Sveučilište u MostaruFakultet prirodoslovno – matematičkih i odgojnih znanosti

Studij: ZemljopisKolegij: Agrarna i ruralna geografija

Tomislav Zovko

SUŠE I POPLAVE

Seminarski rad

Mentor: dr. sc. Željka Šiljković

Mostar, svibanj 2013.

SADRŽAJ

UVOD..................................................................................................................................3

1. SUŠA............................................................................................................................4

1.1. Karakteristike i komponente....................................................................................5

1.2. Vrste Suša................................................................................................................7

1.3 Borba protiv suše....................................................................................................10

1.4. Dezertifikacija........................................................................................................11

1.4.1. Vrste i geografski opseg....................................................................................12

2. POPLAVE......................................................................................................................14

2.1. Uzroci poplava.......................................................................................................14

2.2 Tipovi poplava.........................................................................................................16

ZAKLJUČAK........................................................................................................................18

DODACI.............................................................................................................................19

LITERATURA......................................................................................................................20

2

UVOD

Suše i poplave su jedne od najčešćih prirodnih nepogoda na svijetu.

Najjednostavnije objašnjenje za ove dvije pojave jest da je to nedostatak odnosno višak

padalina na nekom prostoru. Nasuprot poplavi suša se pojavljuje polako, traje dugo, i zahvata

velika područja iako njenu prostornu raspodjelu nije moguće unaprijed točno locirati. Suša

rijetko izaziva brze i dramatične gubitke u ljudskim životima ali zbog pojave gladi

uzrokovane sušom, kao direktne posljedice, gubici u ljudskoj i životinjskoj populaciji

ponekad su drastičniji od bilo koje druge prirodne katastrofe.

Poplave su najčešći tip prirodne (geološke) opasnosti s najvećim brojem pogođenih

ljudi i uništenih dobara. Međutim poplave se relativno jednostavno mogu predvidjeti, ali isto

tako mogu biti ekstremno opasne i nepredvidive urušavanjem brana i nasipa. Takve poplave

tijekom povijesti odnijele su milijune života.

3

1. SUŠA

Sušu možemo karakterizirati kao deficit1 vlage i supersuficit2 temperature.

Ona se ne pojavljuje u pluvijanim pokrajinama Zemlje. Nje nema u ekvatorijalnim, visinskim

i polarnim krajevima. Ona potpuno vlada u pustinjskim predjelima, a više ili manje

prevladava u polupustinjskim predjelima, kao i u stepama, savanama i mediteranskim

pokrajinama. Ona je česta pojava našeg Mediterana, i to više u južnim nego u sjevernim

dijelovima. Na sjevernoj hemisferi prevladava od lipnja do rujna a na južnoj od prosinca do

travnja. našoj obali gotovo svake godine vlada suša, jedne godine jače, druge slabije. (Rubić,

1951.)

Na pojam suše drukčije gledaju klimatolozi, drukčije pedolozi, drukčije botaničari i

agronomi. Suša nije jednostavan klimatski faktor, nego je kompleksan pojam. Dva su osnovna

elementa tog kompleksnog pojma, koja potječu iz klimatologije: beskišnost i visoka

temperatura. Beskišnost je važniji klimatski element, jer u krajevima, gdje je visoka

temperatura, ali padalina ima dosta, suša je manja. Na primjer Libanon je na istoj geografskoj

širini kao i zaleđna Sirija, pa ipak u Siriji ima više suše nego u Libanonu. Alfred Philippson3 u

svoj djelu „Griechenlands zwei Seite“4 navodi, kako zapadna strana Grčke ima znatno više

kiše od istočne- Zato zapadna strana ima Grčke ima manje suše. Uostalom istu pojavu

susrećemo na zapadnom dijelu Apeninskog i Iberskog poluotoka u poređenju sa istočnim.

Kod nas se može reći, da južni dijelovi našeg primorja (južnije od Dubrovnika) imaju znatno

manju sušu nego dijelovi sjeverno od Dubrovnika, jer na jugu padne više kiše nego u

susjednim krajevima. Zato je na primorskoj strani Velebita manja suša nego u zavelebitskom i

u susjednim krajevima. (Rubić, 1951.)

1.1. Karakteristike i komponente

1 Deficit - nedostatak2 Suficit - (lat. Sufficere - biti dovoljan, dostajati)3 Njemački geograf i geolog; (1864. – 1953.)4 Grčka u dvije stranice

4

Na pitanje koliki mora biti dug vremenski period bez kiše da se on smatra sušnim

odgovara poljski geograf Kaminski. On smatra da se sušnim bezprekidnim periodom smatra

onaj niz od 15 dana, u kojem može ukupno jedan do dva dana padati kiša do 2mm. Drugi

geografi i klimatolozi složili su se da se suša zove ono vremensko razdoblje u kojem više od

četrnaest dana ne padne ni kap kiše. Da bi se prekinuo sušni period treba da padne više od

2mm kiše u jednom danu. (Rubić, 1951.)

Osobito je za sušu karakterističan nagli skok temperature, koji uzrokuje žegu5. Zato

neki gledaju u visokom nastupu temperature prvi uzrok suše. Sigurno je, da u atmosferi sve

meteorološke pojave nastaju od toplinske energije Sunca. Dug je i zamršen proces od

toplinske energije Sunca do kretanja zračnih masa, evaporacije, formiranja oblaka i padalina.

U tom procesu gledamo katkad sporedne elemente kao važnije, a važnije stavljamo na

sporedno mjesto. Tako je i kod pojma suše sigurno važnija visoka temperatura. Ona po

dugom procesu uzrokuje padaline. Uslijed nejednake raspodjele kopna i mora, uslijed

visinskih razlika kopna uz obalu mora nastaju raznolike posljedice razdiobe sunčeve energije,

pa zato element temperature smatramo sporednijim od elementa beskišnosti. Svakako pojam

suše sadržava dvije osnovno komponente: beskišnost i visoku temperaturu. I ako bismo

oduzeli jednu od ovih komponenata nestalo bi pojma suše. Relacija je između tih

komponenata raznolika. Kombinacije i varijacije su među njima nebrojene. I kad nestane

anomalija ovih dviju komponenata, anomalija visoke temperature i anomalija beskišnog

perioda, onda efekt anomalija tih dviju komponenata rezultira u važnom klimatološkom

faktoru, koji nastupa jedinstveno, a zove se suša. (Rubić, 1951.)

Pored dviju osnovnih komponenata, koje daju pojam suše, neki klimatolozi i

meteorolozi, da bi klimatološki razjasnili još bolje ovaj pojam, unose još dva sporedna

klimatska elementa ovisna o sporednim glavnim klimatskim faktorima a to su vjetar i vlaga.

U nekim zemljama postoje stalni suhi, katakada i vrući vjetrovi, koji utječu na sušu.

Na primjer iz prikaspijskih pustinja struji topli vjetar prema planinskim pokrajinama

Kazahstana i ostalih srednjoazijskih republika. Kad se pravac ovih vjetrova mijenja, oni struje

prema sjeverozapadnim pokrajinama gdje isušuju žitarice i trave.

U zapadnom Sibiru gotovo svakog proljeća pušu vjetrovi sa sjevera. Oni su suhi i topli

te uzrokuju suše. Slično i pasati6. Ako dolaze sa kopnenih predjela, oni su suhi (kao u Sahari,

5 Žega – velika vrućina; jaka toplina zraka6 Pasati, stalni planetarni vjetrovi koji pušu iz područja suptropskih zemljopisnih širina prema ekvatoru

5

Libiji, Egiptu, gdje ih narodi zovu Samun ili Samsin); ako dolaze s vodenih površina (kao u

Južnoj Americi), oni su vlažni (Gvajana i Amazonija). (Rubić, 1951.)

Vjetrovi također utječu na evaporaciju7 koja pospješuje sušu. Što je jači vjetar,

evaporacija je veća. Na jadranskoj obali ljeti najviše puše maestral8. On uglavnom nastaje

uslijed termijske razlike između jače zagrijana kopna i slabije zagrijanog mora. Što je viša

temperatura atmosfere, kopno se više ugrije, te se s njega u obliku vertikalnih struja uzdiže

zrak koji puše prema kopnu. Maestral koji puše utječe na evaporaciju, a evaporacija na sušu.

(Rubić, 1951.)

Na sušu utječe još četvrti faktor, a to je vlaga. Ona je vrlo važan klimatski faktor, koji

karakterizira sušu. Vrlo je važno odrediti količinu vlage kao stupnj vlažnosti. Relativna vlaga

je stupanj vlažnosti (kao što je temperatura stupanj topline). Kod sušnog se perioda granica

relativne vlage uzima kod 40%. Na našem primorju u ljetnim mjesecima prosječna relativna

vlaga iznosi 60% do 70%, i to zbog visoke temperature i maestrala. Ta količina vlage raste sa

većom maritimnošću. Bujna vegetacija na otocima ne može zahvaliti svoj rast i cvat toliko

padalinama, koliko količini vlage. Taj primjer najbolje se vidi na Brijunima, Lošinju, Dugom

otoku, Visu i Lastovu. Zato se kod visoke temperature i beskišnosti, ali i srednje vlage, ljeti

čovjek dobro osjeća na našem primorju, jer je za normalan rad čovječijih pluća potrebna

količina vlage od 40 do 75%. (Gračanin, 1951.)

Ova dva klimatska faktora, beskišnost i visoka temperatura, i dva sporedna fakotra,

vjetar i vlaga, osobito utječu na tlo, a tlo opet utječe na sušu. Pedolog R. Lang odredio je

takozvani kišni faktor odnosom između godišnje količine kiše (O) i srednje godišnje

temperature (T): Kf =OT

. Na osnovu ove formule izveo je klimatogenetsku klasifikaciju tla

na: 1. Aridnu (kišni faktor je do 20)

2. Semiaridnu (kišni faktor je od 20 do 40)

3. Semihumidnu (kišni faktor je od 40 do 60)

4. Humidnu (kišni faktor je od 60 do 160)

5. Perihumidnu (kišni faktor je veći od 160)

U aridnim dijelovima razvijaju se slana tla, koja su neplodna ali uz velika ulaganje se mogu

iskoristit. U Semihumidnoj klimi, gdje je kišni faktor od 40 do 60, razvijaju se tla crvenice i

laterita9. U predjelima sa kišnim faktorom od 60 do 100 nastaju smeđa tla, a u predjelima sa

7 Evaporacija - isparavanje8 Maestral – osvježavajući sjeverozapadni vjetar koji u toplim danima puše s mora na kopno9 Laterit – tlo crvene boje, najviše se nalazi u ekvitorijalnom pojasu

6

kišnim faktorom od 100 do 160 crnice koja su najplodnija tla na zemlji i veoma su bogata

humusom. Ovaj kišni faktor znatno tumači trošenje, raspadanje i rastvaranje kamenja te utječe

na spoznaju fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava tla. Između faktora klime i tla postoji

direktan odnos. Pedagog ocjenjuje aridnost ili semiaridnost jednog kraja prema prirodi tla. Tlo

mu govori o suši. Tako je hrvatski pedagog Mihovil Gračanin10 pomoću kišnog faktora

dokazao vrste tla otoka Paga, a obratno se pomoću vrsta tla može dokazati aridnost ovog

otoka. Na Hrvatskom primorju krške zaravni, brojni pristanci gora, bezvodni i bez vegetacije,

pokazuju aridnost našeg kraja. (Gračanin, 1951.)

Postoje krajevi, u kojima se nalazi vlažno tlo (kao na primjer duž rijeke Neretve i

Cetine na našim prostorima, ili duž Nila, Eufrata i Tigrisa duž većih rijeka), gdje može biti

visoka temperatura i beskišnost, a o suši u tom kraju ne govorimo, jer nam vrste tla i

vegetacija ne ukazuju na aridnost tog kraja. Tu alogene tekućice11 uvjetuju vrste tla kao i

vegetaciju, a klimatski faktori označuju sušu, aridnost ili semiaridnost. (Gračanin, 1951.)

1.2. Vrste Suša

Moguće je razlikovati šest vrsta suša.

Kod prve se radi o deficitu otjecanja koji traje nekoliko tjedana ili mjeseci tijekom

vegetacijskog razdoblja (klijanje je posebno kritično). Kao posljedica javlja se značajno

smanjeni urod kulturnog bilja.

Druga vrsta suše veže se uz dugotrajnu pojavu protoka u otvorenim koritima nižih od

uobičajenih za to doba godine. Kod vodotoka koji presušuju tijekom godine ona se odražava

dužim trajanjem presušivanja od višegodišnjeg prosjeka. Ova vrsta suše može ugroziti

opskrbu vodom naselja i gradova.

Treća vrsta suše nastaje kada se javlja deficiti u vrijednostima godišnjeg otjecanja na

vodotocima koji su pregrađeni velikim branama i na kojima se izgrađene velike akumulacije.

Ova vrsta suše utječe na smanjenje proizvodnje hidroenergije ako su akumulacije izrađene s

tom svrhom. (Bonnacci, 1994.)

Četvrta vrsta suše vezana je s izostankom velikih poplavnih valova koji na brojnim

10 Hrvatski pedolog, agronom, fitofiziolog; (1901. - 1981.)11 Alogena (alohotna) tekućica, tekućica u neskladu sa okolinom; protječe suhim krajem a vodom se opskrbljuje uzvodnije u vlažnijem podneblju.

7

rijekama, posebno u zemljama u razvoju, u plodne i široke riječne doline donose prirodno

gnojivo, vlagu i hranjivo za ekosustave. U slučaju odsustva velikih poplavnih hidrograma

dolazi do pojave suša koje značajno utječu na smanjenje poljoprivredne proizvodnje.

Smanjenje rezervi podzemne vode peti je česti i opasni vid suše. Do smanjenja ovih

rezervi može doći i pod utjecajem pretjeranog crpljena što je danas u cijelom svijetu više

pravilo nego iznimka. Do ovog vida suše dolazi zbog toga što se ušlo u crpljenje statičkih

rezervi podzemne vode, a oborine koje padnu na sliv nisu dovoljne da nadoknade iscrpljene

količine.

Suše koje traju nekoliko godine smatraju se šestom i najekstremnijom vrstom s

obzirom na posljedice koje izazivaju u svim vidovima ljudskih djelatnosti i na ekološkim

sustavima. One  obično zahvaćaju velika prostranstva i ostavljaju dugotrajne posljedice.

(Bonnacci, 1994.)

Moguće je razlikovati i tipove suše po regijama, pa tako postoje:

Saharska suša, ona ima sve faktore suše izražene u maksimumu; dakle visoku temperaturu,

dugi beskišni period, koji ponekad traje više godina, malu relativnu vlagu, tople vjetrove, koju

pušu sa sjeveroistoka, pjeskovito i rahlo tlo s vrlo dubokom vodom temeljnicom, vrlo

oskudnu vegetaciju.

Stepska suša, je ona supa u kojoj su termička kolebanja manja, beskišni period kraći, topli

vjetrovi nešto slabije su izraženi, relativna vlaga je nešto viša. Sve ovo omogućuje bolja tla, s

više humusa i travnatu vegetaciju. Katkad je savana zelena, a katkad žuta i pogorjela od suše.

Mediteranska suša, ona zahvaća kraj uz obalu Mediterana. Apsolutne maksimalne

temperature u šestom mjesecu na Mediteranu ovako su raspoređene: u sjevernoj Italiji 35˚; U

Ateni 37,9˚; u Siciliji 40˚; u Kairu 42,7˚.

Vlaga opada idući od sjevera prema jugu: Hvar ima 67%, Atena 48%, Kairo 42%.

Na osnovu podataka, koji pokazuju beskišnost, apsolutnu temperaturu i relativnu vlagu, suša

uz francusku i talijansku rivijeru traje poprečno jedan mjesec godišnje. U srednjoj Italiji,

Dalmaciji i uz Mramorno more 2 mjeseca (srpanj i kolovoz); u južnoj Italiji 3 mjeseca (od

lipnja do kolovoza). Suša u Siciliji, srednjoj i južnoj Grčkoj te u Maloj Aziji traje 4 mjeseca

(od sredine ožujka do sredine srpnja); u jugoistočnoj Španiji, Alžiru, na Malti i u sjevernoj

Sriji 4 do 5 mjeseci; u Palestini 6 do 7 mjeseci. Ljeto je, dakle, za mediteransku kotlinu vrlo

suho doba godine. Prema tome možemo mediteransku sušu podjeliti na dvije kategorije:

8

(Rubić, 1951.)

1. Južnomediteransku, koja traje više od tri mjeseca, a može trajati i do sedam ili osam

mjeseci

2. Sjeveromediteransku, koja prevladava jedan do dva mjeseca, ponegdje i tri.

Naše primorje ima sjeveromediteransku sušu, gdje je beskišni period relativno kratak

(na primjer u Splitu taj period iznosi 30 dana), ekstremne temperature ne iznose više od 33˚ C,

a relativna vlaga izrazito je visoka zbog vjetra, osobito zbog maestrala. Kada bi u pojmu suše

bio primarni osnov relativna vlaga, naše primorje uopće ne bi imalo suše. Ali faktor vlage je

sekundaran u pojmu suše, glavna komponenta je beskišnost.

Ako uzmemo komponentu beskišnosti kao osnovu pojma suše, onda je u Splitu u

periodu u 1890. god. do 1925. god.12 gotovo svaka druga godina bila sušna. (Bonnacci, 1994.)

S obzirom na metode analize suše se dijele na:

1) Suše u točci;

2) Regionalne suše.

Suša u točci odnosi se na točku u prostoru, tj. na malu regiju ili naselje, dok se

regionalna suša odnosi na prostranija područja veća od 20.000 km2. Mnoge definicije u

literaturi vezanoj s teorijom suša, tretiraju ovaj fenomen kao točkasti događaj prvenstveno

stoga jer su i hidrometeorološki fenomeni kao oborine, riječno otjecanje, zapremnina vode u

prirodnom ili umjetnom, nadzemnom ili podzemnom rezervoaru mjereni u točci. Suša je

stvarno regionalni fenomen i kao takova ima najdrastičnije posljedice. (Bonnacci, 1994.)

S obzirom na to koja se znanstvena ili stručna grana bavi problematikom suša,

postoje različite definicije i značajno različiti pristupi sušama. Pa tako imamo nekoliko

pristupa tretiranju suša.

Meteorolozi na sušu gledaju kao na deficit oborina u odnosu na prosjek. Meteorološka

suša često se javlja kao posljedica zapriječene anticiklone. Atmosferske fronte koje donose

oborine tada se ne mogu probiti kroz područje visokog tlaka.

Hidrolozi sušu najčešće procjenjuju s obzirom na smanjenje protoka u otvorenim

vodotocima, razine vode u umjetnim i prirodnim jezerima kao i razine podzemne vode u

odnosu na njihove prosječne vrijednosti.

Pedolozi sušu procjenjuju vezano sa smanjenjem infiltracijskih svojstava tla, čime se

12 I. Rubić; Padaline u Splitu; Izdavač Rode & Martinčič, 19269

pojačavaju svojstva suhoće i posljedice suše u određenom području. Pokusima u području

Sahela i Sudansko-Sahelske regije ustanovljeno je da infiltracijska svojstva tla zavise

isključivo o uvjetima koji vladaju u površinskoj zoni tla. Na njih nikakav utjecaj nemaju ostali

čimbenici kao što su intenzitet oborina i njihov raspored tijekom vremena te vlaga u tlu i

količina infiltrirane oborine. (Bonacci, 1994.)

1.3 Borba protiv suše

Učinkovita borba protiv suše sastoji se od slijedećih faza:

1) predviđanja suše;

2) identifikacije i monitoringa suše;

3) Procjene posljedica suše i njihovog ispravljanja;

4) Stvaranja kontinuirane strategije i politike borbe protiv suše.

Kontinuirana strategija borbe protiv suše obuhvaća slijedeće četiri grupe mjera:

1) Institucionalne;

2) Zakonske;

3) Strukturne;

4) Upravljačke.

1. Institucionalne mjere predviđaju stvaranje posebnih planova i tijela koji se

aktiviraju u trenutku pojave suše. Ova tijela na lokalnoj, regionalnoj ili državnoj razini s

prethodno pripremljenim planovima i mjerama donose odluke o akcijama koje treba poduzeti.

2. Zakonske mjere mogu biti uključene u Zakon o vodama ali i u druge zakone.

Može biti donesen i poseban zakon o postupanju u razdoblju suša. Njegov sadržaj kao i njime

propisane mjere stvar su svake pojedine države.

3. Strukturne mjere odnose se na upotrebu pojedinih dijelova vodnih resursa

tijekom suša. Tu se posebno ali i zajednički tretiraju površinske vode, akumulacije i

vodonosnici podzemnih voda.

4. Upravljačke mjere stvaraju se s ciljem da se na jednom mjestu, obično centru

za borbu protiv suše, sakupe sve relevantne informacije. Radi se o informacijama o stanju

vodnih resursa, o veličini potreba za vodom te o infrastukturi koja stoji na raspolaganju za

10

zadovoljavanje potreba.

Sušu je potrebno razmatrati i protiv nje se boriti interdisciplinarno. Čini se da će

jedino takav pristup omogućiti cjelovitije razumijevanje , a potom i učinkovitiju borbu s ovom

vrlo složenom i svugdje prisutnom pojavom. Vezano s poljoprivrednom proizvodnjom

interdisciplinarne analize suša moraju obuhvatiti slijedeće djelatnosti:

1) Postupanje s biljkama u cilju postizanja njihove bolje otpornosti na sušu;

2) Rukovanje poljoprivrednim kulturama vezano sa stresom koji izaziva nedostatak vode;

3) Upravljanje tlom i korištenje tla sa svrhom njegove zaštite ali i očuvanja vlage u njemu;

4) Upravljanje prirodom poljoprivrednih kultura sa svrhom borbe sa sušom;

5) Organiziranje navodnjavanja tijekom postojanja deficita vode;

6) Rad i upravljanje sustavom natapanja u cilju minimaliziranja utjecaja suše.

(Bonacci, 1994.)

1.4. Dezertifikacija

Prema definiciji Konvencije UN-a za suzbijanje dezertifikacije (UNCCD)

dezertifikacija je degradacija tla u sušnim, polusušnim i umjereno vlažnim dijelovima svijeta.

Osim tla ona utječe na vode te smanjenje biološke proizvodnje ekosustava. Područja

dezertifikacije se najčešće podudaraju s polupustinjama, savanama i stepama gdje se problem,

u kombinaciji s vrlo teškim socio-gospodarskim čimbenicima, iskazuje u najžešćoj i za

stanovništvo najpogubnijoj mjeri. Ovaj je problem postao predmetom interesa UN-a i

stručnjaka tijekom i nakon velike suše u Sahelu (Afrika) 1968. – 1973. godine kada je umrlo

više od 200 000 ljudi i nekoliko milijuna grla stoke. Poljoprivreda je propala u pet država koje

i danas drže visoka mjesta na ljestvici najsiromašnijih na svijetu (Etiopija, Sudan, ČAD,

Nigerija i Somalija). (Buzjak, 2009.)

Opustinjavanje može pospješiti vjetar, ispiranje vodom i zasoljavanje. Većina uzroka

dezertifikacije je antopogenog tipa, zasniva se na ljudskom djelovanju. Pored toga, određenu

ulogu imaju i prirodna kolebanja u količini padalina, tako da razdoblja suše mogu pokrenuti

ili pojačati ovaj proces. Zatim, slijedi neodgovarajuće korištenje poljoprivrednih površina.

Skraćivanje vremena parloga13, manjkave tehnike navodnjavanja, obrada tla na obroncima na

13 Parlog - žbunje, trnje, lijane, korov i drača na neobrađenoj zemlji11

neprikladan način koji pospješuje eroziju, i uzgoj neprikladnih vrsta biljaka najčešći su uzroci

promjena u tlu i lošijeg rasta biljaka što opet dovodi do povećane erozije. Kemijske tvari, kao

što su gnojivo i pesticidi kao i težina mehanizacije za obradu tla izazvano povećava njegovu

ugaženost i može dovesti do istrebljenja kišnih glista. Jednim od vrlo značajnih uzroka

dezertifikacije može se smatrati krčenje šuma (deforestacija). Povećanje poljoprivrednih

površina kao i potreba za ogrjevnim i građevinskim drvom u mnogim dijelovima zemlje

dramatično su smanjili šumske površine, naročito u gusto naseljenim dijelovima Afrike gdje

je drvo još uvijek najvažniji izvor energije. (Buzjak, 2009.)

1.4.1. Vrste i geografski opseg

Stručnjaci razlikuju dva osnovna tipa dezertifikacije. Glavni tip, često s najvećim

posljedicama za stanovništvo i regionalno gospodarstvo, je promjena životom bogatog i

plodnog krajolika u beživotni krajolik s tlom smanjene plodnosti i osiromašenom biološkom

raznolikošću. Nešto rjeđi je širenje pješčanih pustinja preko njihovih rubnih pojaseva na

okolna područja u neposrednoj blizini.

Dezertifikacija najviše prijeti područjima suhih klima i klima s izrazitim sušnim

razdobljima, poput pustinjskih i stepskih klima, te savanske klime. Prema spoznajama UN-a

ugrožene površine sve su veće. Procjenjuje se da je danas dezertifikacijom zahvaćeno oko ¼

svjetskog kopna. To je problem koji utječe na živote oko 1 milijarde ljudi u više od 100

država. Najugroženija su područja oko Sonore (SI Meksiko s nastavkom u SAD),  Atacame

(J. Amerika), pustinjskog pojasa od Atlantskog oceana na zapadu do obale Tihog oceana na

istoku (uz Saharu, u JZ i središnjoj Aziji), Kalaharija i Namiba u Africi i veći dio Australije

(osim vlažnog sjevera). Ako uspoređujemo kontinente, najugroženija je Afrika u kojoj je 2/3

teritorija sušno i polusušno. No veliki dio tih područja je nenaseljen ili rijetko naseljen. Zbog

velike gustoće naseljenosti i stalnog porasta pritiska na okoliš izazvanog brzim rastom broja

stanovnika, dezertifikacija najveći utjecaj na stanovništvo i gospodarstvo ima u Aziji. U

raznim izvorima kao primjer najčešće se spominje Kina, posebno njeni sušni sjeverni dijelovi.

(Buzjak, 2009.)

12

Slika 1: Geografska karta regija pogođenih i ugroženih dezertifikacijom

Izvor: http://www.geografija.hr/clanci/1467/dezertifikacija-rastuca-prijetnja

13

2. POPLAVE

Poplava je stanje vode, kod kojeg je vodostaj rijeke ili drugih voda znatno iznad

normale. Sistemi za obranu od poplava čine obrambeni nasipi. Prema uzrocima nastanka

poplave se mogu podijeliti na:

1. poplave nastale zbog jakih padavina

2. poplave nastale zbog nagomilavanja leda u rijekama

3. poplave nastale zbog klizanja zemljišta ili potresa

4. poplave nastale zbog rušenja brane ili ratnih razaranja

S obzirom na vrijeme formiranja vodenog vala poplave se mogu razvrstati na:

1. mirne poplave - poplave na velikim rijekama kod kojih je potrebno deset i više sati za

formiranje velikog vodenog vala

2. bujične poplave - poplave na brdskim vodotocima kod kojih se formira veliki vodeni val za

manje od deset sati

3. slučajne poplave - poplave kod kojih se trenutno formira veliki vodeni val rušenjem

vodoprivrednih ili hidroenergetskih objekata. (Đarmati, Aleksić, 2004.)

2.1. Uzroci poplava

Najčešći direktni uzroci poplava su: padavine (kiša i snijeg), pojava leda na

rijekama, stanje vodostaja u vrijeme njegovog porasta, meandriranje toka14 i pojava klizišta.

Najveći značaj za nastanak poplava imaju padavine. Kiša odmah dovodi do porasta vodostaja,

a snijeg tek prilikom otapanja. Na visinu poplavnog vala, na prvom mjestu, utječu količine

padavina i veličina sliva zahvaćena njima.

Pljuskovite kiše obično traju kratko i imaju lokalni karakter, dok dugotrajne kiše

zahvataju cijeli slijev ili velike njegove dijelove. Te kiše zasite zemljište vodom i dovode do

porasta vodostaja u čitavom riječnom sistemu. Najopasnije su svakako, ciklonske ili frontalne

14 Meandar - zavoj kojeg neka rijeka gradi pri toku kroz ravnicu14

padavine koje u jednom području traju 2-3 ili više dana. Snježni pokrivač također može da

sadrži velike zalihe vode. Nepovoljna pojava je u tome što se topljenje snijega često poklapa

sa obujmom velikih proljetnih kiša. Početkom proljeća kada ledene sante krenu rijekom, može

doći do pojave ledene poplave.

Ledene poplave15 su u prošlosti bile česte pojave. Posljednjih godina one se uspješno

suzbijaju regulacijom korita, obrambenim nasipima i suvremenom tehnikom razbijanja leda,

kao i redovnim održavanjem plovnog puta. Kod ravničarskih rijeka poplave su češće nego

kod planinskih. Padavine mogu da zahvate pojedine dijelove ili cijeli slijev. U zavisnosti od

toga, visoke vode se javljaju u glavnom toku, u koritima pritoka, ili na svim tokovima u

slijevu.(Đarmati, Aleksić, 2004.)

Najvažniji indirektni uzroci poplava su:

1) Veličina i oblik slijeva

2) Gustoća riječne mreže

3) Reljef i njegove karakteristike

4) Zasićenost zemljišta vodom

5) Stanje vodostaja podzemnih voda

6) Stepen pošumljenosti i način obrađivanja poljoprivrednih površina u slijevu

7) Ljudski faktor, odnosno ne pridržavanje određenih propisa

8) Požari većih i manjih razmjera, koji uništavaju šume i biljni svijet, čime omogućavaju

erozije, klizišta, promjene klime

9) Neredovno i nedovoljno pažljivo čišćenje nanosa na rijekama i akumulacijama

10) Nedovoljno odgovarajućih obrambenih nasipa, obala i utvrda

11) Promjene klime na našem geografskom području

(Đarmati, Aleksić, 2004.)

15 Dunav je 30. jan. 1838. god. oko ponoći probio branu od ledenih santi koje su se nagomilale uz obalu Pešte. Uz strahovitu tutnjavu razlio se, i na peštanskoj strani poplavio sve kuće, uzrokujući smrt oko 1.500 ljudi

15

2.2 Tipovi poplava

Prema glavnom uzroku na našim prostorima mogu se izdvojiti slijedeći tipovi

poplava:

1. Poplave izazvane kišom i otapanjem snijega

2. Ledene poplave

3 Bujične poplave

4 Poplave izazvane klizanjem zemljišta

5 Poplave izazvane rušenjem brana.

Osim ove podjele poplave se na našem prostoru prema osnovnim karakteristikama

dijele na: mirne (u ravnici) i bujičaste (u brdsko-planinskom području). Bujičaste poplave se

po osnovu sastava bujične mase dijele na:

1. Blatne - predstavljaju gusti glinovito - pješčani rastvor koji sadrži malo kamenja i

karakterističan je za šumovite predjele sa pješčano - glinenim tlom.

2. Blatno-kamene - sastoje se od sitnih čestica šljunka ili drobine.

3. Vodeno-kamene - u svom sastavu imaju najviše stijena. Prema visini podizanja nivoa voda

u rijekama, dimenzijama površine poplavljenog područja i veličini nanijete štete riječne

poplave dijele se na 4 kategorije:

1. Niske (male) poplave - zapažaju se na ravničarskim rijekama i dešavaju se na svakih 5 do

10 godina. Budući da voda plavi manje od 10% poplavljenog zemljišta ove poplave ne nanose

značajnu materijalnu štetu i skoro uopće ne narušavaju ritam života u naseljima.

2. Visoke poplave - praćene su plavljenjem razmjerno riječnih dolina i ponekad bitno

narušavaju poljoprivredne djelatnosti i komunalni način života. U gusto naseljenim oblastima

visoke poplave nerijetko nameću potrebu djelomične evakuacije ljudi i nanose osjetljive

materijalne i moralne štete. Dešavaju se svakih 20 do 25 godina i plave od 10% do 15%

poljoprivrednog zemljišta.

3. Izvanredne (velike) poplave – zahvataju cijeli riječnu dolinu. One paraliziraju

poljoprivrednu djelatnost i žestoko narušavaju komunalni način života, nanose velike

materijalne štete. Za vrijeme ovih poplava obilno se javlja potreba za masovnom evakuacijom

stanovništva, materijalnih i kulturnih dobara, iz naselja kao i potreba za zaštitom

najznačajnijih poljoprivrednih objekata. Ove poplave se javljaju na svakih 50 do 100 godina,

plave od 50 do 70% poljoprivrednog zemljišta i počinju da plave naseljena mjesta.

16

4. Katastrofalne poplave – izazivaju plavljenje ogromnih teritorija u oblastima jednog ili

nekoliko riječnih sistema. Pri tome je u zoni plavljenja u potpunosti paralizirana

poljoprivredna djelatnost i privremeno se mijenja način života u naseljima. Ove poplave

praćene su velikim materijalnim štetama i gubicima ljudskih života, a dešavaju se jednom u

100 do 200 godina, ili rijeđe. Plave više od 70% poljoprivrednog zemljišta, naseljena mjesta,

komunikacije i industrijske objekte. (Đarmati, Aleksić, 2004.)

ZAKLJUČAK17

Zbog utjecaja suše travnati i grmoliki pokrov u prirodi se smanjuje, aktivnosti

životinjskog svijeta zamiru ili gotovo nestaju a gola površina tla biva izložena snažnim

utjecajima eolske i vodene erozije. Nedostatak oborina izaziva stres kod razvoja biljaka. Sve

navedeno uzrokuje nagla pogoršanja općeg stanja okoliša koja su ponekad nepopravljiva

barem u vremenskom mjerilu trajanja ljudskog života. Dugoročno i globalno gledano, najveći

rizik koji suša unosi u okoliš odnosi se na izazivanje ekološke neravnoteže u prostoru u kojem

se javlja. Nestanak jedne vrste, obično one najosjetljivije na nedostatak oborina i vlage, vrlo

često i vrlo brzo izaziva lančane posljedice u razaranju hranidbenog lanca, što u konačnici

uzrokuje značajno smanjenje biološke raznolikosti i osiromašenje okoliša u svim njegovim

vidovima.

Poplave je nemoguće izbjeći, ali je dobrim planovima za unapređenje sistema odbrane

moguće smanjiti količinu štete. Neophodno održavanje u funkciji postojećih sistema, izrada

preventivnih planova u općinama, pojačan nadzor vodoprivredne inspekcije, stalna

komunikacija odgovornih u čijoj je nadležnosti odbrana od poplava. U Hrvatskoj i Bosni i

Hercegovini su u te svrhe izgrađeni vanjski sistemi za ublažavanje poplava i regulaciju

vodotoka. Vodoprivredne i hidrometeorološke službe imaju značajnu ulogu, jer vršeći

monitoring mogu spriječiti ili ublažiti negativne posljedice od poplava.

18

DODACI

Slika 1. Geografska karta regija pogođenih i ugroženih dezertifikacijom ............................ 13

19

LITERATURA

Bonacci O., 1994., Suša i borba protiv nje, građevinski fakultet sveučilišta u Splitu, Split

Buzjak N., 2009., Dezertifikacija – rastuća prijetnja, Zagreb.

Đarmati Š., Aleksić Đ., 2004., Razorne sile, Radnička štampa, Beograd, 106 – 113.

Gračanin M., 1951., Sistematika tala, Školska knjiga, Zagreb.

Rubić I., 1951., Suša na našem primorju, Geografski glasnik br. 31., Split, 69 - 77.

20