SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Tajana Drača

TEORIJA I RAZVOJ NOVCA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

TEORIJA I RAZVOJ NOVCA

DIPLOMSKI RAD

Kolegij: Monetarna ekonomija

Mentor: dr.sc. Zdenko Prohaska

Student: Tajana Drača

Studijski smjer: Menadžment

Broj indeksa: 24215

Rijeka, rujan 2013.

SADRŽAJ

1.UVOD 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja 1

1.2. Radna hipoteza 1

1.3. Svrha i cilj istraživanja 1

1.4. Struktura rada 2

1.5. Znanstvene metode 3

2. VAŽNE KARAKTERISTIKE NOVCA KAO EKONOMSKOG FENOMENA 4

2.1. Pojam i karakteristike novca 4

2.2.Povijesni razvoj novca 5

2.3. Uloga novca 8

2.3.1. Novac kao kulturna pojava 8

2.3.2. Novac kao društvena i ekonomska pojava 9

2.3.3. Novac kao pravna pojava 12

2.3.4. Novac kao gospodarska aktivnost 15

2.4.Funkcije novca 18

3.TEORIJE NOVCA 20

3.1.Metalistička teorija novca 20

3.2.Državna ili kartalna teorija novca 21

3.3.Nominalistička teorija novca 23

3.4.Kvantitativna teorija novca 24

4.EVOLUCIJA NOVCA I NOVČANIH SUSTAVA 25

4.1. Evolucija novca 25

4.1.1.Stvarni novac 27

4.1.2.Robni novac 28

4.1.3.Kovani novac 29

4.1.4.Fiducijarni novac 30

4.2. Evolucija novčanih sustava 33

4.2.1.Sustavi vezane vrijednosti novca 33

4.2.2.Sustavi promjenjive vrijednosti novca 36

5. HRVATSKI NOVAC I NOVČANI SUSTAV 39

5.1.Povijesni pregled razvoja novca na teritoriju Hrvatske 39

5.1.2.Razvoj kovanog novca 39

5.1.3. Razvoj papirnog novca 41

5.2.Povijesni pregled razvoja hrvatskog novčanog sustava 45

5.3.Novac Republike Hrvatske 47

6. ELEKTRONSKI NOVAC – SUVREMENI POJAVNI OBLIK NOVCA 51

6.1.Pojam i nastanak elektronskog novca 51

6.2.Zakonodavni okvir 55

6.3.Prednosti i nedostaci elektronskog novca 59

7.ZAKLJUČAK 65

LITERATURA 67

POPIS SLIKA 70

1

1.UVOD

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Ekonomistima je novac zanimljiv s motrišta razmjene. Međutim, suvremeni

novac se veže i uz slobodu tržišta, ali i uz etičke i moralne principe ekonomskog

sustava. Zato važnim se čini evolucija njegovih pojavnih oblika i funkcija te novčanih

sustava glede razvoja društvene zajednice. S tog motrišta, rasprava nastavno

podrazumijeva analizu čimbenika evolucije novca. Budući se evolucija novčanih oblika

i novčanih sustava događa tijekom vremena to se kroz raspravu prepoznaju potrebe

društva za različitim novčanim oblicima i sustavima. U okviru razmatranja postavljen je

problem istraživanja: nedovoljno razumijevanje teorijskih značajki nastanka

fenomena novca.

Iz problema istraživanja definiran je i predmet istraživanja: nastojati rasvijetliti

monetarni fenomen, fenomen novca i monetarnog suvereniteta u modernim tržišnim

ekonomijama.

Objekti istraživanja su novac i novčani sustavi.

1.2. Radna hipoteza

Imajući na umu problem i predmet istaživanja postavljena je temeljna radna

hipoteza: sagledavajući teorijske postavke i razvoj novca kroz povijest moguće je

dokazati da je fenomen novca neizostavan dio gospodarskog razvoja te da je potrebno

uspostaviti mehanizam njegovih funkcija koje čine bitnu sastavnicu svakodnevnice,

uvodeći elektronski novac koji iako nije fizički opipljiv postaje sredstvo plaćanja u

suvremeno doba.

1.3. Svrha i cilj istraživanja

Osnovna svrha istraživanja je sagledati razvojni put nastanka novca do

današnjeg suvremenog oblika, a cilj istraživanja je da se radom da uvid u

karakteristike novca.

2

Pitanja na koja se želi odgovoriti kroz rad su:

1. Što je fenomen novca i kako je tekao njegov razvojni put?

2. Koje uloge novca postoje, a koja je njegova funkcija?

3. Koje su najznačajnije teorije novca?

4. Kako se razvijala evolucija novca i novčanih sustava?

5. Kako je tekao povijesni pregled razvoja novca i novčanog sustava na teritoriju

Hrvatske?

6. Što je i kako je nastao elektronski novac i koja je njegova uloga u suvremeno

doba?

1.4. Struktura rada

Rezultati istraživanja koncipirani su u sedam međusobno povezanih dijelova.

U prvom dijelu, UVODU, definiran je problem, predmet i objekt istraživanja,

postavljena je radna hipoteza, obrazloženi su svrha i cilj istraživanja, navedene su

korištene znanstvene metode i dan je pregled strukture rada.

Drugi dio naslova VAŽNE KARAKTERISTIKE NOVCA KAO

EKONOMSKOG FENOMENA. U njemu je objašnjen pojam i karakteristike novca te

njegov povijesni razvoj, zatim uloga novca, i to kao kulturna pojava, kao društvena i

ekonomska pojava, kao pravna pojava te gospodarska aktivnost, dok se u posljednjem

dijelu elaboriraju funkcije novca.

U trećem dijelu s naslovom TEORIJE NOVCA objašnjene su metalistička

teorija novca, državna ili kartalna teorija novca te nominalistička i kvantitativna teorija

novca koja se dijeli na dohodovu teorija vrijednosti novca, gotovinsku i kvantitativnu

novčanu teoriju.

EVOLUCIJA NOVCA I NOVČANIH SUSTAVA naslov je četvrtog dijela u

kojem je definirana evolucija novca i to objašnjavajući pojmove stvarni novac, robni

3

novac, kovani novac i fiducijarni novac. U drugom se dijelu ovog poglavlja navodi

evolucija novčanih sustava i to objašnjavajući sustave vezane vrijednosti novca i

sustave promjenjive vrijednosti.

Naslov petog djela je HRVATSKI NOVAC I NOVČANI SUSTAV. U njemu je

analiziran povijesni pregled razvoja novca na teritoriju Hrvatske te povijesni pregled

razvoja hrvatskog novčanog sustava kao i novac Republike Hrvatske.

U šestom dijelu pod naslovom ELEKTRONSKI NOVAC – SUVREMENI

POJAVNI OBLIK NOVCA opisan je pojam i nastanak elektronskog novca,

zakonodavni okvir te su navedene prednosti i nedostaci elektronskog novca.

U posljednjem dijelu dipomskog rada, ZAKLJUČKU, sažete su spoznaje iz

prethodnih dijelova kojima je dokazivana radna hipoteza.

1.5. Znanstvene metode

U radu je u najvećem dijelu korištena povijesna metoda kao i metoda

deskripcije te metoda analize i sinteze, te metoda indukcije i dedukcije kao i generička

metoda.

4

2.VAŽNE KARAKTERISTIKE NOVCA KAO EKONOMSKOG

FENOMENA

2.1. Pojam i karakteristike novca

Novac se javlja kod prijelaza iz prvobitne zajednice u robovlasničko državno

uređenje. Njegova potreba uvjetovana je pojavom privatnog vlasništva nad sredstvima

za proizvodnju i razvitak društvene podjele rada, kada se privatni vlasnici trajno

opredjeljuju za proizvodnju jednog ili više proizvoda. Javlja se u ljudskom društvu kao

već svjesno organiziranoj ljudskoj zajednici. Proizvođači će održati ciklus proizvodnje

ako na tržištu prodaju svoje proizvode i nabave sve što im je potrebno za vlastitio

uzdržabvanje i za obnavljanje materijalne proizvodnje. Tako je nastala potreba da se iz

mase robnih ekvivalenbata izdvoji jedna roba koja će preuzeti funkciju jedinstvenog

ekvivalenta za koji se sve može kupiti i za koji se sve može prodati.

Prema Općoj enciklopediji Leksikografskog zavoda novac je specifična roba,

koju je razvoj robne proizvodnje i razmjene izdvojio kao opći ekvivalent

vrijednosti. Dr. Anton Bauer, hrvatski muzeolog i kolekcionar, ističe kako je Novac u

prvom redu platežno sredstvo za razmjenu dobara, te povijesni i gospodarski dokument

vremena, ali istodobno i važan datirani umjetnički i kulturni spomenik. Naglašava i da

je novac ujedno dokument pisma i jezika. S razvojem društvenih zajednica i sve većom

potrebom za jednostavnijim prometom novca, pojavljuju se novčane vrste nastale na

temelju definiranja vrijednosnih odnosa među metalima. S vremenom su utvrđena i

pravila o težini i kvaliteti novca, uključujući ono da nominalna vrijednost novca mora

biti istovjetna s vrijednošću stvarnog sadržaja novca. Kasnije se od tog pravila

odustalo.1

Mileta definira novac kao robu kojom se može kupiti svaka druga roba; novac je

medijum koji iskazuje cijene, njime se podmiruju dugovi, roba i usluge, plaćaju i čuvaju

bankarske pričuve; novac je opće sredstvo razmjene, mjerilo cijena, sredstvo štednje i

posudbe; novac je stroj u služnbi nacionalnoga gospodarstva; novac je zakonsko

1 http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (16.08.2013.)

5

sredstvo plaćanja.2 Izraz moneta, novac, tradicionalno označava stvar ili znak koji u

gospodarskom sustavu predstavlja sredstvo razmjene i određuje izraz i mjeru

vrijednosti.3

U suvremenoj ekonomskoj teoriji, najvećem broju definicija pojma novca nalazi

se nekoliko bitnih zajedničkih elemenata. To zajedništvo pripada svim onim oblicima

novca ili instrumentima prometa i plaćanja, bez obzira imaju li ili ne svoju unutrašnju

(vlastitu) vrijednost. Dr. Antun Bauer ističe kako je novac u prvom redu platežno

sredstvo za razmjenu dobara, te povijesni i gospodarski dokument vremena, ali

istodobno i važan datirani umjetnički i kulturni spomenik. Autor naglašava i da je novac

ujedno dokument pisma i jezika.4

2.2.Povijesni razvoj novca

Povijesni tijek razvoja novca jasno se prepoznaje u smislu prirodnih, kulturnih,

društvenih, ekonomskih i pravnih odrednica u kojima jesu društvene zajednice. Te

odrednice utjecale su i na razvoj gospodarskog života, pa je s motrišta gospodarstvenog

razvoja vidljiva njihova povezanost s razvojem novca. Kako gospodarski razvoj nije isti

u različitim društvenim zajednicama, to i razvoj novca nije tekao istom mjerom u svim

društvenim zajednicama niti u istim zajednicama u različitim vremenskim razdobljima.

U nekima je zamjena zadovoljavala potrebe razmjene, dok je u istom razdoblju u

drugim zajednicama vidljiv oblik novca. Povijest nas može poučiti da razvoj novca nije

tekao istim smjerom i brzinom već je vezan za prirodne, kulturne, ekonomske,

društvene i pravne prilike. Svijet novca je svijet kulturnih pojava nastalih iskazanim, ne

samo prirodnim nego i duhovnim potrebama čovjeka.

Novac je tijekom povijesti imao veliki utjecaj na brojnost kulturnih pojava,

uostalom sjaj i raskoš su i danas kao i tijekom povijesti uvijek u bliskoj vezi s novcem.

Logičkim slijedom razvoja novca znanost o novcu daje pregled suštine, svrhe ili važenja

novca kao i odrednice za ocjenu u kojoj mjeri su neki novčani oblici i novčani sustavi

2 Mileta, V.: Novčarstvo, udžbenik za drugi razred ekonomske škole, Školska knjiga Zagreb, Zagreb, 2000., str. 15.

.3 Mimica, B.: Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske: rani srednji vijek, Vitagraf, Rijeka, 1995., str .

7. 4 www.hnb.hr (16.08.2013.)

6

dobri ili loši. Ako takva ocjena slijedi povijesni razvoj novčanih oblika i sustava, onda

je povijest novca upotpunjena glede novčane pojave i svrhe, čineći pregled razvoja

novca kao kulturne, društvene, ekonomske i pravne pojave. Povijesni razvoj daje

odgovor na pitanje što je sve služilo kao novac, a što je valjani argument u konstrukciji

logičkog slijeda razvoja novca i novčanih sustava. Prvi novac nastaje u 7. stoljeću pr.

Krista u državi Lidiji u Maloj Aziji. Taj je novac izrađivan je od elektruma - prirodne

slitine zlata i srebra. Osim elektruma, u izradi novca koristilo se zlato, srebro, bakar,

bronca, mjed. Pronađeni grčki i rimski novac pokazuje vještinu antičkih obrtnika u

postizanju visokog stupnja finoće metala - neke su kovanice prava mala remek-djela. Na

slijedećoj se slici prikazuje atenska srebrna tetradrahma "sova" i srebrna tetradrahma

Aleksandra Velikog s likom Herakla - najcjenjeniji novac antičkog svijeta.

Slika 1: Atenska srebrna tetradrahma "sova" i srebrna tetradrahma Aleksandra Velikog

s likom Herakla

Izvor: http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (13.09.2013.)

Prvi novac izrađivan je ručno i ta se tehnika izrade vrlo malo mijenjala sve do

XVI. stoljeća, kada su nastali prvi strojevi za kovanje novca. U I. stoljeću postojao je

zanimljiv običaj dodatnog označavanja novca simbolom, monogramom ili imenom.

Radili su to trgovci, drugi građani i države. Npr. dodatno označavajući strani novac,

država mu je omogućavala slobodno kolanje svojim teritorijem. Ostali su to činili ako

su ostavljali "svoj" novac kao neku vrstu depozita, tj. očekivali su da im se taj isti novac

vrati. U antičko vrijeme i vrijeme Bizantskog Carstva novac su izdavale države i

vladari. U antičkoj Grčkoj novac su izdavali polisi, kojih je bilo nekoliko stotina, pa je

novac tog vremena karakterizirala izrazita raznolikost. Svaki je polis, naime, sa svojim

7

teritorijalnim okruženjem, predstavljao državu i imao svoju vladu koja je imala pravo

izdavati novac. Na novcima su se nalazili likovi božanstava i heroja koje je dotični polis

štovao. Kovanje i kolanje novca u Rimskom carstvu usko su povezani s političkim i

ratnim zbivanjima. Zlatni i srebrni novac izdavao je car, a bakreni i brončani Senat i od

toga se odstupalo samo u rijetkim slučajevima. Najraniji rimski brončani novac nosio je

slike božanstava.5

Simboli kršćanstva počeli su se kao samostalan motiv na novcu pojavljivati tek u

VI. stoljeću, i to najprije na naličju kovanica (anđeo koji drži dugačak križ), a u VII.

stoljeću Justijan II. prvi put stavlja Isusov lik na lice solida, a slika 2 prikazuje zlatni

solidus.

Slika 2: Zlatni solidus

Izvor: http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (13.09.2013.)

Kovanje novca s religioznim motivima zabranjeno je od 726. do 843., za vrijeme

razdoblja zvanog ikonoklazam. Likovi koji dominiraju i licem i naličjem kovanica su

vladari i njihovi sinovi. Nakon više od jenog stoljeća zabrane nestaju, štovanje ikona

ponovno je dopušteno, ponovno se izdaje novac s likom Isusa. U X. stoljeću solid je

zamijenjen tetrateronom i histamenonom.6

Razvoj društva, i u povjesnom i u logičkom smislu razvoja praćen je

primjerenim funkcijama novca u konkretnom i u apstraktnom smislu. Društvene

neprilike su uvijek praćene odgovarajućim promjenama u funkcijama novca. To je

vidljivo u raznim pojavnim oblicima počevši od primitivnih oblika koji su imali

5 http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (16.08.2013.) 6 Ibidem

8

kontrolu nad proizvodnjom novca. Povijest novca tako se ispisuje uglavnom pokušajima

vladanja nad ljudima preko novca. Naravno, promjene glede novca nisu samo odraz

društvenih prilika, nego i pokretač društvenih promjena u kojima je novac silno važan

čimbenik.

2.3. Uloga novca

2.3.1. Novac kao kulturna pojava

Povijest nas uči da pojavni oblici što su tijekom vremena služili nisu dovoljni da

bismo sa sigurnošću kazali je li i kada je neka prirodna pojava služila kao novac

odnosno vršila neke novčane funkcije. Novac kao kulturnu pojavu teško je razlagati jer

pojavna konkretnost, tj. ono što jeste, ne otkriva zašto su neke prirodne pojave takve

kakve jesu u svijetu prirode služile kao novac. Njihova prirodna konkretnost nije

određujuća za njiihovu novčanu ulogu.7

Samo su neke prirodne pojave i u nekim prilikama služile kao novac. Bilo je to

onda kada su i ako su obavljale neku novčanu funkciju, najčešće posrednika razmjene.

Svijet novca je svijet kulturnih pojava nastalih iskazanih ne samo prirodnim, nego i

duhovnim potreba čovjeka. Novac je tijekom povijesti imao veliki utjecaj na brojnost

kulturnih pojava. Uostalom sjaj i raskoš su i danas kao i tijekom povijesti uvijek u

bliskoj vezi s novcem. Logički slijed razvoja novca daje pregled suštine, svrhe ili

važenja novca kao i odrednice za ocjenu u kojoj mjeri su neki novčani oblici kao i

novčani sustavi dobri ili loši. Ako takva ocjena slijedi povjesni razvoj novčanih oblika i

sustava, onda je povijest novca upotpunjena glede novčane pojave i svrhe čineći pregled

razvoja novca, kao kulturne, društvene, ekonomske i pravne pojave. Zahvaljujući

činjenici da su novcem od davnina bili fascinirani mnogi drugi mudri ljudi, još negdje

od antičkih vremena, od Aristotela pa sve do današnjih dana, kada se novcem bave

brojne znanstvene discipline, nama postaju razumljivije i one značajke novca koje su se

nekada smatrale tajnovito vezanim uz njega, a nisu bitno ekonomske naravi. Valja ipak

naglasiti da je prva među takvim disciplinama numizmatika, pomoćna povijesna

7 Vidi: Božina, L.: Novčana ekonomija – Novac i bankarstvo, FET, Pula, 2003., str. 12. - 14.

9

disciplina koja se pojavljuje u 15. st. i sustavno bavi proučavanjem novca kao kulturnog

i povijesnog dokumenta i ne klasificira ga samo prema njegovoj materijalnoj

vrijednosti. Kasnije taj pristup nalazimo u povijesti umjetnosti, povijesti, kulturnoj

antropologiji, etnologiji, sociologiji kulture itd. Novac je oduvijek izražavao, kao što i

danas izražava, identitet svake države: karakter, povijesne, kulturne i druge značajke

zajednice. Francuski antropolog Maurice Godelier je rekao da je novac, između ostalog,

"simbol, vidljiv znak povijesti pojedinca i skupina, a smisao mu dolazi iz najskrovitije

dubine društvenih struktura".'Time je podsjetio da znak na novcu nije nastao samo iz

praktičnih razloga - da bi se izbjeglo mučno vaganje i da bi se odredila vrijednost - već

je on oduvijek bio i simbol koji određuje identitet neke socijalne zajednice. Čak i u

prethistorijskim vremenima, kada još nije postojao znak na njemu, novac je od samih

početaka u sebi nosio kvalitetu opće prihvatljivosti u nekoj socijalnoj sredini, bilo da se

radilo o školjkama u američkih Indijanaca, kitovu zubu među stanovnicima Fijia,

upotrebi stoke kao platežnog sredstva u mnogim dijelovima svijeta ili bilo kojem

drugom primjeru. Znak se pojavljuje na novcu s upotrebom metala, a prema mišljenju

povjesničara kovani se novac najranije pojavljuje u grčkoj državi Lidiji, u Maloj Aziji, s

kojom počinje standardizacija i certifikacija novca.8

2.3.2. Novac kao društvena i ekonomska pojava

Kulturne pojave i novac kao jedna od njih razvijaju se u društvenoj zajednici.

Nema kulturnih pojava i njihova razvoja bez društvene zajednice, pa se o novcu može

raspravljati kao o društvenoj pojavi. Kroz tijek evolucije društva evoluiraju i pojavni

novčani oblici uvijek u svezi s društvenim pojavama. Razvoj društva, i u povjesno i u

logičnom smislu razvoja, praćen je primjerenim funkcijama novca u konkretnom i

apstraktnom smislu. Društvene neprilike također su uvijek praćene odovarajućim

promjenama u funkciji novca. To je vidljivo preko različitih pojavnih oblika, počevši od

primitivnih oblika robnog novca do suvremenih nematerijalnih oblika. Promjene glede

novca nisu samo odraz društvenih prilika nego i pokretač društvenih promjena u kojima

je novac silno važan čimbenik. Ekonomisti uvijek traže ekonomske razloge pojave 8 Turković, V.: Uloga novca u promidžbi kulturnog identiteta, Društvena istraživanja, Vol.5 No.5-6

(25-26) Rujan 1996., str. 977.

10

novca. Društveni karakter novca polazi od središnje uloge koju pojedinac stječe u

hijerarhiji vrijednosti, ali se razmatraju autonomija ekonomske sfere, njezina odvojenost

od društva i njezina težnja da sebi podvrgne društvenost.9

Novac je povijesno uvjetovana društvena i ekonomska pojava što upućuje da se

novac pojavio samo u određenoj organizacijskoj formi gospodarstva, poznatoj kao

tržišno gospodarstvo i samo u takvom gospodarstvu može razvijati svoje funkcije i

pojavne oblike, Novac je kulturna pojava, ali specifična kulturna, ekonomska, bez koje

bi pojedinci u ekonomiji trošili puno vremena na kupovine i prodaje. Novac nije uvjet

za tržišno gospodarstvo, dok je tržišno gospodarstvo uvjet za pojavu novca. Slučajni

oblik vrijednosti nakon stalnog povećanja viškova na tržištu nije zadovoljavao

participante tržišta u razmjeni koja je kao neposredna također ograničavala razvoj

gospodarstva. U takvoj razmjeni i s takvim oblikom vrijednosti bilo je teško naći

odgovarajući proizvod s obzirom na njegovu upotrebnu vrijednost. Vremenom se kao

ekvivalent izabrao proizvod koji se prihvaćao u razmjeni. Tako je taj proizvod postao

opći ekvivalent i ako sam nije opća mjera vrijednosti, Opći ekvivalent pojavio se u

neutralnoj razmjeni, a onog trenutka kad je taj opći ekvivalent postao i mjera vrijednosti

i kad je kao opći ekvivalent počeo vršiti funkciju oblika plaćanja postao je novac.10

Uplitanjem u proces razmjene novac razdvaja neposrednu razmjenu na dva

dijela:prodaja i kupnja. Novčano je gospodarstvo za razliku od nenovčanog, tržišno

gospodarstvo s posrednom razmjenom, Novac kao opće prihvatljiv oblik posrednika

razmjene opći ekvivalent i opću mjeru vrijednosti svodi se na to da participanti na

tržištu vjeruju da će za novac u budućnosti moći kupiti željenu robu u vrijednosti koja

odgovara sadašnjoj vrijednosti novca. Povijest nas uči da je takvo povjerenje u novac

često iznevjereno pa su sudionici tržišta uzimajući u obzir i iskustvo, nastojali pribaviti

novac takvih prirodnih i kulturnih osobina koji će u najvećoj mjeri štititi njihovu

kupovnu moć. Novac crpi svoju vrijednost iz količine roba koje se na tržištu mogu

kupiti za njegovu jedinicu. Tako se razvija sklonost njegovoj proizvodnji kako bi se

time pokušavali riještii tekući gospodarski problemi. Time novac može preuzeti neke

9 Radošević, D.: Novac i suverenitet, Michel Aglietta i André Orléan, Ekonomski pregled, Vol.55 No. 9-

10 Listopad 2004., str. 422 10 Tomašević, J.: Kredit i novac, Zagreb, Vlastito izdanje, 1983., str. 15.

11

svrhe koje nisu u njegovoj prirodi. U prirodi pojave novca je da kao posrednik u

razmjeni omogućava izbor željenog proizvoda na tržištu čime ispunjava svoju

ekonomsku svrhu reducirajući broj transakcija na tržištu.11

Ako gospodarstvo nije robno ne može biti ni novca jer nema niti razmjene.

Nastanak novca moramo tražiti tek u vremenu kad se gospodarstvo, u kojem je svaka

jedinica proizvodila samo koliko i što je i sama trebala, promjenila u robno, u kojem

svaka jedinica ili pojedine jedinice u gospodarstvu proizvode i više nego što su i njihove

potrebe u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Prvobitna razmjena bila je

neposredna, tj. roba za robu, a vrijednost robe se izražavala uporabnom vrijednošću

samo jedne robe, pa je riječ o pojedinačnom slučajno izabranom obliku vrijednosti.

Tada nije bilo nikakvog posrednika u razmjeni, već se roba mijenjala neposredno za

drugu robu.12

Povećanjem proizvodnosti rada povećale su se i količine i vrste viškova roba. pa

je bilo skoro nemoguće pronaći željenu količinu i vrstu robe koju je netko drugi imao

kao višak i bio spreman razmjeniti. Vrijednost robe nije se više mogla izražavati samo

upotrebnom vrijednošću jedne vrste robe, kao što je to tada bio slučaj, već se

upotrebnom vrijednošću više vrsta roba koje su mogle biti međusobno razmijenjene s

namjerom da se neposrednom razmjenom i posrednim mijenjanjem dođe do željene

robe. Što je bilo više posrednih razmjena, to je razvijeniji oblik razmjene bio bliži

općem ekvivalentu, a pojava novca, koji će dovesti do novčane razmjene i novčanog

gospodarstva izvjesnija. Opći ekvivalent pojavljuje se kad se neka roba počinje općenito

upotrebljavati za mjeru vrijednosti svake robe. Pitanje je da li se opći ekvivalent pojavio

istodobno s pojavom posrednika u razmjeni ili prije njega i možemo li govoriti o novcu

tek nakon što je zlato postalo opći posrednik u razmjeni i opći ekvivalent ili još prije

kad je neka druga roba bila opći posrednik u razmjeni.Razvoj novca upućuje da se opći

ekvivalent mogao pojaviti prije nego što se neku robu počelo upotrebljavati kao

posrednika u razmjeni, a moguće je da se i prije zlata pojavila roba koja se

upotrebljavala kao opći posrednik u razmjeni. Proizvodi imaju svoju vrijednost samo

11 Božina, L.: op. cit. str. 18. - 19. 12 Kotruljević Dubrovčanin, B.: O trgovini i o savršenom trgovcu; DTS, 1989., str. 107

12

ako su proizvodi društveno korisnog rada i kao takvi su korisni tj. imaju svoju

upotrebnu vrijednost, a relativno su ograničeni.Takva roba koja ima jednu i drugu

karakteristiku može se upotrijebiti kao posrednik razmjene, ali i kao roba određene

upotrebne vrijednosti.

Da bi se stekao uvid u ekonomsku ulogu novca, valja analizirati gospodarstvo

kao tržišno okruženje ocjenjujući u kojoj mjeri konkretne prilike odstupaju od potpune

slobode konkurencije sudionika na tržištu odnosno od slobode ponude i potražnje roba i

usluga. Polazište o razlaganju prirode novca polazi od statičkih gospodarskih odnosa, a

eventualne promjene tih odnosa uzimamo kao spontane, pa kao takve automatski potiču

i one čimbenike koji uspostavljaju gospodarsku ravnotežu.

2.3.3. Novac kao pravna pojava

Pojavom kreditnih oblika novca postaje jasna njegova dinamična uloga u

gospodarstvu, ali dolazi do izražaja i njegova pravna priroda. Novac je tijekom povijesti

ne samo mijenjao svoje oblike, nego i razvijao svoje funkcije u društvenom okruženju,

uređenom pravnim pravilima u vidu zakonskih propisa, a s ciljem konačne svrhe prava

u vidu uspostavljanja pravednosti. Pri tome pravo ne ulazi u svrhu društvenih pojava, pa

tako niti u svrhu novca već samo omogućava pravednosti kao konačnog cilja. S pravnog

motrišta novac je pokretna, potrošna, zamjenjiva i procjenjiva stvar i kao takva predmet

prava i obveza. Novac ima veliki značaj u imovinskom pravu, ali ne u smislu novca kao

stvari, već u smislu funkcija novca. Novac je mjerilo vrijednosti i mjerilo cijene.

Vrijednost stvari izražena u novčanom obliku naziva se cijena, a mogućnost da se stvari

svedu na njihov novčani ekvivalent imovinsko je pravo izrazilo pojmom procjenjivosti.

Procjenjive su one stvari koje se mogu izraziti novčanim ekvivalentom, a neprocjenjive

su one stvari koje se ne mogu svesti na novčani ekvivalent. Procjenjivost stvari dolazi

do izražaja u nizu pravnih situacija. Kulturne pojave određene su svojom svrhom koju

su odredili ljudi s obzirom na njihove duhovne i materijalne potrebe. Glede svrhe novca

interesantna je ekonomska strana potraživanja vjerovnika kojima su nasuprot obveze

dužnika. Ekonomsko prenošenje potraživanja u vidu depozitnog novca u krajnjem ne

znači da je istodobno dug podmiren prema vjerovniku. Potraživanje je plaćeno tek ako

13

je izvršena naplata u gotovini ili izvršen prijenos na račun vjerovnika, ali uz suglasnost

vjerovnika da se isplata izvrši takvim načinom plaćanja. U toliko u suvremenom

bankarskom sustavu imamo toliko vrsta depozitnog novca koliko ima poslovnih banaka

unutar novčanog sustava. U počelima novca problemi su uglavnom bili u tome kako

proizvesti dovoljnu količinu novca u opticaju dok su danas usmjereni na zadržavanje te

proizvodnje na potrebnoj razini.13

Za pravni pojam novca važna je njegova funkcija općeg ekvivalenta razmjene

(općeg prometnog sredstva), i funkcija novca kao mjera vrijednosti. Novac u proces

razmjene ulazi direktno, razmjena ga transformira u robu, a roba se na tržištu

transformira opet u novac. Novac koji služi tradiciji apstraktne imovinske moći ima

svoju kupovnu moć i platežnu moć.

Novac, u stabilnim ekonomskim, a posljedično tome i monetarnim sistemima

izražava vrijednost na način da sve robe (usluge) na tržištu predstavlja kao jednoimene

veličine, kvalitativo jednake, a kvantitativno usporedive. Prilikom pokušaja da se

odredi pravni pojam novca, većina pravnih teoretičara polazi od svakodnevnog

značenja, ali neki polaze i od društvene teorije novca. Nussbaum polazi od tzv.

društvene teorije novca, definirajući novac kao zamjenjivu stvar. Ona se tretira kao

novac, samo ako postoji odnos novčanog komada prema određenoj novčanoj jedinici, a

ne kao komadić metala ili papira. Novac se prima i daje po općem običaju, a ta tvrdnja

svrstava njegovo učenje u tzv. društvenu teoriju novca. Wolff polazi od tvrdnje da

pravni poredak, a ne običaj prometa, ukazuje na koje se stvari primjenjuju pravne norme

o novcu. Koje će se tjelesne stvari smatrati novcem, danas se rješava na osnovi

zakonskih propisa. Helfferich smatra da je novac u pravnom smislu ukupnost predmeta

kojima pravni poredak priznaje svojstva da na određenom području (teritoriju)

posreduje kod prijenosa imovinskih vrijednosti među subjektima. Isto tako naglašava da

je raznolikost pojavnih oblika novca je toliko raznorodna, da iz velikog kompleksa

pojedinačnih zapažanja gotovo nemoguće izdvojiti ona bitna. Niti jednoj od definicija

novca nije priznata opća i univerzalna vrijednost. 14

13 Božina, L.: op. cit. str. 21. - 22. 14 Opatić, N.: Novac – pravni aspekt pojavnosti,

http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/Novac%20pravni%20aspekt%20pojavnosti%20HPR.pdf (

28.06.2013), str. 15.

14

Mann kaže da se u pravu svojstvo novca može pripisati svim pokretnim stvarima

emitiranih autoritetom zakona, koji glase na neku obračunsku jedinicu, a koje su

namijenjene kao opće sredstvo razmjene u državi emitenta. To je klasična državna

teorija novca koju zastupa i Knapp. Fogen definira novac u pravnom smislu kao

sredstvo plaćanja čije se primanje ne može odbiti. To su predmeti čije se primanje radi

ispunjenja obveze plaćanja barem u nekom ograničenom iznosu, barem od ograničenog

broja vjerovnika različitih od emitenta, ne može odbiti bez pravnih posljedica

zakašnjenja u primanju ili drugih štetnih pravnih posljedica, a koje dužnik u nedostatku

drugačijeg sporazuma mora vjerovniku kao ispunjenje nabaviti. U davanju svoje

definicije pravnog pojma novca Fogen se drži prakse i pozitivnih propisa, dok se

teoretičari monetarnog prava prilikom pokušaja definiranja pravnog pojma novca,

uglavnom oslanjaju na teoriju. Meichsner daje ovu pravnu definiciju novca: «Novac u

pravnom smislu su one pokretne tjelesne stvari koje, od države, po njenom ovlaštenju ili

uz njen pristanak izdane, na njenom teritoriju služe prenošenju u određenim

obračunskim jedinicama izražene apstraktne imovinske moći.». Mora se naglasiti da se

ova definicija novca ne poklapa sa pojmom novca u ekonomskoj nauci koja novac

definira kroz funkcije koje obavlja. Novac čini, dakle, financijsku aktivu najvišeg

stupnja likvidnosti . Pojavni oblik novca u kojem vrši svoje ekonomske funkcije i nije

više od presudnog značenja. Krulj definira novaca u pravnom smislu kao materijalni

predmet (tjelesna pokretna stvar) čija supstanca može, ali ne mora imati svoju

vrijednost, na kojem je označena novčana (računska) jedinica u kojoj će se izražavati

vrijednost robe i usluga, koji sam po sebi ili jamstvom društva organiziranog u državu,

ima izvjesnu neodređenu ali neizdiferenciranu kupovnu moć i u nazivu označenu

platežnu moć.15

Navedene definicije su pravno teorijske definicije novca, a ne zakonske, jer

zakonske niti ne postoje. Sve navedene definicije novca su relativne, svaka odražava

svoj aspekt, a u svojoj raznolikosti sve definicije se međusobno dopunjuju, ali i

isključuju. Osnovno pravilo je da pravni pojam novca ne smije proturječiti njegovom

ekonomskom pojmu, jer je novac jedinstvena kategorija kojoj pravo daje samo jedan,

15 Ibidem

15

poseban i specifičan aspekt, koji sužava ili pak proširuje razumijevanje čitave kategorije

novca. Međutim, u svom određivanju pojma novca pravna teorija se ipak služi primarno

ekonomskim pojmovima, što pravnim teoretičarima dodatno otežava postavljeni

zadatak.

2.3.4. Novac kao gospodarska aktivnost

Uopćeno je shvaćanje da su promjene agregatna potražnje i čimbenici koji ih

izazivaju upravo glavni razlozi postojanja konjunkturnih ciklusa. Smanjenje potrošnje

stanovništva u razdoblju recesije, smanjuje potražnju robe i usluga, a niski očekivani

profiti umanjuju korisnost poduzimanja privrednih investicija, što sveukupno djeluje na

pad proizvodnje i zaposlenosti.

Prema monetarnom shvaćanju o ulozi novca u gospodarskoj aktivnosti, dovoljna

ili nedovoljna opskrbljenost gospodarstva novcem predstavlja glavni razlog smjene

četiriju godišnjih doba privredne aktivnosti: ekspanzije, vrhunca, recesije i dna. To

podrazumijeva da kada bi obujam povećanja novčane ponude uvijek pratio potrebe

gospodarstva (povećanje proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje), ekonomskih kriza

gotovo uopće ne bi bilo, odnosno ne bi bile izazvane ekonomskim čimbenicima.

Suprotno opisanom monetarnom shvaćanju o ulozi novca u gospodarstvu, pobornici

nemonetarnog shvaćanja ističu kako je novac neutralan, jer promjene njegove količine

ne utječu na realna gospodarska kretanja (proizvodnju, zaposlenost, investicije i cijene).

Ekstremni oblik nemonetarnog shvaćanja uloge novca posebice je bio naglašen u

radovima predstavnika klasične ekonomije. Promatrajući novac isključivo kao neutralna

posrednika, tj. sredstvo olakšanja razmjene, a robno-novčanu privredu kao organiziraniji

sustav trampe, oni ističu da su monetarna kretanja (novac, njegova količina i ostali

monetarni faktori) posljedica realnih kretanja i da u gospodarstvu ništa nije tako

indiferentno kao novac.16

16 Perišin, I., Šokman, A., Lovrinović, I.: Monetarna politika, Fakultet ekonomije i turizma "Mijo

Mirković", Pula, 2001., str. 160.

16

Jean Baptist Say dao je bitno teoretsko uporište shvaćanjima klasične

ekonomije. Iz Sayovog zakona tržišta prema kojem: “ponuda kreira vlastitu potražnju”,

uslijedio je zaključak da privreda uvijek funkcionira uz punu zaposlenost i uz

potencijalni proizvod. Time je odbačena i mogućnost pojave depresije ili potreba

njezina liječenja.17

Desetljeća koja su uslijedila nakon Sayove smrti 1832. godine, bila su teška

razdoblja čestih kriza i depresija u kojima je roba ostala neprodana, a radna snaga

nezaposlena. Zahvaljujući poimanju konjunkturnih ciklusa kao normalnih pratećih

pojava ekonomskog razvoja koje se "same od sebe rješavaju" i ne zahtijevaju

podrobnije analize, sve do Velike depresije (znači još gotovo 100 godina), ovakav stav

uspješno je odolijevao svim napadima, iako se privredna ravnoteža očito ostvarivala pri

nedovoljnoj zaposlenosti. Dolazak Johna Maynarda Keynesa i njegovoga uvelike

znanoga djela “Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca” iz 1936. godine, označio je

konačno oslobođenje od dugogodišnje vladavine zakona ponude. Nove generacije

teoretičara usmjerile su svoju pažnju na analizu razloga zbog kojih su nadnice i cijene

nefleksibilne, zašto novac nije neutralan te kako se djelovanjem monetarne i fiskalne

politike može djelovati na gospodarska kretanja . Gledano s povijesnog aspekta, to je

značilo kraj dominacije klasične ekonomije. Kako u keynesijanskoj teoriji monetarna

politika nije neutralna niti u dugom niti u kratkom roku, monetarna ekspanzija i njezin

učinak na tržišni kamatnjak rezultiraju multiplikativnim efektima koji se s monetarne

sfere prenose na realni sektor, odnosno novac postaje generator gospodarskog razvoja i

rasta. Međutim, upravo u razdoblju dominacije keynesijanskih recepata vođenja

makroekonomske politike, s izraženim uplitanjem države u mehanizam tržišta,

monetarna politika imala je vrlo malo značenje. Razloge tome treba tražiti prvenstveno

u povijesnim okvirima razvoja same teorije. Keynesijanska teorija razvila se u uvjetima:

1) visoke deflacije, koju nisu mogli riješiti niti dogovori o minimalnim cijenama niti

načela "netržišne" utakmice s parolom "oligopol - a ne konkurencija"; 2) visoke

nezaposlenosti, koju pad nadnica nije smanjivao nego čak potencirao padom kupovne

moći stanovništva; 3) niske razine stvarnog BDP – daleko ispod potencijalnog te 4)

niskih kamatnjaka. Jačanjem mehanizmima diskrecijskih mjera i ugrađenih stabilizatora

17 Galbraith, J. K.: Ekonomija u perspektivi, Mate, Zagreb, 1995., str. 143.

17

fiskalna politika je time dobila novi epitet – stabilizacijska politika. Istodobno

monetarna politika postala je manje značajan instrument ekonomske politike.Svodila se

na održavanje niske razine kamatnih stopa radi poticanja investicija te radi smanjenja

izdataka države za plaćanje kamata na dugove javnog sektora18

Ekonomisti XIX. i dijelom XX. stoljeća, a pogotovo Mill i Marshall, smatrali su

jedinim pravim rješenjem da novcu oduzmu bitnu ulogu političko-ekonomskog

usmjerivača, pa su stoga uveli razlikovanje između novčane i realne ekonomije, pri

čemu su novčane i financijske institucije zadobile relativnu političku autonomiju u

odnosu na realne ekonomske procese. Novčana i realna ekonomija tako su postale dva

više ili manje razdvojena svijeta. Zlatni standard, koji je postao sidro novčane

vrijednosti i monetarne stabilnosti, dokazuje kako novac – koji više nije vezan uz moć

vladara, a ni uz sposobnost poslovnih ljudi – postaje nekakva otuđena “prirodna” sila

društvenog povezivanja, vrednovanja stvari i stabilnosti (međunarodne) razmjene.

Velika depresija tridesetih godina XX. stoljeća razotkrila je da takav pristup naprosto

nije primjeren. Oštra teorijska polemika između Keynesova kruga iz Cambridgea i

Hayekove skupine iz londonskog LSE-a pokazuje koliko je ekonomska teorija bila

nepripremljena i koliko su centralne banke i cijeli bankovni sustav nespretno reagirali.

Zapravo ni Keynes ni Hayek nisu odgovorili na temeljno pitanje zašto novčani i

financijski sustav pokreću inherentnu nestabilnost suvremenog kapitalizma. To je bila

temeljna teza koju je tako sudbonosno i uvjerljivo zastupao Minsky (1986). Keynesova

interpretacija krize bila je jednostavnija i za Veliku je depresiju optuživala nemoć

monetarne politike i pogreške konkurencijskoga tržišnog sustava. Ali Friedmanova

glasovita analiza povijesti novca i krize 1929-1933. iz pedesetih godina dokazala je

upravo suprotno, da je ključnu pogrešku učinio FED (Federal Reserve System), koji je

usred bankarske panike restriktivnom monetarnom politikom prouzročio radikalno

snižavanje platno sposobne potražnje, slom gospodarskog rasta i silovito povećanje

nezaposlenosti. Nisu dakle tržišne sile destabilizirale gospodarstva niti je monetarna

politika bila nemoćna. Ona je zapravo aktivno posredovala, ali u pogrešnom smjeru.

Sukob monetarista i kejnzijanaca šezdesetih i sedamdesetih godina zastao je na

18 Lovrinović, I. i Ivanov, M.: Novac i gospodarska aktivnost, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu,

godina 1, broj 1, 2003., str. 25.

18

fenomenologijskoj razini odgovarajućih ekonomskih politika: kako utjecati na inflaciju,

proizvodnju i zaposlenost s gledišta anticikličnoga gospodarskog rasta. Kasnija

Lucasova teorija racionalnih očekivanja i nova teorija poslovnih ciklusa odlikovala se

tehničkom, a ne sistemskom analizom, koja je na kraju zastala u okvirima tzv.

pragmatskoga “vašingtonskog konsenzusa” (privatizacija i deregulacija, marketizacija i

financijalizacija). Kombinacija je bila neuobičajena. Uloga novca i financija danas je

veća nego ikada, kako prema unutra (financijalizacija) tako i prema van (globalizacija),

tehničko ovladavanje rizicima u bankarskom sutavu gotovo je dovršeno, a tehničko

modeliranje i anticiklični instrumenti na najvišoj su razvojnoj razini dosad. Uza sve to

sadašnja je globalna recesija raspršila sve iluzije o prognostičkoj moći i sposobnosti

ekonomske teorije za rješavanje problema razvoja. 19

2.4.Funkcije novca

Novac kao ekonomska kategorija može biti izraz različitih produkcionih odnosa.

On postoji u različitim društveno-ekonomskim formacijama, Na današnjem stupnju

razvoja novac kao ekonomska kategorija izraz je novih produkcionih odnosa.Budući da

je novčana privreda samo način saobraćaja među proizvođačima, te kao takva postoji u

svakoj robnoj proizvodnji moraju egzistirati i funkcije novca u društvenoj proizvodnji

koja je organizirana kao roba. Priroda novca očituje se u njegovim funkcijama. Novčane

funkcije vezane su uz kretanje sredstva što su uložena u proizvodnju koja je robna, i to

kretanje je kružno. Novčane funkcije tek u svojoj povezanosti s društvenim sadržajem

stadija tog kružnog kretanja dobivaju specifično značenje koje je izraz obilježja nekog

načina proizvodnje. Bit i funkcije novca izraz su dominantnih odnosa proizvodnje koji

se očituju u toj ekonomskoj kategoriji robne proizvodnje.

U funkciji prometnog sredstva novac se prvobitno javlja bez određenih oblika i

težine (razlog da ga se svaki put trebalo vagati i mjeriti finoću metala). Da ne bi svaki

put morali mjeriti i vagati, najpoznatiji trgovci počinju udarati svoje žigove na pojedine

komade metala kojima su unaprijed deklarirali sadržinu, vrijednost i finoću. Novac je

19 Kovač, B., Uloga novca u metastrukturnoj promjeni tržišnog društva i globalna fi nancijska kriza, Politička misao, god. 46, br. 3, 2009, str. 43.

19

obavljao funkciju prometnog sredstva u različitim oblicima u procesu razvoja., U ranim

fazama razvoja novac je funkcionirao kao prometno sredstvo u obliku lijevanih komada

metala. Nakon treće društvene podjele rada, kada se izdvojila trgovina kao posebna

aktivnost, taj oblik novca kao prometnog sredstva nije mogao zadovoljiti potrebe

robnog prometa. Takvo prometno sredstvo kočilo je robni promet. Da bi uklonili tu

prepreku robnom prometu neki su trgovci stavljali svoj znak na komad metala koji je

bio novčana roba. Tim su znakom garantirali težinu i finoću odnosnog komada metala.

Kada je robna razmena prerasla uske lokalne granice, to više nije zadovoljavalo potrebe

robnog prometa. Znakovi na komadima metala nisu bili priznati na udaljenim mjestima,

pa je metal valjalo ispitati i vagati. Kad a je država počela na određene komade metala

stavljati znak kojima garantira njihovu težinui i finoću i kada su se kao prometno

sredstvo takvi komadi metala pojavljivali u obliku propisanom od države, nastaje novac

kao prometno sredstvo u obliku monete. U tijeku svoje duge povijesti monete su imale

različit oblik i tek su postupno primale današnju pretežno okruglu formu. Države kuju

monete u skladu s mjerilom cijena, računskim novcem, u različitim alikvotnim

dijelovima. Na taj način moneta uklanja tehničke teškoće novčanog opticaja.

Novac je rezultat protuvrječnosti robne proizvodnje; on se razvija zajedno s

robnom proizvodnjom. Taj se razvoj ogleda u funkcijama i mjenjanju oblika novca.

Povijesno su se funkcije novca postupno razvijale. Različite funkcije novca su

međuzavisne a o ukupnosti tih funkcija ocrtavaju se priroda i uloga novca. U

funkcijama novca očituje se činjenica da je novac roba koja je trajno opći ekvivalent.

20

3.TEORIJE NOVCA

3.1.Metalistička teorija novca

Osnova metalističke teorije (doktrine) novca je shvaćanje koje poistovjećuje

novac sa plemenitim metalima zbog njihovih prirodnih i društvenih osobina. Novcu

daje vrijednost sam materijal od kojeg je izranen, bolje rečeno iskovan (materijaliziran u

tjelesnu pokretnu stvar ). Zastupa se stanovište da je jedini pravi novac metalni novac, a

sve drugo je samo zamjena (supstitut) za novac - plemeniti metal. Surogati su samo

novčani znakovi bez svoje prave vrijednosti. 20

Pristaše metalističke teorije novca poistovjećuju novac s plemenitim metalima

(zlati o srebro) te tvrde da su oni novac zbog svojih prirodnih obilježja. Najpoznatiji

predstavnici su Knies, Staford, Galliani, Rist, Roy, Einzig, a svi se oni zalažu za

ponovnu uspostavu zlatne valute.21

Pravno značenje i posljedice ove teorije jeste u tome da se novčana jedinica

izjednačava sa odrenenom količinom plemenitog metala, a uloga države, odnosno

prava, je da to sankcionira zakonom. Novčani sistemi XVIII i XIX stoljeća, definiraju

novčanu jedinicu kao težinu plemenitog metala. Zakonske definicije novčanih jedinica

Njemačke, Francuske, Engleske, SAD, tog vremena predstavljaju vrhunac metalističke

doktrine. Tako je primjerice posebnim zakonom u Francuskoj od 28. ožujka 1803.

godine bilo odreneno da se iz 1 kg zlata finoće 900/1000 kuje 3100 franaka zlatnog

novca, a iz 1 kg srebra iste finoće 200 franaka srebrnog novca (franak kao novčana

jedinica definiran je kao 5 grama srebra čistoće 900/1000). Zlatni i srebrni novac bili su

potpuno ravnopravni (tzv. bimetalizam), njima su se mogla vršiti neograničena plaćanja

prema izboru platiše, uz relaciju zlata prema srebru u omjeru 1:15,5 (3.100 : 200 = 15,5)

i uz popunu slobodu kovanja za privatni račun.22

20 Opatić, N.: op.cit., str. 3 21 Mileta, V.: op.cit; str. 77. 22 Opatić, N.: op.cit., str. 3

21

3.2.Državna ili kartalna teorija novca

Glavni predstavnik državne ili kartalne teorija novca nastale početkom XX

stoljeća je Georg Federich Knapp. Svoju teoriju utemeljio je studijom pod naslovom

"državna teorija novca" publiciranoj 1905. godine. «Novac je tvorevina zakona»

započinje Knapp svoju studiju. Osnovne zamisli njegove državne teorije novca

zasnivaju se na analizi i razvoju monetarnih sistema do početka XX stoljeća ondašnjih

modernih država, koje je karakteristike Knapp detaljno proučio. Stožerna postavka

državne teorije je da u ono vrijeme gotovo neprikosnoveni zlatni novac proglašava

nepotrebnim i suvišnim, jer ga u vršenju funkcija koje obavlja novac može zamijeniti

sasvim bezvrijedni papirni novac (čisti kartalizam). Knapp osobito suprotstavlja svima

koji vrijednost metalnog novca kao sredstva plaćanja izvode iz tehničke vrijednosti

metala koji je tadašnji novac sadržavao, a vrijednost njegovih surogata iz vrijednosti

plemenitog metala dobivenog zamjenom za takav punovrijedan zlatni (metalni) novac.23

Knapp svoju teoriju gradi na ovim postavkama:24

- bez obzira od čega je tijelo novca formirano ( papir ili metal ) on je samo posebni

slučaj platežnog sredstva uopće,

- bit novca nije u novčanom materijalu od kojeg je učinjen, nego u zakonu - uredbi

državne vlasti koja ga izdaje.

Esenciju Knapp-ove državne teorije novca možemo opisati:25

a) Novac je po Knapp-u samo «kartica ili marka» s kojom vlasnik dokazuje da

posjeduje neku količinu i kvalitetu ovlasti za neko određeno dobro ili činidbu.

Vrijednost novca počiva na kvaliteti i kvantiteti prava što ga novac samo dokumentira.

b) Plemeniti metali ( zlato i srebro ) i dalje mogu egzistirati kao platežno

sredstvo i to samo radi eksternog (međunarodnog) plaćanja, ali ni ta funkcija nije

neophodna, jer se intervalutarni tečaj može odrediti i s papirnim novcem, pod uvjetom,

da se države čiji se novac međusobno uspoređuje dogovore za međusobne relacije i

napuste zlatni novac kao nepotreban. Kritičari državne teorije novca ističu da je

osnovna pogreška ove teorije što novcu daje čisti pravni smisao, zanemarujući

sveprisutne ekonomske zakonitosti. Po njima novac ima pravnu manifestaciju, ali čistu

23 Tomašević, J.: Novac i kredit, Dom i svijet Zagreb i Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2004., str. 8. 24 Opatić, N.: op.cit., str. 4. 25 Ibidem

22

ekonomsku bit. Glavno je to da je novac ekonomski zdrav, što znači da obavlja sve

dinamičke funkcije koje su mu namijenjene i čuva vrijednost. Nevažno je od čega je

napravljeno tijelo novca. Novac može obavljati svoje funkcije (da je zdrav), jedino ako

ga primaju svi subjekti novčanih odnosa. Radi povijesno potvrđene prakse državnih

vlasti u oblasti novca (monetarna vlast), stvorilo se mišljenje da novac ima svoju

vrijednost zahvaljujući državnoj proklamaciji u obliku zakona, uredbi, itd.26

Tako i čuveni ekonomist John Maynard Keynes, tvrdi: «Nema sumnje da novac

nije ništa drugo nego ono što država s vremena na vrijeme proglasi kao sredstvo

plaćanja novčanih obveza». Definirajući novac Keynes razlikuje dva njegova pojma:

prvo novac (money itself), i drugo računski novac (money of account). Prema Keynes-u

računski novac je onaj u kojemu se izražavaju cijene, dugovi, opća kupovna snaga, i on

je zbog toga primarni pojam monetarne teorije, jer nastaje sa dugovima i cijenama, koji

se bez obzira kako su zabilježeni, mogu izraziti samo kao računski novac. Sa druge

strane sam novac, ono čijom se tradicijom ispunjavaju ugovori o dugovima i cijenama, i

u čijem se obliku drži zaliha opće kupovne moći, povlači svoj karakter iz svog odnosa

sa računskim novcem, jer se dugovi i cijene moraju izraziti u smislu računskog novca.

Keynes državu promatra kao vlast koja prvo: prisiljava subjekte na plaćanje, i drugo,

određuje koja stvar odgovara imenu ili opisu tog plaćanja iz ugovora.27

Za monetarno zlato pak nalazi samo pejorativne atribute, nazivajući ga

barbarskom relikvijom i magičnim instrumentom pod plaštom ugleda i nedodirljivosti.

Naposljetku, radi boljeg razumijevanja, treba ukazati da naziv «nominalistička teorija»,

odnosno «državna teorija novca» supstancijalno obuhvaća jedinstvenu teoriju koja

pokušava objasniti institut novca s ekonomskog ali i s pravnog aspekta. Teoretičari koji

razmatraju novac obzirom na težište koji žele u svojim razmatranjima istaći, ukoliko

institut novca razmatraju s ekonomskog gledišta i to primarno s aspekta vrijednosti

novca polazeći od postulata da je novac apstraktna računska jedinica, lišena svakog

materijalnog sadržaja, teoriju nazivaju «nominalističkom», a ukoliko je pak pretežito

težište njihova razmatranja instituta novca na funkciji i ulozi države (prava) kao

26 Ibidem 27 Stranjak, A.: Suvremeni novac: Stvar ili društveni odnos ?, Ekonomski institut Zagreb, Zagreb, 1981.,

str. 17.

23

organizirane sile društva, koja neku tjelesnu stvar proglašava kao obvezno sredstvo

plaćanja i to plaćanje osigurava prisilom, teoriju nazivaju «državna teorija novca».28

3.3.Nominalistička teorija novca

Nominalistička teorija novca nastala je potkraj 17. stoljeća kada je svijet bio

zasićen monetom jer je sadržavala manej metala nego što je trebala imati prema

nominali. Nominalistička teorija novca zastupa stajalište da je novac apstraktna

računska jedinica, lišena svakog nematerijalnog sadržaja koju država proglašava kao

obavetzno sredstvo plaćanja.29 Nominalistička teorija novca polazi od suprotnih

postavki u odnosu na metalističku teoriju. Po nominalističkoj teoriji novac ne mora

imati realnu vrijednost da bi mogao obnašati monetarne funkcije. Ishodište

nominalistička teorija čini pravna regulacija novca. Sukladno tome država temeljem

regalnog prava, a kroz pravnu regulaciju određuje što će na njenom teritoriju cirkulirati

kao novac uz obvezu svigh rezidenata da za podmirenje svojih obveza izvršava se onim

novcem koji je u trenutku dospijeća obveze zakonsko sredstvo plaćanja bez obzira na

promjenu kupovne snage odnosno vrijednosti toga novca.30 bhfhdfhhdhhfhfhff

Ishodište nominalizma moguće je tražiti u postupcima:31

· kvarenja novca, podrazumijeva postupak smanjenja njegove finoće,

odnosno težine ili istovremeno i jednoga i drugoga u suštini je dovodio

do odstupanja nominalne i realne vrijednosti novca,

· uvođenja instituta renovatio monetarum, široka primjena ovog instituta

dodatno produbljuje jaz, ali u pravno utemeljenoj formi,

· proizvodnji simboličkog novca, prihvaćanje simboličkog novca u

različitim razdobljima najčešće iz praktičnih razloga sadrži elemente

nominalizma.

28 Opatić, N.: op.cit., str. 5. 29 Dvornik, I.: op.cit., str. 50. 30 Matić, B.: op.cit., str. 145. 31 Ibidem, str. 146.

24

Nominalisti priznaju da je ljudima lakše predočiti vrijednost novca ako se ona

sastoji iz vidljivog i konkretnog dobra – metala, ali da je iskustvo pokazalo da ljudi na

isti način cijene i papirni novac samo ako ga izdaje i stavlja u opticaj država.

3.4.Kvantitativna teorija novca

Kvantitativna teorija novca tvrdi da prosječan nivo cijena, prema tome i

vrijednost novca ovisi o količini novca u opticaju. Novac nema svoju unutrašnju

vrijednost, nego je stječe u prometu. Ako je manje novca u prometu, veća je vrijednost

novca i suprotno, ako je veća količina novca u prometu tada je vrijednost novca manja.

Kvantitativna teorija novca je od svojih prvih predstavnika do danas imala brojne

razrade i dopune. Prema Perišinu i Šokmanu razlikuju se dvije osnovne faze njezina

razvoja. Prva faza je Hume – Ricardova primitivna formulacija kvantitativne teorije,

dok se druga faza odnosi na razdoblje razrade teorije po Fisherovoj formulaciji i

jednadžbi.32

U središtu interesa kvantitativne teorije novca je pitanje vrijednosti novca.

Sukladno tomu, njegova vrijednost, odnosno njegova kupovna snaga zavise od odnosa

ponude i potražnje roba i usluga s jedne strane i količine raspoloživog bnovca s druge.

Kvantitativnu teoriju novca moguće je prikazati formulom:33

N = V x C,

pri čemu je N oznaka za novac, V za trgovački volumen (robe i usluge), a C razina

cijena, slijedom čega cijena znači kupovnu snagu novca. Ovako prikazana kvantitativna

teorija novca predstavlja znatnu simplifikaciju. S vremenom ova isprva statička teorija

novca doživljava niz modifikacija i osuvremenjenja, prvenstveno kroz uvođenje

dinamičkih varijabli.

32 Perišin, I., Šokman, A.: Monetarno kreditna politika, Informator, Zagreb, 1988., str. 157. 33 Matić, B.: op.cit., str. 147.

25

4.EVOLUCIJA NOVCA I NOVČANIH SUSTAVA

4.1. Evolucija novca

S pojavom novca robni se svijet rasprada na dvoje. Na jednoj su strani sve robe,

a na drugoj se izdvaja posebna roba koja obavlja specifične funkcije - novac. Samo

promjenom oblika vrijednosti iz robnog u novčani robe se pretvaraju razmjenom u

upotrebne vrijednosti koje zadovoljavaju potrebe onih koji ih prodaju. Novac razrješava

teškoće koje nastaju u uvjetima neposredne razmjene, ali ne stvara harmoniju u

odnosima. Naprotiv, postojanje novca ujedno stvara uvjete za produbljivanje i

zaoštravanje proturječnosti u robnoj proizvodnji. S pojavom novca razmjena se roba

raspada u dvije faze:prodaju i kupnju. Ta je okolnost već u uvjetima jednostavne robne

proizvodnje moguć izvor poremećaja u privredi.

Od vladavine Aleksandra Makedonskog običaj je da se na novcu prikazuje lik

vladara, iako su vladari postupajući tako, izazivali obrnut učinak od onog što su željeli

postići (želja za počasti među običnim ljudima). Lik vladara na kovanom novcu ima i

svoju novčanu stranu jer je pridonosio povjerenju u novac i državu koju je isti

simbolizirao. Pošto su žigovi koji su trgovci stavljali korisno služili dok se razmjena

vršila u lokalnim razmjerima, ali nakon prijelaza okvira lokalnog tržišta ukazuje se

potreba za jednim većim autoritetom, a to je država. Na metalni novac kojemu se već

daje i određeni oblik država počinje udarati svoje žigove i tako dolazi do pojave

okruglog novčića tj. monete. Monete se javljaju u Egiptu, Grčkoj, Perziji, Kini, Rimu i

drugdje. Grčke maloazijske kolonije iz VII stoljeća prije Krista kovale su elektrone iz

mješavine zlata i srebra okruglog oblika. Moneta je zadržala ime po mjeri težine ili je

njezin naziv upućivao na to podrijetlo.

Novčani sustavi razvijali su se i mijenjali tijekom dugog povijesnog razvoja.

Primjetan je logičan slijed njihova razvojnog puta. Bili su u toj mjeri razvijeni u kojoj

mjeri je novac obavljao svoje funkcije što znači da u suvremenim prilikama zbog

različitih društvenih poremećaja novac gubi neke svoje novčane funkcije, a novčani

sustav postaje u toliko neprikladniji s obrzirom na njegovu ulogu u gospodarstvu, i to je

razlog da država potčinjava zakonskom reguliranju pravila u svezi s novcem.U početku

taj državni utjecaj bio je u svezi s korištenjem kovanja novca kao izvora prihoda. S time

26

je povezano i zakonsko određivanje zakonskog oblika plaćanja i njegova standarda, da

bi kasnije to bilo prošireno i na opće reguliranje različitih pravila u svezi s emisijom

novca, novčanim i nenovčanim financijskim institucijama. U užem smislu novčani

sustav je skup pravnih propisa i pravila kojima se utvrđuju novčana jedinica, novčane

institucije, te ostala pitanja u svezi s novcem, Društvena zajednica u kojoj je na moći

novčani sustav čini novčano ili valutno područje, u kojem svi participanti rabe isti oblik

plaćanja, tj. sve obveze i potraživanja glase na istu novčanu jedinicu i u istoj jedinici se

isplaćuju. Vrijednost punovrijednog novca kod kojeg je novac kao potraživanje

osiguran kroz vrijednost kovine iz koje je izrađen, može se utvrditi preko vrijednosti te

kovine. Država nerijetko nastoji svojim propisima mijenjati tržišne prilike tako da

uređuje visinu cijena robe i usluga. Na taj način pravnim propisima pokušava mijenjati

ono što je ekonomski određeno, ali pravnim propisima ne može spriječiti ekonomske

zakone. Promjenom cijena pravnim propisima mijenja se samo u novcu izražena

vrijednost robe dok se ekonomski vrijednost valute ili novčane jedinice mijenja tako da

se mijenja vrijednost roba koje se mogu za nju kupiti na tržištu. Kroz povijest je

postojao stvarni i fiducijarni novac.

Tako stvarni novac obuhvaća:34

1. robni novac,

2. kovani novac, dok fiducijarni novac obuhvaća:

3. papirni novac,

4. banknote,

5. novčanice,

6. knjižni tj. kreditni novac.

34 Božina, L.: Novčana ekonomija - Novac i bankarstvo, FET, Pula, 2003., str. 379

27

Slika 3: Evolucija oblika novca

Izvor: Božina, L.: Novčana ekonomija - Novac i bankarstvo, FET, Pula, 2003., str. 34.

Iz prethodne slike moguće je vidjeti razvoj novca i novčanih oblika. Kako je

vidljivo novac se dijeli na punovrijedni i fiducijarni. Fiducijarni se javlja kao

nepunovrijedni, banknote/novčanice te knjižni/depozitni novac.

4.1.1.Stvarni novac

Tijekom procesa razmjene kao prometni posrednik u njoj, novac se javlja u

svom punovrijednom materijalnom obliku, ali preko svojih različitih surogata. Od

samog početka pojave novca do suvremenih različitih novčanih surogata, zamjene za

novac njihov se međusobni odnos u obavljanju prometne funkcije uglavnom ovisi od

28

prilika u kojima se zamjena vrši. Različite financijske i nefinancijske institucije

obavljaju funkcije prometnog posrednika i kreiraju mogućnosti novčanog opticaja.

Danas, kao i kroz povijest vidljivo je da su oblici novca određene upotrebne vrijednosti,

uglavnom vezani povjesnim, prirodnim i ekonomskim prilikama. Predmeti koji su se

kroz povijest upotrebljavali kao neutralni oblici posrednika razmjene (stoka, noževi,

školjke, kamenje...) postali su to zbog svojih prirodnih osobina, odnosno svojih

upotrebnih vrijednosti. Vremenom su se ti predmeti trošili i više nisu mogli služiti kao

upotrebna vrijednost, ali su i dalje služili kao posrednici razmjene. Ekonomska dobra

mogu imati vrijednost samo ako su korisna i ograničena količinom. Količinska

ograničenost je temeljni preduvjet općeg ekvivalenta u razmjeni i ista se nije mijenjala

tijekom povijesnog razvoja novčanih oblika. Ako imamo samo korisnost bez

kvantitativne ograničenosti onda je to prirodna pojava s čistom upotrebnom vrijednošću.

Znači: korisnost i ograničenost = prometna i realna vrijednost. Iz svega navedenog

proizlazi da. su potrebe prometa stvorile novac.35

4.1.2.Robni novac

Robni novac kao što je stoka, krzno, žito, koža, odgovara prilikama u kojima je

nastao te je kao odraz tih prilika bio lokalnog karaktera. Kod nekih naroda su se kao

novac upotrebljavale školjke, morski pužići, zubi nekih životinja i slični, za nas vrlo

čudni predmeti. Oni su, izgubivši upotrebnu vrijednost postali simboli vrijednosti i

sredstva koja služe za nabavu drugih dobara. Najrašireniji ui najprigvatljiviji oblik

robne razmjene bila je stoka, toliko da su kasnije kada su je u razmjeni zamjenile

kovanive, njen lik utiskivao u kovani novac. Od tuda i naziv novca potječe od riječi

„stoka“ i „blago“ koja u latinskom glasi pecunia. Prema posjedovanju stoke računao se

ometak pojedinaca, odnosno pojedinh kućnih zadruga i pojam „blago“ sinonim je za

novčani imetak i za stoku još i danas.36

35 Božina, op. cit. str.36, 37, 38

36 Tomašević, J.: Novac i kredit, Dom i svijet, Zagreb, 2004., str. 64.

29

Tako dugo dok je razmjena bila lokalno ograničena mogle su različite robe vršiti

funkciju općeg ekvivalenta, postojao je tzv. neutralni novac. Tada su opći ekvivalenit

bile različite robe na različitim mjestima, a i na izvjesnom mjestu nisu to bile iste robe u

pojedinim vremenskim razdobljima, Kada se robna proizvodnja razvila, nestalnost i

raznolikost roba koje su opći ekvivalent postale su zapreke razmjene. U početku su

novčane robe bile najvažniji proizvodi oni koji su potjecali iz razmjene ili one

upotrebne vrijednosti koje su se najviše otuđivale. Od općih društvenih uvjeta razvoja

zavisi koja je upotrebna vrijednost novčana roba. U povijesti razmjene različite su

upotrebne vrijednosti bile novčane robe, ali su te robe morale imati izvjesna fizička

svojstva da bi mogle biti kristali novčanog bića svih roba. Pri tome se, dakako, uzima u

obzir samo novac u onome obliku u kojemu on neprestano proizlazi iz robne razmjene.

Na višem stupnju razvoja novac postaji i u drugim oblicima. Neka upotrebna vrijednost

može biti novčana roba ako je djeljiva prema volji, homogena u svim svojim dijelovima

i ako ne postoji razlika između pojedinih primjeraka te robe. U protivnom ona ne može

predstavljati količinske razlike koje zahtjeva razmjena. Novčana roba ne može biti ni

upotrebna vrijednost koja nije trajna. Ta fizička svojstva imaju najpotpunije metali pa su

u toku povijesti robne razmene oni postali novčana roba. Ali nisu uvijek isti metali bili

novčana roba. U Kini i starom Rimu bakar je bio novac, a u Sparti željezo. Različiti su

metali služili kao novčana roba. Zamjena jednog metala drugim u svojstvu novčane

robe posljedica je razvitka proizvodnih snaga, povećanja društvenog bogatstva. Zlato je

postao novčana roba tek na višem stupnju razvoja, iako je ono (uz bakar) najstariji metal

koji čovjek poznaje. U početku je čovjek zatekao u prirodi male količine zlata i morao

je mnogo rada utrošiti da bi došao do njega. Društvo nije bilo tako bogato da bi tako

rijetki i skupocjeni metal mogao biti novac. Tek u 19. stoljeću postoje uvjeti da ono

bude dominantna novčana roba iako se kao novac javlja vrlo rano.

4.1.3.Kovani novac

Kovanje i upotreba novca bijaše izrazito vrijedan i praktičan postupak i

pomagalo, ali isto tako i pobuda za velike državne i sitne privatne prijevare, Raznim

vladarima rastrošnim ili onima koji su se našli u financijskom škripcu gotovo bi uvijek

prije ili kasnije sinula zamisao da smanje količinu plemenite kovine u novcu, ili da u

30

njegov sastav ubace nešto bakra, dakle jeftinije kovine, nadajući se da to nitko neće

opaziti ili barem ne tako brzo.Tako se manjom količinom srebra ili zlato moglo kupiti

onoliko robe koliko prije sa većom količinom. Kako se zbog toga našla u opticaju velika

količina kovanog novca koji je bio na različite načine izmjenjen - ostrugan, obrezan,

isturpijan i budući da su se svagdje drugima nudili najprije njegovi najlošiji primjerci -

novac je postao problem. Činjenica da se novac kovao mješavinom plemenitog metala i

bakra otvara pitanja u svezi s realnom i nominalnom vrijednošću novaca a time utire i

put razvoju fiducijarnog novca. Kovanice se u prometu troše a i moguće tijekom

kovanja različit omjer od službenog utisnutog na leguri. To je razlog da su primjerci

kovanog novca oblikovani sa zaštitnom krunicom kako bi se svaka eventualna

nastojanja da se umanji težina novca odmah vidjela. Takav novac zaista "opominje"

svakog sklonog nezakonitim smanjivanjem vrijednosti pa ukoliko ima i njen naziv

"moneta" dosta uporišta u tvrdnju da dolazi od imena hrama rimske božice Junone

Monete (ona koja opominje), kraj kojih je bila i kovnica starih Rimljana. Međutim i

drugi su narodi kovali okrugli novac.37

Budući da se monete troše u novčanom opticaju nastaje razlika između njihovog

nominalnog i realnog sadržaja. Nominalni sadržaj monete pokazuje koliko bi ona

morala sadržavati zlata, a realni je sadržaj određen količinom zlata koju novac stvarno

sadrži. Zbog toga što se novac u opticaju troši realni je sadržaj manji od nominalnog pa

se novac kao prometno sredstvo odvaja od novca u funkciji mjere vrijednosti.

Nominalni sadržaj postaje prividna prisutnost novca, pa dolazi u sukob s njegovom

stvarnom prisutnošću realnim sadržajem novca. Pojedine se monete ne troše na jednak

način u opticaju; jedna gubi više a druga manje od svoje težine. Bez postojanja

zakonskih propisa koji reguliraju stupanj odstupanja sadržaja novca od nominalnog

postepeno bi se smanjivala vrijednost novca. Kad bi realni sadržaj monete morao biti u

skaldu s njegovim nominalnim sadržajem valjalo bi mijenjati mjerilo cijena. Takva bi se

situacija nakon izvjesnog vremena ponovila jer se metal troši u opticaju. Takva bi

okolnost otežavala funkcioniranje novca kao prometnog sredstva pa je bilo nužno

zakonom utvrditi stupanj tolerirane razlike između nominalnog i realnog sadržaja

novca. Na taj je način novac postao simbol samom sebi, jer uz punovrijedni optječe i

37 Dvornik, I.: Novac i novčana politika, Rijeka - Zagreb; Liburnija -Školska knjiga, 1980., str. 8-15.

31

nepunovrijedni novac. Tehničke teškoće kovanja novca, tj, kovanja malih komada, koje

traži robni promet, a i okolnost da u vremenu kada zlato postaje novac obavljaju tu

funkciju i metali koji nisu tako plemeniti prouzrokuju također odvajanje realnog

sadržaja novca od nominalnog. Oni zamjenjuju zlato u onom dijelu novčanog opticaja u

kojem je cirkulacija najveća i novac se najbrže troši. Manje plemeniti metali obavljali

su na taj način svoju funkciju prometnog sredstva nezavisno od njihove stvarne

vrijednosti. Država određuje arbitrarno metalni sadržaj tih zamjenika punovrijednog

novca. O njihovom trošenju u novčanom opticaju ne vodi se briga jer su oni samo

simboli predstvnici punovrijednog novca. Pojavom znanstva kao druge velike podjele

rada ljudi već poznaju i prerađuju razne metale do kojih su u prirodi došli pa se novac

počinje kovati od metala i to prvenstveno od željeza i bakra (kao kod starih Grka i

Rimljana). Novac se najprije kovao u ob iku ko utica. prstena, kocke, sabje i slično.

Grčki novac iz petog vijeka prije nove ere izrađivan je u obliku lika koji je na leđima

imao malenu ručku za nošenje, a maloazijski Grci imali su neko vrijeme novac u obliku

apotekarske vage. Zbog fizičkih osobina za posrednika razmjene su sve više služile

različite kovine. Uvidjelo se da kovine posjeduju ključne osobnine robnog novca.38

Novčana uloga kovanih metala razvila se zahvaljujući nekoliko prednosti i

svojstvima koja su imala, a to su:39

1. prihvatljivost - morala je biti općenito prihvaćena kao sredstvo plaćanja,

2. rijetkost - njezina ponuda morala je biti mala i na izvjestan način

kontrolirana,

3. prepoznatljivost - da se ne bi mogla krivotvoriti,

4. djeljivost - u male dijelove da bi se razmjena lakše obavljala,

5. stabilnost - to znači da se za jedinicu novca može uvijek dobiti približno

ista količina ostalih roba,

6. homogenost - da je svaka novčana jedinica posve ista kao i ostale,

7. prenosivost - da svaka jedinica ima malu težinu u odnosu na vrijednost,

8. trajnost - da se s vremenom ne kvari i ne propada.

38 Galbaith, J.K.: Novac; Zagreb, Stvarnost; 1975., str.19. 39 Račić Đ.: Nauka o novcu;Zagreb, Školska knjiga, 1955., str. 20-34.

32

Plemeniti metali, zlato i srebro s obzirom da su u prirodi takvi da se iz njih

relativno lako mogao kovati novac i njihova je količinska ograničenost zadovoljavajuća

bili su najvažnije vrste robnog novca. Kovani novac, ne samo zlatni i srebrni, od svojih

se počela silno razvio. Zlato je bilo u opticaju u Kini prije četiri i pol tisuće godina, a

kod Feničana prije tri tisuće godina. Kasnije su se kovanice pojavile i u drugim

državama starog vijeka posebno u Grčkoj i Rimu. Ove dvije drage kovine kroz

vijekove služe u prometu kao novac pa i danas se misli da su zato najprikladnije.

Kasnije, kada se upotreba razmjerno proširila i kada su ljudi naučili da obrađuju i druge

metale, a izvori i postojeće količine zlata postale nedovoljne za potrebe prometa, zlato

su potisli željezo, bakar i srebro. Zbog relativno malih količina zlata u prirodi i visokih

troškova proizvodnje zlato postaje najskuplji materijal.40

Plemeniti metali relativno se lako mješaju sa drugim metalima te su tijekom

povijesti potisnuli druge pojavne oblike robnog novca i kao takvi imali veliku novčanu i

općenito gospodarsku ulogu. Plemeniti metali imaju dominantnu ulogu u prvom redu

zbog toga što su kao metali, robe, imali najpogodnija svojstva za obavljanje funkcije

novca. Naime, plemeniti metali u malim količinama predstavljaju velike vrijednosti

koje je lako prenositi i na najveće udaljenosti, što nije bio slučaj s drugim metalima i

stokom, Zlato i srebro i pod najnepovoljnijim okolnostima zadržavaju svoje fizičke i

kemijske osobine (čistoća, sjaj, boja i slično) pa su ih smatrali jedino sigurnim i

pouzdanim oblikom bogatstva. Cijepanjem i rezanjem vrijednost im se ne gubi, dok npr.

dijamant može postati potpuno bezvrijedan. Vrijednosti ovih metala kroz vijekove bila

je najstabilnija, naročito vrijednost zlata. Iz ovih navedenih razloga plemeniti metali bili

su nenadoknadivi i nezamjenjivi i sve do najnovijih dana služili su kao osnova

novčanog sistema svih civiliziranih zemalja.

40 Račić Đ.: op.cit., str. 8.

33

4.1.4.Fiducijarni novac

Riječ "fiducijarni" ima podrijetlo od latinske riječi "flducija" što znači

povjerenje. Suvremeni novac; novčanice, kavani novac, knjižni novac, sve su to

fiducijarni, simbolički ili fiat novac koji ima veću nominalnu vrijednost od realne

vrijednosti tj, vrijednosti materijala Iz kojeg je izrađen. Fiducijarni novac uglavnom je

bolji što je bliži nematerijalnoj naravi i što njegova proizvodnja nosi niže troškove.

Razloge prihvaćanja ljudi s povjerenjem takvih oblika, za svoje usluge ili robe,

nalazimo u fiducijarnom novčanom standardu tj. "standardu povjerenja" da ć e takav

novac u sadašnjosti i budućnosti moći zadovoljiti svoje potrebe vezane za robu i usluge.

4.2. Evolucija novčanih sustava

U svijetu se evolucija novčanih sustava nije odvijala ravnomjerno niti prostorno

niti vremenski, pa u pojedinim vremenskim razdobljima imamo različite razine

formalne evolucije novca, a u ovom se dijelu analizirju sustavi vezane vrijednosti novca

te sustavi promjenjive vrijednosti novca.

4.2.1.Sustavi vezane vrijednosti novca

Novčani sustav je organizirana aktivnost države u sektoru novca pri čemu

predstavlja skup zakonskih propisa kojima se reguliraju: emisija, cirkulacija i

povlačenja novca iz opticaja. Promjene novčanih sustava uvjetovane su brojnim

čimbenicima. Ti čimbenici se mogu svrstati u tri osnovne grupe, i to u društveno-

ekonomske - koji rezultiraju iz promjena u strukturi i razvoju gospodarstva, političke te

tehničko-tehnološke - koji u određenom periodu mogu predstavljati značajan faktor

uređenja novca, odnosno novčanog sustava. Pod djelovanjem navedenih čimbenika, a

posebno društveno-ekonomskih, razvoj novčanih sustava usko je vezan za jačanje uloge

države u reguliranju gospodarskih, odnosno novčanih tokova. Država sve više regulira i

uređuje novčane tijekove, nastojeći da novčana kretanja i usmjeri paralelno s razvojem

gospodarstva, da novac omogući njen nesmetan razvoj. Zbog ogromne uloge koju novac

34

ima u razvoju gospodarstva, cijeli kompleks problema novca država regulira posebnim

zakonima, odnosno propisima. Kod sustava vezane vrijednosti, uslijed ograničene

mogućnosti proizvodnje kovina povremeno je dolazilo do neravnoteže između ponude i

novčanog materijala i ponude roba/usluga. U slučaju da se ponuda roba/usluga iz nekih

razloga povećavala, javljala su se deflatorna kretanja. Kod vezane valute količina novca

ovisila je o količini valutnog materijala.41

Novčani se sustavi mogu odijeliti na bimetalizam i monometalizam. Temeljna

podjela monetarnih sustava vezane vrijednosti može se detaljnije granati na dvovrsnu

vrijednost, ukoliko je zakonski određeno da je sredstvo plaćanja određeno iz dva

različita valutna materijala - zlata i srebra, te da ravnopravno cirkuliraju dvije vrste

novca - zlatni i srebrni novac, govorimo o sustavu bimetalizma. Uzevši u obzir je li

zakonski određen međusobniodnos između te dvije vrijednosti, bimetalizam se može

podijeliti na paralelnu i dvojnu valutu. U slučaju paralelne valute, nije zakonski utvrđen

odnos između vrijednosti zlata i srebra, te se njihova vrijednost formira na tržištu,

odnosno, plaćanje ovisi o dogovoru sudionika u prometu. Cijene se posebno iskazuju

ovisno o valuti u kojoj se izvršava plaćanje. Zapravo se radi o dva valutna sustava koji

su paralelno u istom monetarnom sustavu, i budući daje odnos vrijednosti zlatnog i

srebrnog novca zavisan od tržišta, cijene istih se konstantno mijenjaju i njihova se

vrijednost ne kteće jednako. Stoga je potrebno da u ugovorima postoji i klauzula valute,

kako bi se plaćanja mogla vršiti u ugovornom novcu, a ne po slobodnom izboru. Ovaj se

sustav javlja početkom nastanka kovanog novca do početka 19. st., odnosno odgovara

početnom razdoblju prijelaza u kapitalizam, koji je bio primitivan novčani sustav i

kojeg je moderno gospodarstvo ali i država morali prevladati. Takav je sustav trebao

pružiti sigurnost i stabilnost, no javile su se poteškoće, budući da je dolazilo do

promjena vrijednosti zlata i stebra, odnosno promjene njihovog odnosa (špekulacija).

Također je veliki nedostatak ovog sistema sloboda kovanja za privatni račun, koji se

ograničavao radi suzbijanja zloupotreba. Kod sustava dvojne valute novac se također

kovao iz zlata i srebra, ali je među njima bio utvrđen zakonski odnos, iz čega proizlazi

da su zlatni i srebrni novac potpuno ravnopravni. Zbog česte razlike u vrijednosti zlata i

srebra u prometu, obveze su se podmirivale u manje vrijednom metalu ili metalu čija je

41 Matić, B.: Monetarna ekonomija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2011., str. 78.

35

vrijednost pala, zadržavajući vrjedniji metal. Ponekad je zlato bilo precijenjeno, a

ponekad stebrno. Time je novac manje vrijednosti postepeno istiskivao novac veće

vrijednosti iz prometa. Podcijenjeni metal bio je povučen iz prometa, pretopljen i

izvezen. Tada bi se opet odnos između dva metala zakonski promijenio, ali bi nova

nominalna vrijednost uskoro došla u isti sukob sa stvarnim odnosom vrijednosti kao i

stara. Ova je pojava poznata kao Greshamov zakon, koja je dobila ime prema Thomasu

Greshamu koji je prvi objasnio ovu pojavu tj. pojavu daje lošiji novac tjerao iz prometa

bolji. Emigriralo se zlato iz zemlje a srebro je preuzelo ulogu valutnog novca. Taj se

problem riješio prelaskom na monometalizam. 42

Jednovrsna vrijednost, države koje su imale manjka zlata a imale bogate rezerve

srebra rabile su srebrnu valutu. Vrijednost monetarnog srebra iz kojeg je kovan novac

odgovara nominalnoj vrijednosti novca umanjenoj za troškove kovanja. Srebrna se

valuta uvela nakon dvojne valute. U svojoj je monetarnoj funkciji srebro bilo

problematično glede promjene iz nemonetarne u monetarnu svrhu i obratno. No, češće

se srebro upotrebljavalo u monetarnom smislu nego zlato. Zlato je uglavnom služilo kao

standard. Iako su mnoge zemlje sredinom I9.st. prešle na monometalizam srebra, za

razdoblje je monometalizma mnogo karakterističniji monometalizam zlata odnosno

sustav zlatnog standarda. Temeljni se problem javlja pri ovom sustavu i to zbog

ograničene količine zlata koja služi kao valutni materijal i sve veće potrebe ekonomije

za novcem. Taj se problem djelomično riješio emisijom banknota, no zbog

neelastičnosti sustava 100%-tnog pokrića banknota u zlatu, u mnogim je zemljama gdje

je postojala oskudnost zaliha zlata, štetilo održavanje ovog sustava. Stoga je, s

vremenom, prevladala varijanta u kojoj su u optjecaju banknote države te banknote i

depozitni novac poslovnih banaka, a zlatni je novac bio rezerva kod emisijskih banaka.

Time zaključujemo da banknote nisu više bile 100% pokrivene zlatom. Problemi

ograničene ponude zlata u nekim državama nije riješilo djelomično pokriće banknota sa

zlatom. Stoga su države počele s prakticiranjem zlatnodeviznog standarda. Pokriće je

bilo u zlatnoj devizi, odnosno u valuti one države koja je imala zlatnodevizni ili

42 Božina, L.: Novčana ekonomija: Novac i bankarstvo, Fakultet ekonomije i turizma ,Dr. Mijo

Mirković, Pula, 2008., str. 140.

36

zlatnopolužni standard. Time se uspostavila veza između vrijednosti zlata i

vrijednosti.43

Devizni tečaj kod zlatne valute, devizni se tečaj se u zlatnom standardu temeljio

na zlatnom paritetu, odnosno vrijednost između dviju valuta je bila ista, kad su

sadržavali istu količinu zlata, a banknote su bile zamjetljive za iste količine zlata. Isplata

se duga, prema inozemstvu, na jedan način, mogla obaviti isplatom u zlatu, odnosno

konverzijom banknota u zlato kod emisi jske banke. Uz to su bili vezani dodatni

troškovi koji su iznosili između 0,5 i \% vrijednosti zlata. Drugi način isplate duga

prema inozemstvu se moglo obaviti isplatom u zlatu ili devizom, odnosno valutom

nekog drugog valutnog područja koje ima zlatni standard. U tom slučaju plaćanje se je

iznosilo u istom iznosu kao i devizni tečaj, a vjerovnik je svoj dug bio voljan platiti

deviznom samo ako je taj tečaj bio ispod cijene plaćanja zlatom. U praksi, devizni tečaj

nije smio biti iznad kovnog pariteta uvećanog za troškove plaćanja zlatom. Tečaj se

kretao, u zlatnom standardu, iznad ili ispod kovnog pariteta, u odnosu na ponudu i

potražnju deviza.44

4.2.2.Sustavi promjenjive vrijednosti novca

Proučavanje nastanka i razvoja novca pokazuje da se novac mijenja prema

potrebama prometa roba i usluga, gospodarstva i sl. Papirni je novac u početku imao

pokriće u zlatu ili srebru ili drugim plemenitim metalima, zatim je, s vremenom,

vezivanje sustava za plemenite metale postajalo sve manje zastupljeno. Banknote su,

kao surogati novca, vršile svoju monetarnu funkciju te postaju novčanice koje nisu

zamjenjive za novac pune materijalne vrijednosti. Na taj način, banknote su zapravo

postale papirni novac koje kasnije preuzimaju ulogu punovrijednog novca. Količina

novca u optjecaju nije više ovisila o količini novčanog zlata pa je time ukinut novčani

sustav temeljen na zlatnom standardu ali i zlatni automatizam u uravnoteženju bilance

plaćanja. Papirna je novčanica je postala novim predstavnikom zlata stoga može

obavljati određene novčane funkcije, no ne može biti mjera vrijednosti poput zlata.

Nekonvertibilna novčanica mjerilo je cijena i ime novčane jedinice kojim se izražavaju

43 Ibidem 44 Ibidem

37

cijene roba i usluga. Začetke sustava slobodne valute moguće je promnaći već u

sustavima vezane valute kod kojih nije postojala apsolutna sloboda i mogućnost

konverzije papirnog novca u kovinski. U tim okolnostima rezidenti su za podmirenje

svojih obveza morali koristiti papirni novac te je on na određeni način postao novac s

prisilnim tečajem.45

Kako su u suvremenim novčanim sustavima papirne valute u optjecaju kovanice,

koje pusta u optjecaj država, novčanice, koje pušta u optjecaj središnja banka, i knjižni

novac, koji puštaju u optjecaj poslovne banke, a isti su međusobno zamjetljivi al pari, to

je pitanje emisije novca u slobodnom važenju ujedno isprepleteno pitanjima odnosa

institucija koje emitiraju ta tri oblika novca. Novac emitiraju i poslovne banke, ne samo

središnja banka, iako se samo ona zove emisijska banka. Poslovne su banke, za razliku

od središnje banke ograničene količinom rezervi koje imaju. Središnja je banka ta koja

odlučuje koliko knjižnog novca mogu emitirati poslovne banke. Emisija je vezana uz

aktivnosti koje poduzima središnja banka, poslovne banke, privreda, kućanstva te

država i inozemstvo. Središnja banka ima potraživanja od države i inozemstva.

Vrijednost gotovine koje posjeduju kućanstva vrijednosti su potraživanja od inozemstva

i države. Depozitni je novac potraživanje sektora kućanstva i sektora privede od

poslovnih banaka i preko njih dijelom od središnje banke, a glavnim je dijelom to

potraživanje naslonjeno na ekonomsku aktivnost sektora kućanstva i sektora privrede.

Drugi dio depozitnog novca koji je potraživanje sektora kućanstva i privrede je

potraživanje od onih pojedinaca sektora kućanstva i ekonomskih jedinica sektora

privrede koji su uzeli bankarske kredite.46

Kako je prethodno obrazloženo, može se reći kako je razvoj novca tekao prema

njegovoj dematerijalizaciji. U sustavu zlatnog standarda, priljevi i odljevi zlata su

regulirali količinu novca u optjecaju, prema tome, novac je imao stvarnu vrijednost.

Danas, količina novca u optjecaju ovisi o odlukama monetarnih institucija. U uvjetima

zlatnog automatizma signali poremećaja brzo su se pojavljivali i automatski je dolazilo

do tendencija u smjeru uravnoteženja. Ipak, ti spontani odnosi koji su dovodili do toga

45 Matić, B.: op.cit., str. 83. 46 Božina, L.: Novčana ekonomija: Novac i bankarstvo, op.cit., str. 116

38

da se smanjuje emisijska osnovica kreditnog sustava nisu dovodili do toga da se

paralelno sa smanjenjem osnovice smanji i cjelokupna obrnuto položena piramida

kreditne aktivnosti koja se na toj osnovici temelji. A kako sa smanjenjem zlatne

osnovice nije dolazilo do opadanja ekonomske aktivnosti i sužavanja kreditnih odnosa,

čitav se zlatni sustav urušavao i nastajala je potreba nove ekonomske i monetarne

ravnoteže, utemeljene na novim načelima novog sustava. U uvjetima suvremenog

monetarnog sustava takvi se slomovi nastoje spriječiti, ublažiti i izbjeći kroz aktivnu

monetarnu politiku u kojoj je posebno naglašena potreba monetarne analize.

39

5. HRVATSKI NOVAC I NOVČANI SUSTAV

5.1.Povijesni pregled razvoja novca na teritoriju Hrvatske

Od najranijih vremena do danas na području Hrvatske izmjenjivali su se novčani

sustavi Rimskog Carstva: Franačke države, Mletačke Republike, Austro Ugartske,

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ i danas - vlastiti

novčani sustav Republike Hrvatske. Prije pojave novca najčešće su se kao sredstvo

razmjene koristili stoka i platno. Stoka je u toj mjeri bila prihvaćeno i rašireno sredstvo

razmjene, da se kasnije kad su je u razmjeni zamjenile kovanice, njen lik utisklvao u

kovani novac. Od tuda i naziv novca potječe od riječi "stoka", "blago", koja na

latinskom jeziku glasi - pecunija.

5.1.2.Razvoj kovanog novca

Narodi koji su prošli ili se neko vrijeme zadržali na prostorima današnje

Republike Hrvatske ostavili su svoje tragove u mnogim segmentima života, uključujući

i područje kovanja novca. Tako je u hrvatskim krajevima najstariji novac iskovan u 4.

stoljeću prije Krista u Dalmaciji. Tada grčki gradovi Issa (Vis) i Pharos (Stari Grad na

Hvaru) kuju srebrni i bakreni novac sa simbolima koze, srne, grozda. Simboli su

povezani s robnim novcem koji se koristio na tom području.47

Prema raspoloživim izvorima, Hrvati koji su živjeli na teritoriju današnje

Hrvatske nisu kovali svoj novac sve do kraja 12. stoljeća. Uglavnom su upotrebljavali

bizantski novac, čije su imitacije i kovali. S druge strane, postoje izvori prema kojima se

najstarijim hrvatskim novcem smatra novac Bijelih Hrvata, koji su kao moćno pleme

živjeli na području današnje Češke. Smatra se da su tamo hrvatski kneževi Slavnikovići

u 10. stoljeću kovali svoj novac. Poznate su brojne vrste i inačice srebrnih senara

Sobjeslava Slavnikovića (985. – 995.) i njegova brata biskupa Vojtjeha Adalberta (982.

– 922. i 992. – 994.)48

47 Domac, LJ., Kaleb-Kovačević, A., Mileta, V.: Novčarstvo, Školska knjiga Zagreb, 2008., str. 21. 48 http://www.hnb.hr/novcan/povijest/h-nastavak/2.html (16.08.2013.)

40

Najstarijim hrvatskim novcem smatra se novac Bijelih Hrvata, koji su kao

moćno pleme živjeli na području današnje Češke. Tamo su u X. stoljeću hrvatski

kneževi Slavnikovići kovali svoj novac. Poznate su brojne vrste i inačice srebrnih

senara Sobjeslava Slavnikovića (985.-995.) i njegova brata biskupa Vojtjeha Adalberta

(982.-988. i 992.-994.) Godine 1102. Hrvatska ulazi u savez s Ugarskom. U novom

političkom odnosu ugarski vladar ujedno je i hrvatski kralj, no Hrvatska ima određenu

samostalnost. Tako herceg, koji njome vlada, ima pravo da kuje svoj novac. Taj novac

vrijedi na teritoriju cijele Hrvatske. Herceg Andrija (1192. - 1211.) kovao je srebrne

denare i poludenare po uzoru na frizatike pa se oni nazivaju hrvatski frizatici, a onaj

hercega Andrije prikazan je na slici 3.

Slika 4: Hrvatski frizatik hercega Andrije

Izvor: http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (13.09.2013.)

Reprezentativan primjer hrvatskog novca svakako je banski denar (banovac),

koji su kovali nasljednici hercega Andrije sljedeće stoljeće i pol (1235.-1384.). Taj je

novac cijenjen zbog svog sastava i finoće izrade – kovan je od finog srebra u kovnicama

u Zagrebu i Pakracu (slika 4).

Slika 5: Banski denar

Izvor: http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm(13.09.2013.)

41

Dubrovačka Republika kovala je tijekom više od pet stoljeća (1294.-1803.)

novac koji predstavlja izuzetnu numizmatičku vrijednost u hrvatskim i svjetskim

razmjerima. Svoj novac kovali su i hrvatski primorski gradovi Zadar, Šibenik, Trogir,

Split i Hvar. Početkom 14. stoljeća hrvatski banovi Pavao i Mladen iz obitelji Šubić

kuju svoj novac, a kovanje nastavljaju njihovi nasljednici. U prvoj polovini 16. stoljeća

nastaje novac koji u numizmatičkim krugovima slovi za najljepši hrvatski novac:

kovanice Nikole III Zrinskog, osobito široki groševi i taliri.49

5.1.3. Razvoj papirnog novca

Novčani opticaj sadrži u sebi mogućnost da punovrijedni novac bude zamijenjen

znakovima. Relativna razlika između realnog i nominalnog sadržaja novca može se

povećati i konačno to odvajanje može biti apsolutno. Novac se može potpuno odvojiti

od svoje supstancije i postojati nezavisno od nje u papirnim ceduljama koje su same po

sebi bezvrijedne. U procesu razmjena se vrijednost roba kristalizira u zlatu kao novcu.

Zlato se kao novac pretvara u svoj vlastiti simbol najprije u obliku izlizane monete,

onda u obliku pomoćne metalne monete, kao papirni novac. Papirni je novac, ustvari,

samo znak za novac, znak za zlato.Od tog odvajanja od supstancije došlo je spontano u

procesu razvoja cirkulacije novca. Papirni novac postoji počevši od 17. stoljeća.

Izdavanje papirnog novca na teritoriju zajednice Habsburških zemalja počelo je

u vrijeme sedmogodišnjeg rata (1756.- 1763.). Prvo su bile izdavane obveznice uz

određeni kamatnjak, a onda je Marija Terezija odredila izdavanje beskamatnih

obveznica. Te tzv. „bečke banko-cedulje“ bile su u stvari prave novčanice u apoenima

3, 5, 10, 25, 50 i 100 florena, a koristile su se i na području Hrvatske. Zbog stalnog pada

njihove vrijednosti vlada je devalvirala njihovu valutu i počela emitirati „iskupne –

cedulje“. Austro-Ugarska banka počela je s radom 1878. godine i imala je monopol

emitiranja novčanica u čitavoj carevini. Od 1900. godine u čitavoj Austro-Ugarskoj

monarhiji priznavala se jedinstvena valuta – kruna.50

.49 http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (16.08.2013.) 50 Mandić, A.: Pojava i razvoj novca na teritoriju Hrvatske od najranijih vremena do danas, http://public.carnert.hr/dhsp/mandic.html (16.08.2013.)

42

Na otoku Pagu pojavio se 1778. godine prvi hrvatski papirni novac - paški

asignat. Naime, dotad je grad Pag svojim službenicima, činovnicima i liječnicima

plaćao u soli. Po uvođenju asignata, količina soli bi se preračunavala u odgovarajuću

protuvrijednost u lirama, na koju je izdana potvrda s upisanom svotom. Svaki asignat je

imao upisanu svotu i datum izdavanja, a jedan se prikazuje na slici 5.

Slika 6: Paški asignat

Izvor: http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm(13.09.2013.)

Izvornim hrvatskim novcem smatraju se i kovanice te novčanice iz vremena

bana Josipa Jelačića. Godine 1848. Josip Jelačić izabran je za bana. Bila su to nestabilna

financijska vremena, u kojima je nedostajalo sitnog novca za svakodnevna plaćanja.

Bansko vijeće u vlastitoj kovnici u Zagrebu počinje kovati bakreni križar i srebrni

forint, a gradske općine, poduzeća i trgovačke kuće izdavali su papirne novčanice s

vlastitim jamstvom. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (proglašena u prosincu

1918.) novce je izdavala Narodna banka Kraljevine SHS (slika 6).

43

Slika 7: Novčanica Narodne banke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca

Izvor: http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm(13.09.2013.)

U kolovozu 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska Uredbom o Banovini

Hrvatskoj, a na temelju sporazuma Cvetković - Maček. S Narodnom bankom Kraljevine

Jugoslavije postignut je sporazum o izdavanju vlastitog novca (razmatrana su imena

kuna ili banovac), koji bi kolao usporedo s jugoslavenskim dinarom. No, početak II.

svjetskog rata spriječio je realizaciju planova o tom novcu. U Nezavisnoj Državi

Hrvatskoj (1941.-1945.) kao sredstvo plaćanja rabila se kuna, koja se dijelila na 100

banica. No, kovanice (pokusni otkovi Ive Kerdića) nikada nisu puštene u optjecaj zbog

inflacije.51

Hrvatski dinar pušten je u optjecaj 23. prosinca 1991. godine, na dan kada je na

snagu stupila Uredba o narodnoj banci Hrvatske, koju je donijela Vlada Republike

Hrvatske, a kojom je Narodna banka Hrvatske postala potpuno samostalna republička

institucija, neposredno odgovorna Saboru s temeljnim ciljem očuvanja vrijednosti

domaće valute. Zamjena jugoslavenskog dinara za hrvatski dinar u omjeru 1 : 1 trajala

je od 23. do 31. prosinca (redovni rok). Tečaj hrvatskog dinara prema stranim valutama

utvrdila je Narodna banka Hrvatske na svojoj prvoj tečajnici 1. siječnja 1992. godine –

1 njemačka marka vrijedila je tada 55 hrvatskih dinara. Uvođenje hrvatskog dinara kao

zakonskog sredstva plaćanja u Republici Hrvatskoj označilo je dovršetak procesa

monetarnog osamostaljenja Republike Hrvatske. Monetarno osamostaljivanje Hrvatske

počelo je već u srpnju 1991. odlukama Vlade Republike Hrvatske kojima se Hrvatska

pokušala zaštititi od negativnih posljedica koje su proizlazile iz odluke Savjeta

51 http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (16.08.2013.)

44

guvernera Narodna banke Jugoslavije od 27. lipnja 1991. godine – tom su odlukom

banke iz Republike Hrvatske i Slovenije i njihove narodne banke bile isključene iz

primarne emisije NBJ. Iako je tada došlo do odvajanja navedenih dviju republika od

jugoslavenske monetarne jezgre, Brijunskim moratorijem (od 7. srpnja do 7. listopada)

pokušalo se uz potporu međunarodne zajednice zaustaviti monetarno osamostaljenje, no

to više nije bilo moguće. Hrvatski dinar bio je privremeni novac izdan od Ministarstva

financija i novčanice te valute nosile su potpis ministra financija. Taj novac nije izdala

Narodna banka jer je trebao poslužiti kao prijelazno sredstvo u procesu monetarnog

osamostaljivanja i stvaranju zdravih temelja, a ponajprije u postizanju stabilnosti cijena,

za uvođenje nacionalne valute. Novčanice hrvatskog dinara izdane su u apoenima od 1,

5, 10, 25, 100, 500, 1000, 2000, 5000, 10000, 50000 i 100000 a kovanice nisu

izrađivane. HNB je obavljala zamjenu novčanica HRD u redovnom roku od 30. svibnja

do 31. prosinca 1994., te u naknadnom roku do 30. lipnja 1995. Od 1. srpnja 1995. više

nije moguće zamijeniti novčanice HRD. 52

Slika 8: Novčanice HRD

Izvor: http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm(13.09.2013.)

52 Ibidem

45

Na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, uvedena je kuna kao novčana

jedinica Republike Hrvatske, s podjelom na 100 lipa, zamjenom za hrvatski dinar u

odnosu 1:1000. Izdavanje kune omogućila je stabilnost uspostavljena uspješnom

provedbom Stabilizacijskog programa koja je započela u listopadu 1993. godine. Taj je

program počivao na koordiniranim mjerama monetarne i fiskalne politike, uz deviznu

liberalizaciju i određene strukturne reforme. U uvjetima snažne deprecijacije tečaja

hrvatskog dinara, Stabilizacijskim programom ponuđena je gornja granica vrijednosti

DEM prema HRD od 4.444. Tečaj hrvatskog dinara nije se nikad više približio toj

granici, već je počeo jačati. Stabilizacijskim programom u kratkom su roku zaustavljena

inflacijska očekivanja, pa je nakon hiperinflacije od preko 1000 posto godišnje u 1993.,

u godini 1994. uspostavljena stabilnost cijena uz 3 postotnu deflaciju na prosinačkoj

razini.

Naziv kuna za trajnu hrvatsku valutu odabran je zbog značajne uloge kunina

krzna u monetarnoj i fiskalnoj povijesti Republike Hrvatske. Povijest naziva novčane

jedinice Republike Hrvatske kune počinje s krznom kune kao sredstvom naturalnog

plaćanja, zatim kuna postaje obračunska novčana jedinica i, napokon, novac u

modernom smislu. Kunino krzno služilo je kao sredstvo plaćanja poreza zvanog

kunovina ili marturina u srednjevjekovnoj Slavoniji, Primorju, Dalmaciji; lik kune

nalazio se od prve polovine 13. stoljeća pa gotovo do kraja 14. stoljeća na hrvatskom

kovanom novcu zvanom banovci; kuna je bila potencijalni novac Banovine Hrvatske te

stvarni novac u izdanju Nezavisne države Hrvatske i ZAVNOH-a.53

5.2.Povijesni pregled razvoja hrvatskog novčanog sustava

Suvremeni novčani sustav u biti predstavlja zbroj nacionalnih novčanih sustava te

novčanih sustava monetarnih unija, a njegove osobnosti su veliki broj novčanih oblika,

raznolikost mjera monetarno-kreditne politike, stupanj postignute i održavane

stabilnosti, utjecaj novčanog sustava na fiskus, jačina administrativnog reguliranja te

internacionalizacija. Uspostava novčanog sustava Republike Hrvatske provedena je

53 Ibidem

46

usporedno s njenim osamostaljenjem. Proglašnjem suverene i neovisne hrvatske države

1991. godine Narodnoj banci Hrvatske, koja je dotad bila dio sustava središnjih banaka

Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Savjet guvernera u lipnju iste godine

ukida mogućnost povlačenja novca iz primarne emisije i pristup deviznom tržištu, što u

konačnici znači isključenje Hrvatske iz monetarnog sustava te države. Ustavom

Republike Hrvatske čl. 53 i Uredbom Vlade Republike Hrvatske o Narodnoj banci

Hrvatske ova institucija postaje središnja banka Republike Hrvatske sa svim

ingerencijama središnje banke. Donošenjem Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao

sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske stvaraju se pravni okviri monetarnog

suvereniteta Republike Hrvatske.54

Uvjeti djelovanja NBH-uređeni su u početku Uredbom, a potom zakonima u

studenom 1992.godine i svibnju 1995.godine. Nakon toga slijede brojni zakoni koji su

trebali osigurati djelovanje novog ustroja novčanog sustava Republike Hrvatske.

Deviznim zakonom iz listopada 1993. godine, liberaliziran je devizni režim. Zakonom

je uvedena konvertibilnost tekućeg računa platne bilance, a devize se kupuju i prodaju

bez ograničenja, čime se ugasila prodaj deviza na nelegalnom tzv. crnom tržištu. 55

Zakonom o bankama i štedionicama56 u listopadu 1993.godine uređen je

zakonski okvir banaka i štedionica kapitalskog tipa, tj. glavnina depozitno kreditnog

kompleksa. Nadalje su doneseni zakoni o sanaciji i restrukturiranju banaka i o

odgovarajućoj Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka57, Zakon

o hrvatskoj garancijskoj agenciji58, Zakon o investicijskim fondovima59, kojim je

omogućeno šire osnivanje investicijskih fondova. Investicijsko bankarstvo razvijalo se

unutar postojećih univerzalnih banaka, koje su u to vrijeme nosile većinu poslovanja

glede novca i novčanih plasmana uslijed još uvijek nedovoljne razvijenosti novčanog

sustava.

Institucionalno uređenje tržišta vrijednosnih papira započeto je zakonom o

izdavanju i prometu vrijednosnim papirima kojim je utvrđen zadovoljavajući zakonski

54 Matić, B.: op.cit., str, 85. 55 Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata, Narodne Novine broj 91A,

1993. 56 Narodne novine, broj 94/1993. 57 Narodne novine, broj 44 /1994. 58 Narodne novine, broj 29/1994. 59 Narodne novine, broj 107/1995.

47

okvir primarnog i sekundarnog - transakcijskog tržišta vrijednosnica. Postojeća

Zagrebačka burza u dosadašnjem djelovanju služila je kao servis države u procesu

privatizacije postojećih poduzeća. Tržište novca Zagreb mjesto je trgovanja novčanim

viškovima banaka i nije mjesto trgovanja kratkoročnim vrijednosnim papirima.

Brokerske kuće osnovane su 1991. i 1992. godine prema tadašnjem Zakonu o

poduzećima. Prema Zakonu o vrijednosnim papirima definirane su kao brokeri-dealeri,

što je i u svijetu praksa.60

5.3.Novac Republike Hrvatske

Bivša Jugoslavija u čijem se sastavu nalazila i Republika Hrvatska, gotovo

čitavo vrijeme postojanja bila je suočena sa snažnom Inflacijom, te je zbog toga

stanovništvo u svakoj mogućoj prilici vršilo konverziju Jugoslavenskih dinara u

njemačku marku, dok je nacionalni novac služio za manja plaćanja. Osamostaljenjem

Republike Hrvatske uvodi se hrvatski dinar a to se zvanično dogodilo 23. prosinca

1991. godine, a zatečene novčanice i kovani novac koji glase na dinare SFRJ prestale su

biti sredstvo plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske 25. prosinca 1991.godine. Bez

stabilnosti nacionalne valute nema uspješne monetarno kreditne politike. Postupnim

jačanjem hrvatskog gospodarstva i ostvarenjem makroekonomske stabilnosti stvaraju se

uvjeti za uvođenje trajne novčane jedinice. Novčana jedinica kuna i lipe uvela se 30.

svibnja 1994.godine, od kada postaju zakonsko sredstvo plaćanja na teritoriju Republike

Hrvatske. Uvođenje kune je provedeno u dvije faze jer je četvrtina teritorija Republike

Hrvatske bila okupirana, a njegovim oslobađanjem kuna se postupno uvodila u ta

područja. Tečaj kune formira se na deviznom tržištu u skladu s ponudom i potražnjom,

a prema tome Republika Hrvatska ima potpunu liberalizaciju deviznog poslovanja, te je

uspostavljena konvertibilnost kune na unutrašnjem planu, a daljnjim jačanjem

makroekonomske stabilnosti i tečaja kune stvaraju se svi uvjeti da kuna postane

konvertibilna i u suvremenom smislu.

Novac Republike Hrvatske čine papirnati i kovani novac. Prva verzija novčanica

kuna izdana je u apoenima od 5, 10, 20, 50, 100, 200, 500 i 1000 i nosi datum izdanja

60 Leko V.: Financijske institucije i tržišta, Ekonomski fakultet, Zagreb, 1999.

48

31. listopada 1993. Novčanice su tiskane na višetonskom papiru od 100%-tnog

pamučnog vlakna. Papir je visoko otporan prema vlazi, ne fluorescira, te sadrži

otpornost prema bakterijama i gljivicama. U papir novčanice ugrađene su nevidljive

fluorescentne niti koje pod ultraljubičastim svjetlom svijetle plavom, žutom i

ljubičastom bojom. Svaki apoen kunske novčanice ima ugrađen karakteristični

pozicionirani vodeni znak, kojeg je bezbojni otisak identičan portretu na novčanici. U

papirnu je masu ugrađena kovinska zaštitna nit, koja mjestimice izlazi na površinu lica

novčanice, te je vidljiva u određenom broju prozorčića. Na kovinskoj zaštitnoj niti

otisnuta je u negativu, u neprekinutom nizu, brojčana vrijednost novčanice, tako da je

naizmjence okrenuta ili prema portretu ili prema središnjem dijelu novčanice, a uz

brojčanu vrijednost otisnuta su slova HK, kao oznaka države i naziva novčane jedinice.

Kovinska zaštitna nit na vidljivim mjestima fluorescira pod ultraljubičastim svjetlom.

Sve su kunske novčanice obostrano tiskane simultanim plošnim tiskom, te s lica

reljefnim tiskom s duginim efektom. Dvije boje s lica i naličja na svim apoenima

novčanica fluoresciraju pod ultraljubičastim svjetlom.61

Sve kunske novčanice imaju s lica, u središnjem dijelu, tiskan kvadrat s grbom

Republike Hrvatske. Uz njegov desni rub reljefnim mikropismom tiskan je u šesnaest

redaka tekst himne Republike Hrvatske "Lijepa naša" Antuna Mihanovića. Na svakoj

novčanici tiskan je kvadrat u negativu. Unutar toga kvadrata otisnut je linijama manji

kvadrat, a uzduž njegovih stranica tiskana je brojkom nominalna vrijednost novčanice i

naziv novčane jedinice. Unutar manjega kvadrata tiskani su trokutasti elementi koji se,

kad se novčanica gleda prema svjetlu, tako dopunjuju da s odgovarajućim elementima

na naličju novčanice tvore slovo H. Na mjestu kvadrata papir je novčanice tanji, što ga

čini prozirnijim. Desno od portreta na novčanicama, tiskan je pravokutnik, položen

uzduž višetonskog ruba novčanice. Posebnim načinom promjene smjera linija, reljefnim

je tiskom unutar pravokutnika otisnut prikriveni natpis KUNA, koji je vidljiv samo pod

određenim kutom gledanja. Da bi se uočio prikriveni natpis, novčanicu treba držati

plošno, tako da bude u visini očiju i usmjerena prema svjetlu. Laganim zakretanjem

novčanice uočava se prikriveni natpis. Serijski broj na novčanicama tiskan je dva puta,

u gornjem lijevom kutu i donjem desnom kutu lica novčanice. Serijski broj tiskan je

crnom bojom i sadrži slova za oznaku serije ispred i iza sedam znamenaka. Oznaka

61 http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (16.08.2013.)

49

numeracije pod ultraljubičastim svjetlom fluorescira u zelenoj boji. U lijevom donjem

kutu bijele površine lica novčanice tiskan je reljefnim tiskom znak za slijepe osobe

(osim na novčanici od 5 kuna), unutar kojeg je tiskan mikropismom određeni tekst. Na

naličju novčanice, u desnom gornjem kutu, tiskan je u dva retka datum na novčanici i

faksimil potpisa Guvernera.62

Hrvatska narodna banka izdala je kovani novac u apoenima od 1, 2, 5, 10, 20 i

50 lipa i 1, 2, 5 i 25 kuna. Kovani novac od 25 kuna pripada kategoriji prigodnoga

optjecajnoga kovanog novca. Kovanice su izrađene od raznih kovina i slitina, razlikuju

se po težini, promjeru i debljini pločice, a obod je na lipama gladak i samo je na kunama

nazupčan. Prigodni optjecajni kovani novac od 25 kuna izađen je od dvodijelne kovine

(jezgra + prsten), a obod mu je gladak. Na licu svih apoena kovanica lipa i kuna nalazi

se u gornjem dijelu polukružno natpis REPUBLIKA HRVATSKA, a dolje je u sredini

državni grb u polukrugu pletera (osim kod 1 i 5 lipa) i u vijencu na kunama (maslina i

žito na 1 kuni, hrast i lovor na 2 i 5 kuna). Oznaka nominale vrijednosti smještena je na

lipama na podlozi od lipine grančice s listovima i cvjetovima, a na kunama je podloga

lik kune u trku nadesno. Ispod brojke i podloge smješten je naziv novca (KUNA ili

LIPA). 25 kuna s lica nosi motiv koji obilježava određenu prigodu izdanja. Na naličju

svih apoena lipa i kuna nalazi se, uz godinu kovanja, slika biljke (na lipama) ili životinje

(na kunama), na neparnim godištima (počevši od 1993.) s hrvatskim ili na parnim

godištima (počevši od 1994.) s latinskim nazivom prikazanog predstavnika flore ili

faune. Kovani novac od 1 kune s oznakom godine kovanje "1994." ima istaknutu, u

gornjem polukrugu, dodatnu godinu "1999." kojom je obilježena 5. obljetnica uvođenja

kune kao novčane jedinice Republike Hrvatske. Kovani novac od 1 kune s oznakom

godine kovanja "2004." ima istaknutu ispred oznake godine kovanja i godinu "1994." i

to na sljedeći način: "1994.-2004.". Navedenom oznakom Hrvatska narodna banka

obilježava 10. obljetnicu uvođenja kune kao novčane jedinice Republike Hrvatske.

25 kuna s naličja izgleda ovako: u središnjem dijelu jezgre kovanog novca nalazi se

brojčana oznaka nominale vrijednosti "25". Kroz konture brojaka vidi se kuna zlatica,

okrenuta nadesno, čije je tijelo ukomponirano u brojčanu oznaku nominalne vrijednosti.

U donjem središnjem dijelu prstena kovanog novca grb je Republike Hrvatske. Na

62 Ibidem

50

kružnu površinu prstena, lijevo od grba, položena je lovorova grančica u cvatu, a desno

grančica hrasta lužnjaka s plodovima. U gornjoj kružnoj površini prstena istaknut je

natpis "REPUBLIKA HRVATSKA". Rubovi kovanica, prikazi biljaka i životinja, slova

i brojke su u mat izvedbi, na sjajnoj podlozi osnovne plohe. 63

63 Ibidem

51

6. ELEKTRONSKI NOVAC – SUVREMENI POJAVNI OBLIK

NOVCA

U današnje doba ubrzanog razvoja informatičkih tehnologija, elektroničko

poslovanje širi se Internetom i uključuje velikim dijelom prodaju roba i usluga.

Elektroničko poslovanje je vrlo prikladno jer kupci i trgovci mogu biti udaljeni i

poslovanje traje dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. Zbog toga se javlja

potreba za brzim, jeftinim i jednostavnim načinom plaćanja preko Interneta. Postojeći

načini plaćanja imaju ozbiljne nedostatke jer se radi o klasičnim naplatnim metodama

prilagođenim novoj sredini, koji ne zadovoljavaju sigurnosne zahtjeve niti jednako

pokrivaju potrebu za velikim, srednjim i mikro novčanim transakcijama. Elektronički

novac je jedan od načina ostvarivanja plaćanja na Internetu. No elektronički novac je i

mnogo više od toga. On je zamjena za novac, i plaćanje elektroničkim novcem nalikuje

na obično plaćanje gotovinom. Kako se transakcije elektroničkim novcem odvijaju

preko Interneta, potrebno je ostvariti visoku razinu sigurnosti takvih transakcija te

razviti posebne metode zaštite. Postupci zaštite uključuju kriptiranje prometa između

strana koje sudjeluju u novčanim transakcijama, provjeru autentičnosti obiju strana te

sprečavanje zlouporabe sustava.

6.1.Pojam i nastanak elektronskog novca

Elektronički novac je elektronički/magnetski pohranjena novčana vrijednost

izdana u zamjenu za novčana sredstva kojom se mogu obavljati plaćanja u skladu sa

zakonom o platnom prometu i koju kao sredstvo plaćanja prihvaćaju fizičke ili pravne

osobe koje nisu izdavatelji tog elektroničkog novca. E-novac kao i gotovina (kovina,

papir) mora imati svojeg nositelja. S obzirom na to, u praksi su se profilirala dva

nositelja e-novca, jedan je opipljiv a drugi nije pa su stoga klasificirani kao hardverski i

softverski. Prvi je nastao ranije, a njegov nositelj je mikroračunalo u čipu na

standaradnoj platnoj kartici ili nekom drugom, sa stajališta njegovog korisnika,

opipljivom mediju (privjesak, ručni sat, mobitel). Drugi je nastao pojavom Interneta, a

nalazi se na nekom serveru u mreži koji je imatelju dostupan putem Interneta. Prvi je

nastao u Europi i u opticaju je u većini zemalja eurozone, a drugi je prisutniji u SAD-u

52

odakle se širi globano. Prvi je pogodan za neposredna plaćanja manjih iznosa i

konkurentan je kovanicama i novčanicama manjih apoena, dok je drugi pogodan za

elektronička plaćanja posredstvom Interneta i konkurentan je kreditnim karticama.64

Elektronički sustav plaćanja postoji od šezdesetih godina prošlog stoljeća te od

razvoja sustava elektroničkog prijenosa novca (engl. Electronic Funds Transfer – EFT),

koji je postajao sve sofisticiraniji te se upotrebljavao u sve većem broju zemalja, EFT

implicira primjenu računalne i telekomunikacijske tehnologije pri plaćanju. Navedenim

su se sustavom koristile banke i druge financijske institucije kako bi razmjenjivale i

prenosile velike količine novca na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Osnova

funkcioniranja EFT-a jest da se novac kreće putem mreža kao supstitut gotovine ili

čekova kako bi se obavila transakcija. Zadaća sustava jest skratiti vrijeme plaćanja te

smanjiti transakcijske troškove. Uporaba EFT-a znatnije se povećala s pojavom i

prihvaćanjem bankomata, koji omogućuju izravni transfer novca na mjesto na kojemu

se roba prodala (Electronic Funds Transfer at Point of Sale – EFTPOS). EFT se smatra

prvim stupnjem elektronizacije transakcije. Početkom 1980-ih godina, zahvaljujući

razvoju tehnologija mreža te smanjenju troškova telekomunikacija i procesuiranja

podataka, elektronička su plaćanja postala korisnija s pojavom kreditnih i debitnih

kartica, koje su nekoliko godina nakon što su se pojavile postale najpopularniji

elektronički instrument za male transakcije. Jednako tako, razvoj enkripcije odigrao je

veliku ulogu u uspjehu plaćanja s karticama. Ta se inovacija smatra drugim stupnjem

elektronizacije transakcije.65

Koncept elektroničkog novca zaživio je pod okriljem nebankarskih institucija. U

obliku chip-kartica pojavio se u Japanu u drugoj polovici osamdesetih godina. Riječ je

bila o prepaid karticama koje su izdavale telekomunikacijske i željezničke kompanije za

plaćanje svojih usluga. Od 1987., udruživanjem nebankarskih tvrtki iz različitih

područja, nastaju zajedničke prepaid kartice kojima su se mogle plaćati više različitih

usluga udruženih kompanija, umjesto isključivo jedne. Osnovni razlozi zbog kojih su se

kompanije odlučivale na izdavanje takvih kartica bili su zamjena za gotovinu, poticanje

lojalnosti korisnika njihovih usluga te diskontni programi. Početkom devedesetih

japanske financijske vlasti postavile su zakonske okvire za izdavanje takvih kartica:

64 http://www.infotrend.hr/clanak/2009/3/e-novac-u-hrvatskoj,27,660.html (16.08.2013.) 65 Hamdi, H.: Problemi razvoja elektroničkog novca Financijska teorija i praksa 31 (3), 2007., str. 291.

53

zahtijevala se registracija, redovito izvješćivanje i zakonske pričuve u skladu s iznosom

novca koji odgovara izdanim karticama.

Početkom devedesetih sličan razvoj započeo je i u Europi. Prve kartice izdavale

su također nebankarske tvrtke. Sredinom devedesetih pojavile su se dvije nove

inovacije. Elektronički novac do tada se temeljio na hardverskoj tehnologiji, na

čipovima, no javila se ideja o softverski utemeljenom elektroničkom novcu, e-cashu ili

digitalnoj gotovini. Europski monetarni institut preporučio je 1994. da izdavanje

elektroničkog novca bude dopušteno samo bankama. Europska komisija je pak u

elektroničkom novcu vidjela mogućnost za ubrzavanje e-poslovanja i priliku da Europa

u tom području preuzme poziciju svjetskog lidera. Ograničavanje mogućnosti za

izdavanje e-novca samo na banke znatno bi usporilo taj proces. Bujanje nacionalne

regulative vezane uz elektronički novac moglo bi kočiti razvoj tržišta i poticanje

konkuretnosti te inovacija u platnom prometu. EK je predstavila 1998. smjernice u

kojima je uvela pojam “institucije za elektronički novac“ (ELMI) za koje će vrijediti

nešto labavija zakonska regulativa u odnosu na kreditne institucije. Smatralo se da bi

takav okvir omogućio ravnotežu između potrebe da se olabavi zakonski okvir za

nebankarske institucije s jedne strane te brige za zaštitu potrošača i za stabilnost

financijskog sustava s druge. Institucija za elektronički novac registrirana u jednoj

članici Europske unije nogla bi izdavati e-novac u svim ostalim zemljama Unije, no

prijedlog je ostavio zemljama-članicama mogućnost da dodatno olabave regulativu za

institucije koje bi poslovale samo na podučju pojedine države. ECB je odgovorila na

smjernice zahtjevom da institucije za elektronički novac moraju ispunjavati

odgovarajuće tehničke, organizacijske i proceduralne standarde, da moraju osigurati

sigurnosnu zaštitu, redovito podnositi izvješća te izdvajati obvezne pričuve u skladu s

izdanim novcem. Nakon usuglašavanja EK i ECB-a, 2002. objavljene su službene

smjernice kojima je definirano što je elektronički novac te uvjeti za osnivanje institucija

za elektronički novac kao posebnog tipa kreditnih institucija. Prema prihvaćenoj

definiciji elektronički novac je instrument plaćanja, odnosno novčana vrijednost

pohranjena na nekom elektroničkom nositelju podataka, koji kao sredstvo plaćanja

prihvaćaju i druge osobe, a ne isključivo njegov izdavatelj. Smjernice je posredno

prihvatila i Hrvatska narodna banka pri izradi Nacrta zakona o institucijama za

54

elektronički novac. U odnosu na ostale kreditne institucije zakonska regulativa za

institucije za elektronički novac nešto je labavija.66

E-novac se smatra najvažnijim dostignućem koje prenosi unaprijed zadanu

monetarnu vrijednost te se može upotrebljavati za višestruke transakcije manje

vrijednosti. E-torbica se sastoji od mikroprocesora u kojemu su spremljene informacije

o monetarnoj vrijednosti koja se može iskoristiti. Ona je viši stupanj tehnološkog

razvoja u usporedbi s karticama s magnetnom trakom. Jednako tako, e-torbica je

sigurnija, što može uvelike smanjiti prevare jer je kartice s čipom teže krivotvoriti nego

kartice s magnetnom trakom. Prva praktična primjena e-novca bila je kartica Danmon,

koju su osmislila danska industrijska poduzeća 1992. godine. Nakon tog izuzetno

pozitivnog iskustva u mnogim su zemljama uvedeni različiti projekti.67

Dva su razloga pojave elektroničkog novca. Prvi, prema austrijskoj školi

ekonomske analize (Menger, 1982; von Hayek, 1976; Centi, 1979, itd.) novac je kao

“socijalna institucija” podvrgnut već započetoj institucionalnoj promjeni, te se

interpretira kao posljedica spontane evolucije koja bi trebala premostiti nedostatke

trampe i dvostruke koincidencije želja. Danas je e-novac posljednja faza tog razvoja te

dodatni stupanj institucionalne promjene. Njegova je glavna uloga da podupire

elektroničku tr govinu putem Interneta, omogućuje obavljanje transakcija, smanjuje

njihove troškove te da zamijeni plaćanje novčanicama i kovanicama u maloprodaji.

Drugi se razlog nastanka e-novca odnosi na informatičku revoluciju koju obilježava

integracija elektroničkog procesuiranja informacija i telekomunikacijskih tehnologija te

smanjenje geografskih razlika putem kojih se informacije mogu prenositi diljem svijeta.

Informatička je revolucija promijenila financijski sektor te je omogućila da sustavi

plaćanja postanu pouzdaniji i učinkovitiji, dajući dodatan razlog za pojavu novih

monetarnih inovacija. Za razliku od informatičke revolucije, pojava e-novca nije tipična

revolucija, već samo novi način procesuiranja informacija te prenošenja kupovne moći.

Prema White-u, mnoge financijske inovacije nisu nov oblik novca, već drugačiji način

upotrebe postojećeg novca u transakcijama. Bez obzira na posljedice navedenoga

tehnološkog procvata, priroda novca još je uvijek identična i svodi se na tri poznata

66 http://www.banka.hr/hrvatska/e-novac-tko-se-boji-inovacija (16.08.2013.) 67 Hamdi, H.: op.cit., str. 292

55

obilježja.2 Priroda novca nikada se neće promijeniti te će novac i dalje biti samo

posrednik u razmjeni dobara i usluga.68

Jedna od najvažnijih uporaba ove nove tehnologije je elektroničko poslovanje -

obavljanje financijskih transakcija razmjenom informacija elektroničkim putem.

Ključnim za uvođenje elektroničkog poslovanja pokazuje se razvoj sigurnih i

učinkovitih elektroničkih sustava plaćanja. Protok elektroničke informacije, kao što je

elektronički novac, između dviju strana koje komuniciraju putem Interneta omogućuje

njeno nesmetano promatranje i eventualnu zlouporabu od treće strane. Da bi se takve

neželjene aktivnosti neutralizirale ili spriječile, koristi se zaštita kriptiranjem te provjera

autentičnosti sudionika u transakciji. Podloga takvim postupcima su različiti

kriptografski algoritmi i mehanizmi te dodatno razvijeni protokoli više razine koji

osiguravaju zaštitu elektroničke informacije kao i privatnost sudionika transakcije.

Upravo su privatnost i autentičnost bitne osobine potencijalnog sustava elektroničkog

plaćanja.69

6.2.Zakonodavni okvir

Korištenje digitalnog novca zahtijeva donošenje zakona koji rješavaju četiri

ključna problema koja podrazumijevaju formalnopravnu valjanost digitalnog potpisa,

poziciju e-novca u postojećem monetarnom sustavu, poziciju e-novca u poreznom

sustavu te sprječavanje kriminalnih radnji.

U studenom 2010. godine donesen je Zakon o elektroničkom novcu koji

definira elektronički novac kao elektronički, uključujući i magnetski, pohranjenu

novčana vrijednost koja je izdana nakon primitka novčanih sredstava u svrhu

izvršavanja platnih transakcija u smislu zakona kojim se uređuje platni promet i koju

prihvaća fizička ili pravna osoba koja nije izdavatelj tog elektroničkog novca, a koja

čini novčano potraživanje prema izdavatelju.70

68 Ibidem, str. 293. 69 Ibidem 70Zakon o elektroničkom novcu, NN 139/10, čl. 2.

56

Zakonom o elektroničkom novcu uređuju se elektronički novac i izdavatelji

elektroničkog novca, izdavanje i iskup elektroničkog novca, uvjeti za osnivanje,

poslovanje i prestanak rada institucija za elektronički novac sa sjedištem u Republici

Hrvatskoj, uključujući instituciju za elektronički novac pod izuzećem, te nadzor nad

njihovim poslovanjem i uvjeti pod kojima institucije za elektronički novac sa sjedištem

izvan Republike Hrvatske mogu poslovati u Republici Hrvatskoj, dok se u smislu ovog

Zakona elektroničkim novcem ne smatra novčana vrijednost pohranjena na

instrumentima koji se mogu upotrebljavati za stjecanje robe ili usluga samo u

prostorima izdavatelja instrumenta ili samo unutar ograničene mreţe pruţatelja usluga ili

za ograničeni izbor robe ili usluga u skladu s ugovorom između izdavatelja instrumenta

i pruţatelja tih usluga niti novčana vrijednost koja se koristi za izvršenje platnih

transakcija putem telekomunikacijskih, digitalnih ili informacijsko-tehnoloških uređaja,

pri čemu se kupljena roba ili usluge isporučuju i koriste putem telekomunikacijskih,

digitalnih ili informacijsko-tehnoloških uređaja, pod uvjetom da telekomunikacijski,

digitalni ili informacijsko-tehnološki operator nije samo posrednik između imatelja

elektroničkog novca koji je ujedno korisnik platnih usluga i dobavljača robe i usluga. 71

Izdavatelji elektroničkog novca u Republici Hrvatskoj mogu biti:72

1) kreditna institucija sa sjedištem u Republici Hrvatskoj,

2) institucija za elektronički novac sa sjedištem u Republici Hrvatskoj,

uključujući instituciju za elektronički novac pod izuzećem,

3) Hrvatska narodna banka kada ne djeluje u svojstvu monetarne vlasti i druge

javne vlasti,

4) Republika Hrvatska i jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave

kada djeluje u svojstvu javne vlasti,

5) kreditna institucija sa sjedištem u državi članici,

6) institucija za elektronički novac sa sjedištem u državi članici,

7) podružnica kreditne institucije iz treće države sa sjedištem u Republici

Hrvatskoj,

71Zakon o elektroničkom novcu,op.cit., čl.1. i čl. 3. 72 Ibidem, čl. 4.

57

8) podružnica institucije za elektronički novac iz treće države sa sjedištem u

Republici Hrvatskoj i

9) Europska središnja banka kada ne djeluje u svojstvu monetarne vlasti i druge

javne vlasti.

Institucija za elektronički novac dužna je sva novčana sredstva koja primi od

imatelja elektroničkog novca zamijeniti za elektronički novac bez odgađanja. Institucija

za elektronički novac ne smije primati depozite ili druga povratna sredstva od javnosti u

smislu odredbi zakona kojim se uređuje poslovanje kreditnih institucija. Kad institucija

za elektronički novac pruža platne usluge koje nisu povezane s izdavanjem

elektroničkog novca, a u sklopu kojih vodi račune za plaćanje, ti računi smiju se

koristiti isključivo za platne transakcije, a novčana sredstva zaprimljena u tu svrhu ne

smatraju se depozitom ili drugim povratnim sredstvima od javnosti u smislu odredbi

zakona kojim se uređuje poslovanje kreditnih institucija. Institucija za elektronički

novac duţna je zaštititi novčana sredstva primljena od imatelja elektroničkog novca u

zamjenu za izdani elektronički novac u visini iznosa neiskorištenoga elektroničkog

novca73

Danom stupanja na snagu Zakona o elektroničkom novcu prestao je važiti Zakon

o institucijama za elektronički novac, kojim su bili uređeni uvjeti za osnivanje,

poslovanje i prestanak rada institucija za elektronički novac sa sjedištem u Republici

Hrvatskoj i supervizija njihova poslovanja te uvjeti pod kojima osobe sa sjedištem

izvan Republike Hrvatske mogu izdavati elektronički novac u Republici Hrvatskoj.74

Korištenja tzv. elektroničkog ili e-novca (eng. Electronic Money, E-Money), kao

novog nematerijalnog ekvivalenta predstavljalo je zaista veliki novitetu u vrlo

osjetljivom financijskom segmentu poslovne prakse, te su i čelnici i administracija

Europske unije ubrzo uočili taj problem i pokrenuli određene inicijative za njegovo

rješavanje još krajem 20. stoljeća, što je rezultiralo formuliranjem prve Direktive o

uporabi e-novca i njenom prihvaćanju od strane Europskog parlamenta i Vijeća Europe

18. rujna 2000. godine. Službena kratica dugačkog i kompliciranog punog naziva te

Direktive bila je Directive 2000/46/EC a u praksi se uvriježio i naziv E-Money

73 Ibidem, čl. 44. – čl. 74 Zakon o institucijama za elektronički novac, Narodne novine, br. 117/08. i 74/09., čl. 1.

58

Directive odnosno EMD. Kao neophodni komplement EMD-a objavljena je (tek)

2007. godine i Direktiva o elektroničkim uslugama plaćanja (The Payment Services

Directive, PSD) koja se vodi pod službenom oznakom Directive 2007/64/EC. Te dvije

direktive imale su za cilj urediti i unaprijediti tržište e-novca i elektronički obavljanih

financijskih usluga i transakcija na cjelovitom tržišnom prostoru Europske unije.

Komisija za praćenje primjene EMD-a i PDS-a stoga je sredinom 2008. godine

podnijela Europskom parlamentu izvješće u kojemu se iznosi konstatacija da se tržište

e-novca i elektronički obavljanih financijskih usluga i transakcija na prostoru EU ne

razvija očekivanom dinamikom zbog čega europsko tržište iskazuje evidentne

tendencije zaostajanja za razvitkom takvih tržišta na prostoru Sjeverne Amerike pa čak i

Dalekog istoka te je donijeta nova Direktiva sa službenom oznakom Directive

2009/110/EC usvojena u Europskom parlamentu već 16. rujna 2009. godine. Ubrzo, u

praksu je uveden i njen neformalni skraćeni naziv – EMD2. Osnovni cilj donošenja

nove Direktive EU o e-novcu bio je otklanjanje nedostataka ranije usvojene i

prakticirane Direktive 2000/46/EC. U obrazloženju prijedloga navodi se kako je cilj

EMD2 osigurati regulatorni okvir koji će pomoći iskorištenju punog potencijala

elektroničkog novca za ostvarivanje raznolikih poslovnih koristi i olakšavanju primjene

svih tehnoloških inovacija koje to mogu podržati. Direktiva se odnosi na izdavače

elektroničkog novca kao što su kreditno-bankovne institucije (koje su definirane

odgovarajućom EU Direktivom – Directive 2006/48/EC), ovlaštene nebankovne

institucije i poštanske žiro institucije. Svi izdavači e-novca podložni su jedinstvenim

autorizacijskim procedurama, odnosno procedurama za pridobivanje ovlaštenja, koje su

određene Direktivom o elektroničkim uslugama plaćanja. EMD2 posebnu pozornost

pridaje zaštiti klijenata od opasnosti da izdavači e-novca postanu insolventnima. To se

ogleda u odredbama o obveznim rezervama i osiguranju depozita izdavača e-novca koje

su vrlo detaljno i precizno razrađene. Uz to, propisuje se da licenciju za izdavanje e-

novca ni u kojem slučaju ne može dobiti fizička ili pravna osoba koja je bilo kada ranije

pravomoćno osuđena zbog pranja novca, financiranja terorističkih djela i akcija te

ostalih težih prekršaja iz domene financijskog kriminaliteta. Svaki izdavač e-novca

mora također imati uredno registriranu fizičku adresu odnosno sjedište u nekoj od

zemalja članica Europske unije. Svi izdavači e-novca i pružatelji elektronički

podržavanih financijskih usluga dužni su o svojemu poslovanju periodički izvještavati

59

odgovarajuća nacionalna tijela ovlaštena i zadužena za financijski nadzor i kontrolu.

Zemlje članice EU samostalno odlučuju o tome kojom će se dinamikom podnositi takva

izvješća, kojim tijelima javne uprave, u kojem obliku i s kakvim sadržajem. 75

Direktiva EMD2 postavlja pravila koja uređuju aktivnosti izdavanja

elektroničkog novca na teritoriju Europske unije. Zemlje članice EU trebale bi

prepoznati i podržavati sljedeće kategorije izdavača elektroničkog novca:76

· Kreditne institucije koje su definirane u članku 4 Direktive 2006/48/EC, među

kojima su uključene, suglasno nacionalnim pravnim regulativama, i podružnice

kreditnih institucija čije je sjedište izvan granica EU ali su te podružnice locirane

na teritoriju Europske unije.

· Institucije koje se bave elektroničkim novcem na način na koji je to određeno

prvom točkom članka 2 ove Direktive, uključujući također i, suglasno

odredbama članka 8 ove Direktive i relevantnih nacionalnih regulativa zemalja

članica EU, podružnice takvih institucija čije je sjedište izvan granica EU ali su

te podružnice locirane na teritoriju EU.

· Poštanske žiro-institucije ovlaštene prema odredbama nacionalnih pravnih

regulativa za izdavanje elektroničkog novca.

· Europska Središnja banka i nacionalne središnje banke u onim poslovima u

kojima ne sudjeluju u funkciji monetarnog autoriteta ili neke druge vrste javnog

autoriteta.

· Zemlje članice EU ili njihova regionalna ili lokalna tijela kada djeluju kao javni

autoriteti.

6.3.Prednosti i nedostaci elektronskog novca

Iako je gotovina brz i efikasan način plaćanja, nedostaci njezine upotrebe su

brojni. Usto, držanje gotovine prate mnogi troškovi, uključujući troškove blagajne,

75 http://www.orkis.hr/Direktiva-EU-o-elektronickom-novcu-dio-1 (16.08.2013.) 76 http://www.orkis.hr/Direktiva-EU-o-elektronickom-novcu-dio-2 (16.08.2013.)

60

prevare, gubitka novca, čuvanja, deponiranja, ali i troškove vezane za upravljanje

gotovinom u financijskim institucijama.

Elektronički novac ili elektronička gotovina jedan je od načina ostvarivanja

elektroničkog oblika plaćanja. Spomenuti oblik plaćanja pojavio se kao posljedica

širenja Interneta i sve većih mogućnosti koje pružaju računalne mreže. U današnje doba

vrlo je jednostavno obavljati kupovinu preko Interneta upotrebom kreditnih i bankovnih

kartica, kao i elektroničkog novca. Stalno se povećava broj transakcija putem raznih

vrsta bankomata, te pristup uslugama od kuće, telefonom ili osobnim računalom.

Smanjuje se važnost poslovnica, a povećava se promet putem informatičkih mreža.

Ovakvi trendovi povećavaju zadovoljstvo korisnika, a cijena transakcija se znatno

smanjuje. Dakle, razvoj elektroničkog novca potaknut je potrebom za obavljanjem

novčanih transakcija preko Interneta uz što manje dodatnih troškova i u što kraćem

vremenskom roku. Ideja kod razvoja elektroničkog novca jest zadržavanje svih

prednosti gotovine (papirnatog novca) uz istodobno uklanjanje svih njezinih

nedos.tataka. Prednosti gotovinskog novca su: 77

· univerzalno je prihvaćen,

· prihvaćen je i od fizičkih i od pravnih osoba,

· kupac ostaje anoniman,

· verifikacija novčanica je jednostavna,

· ne treba imati račun u banci,

· osoba ne treba biti poslovno sposobna (npr. punoljetna),

· lako je prenosiv.

S druge strane, nedostaci ekektroničkog novca je mogućnost krivotvorenja, nije

praktično nositi velike količine, visoki troškovi distribucije i proizvodnje, na

raspolaganju je ograničen broj nominacija i postoji više od jedne valute. U stvarnosti

nije lako zadržati sve prednosti i ukloniti sve nedostatke gotovine. Elektronički novac,

za razliku od papirnatog novca, nije prenosiv. Obična novčanica primljena u jednoj od

prethodnih transakcija može se ponovno upotrijebiti u nekoj od sljedećih. Ona je

77 Elektronički novac, NCERT-PUBDOC-2010-09-311str. 5., dostupno na:

http://www.cert.hr/sites/default/files/NCERT-PUBDOC-2010-09-311.pdf (16.08.2013.)

61

prenosiva i traje više od jedne transakcije. Takvo bi svojstvo bilo vrlo poželjno za

elektroničke ovčanice jer se pri svakoj transakciji novčanica ne bi trebala pohranjivati u

banku, smanjujući tako broj interakcija s bankom, a time i troškove sustava. U

elektroničkom novčanom sustavu korisnik novčanice bi trebao svakoj novčanici

(zapravo skup bitovnih podataka) dodati podatke o svojoj identifikaciji, čime bi veličina

novčanice (količina bitovnih podataka pohranjenih u virtualnoj novčanici) rasla svakom

transakcijom koja je njome obavljena. Prema tome, broj mogućih transakcija takvom

novčanicom bio bi ograničen maksimalnom veličinom novčanice. Zbog takvih

nedostataka nisu razvijeni prenosivi sustavi elektroničkog novca i svaka elektronička

novčanica ima životni vijek od jedne transakcije. Elektronički novac, kao i papirnati

novac čuva anonimnost osobe koja njime plaća i nije ga moguće pratiti. To znači da

osoba koja prima elektroničku novčanicu ne može saznati identitet osobe koja je

upotrijebila elektroničku novčanicu, isto kako ni banka koja nije u stanju saznati

identitet osobe kojoj je izdala novčanicu, osim u slučaju višestrukog korištenja

novčanice, tj. prijevare.78

Cilj e-novca jest zamijeniti gotovinu u transakcijama male vrijednosti te izbjeći

njezine nedostatke. Francusko iskustvo s e-novcem pretočeno je u sustav Moneo.

Moneo je kreiran kako bi se smanjili troškovi držanja gotovine te kako bi se kupovna

moć mogla privremeno prenositi na efikasniji način. Taj bi se sustav trebao

primjenjivati za različite maloprodajne transakcije manje vrijednosti te bi u konačnici

trebao postati supstitut za gotovinu. Moneo je moderno i brzo sredstvo plaćanja koje će

zasigurno postati vrlo prikladno za primjenu. Sustav Moneo nudi velike prednosti

potrošačima, ali i trgovcima. Prednosti za potrošače jesu veća brzina transakcije i

potencijalne koristi u obliku popusta na buduće kupnje. Dodatno, potrošači ne moraju

više imati točan iznos gotovine za svaku kupnju. Jednako tako, uvelike će se smanjiti

pogreške prilikom vraćanja gotovine. Vlasnici Moneo kartica trebaju nositi manje

bankovnih kartica, posebno ako se uključe funkcionalnosti debitnih i kreditnih kartica, a

usto bi se osjećali sigurnije. Trgovci bi dobili gotovinu prije nego što bi uistinu dostavili

dobra ili usluge, povećala bi se lojalnost kupaca, ubrzao bi se proces plaćanja na mjestu

kupnje te bi se smanjili troškovi procesuiranja same transakcije.

78Ibidem

62

Ako bi korist od korištenja Moneo sustavom bila veća od troškova, trgovci bi

mogli platiti kupcima da se koriste takvom karticom. Usto, Moneo ima znatne prednosti

pred POS sustavima. Dok debitne i kreditne kartice nisu baš efikasan način plaćanja

transakcija male vrijednosti jer troškovi vezani za transakciju postaju visoki za trgovca i

kupca, elektronički se novac može koristiti uz mnogo niže troškove. U budućnosti će se

trgovina ostvarivati tako da će se računi u bankama i nebankarskim institucijama

uvećavati i smanjivati trenutačno i simultano. Nova tehnologija digitalnog plaćanja

omogućit će da se prava na realnu imovinu, kao što su dionice, obveznice ili zlato,

iskoriste kao sredstvo razmjene. Istodobno, navike posrednika (banaka) pri izvršenju

transakcija također mogu biti razlog spore implementacije novih instrumenata.

Potrošači su tijekom vremena stekli povjerenje u financijske posrednike, te nisu navikli

izvršavati transakcije bez njihova sudjelovanja. Zato potrošači nisu spremni na

promjenu. Velikom broju potrošača potrebno je više vremena kako bi se upoznali s

funkcioniranjem novog sustava plaćanja. Stoga će većina njih radije pričekati kako bi

vidjeli razvoj situacije jer žele steći više povjerenja prije nego što prihvate inovaciju.

Takva je postojanost navika vjerojatno jak razlog zašto se e-novac ne koristi u većem

opsegu. 79

Ograničenja razvoja e-novca, osim argumenata iz pozicije ponude i potražnje te

spore primjene e-novca, napominju se i mrežne eksternalije te dvostrana priroda tržišta

(primjena i korištenje), kao i psihološki utjecajodnosno problem postojanosti navika.

Prihvatljivost e-novca i efekt mreža, koliko će se e-novac upotrebljavati, najviše ovisi o

motivaciji koju imaju njegovi izdavatelji,potrošači i trgovci. Potražnja potrošača ovisit

će o prednostima i nedostacima e-novca u obliku plaćanja naknada izdavateljima,

sigurnosti što je potrošači osjećaju pri korištenju e-novcem, o lakoći korištenja te

spremnosti trgovaca da prihvate e-novac. Motivacija za izdavatelje obuhvaća prihode od

naknada naplaćenih korisnicima kartice (trgovcima i potrošačima), prihode od ulaganja

preostalog iznosa novca te, za banke-izdavatelje, uštede od manjeg držanja gotovine (u

opsegu u kojemu e-novac zamijeni gotovinu). Potencijalni nedostatak za izdavatelje

mogu biti očekivani troškovi buduće regulacije. Spremnost trgovaca da prihvate e-

novac usko je vezana za naknade koje će naplaćivati izdavatelji ili operatori. Za

79 Hamdi, H.: Problemi razvoja elektroničkog novca, str. 294

63

potrošače i trgovce ključni će čimbenik biti njihova spremnost da prihvate nove

tehnologije. Većina istraživača vjeruje da će upotreba e-novca biti umjerena u kratkom i

srednjem roku, dok u dugom roku e-novac može postati široko rasprostranjen. Drugim

riječima, upotreba e-novca je kompliciran fenomen i ponajprije ovisi o interakciji

između korisnika proizvoda ili usluge. Navedene komplementarnosti mogu

postatismetnja na početnom stupnju razvoja e-novca. Prema Schmalenseeu, mreža se

može definirati kao skup direktno ili indirektno spojenih čvorova. Schmalensee smatra

da je glavno obilježje mreže činjenica da postoje mrežne eksternalije. Pojam mrežne

eksternalije odnosi se na pojavu da proizvod ili usluga dobivaju veću vrijednost za

potrošača što se veći broj ljudi njima koristi i na taj način kontinuirano povećava broj

korisnika mreže. Navedeni se koncept još naziva rastućim prinosima ili pozitivnom

spiralom. Često se spominje u vezi s proizvodima koji se koriste digitalnom

tehnologijom,tj. s proizvodima čija se uporaba znatno povećava s porastom broja

potrošača.Telefoni, faks uređaji i operativni sustavi na računalima slični su primjeri.

Njihov jeuspjeh rezultat njihove kompatibilnosti s drugim proizvodima ili ugodnosti

korištenja, ali ne i superiorne ili inferiorne tehnologije u usporedbi s drugim

konkurentima. 80

E-novac je tipičan proizvod koji se može analizirati uz pomoć koncepata mreže i

teorije mrežnih eksternalija. U ekonomskoj se teoriji korisnost novca proporcionalno

povećava s brojem ljudi koji se njime koriste. U tom smislu novac je poput telefonske

mreže – što je mreža veća, vrijednost posjedovanja telefona za prvotne je pretplatnike

veća. Ekonomski subjekt prihvaća novu valutu kao što je e-novac ako vjeruje da će se i

drugi ljudi početi njime koristiti. Kriterij prihvaćanja e-novca temeljni je uvjet njegova

uspjeha te objašnjava njegovu važnost u ekonomiji. Prema tome, iz analize

karakteristika prihvaćanja novca proizlazi da se novac upotrebljava jer pojedinci vjeruju

(anticipiraju) da će se i drugi njime koristiti. 81

Oliver i suradnici definirali su kritičnu masu kao “manji segment populacije koji

želi napraviti velik doprinos kolektivnoj akciji, dok većina radi malo ili ništa”. Kritična

masa ili početna baza ima ključnu ulogu pri začetku razvoja mreže. Koncept kritične

mase formalizira “paradoks kokoši i jajeta”10 – mnogi potrošači ne žele kupiti neki

80 Ibidem, str. 297. 81 Ibidem

64

proizvod jer je početna baza relativno malena, ali ona je relativno malena zato što je

nedovoljan broj potrošača kupio proizvod. Kartice elektroničkog novca, kao i druge

inovacije koje podrazumijevaju stvaranje mreže između proizvođača i potrošača,

proizvod su koji nužno uključuje mrežne eksternalije te mora dosegnuti kritičnu masu

korisnika prije nego što se počnu uspješno koristiti. Problem postojanosti navika.

Kritičnu masu nije lako ostvariti u korištenju e-novcem jer je potreban velik broj

korisnika sustava: trgovci moraju investirati u specijalne POS uređaje kako bi uopće

mogli prihvaćati e-novac12, a potrošači se moraju služiti e-novcem za maloprodajne

transakcije kao supstitutom za kovanice i novčanice. Stoga je srž problema uvjeriti velik

broj korisnika da počnu upotrebljavati e-novac jer većina potrošača nije spremna na

promjene. Velikom broju potrošača potrebno je više vremena kako bi se upoznali s

funkcioniranjem novog sustava plaćanja. Stoga će većina njih radije pričekati kako bi

vidjeli razvoj situacije jer žele steći više povjerenja prije nego što prihvate inovaciju.

Takva je postojanost navika vjerojatno jak razlog zašto se e-novac ne koristi u većem

opsegu. 82

82 Ibidem

65

7.ZAKLJUČAK

Od samih početaka civilizacije postojala je potreba za stvaranjem nekog mjerila

vrijednosti kojim bi se iskazivala vrijednost roba i usluga. Tako je novac prisutan pri

postojanju ljudskoga roda gotovo jednako toliko, koliko je duga i povijest naše

civilizacije.

Prije samog novca, kojeg danas poznajemo kao sredstvo razmjene, koristila su se

mnoga dobra kao mjerilo vrijednosti neke robe ili usluge. Tako su se ljudi bavili

trampom, sakupljali školjke, koristili zlato i srebro da bi naposljetku počeli kovati

vrijedne novčiće koji se upeuzeli funkciju svih prijašnjih načela trgovanja.

Novac je kroz povijest izašao u nešto puno više od obične kovine ili komadića

papira. On se tazvijao zajedno s razvitkom i napretkom čovjeka te je s godinama

postajao sve složeniji. Prvotne kovanice i novčanice gotovo da i ne možemo povezati s

današnjim. To je tada bio sasvim drukčiji novac, nezaštićen od krivotvorenja i izdaban

bez ikakvog reda te ga je mogao izdavati gotovo svatko, a danas se koriste posebne

tehnike kovanja i tiskanja novčanica da ih je vrlo teško krivotvoriti, dok je njegovo

izdavanje brlo rigorozno regulirano od strane narodnih banaka pojedinih država.

Osnova metalističke teorije novca je shvaćanje koje poistovjećuje novac sa

plemenitim metalima zbog njihovih prirodnih i društvenih osobina. Novcu daje

vrijednost sam materijal od kojeg je izranen, a zastupa se stanovište da je jedini pravi

novac metalni novac, a sve drugo je samo zamjena za novac - plemeniti metal. Stožerna

postavka državne teorije je da u ono vrijeme gotovo neprikosnoveni zlatni novac

proglašava nepotrebnim i suvišnim, jer ga u vršenju funkcija koje obavlja novac može

zamijeniti sasvim bezvrijedni papirni novac. Nominalistička teorija novca polazi od

suprotnih postavki u odnosu na metalističku teoriju. Po nominalističkoj teoriji novac ne

mora imati realnu vrijednost da bi mogao obnašati monetarne funkcije. Ishodište

nominalistička teorija čini pravna regulacija novca. Kvantitativna teorija novca tvrdi da

prosječan nivo cijena, prema tome i vrijednost novca ovisi o količini novca u opticaju.

Novac nema svoju unutrašnju vrijednost, nego je stječe u prometu. Ako je manje novca

u prometu, veća je vrijednost novca i suprotno.

66

U svijetu se evolucija novčanih sustava nije odvijala ravnomjerno niti prostorno

niti vremenski, pa u pojedinim vremenskim razdobljima imamo različite razine

formalne evolucije novca, a u ovom se dijelu analizirju sustavi vezane vrijednosti novca

te sustavi promjenjive vrijednosti novca.

Od najranijih vremena do danas na području Hrvatske izmjenjivali su se novčani

sustavi Rimskog Carstva: Franačke države, Mletačke Republike, Austro Ugartske,

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ i danas - vlastiti

novčani sustav Republike Hrvatske. Danas je kuna službeni novac Republike Hrvatske,

a čine ga papirnati i kovani novac.

Elektronički novac je danas još uvijek nepoznanica kojom se ljudi ne koriste

previše. Zastupljenost sustava elektroničkog plaćanja je u današnje vrijeme još uvijek

mala. Razlozi tome nisu nemogućnost ostvarenja sustava elektroničkog plaćanja koji će

osigurati maksimalan stupanj sigurnosti, već nepovjerenje banaka i ljudi u takve

sustave. Sve brži razvoj tehnologije i umreženost mogli bi ubrzati probijanje sustava

elektroničkog plaćanja, koji bi u konačnici mogli zamijeniti papirnati novac. Međutim,

razvoj sustava elektroničkog plaćanja ne ovisi samo o napretku u računarskim

znanostima. Kako bi došlo do značajnijih pomaka treba izgraditi zakonski okvir koji bi

ulio sudionicima sigurnost i omogućio brže širenje sustava elektroničkog plaćanja.

Osim toga, potrebno je imati na umu svjetsku ekonomiju i pažljivo osmisliti metode

prijelaza na elektronički novac.

Postoji nekoliko implementacija elektroničkog novca koji su u upotrebi,

međutim koriste samo mali dio mogućnosti koje elektronički novac pruža i nisu

globalno rašireni. Iako je koncept elektroničkog novca vrlo dobro definiran, kao i

protokoli i sustavi koji ga podržavaju, klasični oblici plaćanja će još dugo biti znatno

zastupljeniji.

67

LITERATURA

1.KNJIGE

1. Božina, L.: Novčana ekonomija - Novaci bankarstvo, FET, Pula, 2003.

2. Božina, L.: Novčana ekonomija: Novac i bankarstvo. Fakultet ekonomije i

turizma , Dr. Mijo Mirković, Pula, 2008.

3. Domac, LJ., Kaleb-Kovačević, A., Mileta, V.: Novčarstvo, Školska knjiga

Zagreb, 2008.

4. Dvornik, I.: Novac i novčana politika, Rijeka - Zagreb; Liburnija -Školska

knjiga, 1980.

5. Galbraith, J. K..: Ekonomija u perspektivi, Mate, Zagreb, 1995.

6. Galbaith, J.K.: Novac, Stvarnost, Zagreb, 1975.

7. Kotruljević Dubrovčanin, B.: Otrgovini i o savršenom trgovcu; DTS, 1989.

8. Leko V.: Financijske institucije i tržišta. Ekonomski fakultet Zagreb, 1999.

9. Matić, B.: Monetarna ekonomija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u

Osijeku, Osijek, 2011.

10. Mileta, V.: Novčarstvo, udžbenik za drugi razred ekonomske škole, Školska

knjiga Zagreb, Zagreb, 2000.

11. Miica, B.: Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske: rani srednji vijek, Vitagraf,

Rijeka, 1995.

12. Perišin, I., Šokman, A.: Monetarno kreditna politika, Informator, Zagreb, 1988.

13. Perišin, I., Šokman, A., Lovrinović, I.: Monetarna politika, Fakultet ekonomije i

turizma Mijo Mirković, Pula, 2001.

14. Račić Đ., Nauka o novcu,.Školska knjiga, Zagreb, 1955.

15. Stranjak, A.: Suvremeni novac: Stvar ili društveni odnos?, Ekonomski institut

Zagreb, Zagreb, 1981.

16. Tomašević, J.: Kredit i novac, Zagreb, vlastito izdanje, 1983.

17. Tomašević, J.: Novac i kredit, Dom i svijet, Zagreb, 2004.

68

2.ČLANCI

18. Hamdi, H.: Problemi razvoja elektroničkog novca, Financijska teorija i praksa,

31(3), 2007., str. 289-303

19. Kovač, B., Uloga novca u metastrukturnoj promjeni tržišnog društva i globalna

financijska kriza, Politička misao, god. 46, br. 3, 2009., str. 39-68

20. Lovrinović, I. i Ivanov, M.: Novac i gospodarska aktivnost, Zbornik

Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, godina 1, broj 1, 2003., str. 23-41

21. Opatić, N.: Novac – pravni aspekt pojavnosti,

http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/Novac%20pravni%20aspekt%20pojavnosti%

20HPR.pdf (16.08.2013.), str. 1-23

22. Radošević, D., Aglietta, M. i Orléan, A.: Novac i suverenitet, Ekonomski

pregled, Vol.55, No.9-10, listopad 2004., str. 841-845

23. Turković, V.: Uloga novca u promidžbi kulturnog identiteta, Društvena

istraživanja, Vol.5 No.5-6 (25-26), rujan 1996., str 977-988

3.OSTALI IZVORI

24. http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (16.08.2013.)

25. http://www.hnb.hr/novcan/povijest/h-nastavak/2.html (16.08.2013.)

26. http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (16.08.2013.)

27. http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (16.08.2013.)

28. Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata,

Narodne Novine, 91A/1993.

29. http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (16.08.2013.)

30. http://www.infotrend.hr/clanak/2009/3/e-novac-u-Hrvatskoj,27,660.html

(16.08.2013.)

31. http://www.banka.hr/hrvatska/e-novac-tko-se-boji-inovacija (16.08.2013.)

32. http://www.orkis.hr/Direktiva-EU-o-elektronickom-novcu-dio-1 (16.08.2013.)

33. http://www.orkis.hr/Direktiva-EU-o-elektronickom-novcu-dio-2 (16.08.2013.)

34. http://www.hnb.hr/novcan/hnovcan.htm (13.09.2013.)

35. Elektronički novac, NCERT-PUBDOC-2010-09-311str. 5., dostupno na:

http://www.cert.hr/sites/default/files/NCERT-PUBDOC-2010-09-311.pdf

(16.08.2013.)

69

36. Mandić, A.: Pojava i razvoj novca na teritoriju Hrvatske od najranijih vremena

do danas, http://public.carnert.hr/dhsp/mandic.html (16.08.2013.)

37. Zakon o elektroničkom novcu, NN 139/10

38. Zakon o institucijama za elektronički novac, Narodne novine, br. 117/08. i

74/09.

70

POPIS SLIKA

Slika 1: Atenska srebrna tetradrahma "sova" i srebrna tetradrahma Aleksandra

Velikog s likom Herakla 6

Slika 2: Zlatni solidus 7

Slika 3: Evolucija oblika novca 27

Slika 4: Hrvatski frizatik hercega Andrije 40

Slika 5: Banski denar 40

Slika 6: Paški asignat 42

Slika 7: Novčanica Narodne banke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 43

Slika 8: Novčanice HRD 44

71