo vrijedi kao dioničar koji ima dionicu na ime samo onaj tko je upisan u registar dionica, dioničarom kao imateljem dionice koja se vodi elektroničkim zapisom na računu vrijednosnih papira u kompjuterskom sustavu Središnje depozitarne agencije smatra se ona osoba čija se takva dionica nalazi na njegovom računu nematerijaliziranih vrijednosnih papira. To konkretno znači da se dioničar kao imatelj takve dionice u odnosu prema stjecatelju prilikom prijenosa dionice odnosno prije samog sklapanja ugovora o prijenosu izvatkom iz kompjuterskog sustava Središnje depozitarne agencije legitimira kao dioničar; sukladno odredbi članka 132. stavak 1. točka 2. Zakona o tržištu vrijednosnih papira Središnja depozitarna agencija je vlasnike (dioničare) dužna obavještavati o stanju i promjenama na njihovom računu nematerijal-iziranih vrijednosnih papira. Prema tome, upravo je ta obavijest – izvadak iz kompjutorskog sustava Središnje depozitarne agencije dokaz dioničaru da je imatelj dionica određenog dioničkog društva. Iako se dioničar tim izvatkom i u odnosu na društvo legitimira kao dioničar, on neće morati na primjer prilikom sudjelovanja na glavnoj skupštini dostavljati društvu taj izvadak budući da je odredbom članka 132. stavak 1. točka 1. Zakona o tržištu vrijednosnih papira propisana dužnost Središnje depozitarne agencije da i izdavatelje tih dionica (dionička društva) obavještava o nematerijaliziranim vrijednos-nim papirima koje su izdali i o vlasnicima tih papira.26

Prema odredbi članka 227. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima za prijenos dionica koje su zabilježene elektroničkim zapisima na računu vrijednosnih papira u kompjutorskom sustavu Središnje depozitarne agencije prim-jenjuju se odredbe Zakona o tržištu vrijednosnih papira. Odredbom članka 128. stavak 1. tog Zakona propisano je da se prijenos tih dionica odnosno, kako to Zakon navodi, prijenos vlasništva i prava koja proizlaze iz nematerijaliziranih vrijednosnih papira obavlja prijenosom nematerijaliziranog vrijednosnog papira s računa nematerijaliziranih vrijednosnim papira prenositelja na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira stjecatelja. Taj prijenos obavlja se na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva (to jest stjecanje dionica), odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanja i na temelju zakona. Prema tome, te dionice prenose se, između ostalog, temeljem nekog obvezno pravnog posla kojem je cilj stjecanje dionica, a temeljem kojeg dotadašnji imatelj takvih dionica na čije ime glasi račun nemateri-jaliziranih vrijednosnih papira kod Središnje depozitarne agencije prenosi tu dionicu (prema Zakonu on prenosi vlasništvo i prava koja proizlaze iz dionice) na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira stjecatelja. Prijenos tih dionica obavljen je trenutkom njihova upisa na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira stjecatelja i on je konstitutivne naravi.27 O tom prijenosu Središnja depozitarna agencija mora izvijestiti dioničko društvo kako bi i društvo znalo tko mu je dioničar. Od trenutka upisa na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira stjecatelja odnosno od te obavijesti Središnje depozitarne agencije u odnosu prema društvu stjecatelj takve dionice je dioničar društva, te on ima prema društvu prava i obveze koje proizlaze iz prenesene dionice, na primjer pravo potraživati isplatu dividende.

ZAKLJUČAK

Prilikom sklapanja ugovora o prijenosu dionica ugovorne stranka prenositelj dionica kao dioničar društva i osoba na koju se te dionice obvezno pravnim poslom prenose, a u slučaju spora proizašlog iz takvog ugovora i sud, moraju voditi računa o tome o kakvoj se dionici koja je predmet ugovora o prijenosu radi. Ovisno o navedenom, osim samog obvezno pravnog posla koji mora biti valjan prema odredbama obveznog prava, ovisi i valjanost pravnog posla kojim se dionica prenosi; tako na primjer ako je valjan pravni posao prodaje dionica za koje je izdana isprava o dionici, ali ne i indosa-ment kao pravni posao kojim se dionica prenosi (na primjer zato jer ne postoji neprekinuti niz indosamenata), stjecatelj takve dionice se neće moći upisati u registar dionica. Tek pod pretpostavkom da je valjan i pravni posao prijenosa dionica, stjecatelj može postati dioničar društva odnosno može podnijeti zahtjev društvu da ga upiše u registar dionica. Međutim, i tada društvo može odbiti to učiniti ako su za to ispunjene određene pretpostavke, na primjer ako se radi o prijenosu dionica za koje je potrebna suglasnost društva, a društvo iz opravdanih razloga odbije dati tu suglasnost.

FUSNOTE1 Barbić, J.: Pravo društava, knjiga druga-Društva kapitala, Zagreb, 2005., str. 58.2 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 69.3 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 44.4 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 60.5 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 69.

87

6 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 261., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt 196/02 od 28. siječnja 2004. godine: «Kako se članstvo u društvu prenosi pravnim poslom, novi dioničar se uz odnos prema društvu koje proizlazi iz njegovog članstva nalazi i u odvojenom pravnom odnosu s prethodnim dioničarom na temelju kojeg se prenosi članstvo u društvu. Taj se pravni odnos prosuđuje po pravilima obveznog prava, a na temelju njega obavlja se i pravni posao prijenosa dionica. Prema tome riječ je o dva pravna posla pod a) pravnom poslu kojim se dioničar obvezuje prenijeti dionicu, i pod b) pravnom poslu kojim se prenosi dionica, bez obzira što se oba posla najčešće obavljaju istodobno i obično su sadržana i u istoj ispravi. Upravo u konkretnom slučaju predmetni ugovori, čija valjanost se u ovom postupku ispituje, predstavljaju takvu ispravu kojom se istodobno vršen pravni posao kupoprodaje i prijenosa dionica.»7 Pod pojmom «odredbe obveznog prava» ne treba podrazumijevati samo odredbe Zakona o obveznim odnosima, već i odredbe drugih zakona koje propisuju prijenos dionica, na primjer Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, Zakon o preuzimanju dioničkih društava. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt 196/02 od 28. siječnja 2004. godine: »Prema čl. 21. c) Zakona o dopuni Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća («Narodne novine», broj: 94/93) koji se primjenjuje u ovom slučaju, neotplaćene dionice kupljene na obročnu otplatu mogu se prenositi na druge osobe (stjecatelje), no sukladno uvjetima propisanim tim Zakonom. Prema čl. 21. d) neotplaćene dionice prenose se ugovorom koji se u obliku javno ovjerene isprave sklapa između prenositelja i stjecatelja, a sudovi nisu ni utvrđivali u kojoj formi su zaključeni sporni ugovori. U st. 2. tog članka navodi se što ugovor mora sadržavati, a to su tvrtka i sjedište dioničkog društva čije se neotplaćene dionice prenose, te broj pod kojim je društvo upisano u sudski registar (broj reg. uloška), nominalna vrijednost neotplaćenih dionica, ukupan broj neotplaćenih dionica koje se prenose s naznakom ukupne nominalne vrijednosti tih dionica, serijske i kontrolne brojeve dionica koje se prenose, broj ugovora sklopljenog s Hrvatskim fondom za privatizaciju, na temelju kojih je u postupku pretvorbe društvenog poduzeća prvi imatelj dionica izvorno stekao neotplaćene dionice koje su predmet prijenosa. Prema tome ne samo da je propisana posebna forma za prijenos neotplaćenih dionica već su taksativno nabrojeni i podaci koje takav ugovor treba sadržavati. A da nepridržavanje gore navedenih odredbi ima za posljedicu ništavost ugovora o prijenosu neotplaćenih dionica proizlazi iz čl. 21. f) citiranog Zakona.»8 Dionica izdana u obliku nematerijaliziranog vrijednosnog papira prema odredbi članka 126. Zakonu o tržištu vrijednosnih papira («Narodne novine» broj 84/02) i članka 170. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima ne sadržava serijski i kontrolni broj ni potpise ovlaštenih osoba.9 To je najčešće stjecatelj koji zbog odbijanja davanja suglasnosti društva za prijenos dionice ne može postati dioničar društva.10 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 72.11 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 73.12 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 267.13 Dioničar naime ima vlasničko pravo nad ispravom o dionici kao stvari, pa u slučaju njenog neovlaštenog oduzimanja može koristiti vlasnička prava (na primjer može podignuti vlasničku tužbu kojom zahtjeva od posjednika stvari da mu tu stvar-ispravu o dionici preda u posjed; članak 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima).14 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 264.15 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 264.16 Tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž 1781/99 od 25. svibnja 1999. godine. Tužbu protiv društva može podnijeti i prenositelj dionice ako je sa stjecateljem sklopio ugovor o prijenosu dionice pod odgodnim uvjetom dobivanja suglasnosti društva za prijenos dionice.17 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž 995/98 od 7. travnja 1998. godine.18 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž 3091/00 od 12. rujna 2000. godine.19 Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci II Rev 3/94 od 24. veljače 1994. godine, premda je toj odluci primijenjen Zakon o poduzećima: „Značajno je da niti Zakon o poduzećima ne sankcionira ništavošću ugovor koji je sklopljen bez suglasnosti ostalih ulagača. Za zaključak o ‘suglasnosti’ kao dozvoli nema temelja niti u pravilima Zakona o trgovačkim društvima. Zahtijevani ‘pristanak ostalih ulagača’ po nalaženju ovog suda pretpostavka je za prijenos prava, dakle za izvršenje ugovora o prodaji i time ostvarenje kauze ugovora. Međutim, u tom smislu shvaćena ‘suglasnost’ pomanjkanje iste ne opravdava i zaključak o apsolutnoj ništavosti ugovora, pravnog posla, u odnosu na ostale ulagače, zaključenog između trećih osoba.“20 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 278.21 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 265.. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt 55/03 od 20. srpnja 2005. godine: “U smislu odredbe čl. 227. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima («Narodne novine» br. 111/03.) dionice koje glase na ime prenose se indosamentom. Treba reći da se to odnosi na dionice o kojima je izdana isprava o dionici, jer je indosament izjava koja se daje na samom papiru pa bez isprave (papira) nije ni moguć (prijenos). Dionice o kojima nije izdana isprava o dionici prenose se cesijom (pri čemu treba reći da se inače svaki vrijednosni papir koji se prenosi indosamentom može prenijeti i građanskopravnom cesijom). Prema Zakonu o trgovačkim društvima za prijenos dionica ne traži se forma sudskog zapisnika ili javnobilježničkog akta. Tužitelj je dakle izjavom od 21. 11. 1996. godine prenio (cedirao, ustupio) tuženiku u toj izjavi navedenih 381 dionicu. Takav ustup je valjan u smislu čl. 436. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO) jer prijenos dionica na drugoga nije zabranjen zakonom, a potraživanje iz dionica nije vezano za osobnost imatelja dionica niti se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga. Upravo je jedna od karakteristika dionica njihovo često prenošenje od jedne osobe na drugu («kolanje» u prometu). Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva (čl. 10. ZOO). Stoga ustupanje dionica (izjava tužitelja od 21. 11. 1996. i prihvat te izjave od strane tuženika) nije ništavo u smislu čl. 103. ZOO.22 Dokazi o prijenosu dionice moraju biti takvi da se, ako je to ikako moguće, izbjegne postupak kasnijeg brisanja novog dioničara (stjecatelja) iz registra dionica sukladno odredbi članka 226. stavak 4. Zakona o trgovačkim društvima, odnosno da se izbjegne spor o valjanosti ugovora o prijenosu dionica, a što i samom društvu može prouzročiti štetu, na primjer ako sud za vrijeme trajanja tog postupka odredi privremenu mjeru povjeravanja dionica na upravu trećoj osobi (članak 299. stavak 1. točka 2. Ovršnog zakona) koja ne bi baš vodila dovoljno računa o interesima društva prilikom donošenja odluka na glavnoj skupštini – primjer ovoga bilo bi glasovanje protiv odluke o povećanju temeljnog kapitala ulozima u situaciji kad je to potrebno da društvo dođe do novčanih sredstava koje na drugi način ne bi moglo priskrbiti ili bi tom moglo pod nepovoljnim uvjetima.23 Ako i u ovršnom postupku društvo to odbije učiniti, sud će po prijedlogu stjecatelja kao ovrhovoditelja postupiti sukladno odredbi članka 217. Ovršnog zakona izricanjem sudskih penala.24 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 276-277. Prof. Barbić smatra da iz odredbe članka 133. stavak 2. Zakona o tržištu vrijednosnih papira argumento a contrario proizlazi da je vinkulacija ovih dionica dopuštena.25 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 84. Prema odredbi članka 127. Zakona o tržištu vrijenosnih papira potraživanje iz nematerijaliziranih vrijednosnih papira pripada njegovom vlasniku, a vlasnik tog papira je, uz izuzetak iz stavka 3. tog članka, osoba na čije ime glasi račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira kod Središnje depozitarne agencije na kojem je ubilježen nematerijalizirani vrijednosni papir.26 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 85. Prof. Barbić smatra da je ovo rješenje razumljivo budući da i dioničko društvo mora znati tko su mu svi dioničari, a ne samo deset najvećih dioničara podaci o kojima prema odredbi članka 132. stavak 5. Zakona o tržištu vrijednosnih papira moraju biti dostupni javnosti.27 Barbić, J., o. c. u bilj. br. 1., str. 266.

III. OVRŠNO PRAVO

91

mr. sc. JELENA ČUVELJAK, dipl.iur.sutkinja Trgovačkog suda u Sisku

(NE)MOGUĆNOST PROVEDBE OVRHE NA MOTORNOM VOZILU

Posljednje izmjene i dopune Ovršnog zakona1 uvele su posebna pravila o ovrsi na motornom vozilu, no određena zakonska rješenja izazivaju dvojbe te bi mogla dovesti do potpune nemogućnosti provedbe te vrste ovrhe. Stoga se ovdje daje analiza zakonskih odredaba vezanih uz provođenje ovrhe na motornom vozilu, uz naglasak na onim odredbama koje bi mogle u praksi onemogućiti ovrhovoditelje da namire svoju tražbinu prodajom ovršenikovog motornog vozila.

Doduše, ta nova pravila predviđaju brzi kraj ovršnog postupka, no sam dovršetak ili obustava ovršnog postupka ne znači ujedno i namirenje vjerovnika što bi trebao biti cilj i svrha provođenja ovrhe..

1. UVODNE NAPOMENE

Ovršni zakon2 uređuje postupak prisilnog ostvarenja i osiguranja tražbina vjerovnika te postupak dobrovoljnog sud-skog i javnobilježničkog osiguranja tražbina, a također uređuje i materijalnopravne odnose koji se mogu javiti u vezi s tim postupcima. Izmjene i dopune OZ-a iz 2005. godine uvele su više novih pravila za ovrhu i to radi jačanja procesne discipline ovrhovoditelja, jer se od njega očekuje aktivnije sudjelovanje u ovršnom postupku. Iz tog razloga je propisano i pravilo da će sud odbaciti rješenjem prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve Zakonom propisane podatke,3 ne pozivajući predlagatelja da ga dopuni ili ispravi. Dakle, sud više ne poziva zaključkom predlagatelje da isprave i dopune prijedloge za ovrhu, već će ih odmah rješenjem odbacuje.4

Ovim zakonskim rješenjem, koje traži od ovrhovoditelja aktivno sudjelovanje i dobro poznavanje ovršnog prava, olakšati će se posao javnim bilježnicima i sudovima, no to sigurno neće dovesti do lakšeg namirenja ovrhovoditelja, iako je to svrha provođenja ovršnog postupka.

Isto tako je, u članku čl. 129. OZ-a izmijenjena struktura ovršnih radnji u ovrsi radi naplate novčanih tražbina na pokretninama te sadržaj prijedloga za ovrhu. Tako je izričito rečeno da se ovrha na pokretninama provodi njihovom zapljenom, procjenom, oduzimanjem, otpremanjem, povjeravanjem na čuvanje sudu, ovrhovoditelju ili trećoj oso-bi, njihovom prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom. Ovrhovoditelj je dužan u prijed-logu za ovrhu naznačiti traži li da se oduzete pokretnine povjere njemu na čuvanje ili određenoj trećoj osobi, osim ako nije riječ o pokretninama koje se predaju u sudski odnosno javnobilježnički polog. S time da sud, prijedlog za ovrhu u kojem nije predložena koja od ovršnih radnja u skladu s prethodno iznesenim odredbama, odbacuje ne pozivajući ovrhovoditelja da ga ispravi ili dopuni. Dakle, ako ovrhovoditelj ne prepiše točno iz OZ-a sve ovršne radnje, koje se po zakonu moraju provesti kod ovrhe na pokretnim stvarima ovršenika, dolazi do odbacivanja prijedloga za ovrhu.

Nadalje se ističe da je kod ovrhe na tražbini po računu pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa određeno da se ovrha smatra provedenom dostavom rješenja o ovrsi banci, a banka je dužna u roku od osam dana od dostave rješenja o ovrsi obavijestiti sud i ovrhovoditelja da nema ili da nema dovoljno sredstava na računu da bi mogla rješenje o ovrsi provesti u cijelosti. No, uvedeno je pravilo da će sud obustaviti ovrhu, ako ovrhovoditelj ne bude namiren u skladu s rješenjem o ovrsi u roku od šest mjeseci od dostave toga rješenja banci i ako u tom roku ne predloži izmjenu sredstva i predmeta ovrhe. Dakle, i kod ove vrste ovrhe je ovrhovoditelj znatno ograničen u odnosu na dosadašnja pravila o ovrsi na računu. Doduše, time će se znatno skratiti trajanje ovršnog postupka, zatim će se skratiti blokada računa ovršenika što bi moglo dovesti i do znatno povoljnije bilance u unutarnjoj likvidnosti (jer će rješenja o ovrsi samo šest mjeseci od dostave banci blokirati račun), ali sam ovrhovoditelj je time zakinut. Naime, za očekivati je da će ovršenici naprosto zamoliti svoje vjerovnike da im narednih šest mjeseci ništa ne isplaćuju na račun, a nakon toga će mirno nastaviti poslovati preko svog računa. Naravno, sve dok u novom ovršnom postupku, isti ili neki drugi ovrhovoditelj opet ne zatraži provođenje ovrhe na tražbini po računu ovršenika.

Dakle, iz prethodno iznesenog je razvidno da bi se provođenje ovrhe po novim pravilima moglo vrlo nepovoljno odra-ziti prema ovrhovoditeljima, iako će ovršni postupci kraće trajati.

2. RJEŠENJE O OVRSI NA MOTORNOM VOZILU

Prodaja motornih vozila u ovršnom postupku je zbog svojih specifičnosti sada posebno uređena, te je dodan novi odjeljak 5. Prodaja motornih vozila i članci 143.j do 143.n, koji uređuju specifičnosti postupanja s motornim vozilima, a ranije se ovrha na motornom vozilu provodila po pravilima koja vrijede za ovrhe na pokretninama. No, sada se, zbog svoje

92

specifičnosti, ovrha na motornom vozilu u pogledu stjecanja založnog prava približava ovrsi na nekretninama, dok se samo oduzimanje, čuvanje i procjena vozila ostvaruje se analogno kao kod drugih pokretnina.

Da bi se mogao uopće podnijeti prijedlog za ovrhu, predviđena je obveza Ministarstva unutarnjih poslova5 da u roku od osam dana, na zahtjev osobe koja tvrdi da namjerava pokrenuti ovršni postupak ili postupak osiguranja dade iz evi-dencije o motornim vozilima podatke o tome je li neka osoba upisana kao vlasnik motornog vozila te o vrsti, marki, tipu, modelu, godini proizvodnje, registarskom broju motornog vozila i postojanju tereta na tom vozilu.6 Ova obveza MUP-a je preduvjet da bi ovrhovoditelj mogao uspješno podnijeti prijedlog za ovrhu na motornom vozilu ovršenika, jer ako ne postoji navedena potvrda sud neće izdati rješenje o ovrsi.

Naime, ovrhu radi naplate novčane tražbine na motornom vozilu sud određuje na temelju OVRŠNE isprave i izvatka iz evidencije policijske uprave o vlasništvu ovršenika na motornom vozilu (članak 16.b. stavak 2.).7 Dakle, da bi ovrho-voditelj mogao tražiti ovrhu na motornom vozilu mora raspolagati ovršnom ispravom,8 te mora imati izvadak iz evidencije policijske uprave o vlasništvu ovršenika na motornom vozilu.

Nije jasno zašto je za donošenje rješenja za ovrhu na motornom vozilu uvjet da ovrhovoditelj raspolaže ovršnom is-pravom, jer do sada nisu postojala ograničenja u pogledu predlaganja određenog predmeta i sredstva ovrhe ovisno o tome kojom se ispravom raspolaže (ovršnom ili vjerodostojnom). Takvo ograničenje ne postoji kod drugih predmeta i sredstva ovrhe, tako ovrhovoditelj može temeljem vjerodostojne isprave predložiti ovrhu na cjelokupnoj imovini ovršenika pa i na njegovim nekretninama, ali to ne može na njegovom motornom vozilu.

Ovakvo uređenje je možda rezultat ideje zakonodavca da rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donose javni bilježnici, a rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave donose sudovi, no zbog izričito navedenog preduvjeta posto-janja ovršne isprave kod ovrhe prodajom motornih vozila, ovrhovoditelji koji raspolažu samo vjerodostojnom ispravom su suženi u svom izboru predmeta i sredstva ovrhe. Ali, kako se ovrha temeljem vjerodostojne isprave može odrediti i na cjelokupnoj imovini ovršenika i bez navođenja predmeta i sredstva ovrhe,9 ovo ograničenje ipak ne bi trebalo znatno utjecati na ovrhovoditelje. No, pri slijedećoj noveli OZ-a10 ovo bi ograničenje trebalo ukinuti.

Pored toga, ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu mora dostaviti i izvadak iz evidencije MUP-a o vlasništvu ovršenika na motornom vozilu. No, takvu evidenciju policijske uprave ne vode. Naime, oni vode registre vozila koja smiju sudjelovati u prometu, no to ne znači da postoji obveza svakog kupca da promjenu vlasnika vozila prijavi policijskoj upravi. Ovakvim strogim određivanjem obveze ovrhovoditelja da dostavi izvadak iz evidencije policijske uprave, onemogućuju se ovrho-voditelji da dokazuju postojanje vlasništva vozila ovršenika koje nije upisano u evidenciju policijske uprave.11

Nadalje, zakon nije uopće predvidio mogućnost da je riječ o motornom vozilu koje nije upisano u registar motornih vozila u Republici Hrvatskoj. Naime, kada je riječ ovrsi protiv stranih državljana, ona je moguća ako imaju imovinu u Republici Hrvatskoj, a motorno vozilo je upravo imovina koja se može zateći na području Republike Hrvatske. Ali, na žalost zakonodavac takvu mogućnost nije izričito predvidio, niti je uredio pitanja i probleme koji se tu mogu javiti.12

Tako nije predviđen slučaj prodaje motornih vozila koja nisu registrirana, ili ona koja mogu i ne moraju biti registrirana13 odnosno ona koja ne mogu više biti registrirana. U tim slučajevima bi se doduše mogla primijeniti pravila o ovrsi na pokretnim stvarima, samo se postavlja pitanje da li je namjera zakonodavca bila da se takva motorna vozila izuzmu iz ovrhe ili je riječ o propustu u normiranju.

Zbog tih se razloga postavlja i pitanje do koje granice sudovi mogu interpretacijom postojećih zakona ispravljati nedorečenosti, a sa ciljem da se ovršni postupak dovrši povoljno za ovrhovoditelja. Naime, striktnim tumačenjem postojećeg zakona trebalo bi odbaciti sve prijedloge za ovrhu na motornom vozilu u kojem nisu oba uvjeta ispunjena, a upravo zbog postojećih posebnih odredaba o ovrsi na motornom vozilu, ne bi se za te ovrhe mogla primjenjivati samo pravila o ovrsi na pokretninama.

2.1. Stjecanje založnog prava

Ako su zadovoljeni svi preduvjeti,14 sud izdaje u skladu s prijedlogom ovrhovoditelja, rješenje o ovrsi i jedan prim-jerak dostavlja policijskoj upravi kod koje se vodi upisnik vozila radi provedbe zabilježbe ovrhe. Pored toga, primjerak rješenja o ovrsi sud dostavlja i Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima radi provedbe odgovarajućeg upisa.

Zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe založno pravo na motornom vozilu, a prednosni red založnog prava se računa od dana dostave rješenja o ovrsi policijskoj upravi. Nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva na motornom vozilu niti upis tereta na tom vozilu na temelju raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba po-duzeta. Raspoložbe učinjene protivno ovoj zabrani nemaju pravnog učinka.15 Ova pravila o založnom pravu koje se stječe dostavom rješenja o ovrsi policijskoj upravi su slična založnom pravu koje se stječe zabilježbom ovrhe na nekretninama u zemljišnoj knjizi, te se time ovrha na motornom vozilu približila ovrsi na nekretninama, jer su motorna vozila pokretnine veće vrijednosti za koje postoje posebni upisnici, iako ti upisnici nisu preduvjet za stjecanje prava vlasništva.

3. ODUZIMANJE, ČUVANJE I PROCJENA MOTORNOG VOZILA

Nadalje je u OZ-u određeno da je, u roku od tri mjeseca od dana dostave rješenja o ovrsi na motornom vozilu, ovrho-voditelj dužan PREDLOŽITI ODUZIMANJE MOTORNOG VOZILA, NAZNAČITI MJESTO GDJE SE ONO NALAZI te osigurati potrebno

93

prijevozno sredstvo i radnu snagu za poduzimanje te radnje. Ako ovrhovoditelj ne predloži oduzimanje vozila u tom roku, sud će obustaviti ovrhu.16

Ovo pravilo o načinu oduzimanja motornog vozila znatno otežava, a u mnogim slučajevima će i u potpunosti onemogućiti provođenje ovrhe na motornom vozilu. Naime, iako je proklamirani cilj izmjena OZ-a bilo olakšavanje provođenja ovrhe, ova pravila stavljaju ovrhovoditelja u prilično nezgodnu situaciju, jer on mora nakon donošenja Rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave, naznačiti gdje se motorno vozilo nalazi, odnosno gdje će se nalaziti, i to sve nakon što je ovršenik već obaviješten da će se ovrha provesti na njegovom motornom vozilu.

Pošto je ovrhovoditelj obavijestio sud gdje se motorno vozilo nalazi, samo njegovo oduzimanje provodi sudski ovršitelj na temelju zaključka suda. Prigodom oduzimanja motornog vozila sudski će ovršitelj skinuti tablice s motornog vozila, a oduzeto motorno vozilo se predaje na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi u skladu s rješenjem o ovrsi. Ako se motorno vozilo povjerava na čuvanje komisionaru, njegovu procjenu i prodaju obavit će komisionar u skladu s odredbama članka 143.g do 143.m OZ-a.17

Dakle, nakon što je ovrhovoditelj obavijestio sud gdje se motorno vozilo nalazi, na to mjesto izlazi sudski ovršitelj u nadi da će se motorno vozilo – odnosno vozilo koje se pokreće snagom vlastitog motora, još uvijek nalaziti na tom mjestu, a tom prilikom ovrhovoditelj treba osigurati potrebno prijevozno sredstvo i radnu snagu za poduzimanje te radnje.

Naime, motorno vozilo se kreće u prostoru i mogućnost da se u trenutku izlaska sudskog ovršitelja motorno vozilo zatekne baš na mjestu gdje je ovrhovoditelj naznačio je minimalna, a ovrhovoditelj ima znatne troškove zbog izlaska sud-skog ovršitelja zatim troškove potrebnog prijevoznog sredstva te radne snage za oduzimanje motornog vozila.18 Ranije se nije prilikom ovrhe motornog vozila tražilo posebno prijevozno sredstvo i radna snaga za oduzimanje vozila, a sada se dodatno traži da se motorno vozilo odveze na posebnom prijevoznom sredstvu, čime se povisuju troškovi provođenja ovrhe a ista se i otežava.

Posebna prijevozna sredstva će ovrhovoditelj jednostavnije naći za prijevoz osobnih motornih vozila, no za teretna motorna vozila nije jednostavno pronaći adekvatno prijevozno sredstvo. O tim praktičnim problemima prijevoza oduze-tog motornog vozila se očigledno nije vodilo dovoljno računa prilikom izmjena zakona, iako je takav način odvoženja oduzetog vozila sigurniji i zbog oduzimanja tablica vozila jedini dozvoljeni i moguć. S obzirom na ovu izričitu obvezu prevoženja oduzetih motornih vozila, sudski ovršitelji ne bi smjeli osobno preuzimati rizik i dozvoljavati da neko vozi motorno vozilo od mjesta oduzimanja do mjesta gdje će se ono čuvati, iako je do sada bilo uobičajeno da oduzeto motorno vozilo netko odveze do mjesta gdje će se ono čuvati.

Slijedom navedenog, mogućnost da sudski ovršitelj oduzme motorno vozilo ovršeniku i da ovrhovoditelj namiri svoju tražbinu prodajom motornog vozila je prilično mala, a troškovi koje ovrhovoditelj ima u tom postupku nisu neznatni. Stoga bi se morao izmijeniti način provođenja oduzimanja vozila ovršeniku, ako se hoće omogućiti ovrhovoditeljima namirenje tražbine.

U slučaju da se ipak zatekne motorno vozilo na naznačenoj adresi, onda će sudski ovršitelj skinuti tablice s motornog vozila, te će oduzeto motorno vozilo predati na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi, koja može biti i ovlašteni komis-ionaru. Pri tome se prijevoz motornog vozila od mjesta gdje je oduzeto do mjesta gdje će biti čuvano, mora vršiti posebnim adekvatnim19 prijevoznim sredstvom.

4. PRODAJA MOTORNOG VOZILA

Oduzeta motorna vozila se prodaju usmenom javnom dražbom ili neposrednom pogodbom, u skladu sa zaključkom suda o načinu prodaje, bez isticanja oznake registarskog broja i broja šasije.20 Procjenu vrijednosti motornog vozila i pro-daju, u slučaju kada je ono povjereno na čuvanje komisionaru, ovlašten je provesti sam komisionar s tim da javnu dražbu kod komisionara provodi javni bilježnik.21

Na dražbi mogu sudjelovati kao kupci samo osobe koje su položile jamčevinu. Ako se dražba provodi istovremeno za više vozila, osoba koja namjerava sudjelovati u kupnji unaprijed neodređenog vozila je dužna položiti jamčevinu koja će se za takve kupnje odrediti u uvjetima prodaje. Pored navedenog, omogućeno je sudionicima u dražbi da mogu zatražiti da u dražbi sudjeluju anonimno preko posebnog zastupnika, u tom slučaju će sudionik u dražbi dobit poseban broj s kojim će u njoj sudjelovati, a podaci o takvom kupcu su službena tajna.22

Dakle, u slučaju kada je sud u zaključku o prodaji odredio da se motorno vozilo prodaje javnom dražbom, onda sudi-onici moraju prije održavanja te dražbe položiti jamčevinu. No, kako je moguće (a bilo bi i praktično) da se istovremeno za više oduzetih motornih vozila organizira jedna javna dražba, predviđena je mogućnost da se jedna osoba javi kao sudionik na dražbi za više motornih vozila. Stoga je izričito rečeno da će se visina jamčevine za sudionike koji namjeravaju licitirati za više vozila odrediti posebno. Iako nisu predviđeni posebni uvjeti za jamčevinu, isti iznos ne bi nikako smio biti zbor jamčevina za sva motorna vozila koja sudjeluju na dražbi, jer bi time ovakvo posebno uređenje izgubilo svoj smisao.

Pored toga, kod prodaje motornih vozila se uvodi mogućnost anonimnog sudjelovanja na dražbi, kako bi se kupac zaštitio od mogućih sukoba s ovršenikom.23 Tome je prilagođena mogućnost da se registracija vozila na kupca obavi neovisno o ovršeniku, uz očuvanje kupčeve anonimnosti.

94

4.1. Predaja motornog vozila kupcu

Odmah nakon zaključenja dražbe, odnosno prodaje neposrednom pogodbom, kupac je dužan položiti kupovninu i preuzeti motorno vozilo,24 s tim da kupcu ne pripadaju prava po osnovi odgovornosti zbog nedostataka stvari, već on vozilo preuzima u zatečenom stanju.

Ako kupac odmah ne položi kupovninu, smatrat će se da dražba nije uspjela, a kupac je dužan strankama naknaditi štetu koju su one pretrpjele njegovim odustankom. O tom zahtjevu za naknadu štete odlučuje sud u ovršnom postupku, na zahtjev stranaka, s tim da protiv te odluke stranke i kupac imaju pravo na žalbu. Dakle, sada je sudu u tijeku ovršnog postupka dodatno dana obveza da odlučuje o odštetnom zahtjevu stranaka ako kupac odustane od kupovine vozila, odnos-no ako ne uplati kupovnu cijenu. Ako bude više takvih slučajeva, to bi moglo znatno opteretiti sud, jer će se u svakom slučaju morati utvrditi iznos štete koju stranke trpe zbog odustanka određenog kupca.

Ovakav način, odlučivanja u ovršnom postupku o posebnom odštetnom zahtjevu (kojima parametri visine uopće nisu dani zakonom) stranaka protiv kupca nije primjeren ovršnom postupku. Ako se je takvim uređenjem htjela odrediti pro-cesna disciplina kupca, jednostavnije za postupak bi bilo da je određen najmanji iznos jamčevine (npr. 10% od procijenjene vrijednosti vozila) te da je određeno da se jamčevina, u slučaju kupčeva odustanka zadržava. Time bi se olakšao položaj suda i stranaka u tijeku jednog ovršnog postupka, a izbjeglo bi se kompliciranje samog ovršnog postupka.

Nadalje je u OZ-u predviđeno i pravilo da se motorno vozilo može predati kupcu i u slučaju ako on nije položio kupovninu, no pod uvjetom da na to, na svoju opasnost, pristane ovrhovoditelj u granicama iznosa koji bi mu pripao iz postignute cijene. U tom slučaju, ako kupac ne položi kupovninu u roku koji mu je određen, a preuzeo je vozilo, ovrho-voditelj može zatražiti od suda da u istom postupku naloži kupcu da plati ovrhovoditelju cijenu te nakon pravomoćnosti i ovršnosti na temelju toga rješenja protiv kupca može predložiti ovrhu.

Nakon što kupac preuzme motorno vozilo, sud će ga zaključkom ovlastiti da na temelju toga zaključka zatraži od policijske uprave svoga prebivališta ili sjedišta upis prava vlasništva na kupljenom motornom vozilu te izdavanje knjižice vozila i prometne dozvole. Kupac postaje vlasnikom motornog vozila upisom u upisnik motornih vozila kod nadležne policijske uprave.

Taj zaključak suda, kojim se ovlašćuje kupac da prenese vlasništvo, treba sadržavati sve podatke potrebne za izdavanje knjižice vozila i prometne dozvole,25 no on se neće dostaviti ovršeniku ako je kupac u kupnji sudjelovao anonimno, već će se izdvojit iz spisa i čuvati kao i ostale isprave u sudu koje su pokrivene službenom tajnom.

Sud će posebnim zaključkom odrediti brisanje prava vlasništva ovršenika na prodanom vozilu u upisniku policijske up-rave u kojemu je ono bilo upisano,26 te brisanja založnog prava u Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima. Tim će zaključkom odrediti i brisanje prava drugih osoba na motornom vozilu koja prestaju prodajom.27

Ova pravila o stjecanju vlasništva kupca na motornom vozilu, upisom u upisnik motornih vozila kod nadležne policijske uprave nisu usklađena s Zakonom o sigurnosti u prometu na cestama (NN 105/04) koji u svojem čl. 241. određuje da motorna i priključna vozila smiju sudjelovati u prometu na cesti ako su registrirana i ako imaju važeću prometnu dozvolu, a vozila registrirana u Republici Hrvatskoj ako imaju i važeću knjižicu vozila. Registrirati se mogu samo ona motorna i priključna vozila za koja se na tehničkom pregledu utvrdi da su ispravna. Dakle, registri koje vodi MUP ima za cilj utvrđivanje vozila koja smiju sudjelovati u prometu na cesti, a sam upisnik u registar nije preduvjet stjecanja vlasništva motornog vozila.28 Pored toga, postoje i motorna vozila koja ne sudjeluju u prometu na cestama te nisu, niti moraju biti registrirana, stoga će se u praksi pojaviti problem kako tretirati ta motorna vozila koja nisu upisana u registar policijske uprave.

Nadalje, ovakvo određivanje da kupac postaje vlasnikom motornog vozila upisom u upisnik motornih vozila kod nadležne policijske uprave je protivno članku 116. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima,29 koji određuje da se vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja. Stoga nije jasno zašto je u ovom slučaju određeno da kupac stječe vlasništvo motornog vozila upisom kod policije, umjesto da vlasništvo prelazi na kupca predajom stvari nakon što je uplatio kupovninu u cijelosti.

Iako možda neće stvoriti probleme u praksi, postavlja se pitanje kako će kupac faktično izvršiti preuzimanje vozila i kako će obaviti registraciju vozila. Naime, da bi se vozilo registriralo pri policijskoj upravi, ono mora prethodno obaviti tehnički pregled, a bez registracije ne smije sudjelovati u prometu na cestama. Iznimno ne moraju biti registrirana motorna i priključna vozila koja su prepravljena ili popravljena i kojima se obavlja pokusna vožnja radi ispitivanja i prikazivanja njihovih svojstava ili koja se kreću od sjedišta tvrtke u kojoj su proizvedena do skladišta te motorna i priključna vozila koja se kreću od mjesta u kojem su preuzeta do mjesta u kojem će biti registrirana, ali uz uvjet da su vozila osigurana i označena posebnim pločicama za privremeno označivanje takvih vozila u prometu na cesti (pokusne pločice). No, posebne odredbe OZ-a uopće ne predviđaju mogućnost izdavanja takvih pokusnih pločica i privremenog osiguranja, bez čega kupac ne može uopće faktično preuzeti vozilo i dovesti ga do prve stanice za tehnički pregled kako bi mogao upisati vozilo u registar policijske uprave. Stoga bi se morala predvidjeti mogućnost da se prilikom preuzimanja vozila (sudski ovršitelj je skinuo tablice s motornog vozila prilikom oduzimanja) od strane kupca, kupcu izdaju pokusne pločice kao i da se vozilo privremeno osigura. U protivnom kupac smije motorno vozilo odvesti na posebnom prijevoznom sredstvu, jer ne smije sudjelovati u prometu.

95

Pored toga, sam zaključak suda koji ovlašćuje kupca da zatraži od policijske uprave upis prava vlasništva na kupljenom motornom vozilu te izdavanje knjižice vozila i prometne dozvole je samo dokaz o vlasništvu vozila a za registraciju vozila je pored toga potrebno prethodno platiti obvezno osiguranje i utvrditi tehničku ispravnost vozila. Pri tome se može dogoditi da se vozilo pokaže tehnički neispravnim, te da je potrebno duže vrijeme za otklanjanje tih neispravnosti, a sve dok se isto ne otkloni – kupac nije postao vlasnikom vozila. Nadalje je moguće da kupac uopće nema interes ponovno registrirati motorno vozilo, jer je riječ o motornom vozilu kojeg će on koristiti izvan javnih prometnih površina te zakon ne zahtjeva registraciju, a o tome se također nije vodilo računa kod uvođenja posebnih odredaba o vremenu stjecanja vlasništva u ovršnom postupku, stoga bi se ovo posebno pravilo o stjecanju vlasništva motornog vozila trebalo uskladiti s općim pravi-lom o stjecanju vlasništva pokretnina.

4.2. PRAVILNIK O VOĐENJU UPISNIKA MOTORNIH VOZILA

Posljednja odredba pravila o prodaji motornih vozila ističe da će Ministar nadležan za unutarnje poslove posebnim pravilnikom, u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna OZ-a, propisati vođenje upisnika mot-ornih vozila na način da se u njega mogu upisivati podaci u skladu s prethodnim odredbama OZ-a.

Ovakva odredba je donekle nejasna, te će vjerojatno nakon donošenja pravilnika biti neke stvari jasnije. Naime, nije jasno da li će Ministar nadležan za unutarnje poslove donijeti pravilnik o načinu na koji će se u postojeću evidenciju regis-triranih vozila u Republici Hrvatskoj upisivati i zabilježbe sudskih ovrha na motornim vozilima, ili će se oformiti poseban upisnik motornih vozila. Vjerojatno će se u postojećim evidencijama registriranih vozila predvidjeti i rubrika u koju će se upisivati zabilježbe ovrhe na tim motornim vozilima.

Iako je pravilnik trebao biti donesen još krajem rujna 2005. godine, isti nije objavljen u Narodnim novinama niti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna OZ-a.30

5. ZAVRŠNA RAZMATRANJA

Iako je povećanje opće efikasnosti ovršnoga postupka njegovim pojednostavljenjem i ubrzanjem bio jedan od ciljeva posljednjih izmjena i dopuna OZ-a koji se je htio postići i posebnim uređenjem ovrhe na motornim vozilima, kod praktičara postoji skepsa u pogledu stvarne mogućnosti provođenja ovrhe na motornim vozilima te namirenja ovrhovoditelja iz cijene postignute prodajom motornog vozila ovršenika.

Najveći «kamen spoticanja» provedbe ovrhe je u načinu na koji se provodi oduzimanje motornog vozila. Prethodno je već istaknuto da ovrhovoditelj mora unaprijed naznači mjesto gdje se motorno vozilo nalazi i mora osigurati potrebno prijevozno sredstvo i radnu snagu za poduzimanje radnje oduzimanja vozila koju provodi sudski ovršitelj. No, kako su motorna vozila pokretnine koje u svojoj redovnoj i normalnoj upotrebi lako mijenjaju mjesto, ovakvo rješenje nije praktično niti povoljno za ovrhovoditelje, jer niti jedan ovrhovoditelj ne može sa sigurnošću predvidjeti gdje će se vozilo nalaziti kroz određeno vrijeme kada izađe sudski ovršitelj. Stoga, ako se hoće provoditi ovrha na motornom vozilu, onda bi se trebalo pronaći efikasniji način i metodu oduzimanja motornih vozila u ovršnom postupku, koju ovršenici ne bi mogli lagano izbjeći. Ovako će vjerojatno dolaziti do obustava ovršnog postupka zbog nemogućnosti provođenja ovrhe.

Pored toga, preduvjet za određivanje ovrhe na motornom vozilu je činjenica upisa u evidenciju policijske uprave o vlasništvu ovršenika na motornom vozilu: No za razliku od nekretnina, kod kojih je upis u zemljišne knjige uvjet stjecanja vlasništva, za motorna vozila upis u evidenciju policijske uprave nije uvjet stjecanja vlasništva, već vozilo mora biti tehnički ispravno i registrirano da bi sudjelovalo u prometu. Stoga strogo vezivanje utvrđivanja vlasništva za evidenciju policijske uprave o motornim vozilima koja mogu sudjelovati u prometu nije praktično.

Nadalje nije uzeto u obzir da je danas veliki broj vozila u vlasništvu leasing društava, te ovršenici upravljaju motornim vozilima kojima uopće nisu vlasnici, a nemaju niti interes otplatiti preostali iznos leasing društvu kako bi stekli puno-pravno vlasništvo. Naime, ako otplate taj iznos, onda bi im ovrhovoditelj mogao oduzeti vozilo i namiriti svoju tražbinu, a sve dok je motorno vozilo u vlasništvu leasing društva ovrhovoditelj nema nikakvih mogućnosti za namirenje tražbine, dok ovršenik može mijenjati najnovija i najskuplja vozila i uživati vozeći se u luksuznom novom vozilu.

Slijedom navedenog, s obzirom na veći broj problema koji se javljaju u tijeku ovršnog postupka na motornom vozilu, nije za očekivati veći broj uspješno provedenih ovrha i namirenih ovrhovoditelja. Doduše, ovršni postupci će relativno brzo biti gotovi, jer je i obustava postupka zbog nemogućnosti provedbe ovrhe, jedan od načina na koji se ovršni postupak može završiti, no ipak bi intencija cijelog zakona trebala ići za namirenjem ovrhovoditelja a ne za formalnim završetkom postupka.

96

FUSNOTE1 Objavljene u Narodnim novinama broj 88. od 20.7.2005. godine.2 Ovršni zakon (“Narodne novine” broj: 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03. 151/04 i 88/05. – u daljnjem tekstu: OZ) 3 čl. 35. st. 3. OZ-a4 Javni bilježnik nepotpune prijedloge dostavlja sudu, koji onda donosi rješenje o odbacivanju prijedloga.5 u daljnjem tekstu: MUP6 Čl. 16.b. st. 2. OZ 7 Čl. 143.j st. 1. OZ 8 vidi čl. 21. OZ-a9 čl. 252c st. 2. OZ.10 Kako je osnovni tekst zakona iz 1996. godine doživio novele 1999. godine, zatim 2000., potom 2003. godine i 2004. godine te 2005. godine, za očekivati je da će u narednih par godina opet biti određenih izmjena OZ-a.11 Tako npr. Republika Hrvatska kada se javlja kao ovrhovoditelj neće moći dokazivati vlasništvo motornog vozila kupoprodajnim ugovorom, o kojem je saznala iz evidencije Ministarstva financija o plaćenom porezu na promet osobnim vozilima. 12 Posebne odredbe o prodaji motornih vozila ne bi trebala u potpunosti isključiti mogućnost provedbe ovrhe na pokretninama, jer je ipak cilj ovršnog postupka naplata tražbine ovrhovoditelja.13 Razni radni strojevi, koji ne sudjeluju u javnom prometu zatim starija vozila koja više ne zadovoljavaju tehničku ispravnost, ali na tržištu mogu postići zavidnu cijenu i dr.14 Postojanje ovršne isprave, potvrde o vlasništvu vozila, pravilno sastavljen prijedlog i dr.15 Čl. 143.j st. 2. – 6. OZ 16 Čl. 143k st. 1. OZ-a.17 Čl. 143.k OZ 18 sam prijevoz osobnog vozila do 20 km radnim danom (obračunava se kilometraža koje je specijalno vozilo za uklanjanje i prijevoz prešlo od mjesta utovara do mjesta istovara) danju, bez čekanja, iznosi (prema cjeniku HAK-a za prijevoz oštećenih vozila) 300,00 kn (bez PDV-a) 19 To ovisi o vrsti oduzetog motornog vozila, odnosno o tome da li je riječ o osobnom vozilu, kombi vozilu ili teretnom vozilu. 20 Čl. 143.l st. 1. OZ-a 21 Čl. 143.h st. 2. OZ-a22 Čl. 143.l st. 2. – 5. OZ-a23 Iako je održavanje potpune tajnosti prilično teško s obzirom na to da u Republici Hrvatskoj postoji prilična povezanost ljudi koji međusobno komuniciraju a kupnja motornog vozila rijetko prođe nezapaženo. No, možda će ova odredba ipak nekome omogućiti tajnost sudjelovanja na dražbi. 24 Čl. 143.m st. 1. OZ-a 25 Dakle podatci o vrsti vozila, marki vozila, tipu vozila, modelu vozila, boji vozila, broju šasije, obliku karoserije, osnovnoj namjeni, proizvođaču, državi proizvodnje, godini proizvodnje, datumu prve registracije, mjestima za sjedenje, mjestima za stajanje, mjestima za ležanje, dopuštenoj nosivosti, masi praznog vozila, najvećoj dopuštenoj masi, maksimalnoj brzini i svim ostalim podatcima koji se navode u Knjižici vozila i Prometnoj dozvoli. 26 Nije jasno zašto se moraju donositi dva posebna zaključka, jer bi bilo praktičnije i brže da se jednim zaključkom odredi brisanje prava vlasništva ovršenika i da se ovlasti kupac da izvrši prijenos vlasništva kod policijske uprave. 27 Čl. 143.m st. 5. OZ-a28 Što je i u skladu s dosadašnjom sudskom praksom u pogledu vlasništva motornih vozila.29 Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00 i 114/01 - u daljnjem tekstu ZOVO 30 Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona je objavljen u Narodnim novinama broj 88. od 20. srpnja 2005. godine, a stupio je na snagu osmog dana od dana objave, odnosno 28.07.2005. godine.

97

LJILJANA HRASTINSKI JURČEC, dipl. iur.sutinja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske

OVRHA NA NEKRETNINAMA

Odredbama sadržanim u Glavi X Ovršnog zakona1propisan je postupak prisilne naplate tražbina dužnikovih vje-rovnika ovrhom na njegovoj nekretnini. U ovome radu izložen je cjelovit pregled odredbi koje reguliraju postupak ovrhe na nekretninama, uz poseban naglasak na odredbe koje su zahvaćene posljednjom novelom hrvatskoga ovršnoga prava, a koje su u posrednoj ili neposrednoj vezi s postupkom ovrhe na nekretninama.

1. UVOD

Nekretnine su najčešće (i još uvijek) najvredniji dio imovine pojedinaca, ali i pravnih osoba u Republici Hrvatskoj. Zbog toga su sva pitanja, koja su u vezi s postupcima prisilne naplate novčanih tražbina dužnikovih vjerovnika, bilo u postupku ovrhe (individulana egzekucija), bilo u nekom drugom (npr. stečajnom postupku kao generalnoj egzekuciji), uvijek u centru interesa najšireg kruga osoba. Uspješnost namirenja vjerovnika izravno je ovisna o uspješno i zakonito provedenom postupku unovčenja (prodaje) tog dijela imovine u postupku u kome se namirenje provodi, a uspješnost i zakonitost toga postupka garantira zakonodavac propisivanjem odredbi kojima to omogućuje.

U ovome radu izložit će se cjeloviti postupak ovrhe na nekretninama, uz poseban naglasak na odredbama koje su zahvaćene posljednjom novelom hrvatskoga ovršnoga prava. Ovo stoga što već i sam broj zakonskih odredbi (pedeset pet članaka) sadržanih u Glavi X Ovršnog zakona2 vrlo jasno pokazuje značaj (ali i složenost) ovog postupka prisilne naplate tražbina dužnikovih vjerovnika. Ovrha na nekretninama je „najuređenija“ ili „najreguliranija“ vrsta ovrhe u OZ-u. To je logična posljedica činjenice da se provedbom ovrhe na nekretninama diraju i mijenjaju mnoga materijalna prava. Osim toga, svi poslovi uz nekretnine su formalni poslovi, pa je i to razlogom propisivanja relativno vrlo strogog postupka, kao i njegovih posljedica, kako na prava ovršenika, tako i na prava trećih osobe.

Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona3zahvaćena je u većoj ili manjoj mjeri gotovo polovica postojećih odredbi (devetnaest) iz Glave X. OZ-a, pa bi segmentirano prikazivanje samo onih izmijenjenih odredbi moglo izazvati nepotrebne zabune, s jedne strane, dok bi, sa druge strane, onemogućavalo potpuni pregled utjecaja novih odredbi na uku-pni postupak, kao i potpuno razumijevanje tih novina.

Iako je ZID OZ veći broj postojećih odredbi izložen izmjenama, to nije rezultiralo revolucionarnim promjenama postupka ovrhe na nekretninama. Osim nekoliko redakcijskih i nomotehničkih usklađivanja, izmijenjenim odredbama očito se nastojalo funkcionalnalizirati postupak, odnosno povećati njegovu efikasnost. Istinsku novinu predstavljaju samo neke odredbe kao što su: mogućnost izravnog traženja ovrhe protiv aktualnog vlasnika nekretnine na kojoj je upisano neko od prava (zalog, fiducija) koje vjerovnika ovlašćuje da svoju tražbinu namiri njezinom prodajom (čl. 77a. OZ); novi način utvrđivanja vrijednosti nekretnine (čl. 87. OZ); mogućnost kupca nekretnine da osigura kredit za kupnju upisom založnog prava na dosuđenoj nekretnini u korist davatelja kredita (čl. 101a. OZ) i pravo ovrhovoditelja da predloži iseljenje ovršenika i prije no što sud donese zaključak o predaji nekretnine (čl. 121a. OZ).

2. NEKRETNINA KAO PREDMET OVRHE

Nepromijenjena odredba iz čl. 76. OZ propisuje da predmet ovrhe može biti samo nekretnina kao cjelina, a ne i pojedini njezini fizički dijelovi. Samostalan predmet ovrhe može biti i suvlasnički dio ovršenika na nekoj nekretnini („…Ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmje-rom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi…“)4. U tom slučaju se ovrha provodi po istim pravilima koja se primjenjuju i za ovrhu na nekretnini na kojoj je ovršenik samovlasnik.

U pogledu sadržaja pojma nekretnine kao cjeline OZ upućuje na pravila koja uređuju vlasništvo, druga stvarna prava i zemljišne knjige (čl. 76. st. 1. OZ)

98

2.1. Nekretnina - pojam

Pojam nekretnine je u pozitivnim pravnom sustavu RH određen Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZV)5. Definicija nekretnine sadržana u odredbama toga Zakona osnova je za poduzimanje radnji u pravnom prometu nekretnina, u sudskim, upravnim i drugim postupcima pred državnim tijelima. Sva sporna pitanja u pogledu prava (stjecan-ja, promjene, pravnih učinaka i prestanka stvarnih prava) na nekretninama koja su nastala nakon stupanja na snagu ZV (1. siječnja 1997. godine) prosuđuju se prema odredbama sadržanim u tom Zakonu.6 Raniji se odnosi prosuđuju prema pravilima koja su se pri mjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka7, odnosno prema odred bama onih zakona koji su do tada bili na snazi.

Pojam nekretnine u smislu odredbi ZV-a temelji se na načelu jedinstva nekretnine (čl. 9. ZV-a, čl. 366. do 373). To načelo određuje da nekretninu čini zemljište i sve ono što je s njim trajno spojeno (“... čestica zemljine površine, zajedno sa svime što je s zemljištem trajno spojeno na površini ili ispod nje, ako zakonom nije drugačije određeno.”8). Nekretnina je materijalno dobro. Nekretnina je stvar - dio materijalne prirode različit od ljudi, ali služi ljudima za upotrebu. Nekretnina može biti objektom različitih prava, prije svega prava vlasništva, stvarnih prava (kao što su pravo služnosti, pravo iz stvarnog tereta), prava građenja ili založnog prava. Nositelji tih stvarnih prava na nekretnini mogu biti fizičke ili pravne osobe. Nekretnine i prava na njima predmet su upisa u zemljišne knjige. Kada je više zemljišnoknjižnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjenje u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takva jedna nekretnina.9

U praksi ovršnih sudova pitanje što čini određenu nekretninu često puta se pokazalo spornim. Na pitanje što je to sa zemljištem trajno spojeno (na površini ili ispod nje) u praksi nije jednostavno dati odgovor. Radi toga, za potrebe ovoga rada treba naglasiti da osim zemljišne čestice, kao dijela površine zemlje ili tla, koji je geometrijski ome đen, nekretninom se smatra:

- sve ono što na tom dijelu zemljine kore (zemljišne čestice) raste i što zemlja rađa, kao što su trava, drveće, plodovi i druge upotre bljive stvari pod uvjetom da se od zemlje ne odvajaju.10Kada dođe do takvog odvajanja, tada se plodovi ne smatraju nekretninom, već pokretninama koje mogu biti samostalni predmet vlasništva.11

- građevina, jer prema odredbi iz čl. 9. st. 3. ZV-a sve ono što se nalazi a) na površini zemlje (zgrade i drugi oblici građevina), ali i b) iznad (mostovi, vijadukti, nadzemni prolazi i slične građevine)i c) ispod nje (podrumi, skloništa, pothod-nici ili tuneli), pod uvjetom da je izgrađeno s namjerom da tamo trajno ostane, ili je u nekretninu d) ugrađeno, dograđeno, ili na nekretnini nadograđeno ili na bilo koji način s njom trajno spojeno (terase, balkoni, nadograđeni stanovi ili pak instalacije, kao što su npr. vodovi ili liftovi, i slično), smatra se dijelom nekretnine sve dok se od te nekretnine ne odvoji. S druge strane, ne smatraju se nekretninom, odnosno dijelom zemljišta, one zgrade ili bilo što drugo što je sa zemljištem spojeno samo radi neke prolazne namjene (kiosci, barake, kontejnerske nastambe nadstrešnice ili montažne kuće).

- stvarna prava koje postoje u korist neke nekre tnine, jer sva ta prava, kao što su npr. služnosti, postoje radi normalnog korištenja nekretnine i ostvarivanja svih ovlaštenja koja proistječu iz prava vlasništva (po sjedovati, koristiti i raspolagati) na nekretnini, pa je posve opravdano i nužno da takva prava slijede pravnu sudbinu nekretnine (čl. 9. st. 6. ZV-a).

- pripatci stvari (oni koji trajno služe nekretnini - čl. 7. ZV-a „…Pripadak (pertinencija ili pobočna stvar) je pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi glavne, a stoji u takvu prostornom odnosu prema glavnoj stvari koji odgovara toj namjeni… Nije pripadak ona stvar koja se prema shvaćanju u prometu ne smatra pripadkom. … Prolazna uporaba jedne stvari za svrhu druge stvari ne daje joj svojstvo pripadka.… Prolazni prestanak služenja pripadka svrsi glavne stvari, kao i prolazni prestanak prostornoga odnosa prema njoj, ne oduzima pripadku to svojstvo….Smatra se da su namijenjeni da trajno služe svrsi zgrade trajno namijenjene nekoj proizvodnoj ili obrtnoj djelatnosti (poslovna zgrada), kao glavnoj stvari, strojevi i slični uređaji namijenjeni toj djelatnosti… Smatra se da su namijenjeni da trajno služe svrsi nekretnine trajno namijenjene poljoprivrednoj proizvodnji, kao glavnoj stvari, strojevi i stoka namijenjeni daljnjoj poljoprivrednoj proizvodnji, poljoprivredni proizvodi i sjeme potrebni za daljnju poljoprivrednu proizvodnju kroz ono vrijeme za koje se može očekivati da će takvi ili slični biti dobiveni tom proizvodnjom, kao i postojeće gnojivo i gorivo…“).

2.2. Načelo jedinstvenosti nekretnine

2.2.1. Obvezatnost načela

Od dana stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997. godine), svi pravni poslovi koji su suprotni načelu jedinstvenosti nekretnine ne proizvode pravne učinke (čl. 336 st. 1 i 3 ZV). Takvi pravni poslovi ništavi su, osim ako posebnim zakonom nije drugo određeno. Navedenom odredbom zakonodavac je naglasio važnost poštivanja tog načela, strogo sankcionirajući propuste u postupanju. Međutim, kad pravni posao ima opisani „nedostatak“, bez obzira na to je li riječ o dvostrano ili jednostrano obveznom ugovoru; moguće je zahtijevati njegovu izmjenu. To pravo pripada svakoj ugovornoj strani iz ob-veznog ugovora. Zakonodavac isto pravo priznaje i trećim osobama (onima u čiju je korist ugovor sklopljen). Svima njima pripada pravo zahtijevati pravednu izmjenu ugovora kojom bi se taj nedostatak uklonio (čl. 366 st. 4 ZV).

Nakon stupanja na snagu ZV pretpostavka valjano zaključenih pravnih poslova u vezi s nekretninama je obveza formal-nog usklađivanja postojećeg (zatečenog) stanja s načelom jedinstvenosti nekretnine. Ova obaveza znači zahtjev usmjeren

99

prema vlasniku nekretnine da izvanknjižno vlasništvo pretvori u knjižno; da dvojno vlasništvo na zemljištu i zgradi upiše kao jedinstveno vlasništvo; da dosadašnje etažno vlasništvo pretvori u etažno (vlasništvo na posebnom dijelu nekretnine) utemeljeno na suvlasničkom dijelu na cijeloj nekretnini.

2.2.2. Izuzeci od načela jedinstvenosti nekretnine

Određena stvarna prava na nekretnini mogu biti i samostalni predmet ovrhe. Tako će, između ostalog, biti u slučajevima reguliranim odredbama iz čl. 76. st. 3. (pravo građenja) i st. 4. (pravo plodouživanja).

2.2.2.1. Pravo građenja

Odredba iz čl. 76. st. 3. OZ propisuje prvi izuzetak od provedbe ovrhe na nekretnini kao cjelini. Ako je na nekoj nekret-nini osnovano pravo građenja, to pravo (ali samo onda kada je na nekre tnini izgrađena zgrada) može biti samostalni pred-met ovrhe na koji se na odgovarajući način primjenjuju pravila OZ-a o ovrsi na nekretninama u vlasništvu ovršenika.

Pravo građenja (sadržaj i prava uređeni odredbama iz čl. 280. i dalje ZV-a) je stvarno pravo na tuđem zemljištu koje nositelju tog prava daje ovlast da na površini zemljišta ili ispod nje ima svoju zgradu, a vlasnik zemljišta je to dužan trpjeti. To znači da zgrade ili druge građevine koje se nalaze na zemljištu i koje su sa zemljištem trajno povezane ne moraju nužno biti dijelovi zemljišta. U tom slučaju postoji dvojnost prava vlasništva, jer je zgrada ili druga građevina izgrađena s namje-rom da sa zemljištem budu trajno povezana, ali je od zemljišta pravno odvojena, budući je jedna osoba vlasnik zemljišta, a druga osoba raspolaže pravom (ima pravo) vlasništva na zgradi ili nekoj drugoj građevini na tom zemljištu.12

2.2.2.2. Pravo na koncesiju13

Pravo na koncesiju još je jedna iznimka od načela jedinstva nekretnine, pa po prirodi stvari može također biti samo-stalni predmet ovrhe (iako to OZ izrijekom ne propisuje) na koji se na odgovarajući način primjenjuju pravila OZ-a o ovrsi na nekretninama u vlasništvu ovršenika.

Pravo na koncesiju je pravo koje ovlašćuje vlasnika (koncesije) da na zemljištu koje se smatraju općim dobrom ima u vlasništvu zgradu ili drugu građevinu. Nekretnine koje se smatraju općim dobrom ne mogu biti objekti prava vlasništva (čl. 3. ZV-a), ali je moguće (kada to posebni propisi dopuštaju)14 i na takvoj nekretnina izgraditi građevinu. U tom je slučaju vlasništvo na zgradi odvojeno od vlasništva na zemljištu koje se smatra općim dobrom (dvojnost prava vlasništva). Općim dobrom upravlja, brine se i za njega odgovara Republika Hrvatska. Međutim, taj status općeg dobra (kao ni prava RH koja iz njega proizlaze) na zemljištu ne proteže se i na građevinu koja se na zemljištu nalazi, ali najčešće predstavlja određena ograničenja u raspolaganju.

2.2.2.3. Pravo plodouživanja

Odredba iz čl. 76. st. 4. OZ propisuje i drugi izuzetak od provedbe ovrhe na nekretnini kao cjelini. Ako je glede neke nekretnine ili njezina idealnoga dijela osnovano pravo plo douživanja, ono može biti samostalni predmet ovrhe, jer ono ima svoju imovinsku vrijednost. Ovršenik može namiriti svoju tražbinu iz plodova koje pravo plodouživanja daje na temelju nekoga pravnoga odnosa (najamnina, zakupnina).

I u slučaju ovrhe na pravu plodouživanja na odgovarajući način primjenjuju pravila OZ-a o ovrsi na nekretninama u vlasništvu ovršenika.

2.3. Izuzimanje od ovrhe

Uz opće pravilo iz čl. 4. OZ o sredstvima i predmetu ovrhe i osiguranja odredba iz čl. 86. st. 1. OZ-a određuje da ne mogu biti predmet ovrhe poljoprivredno zemljište i gospodarske zgrade poljo djelca15 u opsegu potrebnom za njegovo uzdržavanje i uzdržavanje članova njegove uže obitelji te drugih osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

Sadržaj navedene odredbe ne ostavlja dvojbu da se pravilo o izuzimanju od ovrhe odnosi samo na nekretnine pol-jodjelca – fizičke osobe, a ne i pravnih osoba koje se bave poljoprivrednom djelatnošću, te da se to ograničenje odnosi samo na poljoprivredno zemljište i gospodarske zgrade poljo djelca.

Može li neka stvar ili neko pravo biti predmet ovrhe, odnosno je li ovrha na nekoj stvari ili pravu ograničena, ocjenjuje se s obzirom na okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja ovršnoga prijedloga, ako OZ-om nije drukčije izrijekom određeno (čl. 4. st. 7. OZ).

Učinak ovog pravila (čl. 86. st. 1. OZ-a) o izuzimanju poljodjeljčevih nekretnina od ovrhe ublažen je odredbom iz st. 2. iste odredbe, odnosno pravilima o zaštiti vjerovnika iz čl. 72. OZ. Dakle, ni ovršenik – poljodjelac neće se moći pozivati na pravilo o izuzimanju od ovrhe onda kada je ovrhovoditelj na temelju pravnoga posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, a niti onda

100

kada je tu stvar ili to pravo stekao od ovrhovoditelja koji pokretanjem postupka traži ostvarenje svoje tražbine nastale u svezi s tim stjecanjem.

3. PREDLAGANJE I ODREĐIVANJE OVRHE

3.1. Nadležnost

3.1.1. Mjesna nadležnost16

Postupak ovrhe na nekretnini započinje prijedlogom za ovrhu podnijetim nadležnom sudu. Odredba o mjesnoj nadležnosti iz članka 74.OZ-a nije izmjenjena, pa je za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na nekretnini i za provedbu te ovrhe mjesno je nadležan sud na čijem se području nekretnina nalazi. Ovu odredbu sada dopunjuje nova opća odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 33b. OZ-a. Tim se pravilom isključuje bilo kakva dvojba o prirodi pravila o mjesnoj nadležnosti u ovršnom postupku. Na taj način su prevladane i dvojbe o tome mogu li stranke u tom postupku ugovarati nadležnost suda za određivanje i provedbu ovrhe.

3.1.2. Stvarna nadležnost za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu17

Novim člankom 33.a uvedene su u OZ odredbe o stvarnoj nadležnosti sudova za određivanje ovrhe, po uzoru na rješenje kakvo je u ZPP-u. Prihvaćena rješenja o razgraničenju stvarnee nadležnosti između općinskih i trgovačkih sudova odgovaraju u osnovi onima iz Zakona o sudovima18 (članci 16. i 19.). Određene izmjene u odnosu na ZS posljedica su novouvedene nadležnosti javnih bilježnika (isključivo nadležni za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodos-tojnih isprava).

U odnosu na stvarnu nadležnost trgovačkih sudova u postupku određivanja ovrhe uočava se ponovljeni propust iz ZS jer nije utvrđena njihova nadležnost za određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Iako se nakon Novele situacija u vezi s određivanjem ovrhe na temelju vjerodostojne isprave bitno mijenja, jer je odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u isključivoj nadležnosti javnih bilježnika19, sudovi ipak mogu doći u priliku odlučivati o takvom prijedlogu (čl. 252 d. st. 2. i 3. OZ)20.

Međutim, trgovački sudovi su već i ranije u praksi otklonili ovaj previd zakonodavca i postupali po prijedlozima za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u svim onom stvarima u kojima je to proizlazilo iz st. 1. čl. 19. ZS, pa je za očekivati da ni ponovljeni previd izmijenjene odredbe čl 33a. OZ-a neće izazivati dvojbe o njihovoj stvarnoj nadležnosti. Ovo tim više što je u odredbi iz čl. 39. OZ-a propisano da su stvarno nadležni za provedbu ovrhe na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u sporovima za koje su stvarno nadležni u parničnom postupku, pa po prirodi stvari proizlazi da će biti nadležni postupati i u onim prijedlozima za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave koje im javni bilježnici budu dostavili u smisli odredbe iz čl. 252d. OZ-a.

3.1.3. Stvarna nadležnost za provedbu ovrhe21

Stvarna nadležnost kakvu je za provedbu ovrhe na jednostavan način propisivala odredba prijašnjeg članka 39. OZ-a („…za provedbu ovrhe stvarno je nadležan sud koji je nadležan za odlučivanje o ovršnom prijedlogu, ako zakonom nije drukčije određeno..“) zamijenjena je novom koja, s jedne strane, usklađuje pitanje stvarne nadležnosti za provedbu ovrhe sa odredbama o nadležnosti za njeno određivanje iz čl. 33a. OZ-a, a s druge strane, rješava i potpuno novo područje - provedbu ovrhe određene rješenjem javnog bilježnika na temelju vjerodostojne isprave. Naime, na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na drugom predmetu (dakle i na nekretnini), a ne na tražbini po računu kod banke ili na stalnom novčanom primanju, ovrhovoditelj može zatražiti od nadležnog suda (članak 252.j OZ) da pro-vede ovrhu na tom predmetu.

3.1.3. Pravila o funkcionalnoj nadležnosti

U propisivanju i razgraničavanju stvarne nadležnosti zakonodavac je osnovi koristio rješenje kakvo je bilo sadržano u ZS. Ipak, dodatno se novim odredbama razrađuje pitanje funkcionalne nadležnosti za obavljanje pojedinih radnji u ovršnom postupku između suda nadležnog za određivanje ovrhe i onoga nadležnog za provedbu ovrhe. Način na koji je to učinjeno slijedi stavove izražene u pogledu toga u praksi. Pitanja razgraničenja tzv. funkcionalne nadležnosti vrlo su značajna u svim slučajevima kada je sud provedbe ovrhe različit od onoga koji je odlučivao o prijedlogu za ovrhu (odredio ovrhu).

Tako su sudovi koji su nadležni određivati ovrhu ovlašteni postupati i u povodu pravnih lijekova podnesenih protiv rješenja o ovrsi te drugih odluka koje su donijeli u povodu prijedloga za ovrhu. Oni su ovlašteni odlučivati i o drugim pitan-jima tijekom postupka prije nego što je sud nadležan za provedbu ovrhe započeo s provedbom ovrhe (čl. 33a. st. 3. OZ).

Nakon što je započela provedba ovrhe sud provedbe ovrhe (čl. 39. st. 5. OZ) ovlašten je odlučivati o svim pitanjima

101

koja se tiču provedbe ovršnoga postupka, te o svim pitanjima koja se jave u povodu provedbe ovršnoga postupka o ko-jima se prema OZ-u odlučuje u tom postupku, te o zahtjevu za naknadu troškova postupka koji naknadno bude podnesen tijekom postupka (članak 14. stavak 6. OZ).

2.2. Sadržaj prijedloga za ovrhu i obveza dostavljanja isprava o vlasništvu ovršenika

Sud nadležan za određivanje ovrhe odredit će ovrhu (odnosno odlučivati o osnovanosti prijedloga za ovrhu) na temelju samo onog ovrhovoditeljevog prijedloga koji sadrži sve podatke iz opće odredbe čl. 35. OZ-a. Odredba iz čl. 35. sadrži vrlo bitnu izmjenu koja praktično, u određenom dijelu, isključuje primjenu odredbe iz čl. 109. Zakona o parničnom postupku22. Prijedlog za ovrhu mora sadržavati zahtjev za ovrhu u kojemu će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, ovrhovoditelj i ovršenik, tražbina čije se ostvarenje traži te sredstvo kojim ovrhu treba provesti i, po potrebi, predmet u odnosu na koji ga treba provesti. Prijedlog mora sadržavati i druge propisane po-datke potrebne za provedbu ovrhe. Prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve podatke iz čl. 35. OZ-a st. 1. i 2. sud će odbaciti rješenjem, ne pozivajući predlagatelja da ga dopuni ili ispravi.

Međutim, mišljenja sam da će sudovi i nadalje biti dužni pozivati ovrhovoditelje na dostavu određenih (ovršnih, vjerodostojnih i drugih) isprava potrebnih za određivanje i provedbu ovrhe, u slučajevima kad ih ovrhovoditelji propuste dostaviti, jer navedena odredba govori o obaveznom sadržaju prijedloga i posljedicama nedostatka u sadržaju, a ne i o prilaganju dokaza, odnosno isprava. U svakom slučaju, za očekivati je da će o ovome pitanju konačan stav dati sudska praksa, jer ni iz obrazloženja zakonskog teksta ne proizlazi jasnija ocjena nove odredbe („…Radi jačanja procesne disci-pline stranaka predloženim stavkom 3. članka 35. OZ-a propisuje se da će sud odbaciti rješenjem prijedlog za ovrhu koji ne sadrži sve Zakonom propisane podatke, ne pozivajući predlagatelja da ga dopuni ili ispravi. Navedeno je potrebno pro-pisati jer Zakon o parničnom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u ovršnom postupku (članak 19. OZ-a), drugačije uređuje postupanje suda u tom slučaju….)23.

Kako su sudovi i ranije bili skloni negiranju supsidijarne primjene odredbe iz čl. 109. ZPP-a u ovršnom postupku, to je za očekivati da će odredba iz čl. 35. st. 3. OZ-a biti tumačena restriktivno, odnosno kao pravo suda da odbaci i one prijedloge kojima nedostaju potrebne isprave.

3.2.1. Obveza dostavljanja isprava o vlasništvu ovršenika kada je nekretnina upisana u zemljišnim knjigama

Zbog prethodno navedenog je u postupku ovrhe na nekretnini nužno voditi računa o obvezi ovrhovoditelja da, u slučaju ovrhe na nekretnini (članak 77. OZ ), uz prijedlog za ovrhu podnese izvadak iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika. U svim onim slučajevima kada je pravo vlasništva na nekretnini upisano u zemljišnoj knjizi na drugu osobu, a ne na ovršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako ovrhovoditelj po dnese ispravu koja je podobna za upis ovršenikova prava.

3.2.2. Obveza dostavljanja isprava o vlasništvu ovršenika kada nekretnina nije upisana u zemljišnim knjigama

Ako nekretnina nije upisana u zemljišne knjige na odgovarajući se način primje njuju odredbe članka 125. OZ-a. To znači da će, u svim slučajevima u kojima nekretnina koja je predmet ovrhe nije upisana u zemljišne knjige (bilo zbog toga što one nisu osnovane ili iz bilo kojeg drugog razloga), ovrhovoditelj sudu, uz prijedlog za ovrhu, dostaviti odgovarajući dokaz o vlasništvu ovršenika. A ako ni to nije moguće, ovrhovoditelj je dužan u samom prijedlogu za ovrhu naznačiti mjesto na kojemu se nekretnina nalazi, njezin naziv, granice i površinu.

Posebna pravila o dokazivanju vlasništva na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige sadržana su u odredbi iz čl. 121. ZV. Vlasništvo na nekretnini koja nije upisana u zemljišne knjige, prema navedenoj odredbi, stječe se polag-anjem u sud ovjerovljene isprave sposobne za predbilježbu (čl. 121. st.5. ZV). To će u osnovi značiti da će se vlasništvo ovršenika dokazivati privatnim24, odnosno javnim ispravama25 koje bi bile podobne za uknjižbu prava vlasništva u slučaju kada bi nekretnina bila upisana u zemljišnim knjigama.

Odredbom iz čl. 125. st. 7. OZ ustanovljen je izuzetak u odnosu na pravilo iz čl. 77. st. 2. OZ-a. Ova odredba omogućuje provedbu ovrhe i na nekretnini ovršenika i kad ovrhovoditelj ne može sudu dostaviti ispravu podobnu za upis ovršenikovog vlasništva. Takvu je ovrhu moguće provesti pod uvjetom da se ovršenik u katastru vodi kao posjednik nekretnine, a zemljišno knjižni vlasnik, odnosno njegovi nasljednici izjavom ovjerovljenom od nadležnoga tijela potvrde da je ovršenik vlasnik nekretnine koja je predmet ovrhe. U tom slučaju ovrhovoditelj je dužan uz prijedlog dostaviti: iz-vadak iz zemljišne knjige i posjedovni list (tzv. „katastarski list“) i izjavu zemljišno knjižnog vlasnika, odnosno njegovih nasljednika da je ovršenik vlasnik nekretnine koja je predmet ovrhe.

102

3.3. Ovrha kad se nakon stjecanja založnog prava ili prava na namirenje promijeni vlasnik nekretnine

Novim člankom 77.a OZ-a26 uspostavljena je mogućnost izravnog traženja ovrhe protiv aktualnog vlasnika nekretnine na kojoj je upisano neko od prava koje vjerovnika ovlašćuje da svoju osiguranu tražbinu namiri njezinom prodajom, i to na temelju a) ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik kad je stečeno to pravo i b) izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s ranijeg vlasnika na aktualnoga.

Na taj su način založnopravni, ali i fiducijarno osigurani vjerovnici, oslobođeni potrebe da protiv novih vlasnika vode posebne hipotekarne parnice. Valja očekivati da će predloženo rješenje povećati razinu pravne sigurnosti vjerovnika i otk-loniti potrebu vođenja suvišnih (u pravilu vrlo teških) parnica i tako ubrzati prisilno ostvarenje tražbina iz nekretnina.

4. PRAVA TREĆIH U POSTUPKU OVRHE NA NEKRETNINAMA

4.1. Založna prava

Založno pravo institut je ZV i reeguliran je odredbama toga zakona iz čl. 297. – čl. 353. Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. Što je određeno za založno pravo primjenjuje se na odgovarajući način i na prijenos vlasništva radi osiguranja, kao i na svako drugo osiguravanje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe, ako zakonom nije što drugo određeno (čl. 297. ZV).

Zalog se opterećuje založnim pravom u korist svagdašnjega vjerovnika određene tražbine čije se namirenje time osigu-rava (čl. 300. ZV). Založno pravo osniva se na određenoj stvari ili pravu kao zalogu na temelju pravnoga posla osobe čiji je zalog (dobrovoljno založno pravo), sudske odluke (sudsko založno pravo) ili zakona (zakonsko založno pravo), a na način određen zakonom (čl. 305. ZV).

Tražbina osigurana založnim pravom ima pri namirivanju iz vrijednosti zaloga prednost pred svim tražbinama koje nisu osigurane založnim pravima na tom zalogu, ako nije što drugo zakonom određeno. Ako je zalog opterećen s više založnih prava, prednost pri namirivanju ima ona tražbina koja je ispred ostalih u prvenstvenom redu. Mjesto u prven-stvenom redu određuje se prema trenutku nastanka založnoga prava, ako zakonom nije drukčije određeno. Prvenstveni red hipoteka i pretpostavke pod kojima je moguće valjano ustupiti mjesto u prvenstvenom redu određuju se pravilima zemljišnoknjižnoga prava.

Nepromijenjena odredba iz. čl. 78. OZ propisuje da se u postupku ovrhe na nekretnini namiruju i založni vjerovnici koji nisu pre dložili ovrhu. Oni će se namirivati iz prodajne cijene po načelu vremenskog prioritete, tj. prema trenutku nastanka založnoga prava ili prava na namirenje iz nekretnine koja je predmet ovrhe (čl. 107. OZ).

Založna prava uknjižena na nekretnini prestaju danom pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu pa makar založni vjerovnici nisu potpuno namireni.

Međutim, OZ dopušta da se kupac nekretnine i založni vjerovnik mogu sporazumjeti (najkasnije na ročištu za prodaju) da založno pravo ostane na nekretnini i nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine, a da kupac preuzme ovršenikov dug prema tom vjerovniku u iznosu koji bi mu pripadao u ovršnom postupku. U tom se slučaju kupovnina umanjuje za iznos preuzetoga duga. Kupac i založni vjerovnik taj sporazum sklapaju u obliku sudske nagodbe u ovršnom postupku ili javnobilježničke isprave (čl. 98. OZ). Ova odredba štiti interes i kupca i založnog vjerovnika. Prvi zaključenjem ovog sporazuma može odgoditi plaćanje kupovnine, a drugi, zbog mogućnosti ostvarivanja veće cijene može ostvariti kvalitet-nije namirenje.

4.2. Služnosti, stvarni tereti i pravo građenja

Odredba iz čl. 82. OZ ostala je nepromijenjena od trenutka donošenja OZ-a, a upravo ona na prilično neprecizan način uređuje pravne posljedice provedbe ovršnog postupka na nekretnini (prodaje nekretnine) na stvarne terete koji postoje na nekretnini.

Odredba iz čl. 82. st. 1. OZ-a naime propisuje da stvarne služnosti, stvarni tereti i pravo građenja na nekretnini ne prestaju proda jom nekretnine. Prodajom nekretnine ne prestaju ni osobne služnosti koje su u zemljišnoj knjizi upisane prije prava radi čijega se namirenja ovrha provodi (st. 2.). Međutim, zabunu izaziva odredba iz st. 3.toga članaka kojom je propisano da sve ostale osobne služnosti i stvarni tereti prestaju pravomoćnošću rješenja o dosudi nekretnine.

Iz takve neprecizne zakonske odredbe moguće je zaključiti samo: a) da stvarne služnosti i pravo građenja ne prestaju prodajom nekretnine, bez obzira na to jesu li i kada su upisani u zemljišne knjige i b) da prestaju prodajom nekretnine svi oni ostali stvarni tereti i osobne služnosti koje su u zemljišnoj knjizi upisane poslije prava radi čijega se namirenja ovrha provodi

103

4.3. Ugovori o zakupu i najmu

Prema odredbi iz čl. 83. OZ-a za procjenu posljedica prodaje nekretnine u ovršnom postupku na ugovore o zakupu i najmu važne su dvije činjenice: upis u zemljišne knjige i vrijeme toga upisa.

Dakle, samo oni ugovori o najmu odnosno zakupu nekretnine koji su sklopljeni i upisani u ze mljišnu knjigu prije stjecanja založnoga prava ili prava na namirenje radi čijega se ostvarenja ovrha traži, ne prestaju prodajom nekretnine. Kupac stupa na mjesto najmodavca odnosno zakupodavca od trenutka stjecanja vlasništva nekretnine.

Ugovori o najmu ili zakupu koji nisu upisani u zemljišnu knjigu prije stjecanja založnoga prava ili prava namirenja radi čijega se ostvarenja ovrha traži, prestaju pravo moćnošću rješenja o dosudi nekretnine kupcu.

4.4. Pravo prvokupa

OZ izjednačuje zakonsko i ugovorno pravo prvokupa, pa osoba koja ima zakonsko ili ugovorno pravo prvokupa, ali samo ono koje je upisano u zemljišnoj knjizi, ima prednost pred najpovoljnijim ponuditeljem, ako odmah po zaključenju dražbe izjavi da nekretninu kupuje uz iste uvjete.

ZID OZ je samo redakcijski precizirao odredbu iz čl. 91. st. 2. OZ pa sad umjesto riječi „…ako se nekretnina nam-jerava prodati neposrednom pogodbom…“ propisuje „…ako se nekretnina prodaje neposrednom pogodbom…“. To znači da je sud dužan, nakon što je zaključkom o prodaji odredio da će se nekretnina prodavati neposrednom pogodbom pozvati imatelja uknjiženoga prava prvokupa, odnosno imatelja zakonskoga prava prvoku pa, da se u određenom roku u zapisnik kod suda očituje hoće li se tim pravom koristiti. Ta obveza suda postoji samo u slučaju kada je imatelj uknjiženoga prava prvokupa, odnosno imatelj zakonskoga prava prvoku pa o svom pravu prije toga obavijestio sud.

5. OČEVIDNIK NEKRETNINA (I POKRETNINA) KOJE SE PRODAJU U OVRŠNOM POSTUPKU

ZID OZ odredbama članka 146a. i 146b. (nova Glava XIa) uređuje jedan potpuno novi institut koji se neposredno odnosi i na postupak ovrhe na nekretninama. Tim odredbama određuje se osnivanje očevidnika svih nekretnina koje se prodaju u ovršnom postupku (i onih pokretnina koje se prodaju u ovršnom postupku čija je procijenjena vrijednost veća od 50.000,00 kuna). Vođenje očevidnika povjereno je Hrvatskoj gospodarskoj komori (čl. 146a. st. 1. OZ).

Ova promjena ili zakonska novina posljedica je procijene da će se vođenjem očevidnika doprinijeti bržoj prodaji nekretnina (i vrednijih pokretnina) u ovršnom postupku, a time i efikasnosti tih postupaka.

Očevidnik bi trebao omogućiti svim potencijalno zainteresiranim osobama da na jednostavan način dođu do svih po-dataka o nekretninama (i pokretninama) koje se prodaju u ovršnim postupcima. Očevidnik je javan. Dostupnost podataka upisanih u očevidnik trebalo bi se osigurati i njihovom objavom na elektronskim stranicama (čl. 146a. st. 5. OZ).

Očevidnik o nekretninama trebao bi sadržavati podatke o strankama, katastarskoj čestici, katastarskoj općini, površini i adresi nekretnine, o tome što ona u naravi predstavlja, koje su veličine pojedini njezini dijelovi, procijenjenoj vrijednosti, drugim uvjetima prodaje i ročištu za dražbu (čl. 146a. st. 2. OZ), te o tome gdje se, kada i kako stvar može razgledati (čl. 146a. st. 4. OZ).

Sud koji vodi ovršni postupak dužan je Hrvatskoj gospodarskoj komori bez odgode dostaviti zakonom propisane podatke, a Hrvatska gospodarska komora dužna je bez odgode u očevidnik upisati propisane podatke o nekretninama i pokretninama koje se prodaju u ovršnom postupku (čl. 146b. st. 1.i 2. OZ).

6. PROVEDBA OVRHE

Lista ovršnih radnji propisana odredbom iz čl. 75. OZ nije promijenjena odredbama ZID OZ-a. Ovrha na nekretnini provodi se 1. zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, 2. utvrđenjem vrijednosti nekretnine, 3. prodajom nekretnine i 4. namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobi venoga prodajom.

6.1. ZABILJEŽBA OVRHE – PRAVNE POSLJEDICE

6.1.1. stjecanje prednosnog reda na namirenje

Čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemlji šnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe. Tom zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine (čl. 79. st. 1. i 2. OZ). Ovrhovoditelj koji je predložio ovrhu, a nije prije stekao založno pravo, stječe za bilježbom ovrhe pravo da se iz nekretnine namiri prije osobe koja na toj nekretnini ka snije stekne založno pravo ili pravo na namirenje (čl. 79. st. 6. OZ).

104

6.1. 2. zabrana upisa promjena u zemljišnim knjigama

Jedinom izmjenom u stavka 3. članka 79. OZ-a precizira se zabrana upis promjena utemeljenih na raspoložbi ovršenika, pa sada, nakon zabilježbe ovrhe, osim što nije dopušten upis promjene prava vlasništva, nije dopušten niti upis bilo kojeg drugoga stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta.

6.1.3. promjena vlasnika tijekom ovršnog postupka

Promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnoga postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlas-nika kao ovršenika. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. U tom će slučaju sud, na prijedlog ovrhovoditelja, donijeti rješenje o nastavljanju ovršnoga po stupka protiv novoga vlasnika kao ovršenika u tom postupku. Protiv toga rješenja novi vlasnik nema pravo na žalbu (čl. 79. st. 4. i 5. OZ)..

6.1.4. zabrana provođenja drugog ovršnog postupka na istoj nekretnini -pristupanje ovrsi

Nakon upisa zabilježbe ovrhe ne može se za namirenje druge tražbine istoga ili drugoga ovrhovoditelja na toj nekret-nini provesti poseban ovršni postupak. Ovrhovoditelj za čiju je tražbinu kasnije određena ovrha na istoj nekretnini stupa u već pokrenuti ovršni postupak. Pokrenutom ovršnom postupku može se pristupiti do pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu. O pristupanju postupku sud će obavijestiti ovrhovoditelja u čiju je korist prije oba vljena zabilježba (čl. 80. st. 1. - 4. OZ).

Razlozi zbog kojih ovrha nije dopuštena u korist pojedinih od više ovrhovoditelja u čiju se korist ovrha provodi na istoj nekretnini, odnosno razlozi za obustavu ovrhe u odnosu na pojedine od ovrhovoditelja bez utjecaja su na provedbu postupka u korist drugih ovrhovoditelja. Ako se razlog za odgodu ovrhe tiče samo jednoga od više ovrhovoditelja, ovrha se neće odgoditi, već će sud prigodom donošenja rješenja o namirenju odrediti odgodu nami renja toga ovrhovoditelja sve dok se postupak u odnosu na njega ne nastavi. Sredstva namijenjena namirenju toga ovrhovoditelja sud će pohraniti do nastavka postupka. Ako postupak ne bude nastavljen, ta će se sredstva upotrijebiti za namirenje drugih ovrhovo ditelja odnosno predat će se ovršeniku (čl. 80. st. 5. i 6. OZ).

6.2. ODREĐIVANJE VRIJEDNOSTI NEKRETNINE

ZID OZ nije otklonio (vjerojatni) redakcijski propust u naslovljavanju članaka. Naime, dvije odredbe (čl. 87. i čl. 88. OZ) imaju isti naslov: „ Način utvrđivanja vrijednosti“, iako sadržaj tih odredbi jasno govori da je u jednom članku (88.) riječ o obliku odluke, a u drugom (87.) se doista govori o načinu utvrđivanja vrijednosti nekretnine koja se prodaje u ovršnom postupku.

Vrijednost nekretnine sud utvrđuje zaključkom o prodaji (čl. 88. OZ). O načinu utvrđivanja vrijednosti nekretnine sud će odlučiti posebnim zaključkom odmah nakon što donese rješenje o ovrsi.

Novom odredbom iz članka 87. OZ-a bitno je pojednostavljen postupak utvrđivanja vrijednosti nekretnine u odnosu na postupak propisan do sada važećom odredbom27. Postupak utvrđivanja vrijednosti nekretnine koja se prodaje u ovršnom postupku prema ranijoj odredbi često je trajao neprimjereno dugo (i dulje od godinu dana). Ponekad je razlog tome bila sporost u izradi elaborata vještaka, a ponekad zloupotreba procesnih ovlaštenja. Naime, mogućnost izbora raznih postu-paka omogućavala je ovršenicima manipuliranje utvrđenim vrijednostima, a time i odgodu početka prodaje. Po izmijen-jenoj odredbi bi sud vrijednost utvrđivao po slobodnoj ocjeni, omogućivši strankama da se prethodno o tome izjasne te pribavljajući potrebne podatke i od porezne uprave. Budući da je krajnji kriterij za utvrđivanje vrijednosti nekretnine tržište (dražba), te s obzirom na to da se postupno prodajna cijena može smanjivati do jedne trećine pri drugoj prodaji (čl. 97. st. 2. OZ), sve eventualne nepreciznosti u utvrđivanju vrijednosti nekretnine su praktično irelevantne.

Odredba o sučevoj slobodnoj procjeni vrijednosti nekretnine ne isključuje njegovo pravo da, kada ocijeni da je to potrebno, zatraži procjenu sudskog vještaka. Naime, procjena vrijednosti nekretnine, u određenim slučajevima, doista može zahtijevati sudjelovanje stručnih osoba. Mišljenja sam, da u tom slučaju sud može posegnuti za supsidijarnom prim-jenom odredbe iz čl. 250. ZPP-a28 i u postupku ovrhe na nekretnini procjenu vrijednosti povjeriti vještaku odgovarajuće struke.

Pri utvrđivanju vrijednosti nekretnine vodit će se računa i o tome koliko ona manje vrijedi zato što na njoj ostaju određena prava i tereti i nakon prodaje (čl. 87. st. 2.).

Odredba iz novog čl. 87. st. 3. i 4. OZ praktično je popravljena, ali sadržajno nepromjenjena odredba ranijeg st. 6. i 8., jer propisuje da u slučajevima kada su u sudskom ili izvansudskom sporazumu na temelju kojega je stečeno založno ili koje drugo odgovarajuće pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine čije se namirenje traži stranke utvrdile vrijednost nekretnine, ta će se vrijednost uzeti kao mjerodavna, osim ako se stranke drukčije ne sporazumiju u postupku pred sudom najkasnije do donošenja zaključka o prodaji (članak 90. OZ). Ali navedeno pravilo neće se primijeniti ako ima založnih vjerovnika, ovlaštenika prava na namirenje ili osobnih služnosti upisanih u zemljišnoj knjizi koji prestaju prodajom nekret-

105

nine, koji se u ovrsi na nekretnini namiruju prije ovrhovoditelja koji je zatražio ovrhu, osim ako se oni tako ne sporazumiju najkasnije do donošenja zaključka o prodaji (članak 90. OZ).

Odredba iz članka 89. OZ kojom se daje pravo svakoj osobi koja se ima pravo namiriti iz prodajne cijene nekretnine na prigovor nedostatka pokrića nije mijenjana posljednjom Novelom. Tako i nadalje svaka osoba koja po redu prvenstva dolazi ispred ovrhovoditelja i koja se ima pravo namiriti iz prodajne cijene nekretnine može predložiti da se ovrha obustavi ako utvrđena vrijednost nekretnine ne pokriva ni djelomice iznos tražbine ovrhovoditelja.

Prijedlog za obustavu ovrhe može se podnijeti u roku od osam dana od dana dostave zaključka o prodaji, a sud će, prema okolnostima slučaja, ocijeniti je li prodaja svrhovita s obzirom na vjerojatnu visinu iznosa djelomičnoga namirenja ovrhovoditelja koji je predložio ovrhu. U slučaju obustave ovrhe zbog prigovora nedostatka pokrića troškove postupka snosi ovrhovoditelj koji je pokrenuo ovrhu (čl. 89. st. 3. i 4. OZ)

6.3. PRODAJA NEKRETNINE

6.3.1. Prethodne radnje

6.3.1.1. Zaključak o prodaji

Prodaja (u užem smislu) nekretnine u ovršnom postupku počinje donošenjem zaključka o prodaji. Neizmijenjenom odredbom iz članka 90. OZ propisan je sadržaj te sudske odluke.

Nakon što je proveden postupak utvrđivanje vrijednosti nekretnine, prema važećim odredbama OZ-a, sud provedbe ovrhe donosi zaklju čak o prodaji nekretnine. Sadržaj zaključka o prodaji ovisit će o specifičnostima pojedine prodaje, ali minimum onoga što mora sadržavati proizlazi iz odredbe čl. 90. st. 1. OZ –a. Dakle, sud provedbe ovrhe u zaključku o prodaji nekretnine:

- utvrđuje vrijednost nekretnine; - određuje način prodaje;- određuje uvjete prodaje (čl. 93. OZ-a); - određuje vrijeme i mjesto prodaje ako se prodaja obavlja dražbom;- određuje kome se provjerava provedba prodaje, ako se prodaja obavlja neposrednom pogodbom; - naznačuje mogućnost da se vrijednost nekretnine konačno utvrdi na ročištu za prodaju (čl. 90. st. 2. OZ); - određuje vrijeme kad osobe zainteresirane za kupnju nekretnine mogu razgledati nekretninu; - nalaže sudskom ovršitelju osigurati nesmetano razgledavanje nekretnine (čl.84. st. 1. OZ). Kada je riječ o sadržaju zaključka o prodaji tada je nužno uključiti i obavezne elemente koji proizlaze iz čl. 93. OZ-a.

Ovo stoga što svi uvjeti prodaje moraju biti uključeni u sadržaj zaključka o prodaji (arg. čl. 90. st. 1. OZ) Zaključak o prodaji, dakle, mora sadržavati, uz sadržaj propisan odredbom iz čl. 90. st. 1. OZ –a i uvjete prodaje, a

to su: 1. pobliži opis nekretnine s pripadcima, 2. naznaku prava koja ne prestaju prodajom, 3. naznaku je li nekretnina slobodna od osoba i stvari odnosno stanuje li ovršenik s članovima svoje obitelji u nekretnini

ili je ona dana u najam ili zakup, 4. vrijednost nekretnine utvrđenu zaključkom o prodaji, 5. cijenu po kojoj se nekretnina može prodati i tko je dužan platiti poreze i pristojbe u svezi s prodajom, 6. rok u kojem je kupac dužan položiti kupovninu29, 7. način prodaje, 8. iznos osiguranja, rok u kojemu mora biti dano, kod koga i kako mora biti dano, 9. posebne uvjete koje kupac mora ispunjavati da bi mogao steći nekretninu. ZID OZ dopunio je članak 93. OZ-a odredbom iz st. 3. „… U uvjetima prodaje sud će odrediti da će se nekretnina

dosuditi i kupcima koji će ponuditi nižu cijenu prema veličini ponuđene cijene ako kupci koji su ponudili veću cijenu ne polože kupovninu u roku koji će im za to biti određen….“ Očekuje se da bi ova izmjena kojom se omogućuje prodati nekretninu kupcu koji nje ponudio najvišu cijenu, ako taj odustane, bez održavanja nove dražbe ili provedbe ponovne prodaje neposrednom pogodbom, trebala spriječiti pojave u praksi da se kao kupci javljaju osobe koje, nakon što ponude najvišu cijenu, ne uplaćuju kupovninu i tako dovode do anuliranja njezinih rezultata.

Zaključak o prodaji objavljuje se na sudskoj oglasnoj ploči i na drugi uobičajeni način. Zaključak o prodaji objavit će se, na prijedlog stranke, u sredstvima javnoga priop ćavanja ako ona predujmi za to potrebna sredstva. Sud može ovlastiti stranku da o svom trošku objavi zaključak o prodaji u sred stvima javnoga priopćavanja, odnosno da o zaključku obavijesti osobe koje se bave po sredovanjem u prodaji nekretnina (čl. 90. st. 3., 4. i 5. OZ). Od objavljivanja zaključka o prodaji na sudskoj oglasnoj ploči do dana prodaje mora proteći najmanje trideset dana.

106

Zaključak o prodaji dostavlja se strankama, založnim vjerovnicima, sudionicima u postupku, osobama koje imaju upisano pravo prvokupa i nadležnom tijelu porezne uprave (čl. 90. st. 7. OZ).

6.3.1.2. Osiguranje nekretnine

Nepromijenjenom odredbom iz članka 85. OZ. propisane su preventivne, ali i represivne mjere kojima sud provedbe ovrhe može osiguravati efikasnu provedbu ovrhe na nekretninama.

Sud provedbe ovrhe ima na raspolaganju, na prijedlog ovrhovoditelja, a radi sprječavanja oštećenja nekretnine, omogućavanja njezine procjene, razgledavanja, zaštite i sl.,:

1. odrediti da se ovršenik i druge osobe privremeno ili trajno udalje s nekretnine, 2. povjeriti je na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi, 3. odrediti druge mjere potrebne radi njezine zaštite odnosno omogućavanja nesme tane provedbe ovrhe. Osim mjera sadržanih u odredbi čl. 85. st. 1. toč. 1. – 3. OZ sud provedbe ovrhe može osobama koje sprječavaju ili

ometaju nesmetanu provedbu ovrhe odre diti mjere propisane člankom 16. OZ- a. To znači da sud osobama koje sprječavaju ili ometaju nesmetanu provedbu ovrhe može izricati novčane kazne i zatvorske kazne (pod uvjetima i na način propisan OZ-om).

Sredstva potrebna radi provedbe mjera osiguranja (osim sredstava za provedbu pritvora) dužan je predujmiti ovrho-voditelj.

6.3.2. Način prodaje

OZ propisuje dva načina za prodaju nekretnina u ovršnom postupku: usmenom javnom dražbom (u pravilu - čl. 92. st. 1 OZ) i neposrednom pogodbom (kad postoji sporazum o tome - čl. 92. st. 4. OZ). Prodaja nekretnine obavlja se, u pravilu, usmenom javnom dražbom. Prodaju nekretnine neposrednom pogodbom sud može odrediti samo na temelju formalnog, pisanog sporazuma svih zainteresiranih osoba. Stranke, založni vjerovnici i nositelji osobnih služnosti i stvarnih tereta koje pre staju prodajom nekretnine mogu se sporazumjeti najkasnije do prodaje nekretnine na javnoj dražbi da se prodaja nekret-nine obavi u određenom roku neposrednom pogodbom preko osobe ovlaštene za promet nekretnina, sudskoga ovršitelja, javnoga bilježnika ili na drugi način. Ako takvog sporazuma nema - sud mora odrediti prodaju na javnoj dražbi. To znači da će način na koji će se provesti prodaja nekretnine redovito biti sudska, usmena javna dražba (čl. 92. st. 1 OZ), a samo iznimno – ako su se tako sporazumjeli svi zainteresirani – neposredna pogodba (čl. 92. st. 4.- 6. OZ).

Ročište za prodaju nekretnine održava se u sudskoj zgradi, ako sud nije drukčije odredio. Ročište za prodaju održava se pred sucem pojedincem, ali sud može zaključkom o prodaji održavanje toga ročišta povjeriti i javnom bilježniku.

Nakon što utvrdi da je udovoljeno uvjetima za održavanje ročišta za dražbu, sudac objavljuje da se pristupa dražbi (čl. 98. st. 1 OZ). Ta objava u materijalnopravnom smislu nema karakter opće ponude. Objava suca da se pristupa dražbi ima značenje poziva potencijalnim kupcima koji sudjeluju na ročištu da sudjeluju u dražbi stavljajući svoje ponude uz javno obećanje nagrade (obećanje da će biti prihvaćena ponuda najboljeg ponuditelja, stavljena u skladu s uvjetima prodaje)30.

Da bi se ročište za prodaju moglo održati, potrebno je (a u pravilu i dovoljno) da mu prisustvuje barem jedan poten-cijalni kupac – ponuditelj (čl. 95. OZ). Međutim, sud, odnosno javni bilježnik može, na prijedlog stranke ili drugih osoba koje se namiruju u ovršnom postupku, odrediti, prema okolnostima slučaja, da se ročište za prodaju odgodi ako sudjeluje samo jedan ponuditelj.

U svojstvu potencijalnog kupca može sudjelovati u dražbi svaka osoba koju zakon ne isključuje od toga, ako prethodno uplati jamčevinu (čl. 94. st. 1 OZ). Zakonom su iz kruga potencijalnih kupaca isključeni ovršenik (založni dužnik, vlas-nik stvari) sudac ili druga osoba koja službeno sudjeluje u postupku prodaje, kao i svatko tko “po zakonu ne može steći nekretninu koja je predmet ovrhe” (čl. 96. OZ).

Obvezom uplate jamčevine osigurava se potrebna ozbiljnost kod sudjelovanja u dražbi, a i osigurava pokriće izdataka (troškova) uzrokovanih eventualnim neplaćanjem cijene od strane kupca. Svaki sudionik u dražbi (osim onih koji su od toga zakonom određeni) treba prethodno uplatiti jamčevinu, u roku i na način koji je za to određen uvjetima prodaje, te o tome predočiti valjani dokaz na samom ročištu, ukoliko ga se na to pozove.31

Dražba se zaključuje nakon proteka deset minuta neposredno poslije stavljanja najpovoljnije ponude. Nakon zaključenja dražbe stečajni sudac utvrđuje koji je ponuditelj ponudio najveću cijenu i da je ispunio uvjete da mu se dosudi nekretnina. Bude li na ročištu za prodaju stavljena makar i jedna ponuda koja dosiže barem najnižu cijenu za koju je sud ovlašten nekretninu prodati na ročištu, on ju je dužan prodati (dosuditi) ponuditelju. Ima li više takvih ponuda, ponuditelji će se nad-metati dok se ne utvrdi koja je ponuda najviša (najpovoljnija). Deset minuta nakon što je stavljena jedina ponuda, odnosno nakon što je stavljena najpovoljnija ponuda, sud zaključuje dražbu (čl. 98. st. 2. OZ). “Nakon zaključenja dražbe, sudac odnosno javni bilježnik utvrđuje koji je ponuditelj ponudio najveću cijenu i da je ispunio uvjete da mu se dosudi nekret-nina” (čl. 98. st. 3. OZ).32 O tome donosi i pisano rješenje – rješenje o dosudi (čl. 98. st. 4. OZ). U rješenju o dosudi sud će odrediti da će se nekretninu predati kupcu pošto položi kupovninu, a rješenje o dosudi postane pravomoćno (101/1).

107

6.3.4. Prodajna cijena

Izmijenjenim člankom 97. OZ-a smanjen je iznos najniže prodajne cijene za koju se nekretnina može prodati na prvom (dvije trećine utvrđene vrijednosti) i drugom (jedna trećina utvrđene vrijednosti) ročištu za dražbu. Dosadašnje odredbe propisivale su da se na prvom ročištu za dražbu ne može s nekretninu prodati ispod tri četvrtine utvrđene vrijednosti, a ako se nekretnina ne proda na prvom ročištu, sud će zakazati drugo ročište na kojemu se nekretnina može prodati ispod tri četvrtine utvrđene vrijednosti, ali ne ispod polovine te vrijednosti.

Dakle, prema novom uređenju, na prvom ročištu za dražbu nekretninu se ne može prodati ispod dvije trećine utvrđene vrijednosti nekretnine prema čl. 87. OZ, a na drugom ročištu za dražbu nekretnina se ne može prodati ispod jedne trećine njezine utvrđene vrijednosti. Od prvog do drugog ročišta za dražbu mora opet mora proteći najmanje trideset dana (novi čl. 97. st. 3. OZ-a). Ako se nekretnina ne proda ni na drugom ročištu za dražbu, sud će obustaviti ovrhu (čl. 97. st. 1.- 4. OZ). Obustava ovrhe ne sprječava pokretanje novoga ovršnoga postupka radi naplate iste tražbine na istoj nekretnini (čl. 97. st. 7. OZ).

Navedena pravila na odgovarajući se način primjenjuju i u slučaju kada se nekretnina prodaje neposrednom pogod-bom.

Za očekivati je da će se novim određenjem najnižih iznosa prodajnih cijena, s jedne strane, na tržištu verificirati prava vrijednost nekretnine (potražnja), dok se, s druge strane, motiviraju stranke, dakle i ovršenik, da se što više uključe u pronalaženje potencijalnih kupaca. Do sada ovršenici nisu bili posebno motivirani za aktivno uključivanje u postizavanje što boljih rezultata na dražbama, već upravo suprotno, jer bi im u slučaju neuspjeha nekretnina ostajala na raspolaganju. Time se dovodila u pitanje opća djelotvornost ovršnopravnog sustava i slabila preventivna funkcija ovrhe33.

Značajnu novinu unijela je nova odredba iz čl. 97. st. 6. OZ-a, jer je njome stvorena mogućnost zaštite ovrhovoditelja prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini ako se nekretnina ne uspije prodati u ovršnom postupku. Naime, sada ovrhovoditelj može najkasnije na drugom ročištu za dražbu predložiti da se, ako se nekretnina ne proda ni na tom ročištu, u njegovu korist zasnuje založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine radi čije je naplate ovrha određena (članak 257. do 260. OZ). Na taj se prijedlog ne plaćaju posebne pristojbe. Prednosni red takvoga založnog prava ovrhovoditelja računa se od dana stjecanja prava na namirenje (članak 79. stavak 2., članak 107. stavak 3. OZ).

6.3.5. Rješenje o dosudi

6.3.5.1. Nova-stara pravila o dostavi

O dosudi nekretnine sud donosi pisano rješenje (rješenje o dosudi), koje se objavljuje na oglasnoj ploči. (98. st. 4. OZ-a). Izmjenom OZ-a iz 2003. godine34 prestala je obveza ovršnog suda da rješenje o dosudi objavljuje na oglasnoj ploči suda, jer je bila propisana obveza do stavljanja strankama i svim osobama koje su sudjelovale na dražbi kao ponuditelji.

Novelom 2005. zakonsko rješenje je vraćeno na staro uređenje, koje je bilo neusporedivo funkcionalnije od osobne dostave predviđene dosadašnjim rješenjem. Dodatno bi trebala pridonijeti efikasnosti postupka nova odredba iz st. 5 . koja propisuje presumpciju o dostavi rješenja o dosudi određenom krugu osoba, nakon što protekne određeni rok od stavljanja na oglasnu ploću“…Smatrat će se da je rješenje iz stavka 4. ovoga članka dostavljeno svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim sudionicima u dražbi istekom trećega dana od dana njegova isticanja na oglasnoj ploči. Te osobe imaju pravo tražiti da im se u sudskoj pisarnici neposredno preda otpravak rješenja…“.

6.3.5.2. Polaganje kupovnine

Kupac kome je nekretnina dosuđena, dužan je platiti cijenu (položiti kupovninu na račun suda ili u sudski polog), odnosno kod javnog bilježnika, u onom roku koji je bio unaprijed određen u zaključku o prodaji (čl. 100. st. 1. OZ). Ne položi li kupac kupovninu u određenom roku, sud će rješenjem proglasiti prodaju nevažećom i odredit će novu prodaju (čl. 100. st. 2. OZ). Iz iznosa jamčevine koju je taj kupac bio položio, namirit će se troškovi nove prodaje, kao i naknaditi razlika u cijeni - onda kada se na novoj prodaji ne postigne barem onoliku cijenu kao na prodaji koja je zbog neplaćanja kupovnine proglašena nevažećom (čl. 100. st. 3. OZ).

Noveliranom i dopunjenom odredbom iz čl. 100.OZ-a namjerava se prevenirati, odnosno sankcionirati ponašanja onih sudionika u dražbama koji su oslobođeni davanja jamčevine. Naime, praksa pokazuje da su takvi kupci često s namjerom opstruirali dražbe. To je bilo moguće, jer su licitirali najvišu cijenu koju kasnije ne bi platili. Dakle, bez ikakvih sankcija odustajali su od kupnje. Zbog toga je prodaja nekretnina morala biti oglašena nevažećom, što je značilo određivanje nove prodaje i stvaranje novih troškova koji su teretili nekretninu.

Nova odredba čl. 100. st. 4. OZ sada doista ozbiljno sankcionira takvo nedopustivo ponašanje, pa će sud, u slučaju kada kupac, koji je oslobođen davanja jamčevine u određenom roku, ne položi kupovninu, na prijedlog bilo koje od stranaka ili drugih sudionika u postupku, rješenjem naložiti kupcu da položi kod suda iznos koji odgovara jamčevini od čijeg je davanja bio oslobođen.

Žalba protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu. Ovrhu na temelju toga rješenja, na prijedlog bilo koje od stranaka ili su-

108

dionika u postupku, sud će odrediti u istom ovršnom postupku. Iz naplaćenog iznosa namirit će se troškovi nove prodaje i naknaditi razlika u cijeni između prijašnje i nove prodaje. Ovrha se može odrediti i na iznosu koji bi ta osoba dobila prigodom namirenja vjerovnika.

Kupac koji nije platio kupovninu, a ranije je bio oslobođen plaćanja jamčevine, može sudjelovati na novoj dražbi nekretnine samo ako položi jamčevinu koja će biti određena za tu dražbu (čl. 100a. st. 5. OZ).

6.3.5.3. Oslobođenje od polaganja kupovnine

Odredba iz čl. 100a. u OZ je unijeta ZID OZ-om 2003. godine s ciljem ubrzavanja postupka prodaje. To se posti-glo oslobađanjem ovrhovoditelja koji je kupac i jedini vjerovnik koji se namiruje iz kupovnine, polaganja kupovnine u slučajevima kada je ona iznosila koliko i njegova ovršna tražbina ili manje (čl. 100a. st. 1. OZ). Samo ako je kupovnina iznosila više od njegove ovršne tražbine, ovrhovoditelj je bio dužan položiti razliku (čl. 100a. st. 1. OZ). Ta pravila prim-jenjuju se i kad se ovrhovoditeljeva tražbina po zakonu namiruje prije tražbina svih ostalih vjerovnika koji imaju pravo na namirenje iz iste kupovnine.

Osim pozitivnih učinaka ove odredbe, ona je u praksi vrlo brzo izazvala probleme oko naplate troškova ovrhe, jer je u najvećem broju slučajeva tražbina ovrhovoditelja veća od ostvarene kupovnine. Osim toga, postavljalo se pitanje uplate kupovnine u ostalim slučajevima kada se kao kupac pojavila bilo koja osoba koja ima pravo na namirenje iz ostvarene kupovnine. Novela 2005. 35dopunom odredbe iz st. 3. te novim odredbama st. 4. i 5. u čl. 100a. OZ-a razrađuje institut oslobađanja od polaganja kupovnine uveden ZID OZ-om 2003.

Prema noveliranoj odredbi iz st. 3. u čl. 100a. OZ-a pravila o oslobođenju od plaćanja kupovnine primjenjuju se i dalje kad se ovrhovoditeljeva tražbina po zakonu namiruje prije tražbina svih ostalih vjerovnika koji imaju pravo na namirenje iz iste kupovnine, ali s time da je on dužna položiti onaj iznos kupovnine koji odgovara iznosu troškova postupka na čiju naknadu imaju prvenstveno pravo druge osobe koje se namiruju iz kupovnine (članak 106. OZ).

U tom pravu su izjednačene i druge osobe koje imaju pravo na namirenje iz kupovnine. Sada sud može odlučiti da i drugi (kupac koji je osoba koja ima pravo na namirenje iz kupovnine) ne položi onaj dio kupovnine za koji se osnovano može pretpostaviti da će biti pokriven iznosom koji će mu pripasti prema rješenju o namirenju.

O oslobođenju kupca od polaganja kupovnine sud odlučuje, na temelju zahtjeva kupca postavljenog najkasnije na ročištu za dražbu, u rješenju o dosudi.

6.3.6. Stjecanje prava vlasništva na temelju rješenja o dosudi i prava kupca nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi

6.3.6.1. Upis prava vlasništva kupca, brisanje tereta i predaja nekretnine kupcu

Kada kupac položi kupovninu, a rješenje o dosudi postane pravomoćno, sud provedbe ovrhe će donijeti zaključak o predaji nekretnine kupcu, kojim će:

a) odrediti da se nekretnina predaje kupcu b) odrediti da se u zemljišnu knjigu upiše kupčevo pravo vlasništva c) odrediti da se brišu prava i tereti na nekretnini koji prestaju prodajom nekretnine (čl.101. st. 1. OZ)d) odrediti da se prigodom upisa prava vlasništva u korist kupca neće brisati prava u pogledu kojih su se kupac i osobe

čija bi prava na nekretnini njezinom prodajom trebala prestati (članak 81. i 82. OZ) sporazumjeli da će njihova prava ostati na nekretnini i nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi (članak 101. st. 2. OZ)

Novim člankom 101. funkcionalizira se procedura zemljišnoknjižnih upisa nakon provedene prodaje nekretnine. Umjesto da se donose dvije sukcesivne odluke (rješenje o dosudi, pa naknadno zaključak odnosno rješenje o predaji nekretnine kupcu) po novome bi se donosilo samo jedno rješenje, a naknadno (nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine i pošto kupac položi kupovninu) bi se zaključkom odredila samo predaja nekretnine kupcu (čl. 101. st. 4. OZ)

Zemljišnoknjižni sud obavit će potrebne upise na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi nekretnine i potvrde ovršnog suda da je kupac položio kupovninu. U slučaju iz članka 118. stavka 4. OZ-a (prebijanje tražbine kupca i kupovnine) sud će tu potvrdu izdati tek pošto kupac položi preostali dio kupovnine u skladu s rješenjem o namirenju.

6.3.6. 2. Osiguranje kredita na dosuđenoj nekretnini

Osim promjena vezanih uz zemljišnoknjižne upise ZID OZ donosi jednu potpuno novu odredbu. Novim člankom 101.a OZ-a uređene su pretpostavke i procedura osiguranja kredita koji je kupac podigao radi kupnje nekretnine. Očekuje se da će se takvom novinom značajno olakšati dobivanje sredstava za kupnju nekretnina, što će u svakom slučaju znatno pridonijeti povećanju opće efikasnosti ovoga oblika ovrhe.

109

Prema novoj odredbi iz čl. 101a. OZ-a u slučajevima kada kupac radi plaćanja kupovnine treba uzeti kredit, sud će, na prijedlog kupca već u rješenju o dosudi odrediti da će se, nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi i nakon što kupovnina bude položena, u zemljišnu knjigu prigodom upisa prava vlasništva u korist kupca upisati i založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine po osnovi kredita u korist davatelja kredita u skladu sa sporazumom o osiguranju (čl.101a. st.1. OZ).

U slučaju osiguranja kredita prijenosom vlasništva na nekretnini, sud će u rješenju o dosudi odrediti da će se u zemljišnu knjigu, nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi i nakon što kupovnina bude položena, najprije upisati pravo vlasništva kupca, a zatim prijenos vlasništva na davatelja kredita uz zabilježbu da se prijenos obavlja radi osiguranja (čl.101a. st. 2. OZ).

Upis založnog prava, odnosno prijenosa vlasništva radi osiguranja obavit će se na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi, te potvrde suda da je kupovnina položena (čl.101a. st.3. OZ).

6.3.6.3. Stjecanje prava vlasništva

Kupac stječe pravo vlasništva nekretnine koja mu je prodana u ovršnom postupku (na dražbi ili neposrednom nagod-bom) na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi nekretnine. Međutim, samo rješenje o dosudi nije dovoljno. Sud je dužan (i po izmjenjenim odredbama) nakon pravomoćnosti toga rješenja donijeti zaključak o predaji nekretnine kupcu. Predaja nekretnine u (idealni) posjed je zakonom propisana pretpostavku stjecanja vlasništva na temelju rješenja o dosudi (čl. 126. ZV). To znači da vlasništvo nekretnine nije stečeno samom pravomoćnošću rješenja o dosudi, nego tek ispunjenjem i daljnje pretpostavke stjecanja – zaključkom suda o predaji nekretnine kupcu.

Uknjižba u zemljišnu knjigu ima samo deklaratorni karakter. Kupac na temelju rješenja o dosudi stječe pravo vlasništva dosuđene mu nekretnine i prije nego što je provedena uknjižba, pa i kada uopće nije provedena uknjižba vlasništva u njegovu korist. Kupac koji je na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi stekao pravo vlasništva nekretnine, uživa visok stupanj zaštite tog svojeg stjecanja. Naime, prema izričitoj odredbi OZ – makar kasnije i bilo ukinuto ili preinačeno rješenje o ovrsi36- to neće utjecati na kupčevo pravo vlasništva stečeno pravomoćnošću rješenja o dosudi (čl. 102 OZ).

Međutim, kupac nekretnine u ovršnom postupku takvu zaštitu ne uživa i prema trećoj osobi koja je s uspjehom uložila izlučni zahtjev (izlučni prigovor, odnosno izlučnu tužbu), odnosno ishodila proglašenje ovrhe nedopuštenom zbog toga što je ona, a ne ovršenik, vlasnik predmeta ovrhe (čl. 55.-56. OZ). U slučaju kada je treća osoba uspjela sa svojim izlučnim zahtjevom, otpao je pravni temelj stjecanja dosudom, pa se stjecanje prava vlasništva izjalovilo.

6.3.6.4. Ostvarivanje prava kupca na preuzimanje nekretnine u posjed

Nakon što je kupac zaključkom o predaji nekretnine stekao idealni posjed kupljene nekretnine, on je postao vlasnikom nekretnine, no najčešće još uvijek nije stupio u faktičan (efektivan) posjed. Kupac, kao novi vlasnik nekretnine kupljene u ovršnom postupku neće morati ostvarivati svoj vlasnički zahtjev u parnici, jer ga je ovlašten uspostaviti kraćim putem - po pravilima ovršnog postupka. Način na koji će to ostvariti ovisan je o tome tko posjedu nekretnine bez pravnog temelja:

a) ovršenik (koji nekretninu drži u posjedu - kao bivši vlasnik) ilib) bivši najmoprimac ili zakupac ovršenika, ili treća osoba.ad a) prijašnjem je vlasniku – prodajom nekretnine u ovršnom postupku prestalo pravo vlasništva na nekretnini, pa

ju je dužan predati u posjed kupcu odmah nakon što mu je dostavljen zaključak o predaji nekretnine kupcu (čl. 120 OZ). Ovrhovoditelj može već u prijedlogu za ovrhu (ali i tijekom cijelog ovršnog postupka - sve dok sud ne donese zaključak o predaji nekretnine kupcu) zatražiti da ovršni sud odredi “ispražnjenje nekretnine i njezinu predaju kupcu” u faktičan posjed (čl. 121. st. 1. OZ). Sud će tome udovoljiti tako što će već u rješenju o ovrsi odrediti da će dužnik (ovršenik, založni dužnik) – nakon što postane pravomoćno rješenje o dosudi i bude donesen zaključak o predaji nekretnine kupcu – biti dužan predati tu nekretninu u faktični posjed onome tko je kupi na ovršnoj prodaji (čl. 121. st. 2. OZ). Ukoliko je prijedlog stavljen kas-nije, u tijeku postupka, sud će o tome odlučiti novim, naknadnim rješenjem. Na temelju tog rješenja, kupac će, nakon što stekne nekretninu, moći podnijeti prijedlog ovršnom sudu (jer je aktivno legitiman za podnošenje prijedloga; podnijevši ga stječe položaj ovrhovoditelja – čl. 121. st. 3. i 4. OZ) za pristupanje ovrsi radi ispražnjenja te nekretnine i predaje u faktičan posjed. Sud će takvu ovrhu provesti po pravilima o ovrsi radi ispražnjenja i predaje u posjed (čl. 121. st. 4. OZ).37

Nova odredba iz čl. 121a. OZ-a ovlašćuje ovrhovoditelja da predloži iseljenje i prije zaključka o predaji. Tom se odredbom otvara mogućnost iseljenja ovršenika i prije prodaje nekretnine, i to stoga da bi se ostvarile pretpostavke za što uspješniju prodaju nekretnine (osiguranje mogućnosti njezina nesmetanog razgledavanja itd.). Dakle sada ovrhovoditelj može već u prijedlogu za ovrhu ili kasnije tijekom postupka predložiti da se ovršenik iseli i prije donošenja zaključka o predaji nekretnine kupcu i da se nekretnina preda njemu na čuvanje. Pretpostavka tome zahtjevu je da položi jamčevinu za štetu koja bi ovršeniku mogla biti prouzročena nedopuštenom prodajom nekretnine ili obustavom ovrhe iz razloga za koje je ovrhovoditelj odgovoran. Visinu jamčevine određuje sud po slobodnoj ocjeni, nakon što ovršeniku omogući da se o tome izjasni u roku od osam dana (čl. 121a. st. 1. OZ-a).

ad b. 1.) Iseljenje najmoprimca i zakupca Nakon što donese zaključak o predaji nekretnine kupcu, sud će, na prijedlog kupca, rješenjem narediti najmoprimcu

110

ili zakupcu da je predaju kupcu u roku koji ne može biti kraći od tri mjeseca. U istom rješenju sud će odrediti prisilnu ovrhu ispražnjenjem nekretnine i njezinom predajom kupcu ako je oni u roku koji im je određen ne predaju (čl. 123. st.1. OZ). Prisilnoj ovrsi sud će pristupiti, na prijedlog kupca, na kon što rješenje s nalogom za predaju nekretnine kupcu postane pravomoćno i nakon što istekne rok određen u tom rješenju. Ovrha se provodi po pravilima ovoga OZ-a o ovrsi ispražnjenjem i predajom nekretnine(čl. 123. st.2. OZ).

Rok za predaju nekretnine kupcu počinje teći dostavom rješenja s nalogom za predaju najmoprimcu odnosno zakupcu i ne prekida se izjavljivanjem žalbe. U postupku za ispražnjenje i predaju nekretnine kupac ima položaj ovrhovoditelja.

Odredba iz čl. 123. dopunjena je novim st. 5. koja propisuje da se odredba članka 121.a stavka 1. OZ-a (nova odredba iz čl. 121a. OZ-a ovlašćuje ovrhovoditelja da predloži iseljenje i prije zaključka o predaji) primjenjuje se na odgovarajući način i glede iseljenja najmoprimca i zakupca, što znači da će se pod pretpostavkama iz čl. 121a. OZ-a moći zahtijevati iseljenje najmoprimaca i zakupaca i prije predaje nekretnine kupcu.

ad b. 2.) Iseljenje drugih osoba Nakon što donese zaključak o predaji nekretnine kupcu, sud će, na prijedlog kupca, rješenjem narediti drugim osobama

koje ne raspolažu valjanim pisanim pravnim temeljem za kori štenje nekretnine da je bez odgode predadu kupcu i u istom rješenju odrediti protiv tih osoba ovrhu ispražnjenjem i predajom nekretnine. Provedbi ovrhe ovršni sud će pristupiti od-mah po dono šenju rješenja s naredbom za predaju nekretnine drugim osobama koje ne raspolažu valjanim pisanim pravnim temeljem za kori štenje nekretnine. Žalba ne odgađa ovrhu. Ovrha se provodi po pravilima OZ-a o ovrsi ispražnjenjem i predajom nekretnine. U tom postupku kupac ima položaj ovrhovoditelja (čl. 124. st. 1.-3. OZ).

Na identičan način, kao i odredba iz čl. 123. OZ-a, dopunjena je i odredba iz članka 124. OZ kojom je uređeno iseljenje drugih osoba. Nova odredba iz st. 4. ove odredbe propisuje da se odredba članka 121.a stavka 1. OZ-a (nova odredba iz čl. 121a. OZ-a ovlašćuje ovrhovoditelja da predloži iseljenje i prije zaključka o predaji) primjenjuje na odgovarajući način i glede iseljenja drugih osoba, što znači da će se pod pretpostavkama iz čl. 121a. OZ-a moći zahitjevati iseljenje drugih osoba i prije predaje nekretnine kupcu .

6.4. NAMIRIVANJE VJEROVNIKA

Sud pristupa namirenju vjerovnika nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu i nakon što kupac položi kupovninu (članak 104. OZ).

6.4. 1. Pravo na namirivanje iz kupovine

Izmjene i dopune članaka 105. i 106. OZ-a motivirane su potrebom da se krug osoba koje se prioritetno namiruju u ovrsi na nekretnini reducira. Razlog tome je namjera da se poveća sigurnost vjerovnika koji su svoje tražbine osigurali zasnivanjem hipoteke ili drugih prava u zemljišnim knjigama. Naime, naknadnim pojavljivanjem tzv. privilegiranih vje-rovnika, vrlo često su stvarnopravna osiguranja izgubila svoju zakonsku svrhu (ali i praktičnu vrijednost). Ta okolnost je počela ozbiljno ugrožavati povjerenje u zemljišne knjige i umanjivati kreditnu sposobnost pravnih subjekata. Kad su u pitanju pravne osobe, predloženim izmjenama se njihovi radnici (kao potencijalni vjerovnici) tretiraju kao i svi drugi neo-sigurani vjerovnici (analogno uređenju u stečajnom postupku). Ocijenjeno je da nema potrebe da se radnici privilegirano tretiraju u ovrsi kad im se takav tretman ne priznaje u stečaju.38

Promjena u ovim člancima ima i terminološke razloge - uvodi novo nazivlje za lokalne jedinice, pa sada umjesto naziva „jedinice lokalne samouprave i uprave“ OZ koristi izraz „općine, gradovi i županije“

Prema noveliranoj odredbi iz čl. 105. OZ-a iz prodajne cijene namiruju se ovrhovoditelji na čiji je prijedlog određena ovrha, založni vjerovnici i kad nisu prijavili svoje tražbine, osobe koje imaju pravo na naknadu za osobne služnosti i druga prava koja prestaju prodajom, Republika Hrvatska i općine, gradovi i županije po osnovi poreza i drugih pristojbi.

Od prava na namirenje iz ostvarene prodajne cijene (bilo bi bolje: uplaćene kupovnine) Novelom su isključene „osobe koje imaju tražbi ne navedene u članku 106. stavku 1. točki 3. ovoga Zakona“. Ovu promjenu logično prati i promjena iz čl. 106. OZ-a u kojem je brisana toč. 3. u st. 1. To znači da su pravo prioritetnog namirenja iz iznosa dobivenoga prodajom izgubili vjerovnici tražbina na osnovi zakonskoga uzdržavanja, tražbina na osnovi naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja odnosno gubitka radne sposobnosti, tražbina naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja, tražbina zapo slenika te tražbina doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, dospjele za posljednju godinu dana.

6.4. 1.1. Pravo založnih vjerovnika na namirivanje

Pravo da svoju tražbinu namiri iz vrijednosti prodane nekretnine, što znači iz novca dobivenog njezinom prodajom, pri-pada hipotekarnom (založnom) vjerovniku na čiji se zahtjev (prijedlog) provodi ovršni postupak, ali i svakom drugom hipo-tekarnom vjerovniku. Naime, pravo da svoju tražbinu namiri iz vrijednosti prodane nekretnine pripada svakom založnom

111

(hipotekarnom) vjerovniku (čl. 297. st. 1. ZV), bez obzira provodi li se postupak ovršne prodaje nekretnine na njegov ili na tuđi zahtjev, te bez obzira je li on prijavio svoju tražbinu u ovršnom postupku ili nije (čl. 105. OZ).

Pravo namirenja pripada i onom hipotekarnom vjerovniku čija tražbina još nije dospjela (čl. 112.-113. OZ), kao i onome čija je tražbina pod uvjetom koji još visi (čl. 114. OZ), odnosno glede koje je upisana zabilježba spora (čl. 115. st. 2 OZ). Pravo namirenja pripada i hipotekarnom vjerovniku čije je založno pravo uvjetno, zbog toga što je samo predbilježeno (čl. 115. st. 1 OZ).

6.4.2. Načela za namirenje

Nekretnina koja je prodana radi namirenja vjerovnika može biti, a redovito i jest, predmetom više prava koja ovlašćuju na namirenje iz novca dobivenog njenom prodajom. Postoji zato redoslijed (red) namirivanja, jer će se nerijetko dešavati da iznos dobiven prodajom neće biti dostatan da sva ova prava budu u cijelosti namirena.

Redoslijed namirivanja založnih prava iz kupovnine dobivene ovršnom prodajom zaloga temelji se na načelima: a)„ da tražbina osigurana zalogom ima pri namirivanju iz vrijednosti zaloga prednost pred svim tražbinama koje nisu

osigurane založnim pravima na tom zalogu…”, b) da u slučaju kada “je zalog opterećen s više založnih prava, prednost pri namirivanju ima ona tražbina koja je ispred

ostalih u prvenstvenom redu” (čl. 302. st. 1. i 2. ZV), c) da tražbina ima ono mjesto u prvenstvenom redu koje je dobila u trenutku nastanka založno prava, odnosno ono koje

je dobila ustupom mjesta u prvenstvenom redu (čl. 302. ZV). OZ uglavnom slijedi ta načela, ali i svojim posebnim normama uređuje redoslijed namirivanja ipak donekle drukčije.

OZ uspostavlja osnovni redoslijed namirivanja po tri izložena načela (kriterija): realnog prvenstva (prioriteta), vremenskog prvenstva i jednakosti (pariteta).

Glavnu ulogu igra načelo realnog prioriteta, po kojem su sve tražbine što ih se ima pravo namiriti razvrstane u pet (do sada šest) isplatnih redova. Među tim redovima je uspostavljen redoslijed. Prednost kod namirivanja imaju tražbine iz prvog reda; tražbine iz svakog kasnijeg isplatnog reda mogu se namirivati jedino nakon što budu u cijelosti namirene sve tražbine iz prethodnih (ako - i ukoliko - tada još preostane novca da bi se i njih namirilo). Konkurencija između više tražbina istog platnog reda, rješava se u prvom, drugom i četvrtom redu po načelu jednakosti (pariteta). Samo u glavnom – trećem isplatnom redu – rješava se konkurencija između više tražbina istog isplatnog reda po načelu vremenskog prven-stva (čl. 107. st. 3. OZ), a tek podredno po načelu jednakosti (čl. 109. OZ).

6.4.3. Isplatni redovi

Kad se noveliranim odredbama iz čl. 105. i čl. 106. priključi novelirana odredba iz čl. 107. OZ zaključuje se da je zako-nodavac doista pokušao uspostaviti novi režim namirivanja iz iznosa ostvarenog prodajom nekretnine u ovršnom postupku. Sada isplatni redovi izgledaju ovako:

1. ISPLATNI RED – kao i u dosadašnjem zakonskom uređenju prije svih ostalih tražbina namiruju se troškovi ovršnoga postupka. No, od početka primjene Novele 2005. taj prioritet u namirenju imaju samo oni troškovi koji se tiču sudskih pristojbi i plaćenih predujmova za provedbu ovršnih radnji (čl. 106. st. 1. toč. 1. OZ).

Svi oni imaju isto mjesto u redu namirivanja, pa njihov međusobni odnos određuje načelo jednakosti – sva se namiruju istovremeno i, ako nema dovoljno da bi se sva namirila u cijelosti – razmjerno (109 OZ).

2. ISPLATNI RED – Novela nije zadirala u pravo namirenja vjerovnika i ranije razvrstanih u ovom isplatnom redu. U njemu su svrstani neki tzv. „indirektni založni vjerovnici“. To su vjerovnici koji imaju pravo namiriti svoje tražbine iz vrijednosti zaloga u slučaju njezine ovršne prodaju, iako na njoj nemaju založno pravo.

U ovom se redu namiruju osobito privilegirane tražbine tzv. indirektnih založnih vjerovnika: tražbine Republike Hrvatske, te tražbine općina, gradova i županija protiv vlasnika prodane nekretnine za poreze i druge pristojbe. Međutim, u ovom isplatnom redu namiruju se jedino one tražbine poreza i drugih pristojbi koje su dospjele za posljednju godinu prije donošenja rješenja o dosudi nekretnine kupcu, a prijavljene su u ovom ovršnom postupku najkasnije na ročištu za diobu i dokazane ovršnom ispravom (čl. 105, čl. 106. st. 1. i 2., i čl. 106. st. 3. OZ). Sve su one na istom mjestu, pa se, po načelu jednakosti, sve namiruju istodobno i, po potrebi, razmjerno.

3. ISPLATNI RED – Umjesto dosadašnjih privilegiranih tražbina iz čl. 106. st. 1. toč. 3. OZ (brisano Novelom) u ovom isplatnom redu namiruju se dosadašnji vjerovnici četvrtog isplatnog reda.

Treći isplatni red je zapravo onaj glavni, redovni isplatni razred. U njemu se namiruju:a) sve tražbine osigurane hipotekom na prodajnoj nekretnini39 b) tražbine ovrhovoditelja na čiji je prijedlog određena ovrha;c) naknade za osobne služnosti i stvarne terete koji su prestali zbog ovršne prodaje nekretnine (čl. 107. st. 1. OZ).40 Sve su te tražbine svrstane u prvenstveni red, koji se formira po načelu vremenskog prvenstva (čl. 302. ZV). Svaka

pojedina hipotekarna tražbina ima u prvenstvenom redu ono mjesto koje je dobila prema vremenu kada je osnovana (prema

112

vremenu uknjižbe), odnosno ono mjesto na koje je došla ustupanjem mjesta u redu prvenstva (čl. 302. st. 3.- 4. ZV i čl. 107. st. 3. OZ).

Treba voditi računa o tome da i ona tražbina vlasnikovog vjerovnika - ovrhovoditelja, koja nije bila osigurana založnim pravom na nekretnini koja se prodavala u ovršnom postupku, ali je ta nekretnina prodana upravo radi njezinog namirenja u postupku prisilnog ispunjenja te tražbine ima ono mjesto u redu prvenstva koje je dobila po vremenu zabilježbe ovrhe, jer je tom zabilježbom nastalo pravo na namirenje tražbine (čl. 79 .OZ).

Također i svaka pojedina tražbina naknade za osobne služnosti i stvarne terete koji su prestali zbog ovršne prodaje nekretnine, ima u prvenstvenom redu ono mjesto koje je po vremenu svog nastanka (zatražene uknjižbe) imala odnosna osoba služnost ili stvarni teret (107/3 OZ). Tako u ovom, trečem isplatnom razredu ima svaka pojedina od navedenih tražbina svoje mjesto u prvenstvenom redu namirivanja.

Na istom se mjestu u tom redu nalazi a) glavna tražbina, a i sve njoj sporne tražbine; b) troškova; c) kamata za po-sljednje tri godine do donošenja rješenja o dosudi, kao i d) tri godine zaostale periodične tražbine koje proizlaze iz glavne tražbine, ali svaka od tih samo – ako je određeno ovršnom ispravom (čl. 107. st. 4. OZ i čl. 38. ZZK).41

Samo u slučaju ako bi se dvije ili više glavnih tražbina ( a s njima i sporednih) našlo na istom mjestu u redu prvenstva, jer su nastale istodobno, njihov bi međusobni odnos određivalo načelo jednakosti – sve bi se one namirivale na tom mjestu, a po potrebi – razmjerno.

4. ISPLATNI RED - u četvrti isplatni razred svrstane su one tražbine koje bi inače bile u drugom isplatnom razredu, no nisu svrstane tamo, jer su nastale, bilo prije posljednje godine do donošenja rješenja o dosudi nekretnine kupcu, bilo nakon donošenja tog rješenja (čl. 107. st. 6. OZ). Sve one imaju isto mjesto u redu za namirivanje, pa njihov međusobni odnos određuje opet načelo jednakosti.

5. ISPLATNI RED – u posljednji, peti isplatni razred svrstane su sporedne tražbine troškova i kamata koje su starije od posljednje tri godine od donošenja rješenja o dosudi (čl. 107. st. 6. OZ) pod uvjetom da vjerovnik za njih posjeduje ovršnu ispravu. Te se tražbine ne namiruju se na onom mjestu u prvenstvenom redu koje ima glavna tražbina (čl. 107. st. 4. OZ). One se razvrstavaju i namiruju u ovom isplatnom redu po istom redoslijedu kao i glavna tražbina.

Veliku novinu u odredbama o redoslijedu namirenja donosi odredba iz čl. 107. st. 5. OZ-a „…troškovi ovršnoga postupka, osim troškova koji se prvenstveno namiruju (članak 106. stavak 1. točka 1.), namiruju se po istom redoslijedu kao i glavna tražbina…“ Tom se izmjenom nastoji spriječiti slučajeve u kojima bi se kupovnina potrošila na namirenje troškova odvjetničkog zastupanja vjerovnika. S obzirom na visinu tih troškova i njihov dosadašnji prioritetni naplatni red ugrožavalo se namirenje osiguranih vjerovnika. Po novom zakonskom rješenju će se svi troškovi pojedinih vjerovnika (osim troškova sudskih pristojbi i plaćenih predujmova za provedbu ovršnih radnji) namirivati po istom prednosnom redu kao i glavna tražbina.

6.4.4. Ročište za diobu

Sud će nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine kupcu održati ročište za diobu novca dobivenog njezinom prodajom (čl. 117. st. 1. OZ). Na tom će se ročištu raspravljati o postojanju, veličini i prvenstvenom redu prava na nami-renja vjerovnika i drugih osoba koje postavljaju zahtjev za namirenje (čl. 117. st. 4. OZ).

Svaki vjerovnik ili druga osoba koja pretendira da neku svoju tražbinu namiri iz novca dobivenog ovršnom prodajom nekretnine, može najkasnije na ročištu za diobu osporiti postojanje, visinu i mjesto u redu za namirivanje tuđih tražbina (čl. 110. OZ).42 Bude li osporena neka tražbina, ovršni će sud uputiti na parnicu ili osporavatelja43 ili osobu čija je tražbina osporena (čl. 111. st. 1. - 2. OZ).

Bude li osporena neka tražbina, ovršni sud ima ovlaštenje sam, u tom ovršnom postupku prosuditi je li osporavanje osnovano ili nije (sud će o osporavanju odlučiti u ovršnom postupku čl. 111. st. 1., 2. i 3. OZ) ako odluka ovisi:

a) isključivo o nespornim činjenicama, ili b) o odgovoru na pravno pitanje, ili c) nekoj spornoj činjenici, ali se tvrdnju o njoj potkrjepljuje pravomoćnom presudom, javnom ili privatnom ispravom

koja ima značenje javne isprave. Prihvati li ovršni sud osporavanje – uputit će na parnicu onu osobu čija je tražbina osporena (111/2).O namirenju neosporenih će tražbina ovršni sud odlučiti rješenjem o namirenju (čl. 118. OZ). Odlučit će i o osporeni-

ma, ako upućeni ne pokrene parnicu unutar dobivenog roka za to. Ako upućeni osporavatelj nije pokrenuo parnicu, ovršni sud će postupati kao da taj uopće nije osporio tuđu tražbinu; a ako parnicu nije pokrenuo onaj koji je na nju bio upućen jer mu je tražbina osporena, ovršni će sud postupati kao da je taj odustao od svog zahtjeva za namirenje te tražbine iz vrijednosti prodane nekretnine (čl. 111. st. 5. OZ).

Ovršni sud neće odlučivati o osporenim tražbinama o kojima se vodi parnica, a kada parnični sud o tome pravomoćno presudi, ono što je on odlučio o osporenoj tražbini djelovat će protiv vlasnika prodane nekretnine i svih vjerovnika (čl. 111. st. 6. OZ). Do pravomoćnosti te presude, u pravilu će ovršni sud odgoditi donošenje rješenja o namirivanju osporene tražbine, a iznos koji se njome traži, izdvojit će i položiti u sudski (odnosno javnobilježnički) polog (čl. 111. st. 3.- 4. OZ), da tamo bude rezerviran za slučaj da bi osporenu tražbinu trebalo namiriti.44

113

Sud je dužan voditi računa i o izdvajanju u polog onih iznosa novaca koji dolaze u obzir za:- namirenje hipotekom osiguranih, ali još nedospjelih tražbina. Namirenje nedospjelih tražbina općenito određuje

članak 112. OZ: “(1) Tražbina založnog vjerovnika koja nije dospjela do dana donošenja rješenja o namirenju za koje nisu ugovorene kamate isplatit će se nakon odbitka iznosa koji odgovara zakonskim kamatama, od dana donošenja rješenja o namirenju do dana dospijeća te tražbine. (2) Nedospjele tražbine za koje su ugovorene kamate isplatit će se zajedno s iznosom ugovorenih kamata obračunatih do dana donošenja rješenja o namirenju”. Članak 113. OZ posebno uređuje način namirivanja povremenih davanja, čije tražbine još nisu dospjele.

- namirenje uvjetnih tražbina. Namirivanje uvjetnih tražbina određuje članak 114. OZ:”(1) Iznos uvjetne tražbine koja je osigurana založnim pravom izdvojit će se i staviti u sudski, odnosno javnobilježnički polog i isplatiti kad se od-godni uvjet ispuni ili kad bude sigurno da se raskidni uvjet neće ispuniti. (2) Ako se odgodni uvjet ne ispuni ili se ispuni raskidni uvjet, izdvojeni iznos kupovnine služi za namirenje vjerovnika čije tražbine nisu potpuno ili nisu uopće namirene, a ako takvih vjerovnika nema ili cijeli iznos nije iscrpljen njihovim namirenjem, taj će se iznos, odnosno ostatak predati ovršeniku”.

- namirenje tražbina u pogledu kojih je upisana zabilježba spora. Članak 115. stavak 2. OZ-a određuje: “Tražbina za koju je u zemljišnoj knjizi upisana zabilježba spora radi brisanja založnog prava ili zabilježba o drugom sporu namiruje se na način na koji se namiruje tražbina uz raskidni uvjet.”

- namirenje tražbina u vezi s hipotekom koja je bila samo predbilježena u zemljišnoj knjizi. Članak 115. st. 1. OZ prop-isuje: “Ako je u zemljišnu knjigu upisana predbilježba založnog prava, a osoba u čiju je korist predbilježba upisana dokaže da je u tijeku postupak za njezino opravdanje, odnosno da još nije protekao rok za pokretanje toga postupka, tražbina na koju se predbilježba odnosi namiruje se na način na koji se namiruje tražbina uz odgodni uvjet.“

6.4.5. Rješenje o namirenju

Nakon održanog ročišta za diobu, sud će donijeti rješenje o namirenju (čl. 118. OZ). Njime će odlučiti o namirivanju, uzevši u obzir:

a) sve tražbine trebalo namiriti iz kupovnine dobivene prodajom nekretnineb) novčani iznos dobiven prodajom nekretnine.O namirenju ovrhovoditelja i drugih osoba kojima pripada pravo na namirenje sud odlučuje rješenjem nakon održanoga

ročišta, uzimajući u obzir podatke iz spisa i zemljišne knjige te utvrđenja na ročištu (čl. 118. st. 1. OZ). Pri donošenju rješenja o namirenju uzet će se u obzir samo one traž bine po kojima je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno najkasnije na dan ročišta za diobu (čl. 118. st. 2.. OZ). Ako ima tražbina u odnosu na koje rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno naj kasnije na dan ročišta za diobu, te će se tražbine namiriti, nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi iz preostaloga iznosa kupovnine (ako je ima), a ostatak će se vratiti ovršeniku (čl. 118. st. 3. OZ).

Rješenje o namirenju novelirano je ZID OZ-om samo u st. 4. Izmijenjenim stavkom 4. članka 118. OZ-a zaokružuje se institut oslobađanja od polaganja kupovnine (članak 100.a OZ) uveden ZID OZ-om 2003.

U slučajevima iz članka 100.a OZ-a45 (oslobađanje od plaćanja kupovnine) sud će rješenjem o namirenju utvrditi da je tražbina kupca koja se namiruje u ovršnom postupku u cijelosti ili djelomično namirena prebijanjem s ovršenikovom tražbinom za isplatu kupovnine.

Ako je kupovnina veća od iznosa na koji kupac ima pravo prema rješenju o namirenju, a ono što je kupac uplatio prema rješenju o dosudi (članak 100.a stavak 5. OZ) ne pokriva cijeli iznos kupovnine koju je kupac dužan položiti, sud će u rješenju o namirenju odrediti rok u kojem će kupac biti dužan položiti razliku.

Ako kupac ne položi razliku u tom roku, sud će staviti izvan snage rješenje o namirenju i rješenje o dosudi te prodaju oglasiti nevažećom. Prema noveliranoj odredbi sud će oglasiti prodaju nevažećom pod uvjetom da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja (o dosudi nekretnine i kupcima koji su ponudili nižu cijenu, redom prema veličini cijene koju su ponudili, ako kupci koji su ponudili veću cijenu ne polože kupovninu u roku koji im je određen ili koji će im biti određen) iz članka 98. stavka 6.46 OZ-a.47

Protiv rješenja o namirenju pravo na žalbu imaju stranke i sve osobe koje su pola gale pravo na namirenje iz kupovnine (čl. 118. st. 5. OZ). Žalba protiv rješenja o namirenju odgađa isplatu (čl. 118. st. 6. OZ).

6.4.5. Vraćanje viška novca

Nakon što su u cijelosti namirene sve tražbine vjerovnika koji imaju pravo na namirenje iz kupovnine ostvarene proda-jom nekretnine, preostali iznos je višak koji pripada onome tko je bio vlasnik nekretnine u trenutku prodaje (čl. 336. st. 5. ZV). U takvim će slučajevima sud rješenjem o namirenju odrediti da se taj višak ima predati ovršeniku, odnosno vlasniku nekretnine u trenutku prodaje

114

6.5. Naknadno brisanje prava i tereta

ZID OZ bitno je izmijenio odredbu iz članka 119. OZ-a.Prijašnja odredba je, za slučaj propusta suda da rješenjem o dosudi odredi brisanje upisanih prava i teret (onih koja

prestaju prodajom nekretnine) u zemljišnim knjigama, omogućavala je kupcu tužbom tražiti brisanje založnih prava. Sada je ona usklađena s izmijenjenim člankom 101. OZ. Novo zakonsko rješenje48 omogućuje kupcu da u istom

ovršnom postupku predloži da sud odredi brisanje prava i tereta čije je brisanje propustio odrediti rješenjem o dosudi. Predloženim uređenjem izbjegava se pokretanje novih sudskih postupaka (brisovne tužbe).

7. ZAKLJUČAK

Novela 2005. nije donijela revolucionarne promjene u postupku ovrhe na nekretninama. Očito je zakonodavac ograničio intervenciju na funkcionalizaciju postojećih rješenja i popravak ili doradu rješenja koja su u OZ unijeta ZID OZ 2003. Hoće li nakanjeni ciljevi biti ostvareni pokazat će se tek u praktičnoj primjeni novih odredbi.

U Zagrebu, 8. rujna 2005. godine.

FUSNOTE

1 Ovršni zakon (“Narodne novine”, broj 57/96, 29/99, 42/00-Odluka USRH, 173/03, 194/03-ispr., 151/04)2 U ovom tekstu će se za Ovršni zakon (“Narodne novine”, broj 57/96, 29/99, 42/00-Odluka USRH, 173/03, 194/03-ispr., 151/04) koristiti kratica OZ ili termin Zakon3 U ovom tekstu će se za Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (“Narodne novine”, broj 88/05) koristiti skraćena oznaka ZID OZ ili termin Novela4 Čl. 36. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima5 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZV) donesen je na sjednici Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske 2. listopada 1996. godine, obja vljen je u Narodnim novinama broj 91. od 28. listopada 1996. godine, a stupio je na snagu 1. siječnja 1997. godine.6 Prema odredbi iz članka 388. stavak 1. ZV-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak prava od stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama Zakona nije što drugo određeno.7 Čl. 388. st. 2. ZV-a.8 Čl. 2. st. 2. ZV-a.9 Čl. 9. ZV-a.10 Čl. 9. st. 2. ZV-a.11 Čl. 2. st. 4. ZV-a.12 Čl. 9. st. 4. ZV-a. Nisu dijelovi zemljišta one zgrade i druge građevine koje su trajno povezane s tim zemljištem ako ih od njega pravno odvaja stvarno pravo koje svojega nositelja ovlašćuje da na tom tuđem zemljištu ima takvu zgradu ili drugu građevinu u svome vlasništvu; isto na odgovarajući način vrijedi i za zgrade i druge građevine koje od zemljišta ili od općega dobra pravno odvaja na zakonu osnovana koncesija koja svojega nositelja ovlašćuje da na tome ima takvu zgradu ili drugu građevinu u svome vlasništvu. 13 Zakon o koncesijama, Nar. novine, 89/92 .14 Npr. Koncesije na vodama i vodnom dobru (članak 142-155. Zakona o vodama - Nar. novine, 107/95); 0341P Koncesije na pomorskom dobru i za obavljanje lučkih djelatnosti (čl. 16.-39., čl. 66.-73. i čl. 79.-82. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama - Nar. novine, 158/03); Koncesija za korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države (čl. 43-49. i 67. Zakona o poljoprivrednom zemljištu - Nar. novine, 66/01, 87/02.) i dr. 15 Čl. 2. toč. 11. OZ-a“… izraz “poljodjelac” označava osobu kojoj je poljoprivredna proizvodnja pretežni izvor prihoda,..“16 Članak 33.b OZ „Mjesna nadležnost određena ovim Zakonom je isključiva.“17 Članak 33.a OZ „(1) Općinski sudovi stvarno su nadležni određivati ovrhu, osim ako rješavanje tih predmeta nije izrijekom povjereno drugom sudu, tijelu ili osobi.(2) Trgovački sudovi su stvarno nadležni:1. određivati ovrhu na temelju odluka donesenih i nagodba sklopljenih u postupku u kojemu su oni sudili u prvom stupnju,2. određivati ovrhu na temelju domaćih i stranih arbitražnih pravorijeka donesenih u sporovima iz njihove stvarne nadležnosti u parničnom postupku,3. određivati ovrhu iz članka 252.h stavka 2. ovoga Zakona u sporovima iz njihove stvarne nadležnosti u parničnom postupku,4. određivati ovrhu na temelju zadužnica i bjanko zadužnica radi naplate tražbina u odnosima između trgovaca.(3) Sudovi nadležni određivati ovrhu ovlašteni su postupati i u povodu pravnih lijekova podnesenih protiv rješenja o ovrsi te drugih odluka koje su donijeli u povodu prijedloga za ovrhu. Oni su ovlašteni odlučivati i o drugim pitanjima tijekom postupka prije nego što je sud nadležan za provedbu ovrhe započeo s provedbom ovrhe.“18 Zakon o sudovima ( Narodne novine, br. 3/94, 75/95, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00 i 67/01, u tekstu dalje: ZS )

115

19 Članak 252.a OZ„Javni bilježnici odlučuju o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u skladu s odredbama ovoga Zakona.“20 Članak 252.d OZ„(1) Ako javni bilježnik ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten i osnovan, donijet će rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i dostaviti ga strankama.(2) Ako javni bilježnik ocijeni da prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave nije dopušten, uredan (članak 35. stavak 3.) ili osnovan, proslijedit će predmet nadležnom sudu (članak 252.j) radi donošenja odluke.(3) U slučaju iz stavka 2. ovoga članka sud će odrediti ovrhu na temelju vjerodostojne isprave ako ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten, uredan i osnovan.“ 21 Članak 39. OZ“ (1) Za provedbu ovrhe stvarno je nadležan sud iste vrste kao i sud koji je nadležan odlučivati o ovršnom prijedlogu, ako zakonom nije drukčije određeno.(2) Za provedbu ovrhe na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stvarno su nadležni općinski sudovi, osim u slučajevima za koje su stvarno nadležni trgovački sudovi.(3) Trgovački sudovi su stvarno nadležni za provedbu ovrhe na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u sporovima za koje su stvarno nadležni u parničnom postupku.(4) Trgovački sudovi ovlašteni su provedbu ovrhe radi naplate novčane tražbine na nekretnini i pokretninama te ovrhu radi ostvarenja nenovčane tražbine povjeriti općinskom sudu.(5) Sud provedbe ovrhe ovlašten je odlučivati o svim pitanjima koja se tiču provedbe ovršnoga postupka te o svim pitanjima koja se jave u povodu provedbe ovršnoga postupka o kojima se prema ovom Zakonu odlučuje u tom postupku, te o zahtjevu za naknadu troškova postupka koji naknadno bude podnesen tijekom postupka (članak 14. stavak 6.).“22 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03, dalje u tekstu: ZPP)23 Obrazloženje uz čl. 21. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog Zakona24 Čl. 52. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj91/96,114/01,100/04, u daljnjem tekstu: ZZK)25 Čl. 55. ZZK26 Novi čl. 77a. OZ-a glasi:„…Ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s ranijeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine.27 Ranija odredba iz Članka 87. glasila je:„(1) O načinu utvrđivanja vrijednosti nekretnine sud će odlučiti zaključkom odmah nakon što donese rješenje o ovrsi. Ako je to potrebno, sud će prije donošenja zaključka održati ročište sa strankama. (2) Utvrđivanju vrijednosti nekretnine pristupit će se nakon što rješenje o ovrsi po stane pravomoćno, ali i prije toga ako ovrhovoditelj to predloži, predujmi za to potrebna sredstva i izjavi da će snositi troškove utvrđivanja vrijednosti i ako ovrha bude obusta vljena. (3) Vrijednost nekretnine utvrđuje se na temelju procjene vještaka i drugih činjenica u visini njezine tržišne cijene na dan procjene. Pri utvrđivanju vrijednosti nekretnine vodit će se računa i o tome koliko ona manje vrijedi zbog toga što na njoj ostaju određena prava i poslije prodaje. (4) Umjesto procjene na način predviđen u stavku 3. ovoga članka, sud može utvr đivanje vrijednosti nekretnine zatražiti od nadležnoga tijela porezne uprave. (5) Sud će na prijedlog stranke koji mora biti podnesen najkasnije osam dana prije ročišta za prodaju, na ročištu za prodaju zaključkom ponovno utvrditi vrijednost nekretnine ako stranka učini vjerojatnim da se ta vrijednost izmijenila za više od jedne trećine od dana prethodnoga utvrđivanja vrijednosti do dana podnošenja prijedloga. (6) Ako su u sudskom ili izvansudskom sporazumu na temelju kojega je stečeno založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine čije se namirenje traži stranke utvrdile vrijednost nekretnine, vrijednost nekretnine neće se posebno utvrđivati, već će se kao nje zina vrijednost uzeti u sporazumu utvrđena vrijednost. (7) U slučaju iz stavka 6. ovoga članka sud može, na prijedlog ovršenika podnesen u roku za žalbu protiv rješenja o ovrsi, odrediti da se vrijednost nekretnine iznova utvrdi ako ovršenik učini vjerojatnim da je nakon sklapanja sporazuma vrijednost nekretnine porasla za više od jedne trećine. Sredstva za pokriće troškova ponovnoga utvrđivanja vrijednosti nekretnine ovršenik mora predujmiti u roku od osam dana od dana dostave odluke suda kojom se prihvaća njegov prijedlog. Ako ovršenik u tom roku ne postupi u skladu s odlukom suda, smatrat će se da je odustao od prijedloga. (8) Odredba stavka 6. ovoga članka neće se primijeniti ako ima založnih vjerovnika, ovlaštenika prava na namirenje ili osobnih služnosti upisanih u zemljišnoj knjizi koje prestaju prodajom nekretnine, koji se u ovrsi na nekretnini namiruju prije ovrhovoditelja koji je zatražio ovrhu, osim ako se oni tako ne sporazumiju. „28 Članak 250. ZPP-a „Sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže“.29 Rok u kojemu je kupac dužan položiti kupovninu ne može biti duži od šest mjeseci od dana prodaje, bez obzira na to isplaćuje li se cijena odjednom ili u obrocima (čl. 93. st. 2. OZ). 30 Čl. 229. st. 1. ZOO „ … Javnim oglasom učinjeno obećanje nagrade onome tko izvrši određenu radnju, postigne neki uspjeh, nađe se u određenoj situaciji ili ako je obećanje učinjeno pod nekim drugim uvjetom, obvezuje obećavaoca da ispuni obećanje…“ 31 Svakome čija ponuda ne bude prihvaćena, vratit će se jamčevina “odmah nakon zaključenja dražbe” (94/4 OZ).32 Osoba koja ima zakonsko pravo prvokupa, ili ugovorno pravo prvokupa upisano u zemljišnoj knjizi, ima prednost pred najpovoljnijim ponuditeljem ako odmah po zaključenju dražbe izjavi da nekretninu kupuje uz iste uvjete (91/1 OZ). 33 Obrazloženje uz čl.54. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog Zakona34 Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona,“ Narodne novine“ broj 173/03; u tekstu: ZID OZ 200335 Čl. 57. ZID OZ 2005.36 Rješenje o ovrsi može se preinačiti ili ukinuti povodom ovršenikove žalbe (čl. 47 OZ).37 Ovrhu radi ispražnjenja i predaje nekretnine uređuju pravila iz članka 225-229 OZ.38 Iz obrazloženja čl. 61. i 62. Prijedloga ZID OZ 2005.

116

39 Pritom nikakvu ulogu ne igra (ako nije što posebno propisano) je li hipoteka na nekretnini osnovana kao dobrovoljna, prisilna sudska, dobrovoljna sudska (odnosno javnobilježnička), ili kao zakonska. Mjerodavno je samo je li osnovana i kada je osnovana (o potonjemu ovisi mjesto u redu prvenstva).40 U trećem bi se isplatnom razredu namirivala i tražbina osobnog vjerovnika, koji je ishodio ovrhu prodajom nekretnine svog dužnika. On nije time postao založni dužnik, ali bi ga se prigodom isplate tretiralo kao i založnog vjerovnika.41 Sporedne tražbine troškova i kamata koje su starije od posljednje tri godine od donošenja rješenja o dosudi ne namiruju se na onom mjestu u prvenstvenom redu koje ima glavna tražbina. One nisu osigurane založnim pravom. Njihov vjerovnik će, želi li ih namiriti od dužnika, trebati postupiti kao i inače kada želi namiriti bilo koju svoju drugu tražbinu prema dužniku osobno (iz dužnikove imovine). On će trebati ishoditi ovršnu ispravu, a potom dozvolu ovrhe, pa će, nakon što ovrha bude provedena prodajom dužnikove stvari, tu tražbinu namirivati iz kupovnine, pri čemu će je namirivati na onom mjestu u redu prvenstva koje bi ta tražbina dobila u trećem isplatnom razredu po vremenu zabilježbe ovrhe (ako se namiruje iz vrijednosti nekretnine).42 U slučaju da je neka tražbina bila neutemeljeno osporavana samo radi šikaniranja njezinog vjerovnika, on ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio (111/9 OZ).43 Bude li osporena neka tražbina, a osnovanost tog osporavanja ovisi o nekoj spornoj činjenici koju osporavatelj ne potkrepljuje pravomoćnom presudom, javnom ili privatnom ispravom koja ima značenje javne isprave – ovršni će sud uputiti osobu koja je osporila tu tražbinu da u određenom roku pokrene parnicu, te da u njoj riješi taj spor (111/1 OZ).44 Iznimno će sud ipak donijeti rješenje o namirenju i osporene tražbine, pod uvjetom da bude dano dovoljno osiguranje (111/3/2 OZ). Time se ne dira u pravo osobe koja je upućena na parnicu da, i poslije završetka ovršnog postupka, pokrene parnicu protiv osobe čije je tražbine osporila odnosno protiv osobe koja joj je tražbinu osporila (111/7 OZ).45 Članak 100.a OZ(1) Ovrhovoditelj koji je kupac i jedini vjerovnik koji se namiruje iz kupovnine, nije dužan položiti kupovninu ako ona iznosi koliko i njegova ovršna tražbina ili manje.(2) Ako kupovnina iznosi više od njegove ovršne tražbine, ovrhovoditelj je dužan položiti razliku.(3) Odredbe stavka 1. i 2. ovoga članka primjenjuju se i kad je kupac osoba koja se u ovršnom postupku namiruje prije svih ostalih vjerovnika koji imaju pravo na namirenje iz iste kupovnine, s time da je ona dužna položiti onaj iznos kupovnine koji odgovara iznosu troškova postupka na čiju naknadu imaju prvenstveno pravo druge osobe koje se namiruju iz kupovnine (članak 106.).(4) Sud može odlučiti da kupac koji je osoba koja ima pravo na namirenje iz kupovnine ne položi dio kupovnine za koji se osnovano može pretpostaviti da će biti pokriven iznosom koji će mu pripasti prema rješenju o namirenju.(5) O oslobođenju kupca od polaganja kupovnine prema odredbama stavka 1. do 4. ovoga članka sud odlučuje, na temelju zahtjeva kupca postavljenog najkasnije na ročištu za dražbu, u rješenju o dosudi.46 U zakonskom tekstu naveden je broj čl. 98. st. 5. OZ-a, ali je očito da je riječ o redakcijskoj grešci, jer se odredba odnosi na rješenje iz st. 6.47 Čl. 98. st. 6. OZ „U rješenju o dosudi sud će odrediti da će se nekretnina dosuditi i kupcima koji su ponudili nižu cijenu, redom prema veličini cijene koju su ponudili, ako kupci koji su ponudili veću cijenu ne polože kupovninu u roku koji im je određen ili koji će im biti određen. U tom slučaju sud će donijeti posebno rješenje o dosudi svakom narednom kupcu koji je ispunio uvjete da mu se nekretnina dosudi, u kojem će odrediti rok za polaganje kupovnine. Sud će u tom rješenju najprije oglasiti nevažećom dosudu kupcu koji je ponudio višu cijenu.“48 Članak 119. „Ako je rješenjem o dosudi sud propustio odrediti da se u zemljišnoj knjizi brišu upisana prava i tereti, osim onih koji ostaju na nekretnini i poslije predaje nekretnine kupcu ili koje je kupac preuzeo, kupac može predložiti da sud u istom ovršnom postupku odredi brisanje tih prava i tereta.“

117

NEVENKA MARKOVIĆ, dipl.iur.Predsjednica Trgovačkog suda u Zagrebu

OVRHA NA DIONICAMA, UDJELIMA I POSLOVNIM UDJELIMA

Autor u radu obrađuje vrste dionica, te pojam poslovnih udjela, registre odnosno knjige u kojima se vode dionice i poslovni udjeli, te načine na koje se provodi ovrha na dionicama i poslovnim udjelima prema Ovršnom zakonu i Zakonu o tržištu vrijednosnih papira.

1. UVODZakonom o trgovačkim društvima ( NN- 111/93, 34/99, 121/99, 52/00 i 118/03 u daljem tekstu: ZTD ) uređene su vrste dionica, te

pojam poslovnih udjela odnosno temeljnog udjela koji čine temeljni kapital društva kapitala. Međutim, način vođenja nematerijalizira-nih dionica kao vrijednosnih papira uređuju i odredbe Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima ( NN- 107/95 i 142/98 ), Zakona o tržištu vrijednosnih papira ( NN- 84/02), te Odluka o rokovima i načinu dostave podataka iz knjige dionica ili registra vrijed-nosnih papira u depozitarij Središnje depozitarne agencije ( NN- 14/00 ).

Radi lakšeg praćenja daljnjeg teksta članka potrebno je pojasniti neke pojmove iz naprijed navedenih zakona koji su uređeni tim zakonima. „ Vrijednosni papir „ označava dionice, obveznice, trezorske zapise, blagajničke zapise, ko-mercijalne zapise, certifikate o depozitu, i druge vrijednosne papire izdane u seriji. „ Vrijednosni papiri izdani u seriji „ označavaju vrijednosne papire istog izdavatelja, izdane istodobno i koji daju ista prava.“ Javna ponuda vrijednosnih papira „ je poziv na upis vrijednosnih papira upućen neodređenom broju osoba putem sredstava javnog priopćenja.“ Vlasnička pozicija“ označava količinu vrijednosnih papira koje se vode na računu vrijednosnih papira.

„ Vrijednosni papir „ prema Zakonu o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima je isprava ili elektronički zapis koji sadrži prava koja se bez istih ne mogu ni ostvariti ni prenositi.

Ovršni zakon ( NN- 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 u daljnjem tekstu: OZ ) u glavi XIV. uređuje ovrhu na dionici za koju nije izdana isprava o dionici, te na udjelu odnosno poslovnom udjelu u trgovačkom društvu, a u glavi XIVa uređuje ovrhu na vrijednosnom papirima koji su ubilježeni na računima kod Središnje depozitarne agencije ( u daljnjem tekstu: SDA ).

Potrebno je u uvodu napomenuti da je SDA uvedena čl. 84. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima iz 1995.g. kao dioničko društvo koje se bavi pohranom i rukovanjem nematerijaliziranih vrijednosnih papira, da je osnovana 1997.g., a počela voditi depozitarij dionica tek 1999.g.

SDA registar dionica vodi po bitno drukčijim principima od načina vođenja knjige dionica u društvima izdavateljima dionica, te je stoga bilo nužno izmijeniti i OZ što je i učinjeno novelom iz 2005.g. i razlikovati ovrhu na dionicama kao vrijednosnim papirima i dionicama za koje nije izdana ili je izdana isprava o dionici, te poslovnim udjelima.

2. TRGOVAČKA DRUŠTVA

Čl. 2. ZTD-a uređeno je da su trgovačka društva javno trgovačko društvo, komanditno društvo, dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću i gospodarsko interesno udruženje. Ova nabrojena društva se dijele na dvije osnovne grupe s obzirom na oblik zajednice koju mogu činiti zajednica osoba odnosno zajednica kapitala. Tako su javno trgovačko društvo i komanditno društvo zajednica osoba, dakle to su društva osoba, a dioničko društvo i društvo s ograničenom odgovornošću su društva kapitala.

Društva osoba su pravne osobe čiji članovi imaju udjele u društvu i prema tim udjelima se jedna trećina dobiti tekuće godine dijeli članovima društva tako da svakome od njih pripadne dio koji odgovara njegovome udjelu u kapitalu društva. Članovi društva osoba odgovaraju vjerovnicima društva neograničeno solidarno cijelom svojom imovinom, što je bitna razlika od društava kapitala.

Između društava kapitala postoje razlike koje bitno razlikuju dioničko društvo od društva s ograničenom odgovornošću bez obzira što su po obliku u istoj skupini društava.

Obilježja dioničkog društva su da je to: pravna osoba, da ima temeljni kapital podijeljen na dionice, da dioničari ne odgovaraju za obveze društva, da mu je osnovni akt statut. Iako je kapital unesen u društvo temelj na kojemu ono počiva,

118

nije riječ o zajednici kapitala kao kod društva s ograničenom odgovornošću, nego o zajednici osoba koje se povezuju u društvo preko doprinosa u njegov kapital.

Obilježja društva s ograničenom odgovornošću su da je to: pravna osoba, da članovi društva ne odgovaraju za obveze društva, da ima temelji kapital podijeljen na temeljne uloge, da mu je osnovni akt izjava o osnivanju odnosno društveni ugovor. Obilježja koja ovo društvo razlikuje od dioničkog društva su: temeljni kapital je podijeljen na temeljne uloge koji se ne mogu izraziti vrijednosnim papirima, temeljni akt nije statut već izjava odnosno društveni ugovor.

3. DIONICE

3.1. Pojam dionice

Pojam dionice nije zakonom određen već isti proizlazi iz obilježja i definicije dioničkog društva. Rekli smo da je dioničko društvo trgovačko društvo čiji je temeljni kapital podijeljen na dionice. Dionica je vrijednosni papir koji izdaje društvo i imatelju dionica daje pravo članstva u društvu. Iz toga proizlazi da je dionica:

- dio temeljnog kapitala društva,- skup članskih prava i obveza imatelja dionica,- vrijednosni papir.Dionica je dio temeljnog kapitala i kao takva može biti izražena u nominalnom iznosu ili bez nominalnog iznosa.Kod dionica s nominalnim iznosom, udio u temeljnom kapitalu određuje se prema nominalnom iznosu dionice s time

da zakon određuje najniži nominalni iznos dionice od 10,00 kn, a veće nominalne iznose dionice veže za višekratnik iznosa 10,00 kn. Kod dionica bez nominalnog iznosa, udio u temeljnom kapitalu određuje se brojem dionica. Dionice s nominal-nim iznosom i dionice bez nominalnog iznosa, određuju dioničareva članska prava i obveze.

Dionica predstavlja skup prava i obveza dioničara koje on ima kao član društva. Članstvo u društvu se stječe origi-narno i derivativno. Originarno stjecanje je stjecanje dionica preuzimanjem dionica pri osnivanju društva ili povećanjem temeljnog kapitala. Derivativno stjecanje je stjecanje dionice od dioničara. Ovo stjecanje se vrši prijenosom dionice trećoj osobi pravnim poslom, na temelju zakona ili odluke suda.

Dionica je vrijednosni papir u kojem se utjelovljuju prava i obveze člana društva. Ovo obilježje dionice je najzanim-ljivije kada se radi o ovrsi na dionici.

3.2. Dionica kao vrijednosni papir

„Prava i obveze utemeljeni u vrijednosnom papiru vezani su uz postojanje propisanog medija u kojemu su izraženi, pa bez njega ne mogu nastati i ne mogu se prenositi, ostvarivati ili prestati. Samo su dva medija u nas podobna za to da dionici dadu svojstvo vrijednosnog papira: a) isprava o dionici i b) elektronički zapis u kompjuterskom sustavu SDA.“ ( Pravo društava, knjiga druga, akademik Jakša Barbić ).

Dakle, svojstvo vrijednosnog papira dionica stječe tek stavljanjem na nosač – izdavanjem isprave o dionici odnosno unosom elektronskog zapisa u kompjuterski sustav SDA.

Članak 124. Zakona o tržištu vrijednosnih papira, definira nematerijalizirani vrijednosni papir ( pa i dionicu ) kao elektronički zapis na računu vrijednosnih papira u kompjuterskom sustavu SDA kojim se njegov izdavatelj (društvo ) obvezuje vlasniku ( dioničaru ) ispuniti obvezu sadržanu u nematerijaliziranom vrijednosnom papiru.

Da bi dionica imala svojstvo vrijednosnog papira mora udovoljavati propisanim uvjetima. Uvjete propisuje čl. 170. ZTD i čl. 126. Zakona o tržištu vrijednosnih papira.

Dionica kao vrijednosni papir mora imati slijedeće sastojke bez obzira da li se radi o materijaloziranoj ili nematerijal-iziranoj dionici:

- oznaku da je dionica i njezin nominalni iznos ako su dionice izdane u nominalnom iznosu,- oznaku vrste i roda dionice,- tvrtku i sjedište izdavatelja dionice,- tvrtku, odnosno ime osobe na koju glasi dionica na ime ili oznaku da glasi na donositelja,- datum izdavanja i broj dionice.Dionica za koju je izdana isprava o dionici ili je u materijaliziranom obliku mora još imati: faksimil potpisa statutom

ovlaštenih osoba izdavatelja dionice.Dionica izdana u nematerijaliziranom obliku ne sadrži broj dionice i faksimil potpisa statutom ovlaštenih osoba izda-

vatelja dionice.Prema noveli ZTD iz 2003.g. od 1. siječnja 2004.g. više ne bi smjele postajati nematerijalizirane dionice koje ne bi bile

unesene u registar dionica SDA odnosno koje ne bi bile ubilježene na računima kod SDA. Međutim, novela OZ iz 2005.g. nije donijela nikakve promjene glede ovrhe na materijaliziranim dionicama, tako da će se i dalje na takvim dionicama

119

ovrha provoditi uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi na pokretninama ( 196. i 197. OZ ).Dakle, prema sadašnjem stanju našeg zakonodavstva, mogli bi razlikovati:- dionice za koje nisu izdane isprave o dionici niti su zabilježene elektroničkim zapisima u kompjuterskom sustavu

SDA ( ne bi ih trebalo biti),- dionice za koje su izdane isprave o dionicama ( veoma su rijetke),- dionice u obliku elektroničkog zapisa u kompjuterskom sustavu SDA.ZTD određuje i vrste i rodove dionica.Tako su u čl. 165. ZTD određene dvije vrste dionica. Dionice koje glase na ime i dionice koje glase na donositelja.

Dionice koje glase na donosioca mogu se izdati samo u materijaliziranom obliku, a dionice koje glase na ime mogu se izdati i u materijaliziranom i nematerijaliziranom obliku. Novina prema noveli ZTD iz 2003.g. je što dionica koja se izdaje prije uplate punog iznosa za koji se izdaje ili dionica u nematerijaliziranom obliku, mora glasiti na ime a ne može glasiti na donositelja.

Što se tiče rodova dionica, ZTD utvrđuje dva roda dionica: redovne i povlaštene. Redovne dionice daju dioničaru pravo glasa na glavnoj skupštini i pravo na dobit, a povlaštene dionice daju dioničarima neka povlaštena prava kao pravo na dividendu u unaprijed utvrđenom iznosu i sl. Općenita definicija ZTD je da dionice koje daju ista prava čine rod dionica ( čl. 168. ZTD ).

U kojem će obliku dioničko društvo izdati dionice: na ime, na donositelja, u materijaliziranom ili nematerijaliziranom obliku, određuje glavna skupština društva ili osnivači društva u skladu sa statutom čije odredbe moraju biti usklađene s posebnim propisima. Poseban propis je Zakon o tržištu vrijednosnih papira koji u čl. 124. propisuje da se dionice koje se izdaju uz javnu ponudu mogu izdati samo u nematerijaliziranom obliku.

3.3. Registar dionica

Stupanjem na snagu novele ZTD iz 2003.g. za knjigu dionica u koju su se unosili podaci o dionicama i dioničarima, uveden je naziv registar dionica (čl. 226.ZTD) U registar dionica upisuju se dionice na ime. Registar dionica može voditi dioničko društvo ili SDA.

U registar dionica upisuju se dionice koje glase na ime uz oznaku imena, prebivališta odnosno tvrtke i sjedišta imatelja dionica, nominalni iznos dionica ili broj dionica ako je društvo izdalo dionice bez nominalnog iznosa. U odnosu na društvo vrijedi kao dioničar onaj koji je upisan u registar dionica. Ove dionice se prenose indosamentom uz odgovarajuću prim-jenu Zakona o mjenici s time da se brisanje ranijeg dioničara i upis novoga provodi u registru na temelju zahtjeva novog dioničara i predočenje dokaza o tome da je dionica prenesena.

SDA vodi račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira pa i dionica koje su izdane u nematerijaliziranom obliku. Na računu se vode podaci o vrstama, rodovima, količinama, stvarnim pravima i nositeljima tih prava, ograničenjima stvarnih prava, te povijest upisa dionice kao vrijednosnog papira.

Odlukom o rokovima i načinu dostave podataka iz knjige dionica ili registra vrijednosnih papira u depozitarij SDA, koju je donijela SDA 30. prosinca 1999.g. utvrđeno je što je vrijednosni papir te određeni rokovi u kojem društva čije dionice se smatraju vrijednosnim papirom, moraju SDA dostaviti podatke. Prema navedenoj odluci, Zakonu o tržištu vrijednosnih papira i noveli ZTD iz 2003.g. sva dionička društva bi trebala podatke dostaviti SDA radi vođenja računa nematerijaliziranih vrijednosnih papira. Ne dostavljanje podataka podliježe prekršajnoj prijavi koju je ovlaštena podnijeti Komisija za vrijednosne papire protiv dioničkog društva.

Ako račun vodi SDA za podatak tko je dioničar nekog društva mjerodavno je stanje na računu dioničara pri SDA.Račun dionica kao vrijednosnog papira može glasiti na jednu osobu, na više osoba koje mogu biti vlasnici odnosno

suvlasnici i banku skrbnika ( čl. 125, st. 2. Zakona o tržištu vrijednosnih papira.) Skrbnik je banka kojoj je Komisija za vri-jednosne papire odobrila obavljanje poslova skrbništva nad vrijednosnim papirima. Vrijednosni papir na računu skrbnika vlasništvo je nalogodavca i banka može raspolagati vrijednosnim papirom samo po nalogu svog nalogodavca.

Nematerijalizirane dionice koje se vode u registru SDA neograničeno su prenosive i za njih se ne traži suglasnost organa društva za prijenos prema odredbi čl. 227.st.2. ZTD. Ove dionice se prenose preknjižavanjem s računa nematerijal-iziranih vrijednosnih papira prenositelja, na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira stjecatelja, na temelju valjanog pravnog posla kojem je cilj stjecanje vlasništva, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanja i na temelju zakona ( čl. 128. Zakona o tržištu vrijednosnih papira.)

Vlasništvo i prava koja proizlaze iz nematerijaliziranog vrijednosnog papira stječe se u trenutku njegovog upisa na račun nematerijaliziranog vrijednosnog papira stjecatelja ili skrbnički račun banke skrbnika, ako banka skrbnik drži vri-jednosni papir za račun stjecatelja. I založno pravo se stječe upisom tog prava na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira na temelju valjanog pravnog posla, sudske odluke ili zakona.

3.4. Ovrha na dionici za koju nije izdana isprava o dionici

Ovdje bi se radilo o dionici za koju nije izdana isprava o dionici ali i o dionici koja se ne vodi kao vrijednosni papir pri SDA,

120

odnosno moglo bi se samo raditi o dionici koju vodi dioničko društvo u svom registru dionica. To znači da društvo još nije dostavilo podatke o dionicama SDA, pa će takvih dionica i ovrha na dionicama biti vrlo malo u današnje vrijeme.

Ovrha na ovim dionicama provodi se prema odredbama članaka 194. do 197. OZ prema kojim odredbama se provodi i ovrha na udjelu odnosno poslovnom udjelu, koje ovrhe će u praksi biti znatno više nego ovrha na ovoj vrsti dionice, pa ćemo u poglavlju ovrha na udjelu odnosno poslovnom udjelu, više govoriti o ovrsi i na dionicama za koje nije izdana isprava o dionici.

3.5. Ovrha na vrijednosnim papirima koji su ubilježeni na računima SDA

Kada je u pitanju ovrha na nematerijaliziranim dionicama primjenjivat će se pravila iz nove glave XIV a OZ koja je u naš pravni sustav uvedena zadnjim izmjenama i dopunama OZ iz 2005.g. Registar odnosno račun nematerijaliziranih dionica vodi SDA tako da je ovrha na ovoj dionici usklađena sa Zakonom o tržištu vrijednosnih papira.

Mjesna nadležnost

Utvrđivanje mjesne nadležnosti suda za provođenje ovrhe na nematerijaliziranim dionicama, nešto je drukčije uređeno novom glavom XIVa OZ, nego što je to bilo ranije. Ranije se mjesna nadležnost određivala prema sjedištu dioničkog društva izdavatelja dionica. Sada se mjesna nadležnost suda određuje prema sjedištu odnosno prebivalištu ovršenika, da-kle dioničara ( čl.198a OZ.) Međutim, zakonom nije izrijekom određeno koji će sud biti nadležan ukoliko ovršenik nema prebivalište na području nadležnosti hrvatskih sudova. Odredba čl. 198.f OZ upućuje na odgovarajuću primjenu odredbi OZ kojima se utvrđuju pravila za ovrhu na pokretninama, pa bi se rješenje trebalo naći u čl.126. OZ koji utvrđuje da je za provedbu ovrhe na pokretninama mjesno nadležan sud na čijem se području pokretnine nalaze. U ovom slučaju bi to bila mjesna nadležnost suda na čijem se području nalazi sjedište SDA koja vodi račun nematerijaliziranih dionica. Ovakvo tumačenje bi proizašlo i iz stavka 2. čl. 198.a OZ koji stavak utvrđuje mjesnu nadležnost suda u slučaju kada je ovršenik Republika Hrvatska ili druga pravna osoba s javnim ovlastima koje djeluju na području cijele države. U tom slučaju mjesno je nadležan sud na čijem području ovrhovoditelj ima prebivalište ili sjedište u RH, a ako ovrhovoditelj nema sjedište ili prebivalište u RH mjesno je nadležan sud na čijem je području sjedište agencije kod koje su na računima ubilježene vri-jednosnice koje su predmet ovrhe.

Prijedlog za ovrhu

Prijedlog za ovrhu mora biti usklađen s općom odredbom o sadržaju prijedloga za ovrhu iz čl.35. OZ i sadržavati:- ovrhovoditelja,- ovršenika,- tražbinu čije se ostvarivanje traži,- ovršnu odnosno vjerodostojnu ispravu na temelju koje se traži ovrha,- zahtjev za ovrhu,- sredstvo kojom ovrhu treba provesti a po potrebi i predmet ovrhe.Međutim zbog specifičnosti ovrhe na dionicama kao vrijednosnim papirima, prijedlog za ovrhu bi trebao imati navod

da je ovršenik dioničar odnosno vlasnik dionica društva izdavatelja s navodom vrste i roda dionica odnosno da se ovrha ima provesti na određenoj količini , vrsti i rodu dionica. Ovaj sastojak prijedloga pa kasnije i rješenja o ovrsi, proizlazi iz pojma računa nematerijaliziranog vrijednosnog papira. Vlasnik tog računa je osoba na čije ime glasi račun vrijednosnih papira kod SDA, a račun sadrži podatke o vrstama, rodovima i količinama vrijednosnih papira koje ima vlasnik. Člankom 131. Zakona o tržištu vrijednosnih papira, utvrđeno je kome su dostupni podaci iz depozitarija nematerijaliziranih vrijed-nosnih papira, pa pravo na dostupnost podataka ima svaka osoba koja dokaže pravni interes i ima pravo uvida u povijest transakcija pojedinih vrijednosnih papira.

Rješenje o privremenoj pljenidbi

Međutim ako ovrhovoditelj ne raspolaže potrebnim podacima o količini, vrsti i rodu dionica kojih je vlasnik ovršenik, prijedlog za ovrhu se neće odbaciti odnosno odbiti, ako ovrhovoditelj predloži sudu donošenje rješenja o privremenoj zapljeni svih vrijednosnica ubilježenih na svim računima ovršenika kod agencije na vlasničkoj poziciji registriranoj s izdavateljem.

Rješenje o privremenoj pljenidbi sadrži nalog SDA da u roku od 8 dana dostavi podatke o vrsti i oznaci dionica ovršenika koje su upisane na računima koje SDA vodi, registraciji vlasničke pozicije, rodovima, količinama, stvarnim pravima i nositeljima tih prava, ograničenjima tih prava, te tržišnoj vrijednosti dionica uz naznaku prometa kojom se vri-jednost utvrdila. Rješenje bi trebalo sadržavati i upozorenje SDA da ne smije o traženim podacima obavijestiti ovršenika.

Kada SDA dostavi tražene podatke, sud o njima obavještava ovrhovoditelja koji je u daljnjem roku od 8 dana dužan predložiti ovrhu na dionicama po količini, vrsti i rodu odnosno oznakom dionice.

121

Rješenje o ovrsi

Rješenje o ovrsi sadrži sve potrebne podatke iz prijedloga za ovrhu i ovršnu radnju kojom se utvrđuje da se ovrha provodi pljenidbom vrijednosnice ( dionice), njezinom procjenom i prodajom, te namirenjem ovrhovoditelja. Ukoliko prijedlog za ovrhu sadrži podatak o količini, vrsti i rodu dionica kao i ostale opće podatke, sud donosi rješenje o ovrsi s podacima prema kojima se identificiraju dionice koje su predmet ovrhe. Rješenje sadrži i: upozorenje ovršeniku da mu je zabranjeno raspolagati zaplijenjenim dionicama, upozorenje SDA o njenoj odgovornosti i odgovornosti uprave, ime ovlaštene osobe kojoj se povjerava procjena i prodaja zaplijenjenih dionica, broj žiro računa suda na koji će se novac ostvaren prodajom položiti.

Ukoliko je rješenju o ovrsi prethodilo rješenje o privremenoj pljenidbi, a ovrhovoditelj nakon saznanja o određenim dionicama koje mogu biti sredstvo ovrhe, predloži ovrhu, sada, na dionicama po količini, vrsti i rodu, sud će staviti izvan snage rješenje o privremenoj pljenidbi.

Prema općoj odredbi iz čl.38. OZ, rješenje o ovrsi se dostavlja ovrhovoditelju i ovršeniku. Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave dostavlja se SDA tek kada postane pravomoćno, a rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave dostav-lja se SDA prije njegove pravomoćnosti.

Pljenidba dionica

Pljenidba se smatra provedenom kada sud SDA dostavi rješenje o privremenoj pljenidbi, odnosno pljenidba se obavlja dostavom rješenja o ovrsi SDA. Ovakvom dvojakom rješidbom imamo dvije situacije kada dolazi do pljenidbe dionica. Jedan je slučaj po rješenju o privremenoj pljenidbi nakon kojeg rješenja se tek treba donijeti rješenje o ovrsi na točno određenim dionicama. Navedeno rješenje se stavlja izvan snage donošenjem rješenja o ovrsi koje se dostavlja SDA tek nakon pravomoćnosti ( ako se ovrha temelji na vjerodostojnoj ispravi) odnosno prije pravomoćnosti ( ako se ovrha temelji na ovršnoj ispravi). Dakle, u slučaju da se ovrha temelji na vjerodostojnoj ispravi, od trenutka stavljanja izvan snage rješenja o privremenoj pljenidbi do pravomoćnosti rješenja o ovrsi, smatrat će se da dionice nisu zaplijenjene. One će biti zaplijenjene tek dostavom pravomoćnog rješenja o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave. Međutim, zakonom nije riješeno što učiniti s rješenjem o privremenoj pljenidbi kojom se pljenidba provodi, ako ovrhovoditelj u roku od 8 dana od dostave podataka od strane suda o količini, vrsti i rodu dionica, ne podnese prijedlog za ovrhu. Ako uzmemo da je privremena pljenidba po naravi osiguranje ovrhovoditelja, onda bi se u takvom slučaju trebalo na prijedlog ovršenika, donijeti rješenje o ukidanju rješenja o privremenoj pljenidbi, ukidanju provedenih radnji i obustaviti postupak.

Pljenidbom ovrhovoditelj stječe založno pravo na dionicama koje su predmet ovrhe. SDA je odmah nakon primitka rješenja o ovrsi: dužna na računu ovršenika upisati da je dionica zaplijenjena i o tome obavijestiti sud ili obavijestiti sud o razlozima zašto zapljenu nije bilo moguće obaviti; ne smije obavljati nikakve upise na temelju raspoložbi ovršenika; mora obavijestiti sud o svakoj promjeni na zaplijenjenoj dionici osobito o prisilnoj ovrsi radi naplate koje druge tražbine ili osiguranja. Važno je ovdje napomenuti da čl. 129. Zakona o tržištu vrijednosnih papira uređuje da se na nematerijalizira-nim vrijednosnim papirima može osnovati samo jedno založno pravo što je i razumljivo jer je dionica skup članskih prava i obveza. SDA odgovara za štetu koju ovrhovoditelj pretrpi ukoliko SDA ne postupi po naprijed navedenim dužnostima.

Procjena i prodaja dionica

Ovlaštenu osobu kojoj se povjerava procjena i prodaja dionica određuje sud u rješenju o ovrsi. Sud osobu određuje samostalno i to može biti ovlaštena osoba koju je predložio ovrhovoditelj ili druga ovlaštena osoba neovisno o prijedlogu ovrhovoditelja. Dakle, sud nije vezan prijedlogom ovrhovoditelja, ali je dužan paziti da se procjena i prodaja povjeri ovlaštenoj osobi.

OZ pod pojmom ovlaštene osobe ne definira koja je to osoba, pa zato rješenje treba tražiti u Zakonu o tržištu vrijednos-nih papira. Pod naslovom Ovlaštena društva u čl. 35. Zakon o tržištu vrijednosnih papira, utvrđuje da su ovlaštena društva za poslove s vrijednosnim papirima, brokersko društvo i banka koje su za obavljanje tih poslova dobili dozvolu Komisije za vrijednosne papire i djelatnost poslova s vrijednosnim papirima upisali u sudski registar.

Ovlašteno društvo kojem sud povjeri prodaju dionica koje su predmet ovrhe dužno je u svoje ime, a za račun ovršenika, pokušati provesti prodaju zaplijenjenih dionica na burzi ili uređenom javnom tržištu, provedbom burzovne javne dražbe ili na koji drugi zakonom dopušteni način. Zakon određuje da bi se prodaja trebala obaviti u roku od 30 dana, a ako prodaja u tom roku ne uspije, prodaja se nastavlja do drukčije odluke suda, kojeg će ovlaštena osoba za prodaju , protekom roka od 30 dana obavijestiti da prodaja u roku 30 dana nije uspjela i da se nastavlja (čl. 198e OZ ).

Način prodaje je: burzovna javna dražba ili drugi zakonom dopušteni način ( ne kaže se kojim zakonom). Prema članku 141 OZ koji uređuje način prodaje pokretnina, pokretnine se mogu prodati usmenom javnom dražbom ili neposrednom pogodbom, pa bi uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi na pokretninama u slučaju prodaje dionica putem ovlaštenog društva, zakonom dopušteni način bila i neposredna pogodba.

Dakle, ovlašteno društvo prodaju vrši u roku od 30 dana burzovnom javnom dražbom ili neposrednom pogodbom. Ako prodaja ne uspije u tom roku ovlašteno društvo obavještava sud o neuspjeloj prodaji, ponavlja prodaju i čeka drukčiju odluku suda.

122

Nešto drukčije je rješenje u slučaju kada se vrši prodaja drugih pokretnina po pravilima ovrhe na pokretninama. Javnu dražbu ili neposrednu pogodbu provodi sudski ovršitelj ili javni bilježnik. Ako prva javna dražba ili neposredna pogodba ne uspije, sud određuje na prijedlog stranke drugu dražbu ili neposrednu pogodbu. Ako stranka ne predloži drugu dražbu ili neposrednu pogodbu ili se pokretnina na drugoj dražbi ili neposrednoj pogodbi ne proda, sud obustavlja postupak.

Dakle, kod prodaje pokretnina nakon prve neuspjele prodaje, ne nastavlja se automatski prodaja, nego se čeka prijedlog stranke i odluka suda. U slučaju prodaje dionica po ovlaštenom društvu, ovlašteno društvo nastavlja s pokušajima prodaje do drukčije odluke suda, pa se postavlja pitanje kakva bi to bila odluka suda? Odluka suda bi mogla biti samo obustava postupka prema čl. 5. stavak 3. i 5. OZ, koji uređuje da ako se na određenom sredstvu ili na određenom predmetu, ovrha ne može provesti, a ovrhovoditelj u roku od dva mjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe ne podnese novi prijedlog radi ovrhe na drugom sredstvu ili predmetu ovrhe, sud obustavlja ovrhu. Iz navedenog tumačenja moglo bi se zaključiti da ovlašteno društvo može pokušavati prodaju dionica najdulje dva mjeseca.

Namirenje ovrhovoditelja

Odredbom čl. 198e st. 2. OZ određeno je da će u slučaju prodaje dionica, SDA postupiti kao da je prodaja obavljena na temelju naloga vlasnika dionica, što znači da će SDA obaviti prijenos prodanih dionica s računa nematerijaliziranih vrijednosnih papira ovršenika, na račun nematerijaliziranih vrijednosnih papira kupca.

Ovlašteno društvo koje vrši prodaju, nakon što proda dionice, novac koji dobije prodajom doznačuje na račun suda određen u rješenju o ovrsi, a nakon toga sud započinje s namirenjem ovrhovoditelja. Međutim i SDA i ovlašteno društvo imaju troškove provedbe ovrhe, pa dok je za agenciju zakonodavac utvrdio pravo na naknadu troškova u slučaju provedbe založnog prava na dionicama, ovlaštenom društvu nije izričito zakonom određeno pravo na troškove za procjenu i proved-bu prodaje pa ćemo ponovo na odgovarajući način pokušati primijeniti pravila iz ovrhe na pokretninama.

Odredbom članka 144. OZ uređeno je da će sud rješenjem o namirenju odrediti da se iz iznosa dobivenog prodajom namire redom: troškovi postupka, troškovi određeni u ovršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja pokretnina i glavna tražbina. Višak prodajne cijene predaje se ovršeniku. Troškovi ovlaštenog društva su troškovi postupka koji bi se sastojali od troškova same prodaje i nagrade samom društvu. Ovlašteno društvo bi trebalo taksativno navesti stvarne troškove koje je imalo pri prodaji i predočiti popis i iznos troškova sudu. Međutim ovlaštena društva nemaju propisane tarife kojima se određuje visina naknade troškova i nagrade za obavljeni posao prodaje, pa će biti veoma teško odrediti pravičnu naknadu. U svakom slučaju sud će u rješenju o namirenju taksativno popisati troškove i ocijeniti visinu nagrade, a strankama u postupku pripada pravo na žalbu, sve dok ovaj propust zakonodavac ne ispravi novim odredbama OZ ili Zakona o tržištu vrijednosnih papira.

4. POSLOVNI UDJEL

4.1. Pojam poslovnog udjela

Naprijed u tekstu naveli samo koja su glavna obilježja društva s ograničenom odgovornošću koja to društvo kapitala razlikuje od dioničkog društva. Jedno od glavnih obilježja je što je temeljni kapital podijeljen na temeljne uloge koji se ne mogu izraziti vrijednosnim papirom. Pored pojma temeljnog uloga za ovo društvo je vezan i pojam poslovnog udjela koji je predmet ovrhe, pa ćemo pokušati razjasniti koja je osnovna razlika između temeljnog uloga i poslovnog udjela.

Temeljni ulog je iznos ( u novcu, stvarima ili pravima) koji član društva mora unijeti u društvo radi uplate temeljnog kapitala. Temeljni kapital u najnižem iznosu je zakonom određen u iznosu od 20.000,00 kn, a sastoji se od temeljnih uloga osnivača društva s time da zakon kao najniži iznos temeljnog uloga određuje iznos od 200,00 kn. Zbroj temeljnih uloga mora odgovarati ukupnom iznosu temeljnog kapitala. Drugim riječima, bez uplate temeljnog uloga nema niti članstva u društvu, a pri osnivanju društva broj temeljnih uloga je ograničen ( koliko osnivača toliko temeljnih uloga). Nakon upisa društva u sudski registar može se stječi više temeljnih uloga. Temeljni se ulog ne može izraziti vrijednosnim papirom i po tome se bitno razlikuje od dionica u dioničkom društvu, što dalje znači da se temeljnim ulogom ne trguje na burzi.

Dok kod dioničkog društva, dionice, označavaju i članstvo i skup članskih prava i obveza dioničara, kod društva s ograničenom odgovornošću temeljnim ulogom stječe se članstvo u društvu, a poslovni udjel označava skup članskih prava i obveza člana društva. Međutim, ova dva pojma su međusobno zavisna. Temeljni ulog je ono što se mora unijeti u društvo na ime uplate temeljnog kapitala, da bi se na temelju preuzetog temeljnog uloga steklo članstvo iz kojeg dalje proizlazi po-slovni udjel kao skup članskih prava i obveza. Poslovni udjel je skup članskih prava u cjelini kojim se slobodno raspolaže ( osim ako je drukčije određeno aktom društva ) i izražava se u novcu. Vrijednost poslovnog udjela nije nominalni iznos poslovnog udjela već iznos koji se može za poslovni udio dobiti na tržištu (tržišna vrijednost).

Poslovni udio može se prenosit a za pravni posao prijenosa poslovnog udjela je potreban ugovor o prijenosu prava jer se prijenosom poslovnog udjela stječu članska prava. Za valjanost ugovora potrebno je da je isti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrđuje javni bilježnik. Poslovnim udjelom može se raspolagati i da se ne prenese članstvo u društvu i to zasnivanjem plodouživanja, zalogom, fiducijarnim prijenosom u svrhu osiguranja tražbine. Ovo sve nabrojano je dobrovoljno raspolaganje poslovnim udjelom za razliku od ovrhe odnosno prijenosu poslovnog udjela prisilnim putem što je tema ovog članka.

123

4.2. Knjiga poslovnih udjela

Prema odredbi čl. 410. ZTD knjigu poslovnih udjela vodi uprava društva. Svrha vođenja knjige poslovnih udjela je da društvo u svakom trenutku zna tko su njegovi članovi, te koliko i kojih poslovnih udjela ima pojedini član.

Knjiga poslovnih udjela sadrži slijedeće zakonom određene podatke:- tvrtku odnosno ime, sjedište odnosno prebivalište svakog člana društva,- ako je član društva pravna osoba i podatke o njenom upisu u odgovarajući registar,- ako je član društva fizička osoba JMBG?- iznos temeljnog uloga koji je svaki član preuzeo, te podatak što je od uloga uplatio, kao i eventualne dodatne činidbe

koje je prema društvu dužan učiniti,- broj glasova koje član ima pri donošenju odluka,- sve obveze koje terete poslovni udio člana,- opterećenja i podjele poslovnih udjela,- sve druge promjene poslovnog udjela.Promjena podataka u knjizi poslovnih udjela upisuje se na temelju prijave zainteresirane osobe ili na temelju saznanja

nekoga od organa društva da je došlo do promjene podataka. Članovi uprave odgovaraju društvu za točnost podataka u knjizi poslovnih udjela a odgovaraju solidarno i neograničeno cijelom svojom imovinom za štetu vjerovnicima i članovima društva zbog netočnog upisa ili nepravodobnog upisa u knjigu poslovnih udjela, kao i za netočnost izjave dane sudu u pogledu podataka iz knjige poslovnih udjela.

4.3. Ovrha na poslovnom udjelu

Postupak ovrhe na poslovnom udjelu opisan u ovom poglavlju na odgovarajući način se primjenjuje i na ovrhu na dionici za koju nije izdana isprava o dionici i na udjel. Pravna pravila ove ovrhe uređena su u glavi XIV. od čl. 194. do čl.198. OZ.

Mjesna nadležnost

Mjesna nadležnost suda za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu zavisna je od mjesta gdje bi se trebala voditi knjiga po-slovnih udjela, udjela ili dionica za koje nije izdana isprava o dionici i zakonom je jasno uređena za razliku od nadležnosti u slučaju dionice kao vrijednosnog papira.

Zakon određuje da je mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi dioničko društvo ( koje vodi registar dionica koje nisu ubilježene na računu SDA ), odnosno sjedište drugog trgovačkog društva ( koje vodi knjigu udjela odnosno knjigu poslovnih udjela.)

Prijedlog za ovrhu

Prijedlog za ovrhu na poslovnom udjelu ima isti sadržaj kao i prijedlog za ovrhu na bilo kojoj drugoj pokretnini, a koji sadržaj je utvrđen u članku 35. OZ i opisan je kada smo nabrajali sadržaj prijedloga o ovrsi na nematerijaliziranom vrijednosnom papiru. Prijedlog bi trebao sadržavati i naziv i sjedište trgovačkog društva u kojem ovršenik kao imatelj poslovnog udjela ima poslovni udjel iz razloga što to društvo vodi knjigu udjela i ima obveze nakon što primi rješenje o ovrsi nadležnog suda upisati založno pravo na udjelu. Bez podatka o društvu koje vodi knjigu poslovnih udjela, ovrha se ne bi mogla provesti, pa bi po samoj prirodi sredstva na kojem se ovrha provodi, ovaj podatak bio obvezni sastojak prijed-loga za ovrhu. Za razliku od mogućnosti donošenja rješenja o privremenoj pljenidbi kao osiguranju u postupku ovrhe na dionicama koje se vode na računu SDA, kao i donošenje rješenja o privremenoj pljenidbi u postupku ovrhe na dionicama za koje nije izdana isprava o dionici ( čl. 154 OZ), u postupku ovrhe na poslovnom udjelu zakon ne predviđa mogućnost, da ovrhovoditelj preko suda sazna za točno određeni poslovni udjel ovršenika u nekom trgovačkom društvu, te je obveza nametnuta samom ovrhovoditelju da već kod predlaganja ovrhe jasno odredi u kojem to društvu ovršenik ima poslovni udjel.

Rješenje o ovrsi

Rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave dostavlja se trgovačkom društvu koje vodi knjigu poslovnih udjela prije pravomoćnosti rješenja, a rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave dostavlja se nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi.

Pljenidba poslovnog udjela obavlja se dostavom rješenja o ovrsi društvu koje vodi knjigu poslovnih udjela i pljenidbom ovrhovoditelj stječe založno pravo na poslovnom udjelu. Društvo nema pravo na žalbu na rješenje o ovrsi, već je dužno po

124

rješenju postupiti i u knjigu poslovnih udjela upisati da je poslovni udjel zaplijenjen u korist ovrhovoditelja danom dostave rješenja o ovrsi. O obavljenom upisu ili o razlozima zašto upis nije bilo moguće obaviti, društvo je bez odgode dužno obavijestiti sud. Društvo koje vodi knjigu udjela upisuje i založno pravo, a njegovi članovi uprave odgovaraju ovrho-voditelju za štetu koju bi on mogao pretrpjeti zbog propusta u postupanju po rješenju o ovrsi. Društvo isto tako ne smije obavljati nikakve upise na poslovnom udjelu na temelju naloga ovršenika, te je dužno obavijestiti sud o svakoj promjeni u pogledu zaplijenjenog poslovnog udjela osobito o prisilnoj naplati koje druge tražbine ili osiguranju neke druge tražbine.

Procjena i prodaja poslovnog udjela

Procjenu poslovnog udjela utvrđuje sudski ovršitelj putem vještaka ili ovlaštenog procjenitelja ( revizora ). Sud bi trebao zaključkom odrediti da se procjena ima obaviti putem sudskog vještaka ili ovlaštenog procjenitelja koji zajedno sa sudskim ovršiteljem obavlja procjenu poslovnog udjela. Isto tako, prilikom pristupanju pljenidbi i procjeni poslovnog udjela, sud može zaključkom narediti društvu da sudskom ovršitelju omogući uvid u knjigu poslovnih udjela radi jasnog utvrđenja kojim poslovnim udjelom je ovršenik raspolagao, a koji je podložan prodaji. Za nepostupanje po nalogu suda društvu i njegovim odgovornim organima mogu se izreći kaznene mjere u skladu s pravilima OZ.

Ukoliko članovi društva kod kojeg ovršenik ima poslovni udio, imaju aktom društva utvrđeno pravo prvokupa, sud je dužan o procijenjenoj vrijednosti poslovnog udjela izvijestiti druge članove društva radi ostvarivanja njihovog prava prvokupa.

Govoreći u čl. 197. OZ o načinu prodaje dionica za koje nije izdana isprava o dionici, a koja odredba se odgovarajuće primjenjuje i na prodaju poslovnog udjela, zakonodavac je naglasio da se prodaja neposrednom pogodbom obavlja putem sudskog ovršitelja ili osobe ovlaštene za prodaju dionica. Zakon ne govori tko vrši prodaju dražbom iako utvrđuje u stavku 1. istog članka da su načini prodaje: dražba ili neposredna pogodba. Odgovarajućom primjenom čl.141. OZ koji utvrđuje način prodaje pokretnina dolazimo do zaključka da su načini prodaje: usmena javna dražba ili neposredna pogodba. Sud zaključkom određuje način prodaje i istu povjerava sudskom ovršitelju, a može i javnom bilježniku. U zaključku o prodaji navodi se pored načina prodaje i osobe koja prodaju vrši i vrijednost poslovnog udjela te uvjeti prodaje.

Prodaja usmenom javnom dražbom odredit će se ako su u pitanju poslovni udjeli veće vrijednosti i može se očekivati da će se poslovni udjel prodati po većoj cijeni od procijenjene. O mjestu, danu i satu prodaje izvijestit će se ovrhovoditelj i ovršenik, a zaključak o prodaji se pravovremeno objavljuje na oglasnoj ploči suda ili u javnom glasilu po pravilima za prodaju nekretnina. Nakon provedene dražbe kupcu se izdaje potvrda koja glasi da su se kupnjom na dražbi stekli uvjeti da se poslovni udjeli prenesu na kupca u knjizi poslovnih udjela.

Prodaja neposrednom pogodbom obavlja se između kupca, s jedne strane i sudskog ovršitelja s druge strane. Sudski ovršitelj poslovni udjel prodaje, u ime i za račun ovršenika te prema prirodi stvari zaključuje ugovor u ime i za račun ovršenika s kupcem o prodaji poslovnog udjela koji je u naravi ugovor o cesiji. Ugovor o prodaji i zaključak kojim sud ovlašćuje sudskog ovršitelja obaviti prodaju poslovnog udjela dostatan je za upis kupca u knjigu poslovnih udjela.

Prema odredbi čl. 142. OZ na prvoj dražbi ili prvoj neposrednoj pogodbi, poslovni udjel se ne može prodati ispod dvije trećine procijenjene vrijednosti. Ako se na prvoj dražbi ne postigne zakonom određena najniža cijena, sud će na prijedlog stranke, odrediti novu dražbu ili neposrednu pogodbu na kojoj se poslovni udjel može prodati i po nižoj cijeni ali ne ispod jedne trećine procijenjene vrijednosti. Ukoliko stranka u roku od 15 dana od prve dražbe ili proteka roka za neposrednu pogodbu, ne predloži drugu dražbu ili neposrednu pogodbu ili se poslovni udjel ne proda na drugoj dražbi ili neposrednoj pogodbi, sud će obustaviti postupak.

Namirenje vjerovnika

Kupac je dužan položiti kupovninu odmah nakon zaključenja dražbe odnosno prodaje neposrednom pogodbom u pro-tivnom će se smatrati da prodaja nije uspjela.

Iz prodajne cijene namiruje se ovrhovoditelj, nakon što sudac donese rješenje u kojem će se navesti koji se troškovi namiruju prije namirenja ovrhovoditelja. Dakle, redovi namirenja su: troškovi postupka, troškovi određeni u ovršnoj is-pravi, kamate do dana unovčenja poslovnog udjela i glavna tražbina.

5. ZAKLJUČAK

Povezivanjem općih odredbi OZ, odredbi o ovrsi pokretnina, te pravila ovrhe iz glava XIV i XIVa OZ, pokušano je predočiti na koji način se provodi ovrha na dionicama i poslovnim udjelima zavisno od vrste dionica i poslovnih udjela odnosno uvažavajući činjenicu da se kod prodaje ovog prava ustvari prenosi skup članskih prava u nekom društvu i da se ne radi o običnom stjecanju vlasništva na nekoj stvari kao kod ostalih pokretnina.

IV. MIRENJE

127

mr. sc. SRĐAN ŠIMAC, dipl.iur. Predsjednik Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske

MIRENJE -ALTERNATIVNI NAČIN RJEŠAVANJA SPOROVA

Mirenje1 kao alternativni način rješavanja sporova pronašlo je veoma široku i uspješnu primjenu u praksi rješavanja sporova u modrenim zapadnim državama. Stupanjem na snagu Zakona o mirenju (nastavno: ZM)2 stvorene su formalne pretpostavke za primjenu mirenja u praksi rješavanja sporova i u Republici Hrvatskoj. Mirenje je specifični oblik posredo-vanja u sporu između stranaka nad kojim one imaju potpunu kontrolu, a posebice nad njegovim rezultatom. Odatle i od-govornost stranaka za uspjeh, odnosno neuspjeh mirenja. Sama činjenica što je u postupku mirenja konačni način rješenja spora u rukama stranaka, jasno ukazuje na prednosti mirenja u odnosu na druge vrste rješavanja sporova. Mirenje stoga treba promatrati s jedne strane kao izvanrednu priliku za rasterećenje neefikasnog državnog sudbenog aparata3, a s druge strane, treba učiniti sve u pravcu stvaranja uvjeta za prepoznavanje mirenja od strane stranaka u sporu kao najpovoljnijeg i najbržeg načina rješavanja njihovih sporova, kojim ne samo rješavaju međusobni spor na obostrano zadovoljstvo, već njime ujedno osiguravaju očuvanje njihovih dobrih odnosa u budućnosti.

1. O MIRENJU - OPĆENITO

Mirenje4 je specifičan oblik posredovanja u kojem stranke rješavaju vlastite sporove pod vodstvom i uz pomoć neovisne treće strane – izmiritelja5. Tijekom mirenja traži se rješenje koje je u interesu obiju stranaka. Pri tome izmiritelj mora u prvom redu obratiti pažnju na ponovno uspostavljanje komunikacije između stranaka kako bi one bile u stanju pregov-arati. Za razliku od sudskog postupka, ovdje se svi detalji spora iznose na vidjelo, a ne samo njihova pravna interpretacija. Svrha mirenja nije utvrditi tko je od stranaka u pravu, već pronaći prihvatljivo rješenje od zajedničkog interesa za obje stranke.6

Mirenje je postupak uz pomoć kojeg se rješavaju postojeći sporovi i kojim se pomaže izbjeći slične sporove u budućnosti i ublažiti negativne efekte samog sporenja. Izmiritelji pomažu strankama u pregovorima kroz niz zajedničkih sastanaka ili povjerljivih pojedinačnih sastanka sa svakom od stranaka. Oni pomažu strankama uvidjeti njihov položaj, odrediti njihove interese, pronaći moguća rješenja i razmotriti sve mogućnosti i alternative s ciljem postizanja sporazuma.

Mirenje je samo jedan od alternativnih načina rješavanja sporova. Tako su uz mirenje poznati još: conciliation7, mini-trial, summary jury trial, early neutral evaluation8, arbitraža, ombudsmani i dr.

2. RAZLIKE IZMEĐU POSTUPKA MIRENJA TE PARNIČNOG I ARIBTRAŽNOG POSTUPKA

2.1. PARNIČNI POSTUPAK9

Značajne prednosti postupka mirenja kao alternativnog načina rješavanja sporova u odnosu na druge načine rješavanja sporova10, moguće je najbolje uočiti ako ga usporedimo s nama najpoznatijim i ujedno najšire zastupljenim postupkom rješavanja sporova – parničnim postupkom te naravno, sa odlukama u tom postupku. Građanski parnični postupak opća je, redovna i osnovna metoda zaštite ugroženih ili povrijeđenih građanskih prava, koju pruža državna pravosudna organizaci-ja. Stoga parnični postupak često se označava kao “redovni put pravne zaštite.”11 Sudski parnični postupak12 najčešće završava presudom, a jedan od mogućih načina njegovog okončanja je i sudska nagodba.

a) PresudaPresudom se odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, o osnovanosti tužiteljevog traženja upravljenog ka pružanju

pravne zaštite određenog sadržaja. Presudom kao aktom državne suverenosti konkretizira se pravilo sadržano u apstraktnoj pravnoj normi. Presuda postaje konkretna pravna norma, izvor prava za konkretan društveni pravni odnos – res iudicata facit jus inter partes.13 Presudom se na autoritativan način utvrđuje sadržaj pravnih odnosa (daklaratorna zaštita), nalaže se osuđenome u korist protivne stranke nešto učiniti, trpjeti ili propustiti (kondemnatorna zaštita) ili se postojeći pravni odnos preinačuje ili ukida (konstitutivna zaštita).

128

Stranke u parnici žele dobiti presudu kojom se rješava o podnesenim zahtjevima na temelju pravnih, ugovornih i sudskih odrednica. Drugim riječima, sucu se mogu izložiti samo sporovi u kojima je potrebno dati sudsko mišljenje. Sudske rasprave su u većini slučajeva paravan za svijet zatomljenih interesa, briga, želja i sukoba, koji se ne mogu pravno protumačiti. Pravni sukob i sukob koji se iza njega krije, ponekad se ne poklapaju u cijelosti ili se uopće ne poklapaju.

Sukobi nastaju kada međusobno ovisne stranke imaju ili se čini da imaju istovremeno suprotstavljene interese, shvaćanja, ciljeve i/li uloge. U svakom sukobu riječ je o jednom ili više poremećaja u komunikaciji. Dakle, osim razlike u mišljenju o sadržaju spora, većinom je riječ o problemu komunikacije između stranaka i pri tome o izražavanju više ili manje snažnih osjećaja. Sukob koji je potpuno bez poremećaja komunikacije ili bez emocija ne postoji, jer u tom slučaju nema sukoba, već se radi o razlici mišljenja koju stranke mogu same vrlo dobro riješiti. Općenito, sukobi se mogu riješiti na tri različita načina: na osnovu sile, na osnovu pravnih propisa ili na osnovu interesa. Ako razlika u mišljenju još nije prerasla u sukob, najčešće se vode pregovori na temelju interesa kako bi se pronašlo zajedničko rješenje. Nakon što su osjećaji ovladali pregovaračima, oni se priklanjanju rješavanju sukoba na temelju onoga tko je u pravu nasuprot onoga tko je u krivu, pri čemu je jedna strana naravno, uvijek u pravu, a druga u krivu. I na kraju, sredstvo sile je oružje za kojim većina ljudi ne poseže izravno, ali i ono služi svrsi kada ništa drugo ne pomaže.

Svrha parničnog postupka je dobiti pravo na temelju pravnih propisa. Kako bi to postigla svaka stranka mora sukob pravno interpretirati, pretvarajući izvorni osobni interes u tužbu ili u obranu. Tužba pred sudom stoga u pravilu pred-stavlja samo jedno određeno, nefleksibilno i jednostrano rješenje sukoba, koje se temelji isključivo na interesu njenog podnositelja. Tome se naravno moraju pridodati još i sve “pravno relevantne” činjenice. Posljedica takvog postupanja je prisiljenost stranaka kopati po njihovoj prošlosti, pri čemu pravoj “pravnoj bitci” trebaju pribaviti dokaze i činjenice rel-evantne za sudsku odluku. Takvo njihovo postupanje dovodi do daljnjeg zaleđivanja njihovih suprotnih stajališta, koja za stvaran spor između njih zapravo nisu važna. Pri tome se početni interesi nerijetko gube i stoga se često događa da stranke ubrzo od pravnog “drveća” (vlastitih zauzetih stajališta i njima pripadajućih činjenica) više ne prepoznaju izvornu “šumu” (vlastite interese). Zauzimanje pozicija (stajališta) u sukobima i postupcima, potiče ljude u mislima usredotočiti se samo na suprotstavljanje i na međusobne razlike.

U parničnom postupku formalno se radi samo o pravnom sadržaju, a poremećaji u komunikaciji i emocije, koje prate sukobe nisu u djelokrugu odlučivanja suca. To naravno, ne znači da emocije i poremećeni odnosi ne igraju ulogu u parničnom postupku, ali i pored toga sasvim je jasno kako parnični postupak sam po sebi nije sredstvo pogodno za obn-ovu odnosa ili za izražavanje emocija na odgovarajući način. Naprotiv, upravo je daljnja eskalacija poremećenih odnosa između stranaka u sporu sastavni dio, a često i posljedica sudskog postupka. Uzrok tome treba zasigurno pored ostalog tražiti i u činjenici što se kroz parnični postupak u isti kalup pokušavaju ugurati sukobi vrlo raznolike prirode.

b) Nagodba Sudska nagodba (poravnanje; res judicialiter transacta) je ugovor kojim stranke utvrđuju svoje građanskopravne od-

nose kojima mogu slobodno raspolagati, zaključen u pisanoj formi u parnici ili izvan parnice, pred nadležnim sudom i dopušten od suda, koji ima svojstva pravomoćne presude i ako se njime utvrđuje obveza za neku činidbu, onda ima i svojstvo izvršne isprave.14 Sudska nagodba kao i pravomoćna presuda također dovodi do okončanja parnice i u procesno pravnom smislu izjednačena je s pravomoćnom presudom.

Aktivnosti stranaka i njihovih punomoćnika te sudaca, koje dovode do uspješne nagodbe, čine sve sudionike u parničnom postupku zadovoljnima. Stranke stoga što su na taj način postigle sporazumno rješenje spora na obostrano zadovoljstvo i što su time isključile svaki rizik eventualne nepovoljne sudske odluke, kao i zbog toga što su time uštedjele i vrijeme i novac. Suci su s druge strane, zadovoljni što su na taj način na relativno ugodan način riješili predmet, koje rješenje ne iziskuje pisani otpravak odluke i njeno obrazloženje, čime ujedno izostaje i potreba za njihovim opredjeljivan-jem za pružanje pravne zaštite samo jednoj od stranaka u sporu.

Osobe koje nisu upućene u metode mirenja često postavljaju pitanje postoji li razlika između sudske nagodbe i mirenja kao načina rješavanja sporova i ima li uopće smisla uz nagodbu koju provodi sudac, dodavati još jednu metodu posredo-vanja? Najbolji odgovor na to pitanje daju upravo elementi po kojima se razlikuje mirenje i sudska nagodba.15

Mirenje je poseban oblik rješavanja sukoba u kojemu izmiritelj kao nepristrana treća osoba strankama pokušava pomoći postići rješenje, koje se temelji na obostranim interesima. Ova vrsta rješavanja sukoba ima dvije glavne značajke. Prva je usmjer-avanje znatne pozornosti prema ponovnom uspostavljanju prekinute komunikacije između stranka, a time i prema emocijama u pozadini i poremećenim odnosima i to u onoj mjeri u kojoj te emocije i poremećeni odnosi ometaju postizanje rješenja. Drugo glavno obilježje mirenja je metoda pregovaranja koja se koristi, tzv. harvardska metoda.16 Taj pristup podrazumijeva vođenje pregovora na temelju interesa, a ne na temelju prava. Značajka gotovo svakog sukoba je ta da stav ili tražbinu jedne stranke (rješenje sukoba koje je ona odabrala) druga stranka drži neprihvatljivim. Međutim, iza svakog stava često se nalazi jedan ili više interesa, i kada oni postanu poznati, mogu predstavljati ključ za moguće djelotvorno rješenje. Jednostavan primjer je radnik, koji je želio dobiti na korištenje automobil poduzeća. Njegovi interesi u pozadini mogu se kretati u sljedećem nizu: (svakodnevno) mi je potreban prijevoz; vjerujem kako korištenje automobila poduzeća odgovara mom statusu; ne želim biti iza mojih kolega u drugim poduzećima; želim priznanje za sav moj dodatni rad; želim ostaviti dojam na mog partnera.

Osim toga, ono o čemu se između stranaka raspravlja u postupku mirenja povjerljive je naravi, pa čak i onda ako mi-renje ne uspije. Izmiritelj je neutralan i u slučaju kada stranke ne postignu sporazum, on za razliku od suca nema ovlaštenje

129

donijeti odluku o njihovom sporu. Posljedica takvog pristupa je sloboda stranaka u izražavanju onoga što stvarno misle, a da se pritom ne izlažu riziku vezanosti tim svojim izjavama ili prijedlozima u slučaju da njihovi pregovori ne uspiju. Stranke su slobodne svakodobno povući se iz postupka mirenja ako smatraju da im ono neće biti od koristi.

Određeni broj navedenih značajki nije svojstven pregovorima koji se vode radi nagađanja u sudskom postupku. Nagodba dakle, ima različit karakter. Sadržaj i provedbu nagodbe određuje sudac. Neki se suci pri tome drže veoma kruto pravnih stavova u potrazi za odgovarajućim rješenjem, dok su drugi skloniji istraživanju interesa u pozadini. Stoga, nije bez značaja činjenica je li sudac na početku karijere ili je iskusan, zanima li ga prvenstveno pravni sadržaj ili interesi stranaka u pozadini. Rad suca i kod sklapanja sudske nagodbe ograničen je obilježjima pravnog postupka u kojem je bitno zauzimanje stavova i njihovo dokazivanje. Osim toga, stranke su svjesne kako će sudac donijeti odluku ako one to ne budu mogle, što ima specifične posljedice na pregovore tijekom nagodbenog ročišta.

Stranke prilikom pregovora radi sklapanju sudske nagodbe polaze prije svega s pravnih pozicija, a ne toliko od inte-resa. Tijekom postupka one su istrenirane pregovarati na temelju pravnih argumenata, uzimajući u obzir najvjerojatniji ishod postupka. U postupku mirenja stranke slobodno izražavaju svoje stavove i njihov sadržaj ostaje povjerljiv, dok sve što stranke iznesu pred sucem pri nagodbi, sudac čuje i to može imati utjecaja na daljnji tijek postupka ako ga stranke ne dovrše nagodbom. Ova okolnost povlači za sobom moguću suzdržanost stranaka prilikom iznošenja njihovih skrivenih in-teresa, naročito ako ti interesi mogu ugroziti održivost njihovih pravnih stajališta. Povrh svega, i sudac je tijekom postupka nagađanja postao dodatno obaviješten o sadržaju spora i u tom pogledu bez obzira na njegovu neopredijeljenost, nije neutralan, jer i on u sebi stvara sliku o pravnoj održivosti na taj način iznesenih stranačkih stajališta i dobivene obavijesti stavlja u taj okvir, u slučaju da stranke ne postignu nagodbu.17

Može se smatrati kako su razlike između sudske nagodbe i mirenja sljedeće: sudac koji nastoji postići nagodbu usmjer-ava stranke u pravcu sadržaja nagodbe,18 ima ovlast i donosi odluku ako to stranke ne uspiju, usredotočen je na sukob i argumente, ima ograničeno vrijeme za ročište za nagodbu i pravni je stručnjak. Nasuprot tome, izmiritelj vodi postupak prema određenoj metodi, nema ovlasti i ne odlučuje, usredotočen je na sukob i interese stranaka, i ima mnogo više vre-mena, a stručnjak je za posredovanje u sukobima.

2.2. ARBITRAŽNI POSTUPAK

Arbitražni postupak19 je također jedan od alternativnih načina rješavanja spora. Arbitražni postupak provode jedna ili više osoba o čijem izboru su se stranke sporazumjele i kojima stranke sporazumno i dobrovoljno povjeravaju donošenje meritorne odluke (pravorijeka) u sporu, a zakon tu odluku izjednačava s pravomoćnom sudskom odlukom.20

U prilog arbitražnom postupku u odnosu na sudski postupak, navode se primjerice sporost i kompliciranost sudskog postupka; sudski postupak ne jamči diskreciju o podacima, koji se tiču odnosa između stranaka i dr. Arbitražni postupak za razliku od sudskog postupka, osigurava strankama trajnost raspravljanja (sine strepitu forensi), ugodan ambijent i pomirljiv ton raspravljanja, jednostavnost procesnih normi i brzinu. Arbitri su za razliku od sudaca, koji su nametnuti strankama, osobe od njihovog povjerenja i u pravilu su eksperti za područje u kojemu arbitriraju. Relativna nepovezanost arbitara za određeni sistem prava pruža im mogućnost pronalaženja pravične solucije u sporu.21 Za razliku od mirenja utjecaj stranka na arbitražni postupak iscrpljuje se već kod samog izbora arbitra.

Postupak pred arbitražnim vijećem također predstavlja suđenje i o sporu se također odlučuje presudom. Ovlaštenje ar-bitrima za suđenje daje ugovor sklopljen između stranaka. Stranke se i u arbitražnom postupku, kao i u sudskom postupku upinju dokazati suprotne tvrdnje i suprotne pozicije. Arbitri izabrani od stranaka odluku donose kao i suci, a stranke na nju nemaju utjecaja, kao ni na tijek postupka, koji prethodi toj odluci. Arbitražni postupak je za razliku od sudskog, prvostu-panjski, mnogo je kraći od sudskog, ali nerijetko i mnogo skuplji.22

Arbitražno sudovanje ima i negativnih osobina. One se najčešće iskazuju kroz poteškoće stranaka oko izbora arbitara i stoga u dugotrajnosti konstituiranja arbitražnog vijeća. Ponekad se očituju i u sporosti postupanja, s jedne strane zbog mogućeg nedovoljnog poznavanja prava od strane arbitara, a s druge strane zbog nedostatka čvrstine i nepristranosti ar-bitara. Često postoji i opasnost da se suđenje na temelju pravičnosti pretvori u arbitrarnost i konačno, arbitražna odluka podložna je ocjeni suda na zahtjev jedne od stranaka, nezadovoljne njenim sadržajem.

Nasuprot svim slabostima arbitraže, državno pravosuđe i nadalje predstavlja atraktivan forum23 – čvrstinom i trajnošću organizacije, nepristranošću sudaca koji poznaju pravna pravila, određenošću i strogoćom procesnih formi i rokova.24

3. PRETPOSTAVKE UPUĆIVANJA STRANAKA U POSTUPAK MIRENJA

Kada govorimo o mirenju treba imati na umu kako ono nije pogodno rješenje za sve vrste sporova. Naime, svaki spor nije pogodan za mirenje kao što ni svaki trenutak tijekom samog spora, nije pogodan za upućivanje stranaka u mirenje. Stranke mogu izabrati mirenje kao način rješavanja njihovog spora prije započinjanja sudskog postupka ili tijekom samog sudskog postupka. Istina, upućivanje na mirenje tijekom sudskog postupka čini se pomalo paradoksalnim, ali samo na prvi pogled. Naime, ako stranke već nisu mogle razriješiti međusobni spor samostalno, pa ni uz pomoć odvjetnika, postavlja se

130

pitanje zašto bi to učinile nakon što su se za rješenje svog problema kao krajnjoj instanci obratile sudu. U tom trenutku, a i kasnije tijekom postupka, već su zauzele, odnosno učvrstile svoja početna pravna mišljenja i stavove. Je li moguće ili je li poželjno stoga u tom trenutku vratiti se putem kojim su došle?

Postoje različita mišljenja o najpovoljnijem trenutku u kojem se treba odlučiti za mirenje. Jedno mišljenje vjeruje kako bi se izbor trebao napraviti što je prije moguće, prije nego se stranački stavovi uvriježe i prije nego stranke počnu pružati otpor jedna drugoj. Drugo mišljenje drži kako svaki sukob treba doći do određene faze zrelosti prije nego stranke u tom sukobu odluče napustiti borilačku arenu i vratiti se za pregovarački stol. U svakom slučaju, dobro je poznato kako je čak i u sukobima, koji su veoma eskalirali moguće postići fazu u kojoj stranke shvaćaju beskorisnost daljnjih pravnih koraka i vraćaju se prvobitnom pitanju, koje se nalazi u pozadini njihovog sukoba. Međutim, s druge strane, postoje također i oni koji puštaju probleme eskalirati do točke kada bi radije s protivnikom zajedno potonuli nego pred njim popustili.25

Naime, sasvim je jasno da je u svim predmetima koji su došli pred sud, odnos između stranaka eskalirao do određene mjere. Predmeti u kojima je sukob između stranaka najviše eskalirao, najčešće su oni koji su izneseni pred žalbeni sud26, kako i oni u kojima su se te iste stranke na sudu susrele više puta. I u tim predmetima postoje elementi za upućivanje u postupak mirenja, međutim, prava je umjetnost pronaći ih. Naravno, ima i predmeta koje njihova sama narav čini ne-prikladnima za mirenje, o čemu će niže više biti riječi.

Istraživanja u Nizozemskoj, SAD i Kanadi27 pokazala su da upućivanja u mirenje, koja vrši sudac na ročištu za glavnu raspravu daju najbolje rezultate. Sudac ili druga osoba koja upućuje u postupak mirenja, mora voditi računa o tome je li dotični predmet pogodan za mirenje. Nema jedinstvenih mjerila za upućivanje. Ključna je spremnost stranaka na pregov-ore. Iskusni izmiritelji suglasni su kako vrsta predmeta nije ono što određuje izglede za uspješno mirenje, već su to stavovi i shvaćanja stranaka. One moraju biti spremne i sposobne raspravljati o rješenju svoga problema i istodobno razviti osjećaj za svoje obostrane interese.

Prilikom upućivanja stranaka u mirenje tijekom parničnog postupka, sudac će prethodno testirati njihovu “opredijeljen-ost” za mogućnost mirnog rješenja spora i pri tome će ih poučiti kako njihovo odbijanje prijedloga za upuštanje se u postu-pak mirenja ili eventualni neuspjeh u tom postupku, nemaju utjecaj na njihov pravni položaj u sporu. Upućivanje stranaka u postupak mirenja od strane suca s jedne strane, za njih može predstavljati olakšanje, jer se najčešće ni jedna od njih ne usuđuje sama predložiti mirenje zbog straha da bi na taj način suprotna stranka mogla pomisliti kako je ona slaba, a opet s druge strane, upućivanje u mirenje od strane suca može dovesti do sumnje stranaka u razloge upućivanja. Upravo stoga, upućivanje u mirenje je veoma osjetljiv trenutak, posebno za suca, koji to mora izvesti s mnogo takta kako ne bi doveo u pitanje svoju nepristranost i objektivnost u parničnom postupku, za slučaj da stranke ne prihvate upućivanje.

Naime, sudac svoju ulogu osobe koja upućuje stranke na mirenje vrlo teško može jasno odvojiti od njegove uloge suca u parničnom postupku. Ovo stoga, jer je on i u toj ulozi “opterećen” svojim sudačkim zapažanjima utemeljenim na utvrđenim činjenicama i izvedenim dokazima. Stoga sudac tijekom parničnog postupka stvara “sliku” o tome tko je od stranaka u pravu (na temelju zakona), a ako znate tko je u pravu, teško je odoljeti to ne kazati. Upravo je u takvoj situaciji veoma značajna uloga suca, jer on treba procijeniti sve dane okolnosti i na temelju njih odlučiti je li upućivanje u postu-pak mirenja mirenje u interesu konkretnih stranaka, a sve s ciljem ponovnog uspostavljanja njihovih prekinutih odnosa, te zadržavanja dobrih odnosa u budućnosti, kakav rezultat presuda, koja najčešće daje za pravo samo jednoj stranci, ne može polučiti.

3.1. Okolnosti koje idu u prilog upućivanja stranaka u medijaciju

- poželjan rezultat različit od onoga koji je moguće postići sudskom odlukom (sud presudom može odlučiti samo na jedan uobičajen način),

- stranke žele postići brzo rješenje spora (“umor od sudskog postupka” ili brzo rješenje zahtjeva vrsta spora, primjerice započeta izgradnja objekta i sl.),

- postojeći dugotrajni odnos i s tim u vezi postojanje zajedničkog interesa (želja za zadržavanjem dobrih odnosa u budućnosti, posebno kada se radi o sporovima vezanim za obitelj, susjede, poslovne partnere, dugoročne ugovore itd.)

- važnost povjerljivog postupanja (želja za uklanjanjem rizika od neželjenih otkrića iz odnosa između stranaka: po-slovna tajna, zaštita poslovne reputacije i dr.).

3.2. Okolnosti koje ne idu u prilog upućivanja stranaka u mirenje

- prijašnji pokušaj mirenja nije dao rezultata,- stranke su dopustile da sukob previše eskalira,- ne postoji prava volja stranaka za traženje izvansudskog rješenja,- stranke žele dobiti sudsku odluku o određenom pravnom pitanju (“presedan”),- jedna od stranaka želi presudu - javnu odluku o njihovom sporu (prevelika neravnoteža u pravnom položaju),- osvetoljubivo držanje jedne od stranaka,

131

- zlonamjerno postupanje,- stranke dolaze iz sredine u kojoj nema mjesta mirenju,- radi se o odnosima kojima stranke ne mogu slobodno raspolagati.

4. NAJPOGODNIJE VRSTE SPOROVA ZA UPUĆIVANJE U POSTUPAK MIRENJA

Najpogodniji sporovi za mirenje su trgovački sporovi, a među njima posebno građevinski sporovi, sporovi vezani za intelektualno vlasništvo, autorska prava, menadžment, naknadu štete i dr. Upravo se u tim sporovima postiže najveći postotak uspjeha u mirenju i ujedno, najbrže se dolazi do rješenja. Naime, predstavnici trgovačkih društava, a i drugih pravnih osoba, najčešće nisu osobno interesno i emocionalno izravno uključeni u spor, iz prostog razloga nepostojanja izravne interesne zajednice između njih i spora. Odatle i njihov pristup mirenju uz manje emocija, napetosti i time uz veću spremnost na postizanje zajedničkog rješenja.

Pored trgovačkih sporova, mirenja su veoma uspješna u obiteljskim sporovima zbog osjetljivosti te vrste sporova za stranke i posebno zbog uključenosti djece u te sporove. Pored njih, za mirenje su veoma pogodni radni sporovi, jer je nji-hovo brzo i zadovoljavajuće rješenje od značaja za cjelokupnu sredinu u kojoj je takav spor nastao, i konačno svi sporovi vezani uz pitanja povjerljive prirode čije iznošenje strankama iz razno raznih razloga ne odgovara (primjerice sporovi između dioničara i uprave, sporovi između članova društva, sporovi između ortaka, i dr.). Za mirenje pogodni su i svi sporovi vezani za onečišćenje okoliša. Naime, takvi sporovi u pravilu zahtijevaju brzu akciju stranaka i često su veoma skupi, zato mirenje u njima najčešće daje najbrže i najpovoljnije rješenje za obje stranke.

Izbor pogodnog spora za upućivanje na mirenje, kao i uspjeh u postupku mirenja najčešće ne ovisi o vrsti, već o stavu i mišljenju stranaka i njihovih odvjetnika, odnosno o njihovoj spremnosti riješiti spor na taj način.

5. IZMIRITELJ

Osim same spremnosti stranaka u sporu na mirenje, za uspjeh mirenja veoma je važna je i kvaliteta izmiritelja.28 Ukratko, od izmiritelja se traži posjedovanje iskustva u radu sa strankama u konfliktnim situacijama, poznavanje sudskog postupka i time sposobnost ocjenjivanja kako sudski postupak može utjecati na stranke i njihov međusobni sukob, posje-dovanje sposobnosti sastavljanja (ili traženja pomoći oko sastavljanja) nagodbe u kojoj se utvrđuje kakvo rješenje spora je postignuto, komunikativnost, posebna obučenost o komunikacijskim i pregovaračkim tehnikama29 i što je najvažnije, prihvaćenost o strane stranaka.

Naprijed navedene osobine, upućuju na zaključak da prednost u obavljaju poslova izmiritelja imaju pravnici i doista, pravnička struka je svugdje u svijetu kod izmiritelja najviše zastupljena (suci, bivši suci, odvjetnici i drugi pravnici).30 Međutim, pored pravnika u poslove izmiritelja su u značajnom broju uključene i osobe iz drugih struka, posebno u pred-metima u kojima osjetljivost spornih pitanja (obiteljski sporovi) ili složenost i specifičnost područja spora, koji nije prven-stveno pravne prirode (građevinski spor, liječničke pogreške, složeni financijski sporovi i dr.) zahtijeva posebna znanja, koje pravnici naravno, ne posjeduju. Tako su među izmiriteljima često računovođe, inženjeri, arhitekti, socijalni radnici, psiholozi, stručnjaci za pitanja iz radnih odnosa, liječnici, konzultanti, pedagozi i dr.31 Značaj nedostatka pravnih znanja kod izmiritelja nepravne struke umanjen je činjenicom što u postupku mirenja uz stranke najčešće sudjeluju i njihovi odv-jetnici, koji nadziru pravne aspekte postignute nagodbe.

Osobni temperament izmiritelja značajno utječe na stil i strategiju njegovog posredovanja u postupku mirenja stranaka u sporu. Pojedini ljudi po svoj prirodi prepuštaju drugima vodeću ulogu u rješavanju konflikta i posreduju samo kad je to potrebno. Drugi su ekstrovertirani i uvijek u grupi prvi preuzimaju riječ i prvi pristupaju pregovorima s ciljem rješenja osobnog problema. Kakvu će strategiju u mirenju odabrati izmiritelj ovisi i o njegovoj formalnoj naobrazbi. Pravnik će instinktivno potražiti pravna pravila koja bi mogao upotrijebiti za rješenje spora. Nasuprot tome, izmiritelju koji je psi-holog ili socijalni radnik, mnogo je važniji emocionalni odnos između stranaka u sporu, dok će ekonomist odlučnu ulogu pripisati ekonomskom aspektu spora, itd. Od jednakog značaja za pristup mirenju je i različito izmiriteljevo životno i radno iskustvo. Tako će sudac kao izmiritelj u postupku mirenja u pravilu upotrebljavati bolji pravni stil nego pravnik iz gospodarstva, ali će zato možda više naginjati rješenju spora na način kako je to propisano zakonom. Odvjetnik i sudac će također lakše strankama ukazati na prednosti rješenja spora u postupku mirenja u odnosu na njihova očekivanja u rješavanju tog spora u sudskom postupku.32

Od izmiritelja se očekuje da u svim svojim izjavama i postupcima tijekom mirenja neprekidno čuva svoj neutralni položaj, da pokazuje razumijevanje za položaj stranaka poistovjećujući se s njihovim problemima (empatija, engl. empa-thy), da ne postupa kao njihov pravni savjetnik, da im pomaže pronaći razumna i realna rješenja, da ih vodi kroz postupak mirenja, da se fokusira na interese, potrebe i prioritete stranaka i da upravlja ozračjem i stranačkim emocijama s ciljem zadržavanja njihove neprekidne komunikacije.

6. POSTUPAK MIRENJA

Suglasnost stranka oko njihovog sudjelovanja u postupku mirenja te o osobi izmiritelja, predstavlja polovicu njihovog

132

uspjeha na putu ka postizanju konačnog rješenja njihovog spora. Izmiritelj je neutralna osoba, koja pomaže strankama riješiti njihov spor na obostrano zadovoljstvo, a odgovornost za uspjeh ili za neuspjeh mirenja isključivo je u njihovim rukama. Upravo je ta kontrola stranaka nad postupkom mirenja od njegovog samog početka, osnovna prednost u odnosu na sve druge načine rješavanja sporova. Drugim riječima, stranke su slobodne svakodobno započeti s postupkom mirenja, ali isto tako su slobodne i svakodobno ga okončati zbog nemogućnosti postizanja nagodbe, a bez posljedica za njihov pravni položaj u nastavku sudskog postupka.

Povjerljivost postupka mirenja i izmiritelja druga je značajna prednost mirenja u odnosu na druge načine rješavanja sporova. Naime, sve što je tijekom postupka mirenja rečeno ili napisano, povjerljive je prirode i ne može se koristiti u even-tualnom kasnijem sudskom postupku. Ova povjerljivost daje strankama slobodu u iznošenju njihovih stavova, u otkrivanju njihovih interesa i potreba, te u pregovaranju tijekom mirenja s ciljem postizanja najpovoljnijeg rješenja. Upravo stoga, povjerenje koje kod stranaka uživa izmiritelj kao neutralna osoba, daje mu iznimnu moć u obavljanju njegove zadaće.

Radi usporedbe izmiriteljevog položaja s položajem odvjetnika ili suca, treba reći kako odvjetnik dobiva informacije samo od jedne (njegove) stranke, a sudac s druge strane, izvodi dokaze saslušanjem obiju stranaka, ali samo o okolnostima pravno relevantnim za donošenje odluke o predmetu spora. Nadalje, sudac nema mogućnost o predmetu spora razgovarati samo s jednom strankom na individualnim sastancima. Za razliku od suca, izmiritelj ima ovlaštenje razgovarati o predmetu spora kako s obje stranke istovremeno tako i sa svakom od njih zasebno.33 Naime, stranke u pravilu nisu pred drugom strankom spremne iznositi sve informacije kojima raspolažu u vezi s predmetom spora, a još i manje su spremne otkriti nji-hove skrivene potrebe, želje i interese. Takvo njihovo postupanje prirodno je, jer nitko u pregovorima ne želi “iznijeti sve karte na stol” niti u očima protivnika eventualno proizvesti dojam slabije strane, koji kao takav može poremetiti ravnotežu u njihovim pregovaračkim pozicijama.

Ostvarenjem mogućnosti pribavljanja povjerljivih informacija od obje stranke zasebno, izmiritelju je za razliku od odv-jetnika ili suca pružena dragocjena prilika razumijevanja što svaka od stranaka u sporu stvarno želi. Shvaćanjem stvarnih interesa stranaka njegova uloga njihovog pomagača u postizanju rješenja spora uvelike je osnažena.

5.1. Stadij koj prethodi postupku mirenja

Započinjanju postupka mirenja prethodi izbor izmiritelja, te moguće održavanje prvog uvodnog skupnog sastanka izmiritelja i stranaka.34 Primarni cilj ovog uvodnog sastanka je predstavljanje izmiritelja strankama sa svrhom uspostavljanja prisnog odnosa i raz-vijanja povjerenja kod stranaka. Na skupnim sastancima tijekom mirenja najčešće sudjeluje pet osoba - dvije stranke, njihovi odvjetnici i izmiritelj. Odvjetnici u mirenju nastupaju kao pravni savjetnici strankama i ujedno kontroliraju je li se postupak mirenja i konačni sporazum kreću u okvirima prava. Pored odvjetnika, u postupak mirenja mogu se prema potrebi uključiti i eksperti (vještaci) iz područja na koje se odnosi spor. U svakom slučaju, dosadašnja praksa pokazala je da manji broj osoba koje sudjeluju u postupku mirenju daje veće šanse za postizanje brzog i povoljnog rješenja spora.

5.2. I. stadij postupka mirenja – upoznavanje s postupkom mirenja

Nakon što je došlo do upoznavanja izmiritelja i stranaka slijedi njihov dogovor o novom sastanku ili se taj uvodni sastanak jednostavno nastavlja. Jedna o prvih izmiriteljevih zadaća u nastavku postupka je provjeriti imaju li stranke, odnosno njihovi predstavnici, valjano ovlaštenje (punomoć) za sklapanje nagodbe U protivnom, dakle, ako u postupku mirenja sudjeluju osobe koji nisu ovlaštene sklopiti nagodbu, svi postignuti rezultati mirenja mogu “pasti u vodu” iz prostog razloga što se konačno sa sadržajem sporazuma nije eventualno suglasila ovlaštena osoba, koja naravno, nije ni sudjelovala u postupku.

Slijedi upoznavanje stranaka s postupkom mirenja. Izmiritelj upoznaje stranke s njegovom ulogom u mirenju, kao i ograničenjima na njegovoj strani. Također ih upoznaje s njihovim ulogama u mirenju, ukazuje im kako je rješenje spora u njihovim rukama, te da je i odgovornost za eventualni neuspjeh mirenja na njihovoj strani. Upućuje ih na pravila povjerenja u postupku, na mogućnost zasebnog sastanka sa svakom od stranaka, na njihovu dužnost aktivnog slušanja protivne strane i na dužnost uzajamnog poštivanja tijekom postupka sve u svrhu unapređenja međusobne komunikacije. Izmiritelj također nudi strankama mogućnost potpisivanja sporazuma o mirenju o čijem sadržaju najčešće ne postoje čvrsta pravila. Ovaj sporazum u naravi predstavlja dokaz o pokušaju mirenja i njime stranke ujedno preuzimaju poštivati pravila o kojima su se unaprijed suglasile, kao što su: obveza aktivnog slušanja druge strane, uzajamno poštivanje i poštivanje pravila povjerljivosti, odnosno tajnosti svih rezultata postupka mirenja za slučaj ne postizanja sporazuma, uključujući i obvezu da neće predlagati sudu pozivati izmiritelja u svojstvu svjedoka u nastavljenom sudskom postupku. Sporazumom se mogu utvrditi ovlasti stranaka i izmiritelja oko sastavljanja pisane nagodbe, kao i visina troškova mirenja, koje stranke plaćaju na jednake dijelove.35

5.3. II. stadij postupka mirenja – predstavljanje položaja stranaka i analiza činjenica

U ovom stadiju svaka stranka iznosi svoju verziju viđenja spora utemeljenu na njihovim različitim percepcijama. Njihovi odvjetnici također predstavljaju svoj pogled na spor. Razmjenjuju se informacije, postavljaju pitanja, daju pojašnjenja,

133

izražavaju emocije, otkrivaju se izražene i skrivene potrebe, definira se bit spora, sve uz aktivnu ulogu izmiritelja, koji pomaže strankama u artikuliranju njihovih suprotstavljenih pozicija i iznalaženju elemenata oko kojih postoji stranačka suglasnost, a sve koristeći se pri tome naučenim tehnikama komuniciranja i pregovaranja.

5.4. III. stadij postupka mirenja – utvrđenje opcija i alternativa

U ovom stadiju postupka, definiraju se potrebe i interesi stranaka, iznalaze se zajednički interesi, utvrđuju njihova prava i dužnosti, koja bi trebala biti predmetom sporazuma, utvrđuju se prioriteti, nude se različita rješenja, ukazuje na potrebu održavanja dugoročnih odnosa između stranaka u budućnosti, raspravlja se o najboljim i najgorim mogućim rješenjima i alternativama za stranke. Održavaju se zasebni sastanci izmiritelja sa strankama. I kod zajedničkih, a posebno kod pojedinačnih sastanaka sa strankama, izmiritelj mora neprekidno paziti da zadrži svoj neutralni položaj i da zbog toga ne dovede u pitanje uspjeh mirenja. Svako mirenje priča je za sebe, ali se prema dosadašnjem iskustvu izmiritelja poka-zalo kako nije dobro prerano dobiti od stranaka povjerljive informacije, jer tada postoji mogućnost da izmiritelj na temelju tih informacija požuruje konačno rješenje, prije nego što su stranke iznijele sve što su željele i prije nego što su spremne (“sazrele”) za konačni sporazum. Također je preporuka izmiriteljima da osobno ne traže od stranaka da im one povjere tajne informacije, nego da čekaju da im se stranke same u tom pravcu same obrate. Na taj način više dolazi do izražaja njihova neutralnost i jača povjerenje stranaka prema njima.

5.5. IV. stadij postupka mirenja – dijalog i pregovaranje36

Izmiritelj u ovom stadiju postupka pojašnjava pozicije i stavove stranaka, potiče njihove prijedloge upravljene ka konačnom rješenju primjenjujući pristup “korak po korak”, dovodi u pitanje sve nefleksibilne stranačke stavove, podsjeća stranke zašto su izabrale postupak mirenja, uključujući i procjenu svake od od stranaka o očekivanom postotku njihova uspjeha u sudskom postupku (za slučaj da mirenje ne uspije; kolike su šanse dobiti, odnosno izgubiti sudski spor?). Pri tome izmiritelj sa strankama često razmatra i visinu troškova, koje bi imale tijekom eventualnog nastavka sudskog postupka (sudske pristojbe, troškovi odvjetnika, troškovi vještačenja i dr.), kao i trajanje sudskog postupka bilo pred pr-vostupanjskim ili drugostupanjskim sudom te trajanje eventualnog postupka prisilne ovrhe, sve u cilju motiviranja stranka za postizanje konačnog rješenja.

5.6. V. stadij postupka mirenja – sklapanja nagodbe

U ovom završnom stadiju postupka sažimlje se sve što je nesporno između stranaka, eliminiraju se sve nejasnoće, predlaže se nacrt nagodbe i konačno, izrađuje se i potpisuje pisana nagodba.37 Nije preporučljivo da izmiritelj prednjači u ponudi nacrta sporazuma, osim ako stranke od njega to ne zatraže. Njegova je uloga poticati stranke i pomagati im u tom pravcu. Davanjem prijedloga koji je stigao prerano ili bez zahtjeva stranaka, posebno ako se takav prijedlog ne svidi jednoj od njih, izmiritelj može dovesti u pitanje svoju neutralnost. U svakom slučaju, preporučuje se da izmiritelj ponudi soluciju strankama u trenutku kada stranke dođu do točke u kojoj ni jedna od njih ne odstupa u svojim stavovima. Izmiritelj treba voditi računa o tome da postignuta nagodba bude razumna, realna, provediva (moguća i ovršna) i u duhu zakona.

Za slučaj da stranke postupak mirenja ne okončaju sklapanjem nagodbe, one nastavljaju postupak pred sudom, a svi povjerljivi rezultati postupka mirenja ne mogu se koristiti u sudskom postupku.

7. RAZLOZI ZBOG KOJIH SE STRANKE OPREDJELJUJU ZA MEDIJACIJU

- Postupak mirenja je neformalan i elastičan i daje strankama bolje šanse izjasniti se o njihovom položaju i suprotnim interesima u sporu,

- u mirenju se na vidjelo iznose svi detalji spora, a ne samo njihova pravna interpretacija,- stranke neposredno i slobodno izmjenjuju svoje poglede o predmetu spora,- stranke zadržavaju kontrolu nad postupkom,- mirenje se može prekinuti u svakom trenutku,- smanjena je mogućnost sukobljavanja između stranaka i njihovih punomoćnika,- izbjegava se pojava emocionalne frustracije kod stranaka, koja ih uobičajeno prati tijekom sporenja (pred sudom),- rezultat je u rukama stranaka (stranke u mirenju postižu vlastito rješenje spora),- postignutom nagodbom u mirenju nitko se ne proglašava pobjednikom, odnosno gubitnikom (nitko ne “gubi obraz”

– “win-win solution”),- mirenjem se poboljšava se komunikacija između stranaka,- mirenje za razliku od suđenja poništava sve uzroke i posljedice sporenja,- mirenje osigurava očuvanost dobrih odnosa između stranaka u sporu i omogućuje njegovo zadržavanje u budućnosti,

134

- u mirenju nije važno koja je stranka u pravu,- u mirenju se utvrđuju interesi stranaka, a ne njihovo pravo,- postiže se obostrano zadovoljstvo zajedničkim rješenjem,- neutralnost izmiritelja,- postupak mirenja je povjerljiv (uklonjen je rizik od neželjenih otkrića iz odnosa između stranaka: poslovna tajna,

zaštita poslovne reputacije i dr.),- za rješenje spora mirenjem potrebno je mnogo manje vremena (brzina),- troškovi mirenja znatno su niži (ograničeni su i podijeljeni),- mirenje nudi mnogo mogućnosti za rješenje spora (sudska odluka pruža samo jednu uobičajenu soluciju),- isključena je nesigurnost u pogledu prava i činjenica,- isključeni su rizici nepovoljne sudske odluke,- mirenjem postignuta nagodba od zajedničkog interesa proizašla iz postupka otvorenog pregovaranja, daje manje

povoda strankama za njeno naknadno osporavanje38,- mirenje završava nagodbom koju stranke dobrovoljno izvršavaju, što isključuje potrebu za vođenjem često dugotra-

jnog i skupog ovršnog postupka pred sudom.

Svi navedeni razlozi svojom brojnošću i neporecivom snagom argumentacije, jasno ukazuju na prednosti mirenja u odnosu na sve druge načine rješavanja sporova.

8. ZAKLJUČAK

Preopterećenost naših sudova brojnim predmetima i samim tim njihova neučinkovitost i sporost u pružanju pravne zaštite te zbog toga prateće snažno nezadovoljstvo stranaka i svekolike javnosti njihovim radom, naprosto vape za novim rješenjima. Jedna od mogućnosti upravljena ka popravljanju takvog stanja, svakako je šira primjena u praksi brojnih oblika alternativnih načina rješavanja sporova. Mirenje kao specifični oblik posredovanja u sporu između stranaka zbog svojih značajnih prednosti u odnosu na druge oblike rješavanja sporova, predstavlja izvanredno rješenje. Osnovna zadaća svih sudionika sudskih postupaka poraditi je na tome da što veći broj sporova više ne završava isključivo pred sudovima. Široka edukacija39 svekoliko stručne i laičke javnosti, o svim pogodnostima i prednostima, koje pruža postupak mirenja, stvorit će novu društvenu klimu u kojoj sporenje pred državnim sudom u parničnom postupku više neće biti jedina, uobičajena solucija. Pilot projekt mirenja pridruženog Trgovačkom sudu u Zagrebu40, svakako će predstavljati zamašnjak naporima upravljenim ka postizanju tako zadanog cilja.

Članak gotovo potpuno jednakog sadržaja, ali pod nazivom Medijacija – alternativni način rješavanja sporova, objavljen je:

- Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 2003, god. 40 - broj 1-2 (69-70), str. 53-67.- Hrvatska pravna revija, 5. svibanj 2003, Godina III, Inženjerski biro d.d., Zagreb, str. 126-135. - Odvjetnik, 3-4 2003, Zagreb, str. 15-23.

FUSNOTE1 Mirenje (posredovanje, medijacija, koncilijacija) je svaki postupak, bez obzira na njegov naziv, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti svoj spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja, koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje (Zakon o mirenju, Narodne novine broj 163/2003; nastavno: ZM.)2 ZM je stupio je na snagu 24. listopada 2003.3 “U svijetu su poduzetnici davno izgubili iluzije o učinkovitosti sudskih sustava u rješavanju poslovnih sporova, ponajprije zbog previsokih sudskih troškova i odvjetničkih tarifa, te sve teže dostupnosti sudske zaštite. Zbog toga se u rješavanju poslovnih sporova umjesto sudskim postupcima sve češće pribjegava pregovorima ili se koriste postupci mirenja (medijacija), odnosno ugovaraju izvansudske arbitraže.” I. Grčar, Kako riješiti poslovni spor, Umjesto nagodbe Hrvati još skloniji sudovanju, Globalne kompanije bježe od rješavanja sporova pred sudom. S obzirom na stanje u hrvatskom sudstvu, bilo bi logično da njihov primjer slijede hrvatski poduzetnici, Bussines, Poslovni tjednik bez naznake broja, str. 26. “Moramo biti iskreni i priznati da mnogo odgovornosti za dugotrajne poslovne sporove (pored odvjetnika i sudova) snose i same stranke u sporovima, osobito tužitelji, koji možda ne pripreme sve pravodobno ili ne prilažu nekvalitetnu dokumentaciju, pa se svaki njihov propust koristi za sazivanje novog ročišta.” Izjava Marije Šola iz Partner banke d.d., I. Grčar, Bussines, ibidem, str. 27.4 “Medijacija je jedan od načina rješavanja sporova uz pomoć treće neutralne osobe, koja nije ovlaštena donositi obvezujuću odluku, već svojim

135

djelovanjem samo pomagati strankama u donošenju sporazuma kojim razrješuju međusobni spor, uređuju na novi način međusobna prave i obveze, a sve kroz prizmu zadržavanja dobrih odnosa i u budućnosti.”, mr. sc. N. Betteto, Metode in tehnike medijacije v pravdnem postupku, Pravna praksa, št. 1-2/2002, str. I.5 Izmiritelj (posrednik, medijator, koncilijator) označava jednu ili više osoba koje na temelju sporazuma stranaka provode mirenje (čl. 2. st. 1b. ZM).6 Vidi pobliže, M. Pel, Mediation P.S: for the Lawyer, Advocatenblad, 10, 18. 05.2001. M. Pel je doctor iuris, potpredsjednica je Prizivnog suda u Arnhemu, Nizozemska, medijator je i voditeljica nacionalnog projekta “Medijacija i sudstvo.”7 “Za razliku od medijacije, postupak institut “koncilijacije” (conciliation) koristi se veoma rijetko. Razlika između ova dva oblika veoma je mala. Najlakše je reći da je medijacija (“posredovanje”) koncentrirana na sadržaj rješenja, a koncilijacija (“mirenje”) na socijalno psihološki okvir spora.” slobodni prijevod, N. M. Doukoff, ARS v Nemčiji s poudarkom na medijaciji; Pravna praksa, št. 1-2/2002, str. IX. 8 Posrednik, međutim, može naznačiti sadržaj nekih propisa ili skrenuti pozornost stranaka na potrebu traženja savjeta o sadržaju od treće osobe. Ova vrsta posredovanja poznata je pod nazivom “evaluativno” posredovanje. O ovom načinu rješavanja sporova vidi više; Nevtralna ekpertna ocena spora, Okrožno sodišće v Ljubljani, II/2002.9 U ovom podpoglavlju – Parnični postupak u cijelosti je citirana M. Pel, Upućivanje na mirenje u parničnom postupku: dodatna usluga ili neodređenost profesije?10 “Danas se naime moderno poimanje mirenja svodi na to da mirenje nije puki formalni postupak koji tek prethodi sudskom ili arbitražnom postupku, nego posve samosvojan način rješavanja sporova i pri tom se polazi od pretpostavke da će, ako stranke žele mirenje, zapravo to biti jedini način rješavanja spora. Pojedine statistike pokazuju da postupak mirenja, ako se u njega ušlo, recimo u Americi, pokazuje 90-postotni uspjeh.Kod nas se često smatra da mirenje jest samo jedan tegoban period koji treba proći prije nego što će doći glavna stvar. To možda upravo zbog toga što smo mirenje imali i imamo kao obavezu u bračnom pravu.” V. Rubčić ,odvjetnik u Zagrebu, Alternativni načini rješavanja sporova – medijacija, Bilješke za Okrugli stol uz Jubilarni XX Dan hrvatskih odvjetnika u zagrebu, 14. – 15. 03. 2002., Odvjetnik, 3-4, 2002., str. 36.11 S. Triva, Građansko procesno pravo; Narodne novine, Zagreb, 1983., str. 3.12 “Stranke dolaze u sud i traže pravnu zaštitu. One se pojavljuju sa suprotnim interesima, zahtjevima i shvaćanjima. Sud treba opredijeliti se za jednu stranu. U takvom kaleideskopskom šarenilu stavova, prašumi suprotnosti, treba naći istinu i pravdu. Sud treba povratiti narušenu harmoniju. Nitko ne traži sudsku samovolju. Stranke vode spor, jer misle da su u pravu, a pravo ne može biti na obje stra ne. Za pravilno rešenje spora potrebna je istina, a utvrđivanje istine skopčano je sa ogromnim teškoćama. (…) Sudu je potrebna istina za pravilnu primjenu pro pisa. Sudska istina ne predstavlja savršenstvo. Ona može biti vrlo udaljena od prave istine. Kad sudac ocjenjuje dokaze, onda se odigrava interesantan kognitivni proces: on asimilira svoje iskustvo sa svojim znanjem, pa tako ranijim iskustvom i znanjem osvjetljava nove činjenice, novo iskustvo. On sta rom dodaje novo. To se odigrava u svakom procesu saznanja. U svakom novom saznanju ima malo povijesti, prošlosti subjekta koji saznaje. To važi i za sudsku istinu, sudsko saznanje. Ne postoji jedinstvena sudska istina. Svi suci nemaju jednako iskustvo, jednako znanje, jednaku žeđ za istinom, jednak pogled na život i svijet, jednaku moć percepcije i apercepcije, jednaku snagu vjerovanja, jednaku moć suđenja. Kad bi dvojica sudaca tražili istinu istim dokaznim sredstvima, ali odvojeno, oni bi mogli doći do istog ili do različitih rezultata. Jedan sudac drži istinom što drugi drži neistinom. I ovdje relativizam pokazuje svoje lice. Istina je gravitacijsko središte u svakom dokaznom postupku, ali različiti ljudi različito gledaju na to središte. Istina - prema Jamesu - živi “najvećim dijelom po kreditnom sistemu”; ona je “zbirna imenica za sve radnje provjeravanja.” Sudska istina može da se poklapa sa stvarnošću, a može da joj proturječi. Sudska istina je iskustvena, koju može oboriti novo iskustvo. Pravna mogućnost za ponavljanje sudskog postupka dokazuje da i zakonodavac sudsku istinu ne smatra savršenstvom. Sudska istina je samo najvjerojatnija pretpostavka. To mišljenje je sadržano i u staroj izreci: pro veritate habetur.” S. M. Slijepčević, odvjetnik iz Osijeka, Advokatura i društveni progres, Sto godina advokature u Hrvatskoj 1868-1968, Odvjetnik, god XVIII, rujan 1968, broj 9, str. 378-379.13 S. Triva; supra, str. 125.14 Triva; supra str. 449.15 Vidi pobliže, M. Pel, Court-Annexed Madiation in the Netherlands, The Execution of the nation-wide project “Mediation and Judiciary.” - Posredovanje uz sudski postupak u Nizozemskoj, Provedba projekta na nacionalnoj razini “Posredovanje i sudstvo.”16 Takozvana Harvardska pravila pregovaranja vrijede i prilikom medijacije:- odvojiti ljude od problema (“udari po lopti, a ne po čovjeku”),

- tražiti rješenja na temelju interesa, a ne pozicija,- tražiti rješenja u interesu obiju stranaka,

- uspostaviti objektivna mjerila za rješavanje suprotstavljenih interesa. Vidi detaljnije, R. Fisher, W. Ury i B. Patton, Kako do da, Do dogovora pregovorom, a ne predajom, Neretva d.o.o., Zagreb, 2003.17 Vidi, M. Pel., Upućivanje na mirenje u parničnom postupku: dodatna usluga ili neodređenost profesije? s.a., s.l..18 Upravo stoga ocjena o radu suca u sklapanju sudske nagodbe između stranaka varira od hvale upućene “prijateljskom sucu” do objeda sucu kao “silomnagoditelju.” M. Pel., ibidem.19 “Arbitražno sudovanje razvilo se kao odraz nezadovoljstva zbog učmalog, sporog, skupog, krutog i nesigurnog državnog sudovanja. Na međunarodnom planu afirmira se kao odraz nepovjerenja prema pravosudnim organima i zako nodavstvu države protivnika. Sporazum o arbitraži predstavlja kompromis nu točku do koje partneri dolaze jedan drugome u susret, odričući se do maćeg pravosuđa i osjećaja sigurnosti koji im ulijeva svojim postupanjem i pravilima na temelju kojih odlučuje. Porast prakse arbitražnog sudovanja tumači se i kao simptom loših prilika u državnom pravosuđu. Intenzitet rada izbranih sudova u funkcionalnoj je zavisnosti od kvalitete rada državnih sudova. Ukoliko su ovi pouzdaniji, efikasniji i ekonomičniji, utoliko stranke imaju manje razloga da od njih »bježe« utječući se nedržavnom sudu svog povjerenja.”, Triva, supra, str. 649.20 Triva, ibidem, str. 647.21 “Pred arbitre se izlazi s nadom da se sve neće izgubiti, ali i uz spremnost na to da se sve neće dobiti.” (Ciceron). 22 Vidi, prof. dr. sc. D. Wedam-Lukić i A. Galić, Sklepno: Perspektive altrenativnega rešavanja civilnih sporova v Sloveniji, str. 3.23 “Kad su sigurne u svoja prava, stranke radije idu pred suca nego pred arbitra (Seneka).24 S. Triva, supra, str. 650.25 M. Pel, supra pod 15.26 Postupak medijacije predviđen je i za sporove pred drugostupanjskim sudom u fazi odlučivanja od žalbi. Takvi postupci su naravno mnogo rjeđi od onih pred prvostupanjskim sudom, jer barem jedna od stranka donošenjem prvostupanjske odluke ima mnogo povoljniji i time snažniji pravni položaj. Međutim i pored toga, zbog posebnih interesa stranaka u određenim vrstama sporova moguća je medijacija i tom stadiju parničnog postupka. Primjerice u Canadi, takav oblik posredovanja naziva se Conciliation, u kojem žalbeni sud u građanskim, trgovačkim i obiteljskim sporovima nudi zainteresiranim strankama mogućnost zajedničkog susreta sa sucem s ciljem traženja konačnog rješenja njihovog međusobnog spora na obostrano zadovoljstvo. Takav postupak je besplatan, brz i utemeljen na elastičnoj proceduri. Uspješni postupak također završava sporazumom sudski osnaženim. Postupak je povjerljiv i nema tragova o njegovom sadržaju u spisu. Za slučaj da ovaj oblik posredovanja, točnije mirenja, ne da rezultat, sudac koji je u njemu sudjelovao izuzima se iz postupka odlučivanja o

136

žalbi. (Court of Appeal of Quebec: Conciliation, Service program).27 Odabir trenutka upućivanja i metode upućivanja pokazali su se dosta složenima. Istraživanja u Nizozemskoj i prekomorskim zemljama pokazala su kako upućivanje koje vrši sudac na ročištu daje najveće izglede za uspjeh, ali je ono istovremeno najviše radno intenzivno. Nadalje, istraživanja o upućivanjima u Engleskoj pokazala su kako se stranke koje u postupku zastupa ili nadzire odvjetnik znatno rjeđe odlučuju za posredovanje nego stranke koje u parnici sudjeluju same (op.a.)28 Od medijatora se traži da svake godine pohađaju dodatne tečajeve odnosno da budu u mogućnosti pokazati kako unaprjeđuju svoje vještine i kvalitetu. 29 Vidi detaljnije, Skills & Techniques for Madiators, Melinda Ostermeyer, Washington DC, 2002. 30 U Sloveniji u Pilot projekt medijacije pred Okrožnim sodišćem v Ljubljani uključeno je 9 sudaca, 3 suca u mirovini, 6 odvjetnika i 3 socijalna radnika. Vidi detaljnije, M. Kociper, Special Programmes of Alternative Dispute Resolution, nov. 2002, str. 2.31 U nekim slučajevima (sukobi na području graditeljstva, radni sporovi, liječničke greške) stranke poklanjaju više povjerenja posredniku koji nije pravni stručnjak. Takva osoba može biti inženjer, arhitekt, liječnik, savjetnik za pitanja rada, i sl., 32 M. Pel, supra pod 15.33 Vidi detaljnije mr. sc. N. Betto, Metode in tehnike medijacije v pravdnem postopku, Pravna praksa, št. 1-2/2002., str. II.34 Saznanja koja medijator stekne u povjerljivom razgovoru sa svakom od stranaka zasebno, on zadržava isključivo za sebe i ne smije ih iznositi pred drugom strankom bez njene suglasnosti, a ni u postupku medijacije ili u eventualnom kasnijem sudskom postupku (op.a.).35 Vidi detaljnije, P. V. Leynseele – T. Frisbie, Medijacija opći okvir i neophodni elementi, Medijacija kao vještina, predavanje i radionica, Hotel Marjan, Split, 13. i 13. veljače 2003.36 U postupku medijacije uobičajeno ja da svaka stranka snosi svoje troškove, dok troškove medijatora snose na jednake dijelove, ako se drugačije nisu sporazumjele. Sustav troškova i njihova visina su različiti u pojedinim državama. U Nizozemskoj u kojoj je u tijeku Pilot projekt medijacije pridružene sudovima, država snosi troškove medijatora (130 EUR za medijaciju koja traje do 2 sata, 1.000 EUR za medijaciju koja traje preko 2 sata; u Nizozemskoj određeni paušal drže najprikladnijim, jer na zahtijeva nadzor nad medijatorima), a troškove odvjetnika snose same stranke. Troškovi medijatora određuju se ili prema satu ili prema vrijednosti predmeta spora. Među troškove medijacije mogu se svrstati još i pristojbe, administrativni troškovi, te materijalni troškovi medijatora ili vještaka). U SAD u kojima medijacija djeluje već 20-ak godina, medijacija je jako raširena i popularna, zbog čega u njoj djeluju medijatori profesionalci. U slovenskom Pilot projektu medijacije pred Okrožnim sodišćem v Ljubljani postupak medijacije je besplatan za stranke, vidi, M. Kociper, supra pod 30, str. 1.37 “Nagovaranje i pregovaranje oblici su komunikacije, no tijekom nagovaranja uvjeravate (nagovarate) sugovornika da kaže ili uradi nešto što odgovara ispunjenju samo vaših ciljeva, a pregovaramo kada sa sugovornikom (ili više njih) ostvarujemo najbolji mogući dogovor, kojim do ciljeva dolazimo zajedno (...). Mogućnost promjene mišljenja naznaka je otvorenosti, poštenja i želje da upoznate nove poglede na stvari i događaje. Stoga je pregovarač koji ne zatvara misli u kalupe i ne brani im promjene i prilagodbe uspješniji od sugovornika koji se drži početnih misli kao pijan plota. Nemojte se bojati otvorenosti, to ne znači da morate prihvatiti sve što vam se kaže, da se morate odreći stavova i okretati se na vjetru poput vjetrenjače. To samo znači da je pregovaranje dvosmjeran proces. Stoga pazite na svoje ponašanje, promatrajte sebe tuđim očima onako kako bi to učinio vaš sugovornik i ne slušajte samo vlastite riječi. Prihvatite li argumente sugovornika, ne znači da ste se odrekli svojih. Ako znate što želite, to vjerojatno zna i vaš sugovornik. Ostvarenje je blizu sredine.” mr. sc. S. Petar, Pregovaranjem do cilja, Tko ispuni očekivanja drugih, postići će što i sam želi, Menadžment, Poslovni tjednik, Zg, broj 42, 2002,str. 50-51. 38 U Nizozemskoj stranke imaju mogućnost podnošenja sporazuma na potpis sucu kako bio dobio snagu sudske nagodbe odnosno izvršne isprave. Stranke najčešće ne koriste te mogućnost nakon što su uspješno na obostrano zadovoljstvo okončali postupak medijacije, jer takav zahtjev dovodi u sumnju sklopljeni sporazum i rađa eventualno novo nepovjerenje (op. a.).39 M. Menschik, odvjetnik u Zuercihu, predsjedavajući Odbora za medijaciju Ciriške odvjetničke komore, Mediation – Quo vadis? , Odvjetnik, 3-4, 2002, str. 21.40 Povećanje broja sporova koji bi bili rješavani na miran način najčešće traži širi zahvat u postojeću društvenu svijest - naučenu na rješavanje sporova na jedan jedini način, pred državnim sudom. Pri tome mislimo na poučavanje o metodama mirnog rješenja sporova ne samo odrasle populacije naših građana, već i na poučavanje djece (hvalevrijedan primjer Centra za mir i nenasilje i ljudska prava, Osijek) i u osnovnim i srednjim školama te studenata na fakultetima. Saznanja tih novih generacija naših građana o učinkovitim alternativama u rješavanju sporova, s vremenom bi dovela do značajnijih pozitivnih promjena u općoj klimi sporenja u našem društvu (op.a.).41 Ministarstvo pravosuđa u suradnji sa British Aassociation for Central and Eastern Europe (BACEE) priprema navedeni pilot projekt čije započinjanje se očekuje početkom ožujka 2006. godine (op. a.).

137

mr. sc. SRĐAN ŠIMAC, dipl.iur. Predsjednik Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske

ZAKON O MIRENJU - PRAVNI OKVIR ZA MIRENJE

Preopterećenost hrvatskih sudova velikim brojem predmeta imala je za posljedicu njihovu neučinkovitost i prateće ne-zadovoljstvo građana brzinom i kvalitetom pružanja pravne zaštite. Započeta reforma pravosuđa već je polučila određeni broj značajnih izmjena i dopuna postojećih1 i donošenje novih zakona, među koje svakako treba svrstati Zakon o arbitraži2 i Zakon o mirenju. Donošenjem Zakona o mirenju zakonodavac je stvorio dodatne pretpostavke za brže, jeftinije i kvalitet-nije izvansudsko rješavanje sporova između stranaka, na njihovo obostrano zadovoljstvo i uz zadržavanje njihovih dobrih odnosa i u budućnosti.

1. 1. Područje primjene Zakona3

Hrvatski sabor je na svojoj sjednici održanoj 1. listopada 2003. donio je na prijedlog Vlade Republike Hrvatske Zakon o mirenju (u daljnjem tekstu: ZM), koji je objavljen je u Narodnim novinama broj 163. od 16. listopada 2003., te je stupio na snagu 24. listopada 2003. ZM uređuje mirenje u građanskopravnim sporovima. Riječ je o sporovima iz područja trgovačkih, radnih i drugih imovinskopravnim odnosa i u stvarima u kojima stranke mogu slobodno raspolagati, ako za neke od tih sporova posebnim propisom nije nešto drugo određeno, dok se odred be Zakona o mirenju ne mogu primije niti na statusne sporove.

1. 2. Pojmovnik4

Mirenjem (posredovanjem, medijacijom, koncilijacijom) se smatra svaki postu pak, bez obzira na njegov naziv, u ko jem stranke nastoje sporazumno rije šiti svoj spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im na metnu obvezujuće rješenje.

Izmiritelj (posrednik, me dijator, koncilijator) označava jednu ili više osoba koje na temelju sporazu ma stranaka pro-vode mirenje.

Organizacija za mirenje je pravna oso ba ili tijelo pravne osobe koja organizi ra postupke mirenja.Naš zakonodavac nije prihvatio u svijetu uvriježene pojmove medijacija i medijator, već ih je zamijenio mirenjem i

izmiriteljem, držeći ih najbližim uobičajenom hrvatskom izričaju.Prva organizacija za mirenje u Republici Hrvatskoj - Centar za mirenje, osnovana je dana 17. srpnja 2002. pri Hrvatskoj

gospodarskoj komori. U istom pravcu postoje inicijative na strani Hrvatske udruge poslodavaca, Hrvatske odvjetničke ko-more, Hrvatske obrtničke komore i dr. Već određeno vrijeme veoma dobro radi Služba za izvansudsko rješavanje radnih sporova pri Vladinom Uredu za socijalno partnerstvo u RH5.

1. 3. Pokretanje mirenja6

Za pokretanje postupka mirenja potrebno prethodno sklopiti sporazum o mirenju. Ako se stranke nisu drukčije spora-zumjele, mirenje počinje prihvatom prijedloga za pokretanje postupka mirenja, koji se podnosi u pisanom obliku. Smatra se da je prijedlog za mirenje odbijen, ako se druga stranka u roku 15 dana od dana kad je primila prijedlog za provođenje mirenja, ili u drugom roku za odgovor naznačenom u prijedlogu, ne izjasni o prijedlogu. Prijedlog za pokretanje mirenja smatra se uredno dostavljenim ako je dostavljen na adresu pri javljenog prebivališta, odnosno sjedišta protivne stranke ili punomoćnika te stranke.

1. 4. Imenovanje izmiritelja7

Stranke sporazumno određuju hoće li mirenje provoditi jedan ili više izmiritelja8 i tko će se imenovati za izmiritelja, a imenovanje izmiritelja obavlja se prema pravilima o kojima su se stranke sporazumjele. Ako se stranke ne mogu sporazum-

138

jeti o broju ili osobi, odnosno osobama izmiritelja, mogu zatražiti da broj izmiritelja odredi i da ih imenuje organizacija za mirenje ili neka treća osoba (u nastavku teksta: tijelo za imenovanje). Ako stranke ne zatraže drukčije, tijelo za imenovanje imenovat će samo jednog izmiritelja koji se imenuje iz redova sudaca koji sude u građanskim ili trgovačkim sporovima, ili odvjetnika.9 Pri imenovanju izmiritelja, tijelo za imenovanje dužno je voditi računa o okolnostima spora te o potrebi da izmiritelj bude neovisan i nepristran, zatim o svojstvima koja on treba imati, uključivši i potrebu da se u međunarodnom mirenju imenuje izmiri telj čije je državljanstvo različito od dr žavljanstva stranaka u sporu.

1. 5. Djelovanje izmiritelja10

Izmiritelj je tijekom postupka mirenja dužan djelovati nepristrano i postupati jednako sa svakom od stranaka u sporu. Osoba kojoj se ponudi imenovanje za izmiritelja dužna je otkriti sve okolnosti koje bi mogle dati povoda opravdanoj sum-nji u njezinu nepristranost i neovisnost. Nakon imenovanja, izmiritelj je dužan priopćiti takve okolnosti strankama čim za njih saz na, ako to već prije nije učinio. Ako niti jedna stranka, nakon što sazna za netom navedene okolnosti. odmah ne zatraži imenovanje drugog izmiritelja, tada gubi pravo da to poslije učini, kao i pravo da zbog tih okolnosti osporava pravnu valjanost radnji koje je izmiritelj poduzeo, odnosno radnji koje su uz njegovo posredovanje poduzele stranke.

Povjerenje, objektivnost i nepristranost koje izgradi izmiritelj kod stranaka tijekom postupka mirenja, najjače je oružje za postizanje uspjeha u mirenju.

1. 6. Provedba mirenja11

Mirenje se provodi se na način o kojem su se stranke sporazumjele, a o čemu one mogu sklopiti pisani sporazum.U praksi zapadnih zemalja koje već imaju značajna iskustva o mirenju za uspjeh mirenja pokazalo se veoma značajnim

sklapanje sporazuma o mirenju. Naime, ovaj sporazum daje osnovu izmiritelju u trenucima kada zbog bilo kojeg razloga stranke “posustanu” u zajedničkim naporima upravljenim ka rješavanju spora, podsjetiti ih na prava i obveze kojih su se sporazumom prihvatili pridržavati tijekom postupka (uzajamno slušanje, poštivanje, ne upadanje u riječ, sporazum o troškovima mirenja, i sl.).

Ako se stranke nisu drukčije sporazumjele, izmiritelj mirenje provodi na način koji smatra prikladnim, uzimajući u obzir sve okol nosti slučaja, zahtjeve stranaka i pot rebu za brzim i trajnim rješenjem spo ra. U svakom slučaju izmiritelj će pri vođenju postupka mirenja zadržati pravičan odnos prema strankama. Ako stranke nisu odredile postupak mirenja, izmiritelj je ovlašten na prik ladan način primjenjivati odredbe Za kona o parničnom postupku, posebno u odnosu na pozivanje, dostavu poziva, rokove i sl. Ako se stranke nisu drukčije spora zumjele, izmiritelj može bilo kada tije kom postupka iznositi prijedloge o na godbi kojom bi stranke mogle okončati spor, uključujući i tekst takve nagodbe.

Izmi ritelj će u pravilu, djelovati u nazoč nosti obiju stranaka. U slučaju ako samo s jednom bude komunicirao u pisanom obliku, primjerak toga pisa nog sastava mora u isto vrijeme dos taviti drugoj stranci. O razgovoru koji se odnosi na predmet spora, koji je obavio samo s jednom strankom, bez odgađanja mora obavijestiti i drugu stranku (čl. 8. ZM).

Citirana odredba čl. 8. ZM zaslužuje posebnu pozornost, jer držimo da je u posljednjoj rečenici sročena pomalo ne-zgrapno. Naime, mogućnost izmiritelja obaviti razgovore s strankama i na odvojenim sastancima, daje mu snažno oružje za uspjeh postupka mirenja. Ovo stoga što stranke u samostalnom razgovoru s izmiriteljem, dakle, bez prisutnosti pro-tivne stranke, mogu slobodno izlagati o svojim “skrivenim” stavovima, interesima, željama, o kojima ne mogu slobodno govoriti pred drugom strankom, a bez osjećaja o slabljenju njihovog pregovaračkog položaja. Tako dobivene informacije olakšavaju izmiritelju zadaću u naporima upravljenim ka približavanju stranaka njihovom zajedničkom rješenju spora. Stoga se ovu odredbu preporučuje tumačiti kao obvezu izmiritelja obavijestiti drugu stranku o činjenici održavanja odvo-jenog razgovora s prvom strankom, ali i ne o sadržaju tog povjerljivog razgovora. Sadržaj odvojenog razgovora s jednom strankom izmiritelj može prenijeti drugoj stranci samo u dijelu u kojem mu to dopusti stranka s kojom je na taj način razgovarao.

Na skupnim sastancima tijekom mirenja najčešće sudjeluje pet osoba - dvije stranke, njihovi odvjetnici i izmiritelj. Odvjetnici u mirenju nastupaju kao pravni savjetnici strankama i ujedno kontroliraju je li se postupak i konačni sporazum kreće u okvirima prava. Pored odvjetnika postupku medijacije mogu biti nazočni i eksperti (vještaci) iz područja na koje se odnosi spor. U svakom slučaju, dosadašnja praksa pokazala je da manji broj osoba u mirenju daje veće šanse za postizanje brzog i povoljnog rješenja spora.

U slučaju kada je u postupku mirenja samo jedna od stranaka zastupana po punomoćniku, izmiritelj treba upitati drugu stranku želi li i ona angažirati punomoćnika ili je suglasna nastaviti postupak bez njega.

1. 7. Okončanje postupka mirenja12

Mirenje se okončava: a) sklapanjem nagodbe, b) odlukom izmiritelja da se postupak mirenja obustavlja, donesenom, u pravilu, nakon što je o tome strankama bila

139

dana mogućnost da se izjasne, zbog toga što daljnje nastojanje da se postigne mirno rješenje spora više nije svrhovito,c) pisanom izjavom o okončanju postupka koju su stranke uputile izmi ritelju, ilid) pisanom izjavom o odustajanju od postupka mirenja koju je jedna stranka uputila drugim strankama i iz miritelju,

osim ako u postupku i nakon odustanka jedne stranke sudjeluju dvije ili više stranaka koje su voljne mirenje nastaviti.Mirenje se okončava i ako se na godba ne postigne u roku 60 dana od dana prihvata prijedloga za pokretanje mirenja.

Ovaj se rok pisanim spora zumom stranaka može produžiti još za najviše 60 dana.Na zahtjev stranaka, izmiritelj će sudjelovati u oblikovanju i izradi na godbe. Nagodba koja se sklopi imat će svojstvo

ovršne isprave ako potpise stranaka na njoj ovjeri javni bilježnik.Zakonodavac se opredijelio samo za jedan od mogućih oblika postizanja ovršnosti nagodbe postignute u mirenju, očito

držeći ga najbržim. Mislimo da nema zapreke takav sporazum osnažiti ovršnošću stavljanjem postignute nagodbe na sud-ski zapisnik – izvanparnična sudska nagodba,13 ili traženjem ovršnosti postignute nagodbe pred arbitražnim sudom.

Praksa mirenja pokazala je da izmiritelj treba što manje osobno sudjelovati u sastavljanu teksta nagodbe, jer na taj način postoji velika izvjesnost da će barem kod jedne od stranaka dovesti u pitanje svoju nepristranost. Stoga se izmiritelju preporučuje da pomaže samo strankama i potiče u njihovom zajedničkom postizanju nagodbe, što je ujedno i njegova osnovna uloga.

1. 8. Dužnost čuvanja tajne – povjerljivost mirenja14

Ako se stranke nisu drukčije spo razumjele, izmiritelj je dužan čuvati kao tajnu, u odnosu na treće osobe, sve infor-macije koje se odnose na postu pak mirenja, osim ako ih je prema za konu dužan priopćiti. Izmiritelj odgovara za štetu koju je prouzročio kršenjem navedene obveze. Bez pristanka stranaka izmiritelj ne smije svjedočiti o činjenicama koje je saznao od stranaka tijekom postupka mirenja, neovisno o tome je li taj pos tupak okončan sporazumom ili ne. Navedene odredbe na odgovarajući se način primjenjuju i na stranke, te na druge osobe koje su u postupku mirenja sudjelovale u bilo kojem svoj stvu, pod uvjetom da su za dužnost čuvanja povjerljivosti informacija znale ili morale znati.

1. 9. Ograničenje korištenja dokaza u drugim postupcima15

Stranka u postupku mirenja, izmiritelj ili osoba koja na drugi način sudjeluje u postupku mirenja, uključivši i admin-istrativno osoblje organizacije za mirenje, ne može se u bilo kojem drugom postupku, sudskom, arbitražnom, ili drugom postupku, pozi vati na okolnosti ili predlagati kao do kaz sljedeće (članak. 12. st. 1. ZM):

1. činjenicu da je jedna od stranaka predlagala mirenje bila voljna sudjelovati u njemu,2. stavove koje je stranka u postupku mirenja iz razila ili prijedloge koje je u tom pos tupku iznijela,3. izjave o činjenicama ili priznanje zahtjeva ili činjenica izvr šenih tijekom postupka mirenja, ako takve izjave ili

priznanja nisu sastavni dio postignute nagodbe,4. prijedloge koje je u postupku iznio izmiritelj,5. činjenicu da je neka stranka u postup ku pokazala spremnost prihvatiti pri jedlog izmiritelja,6. ispravu koja je pripremljena isključivo za potrebe postupka mirenja, ili ispravu za koju su se stranke u postupku

mirenja sporazumjele da se neće koristiti niti u kojem drugom postupku.Navedene odredbe se primjenjuju bez ob zira na oblik informacije ili dokaza koji se u njemu spominju. Isto tako, u

sudskom, arbitražnom drugom postupku, koji se vodi o istome ili drugome sporu neće se izvo diti dokazi niti uzimati u obzir okol nosti iz stavka 1. ovoga članka. Ako takav dokaz bude predložen, tijelo koje vodi postupak takav će prijedlog kao nedopušten odbaciti, a ako sudio nik u postupku podnese ispravu ili da-1 de izjavu koja je u suprotnosti sa stavkom 1., tijelo koje vodi postupak l ne smije sadržaj tako stečene informacije koristiti u donošenju odluke.

U svakom slučaju, osoba koja postupi suprotno stavku 1. čl. 12. ZM odgovorna je za štetu koju time prouzroči, a može u postupku biti kažnjena i po osnovi zlouporabe procesnih prava, ako tijelo koje vodi postupak ima takve ovlasti. Prethodno navedene odredbe ne odnose se na one dokaze ili obavijesti! koje su prema zakonu nužne za provedbu ili ovrhu postignute nagodbe.

Osim slučajeva koji su navedeni u stavku 1. čl. 12. ZM, drugi dokazi i izjave koji bi bili dopustivi u nekom drugom postupku neće postati nedopušteni zbog toga što su bili korišteni u pos tupku mirenja.

I konačno, ako se u postupku mirenja stranka pozivala na neku izjavu ili dokaz koji bi u drugome postupku mogla uskratiti, činjenica da je takva izjava ili dokaz korištena za svrhe mi renja ne znači ujedno i pristanak na korištenje takve izjave ili dokaza u drugome postupku.

1. 10. Tko ne može biti izmiritelj?16

Izmiritelj ne može biti sudac ili arbitar u sporu koji je bio ili jest predmet postupka mirenja, ili u nekom drugom sporu koji je proizašao iz toga prav nog odnosa ili u vezi s njim, dok od vjetnik koji je djelovao kao izmiritelj također ne smije u kasnijem postupku ili u postupku koji je u vezi s njim, zastupati stranke koje su sudjelovale u postupku mirenja.

140

1. 11. ZASTARIJEVANJE PRAVA ZAHTIJEVATI ISPUNJENJE OBVEZE I MIRENJE17

Pokretanjem postupka mirenja ne prekida se zastara u odnosu na zahtjeve koji su predmet postupka mirenja, osim ako se stranke drukčije ne dogovore pisanim putem.

Kad je prema zakonu pravo na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava tužbe u nekom sporu ograničeno prekluzivnim rokom, taj će se rok| računati od dana kad je prijedlog za postupak mirenja odbijen ili se smatra odbijenim, odnosno kad je mirenje okončano bez sklapanja nagodbe.

Kako bi se spriječila zlouporaba, odnosno zlonamjerno vođenje postupka mirenja (dok potraživanje ne zastari), stranka je ovlaštena tijekom postupka mirenja svoja prava štiti i drugim sredstvima (prema odredbama Zakona o mirenju tijekom mirenja, stranke će se suzdržavati od pokretanja drugih postupaka, sudskih ili arbitražnih, za rješavanje spora o kojem se mirenje provodi, osim ako je to nužno za očuvanje njihovih prava; čl. 15.ZM).

Jedan od prijedloga prilikom izrade Nacrta Prijedloga ZM bio je u odredbe čl. 14. ZM uvesti zastoj zastarijevanja, ali držimo da nema zapreke da se stranke i u tom pravcu dogovore pisanim putem.

1. 12. DRUGI POSTUPCI STRANAKA TIJEKOM MIRENJA18

Tijekom postupka mirenja, stranke suzdržavati od pokretanja drugih pos tupaka, sudskih, odnosno arbitražnih, za rješavanje spora o kojem se mire nje provodi, osim ako je to nužno za očuvanje njihovih prava.

Ako su se stranke koje su se spora zumjele o provođenju mirenja izričito obvezale da tijekom točno određenoga vremen-skog razdoblja ili do nastu panja točno određenog uvjeta neće pokretati ili nastavljati sudske, arbitražne ili druge postupke, takav spora zum ima obvezujući učinak. U tom slučaju, sud, arbitri ili druga tijela kod kojih se pokuša pokrenuti postupak, odbaciti će na zahtjev druge stranke akt kojim se postupak pokreće ili nastavlja kao preuranjen, osim ako bi, u svjetlu svih okolnosti spora, odgoda pokretanja ili nastavljanja postupka moglo voditi teškim i nepopravljivim posljedicama.

Ako stranke ne postignu nagodbu u postupku mirenja zbog nesuglasnosti o pravnim pitanjima, ali se sporazume o činjenicama, pisano zajedničko očitovanje stranaka o či njenicama obvezujuće je u eventual nim daljnjim postupcima ako su potpisi stranaka na zajedničkom očitovanju ovjereni kod javnog bilježnika.

1. 13. Upućivanje u postupak mirenja tijekom sudskog, upravnog ili drugog postupka

Tijekom sudskoga, upravnog ili drugog postupka tijelo koje vodi postupak može u sporovima iz članka 1. ZM. preporučiti strankama da pokre nu postupak mirenja u skladu s odred bama ovoga Zakona. Ako se stranke sporazumiju o provođenju postupka mirenja, tijelo koje postupak vodi nakon savjetovanja sa stranka ma odredit će rok na koji će se odgo-diti daljnje poduzimanje radnji u pos tupku, a koji ne može biti dulji od 60 dana. Rok na koji je odgoda određena može se produljiti samo na sporazumni prijedlog svih stranaka u sporu.

Ako se u roku od 60 dana, odnosno u produljenom roku, ne postigne nagodba, tijelo koje vodi postupak nastavit će ga, a do nove odgode radi pokušaja mirenja može doći samo na temelju sporazumnog zahtjeva svih stranaka u sporu.

1. 14. Troškovi mirenja

Stranke se s izmiriteljem mogu sporazumjeti da će mu platiti nagradu i naknadu troškova, a ako se stranke nisu drukčije sporazumjele, svaka snosi svoje troškove, a zajedničke troškove postupka mirenja stranke snose na jednake dijelove.

2. KAKO POTAKNUTI ŠIRU PRIMJENU MIRENJA U SVAKODNEVNOJ PRAKSI?

Donošenjem ZM stvorene su formalne pretpostavke za pružanje učinkovitije pravne zaštite fizičkim i pravnim oso-bama u Republici Hrvatskoj. Uz takav pravni okvir svi zainteresirani subjekti trebaju uložiti značajne napore upravljene ka provedbi Zakona u svakodnevnoj praksi rješavanja sporova, pri čemu će možda najznačajniju ulogu odigrati upravo naši gospodarski subjekti, koji će vjerujemo kada se detaljnije upoznaju s prednostima postupka mirenja u odnosu na druge načine rješavanja sporova, a posebno u odnosu na sudski postupak, sa zadovoljstvom prihvatiti mirenje kao najpogodniji način rješavanja međusobnih sporova. Svakako, preduvjet za širu primjenu mirenja u praksi je i jačanje našeg gospo-darstva, jer dok je god odugovlačenje postupka u svrhu odgađanja ispunjenja dužne obveze praksa, mirenje nema mnogo šansi.

Premda naš zakonodavac nije prihvatio početno predloženi pilot projekt mirenja pridruženog sudovima, kakvi projekti se uspješno razvijaju posljednjih nekoliko godina primjerice u Nizozemskoj i Sloveniji, držimo da ta okolnost ne smije biti ozbiljnijom zaprekom široj primjeni postupaka mirenja u Republici Hrvatskoj. Naime, upravo su naši državni sudovi rasadnici sporova pogodnih za mirenje, jer su oni gotovo jedina tijela kojima naši građani i gospodarstvenici povjeravaju rješavanje njihovih sporova.19 Upravo zbog te stečene snažne navike, gotovo inercije u postupanju stranaka, teško je već na samo početku očekivati široku primjenu postupka mirenja u rješavanju sporova. Upravo stoga držimo da je u svrhu

141

široke primjene mirenja u praksi potrebno između ostaloga i zatražiti pomoć i osloniti se na suce, te tijela koja vode up-ravne i druge postupke, na što i upućuju odredbe čl. 16. ZM..

Naime, nisu svi sporovi pogodni za mirenje, pa bi upravo pri odabiru sporova u kojima će stranke na temelju svih okol-nosti konkretnog slučaja biti upućene u mirenje, primjerice suci kao osobe koje predstavljaju autoritet za stranke, trebali odigrati značajnu ulogu kao svojevrsni poticatelji ovog načina alternativnog rješavanja sporova.20 Na taj način pristupilo bi se upoznavanju što šireg kruga stručne i laičke javnosti o značaju i prednostima mirenja u odnosu na druge načine rješavanja sporova. Pored navedenog, stranke upućene u mirenje tijekom sudskog postupka imale bi neprekidno na umu da će u slučaju neuspjelog mirenja, međusobni spor moći riješiti sudskim putem, bez potrebe za dodatnim aktivnostima u tom pravcu i čekanjem na u pravilu dugotrajni postupak raspoređivanja njihovog predmeta sucu i započinjanja rada na tom predmetu.

3. ZAKLJUČAK

Preopterećenost naših sudova brojnim predmetima i samim tim njihova neučinkovitost i sporost u pružanju pravne zaštite, te zbog toga prateće nezadovoljstvo stranaka i svekolike javnosti radom sudova, naprosto vape za novim rješenjima. Jedna od mogućnosti upravljena ka popravljanju takvog stanja svakako je šira primjena u praksi brojnih oblika alterna-tivnog rješavanja sporova. Mirenje kao specifični oblik posredovanja u sporu između stranaka, zbog svojih značajnih prednosti u odnosu na druge oblike alternativnog rješavanja sporova izraženih prije svega u potpunoj kontroli stranaka nad samim postupkom i njegovim rezultatom, predstavlja izvanredno rješenje. Stoga je potrebno uz neizostavnu pomoć države, poraditi na educiranju javnosti o svim pogodnostima i prednostima, koje pruža postupak mirenja kao alternativni način rješavanja sporova, sve s ciljem njegove što šire primjene u praksi. Odlična iskustva Nizozemske i Slovenije iz njihovih pilot projekata mirenja pridružene sudovima upućuju na ozbiljno promišljanje o uvođenju takvog projekta i u Republici Hrvatskoj.21

Članak objavljen: - Hrvatska pravna revija broj 3, ožujak 2004., godina IV, str. 121-126.

FUSNOTE1 Zakon o parničnom postupku, Ovršni zakon, Stečajni zakon i dr.2 Narodne novine broj 88/2001.3 Članak 1. ZM.4 Članak 2. ZM.5 Vidjeti sadržaj veoma dobre web stranice - www.socijalno-partnerstvo.hr6 Članak 3. ZM.7 Članak 4. ZM.8 Praksa djelovanja više izmiritelja (koomedijatora) pokazala se uspješnom u veoma značajnim i kompliciranim sporovima, u kojima uz to sudjeluje više stranaka, njihovih odvjetnika, vještaka i sl., jer je na taj način moguće podijeliti uloge i zadaću izmiritelja. U tim slučajevima za uspjeh mirenja pokazalo se presudnim djelovanje uzajamno uigranih izmiritelja. 9 U zemljama s višegodišnjom praksom mirenja pokazalo se da je pretežiti broj izmiritelja pravne struke, o čemu je naprijed više rečeno. Odatle zasigurno i odluka našeg zakonodavca da izmiritelji prije svega budu najiskusniji pravnici, suci i odvjetnici. Međutim, ako se stranke drukčije dogovore, tu ulogu može ovisno potrebi obavljati i osoba bilo koje druge struke, posebno ako je spor između stranaka vezan upravo uz područje te struke. 10 Članak 5. ZM.11 Članak 6., 7. i 8. ZM.12 Članak 9. i 10. ZM.13 U Nizozemskoj stranke imaju mogućnost podnošenja sporazuma na potpis sucu kako bio dobio snagu sudske nagodbe odnosno izvršne isprave. Stranke najčešće ne koriste te mogućnost nakon što su uspješno na obostrano zadovoljstvo okončali postupak medijacije, jer takav zahtjev dovodi u sumnju sklopljeni sporazum i rađa eventualno novo nepovjerenje. 14 Članak 11. ZM.15 Članak 12. ZM.16 Članak 13. ZM.17 Članak 14. i 15. ZM.18 Članak 15. ZM.19 Udio arbitražnih postupaka u rješavanju sporova u Republici Hrvatskoj je zanemariv, oko 40 arbitražnih postupaka godišnje.20 “U međuvremenu se pokazalo da je tečaj o upućivanju naveo suce koji su ga pohađali na još, kvalitetnije nagodbe, a one koji to još nisu uradili,

142

stimuliralo je da prilikom pojavljivanja stranaka prilikom nagađanja ipak istraže interese. Očekivanje je da se broj nagodbi kao posljedica ovog projekta neće smanjivati, nego upravo povećavati, dakle, suprotno od onoga čega su se neko pribojavali.” M.Pel., Upućivanje na mirenje u parničnom postupku: dodatna usluga ili neodređenost profesije?21 “Premda svi započeti postupci medijacije još nisu okončani, procjenjuje se postotak uspješnosti medijacije od oko 40% od onih koji su upućeni u medijaciju tijekom parničnog postupka.” M.Pel. o.c.; U pilot projektu medijacije pred Okrožnim sodišćem v Ljubljani u prvoj godini projekta 2001. sud je ponudio medijaciju u 420 predmeta, od kojih su obje stranke prihvatile medijaciju u 106 predmeta ili 25,2%. U 9 mjeseci druge godine projekta 2002., strankama je ponuđena medijacija u 647 predmeta, a stranke su prihvatile medijaciju u 182 predmeta ili 28,1% s tim što u vrijeme sastavljanja ovih podataka u još 198 predmeta još uvijek nije istekao rok za davanje suglasnosti za medijaciju. U 2002. 50% medijacija završilo je uspješno. U 9 mjeseci 2002. uspješno je završeno 55,8% medijacija, Valerija Jelen Kosi, Report on Statistical data of The Pilot Programme of Alternative Dispute Resolution With Mediation At The District Court In Ljubljana, No Su 08020/2002.

143

mr. sc. SRĐAN ŠIMAC, dipl.iur.Predsjednik Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske

MIRENJE I SUCIKako suci mogu doprinijeti široj primjeni mirenja u svakodnevnoj pra-

ksi rješavanja sporova?

Mirenje1 kao alternativni način rješavanja sporova pronašlo je veoma široku i uspješnu primjenu u praksi rješavanja sporova u modrenim zapadnim državama. Stupanjem na snagu Zakona o mirenju (nastavno: ZM)2 stvorene su formalne pret-postavke za primjenu mirenja u praksi rješavanja sporova i u Republici Hrvatskoj. Mirenje je specifični oblik posredovanja u sporu između stranaka nad kojim one imaju potpunu kontrolu, a posebice nad njegovim rezultatom. Odatle i odgovornost stranaka za uspjeh, odnosno neuspjeh mirenja. Sama činjenica što je u postupku mirenja konačni način rješenja spora u ru-kama stranaka, jasno ukazuje na prednosti mirenja u odnosu na druge vrste rješavanja sporova. Mirenje stoga treba promatrati s jedne strane kao izvanrednu priliku za rasterećenje neefikasnog državnog sudbenog aparata3, a s druge strane, treba učiniti sve u pravcu stvaranja uvjeta za prepoznavanje mirenja od strane stranaka u sporu kao najpovoljnijeg i najbržeg načina rješavanja njihovih sporova, kojim ne samo rješavaju međusobni spor na obostrano zadovoljstvo, već njime ujedno osiguravaju očuvanje njihovih dobrih odnosa u budućnosti.

1. O MIRENJU - OPĆENITO

Mirenje4 je specifičan oblik posredovanja u kojem stranke rješavaju vlastite sporove pod vodstvom i uz pomoć neovisne treće strane – izmiritelja.5 Tijekom mirenja traži se rješenje koje je u interesu obiju stranaka. Pri tome izmiritelj mora u prvom redu obratiti pozornost na ponovno uspostavljanje komunikacije između stranaka kako bi one bile u stanju pregovarati. Za razliku od sudskog postupka, ovdje se svi detalji spora iznose na vidjelo, a ne samo njihova pravna inter-pretacija. Svrha mirenja nije utvrditi tko je od stranaka u pravu, već pronaći prihvatljivo rješenje od zajedničkog interesa za obje stranke.6

Mirenje je postupak uz pomoć kojeg se rješavaju postojeći sporovi i kojim se pomaže izbjeći slične sporove u budućnosti, kao i ublažiti negativne efekte samog sporenja. Izmiritelji pomažu strankama u pregovorima kroz niz zajedničkih sastanaka ili povjerljivih pojedinačnih sastanka sa svakom od stranaka. Oni pomažu strankama uvidjeti njihov položaj, odrediti nji-hove interese, pronaći moguća rješenja i razmotriti sve mogućnosti i alternative s ciljem postizanja sporazuma.7

Kakvu ulogu u široj primjeni mirenja u svakodnevnoj praksi rješavanja sporova mogu imati suci?

2. ZAKONSKI OKVIR ZA UPUĆIVANJE STRANAKA U POSTUPAK MIRENJA OD STRANE SUDACA

Mirenje je dobrovoljan, neobvezujući i privatan postupak. Odluka o tome hoće li se stranke podvrći postupku mi-renja i hoće li ustrajati u njemu, isključivo je u njihovim rukama. To pravo je u njihovim rukama neovisno je li već pred nadležnim tijelom pokrenut postupak za rješavanje njihovog spora ili ne. Naši suci imali su i prije stupanja na snagu ZM pravnu osnovu za poticanje stranka na rješavanje njihovih sporova na miran način upravo u okviru Zakona o parničnom postupku (nastavno: ZPP):8

Članak 10. ZPP

Sud će nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.9

Članak 321. st. 3. ZPP

Sud će u toku postupka upozoriti stranke na mogućnost sudske nagodbe i pomoći im da zaključe nagodbu.10

144

Članak 322. st. 1. ZPP

Sporazum stranaka o nagodbi unosi se u zapisnik.11 Stupanjem na snagu Pravilnika o mirenju12 za potrebe postupaka mirenja koji se provode pred Centrom za mirenje pri

Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu, a zatim stupanjem na snagu ZM, definitivno je stvoren stvarni pravni okvir za provedbu postupaka mirenja u Republici Hrvatskoj. Sudac se u sadašnjoj fazi razvoja mirenja u Republici Hrvatskoj, u parničnom postupku nalazi u ulozi osobe koja može uputiti stranke u postupak mirenja, dakle, u ulozi svojevrsnog upu-titelja ili inicijatora mirenja. Takva njegova uloga vidljiva je iz sadržaja odredbe čl. 16. st. 1. ZM:

(1) Tijekom sudskog, upravnog ili drugog postupka tijelo koje vodi postupak može u sporovima iz čl. 1.13 preporučiti strankama da pokrenu postupak mirenja u skladu s odredbama ovog Zakona.

Konkretno, sudac u parničnom postupku može u bilo kojem stadiju postupka i to sve do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, pa čak i do donošenja odluke o redovnom pravnom lijeku pred drugostupanjskim su-dom, odnosno o izvanrednom pravnom lijeku pred trećestupanjskim sudom, preporučiti strankama pokrenuti postupak mirenja. Dakle, ovlaštenje suca u ovom pravcu nema obvezujući karakter za stranke i one ne mogu snositi bilo kakve posljedice zbog neprihvaćanja takve preporuke suca, izuzev eventualno u dijelu odlučivanja o njihovom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka. Naime, člankom 155. ZPP propisano je kako će sud pri odlučivanju o tome koji će se troškovi stranci nadoknaditi uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Držimo potrebnim složiti se s mišljenjem14 kako upravo suci ovu odredbu trebaju iskoristiti radi što snažnijeg posrednog utjecaja na stranke u izboru mirenja kao načina rješavanja njihovog spora čije rješavanje je već započeto u sudskom postupku.

Naime, držimo kako nema zapreke da sudac prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka ne umanji ili čak odbije u cijelosti takav zahtjev one stranke koja je bezrazložno odbila sudjelovati u postupku mirenja ili koja je bezrazložno opstruirala već započeti postupak mirenja i pored jasne spremnosti druge stranke na postizanje mirnog rješenja spora. Na opisani način ta je stranka bespotrebno prouzročila trošak sebi i protivnoj strani u daljnjem tijeku parničnog postupka. Ovakva odluka mogla bi se donijeti bez obzira na konačni uspjeh te stranke u sporu. Navedeno jasno ukazuje kako bi suci odredbu čl. 155. ZPP mogli iskoristiti kao snažno oruđe u njihovim aktivnostima upravljenim ka što široj primjeni postupka mirenja u svakodnevnoj praksi rješavanja sporova.

Članak 16. st. 2. ZM

2) Ako se stranke sporazumiju o provođenju postupka mirenja, tijelo koje postupak vodi nakon savjetovanja sa strankama, odredit će rok na koji će se odgoditi daljnje poduzimanje radnji u postupku, a koji ne može biti duži od 60 dana. Rok na koji je odgoda određena može se produžiti samo na sporazumni prijedlog svih stranaka u sporu.

Dakle, ako se stranke sporazumiju o provođenju postupka mirenja, sudac će odgoditi poduzimanje daljnjih radnji u postupku kroz vrijeme od najduže 60 dana, a i duže ako se stranke od tome suglasno sporazumiju. U praksi, to znači da će sud donijeti rješenje o odgađanju ročišta na određeno vrijeme.

Članak 16. st. 3. ZM

3) Ako se tijekom roka iz stavka 2. ovoga članka ne postigne nagodba, tijelo koje vodi postupak nastavit će ga, a do nove odgode radi pokušaja mirenja može doći samo na temelju sporazumnog zahtjeva svih stranaka u sporu.

Ako se stranke tijekom zadanog roka udijeljenog im za provođenje mirenja uspješno izmire sklapanjem sporazuma, započeti sudski postupak okončat će se najčešće povlačenjem tužbe. Stranke će također najčešće upravo u sporazumu sklopljenom u postupku mirenja odlučiti i o načinu snošenja troškova sudskog postupka, a ako se o tome ne sporazumiju, sud će na njihov zahtjev donijeti odluku o troškovima postupka, koji su prouzročeni do dana uspješnog okončanja mirenja. S druge strane, ako stranke ne postignu nagodbu tijekom postupka mirenja15, o tome obavještavaju sud i sudski postupak se nastavlja tamo gdje je i stao. Prednosti ovakvog postupanja očite su:

1) stranke u nastavku parničnog postupka ne moraju ponovno čekati na raspored njihovog predmeta kod suca, 2) unaprijeđena komunikacija između stranaka ostvarena tijekom neuspjelog mirenja uvelike sužava broj spornih pi-

tanja i time u pravilu doprinosi bržem okončanju nastavljenog parničnog postupka.16

3. DRUGI POSTUPCI STRANAKA TIJEKOM MIRENJA

Tijekom postupka mirenja, stranke će se suzdržavati od pokretanja drugih pos tupaka17, sudskih, odnosno arbitražnih, za rješavanje spora o kojem se mire nje provodi, osim ako je to nužno za očuvanje njihovih prava.

Ako su se stranke koje su se spora zumjele o provođenju mirenja izričito obvezale da tijekom točno određenoga vremen-skog razdoblja ili do nastu panja točno određenog uvjeta neće pokretati ili nastavljati sudske, arbitražne ili druge postupke, takav spora zum ima obvezujući učinak. U tom slučaju, sud, arbitri ili druga tijela kod kojih se pokuša pokrenuti postupak,

145

odbacit će na zahtjev druge stranke akt kojim se postupak pokreće ili nastavlja kao preuranjen, osim ako bi u svjetlu svih okolnosti spora, odgoda pokretanja ili nastavljanja postupka mogla voditi teškim i nepopravljivim posljedicama.

Ako stranke ne postignu nagodbu u postupku mirenja zbog nesuglasnosti o pravnim pitanjima, ali se sporazume o činjenicama, pisano zajedničko očitovanje stranaka o či njenicama obvezujuće je u eventual nim daljnjim postupcima ako su potpisi stranaka na zajedničkom očitovanju ovjereni kod javnog bilježnika.

4. RAZLIKE IZMEĐU ULOGE SUCA U PARNIČNOM POSTUPKU I ULOGE IZMIRITELJA U POSTUPKU MIRENJA

Značajne prednosti postupka mirenja kao alternativnog načina rješavanja sporova u odnosu na druge načine rješavanja sporova18, najbolje je moguće uočiti ako ga usporedimo s nama najpoznatijim i ujedno najšire zastupljenim postupkom rješavanja sporova – parničnim postupkom, te odlukama u tom postupku. Građanski parnični postupak opća je, redovna i osnovna metoda zaštite ugroženih ili povrijeđenih građanskih prava, koju pruža državna pravosudna organizacija. Stoga se parnični postupak često označava kao “redovni put pravne zaštite.”19 Sudski parnični postupak20 najčešće završava presudom, a jedan od mogućih načina njegovog okončanja je i sudska nagodba.

4.1. Presuda u parničnom postupku21

Presudom se odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, o osnovanosti tužiteljevog traženja da mu sud pruži pravnu zaštitu određenog sadržaja. Presudom kao aktom državne suverenosti konkretizira se pravilo sadržano u apstraktnoj pravnoj normi. Presuda postaje konkretna pravna norma, izvor prava za konkretan društveni pravni odnos – res iudicata facit jus inter partes.22 Presudom se na autoritativan način utvrđuje sadržaj pravnih odnosa (daklaratorna zaštita), nalaže se osuđenome u korist pro-tivne stranke nešto učiniti, trpjeti ili propustiti (kondemnatorna zaštita), ili se postojeći pravni odnos preinačuje ili ukida (kon-stitutivna zaštita).

Stranke u parnici žele dobiti sudsku presudu kojom se rješava o podnesenim zahtjevima na temelju pravnih, te ugovornih i sudskih odrednica. Drugim riječima, sucu se mogu izložiti samo sporovi u kojima je potrebno dati sudsko mišljenje. Sudske rasprave u većini slučajeva su paravan za svijet zatomljenih interesa, briga, želja i sukoba, koji se ne mogu pravno protumačiti. Pravni sukob i sukob koji se iza njega krije ponekad se ne poklapaju u cijelosti ili se uopće ne poklapaju.

Sukobi nastaju kad međusobno ovisne stranke imaju ili se čini kako imaju istovremeno suprotstavljene interese, shvaćanja, ciljeve i/li uloge. U svakom sukobu riječ je o jednom ili više poremećaja u komunikaciji među strankama, koje duže ili kraće vrijeme na jedan ili drugi način održavaju (poslovne i/li osobne) međusobne odnose. Osim razlike u mišljenju o sadržaju spora, većinom je riječ o problemu komunikacije i izražavanju više ili manje snažnih osjećaja. Sukob koji je potpuno bez poremećaja komunikacije ili bez emocija ne postoji, jer u tom slučaju nema sukoba, već se radi o razlici mišljenja koju stranke same vrlo dobro mogu riješiti. Općenito, sukobi se mogu riješiti na tri različita načina: na osnovu sile, na osnovu pravnih propisa ili na osnovu interesa. Ako razlika u mišljenju još nije prerasla u sukob, najčešće se vode pregovori na temelju interesa kako bi se pronašlo rješenje. Nakon što su osjećaji ovladali pregovaračima, oni se priklanjanju rješavanju sukoba na temelju onoga tko je u pravu nasuprot onoga tko je u krivu, pri čemu je jedna strana naravno, uvijek u pravu, a druga u krivu.23 I na kraju, sredstvo sile je oružje za kojim većina ljudi ne poseže izravno, ali ono služi svrsi kada ništa drugo ne pomaže.

Svrha parničnog postupka je dobiti pravo na temelju pravnih propisa. Kako bi to postigla svaka stranka mora sukob pravno interpretirati, pretvarajući izvorni osobni interes u tužbu ili u obranu. Sudska tužba stoga u pravilu predstavlja samo jedno određeno, nefleksibilno i jednostrano rješenje sukoba, koje se temelji isključivo na interesu njenog podnositelja. Tome se naravno pridodaju još i sve “pravno relevantne” činjenice. Posljedica takvog postupanja je prisiljenost stranaka kopati po njihovoj prošlosti pri čemu u “pravnoj bitci”24 moraju pribaviti argumente i činjenice relevantne za sudsku od-luku. Takvo njihovo postupanje dovodi do daljnjeg zaleđivanja njihovih suprotnih stajališta, koja za stvaran spor između njih zapravo nisu važna. Pri tome se početni interesi nerijetko gube i stoga se često događa da stranke ubrzo od pravnog “drveća” (vlastitih zauzetih stajališta i njima pripadajućih činjenica) više ne prepoznaju izvornu “šumu” (vlastite interese). Zauzimanje pozicija (stajališta) u sukobima i postupcima, potiče ljude u mislima usredotočiti se samo na suprotstavljanje i na međusobne razlike. Iza tih protivnih stajališta mogu se kriti tri vrste interesa: jednaki, različiti, ali pomirljivi i nepo-mirljivi.

U parničnom postupku formalno se radi samo o pravnom sadržaju, a poremećaji u komunikaciji i emocije, koje prate sukobe nisu u djelokrugu moći odlučivanja suca. To naravno ne znači da emocije i poremećeni odnosi ne igraju ulogu u parničnom postupku. Svi odvjetnici i suci dobro znaju da to nije tako, ali i pored toga sasvim je sigurno kako parnični postu-pak sam po sebi nije sredstvo pogodno za obnovu odnosa ili za izražavanje emocija na odgovarajući način. Naprotiv, up-ravo je daljnja eskalacija poremećenih odnosa između stranaka u sporu sastavni dio, a često i posljedica sudskog postupka. Uzrok tome treba zasigurno pored ostalog tražiti i u činjenici što se kroz parnični postupak u isti kalup pokušavaju ugurati sukobi vrlo raznolike prirode.

146

4.2. Sudska nagodba u parničnom postupku

Sudska nagodba (poravnanje; res judicialiter transacta) je ugovor kojim stranke utvrđuju svoje građanskopravne od-nose kojima mogu slobodno raspolagati, zaključen u pismenoj formi u parnici ili izvan parnice, pred nadležnim sudom i dopušten od suda, koji ima svojstva pravomoćne presude i ako se njime utvrđuje obveza za neku činidbu, onda ima i svojstvo izvršne isprave.25 Sudska nagodba kao i pravomoćna presuda također dovodi do okončanja parnice i u procesno pravnom smislu izjednačena je s pravomoćnom presudom.

Sudska nagodba je sucima zasigurno jedan od najdražih načina okončanja sudskih postupaka. Aktivnosti sudaca, stranaka i njihovih punomoćnika koje dovode do uspješne nagodbe, čine sve sudionike u postupku zadovoljnima. Stranke stoga što su na taj način postigle sporazumno rješenje na obostrano zadovoljstvo i što su time isključile svaki rizik eventu-alne nepovoljne sudske odluke, kao i daljnje nemale troškove sudskog postupka, a suci s druge strane, što su na taj način na relativno ugodan način riješili predmet, koje rješenje ne iziskuje pisani otpravak odluke i njeno obrazloženje, čime je ujedno izostalo njihovo zakonsko opredjeljivanje za pružanje pravne zaštite samo jednoj od stranaka u postupku.

Osobe koje nisu upućene u metode mirenja često postavljaju pitanje postoji li razlika između sudske nagodbe i mirenja kao načina rješavanja sporova i ima li uopće smisla uz nagodbu koju provodi sudac, dodavati još jednu metodu posredo-vanja? Najbolji odgovor na to pitanje daju elementi po kojima se razlikuje mirenje i sudska nagodba.26

Mirenje je poseban oblik rješavanja sukoba u kojemu izmiritelj kao nepristrana treća osoba, strankama pokušava pomoći postići rješenje, koje se temelji na obostranim interesima. Ova vrsta rješavanja sukoba ima dvije glavne značajke. Prva je usmjeravanje znatne pozornosti prema ponovnom uspostavljanju prekinute komunikacije između stranka, a time i prema emocijama u pozadini i poremećenim odnosima, i to u onoj mjeri u kojoj te emocije i poremećeni odnosi ometaju postizanje rješenja. Drugo glavno obilježje mirenja je metoda pregovaranja koja se koristi, tzv. harvardska metoda.27 Taj pristup podrazumijeva vođenje pregovora na temelju interesa, a ne na temelju prava. Značajka gotovo svakog sukoba je ta da stav ili tražbinu jedne stranke (rješenje sukoba koje je ona odabrala) druga stranka drži neprihvatljivim. Međutim, iza svakog stava često se nalazi jedan ili više interesa, i kada oni postanu poznati, mogu predstavljati ključ za moguće djelotvorno rješenje. Jednostavan primjer je radnik, koji je želio dobiti na korištenje automobil poduzeća. Njegovi interesi u pozadini mogu se kretati u sljedećem nizu: (svakodnevno) mi je potreban prijevoz; vjerujem kako korištenje automobila poduzeća odgovara mom statusu; ne želim biti iza mojih kolega u drugim poduzećima; želim priznanje za sav moj dodatni rad; želim ostaviti dojam na mog partnera.

Osim toga, ono o čemu se raspravlja u mirenju između stranaka povjerljive je naravi, čak i ako mirenje propadne. Izmiritelj je neutralan i u slučaju kada stranke ne postignu sporazum, on nema ovlaštenje donijeti odluku o njihovom sporu. Posljedica takvog pristupa je sloboda stranaka u izražavanju onoga što stvarno misle, a da se pritom ne izlože riziku vezanosti tim svojim izjavama ili prijedlozima u slučaju da pregovori ne uspiju. Stranke su slobodne svakodobno povući se iz postupka mirenja ako smatraju kako im ono neće biti od koristi.

Određeni broj navedenih značajki nije svojstven pregovorima u okviru nagodbe u sudskom postupku. Nagodba dakle, ima različit karakter. Sadržaj i provedbu nagodbe određuje sudac. Neki se suci pri tome drže veoma kruto pravnih stavova u potrazi za odgovarajućim rješenjem, dok su drugi skloniji istraživanju interesa u pozadini. Stoga, nije bez značaja činjenica je li sudac na početku karijere ili je iskusan, zanima li ga prvenstveno pravni sadržaj ili interesi stranaka u po-zadini. Rad suca i kod sklapanja sudske nagodbe ograničen je obilježjima pravnog postupka u kojem je bitno zauzimanje stavova i njihovo dokazivanje. Osim toga, stranke su svjesne kako će sudac donijeti odluku ako one to ne budu mogle, što ima specifične posljedice na pregovore tijekom ročišta za nagodbu.

Stranke prilikom pregovora radi sklapanju sudske nagodbe polaze prije svega s pravnih pozicija, a ne toliko od inte-resa. Tijekom postupka one su istrenirane pregovarati na temelju pravnih argumenata, uzimajući u obzir najvjerojatniji ishod postupka. U postupku mirenja stranke slobodno izražavaju svoje stavove i njihov sadržaj ostaje povjerljiv, dok sve što stranke iznesu pred sucem pri nagodbi, sudac čuje i to može imati utjecaja na daljnji tijek postupka ako ga stranke ne dovrše nagodbom. Ova okolnost povlači za sobom moguću suzdržanost stranaka prilikom iznošenja njihovih skrivenih in-teresa, naročito ako ti interesi mogu ugroziti održivost njihovih pravnih stajališta. Povrh svega, i sudac je tijekom postupka nagađanja postao dodatno obaviješten o sadržaju spora i u tom pogledu bez obzira na njegovu neopredijeljenost nije neutralan, jer i on u sebi stvara sliku o pravnoj održivosti na taj način iznesenih stranačkih stajališta i dobivene obavijesti stavlja u taj okvir, u slučaju da stranke ne postignu nagodbu.28

Može se smatrati kako su razlike između sudske nagodbe i mirenja sljedeće: sudac koji nastoji postići nagodbu usmjer-ava stranke u pravcu sadržaja nagodbe,29 ima ovlast i donosi odluku ako to stranke ne uspiju, usredotočen je na sukob i argumente, ima ograničeno vrijeme za ročište za nagodbu i pravni je stručnjak. Nasuprot tome, izmiritelj vodi postupak prema određenoj metodi, nema ovlasti i ne odlučuje, usredotočen je na sukob i interese stranaka i ima puno vremena, a stručnjak je za posredovanje u sukobima.

147

5. PRETPOSTAVKE UPUĆIVANJA STRANAKA U MIRENJE

5.1. Najpovoljniji trenutak u sudskom postupku za upućivanje stranaka u mirenje

Kada govorimo o mirenju treba imati na umu kako mirenje nije pogodno rješenje za sve vrste sporova. Nije svaki spor pogodan za mirenje, a nije ni svaki trenutak tijekom samog spora pogodan za upućivanje stranaka na mirenje. Stranke mogu izabrati mirenje kao način rješavanja njihovog spora prije započinjanja sudskog postupka o njihovom sporu ili tijekom samog sudskog postupka. Istina, upućivanje na mirenje tijekom sudskog postupka čini se pomalo paradoksal-nim, ali samo na prvi pogled. Naime, ako stranke već nisu mogle razriješiti međusobni spor samostalno, a ni uz pomoć odvjetnika, postavlja se pitanje zašto bi to učinile nakon što su se za rješenje svog problema obratile sudu kao krajnjoj instanci. U tom trenutku, a i kasnije tijekom sudskog postupka, stranke su već zauzele, odnosno učvrstile svoja početna pravna mišljenja i stavove. Je li moguće ili je li poželjno u tom trenutku vratiti se putem kojim su došle?

Postoje različita mišljenja o najpovoljnijem trenutku u kojem se treba odlučiti za mirenje. Jedno mišljenje vjeruje kako bi se izbor trebao napraviti što je prije moguće, prije nego se stavovi uvriježe i prije nego stranke počnu pružati otpor. Drugo mišljenje drži kako svaki sukob treba doći do određene faze zrelosti prije nego ljudi odluče napustiti arenu i vratiti se za pregovarački stol. U svakom slučaju dobro je poznato kako je čak i u sukobima koji su veoma eskalirali moguće postići fazu u kojoj stranke shvaćaju beskorisnost daljnjih pravnih koraka i vraćaju se prvobitnom pitanju, koje se nalazi u pozadini sukoba. Međutim, s druge strane, postoje također i oni koji puštaju probleme eskalirati do točke kada bi radije s protivnikom zajedno potonuli nego pred njim popustili.30

Naime, sasvim je jasno kako je u svim predmetima koji su došli pred sud, odnos između stranaka eskalirao do određene mjere. Predmeti koji su najviše eskalirali najčešće su oni koji su izneseni pred žalbeni sud,31 te postupci u kojima su se stranke na sudu susrele više puta. I u tim predmetima postoje elementi za upućivanje, međutim, prava je umjetnost pronaći ih. Naravno, ima i predmeta koje njihova sama narav čini neprikladnima za posredovanje, o čemu će niže više biti riječi.

5.2. Uloga suca u sudskom postupku kod upućivanja stranaka u mirenje

Istraživanja u Nizozemskoj, SAD i Canadi32 pokazala su da upućivanja koja vrši sudac na ročištu daje najbolje rezultate. Dakle, sudac, odnosno druga osoba koja upućuje, mora voditi računa o tome je li dotični predmet pogodan za mirenje. Nema jedinstvenih mjerila za upućivanje. Ključna osnova je spremnost stranaka na pregovore. Iskusni izmiritelji su suglasni kako vrsta predmeta nije ono što određuje izglede za uspješno posredovanje, već su to stavovi i shvaćanja stranaka. One moraju biti spremne i sposobne raspravljati o rješenju svoga problema i istodobno razviti osjećaj za svoje obostrane interese.

Prilikom upućivanja tijekom parničnog postupka sudac će prethodno testirati “opredijeljenost” stranaka za mogućnost mirnog rješenja spora, a njihovu pozornost usmjerit će prema činjenici kako odbijanje prijedloga ili mogući neuspjeh mirenja neće imati apsolutno nikakvog utjecaja na njihov pravni položaj u postupku. Upućivanje od strane suca je s jedne strane poticaj za stranke, koji za njih može predstavljati olakšanje, jer se najčešće ni jedna od stranaka ne usuđuje sama predložiti mirenje zbog straha od gubljenja poštovanja ili sveukupno zbog izbjegavanja pojavljivanja osjećaja o slabljenju njenog pravnog položaja u sporu u tom slučaju. S druge strane, upućivanje može dovesti do sumnje stranaka u razloge upućivanja. Upravo zato, upućivanje je veoma osjetljiv trenutak, posebno za suca, koji to mora izvesti s mnogo takta kako ne bi doveo u pitanje svoju nepristranost i objektivnost u parničnom postupku, za slučaj da stranke ne prihvate upućivanje.

Naime, sudac svoju ulogu osobe koja upućuje stranke na mirenje vrlo teško može jasno odvojiti od njegove uloge suca u parničnom postupku. Ovo stoga, jer je on i u toj ulozi “opterećen” svojim sudačkim zapažanjima utemeljenima na utvrđenim činjenicama i izvedenim dokazima. Stoga sudac tijekom parničnog postupka stvara “sliku” o tome tko je od stranaka u pravu (na temelju zakona), a ako znate tko je u pravu, teško je odoljeti to i ne kazati. Upravo je u takvoj situaciji veoma značajna uloga suca, koji treba procijeniti sve dane okolnosti i na temelju njih odlučiti je li upućivanje na mirenje u interesu stranaka, a sve s ciljem ponovnog uspostavljanja njihovih dobrih odnosa, te njihovog zadržavanja u budućnosti, kakav rezultat presuda koja najčešće daje za pravo samo jednoj stranci, ne može polučiti.

5.3. Okolnosti koje idu u prilog upućivanja stranaka u mirenje

- poželjan rezultat različit od onoga koji je moguće postići sudskom odlukom (sud presudom može ponuditi samo uobičajenu soluciju),

- stranke žele postići brzo rješenje spora (“umor od sudskog postupka” ili brzo rješenje zahtjeva vrsta spora, primjerice započeta izgradnja objekta i sl.),

- postojeći dugotrajni odnos i s tim u vezi postojanje zajedničkog interesa (želja za zadržavanjem dobrih odnosa u budućnosti, posebno kada se radi o sporovima vezanim za obitelj, susjede, poslovne partnere, dugoročne ugovore itd.),

- važnost povjerljivog postupanja (želja za uklanjanjem rizika od neželjenih otkrića iz odnosa između stranaka: po-

148

slovna tajna, zaštita poslovne reputacije i dr.),- uključivanje u sukob i trećih osoba.

5.4. Okolnosti koje ne idu u prilog upućivanja stranaka u postupak mirenja

- prijašnji pokušaj mirenja je propao,- stranke su dopustile da sukob previše eskalira,- ne postoji prava volja stranaka za traženje izvansudskog rješenja,- stranke žele dobiti presedan,- želi se donošenje javne odluke (prevelika neravnoteža u pravnom položaju),- osveta,- zlonamjerno postupanje,- stranke dolaze iz sredine u kojoj nema mjesta mirenju.

6. NAJPOGODNIJI SPOROVI ZA MIRENJE

Najpogodnijim sporovima za mirenje u praksi zapadnih zemalja pokazali su se trgovački sporovi, dakle, prije svega spo-rovi između pravnih osoba, a među njima posebno građevinski sporovi, zatim sporovi vezani za intelektualno vlasništvo, menadžment, naknadu štete33, i dr. U tim sporovima postiže se najveći postotak uspjeha u mirenju i ujedno najbrže se dolazi do rješenja. Naime, predstavnici trgovačkih društava, a i drugih pravnih osoba, najčešće nisu osobno interesno i emocionalno izravno uključeni u spor, iz prostog razloga nepostojanja izravne interesne zajednice između te osobe i spora. Odatle i njihov pristup mirenju uz manje emocija, napetosti i time uz veću spremnost na postizanje zajedničkog rješenja.

Pored trgovačkih sporova, mirenje je veoma uspješno u obiteljskim sporovima zbog osjetljivosti te vrste sporova za stranke i posebno zbog uključenosti djece u te sporove. Pored njih, za mirenje su veoma pogodni radni sporovi, jer je njihovo brzo i zadovoljavajuće rješenje od značaja za cjelokupnu sredinu u kojoj je takav spor nastao. I konačno, svi spo-rovi vezani uz pitanja povjerljive prirode čije iznošenje strankama iz razno raznih razloga ne odgovara (sporovi između dioničara i uprave, sporovi između članova društva, sporovi između ortaka i dr.). Za mirenje pogodni su i svi sporovi vezani za onečišćenje okoliša. Naime, takvi sporovi u pravilu zahtijevaju brzu akciju stranaka i često su veoma skupi, zato posredovanje u njima najčešće daje najbrže i najpovoljnije rješenje za obje stranke.

Izbor pogodnog spora za upućivanje na mirenje, kao i uspjeh u tom postupku najčešće ne ovisi o vrsti samog spora, već o stavu i mišljenju stranaka i njihovih odvjetnika, odnosno o njihovoj spremnosti riješiti spor na taj način.

7. KAKO IZABRATI SPOR POGODAN ZA MIRENJE?

Sudovi su pravi “rasadnici” raznovrsnih sporova i svi ti sporovi najčešće započinju podnošenjem tužbe, odnosno njenim dostavljanjem protivnoj stranci. Od toga trenutka započinje i praćenje pojedinačnih sporova i njihovih stranaka od strane suda, odnosno sudaca. Kao što je to već naprijed navedeno, nisu svi sporovi pogodni za upućivanje na postupak mirenja, a niti su sve stranke u sporovima pogodnim za mirenje spremne podvrći se tom postupku. Kako među mnoštvom različitih sporova izabrati ili prepoznati spor pogodan za mirenje?

Takve sporove najlakše možemo prepoznati ako prepoznamo stranke spremne njihov spor riješiti na miran način. Općenito, može se reći kako za uspjeh mirenja nije toliko značajna vrsta spora, koliko same stranke u sporu, jer upravo od njihove spremnosti na rješavanje spora na miran način ovisi i njihov uspjeh u mirenju, neovisno o vrsti ili složenosti spora u kojem sudjeluju.

Ne postoje čvrsta pravila kojima bi se odredilo koji su to sporovi pogodni za mirenje, tako da sudac oboružan pravnim znanjem i posebnim znanjima o postupku mirenja, te vlastitim iskustvom, toj zadaći može pristupiti isključivo po os-novi “slučaja do slučaja.” Veliki broj sporova krije u sebi neke od elemenata koji ga čine pogodnim za mirenje i često nije jednostavna zadaća prepoznati ih, a opet uz nužno zadržavanje nepristranosti i objektivnosti imanentnih ulozi suca u parničnom postupku. Svi ti elementi tiču se s jedne strane samih stranaka u sporu, a s druge, vrste spora u kojemu te stranke sudjeluju.

7.1. Osobine stranaka kao kriterij za odabir spora pogodnog za upućivanje na mirenje

a) Može li mirenje dovesti stranke do povoljnijeg rješenja njihovog spora? Tijekom parničnog postupka sudac upravljajući sporom saznaje bilo izravno bilo neizravno koji stvarni interesi strana-

ka njih fiksiraju za spor u kojem sudjeluju. Primjerice, ponekad se iza tužbenog zahtjeva krije samo potreba povrijeđene stranke za isprikom protivne strane. Prepoznavanjem takve potrebe sucu se otvaraju mogućnosti pristupa takvoj stranci u pravcu njenog zainteresiranja za postupak mirenja, koji tu njenu potrebu može zadovoljiti na najpogodniji način. Jedan od

149

elemenata koji se da uočiti je često potreba jedne ili obiju stranaka da detalje njihovog odnosa, koji je predmetom spora, ne izlažu sudu, odnosno javnosti, pa ih to motivira na radnje upravljene ka mirenju kao pogodnijem načinu rješavanja njihovog spora.

b) Jesu li stranke zainteresirane za uštedu vremena i novca? Svaki parnični postupak izlaže stranke troškovima, kao što su sudske pristojbe, troškovi njihovih punomoćnika, troškovi

vještačenja, troškovi prijevoza, itd. Ovisno o vrijednosti i složenosti samog spora, ti troškovi mogu značajno porasti, a ako im se pridruži faktor vremena, odnosno trajanja, svi oni na ovaj ili onaj način postaju značajno opterećenje za stranke koje u njemu sudjeluju. Dugotrajni sporovi imobiliziraju i vrijeme i sredstva stranaka. Stoga nije teško prepoznati stranke “umorne” od dugotrajnog parničnog postupka, koje su kroz duže vrijeme iskazivani žar parničenja i uzajamnu nepopustlji-vost otupile oštricu međusobne sukobljenosti i netrpeljivosti.34 Za takve stranke mirenje predstavlja idealan izlaz.

c) Žele li stranke i dalje zadržati postojeće osobne i poslovne odnose? Jedna od značajnih prednosti rješenja spora kroz postupak mirenja je ta što mirenje omogućuje zadržavanje dobrih

odnosa između stranaka i u budućnosti. Dakle, ako se radi o sporu između članova uže ili šire obitelji, dugogodišnjih pri-jatelja, susjeda ili pravnih osoba u dugotrajnom poslovnom odnosu, sasvim je jasno kako će mnogi od njih pristati pronaći rješenje njihovog spora mimo suda, upravo u svrhu obnavljanja ili zadržavanja njihovog privremeno poremećenog dobrog odnosa u budućnosti.

d) Tko su stranke i njihovi punomoćnici i mogu li efikasno sudjelovati u postupku mirenja?Samo izražavanje volje obiju stranaka i njihovih punomoćnika u pravcu podvrgavanja postupku mirenja ne mora

biti nužno obostrano motivirano željenim uspjehom u tom postupku. Primjerice, punomoćnik jedne od stranaka koji nije spreman za parnični postupak može predložiti mirenje kao mehanizam za odgađanje parničnog postupka, ili tuženik koji očekuje za njega nepovoljnu sudsku odluku, može također predložiti mirenje kao mehanizam odgađanja donošenja za njega nepovoljne odluke ili sa svrhom postizanja za njega povoljnijeg rješenja od onog koje može postići sudskom odlu-kom. Konačno, neki punomoćnici mogu pristati na mirenje iako ga u konkretnom slučaju smatraju gubljenjem vremena, samo zato kako bi ugodili sudu, odnosno sucu.

Dakle, brojne su okolnosti koje motiviraju stranke na sudjelovanje u postupku mirenja, pa tako i one koje idu ka nje-govom zloupotrebom. Sudac ih po mogućnosti treba prepoznati, premda ne i nužno. Naime, držimo da svaku suglasnost stranaka oko prihvaćanja postupka mirenja kao načina kroz koji će stranke pokušati riješiti spor na drugi način, sudac u pravilu treba prihvatiti, a eventualno držanje jedne od stranaka tijekom tog postupka upravljeno na svjesnu opstrukciju uspjeha u mirenju, sud uvijek može sankcionirati odlukom o parničnom trošku, o čemu je naprijed više bilo riječi.

e) Jesu li sporovi u kojima sudjeluju stranke koje sebe osobno zastupaju pogodne za mirenje?U praksi sudova u zemljama koje već imaju višegodišnju tradiciju upućivanja stranka u mirenje, u pravilu se u mirenje

ne upućuju stranke koje same sebe zastupaju, a posebno ne u slučajevima kada je protivna stranka zastupana po pravnom stručnjaku. Takve stranke su najčešće u neravnopravnom položaju, kako u parničnom postupku tako i u postupku mirenja. Naime, uvijek postoji mogućnost da takva stranka prihvati sporazum, koji možda nije u njenom najboljem interesu ili da prihvati sporazum čije termine ne razumije najbolje. Također takva stranka može lako povrijediti pravila o povjerljivosti postupka mirenja iz prostog razloga, jer na razumije njihov značaj. Stoga je u sporovima u kojima na jednoj strani sudjeluje ovakva stranka uputno ne predlagati strankama rješenje spora mirenjem ili ako je spor već pogodan za mirenje, prethodno predložiti stranci da svakako zatraži stručnu pomoć. S druge strane, naravno, nema nikakve zapreke u postupak mirenja uputiti obje stranke koje se samostalno zastupaju.

f) Je li sporazum između stranaka ovisi o informacijama koje stranke žele zadržati povjerljivim?Kao što smo to ranije naznačili, stranke u određenim sporovima nisu voljne slobodno iznositi činjenice ili predlagati

dokaze koji se odnose na njihovu privatnost ili na poslovni odnos ili poslovnu tajnu. Ne žele da se takvi podaci zabilježe na zapisniku i da na taj način postanu javni. Za takve stranke postupak mirenja je najbolje rješenje.

7.2. Značajke spora kao kriterij za odabir spora pogodnog za upućivanje na mirenje

a) Može li sudska odluka o predmetu sporu doprinijeti sudskoj praksi?Sporovi koji se odnosi na važna pravna pitanja, posebna ona bliska ustavnim pravima, premda individualni, nisu po-

godni za upućivanje na postupak mirenja, jer pravni značaj sudske odluke u takvom sporu nadilazi uske privatne potrebe i interesa stranka, i od velikog je značaja za javnost i cjelokupni društveni poredak.

b) Ima li spor jedno ili više spornih pitanja?Na prvi pogled čine se nepogodnim za mirenje sporovi s više spornih pitanja. Međutim, s druge strane u takvim spo-

rovima se ponekad lakše postigne nagodba između stranaka, jer oni kao takvi povećavaju broj raspoloživih nagodbenih opcija i mogućnosti. Pored toga, u sporovima u kojima ima mnogo spornih pitanja, sud, odnosno sudac, može predložiti strankama pokušati kroz postupak mirenja riješiti samo neka od tih spornih pitanja. Takav pristup može biti veoma ko-ristan, jer ponekad mirno rješenje samo nekih od spornih pit2anja učini daljnje sporenje između stranaka nepotrebnim. Ili, rješenjem samo nekih od spornih pitanja na miran način, stranke mogu uštedjeti značajno vrijeme i novac, jer su na taj način sebi olakšale rješavanje preostalih spornih pitanja. Također nije isključeno da se kod stranaka koje su riješile samo

150

neka sporna pitanja kroz postupak mirenja, javi želja i volja na jednak način riješiti i preostala sporna pitanja.2c) Jesu li sporovi s više stranaka na obje strane pogodni za mirenje?Praksa je pokazala da su izgledi za uspjeh u postupku mirenja veći ako u njemu sudjeluje što manje osoba. S povećanjem

broja osoba koje sudjeluju u postupku, bilo na jednoj ili na drugoj strani, šanse za uspjeh mirenja umanjuju se. Međutim, i pored toga postoji čitav niz prednosti rješavanja i ovakvih sporova mirenjem:

- troškovi se na ovaj način izrazito smanjuju,- sudjelovanje više stranaka na jednoj strani, koje možda imaju i određeni konflikt interesa, pruža im mogućnost

zajedničkog rada oko njihovog zahtjeva u sporu i razvijanje čvršće zajedničke strategije upravljene ka rješenju spora,- ponekad je moguće samo neke od više suprotstavljenih stranaka uputiti na mirenje, a njihov eventualni uspjeh u mi-

renju može biti poticaj i za ostale stranke koje u tom postupku nisu sudjelovale.d) Jesu li stranke već sudjelovale u neuspješnom pokušaju mirenja?Raniji neuspjeli pokušaj mirenja ukazuje kako su stranke jako “zaglavile” u njihovim suprotnim pozicijama i svaki

daljnji pokušaj njihovog približavanja ne daje rezultate. Nema zapreke da se i ove stranke ponovno upute u postupak mirenja, ali zasigurno samo uz njihov suglasni prijedlog u tom pravcu, te pod pretpostavkom da je takav prijedlog praćen očitom pozitivnom promjenom u njihovom držanju u pogledu mogućnosti mirnog rješenja spora.

f) Radi li se o veoma složenom sporu?Stranke koje sudjeluju u veoma složenim sporovima u pravilu se ne upućuju u postupak mirenja, ali pod pretpostavkom

da se one voljne u njemu sudjelovati i na taj način doseći sve one pogodnosti mirenja o kojima je ranije bilo riječi, nema zapreke da se i one upute u mirenje. Pri tome treba uzeti u obzir slijedeće:

- sud može uputiti stranke kroz postupak mirenja riješiti sva sporna pitanja ili samo neka od njih,- u ovim sporovima uputno je sudjelovanje više od jednog izmiritelja,- izmiritelji najčešće moraju biti ujedno i stručnjaci za područje iz kojega proizlazi spor, jer oni na taj način mogu

olakšati strankama fokusiranje na relevantne činjenice i pomoći im u bržem rasvjetljavanju spornih pitanja.

8. POVJERLJIVOST POSTUPKA MIRENJA I SUDSKI POSTUPAK

Suglasnost stranaka oko sudjelovanja u postupku mirenja, kao i o osobi izmiritelja, polovica je uspjeha na putu ka postizanju konačnog rješenja njihovog spora. Izmiritelj je neutralna osoba, koja pomaže strankama riješiti njihov spor na obostrano zadovoljstvo35, a odgovornost za uspjeh ili za neuspjeh mirenja isključivo je u njihovim rukama. Upravo je ta kontrola stranaka nad postupkom mirenja od njenog samog početka osnovna prednost u odnosu na sve druge načine rješavanja sporova. Stranke su slobodne svakodobno započeti s postupkom mirenja, a isto tako su slobodne i svakodobno okončati ga za slučaj neuspjeha u postizanju sporazuma, ne plašeći se pri tome posljedica za njihov pravni položaj u nas-tavku sudskog postupka.

Povjerljivost postupka mirenja i izmiritelja druga je značajna prednost mirenja u odnosu na druge načine rješavanja sporova.36 Naime, sve što je rečeno ili napisano u postupku mirenja, povjerljive je naravi i ne može se koristiti u even-tualnom kasnijem sudskom postupku, neovisno je li on već započet ili ne.37 Ova povjerljivost daje strankama slobodu u iznošenju njihovih stavova, u otkrivanju njihovih interesa, potreba, te u pregovaranju tijekom mirenja s ciljem postizanja najpovoljnijeg rješenja. Upravo stoga, povjerenje koje kod stranaka uživa izmiritelj kao neutralna osoba daje mu iznimnu moć u obavljanju njegove zadaće.38 Radi usporedbe izmiriteljevog položaja s položajem odvjetnika ili suca, treba reći da odvjetnik dobiva informacije samo od jedne (njegove) stranke39, a sudac s druge strane, izvodi dokaz saslušanjem obiju stranaka, ali samo o okolnostima pravno relevantnim za donošenje odluke o predmetu spora i nema mogućnosti o pred-metu spora razgovarati samo s jednom strankom na individualnim sastancima. Za razliku od njih, izmiritelj ima ovlaštenje razgovarati o predmetu spora kako s obje stranke istovremeno tako i sa svakom od njih zasebno. Naime, stranke u pravilu nisu pred drugom strankom spremne iznositi sve informacije kojima raspolažu u vezi s predmetom spora, a još i manje su spremne otkriti njihove skrivene potrebe, želje i interese. Takvo njihovo postupanje je prirodno, jer nitko u pregovorima ne želi “iznijeti sve karte na stol” niti u očima protivnika eventualno proizvesti dojam slabije strane, koji kao takav može poremetiti ravnotežu u njihovim pregovaračkim pozicijama.

Ostvarenjem mogućnosti pribavljanja povjerljivih informacija od obje stranke zasebno, izmiritelju je za razliku od odv-jetnika ili suca pružena dragocjena prilika razumijevanja što svaka od stranaka stvarno želi. Shvaćanjem stvarnih interesa stranaka, izmiriteljeva uloga njihovog pomagača u postizanju rješenja spora uvelike je osnažena.

9. RAZLOZI ZBOG KOJIH SE STRANKE OPREDJELJUJU ZA MIRENJE

- postupak je neformalan i elastičan i daje strankama bolje šanse izjasniti se o njihovom položaju i suprotnim interesima u sporu,

- u mirenju se na vidjelo iznose svi detalji spora, a ne samo njihova pravna interpretacija,

151

- stranke neposredno i slobodno izmjenjuju poglede o predmetu spora,- stranke zadržavaju kontrolu nad postupkom,- mirenje se može prekinuti u svakom trenutku,- smanjuje se mogućnost sukobljavanja između stranaka i njihovih punomoćnika,- rezultat je u rukama stranaka (stranke u mirenju postižu svoje vlastito rješenje spora),- postignutim sporazumom u mirenju nitko se ne proglašava pobjednikom, odnosno gubitnikom (nitko ne “gubi ob-

raz”),- poboljšava se komunikacija između stranaka- odnos između stranaka sačuvan je što daje odličnu osnovu za njihovu suradnju u budućnosti,- u mirenju nije važno koja je stranka u pravu,- utvrđuju se interesi stranaka, a ne njihovo pravo,- postiže se obostrano zadovoljstvo zajedničkim rješenjem,- neutralnost izmiritelja,- mnogo manje vremena je potrebno za rješenje spora (brzina),- troškovi su znatno manji (ograničeni su i podijeljeni),- mirenje nudi mnogo mogućnosti za rješenje spora (sudska odluka pruža samo jednu uobičajenu soluciju),- isključuje se nesigurnost u pogledu prava i činjenica,- isključeni su rizici nepovoljne sudske odluke.

10. KAKO SUCI MOGU POTAKNUTI ŠIRU PRIMJENU MIRENJA U SVAKODNEVNOJ PRAKSI RJEŠAVANJA SPOROVA?

Donošenjem ZM stvorene su formalne pretpostavke za pružanje učinkovitije pravne zaštite fizičkim i pravnim oso-bama u Republici Hrvatskoj. Uz takav pravni okvir svi zainteresirani subjekti trebaju uložiti značajne napore upravljene ka provedbi Zakona u svakodnevnoj praksi rješavanja sporova, pri čemu bi značajnu ulogu pored ostalih trebali odigrati upravo naši gospodarski subjekti40, koji će vjerujemo kada se detaljnije upoznaju sa prednostima postupka mirenja u odnosu na druge načine rješavanja sporova, a posebno u odnosu na sudski postupak, sa zadovoljstvom prihvatiti mirenje kao najpogodniji način rješavanja međusobnih sporova i ujedno prednjačiti u njegovoj primjeni. Svakako, preduvjet za širu primjenu mirenja u praksi je i jačanje našeg gospodarstva, jer dok je god odugovlačenje postupka u svrhu odgađanja ispunjenja dužne obveze praksa, mirenje nema mnogo šansi.

Premda naš zakonodavac nije prihvatio početno predloženi pilot projekt mirenja pridruženog sudovima, kakvi projekti se uspješno razvijaju posljednjih nekoliko godina primjerice u Nizozemskoj i Sloveniji41, držimo da ta okolnost ne bi tre-bala biti zaprekom široj primjeni postupaka mirenja u Republici Hrvatskoj. Naime, upravo su naši državni sudovi kako je naprijed navedeno pravi “rasadnici sporova” pogodnih za mirenje, jer su upravo oni tijela kojima naši građani i gospodarst-venici povjeravaju rješavanje najvećeg broja njihovih sporova.42 Upravo zbog te stečene snažne navike, gotovo inercije u postupanju stranaka, teško je već na samom početku očekivati široku primjenu postupka mirenja u rješavanju sporova. Stoga držimo kako je u svrhu široke primjene mirenja u praksi potrebno između ostaloga zatražiti pomoć od sudaca i os-loniti se na njih, kao i na tijela koja vode upravne i druge postupke, na što i upućuje odredba čl. 16. st. 1. ZM.

Naime, kako smo već naprijed vidjeli, nisu svi sporovi pogodni za mirenje. Upravo bi u odabiru sporova u kojima će stranke na temelju svih okolnosti konkretnog slučaja biti upućene u mirenje, suci kao osobe koje predstavljaju autoritet43 za stranke, trebali odigrati presudnu ulogu44 kao svojevrsni poticatelji ovog alternativnog načina rješavanja sporova.45 Na taj način pristupilo bi se upoznavanju što šire kako stručne tako i laičke javnosti o značaju i prednostima mirenja u odnosu na druge načine rješavanja sporova. Pored navedenog, stranke upućene u mirenje tijekom sudskog postupka imale bi neprekidno na umu da će u slučaju neuspjelog mirenja, međusobni spor moći riješiti sudskim putem, bez potrebe dodatnih aktivnosti u tom pravcu i čekanja na u pravilu dugotrajni postupak raspoređivanja njihovog predmeta sucu, te započinjanja rada na tom predmetu.

U tom pravcu držimo potrebnim provesti edukaciju što većeg broja sudaca u Republici Hrvatskoj o postupku mirenja, te posebno o tehnikama komuniciranja i pregovaranja koje se u tom postupku primjenjuju, ali ne s primarnim ciljem preuz-imanja uloge izmiritelja s njihove strane, već u svrhu njihovog osposobljavanja uočiti koji sporovi i što je još značajnije, koje stranke su pogodne za uspješno upućivanje u postupak mirenja. Znanja koja bi suci stekli pri obučavanju ove vrste bila bi višestruko korisna:

a) pripomogla bi strankama koje prihvate preporučeno mirenje u rješavanju njihovih individualnih sporova na najpo-godniji način mimo sudskog postupka,

152

b) šire prihvaćanje mirenja kao načina rješavanja sporova moglo bi u značajnoj mjeri rasteretiti sudove i suce opterećene velikim brojem predmeta, što bi se pozitivno odrazilo na efikasnost sudovanja,

c) posebna znanja o tehnikama komuniciranja i pregovaranja, koja bi suci na taj način stekli, značajno bi pripomogla jačanju njihovih aktivnosti upravljenih ka sklapanju povećanog broja sudskih nagodbi.46

11. ZAKLJUČAK

Preopterećenost naših sudova posebno onih najvećih, brojnim predmetima i samim tim njihova neučinkovitost i spo-rost u pružanju pravne zaštite, te zbog toga prateće nezadovoljstvo stranaka i svekolike javnosti njihovim radom, naprosto vape za novim rješenjima. Jedna od mogućnosti upravljena ka popravljanju takvog stanja, svakako je šira primjena u praksi brojnih oblika alternativnog rješavanja sporova. Mirenje kao specifični oblik posredovanja u sporu između stranaka zbog svojih značajnih prednosti u odnosu na druge oblike rješavanja sporova, izraženih prije svega u kontroli stranaka nad samim postupkom i njegovim rezultatom, predstavlja izvanredno rješenje. Stoga je potrebno uz neizostavnu pomoć države poraditi na educiranju javnosti o svim pogodnostima i prednostima, koje pruža postupak mirenja kao alternativni način rješavanja sporova, sve s ciljem njegove što šire primjene u praksi. Odlična iskustva Nizozemske i Slovenije iz njihovih pilot projekata mirenja pridruženih sudovima, upućuju na ozbiljno promišljanje o uvođenju takvog projekta i u Republici Hrvatskoj.47 Neovisno od prihvaćanja takvog projekta u našoj zemlji, naglasiti je da se nedvojbeno pokazalo kako upućivanje stranka u postupke mirenja tijekom započetog parničnog postupka, daje najbolje rezultate kako u pogledu uspješnosti na taj način započetih postupaka mirenja tako i u pogledu ubrzanog prihvaćanja mirenja kao najpogodnijeg alternativnog načina rješavanja sporova.

Ozbiljna alternativa takvom prijedlogu (projektu), edukacija je što većeg broja sudaca o postupku mirenja, te o metodama48 kojima se izmiritelji u tim postupcima služe, kako bi upravo oni tijekom već započetih parničnih postupaka pred sudovima pred kojima se i vodi pretežni dio svih sporova u Republici Hrvatskoj, prije svega mogli na najbolji način prepoznati sporove i stranke pogodne za mirenje i na taj način svojim autoritetom preuzeti ulogu poticatelja što širem prihvaćanju mirenja kao alternativnog načina rješavanja sporova između stranaka. Naravno, u ostvarenju ove zadaće ne-zaobilazna je spremnost sudaca poduzeti napore u tom pravcu. Onog trena kada većina sudaca spozna prednosti i značaj postupka mirenja ne samo za stranke, već i za njih osobno, te za sudove u kojima oni obavljaju svoju dužnost49, držimo da većih prepreka za širu primjenu mirenja više ne bi trebalo biti. Edukaciji sudaca o mirenju svakako treba pridružiti i edukaciju što većeg broja drugih pravosudnih dužnosnika i što je od posebnog značaja i edukaciju što većeg broja odvjetnika50, čiji doprinos široj primjeni mirenja u svakodnevnoj praksi je također neizostavno potreban.

Članak objavljen:

- Hrvatska pravna revija, broj 6, svibanj 2004, Godina IV, Inženjerski biro d.d., Zagreb, str. 100-110, - Bio je predmetom izlaganja na 12. danima arbitraže, Zagreb, HGK, 2004.

FUSNOTE1 Mirenje (posredovanje, medijacija, koncilijacija) je svaki postupak, bez obzira na njegov naziv, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti svoj spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja, koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje (Zakon o mirenju, Narodne novine broj 163/2003; nastavno: ZM.)2 ZM je stupio je na snagu 24, listopada 2003.3 “U svijetu su poduzetnici davno izgubili iluzije o učinkovitosti sudskih sustava u rješavanju poslovnih sporova, ponajprije zbog previsokih sudskih troškova i odvjetničkih tarifa, te sve teže dostupnosti sudske zaštite. Zbog toga se u rješavanju poslovnih sporova umjesto sudskim postupcima sve češće pribjegava pregovorima ili se koriste postupci mirenja (medijacija), odnosno ugovaraju izvansudske arbitraže.” Ivica Grčar, Kako riješiti poslovni spor, Umjesto nagodbe Hrvati još skloniji sudovanju, Globalne kompanije bježe od rješavanja sporova pred sudom. S obzirom na stanje u hrvatskom sudstvu, bilo bi logično da njihov primjer slijede hrvatski poduzetnici, Bussines, Poslovni tjednik bez naznake broja, str. 26. “Moramo biti iskreni i priznati da mnogo odgovornosti za dugotrajne poslovne sporove (pored odvjetnika i sudova) snose i same stranke u sporovima, osobito tužitelji, koji možda ne pripreme sve pravodobno ili ne prilažu nekvalitetnu dokumentaciju, pa se svaki njihov propust koristi za sazivanje novog ročišta.” Izjava Marije Šola iz Partner banke d.d., Kako riješiti poslovni spor, Umjesto nagodbe Hrvati još skloniji sudovanju, Globalne kompanije bježe od rješavanja sporova pred sudom. S obzirom na stanje u hrvatskom sudstvu, bilo bi logično da njihov primjer slijede hrvatski poduzetnici, Ivica Grčar, Bussines, Poslovni tjednik bez naznake broja, str. 27.4 “Medijacija je jedan od načina rješavanja sporova uz pomoć treće neutralne osobe, koja nije ovlaštena donositi obvezujuću odluku, već svojim djelovanjem samo pomagati strankama u donošenju sporazuma kojim razrješuju međusobni spor, uređuju na novi način međusobna prave i obveze, a sve kroz prizmu zadržavanja dobrih odnosa i u budućnosti.”, Nina Betteto, Metode in tehnike medijacije v pravdnem postupku, Pravna praksa, št. 1-2/2002, str. I.

153

5 Izmiritelj (posrednik, medijator, koncilijator) označava jednu ili više osoba koje na temelju sporazuma stranaka provode mirenje (čl. 2. st. 1. t. b. ZM).6 Vidi pobliže, Machtel Pel, Mediation P.S: for the Lawyer, Advocatenblad, 10, 18. 05.2001. M. Pel je doctor iuris, potpredsjednica je Prizivnog suda u Arnhemu, Nizozemska, medijator je i voditeljica nacionalnog projekta “Medijacija i sudstvo.”7 “Nagovaranje i pregovaranje oblici su komunikacije, no tijekom nagovaranja uvjeravate (nagovarate) sugovornika da kaže ili uradi nešto što odgovara ispunjenju samo vaših ciljeva, a pregovaramo kada sa sugovornikom (ili više njih) ostvarujemo najbolji mogući dogovor, kojim do ciljeva dolazimo zajedno (...). Mogućnost promjene mišljenja naznaka je otvorenosti, poštenja i želje da upoznate nove poglede na stvari i događaje. Stoga je pregovarač koji ne zatvara misli u kalupe i ne brani im promjene i prilagodbe uspješniji od sugovornika koji se drži početnih misli kao pijan plota. Nemojte se bojati otvorenosti, to ne znači da morate prihvatiti sve što vam se kaže, da se morate odreći stavova i okretati se na vjetru poput vjetrenjače. To samo znači da je pregovaranje dvosmjeran proces. Stoga pazite na svoje ponašanje, promatrajte sebe tuđim očima onako kako bi to učinio vaš sugovornik i ne slušajte samo vlastite riječi. Prihvatite li argumente sugovornika, ne znači da ste se odrekli svojih. Ako znate što želite, to vjerojatno zna i vaš sugovornik. Ostvarenje je blizu sredine.” Saša Petar, Pregovaranjem do cilja, Tko ispuni očekivanja drugih, postići će što i sam želi, Menadžment, Poslovni tjednik, Zg, broj 42, 2002, str. 50-51. 8 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03). Upravo su slične odredbe slovenskog Zakona o parničnom postupku iskorištene kao pravni okvir za uvođenje projekta mirenja pred Okrožnim sodišćem u Ljubljani. Projekt “Mirenje po uputi suda” na nekim je mjestima izazvalo komešanje i potaklo raspravu o suci kao izmiritelju. Mnogi suci kažu da oni već tako i tako izmiruju, i to je točno: mnoge parnice završavaju nagodbom. S druge strane, među tim istim sucima ponekad postoji otpor prema sucu-izmiritelju, u postupku mirenja. Po njihovom mišljenju sudac ne smije biti izmiritelj u postupku mirenja. Oba mišljenja se čine paradoksalnim: sudac već izmiruje, a ne smije izmirivati ako se to zove mirenje (medijacija).” M. Pel. Upućivanje na mirenje u parničnom postupku: dodatna usluga ili neodređenost profesije?9 Odgovara članku 11. slovenskog ZPP.10 Odgovara članku 306. st. 3. slovenskog ZPP.11 Odgovara članku 122. st. 2. slovenskog ZPP.12 Narodne novine broj 81/02, stupio je na snagu 9. srpnja 2002.13 “Ovim se Zakonom uređuje mirenje u građanskopravnim sporovima, uključujući i sporove iz područja trgovačkih, radnih i drugih imovinskopravnih odnosa u stvarima u kojima stranke mogu slobodno raspolagati, ako za neke od tih sporova posebnim propisom nije nešto drugo određeno.” (čl. 1. ZM).14 Alan Uzelac s Pravnog fakulteta u Zagrebu skrenuo je pozornost na ovu mogućnost ove odredbe ZPP i njenog korištenja u svrhu sankcioniranja bespotrebnog odbijanja postupka mirenja os strane jedne od stranaka u sporu. Ovo svoje mišljenje on je iznio je na seminaru održanom 19.02.2004. u Zagrebu, u Hotelu Arcotel, pod nazivom - Alternativno rješavanje sporova: mirenje (medijacija), održanom u organizaciji British Association For Central And Eastern Europe i Hrvatskog pravnog centra.15 “Okružni sud (u Ljubljani) je analizirao uspješnost i na osnovu upitnika, koji su advokati i stranke popunjavali po završetku postupka medijacije. Upitnikom se utvrđuje ocjena rada medijatora, ishod postupka, kao i pravičnost i integritet medijacije. Iznenađujuće, analiza ovih upitnika pokazala je skoro 100% zadovoljstva stranaka, bez obzira na krajnji ishod postupka.” Aleš Zalar, predsjednik Okrožnog sodišća u Ljubljani, Projekat “Medijacija” i druga iskustva Okružnog suda iz Ljubljanje, Metodi efiksanog rješavanja problema zaostalih predmeta, U okviru projekta “Jačanje efikasnosti sudstva u Crnoj Gori”, Centar za obuku sudija Republike Crne Gore, Podgorica, lipanj 2003, str. 71. 16 Vidi, ibidem, str. 71.17 Članak 15. ZM.18 “Danas se naime moderno poimanje mirenja svodi na to da mirenje nije puki formalni postupak koji tek prethodi sudskom ili arbitražnom postupku, nego posve samosvojan način rješavanja sporova i pri tom se polazi od pretpostavke da će, ako stranke žele mirenje, zapravo to biti jedini način rješavanja spora. Pojedine statistike pokazuju da postupak mirenja, ako se u njega ušlo, recimo u Americi, pokazuje 90-postotni uspjeh.Kod nas se često smatra da mirenje jest samo jedan tegoban period koji treba proći prije nego što će doći glavna stvar. To možda upravo zbog toga što smo mirenje imali i imamo kao obavezu u bračnom pravu.” Vladimir Rubčić ,odvjetnik u Zagrebu, Alternativni načini rješavanja sporova – medijacija, Bilješke za Okrugli stol uz Jubilarni XX Dan hrvatskih odvjetnika u zagrebu, 14. – 15. 03. 2002., Odvjetnik, 3-4, 2002., str. 36.19 Siniša Triva, Građansko procesno pravo; Narodne novine, Zagreb, 1983., str. 3.20 “Stranke dolaze u sud i traže pravnu zaštitu. One se pojavljuju sa suprotnim interesima, zahtjevima i shvaćanjima. Sud treba opredijeliti se za jednu stranu. U takvom kaleideskopskom šarenilu stavova, prašumi suprotnosti, treba naći istinu i pravdu. Sud treba povratiti narušenu harmoniju. Nitko ne traži sudsku samovolju. Stranke vode spor, jer misle da su u pravu, a pravo ne može biti na obje stra ne. Za pravilno rešenje spora potrebna je istina, a utvrđivanje istine skopčano je sa ogromnim teškoćama. (…) Sudu je potrebna istina za pravilnu primjenu pro pisa. Sudska istina ne predstavlja savršenstvo. Ona može biti vrlo udaljena od prave istine. Kad sudac ocjenjuje dokaze, onda se odigrava interesantan kognitivni proces: on asimilira svoje iskustvo sa svojim znanjem, pa tako ranijim iskustvom i znanjem osvjetljava nove činjenice, novo iskustvo. On sta rom dodaje novo. To se odigrava u svakom procesu saznanja. U svakom novom saznanju ima malo povijesti, prošlosti subjekta koji saznaje. To važi i za sudsku istinu, sudsko saznanje. Ne postoji jedinstvena sudska istina. Svi suci nemaju jednako iskustvo, jednako znanje, jednaku žeđ za istinom, jednak pogled na život i svijet, jednaku moć percepcije i apercepcije, jednaku snagu vjerovanja, jednaku moć suđenja. Kad bi dvojica sudaca tražili istinu istim dokaznim sredstvima, ali odvojeno, oni bi mogli doći do istog ili do različitih rezultata. Jedan sudac drži istinom što drugi drži neistinom. I ovdje relativizam pokazuje svoje lice. Istina je gravitacijsko središte u svakom dokaznom postupku, ali različiti ljudi različito gledaju na to središte. Istina - prema Jamesu - živi “najvećim dijelom po kreditnom sistemu”; ona je “zbirna imenica za sve radnje provjeravanja.” Sudska istina može da se poklapa sa stvarnošću, a može da joj proturječi. Sudska istina je iskustvena, koju može oboriti novo iskustvo. Pravna mogućnost za ponavljanje sudskog postupka dokazuje da i zakonodavac sudsku istinu ne smatra savršenstvom. Sudska istina je samo najvjerojatnija pretpostavka. To mišljenje je sadržano i u staroj izreci: pro veritate habetur.” Stevan M. Slijepčević, odvjetnik iz Osijeka, Advokatura i društveni progres, Sto godina advokature u Hrvatskoj 1868-1968, Odvjetnik, god XVIII, rujan 1968, broj 9, str. 378-379.21 U ovom podpoglavlju – Parnični postupak u cijelosti je citirana Machtel Pel, Upućivanje na mirenje u parničnom postupku: dodatna usluga ili neodređenost profesije?22 Sniša Triva; ibidem, str. 125.23 “Glavnom stvari se zapravo smatra rješavanje pred sudom, gdje treba nekoga uvjeriti da je on, odnosno njegova stranka, u pravu. Upravo to je ono što se mirenjem ne želi učiniti. Zadaća miritelja je nešto posve drugačije od zadaće suca ili zadaće arbitra. Miritelj treba prije svega znati slušati stranke i slušati njihove interese. A ono čemu se stranke i njihovi zastupnici trebaju u postupku mirenja naučiti jest da se taj postupak ne odvija na način da treba miritelja uvjeriti da su one u pravu, jer dapače to može biti čak i loše za sam postupak mirenja. Miritelja treba uvjeriti u to koji su interesi njihove strane, koji su zapravo problemi doveli do svega toga, jesu li otvorene mogućnosti za kompromis, za nagodbu i u takvom jednom otvorenome ozračju iznaći mogućnosti nagodbe. Miritelji su dakle osobe koje bi trebale pomoći i jednoj i drugoj strani da dođu do nekog uzajamno prihvatljivog rješenja, i naravno to ima čak i djelomično elemente pogađanja, svatko nastoji u takvom procesu na kraju izvući za sebe najpovoljnije rješenje, ali zajednička je zadaća da se dođe do neke prihvatljive solucije i to bez obzira na to tko je od stranaka “u pravu.” A zašto? Prije svega zato što se smatra da je upravo suđenje, a onda čak i arbitraža, najgori mogući način rješenja njihova spora. Jer s jedne strane bit će dugotrajan i skup postupak, a s druge strane čak će onemogućiti daljnji razvoj odnosa medu stranama. Ako je riječ o tome da se pregovorima postignu koncilijacije, razriješi

154

neki spor, moguće je nastaviti odnose medu stranama temeljene na tim uzajamnim ustupcima. Čak štoviše, jedan od primjera uspješnosti koncilijacije je u tome da u svijetu većina koncilijacija koje završe nagodbom, završavaju tako da stranke tu nagodbu dobrovoljno i izvrše. Nema postupka ovrhe.” Vladimir Rubčić, supra, str. 36-37.24 “Pod okolnostima velikog broja građanskih predmeta i neza dovoljstva stranaka odlukama i dužinom trajanja postupaka, tradicionalne parnice izgledaju kao fudbalske utakmice gdje stranke pokušavaju da „nabiju” što više golova. U postupku medijacije, pak, stranke kontrolišu i pravila i zaključak spora. Zato se za medijaciju često upotrebljava izraz: “pravosuđe s ljudskim likom” (justice with a human face).”Zalar, supra, str. 65).25 Triva; supra str. 449.26 Vidi pobliže, Machtel Pel, Court-Annexed Madiation in the Netherlands, The Execution of the nation-wide project “Mediation and Judiciary.” - Posredovanje uz sudski postupak u Nizozemskoj, Provedba projekta na nacionalnoj razini “Posredovanje i sudstvo.”27 Takozvana Harvardska pravila pregovaranja vrijede i prilikom medijacije:- odvojiti ljude od problema (“udari po lopti, a ne po čovjeku”),

- tražiti rješenja na temelju interesa, a ne pozicija,- tražiti rješenja u interesu obiju stranaka,

- uspostaviti objektivna mjerila za rješavanje suprotstavljenih interesa.28 Vidi, M. Pel., Upućivanje na mirenje u parničnom postupku: dodatna usluga ili neodređenost profesije?29 Upravo stoga ocjena o radu suca u sklapanju sudske nagodbe između stranaka varira od hvale upućene “prijateljskom sucu” do objeda sucu kao “silomnagoditelju.” M. Pel., ibidem.30 Machtel Pel, Posredovanje uz sudski postupak u Nizozemskoj, Provedba projekta na nacionalnoj razini “Posredovanje i sudstvo.”, o.c.31 Postupak medijacije predviđen je i za sporove pred drugostupanjskim sudom u fazi odlučivanja od žalbi. Takvi postupci su naravno mnogo rjeđi od onih pred prvostupanjskim sudom, jer barem jedna od stranka donošenjem prvostupanjske odluke ima mnogo povoljniji i time snažniji pravni položaj. Međutim i pored toga, zbog posebnih interesa stranaka u određenim vrstama sporova moguća je medijacija i tom stadiju parničnog postupka. Primjerice u Canadi, takav oblik posredovanja naziva se Conciliation, u kojem žalbeni sud u građanskim, trgovačkim i obiteljskim sporovima nudi zainteresiranim strankama mogućnost zajedničkog susreta sa sucem s ciljem traženja konačnog rješenja njihovog međusobnog spora na obostrano zadovoljstvo. Takav postupak je besplatan, brz i utemeljen na elastičnoj proceduri. Uspješni postupak također završava sporazumom sudski osnaženim. Postupak je povjerljiv i nema tragova o njegovom sadržaju u spisu. Za slučaj da ovaj oblik posredovanja, točnije mirenja, ne da rezultat, sudac koji je u njemu sudjelovao izuzima se iz postupka odlučivanja o žalbi. (Court of Appeal of Quebec: Conciliation, Service program).32 Odabir trenutka upućivanja i metode upućivanja pokazali su se dosta složenima. Istraživanja u Nizozemskoj i prekomorskim zemljama pokazala su kako upućivanje koje vrši sudac na ročištu daje najveće izglede za uspjeh, ali je ono istovremeno najviše radno intenzivno. Nadalje, istraživanja o upućivanjima u Engleskoj pokazala su kako se stranke koje u postupku zastupa ili nadzire odvjetnik znatno rjeđe odlučuju za posredovanje nego stranke koje u parnici sudjeluju same.

33 “U pogledu prirode predmeta, najmanje interesa za medijaciju pokazano je u autorskim sporovima, a najmanje poravnanja zaključeno je u parnicama za naknadu štete protiv države (poravnanje je postignuto u svega 9,1% predmeta 2002., dok je u ostalim predmetima za naknadu šteta došlo do poravnanja u 75,4% predmeta). Iako smo očekivali od državnog pravobranilaštva da posluži za primjer i inicira pregovore i poravnanja, ali to se nije dogodilo, prvenstveno zbog nedostatka ovlašćenja “pravobranilaca i potrebe za dobijanjem odobrenja od ministarstva, a u krajnjem, zbog budžetskih ograničenja.” Zalar, supra, str. 71. Prema neslužbenim podacima odredbe čl. 186a. našeg “novog” ZPP (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, Narodne novine broj 117/03), kojima se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske obvezuje prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje sporova, očekivano, ali neopravdano, do današnjeg dana nisu dale rezultate, vjerojatno zbog sličnih razloga zbog kojih u tim sporovima nema uspjeha oko mirnog rješenja ni u Sloveniji. Neprocjenjiva je šteta što naša državna odvjetništva kasne u davanju njihovog doprinosa kulturi mirnog rješavanja sporova u i time značajnom rasterećenju državnog pravosuđa, posebno kada se zna da je upravo država zapravo najveći “proizvođač” parničnih postupaka (op.a.).

34 “Parničari zalijepljeni strašću, oskudni u pravnom znanju, često atrofični u moralnoj i pravnoj svijesti, opterećeni sebičnim interesima (…).” Stevan M. Slijepčević, Advokatura i društveni progres, Odvjetnik, Sto godina advokature u Hrvatskoj 1868 - 1968, broj 9, God. XVIII, rujan 1968, Zagreb, str. 382.

35 “Najbolja je nagodba ona s kojom su stranke jednako nezadovoljne.” Izjava nepoznatog autora.36 Vidi čl. 11. ZM: “Dužnost čuvanja tajne – povjerljivost mirenja propisani su čl. 11. ZM: “Ako se stranke nisu drukčije spo razumjele, izmiritelj je dužan čuvati kao tajnu, u odnosu na treće osobe, sve informacije koje se odnose na postu pak mirenja, osim ako ih je prema za konu dužan priopćiti. Izmiritelj odgovara za štetu koju je prouzročio kršenjem navedene obveze. Bez pristanka stranaka izmiritelj ne smije svjedočiti o činjenicama koje je saznao od stranaka tijekom postupka mirenja, neovisno o tome je li taj pos tupak okončan sporazumom ili ne. Navedene odredbe na odgovarajući se način primjenjuju i na stranke, te na druge osobe koje su u postupku mirenja sudjelovale u bilo kojem svoj stvu, pod uvjetom da su za dužnost čuvanja povjerljivosti informacija znale ili morale znati.”37 Ograničenje korištenja dokaza u drugim postupcima propisano je člankom 12. ZM: “Stranka u postupku mirenja, izmiritelj ili osoba koja na drugi način sudjeluje u postupku mirenja, uključivši i administrativno osoblje organizacije za mirenje, ne može se u bilo kojem drugom postupku, sudskom, arbitražnom, ili drugom postupku, pozi vati na okolnosti ili predlagati kao do kaz sljedeće (članak. 12. st. 1. ZM): 1. činjenicu da je jedna od stranaka predlagala mirenje bila voljna sudjelovati u njemu,2. stavove koje je stranka u postupku mirenja iz razila ili prijedloge koje je u tom pos tupku iznijela,3. izjave o činjenicama ili priznanje zahtjeva ili činjenica izvr šenih tijekom postupka mirenja, ako takve izjave ili priznanja nisu sastavni dio postignute nagodbe,4. prijedloge koje je u postupku iznio izmiritelj,5. činjenicu da je neka stranka u postup ku pokazala spremnost prihvatiti pri jedlog izmiritelja,6. ispravu koja je pripremljena isključivo za potrebe postupka mirenja, ili ispravu za koju su se stranke u postupku mirenja sporazumjele da se neće koristiti niti u kojem drugom postupku.Navedene odredbe se primjenjuju bez ob zira na oblik informacije ili dokaza koji se u njemu spominju. Isto tako, u sudskom, arbitražnom drugom postupku, koji se vodi o istome ili drugome sporu neće se izvo diti dokazi niti uzimati u obzir okol nosti iz stavka 1. ovoga članka. Ako takav dokaz bude predložen, tijelo koje vodi postupak takav će prijedlog kao nedopušten odbaciti, a ako sudio nik u postupku podnese ispravu ili da-1 de izjavu koja je u suprotnosti sa stavkom 1., tijelo koje vodi postupak l ne smije sadržaj tako stečene informacije koristiti u donošenju odluke.

155

U svakom slučaju, osoba koja postupi suprotno stavku 1. čl. 12. ZM odgovorna je za štetu koju time prouzroči, a može u postupku biti kažnjena i po osnovi zlouporabe procesnih prava, ako tijelo koje vodi postupak ima takve ovlasti. Prethodno navedene odredbe ne odnose se na one dokaze ili obavijesti! koje su prema zakonu nužne za provedbu ili ovrhu postignute nagodbe.Osim slučajeva koji su navedeni u stavku 1. čl. 12. ZM, drugi dokazi i izjave koji bi bili dopustivi u nekom drugom postupku neće postati nedopušteni zbog toga što su bili korišteni u pos tupku mirenja.I konačno, ako se u postupku mirenja stranka pozivala na neku izjavu ili dokaz koji bi u drugome postupku mogla uskratiti, činjenica da je takva izjava ili dokaz korištena za svrhe mi renja ne znači ujedno i pristanak na korištenje takve izjave ili dokaza u drugome postupku.”38 Saznanja koja izmiritelj stekne u povjerljivom razgovoru sa svakom od stranaka zasebno, on zadržava isključivo za sebe i ne smije ih iznositi pred drugom strankom bez njene suglasnosti, a ni u postupku medijacije ili u eventualnom kasnijem sudskom postupku.39 “Iskustvo potvrđuje, a to u pogledu Francuza ističe i Garson, da je vrlo malo klijenata koji hoće svu istinu, uopće istinu da kažu svome braniocu. To vrijedi i za naše ljude (…).”Savo Strugar, Filozofija jedne profesije, Advokatura – imanencija i emanacija slobode, Odvjetnik, Sto godina advokature u Hrvatskoj 1868 - 1968, broj 9, God. XVIII, rujan 1968, Zagreb, str. 366.

40 Prema podacima Svjetskog udruženja osiguratelja AIDA, Hrvatska se sa 19,6 posto sudskih sporova u osiguranjima u odnosu na ukupni broj šteta nalazi na visokom 11. mjestu među 53 zemlje svijeta. Ako se uzme u obzir da čak četiri zemlje – Peru, Gvatemala, Čile i Indija drže neslavni rekord, jer kod njih svaka takva šteta završi na sudu, Hrvatska se zapravo nalazi na 7. mjestu svjetske ljestvice, a iznad nje su samo Tunis, Maroko, Katar, Australija, Južna Afrika i Oman. U nama bliskijim zemljama ima mnogo manje sporova oko šteta, pa tako u Makedoniji 6%, slovačkoj, Poljskoj i Bugarskoj oko 5%, Češkoj 2,8(%, a Sloveniji samo 1,9% u odnosu na ukupne štete u osiguranju. (…) Jednostavna računica, dakle, govori kako je Hrvatska u 2001. godini imala oko 61.000 sudskih sporova od ukupno 312.491 prijavljene štete osigurateljima, što znači da je gotovo svaka peta šteta bila sporna. (…) Osiguravatelji u pravilu završe na sudu kada osiguranik nije zadovoljan naknadom za nastalu štetu ili kada ona uopće nije isplaćena. Najveći broj ovih slučajeva odnosi se na autoosiguranje, no pravih i apsolutno točnih podataka zapravo nema. (…) Jedan od načina brzog i uspješnog rješavanja sporova s neusporedivo manjim troškovima, a za koje se sve više zalažu i osiguratelji je medijacija ili mirenje (…)., Preslika članka iz Jutarnjeg lista od 9. lipnja 2003., bez vidljive naznake autora, naslova i broja stranice.41 “Uključivanje samih sudija u medijaciju je veoma značajno jer podrazumijeva da sudije ozbiljno pristupaju ideji alternativnih načina rješavanja sporova. Ne smijemo zanemariti činjenicu da odluka o tome da li će sud pozvati stranke da pristupe medijaciji zavisi od odluke sudije u svakom pojedinačnom predmetu. Ako sudije ne vjeruju u proces medijacije onda to ozbiljno ugrožava njegovu primjenu. Takođe, pozitivni efekat je da advo kati uvjek prate inicijative sudija. Entuzijazam koji su sudije pokazale nastao je prvenstveno iz želje za smanjivanjem broja neriješenih predmeta i iz ubjeđenja u prednosti medijacije i odgovarajući profesionalni iza zov.” Zalar, supra, str. 68-69.42 Udio arbitražnih postupaka u rješavanju sporova u Republici Hrvatskoj je zanemariv, oko 40 arbitražnih postupaka godišnje.43 “(…)S druge strane, opasnost prijeti u tome da sudije teško odustaju od svog profesionalnog autoriteta i strogog ophođenja sa strankama, kao i da se teško pretvaraju u ulogu dobrog slušaoca. U Americi, u državi Virdžiniji, na primjer, sudije su se suprotstavile medijaciji iz straha od gubitka autoriteta. Takođe, postoji opasnost i od toga da same stranke u sudijama ne vide posrednike već osobe koje su tu da donose odluke, pa od njih očekuju procjenu, tzv. evaluacionu medijaciju.” Zalar, supra, str. 69. Ovdje se misli na suce koji se pojavljuju u ulozi izmiritelja (op. a.).44 “Jasno nam je bilo od početka da će biti moguće uvesti medijaciju samo ako same sudije prihvate takvu ideju. Znači, oni su „glavni igrači”, i s toga treba raditi na ubjeđivanju, odnosno obrazovanju sudija u tom pravcu, raditi na promjeni njihovog mentaliteta i konzervativnih stavova. Takođe, veoma je važno predstaviti medijaciju kao mogućnost za povećanje efikasnosti i olakšavanje rada, prije nego kao prijetnju.” Zalar, supra, str. 66.45 “U međuvremenu se pokazalo da je tečaj o upućivanju naveo suce koji su ga pohađali na još, kvalitetnije nagodbe, a one koji to još nisu uradili, stimuliralo je da prilikom pojavljivanja stranaka prilikom nagađanja ipak istraže interese. Očekivanje je da se broj nagodbi kao posljedica ovog projekta neće smanjivati, nego upravo povećavati, dakle, suprotno od onoga čega su se neko pribojavali.” M. Pel., Upućivanje na mirenje u parničnom postupku: dodatna usluga ili neodređenost profesije?46 U ovom trenutku još uvijek je zanemariv broj sklopljenih sudskih nagodbi u odnosu na druge načine okončanja sporova u parničnom postupku pred sudovima u Republici Hrvatskoj. Prema statističkim podacima Ministarstva pravosuđa RH za 2002. godinu, od ukupnog broja riješenih predmeta pred općinskim sudovima riješeno je sudskom nagodbom samo 2,5 % predmeta, a pred trgovačkim sudovima samo 2,6% predmeta.47 “Premda svi započeti postupci medijacije još nisu okončani, procjenjuje se postotak uspješnosti medijacije od oko 40% od onih koji su upućeni u medijaciju tijekom parničnog postupka.” M. Pel. o.c.; U pilot projektu medijacije pred Okrožnim sodišćem v Ljubljani u prvoj godini projekta 2001. sud je ponudio medijaciju u 420 predmeta, od kojih su obje stranke prihvatile medijaciju u 106 predmeta ili 25,2%. U 9 mjeseci druge godine projekta 2002., strankama je ponuđena medijacija u 647 predmeta, a stranke su prihvatile medijaciju u 182 predmeta ili 28,1% s tim što u vrijeme sastavljanja ovih podataka u još 198 predmeta još uvijek nije istekao rok za davanje suglasnosti za medijaciju. U 2002. 50% medijacija završilo je uspješno. U 9 mjeseci 2002. uspješno je završeno 55,8% medijacija, Valerija Jelen Kosi, Report on Statistical data of The Pilot Programme of Alternative Dispute Resolution With Mediation At The District Court In Ljubljana, No Su 08020/2002.48 Metode posredovanja i pregovaranja.49 “Entuzijazam koji su sudije pokazale nastao je prvenstveno iz želje za smanjivanjem broja neriješenih predmeta i iz ubjeđenja u prednosti medijacije i odgovarajući profesionalni iza zov.” Zalar, supra, str. 69.50 “Ako sudije ne vjeruju u proces medijacije onda to ozbiljno ugrožava njegovu primjenu. Takođe, dodatni pozitivni efekat je da advokati prate inicijative sudija.” Zalar, supra, str. 68.

V. EUROPSKO PRAVO

159

VIKTORIJA LOVRIĆ, dipl.iur.sutkinja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,

O SUDU EVROPSKIH ZAJEDNICA I EUROPSKE UNIJE UZ ANALIZU PRESUDE TOG SUDA U PREDMETU KECK BROJ C-267/91

I C- 268/91

1. UVOD

Sud Europskih zajednica zajedno sa svojim Prvostupanjskim sudom i Tribunalom za službenike EU predstavlja zajedničko pravosudno tijelo evropskih zajednica i ujedno sud Evropske unije koji u prvom redu osigurava tumačenje i provedbu prava evropskih zajednica. Smjer razvitka pravnog sustava evropskih zajednica u velikoj mjeri je određen pre-sudama tog suda, kao svojevrsnog čimbenika integracije EU. Tumačenjem prava EU i popunjavanjem pravnih praznina, vodeći računa o integraciji evropskog tržišta kao cilju pravnih normi, sud ujedno djeluje na način koji u pravilu ne poznaju pravni sustavi zemalja članica EU. Nadležnosti suda su taksativno navedene, i na sličan način uređene su Ugovorom o ev-ropskoj zajednici (čl. 220. ECT), Ugovorom o evropskoj zajednici za atomsku energiju (čl. 136. EURATOM) i Ugovorom o evropskoj zajednici za ugljen i čelik (čl. 36. MONTANA UNIJE), i konačno Konsolidiranom verzijom Ugovora o Europskoj Uniji i Ugovora o Europskoj zajednici. Tumačenjem osnivačkih ugovora i sekundarnog prava EU, aktivnom ulogom u razvoju prava zajednice, nadzorom nad njegovom provedbom i ponašanjem država članica u primjeni prava zajednice, te poduzimanjem mjera međuvladine suradnje u drugom i trećem stupu EU sud se svrstao u jednu od osnovnih institucija EZ, pa je izučavanje i primjena prava EU nemoguća bez uvida u sudsku praksu toga suda.

ECJ je osnovan godine 1952. stupanjem na snagu Pariškog ugovora o Evropskoj zajednici za ugljen i čelik, prihvaćen potom na temelju Rimskih ugovora iz 1958. godine od dviju novih zajednica. Odlukom Vijeća iz 1988. godine pridodan mu je Prvostupanjski sud, a odlukom Vijeća od 2. studenog 2004. godine i Tribunal Evropske unije za službenike unije (u nastavku Tribunal). Sva tri suda čine jedinstveni dio institucije Evropskog suda. Pored toga što predstavlja sud triju zajed-nica, ECJ je ujedno sud Europske unije. Pravila postupka suda uređena su Ugovorom o EU, Statutom suda EZ, EURATOM I MONTANA UNIJE, Poslovnikom ECJ i Dodatnim poslovnikom ECJ te Poslovnikom Prvostupanjskog suda ECJ.

Kako se početna uloga ECJ odvijala kroz prethodni postupak za tumačenje i ocjenu prava EU, a taj postupak ujedno predstavlja i sastavnu fazu postupka koji se pred nacionalnim sudovima zemalja članica EU odvija u svrhu zaštite subjek-tivnih prava utemeljenih na pravu EU, za prikaz sudske procedure i prikaz tumačenja prava Unije od strane suda odabrana je presuda u predmetu KECK u kojemu se ECJ u prethodnom postupku za tumačenje prava Unije bavio tumačenjem odredbe čl. 28. (ex 30.) Ugovora o EU koji uređuje slobodu kretanja dobara unutar zajednica. Prethodni postupak je pokrenut od strane nacionalnog suda Francuske (Tribunal de grande instance de Strasbourg), a odluka je dala formulu suda o dopustivim nacionalnim mjerama svojevrsnog ograničenja slobode kretanja dobara propisivanjem posebnih uvjeta prodaje.

U radu će biti iznesena temeljna pravila postupka pred ECJ, sadržaj presude KECK koji se odnosi na procesna pitanja, kratak povijesni pregled tumačenja odredbe čl. 30. Ugovora o EU od strane ECJ, prikaz primjene odredbe čl. 28. Ugovora o EU (ex 30.) u pred KECK judikaturi, analiza formule KECK i utjecaj presude na kasnije odluke ECJ. Također će biti iznijeto moguće tumačenje utjecaja presude i općenito sudske prakse ECJ na obveze Republike Hrvatske u primjeni Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zaključenog između Republike Hrvatske s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane u periodu do priključenja Republike Hrvatske Europskoj Uniji.

2. PROCESNA PITANJA

2.1. NADLEŽNOST I USTROJSTVO SUDA

Evropski sud je prvenstveno pravosudna institucija EU čija pravosudna nadležnost je uređena Ugovorima o evropskim zajednicama i Ugovorom o EU. Pored te temeljne vrlo široke sudbene nadležnosti sud ima i usku zakonodavnu nadležnost, pa je po Ugovoru ovlašten sam donositi svoj statut i pravila postupka.

Sudska nadležnost ECJ uređena je taksativno primarnim pravnim aktima evropskih zajednica po principu pozitivne enumeracije. Sud je nadležan postupati samo u onim postupcima u kojima mu je nadležnost izričito povjerena Ugovorom o EZ, Montana ugovorom, ugovorom o EURATOM, te novim Ugovorom o EU. Obzirom da su ugovori o uspostavi ev-ropskih zajednica najviši pravni akti zajednica, odnosno najviši pravni akti EU, izmjena nadležnosti suda moguća je jedino

160

izmjenom osnivačkih ugovora. Valja naglasiti da ECJ nije ni u kojem slučaju žalbeni ili revizijski sud u postupcima pred nacionalnim sudovima zemalja članica. Taj sud je svojevrsni „ustavni“ sud EZ, iako se ne može sasvim svrstati niti u tu kategoriju sudova, jer se radi o sudu sui generis, teško usporedivim sa nacionalnim sudovima zemalja članica.

ECJ u pravilu sudi u prvom i jedinom stupnju. Ako je predmet u prvostupanjskoj nadležnosti Prvostupanjskog su-da, ECJ je u drugom stupnju nadležan za postupanje po žalbama protiv presuda Suda prvog stupnja, time da se žalba može odnositi samo na pravna pitanja i u skladu sa uvjetima propisanim statutom ECJ. Izričito je isključena mogućnost prenošenja na Sud prvog stupnja nadležnosti za odlučivanje o pitanjima nacionalnih sudova podnesenim na prethodno odlučivanje temeljem odredbe čl. 234. Ugovora o EU, dok je u svim drugim slučajevima pravno moguće putem ovlaštenih tijela EU na taj sud prenijeti nadležnost sa ECJ, uključujući i sporove između država članica, između država članica i in-stitucija EU, ili između institucija EU. Odluku o prijenosu nadležnosti ovlašteno je donijeti Vijeće Evrope jednoglasno, na zahtjev ECJ, a nakon savjetovanja sa Evropskim parlamentom2. Za sada je na sud prvog stupnja prenijeta nadležnost za odlučivanje u prvom stupnju samo u postupcima pokrenutim na inicijativu pojedinaca. Osnivanjem Tribunala3 na Tribunal je prenesena nadležnost za postupanje u prvom stupnju u sporovima između EU i njenih službenika (čl. 236. Ugovora o EU i čl. 152. EAEC Ugovora), pa je Prvostupanjski dobio drugostupanjsku nadležnost u službeničkim sporovima, a predmeti samo iznimno mogu doći u „trećem“ stupnju pred ECJ.

Nadležnost ECJ i njemu pridruženih sudova može se generalno podijeliti na onu koja izravno proizlazi iz Ugovora o EU i onu koju na temelju ovlasti iz Ugovora o EU mogu ugovoriti Ugovorom ovlaštene stranke.

U prvu skupinu spadaju postupci:1.po tužbama Europske komisije protiv država članica (čl. 226.-228. Ugovora o EU),2. po tužbama institucija zajednice i država članica (čiji se pravni interes podrazumijeva) i pojedinaca, pravnih i fizičkih

osoba (koje moraju dokazati pravni interes), protiv institucije zajednice radi poništenja pravnog akta EU (čl. 230. Ugovora o EU),

3. prethodni postupci za tumačenje i ocjenu valjanosti prava EU (čl. 234. Ugovora o EU, 4. po tužbama za naknadu štete temeljem izvanugovorne odgovornosti EU (čl. 235. Ugovora o EU), kada je nadležnost

dodijeljena sudu EU ,5. po tužbama u radnim sporovima EU i njenih službenika u okviru granica i u skladu sa uvjetima predviđenim

Uredbama o službenicima i Uvjetima zapošljavanja, 6. postupci radi određivanja privremenih mjera i rješavanja incidentalnih pitanja vezanih za predmet spora u naprijed

navedenim slučajevima, 7. postupci Evropske komisije, Evropskog vijeća i država članica radi davanja mišljenja o usklađenosti međunarodnog

sporazuma koji EU namjerava sklopiti sa odredbama Ugovora o EU,8. posebni postupci određeni Ugovorom o EU (npr. čl. 229. i 237. Ugovora o EU),U drugu skupinu spadaju:1. sporovi iz ugovora javnog ili privatnog prava u kojima je nadležnost zasnovana na arbitražnoj klauzuli sadržanoj u

ugovorima u kojima je jedna ugovorna strana EU (čl. 238 Ugovora o EU) 2. sporovi između zemalja članica koji se tiču prava EU ako su stranke ugovorile nadležnost ECJ (čl. 239. Ugovora o

EU).Neovisno o navedenoj podjeli ECJ je isključivo nadležan odlučivati o svojoj nadležnosti (competence de competence)

u svim predmetima koji su inicirani pred tim sudom. Nadležnost u prethodnim postupcima za ocjenu prava EUNadležnost ECJ da u prethodnim postupcima tumači i ocjenjuje pravnu valjanost prava EU predstavlja „dragulj u kruni

jurisdikcije ECJ“4. Ugovorom (čl. 234.) je propisana nadležnost tog suda za donošenje prethodnih odluka o:- tumačenju Ugovora o EU,- valjanosti i tumačenju akata institucija EU i Europske središnje banke i - tumačenju statuta tijela uspostavljenih aktom Vijeća, kada ti statuti tako previđaju.Ugovorom je uređeno pravo i obveza nacionalnih sudova zemalja članica surađivati sa Europskim sudom, a ta suradnja

nije rezervirana samo za najviši sud zemlje članice. Kada se pitanje tumačenja prava EU pojavi pred kojim nižestupanjskim sudom države članice taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju nužna za donošenje odluke, zahtijevati od ECJ da presudom odluči pravu EU kao o prethodnom pitanju. Kada se pak pitanje pojavi pred sudom države članice protiv čijih odluka nema pravnog lijeka prema nacionalnom pravu, taj sud će (mora) uputiti predmet na rješavanje ECJ. Ovu nadležnost ECJ za sada ne može prenijeti na Sud prvog stupnja ECJ.

Pojam nacionalnog suda ili tribunala ne ravna se prema službenom nazivlju sudova ili tribunala zemalja članica EU, jer osim sudova obuhvaća i takva tijela koja nisu dio pravosudnog sustava zemalja članica. Pojam tijela ili tribunala koji je ovlašten i dužan tražiti tumačenje prava EU po odredbi čl. 234. Ugovora o EU formulirao je sam ECJ5 ustanovivši pretpostavke koje nacionalno tijelo mora ispunjavati da bi se smatralo nacionalnim sudom ili tribunalom :ako je utemeljeno na javnom pravu, ako je stalno, ako je njegova nadležnost obvezna (a ne ugovorena), ako provodi sporni postupak čiji je

161

rezultat odluka sudske prirode, ako se radi o postupku između stranaka, ako primjenjuje pravila prava i ako je neovisno.Pred ECJ moguće je pokrenuti tri različita tipa prethodnih postupaka za tumačenje i ocjenu valjanosti prava EU: 1. tip postupka sadržan u čl. 234., Ugovora o EU koji uključuje sva pitanja iz prvog stupa odnosno tumačenje samog

Ugovora o EU, isključujući odredbe čl. 61.-69. Ugovora,2. tip postupka pokrenutog u vezi sa čl. 61.-69. Ugovora o EU po pitanjima iz trećeg stupa, koji se odnosi na vize, azil,

imigraciju i druga sigurnosna pitanja vezana uz slobodno kretanje osoba te 3. tip postupka uveden člankom 35. Ugovora o EU koji se tiče policijske i sudske kooperacije u materiji kriminal-

iteta. Razlika u navedenim pristupima je što u prvom slučaju po čl. 234. Ugovora o EU nižestupanjski sud ili tribunal može

pokrenuti prethodni postupak, a sud ili tribunal protiv čijih odluka nema pravnog lijeka ima obvezu pokrenuti prethodni postupak pred ECJ. U drugom slučaju takav postupak može biti pokrenut samo od suda ili tribunala protiv čijih odluka nema pravnog lijeka, dok u trećem slučaju nema obveze prema pravu EU na pokretanje prethodnog postupka, pa je Ugovorom ostavljeno na volju zemlji članici da može propisati jurisdikciju ECJ za tumačenje i ocjenu mjera poduzetih u okviru trećeg stupa, pri čemu zemlja članica može dopustiti pokretanje prethodnog postupka od strane suda ili tribunala bilo kojeg stupnja ili samo suda ili tribunala protiv čijih odluka nema pravnog lijeka u nacionalnom pravu.

Podaci u presudi KECK6 o nadležnosti za postupanje

Referencis for a preliminary ruling :Tribunal de grande instance de StrasbourgEEC TREATY, ART. 30 ( sada čl. 28.)

U predmetu KECK radi se, dakle, o postupku po čl. 234. (ex 177.) Ugovora o EU pokrenutom od strane nacionalnog suda zemlje članice (Francuske) radi tumačenja čl. 28. (ex 30.) Ugovora o EU.

2.2. SASTAV SUDA

Ugovor o EU (čl. 221. st. 1.) propisuje da se ECJ sastoji od po jednog suca po zemlji članici EU, koji se mijenjanju parcijalnim (re)izborom dijela sudaca, pa sud trenutno ima 25 sudaca. Sudac može biti osoba neupitne nezavisnosti koja posjeduje kvalifikacije dovoljne za izbor za suca u najviši sud zemlje koja ga je delegirala u sud. Mandat suca traje šest godina, a po isteku mandata dopušteno je ponovno imenovanje. Izbor sudaca, osim u slučaju sudaca Tribunala, nije uređen posebnim pravilima, ali prema općeprihvaćenoj praksi svaka zemlja članica prije imenovanja suca u ECJ provodi konzul-tacije sa vladama svih zemalja članica EU o kandidatu za suca i potom službeno izvještava nadležna tijela EU o izvršenom delegiranju.

Ustroj sudskih vijeća i rad suda propisan je Poslovnikom suda7 (nastavno Poslovnik) i Statutom suda8 (nastavno Statut). Suci biraju predsjednika suda tajnim glasovanjem na rok od tri godine (čl. 7. Poslovnika). Sud formira vijeća od tri i pet sudaca, a suci između sebe biraju predsjednika vijeća, time da mandat predsjednika vijeća pet sudaca traje tri godine, a predsjednika vijeća trojice suda jednu godinu, uz mogućnost jednokratnog reizbora (čl. 16. Statuta). Veliko vijeće suda čini trinaest sudaca, a predsjeda mu predsjednik suda. Sud iznimno u određenim slučajevima zasjeda u plenumu koga čine svi suci ECJ.

Svi se predmeti po izravnim tužbama ili o prethodnim pitanjima mogu uputiti vijeću, osim ako složenost ili značaj pred-meta, ili posebne okolnosti ne upućuju na potrebu odluke u plenumu. U pravilu se vijeću upućuju predmeti manjeg značaja ili takvi o kojima već postoji ustaljena sudska praksa. Vijeće kojemu je predmet upućen može zahtijevati da o predmetu odluči plenum. Sud će uvijek odlučivati u velikom vijeću od trinaest sudaca ako to kao stranka u postupku zahtijeva zemlja članica ili institucija EU po pravilu iz čl. 16. st. 4. Statuta ECJ, a u plenumu ako se slučaj tiče odredaba čl. 195. (2), 213. (2), 216. ili 247. (7) Ugovora o EU ili 107d. ( 2), 126. (2), 129. ili 160b. (7) Ugovora EAEC.

Odluke vijeća su valjane ako je sud sastavljen od neparnog broja sudaca, time da vijeće od tri i pet sudaca zasjeda u sastavu od najmanje tri suca, a Veliko vijeće zasjeda u sastavu od najmanje devet sudaca. Odluke plenuma valjane su ako plenum zasjeda u sastavu od najmanje polovine ukupnog broja sudaca plus jedan sudac9. Poslovnikom je uređen postupak izbora predsjednika vijeća i suca izvjestitelja, te postupak zamjene predsjednika vijeća i suca za vrijeme spriječenosti.

Sud prve instance ima sličan ustroj kao i Evropski sud i čine ga najmanje po jedan sudac iz svake zemlje članice (25 su-daca 2006. godine). Suci se imenuju na temelju sporazuma vlada zemalja članica na obnovljivi mandat od šest godina. Suci između sebe biraju predsjednika suda na tri godine. Mandat tajnika suda također je šest godina. Za razliku od Evropskog suda sastav suda nije uvijek zborni, pa u određenim slučajevima umjesto vijeća od tri ili pet članova sudi sudac pojedinac. Sud može suditi i u velikom vijeću od trinaest članova, a iznimno, kada to zahtjeva pravna složenost predmeta ili značaj predmeta spora, sud sudi u plenarnoj sjednici.

162

Službenički tribunal sastoji se od sedam sudaca, time da Vijeće može na zahtjev ECJ povećati taj broj. Suce Tribunala bira Vijeće EU na rok od šest godina iz reda državljana Unije, u posebnom postupku koji provodi Vijeće, i uz mogućnost neograničenog ponovnog izbora. Tribunal sudi u sastavu od tri suca, a iznimno, ako je tako propisano, sudi sudac pojedi-nac.

Osim sudaca u postupku sudjeluje samostalni odvjetnik (Advocate Generale). ECJ ima osam samostalnih odvjetnika, a njihov broj može se povećati odlukom Vijeća EU na prijedlog ECJ. Samostalni odvjetnik sudjeluje u pisanom i us-menom dijelu postupka, a njegova temeljna uloga se sastoji u davanju obrazloženih mišljenja o predmetu spora, koje sud u pravilu prihvaća prilikom donošenja presude. Kako su presude često sumarno, pa i nekoncizno obrazložene, bez čitanja obrazloženog mišljenja samostalnog odvjetnika ponekad nije moguće do kraja shvatiti kontekst u kojemu je presuda doni-jeta i učinke presude na pravni sustav EU i nacionalna prava država članica.

Za razliku od ECJ, Sud prve instance i Službenički sud nemaju stalnog Samostalnog odvjetnika.Svaki od nabrojanih sudova ima tajnika od kojega se očekuje visoka profesionalnost, znanje više jezika, te iskustvo u

području pravosuđa i međunarodnog prava. Tajnika biraju suci tajnim glasovanjem na način i u postupku u kojemu se bira i predsjednik suda (čl. 7. Poslovnika).

Podaci u presudi KECK o sastavu suda

THE COURTH,

Composed of: O. Due, President, G.F. Mancini, J.C. Mointiho de Almeida, M. Diez de Velasco and D.A.O. Edward (Presidents of Chambers), C.N. Cakouris, R. Joliet, F.A. Schockweiler, G.C. Rodrigez, Iglesias, F. Grevisse, M. Zuleeg, PJ.G. Kapteyn, J.L. Muray, judges,

Advocate General: W.van Gerven

Registar: D. Louterman-Hubeau, Principal Administrator

Predsjednik suda dodijelio je predmet na rješavanje velikom vijeću sastavljenom od trinaest sudaca, očito cijeneći da se ne radi o predmetu manjeg značenja, ili takvom o kojemu već postoji ustaljena sudska praksa, a kojega bi u tom slučaju rješavalo vijeće od tri ili pet sudaca, ali također i da se ne radi o predmetu u vezi sa materijom koja se tiče odredaba čl. 195. (2), 213. (2), 216. ili 247. (7) Ugovora o EU ili 107d. (2), 126. (2), 129. ili 160b. (7) Ugovora EAEC, za koju je isključivo nadležan plenum suda.

2.3. STRANKE U POSTUPKU I PROCESNA LEGITIMACIJA

Stranačka sposobnost u postupku pred ECJ nije određeno definirana na način na koji je definirana u procesnim propi-sima zemalja članica. Iz nekih odredaba Statuta suda (npr. čl. 42.) može se ipak zaključiti da stranka u postupku može biti zemlja članica EU, druge zemlje nečlanice EU, institucije EU, te druge fizičke i pravne osobe. Imovinskim tvorevinama bez pravne osobnosti nije priznata stranačka sposobnost.

Unatoč generalno priznatoj stranačkoj sposobnosti (ius standi in iudicio) svim fizičkim i pravnim osobama, nemaju sve fizičke i pravne osobe aktivnu i pasivnu procesnu sposobnost, a ona je za neke je postupke ograničena na vrlo uzak krug pojedinačno nabrojanih kategorija osoba.

U postupku po tužbama iz čl. 226.-228. Ugovora o EU aktivno je legitimirana Komisija EU (čl. 226) i koja od država članica (čl. 227.), a pasivno je legitimirana država članica za koju se tvrdi da ne izvršava obveze koje proizlaze iz prava EU. Daljnja procesna pretpostavka za aktivnu legitimaciju Komisije je prethodno provođenje administrativnog postupka u kojemu Komisija, nakon saslušanja države članice, daje obrazloženo mišljenje o kršenju prava EU. Tek ako država članica ne postupi po obrazloženom mišljenju, Komisija stječe procesnu aktivnu legitimaciju na deklaratornu tužbu pred ECJ na utvrđenje povrede i izricane kazne državi članici. Isto pravo pripada i državi članici koja je od Komisije zatražila davanje obrazloženog mišljenja o kršenju prava EU, a Komisija se ili oglušila pa u roku od tri mjeseca nije dala obrazloženo mišljenje, ili nakon davanja obrazloženog mišljenja, nakon proteka ostavljenog roka, nije podnijela tužbu sudu radi utvrđenja povrede prava EU i izricanja kazni.

U postupku po tužbama za utvrđenje ništavim akata EU po čl. 230. Ugovora o EU aktivno su legitimirani kao privile-girani tužitelju institucije EU i države članice EU čiji se pravni interes podrazumijeva, a pored njih i druge fizičke i pravne osobe, čiji se pravni interes ne podrazumijeva po Ugovoru, pa moraju dokazati pravni interes za poništenje akta. Pasivno je

163

legitimirana institucija EU koja je donijela akt. U slučaju prihvaćanja zahtijeva utvrđuje se ništavost akta sa djelovanjem od njegovog donošenja (ex tunc), uz nalog da se akt ukine ili zamijeni novim. Ista osobe imaju aktivnu i pasivnu legitimaciju za tužbe u kojima se tvrdi da je institucija EU protupravno propustila donijeti akt, time da je procesna pretpostavka za tužbu upućivanje poziva instituciji da u roku od dva mjeseca donese akt koji je po pravu EU dužna donijeti10.

Prethodni postupak za tumačenje i ocjenu valjanosti prava EU pokreću sudovi i tribunali država članica i u njemu nema stranaka, a postupak nije kontradiktoran. U postupku ipak sudjeluju bez svojstva stranke osobe koje su stranke pred nacionalnim sudom zemalja članica u predmetima u vezi kojih je pokrenut zahtjev za tumačenje prava EU ili za ocjenu valjanosti prava EU.

U postupku pune jurisdikcije po tužbama za naknadu štete temeljem izvanugovorne odgovornosti EU po čl. 235. Ugovora o EU aktivnu legitimaciju imaju institucije EU, države članice, pojedinci - fizičke i pravne osobe11, a pasivno je legitimirana EU, sve pod pretpostavkom da je Ugovorom o EU za takve sporove dodijeljena jurisdikcija ECJ, jer u protivnom o naknadi štete odlučuju nacionalni sudovi.

U sporovima iz čl. 238. i 238. Ugovora o EU, u kojima se nadležnost ECJ temelji na dopustivom sporazumu stranaka, aktivno i pasivno su legitimirane strane iz ugovora.

U sporovima između EU i njezinih službenika zaposlenih u institucijama i tijelima EU aktivno i pasivno su legitimirani EU, i njeni zaposlenici12.

Posebni postupak o incidentalnim pitanjima i privremenim mjerama uvjetovan je postojanjem spora, pa procesna le-gitimacija ovisi o sporu uz koji se veže posebni postupak.

Pred sudom se vode i razni drugi postupci propisani Ugovorom o EU, kao što su kažnjavanje (čl. 229 Ugovora ) ili davanje mišljena o usklađenosti međunarodnog sporazuma sa Ugovorom o EU (čl. 300 Ugovora), za koje je Ugovorom o EU određeno tko može biti aktivno i pasivno legitimiran.

Podaci u presudi KECK o strankama u postupku

U prethodnim postupcima za tumačenje i ocjenu valjanosti prava EU nema stranaka u postupku u doslovnom smislu te riječi, jer postupak pokreće nacionalni sud ili tribunal, a presuda se ne donosi protiv tužene stranke u postupku pred nacionalnim sudom. Zato presuda KECK nema podataka o strankama. U postupku su međutim kao sudionici sudjelova-li punomoćnici okrivljenika (iz postupka pred Francuskim sudom) Bernarda Kecka i Daniela Mithouarda, time da su sudjelovali u cjelokupnom postupku na način da su u pisanom dijelu podnijeli opservaciju o predmetu, te u usmenom dijelu postupka na ročištu od 15. ožujka 1993. godine podnijeli i usmeno izlaganje, prije iznošenja mišljenja samostalnog odvjetnika.

2.4. INTERVENIJENTI U POSTUPKU

Pravo na intervenciju u tuđem postupku uređeno je Statutom ECJ (čl. 40). Generalno, neuvjetovano pravo na interve-niranje u postupcima pred ECJ pripada zemljama članicama EU čiji se pravni interes za intervenciju pretpostavlja. Pravo pripada i drugim osobama, pod uvjetom da dokaže pravni interes za ishod postupka, osim u slučaju spora između zemalja članica EU, između institucija EU ili između zemalja članica EU i institucija EU. Pravo interveniranja imaju i druge zem-lje, nečlanice EU, koje su stranke Ugovora o EEA ili EFTA Surveillance Authority, ako se predmet spora tiče tih ugovora, a ne radi se o sporu između zemalja članica EU, između institucija EU ili između zemalja članica EU i institucija EU.

Interveniranje u postupku obavlja se na način uređen Statutom i Poslovnikom ECJ.

Podaci u presudi KECK o intervenijentima u postupku

U postupku su sudjelovali:

Daniel Mithouard,Bernard Keck,The French Guvernment,The Greek Guvernment,The Commission of the European Communities

164

Pravni interes grčke i francuske vlade te Komisije EU za sudjelovanje u postupku KECK se po Statutu ECJ podrazu-mijeva i ne treba ga dokazivati. Intervencija Daniel Mithouarda i Bernarda Kecka temelji se na činjenici da je postupak pred ECJ pokrenuo francuski sud kao prethodni postupak za tumačenje prava EU vezano uz kazneni premet koji francuske vlasti vode protiv njih pred nacionalnim sudom, pa se učinci presude ECJ izravno protežu na njihov položaj u postupku pred nacionalnim sudom. Interes optuženika temelji se na njihovom interesu za uspjeh u sporu pred nacionalnim sudom, jer je nacionalni sud koji se obratio ECJ u određenom predmetu radi tumačenja prava EU vezan tumačenjem tog prava u primjeni prava na konkretni predmet.

2.4. ZASTUPNICI STRANAKA I INTERVENIJENATA

Zastupanje stranaka i intervenijenata u postupku pred ECJ uređeno je Statutom13 i Poslovnikom ECJ14 Zemlje članice EU, zemlje nečlanice EU, a koje su članice EEA, EFTA Surveillance Authority i institucije EU zastupaju njihovi agenti imenovani za svaki pojedinačni slučaj. Agenti mogu biti asistirani po odvjetnicima i savjetnicima. Ostale stranke i inter-venijenti moraju biti zastupane po odvjetnicima. Pravo savjetovanja i zastupanja stranaka pred ECJ imaju samo oni odv-jetnici koji imaju pravo zastupanja pred sudom zemlje članice EU ili sudom koje druge zemlje koja je stranka u postupku pred ECJ. Prava i obveze agenata, savjetnika i odvjetnika uređuje poslovnik ECJ15.

Sveučilišni profesori nacionalne pripadnosti kojoj zemlji članici, koji u svojoj zemlji imaju pravo zastupanja pred su-dom, imaju pravo zastupanja i pred ECJ sukladno pravilima o zastupanju po odvjetnicima, pa se i na njih odnose pravila o pravima i dužnostima odvjetnika uređene Poslovnikom ECJ.

Pravila o zastupanju stranaka odnose se i na zastupanje intervenijenata.

Podaci u presudi KECK o zastupnicima

-Daniel Mithouard, by M. Meyer, of the Sreasbourg Bar -Bernard Keck, by J.P. Waschmann, of the Strasbourg Bar-The French Guvernment, by P.Pouzoulet, Sous-Directeur in the Ministri of Foreign Affairs, and by H. Duchene,

Secretary of Foreign Affairs, acting as Agents -The Greek Guvernment, by F.P. Georgakopoulos, Deputy Legal Advisr in the State Legal Service, acting as Agent -The Commission of the European Communities, by R. Wainwright, Legal Adviser and V. Melgar, nacional official

seconded to Commissions Legal Service, acting as Agents, assisted by H. Lehman, of the Paris Bar

2.6. JEZIK SUDA

Službeni jezici koje sud koristi u postupcima unaprijed su određeni Poslovnikom suda, a u vrijeme donošenja presude KECK to su bili: danski, nizozemski, engleski, finski, francuski, njemački, grčki, irski, talijanski, portugalski, španjolski i švedski. Nakon najnovijeg proširenja Unije sud ima 21 službeni jezik. Izbor jezika pojedinog predmeta vrši osoba koja pokreće postupak (tužitelj, predlagatelj) uz izuzetke iz čl. 29. točka 2. Poslovnika.

U prethodnim postupcima po zahtjevu nacionalnih sudova koji se vode po čl. 23. Ugovora EU u vezi sa čl. 103. Poslovnika jezik u postupku bit će jezik suda ili tribunala na čiji zahtjev je postupak pokrenut. Na pravodobni, dokazima potkrijepljeni prijedlog jedne od stranaka iz glavnog postupka (koji se vodi pred nacionalnim sudom) i nakon saslušanja protivne strane i samostalnog odvjetnika, može biti osim jezika nacionalnog suda koji je u tom slučaju jezik predmeta, za usmeni dio postupka autoriziran i korišten bilo koji službeni jezik suda.

Jezik predmeta naročito će biti korišten u pisanom i usmenom obraćanju stranaka sudu, pratećim dokumentima, zapis-niku suda i odluci o predmetu spora. Dokumenti koji se odnose na predmet, a nisu na jeziku konkretnog predmeta, prevode se na jezik predmeta. Neovisno o pravilima o jeziku suda, zemlja članica koja intervenira u postupak ili u njemu sudjeluje na bilo koji način, ima pravo koristiti svoj službeni jezik bez posebnog dopuštenja suda, a sud će osigurati prijevod na jezik predmeta. Ostalim zemljama nečlanicama EU, kada sudjeluju u postupku kao članice EEA ili EFTA Surveillance Authority, može biti dopušteno korištenje njihovog službenog jezika uz osigurani prijevod usmenih iskaza i dokumenata na jezik predmeta.

Zanimljivo je da predsjednik suda i predsjednik vijeća za vrijeme usmenog dijela raspravljanja, sudac izvjestitelj u prethodnim izviješću i pri usmenoj raspravi, suci i samostalni odvjetnik pri postavljanju pitanja, te samostalni odvjetnik u davanju svog obrazloženog mišljenja mogu, neovisno o jeziku konkretnog predmeta, koristiti u postupku bilo koji službeni jezik suda iz čl. 29. st. 1. Poslovnika.

Unatoč proklamiranoj jednakosti jezika zemalja članica francuski jezik je u radu suda ipak „jednakiji“, jer je to jezik na kojemu sudsko vijeće kolektivno, u zasebnoj prostoriji za vijećanje, bez nazočnosti tajnika, samostalnog odvjetnika i prevoditelja glasuje o presudi i utvrđuje sadržaj punog teksta presude. To je ujedno i jezik u kojemu se prije prijevoda na

165

druge službene jezike i objave presude u službenom listu suda vrši lektoriranje teksta presude. Zato osim formalnih pret-postavki za delegiranje u ECJ sudac mora dobro znati francuski jezik, da bi uopće mogao sudjelovati u suđenju.

Podaci u presudi KECK o jeziku predmeta

Iz presude nije moguće utvrditi koji jezik je bio službeni jezik predmeta, no može se pretpostaviti da je to bio francuski, jer je postupak pokrenuo nacionalni sud Francuske. Presuda je objavljena na svim jezicima na kojima se vrše sve službene objave prema odredbi čl. prvog Uredbe Vijeća EU broj 116.

2.7. TIJEK POSTUPKA

Postupak se inicira podneskom sudu koji mora imati sadržaj i priloge propisane odredbom čl. 37. i 38. Poslovnika. Prije dostave prijedloga ili tužbe protivnoj stranci sud će ispitati svoju jurisdikciju za postupanje, te utvrditi da li su is-punjene procesne pretpostavke za suđenje te da li nema kakve procesne smetnje . Kada je u pitanju prethodni postupak za tumačenje prava EU sud će već u stadiju ispitivanja prijedloga odbiti prijedlog za tumačenje ako je postavljeno pitanje hipotetičke naravi, ako nije relevantno za rješenje spora, ako pitanje nije dovoljno jasno za razuman odgovor ili ako je nedostatno za primjenu pravnih pravila EU. Sud će također otkloniti prijedlog za odlučivanje ako je primjena prava EU na koje se poziva predlagatelj očito neprimjenjiva na predmet spora, ili ako je očito na koji način sud treba tumačiti i primijeniti pravo EU (acte clair).

Postupak pred sudom sastoji se od četiri stadija: pismenog stadija, stadija prethodnog postupka, usmenog stadija i stadija donošenja presude17.

Pismeni stadij sastoji se od komuniciranja sa strankama te institucijama EU čije su odluke u pitanju, iznošenja pred-meta spora, odgovora na tužbe i opservacija, te replika na iskaze i dokumentaciju. Komunikacija se obavlja putem tajnika suda na način i u postupku uređenom Poslovnikom suda. Podnošenje pisanih očitovanja nije obvezno, ali je za sudionike korisno, jer može utjecati na tijek postupka kako u procesnom smislu (npr. podnošenjem prijedloga države članice ili institucije da se predmet dodijeli plenumu ECJ) , tako i u materijalnom smislu, jer omogućava sudionicima postupka da pravovremeno iznesu argumente za svoja stajališta. Stranke i institucije EU podneske predaju na jeziku predmeta, a države članice na svom službenom jeziku (ili jednom od svojih službenih jezika), time sa sud osigurava prijevod na jezik predmeta. Ovisno o vrsti postupka različite su ovlasti sudionika u pogledu sadržaja pisanih podnesaka, pa u postupcima po tužbama stranke mogu podnescima komentirati podneske suprotstavljene strane, dok to pravo nemaju sudionici u postupku davanja prethodnog mišljenja radi tumačenja i ocjene valjanosti prava EU.

Pripremni postupak održava se na prijedlog suca izvjestitelja i nije nužan sastavni dio postupka. U pravilu održavanje pripremnog postupka potrebno je ako se namjeravaju izvoditi dokazi, o čemu će se prije odluke saslušati samostalni odv-jetnik.

Usmeni postupak odvija se na glavnoj raspravi koju vodi predsjednik suda kao predsjednik plenuma, a ako o predmetu odlučuje vijeće, predsjednik vijeća. Usmena rasprava je javna, i sastoji se od čitanja izviješća suca izvjestitelja, saslušanja zastupnika, savjetnika i odvjetnika, te pravobranitelja, a po potrebi po odluci suda mogu biti pozvani i svjedoci i eksperti pojedinih struka.

Postupak se dovršava donošenjem presude ili, u slučaju pojednostavljenog postupka, donošenjem rješenja ili mišljenja. Vijećanje je zatvoreno za javnost, a u njemu sudjeluju samo suci koji su sudjelovali u cijelom postupku, bez tajnika suda, prevoditelja i samostalnog odvjetnika. Objava odluke je javna, a o terminu objave sud je dužan obavijestiti stranke.

Obvezatni sastavni dio presude po čl. 63. Poslovnika čine: izjava da se radi o presudi ECJ; datum donošenja presude; sastav vijeća ; ime nezavisnog odvjetnika; ime tajnika suda; ime odnosno oznaku stranaka; imena zastupnika stranaka; izjavu o tužbenom zahtjevu; izjavu da je saslušan nezavisni odvjetnik; činjeničnu i pravnu osnovu odluke; izreku i odluku o trošku postupka. Presude u prethodnim postupcima sadrže i oznaku nacionalnog suda koji je podnio zahtjev za tumačenje i ocjenu prava EU, stranke postupka pred nacionalnim sudom, pitanje nacionalnog suda te oznaku sudionika postupka.

Presuda ECJ postaje valjana nakon objave, a samo iznimno je dopuštena revizija presude. O reviziji odlučuje ECJ.Dok traje prethodni postupak pokrenut od strane nacionalnog suda, u postupku pred nacionalnim sudom nastupa prekid

postupka, za čijeg trajanja u pravilu nije dopušteno poduzimati nikakve procesne radnje.

Podaci o tijeku postupka u predmetu KECK

Having regard to the Report for the Hearihg

After hearing the oral observation of D. Mithoard, represented by M. Meyer and Mr Huet of the Strasbourg Bar, The French Guvernment and the Commission, at the Hearing on 9. March 1993.,

166

After hearing the Opinion of the Advocae General at the sitting on 28. April 1993.

(the courth) gives

Judgement

Priroda postupka nije zahtijevala saslušanje svjedoka niti ekspertize posebnih stručnjaka, a o samom tijeku postupka presuda sadrži samo minimalne podatke propisane odredbom čl. 63. Poslovnika ECJ.

„Izreka“ presude u predmetu KECK, koja inače po pravu EU predstavlja izvor prava, predstavlja odstupanje od ranijeg presedana, što je sud naglasio u obrazloženju. Samo obrazloženje sadrži, osim pravnih pretpostavki i sudskog shvaćanja prava, također i povijesne društvene uvjete u kojima je odluka donesena.

2.8. UČINCI ODLUKA ECJ

Odluke ECJ u kojima je taj sud jedina i konačna sudska instanca, obvezujuće su od trenutka javne objave. Odluke suda prvog stupnja obvezujuće su ako protiv njih nije izjavljena žalba ECJ u roku od dva mjeseca od dostave odluke. Žalba protiv odluke Suda prvog stupnja dopuštena je protiv: procesne odluke kojom se zahtjev odbacuje (zato što nisu ispunjene sve potrebne procesne pretpostavke ili postoji koja procesna smetnja), protiv odluke kojom se odbija zahtjev za interven-ciju u postupku, protiv djelomičnih i konačnih presuda Suda prvog stupnja te protiv odluka kojima se rješava o zahtjevu za suspenziju akta EU i rješenja o privremenim mjerama kao incidentalnim pitanjima18. Protiv odluke Tribunala dopuštena je žalba Prvostupansjkom sudu, a iznimno i revizija ECJ.

Materijalno pravni učinak presuda ECJ uvjetovan je vrstama postupaka koji su Ugovorom o EU stavljeni u nadležnost tom sudu. Načelno, o kojem se god postupku radilo, valja imati na umu da ECJ nije apelacijski sud nadređen nacionalnim sudovima država članica.

U postupcima po tužbama Komisije ili država članica po ovlaštenju iz čl. 226.-228. Ugovora o EU ako sud nađe da je država članica povrijedila odredbe Ugovora o EU, zahtijevat će od države da poduzme potrebne mjere da udovolji presudi. Presudom se ne određuje vrsta mjera, a same tužbe i presude ne suspendiraju pravnu valjanost akata države članice koji su u nesuglasju sa pravom EU. Svojevrsni nadzor nad provođenjem presude ima Komisija, koja može, ako smatra da država članica nije poduzela potrebne mjere da udovolji presudi ECJ, omogućiti državi da podnese primjedbe, te obrazloženim mišljenjem konstatirati u kojim točkama država članica nije udovoljila presudi ECJ. Ako Komisija nađe da država članica ni u naknadnom ostavljenom roku nije udovoljila presudi, može se obratiti sudu da u novom postupku odredi paušalnu svotu ili izrekne kaznu koju država članica mora platiti.

U postupcima radi utvrđenja ništavim akta institucija EU aktivno legitimirane osobe direktno napadaju akt institucija EU (za razliku od indirektnog napada putem prava po čl. 234 Ugovora) pa se u ovim postupcima radi o posebnom sud-skom nadzoru nad aktima ili propustima institucija EU. Postupak radi napada akta EU se pokreće tužbom deklaratornog karaktera kojom se traži da sud utvrdi ništavost zbog nenadležnosti tijela za donošenje spornog akta, zbog bitne povrede odredaba postupka u donošenju akta, povrede Ugovora o EU i zloupotrebe ovlasti. Ako sud nađe da je akt zahvaćen ra-zlozima ništavosti, utvrdit će akt ništavim (čl. 231. st. 1 Ugovora o EU), sa učinkom ništavosti od njegovog donošenja , i prema svima , uz propisane iznimke. Presuda nema konstitutivni učinak , a pravne posljedice utvrđenja ništavosti ovise o vrsti napadnutog akta. Ako je u pitanju utvrđenje ništavom uredbe ( regulation), utvrđenje ništavim uredbe čini ništavim i njene učinke, ali sud može, ako to smatra nužnim, odlučiti koji se učinci ništave uredbe smatraju konačnim. U ostalim slučajevima utvrđenje ništavim pravnog akta nema za posljedici ništavost njegovih učinaka. Šire ovlasti ima sud samo u postupku protiv prisilnih mjera, u odnosu na koje može pored utvrđenja ništavosti u okviru svoje ovlasti donijeti mjeru drugačijeg sadržaja.

Presude u prethodnim postupcima po čl. 234. Ugovora o EU su presude sui generis kakve ne poznaju nacionalni pravni sustavi zemalja članica. ECJ nije ovlašten po toj odredbi primijeniti pravo EU na konkretan predmet u vezi sa kojim je nacionalni sud pokrenuo postupak, nego samo interpretirati pravo EU. Dok ECJ interpretira pravo EU, nacionalni sud tu interpretaciju primjenjuje na konkretni predmet. Utoliko se presude ECJ bitno razlikuju od presuda najviših sudova zemalja članica. Unatoč interpretativnom karakteru presude ECJ, nacionalni sudovi (uz rijetke iznimke) prihvaćaju inter-pretaciju ECJ i primjenjuju pravo EU u onom svjetlu u kojemu ga vidi ECJ. Donesene u vezi sa prethodnim pitanjem u konkretnom postupku koji se vodi pred nacionalnim sudom, presude imaju obvezujuću snagu prema nacionalnom sudu koji je podnio zahtjev, i ostalim sudovima koji u tom predmetu odlučuju u nastavku postupka. Nacionalni sud primjen-juje u tom slučaju pravo EU na način kako ga je za potrebe konkretnog predmeta protumačio ECJ i nije u tom predmetu ovlašten suditi drugačije. Učinci presude se protežu i na postupke u kojima odluka o glavnom zahtjevu ovisi o nekom pre-thodnom pitanju, a prethodno pitanje je već riješeno u postupku pred nacionalnim sudom zemlje članice u kojemu je ECJ tumačio pravo EU. Iznimno prema svima djeluju presude kojima se na općeniti način utvrđuje nevaljanost sekundarnog prava zajednice (uredaba, smjernica, odluka, preporuka i mišljenja te organizacijskih akata), pa nacionalni sudovi takve

167

norme sekundarnog prava EU jednostavno neće primjenjivati bez potrebe da u svakom pojedinom predmetu ponovno traže utvrđenje nevaljanosti prava EU.

Za sada nema jedinstvenog stajališta da li presude ECJ o tumačenju prava EU ili ocjene valjanosti tog prava imaju učinak prema svima. Sam sud se nije o tom pitanju izričito izjasnio, niti odredbe Ugovora o EU daju presudama takvu snagu, a EU nema učinkoviti mehanizam da prisili nacionalne sudove da stajališta ECJ iznijeta u presudama za tumačenje i ocjenu prava EU uvažavaju u postupcima pred nacionalnim sudovima izvan predmeta u kojemu je tumačenje dano. Nema sumnje da će prihvaćanje presuda kao izvora prava, a time i sa učinkom prema svima, najprije biti prihvaćeno u pravnim sustavim common law –a koji i inače primjenjuje doktrinu stare decisis. U tim sustavima presuda ima učinak na stranke u postupku, ali obrazloženi razlozi za presudu ratio decidendi za niže sudove predstavljaju obvezni presedan. Obzirom da ECJ ne primjenjuje pravo EU nego ga samo tumači, ostaje dvojben izravni učinak presuda tog suda erga omnes.

Postupci po tužbama za naknadu štete zbog izvanugovorne odgovornosti EU su sporovi pune jurisdikcije i po svojoj su prirodi najsličniji tužbama pred nacionalnim sudovima u materiji izvanugovorne odgovornosti, pa su i učinci presuda slični. Ako sud utvrdi da su institucije EU svojim odlukama ili zaposlenici EU u obavljanju svojih dužnosti , povrijedile viši pravni akt EU na štetu tužitelja, u pravilu radeći po principu diskrecijske ocjene pri donošenju odluka, te ako je pri tom povreda višeg pravnog akta očita i značajna, ili dovoljno ozbiljna, time da je prouzročila štetu tužitelju, sud će naložiti EU da, u skladu sa općim načelima zajedničkim načelima prava država članica, naknadi štetu oštećenomu. Presuda ima učinak kakav imaju i inače kondemnatorne presude nacionalnih sudova zemalja članica u sporu za naknadu štete.

Presude u radnim sporovima između EU i njenih službenika sud donosi u aporovima pune jurisdikcije i mogu biti deklaratorne, konstitutivne i kondemnatorne, ovisno o zaštićenom dobru i traženju stranaka, pa te presude imaju učinak kakav presude u radnim sporovima inače imaju u nacionalnim pravima zemalja članica.

Presuda donesene po čl. 300. Ugovora o EU u postupcima povodom zahtjeva Vijeća EU, Komisije EU i država članica za davanje mišljenja o usklađenosti međunarodnog ugovora koji namjeravaju sklopiti sa Ugovorom o EU, a kojom sud proglašava ugovor suprotnim Ugovoru o EU, ima učinak na ugovor koji se zaključi nakon davanja negativnog mišljenja. Međunarodni ugovor u tom slučaju može stupiti na snagu samo nakon izmjena Osnivačkog ugovora. Kako podnošenje zahtjeva za ocjenu usklađenosti nema suspenzivni učinak na postupak zaključenja međunarodnog ugovora, moguće je da se ugovor zaključi za trajanja postupka pred sudom. Takva nova činjenica predstavlja procesnu smetnju za daljnje vođenje postupka, jer je sud nadležan dati mišljenje samo prije zaključenja ugovora, pa će se sud, nakon što utvrdi da je međunarodni ugovor zaključen unatoč vođenju postupka za njegovu ocjenu usklađenosti sa pravom EU, proglasiti nenadležnim za postupanje.

Tijek postupka pred ECJ i Sudom prvog stupnja u pravilu nema suspenzivni učinak na akte EU, ali oba suda tijekom svih postupaka koji se pred njima vode mogu, ako to konkretne okolnosti nalažu, naložiti suspenziju akta EU ili privre-menom mjerom do okončanja postupka pred sudom urediti odnose (čl. 242. i 243. Ugovora o EU), time da odluke o sus-penziji akta i mjere stupaju na snagu trenutkom njihove objave i imaju učinak određen njihovim sadržajem.

Evropske zajednice i Evropska unija nemaju ustrojen mehanizam ovrhe pravomoćnih presuda, a nalozi iz presuda ug-lavnom se izvršavaju bez potrebe intervencije polugama prisile. U svakom slučaju ovrha je rezervirana za nadležna tijela zemalja članica.

2.9. METODE TUMAČENJA PRAVA EU U PRESUDAMA ECJ

Evropski sud je tumačeći pravo EU u prethodnim postupcima po čl. 234. Ugovora o EU razvio specifične metode tumačenja, koje su dijelom rezultat činjenice da je Evropsko pravo još uvijek pravo u fragmentima, pa je važno kako će se pravna pravila povezati u jedinstvenu cjelinu popunjavanjem pravnih praznina. Pravo EU po svom nastanku i strukturi različito je i od nacionalnih prava zemalja članica i od međunarodnog prava, što je uvjetovalo prihvaćanje specifičnih metoda tumačenja tog prava. Sud se nije u svojim odlukama izričito izjasnio o metodama kojima se služi u tumačenju prava, ali je rad suda bio često predmetom izučavanja samih sudaca i samostalnih odvjetnika koji su u svojim stručnim radovima izvan sudskih predmeta pojašnjavali metode kojima se sud služi u interpretiranju prava.

Nema sumnje da se ECJ u tumačenju prava prvenstveno služi svim klasičnim metodama tumačenja prava koji su raz-vijeni u pravosudnim sustavima zemalja članica EU, bez obzira na raznolikost pravnih sustava zemalja članica u kojima su pojedini suci školovani. Sud je pored klasičnih metoda razvio neke tom sudu posebno svojstvene, metode tumačenja prava, pa se njegove metode tumačenja mogu svesti na doslovno, povijesno, kontekstualno i teleološko19 tumačenje prava.

Doslovno tumačenje uvijek je prvo od kojega polazi svaki sud, jer ono što je izričito propisano tumači se onako kako propis određuje. Kada je u pitanju pravo EU, sud polazi prvenstveno od teksta Ugovora kao primarnog prava EU. Kako taj tekst ima posebni stil, u kojemu su korišteni termini koje nije lako doslovno protumačiti, sudac, čitajući Ugovor, mora poći od duha samoga Ugovora. Pravni propisnici EU u pravilu nemaju pojmovnik u svojemu uvodu, pa dolazi do potrebe tumačenja korištenih nejasnih termina češće nego u tumačenju termina nacionalnih propisnika zemalja članica. Doslovno tumačenje propisa rezultira uskom konstrukcijom i primjenljivošću teksta.

Dodatnu poteškoću čini okolnost da se propisi Unije objavljuju u više autentičnih verzija na svim službenim jezici-ma zemalja članica, što je ne jednom rezultiralo različitim doslovnim tumačenjem istog propisnika u raznim zemljama članicama. Sud je više puta imao priliku izjasniti se o načinu na koji se u tom slučaju tumači pravilo, pa je tako u predmetu

168

Boucherau 20 u slučaju razlike u jezičnim verzijama istog propisa odredio da pravilo mora biti protumačeno pozivom na opću shemu propisa kojemu pravilo pripada.

U svakom slučaju doslovno tumačenje propisa EU češće se primjenjuje u slučaju detaljnog reguliranja pojedinih odno-sa, kakvo se na primjer susreće u slučaju materiji carinske i poljoprivredne politike.

Povijesno tumačenje uključuje utvrđivanje povijesnog konteksta u kojemu je donesen propis i prave volje autora pro-pisa u vremenu i prostoru donošenja propisa. Takvo tumačenje olakšano je u onim slučajevima kada su u preambuli propisa navedene okolnosti u kojima se propis donosi, razlozi donošenja propisa i ciljevi koji se žele postići. Ako je propis bez obrazloženih razloga i povoda za njihovo donošenje i oznake ciljeva koji se žele postići, te ako mu je sadržaj teksta nejasan i nedostatan za doslovno tumačenje, sud će morati provesti temeljno prethodno ispitivanje o pravoj volji zakonodavca.

Kada se ima na umu da su Ugovori o evropskim zajednicama, a često i sekundarno pravo EU rezultat kompromisa zemalja članica, tada sud u njihovom tumačenju mora uzeti u obzir okolnosti pod kojima su takvi pravni akti dogovoreni. Sudionici dogovora nemaju uvijek iste ciljeve u pregovaranju, često su im ciljevi suprotstavljeni, a konačni tekst predstavlja minimum kompromisa prihvatljivog za sve pregovarače. U tumačenju prava koje je nastalo kao rezultat takvog pregovaranja nije moguće poći od volje pregovarača, jer je ona različita od pregovarača do pregovarača. Kako se prilikom pregovaranja ne ističu izričito ciljevi koji se žele ostvariti budućim pravnim aktom, a prvenstveno Ugovorom, ponekad se prava volja i željeni cilj pregovarača može utvrditi tek analizom prijedloga za ratifikaciju prihvaćenog Ugovora u parlamentima zemalja članica.

Moguće je i sam sud i njegov rad analizirati u povijensom kontekstu. Tako je sud u razdobljima stagniranja integraci-jskog procesa agresivno, ponekad bez valjane podloge u Ugovorima, poticao integraciju donoseći presude koje su bile predmetom kritike ne samo zemalja članica nego i institucija zajednica. Rezultat takvih, u biti pravno-političkih nastojanja suda, često je bilo kreiranje novih normi sekundarnog prava zajednica temeljenih na obrazloženjima presuda.

Kontekstualno tumačenje uključuje analizu cjelokupnog pravnog sustava EU, i tumačenja pojedinog propisa u međusobnoj korelaciji. Sud se u svojim odlukama često pozivao na kontekstualni pristup, bilo pozivajući se na opću shemu Ugovora, na sve propise koji uređuju jedinstveno tržište, generalnu shemu Ugovora u cjelini, svrhu i generalnu shemu Ugovora u cjelini i slično. Ostaje za procjenu što predstavlja generalnu shemu ugovora ili što znače druge panel formulacije iz presuda, jer to nije uvijek vidljivo iz njihovog obrazloženja. U slučaju kada Ugovor ili koji drugi propisnik uređuje kakav izuzetak od konteksta konkretnog propisa ili konteksta cjelokupnog prava EU, izuzetak se tumači doslovno i usko, a u slučaju dvojbe smatra se da pravilo o izuzetku nije primjenjivo na konkretni slučaj.

Komparativno pravo kao pomoć u tumačenju očekivana je metoda tumačenja prava EU, i to ne samo zbog toga što Evropski sud čine svojevrsni zastupnici nacionalnih pravnih sustava zemalja članica. Pravo EU, bez obzira na određene razlike u pravnim sustavima zemalja članica, temelji se na istim zasadama još od Rimskog prava. Neki termini, makar u pravu EU nigdje nisu posebno definirani, imaju općeprihvaćen sadržaj u svim zemljama članicama i podrazumijevaju se sami po sebi bez potrebe tumačenja.

Ugovor ponekad i sam upućuje na primjenu općeprihvaćenih načela zemalja članica, primjerice u slučajevima pozivanja na temeljne doktrine i opće pravne principe. Generalni principi su utemeljeni u pravnim sustavima zemalja članica i njihov se sadržaj podrazumijeva, pa sam sud rijetko posebno tumači što konkretno podrazumijeva pojam generalnih pravnih prin-cipa. Može se općenito naglasiti da sud spominje temeljne doktrine prava Unije, temeljne principe prava i temeljne prin-cipe prava Unije. Definiciju temeljnih principa prava ne može se naći u pravu Unije, nego prije u pravima zemalja članica, pa komparativno pravo u tom slučaju može poslužiti za tumačenje prava primjenom kojeg općeprihvaćenog principa.

S druge strane evropsko pravo uvodi posebnu terminologiju koja nije svojstvena niti jednom od pravnih sustava ze-malja članica, pa traženje odgovarajućeg pojma u pravnom sustavu pojedinih zemalja nije moguće. Evropska unija stvara svoju pravnu stečevinu koja uključuje temeljnu doktrinu prava Unije i temeljne principe tog prava. Kada se sudac ECJ suoči sa pravnim pitanjem za koje nema odgovora u tekstu Ugovora o EU ili drugog mjerodavnog pravnog pravila, tada poseže za temeljnim principima prava.

Teleološko tumačenje prava EU najveća je novost u odnosu na metode tumačenja prava prihvaćene od strane sudova i tribunala zemalja članica. Tumačenje uključuje utvrđivanje cilja i svrhe koju dotična pravna norma treba postići, pa je za primjenu te metode potrebno analizirati preambulu odgovarajućih propisa. Pravo EU po toj metodi treba tumačiti prvenst-veno prema cilju i svrsi proklamiranim u preambulama Ugovora o evropskim zajednicama, odnosno odredbama Ugovora o EU. Cilj i svrha uspostave Unije formulirana je ponajprije u odredbi čl. 2. Ugovora o EU.

The Community shal have as its task, by establishing a common market and an economic and monetary union and by implementing common policies activities refered to in Articles 3. and 4, to promote throughout the Community a harmo-nius, balanced and sustainable development of economic activities, a high level of employment and of social protection, equality between men and women, sustainable and noninflationary growth, a high degree of competitiveness and conver-gence of economic performance, a high level of protection and improvement of the quality of the enviroment, the raising of the standard of living and quality of life, and economic and social cohesion and solidarity among Member States.

Koristeći teleološku metodu ECJ se prometnuo u svojevrsnog tvorca prava EU, primjerice uvodeći u pravni sustav EU doktrinu direktnog efekta i doktrinu nadređenosti prava EU pravima zemalja članica, za što objektivno nije bilo temelja u primarnom pravu EU, i zbog čega je sud trpio česte kritike zemalja članica.

Teleološka metoda zahtijeva od sudaca šire promišljanje i analizu cjelokupnog evropskog pravnog sustava do sada u pravilu nepoznatu u pravosudnoj praksi tribunala i sudova zemalja članica.

169

Kombinacijom navedenih metoda, služeći se pravničkim instinktom, ECJ već pola stoljeća ne samo što tumači pravo EU, nego i popunjava pravne praznine. Zato sudska praksa ECJ predstavlja dio pravne stečevine EU koju nužno moraju izučavati ne samo sudionici u postupcima pred ECJ nego i pravnici zemalja članica. Upravo nacionalni sudovi zemalja članica primjenjuju uz nacionalno pravo i pravo EU, i ne smije se dogoditi da zbog različitog tumačenja i primjene prava EU u stvarnosti egzistira toliko različitih prava EU koliko ima zemalja članica EU.

3. ANALIZA PRIMJENE EVROPSKOG PRAVA U PREDMETU KECK

3.1. SLOBODA KRETANJA ROBA I TUMAČENJE ČL. 28. (ex 30.) UGOVORA O EU

Sloboda kretanja roba i sloboda pružanja usluga, zajedno sa slobodom kretanja osoba i kapitala čine samu bit Ugovora. Slobode proklamirane u načelima Ugovora (čl. 2.-16) određuju zadaću Unije da promovira u cjelokupnoj uniji harmoničan, ujednačen i održiv razvitak ekonomskih aktivnosti, visoki stupanj zaposlenosti i socijalne zaštite. Zajedničko tržište je osmišljeno kao jedna od metoda kolja vodi ostvarenju proklamiranih ciljeva i ujedno kao stupanj u razvitku do konačnog cilja, uspostave unutarnjeg tržišta kao područja bez unutrašnjih granica, u kome se, sukladno odredbama Ugovora, osigu-rava slobodan promet roba, osoba, usluga i kapitala(čl. 14. st. 2. Ugovora).

Odredbe Ugovora mogu se tumačiti na dva različita načina, a radi postizanja istog cilja: bilo kao mjere protiv državnog protekcionizma ili kao mjere neograničene slobode trgovanja temeljenog na ekonomskom liberalizmu. Antiprotekcionistički pristup u čitanju Ugovora odgovara decentraliziranom federalnom pristupu zajednici, u kojemu je državama dopušteno reguliranje svih segmenata u onoj mjeri u kojoj mjere nisu prihvaćene u protekcionističke svrhe. Čitanje ugovora uz eko-nomsko liberalni pristup uključuje centralizirane i koncentrirane ovlasti Unije. Unitaristički i federalni pristup Ugovoru i samoj Uniji međusobno se isprepliće, pa ih i ECJ u različitim razdobljima i sukladno prilikama ravnopravno primjenjuje.

Analiza prava EU i sudske prakse vezane uz slobodu kretanja roba zahtjeva prethodno utvrđivanje što se u pravu Unije smatra robom u kontekstu sloboda kretanja roba. Pojam robe u Ugovoru nije definiran, a u sudskoj praksi se često za robu ravnopravno koristi i pojam proizvod. Jedna od mogućih definicija je ona iz predmeta Walonia waste21 u kojemu je roba definirana kao proizvod mjerljiv u novcu i podoban biti predmetom komercijalne transakcije. Istovremeno je pod pojam robe u smislu odredbe čl. 28 (ex 30) Ugovora sud odustao od novčane mjerljivosti „proizvoda“ pa je pod pojam robe svrstao i otpad koji nije moguće reciklirati i ima negativnu novčanu vrijednost, jer stvara trošak u zbrinjavanju, odredivši da je roba i objekt koji se prevozi preko granice za svrhe komercijalnih transakcija. Da pojam robe nije jednoznačan, određeno je u jednom drugom predmetu u kojemu je prijenos televizijskih signala svrstan u usluge, dok je elektricitet koji se prenosi električnim nosačima označen kao roba.

Slobodan promet roba ponekad je teško razgraničiti i od prometa kapitala i pravila o prekograničnom plaćanju. Tako se kovanice novca u opticaju smatraju kapitalom, dok su primjerice , temeljem odluke ECJ, britanske srebrne kovanice od pola krune, koje doduše nisu legalno sredstvo plaćanja, ali se u The Bank of England mogu zamijeniti za aktualne valute , svrstane u robu koja potpada pod odredbu čl. 28. (ex 30.) Ugovora o EU22, a ne pod pojam kapitala i prekograničnog plaćanja.

Bez obzira kako široko generalno tumačili pojam robe, valja imati na umu da je definicija pojma robe za određene potrebe u Ugovoru ograničena i ima drugi smisao od opće definicije robe. Jedno od ograničenja pojma uneseno je u Ugovor za potrebe uspostave carinske unije, pa se pojam robe u čl. 23. Ugovora definira kao proizvod koji potječe iz zemlje članice i koji dolazi iz trećih zemalja koji je u slobodnom prometu u zemljama članicama, time da će kvantitativne restrikcije biti eliminirane u prometu robe između zemalja članica, a ne i između EU i trećih zemalja. Pri uvrštenju proiz-voda pod navedeni pojam je odlučno porijeklo robe, a ne nacionalna pripadnost vlasnika robe. Neke robe imaju specifičan tretman bilo po samim osnivačkim ugovorima ili tumačenjem prava Unije od strane ECJ, pa se na njih također ne odnosi pravilo iz čl. 28.

Slobodan promet roba unutar Unije neće se ostvariti sam po sebi, prvenstveno zbog kontinuiranih protekcionističkih nastojanja zemalja članica , pa Unija poduzima za ostvarenje zacrtanog cilja razne zakonodavne i druge mjere. Najefikasnije sredstvo za promicanje slobode prometa roba je ukidanje carinskih zapreka unutar Unije primjenom čl. 23.-25. Ugovora o EU, te zabrana necarinskih mjera količinskih ograničenja uvoza i izvoza i mjera sa istovrsnim učinkom. Tema ovoga rada nije uspostava carinske unije, jer se ECJ u predmetu Keck nije bavio carinskim nego necarinskim mjerama zemalja članica. Zato se samo napominje da carinska unija uključuje zabranu uvoznih i izvoznih carina ili davanja sa istovrsnim učinkom za promet roba unutar Unije.

3.2. ZABRANA KOLIČINSKIH RESTRIKCIJA UVOZA I MJERA ISTOVRSNOG UČINKA

Mjerodavna odredba Ugovora o EU

Čl. 28. Ugovora o EU

Guantitative restrikcions on imports and all measures having equivalent efekt shall be prohibited between Member States.

170

Slobodan promet roba unutar EU osim zabrane carinskih barijera u bitnomu je osiguran zabranom necarinskih uvoznih mjera (čl. 28 Ugovora) i odredbom o slobodnom izvozu roba između država članica. Odredba je od strane ECJ uglavnom tumačena kao odredba usmjerena na aktivnosti država članica, jer se odredbe o slobodnom kretanju roba tiču samo javnih mjera. Eventualni izuzetak može se naći kada su u pitanju mjere zaštite intelektualnog vlasništva u nelojalnoj utakmici, iako i u tom slučaju predmetom napada nisu sama ponašanja privatnih stranaka nego ponovno nacionalne mjere koje privatnim strankama omogućavaju određeni način korištenja intelektualnog vlasništva.

Pojam količinskih restrikcija i mjera sa istovrsnim učinkom nije definiran Ugovorom o EU. Od sekundarnog prava EU koje se bavilo ovom materijom valja spomenuti Direktivu Komisije EU 70/5023 koja je nabrajanjem primjera nacionalnih mjera dala naznake pojma mjera sa učinkom istovrsnim količinskim restrikcijama (MEQR), pa navodi da su to primjerice: minimalne i maksimalne cijene određene za uvozne proizvode, nepovoljnije cijene za uvozne proizvode, uvjeti plaćanja za uvozne proizvode koji su različiti od onih za domaće proizvode, smanjenje količine uvoza kroz povećanje njihove cijene, propisivanje uvjeta pakiranja, sastava, identifikacije, veličine, težine i slično, koji se primjenjuju na uvezenu robu ili koji su različiti i teže ostvarivi nego oni u slučaju domaće robe, promicanje domaće robe za razliku od uvozne. Direktiva više nije na snazi, ali i dalje predstavlja glavnu inspiraciju o načinu tumačenja pojma mjera sa istovrsnim učinkom.

ECJ se pokazao sklonim širokoj interpretaciji pojma mjera sa istovrsnim učinkom. U tom pogledu je interpretacijom, i takozvanom negativnom harmonizacijom kroz ocjenu nedopuštenih mjera država članica pretekao legislativnu harmo-nizaciju prava EU24, pa se tek iz prakse ECJ može zaokružiti shvaćanje pojma mjera sa istovrsnim učinkom. U svakom slučaju pojam mjera sa istovrsnim učinkom uključuje mjere Unije jednako kao i mjere zemalja članica, iako su ove potonje u većini slučajeva bile predmetom napada pred ECJ.

Jedno od prvih tumačenja pojma mjera sa istovrsnim učinkom ECJ je dao u presudi Dassonville25.Predmet Dassonville nastao je u povodu kaznenog postupka zbog povrede belgijske pravne norme koja je obvezivala da dobra koja

nose oznaku porijekla mogu biti uvezena u Belgiju ako nose odgovarajući certifikat zemlje porijekla. Dassonville je u Belgiju uvozio Škotski viski iz Francuske bez odgovarajućeg propisanog certifikata i bio optužen i procesuiran zbog kršenja propisa. Okrivljeni se bra-nio tvrdeći da je belgijski propis protivan čl. 30. (sada 28.) Ugovora o EU. Sud je našao da je mjera belgijskih vlasti mjera sa učinkom istovrsnim količinskim ograničenjima, formulirajući da je MEQR:

1. svaka mjera poduzeta od strane zemalja članica koja ima snagu spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indi-rektno, stvarno ili potencijalno, smatrat će se mjerom sa istovrsnim učinkom mjerama kvantitativne restrikcije i

2. razumna ograničenja neće se smatrati protivnima odredbi čl. 28. (ex 30.) Ugovora.Sud je, dakle, postavio dva bitna elementa za ocjenu MEQR: -nije bitna namjera zemlje članice propisivanjem mjere ograničiti trgovinu, nego stvarni efekt ograničenja,-opravdanom mjerom smatrat će se ona koja ima efekt razumnog ograničenja, ali u tom predmetu pojam pravila razuma

u propisivanju ograničavajućih mjera još nije bio definiran, time da je objašnjenje uslijedilo u nekim kasnijim predmetima o čemu će biti riječi u nastavku.

U sudskoj praksi iskristalizirala su se četiri tipa diskriminacijskih barijera trgovini: uvozne i izvozne restrikcije26, pro-moviranje domaćih proizvoda od strane nevladinih ili privatnih tijela 27 (Buy Irish), propisivanje cijena28 i poduzimanje privatnih akcija koje po strukturi predstavljaju nacionalne mjere29

Domišljatost nacionalnih zakonodavstava može ovaj popis proširiti i na koje druge mjere koje imaju snagu spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno.

3.3. OPRAVDANE KLIČINSKE RESTRIKCIJE UVOZA I MJERE ISTOG UČINKA

Četiri slobode u trgovanju unutar Unije ne isključuju sasvim dopustivost reguliranja unutarnjih tržišta zemalja članica i prekograničnu trgovinu unutar unije propisivanjem barijera slobodnoj trgovini, jer su neke mjere nužne u javnom interesu. Ipak mjere koje se donose u javnom interesu ne smiju biti takve da uzrokuju veće probleme od onih vezanih uz povredu javnog interesa i ne smiju biti poligon za zaštitu pojedinačnih interesa privatnih interesnih skupina. Opravdani izuzeci od zabrane količinskih restrikcija i mjera istog učinka mogu se u bitnomu podijeliti na one uređene Ugovorom o EU i one koje je kreirao ECJ.

A) Ugovor o EU sadrži listu izuzetaka koji dopuštaju zemljama članicama da ometu slobodnu trgovinu za postizanje odgovarajućih legitimnih ciljeva.

Čl. 30. Ugovora (ex 36.)

The provision of Articles 28. and. 29. shall not preclude prohibitions or restrictions on imports, exports or goods in transit justified on grounds of public morality30, publ ic policy31 or public security32; the protection of healt and life of humans, animals or plants33 ; the protection of national treasures possesing artistic, historic or archeological value; or the protection of industrial and commercial property. Such prohibitions or restrictions shall not however, constitute a means of arbitrary discrimination or a disguised restriction on trade between Member States.

171

Temeljno je pravilo da mjera restrikcije mora biti opravdana, te da konačni sud o opravdanosti mjere nije u jurisdikciji tijela zemlje članice nego Unije, odnosno ECJ. Tako je ECJ, tumačeći odredbu Ugovora o opravdanim izuzecima, našao primjerice da zemlje članice ne mogu isključiti ekonomski sektor od slobodnog prometa roba pozivajući se na javni poredak, javnu sigurnost i javno zdravlje. Takav zaključak ipak nije generalno unaprijed zadano pravilo, pa je formuliran izuzetak od izuzetka, sudskim opravdanjem mjere istovrsne mjeri količinskih ograničenja trgovine, koja je donesena od strane Irske vlade pozivom na zaštitu javnog interesa u slučaju irskih rafinerija u predmetu Campus Oil34. Tumačeći odredbu čl. 30. Ugovora sud je, doduše ne uvijek dosljedno, vodio računa da je zabrana količinskih ograničenja temeljno pravilo, a razlozi za opravdanje mjera količinskih ograničenja izuzetak koji treba tumačiti usko, vodeći računa o konačnom cilju, uspostavi jedinstvenog evropskog tržišta.

B) ECJ je u svojoj praksi razvio pravila o izuzecima od zabrane stvaranja barijera slobodnoj trgovini za koja se ne može naći uporište niti i Ugovoru niti u sekundarnom pravu EU. Tako je u već spomenutom predmetu Dassonville35sud dao elastično viđenje čl. 28. Ugovora o EU pozivom na izuzetak na temelju razumnog pravila, iako je propustio elaborirati što predstavlja pojam razumnog pravila.

Nešto kasnije ECJ je dao svoju najvažniju odluku u pogledu dopustivih mjera ograničenja slobodne trgovine u pred-metu Cassis de Dijon36.

Njemačka pravila koja su bila predmetom napada odnosila su se na zabranu prodaje likera koji sadrži postotak alko-hola ispod odgovarajućeg stupnja. Mjera je primijenjena na francuski liker kada je uvoznik iz francuske pokušao uvesti u Njemačku liker koji nije zadovoljavao propisane standarde i bila je napadnuta pred ECJ.

Sud je u bitnomu našao da zapreke za slobodno kretanje roba unutar Unije koji rezultiraju u disparitetu između nacio-nalnih propisa o trgovini predmetnim proizvodom, moraju se uzeti u obzir sve dotle dok propis može biti prepoznat kao potreban radi opravdanja nužnih zahtjeva, osobito zahtjeva učinkovite porezne kontrole, zaštite javnoga zdravlja, poštenog trgovinskog prometa i zaštite potrošača. Pravila o opravdanosti ograničenja slobodnog prometa roba iz čL. 30. Ugovora ne primjenjuju se međutim kada je zaštićeni legitimni interes harmoniziran pravom Unije, jer se podrazumijeva da je harmo-nizacijom prava Unije u zaštiti kojega legitimnog interesa zaštićen legitimni interes na području cijele Unije.

Pozivanje zemlje članice na dopušteno ograničenje slobodne trgovine po čl. 30. Ugovora uz opravdanje da se pravo krši i u kojoj drugoj zemlji članici nema zaštitu pred ECJ 37.

Sud je u svojoj praksi razvio i pravila na kojima se mora temeljiti mjera da bi se smatra dopustivom, ostavivši otvore-nom listu izuzetaka. Prirodu izuzetaka je teško objasniti, kao što je teško utvrditi da li se sud pri kreiranju pojma oprav-danih mjera u pojedinim slučajevima rukovodio temeljnim ljudskim pravima zaštićenim Poveljom o ljudskim pravima ili kojim drugim temeljnim principima o najvišim zaštićenim dobrima, pravilima razuma ili pak temeljnim principima prava Unije. Neovisno o tomu na čemu počivaju odluke ECJ, može se reći da mjere koje donose zemlje članice, a koje objek-tivno predstavljaju zapreku slobodnoj trgovini, moraju u konkretnom smislu biti proporcionalne. To znači da prije ostalog moraju biti prikladne i pogodne u odnosu na zaštićeno opće dobro i postavljeni legitimni cilj. Nacionalne mjere moraju biti nužne za zaštitu kojih opravdanih legitimnih interesa, što pretpostavlja da ne postoji koji drugi način zaštite legitim-nog cilja koji bi u manjoj mjeri priječio trgovinu unutar Unije. Konačno, mjere moraju biti stvarno proporcionalne u svim svojim aspektima, kako u odnosu na posljedice i cijenu na nacionalnom nivou i na nivou unije, tako i u odnosu na ostale prednosti i štete koje mjera u cjelini donosi. Ocjena stvarne proporcionalnosti mjere može se donijeti samo osjetljivim mjerenjem različitih, često suprotstavljenih interesa u pojedinačnom slučaju, što predstavlja veliki test i za nacionalne sudove i za ECJ.

3.4. NEDISKRIMINIRAJUĆA OGRANIČENJA UVOZA PROPISIVANJEM UVJETA PRODAJE

Pred KECK judikatura

U dosadašnjem izlaganju je iznijeto zakonodavno okruženje nadopunjeno sudskom praksom ECJ koje je prethodilo stajalištu suda iznijetom u presudi u predmetu KECK. Kako je naprijed rečeno, formula opravdanih mjera ograničenja u prometu robom dana je vrlo široko u predmetu Dassonville, odredivši da je MRQR svaka mjera poduzeta od strane zemalja članica koja ima snagu spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno. Ipak i takve mjere moraju se uzeti u obzir sve dotle dok se mogu podvesti pod razumne, odnosno dok mogu biti prepoznate kao potrebne radi opravdanja nužnih zahtjeva, osobito zahtjeva učinkovite porezne kontrole, zaštite javnoga zdravlja, poštenog trgovinskog prometa i zaštite potrošača.

Sudska praksa koja se nastavljala na formule Dassonville i Cassis de dijon odnosila se na nedopuštene mjere ograničavanja slobodne trgovine država članica vezane uz karakteristike same robe, njezin sadržaj, način pakiranja, veličinu i slično , pri čemu je zauzeto temeljno polazište da se svaka roba, koja je zakonito proizvedena i prodavana u jednoj državi članici, može bez daljnjih ograničenja (uz dopustive iznimke) prodavati diljem Unije (equal - burden rules). Ovo temeljno pravilo koje vrijedi za svojstva robe trebalo bi vrijediti i u odnosu na uvjete prodaje robe, jer nema sumnje

172

da propisivanje posebnih uvjeta prodaje na nacionalnim razinama može bitno otežati promet robe unutar Unije. Unatoč tomu ECJ je u pogledu uvjeta prodaje zauzeo drugu crtu razmišljanja dopustivši da nacionalne vlade određuju uvjete pro-daje koji objektivno utječu na slobodan promet dobara unutar unije, pod pretpostavkom da se radi o nediskriminirajućim nacionalnim mjerama.

Za razumijevanje stajališta suda formulirano u predmetu Keck treba poći od ranih predmeta koji su se bavili problemom nediskrimnirajućih uvjeta prodaje. Tako je u predmetu Cineteque38 ocijenjeno da mjera francuske vlade koja se ticala zabrane prodaje videa i filmskih otisaka unutar roka od jedne godine od kada je film pušten u distribuciju ne predstavlja zabranjenu mjeru po čl. 28 (ranije 30) Ugovora.

Francusko pravo zabranjivalo je prodaju videa i filmskih otisaka unutar prve godine od stavljanja filma u opticaj, sa svrhom da ne odbije gledatelje od odlaska u kina i sa namjerom da zaštiti profitabilnost kinematografske produkcije. Pravilo se odnosilo na domaće i strane proizvode, i bilo je napadnuto od strane distributera videa kao zabranjena mjera po čl. 30. (sada 28) Ugovora. Sud je našao da pravila mnogih zemalja članica imaju slične mjere, sa istom svrhom zaštite kinematografa, i da takva mjera ne spada u nedopuštene mjere. Ako se mjera odnosi bez razlike na video kazete proizve-dene u tuzemstvu kao i na one uvezene, njena namjera nije uplitanje u slobodnu trgovinu. Pravilo na prvi pogled spada pod zabranjene mjere iz čl. 30. (sada 28.) Ugovora, ali se može smatrati pravovaljanom ako za nju postoji objektivno opravdanje koje je prihvatljivo po pravu Unije i pod uvjetom da je metoda za postizanje cilja proporcionalna39.

Sud je našao da su mjere jednake primjene izvan dometa odredbe čl. 30. Ugovora, pri čemu nije prihvatio stajalište samostalnog odvjetnika Slynna da i takve mjere predstavljaju nedopustivu barijeru trgovanju robom.

Ideja je razvijena u predmetu Torfaen40 u kojemu se obrazloženje temelji na istoj tezi, da nacionalna mjera Velike Britanije o zabrani prodaje na malo nedjeljom izuzev prodaje određenih proizvoda doduše na prvi pogled spada pod zabranjene mjere iz čl. 30. (sada 28.) Ugovora, ali se može smatrati pravovaljanom, jer za nju postoji objektivno oprav-danje koje je prihvatljivo po pravu Unije i pod uvjetom da je metoda za postizanje cilja proporcionalna.

Pred nacionalnim sudom B&Q su bili optuženi zbog kršenja nacionalnog propisa koji zabranjuje prodaju na malo nedjeljom, izuzev određenih vrsta proizvoda. Optuženi su među ostalim prigovorili da je mjera temeljem koje su optuženi mjera sa istovrsnim učinkom kao i količinske restrikcije (MEQR) i da je time zabranjena po čl. 30. Ugovora o EU. Učinak mjere je smanjenje ukupnog prometa za 10%, što odgovara smanjenju uvoza iz drugih zemalja članica.

Sud je nakon konstatiranja da se mjera odnosi proporcionalno na domaće i uvozne proizvode, te nakon pozivanja na stajališta iz predmeta Cineteqe i Oebel, konstatirao da prema ranijim presudama ECJ nacionalne mjere koje se tiču ograničenja vremena rada, dostave i prodaje kruha i konfekcijske industrije, predstavljaju zakoniti dio ekonomske i so-cijalne sigurnosti i u okviru je javnog interesa zaštićenog Ugovorom. Ista pravila moraju važiti i za nacionalne mjere u vezi uvjeta maloprodaje. Organizacija maloprodaje može biti organizirana ovisno o sociokulturnim prilikama, pa može biti uređena nacionalnim pravom, a mjere poduzete u navedenoj maniri nisu poduzete radi utjecaja na trgovinu među državama članicama. Sud je dakle našao da se radi o proporcionalnoj mjeri i dopuštenoj po pravu Unije.

3.5. DOPUSTIVO REGULIRANJE UVJETA PRODAJE - FORMULA KECK

U predmetu KECK sud se najjasnije očitovao o mjerama zemalja članica o uvjetima trgovanja unutar Unije. Državne mjere koje ni izravno ni neizravno ne diskriminiraju ne smatraju se mjerama protivnim pravilima tržišnih sloboda, ako one ni izravno ni neizravno ne utječu na prekogranični promet roba, osoba, usluga i kapitala. Svoje stajalište sud je definirao u „ izreci „ presude:

Svaka mjera koja je podobna spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno, smatrat će se mjerom sa učinkom jednakim mjerama količinskih ograničenja, zabranjenom između zemalja članica po čl. 30l (sada 28l) Ugovora.

Ova definicija obuhvaća zapreke slobodnoj trgovini robom koja, u nedostatku harmonizacije zakonodavstva, predstav-lja rezultat primjene mjere na robu koja dolazi iz druge zemlje članice gdje je zakonito proizvedena i prodavana, i propisuje odgovarajuće posebne obveze za plasman te robe (kao što su one koje se tiču označavanja, oblika, veličine, težine, sastava, predstavljanja, etiketiranja, pakiranja). To vrijedi čak i ako su takva pravila bez razlike primjenjiva na sve proizvode osim ako je njihova primjena opravdano odstupanje od slobodnog prometa roba precedentima po osnovi javnog interesa.

Nasuprot tomu, neće se smatrati da primjena nacionalnih restriktivnih mjera ili zabrane određenih načina trgovine na proizvode iz drugih zemalja članica ometa slobodnu trgovinu između zemalja članica, sve dotle dok se te odredbe primjen-juju na sve sudionike koji trguju na tuzemnom tržištu i tako dugo dok ti propisi utječu na isti način, pravno i faktički, na prodaju domaćih proizvoda i onih iz drugih zemalja članica. Pod uvjetom ispunjenja tih pretpostavki, primjena tih propisa o prodaji proizvoda iz drugih zemalja članica koja udovoljava zahtjevima koje propisuje ta ista država, nije sama po sebi takva da predstavlja ograničenje ili zatvaranje pristupa proizvodima na tržište ništa više nego što onemogućuje pristup domaćim proizvodima . Zato takva pravila ne spadaju pod zabranjene mjere iz čl. 30. (sada 28). Ugovora o EU.

Prethodni postupak za tumačenje prava Unije pokrenuo je nacionalni sud Francuske The Tribunal de grande instance de Strasbourg radi davanja mišljenja u kaznenom postupku koji se pred tim sudom vodio odvojeno protiv dvaju francuskih trgovaca, Daniela Mithouarda i Bernarda Kecka. Ta dvojica bila su optužena za prodaju 1.264 boce piva Picon i 544 kilograma kave Sati Rouge ispod nabavne cijene robe što je bilo protivno Francuskom zakonu broj 63-628 od 2. srpnja

173

1963. izmijenjenog čl. 32. Uredbe br. 86-1243 od 1. prosinca 1985. godine, koji propisuje zabranu prodaje robe ispod njene nabavne cijene (cijene koštanja), time da istim propisom nije proizvođaču robe zabranjena prodaja ispod cijene proizvodnje robe. Okrivljenici su među ostalim prigovorima tvrdili da je francuski propis takva mjera države članice koja je protivna pravu Unije, poglavito odredbi čl. 30. Ugovora o EU te principima slobodnog prometa roba, osoba, usluga i kapitala i slobodnoj tržišnoj utakmici unutar Unije.

The Tribunal de grande instance de Strasbourg našao je da ima mjesta postavljanju prethodnog pitanja ECJ radi tumačenja prava Unije. Pitanje je postavljeno jasno, činjenično je i pravno obrazloženo, odnosi se na konkretni predmet a ne na hipotetičnu situaciju, a materija je takve naravi da način primjene prava Unije zahtijeva tumačenje, jer niti iz sekundarnog prava Unije niti iz dotadašnje prakse ECJ nije bio sasvim očito kako se u konkretnom slučaju ima tumačiti odredba čl. 30. Ugovora o EU. Tekst pitanja u cijelosti je ponovljen u presudi:

Da li je zabrana prodaje ispod nabavne cijene prema čl. 32 Zakona broj 86-1243 od 01. prosinca 1986. godine kom-patibilna sa načelima slobodnog kretanja roba, usluga i kapitala, slobodne tržišne utakmice na jedinstvenom tržištu i nediskriminirajuća na temelju nacionalnosti propisanim Ugovorom od 25. ožujka 1957. godine uspostavi EEC, i posebno njegovom čl. 3. i 7., budući da francusko zakonodavstvo dopušta narušavanje utakmice:

4.4. prvo tako što zabranjuje preprodaju ispod nabavne cijene, a izuzima od mjere zabranu proizvođačima, koji su slobodni prodavati proizvode koje su sami proizveli, preradili ili unaprijedili , po cijeni nižoj od cijene proizvodnje,

4.5. b) drugo, time se narušava utakmica, posebno u pograničnim zonama, između raznih trgovaca na temelju njihove nacionalnosti ili mjesta nastana.

U presudi se napominje da su puni činjenični opis slučaja od strane nacionalnog suda te izviješća u postupku ponov-ljena u presudi samo utoliko ukoliko su nužna za obrazloženje.

Sud je pošao od konstatacije da se pravila Ugovora o EU koja se odnose na slobodno kretanje osoba, usluga i kapitala unutar Unije načelno ne tiču zabrane prodaje ispod nabavne cijene, koja se odnosi na trgovinu dobrima.

U pogledu principa o nediskriminaciji zadanih u čl. 7. Ugovora o EU, i usklađenosti tih načela sa zabranom preprodaje robe ispod nabavne cijene, podvrgavanje tim mjerama može biti svrstano u neravnopravne u odnosu na natjecatelje zemlje članice u kojoj je zabranjena preprodaja ispod nabavne cijene.

Zaključak je da u svakom slučaju okolnost da su poduzeća koja prodaju robu u raznim zemljama članicama podvrgnuta različitoj legislaturi, od kojih je u nekima preprodaja robe ispod nabavne cijene zabranjena a u nekima dopuštena, ne pred-stavlja diskriminaciju po čl. 7. Ugovora. Uvjeti prodaje odnose se na sve trgovce unutar nacionalnog teritorija, neovisno o njihovoj nacionalnosti. Sud se pri tom zaključku pozvao na stajalište izraženo u ranijem predmetu Lambert 41.

Što se tiče navodne suprotnosti nacionalne mjere pravilu iz čl. 3. Ugovora, sud je zaključio da nisu iznijete nikakve reference za zaključak o primjeni pravila Ugovora, pa je pitanje razmatrano u okviru slobodnog kretanja roba i donesen je zaključak da svaka mjera koja je podobna spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno, smatrat će se mjerom sa učinkom jednakim mjerama količinskih ograničenja, zabranjenom između zemalja članica po čl. 30 (sada 28.) Ugovora.

Nacionalno zakonodavstvo koje sadrži generalnu zabranu preprodaje robe ispod nabavne cijene nije osmišljeno radi reguliranja trgovine između zemalja članica. Takva mjera može smanjiti obim trgovine i ograničiti volumen trgovine proiz-voda iz drugih zemalja članica, ali pitanje se donosilo da li je to dovoljno da bi se mjera smatrala mjerom sa istovrsnim učinkom mjerama količinskih ograničenja na uvoz. Obzirom na sve učestalije pozivanje trgovaca na neusklađenost nacio-nalnih mjera sa pravom Unije u pogledu slobodnog kretanja roba, sud je preispitao povijesni slijed judikature u materiji količinskih ograničenja i mjera sa istovrsnim učinkom, posebno se osvrnuvši na stajališta iznijeta u predmetima Dassonville i Cassis de dijon, sa konačnim zaključkom da napadnuta mjera Francuskog zakonodavstva o zabrani preprodaje robe ispod nabavne cijene ne spada u mjere zabranjene odredbom čl. 30. Ugovora o EU.

Zaključci iz presude sadrže, čini se, dovoljno elemenata za ozbiljnu kritiku pristupa ECJ nacionalnim mjerama o uvjetima prodaje robe u pojedinim zemljama članicama. Odredba čl. 28. Ugovora određuje da su zabranjene količinske restrikcije uvoza i sve mjere sa istovrsnim učinkom. Direktiva Komisije EU 70/50 je dala određene naznake pojma mjera sa učinkom istovrsnim količinskim restrikcijama odredivši da su to mjere kojima se određuju minimalne i maksimalne cijene određene za uvozne proizvode, nepovoljnije cijene za uvozne proizvode, uvjeti plaćanja za uvozne proizvode koji su različiti od onih za domaće proizvode, smanjenje količine uvoza kroz povećanje njihove cijene, propisivanje uvjeta paki-ranja, sastava, identifikacije, veličine, težine i slično, koji se primjenjuju na uvezenu robu ili koji su različiti i teže ostvarivi nego oni u slučaju domaće robe, promicanje domaće robe za razliku od uvozne, što su samo primjeri ali ne i jedine mjere sa učinkom istovrsnim količinskim restrikcijama.

Ako se ima u vidu formula pojma mjere sa istovrsnim učinkom koju je upravo ECJ dao u predmetu Dassonville odredivši, da je to svaka mjera poduzeta od strane zemalja članica koja ima snagu spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno, tada se bez ozbiljne kritike ne može prihvatiti neočekivano odstupanje od precedenta u predmetu Dassonville i uvođenje novog precedenta po kojemu su u pravilu dopuštene nacionalne mjere koje se tiču uvjeta prodaje, ako zadovoljavaju uvjete iz formule KECK, dakle sve dotle dok se te odredbe primjenjuju na sve sudionike koji trguju na tuzemnom tržištu i tako dugo dok ti propisi utječu na isti način, pravno i faktički, na prodaju domaćih proizvoda i onih iz drugih zemalja članica.

174

Uzimajući u obzir od suda prihvaćeno pravilo da se svaka roba, koja je zakonito proizvedena i prodavana u jednoj državi članici, može bez daljnjih ograničenja (uz dopustive iznimke) prodavati diljem Unije (equal - burden rules), smatram da se stajalište suda o dopuštenosti pojedinih različitih nacionalnih mjera o uvjetima prodaje (dual –burden rules) ne može prihvatiti bez temeljite analize da li ta mjera zaista pogađa prekograničnu trgovinu više nego tuzemnu. Iz sudske prakse ECJ temeljene na stajalištu iz presude KECK nije moguće zaključiti da je sud u bilo kojemu predmetu zatražio eksprertizu o učinku mjere na obim prekogranične trgovine zemlje članice u odnosu na njenu tuzemnu trgovinu, a zaključak da se ne radi o diskriminirajućim mjerama samo na temelju činjenice da se mjere formalno odnose na sve trgovce ne mora značiti i da ih jednako pogađaju. Sud konačno i sam konstatira da mjera zabrane preprodaje robe ispod nabavne cijene može imati efekt na trgovinu unutar Unije, a nema sumnje da se radi o ekonomskoj mjeri, pa obzirom da je izostala ozbiljna provjera učinka nacionalne mjere na nacionalnom području i na ukupno jedinstveno evropsko tržište (što bi konačno prouzrokovalo znatne troškove sudu), čini se da je sud, pritisnut enormnim povećanjem slučajeva pozivanja pojedinaca pred nacionalnim sudovima na odredbu čl. 30. Ugovora, i time povećanjem broja predmeta pre ECJ, formulom KECK zauzeo korak nazad u zaštiti tržišnih sloboda. Drugog razloga za ovakvo odstupanje od prihvaćenih precedenata sud nije iznio u obrazloženju presude, niti se mogu isčitati iz obrazloženog mišljenja Samostalnog odvjetnika.

3.6. POST KECK JUDIKATURA

Formula o dopustivim mjerama koje uređuju uvjete prodaje korištena je u nizu predmeta koji su se vodili pred ECJ u odnosu na dopustive restrikcije propisivanjem uvjeta prodaje i to ograničavanjem mjesta prodaje, ograničavanjem vremena u kojemu se može vršiti prodaja te osoba kojima se može vršiti prodaja, kontrolu cijena i kontrolu oglašavanja.

Tako je u predmetu Tankstation42, osim što je dana formula statičkih i dinamičkih uvjeta prodaje, ECJ ocijenio, ponavljajući stajalište iz presude Keck, da nacionalna pravila koja uređuju prisilno zatvaranje trgovina, u ovom slučaju benzinskih crpki, ne spadaju pod mjere protivne odredbi čl. 30. Ugovora o EU.

U kasnijem predmetu Hunermund43 sud je, također pozivom na formulu Keck, ocijenio da zabrana ljekarnama oglašavanja prodaje parafarmaceutskih proizvoda, a koje su inače ovlašteni prodavati, ne spada u kategoriju MEQR. Po ocjeni suda propis nije direktno usmjeren protiv jedinstvenog tržišta, ne uključuje druge trgovce (osim ljekarni) u zabranu reklamiranja takvih proizvoda, i odnosi se na sve trgovce lijekovima, a mjera nema značajnijeg efekta na slobodno tržište. Iz presude doduše nije moguće utvrditi da je sud analizirao utjecaj mjere na slobodno tržište, niti koji su parametri korišteni pri ocjeni o efektu mjere na slobodno tržište.

Kriterij za ocjenu da li se nacionalna mjera odnosi na svojstva robe, pa predstavlja MEQR ili se odnosi na uvjete pro-daje pa je dopustiva pod uvjetima iz formule Keck, nije uvijek sasvim jasan. Tipičan primjer je mjera austrijskog zakono-davstva koja je zabranjivala prodaju periodičnih listova koji sadrže igre ili natjecanja za nagrade o kojoj se ECJ izjasnio u predmetu Vereinigte Familiapress 44 Austrijski izdavač Vereinigte Familiapress Zeitungverlags und Vertreibs GmbH tužio je njemačkog izdavača zbog povrede austrijskih propisa reklamiranjem prodaje periodika nuđenjem pripadajućih nagrad-nih igara, a što je suprotno austrijskoj nacionalnoj mjeri. Tuženik je prigovorio da se radi o nacionalnoj mjeri suprotnoj odredbi čl. 28. Ugovora o EU, a sporno pitanje je da li se radi o mjeri koja se odnosi na robu i time spada pod zabranjene mjere po čl. 28. Ugovora ili mjera predstavlja zakonsko uređivanje uvjeta prodaje dopustivih po formuli Keck. Sud je ustvrdio da je prodaja periodika kombinirana sa nagradnim igrama specijalni vid reklamiranja proizvoda. Naime iako na prvi pogled mjera odnosi na uvjete prodaje, ona se po svojoj biti odnosi na sam proizvod, a obzirom da ima utjecaja na slobodan promet robama, sud je ocijenio da na taj slučaj nije moguće primijeniti formulu Keck o dopustivim mjerama, pa mjera predstavlja MEQR. Sud je međutim našao da mjera može imati svoje opravdanje ako je proporcionalna cilju koji želi postići, a to je raznovrsnost tiska u prodaji, pa je nacionalnom sudu ostavio za ocjenu da li se radi o mjeri koja je opravdana jer udovoljava uvjetima proporcionalnosti

Formula Keck u post-Keck judikaturi ECJ nije izričito proširena u odnosu na slobodu kretanja osoba i kapitala i slo-bodu pružanja usluga, iako iz presuda nije moguće ocijeniti koji je razlog za takav pristup. Tako u predmetima Bosman45 i Alpine Investments46 sud odbija primijeniti formulu Keck na mjere koje se tiču slobodnog kretanja osoba i zapošljavanja te slobodu pružanja usluga unutar Unije, iako bi se pristup suda možda mogao, kako drže neki autori, tumačiti i kao unapređenje i redefiniranje same formule Keck47.

4. ZABRANA KOLIČINSKIH OGRANIČENJA I MJERA SA ISTOVRSNIM UČINKOM I SPORAZUM OSTABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU

Republika Hrvatska nije za sada zemlja članica Unije, pa na njenom teritoriju nije izravno primjenjivo ni primarno ni sekundarno pravo Unije. Unatoč tomu svi relevantni subjekti, a na prvom mjestu institucije i tijela države, imaju već sada obvezu voditi računa o pravnim stečevinama Unije (tzv acquis communautaire), pa i onima koji se tiču slobodnog kretanja roba. Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane48, koji je po svojoj pravnoj snazi ispod Ustava RH, ali iznad zakona49, RH i Unija obvezale su se da će tijekom razdoblja od najviše šest godina, počevši od stupanja na snagu Sporazuma, omogućiti slobodno kretanje roba, među ostalim time što će postupno uspostaviti područje slobodne trgovine u skladu sa odredbama Sporazuma i odredbama Općeg sporazuma o carinama i trgovini 1994. Svjetske trgovinske organizacije 50.

175

U pogledu industrijskih proizvoda, danom stupanja na snagu Sporazuma ukidaju se carine na uvoz industrijskih proiz-voda u Uniju proizvoda porijeklom iz Hrvatske i količinska ograničenja na uvoz u Uniju i mjere s jednakim učinkom (čl. 17. Ugovora). Istim danom ukidaju se carine na uvoz u Hrvatsku robe porijeklom iz Unije, osim propisanih izuzetaka, te količinska ograničenja te mjere sa istovrsnim učinkom na uvoz u Hrvatsku robe porijeklom iz Unije. Potpisnice ugovora obvezale su se stupanjem na snagu Sporazuma ukinuti sve izvozne carine i pristojbe sa jednakim učinkom, te međusobno ukinuti sva količinska ograničenja na izvoz te mjere sa istovrsnim učinkom (čl. 20 Ugovora). Slične odredbe sadrži i po-glavlje za poljoprivredu i ribarstvo.

Slobodna trgovina svim proizvodima, osim u slučajevima gdje je Sporazumom ili Protokolima drugačije određeno, zadržat će se barem na nivou koji je vrijedio na dan stupanja na snagu Sporazuma. Potpisnice su se obvezale da od toga dana neće biti uvedene nove uvozne ili izvozne carine ni pristojbe sa jednakim učinkom, niti će se one koje već postoje povisivati, a neće biti uvedena ni nova količinska ograničenja uvoza ili izvoza ni mjera sa mjera sa istovrsnim učinkom, niti će se one koje već postoje učiniti restriktivnijima (čl 33. Ugovora). Određeno je u kojim slučajevima će se mjere količinskih restrikcija i mjera sa istovrsnim učinkom smatrati opravdanima.

Sporazumom je osnovano Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje (nastavno VSP), sastavljeno od članova hrvatske vlade s jedne strane i članova Vijeća Evropske unije i članova Komisije Evropskih zajednica s druge strane. VSP je nadležno donositi za stranke obvezujuće odluke, nadzirati primjenu i provedbu sporazuma, te predstavlja ujedno tribunal nadležan obvezujućom odlukom riješiti sporove (između potpisnica Sporazuma) koji se odnose na primjenu i tumačenje sporazuma. Nema sumnje da će VSP u slučaju postupaka zbog kršenja Sporazuma uvažavati praksu ECJ.

Odredbe Sporazuma adresirane su prvenstveno na njegove potpisnike, ali se učinci Sporazuma protežu, kao i u slučaju svih međunarodnih sporazuma, na daleko širi krug adresata. Prije ostalih to su tijela uprave i lokalne samouprave koja su ovlaštena do određenog stupnja propisivati pravila ponašanja u trgovanju dobrima (npr. propisivati radno vrijeme trgov-inama), i na taj način ući u zabranjenu zonu količinskih restrikcija i posebno mjera sa istovrsnim učinkom količinskim restrikcijama. Tu su također u Hrvatska Gospodarska komora, te druga gospodarska strukovna udruženja koja su do određenog stupnja pod uplivom države, a o mjerama sličnih subjekata zemalja članica EU se u bogatoj sudskoj praksi već izjasnio ECJ. S druge strane Sporazum stvara određena prava i obveze i za pojedince, kako one u zemljama članicama Unije tako i u Republici Hrvatskoj.

Pri ocjeni tko će biti nadležan rješavati sporove nastale primjenom Sporazuma valja imati na umu da je Sporazum postao sastavnim dijelom i prava EU i prava Republike Hrvatske. Naime, međunarodni sporazumi koje sklapa Zajednica, kao i oni u kojima je zajednica zamijenila države članice kao stranke, ili im pristupila kao stranka uz države članice, predstavljaju izvor prava Zajednice po pravnoj snazi ispod Ugovora o EU, ali iznad sekundarnog prava Unije koji pre-ma odredbi čl. 300. Ugovora o EU obvezuje institucije Unije i zemlje članice EU. Ujedno takvi međunarodni ugovori predstavljaju sastavni dio nacionalnih pravnih poredaka zemalja članica. S druge strane on je u okviru pravnog sustava Republike Hrvatske akt koji je po pravnoj snazi ispod Ustava RH, ali iznad zakona. Ako je međunarodni ugovor dovoljno jasan i bezuvjetan, on ima izravni učinak , što znači da stvara subjektivna prava na koja se pojedinci mogu pozivati pred nacionalnim sudovima. Kako je Sporazum dovoljno jasan i bezuvjetan, pojedinci (fizičke i pravne osobe) iz zemalja članica Unije i pojedinci iz Hrvatske mogu se pred svojim nacionalnim sudom pozivati na Sporazum, ako smatraju da im je kakvom mjerom količinske restrikcije ili mjerom istovrsnog učinka mjerama količinskih restrikcija, povrijeđeno kakvo osobno pravo.

U slučaju spora u primjeni Sporazuma nadležna tijela za rješenje spora mogu se podijeliti u tri paralelne skupine:1. Sporove između Republike Hrvatske s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane,

nastale primjenom Sporazuma, rješavat će Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje temeljem prorogacijske klauzule iz čl. 113. Sporazuma.

2. u postupcima koje su pokrenuli pojedinci ili drugi subjekti (osim onih navedenih pod točkom 1) ili se protiv njih vode pred nacionalnim sudovima zemalja članica EU u vezi sa primjenom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Sporazum će tumačiti i primjenjivati nacionalni sudovi zemalja članica EU, uz dopustivost upućivanja prethodnog pitanja ECJ za tumačenje Sporazuma 51

3. u postupcima koje su pokrenuli pojedinci (ili druge ovlaštene stranke) ili se protiv njih vode pred sudovima Republike Hrvatske u vezi sa primjenom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Sporazum će tumačiti i primjenjivati hrvatski su-dovi.

U slučaju dvojbe o primjeni Sporazuma samo su neka od navedenih tribunala ovlaštena i /ili dužna obratiti se ECJ radi tumačenja Sporazuma. Kako je naprijed navedeno pojam suda ili tribunala koji ima ovlaštenje i dužnost obratiti se ECJ radi tumačenja prava Unije dao je sam ECJ ocijenivši da sud ili tribunal mora biti utemeljen na zakonu (propisu), permanentan, i neovisan, njegova nadležnost mora biti prisilna, u svom radu mora primjenjivati pravila prava i mora se raditi o postupku između stranaka. Druga bitna pretpostavka je da se radi o nacionalnom sudu zemlje članice Unije.

Jedini koji u ovom slučaju ispunjavaju uvjete za pristup ECJ radi tumačenja odredaba Sporazuma su nacionalni sudovi zemalja članica EU, kada se pitanje uređeno Sporazumom pojavi pred tim sudovima, ali sa učinkom na adresate u samoj Uniji, a ne i na Republiku Hrvatsku kao drugu stranu međunarodnog ugovora. Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje nije nacionalni sud ili tribunal, pa nema pristup ECJ, a taj pristup nemaju ni sudovi Republike Hrvatske. Dok će se, dakle, u eventualnom tumačenju Sporazuma nacionalni sudovi zemalja članica EU moći osloniti na tumačenje Sporazuma od

176

strane ECJ, Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje i hrvatski sudovi nisu vezani sudskom praksom ECJ niti su ovlašteni od tog suda tražiti tumačenje sporazuma ili ocjenu njegove valjanosti, bez obzira što je Sporazum ujedno i sastavni dio sekundarnog prava EU. Obzirom da su odredbe Sporazuma o količinskim restrikcijama i mjerama sa istovrsnim učinkom slične odgovarajućim odredbama Ugovora o EU, hrvatski će sudovi, iako formalno nemaju tu obvezu, svakako voditi računa o praksi ECJ vezanoj uz materiju tržišnih sloboda, a u ovom slučaju uz materiju količinskih ograničenja i mjera sa istovrsnim učinkom mjerama količinskih ograničenja.

5. ZAKLJUČAK

a) Slobodan promet dobrima, zajedno sa slobodnim prometom osoba, usluga i kapitala predstavlja ključnu točku politike Evropske unije. Ostvarenje konačnog cilja, jedinstvenog tržišta Unije namjerava se ostvariti carinskom unijom uz ukidanje svih carina i mjera sa istovrsnim učinkom na uvoz i izvoz između zemalja članica, te ukidanjem necarinskih mjera koje potencijalno ili stvarno mogu ugroziti slobodno kretanje dobara unutar Unije.

b) Zabrane necarinskih mjera kvantitativnih restrikcija uvoza i izvoza i svih mjera sa istovrsnim učinkom propisane su Ugovorom o evropskoj uniji (čl. 28. i 29. Ugovora), dakle primarnim pravom EU. Ugovor sadrži i popis dopustivih mjera restrikcije uvoza, izvoza i dobara u tranzitu opravdanih na temelju javnog morala, javnog poretka, javne sigurnosti, zaštite zdravlja i života ljudi, životinja i biljaka, zaštite nacionalnih trezora koji sadrže umjetničke, povijesne i arheološke vrijednosti, zaštite industrijskog i komercijalnog vlasništva. Odredba ugovora usmjerena je državama članicama i odnosi se isključivo na mjere država članica, a ne i privatnih osoba.

c) Popis mjera koje se imaju smatrati mjerama sa istovrsnim učinkom mjerama količinskih restrikcija sadrži Direktiva Komisije EU broj 70/50, koja propisuje da će se takvim nedopuštenim mjerama smatrati: minimalne i maksimalne cijene određene za uvozne proizvode, nepovoljnije cijene za uvozne proizvode, uvjeti plaćanja za uvozne proizvode koji su različiti od onih za domaće proizvode, smanjenje količine uvoza kroz povećanje njihove cijene, propisivanje uvjeta paki-ranja, sastava, identifikacije, veličine, težine i slično, koji se primjenjuju na uvezenu robu ili koji su različiti i teže ostvarivi nego oni u slučaju domaće robe, davanjem povlastica za promicanje domaće robe u odnosu na uvoznu, ograničenjem reklama za uvoznu robu u odnosu na domaću, promicanje domaće robe za razliku od uvozne, propisivanjem davanja na uvoznu robu koja su različita i teže ostvariva u odnosu na ona koja se primjenjuju na domaću robu, obvezivanjem uvoznika da na području zemlje uvoza imaju stalnog agenta. Obzirom da se ne radi o numerus clausus, pod pojam nedopuštenih mjera mogu se svrstati i koje druge mjere zemlje članice. Direktiva formalno više nije na snazi, ali je evidentno da ECJ i u novijoj sudskoj praksi ima u vidu njezin sadržaj.

d) Pojam mjere sa učinkom istovrsnim mjerama količinskih ograničenja vrlo široko je dao ECJ u presudi Dassonvill , u kojoj je određeno da je mjera s istovrsnim učinkom ( MEQR) svaka mjera poduzeta od strane zemalja članica koja ima snagu spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno.

Sud je u predmetu Cassis de Dijon dao i formulu po kojoj će se nacionalne mjere smatrati opravdanima, unatoč tomu što na prvi pogled spadaju pod zabranjene mjere u smislu odredbe čl. 30. Ugovora, odredivši da se zapreke za slobodno kretanje roba unutar Unije, koje rezultiraju u disparitetu između nacionalnih propisa o trgovini predmetnim proizvodom, moraju uzeti u obzir sve dotle dok propis može biti prepoznat kao potreban radi opravdanja nužnih zahtjeva, osobito zahtjeva učinkovite porezne kontrole, zaštite javnoga zdravlja, poštenog trgovinskog prometa i zaštite potrošača. Pravila o opravdanosti ograničenja slobodnog prometa roba iz čl. 30. Ugovora ne primjenjuju se međutim kada je zaštićeni legitimni interes harmoniziran pravom Unije, jer se podrazumijeva da je harmonizacijom prava Unije u zaštiti kojega legitimnog interesa zaštićen legitimni interes na području cijele Unije, pa time i svake zemlje članice. Pozivanje zemlje članice na dopušteno ograničenje slobodne trgovine po čl. 30. Ugovora uz opravdanje da se pravo krši i u kojoj drugoj zemlji članici nema zaštitu pred ECJ.

e) Odredba članka 30. Ugovora odnosi se osim na karakteristike robe također i na uvjete njene prodaje u zemljama članicama. Izuzetno takve mjere mogu biti opravdane, a formulu za dopustivost sud je dao u predmetu Keck:

Svaka mjera koja je podobna spriječiti trgovinu unutar Unije, direktno ili indirektno, stvarno ili potencijalno, smatrat će se mjerom sa učinkom jednakim mjerama količinskih ograničenja, zabranjenom između zemalja članica po čl. 30. (sada 28.) Ugovora.

Ova definicija obuhvaća zapreke slobodnoj trgovini robom koja, u nedostatku harmonizacije zakonodavstva, pred-stavlja rezultat primjene mjere na robu koja dolazi iz druge zemlje članice gdje je zakonito proizvedena i prodavana, i propisuje odgovarajuće posebne obveze za plasman te robe (kao što su one koje se tiču označavanja, oblika, veličine, težine, sastava, predstavljanja, etiketiranja, pakiranja). To vrijedi čak i ako su takva pravila bez razlike primjenjiva na sve proizvode osim ako je njihova primjena opravdano odstupanje od slobodnog prometa roba propisana precedentima po osnovi javnog interesa.

Nasuprot tomu, neće se smatrati da primjena nacionalnih restriktivnih mjera ili zabrane određenih načina trgovine na proizvode iz drugih zemalja članica ometa slobodnu trgovinu između zemalja članica, sve dotle dok se te odredbe primjen-juju na sve sudionike koji trguju na tuzemnom tržištu i tako dugo dok ti propisi utječu na isti način, pravno i faktički, na prodaju domaćih proizvoda i onih iz drugih zemalja članica. Pod uvjetom ispunjenja tih pretpostavki, primjena tih propisa o prodaji proizvoda iz drugih zemalja članica koja udovoljava zahtjevima koje propisuje ta ista država, nije sama po sebi

177

takva da predstavlja ograničenje ili zatvaranje pristupa proizvodima na tržište ništa više nego što onemogućuje pristup domaćim proizvodima. Zato takva pravila ne spadaju pod zabranjene mjere iz čl. 30. (sada 28.) Ugovora o EU.

f) Formula Keck primjenjiva je samo u odnosu na slobodu kretanja roba, vezano uz kvantitativna ograničenja uvoza i mjere istovrsnog učinka (čl. 28. Ugovora o EU), a ne i na mjere ograničenja slobode kretanja osoba i kapitala i slobodu pružanja usluga.

g) Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane sadrži odredbe o slobodnom kretanju roba te zabrani kvantitativnih ograničenja i mjera sa istovrsnim učinkom. Sporovi koji nastanu iz tog sporazuma rješavat će se pred više tribunala:

- sporove između Republike Hrvatske s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane , nastale primjenom Sporazuma, rješavat će Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje temeljem prorogacijske klauzule iz čl. 113. Sporazuma,

- u postupcima koji su pokrenuti pred nacionalnim sudovima zemalja članica kao evropskim sudovima u vezi sa prim-jenom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Sporazum će tumačiti i primjenjivati nacionalni sudovi zemalja članica,

- u postupcima koji su pokrenuti pred sudovima Republike Hrvatske u vezi sa primjenom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Sporazum će tumačiti i primjenjivati hrvatski sudovi.

Bez obzira koji pod navedenih sudova i tribunala bude u okviru svoje nadležnosti rješavao nastale sporove, morat će imati u vidu acquis communautaire EU, što uključuje i precedente ECJ, Prvostupanjskog suda i tribunala.

IZBOR IZ LITERATURE

1. CRAIG PAUL, GRAINE DE BURCA, TEXT, CASES AND MATERIALS, Oxford, Third edition 2. ČAPETA TAMARA, SUDOVI EUROPSKE UNIJE –NACIONALNI SUDOVI KAO EUROPSKI SUDOVI, IMO Zagreb, 2002.3. HERDEGEN MATHIAS, EUROPSKO PRAVO, Prijevod i izdanje Pravni fakultet Rijeka, 2003.4. RODIN SINIŠA, EURPSKA INTEGRACIJA I USTAVNO PRAVO, IMO, 1997,5. SHAW JO, LAW OF THE EUROPEAN UNION, Palgrave law masters, third edition, 2000.6. SNELL JUKKA, GOODS AND SERVICES IN EC LAW, Oxford , 2002.7. TRIVA SINIŠA, GRAĐANSKO PARNIČNO PROCESNO PRAVO, Treće izdanje, Narodne novine, Zagreb, 1978.8. BRAUN NEVIL, KENNEDY TOM, THE COURT OF JUSTICE OF THE EUROPEAN COMMUNITIES

IZBOR IZ PROPISA

1. TREATY ON EUROPEAN UNION (consolidated text) Official Journal of the European Communities, 24. 12. 2002. C-325/012. TREATY ESTABLISHING THE EUROPEAN COMMUNITY (consolidated text)Official Journal of the European Communities, 24. 12. 2002. C-325/013. TREATY OF NICE Official Journal of the European Communities, 10. 03. 2001. C-80/014. COMMISSION DIRECTIVE 70/50/EEC, Brusselles, 22. prosinca 1969,5. USTAV REPUBLIKE HRVATSKE, Pročišćeni tekst NN br. 41/2001, 55/2001,6. SPORAZUM O STABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU IZMEĐU EVROPSKIH ZAJEDNICA I NJENIH ZEMALJA ČLANICA S JEDNE STRANE I REPUBLIKE HRVATSKE, Official Journal of the European Communities C 333 E/2, 27. studenog 2001. 7. ZAKON O SUDOVIMA RH, NN br. 150/20058. ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU RH, NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/039. STATUTE OF THE COURT OF JUSTICE, 11. 10. 2005,10. RULES OF PROCEDURES OF THE COURT OF JUSTICE, 1. 12. 2005.11. RULES OF PROCEDURES OF THE COURT OF FIRST INSTANCE, 1.1. 2006.

178

KAZALO SUDSKE PRAKSE

Case 181/73 Haegeman (1974) ECR 449 Case C-8/74 Proceueur du Roi v Dassonville (1974) ECR 837 Case 30/77R. v Bouchrau (1977) ECR 199, 2.CML.R. 800Case 7/78 R v Thompson, Johnson and Woodiwis (1978) ECR 2247Case C-120/78 Rewe Centrale AG v Bundesmonopolverwaltung fur Branntwein (1979) ECR 649 Case C-102/81 Nordsee Deutsche Hochseefischerei GmbH v Reederei Mond Hochseefischerei Nordstern AG and CO KG (1982) ECR 1095Case C-249/81 Kommission v Ireland, (1982) ECR 4005 Case C-174/82 Officier van Justitie v Sandoz BV (1983) ECR 2445Case C-181/82 Roussel Labaratoria BV v The State of Nederlands (1983) ECR 3849 Case C-222/82 Aple and Pear Development Council K.J. Lewis Ltd (1983) ECR 4083Case C-72/83 Campus Oil Ltd Minister for Industry and Energy (1984) ECR 2727Case C-231/83,Cullet v Center Leclerc (1985) ECR 305Cases 60/84 i 61/84, Cineteque SA v Federation Nacionale des Cinemas Francais (1985) ECR 2605Case C-121/85, Conegate Ltd v Commissioners of Customs and Excise (1986) ECR 1007Case C-308/86 Ministere Public v Lambert (1988) ECR 4369Case C-145/88 Torfaen BC v B&Q pic (1989) ECR 3851Case C-2/90 Kommission v Belgium (1992) ECR I-4431Case C-267/91 i 268/91 , Keck and Mithouard (Criminal Proceedings against), (1993) ECR I 1097Case C-292/92 R. Hunermund v Landesapothekerkammer Baden-Wurtenberg (1993) ECR I-6787Case C-401&402 /92 Criminal Proceedings against Tankstation t Heustke (1994) ECR I-2199, 2220Case C-384/93 Alpine Investments BV v Minister van Financien (1995) ECR I-1141Case C-412/93 Leclerc- Siplec, (1995) ECR I-179Case 415/93 Union Royal Belge des Societes de Football Assotiation ASBL & others v Jean-Marc Bosman (1995) ECRI4921Case C-57/94 , Hedley Lomas (1996) ECRCases C-34/95, 35/95, 36/85, Konsumentombundsman and De Agostini (Svenska) Forlag AB (C-34/95), and, Konsumentombundsman and TV-Shop i Sverige AB (C-35/95. 36/95) Case C-368/95 Vereinigte Familiapress Zeitungverlags und Vertreibs GmbH v Heinrich Bauer Verlag (1997) 3CMRL 1329Case C-54/96 Dorsch Consult Ingenieurgesellschaft mbH v Bundesbaugesellschaft Berlin, mbH (1997) ECR 4961Case 327/02 Reference for a preliminari ruling Lily Georgijeva Panayotova, Radostina Markova Kalcheva, Izabella Malgorzata Lis, Lubica Sopova, Isabela Leokadia Topa, Jolanta Monika Rusiecka v Minister voor Vreemdelingezanken en Integratie (2004)

FUSNOTE1 Case C-267/91 i 268/91 , Keck and Mithouard ( Criminal Proceedings against) , (1993) ECR I 10972 Council Decision 88/591 /ECSA, EC, EURATOM, od 24. listopada 1988. godine3 Council decision Press release No 88/04 od 2. studenog 2004. g4 Craig Paul, Grainne de Burca, EU LAW, Third Edition, Oxford, 2003, str. 4325 Case C-54/96 Dorsch Consult Ingenieurgesellschaft mbH v Bundesbaugesellschaft Berlin, mbH (1997) ECR 4961Case 102/81 Nordsee Deutsche Hochseefischerei GmbH v Reederei Mond Hochseefischerei Nordstern AG and CO KG (1982) ECR 10956 Case C-267/91 i 268/91 , Keck and Mithouard ( Criminal Proceedings against) , (1993) ECR I- 10977 RULES OF PROCEDURES OF THE COURT OF JUSTICE, 1. 12. 2005.8 STATUTE OF THE COURT OF JUSTICE , 11. 10. 2005.9 Zbog pravila da su odluke suda valjane ako sudi u neparnom sastavu, te kod činjenice da je bilo razdoblja kada su evropske zajednice brojale paran broj članova , iznimno je radi prevladavanja nastalog raskoraka pojedina zemlja članica dobila mogućnost delegirati dva suca. Tako je već kod

179

osnivanja suda , kada je broj zemalja članica bio šest, sud bio sastavljen od sedam sudaca, od kojih dva Nizozemca. 10 Za ove tužbe pojedinaca nadležan je u prvom stupnju Prvostupanjski sud , a u drugom stupnju ECJ 11 Za ove tužbe pojedinaca nadležan je u prvom stupnju Prvostupanjski sud , a u drugom stupnju ECJ12 Sporovi između Unije i njenih službenika su u nadležnosti Tribunala ECJ 13 Čl. 19. Statuta14 Čl. 32-36 Poslovnika15 Čl. 32-36 Poslovnika16 EEC Council . Regulation No 1, Brussels, 15. travnja 1958.( amended and corrected), consolidate version 1. 5. 2004. 17 Čl. 21 Statuta18 Čl. 38 Statuta 19 Nevil Braun and Tom Kennedy, The court of justice of the European communities20 Case 30/77R. v Bouchrau ( 1977) ECR 199, 2.CML.R. 80021 Case C-2/90 Kommission v Belgium ( 1992 ) ECR I-4431 22 Case 7/78 R v Thompson, Johnson and Woodiwis (1978) ECR 224723 Commission directive 70/50/EEC , Brussels , 22. 12. 1969. godine donesene na temelju čl. 33. Ugovora 24 , ( Wils W.P.J.: The Search for the Rule in Article 30 EEC : Much Ado About Nothing ( 1993), 18 EL Rev, 475- citirano prema Paul Creig , Grein de Burca )25 Case C-8/4 Proceueur du Roi v Dassonville ( 1974 ) ECR 837 26 Case C-8/4 Proceueur du Roi v Dassonville ( 1974 ) ECR 837. 27 Case C-249/81 Kommission v Ireland, (1982) ECR 4005 Nastojeći promovirati irske proizvode Irska vlada je uvela određene mjere sa namjerom da preusmjeri tri posto potrošačkog novca sa uvoznih na domaće proizvode. Pri tom je prihvatila niz mjera uključujući informacije upućene potrošačima koji su proizvodi izvorni irski, potičuću korištenje simbola „Buy Irish“ za robu proizvedenu u Irskoj, te organizirajući javne kampanje putem Irske Robnog Vijeća u korist irskih proizvoda, osmišljene da potiču potrošače na kupnju irskih proizvoda. Prve dvije mjere su bile zabranjene od Irske vlade, ali komora je nastavila sa svojim aktivnostima promocije. EU Komisija je pokrenula postupak protiv Irske vlade tvrdeći da je kampanja bila MEQR. Obrana irske vlade temeljila se na tvrdni da nije nikada donosila mjere za svrhe iz čl. 28. (ex 30.) Ugovora te da ne financira za te svrhe komoru. Sud se nije zadržao na formalnoj vezi irske vlade i gospodarske komore i formalnom načinu financiranja komore. Ocijenivši način na koji je irska vlada bila involvirana u rad komore, ustvrdivši da iako mjera usvojena od strane zemalja članica nema obvezujući efekt, može biti primjerena na usmjeravanje ponašanja trgovaca i potrošača u toj zemlji, i zato smatrana mjerom istog učinak kao mjera količinskih restrikcija, a obzirom na okolnosti da je mjera komore poduzeta nedugo nakon mjere vlade za promociju domaćih proizvoda, rad komore ocijenjen je usklađenim sa radom vlade, a sa efektom učinka na trgovinu između zemalja članica. 28 Case C-181/82 Roussel Labaratoria BV v The State of Nederlands ( 1983 ) ECR 3849 29 Case C-222/82 Aple and Pear Development Council K.J.Lewis Ltd ( 1983) ECR 408330 Case C-121/85, Conegate Ltd v Commissioners of Customs and Excise ( 1986) ECR 100731 Case C-231/83,Cullet v Center Leclerc ( 1985) ECR 30532 Case C-72/83 Campus Oil Ltd Minister for Industry and Energy ( 1984) ECR 272733 Case C-174/82 Officier van Justitie v Sandoz BV ( 1983 ) ECR 244534 Case C-72/83 Campus Oil v Minister for Industry and Energy ( 1984) ECR 272735 Case C- 8/74 Procureur du Roi v Dassonville ( 1974 ) ECR 83736 Case C-120/78 Rewe Centrale AG v Bundesmonopolverwaltung fur Branntwein ( 1979) ECR 649 37 Case C-57/94 , Hedley Lomas ( 1996) ECR38 Cases 60/84 i 61/84 , Cineteque SA v Federation Nacionale des Cinemas Francais ( 1985 ) ECR 260539 Paul CRAIG, Grein de burca , str. 64440 ( Case 145/88 Torfaen BC v B&Q pic ( 1989) ECR 385141 case 308/86 Ministere Public v Lambert ( 1988) ECR 436942 Case C-401&402 /92 Criminal Proceedings against Tankstation t Heustke (1994) ECR I-2199, 222043 Case C-292/92 R. Hunermund v Landesapothekerkammer Baden-Wurtenberg ( 1993)ECR I-678744 Case C-368/95 Vereinigte Familiapress Zeitungverlags und Vertreibs GmbH v Heinrich Bauer Verlag (1997) 3CMRL 132945 Case 415/93 Union Royal Belge des Societes de Football Assotiation ASBL & others v Jean-Marc Bosman ( 1995) ECRI492146 Case C-384/93 Alpine Investments BV v Minister van Financien ( 1995) ECR I-114147 Jukka Snell, Goods and Services in EC Law, Oxford, str. 9148 Sporazum je stupio na snagu 1. 5. 2005. 49 Čl. 140 Ustava: Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu sa Ustavom i objavljeni, i koji su na snazi , čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona50 Čl. 15. točka 4. Sporazuma 51 primjer :1 Case 181/73 Haegeman ( 1974) ECR 449 ECJ sud se oglasio nadležnim tumačiti odredbe Sporazuma o pridruženom članstvu između Grčke i EEZ 2.Case 327/02-ECJ u slučaju Sporazuma o pridruživanju Bugarske, Poljske i Slovačke Case 327/02 Reference for a preliminari ruling Lily Georgijeva Panayotova, Radostina Markova Kalcheva , Izabella Malgorzata Lis, Lubica Sopova, Isabela Leokadia Topa, Jolanta Monika Rusiecka v Minister voor Vreemdelingezanken en Integratie ( 2004),zahtjev za tumačenje prava EU nije odbačen

180

Ivan Vukas, dipl.iur.sudski savjetnik Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske

DOKTRINA STARE DECISIS U PRAVNOM SUSTAVU ENGLESKE I WALESA I U PRAKSI SUDA EUROPSKIH ZAJEDNICA

I DOKTRINA STARE DECISIS U PRAVNOM SUSTAVU ENGLESKE I WALESA

1. UVOD

Doktrina stare decisis razvijena je u okviru common law sustava. On označava pravni sustav kod kojeg sadržaj pravnih pravila nije utvrđen u propisima već ih suci u cijelosti stvaraju u svojim odlukama1.

Riječ „common“ potječe još iz razdoblja vladavine kralja Henryja II (1154-1189. godine). Naime, nakon početnog stvaranja institucionalne stabilnosti za vrijeme Williama Osvajača (1066-1087. godine), Henry II je započeo sa upućivanjem sudaca u okruge radi rješavanja građanskih i kaznenih predmeta. Okružni suci su pravila lokalnih sustava temeljenih na običajnom pravu pretvorili u jedan puno konzistentniji pravni sustav, koji je postao zajednički za cijelo kraljevstvo. Uvedena je porota sastavljena od po 12 građana, koji su tu dužnost obavljali pod zakletvom. Istodobno se počelo razvijati i načelo po kojem bi suci, koji odlučuju u sličnim slučajevima, trebali slijediti pravna pravila prethodno utvrđena u sudskim odlukama. Odraz navedenog su bile kodifikacije pravne prakse2.

U pravnom sustavu Engleske i Walesa mnoga su važna područja uređena po načelu ili potječu iz common lawa. To su primjerice ugovorno pravo (djelomično), građanskopravni delikti (tort, civil wrong), stvarno pravo i ustavno pravo.

2. SUSTAV PRESEDANA

Presedani su bit common lawa. Presedan je, naime, odluka sudskog tijela (ili drugog pravosudnog ili upravnog tijela) kojim je vezan isti ili niži sud (odnosno drugi organ) u sličnim predmetima3. Sličnost se sastoji u činjenici da se u ranijem i kasnijem predmetu radi o istom pravnom pitanju i istom ili sličnom činjeničnom stanju. Dakle, presedan ima praktično, a ne samo teoretsko pravno značenje u pogledu sadržaja prava. Praktično pravno značenje se očituje u činjenici da sudska odluka stvara pravo i time veže sud u slijedećim predmetima.

Vezanost ranijim odlukama se naziva doktrinom stare decisis4. Načelno nema razlike u primjeni doktrine u građanskim i kaznenim predmetima. Međutim, u kaznenim predmetima, osobito ako se radi o slobodi ili ugledu, postoje slučajevi, kada se ona primjenjuje u blažem obliku5.

Osim materijalnog prava, presedanima je u ne manjoj mjeri stvarano i postupovno pravo. Tako su najpoznatiji postu-povni presedani oni, kojima je utvrđena ovlast suda za pretragu stana i zapljenu određenih predmeta6, i za izdavanjem privremenih mjera radi zabrane raspolaganja imovinom izvan nadležnosti domaćih sudova 7, te je ukinut odvjetnički imunitet u sporu radi zanemarivanja profesionalne dužnosti 8.

Odluke o činjenicama nisu obvezujuće osim inter partes. Primjerice, odluka o stranom pravu jest činjenično pitanje, zbog čega ona nije obvezujuća i mora se razmotriti od slučaja do slučaja9. Ipak, određeni predmet može poslužiti kao prikaz načina sučeve ocjene činjenica.

3. RATIO DECIDENDI

Dio presedana koji je obvezujući za kasnije odluke jest ratio decidendi10. Navedeni izraz označava pravno pravilo koje leži u biti odluke i koje sudac navodi prilikom donošenja odluke. Ratio ponekad nije izričito naveden već se mora razaznati upotrebom pravničkih vještina. Iako ratio sam po sebi predstavlja skup općih razloga, na kojima je odluka utemeljena, on se ne može u potpunosti odvojiti od odlučnih činjenica, budući da samo pravno pravilo bez njih nema učinka.

Primjera radi navodi se ratio u predmetu Donoghue v Stevenson 11, jednom od najpoznatijih predmeta u području građanskog delikta nemarnosti (tort of negligence). Lord Atkin je naveo slijedeće tzv. usko pravilo (narrow rule):

„Proizvođač proizvoda, kojeg on prodaje na način iz kojeg proizlazi njegova namjera, da proizvod dospije do krajnjeg potrošača, tako da mu se ne ostavi razumna mogućnost neposredne provjere, kao i svijest, da će odsutnost razumne pažnje

181

u pripremi ili ponudi proizvoda rezultirati u opasnosti za život ili imovinu potrošača, dužan je prema potrošaču postupati sa tom razumnom pažnjom.“

Prilikom pozivanja na određeni presedan, odvjetnici su u svim podnescima dužni navesti pravno načelo, koje proizlazi iz odnosnog presedana zajedno sa dijelovima odluke, koje podupiru to načelo12.

Međutim, prilikom tumačenja propisa sud se ne smije pouzdati u navode iz sudskih odluka već mora sam tumačiti propise. U slučaju postojanja nejasnoća, sud se pri tumačenju može pozvati na parlamentarne rasprave.

4. OBITER DICTUM

Pravni stav iz sudske odluke, koji nije nužan za odluku naziva se obiter dictum. On djeluje snagom svoje uvjerljivosti i kao takav predstavlja pomoćno sredstvo u sudskom odlučivanju. Na primjer, obiter dictum se pojavljuje kada sudac nagađa kakvu bi odluku donio, da je činjenično stanje bilo drukčije ili da nije bio vezan doktrinom stare decisis. Ukoliko se u kasnijem slučaju usvoji obiter dictum, on može prerasti u ratio slijedećeg slučaja i time vezati sudove u kasnijim predmetima.

Kao primjer za obiter dictum može se uzeti tzv. susjedsko načelo (neighbour principle) utvrđeno u navedenom pred-metu Donoghue v Stevenson, koje služi za procjenu građanskopravne legitimacije za naknadu štete. Ono se sastoji od općenitog postojanja dužne pažnje (pravno pitanje) i postojanja dužne pažnje konkretnog tuženika prema konkretnom tužitelju (činjenično pitanje)13. Lord Atkin je ovako formulirao navedeno načelo (poznato i kao tzv. široko pravilo, broad rule) :

„Postoji dužnost postupanja sa razumnom pažnjom radi izbjegavanja radnji ili propusta za koje se može razumno pred-vidjeti, da će povrijediti nečijeg susjeda. Tko je pravno gledajući moj susjed? Izgleda da su to osobe koje su tako blisko i izravno pogođene mojim radnjama, i za koje sam morao razumno predvidjeti, da će biti tako pogođene, kada usmjeravam svoju namjeru prema predmetnim radnjama ili propustima.“

Postoje i druge vrste dictuma: judicial dictum u vezi mišljenja suca o pitanju koje nije u vezi sa odlukom te dictum kao tvrdnja suca o nekom pitanju iz drugih predmeta, koji nisu službeno evidentirani (unreported cases)14.

5. POMOĆNA SREDSTVA

Osim obiter dictuma postoje i druga pomoćna sredstva za donošenje odluka. Neka od njih su i neobvezujuće odluke koje djeluju snagom svoje uvjerljivosti, te njihovim unošenjem u ratio mogu poput obiter dictuma postati obvezujući presedani. Pomoćna sredstva su:

- odluke sudskog odbora Privy Councila15, - odluke stranih sudova, osobito iz država sa pravnim sustavom temeljenim na common lawu, - analogija, - pravna literatura i - rimsko pravo.

6. SUSTAV SUDOVA U ENGLESKOJ I WALESU

Radi upotpunjavanja prikaza hijerarhijskog djelovanja presedana u nastavku teksta dan je grafički prikaz sustava su-dova u Engleskoj i Walesu, zajedno sa njihovim međusobnim odnosom u pogledu vezanosti ranijim odlukama16:

7. DOM LORDOVA

Iz gornjeg prikaza vidljiva je vertikalna primjena stare decisis – niži sudovi su vezani ranijim odlukama viših sudova. Horizontalna primjena stare decisis jest slučaj kad sud sam sebe veže nekom svojom odlukom17. Do 1966. godine Dom lordova je u pogledu pravnih pitanja bio vezan svojim odlukama, kada je Lord Gardiner L.C. iznio slijedeće stajalište18:

“Upotrebu presedana lordovi drže nezamjenjivom osnovom za utvrđivanje sadržaja prava i za njegovu primjenu na pojedine predmete. On pruža barem neku razinu sigurnosti, u koju se pojedinci mogu pouzdati u obavljanju svojih poslova, i predstavlja temelj za redovit razvoj pravnih pravila.

Međutim, lordovi smatraju da prestrogo pridržavanje presedana može dovesti do nepravde u pojedinom slučaju i također nepotrebno ograničiti razvoj prava. Stoga predlažu izmjenu svoje sadašnje prakse u vidu odstupanja od prethodne odluke, kada se to čini pravilnim, postupajući inače sa prijašnjim odlukama ovog Doma kao normalno obvezujućim.

S tim u vezi će u obzir uzeti opasnost od retroaktivnog remećenja osnove, na kojoj su sklopljeni ugovori, imovinske nagodbe i fiskalni sporazumi, kao i posebnu potrebu za sigurnosti u kaznenom pravu.

Ovom objavom se ne namjerava utjecati na upotrebu presedana izvan ovog Doma.“

182

Prizivni sud (Court of Appeal)

Kazneni odjel odjel

Visoki sud (High Court)

Queen's Bench Division Chancery Division Family Divison

- ugovorno pravo i - nasljedni sporovi - razvodi - upravljanje nekretninama - rutinski poslovi

preminulih osoba o nasljedstv u - zaklade (trusts)

Specijalizirani sudovi - - (bankarstvo, osiguranje) Specijalizirani sudovi

- Admiralty Court - Patents Court - Upravni sud - Court of Protection

Crown Court iva nadležnost u kaznenim predmetima)

County Courts

Magistrates' Courts (nadležnost u prekršajnim, lakšim kaznenim i nekim upravnim predmetima)

Vezuje niže sudove, ali u

sebe

Vezuje niže sudove i u

Vezuje sve niže sudove, ali ne i sebe

Dom lordova (House of Lords)

Ne vezuju nikoga

Ne vezuju nikoga

Ne vezuje nikoga

Vezuje sve sudove, ali ne i sebe

Vrhovni sud Engleske i Walesa (Supreme Court of England and Wales)

183

Dom Lordova je ovlašten ponovno ispitati ili ograničiti svoj ratio decideni, u slučajevima kada je on nerazumljiv, suprotan sa ranijim presedanima ili utvrđenim načelima, ili ako je širi nego je potrebno. Pogrešnu odluku Doma Lordova o nekom pravnom pitanju može zakonom ispraviti i Parlament19.

8. PRIZIVNI SUD

U predmetu Young v Bristol Airplane Lord Greene je utvrdio da je Prizivni sud vezan svojim odlukama uz tri iznimke 20. Tako Prizivni sud nije dužan slijediti presedane za koje utvrdi da su:

- donijeti per incuriam („zbog nedostatka pažnje“), odnosno propusta da se u obzir uzme odredba određenog pro-pisa ili neki drugi obvezujući presedan,

- u suprotnosti sa kasnijom odlukom Doma lordova, - proturječni prethodnoj odluci Prizivnog suda.Kasnije su utvrđene i nove iznimke. Prva se odnosi na slučaj u kojem puni sastav Prizivnog suda nije vezan privre-

menom odlukom dva suca, koju sud smatra nepravilnom 21. Kod druge se radi o slučaju kada je presedan osporen ili doveden u sumnju od strane Privy Councila, čije odluke inače nisu obvezne za Prizivni sud22.

Pretpostavka je da samo Dom lordova može ispraviti pogrešku u slučaju da njegovu raniju odluku Prizivni sud pogrešno protumači23, dok sam Prizivni sud nije ovlašten ponovno ispitivati svoju raniju odluku. Hijerarhijska vezanost sudova očituje se u ulozi Prizivnog suda u određivanju kriterija visine (posebice nematerijalne) štete24.

II. DOKTRINA STARE DECISIS U PRAKSI SUDA EUROPSKIH ZAJEDNICA

9. UVOD

Sud Europskih zajednica (dalje: „Sud EZ“) 25 ne predstavlja žalbeni sud u odnosu na državne sudove. Odnos između Suda EZ i državnih sudova se temelji na pravu ili dužnosti (ovisno o slučaju) državnih sudova da od Suda EZ traže donošenje prethodne odluke o tumačenju određene odredbe prava Europske zajednice, koja ima izravan učinak (prelimi-nary rulings) 26. Sud EZ daje načelno šire upute u pogledu tumačenja, dok državni sud mora primijeniti to tumačenje na određeni slučaj.

Ovlasti suda su propisane u čl. 234. (prije čl. 177.) Ugovora osnivanju Europske zajednice, koji glasi:

„Sud je nadležan za davanje prethodnih odluka u vezi:(a) tumačenja ovog Ugovora;(b) valjanosti i tumačenja akata institucija Zajednice i Europske središnjebanke:(c) tumačenja statuta tijela osnovanih aktom Vijeća, ako je tako propisano tim statutima. Kada se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom Države članice, taj sud može, ako drži da je odluka o tom pitanju

potrebna za presuđivanje, zatražiti od Suda donošenje odluke o tome. Kada se takvo pitanje pojavi u postupku, koji je u tijeku pred sudom Države članice, protiv čije odluke sukladno un-

utarnjem pravu nema pravnog lijeka, taj sud će iznijeti stvar pred Sud.“

10. FORMALNA (NE)VEZANOST ZA PRESEDANE

Sud EZ nije formalno vezan svojim ranijim odluka. Tako je u predmetu C-10/89 27 zauzet stav kako je potrebno ponovno razmotriti svoju odluku donijetu u predmetu 192/73 28. Kao razlog za takvo postupanje navedena je sudska praksa, koja se u međuvremenu razvila u pogledu odnosa između prava industrijskog i trgovačkog vlasništva te općih pravila Ugovora o osnivanju Europskih zajednica, osobito na području slobodnog kretanja robe. Pravobranitelj Jacobs je u tom predmetu bio mišljenja kako:

„(...) je neizbježna obveza Suda, da u odgovarajućem predmetu izričito ukine raniju odluku, iako to prije nije činio.“Državni sudovi su, međutim, vezani odlukama Suda EZ. Ovo proizlazi iz Ugovora o osnivanju Europskih zajednica.

Sukladno čl. 10. tog Ugovora, države članice će poduzeti odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi se osiguralo ispun-jenje obveza, koje proizlaze iz tog Ugovora ili iz djelovanja ustanove Zajednice, te će olakšati postizanje cilja Zajednice (st. 1.), a države članice će se suzdržati od bilo kakve mjere, koja bi mogla ugroziti postizanje ciljeva Ugovora (st. 2.).

184

11. GENEZA ULOGE PRESEDANA U PRAKSI SUDA EZ

Sustav presedana u praksi Suda EZ se razvio iz izvornog odnosa Suda EZ i državnih sudova 29. Naime, određena od-luka Suda EZ je bila od važnosti samo za državni sud, koji ju je zatražio. S vremenom se Sud EZ počeo pozivati na svoje ranije odluke u identičnim kasnijim predmetima. Istovremeno su državni sudovi vidjeli sve manje smisla u započinjanju novih postupaka, koji se mogu podvesti pod već donijete odluke Suda EZ. Naposljetku se učinak presuda Suda EZ proširio izvan granica predmeta državnog suda, koji je zatražio tumačenje odredbi prava Zajednice, stječući tako erga omnes djelovanje30.

U pravo Zajednice sustav presedana je de facto uveden u spojenim predmetima 28-30/62 Da Costa 31. U njima je Sud EZ zaključio da je tumačenje članka 12. (sada čl. 25.) Ugovora o osnivanju Europske zajednice, koje je predmet postupaka, već iznijeto u njegovoj ranijoj presudi u predmetu 26/62 te da pred Sud EZ nisu iznijete novote. Dakle, ako su činjenično stanje i pravno pitanje u bitnom isti sa ranijim slučajem te ukoliko pred Sud EZ nisu iznijete novote ili novi pravni stav, Sud EZ će vrlo vjerojatno ponoviti sadržaj tog ranijeg slučaja.

Na predmet Da Costa Sud EZ se pozvao u predmetu 283/81 32. On predstavlja nastojanje Suda EZ da proširi mje-rodavno djelovanje njegovih prošlih odluka. U toj odluci je navedeno kako na državnim sudovima leži procjena, da li će predmet iznijeti pred Sud EZ, ako je Sud EZ već odlučivao o predmetnom pravnom pitanju, neovisno o naravi postupka, koji je prethodio toj odluci, čak i ako pitanja nisu identična.

Daljnje proširenje učinaka odluka Suda EZ kao presedana predstavlja predmet ICC 33. Državni sud ima diskreciju proslijediti stvar Sudu EZ, čak i ako je Sud EZ već donio odluku. Sud EZ je jasno dao do znanja da se na odluku mogu osloniti i drugi sudovi (erga omnes učinak), iako se ona odnosi na sud, koji je izvorno zatražio njeno donošenje. Istodobno je istaknuto kako državni sudovi ne mogu sami utvrđivati nevaljanost odredbi prava Zajednice.

Iz izloženog je vidljivo da se u praksi Suda EZ doktrina obvezujućih presedana razvila do te mjere, da taj sud očekuje od državnih sudova, da budu vezani njegovim odlukama u pogledu tumačenja određenih instrumenata ili drugih pitanja iz prava Zajednice.

Kao i sudske odluke common law sustava, odluke Suda EZ, iako kraće, imaju ratio decidendi, koji obvezuje niže su-dove te obiter dicta, koje je Sud EZ iznosio u odlukama, u kojima se to od njega nije zahtijevalo 34. Postoji i stav da nema razlike između ratia decideni i obiter dicta, jer da cijela odluka odražava mišljenje Suda EZ.

12. ODNOS SUDOVA ENGLESKE I WALESA I SUDA EZ

Za procjenu odnosa između sudova Engleske i Walesa i Suda EZ od važnosti je predmet Chiron35. U njemu je izražen stav, da Prizivni sud, ukoliko je istovremeno sud posljednje instance, nije dužan zatražiti prethodnu odluku od Suda EZ. Ako Prizivni sud odbije dopustiti žalbu36 (Domu lordova), a stranka se žali protiv te odluke (o nedopuštanju podnošenja žalbe Domu lordova), tada na Domu lordova leži procjena, da li se radi o pitanju iz prava Zajednice, koje je neophodno za njegovu odluku o dopuštanju žalbe.

Valja ukazati i na čl. 3. st. 1. European Communities Act 1972, koji glasi:„U svrhu bilo kojeg postupka, svako će se pitanje u vezi značenja ili učinka bilo kojeg Ugovora, ili u vezi sa važenjem,

značenjem ili učinkom bilo kojeg instrumenta Zajednice, smatrati pravnim pitanjem (te će, ako nije upućeno Europskom sudu, biti radi njezinog utvrđivanja u skladu sa načelima utvrđenim u bilo kojoj relevantnoj odluci Europskog suda).“

Ova odredba ostavlja dojam da su odluke Suda EZ o značenju i učinku prava Europskih zajednica mjerodavne za su-dove Engleske i Walesa, dajući im time snagu presedana 37.

III. ZAKLJUČAK

Nedvojbeno je da common law doktrina stare decisis ima svoje prednosti. Razlozi, koji joj idu u prilog jesu dosljed-nost, jednoobraznost, predvidljivost odnosno sigurnost, potreba za stvaranjem prava i fleksibilnost. Njezini nedostaci su opsežnost i složenost, potencijalne poteškoće u pronalaženju ratia odnosno mogućnosti da svi iznijeti razlozi ne moraju biti bitni. Ponekad sudac može iznijeti i više od jednog ratia ili odluka ne uopće ne sadržava ratio, koji se može razaznati. Problem u razaznavanju ratia pojavljuje se i u slučaju ako o predmetu odlučuje više sudaca na istoj instanci, od kojih svaki može donijeti svoju odluku. Iako se moraju složiti oko zaključka, suci nisu dužni iznijeti iste razloge za odluku.

S obzirom na usvojenu doktrinu stare decisis, za pretpostaviti je da praksa Suda EZ ima iste ili slične prednosti i nedostatke. Ovaj je stav, međutim, moguće samo djelomično prihvatiti. Ovo stoga što se u prethodnim odlukama Suda EZ samo tumače, a ne primjenjuju već postojeća pravila, dok common law predstavlja sustav pravila stvoren samo sudskim odlukama uslijed nedostatka propisa.

185

FUSNOTE1 Kao odgovor na nedostatke u common lawu, razvijen je sustav equity (pravičnost). Lord Chancellor je po ovlasti kralja donosio presude temeljem načela savjesnosti i poštenja (in the light of conscience and fair dealing). Equity je također stvaran kroz sudske odluke (judge-made law). Uređuje institute kao što su zaklade (trusts), raskid ugovora, privremene mjere, itd. Ostali izvori engleskog prava su zakonodavstvo i pravo Europske zajednice. 2 Npr. Ranulph Glanville, glavni pravni savjetnik Henryja II u djelu Treatise on the Laws and Customs of England. 3 Kontinentalni sustavi civilnog prava ne poznaju doktrinu stare decisis. Vezanost sudskim odlukama u tim sustavima djeluje inter partes. Tako primjerice hrvatski Zakon o parničnom postupku (čl. 394.a, „Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.) propisuje vezanost nižeg suda, kojemu je predmet vraćen na ponovno suđenje, pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda, kojim je ukinuta drugostupanjska (i prvostupanjska) presuda. Čl. 77. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (pročišćeni tekst, „Narodne novine“ broj 49/02.) propisuje da su pri donošenju novog akta iz čl. 76. st. 2. tog Zakona, nadležno sudbeno ili upravno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravna osoba s javnim ovlastima, obvezni poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci, kojom se ukida akt kojim je povrije đeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. Formalna vezanost pravnim shvaćanjem se, dakle, odnosi samo na pojedini predmet, u kojemu je odlučivao revizijski sud odnosno Ustavni sud, a ne na sve kasnije iste ili slične predmete. To ne znači da u takvim kasnijim predmetima navedene odluke ne mogu djelovati svojom uvjerljivošću. 4 Lat. „neka odluka (ili zaključivanje) ostane“. Također: stare rationibus decidendis, lat. „održati razloge (prošlih) odluka“. 5 Lord Diplock u predmetu R v Gould (1968) 2 QB 65, 68. 6 Nalog za pretragu (search order) u predmetu Anton Piller KG v Manufacturing Processes Ltd (1976) Ch 55, (1976) 1 All ER 779 CA. Najčešće se koriste kod povreda autorskog prava i nepoštenog natjecanja. Sada propisane u Civil Procedure Rules (CPR) Part 25.7 Privremene mjere (freezing injuctions) u predmetu Mareva Compañia Naviera SA v International Bulkcarriers SA (1975). Sada također propisane u CPR Part 25.8 Arthur J S Hall & Co 8 (a firm) v Simmons i Baratt v Ansell (t/a Woolf Seddon (a firm)) (2000) 3 All ER 673 3 WLR 543, HL. 9 Lazard Bros & Co v Midland Bank Ltd (1933) AC 289, HL. 10 Lat. „razlog odluke“. 11 Donoghue v Stevenson (1932) AC 562, Dom lordova. Potrošač je podnio tužbu protiv proizvođača zbog naknade štete uzrokovane neispravnim proizvodom. Danas se u takvim slučajevima (radi naknade nematerijalne štete) potrošač više ne mora pozivati na ovaj presedan zbog Consumer Protection Acta 1987. Isti presedan se i dalje primjenjuje na većinu takvih predmeta radi naknade materijalne štete. Vidi: Tony Weir, A Casebook on Tort, Tenth Edition, Sweet and Maxwell, London 2004., str. 21-27. 12 Practice Direction on Citation of Authorities (2001). http://www.hmcourts-service.gov.uk/cms/814.htm 13 Građanski delikt nemarnosti (tort of negligence) se sastoji od tri elementa: dužnosti ulaganja pažnje određene razine (duty of care), tuženikovog kršenja te dužnosti (breach) i uzročno posljedične veze sa nastalom predvidljivom štetom (causation). 14 Točno evidentiranje odluka u zbornicima (case reporting) je ključan za funkcioniranje sustava presedana. Određena odluka, međutim, ne crpi svoju snagu iz činjenice da je službeno evidentirana. Neevidentirana odluka se može citirati ako za nju jamči član jedne od odvjetničkih komora (Bar Council i Law Society) ili druga osoba sa pravom zastupanja pred sudom (right of audience). Sudac se može pozvati na bilo koji presedan. Dom lordova daje dozvolu za pozivanje na neevidentiranu odluku. Dozvola se daje ako odvjetnik potvrdi da takav predmet sadrži relevantno pitanje, koje nije obuhvaćeno službenom evidencijom. 15 Odbor je zadnja žalbena instanca za prekomorska područja Ujedinjenog kraljevstva (Jersey, Guernsey i Isle of Man) i ovisna područja, te za države Commonwealtha, koje se zadržale pravo na žalbu kraljici ili, ako se radi o republici, sudskom odboru. Odbor predstavlja i zadnju žalbeni instancu u pogledu tzv. devolution issues te ima određene druge nadležnost unutar Ujedinjenog kraljevstva. Iznimno se odluke Privy Councila mogu smatrati zamjenom za ranije odluke Doma lordova o istom pitanju (R v James; R v Karimi (2006) EWCA Crim 14, (2006) 1 All ER 759). 16 Alison Smith i Rehana Parveen, English Legal System, Contract and Tort, College of Law Publishing, 2005. Constitutional Reform Act 2005 predviđa skoro osnivanje posebnog Vrhovnog suda Ujedinjenog kraljevstva (čl. 23.) i prijelaz pravosudnih ovlasti Doma lordova i Privy Councila na njega (čl. 57.). Prilog 10. Zakona sadrži prijelazna pravila. http://www.opsi.gov.uk/ACTS/acts2005/50004-ac.htm#sch10 17 Ovo poznaju okružni sudovi (circuit courts) Sjedinjenih američkih država. Svako sudsko vijeće prizivnog suda određenog okruga obvezno je slijediti prethodnu odluku, koja je donijeta o žalbi u istom okrugu. Slično je propisano i u hrvatskom Zakonu o sudovima („Narodne novine“ broj 150/2005.). Čl. 35. 3. propisuje formalnu horizontalnu vezanost sudova svojim pravnim shvaćanjima. Tako su drugostupanjska vijeća i suci pojedinci vezani pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga prekršajnog suda Republike Hrvatske, Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske i županijskog suda. 18 Practice Statement [1966] 1 WLR 1234. 19 London Tramways Co v LCC (1898) AC 375. 20 Nicholas Mercer, Stare Decisis and the Court of Appeal, The Weekly Law Reports, 18th Edition, 2004, http://www.lawreports.co.uk/Newsletter/2004pdfs/Autumn04.pdf. 21 Boys v Chaplin (1968) “ QB 1. 22 Worcester Works Finance Ltd v Cooden Engineering Co Ltd (1972)1 QB 210. 23 Williams v Glasbrook Bros (1947) 2 All ER 884 i Miliangos v George Franks (Textiles) Ltd (1975) QB 487, 499. 24 Ovdje se radi o neformalnoj vezanosti. Ranije odluke o visini iznosa dosuđene naknade štete mogu se iznijeti pred sud, ako on to dozvoli (Waldon v War Office (1956) 1 All ER 108, (1956) 1 WLR 51, CA). Vidi: Halsbury’s Laws of England, Para 1240. 25 Eng. Court of Justice of the European Communities. Engleski izraz court of justice znači samo „sud“ i ne bi ga trebalo prevoditi kao „sud pravde“. Inače bi se mogao steći (pogrešan) dojam da Sud EZ sudi po načelu ex aequo et bono. Da je tomu tako proizlazi iz naziva centralne zgrade Visokog suda – Royal Courts of Justice sa sjedištem u Londonu, Strand. Na isti zaključak upućuje i službeni naziv Suda EZ na njemačkom jeziku – Der Gerichtshof der Europäischen Gemeinschaften. Isto tako, službeni hrvatski prijevod engleskog naziva International Court of Justice u Povelji Ujedinjenih naroda glasi „Međunarodni sud“ („Narodne novine – Međunarodni sporazumi“ broj 15/93.) 26 Sustav prethodnih odluka je osnovni mehanizam prava Europske unije, čiji je cilj omogućiti državnim sudovima, da osiguraju jednoobrazno tumačenje i primjenu tog prava u svim državama članicama. Nadležnost Suda EZ na tom polju propisana je u čl. 35. Ugovora o Europskoj uniji i čl. 234. Ugovora o osnivanju Europske zajednice (pročišćeni tekstovi Ugovora osnivanju Europske zajednice i Ugovora o Europskoj uniji objavljeni su u Službenom listu broj C-325 od 23. prosinca 2002.

186

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/site/en/oj/2002/c_325/c_32520021224en00010184.pdf). 27 SA CNL-SUCAL NV v Hag GF AG. Radilo se pitanju da li nositelj žiga ima pravo spriječiti uvoz robe sa istim ili drugim žigom, koji se može pomiješati sa zaštićenim žigom. 28 Van Zuylen frères v Hag AG.29 Neki autori smatraju da Sud EZ ne slijedi englesku doktrinu stare decisis niti da Sud EZ traži ratio decideni, iako istovremeno priznaju da Sud EZ u gotovo svim slučajevima slijedi svoje ranije odluke. Vidi npr.: T.C. Hartley, Temelji prava Europske zajednice, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, COLPI, Rijeka, 1999. 30 http://curia.europa.eu/en/instit/presentationfr/index_cje.htm. 31 Predmeti 28-30/62, Da Costa en Schaake NV, Jacob Meijer NV i Hoechst-Holland NV v. Nederlandse Belastingadministratie (1963) ECR 31. 32 Predmet 283/81, Srl CILFIT i Lanificio di Gavardo SpA v Ministry of Health (1982) ECR 3415. 33 Predmet 66/80, International Chemical Corporation v Amministrazione delle Finanze dello Stato (1981) ECR 1191. 34 Tamara Ćapeta, Sudovi Europske unije, nacionalni sudovi kao europski sudovi, Institut za međunarodne odnose, Zagreb 2002., str. 279. 35 Chiron Corporation v Murex Diagnostics Ltd. (1995) All ER (EC). 36 U engleskom pravu je, osim nekoliko iznimki, potrebno pribaviti dopuštenje za podnošenje žalbe protiv odluke općinskog suda ili Visokog suda (permission/leave to appeal, CPR Rule 52.3). Zahtjev za dopuštenjem se može podnijeti prvostupanjskom ili žalbenom sudu. Ovaj drugi odlučuje i o žalbi protiv nižeg suda odluke o nedopuštanju žalbe. Dopuštenje za podnošenje žalbe daje se samo u slučaju (a) ako sud smatra kako žalba ima stvarne (odnosno prema Lordu Woolfu - realistične) mogućnosti za uspjeh ili (b) ako postoji neki drugi važan razlog, zašto bi se moralo odlučivati o žalbi. Žalbeni razlozi su: nepravilnost odluke nižeg suda (odnosi se na sadržaj odluke) ili njena nepravednost zbog bitne postupovne ili druge nepravilnost u postupku pred tim sudom. Osim ovlasti koje ima niži sud, ovlasti žalbenog suda obuhvaćaju i mogućnost potvrđivanja, ukidanja ili preinačenja bilo koje odluke nižeg suda, zatim vraćanja predmeta nižem sudu na (ponovno) odlučivanje, određivanja ponovnog suđenja odnosno glavne rasprave, nalog za plaćanje kamate te odluku o troškovima. Vidi: Paula Loghlin i Stephen Gerlis, Civil Procedure, 2nd Edition, Cavendish Publishing, 2004.37 Paul Craig i Gráinne de Búrca, EU Law, Texts, Cases and Materials, Third Edition, Oxford University Press, 2003., str. 303.

Documents

SUDACA TRGOVAČKIH SUDOVA REPUBLIKE HRVATSKE · 2008-04-14 · SZ – sanacija dužnika u užem smislu, njegova likvidacija mimo pravila o redovnom stečaju te njegov preustroj u