SVJETSKA POVIJEST

1918. – 1945.

SADRŽAJ:

1. Prvi svjetski rat – općenito2. Ulazak Amerike u rat3. Mirovni ugovori4. Njemački nacizam5. Fašizam u Italiji6. SAD između 2 svjetska rata7. Kina između 2 svjetska rata8. SSSR između 2 svjetska rata9. Španjolski građanski rat10. Sovjetska republika Mađarska11. Gandhi12. Kominterna13. Sovjetska republika Njemačka14. Od napada na SSSR do kapitulacije Japana15. Drugi svjetski rat do ljipnja 1941. godine16. Rat od 1944. – 1945.

1. PRVI SVJETSKI RAT – OPĆENITO

Prvi svjetski rat započinje ubojstvom Franje Ferdinanda, austrougarskog prijestolonasljednika

u Sarajevu. Iako je to bio povod zbog kojeg je rat započeo , on je bio samo izlika koja se već

duže vremena čekala. Pravi razlozi ovoga rata nemaju direktnu vezu sa atentatom. Atentat je

bila prilika da Njemačka pod opravdanim razlogom napadne svoje suparnice. Da se riješi

Srbije, koja je postajala sve jača, pritom i Rusije koja će kao zaštitnica Srbije biti primorana

ući u rat. A s druge strane da se obraćuna i sa Francuskom i Britanijom u slučaju ako i one

zbog svojih sporazuma s Rusijom stupe u rat. U ovom ratu koji je trebao trajati jedva godinu

dana, prvi put su upotrebljeni novi načini borbe, prvi put je rat postao pozicijski, gdje se nije

puno osvajalo. Novi tipovi oružja, podmornice i bojni otrovi i velike ljudske žrtve obilježili

su prvi svjetski rat.

U lipnju 1914. Franjo Ferdinand, austro-ugarski prijestolonasljednik, došao je u Bosnu

nadgledati vojne vježbe Austro-Ugarske vojske. 28. lipnja 1914. tijekom vožnje ulicama

Sarajeva ubijen je u atentatu koji je na njega izvršio Gavrilo Princip, pripadnik organizacije

Mlada Bosna. Austro-Ugarska je posumnjala u upletenost srbijanskih vlasti i zatražila istragu

u Srbiji te je 23. srpnja 1914. dala ultimatum sa ponižavajućim uvjetima za Srbiju, kojeg je

Srbija odbila.

Načelnik austrougarskog generalštaba general Konrad von Hecendorf odmah je shvatio

atentat kao dobar povod za rat protiv Srbije. Samo je trebalo vidjeti da li će Njemačka čuvati

Austriji leđa prema Rusiji.

Odluka o ratu donesena je vrlo brzo poslje izvršenog atentata, što samo ukazuje da je ona bila

dugo pripremana i stalno prisutna. Usvojena na njemačko austro-ugarskim pregovorima 5. i 6.

srpnja u Postdamu, formalno potvrđena na sjednici austro-ugarskog Zajedničkog ministarskog

savjeta 7. srpnja, a 9. srpnja u Banji Išl zvanično ju je prihvatio car Franjo Josip. Međutim

stvarni početak rata odložen je za koju nedjelju da bi se potpuno pridobile vladajuće snage u

Mađarskoj, zatim saveznička Italija i susjedna Rumunija i da bi se stvorili povoljni uvjeti da

se Srbija iznenadi.

Na poticaj Njemačke 28. srpnja 1914. Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji, otvorenim

brzojavom. Kraljevina Crna Gora je odmah objavila rat Austro-Ugarskoj. Sve je trebalo ostati

lokalnim ratom. Ali na to je Rusko carstvo objavilo rat Austro-Ugarskoj. Njemačka je

spremno objavila rat Rusiji, Francuskoj. Zbog napada na Belgiju, Velika Britanija je objavila

rat Njemačkoj. Tako su se članice Antante i članice Trojnog saveza našle u ratu. U kolovozu

se članicama Antante pridružio Japan. Osmansko carstvo, Bugarska, Rumunjska, Grčka,

Portugal, Kraljevina Italija i SAD su se kasnije iz raznih razloga uključile u rat.

Sasvim je jasno da je ovaj rat , najveći što je povijest dotad zabilježila, neposredan proizvod

imperijalističke faze kapitalizma, kada su se velike sile u svom ekspanzionizmu sudarale

svuda otvoreno ili prikriveno. Nesumnjivo je , također, da je momenat sukoba odabrala

Njemačka, dopustivši i podstakavši svog poslušnog i zavisnog saveznika da neopravdano

napadne Srbiju povodom atentata koji su počinili njegovi podanici na njegovom teritoriju.

Samo, odgovornost pada na sve imperijalistički orijentirane sile koje su ga izazvale svojom

politikom. Svaka od njih je imala svoje osvajačke ratne ciljeve.

Beč je otvoreno težio dominaciji na Balkanu. Usporedno će se, vjerovalo se tamo, u korjenu

prjesjeći oslobodilačke težnje jugoslavenskih naroda Dvojne monarhije kada se bude uništila

slobodna Srbija sa svojom privlačnom snagom uvećanom poslje balkanskih ratova. Njemačka

je sasvim svjesno stajala iza takve politike, znajući vrlo dobro da se preko Balkana i

satelizovane Turske dopire čak do Indijskog oceana, pri čemu bi ona, kao neusporedivo jači

partner, imala glavnu riječ. Ako se Europa ne umiješa, sa malo krvi i napora stekla bi se

ogromna dobit. U protivnom, što je bilo vjerovatnije, pružila bi se prilika da se obračuna s

Francuskom i Rusijom – bolje sad nego kasnije- i ostvari dominacija nad Europom. U Berlinu

se vjerovalo da Britanci neće intervenirati zbog krupnih domaćih teškoća – neriješeno irsko

pitanje već je zaprijetilo građanskim ratom-, a njemački mjerodavni vojni krugovi koji su

preko savitljivog cara uzeli politiku u svoje ruke, nisu se ni plašili njih. Bili su sigurni da će za

mjesec-dva oboriti Francusku ma što Britanci učinili, a za njihovu Ekspedicionu armiju

govorili su da će je « uhapsiti» ako se bude pojavila na kontinentu; potom će doći red na

Rusiju, koju – po njima- nitko neće moći spasiti. U narednoj etapi došao bi obračun s

britanskim lavom na moru za prevlast u svjetu.

U ovom ratu Antanta nije branila samo svoje imperijalističke tekovine, pozicije i prespektive,

već je imala i vrlo određene ciljeve. Braneći Balkan od tuđe dominacije, carska Rusija se

ujedno borila da ga stavi pod svoju kontrolu i otvori si put u slobodno more, davni san njihove

vanjske politike. Raspad Austro-Ugarske, a njen se poraz mogao samo tako završiti, dao bi

Rusiji i prevlast u Panonskoj nizini, istočnoj i srednjoj Europi. Britanija i Francuska branile su

ovim ratom u prvom redu svoje ogromne kolonijalne imperije, ali nisu izgubile iz vida nove

posjede i utjecaje. Obje su bile zaineresirane i za Srednji istok gdje su se – znalo se već tada –

nalazile ogromne rezerve nafte, novog pogonskog goriva velikih perspektiva. Britaniji se

pružala i prilika da se oterese vrlo opasnog takmaca na moru i u prekomorskoj trgovini,

Francuskoj da učvrsti svoj položaj u Europi i da povrati Elzas i Lotaringiju. Srbija i Crna

Gora, mada uvučene u imperijalistički rat, ustale su u obranu svog opstanka, produžavale su –

kako to kaže Lenjin- svoju dugogodišnju oslobodilačku borbu. I Belgija je branila svoju

slobodu, uz rezervu da je ujedno i čuvala svoj ogromni kolonijalni posjed Kongo.1

Da ga Njemačka u ljeto 1914 nije izazvala, u onoj atmosferi dubokog rivalstva i

nepovjerenja rat bi koju godinu kasnije možda pokrenuo suprotni blok. Ipak pokušaj

Njemačke da s oružjem pristupi novoj podjeli svijeta sudarao se s vladajućim pravinim i

moralnim mjerilima.

Prve borbe na balkanu su započele 12. kolovoza, kada su austro-ugarske snage prešle Savu i

Drinu. Usljed žurbe , nedovoljne pripremljenosti i ranog forsiranja Drine Poćorekova 5.

armija zapala je već prvih dana ratovanja u bezizlazni položaj. Tek što je prešla Drinu naišla

je austrougarska armija na žestok otpor većeg dijela pregrupirane srpske vojske. Srpska

vrhovna komanda je na vrijeme doznala za glavni pravac napada Poćorekovih snaga i odmah

je prihvatila odlučujuću bitku na planini Ceru. ( 16-18. kolovoza 1914.) Vješto vođena srpska

vojska uspjela je razbiti austrougarsku 5. armiju i tek nadošli 8. korpus i da ih vrati na početne

položaje preko Drine. Poćorekova balkanska vojska pretrpijela je katastrofalne gubitke. Time

je bila slomljena prva austrougarska ofenziva na Srbiju i Crnu Goru i ujedno prva značajna

pobjeda Antantne koalicije.

U nedjelju 2. kolovoza Njemci su pokušali uvjeriti Belgiju da Francuzi tek što nisu upali u

Belgiju s namjerom napada na Njemačku, pa su zatražili odobrenje da i sami uđu u Belgiju

zbog svoje samoobrane. Naravno, to je bila izmišljotina, samo izgovor za njemačku akciju.

Belgija je to odbila, te je njemačka specijalna borbena grupa Druge armije pod

zapovjedništvom generala Otta von Emmicha 3. kolovoza ušla i napala Belgiju.

Njemački upad u Belgiju pružio je engleskom državnom vodstvu najbolje razloge da u smislu

Antantine politike posljednih godina zauzme svoje stajalište i u vlastitoj zemlji savlada

posljednje otpore protiv ulaska u rat. Engleska je u rat ušla 4. kolovoza.

Kako se Njemačka zemljopisno nalazila između dvije vatre (Francuske i V.B. na zapadu i

Rusije na istoku.) njezini generali imali su plan kako što kraće ratovati na dvije fronte,

takozvani Schlieffenov plan. Njemačke su trupe napale i brzo se probile kroz Belgiju i

Luksemburg te počele osvajati teritorij Francuske. Kada su se Nijemci našli pred Parizom,

Francuzi su krenuli u protunapad. Došlo je do bitke na rijeci Marni gdje su u rujnu 1914.

zaustavljene njemačke trupe. Stabilizacijom crte bojišnice započeo je Pozicijski rat- rovovski

rat gdje su vojske bile smještene u rovovima i borile se za svaki komadić zemlje. Ruska

1

vojska se brzo mobilizirala što Njemačka nije očekivala. Zbog toga su Nijemci dio trupa sa

zapada prebacili na istok.

Pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu

doveo je do Trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i

stvaranjem linije rovova koja se protezala od kanala La Manche do švicarske granice.

Na istočnom frontu vojska carske Rusije suočila se početkom kolovoza 1914. sa dva

neprijatelja na svojim granicama: na sjeverozapadu sa Njemcima a na jugozapadu sa Austro-

Ugarskom. Dok su sve značajnije njemačke snage bile koncentrirane na zapadu prema

Francuskoj, dotle je austrougarska vojska imala glavni zadatak da napada Ruse. U početnim

operacijama, duž cijele linije fronta, ruska vojska imala je uspjeh i potiskivala je njemačke

trupe prema Visli. Njemci su osjetili opasnost i poduzeli protumjere, sa zapadnog fronta

poslali su pojačanja i popunjavali su trupe koje su se povlačile. 26 kolovoza Nijemci su

započeli kontraofanzivu i u području Tanenberga uvjerljivo porazili rusku drugu armiju, za

samo 5 dana , koliko je trajala bitka

Međutim Rusija je imala znatno više uspjeha protiv Austro-Ugarske na svom jugozapadnom

frontu. Austrougarska vojska je imala značajne početne uspjehe, ali nije mogla dugo da izdrži

žilavu obranu brojnih ruskih armija. Frontalnim udarom kod Gnjile Lipe Rusi su porazili

austrougarsku vojsku koja je bila primorana na povlačenje i napuštanje rovova. A Galicijska

bitka, 18. kolovoz. - 12. rujan 1914., završila je katastrofalnim porazom Austro-Ugarske.

Središnjim silama nije uspio plan da rat riješe u prvih nekoliko mjeseci, ali je kao poticaj

došlo stupanje Osmanskog Imperija u rat na njihovoj strani. Nakon toga se Rusija više nije

mogla snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njene

vojske.

Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je

glavni cilj ambiciozne dardanelske operacije koju su u proljeće 1915. saveznici pokrenuli. No

taj plan se pretvorio u spektakularni fijasko, prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja

mornarice kroz Dardanele, a zatim nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolje, gdje je njihov

prodor uspješno zaustavio turski Kemal paša.

Obećavši Italiji teritorijalnu ekspanziju na račun Austro-Ugarske Londonskim tajnim

ugovorom, Antanta je do proljeća 1915. uspjela pridobiti na svoju stranu Italiju i ova je u

svibnju napala Austro-Ugarsku, ali su se slabije austro-ugarske snage uspješno suprostavljale

svim talijanskim ofenzivama. Londonskim ugovorom potpisanim 26. travnja 1915. Italija

dobiva Trst, grofovije Goricu i Gradišku, cijelu Istru do Kvarnera uključujući Volosko i

istarske otoke Cres, Lošinj kao i još neke manje otoke, zatim Dalmaciju u njenim upravnim

granicama, te sve otoke koji leže na sjeveru i na zapadu Dalmacije. Ugovor koji je trebao

ostati tajna objavila je sovjetska štampa 28. studenog. 1917.

Središnje sile su imale daleko više uspjeha u svojim ofenzivnim operacijama. Nakon proboja

kod Görlitza su ruske snage odbačene iz većeg dijela Poljske, a u jesen je ulazak Bugarske,14.

listopada 1915., u rat na strani Središnjih sila omogućio osvajanje Srbije, čija vojska je bila

prisiljena na povlačenje kroz bespuća Albanije i Kosova sve do Krfa blizu Grčke.

U travnju 1915. za vrijeme druge bitke kod Yepresa, Njemci su otvorili ventile na plinskih

cilindra, koristeći se laganim sjeveroistočnim vjetrom koji je usmjerio više od 160 tona klora

(zeleno-žuti plin) preko francuskih položaja. Njemci su plin prvi put upotrijebili u siječnju na

ruskoj fronti, kad je bilo previše hladno da bi suzavac kojeg su tom prilikom upotrijebili

mogao uopće djelovati. Klor u najmanju ruku uzrokuje jaku iritaciju očiju i izaziva teškoće u

disanju. U većim dozama oštećuje plućno tkivo. U krajnjim slučajevima pluća se mogu

ispuniti tekućinom, proizvodeći učinak sličan utapanju. Nijedan vojnik se dotad nije susreo s

takvim oružjem i nitko se nije mogao od njega zaštititi osim njemačkih specijalaca

odgovornih za njegovo puštanje.

Njemačka je mornarica na otvorenom moru samo navukla pomorske snage Engleske, ne

ispunivši nade koje su nju polagane. Ona je i poslje priličnog uspjeha u bitki kod Skagerraka

1916. bila osuđena da miruje u lukama. S engleskom blokadom izlaza iz Sjevernog mora

počela je i na moru neka vrsta pozicijskog ratovanja kojemu je bio cilj da umjesto uobičajnog

traženja odluke u pomorskoj bitki neprijatelja iscrpi i paralizira. Njemačke kolonije nisu imale

strategijsko značenje i ubrzo su redom zauzete.

Erich von Falkenhayn, načelnik njemačkog generalštaba, smatrao je, da Središnje sile, bez

obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti pobjedu ukoliko iz rata

ne bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao

neizvedivu u postojećim uvjetima zapadnog fronta, odlučio se za ofenzivu čiji je krajnji cilj

umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskog ljudstva.

Cilj je pažljivo odabran; trebao je biti upravo takav za kojeg bi Francuzi sve žrtvovali da bi

ga osvojili. Ogromne tvrđave nad Verdunom, gradom od legendarne važnosti za Francuze,

trebale su postati njihovo stratište. 21. veljače 1916. njemački topovi su otvorili vatru na

Verdun. Francuzi su uzvratili i njihova obrambena filozofija zasnivala se na

beskompromisnom napadu. Značilo je to da svaki položaj kojeg neprijatelj osvoji treba pod

svaku cijenu ponovno preoteti, upravo on na što je von Falkenhayn računao, na prihvaćanje

izazova i potpuno iscrpljivanje Francuza.

Verdunska bitka je postala kao što je von Falkenhayn i zamislio, simbol najvećeg

iscrpljivanja. Trajala je deset mjeseci, duže no ijedna bitka do tada. Ni u jednoj bitki u

povjesti ratovanja nije toliko ljudi poginulo na tako malom prostoru. Koliko je Francuska

zbog svog prestiža sve dala da obrani Verdun, toliko je Njemačka zbog svog prestiža sve više

težila tome da ga osvoji. Verdunska bitka se završila pojednakim iskrvljavanjem obje strane.

Francusku je spasila Rusija. Djelomično kao odgovor na pozive Francuza da se oslabi pritisak

na Verdun, ruski general Brusilov napao je Austrijance sa četrdeset divizija na jugoistočnom

frontu. Ono što je počelo kao diverzija, ubrzo se pretvorilo u povlačenje razbijene austrijske

vojske duž fronta dugog skoro pet stotina kilometara.

Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u lipnju pokrenuli ambicioznu ofenzivu na

rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularna promašaj u kojemu je

izgubljen veliki dio ljudi za beznačajan teritorij. S druge strane, Nijemci su, nastojeći

zaustaviti ovaj napad, bili prisiljeni prebacivati snage s Verduna i tako omogućiti Francuzima

da tu bitku polako preokrenu u svoju korist. Bitka na Sommi je trajala pet mjeseci. Tek kad su

zimske kiše pretvorile bojište u blatnjavu pustoš, britanski zapovjednik Haig je najzad bio

primoran da narediti prestanak operacija .

Za vrijeme bitke na Sommi u napadu se koristilo novo i dotad neisprobano oružje, to oružje je

bio tenk, na strani britanaca to tajno oružje pojavilo se na bojišnici 11. rujna 1916.

Sedamnaest ih je zakazalo prije nego su do nje došli, sedam ih nije ni krenulo, ali dvadeset pet

ih je ipak postiglo izvanredan učinak. Iako su tenkovi bili prespori i nepouzdani, ono što su

postigli bilo je od neprocjenjive vrijednosti. Ne samo što su sudjelovali u prodoru od gotovo

2000 metara u neprijateljski teritorij, nego su i snažno uzdrmali moral neprijatelja.

A na Balkanskom bojištu oporavljena srpska vojska i saveznička Istočna armija formirale su

polovinom 1916 god. solunski front ( 9 francusko-britanskih divizija i 7 srpskih divizija) pod

komandom francuskog generala Saraja. Sredinom kolovoza 1916. njemačko- bugarske snage

prešle su u ofenzivu kako bi onemogućile potpunu konsolidaciju fronta, ali su bile

zaustavljene i protuofenzivnim operacijama saveznika (u studenm) potisnute sa svojih

položaja. Poslje velikih krvavih bitaka kod Ostrovskog jezera srpske jedinice su osvojile

Kajmakčalan i oslobodile Bitolj sa malim graničnim pojasom teritorije Srbije. Međutim front

se ubrzo stabilizirao. Do proboja solunskog fronta u jesen 1918. vođene su samo defazivne

operacije ( rovovski rat) uz svako dnevno prisustvo savezničkih dilema oko njegova opstanka.

2. ULAZAK AMERIKE U RAT

Na samom početku rata SAD objavile su neutralnost i nastojale su učvrstiti i proširiti svoje

ekonomske i političke pozicije. U tom pogledu SAD uspostavljaju jake veze s Antantom, a

posebno s Velikom Brtianijom, s kojom je od kraja 1914. godine trgovinska razmjena naglo

rasla. No, kako su odnosi SAD-a i Antante bivali sve bolji, tako su odnosi SAD-a i Njemačke

postajali sve lošiji.

Situacija koja je predhodila ulasku SAD-a u rat bila je složena. Rat je do tada već trajao tri

godine i uvelike je promijenio svoj karakter.

Odlučujući prilog promjeni karaktera rata dao je razvoj prirodnih znanosti, tehnike i

industrije. Moderna oružja, prije svega strojna puška i brzopotezni top, onemogućila su

ofenzivne bitke nekadašnjeg tipa i nametnula pozicijsko ratovanje. Zaraćene strane

podijeljene u dva bloka počele su voditi pozicijske ratove koje su za zadatak imale

iscrpljivanje neprijatelja.

Do 1917. godine Američka je privreda bila dovoljno razvijena tako da je naklonost Amerike

mogla donijeti prevagu među izjednačenim europskim silama. U to vrijeme Engleska i

Njemačka vodile su rat i na moru i to koristeći metodu međusobne blokade pojedinih luka.

Oko tog novog načina ratovanja i s njime nastale promjene pojma neutralnosti obje su strane

razmijenile oštre note sa Sjedinjemin Državama. Vještiju argumentaciju pružila je Engleska,

utoliko lakše što je njezina blokada doduše pogađala čitav jedan narod, uključivši žene i

djecu, ali pri tome nisu direktno ubijali civilne osobe kao što je to bilo pri napadima

podmornica na putničke brodove.

Zbog takvog stanja na Atlantiku Amerika je razvila trgovinsku suradnju s Engleskom i

Francuskom. Nato je Njemačka, nakon kratkog vremena mirovanja 1. veljače 1917. godine

krenula u neograničeni podmornički rat. Tada je pomorsko područje oko Engleske proglašeno

zonom u kojoj će se brodovi torpedirati bez predhodnog upozorenja.

Na neograničen podmornički rat američki je predsjednik Wilsom odgovorio 3. veljače 1917.

prekidom diplomatskih odnosa s Njemačkom, što je u SAD-u svuda pozdravljeno.

Sva ova događanja jasno su nagovijestila i sam ulazak SAD-a u rat na stranu sila Antante. To

se konačno dogodilo 1. travnja 1917. godine.

Američka vlada je stupila u rat bojeći se pobjede njemačkog imperijalizma, a podmornički rat

poslužio joj je kao povod za taj korak.

SAD su odmah nakon objavljivanja rata Njemačkoj pristupile reorganizaciji svojih oružanih

snaga i stvaranju moderne armije. Zakonom od 19. svibnja 1917. uvedena je opća vojna

obveza. Pošto SAD nisu imale razvijenu ratnu industriju, naoružanje i municija proizvedeni

su za američke jedinice većinom u Velikoj Brtianiji i Francuskoj, kojima su SAD za to

isporučivale sirovine.

SAD su odmah uzele ućešća u ratu sa svojom moćnom flotom, koja će mnogo doprinijeti

osiguranju atlantskih i drugih komunukacija.

S Austro-Ugarskom su prekinuti diplomatski odnosi 10. travnja, a 7. prosinca je objavljen rat i

njoj. Turska je prekinula diplomatske odnose sa SAD-om 20. travnja. Održala ih je samo

Bugarska. Za primjerom SAD-a krenula je većina država Srednje i Južne Amerike.

Tijekom 1917. godine niti jedna od zaraćenih strana nije ostvarila svoje ciljeve. Njemačka je

na Zapadnom frontu odbila sve nalete ujedinjene američke i francuske vojske, dok je s

Rusijom i Rumunjskom povela pregovore o miru.

Nakon proboja kod Soče( 24.-27. listopada 1917.) talijanskoj je vojsci nanijet težak poraz,

Talijani su odbačeni do rijeke Pijave, a zarobljeno je oko 300 000 talijanskih vojnika.

Jedino je još Turska uspijevala izdržati protivničke napade. Međutim, osnovni strategijski cilj

Centralnih sila nije ostrvaren jer one nisu uspjele neograničenim pomorskim ratom prisiliti

Veliku Britaniju na mir. Iako je Velika Briatnija bila u teškoj situaciji jer su mnogi, što

njezini, što protivnički brodovi bili potopljeni čime joj je prijetila opasnost od prestanak

pomorske komunikacije, kriza je ipak uspješno savladana. Saveznici su počeli jačati vlastitu

protupodmorničku odbranu i jače poticati industriju brodogradnje.

Izlazak Rusije iz rata i uspješno izvedena ofanziva njemačkih i austro-ugarskih snaga na

talijanskom bojoištu krajem 1917. godine davali su Centralnim silama snagu za nastavak rata

1918. godine. U takvim uvjetima odlučila je Vrhovna komanda izvesti ofanzivu na

Zapadnom frontu, kako bi odlučujućom pobjedom nad britanskom i francuskim snagama u

1918. riješila rat u svoju korist. Austro-ugarska je odbila zahtjev Njemačke da s njom

sudjeluje u ofanzivi na zapadu, ali je bila spremna samostalno povesti ofanzivu protiv Italije.

Početkom veljače odlučeno je da ofanziva započinje 21. ožujka. U razdoblju od 21. ožujka do

17. srpanja Njemci su na Zapadnom bojištu izvršili pet ofenziva, ali bez značajnijih uspjeha.

Tijekom prve ofanzive nazvane druga bitka u Pikardiji početna snaga Njemačke vojske

postajala je sve slabija kako se širila dužina fronta, tako je da je Vrhovna komanda obustavila

napad.

Druga Njemačka ofenziva poznata je pod nazivom treća bitka u Flandriji. Vrhovna komanda

nije realno procijenila njemačke gubitke nakon prve ofanzive te je namjeravala ponovnim

napadom iznuditi odluku rata na Zapadu. Poslije teških borbi uz obostranu upotrebu tenkova

njemačke jedinice su postigle lokalne uspjehe, ali izložene protunapadima engleskih i

francuskih snaga morale su se povući.

Treća i četvrta Njemačka ofenziva izvedene su unatoč svjesnosti Vrhovne komande o teškom

stanju vojske. Ratni cilj - uništenje britanske vojske- nije napušten. Ove dvije ofanzive

donijele su njemačkoj vojsci značajne uspjehe. Francuska obrana je probijena, a sam Pariz bio

je neposredno ugrožen. Ipak, situacija u nemačkoj vojsci bila je teška, a veliki ljudski gubitci

mogli su se samo djelomično nadoknaditi.

Peta njemačka ofenziva temeljila se više na pritisku kako bi među neprijateljima stvorila

želju za sklapanjem mira. No, frncuski general Foch priprema protuudar kojim su saveznici

slomili njemačke strategijske planove.

Bitkom na Marni ( srpanj-kolovoz 1918.) počelo je razdoblje konačnog poraza njemačkih

snaga na Zapadnom frontu i konačnog preokreta rata u korist sila Antante. Nakon ove

uspješno izvedene francuske protuofenzive i povlačenja Njemaca na rijeke Enu i Velu

saveznički protuudari su nastavljeni. Potuni slom njemačke vojske izbjegnut je angažiranjem

posljednjih snaga. Vrhovno zapovjedništvo konstatiralo je da je Njemačka na izmaku snaga te

da bi trebalo završiti rat uspostavljanjem diplomatskih odnosa s Antantom uz posredovanje

neke neutralne države.

Uzastopnim ofenzivnim operacijama saveznici su odbacili njemačku vojsku na

« Siegfriedovu liniju» saveznička ofanziva krajem rujna i početkom listopada ipak nije dala

očekivane rezultate. Njemačke su jedinice izgubile Siegfriedovu liniju, ali su unatoč tome

uspijevale održavati kompaktnost fronta. Međutim, zbog stalnih poraza na Zapadnom frontu,

proboja Solunskog fronta ( rujan 1918.), kapitulacije Bugarske i teška situacija Austro-

Ugarske i Turske, njemačka Vrhovna komanda je 29. rujna zatražila od svoje vlade da odmah

povede pregovore za primirje.

Nepovoljan razvoj situacije na bojišu i revolucionarni događaji unutar Njemačke prisili su

Vrhovnu komandu da 7. studenog zatraži od vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga

generala Focha primirje.

11. studenog u Compiegneu Njemačka je potpisala kapitulaciju.

Unutrašnja politička i privredna situacija unutar zemalja Centralnih sila postajala tijekom je

sve teža. U Njemačkoj se javlja veliko nezaodvoljstvo koje potiče opća neimaština, a time i

sve veća glad. Sitacija se još više zaoštravala revolucionarnim pokretima, naručito nakom

izbijanja revolucije u Rusiji.

Unutar većine država jačala je nacionalna ideja, koja je isprva zdušno prihvaćana, da bi

kasnije u Njemačkoj, ali i drugdje urodila kobnim posljedicama.

Demokratizacija u SAD-u i Francuskoj je već ranije bila provedena, dok je u Engleskoj radi

postojanja parlamentarnog uređenja demokratizacija tekla relativno glatko.

Unutrašnja situacija Austro-Ugarske bila je kritična. Njezini narodi, naručito slovenski

otvoreno su se suprotstavljali i radili na njenom slomu. industrijske oblasti su gladovale,a

štrajkovi radnika redali su se jedan za drugim. Zarobljenici koji su se vraćali iz Rusije širili su

revolucionarne ideje u narodu i vojsci, tako da je sve to u 1918. izazvalo mnoge pobune . Niti

najoštrije represije nisu mogle zadržati raspadanje dvojne monarhije.

Zamor rata zahvatio je i Bugarsku, a Turska je već bio iscrpljena.

U Francuskoj je 15. studenog 1917. na čelo nove vlade došao Clemenso, a u isto vrijeme

osnovan je i ratni ekonomski komitet, što je pokazivalo odlučnost Francuske da vodi rat do

pobjede.

Usporedo s poraznim razvojem situacije na bojištima Njemačku su iznutra ozbiljno potresali

revolucionarni događaji. Novembarska revolucija u Njemačkoj započela je 3. studenog

pobunom njemačkih mornara i brzo se prenijela na gotovo cijelu Njemačku. Oružani ustanak

radnika i vojnika pobijedio je u Berlinu 9. studenog. Istog dana Karl Liebknecht proglasio je

Socijalističku Republiku. Vlada princa Badenskog je pala, a car Willhen II je pobjegao u

Nizozemsku.

Ruska je autokracija pred kraj rata srušena revolucijom.

Ljudski gubitci u I. svjetskom ratu bili su golemi. Britansko Carstvo izgubilo je gotovo

milijun ljudi, Francuska gotovo milijun i pol, koliko su izgubili i Njemci i Rusi.

I ostale zemlje sudionice rata imale su velike ljudske gubitke. Ukupan broj poginulih u tijeku

rata iznosi 10 milijuna ljudi, dik je ukupan broj ranjenih 20 milijuna.

Njemačka se vojska u vrlo kratkom roku nakon potpisivanja kapitulacije morala povući iza

linije 50 km istočno od Rajne, predati 5000 topava, 25 000 mitraljeza, sve svoje podmornice i

16 velikih bojnih brodova. Morali su se odmah i bez reciprociteta vratiti ratni zarobljenici.

I. svjetski rat pogodio je čitave nacije i narušio dotadašnji način života. Žena su bile prisiljene

zauzeti mjesta muškaraca kako u uredima tako i u tvornicama, neimaština je bila velika, a s

njome je dolazila i glad.

Novi način ratovanja u kojem su bila upotrebljavana kemijska oružja, bombardiranje, nove

vrste vatrenog oružja kao i novi tip ratovanja – pozicijsko ratovanje odnosio je mnogo života

civilnog stanovništva.

Nakon završetka rata i potpisivanja mirovnih ugovora karta Europe se nemalo izmijenila.

Austro-Ugarska se raspala, a na njezinim je temeljima nastalo više država, također se i

Njemačko Carstvo raspalo, dok je Rusija koja je do tada bila carstvo postala država.

3. MIROVNI UGOVORI

Osnova na kojoj su mirovni ugovori trebali biti provedeni bio je program američkog

predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona «Četrnaest točaka», koje je usvojio i američki

Kongres 1918. godine. Program američkog predsjednika prihvaćen je prvenstveno zbog

ugleda koji je on tada uživao, odnosno zbog brojnih kredita kojima su Saveznici bili zaduženi

kod SAD-a. Najvažnije odrednice tog programa obuhvaćale su načelo javne diplomacije,

načelo ravnopravnosti svih naroda, načelo samoopredjeljenja (prava naroda na stvaranje

nezavisnih nacionalnih država) i povezano s tim – načelo određivanja strategijskih (ili

prirodnih) granica i načelo vitalnog ekonomskog interesa (osnovni prirodni uvjeti za

egzistenciju svake države) te konačno načelo povijesnoga prava. Iako su ta načela prihvaćena,

ona većinom nisu provedena u cijelosti, dok neke točke nisu uopće sprovedene.

U mirovnim pregovorima koji su 1919. godine počeli u Parizu, sudjelovalo je 27 država i 5

dominiona, bez predstavnika pobijeđenih zemalja. Usprkos načelu koje je propisalo

«Četrnaest točaka», diplomacija je uglavnom bila tajna, a vodile su je velesile. U početku je to

bilo Vijeće desetorice, zatim Vijeće petorice koje je nakon povlačenja Japana postalo poznato

pod nazivom Velika četvorica (predstavnici vlada SAD-a, Velike Britanije, Francuske i

Italije), da bi na kraju glavnu riječ ipak vodila Velika trojica (T. W. Wilson, Lloyd George i

Clemenceau). Međutim, i oni su imali različite interese, koji su u osnovi bili imperijalistički.2

Velika Britanija je željela učvrstiti i proširiti svoje kolonijalno carstvo (posebice na Bliskom

istoku i u Africi), uništiti njemačku pomorsku, ali sačuvati kontinentalnu moć (zbog politike

ravnoteže sila u Europi te obrane od komunizma). Također, Velika Britanija nije željela

ekonomski uništiti Njemačku, niti ju prisiliti na prevelike ratne reparacije, jer je računala na

nju kao na najvećeg britanskog privrednog partnera u Europi.

Francuska je, naprotiv, na mirovnu konferenciju došla s brojnim velikim zahtjevima, a

prvenstveno je željela svoje materijalne gubitke u ratu naplatiti od pobijeđene Njemačke

nametanjem ogromnih ratnih reparacija. Francuska je željela pridobiti privredno najrazvijenija

njemačka područja – Saarsku i Rajnsku oblast, te pokrajine Alzas i Loren prema granicama iz

1814. Zahtijevala je i obnovu poljske države (uključujući njemačke teritorije zapadne Pruske,

gornje Šleske te pogodne luke na Baltičkom moru), ali je zabranjivala njemačko pravo

primijenjivanja načela o samoopredjeljenju, po kojem bi se sudetski i austrijski Nijemci

ujedinili s ostatkom Njemačke; sve s ciljem što većeg slabljenja Njemačke. Francuski interesi

2

obuhvaćali su i njemačke kolonije u Africi i turske teritorije u arapskom svijetu, oko kojih su

vodili pregovore s Englezima još za vrijeme rata, a polagali su pravo i na samu Anadoliju.

Sjedinjene Američke Države načelno nisu imale izravnih teritorijalnih ni materijalnih zahtjeva

od pobijeđenih zemalja, te su se stajališta SAD-a temeljila na principima Wilsonovih

«Četrnaest točaka». Glavni cilj politike SAD-a bio je stvaranje čvrstih malih europskih država

sa stabilnim režimima građanske demokracije (uz snažne, ali ne i prejake: Englesku,

Francusku i Njemačku), nad kojima bi SAD mogao održavati svoj ekonomski i politički

autoritet.

a) Mirovni ugovor s Njemačkom

28. lipnja 1919. godine potpisan je mirovni ugovor u Versaillesu između pobjedničkih

Saveznika i pobijeđene Njemačke. Tim mirovnim ugovorom Njemačka je izgubila 13% svoga

teritorija i stanovništva, polovicu svoje industrijske proizvodnje (željezo, čelik, ugljen), sve

svoje prekomorske kolonije (Kamerun, Njemačku Istočnu Afriku, Njemačku Jugozapadnu

Afriku, Njemačku Novu Gvineju i Togo), te joj je zabranjeno ujedinjenje s Austrijom.

Njemačke su kolonije podijeljene na sljedeći način: Jugozapadna je Afrika pripojena

Južnoafričkoj uniji, Istočna Afrika je predana Velikoj Britaniji, Nova Gvineja dodijeljena je

Australiji, koja ju je zaposjela još za rata, dok su Togo i Kamerun podijeljeni između

Francuza i Engleza. Gubitak tih kolonija Njemačkoj nije predstavljao toliko ekonomski

gubitak, koliko oduzimanje statusnog i prestižnog simbola svjetske (kolonijalne) velesile.

Posebno je oštar mirovni ugovor bio po vojnom pitanju, gdje je za cilj imao trajno slabljenje

njemačke vojne moći. Uvjeti su mirovnog ugovora tako zahtijevali: demilitarizaciju Rajnske

oblasti na 15 godina, ograničavanje njemačke vojske na 100.000 ljudi, zabrana proizvodnje,

uvoza i izvoza oružja, otrovnog plina ili tenkova, zabrana posjedovanja podmornica,

zrakoplovstva ili topništva (artiljerije), ograničavanje pomorske sile na 15.000 ljudi i 36

brodova.

Njemačka je najteže podnijela teritorijalne gubitke, kojima je izgubila sljedeće teritorije:

zapadnu Prusiju i gornju Šlesku, te baltičku luku Danzig (čime je izgubila teritorijalnu vezu s

istočnom Pruskom), ukupno oko 58.000 km2 koje je morala ustupiti Poljskoj, dok je istočni

dio Pruske, s gradom Memelom, pripao novostvorenoj litvanskoj državi. Pokrajine Alsace –

Lorraine bez referenduma su pripojene Francuskoj, a Francuska je tražila i resursima bogatu

Saarsku oblast, no ipak je dogovoreno da se ona na 15 godina stavi pod Društvo naroda

(tijekom kojih će sirovine koristiti Francuska), nakon čega bi se proveo referendum o tome

hoće li pripasti Njemačkoj ili Francuskoj. Belgija je od Njemačke dobila Eupen i Malmedy

(prvenstveno iz strateških razloga), a sjeverni je Schleswig nakon referenduma priključen

Danskoj. Svi ti teritorijalni gubitci zajedno iznose 73.000 km2 i oko 7 milijuna stanovnika

(internacionalizirane su i njemačke plovne rijeke). Uz sve navedene uvjete, konačni je udarac njemačkom gospodarstvu

bilo prisiljavanje na plaćanje ratnih reparacija pobjednicima, čija konačna visina nikada nije

utvrđena, ali je Njemačka bila prisiljena platiti u trideset godina, počevši od 1. svibnja 1921.,

126 milijardi zlatnih maraka (Njemačka nije mogla platiti toliku ratnu odštetu).3 Osim toga,

proglašena je jedinim i isključivim krivcem za rat, što je bilo posebno poniženje, a u krajnjem

slučaju i neistina (ratnim zločincem je proglašen i njemački car Wilhelm II.).

2.3. Mirovni ugovor s Austrijom

Do mirovnih pregovora u Versaillesu, Austro-Ugarska monarhija već se bila raspala, prvo

stvaranjem nezavisne Poljske, zatim mađarskim i čehoslovačkim proglašenjem nezavisnosti,

dok se Velika narodna skupština Transilvanije (Erdelja) odlučila sjediniti s Rumunjskom, a

Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, te Slovenci i Srbi iz bivše monarhije s Kraljevinom Srbijom

(i Crnom Gorom) u novu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Mirovnoj je konferenciji

jedino još ostalo priznati novonastale države i, što je bilo mnogo teže, odrediti granice među

njima.

Mirovni je ugovor s Austrijom potpisan 10. rujna 1919. u Saint-Germain-en-Laye-u. Iz toga

je ugovora najviše profitirala Italija koja je dobila cijeli južni Tirol (premda ga je nastanjivalo

i 300.000 austrijskih Nijemaca), a od hrvatskih krajeva cijelu Istru, grad Zadar te otoke Cres,

Lošinj, Lastovo i Palagružu, dok je Rijeka proglašena nezavisnom državom, a Italija je dobila

i zapadni dio Slovenije (Julijsku Krajinu). U sjevernoj Koruškoj, u gradovima Cerovcu

(Klagenfurt) i Beljaku (Vilah) slovensko je stanovništvo bilo izmiješano s njemačkim, pa je

proveden referendum na kojem se stanovništvo odlučilo za ostanak u Austriji; a referendum je

proveden i na teritoriju Burgenlanda (mađarsko stanovništvo), gdje je grad Sopron pripao

Mađarskoj, a okolna sela Austriji. Preostali dijelovi koji su bili u austrijskom dijelu Monarhije

pripali su: Galicija Poljskoj, a Bukovina Rumunjskoj, obje pokrajine sa značajnom

ukrajinskom i bjeloruskom nacionalnom manjinom, a Češka s velikim dijelom njemačke

nacionalne manjine (Sudeti). Osim toga, ograničena je na 30.000 vojnika, zabranjeno joj je

ime Deutschösterreich (Njemačka Austrija) te ujedinjenje s Njemačkom (što je bilo kršenje

prava o samoopredjeljenju). Austrija je nakon razgraničenja s novim susjedima postala mala

3

država površine 84.000 km2 i 6,5 milijuna stanovnika, od kojih je više od četvrtine živjelo u

glavnom gradu Beču.

2.4. Mirovni ugovor s Mađarskom

Mađarsko mirovno izaslanstvo., koje je predvodio grof Albert Apponyi, otišlo je u Pariz u

siječnju 1920. i zahtijevalo je izmjene sporazuma koji im je nametan te održavanje plebiscita

u spornim područjima. Zalagali su se za teritorijalni integritet Velike Ugarske, ali je to

onemogućeno donošenjem deklaracije o zabrani restauracije Habsburga. Mađarski izaslanici

su bili uporni u odbijanju prihvaćanja ponuđenog mirovnog sporazuma, a od svega su

priznavali jedino gubitak Hrvatske i Slavonije, tvrdeći da bi oduzimanjem ostalih teritorija

jedna trećina Mađara ostala izvan svoje domovine. Saveznici su odbacili bilo kakve ustupke i

počeli prijetiti represalijama, tako da je izaslanstvo postupno počelo popuštati, prihvaćajući

jedan ustupak za drugim, dok na kraju nisu prihvaćeni svi uvjeti te je 4. lipnja 1920. godine

potpisan mirovni ugovor s Mađarskom u palači Trianon u Versaillesu, a isti je dan proglašena

i nacionalna žalost.

Trianonski mir službeno je potvrdio ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Međimurja, Prekomurja,

Bačke i dijelova Banata i Baranje s Kraljevinom SHS; priznao je ujedinjenje Slovačke s

Češkom, u koju je uključena i Prikarpatska Ukrajina (dotad, također, u sastavu ugarske

države); prihvatio je uključivanje Transilvanije (Erdelja) i dijela Banata u sastav Rumunjske,

a priznao je i pripadnost Burgenlanda Austriji. Mađarska vojna sila ograničena je na 35.000

ljudi, zabranjena je opća vojna obveza te posjedovanje teškog naoružanja i zrakoplovstva, a

Mađarska je morala platiti i ratnu odštetu pobjedničkim zemljama. Važan dio mirovnog

sporazuma bila je tzv. točka o manjinama, po kojoj su sve etničke manjine u novim državama

imale ista prava kao i većina, no ta se točka nije poštovala, pa su se prava mađarske manjine

posvuda kršila.

Prema Trianonskom sporazumu, novoj je mađarskoj državi ostalo samo 30 posto od prijašnjeg

teritorija (93.000 km2), a svaki je treći Mađar sada živio u nekoj stranoj državi, dok ih je

polovica bila u kompaktnim cjelinama odmah iza novih granica. Upravo su zato svi dijelovi

društva i sve političke stranke (uključujući i radničke) bili jedinstveni u odbacivanju Trianona,

a jedino u čemu se javno mišljenje razlikovalo bilo je kojem stupnju revizije treba težiti

(nacionalisti su željeli povrat svih, a komunisti samo pretežno mađarskih područja).4

Trianonski mir doista je bio nepravedan jer je izvan matične zemlje ostavljao 3,5 milijuna

4

Mađara, odnosno nije poštivao načelo samoopredjeljenja (koje je bilo jedno od načela

Wilsonovih «Četrnaest točaka»), a nametao je i niz drugih diskriminatorskih obaveza, što je

najviše utjecalo na razvoj totalitarizma u Mađarskoj.

2.5. Mirovni ugovor s Bugarskom

Mirovni ugovor s Bugarskom potpisan je u Neuilly-sur-Seine-u 27. studenog 1919., a

posljedice toga ugovora ostale su zapamćene kao Druga nacionalna katastrofa. Određivanje

novih bugarskih granica nije bilo vođeno ni na kakvim pravnim osnovama, jer je cilj bio, kao

i kod drugih poraženih zemalja, kazniti protivnika, a ne pravedno riješiti teritorijalne i druge

sporove. Po mirovnom ugovoru, Bugarska je izgubila: u korist Grčke – zapadnu Trakiju i time

definitivno ostala bez izlaza na Egejsko more; u korist Rumunjske izgubila je cijelu

Dobrudžu; a u korist novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca gradove Caribrod,

Bosiljgrad i Strumicu, te manju graničnu ispravku na Timoku. Najnepravedniji je mirovni

ugovor bio u pogledu odstupanja teritorija Kraljevini SHS, jer su oduzeti gradovi imali

apsolutnu bugarsku etničku većinu. Najveći problem ipak je predstavljao gubitak Makedonije,

čija se pripadnost Kraljevini SHS uopće nije dovodila u pitanje. Bugarska je, također, morala

platiti i ratne reparacije u iznosu od 400 milijuna dolara, ograničiti svoju vojsku na 20.000

ljudi te predati svoju flotu pobjednicima.

2.6. Mirovni ugovor s Turskom

Najveće teritorijalna gubitke nakon Prvog svjetskog rata doživjela je Turska potpisivanjem

mirovnog ugovora u Sevresu 10. kolovoza 1920. Tursko carstvo je u korist Grčke izgubilo

istočnu Trakiju i zapadnu Anadoliju s lukom Izmir (Smyrna), koja je bila dio užeg turskog

etničkog i nacionalnog područja. Italija je dobila otoke Dodekaneza te velik dio sredozemne

obale te južne i zapadne Anadolije s lukom Antalya, dok je Armenija dobila nezavisnost te

dijelove teritorija u kojima nije imala etničku armensku većinu (pogotovo nakon genocida),

kao što je luka Trabzon na Crnom moru. Francuska i Velika Britanija podijelile su turske

arapske posjede, na način da je Francuska dobila jugoistočnu Anadoliju (s istočnim dijelom,

koji je trebao postati Kurdistan) te Libanon i povećanu Siriju, a Velika Britanija Irak i

Palestinu uz najistočniji dio Anadolije (također područje koje je trebalo postati dijelom

Kurdistana). Bospor, Dardaneli i Istanbul morali su biti demilitarizirani te su stavljeni pod

međunarodni (de facto britanski) nadzor. Osim toga, vojna je moć ograničena na 50.000 ljudi,

svega jedanaest ratnih brodova te zabrana ikakvih zrakoplovnih postrojbi. Navedeno

teritorijalno stanje nije se dugo zadržalo, zahvaljujući prvenstveno Mustafi Kemalu Ataturku,

koji je nakon rata za nezavisnost, prisilio Saveznike na povratak za pregovarački stol te su

ugovorom u Lausanneu 1923. godine stvorene turske granice koje su se, gotovo

neizmijenjene, zadržale do danas.

4. NJEMAČKI NACIZAM

Adolf Hitler se rodio u travnju 1889. Alojz, otac Adolfa Hitlera bio je izvanbračni sin Marije

Šiklgruber, Alojz je uzeo prezime Hidler ili Hitler po Marijinom mužu. Sa trećom ženom

Alojz je imao 6 djece od kojih je jedno bio i Adolf koji je uz svoju sestru Paulu jedini

preživio djetinjstvo. Podatak o nepoznatom očinstvu su saveznici mnogo koristili za vrijeme

2. svjetskog rata kada su saveznički avioni bacali propagandne letke iznad Njemačke koje su

započinjale s Heil Schicklgruber. Sam Adolf je jednom u šali komentirao da je jedina pametna

odluka koju je njegov otac donio u životu bila upravo promjena prezimena. Alojz je opisivan

kao strog i hladan čovjek; po izjavama kćeri, Paule, Adolf mu se znao suprotstavljati zbog

čega je često dobivao batine. Majka Klara je bila vrlo brižna i popustljiva i Adolf ju je jako

volio. Postoje također izvori koji upućuju da je Adolf Hitler dijelom Židov što je obilno

korišteno u propagandi političkih protivnika, a prije pogubljenja je isto tvrdio i njegov

suradnik Hans Frank. Navodno je Hitlerova baka, majka njegovog oca Maria Schicklgruber,

začela dijete dok je bila sluškinja u jednoj židovskoj obitelji u Grazu. Ove tvrdnje pobijaju

povjesničari Werner Maser i Ian Kershaw jer su Židovi bili protjerani iz Graza u 15. stoljeću

te nisu imali pravo živjeti u Grazu za vrijeme kada je Maria Schicklgruber navodno radila kao

sluškinja u tom gradu. U osnovnoj školi je bio dobar učenik, a isticao se i društvu svojih

vršnjaka. 1900. nakon završene osnovne, Alojz je odlučio da mu sin upiše Realschule i

njegovim stopama krene u činovničku karijeru, iako je ta ideja Adolfu bila potpuno odbojna

jer je želio postati umjetnik. U srednjoj školi nije bio uspješan: morao je ponavljati prvu

godinu, a u kasnijim je išao na popravne ispite. Iako je kasnije tvrdio da je jako volio povijest,

zemljopis i vjeronauk, i iz tih predmeta je imao prosječne ocjene. Do kraja je zbog loših

ocjena bio prisiljen prijeći u drugu školu. Hitler opravdava svoj loš uspjeh željom da na taj

način razljuti oca s kojim se nije slagao; iako je loše ocjene imao i nakon očeve smrti 1903., u

pozadini njegove odbojnosti prema školi vjerojatno jest sukob s ocem. Većina profesora tvrdi

da se mladi Hitler nije ni po čemu isticao, ni na pozitivan ni na negativan način; neki smatraju

da je bio bistar, ali nedovoljno zainteresiran te da je imao problema s autoritetom. Profesor

povijesti, Leopold Poetsch, ga je svojim pričama o njemačkoj povijesti i mitologiji

zainteresirao te je od njega upio ideje pangermanskog nacionalizma. Nakon završetka

Realschule 1905., Hitler nije nastavio s daljnjim školovanjem. Nije pokazivao ni želju za bilo

kakvim radom, a financijsko stanje obitelji ga nije ni prisiljavalo na to. Umjesto toga, uz

potporu svoje popustljive majke, proveo je dvije godine živeći neurednim životom, čitajući

knjige, svirajući klavir, slikajući i sanjajući da će jednom postati veliki umjetnik. Ovo

razdoblje je opisao kao "najljepše u životu". Družio se s Augustom Kubizekom, mladićem

koji je dijelio Hitlerove snove i bio vrlo fasciniran njime i njegovim idejama. 1907. Hitler je

odlučio upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Beču. Iste godine mu se razboljela majka te

se posvetio brizi za nju; no, budući da je imala neizlječivi rak, umrla je što ga je teško

pogodilo. Na upisu u Akademiju nije uspio; ušao je u uži izbor kandidata, no ispao je u

drugom krugu ocjenjivanja. Kasnije je priznao da mu je neuspjeh bio šok budući da je bio

potpuno siguran u sebe. Profesor koji ga je ocjenjivao komentirao je da su mu prikazi

građevina vrlo dobri, što je mladog Hitlera potaknulo da se zainteresira za arhitekturu. Iako

tvrdi da je tada odlučio postati arhitekt, i iduće godine je pokušao upisati Akademiju, a tada je

ispao već u prvom krugu. Iako nije upisao Akademiju, Hitler se odlučio preseliti u Beč. Beču

je Hitler razgledao kulturne znamenitosti i kovao planove o potrebnim arhitektonskim

preinakama grada, Kubizek tvrdi da ga politika nije zanimala. Mnogo je čitao, a navodno je

pokušavao i pisati drame i opere koje nikada ne bi dovršio; često je išao gledati opere, a

posebno je volio Wagnera. Kubizek također navodi da se Hitler osjećao nelagodno u društvu

žena, iako mu je i homoseksualizam bio odbojan. Iako je imao dovoljno sredstava za život,

nije živio raskošno. Soba u kojoj je stanovao s Kubizekom bila je vrlo skromna, obroci su

također bili oskudni, a jedini luksuz bila je opera. Iako je polako ostajao bez novca, nije želio

raditi; sanjao da će postati veliki umjetnik. 1908. je po drugi put pokušao upisati Akademiju i

nije uspio. Beč je u to doba bio antisemitski nastrojen, atmosferu je podgrijavao i

gradonačelnik Karl Lueger svojim oštrim ispadima; utjecajne su bile ideje ekstremnih rasista

von Schönerera i Liebenfelsa. 1913. dobio je pravo na preuzimanje očevog nasljedstva, a

istodobno se bojao kazne zbog izbjegavanja regrutacije jer se nije želio boriti u habsburškoj

vojsci. Odlučio je pobjeći u München, no Austrijske vlasti su ga i tamo pronašle.). S vojnom

otpusnicom vraća se u München i ulaskom Njemačkog Carstva u 1. svjetski rat oduševljeno

pristupa Bavarskoj vojsci već 2. kolovoza 1914. 20. listopada je završio obuku i dodijeljen je

tzv. Listovu puku s kojim je poslan u Belgiju gdje je 29. listopada sudjelovao u prvoj bitci u

kojoj je izginula većina puka. Hitler je u vojsci bio kurir; iako to u Mein Kampfu nije

spomenuo, sugerirajući tako da je bio običan vojnik, omalovažavanje njegove službe od

strane političkih neprijatelja je neopravdano: od osam kurira u njegovom puku, troje ih je

poginulo, a jedan je ranjen. I sam Hitler se nekoliko puta našao u situacijama u kojima je

preživio pukom slučajnošću. U studenom 1914. je promaknut u čin kaplara, a u prosincu je

dobio Željezni križ II. klase. Do kraja rata Hitler nije više napredovao u činovima; Kershaw

smatra da je sam Hitler odbijao razgovore o njegovom daljnjem promaknuću (koje je jedno

vrijeme bilo razmatrano iako su neki nadređeni smatrali da mu nedostaju "vještine vođe") jer

nije želio otići iz puka u kojem se osjećao ugodno; drugi povjesničari smatraju da je razlog

njegovo austrijsko državljanstvo. Hitlera su suborci smatrali čudakom. Iako su mu neki

zamjerali nekritički odnos prema nadređenim časnicima, nije bio posebno nepopularan. Ni

tada nije imao posebno bliskih prijatelja, većinu vremena je provodio čitajući, nije pio, pušio,

niti posjećivao javne kuće (tvrdio je "da nema vremena za žene"), svoje dužnosti i rat je

shvaćao vrlo ozbiljno. U kolovozu 1918. je dobio Željezni križ I. klase; kaplari su rijetko

primali ovo odlikovanje. Kraj rata Hitler je dočekao u bolnici gdje se liječio od kratkoročnog

sljepila koje je zadobio trovanjem bojnim otrovom. Šokiran kapitulacijom carske Njemačke u

studenom 1918, Hitler je ostao u uvjerenju da njemačka vojska nije bila poražena u ratu, nego

je, navodno, "izdana" od skupine koju su činili ratni profiteri, Židovi, socijalisti, štrajkaši i

razni nenjemački "unutarnji neprijatelji" koji su se uvukli u vladajuće slojeve.

10. studenog 1918., mračne nedjelje, Adolf Hitler oporavljao se od privremene sljepoće,

posljedice Britanskog ranjavanja, tada je pastor stigao sa viješću da je car abdicirao i pobjegao

u Nizozemsku. Njemačka je bila prepuštena na milost i nemilost pobjednicima, tada se Hitler

slomio. Tada je odlučio postati političar. Vratio se u Munchen potkraj studenog. Čim je

komunistički režim bio zbačen Hitler je počeo sa svojom prvom manje, više političkom

akcijom. On je počeo pružati podatke istražnoj komisiji koju je 2. pješadijski puk obrazovao

da ispita tko je sudjelovao u uspostavljanju kratkotrajne vlasti sovjeta u Munchenu. Tada je

dobio posao u Uredu za štampu i vijest Političkog odijela Okružne vojne komande. Da bi

proširili svoja konzervativna gledišta vojnici su slani na svojevrsne tečajeve gdje su učili

protiv socijalizma, demokracije. Na jednom takvom tečaju Hitler se zapetljao u žustru

raspravu protiv Židova tako da je on postao jedan od ljudi koji suzbijaju opasne ideje poput

gore navedenih. To je bila prilika da se Hitler iskaže kao govornik. Jednog dana u rujnu 1919.

Hitler je od Vojnog političkog odijela primio naredbu da prouči malu političku grupu u

Munchenu koja je sebe nazivala Njemačkom radničkom strankom. Vojska je sumnjičavo

gledala radničke stranke jer su bile pretežno socijalističke ili komunističke no za ovu se

vjerovalo da je drugačija. Anton Drexler izučeni bravar je nakon predavanja na kojem je

Hitler bio i opet se iskazao kao govornik, dao mu je brošuru. On je naime osnovao Odbor

nezavisnih radnika za borbu protiv marsksizma i slobodnih sindikata i agitaciju za pravedni

mir za Njemačku. Drexler nije nikada uspio okupiti više od četrdeset pristaša i u siječnju

1919. udružio je svoj odbor sa jednom sličnom grupom, Političkim radni krugom koji je

predvodio novinski reporter Karl Harrer. Nova se organizacija s nepunih stotinu članova

nazivala Njemačka radnička stranka i Harrer joj je bio prvi predsjednik. Hitler je odlučio malo

proučiti brošurice koje mu je Drexler dao. Njegov glavni cilj je bio izgraditi stranku koja će

suprotno socijalnodemokratskoj biti strogo nacionalistička. Kasnije toga dana Hitler je dobio

dopis u kojem je pisalo da je primljen u Njemačku radničku stranku, tada on nije znao da li da

se ljuti ili da se smije, no ipak odlučio je otići na sastanak. Adolf Hitler je na licu mjesta

primljen za sedmog člana odbora Njemačke radničke stranke. Rohm se tada već bio priključio

u ovom trenutku tako beznačajnoj stranci. Znamo da je on kasnije pomogao da se organiziraju

prvi borbeni odredi stranke iz kojih će kasnije nastati Sturmabteilung (SA) jurišni odredi

kojima je on zapovijedao sve dok ga 1934 Hitler nije dao smaknuti. Rohm je u stranku doveo

ne samo velik broj bivših redovnih vojnika nego je za Hitlera i njegov pokret dobio zaštitu

vlasti. Eckarta su često nazivali duhovnim osnivačem nacionalsocijalizma. Početkom 1920.

Hitler je preuzeo propagandu stranke o kojoj je mnogo razmišljao otkako je uočio njezinu

važnost u socijalističkoj i kršćanskosocijalnoj stranci u Beču. Smjesta je počeo organizirati

kudikamo najveći skup o kojem je mogla sanjati ta jedna mala stranka. Održan je 24. veljače

1920. u Festsaalu čuvenog Hofbrauhausa. U toku govora Hitler je prvi put objelodanio

program Njemačke radničke stranke u 25 točaka. Na brzinu su ga sastavili Drexler, Feder i

Hitler. Sve te točke su postale službeni program stranke kada je ona 1. travnja 1920.

promijenila ime u Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku. Prva točka tog programa

zahtjevala je ujedinjenje svih Nijemaca u Veliku Njemačku. Židovima je trebalo oduzeti

pravo na javnu službu, rad u štampi, čak pravo i na njemačko državljanstvo. Sve Židove koji

su poslije 2. kolovoza 1914. ušli u Njemačku trebalo je protjerati. Priličan broj točaka bio je

tek demagoško ulagivanje raspoloženju nižih klasa.Točka 11. na primjer tražila je ukidanje

dobiti koja nije zarađena raom, točka 12. nacionalizaciju trustova, točka 13. da velike

industrije podijele dobit sa državom, točka 14 ukidanje zemljišnih renti i spekulacija sa

zemljom, točka 18. tražila je smrtnu kaznu za špekulante, izdajice i lihvare. Te su ideje

Hitleru postale neugodne kada su krupni industrijalci i zemljoposjednici počeli puniti

stranačku blagajnu i nikada nisu bile ostvarene. U ljetu 1920. ubrzo pošto je stranka nazivu

Njemačka radnička stranka dodala naziv Nacionalsocijalistička, Hitler je okupio grubijane iz

bande razbijača u tzv. Ordnertruppe, pod komandom Emila Mauricea, bivšeg robijaša, 5.

listopada 1921. pošto su se neko vrijeme kamuflirali kao Gimnastička i sportska sekcija

stranke, službeno su nazvani Sturmabteilung ili SA. Ti uniformirani razbijači, koji se nisu

zadovoljavali time da održavaju red na nacističkim skupovima, uskoro su počeli rastjerivati

skupove drugih stranaka. Jednom 1921. Hitler je osobno predvodio svoje jurišnike u napadu

na skup na kojem je trebao govoriti bavarski separatist Ballerstedt, koga su pretukli. Za to je

Hitler bio osuđen na tri mjeseca zatvora, a odslužio je samo jedan mjesec. Iz zatvora je izašao

portretiran kao mučenik. 1920. je Hitler došao na ideju da za svoju stranku stvori amblem,

zastavu, simbol koji će izraziti ono za što se zalaže nova organizacija i apelirati na maštu

masa koje, kako je Hitler smatrao, moraju imati neko upadljivo obilježje pod kojim će se

boriti. Nakon dugog razmišljanja i bezbrojnih nacrta odlučio se za zastavu s crvenom

pozadinom na kojoj će u sredini, na bijelom krugu, biti ucrtan crni kukasti križ, svastika. On

je postao moćan i strašan simbol nacističke Njemačke. Kukasti križ je puno stariji, gotovo je

star kao i čovjek, pronađen je na drevnim ruševinama Troje, Egipta i Kine. Što se tiče zastave

Hitler je odbacio crno-crveno-zlatnu, omražene boje Weimarske Republike, te je uzeo boje

stare carske zastave crveno-bijelo-crnu. Hitler je skicirao nacistička obilježja koja će krasiti

govornice masovnih skupova bilo je to crni metalni kukasti križ, okružen srebrnim vijencom

nad kojim je lebdio orao, a na donjem dijelu četverokutna zastava sa svastikom s ukrasnim

porubom i resama na kojoj su bili inicijali NSDAP.

U ljeto 1921 Hitler je otišao u Berlin da stupi u vezu s nacionalističkim elementima na

sjeveru, za to vrijeme njegova stranka je odlučila malo raspraviti o Hitlerovom vodstvu ove

stranke željeli su se povezati sa Streicherom da bi podrezali Hitler krila jer su smatrali da se

ponaša previše diktatorski. Ubrzo su sastavili optužnicu protiv Hitlera pod vodstvom

Drexlera i dijelili je kao letak, ali kada ih je Hitler tužio za klevetu odustali su od optužbi.

Početkom 1923. izlazi Volkischer Beobachter, dnevnik u kojemu Hitler svaki dan ima

mogućnost propovijedati strankino evanđelje. 1920. u stranku se uključio Rudolf Hess koji je

zadivio Hitlera jednim nagrađenim esejom koji je napisao kao radnju pod naslovom Kakav

mora biti čovjek koji će Njemačku povesti ponovno do njezine stare veličine. Alfred

Rosenber koji je često nazivan kao duhovni vođa nacističke stranke u stranku je pristupio

1919. Hitlera se dojmila Rosenbergova učenost i svidjelo mu se što mrzi Židove i boljševike.

Goering se upoznao 1921 sa Hitlerom i pristupio stranci i pridonosio njezinoj blagajni, 1923,

je postavljen za komandanta SA.

U travnju 1921. saveznici su podnijeli Njemačkoj račun za reparaciju, koji se penjao do 132

milijarde zlatnih maraka. Došlo je do ubojstva Erzberga, atentata na Scheidemana, socijalista

koji je proglasio republiku. Jedan od obožavatelja ove stranke je bio i njemački feldmaršal

Erich Ludendorff, kojeg je Hitler odlučio iskoristiti kao paravan za preuzimanje političke

moći u Münchenu središtu Bavarske kroz takozvani Hitlerov puč ili Marš na Berlin 8.

studenog 1923., kada su nacisti započeli marš iz jedne pivnice do Bavarskog ministarstva rata

s ciljem izbacivanja tadašnje Bavarske vlade koju su sačinjavali desni separatisti, a poslije su

namjeravali marširati prema Berlinu. Kod tog pokušaja bavarska vojska je uspjela brzo

raspršiti naciste i uhititi Hitlera. U želji da zadrži poziciju vođe Hitler je imenovao Alfreda

Rosenberga za privremenog vođu. Iz zatvora u tvrđavi Landsberg je diktirao svoju knjigu

Mein Kampf svom pomoćniku Rudolfu Hessu. Naime Hitler je bio osuđen na 5 godina

zatvora iako je odslužio samo 9 mjeseci. U ovom svom djelu on oblikuje svoje misli koje su

bile presudne za Njemački nacizam . Nacizam je dakle poseban oblik fašizma koji je od

Hitlerovog dolaska na vlast postao vladajući oblik državne doktrine, politike koja će dovesti

do II. svjetskog rata. Nacisti su izgradili kult nepogrešivog vođe Fuhrera.

Nacionalsocijalistički nazor su uspjeli nametnuti u sva područja života. U nacističkoj državi bi

dakle svi Nijemci i izvan Njemačke bili ujedinjeni, pri tome se treba obračunati s Francuskom

čiji cilj je uvijek bila raskomadana Njemačka. Srž nacističke ideje jest nadmoć rase,

koncepcije više rase na kojoj se temeljio Treći Reich. Arijevac, dakle Nijemac je po

Hitlerovim riječima postao tako nadmoćan gazeći druge. Po njemu su Pljeva bili Židovi i

Slaveni i treba zabraniti miješanje čiste arijevske krvi sa nečistom. Hitler je svoje ideje crpio

od Fichtea koji je 1870. pošto je Napoleon porazio Prusku kod Jene pozvao na okupljanje

naroda. Nadalje od Hegela koji je nadahnuo svojom dijalektikom Marxa i Lenjina i time

pridonuo osnutku komunizma. Po Hegelu je država sve ona je bila iznad pojedinca, a rat

pridonosi etičkom zdravlju naroda koji je pokvaren dugim razdobljima mira, a zadatak

Njemačke je da obnovi Svijet. Također na Hitlere je velik utjecaj imao i Treitschke, a on je u

svojoj analizi države išao čak dalje od Hegela i smatra da narod u državi treba da bude tek

nešto malo više od roblja, a rat je po njemu najveći izraz čovjeka. Nietzsche je najavio

dolazak više rase, nadčovjeka, te je umjesto rada savjetovao borbu. Također i Wagner kojeg je

Hitler obožavao je propagirao mržnju prema Židovima.

Za mnoge Nijemce Hitler je bio izbavitelj države iz teške ekonomske krize koja je harala u to

doba. Hitlerov ključni trenutak je došao s Velikom depresijom koja zahvatila Njemačku 1930.

Demokratska vlada, uspostavljena u Njemačkoj 1919., takozvana Weimarska Republika

nikada nije bila prihvaćena od konzervativnih političara, dok su joj se fašisti otvoreno

protivili. Socijaldemokrati i tradicionalne stranke centra, kao i stranke desnice nisu imale

program ni odgovor za Veliku depresiju, jedino su Nacisti imali nešto što se moglo nazvati

programom te su na izborima u rujnu 1930. dobili 18% glasova ili 107 mjesta u Reichstagu

(njemačkom parlamentu) i tako su postali druga stranka po veličini. Većina glasova za naciste

došla je od njemačkih seljaka, vojnih veterana i srednjeg sloja, to jest slojeva u njemačkom

društvu koji su bili najviše pogođeni s visokom inflacijom iz 1920-tih te nezaposlenošću koja

je vladala tokom Velike depresije. Urbana radnička klasa nije previše obraćala pažnju na

Hitlera i naciste, dok su gradovi kao Berlin te Ruhrska oblast bili izričito protiv Hitlera. Izbori

iz 1930. bili su katastrofa za centar-desnu vladu na čelu s Heinrichom Brüningom, koja sada

nije imala većinu u parlamentu. Pošto Brüningove mjere za stabilizaciju nisu urodile plodom,

vlada je nastojala izbjeći predsjedničke izbore 1931. te su s nacistima htjeli stupiti u dogovor

za produženje mandata predsjednika Paula von Hindenburga kao i njegovog kabineta. Hitler

je odbio dogovor te je nastupio u predsjedničkim izborima protiv Hindenburga, i uspio je biti

drugi u prvom kao i u drugom krugu izbora, dobivši nešto više od 35% glasova u drugom

krugu u travnju 1932. Nakon što je pobijedio na predsjedničkim izborima Hindenburg je

raspustio vladu i imenovao novu vladu s Franzom von Papenom na čelu. Papen je odmah

najavio izbore za Reichstag za srpanj 1932. Na tim izborima nacisti su dobili 230 mjesta i

tako su postali najveća stranka u Reichstagu. Većinu u Reichstagu sačinjavali su nacisti i

komunisti, te je sastavljanje bilo kakve vlade u koaliciji s nekom od klasičnih stranaka bilo

nemoguće. Poslije izglasavanja nepovjerenja Papenovoj vladi koju je podržavalo 84%

zastupnika, najavljeni su novi izbori. Papen i Katolička stranka centra (Zentrumspartei)

započeli su pregovore s nacistima za formiranje koalicijske vlade, ali Hitler je postavio teške

uvjete; zahtijevao je mjesto kancelara te predsjednički dogovor o dobivanju mogućnosti

korištenja izvanrednih mjera. Propast dogovora s vladom, kao i želja nacista da zadobiju

podršku radničke klase samo je odvratila pojedine njihove pobornike, pa su tako izborima u

studenom 1932., nacisti izgubili nešto glasova i zastupnika u Reichstagu. Ovaj gubitak

podrške nije uvelike smanjio njihovu moć, jer su još ostali stranka s najviše zastupnika u

parlamentu. Pošto Papen nije uspio formirati vladu, predsjednik Hindenburg otpušta ga i

imenuje generala Kurta von Schleichera koji je obećao da će uspjeti sastaviti većinsku vladu u

pregovorima sa socijaldemokratskim radničkim strankama kao i s disidentskim nacističkom

frakcijom predvođenom Gregorom Strasserom. Papen i Alfred Hugenberg, koji je također bio

predsjednik Njemačke nacionalne narodne stranke (DNVP), stranka koja je prije nacista bila

vodeća desna stranka u Njemačkoj. Hugenberg je nagovarao Hindenburga da imenuje Hitlera

kancelarom u koaliciji s DNVP-om., uvjeravajući da će DNVP kontrolirati Hitlera. U

nemogućnosti da stvori koalicijsku vladu Schleicher je tražio od Hindenburga da raspusti

Reichstag i opet raspiše izbore. Hindenburg ga je otpustio i imenovao je Hitlera kancelarom,

Papena zamjenikom kancelara, dok je Hugenburg bio imenovan za (blagajnika) ministra

ekonomije. Kabinet predsjednika sadržao je samo još tri predstavnika nacističke stranke:

Hitlera, Göringa, i Wilhelma Fricka. Dana 30. siječnja 1933., Adolf Hitler je položio službenu

zakletvu za kancelara Reichstaga. Na izborima u ožujku 1933., nacisti su dobili 44% glasova,

te su u koaliciji s DNVP-om držali većinu sjedala u Reichstagu. Dobivši tako većinu u

Reichstagu, koalicija je isključila komuniste iz parlamenta i tako se riješila oporbe. Nedugo

nakon toga prošao je Zakon punomoći Enabling Act, koji je Hitlera postavio za diktatora, dok

je nacistički kabinet imao moć stvaranja novih zakona bez uplitanja Reichstaga. U Zakonu

punomoći nacistički kabinet mogao je samo potvrditi prijedloge koje je postavio kancelar, a

diktatorske su ovlasti trebale isteći nakon četiri godine ili u slučaju da se uspostavi nova

vlada. Ovaj zakon bio je produžavan bez ikakve debate ili oporbe sve do kraja Drugog

svjetskog rata. Odmah nakon izglasavanja zakona o punomoći, nacistički kabinet je izglasao

cijeli niz dekreta kroz kojim se zabranio rad stranki, kao i bilo kakve opozicije ili kritike nove

vlasti. U samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja za kancelara, Hitler je zadobio apsolutnu

vlast. U kolovozu 1934. umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja

izbora za novog predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i

predsjednika. Hitler je sada imao tri funkcije: predsjednika nacističke stranke, kancelara, i

predsjednika države. Ova konsolidacija snaga bila je potvrđena od strane biračkog tijela

sredinom kolovoza 1934. Osiguravši apsolutnu političku vlast bez većinske podrške

njemačkog biračkog tijela, Hitler je htio zadobiti njihovo povjerenje kroz svoje govore, kao i

kroz vještu medijsku kampanju koju je provodio njegov šef propagande Dr. Joseph Goebbels.

Goebbels je u suradnji s Hitlerom i Nacističkom partijom uspio uvjeriti većinu Nijemaca da je

Hitler bio spasitelj Njemačke od ekonomske depresije, komunista, Versajskog ugovora i

jarma Židova. Čim je zadobio moć, Hitler je pokrenuo jednu od najvećih ekonomskih

ekspanzija Njemačke. Povećao je industrijsku proizvodnju i pokrenuo je velike građevinske

pothvate: izgradnju auto cesta (autobahn), željeznica, akumulacijskih jezera, stanova... Kroz

ovu ekspanziju ostvario je gotovo potpunu zaposlenost, i proširio je ekonomsku i industrijsku

bazu. Kroz propagandu i razne druge programe promovirao je razvoj zdravstva, školstva i

obiteljskog života u kojem muškarci rade dok žene brinu za "kuću, djecu i odlaske u crkvu. U

Noći dugih noževa 29. lipnja – 30. lipnja 1934. Himmler po naredbi Hitlera ubija Ernsta

Röhma glavnog komandanta SA i njegov najbliži krug suradnika, kao i druge političke

protivnike i potencijalne protivnike. Nacistički kabinet 1935. godine s Nurenburgskim

zakonom oduzima Židovima pravo na njemačko državljanstvo, te su protjerani sa svih

državnih poslova, te bavljenjem bilo kakvim profesionalnim zvanjima i nije im dozvoljeno

posjedovanje tvrtki. Na Židove se obrušila medijska kampanja mržnje. Pritisak na njih je

stalno jačao: 1938. u Kristalnoj noći Kristallnacht spaljene su sve knjige koje su napisali pisci

židovskog porijekla. Pod ovim pritiscima između studenog 1938. i rujna 1939. iz Njemačke

bježi više od 180,000 Židova, dok je sva imovina koja je ostala iza njih nacionalizirana. Od

1941. donesen je zakon gdje su svi Židovi bili primorani nositi žutu Davidovu zvijezdu kada

se nalaze na javnim mjestima.U ožujku 1935. Hitler je prekršio Versajski ugovor, nakon što je

ponovno uveo regrutaciju te počeo naoružavati Njemačku. Stvorio je novu ratnu mornaricu

(Kriegsmarine) i vojno zrakoplovstvo (Luftwaffe). Regrutiranje velikog broja muškaraca i

žena u vojne jedinice smanjilo je nezaposlenost no isto tako je izobličilo ekonomiju

Njemačke. Godinu dana poslije, u ožujku 1936. Hitler je ponovno prekršio Versajski ugovor,

reokupiravši demilitariziranu zonu Porajnje (Rhineland). Kad je Hitler vidio da nikakav vojni

odgovor nije uslijedio od Britanije i Francuske, njemu je to dalo hrabrosti u novim

pothvatima. U srpnju 1936. izbija Španjolski građanski rat, i Hitler šalje svoje vojne snage u

pomoć pučistu generalu Franciscu Francu pri zauzimanju vlasti. Francisco Franco je poveo

puč protiv koalicije lijevih stranaka Popular Front koji su pobijedili na izborima. Španjolska

je postala probni poligon za njemačku vojsku i avijaciju, gdje su se isprobavala nova oružja

kao i upotreba novih vojnih doktrina. Između Njemačke i Italije proglašeno je savezništvo -

nazvana Osovina. Ovo savezništvo je proklamirao Galeazzo Ciano 25. listopada 1936., koja je

kasnije proširena priključivanjem Japana, Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Ovo kolektivno

savezništvo zvalo se Sile osovine.

Osim Židova u ovo sistematsko ubijanje također su bili uključeni i sljedeći: komunisti,

homoseksualci, Romi, hendikepirane osobe, mentalno zaostale osobe, psihički bolesne osobe,

sovjetski ratni zarobljenici, pripadnici vjere Jehovinih svjedoka, poljski intelektualci,

protivnici nacističkog režima, katolički i protestantski svećenici i redovnici, vođe radničkih

sindikata i mnogi drugi. Ova eliminacija nepoželjnih od strane nacista naziva se Holokaust.U

ovom istrebljenju (genocidu) glavnu ulogu igrao je Himmler, dok su ostale nacističke

glavešine skupa s Hitlerom podržavali ideju o masovnom istrebljenju Židova korištenjem

otrovnog plina. Ova odluka je pala negdje u jeseni 1941, a kasnije se referira i spominje pod

nazivom "Završna solucija židovskog pitanja". Da bi se uspostavila bolja koordinacija između

raznih državnih tijela organizirala se konferencija u blizini Berlina koja je nazvana

Konferencija u Wannseeu, koja je održana 20. siječnja 1942. na kojoj je sudjelovalo petnaest

glavnih nacističkih službenika. Konferenciju su predvodili Reinhard Heydrich i Adolf

Eichmann. Zabilješke i dokumentacija s ove konferencije su najbolje dokazali da je Holokaust

bio planiran s vrha. Nekoliko tjedana poslije 22. veljače 1942. Hitler je izjavio svojim

najbližim suradnicima, što je zabilježeno: "...zdravlje nacije ponovno ćemo povratiti kad se

riješimo Židova"

5. FAŠIZAM U ITALIJI

U periodu između dva svjetska rata pojavljuju se u pojedinim državama totalitarni politički

sistemi , koji se zajednički nazivaju fašistički. Među njima su, naravno, postojale značajne

razlike, ali su neke bitne odrednice bile itekako zajedničke. Ti sistemi javljaju se u onim

modernim državama u kojima parlamentarna demokracija nije bila stabilna u drugoj polovini

19. st. Dakako, radi se o Italiji, Japanu i Njemačkoj. Postojali su razni unutrašnjopolitički i

vanjskopolitički razlozi za razvoj takve situacije u navedenim državama. Versailleskim mirom

te su države dobile manje no što su očekivale ili su taj mir smatrali sramotnim te se u

njihovim društvenim strukturama javljaju jake političke konzervativne stranke. Naravno, te

stranke zahtijevale su reviziju prethodno navedenog mira te su u svojoj vanjskoj politici

zauzimale agresivna stajališta prema susjednim zemljama. Budući u to vrijeme jača krupno-

kapitalistička liberalna buržoazija srednji sloj, pogođen neimaštinom i glađu, traži promjene.

Opiru se kapitalizmu i monopolizmu, ali ne odobravaju izdvajanje posebne socijalističke

radne klase.

Termin «fašizam» dolazi od talijanske riječi «fascio» što znači svežanj ili snop. Prema tome,

«fasces» znači snop pruća sa sjekirom, koji je u starom Rimu bio simbol državne vlasti i

zajedništva tj. ujedinjenosti i saveza. U užem značenju označava politički režim u Italiji od

1922. – 1945. godine.

Fašizam je uvijek bio i ostao (do danas) politički pokret i režim; svesti ga na njegovu

ekonomsku matricu svakako je potrebno i znanstveno neophodno, no ne smije se svesti

isključivo na ekonomski fenomen. Fašizam je, u biti, utjelovljenje prava «reakcije» na sve

snažnije procese modernog egalitarizma. Stoga se može reći kako je fašizam organski izrastao

iz političkog liberalnog tkiva kao tendencija da se elitarni i autoritarni karakter države oslabi,

ali ne do kraja. Fašizam se unutar totalitarnih sistemima razlikuje od socijalizma, jer bitno

iskorištava najveće pogreške socijalističkog pokreta. Nije nikako slučajno što je jedan od

Mussolinijevih učitelja, Sorel, teorijski lider radničkog pokreta. Ujedno je Sorel i teoretičar

nasilja kao etički usmjerene sile. Dakle, fašizam se javlja polako kao ideja koja širi prezir

prema pridobivanju ljudi na pristanak, prema demokraciji, suočavanju ideja, političkoj slobodi

i drugim slobodama.

Upravo tridesetih godina, Togliatti je napokon definirao talijanski fašizam (kao poseban

ogranak fašističkih pokreta) u svojim «Raspravama o fašizmu» kao reakcionarni masovni

režim.

Ernest Bloch tvrdi da je fašizam: «politička mobilizacija zaostalih sektora društva,

mobilizacija nezadovoljstva modernizacijom, racionalizacijom i društvenom emancipacijom».

Fašizam je vidio spas u čvrsto organiziranoj i autoritarnoj, ali nacionalnoj državi, koja bi

ukinula «truli liberalni parlamentarizam» i klasnu borbu kojoj je težio radnički stalež. Ideal

mu je bio staleški uređeno društvo, koje bi se oslanjalo na solidarizam, ali bi sačuvalo

privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.

Fašizam je imao i svoju vojsku, koja mu je služila za vršenje fizičkog nasilja nad političkim

protivnicima. Do vlasti su fašisti dolazili na način da su se povezivali s tradicionalnim

vladajućim elitama, koje su u fašizmu vidjele spas od liberalnog i socijalistički orijentiranog

stanovništva. Dakle, tako oslobođen fašizam omogućio je fašistima ukidanje demokratske

političke institucije, gaženje većinu čovjekovih prava i sloboda te uvođenje najbrutalnije i

najnehumanije diktature u suvremenoj ljudskoj povijesti. Države koje su dopustile da njihova

vodeća ideologija postane fašistička postaju glavni krivac i pokretač II. svjetskog rata.

Od 1870-ih u Italiji postoje tzv. «fasci», ispočetka kao ogranak radničkog pokreta, a kasnije

nastupaju u sicilijanskom agrarno-revolucionarnom pokretu. Njihov naziv preuzima i glavni

predstavnik fašizma u Italiji, Benito Mussolini te ga 1915. koristi za svoje intervencionističke

skupine koje su se zalagale za ulazak Italije u rat na strani Antante. Godine 1919. u Milanu

obnavlja svoje skupine koje više nisu u potpunosti na strani ljevice, nego krajnje desnice.

Prvi fašistički program donijeli su talijanski fašisti u proljeće 1919. i iste godine se fašistički

sljedbenici javno prozivaju fašistima. Tome je prethodila propaganda i organizirana

teroristička aktivnost talijanskih nacionalista i Benita Mussolinija. Italija je u to vrijeme bila

orijentirana na osvajanja u Africi, Crvenom moru i Etiopiji. Nakon toga formira se i

Talijanska nacionalistička partija, a njen program isticao je jačanje vojske i orijentaciju na

kolonijalna osvajanja. Talijanski pjesnik Gabriele D'Annunzio sa svojim anarho-fašističkim

pokretom 1919. godine zaposjeo grad Rijeku i proglasio talijansku regenciju Kvarnera. 12.

studenog 1920., Kraljevina Italija i Kraljevina SHS potpisuju Rapallski ugovor kojim obje

strane priznaju potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeke i obavezuju se da će to vječno

poštivati. Tim aktom stvorena je Slobodna Država Rijeka koja će de facto postojati jednu, a

de iure četiri godine. Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile uključujući SAD,

Francusku i Veliku Britaniju. D'Annunzio ne priznaje sporazum te je akcijom talijanska

regularna vojska istjerana iz grada («Krvavi Božić» 24.-30. prosinca). Godine 1921.

održavaju se prvi parlamentarni izbori na kojima se suprotstavljaju autonomaši i nacionalni

pro-talijanski blok. Autonomna stranka, (uz podršku i većine glasova riječkih Hrvata) dobiva

6558, a nacionalni blok (fašistička, liberalna i demokratska stranka) 3443 glasa. Predsjednik

Vlade postaje šef Autonomne stranke Ricardo Zanella. Godine 1922. fašisti izvode puč, a

legalna Vlada bježi u Kraljevicu. Godine 1924. Rimskim ugovorom Kraljevina SHS pristaje

na priključenje Rijeke Italiji, a Vlada SDR taj čin smatra međunarodno pravno ništavnim te

nastavlja djelovati u izgnanstvu. Kasnije će kapitulacijom Italije riječko pitanje ponovno

postati aktualno te grupa građana 1944. godine objavljuje 'Liburnijski memorandum' kojim se

predlaže konfederalna država s tri kantona Rijekom, Sušakom i Bistricom. Otoci Krk, Cres i

Lošinj ušli bi u zajednički kondominij. Predsjednik riječke Vlade u egzilu Riccardo Zanella

traži ponovnu uspostavu Slobodne Države Rijeke budući talijanska aneksija 1924. godine nije

bila međunarodno priznata.

Konkretni zahtjevi fašističkog programa bili su koncentrirani u osnovna četiri područja:

političko, socijalno, vojno i financijsko. U području politike zahtjeva pravo glasa s aktivnim i

pasivnim pravom i za žene, punoljetnost, kojim se stječe pravo glasa, ukidanje senata,

osnivanje nacionalnih savjeta za industriju, transport, zdravstvo itd. te sazivanje narodne

skupštine.

Na socijalnom polju zalaže se za zakonsko reguliranje maksimuma trajanja radnog dana od 8

sati, određivanje minimalne nadnice, participacija radnika u vođenju industrije, ovlašćivanje

proletarijata za rukovođenje industrijama i javnim službama, sređivanje problema oko

željeznica i organiziranje zdravstvenog osiguranja za ranjenike i invalide te smanjenje

starosne granice radnog vijeka s 63 na 55 godina.

Na vojnom planu planira samo uvođenje nacionalne milicije u isključivo obrambene svrhe i

nacionalizaciju svih tvornica oružja.

U području financija predviđa vrlo progresivan porez na kapital, sekvestriranje ukupne

imovine svih vjerskih zajednica i dr.

Mussolinija su nazivali i marksistom što danas izaziva čuđenje. Naime, Mussolinija je

određivalo njegovo malograđansko podrijetlo. Njegov otac bio je vlasnik malog imanja i

bravar, a majka učiteljica. Razlog što su bili siromašni treba tražiti u političkoj strasti njegova

oca koji je često bio odsutan za vrijeme radnog vremena. Pouzdani izvještaji svjedoče nam

kako je Mussolini bio snažan dječak i vođa bande koja je tumarala padinama Forlimpopolija i

po klisurama obližnje rijeke. Uvijek je spominjao nesretnu epizodu iz svog školovanja kako

su njega i još jednog đaka za vrijeme objeda razdvajali i stavljali za «stol siromaha».

Mussolijija još od početka njegove političke karijere vizionarski nazivaju «ducce-om», a na

kraju će i postati «ducce fašizma». Dakle, osim nepravde koju je proživljavao, na Mussolinija

je važan utjecaj imao otac koji ga je uveo u socijalističke misaone tokove i uputio ga u

socijalističku literaturu. Svojim građanskim pozivom nastavnika francuskog jezika i

književnosti u osnovnoj, a poslije i u srednjoj školi, nije se dugo bavio. Nakon toga će početi

uređivati u Švicarskoj neke socijalističke novine, a u Austriji postaje tajnik «Radničke

komore» i urednik jednog tjednika. Nakon kongresa oblasti Emillia postaje direktor lista

«Avanti» te postaje najživopisnija ličnost Partije. Ova partija odgajala je snage uz čiju je

pomoć Mussolini uspio formirati koalicijsku vladu 1922. godine.

očetkom rata Mussolini je nastupao u duhu odluka II. internacionale, međutim, kasnije je

promijenio mišljenje i orijentirao se sasvim u suprotnom smjeru. U «Avantiju» je objavio

uvodnik o čijem sadržaju nije znao niti jedan urednik. U njemu zagovara ulazak Italije u rat

na strani Engleske i Francuske. Rukovodstvo «Socijalističke partije» odmah ga je smijenilo.

Nakon toga odlazi u rat i biva ranjavan te se vraća u Italiju i ranjavanje postaje njegov glavni

adut kojim prisvaja na svoju stranu brojne Talijane. Kasnije pokreće vlastiti časopis «Il

Popolo d'Italia» i iz njegova naziva izbacuje «socijalistički list» te ga naziva «listom boraca i

proizvođača». Radnike koji su štrajkali, podržavao je, a kad je 1922. bankrotirala banka,

istupio je kao branilac «malih štediša». Dakle, vrlo se vješto prikazivao u narodu kao onaj koji

će zemlju izvući iz krize i donijeti joj blagostanje.5 Sam akt preuzimanja vlasti u Italiji nije

bio državni udar, niti veliki masovni pokret. U biti su fašisti tako lako došli na vlast da su se i

stidjeli te lakoće pa se njihov ulaz u Rim, zbog stvaranja privida agresivnosti, prenapuhano

naziva «Marš na Rim». Gotovo svuda sjevernoj Italiji fašisti su zaposjeli javne ustanove,

banke i druge institucije, a vlasti im se nisu opirale. U principu se preuzimanje događa

svečano, npr. u Trstu su fašističke vođe ušle s bivšim predstavnicima vlasti ispijajući

šampanjac i šaleći se kako će se uskoro morati međusobno poubijati.

Mussolini je uspio dobiti od skupštine povjerenje za svoju vladu sa 306 naprema 116 glasova.

Ispočetka radi u skladu s odredbama Skupštine, no ubrzo će u Skupštini sjediti isključivo oni

vjerni samo njemu. Na izborima 6. travnja 1924. godine njegova fašistička tj. «nacionalna

lista» dostigla je 64,9% glasova što će mu u parlamentu donijeti 374 mjesta. Već 1925. godine

održava govor koji predstavlja završetak prvog perioda («prijelazni period fašizma»), i

započinje masovno oživljavanje fašizma. Sva vlast prešla je u ruke fašista. Nakon toga slijede

«potpuno fašistički» zakoni, tj. dolazi do diktature, koja više nije bila «iza paravana». Na

osnovi Ustava Karla Alberta iz 1848. imenovao je i opozivao ministre. Uslijedit će i zakon o

5

tiskanju koji izvršava preobrazbu talijanskih glavnih glasila. Na sastanku u siječnju 1923.

godine donosi se i zakon o «dobrovoljnoj miliciji za narodnu zaštitu». Crne košulje koje će

položiti vjernost kralju, ali u službi predsjednika vlade, imat će dužnost obrane «prava

revolucije». Godine 1926. raspuštaju se sve političke stranke i uspostavlja se jednopartijska

vlada na čelu s «Fašističkim vijećem». Raspuštaju se sindikati i savezi poduzetnika («Povelja

rada»). Opozicija je gotovo potpuno iščezla, a među prvim žrtvama je bio gorljivi protivnik

Mussolinija, Metteoti.

Usporedno s prethodnim rigoroznim mjerama Mussolini se trudio podići nivo naobrazbe,

nastojao ublažiti gospodarsku ovisnost o inozemstvu («bitka za žito») i provodio je

melioraciju tj. isušivanje močvara. Vješto izbjegava sukob s Katoličkom crkvom koja je bila

na njegovoj strani u borbi protiv socijalizma i komunizma, slobodnog zidarstva i liberalizma.

Nastupaju tzv. lateranski sporazumi 1929. godine i rješava se konflikt još iz 1871. godine.

Vatikan je napokon priznat kao područje pod papinskom jurisdikcijom te se utvrđuje da je

katolička vjera državna, da je u školama vjeronauk obavezan predmet te da je crkveno

sklopljen brak pravovaljan. Godine 1933. počinje se izražavati kriza koja je zahvatila Italiju

gotovo u svim područjima društvene djelatnosti. Te godine zabilježeno je da 336 000

nezaposlenih ima samo u poljoprivrednom sektoru. Mussolinijev fašizam sve je više

opterećivao državu i izazivao nezadovoljstvo stanovnika. Kriza cijena pogodit će stanovnike

čitave Italije i situacija postaje gotovo neizdrživa.

Mussolini je često izjavljivao kako je protivan svakoj rasnoj superiornosti, međutim, počinju

sustavni progoni Židova. Oglasila se i Katolička crkva koja se nije mogla složiti s time.

Nakon donošenja rasnih zakona Katolička crkva prelazi u opoziciju režimu. Upravo su nasilje

i brutalnost najčešće riječi kojima se pokušava objasniti vladavina fašista. Nasilje u fašizmu

nije samo odraz političke potrebe, tj. ono nije sredstvo samo za očuvanje poretka i uopće

dolaska na vlast, nego je dio fašističke demagogije koja je pouzdana metoda pri isključivanju

kritičkog mišljenja, navikavanja na nasilje i odobravanja nasilja. Time se lomi individualnost.

Upravo je zato rat potreba fašizma. Rat tada za obmanutu i hipnotiziranu masu više ne može

biti drugo nego pravedna osveta za nepravde.

a) Etiopski rat

Potencijalni izlaz iz općeg nezadovoljstva i krize Mussolini je vidio u ratu za Etiopiju. Da bi

objasnio rat Mussolini je u novinama objavljivao kako ima previše stanovnika. S povećanjem

nataliteta ubrzo je u Italiji živjelo 43 milijuna ljudi, a proizvodne mogućnosti i mogućnost

zapošljavanja bile su daleko manje. No, ni to nije ptavi razlog ulaska Italije u rat. U suštini,

Mussolini je želio moć, prestiž nacije i Italije. Već u rujnu 1935. godine pala je odluka o ratu.

U jednom trenutku, kad je taj rat bio isključivo ekspanzionistički, većina stanovništva nije bila

zainteresirana, a u drugom trenutku, taj rat postaje strahovito popularan jer je Engleska učinila

jednu grešku. Radi se o prijetnji koju neposredno engleska flota čini u Sredozemlju. Prijetnja

je u stvari bila blef, jer nije bila bojovno spremna da bi se mogla upustiti u eventualni sukob.

Taj engleski promašaj išao je u prilog Mussoliniju koji je u javnost odaslao vijest o engleskom

ugrožavanju Italije. Poslije proglašenja «Carstva» (svibanj 1936.) dolazi ipak do promjena.

Industrija je već isključivo vojna i kako bi napredovala jedino je korist mogla izvlačiti iz rata,

tako da se pritiskom industrijalaca širi intenzivna želja za ratom. Dakle, Italija provodi

otvorenu agresiju na Etiopiju. Iz svoje kolonije Somalije napada Etiopiju. Etiopski beduini

neko su se vrijeme opirali tenkovima i drugim modernijim i nadmoćnijim ratnim sredstvima i

iste godine Etiopija pada u ruke Talijana. Etiopija je bila članica «Društva naroda», no

nikakvi prosvjedi nisu utjecali na talijansku vladu i Etiopija službeno postaje dio talijanskog

imperija 1936. godine.

b) «OSOVINA RIM – BERLIN» I «ČELIČNI PAKT»

Nakon rata s Etiopijom dolazi i do intervencije u Španjolskoj. Ratna industrija tjerala je Italiju

sve više u rat. Međutim, talijanske snage nisu nikako bile dovoljne da same ratuju. Zbog toga

se Mussolini okreće Njemačkoj i Hitleru. Ohrabren time prkosi nesvrstanoj Francuskoj,

pomažući generala Franca u Španjolskoj. Tako se veće 1937. borila talijanska armija od 80

tisuća vojnika, opremljena najsuvremenijim oružjem, na strani generala Franca. Želja za

zauzimanjem dijelova Francuske, Italiju je sve više približavalo otvorenom sukobu s

Francuskom, a neizravno s Engleskom, ali zato ju je sve više vezala s Hitlerom.

Tako Mussolini objavljuje jedinstvo njemačke i talijanske vanjske politike i dolazi do tzv.

«osovine Rim – Berlin».6 Mussolinijevi rasistički zakoni, koji su bili zapravo dodvoravanje

Hitleru, izazvali su oštru kritiku Katoličke crkve koja mu je, nakon pružene podrške za

ratovanje u Etiopiji i ratovanju na strani katolika Franca, odlučila stati u opoziciju. Uslijedit

će «čelični pakt» koji će taj rascjep između Crkve i Mussolinija sve više produbiti (svibanj

1939.). Pakt se od početka zasnivao na ozbiljnoj dvosmislenosti, tj. na njemačkoj laži.

6

Jednostavno, napad na Poljsku nije bio slučajan, jer je Hitler želio taj koridor koji povezuje

istočnu Prusku s Njemačkom. Talijanskog predstavnika slagali su u Berlinu i čim je otišao

Hitler održava tajni sastanak. Kod Hitlera se sastaju Göering i drugi generali. Zaključak

sastanka je bio: «Ono što hoćemo jest proširenje naše zemlje prema istoku!». Mussolini se već

tako bacio u pustolovinu pognute glave koja će ga dovesti do katastrofe. To je bio ishod

posljednje faze fašizma, započete 1936. godine, faze koja je obilježena potpunim prekidom

odnosa između režima i zemlje. Italija je uvedena u II. svjetski rat.

c) Rat s Grčkom i tok Drugog svjetskog rata

Grčka je odbila 28. listopada 1940. Mussolinijev ultimatum tj. da se Italiji ustupe neka

uporišta na njenom teritoriju. Zbog toga su talijanske snage iz Albanije nasrnule na Grčku.

Grčka vojska se ipak nakon nekih početnih neuspjeha uspjela konsolidirati i počinje vraćati

svoje izgubljene teritorije. Istovremeno se u grčkim lukama iskrcavaju Englezi, a njemačke

trupe prolaze kroz Bugarsku. Zbog uplitanja Nijemaca, iako grčka vlada nije bila potpuno

poražena, potpisana je kapitulacija, a britanske snage započinju svoju evakuaciju. Iako je

grčki narod ostao bez svojih vođa, nastavio je svoju borbu protiv okupatora što će rezultirati

vođenjem partizanskog rata s obilježjima gerilskog rata. Bez većih uspjeha, Talijani napuštaju

Grčku na čijem se teritoriju nakon poraza fašizma formiraju dvije države, jedna slobodna,

partizanska, a druga kvislinška, tj. okupirana. Na samom će kraju 1949. godine u Grčkoj otpor

protiv fašizma završiti kao borba protiv monarhističke i imperijalističke vladavine.

Italija se već na početku saveza pokazala kao slab saveznik. U cijelom ratu talijanska flota

nije imala ulogu koja je odgovarala njenoj stvarnoj snazi. Mussolini se želio izjednačiti na

vojnom planu sa svojim «saveznikom» barem na kopnu, no bez drugog pravog razloga

napada Grčku (20. listopada 1920.). U rujnu 1940. godine sile «osovine» sklapaju s Japanom

savez i kriju se pod nazivom «Trojni pakt». Nakon sklapanja ovog saveza Hitler se odlučuje

napasti Sovjetski savez i počinje provoditi «plan Barbarossa».

U to vrijeme nastupa i politička i društvena kriza u Jugoslaviji jer vlada Cvetković – Maček

pristupa «Trojnom savezu» 1941. godine. Vodstvo KPJ organizira masovne demonstracije, a

knez Pavao je smijenjen i na vlast se penje general Simović koji proglašava nepunoljetnog

Petra II. Karađorđevića punoljetnim. Zbog toga dolazi do intervencije Njemačke koja je

željela mir u Europi dok ratuje sa Sovjetskom savezom. Jugoslavenska je vojska kapitulirala

za 11 dana, država se raspala : Sloveniju su podijelili Nijemci i Talijani, veći dio Dalmacije,

Boku Kotorsku i otoke okupirali su također Talijani, Makedonija je pripala Bugarima, a

Međimurje i Prekomurje Mađarima.

Prvi put izravno se prije napada na Jugoslaviju susreću «oči u oči» Ante Pavelić – mlađi i

Mussolini i dogovor je pao. Italija će, kako je obećao Mussolini, omogućiti ustašama

formiranje svoje vlasti u Hrvatskoj uz zadovoljenje talijanskih pretenzija na istočnoj obali

Jadrana (Dalmacija).7 Na čelu hrvatske delegacije Pavelić odlazi u Rim 18. svibnja 1941.

godine i potpisuje tzv. «Rimske ugovore» kojima su utvrđene granice Italije s novonastalom

NDH. Utanačenom granicom Italija je prisvojila najrazvijeniji dio hrvatske obale. Hrvatskoj,

dakle, ostaje samo podvelbitski dio Hrvatskog primorja i obala od Omiša do Dubrovnika koji

je bio gotovo beznačajan.

U Italiji se brojnim proglasima još 1940. i 1941., usred rata, poziva na rušenje fašizma,

prekidanje veza s Njemačkom itd. Godine 1943. pojavljuju se veliki štrajkovi iz više

političkih nego ekonomskih razloga.8 U rujnu 1943. godine Saveznici se iskrcavaju kod

Salerna na Siciliji i talijanska buržoazija reagira državnim udarom 25. srpnja 1943. godine u

kojemu je fsašizam oboren, a Mussolini uhićen. Međutim, Nijemci vođeni pod maršalom

Kesselringom uspostavljaju čvrst obrambeni front i desantom padobranaca oslobađaju

Mussolinija, koji je bio zatvoren na Gran Sassu. Mussolini u sjevernom dijelu, gdje su

gospodarili Nijemci, osniva svoju novu socijalnu republiku, marionetsku fašističku državu.

Italija će kapitulirati 9. rujna i nakon toga se sve više razvija partizanski pokret, koji vodi

borbe protiv okupatora i nove Mussolinijeve republike u sjevernoj Italiji. U Italiji je taj

pokret bio najjači i najžešći u odnosu na ostale slične pokrete u čitavoj Europi. Na njegov

razvoj utjecala su i saveznička iskrcavanja na jugu Italije, a s druge strane

Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije koja je oslobodila velik dio Slovenskog primorja i

Istre, te činjenica da se talijanska vojska već raspala.

U to vrijeme nastaju različiti, a opet slični pokreti, koji su čak bili i pod vodstvom komunista,

tzv. garibaldinske brigade. Već u ljetu 1944. godine broj partizana doseže čak 100.000 ljudi,

koji će napredovanjem Saveznika u proljeće 1945. i počet će podizati ustanke u velikim

industrijskim centrima na sjeveru i već će Saveznici (uz navedenu okolnost) prisilile

njemačku vojsku u Italiji na kapitulaciju.

U travnju 1945., u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a njemačke

povlačile iz Italije, Mussolinija su zajedno s ljubavnicom Clarom Petacci u Dongu na jezeru

Como 28. travnja 1945. kod mjesta Giulino di Mezzegra uhvatili talijanski partizani pri

7

8

pokušaju bijega u Švicarsku. Jedan od partizana mu je prilikom uhićenja doviknuo: "Zašto si

izdao socijalizam?". Streljan je po kratkom postupku; narednog dana Mussolinijevo tijelo,

zajedno s tijelima drugih poznatih fašista, obješeno je naglavačke u Milanu. Rat su preživjeli

Mussolinijeva supruga Rachele s dvojicom sinova (Vittorio i Romano) i kćerkom (Edda),

udovicom grofa Ciana. Treći sin, Bruno, poginuo je u avionskoj nesreći.

6. SAD IZMEĐU 2 SVJETSKA RATA

Američki predsjednik Wilson je u Europi uživao ugled velikog državnika i mirotvorca, što

se posebno vidjelo nakon završetka Prvog svjetskog rata i u vrijeme trajanja mirovne

konferencije. Za trajanja te konferencije su se stvarali novi politički odnosi u Europi, u

čijem je građenju najaktivnije sudjelovao i Wilson. Suprotno tome, njegov je ugled u

SAD-u slabio. Bilo je očito da je poslijeratni SAD sve više zaokupljen samim sobom te da

se nastoji vratiti predratnoj izolacionističkoj politici. U proljeće 1919. godine, nakon vrlo

kratka poslijeratnog zastoja, privreda je počela hvatati zamah. U to je vrijeme taj preokret

pripisivan neutaženoj potrošačkoj potražnji, ali ga danas ekonomisti pripisuju državnoj

potrošnji koja je privremeno nastavljena u obliku zajmova saveznicima i operacijama

pomaganja Europi.

1919. godine su prihvaćena dva dodatka Ustavu. Osamnaesti amandman je naređivao

zabranu žestokih pića, a devetnaesti je dao pravo glasa ženama. Osamnaesti amandman je

izvršio najlošije utjecaje na životne navike u zemlji. Nezakoniti prodavači i krijumčari

alkohola su se počeli naglo bogatiti vršeći čak i političke funkcije. Zemlja, koja je nekada

poštivala zakone, počela je s praštanjem gledati na one koji nisu poštovali osamnaesti

amandman; dio policije u velikim gradovima bio je potplaćen.

Posljednji mjeseci Wilsonova mandata obilježeni su radničkim nemirima. Radništvo je

teško pogađala nekontrolirana inflacija te je bilo uznemireno da bi ono što su postigli

tijekom rata moglo biti ugroženo. Četiri je milijuna radnika, više no ikad do tada, počelo

štrajk za više nadnice, kraće radno vrijeme i bolje radne uvjete. Javno mijenje, lokalne i

državne vlasti i Wilsonova administracija odlučno su stali na stranu uprava i sindikati su,

općenito gledano, izgubili u tim sukobima.

I na nemirnoj je američkoj rasnoj bojišnici bilo nasilja i nereda. Dolazi do vala doseljenja

crnačkih migranata koji je započeo velikim nemirima u istočnom St. Louisu 1917. godine

i dosegnuo vrhunac u provali nasilja u Chicagu tijekom „crvenog ljeta“ 1919. godine,

nazvanog tako zbog strašnih krvoprolića. Otjerani s Juga diskriminacijom i nasiljem, te

privučeni u sjeverna, industrijska središta otvaranjem radnih mjesta tijekom rata, na tisuće

se crnaca naselilo u sirotinjskim četvrtima Buffala, Chicaga, Clevelanda, Detroita, New

Yorka i drugih gradova. Njihova prisutnost je dočekana ogorčenim otporom bijelaca koji

su se pribojavali socijalne jednakosti i konkurencije za radna mjesta. U poslijeratnom je

desetljeću linčovano najmanje 330 Amerikanaca, crnaca s Juga.

U razdoblju od 1919. do 1920. mnogi su Amerikanci počeli povezivati wilsonijanski

idealizam s neispunjenim nadama i osjećajima koji uzrokuju podjele, s neriješenim

problemima Europe, s ratnom propagandom i upletanjima u inozemstvu, te s visokim

životnim troškovima. Čak su i najodaniji wilsonijanci morali priznati postojanje golemog

kontrasta između dinamičnog vođe iz 1913. ili nadahnuta propovjednika iz 1917. i

bolesnog, tvrdoglavog starca iz 1919. godine čija je vlada bila bespomoćna u rješavanju

socijalnih ili ekonomskih problema. Zato nije bilo neočekivano da se zemlja s olakšanjem

priklonila sasvim suprotnom tipu vođenja države.

U skladu sa svojom politikom izolacionizma, SAD nije ratificirao ni Versailleski ugovor,

niti je htio postati članicom Lige naroda. Takav politički stav svoje zemlje Wilson je

doživio kao udarac. Izborna borba 1920. godine bila je posve u znaku odjeka američkog

sudjelovanja u ratu. Predsjednik Wilson vodio ju je uz najveće osobno zalaganje za svoju

politiku. No, teško se razbolio a tako je i njegova Demokratska stranka doživjela težak

poraz.9 Poslije dugotrajnih raspravljanja, skupština je 1920. godine predsjednikom

proglasila Warena Hardinga, senatora iz Ohia, kojeg nije ništa drugo obilježavalo kao

predsjedničkog kandidata osim same njegove beznačajnosti. U sljedeća tri izborna

razdoblja zemljom su uz veliku većinu vladali republikanci. Oni su odbili sudjelovanje u

Ligi naroda i potpisivanje Versailleskog mirovnog ugovora, ali su, naprotiv, jednostranom

izjavom 1921. godine sklopili mir s Njemačkom, ne uzimajući u obzir načela Lige naroda.

Zemlja još nije željela preuzimati nikakvih općih vanjskopolitičkih obveza iz članstva u

međunarodnim organizacijama, nego je, naprotiv, smatrala da se pod tradicionalnom

parolom izolacije može povući na svoj prostrani kontinent.

Unatoč snažnom izolacionističkom raspoloženju, pokazalo se da je potpuno isključivanje

iz svjetskih poslova nemoguće. Sjedinjene Američke Države provodile su nešto što je bilo

prozvano neovisni internacionalizam. Kao najveća svjetska proizvodna, izvozna i

kreditorska država, teško da su se mogle vratiti svojemu tradicionalnom izolacionizmu i

9

američke su političke smjernice tijekom dvadesetih godine energično promicale američke

prekomorske trgovinske povlastice. Tijekom tog desetljeća, američki se izvoz više nego

udvostručio, privatni je američki kapital održavao na životu novu Njemačku Republiku,

postavljao duhovno srodne vlade diljem Latinske Amerike i potpomagao relativno

umjeren bankovni i industrijski režim u Japanu. Strah od novih doseljenika iz južne i

istočne Europe i nesnošljivost prema njima proširili su se već davno prije rata. Radnički su

se sindikati dugo protivili prihvaćanju jeftine radne snage, a tehnološkim je razvojem

smanjena potražnja za nekvalificiranim radnicima. Ukidanje je slobodnog useljavanja, kao

i nestanak „nenaseljenih prostranstava“, prigušilo tendencije otvorenosti, konkurencije i

pokretnosti karakteristične za američki način života. On je ubrzao i asimilaciju.10

Nestankom dobro poznate poplave očajnih novopridošlica koje se lako moglo

iskorištavati, osobe rođene u inozemstvu i njihova djeca sve su većom žestinom tražili

punopravno mjesto u američkom životu i politici. Predsjednik Harding se razbolio

prigodom povratka sa službenog putovanja u Aljasku; 2. kolovoza 1923. godine je umro u

San Franciscu. Na mjesto predsjednika je došao Calvin Coolidge. Znatan dio njegove

karijere javnoga djelatnika bio je besprijekoran, a dužnost je predsjednika obavljao uz

bolje poznavanje unutrašnjih i vanjskih poslova nego što mu se priznaje.

Wall Street je pucao od bogatstva. Krivulje vrijednosnih papira penjale su se do vrtoglavih

vrhunaca. Bio je to Coolidgeov boom, i on se tim ponosio.

Preostali je dio desetljeća u središtu pozornosti bilo američko blagostanje. Osnova je tih

sretnih vremena bila povećana produktivnost koja je bila zasnovana na napretku

tehnologije, masovnoj proizvodnji i znanstvenom obliku upravljanja. „Zlatne dvadesete

godine“ nisu bile posljednja faza kapitalizma na vrhuncu uspona već posljednja faza

reprezentativnog privatnokapitalističkog „big businessa“ sa simbolikom uspjeha u zvanju i

idealom potrošačkog društva.. Procvale su nove industrijske grane kao što su

automobilska i kemijska te proizvodnja putničkih i teretnih zrakoplova. Godine 1925.

Fordovi automobili „Tin Lizzy“ stajali su 260 dolara što je bilo pristupačno velikom broju

obitelji, a 1929. godine je svaki peti Amerikanac posjedovao automobil. Radio, kućanski

aparati i gotova hrana postali su standardne osobine „dobroga“ američkog života.11

Filmsko platno i sportsko borilište nisu bili jedine zabave poslijeratnih Amerikanaca. Neki

su se priklonili jazzu, izuzetnome crnačkome idiomu. Ostale su zabave srednje klase bile

golf, tenis, biciklističke utrke, plesni maratoni i slično. No, povlastice novog bogatstva

10

11.

nisu uživali svi podjednako. Iako su srednja i gornja klasa živjeli lijepo, veliki je broj

Amerikanaca - rudari ugljena i tekstilni radnici, južnjački farmeri koji nisu imali

pomoćnu radnu snagu, sezonski radnici, radnici koji nisu bili učlanjeni u organizacije,

starije osobe, neudane žene, većina crnaca i Hispanoamerikanaca – proživljavao teška

vremena.

Krizna stanja u gospodarstvu su redovita pojava nakon ratova. Razumljivo je stoga što je

došlo do velike gospodarske krize nakon Prvog svjetskog rata. Taj veliki rat je imao teške

posljedice: mnoštvo je ljudi poginulo, mnogi su ostali invalidi, razorena su mnoga

materijalna dobra. Tijekom rata je došlo do velikih poremećaja u proizvodnji i prometu.

Proizvodilo se najviše za ratne potrebe a sa svršetkom rata je došlo do obustave takve

proizvodnje. Novčani kapital, uložen u ratnu proizvodnju, teško je bilo naplatiti poslije

rata. Nije bilo dostatno novčanog kapitala za nove gospodarske pothvate. Velika

gospodarska kriza koja je započela 1929. godine najjače je zahvatila SAD.

U ljeto 1929., dok su cijene dionica rasle izvan svakog razmjera, većina je industrijskih i

financijskih stručnjaka predviđala isključivo trajno blagostanje. Predznaci nevolja,

uključujući opći pad maloprodaje i posebno visoka smanjenja proizvodnje i prodaje

automobila i stanova, prolazili su neprimijećeno.12 Dotadašnji ministar privrede Herbert

Hoover izabran je 1928. velikom većinom glasova za predsjednika. On je stupajući na

dužnost objavio da se Amerika nalazi bliže od ijedne države u povijest „konačnoj pobjedi

nad bijedom“.

25. listopada 1929. godine, na tzv. „crni petak“ došlo je do bankovnog sloma, kraha

njujorške burze. Naglo je pala vrijednost dionica industrijskih poduzeća. Zanimanje za

kupnju dionica bilo je slabo, a to se odražavalo na smanjenje ulaganja i industrijske

proizvodnje i na ograničavanje bankarskog poslovanja. Svakodnevno se otpuštalo

mnoštvo radnika, iz SAD-a se kriza prenosila u sve dijelove svijeta u kojima su bile

angažirane američke investicije i kapital. Za razliku od prijašnjih, ova velika gospodarska

kriza zahvatila je gotovo sve grane gospodarstva. Godine 1932. najmanje svaki četvrti

Amerikanac je bio nezaposlen. Blagostanja je, a s njim i duha „zlatnih dvadesetih“,

nestalo.

Hooverova vlada sa svojim ekonomskim načelima uopće nije umjela stati na put krizi, i

potkraj njegova mandata bilo je u SAD-u dvanaest do petnaest milijuna nezaposlenih. U

jesen 1932. godine novim predsjednikom postao je Franklin D. Roosevelt. Njegova vlada

je prišla mjerama hitne pomoći, zapošljavanju putem velikih javnih radova, stabilizaciji

12

cijena u poljoprivredi, iskorištavanju prirodnih sila i slično. To se nastavilo vladinim

mjerama za uređenje radnih odnosa i vrlo brzo se nazirao program socijalnog preobražaja.

a) Prvi New Deal, 1933.

Rooseveltova je vlada svojim novom politikom gospodarskih i socijalnih reformi poznatom

pod nazivom New Deal nastojala što više pomoći u uklanjanju krize i njezinih posljedica. 13 U

proljeće 1933., Kongres je niz administracijskih mjera prihvatio dotad nečuvenom brzinom.

Roosevelt je poslije sažeo svoje ciljeve kao „Liječenje, oporavak i reforma“, („Relief,

Recovery, Reform“) i ovaj je prvi New Deal moguće opisati pomoću ta tri R.14 Dva

najvažnija programa oporavka prvog New Deala oslanjala su se na dvije glavne metode: na

dizanje cijena ograničavanjem proizvodnje i nadzorom nad konkurencijom i inflacijom

dolara, što su nepopustljivo zahtijevali zapadni demokrati.

b) Drugi New Deal, 1934.-1936.

Prvi New Deal postigao je ograničen uspjeh; nakon prvih mjera došlo je do nagla rasta

proizvodnje i cijena a zatim se stopa oporavka usporila i ljudi su shvatili da ekonomska kriza

nije nestala. Poslovne i industrijske organizacije, koje su isprva žarko željele pomoć New

Deala i bile spremne obećati drastične reforme, nisu više bile zadovoljne djelomičnim

uspjehom. Predsjednik je dao potporu novom nizu mjera. Ovaj drugi New Deal, koji se često

spoznaje kao liberalniji od prvog, nije bio usmjeren na sustavnu promjenu ekonomskog ili

socijalnog sustava. Njegov je glavni cilj bio da pokrene gospodarstvo i neke su mjere imale

dodatni i vrlo tradicionalan cilj razbijanja koncentracije moći.

c) Treći New Deal, 1937.-1938.

Godine 1936. republikanci su, odlučno napadajući New Deal, postavili Alfreda M. Landona

za Rooseveltova protivnika. Na tim izborima je Roosevelt premoćno pobijedio i prvi put

imao potporu moćne, ali i nestabilne koalicije u nastajanju koja se sastojala od radništva,

većine farmera, novih useljenika, crnaca i Južnjaka. Usprkos gromoglasnoj pobjedi 1936.,

New Deal je tijekom 1937. i 1938. naišao na niz djelomičnih poraza. Predsjednikov je prestiž

13

14

bio dodatno pogođen početkom nove ekonomske recesije. U ljeto 1936. proizvodnja, profiti i

nadnice (ali ne i zaposlenost) približili su se razinama iz 1929. to je djelomično moglo biti i

zbog velikih vladinih troškova za ostvarivanje ciljeva New Deala i za isplatu veteranskih

premija. U jesen je iznenadni kolaps naočigled ponovno donio uvjete iz 1932. cijene

poljoprivrednih proizvoda strmoglavo su pale, nezaposlenost je rasla i neki su kritičari

zaključili da Rooseveltova vlada ipak nije pronašla rješenje za gospodarsku krizu.15 Bilo to

točno ili ne, New Deal je 1937. i 1938. pokazao da nije izgubio svoju snagu. Povećana je

javna potrošnja za pomoć, javne radove i javnu stanogradnju. Neke od inovacija ovog

posljednjeg New Deala, uključujući kompenzacijsku potrošnju i reguliranje nadnica, pokazale

se sa kao najtrajnije i najznačajnije promjene do kojih je došlo u tijeku cijeloga tog razdoblja.

Izborima za Kongres 1938. godine završeno je razdoblje New Deala. Iako je Roosevelt i dalje

bio popularan, a postojeće mjere New Deala ostale na snazi, nove su usklađene ili brže

reformske aktivnosti postale neostvarive.16 1938. godine je New Deal počeo gubiti zamah.

Najočitiji je razlog za to činjenica da je kriza u inozemstvu počela odvlačiti pažnju javnosti s

unutrašnjih reformi. Važnost godina New Deala ne treba tražiti u uspjehu ili neuspjehu

određenih smjernica ili programa, već u oživljavanju kreativnosti, samopouzdanja i nade –

osobina koje će biti prijeko potrebne u desetljećima koja su predstojala.

U prvim je godinama New Deala američki izolacionizam dosegao svoj vrhunac.

Tradicionalno nepovjerenje prema Europi bila je samo jedna od niza jakih i katkad

međusobno kontradiktornih komponenata izolacionističkog svjetonazora. Na ekonomskom je

polju glavni zamah ranog New Deala bio nacionalno usmjeren. Kako bi spasio vlastiti

program od dizanja cijena inflacijom, Roosevelt se naglo odrekao svoje prijašnje potpore

stabilizaciji deviznih tečajeva i tako prekršio dogovore sa Svjetske ekonomske konferencije u

Londonu.

Američku su izolacionističku politiku vrlo malo promijenile prijetnje Mussolinija i Hitlera

svjetskom poretku koje su se odigrale tridesetih godina. Američkom je politikom prema

krizama dominirala želja da se u rat ne uđe, a ne da do rata ne dođe. Zakonske mjere o

neutralnosti donesene između 1935. i 1937. bile su zamišljene za onemogućavanje onih

pogrešaka za koje se vjerovalo da su uvukle Sjedinjene Države u prvi svjetski rat. Prvim je

zakonom o neutralnosti zabranjeno isporučivanje oružja svim zaraćenim stranama a drugim je

zabranjeno davanje zajmova zaraćenim stranama. Kad je 1939. izbio rat, Konges je na

predsjednikov zahtjev ukinuo embargo na oružje, uz uvjet, da ga zemlje, koje ga budu kupile,

15

16

isplate u gotovini i osiguraju prijevoz svojim vlastitim sredstvima. To se doimalo dostatnim

za osiguravanje pobjede Zapada bez dodatnoga američkog uključivanja. No SAD su ipak ušle

u rat i u njemu pokazale svoje rodoljublje, disciplinu i djelotvornost.

7. KINA IZMEĐU 2 SVJETSKA RATA

Poslije 1. svjetskog rata na nov se način razbuktavaju rasprave i sukobi oko reforme, odnosno

oko razvoja i modernizacije. Produljuju se ili obnavljaju suvremene ideje o značenju tradicije,

zapadnjaštva i sl., ali se starim argumentima priključuju nove spoznaje povezane s ratom u

Europi. Među kineskim znanstvenicima i učenim ljudima rađaju se novi, ili osnažuju stari

pogledi na ciljeve i putove modernizacije, koje obilježava „nova“ rezerviranost prema

europskom uzoru ili, što je u osnovi isto, sve češće pozivanje na superiornost kineske tradicije

i njezinih starih vrijednosti.

S druge strane, svjetske velesile „osuvremenile“ su svoje odnose prema Kini koja im je poslije

rata postala zanimljivijom: na Dalekom istoku naziru se dublji poremećaji što ih počinju

stvarati revolucionarne promjene u Rusiji, ambicije i uspon Japana, te porast napetosti među

stranim silama.

U Kini je sve očitije polariziranje internih snaga, čemu pridonosi borba za vlast između

političkih stranaka, vojnika, moćnika, vladajućih i podređenih staleža, novih ideologa i

konzervativaca...Vodeći ideolozi i političari tog doba, kao što su Liang Qichao, Liang

Shuming i Zhang Junmal, imali su različite poglede na odnos prema Zapadu, no iz svih

njihovih argumenata mogla se isčitati teza da kineska kultura raspolaže određenim etičkim i

humanističkim elementima koji nedostaju zapadnoj kulturi i koji se ne mogu postići

sredstvima strogo praktične, materijalističke znanosti.

Iz takvog raspona ideja, prijedloga i kritika u godinama neposredno nakon Prvog svjetskog

rata, mogu se odvojiti tri najvažnije grupe teoretičara: neotradicionalisti ili sintetičari koji

zastupaju stajalište o superiornosti kineske duhovne civilizacije nad europskom, ali nude

njihovu sintezu kao optimalno riješenje; zapadnjaci ili „nihilisti“ koji inzistiraju na

odlučujućoj superiornosti Zapada nad Istokom i kategorički ističu beznadnu zastarjelost

nacionalnih vrijednosti, pa zahtijevaju da se Kina razvija suglasno „europskom modelu“;

radikali ili prvi sljedbenici marksizma u Kini, oni odbijaju poglede sintetičara i zapadnjaka

dokazujući da se kineski problemi mogu riješiti jedino s pomoću marksističke metode –

revolucije.

Strane sile, pogotovo Britanija i Japan, neposredno poslije rata nastavljaju djelovati u

nesređenoj Kini prema svojim predratnim ciljevima. Infiltracije stranog kapitala sada su

složenije, što se vidi iz porasta broja banaka, tvornica i drugih privrednih objekata, a SAD se

aktivnije nego prije rata pridružuju stranim silama u Kini. No, poslije rata se ipak nazire

tendencija popuštanja aktivnosti zapadnog kapitala u Kini, što pogoduje jačem prodoru

japanskog. To će, zajedno s ambicijama Sovjetskog Saveza, u mnogočemu stvoriti novu

situaciju i izazvati nove političke sukobe, što će iscrpljenoj Kini donijeti nove nevolje.

U takvim uvjetima, Sun Yatsen, za boravka u Šangaju 1922./23., osigurava pozicije jer ulazi u

savez sa Sovjetskim Savezom. SSSR-u nije svejedno kako će se razvijati uzburkane prilike u

Kini i kojim će smjerom krenuti sređivanje političkih i ekonomskih prilika. Sovjetskom

Savezu odgovaralo bi slabljenje pozicija zapadnih sila na Dalekom istoku, kao što je

zapadnim silama odmah nakon rata odgovaralo kontrolirano jačanje Japana s obzirom na

Oktobarsku revoluciju.

Japan se i prije završetka rata, oslanjajući se na podršku kineske vlade Duan Qiruia, pobrinuo

da njegova prisutnost u Kini bude što sigurnija. Prodiranje Japanaca izaziva oprez njegovih

anglo – američkih rivala, a to rivalstvo potiče na sukobe podvojene kineske moćnike oko

premoći njihovih stranih protektora. Pristalice anglo – američkih pozicija u određenoj su

prednosti, ali ni zagovornici Japana ne miruju. To stvara dodatne uzroke tenzijama, pa

dijelom i zbog toga središnja vlast u Pekingu troši velika sredstva za vojsku.

Politički sukob s Japanom dogodio se neposredno nakon rata. Naime, odluka Versailleske

konferencije da Japan dobije prava na Shandong koja je ranije imala Njemačka smatrana je

kao rezultat imperijalističke logike, pogotovo ako se uzme u obzir da je Kina bila saveznik

Antante. Razočarani mladi Kinezi u proljeće 1919. započinju agitaciju protiv dolaska Japana

u Shandong. Ta kampanja nije toliko vođena protiv samog Japana koliko protiv imperijalizma

općenito. Agitacijski zborovi po školama i sveučilištima trajali su nekoliko dana kad su,

4.svibnja, studenti saznali definitivnu odluku velikih sila u korist Japana. Tri tisuće

nezadovoljnika kreće protestirati prema dijelu grada gdje su bile smještene ambasade, ali

policija ih spriječava. Tada studenti kreću pohod protiv „izdajnika koji su prodali Kinu

Japanu“, tj. tadašnje vlade te im pale kuće, napadaju suradnike...

Od tog dana pokret se počinje bolje organizirati i osnovan je Savez studenata srednjih škola i

sveučilišta koji se proširuje i na učitelje i ostale intelektualce. Vlada je odgovarala

represivnim mjerama protiv vodećih ljudi te stalnim prijetnjama. No, ništa nije imalo efekta i

pokret se ubrzano širio. Studentske organizacije objavljuju generalni štrajk svih učenika i

studenata 19.svibnja 1919. i potiču na bojkot japanske robe.

Japanci su odmah shvatili da je pokret opasan po njihove pretenzije te su inzistirali da se

pokret uguši prije nego se prenese na sitno- buržoazijske slojeve. Tako su 23.svibnja bile

zabranjene sve studentske političke akcije, kao i svi časopisi kulturne revolucije. Najveće

represalije dogodile su se 3.lipnja kad je zatvoreno više od tisuću studenata nakon brutalne

reakcije policije. Unatoč tome, pokret se širi na trgovce i radnike koji u znak podrške

studentima prihvaćaju bojkot japanske robe. To širenje pokreta izvan akademskih krugova

uplašilo je vladu u Pekingu i ministri koji su prihvatili predaju Shandonga Japanu bili su

prisiljeni dati ostavke. Kasnije, 28. svibnja, kineska delegacija u Versaillesu odbila je

potpisati mirovni ugovor i tako predati Japancima Shandong. Tako su neposredni ciljevi

pokreta „4.svibanj“ bili postignuti, a zatvoreni studenti su pušteni, profesori se vratili na radna

mjesta i život se vraćao u normalu.

O problemu Shandonga ponovno se raspravlja na Washingtonskoj konferenciji 1921. –

1922.g., inače sazvanoj u povodu ograničavanja pomorskog naoružavanja. Na konferenciji je

potpisan kinesko – japanski sporazum kojim Japan prihvaća evakuirati Shandong. Osim

izravnih pritisaka na Japan da popusti, takvom razvoju pridonijela je i određena opozicija u

samom Japanu. Osim toga, on je upravo prolazio razdoblje ekonomskih teškoća, i to nakon

privrednog uspona odman poslije rata. Bio je zadužen u inozemstvu, a njegov izvoz nije

pokrivao potrebe uvoza. No, Japan ipak nije potpuno odustao od svojih ideja i teško se mirio s

novonastalim okolnostima

U Šangaju je 1.srpnja 1921. održan Prvi nacionalni kongres Komunistične partije Kine.

Prisustvovalo je 13 delegata u ime 57 članova Partije, i dva delegata Kominterne. Tada je za

sekretara izabran Chen Duxiu. Mali broj članova Partije sam po sebi ukazuje na teškoće

prodora revolucionarnih ideja, premda su te godine bile ispunjene protestima i borbom.

Komunisti prvu vezu i suradnju s Guomindangom (Nacionalistička stranka) uspostavljaju

1925.g., kada je postalo dopušteno istovremeno biti članom Partije i Guomindangom. Kasnije

će pitanje dvostrukog članstva izazvati polemike.

Važan uzrok malog broja članova KPK i njezinog sporog rasta leži u tome što se nisu mogle

brzo i uspješno uklanjati ili mijenjati stara uvjerenja i ideološki koncepti. Novim,

revolucionarnim idejama velike je zapreke je stvarao tradicionalizam, a neki su učeni ljudi

smatrali da se prebrzo želi ići naprijed i podsjećali na opasnost takvog hoda. Prilične teškoće

stvarali su i neadekvatni prijevodi literature o osnovama marksizma, europskoj filozofiji te

slabo poznavanje istih. Uz to, nastavljeno je djelovanje radikala protiv bilo kakvih promjena i

isticanje kineske superiornosti nad Zapadom.

U siječnju 1924. održan je Prvi nacionalni kongres Guomindanga, na kojem su sudjelovali i

rukovodeći članovi KPK, među kojima i Mao Zedong. Tada je donesena odluka o formiranju

zajedničkog fronta Guomindanga i Komunističke partije. Kongres prihvaća Manifest kojim se

podržava savezništvo sa SSSR-om, protivljenje zapadnim silama i Japanu, suprotstavljanje

imperijalizmu i feudalnoj prevlasti moćnika, demokratska i nacionalna ravnopravnost ljudi,

ujednačavanje prava na zemlju i kontrola kapitala. Posebno je zanimljiva odluka o osnivanju

Vojne akademije u mjestu Huangpu, radi školovanja revolucionarnih kadrova i općeg razvoja

revolucionarne nacionalne armije. Akademija je osnovana uz aktivni angažman savjetnika iz

SSSR-a.

Na tom kongresu Guomindanga dopunjuje se i program stranke. Veća je važnost dana

lokalnoj samoupravi i posebno je naglašena važnost jake vojske kao glavne snage za

konsolidaciju unutrašnjih prilika. U sljedećim godinama, kao odgovor na novi prodor

neželjenog zapadnog kapitala u Kinu, Guomindang odgovara učvršćivanjem saveza s SSSR-

om.

U sklopu tih, novih zbivanja, 14.svibnja 1925. u štrajk stupaju radnici iz japanskih tvornica, a

14 dana kasnije kao odgovor je ubijeno 8 štrajkaša. Dva dana poslije studenti održavaju

demonstracije u dijelovima Šangaja koji su nastanjeni strancima, sve to kao potpora radnicima

u štrajku. Kao rezultat svega, pred britanskom se policijom u Šangaju okupilo više od 10 000

ljudi. Britanska policija intervenira krvoprolićem koje ostaje upamćeno kao „pokolj

30.svibnja“, no otpor se širi diljem Kine. Borbeni front dobiva ime „Antiimperijalistički

pokret trideseti svibnja 1925.“, koji odmah poslije toga organizira generalni štrajk oko 200

000 radnika. Tako pokret dobiva novi oblik i prerasta u stalne socijalne nemire jer u njemu

više ne sudjeluju samo studenti i intelektualci. Istovremeno s razvojem strane i domaće

industrije, rastao je i kineski proletarijat. Prilike i uvjeti u kojima su radili bili su vrlo teški, a

eksploatacija radne snage poprimila je nečuvene razmjere, uključujući surovo iskorištavanje

žena i djece.

U to vrijeme vodi se borba za vlast u Pekingu, gdje za predsjednika neočekivano dolazi Feng

Yuxiang. To ponuka Sun Yatsena da u studenom 1924, otputuje u Peking na pregovore o

miroljubivom ujedinjenju Kine. No, 12.ožujka 1925. Sun Yatsen umire, a Guomindang

unatoč tome uspijeva sačuvati svoje pozicije oslanjajući se na svoju vojsku. Štoviše, u srpnju

1926.g. pokreće čuvenu vojnu ekspediciju protiv odcijepljenog i raskomadanog sjevera,

poznatu kao „sjeverna ekspedicija“. Za njezine potrebe Chiang Kaishek, vođa Vojne

akademije, uspijeva organizirati veliku vojsku kojoj se pridružuju lokalne jedinice na putu

dolinom rijeke Yangtze. Osnovni je cilj ekspedicije da se obračuna s osamostaljenim

moćnicima i ponovno uspostavi ujedinjenu Kinu pod Guomindangom. Ti generali-moćnici ili

gospodari rata (eng.warlords, kin.dujun) su bili vojni guverneri u provincijama koji su

iskoristili kaotično stanje Prvog svjetskog rata i zaveli osobnu vlast u svojim provincijama.

„Sjeverna ekspedicija“ lakoćom napreduje i završava ulaskom u Peking 1928. Zapravo, tek

tada se ime grada Beijinga („sjeverna prijestolnica“) mijenja u Beiping („sjeverni mir“), kako

bi se za prijestolnicu ujedinjene Kine proglasio Nanjing („južna prijestolnica“).

U ožujku 1926. Chiang Kaishek uhićuje 25 rukovodećih komunista u Vojnoj akademiji i

sovjetske savjetnike optužujući ih za urotu. Partija ne reagira burno zbog uputa iz Moskve o

pomirljivom držanju. U listopadu se iz Kantona u Wuhan preselila lijevo orijentirana vlada

Guomindanga bez Kaishekovog odobrenja, a u travnju 1927.g. u Nanjingu Kaishek ustoličuje

„pravu“ guomindanšku vladu. Sve su češći i izrazitiji sukobi između KPK i Guomindanga, a

sve kulminira u travnu 1927. kada u Šangaju Chiang Kaishek, odgovarajući na ustanak

radnika predvođenima KP-om, pomoću „eskadrona smrti“ vrši masakr nad radnicima i tako

dolazi do prekida odnosa KPK i Guomindanga. U modernoj kineskoj povijesti ovi se događaji

nazivaju prvim revolucionarnim građanskim ratom.

U prosincu 1927. komunisti uz potporu Staljina oružanom akcijom osvajaju Kanton i

uspostavljaju kinesku sovjetsku vlast – „Kantonšku komunu“ – koja traje samo nekoliko dana

dok grad ponovno nisu preuzeli nacionalisti. Kao osvetu, Chiang Kaishek naređuje da se

zatvore svi konzulati SSSR-a na teritoriju pod jurisdikcijom vlade u Nanjingu.

U sljedećim mjesecima KPK organizira nekoliko ustanaka, posebno seljačkih, koji su nazvani

„seljačka žetva“, a uz veliki angažman Mao Zedonga. Kako su akcije brzo propale, KPK se

odlučuje na drukčije metode borbe i 1928. Mao Zedong osniva „prvu revolucionarnu“ ili

„crvenu bazu“, ili „kineski sovjet“ u brdima Chingkang i pokreće osnivanje kineske Crvene

armije. Narednih godina osnovano je nekoliko takvih baza u južnim i jugoistočnim

provincijama.

Nakon vojnog organiziranja, KPK od 1927. do 1937. vodi „agrarni revolucionarni rat“ čiji su

glavni ciljevi učvršćivanje političke moći, širenje „agrarne revolucije“ i oružani otpor

guomindanškoj vlasti. Revolucionarne baze se šire i Crvena armija sve više jača pa

Guomindang u strahu od tog širenja od kraja 1930. do srpnja 1931. poduzima tri akcije radi

uništenja baza i Crvene armije. U tešku unutrašnju situaciju uklapaju se i sukobi generala-

moćnika te sve teži položaj seljaka. Smatrajući Chiang Kaisheka jakim čovjekom i borcem

protiv komunizma, Zapad ga pomaže vojnom opremom i tehničkom pomoći.

Unutrašnja zbivanja ozbiljno komplicira i iznenadni napad koji su izvele 18.listopada 1931.

japanske snage stacionirane u Mandžuriji. Ovaj napad, poznat kao „mukdenski incident“,

pokrenut je pod izgovorom da su kineske trupe u Mandžuriji minirale željezničku prugu

kojom su upravljali Japanci. To je početak narodnog oružanog otpora protiv Japana. Chiang

Kaishek je dva puta apelirao na pomoć Lige naroda, ali bezuspješno. Razočaran nemoći Lige

naroda, Kaishek obnavlja diplomatske odnose sa SSSR-om u prosincu 1932. Japanci

nastavljaju s prodorom i okupiraju tri provincije na sjeveroistoku Kine. Koristeći nespremnost

Guomindanga, napadaju Šangaj i nakon tri mjeseca borbe zauzimaju ga 5.svibnja 1932.

KPK inzistira na prekidu sukoba s Guomindangom i ujedinjenju snaga protiv japanskog

agresora. Djelomično uspijevaju u tome, ali nakon nekoliko pobjeda savez se raspada.

Oduprijevši se trima napadima Guomindanga, komunistične, revolucionarne baze se povezuju

i učvršćuju, a 7.studenog 1931. održava se i Prvi kongres radnika i seljaka, koji uspostavlja

„centralnu vladu Kineske Sovjetske Republike“ i bira Mao Zedonga za predsjednika.

Nakon još jedne neuspjele ofenzive protiv KPK, Guomindang skuplja sva raspoloživa

sredstva i vrši strašan pritisak na Crvenu armiju. Tada među vodećim ljudima Partije pada

odluka o tzv. Dugom maršu, tj. izlazak iz opkoljenosti glavnine Crvene armije i probijanje do

sjeverozapadne Kine. Marš je trajao 370 dana, u njemu je sudjelovalo oko 150 000 ljudi, a na

cilj je stiglo jedna desetina od ukupnog broja ljudi koji su krenuli u Marš. Sudionici Marša su

uz stalne borbe s vojskom Guomindanga pješice prešli 12 500 km. Dugi marš je u kineskoj

povijesti zapisan kao legendaran događaj i dokaz o dostizanju cilja u krajnje teškim uvjetima.

Isto tako, Marš je afirmacija Mao Zedongove doktrine o mobilnom ratovanju.

Unatoč velikom uspjehu Marša, do stabilizacije u Kini ne dolazi, nego se kriza i produbljuje

unutrašnjim sukobima u KPK. Do glavnog raskola je došlo između Wang Minga, generalnog

tajnika KPK i Mao Zedonga. Wang Ming se do kraja života posvetio borbi protiv „maoizma“,

a čak je izdao i knjigu „Maova izdaja“, u kojoj između ostalog kritizira i Maovu interpretaciju

nekih povijesnih činjenica.

Poslije „mukdenskog incidenta“ Japan je 1.ožujka 1932. na sjeveroistoku Kine uspostavio tzv.

državu Mandžukuo, gdje organizira intenzivno iskorištavanje njezinih bogatih resursa,

prvenstveno ugljena i željeza. Mandžukuo postaje vazalsko japansko kraljevstvo, a za kralja

postavljaju gotovo zaboravljenog, posljednjeg kineskog cara, Aisin-Gioro Pu Yia, koji na tom

položaju ostaje do 1945. kad su ga zarobili sovjetski vojnici. No, Japanci ovdje ne staju već uz

pomoć kineskih kolaboracionista osvajaju teritorije i izvan sjeveroistočne Kine.

Dva generala Chianga Kaisheka organiziraju njegovo uhićenje kako bi ga prisilili na prekid

borbe protiv Crvene armije i ujedinjenje s KP u borbi protiv Japana. Kaishek pristaje na to, no

do pravog, organiziranog i ujedinjenog otpora Japanu dolazi tek nakon što je Japan zauzeo

najrazvijenija kineska područja, uključujći Peking, Šangaj, Nanjing, Tianjin...U rujnu 1937.g.

formira se „antijapanska nacionalna ujedinjena fronta za sveobuhvatni rat otpora“ i Kinezi do

kapitulacije Japana 2.rujna 1945. vode teški obrambeni rat uz velike gubitke.

8. SSSR IZMEĐU 2 SVJETSKA RATA

Kada je u jesen 1918. godine završen I. svjetski rat, Antanta je krenula u otvorenu

intervenciju u Rusiji protiv boljševika. Kontrarevolucionara Aleksandra Kolčakova i njegovu

vladu, Antanta je priznala kao vladu cijele Rusije. Kontrarevolucionari nazivali su se i

“Bijeli”, heterogenoga sastava u kojem su dominirali caristički ruski nacionalisti, no

sudjelovali su i socijalistički antiboljševički revolucionari. Kontrarevolucija je u proljeće

1919. godine krenula na vojnički marš protiv Moskve i Lenjingrada, no Antantino je vijeće u

Parizu na Wilsonov nagovor odlučilo da se Antanta vojnički ne angažira u Rusiji, pa je tako

brojčano narasla Crvena armija, razbijala vojsku kontrarevolucije (Bijela garda) koja više nije

imala podršku Antante.17 Do proljeća 1920. godine sovjetska se vlast proširila na gotovo sav

teritorij nekadašnje države, uključujući i Ukrajinu. Izvan države ostale su jedino kavkaske

države, za koje su se boljševici borili, te baltičke države koje su proglasile samostalnost.

U travnju 1920. godine građanski rat je u Rusiji bio zasjenjen početkom rata protiv Poljske i

njene velike nacionalističke i imperijalističke politike. Poljaci su izvršili invaziju na Rusiju

pod prividom pomoći ukrajinskim nacionalistima, ali sa stvarnom namjerom da Ukrajinu

pripoje Poljskoj. Nakon tih prvih uspjeha Poljaka, Crvena je armija prodrla do Varšave, no

Poljacima je pošlo za rukom da uz pomoć Francuza pobjede sovjetske trupe, pa je tako

granica pomaknuta daleko na istok prema Rusiji. 1921. godine Rusi su bili primorani,

ugovorom sklopljenim u Rigi, ostaviti 6 milijona Ukrajinaca i Bjelorusa u poljskim rukama.

Neuspjeh Crvene armije u Poljskoj ugasio je svaku nadu da će doći do europske revolucije i

prouzrokovao nagli pad međunarodnog prestiža boljševizma.

U prvim godinama nakon revolucije, u razdoblju tzv. Ratnog komunizma, nasilnog

ideologiziranog ekonomskog sustava koji se svodio na terorističku rekviziciju žita i hrane,

organizaciju socijalističke privrede kao potpuno centraliziranoga sustava bez tržišta i

razmjene dobara. Taj je «pokus» doveo do golemih gladi (od 3 do 5 milijuna mrtvih) i nasilja

u eksploataciji seljaštva, te kolapsa društva. Najtragičniji aspekt gospodarske katastrofe bio je

pad proizvodnje hrane. Komunisti su, naime, vidjeli u seljaštvu klasu sitne buržoazije i, kao

takvu, zaklete neprijatelje industrijske radničke klase. Komunisti su tako najavili rat seljačkoj

17

populaciji iz dvaju razloga: da izvuku hranu za gradove i Crvenu armiju, te da uvedu svoju

vlast na selo.

Ta ekonomska i društvena nevolja izazvala je u redovima boljševika tzv. Lijevu radničku

opoziciju, koja je predlagala da ekonomske poslove industrije samostalno vode sindikati bez

partijske birokracije koju je do tada u nj slala država. Početkom 1921. godine se zbog

ekonomskih teškoća nezadovoljstvo dijela radnika i seljaka sve više povećalo. Počeo se

pojavljivati anarhizam kao samostalna politička snaga te zahtjevi za ukidanjem jednopartijske

diktature. Boljševička se vlast tome oduprla svim svojim snagama, pa i vojskom. Rješenje

ekonomske krize i nezadovoljstva naroda otkrilo se na X. Kongresu boljševika na kojem su

usvojene osnove Nove ekonomske privrede (NEP) koja se zasnivala na: socijalističkom

programu ukidanja privatnog vlasništva nad većim poduzećima, poboljšanju položaja seljaka

ukidanjem rekvizicije i uvođenjem poreza u naturi. Dakle viškove koji su im preostali seljaci

su mogli prodavati na tržištu. Također su i dopuštena manja privatna poduzeća i trgovine.

Nadalje, država je dopustila i uvoz stranog kapitala, potrebnog za brži razvoj industrijalizacije

te je poticala vanjsku trgovinu. Protiv NEP-a dizalo se u redovima boljševika dosta glasova,

među kojima i Trocki jer je NEP predviđao odstupanje od revolucionarnog puta u socijalizam.

Zahtjevalo se ustrajanje na ratnom komunizmu, odnosno ubrzanoj industrijalizaciji na račun

seljaka.

Potkraj 1922. godine boljševici su formalno proglasili Savez Sovjetskih Socijalističkih

Republika (SSSR). Država je nastala pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina i Komunističke

partije. Sastojala se od 15 republika: Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Gruzija,

Armanija, Azerbajdžan, Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kirgistan, Tadžikistan,

Estonija, Litva i Latvija, te je bila je vodeća svjetska komunistička sila.18 Do tada su

neprecizno definiranu sovjetsku saveznu državu tvorile pojedine nacionalne sovjetske

republike: Ruska Federacija, Ukrajina, Bjelorusija, Zakavkaska Federacija, Horezam i

Buhara.

Ruska verzija Internacionale služila je kao himna Sovjetskog Saveza od 1917. do 1944. kad je

zamjenjena Himnom Sovjetskog Saveza i postala je partijska himna KPSS. Prva rusku verziju

preveo je Arkadij Jakovljevič Kots 1902. godine i sastojala se od 3 kitice i refrena. Kasnije je

proširena i ponovo prepjevana. Internacionalu pjevaju ne samo komunisti nego (u mnogim

zemljama) i socijalisti ili socijaldemokrati.

Državni grb Sovjetskog Saveza usvojen je 1923. godine i bio je u upotrebi sve do raspada

1991. godine. Bio je više amblem nego grb. Projekt prve verzije grba usvojen je 6. srpnja

18

1923. godine na Drugoj sjednici Centralnog izvršnog komiteta (CIK) SSSR-a i rad na ovoj

verziji je završen do 22. rujna te godine.

Dizajn je određen sovjetskim ustavom iz 1924. godine: „Državni amblem SSSR-a sačinjen je

od srpa i čekića na globusu, naslikanog iznad zraka sunca i uokvirenog snopovima pšenice, sa

natpisom „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ na šest jezika: ruskom, ukrajinskom,

bjeloruskom, gruzijskom, armenskom i tursko-tatarskom. Na vrhu amblema nalazi se crvena

zvijezda petokraka.“

SSSR je država koja je nastajala postupno s pobjedama boljševika i uvođenjem njihovih

sovjeta kod pojedinih naroda bivšeg ruskog carstva. Narode je, naime, udruživala jedinstveno

i centralistički organizirana boljševička stranka. Glavna značajka nove države bila je

ideološka totalitarna vlast komunističke partije (boljševika) koja se predstavljala kao

«diktatura proletarijata».

Lenjin i boljševici su poduzeli niz mjera za učvršćenje vlasti, dio kojih je bio pragmatičke

naravi, a nemali broj je potjecao iz ideološkoga okvira komunističkoga svjetonazora. U Rusiji,

boljševička je partija preimenovana u komunističku, pod imenom «Ruska komunistička

partija (Boljševika)», što je nedugo potom razultiralo oštrom terminološkom diferencijacijom

između lenjinističkih «komunista» i ostalih lijevih stranaka marksističke orijentacije. Godine

1919. osnovana je Kominterna

Federativno povezivanje posebnih nacionanih sovjetskih republika bila je Lenjinova ideja, za

koju se morao boriti u boljševičkom vodstvu, jer se boljševički ekspert za nacionalno pitanje,

Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili Staljin zauzimao samo za autonomiju pojedinih

neruskih naroda u sovjetskoj državi. SSSR je u ljeto 1923. godine dobio i svoj ustav. Najviši

organ vlasti bio je Svesavezni kongres sovjeta u kojeg su sovjeti saveznih republika slali svoje

delegate. Kongres sovjeta je izabrao svoj prezidij i predsjednik prezidija je formalno

predstavljao državu, ali nije imao nikakve vlasti.

U Lenjinovu osobnome i političkom životu, atentat je bio velika prijelomnica. Od njega se, u

punom smislu riječi, nije nikada oporavio. Lenjin je umro 21. siječnja 1924. Unatoč njegovoj

želji da bude sahranjen pokraj roditelja, komunističko je vodstvo, iskoristivši iskreni šok i

izljeve emocija u zemlji, Lenjinovo tijelo balzamiralo i trajno izložilo u mauzoleju u Moskvi,

u postupku koji asocira na mumifikaciju faraona i ikonizaciju čovjeka-boga.19 Odmah po

Lenjinovoj smrti, Petrograd je preimenovan u Lenjingrad (ime je nosio do raspada SSSR-a,

kada je vraćeno «carističko» njemačko ime Sankt Petersburg), a njegov rodni Simbirsk u

Uljanovsk.

19

„Time što je postao generalni sekretar...“ piše Lenjin u svom političkom testamentu „...drug

Staljin će imati ogromnu vlast u svojim rukama, ali nisam siguran da će uvijek znati kako da

ovu silu iskoristi dovoljno oprezno.“ Nakon Lenjinove smrti državu je vodio kolegij trojice-

trojka Zinojev, Kamenjev, Staljin, dok naposljetku nije Staljinu, pošlo za rukom da sam izbije

na čelo zahvaljujući tome što je držao u ruci partijski birokratski aparat. Naime, s tim

privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata sa najviše šansi da nasljedi

Lenjina. Kada je uklonio Trockoga Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem

Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga 50-og rođendana

1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinovog nasljednika.

Izdavajući se za pravog Lenjinovog interpreta i vjernog sljedbenika njegove ideje, on je

praktički od 1924. godine sve više sam upravljao preobražajem zemlje. Nasuprot konceptu

Trockog, koji je inzistirao na tezi o permanentnoj revoluciji, dakle o njezinom nastavljanju

izvan granica SSSR-a, Staljin je objavio učenje o socijalizmu u jednoj zemlji, koji je veliki

Sovjetski Savez sa svojim ljudima i bogatstvima sposoban ostvariti.

Staljin je on prišao pretvaranju Rusije od tada pretežno agrarno strukturirane u industrijsku

državu, pa je u tu svrhu 1927. godine proglasio prvi veliki petogodišnji plan, koji je donio

potpunu kolektivizaciju, ali i modernizaciju poljoprivrede, putem motoriziranja,

elektrificiranja sela i izgradnje velikih industrijskih poduzeća. Preobražaj sela vršio se uz

besprimjernu bezobzirnost: ogorčeni seljaci poklali su svoju stoku i time samo ubrzali svoju

propast.

Zbog žitne krize, za koju je Staljin pogrešno okrivljavao kulake, provedeno je raskulačivanje,

koje se tretiralo odvojeno od kolektivizacije. 1929. godine Staljin je kao cilj objavio

„uništenje kulaka kao klase“. Smatrao je da se rješenje nalazi u prijelazu s pojedinačne seoske

proizvodnje u kolektivnu društveno usmjeravanu poljoprivredu. 1930. godine stigla je

zvanična partijska odluka o raskulačivanju „O mjerama za eliminaciju kulačkih domaćinstava

u okruzima za obaveznu kolektivizaciju.“ Ovakva Staljinova politika bila je ekonomski

destruktivna jer je vodila k uništenju najefikasnijih proizvođača na selu.

Prvu rundu tih pokolja čini postupak ubrzane industralizacije. Budući da Sovjetski Savez nije

imao financijskih sredstava za gradnju industrije, Staljin naređuje oduzimanje ljetine od

seljaka nakon čega bi se ona prodavala na svjetskom tržištu da bi se skupio novac za kupnju

tvorničkih strojeva. Tijekom tih događaja koji počinju 1928., ali se događaju prije svega u

razdoblju 1931. - 1934. procjenjuje se da je umrlo prije svega od gladi deset milijuna ljudi, jer

toliki ih broj nedostaje na popisu stanovništva iz 1937. Ukrajinci su to crno razdoblje, kad ih

je bilo umrlo od gladi 3.5 milijuna, nazvali Gladomor. Da je situacija u južnom SSSR-u

postala očajna, vlada u Moskvi znala je još 1933. godine kada izdaje naređenje da se spriječi

odlazak ljudi iz toga područja u druge dijelove zemlje zbog širenja "proturevolucionarnih"

laži.

U razdoblju 1931.-1933. godine zemljom je krenula još jedna glad, veća od one u vrijeme

građanskog rata, koja je odnijela oko 10 milijuna ljudskih života, od toga ponajviše kulaka i

srednjih seljaka- elemenata koji je bio najsposobniji da podigne i modernizira poljoprivrednu

proizvodnju. Kulaci su nakon oduzimanja domaćinstava našli posao u rudnicima i drugim

postrojenjima u krajevima u koje su protjerani. Progon kulaka bio je događaj širokih razmjera

te je stoga često tretiran kao masovna pojava, kao pokret miliona. Drugi petogodišnji plan je

uz daljnje velike kanale i željeznice nagoviještao nastajanje golemih kombinata u koje bi se

udružile industrije različitih pokrajina, no do toga nije došlo jer je u prvi plan sve više stupalo

naoružanje i jačanje Crvene armije.

Socijalizacija kapitalističkih poduzeća nije proizvođačima donijela samoodlučivanje nego

samo njihov prelazak pod vodstvo države. Postojali su i radnički sindikati, ali ne kao

zastupnici radništva, nego kao još jedna od države nadzirana organizacija. Protiv svih

protivnika režima strogo se postupalo. Osnovani su golemi logori za prisilni rad sve tamo do

Dalekog istoka i sjevernog Sibira, tako da je u njima do 1935. godine bilo više milijuna

zatvorenika.

Kolektivizacija je 1935. godine postigla svoj kratkoročni cilj- financiranje većeg dijela

industrijske proizvodnje; u biti, hranu su oduzeli seljacima i podijelili ju po gradovima i

industrijskim centrima. Gledajući dugoročno, posljedice su toga bile katastrofalne: ruska je

poljoprivreda bila uništena, prvo progonom najpoduzetnijih seljaka, a zatim i lišavanjem

seljaka u kolhozu njegova udjela u zemlji. Rusija koja je prije revolucije bila jedna od vodećih

svjetskih izvoznika žitarica, od tada je jedva prehranjivala samu sebe.

Staljin je po prirodi bio lijen, ali u organiziranju terora i razradi njegove tehnologije i

procedure pokazivao je zavidnu marljivost i upornost.20 Staljinov razlog za ciljane čistke u

tridesetim godinama možemo naći u partijskom kongresu koji se dogodio tijekom siječnja

1934. godine. Kao i mnogi drugi diktatori, Staljin je vjerojatno sam sebe uvjerio da su njegovi

osobni neprijatelji (stvarni ili izmišljeni) istovremeno i državni neprijatelji. Tijekom tadašnjeg

glasovanja o kandidatima za Centralni komitet, Staljin je dobio najviše negativnih glasova od

svih kandidata. Osoba koja na ovom zasjedanju dobiva najmanje kritike u tajnom glasovanju

jest Sergej Kirov koji na ovaj način postaje konkurent za vlast. Smrt popularnog Kirova u

20

atentatu 1. prosinca 1934. godine dovodi do početaka čistki "proturevolucionarnih"

elemenata.

Proći će više od godine dana prije nego što ove početne čistke stignu do razine masovnih

uhićenja i likvidacija koje se događaju između 1936. - 1939. Prvobitna oštrica ovih akcija bila

je usmjerena na članove partijskog kongresa iz 1934. godine (pogubljeno njih 90 posto) i

bivše, sada već umirovljene političke protivnike (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov,

Buharin)

Glavna poluga tog terora bila je institucija koja je upravljala policijskim i obavještajnim

službama i koja je mijenjala nazive: ČEKA 1917.-1922., OGPU 1922.-1934., NKVD 1934.-

1954., KGB 1954.-1991. Ta institucija je imala slobodu u ubijanju svih neprijatelja režima,

onih stvarnih, mogućih i onih pod sumnjom.

Staljin je u počeo provoditi čistku, koja je svoj vrhunac dostigla između 1936. i 1938. godine,

a prvo se okrenuo protiv tzv. Desne opozicije, koja se opirala prisilnoj kolekrivizaciji

poljoprivrede, a potom i protiv svih eventualnih suparnika. Među njima je bio i Trocki koji je

bio prisiljen imigrirati u Meksiko, gdje ga je ubio Staljinov atentator. Kao moguća jezgra

opozicije desetkovano je i rukovodstvo Crvene armije na čelu sa slavnim Tuhačevskim, tako

da je vojska za duže vrijeme bila veoma oslabljena. Sa čistkom se i u sociološkom pogledu

zbio značajan preobražajni proces.

Veliki val terora pogađao je i članove partije i obične građane. Desetkovani su i strani

komunisti, te svećenstvo koje je pretrpjelo razorne gubitke: u samo jednoj godini 165.000

svećenika uhićeno je zbog prakticiranja svoje religije. Na popisu stanovništva, otkriveno je da

između 1932. i 1939. godine, tj. nakon kolektivizacije, ali prije Drugog svjetskog rata,

stanovništvo SSSR-a se smanjilo za 9 od 10 milijuna ljudi.

Na vrhu države stajao je čovjek neograničene vlasti, koji je sada i svoje vanjskopolitičke

odluke donosio samo prema realnoj političkoj računici, pri čemu je imao u vidu prvenstveno

velike državne koristi SSSR-a, a služio se sovjetskim vanjskopolitičkim državnim aparatom,

kao i Komunističkom internacionalom.

Od rujna 1934. godine SSSR je bio član Društva naroda i s pomoću njega se htio osigurati od

opasnosti nacističke agresije.

Unatoč tome, SSSR je od ranih 20. godina 20. stoljeća pa do 1933. tajno surađivao s

Njemačkom. Moskva je naime dozvolila Nijemcima da proizvode i isprobavaju tenkove,

zrakoplove, podmornice i otrovne plinove na njezinu teritoriju. Nacisti, kako je smatrao

Staljin, iako žestoki protivnici komunista, usmjerit će svoju agresiju prema zapadnim

demokracijama i ostaviti SSSR na miru. Takvo je mišljenje stajalo iza njegove odluke iz 23.

kolovoza 1939. godine kada je potpisao s Hitlerom sporazum o nenapadanju, koji je

uključivao tajni sporazum o podjeli Poljske između Rusije i Njemačke.21 Kada su 1940.

godine Hitlerove snage porazile savezničku vojsku u Francuskoj i nastavile zaposjedati većinu

kontinenta, Staljin je ušao u savez s nacističkom Njemačkom, opskrbljujući je namirnicama,

tračnicama i drugim potrebnim materijalima.

No Nijemci nisu poštivali ugovor iz 1939. godine pa su 22. lipnja 1941. godine započeli

napade na SSSR. Još tjedan dana prije napada Staljin je bio uvjeren da će se Hitler držati

sporazuma, te se nije obazirao na upozorenja saveznika i vlastite obavještajne službe o tome

kako Nijemci gomilaju trupe u Poljskoj za napad na SSSR.

9. ŠPANJOLSKI GRAĐANSKI RAT

Prije nego bude riječi o samim godinama građanskog rada potrebno je reći kako je do njega

uopće došlo te se stoga vratiti nekoliko godina unazad. Naime u Španjolskoj je od 1918.

teoretski vladala parlamentarna monarhija. Ona je do Prvog svjetskog rata zahvaljujući svojoj

neutralnosti i prilivu povećala svoju proizvodnju i svoje zlatne rezerve. No svršetak rata

značio je kraj toga. Ona nakon Prvog svjetskog rata doživljava vlastitu gospodarsku krizu.

Druga kriza koja ju je zadesila bila je ona svjetska 1929. Velik broj tvornica se zatvara.

Radnici koji su tada bili eksploatirani sada zapadaju u krajnju bijedu. Nastaje val štrajkova.

Pod utjecajem oktobarske revolucije radnici se približavaju marksizmu. Radnici i seljaci bili

su odgurnuti na političku periferiju. Političkim su stremljenjima dali oduška u idejama

socijalizma i anarhizma, osobito u socijalističkim ( UGT ) i anarhističkim (CNT) sindikatima.

U radničkom pokretu toga doba prevladava anarhizam. Anarhistička je i Nacionalna

konfederacija rada koja nekoliko godina nakon rata već ima preko milijun članova.

Revolucionarna previranja zahvaćaju i seljaštvo osobito Katalonce i Baske koji se bore za

svoju autonomiju.

Iz toga se vidi da je španjolska specifičnost bio anarhizam koji je nailazio na jak odjek kod

agrarnog proletarijata i siromašnih seljaka. Svjetsku gospodarsku krizu dokrajčuje diktatura

generala Prima de Rivere koji je državnim udarom od 13. 9. 1923. došao na vlast. Država je

bankrotirala. Zbog velikog nezadovoljstva u zemlji diktator je u proljeće 1931. dopustio

održavanje općinskih izbora koji su republikancima donijeli odlučnu pobjedu, radi kojih su

21

kralj i Rivera morali napustiti zemlju. U lipnju iste godine republikanska većina u parlamentu

proglasila je republiku. Prvi predsjednik republike postao je napredni katolički republikanac

Alcala Zamora, a predsjednikom vlade radikalni lijevi republikanac Manuel Azana.

Socijalistički kandidati su podupirali vladu i njihov je vođa Largo Caballero postao ministar

rada. Baskima i Kataloncima obećali su autonomiju, te su ih na taj način pridobili za svoj

republikanski režim. Godine 1932. vlada je izdala Zakon o agrarnoj reformi čije je provođenje

bilo veoma sporo. Svjestan opasnosti što je republikanskom režimu prijetila od vojske Azana

ju je pokušao reformirati. Dajući im visoke mirovine, umirovio je konzervativne oficire, a

unaprijedio je republikanske, ali je vojska kao cjelina ostala i dalje nepovjerljiva.

Republikanski je režim uspostavio svoju miliciju. Azana se našao između dvije vatre: s jedne

strane su ga napadali konzervativni reakcionarni krugovi zajedno s katoličkom crkvom, a s

druge strane libertinistički anarhisti. U proljeće 1931. oni su izazvali velike nerede i

uspostavljali svoje komune u Kataloniji i Andaluziji. Republikanki asalti pokušali su sačuvati

mir i u siječnju 1933. u Barceloni su pucali na anarhiste. Vojna i civilna garda su pripremali

puč, ali ga je vlada spriječila., ipak je u ljeto odstupila.

Novi parlamentarni izbori održani su u studenom 1933. Na njima su pobijedile reakcionarne

snage tj. desnica i centar, te su one novim zakonom od prvog kolovoza 1935. anulirale sve

progresivne odredbe zakona iz 1932. 1933. godine podijelila je Španjolsku u tri struje

Španjolska federacija autonomnih prava (CEDA), španjolska falanga hunti nacional –

sindikalističke ofenzive i monarhisti. Sve tri organizacije bile su za fašizam. CEDA ga je

htjela uvesti legalnim putem, monarhisti i falangisti državnim udarom i vojnom pobunom.

Pobjedom na izborima CEDA je htjela prijeći preko unutrašnje suprotnosti i stvoriti

jedinstveni front protiv fašizma. U toj situaciji stvaraju se radničke alijanse i osnove narodne

milicije.

Prvi veći sukobi između radničke klase i reakcionarnih snaga izbili su početkom listopada

1934. u Asturiji i Kataloniji, te Madridu. U cijeloj zemlji objavljen je generalni štrajk. Da bi

ugušila pobune centralna vlada bila je primorana da dovede i vojne snage iz španjolskog

Maroka. Vojska pod zapovjednikom generala Franciska Franka de Bahamondea krvavo je

ugušila pobunu u Asturiji, te ona predstavlja generalnu probu za građanski rat.

U veljači 1936. održani su novi izbori na kojima pobjeđuju lijeve stranke koje stvaraju

narodnofrontovski blok, na inicijativu Komunističke Partije Španjolske. U Narodni front ušle

su: Socijalistička radnička partija, Komunistička partija, Lijeva republikanska partija,

Federacija socijalističke omladine, Sindikalistička partija i Radnička partija marksističkog

ujedinjenja. Na izborima lista Narodnog fronta dobila je 267 poslaničkih mjesta, a stranke

desnice 132. Vladu su osnovali lijevi republikanci, uz suglasnost Narodnog fronta.

Predsjednikom republike postao je Azana, a predsjednikom vlade Quiraga. Vlast Narodne

fronte započinje sa nacionalizacijom tvornica, rudnika i sredstava za proizvodnju, a

veleposjede odlučno dijeli seljacima. Militaristu, generala Franca premješta na Kanarske

otoke. No veleposjednici, crkva i krupna buržoazija ne prihvaćaju novu vladu, ustaju i daju

podršku vojnim krugovima koji planiraju državni udar, koja je predstavljala glavnu opasnost

za republikanski režim. Zamišljeno je da pobuna počne 10. srpnja, no ona se dogodila tek 17.

srpnja 1936. čime i započinje španjolski građanski rat.

Građanski rat izbio je 17. srpnja 1936. kada se nacionalistička vojska predvođena generalom

Franciscom Frankom diže protiv republikanske vlade. Naime u 5h toga dana započinje

ostvarenje puča u Španjolskoj, Španjolskom Maroku i na Kanarskim otocima. 24 sata kasnije

Španjolska je podijeljena na dva tabora. Na pobunjenike i republikance. Pobuna je u prvi mah

ugušena. No pučiste su podržavali oficiri i civilna garda. U Madridu je pak priličan broj

oficira ostao vjeran vladi, a puču su se također suprotstavili i asalti. Puč je posvuda naišao na

odlučan otpor organiziranog radništva. Vlada je 19. srpnja podijelila oružje civilnom

stanovništvu i time je stvarno počeo građanski rat. Španjolska se i geografski podijelila na dva

dijela: na dio gdje su pobijedili pučisti i na dio koji je ostao vjeran republikanskoj vladi, a taj

je obuhvaćao više od dvije trećine države. Pučisti su držali dio Andaluzije, Galiciju,

Provinciju Leon, staru Kastiliju i Navaru, dok su u rukama republikanaca bile mediteranska

obala Španjolske, dio Aragonije, Murcia, najveći dio Andaluzije, Baskija, Santander i

Asturija, najveći dio La Mancha i Nove Kastilije.

S obzirom na to da su pučisti htjeli svoje teritorije povećati vojnim operacijama, bilo im je što

hitnije prebaciti trupe iz Maroka u Španjolsku. Ono je izvedeno neposrednim sudjelovanjem

njemačkih i talijanskih pomorskih i zračnih snaga, te je time počela i neposredna strana vojna

intervencija u Španjolskom građanskom ratu. Pomoć koju su fašistička Italija i nacistička

Njemačka pružale Francu, koji je bio vatreni zagovornik fašizma, značila je ustvari početak

otvorene intervencije u unutrašnje stvari Španjolske da bi se spriječio poraz pobunjenika.

Veliku pomoć pobunjenicima pružao je i portugalski diktator Antonio de Oliveira Salazar.

Vanjska intervencija utjecala je i na politički karakter rata. Narodnooslobodilački karakter

rata proisticao je iz činjenice da je pomoć međunarodne reakcije i fašizma pobunjenicima

predstavljala neposrednu opasnost za nacionalnu nezavisnost Španjolske, dok se

revolucionarni karakter rata zasnivao na težnji španjolskog naroda da ukine feudalne odnose,

da uništi materijalne i političke osnove fašizma u Španjolskoj i da demokratizira čitav

društveni, politički i privredni život zemlje.

Nasuprot Njemačkoj i Italiji, zapadne sile su se odučile ne miješati u sukob. Velika Britanija

proglasila je embargo na prodaju oružja zaraćenim stranama jer se bojala da bi rat mogao

prerasti u opći europski sukob za koji još nije bila spremna, dok je u Francuskoj vladao strah

da bi intervencija na strani Republike mogla dovesti do građanskog rata unutar nje. Jedina sila

koja je Republici dala vojnu pomoć bio je SSSR. SAD se također nisu direktno miješale, ali

su prešutno podržavale Franca jer je Demokratska stranka predsjednika Roosevelta imala

velik broj glasača pod utjecajem Katoličke crkve. Iako su se Njemačka i Italije nalazile na

strani Franca i pobunjenika, u Londonu 9. rujna 1936. ulaze u Komitet za nemiješanje, čije su

članice još bile: Velika Britanija, Francuska, Sovjetski Savez i Portugal. U Komitetu za

nemiješanje nalazila se i Jugoslavija. Glavni problem kojim se Komitet bavio bila je kontrola

španjolskih granica.22 Osim toga donio je sporazum 1937. o zabrani slanja dragovoljaca u

Španjolsku, jer su u republikanskoj vojsci još od početka rata bile stotine stranaca koji su se

borili u sastavu milicije i u posebnim dobrovoljačkim četama, čak je u listopadu stvorena i

Internacionalna brigada. Postepeno je Komitet prestao djelovati.

S obzirom na to da su pobunjenici u vojnim akcijama imali više uspjeha, te da se od 21. srpnja

trećina Španjolske nalazila u rukama pobunjenika, njihove akcije mogu se podijeliti u 4

glavne faze. Prva faza je od početka puča do ožujka 1937. kada su pučisti osvojili

sjeverozapad Španjolske i probili se preko Toleda do Madrida. U ožujku su republikanci

uspješno obranili Madrid i osvojili Guadalaharu, dok su pučisti osvojili Malagu. Druga faza

ide do listopada 1937. kada su pobunjenici osvojili sjeverne pokrajine, a republikanci dobili

veliku bitku kod Eruneteja koju nisu iskoristili. Od listopada 1937. pa do prosinca 1938.

godine je treća faza u kojoj su republikanci dobili bitku kod Terunela (prosinac 1937.) i na

Ebru ( srpanj 1938.). Dok je zadnja faza od prosinaca 1937. do ožujka 1939. kada su

nacionalisti skršili otpor republikanaca.

S obzirom na to da je Španjolski građanski rat podijeljen u 4 faze ratovanja i vojnih akcija

odlučila sam ukratko iznijeti one događaje koje smatram da su možda malo važniji od ostalih,

a tu sam izabrala iz svake faze po jedan. Prvi od njih je…

a) Obrana Madrida

U rujnu 1936. pobunjenici su težište svoga djelovanja usmjerili na zauzimanje Madrida. U

velikom luku sa sjevera, zapada i juga, pobunjeničke snage su 6. studenog počele ofenzivu. 22

Madrid je bio pod stalnom vatrom njemačkih i talijanskih bombardera i artiljerije. No

republikanci su u samom početku bili nadmoćniji od pobunjenika jer je zrakoplovna baza u

Madridu ostala vjerna Republici. Međutim angažiranjem njemačke legije Kondora i talijanske

Legionarske avijacije odnos snaga se izmijenio u korist pobunjenika.23 U samom Madridu i na

njegovim prilazima stajale su jedinice Narodne milicije gotovo bez oružja, bez čvrste vojne

organizacije i vojne obuke. Obje strane smatrale su da je Madrid čvor na kojem se treba

riješiti ishod rata. Pobunjenici su zato uložili ogromne napore da ga zauzmu. Jedinice narodne

milicije borile su se veoma uporno, ali su uslijed pomanjkanja oružja teško odolijevale

pritisku fašističkih trupa. Franco je već izjavljivao da se Madrid nalazi u njegovim rukama, ali

branioci Madrida među kojima su bili i borci internacionalnih brigada bili su odlučni da se

bore do kraja. Pred takvim otporom pobunjeničke snage su morale odustati od namjere da

direktnim napadom zauzmu Madrid.

Pobunjenici će pokušati izvršiti ponovno zauzimanje Madrida i to veljače i ožujka 1937. u

dvije etape. U prvoj etapi došlo je do bitke na Harami, a u drugoj do bitke kod Guadalahare.

Južno od Madrida kod Harame došlo je do povlačenja republikanskih snaga, koje su opet

pobijedile pobunjenike kod Guadalahare. Stoga im niti taj pokušaj nije uspio.

Uviđajući da ne mogu dobiti rat osvajanjem Madrida pobunjenici su promijenili plan i odlučili

da prijeđu na sistematsko osvajanje jednog po jednog dijela republikanske teritorije.

b) Osvajanje sjevernog fronta

Prema novom planu pobunjenika, tj. prema sistematskom osvajanju jednog po jednog dijela

republikanskog teritorija, pobunjenici su se odlučili najprije osvojiti Sjeverni front, na kojem

republikanske snage nisu bile jake. Osim toga pobunjenici su imali i jake ekonomske razloge

da likvidiraju Sjeverni front jer bi time dobili Biskaju, Santander i Asturiju u kojima su se

nalazili značajni industrijski i rudarski kapaciteti. Poslije bitke kod Bruneta, koja je započela

12. lipnja 1937, a završila 25. srpnja, i u kojoj su sudjelovali jugoslavenske čete Đuro

Đaković i Matija Gubec, na strani republikanaca, došlo je do pokreta pobunjeničkih snaga na

Sjevernom frontu. Republikanska Vrhovna komanda nije uspjela spriječiti pad Sjevernog

fronta, jer su snage pobunjenika bile brojčano i materijalno mnogo jače od republikanskih.

Likvidacijom Sjevernog fronta Franco je sebi stvorio uvjete za koncentraciju većih snaga na

glavnom strategijskom pravcu prema Sredozemnom moru.

23

Osim toga u toku 1937. republikanske diverzantske gerilske grupe izvršile su mnoge akcije u

pobunjeničkoj pozadini. Najviše gerilskih akcija izvršeno je u Andaluziji i Estremaduri.

Siječnja 1938. pobunjeničke snage bile su raspoređene u tri armije: komandant Sjeverne

armije bio je general F. Davila Arrondo, Centralne general A. Saliquet Zumeta, a Južne

general G. Ceipo de Liano. Republikanske snage bile su podijeljene na dvije armije: Centralna

pod komandom generala H. Mijahe i Istočna pod komandom H. Sarabia. U Valenciji je bila

organizirana treća armija.

Poslije pada vlade Larga Caballera, novu vladu Narodnog fronta osnovao je svibnje 1937. dr.

J. Negrin Lopez. Travnja 1938. ona je objavila svoj politički program od 13 točaka u kojem su

utvrđeni ciljevi borbe i uvjeti pod kojima bi moglo doći do sporazuma sa pobunjenicima.

Program je sadržavao točke: nezavisnost i integritet Španjolske, oslobođenje teritorija

Republike od agresora, društveno uređenje, osobna sloboda itd.

c) Borbe kod Teruela

Poslije pada Biskaje, Santandera i Asturije, republikanska komanda je organizirala ofenzivu

na sektoru Teruela. To je učinila kako bi odvukla pažnju pobunjenika sa ponovnog pokušaja

napada na Madrid. Na tom sektoru republikanske snage su doživjele uspjeh, te su zbog toga

pobunjenici namjeravali odustati od ofenzive na Madrid. No poslije oštrih borbi pobunjeničke

snage su uspjele probiti položaje republikanaca i tako ući u Teruelu. Poslije pada Teruela

pobunjenička komanda orijentirala je svoj glavni udar u pravcu Sredozemnog mora.

Pobunjeničke snage su 24. ožujka poduzele nove napade u pravcu Sredozemnog mora koji su

se vodili s promjenjivom srećom do kraja srpnja, kada su pobunjenici zauzeli grad Castellon

de la Plana. U dolini rijeke Mijares republikanske snage su zaustavile napredovanje

neprijatelj. Odmah zatim započela je bitka za Levant.

Najveća operacija republikanskih snaga u španjolskom građanskom ratu poznata kao bitka na

Ebru trajala je od 25. srpnja do 25. studenog 1938. inicijativa za ovu operaciju potekla je iz

Ministarstva narodne obrane republikanske vlade s ciljem da se popravi vojno-politička

situacija Španjolske Republike. Do 15. studenog republikanske snage su vodile stalnu aktivnu

obranu a kada su planski napustile most bitka na Ebru je završena.

Pobjeda pobunjenika započinje kada su oni počeli ofenzivu 24. prosinca u Kataloniji. Tom

ofenzivom Barcelona je pala 26. siječnja 1939. Početkom veljače 1939. oko 5000

dobrovoljaca internacionalnih brigada, među kojima je bilo i Jugoslavena, ponovno su se

vratili na front i sudjelovali u borbama do kraja. Nizom napada na gotovo svim sektorima

fronta pobunjeničke snage su stalno sužavale preostale republikanske teritorije. 28. ožujka u

Madridu dolazi do sukoba u republikanskim redovima, te toga istog dana pobunjenici

zauzimaju Madrid. Organizirani otpor republikanskih jedinica je prestao pa je general Franco

1. travnja 1939. objavio kraj rata.

Španjolska je državna blagajna ostala prazna, građani iscrpljeni, a gradovi smrskani u prvim

masovnim zračnim bombardiranjima što ih je iskusila Europa. Iz te borbe kao pobjednik je

izašao general Franco ili "El Caudillom".

U španjolskom građanskom ratu koji je trajao gotovo tri godine to jest 986 dana poginulo je

između 500 000 i milijun ljudi. Samo manji dio poginuo je u ratnim operacijama, dok su

većina bile žrtve masovnih pokolja koje su nad ideološkim protivnicima činile obje zaraćene

strane. Oko 650 000 lica izbjeglo je početkom 1939. iz Španjolske u Francusku, sjevernu

Afriku, Meksiko, Sovjetski Savez i druge zemlje.

U španjolskom građanskom ratu došle su do vidnog i presudnog izražaja znatne razlike

naročito u naoružanju između pobunjeničkih i republikanskih oružanih snaga. Od posebnog

značaja bila su iskustva o upotrebi i vrijednosti oklopnih borbenih sredstava i avijacije.

10. SOVJETSKA MAĐARSKA REPUBLIKA

U ljeto 1918. Habsburška monarhija se nalazila u sveopćoj krizi. Porazi na frontu su široko

odjeknuli u Mađarskoj. Sa svih strana se zahtijevao mir. Padom Austro-ugarske monarhije

srušio se cijeli stari sustav socijalne i nacionalne prevlasti. Aristokracija i buržoazija u

Mađarskoj nisu imali svoj samostalni centar vlasti, pošto je sve bilo centralizirano u Beču.

Dolazi do raspada stare vladajuće klase (plemića i zemljoposjednika) koje buržoazija ne

uspijeva da zamijeni. Kapitulacijom Bugarske jugoistočna granica Mađarske ostala je

nezaštićena. Prijetio je gubitak Transilvanije, a potom i cijele Mađarske. U listopadu 1918.

izbijaju demonstracije protiv austrijskog nadvojvode i Habsburške monarhije.

Dana 25. listopada Mađari su u Budimpešti osnovali Mađarski nacionalni savjet pod

vodstvom Mihályja Károlyjja. Károlyijev pokret je nacionalistički. U isto vrijeme kada se

osniva Nacionalni savjet Mađarske formira se Sovjet radnika u Budimpešti koji radi na

učvršćenju sovjeta u tvornicama i selima. Paralelno se odvijaju pregovori sa nadvojvodom

Jozefom i demonstracije protiv njega. Upravo je propast Austro-ugarske i pokret masa gurnuo

Nacionalni savjet na put osvajanja vlasti i revolucije. U Budimpešti 28. listopada izbija štrajk

i radnici se počinju naoružavati. Na selu je pokret još odlučniji.

Smatralo se gotovom činjenicom da će kralj imenovati Károlyja premijerom. Ipak novim

premijerom postao je grof János Hadik. U znak prosvjeda narod je marširao iz Starog grada

do Budimskog dvora zahtjevajući da se Károly imenuje premijerom. Na Lančanom mostu

sukobili su se demonstranti i redarstvene snage. Nekolicina naoružanih vojnika i radnika

upala je u gradsku kuću grofa Istvána Tisze i ubila bivšeg premijera. Revolucija je

trijumfirala, i prvi put nakon 1848., formirana je mađarska vlada. Činilo se da kolaps

dualističkog sustava utire put demokratizaciji Mađarske i skladnijem zajedničkom životu

različitih naroda Dunavskog bazena.

Velike su sile, međutim, držale Mađarsku poraženom zemljom, a novu su vladu smatrale

nasljednicom stare. Nisu posebno cijenile ni njezinu liberalno-demokratsku narav ni

proantantsku usmjerenost. U vrijeme Károlyjeve vlade došlo je do teritorijalnog dijeljenja

Mađarske, pod uvjetima koji su uzrokovali duboku pomutnju u čitavome mađarskom društvu.

Károlyjeva vlada je 13. studenoga potpisala vojnu konvenciju s Franchertom u Beogradu. To

je bila prva prilika u kojoj su pobjednici priznali postojanje neovisne Mađarske i njezine

vlade. Za razliku od sporazuma o primirju od 3. studenog, vojnom je konvencijom

uspostavljena demarkacijska crta između Mađarske i njezinih neprijatelja unutar granica

povijesne države. To nije bio jedini događaj koji je potkopao povjerenje u vladu. Rumunjska,

Češka i Jugoslavija potpuno su ignorirale taj sporazum. Kod kuće je konsolidacija bila

razmjerno spora, velikim dijelom zbog neuspjeha pregovora s Atantom. Károlyjeva vlada je

sada revoluciju smatrala završenom i jedino je željela postupno provesti ustavne reforme. No,

industrijski radnici, mali posjednici, siromašni seljaci i mnogi ratni zarobljenici koji su se

vratili iz sovjetske Rusije smatrali su da je ona tek počela.

Spontano nezadovoljstvo uskoro je dobilo svrhu i smjer. Dana 24. studenog 1918. osnovana je

Mađarska komunistička partija pod vodstvom Béle Kuna. Komunistička je partija imala

politički program i organizacijski okvir; njezina je popularnost među radnicima,

demobiliziranim vojnicima i nezaposlenima brzo rasla. Komunisti su željeli buržoasku

demokraciju pretvoriti u diktaturu ploretarijata.

Unutar Socijaldemokratske stranke, glavne snage koja je podupirala koalicijsku vladu, sve je

više jačalo lijevo, prokomunističko krilo. Unutar pak Károlyjeve vlastite Stranke neovisnosti,

pa čak i unutar same vlade mišljenja su se razlikovala ne samo što se tiče politike nego i što se

tiče načina njezine provedbe. Skupina Károlyjevih pristaša napustila je Stranku neovisnosti

jer su smatrali da je vlada preslaba u sukobu s revolucionarnim lijevim krilom. U isto vrijeme

desničarske skupine nisu željele razvoj buržoaske demokracije, već povratak starog

konzervativnog sustava te se i one organiziraju protiv Károlyjeva režima.

Vlada je stoga provodila svoj program u vrlo teškim okolnostima. Dana 16. studenoga, uz

veliku svečanost, proglašena je neovisna Mađarska i prihvaćena republikanska državna forma.

Dana 11. siječnja 1919. Mihály Károlyi postao je prvi mađarski predsjednik. Zakonodavstvo

je ovlašteno da uvede opće i tajno pravo glasa, provede agrarnu reformu, osigura autonomiju

za manjine te da jamči slobodu tiska, okupljanja i udruživanja. No, ni povećanje nadnica ni

pomoć za nezaposlene nisu omogućili običnim ljudima da vežu kraj s krajem. Uz nestašice

hrane i ostale robe, ni energenata nije bilo dovoljno. Industrija je paralizirana i nemoćna

nuditi nova radna mjesta.

Dana 16. veljače prihvaćen je zakon o zemljišnoj reformi. No, podjela zemlje koju je on imao

pokrenuti počela je samo na jednom od Károlyijevih imanja. Seljaci, gladni zemlje, reagirali

su tako da su sami preuzeli vlasništvo nad velikim posjedima. Vlada je bila nemoćna spriječiti

takav razvoj događaja, kao što je bila nemoćna spriječiti istjerivanje s položaja

novoimenovanih vladinih povjerenika. Nova vlast nije bila spremna da odgovori povijesnom

trenutku. Demokratska revolucija jesenjih ruža provodila se dvostrukim kolosijekom. Agrarna

reforma je tekla sporo; tvornice su još bile u rukama kapitalista; kapitalisti i veleposjednici su

sabotirali rad nove vlade; rastao je broj nezaposlenih i nezadovoljnih. Dvojnost vlasti između

Nacionalnog savjeta i Sovjeta radnika je bila sve vidljivija. Károlyijeva vlada nije uspjela

postići sporazum s nemađarskim narodima jer su mađarski nacionalisti odbili ideju

autonomije nacionalnih manjina. Početkom 1919. Károlyijeva je vlada napala svoje kritičare

slijeva i zdesna. Učinjeni su pokušaji da se potkreše desna oporba, te da se likvidira

komunistički pokret. U veljači je građanska vlada Republike Mađarske, u kojoj su bili i desni

socijaldemokrati, pohapsila vođe Komunističke partije Mađarske, da bi sprječila širenje

revolucionarnog raspoloženja.

Dana 21. veljače 1919. zatvoreni su Béla Kun i pedesetčetvero komunističkih vođa pod

izlikom uličnih demonstracija i oružanih incidenata. Kratko nakon toga došlo je do

demonstracija na kojima se zahtijevalo njihovo oslobođenje. U uličnim borbama bilo je 7

mrtvih i 100 ranjenih. U ožujku počinje razoružavanje vojnika vjernih vladi. Seljaci su počeli

zauzimati zemljišne posjede, vojnici vojarne, a radnici tvornice. Komunisti se pripremaju za

oružani ustanak. Károlyi im je ipak omogućio velikodušne zatvorske uvjete (da budu u

zasebnoj zgradi i da mogu primati posjete) pa su Béla Kun i njegovi drugovi mogli nadzirati

pokret iz zatvora. Planirali su srušiti vladu 23. ožujka, ali to je na kraju učinila Pariška

mirovna konferencija.

Da bi se pomoglo francuskoj i britanskoj intervenciji protiv sovjetske Rusije, na mirovnoj je

konferenciji odlučeno da se stvori neutralna zona uzduž mađarsko-rumunjske granice. Pisanu

predstavku o tome Károlyiju je 20. ožujka 1919. predao francuski pukovnik Vix, saveznički

predstavnik u Budimpešti. Prema uvjetima iz „Vixove note“ mađarska je vlada morala povući

svoje snage oko 50 kilometara prema zapadu. Plašeći se da bi to samo još pojačalo

revolucionarno vrenje, vlada se nije usudila udovoljiti tom zahtjevu, pa je odstupila i sve

vladine poslove ustupila socijaldemokratima. Na to su se socijaldemokrati u kritičnom

trenutku, 21. ožujka, sporazumjeli o udruživanju u jedinstvenu stranku s komunističkim

vođama, koja je preuzela svu vlast i organizirala otpor imperijalističkom zahtjevu Atante.

21. ožujka revolucija je dospjela do odlučujućeg zaokreta. Tog dana se u Čapelu, srcu

industrijske zone, održava sastanak delegata iz tvornica i vojarni. Sovjeti radnika i vojnika se

dogovaraju o zajedničkoj akciji. Komunisti usmjeravaju demokratsku revoluciju u pravcu

socijalističke.

Na sastanku je donesena odluka da se zahtjeva oslobađanje komunističkih vođa iz zatvora. Na

brdu Gelert, koje dominira čitavim gradom, radnici i vojnici postavljaju artiljeriju. Radnici se

masovno naoružavaju i proklamira se prijateljstvo sa sovjetskom Rusijom, a protiv Antante i

imperijalizma. Grupe radnika razoružavaju policajce i vojnike. Jedna delegacija

socijaldemokrata se sastaje sa komunističkim vođama koji su još bili u zatvoru. Odlučeno je

da se svi puste iz zatvora. Komunistička i Socijaldemokratska partija se ujedinjuju i odlučuju

da vlast pređe u ruke radnika, seljaka i vojnika. Sam program nove partije predstavlja potpuni

uspijeh komunističkih teza.

Dana 21. ožujka 1919. Revolucionarni je sovjet preuzeo vlast i Mađarska je proglašena

sovjetskom republikom. Béla Kun je postao narodni povjerenik (ministar) vanjskih poslova,

ali je zapravo bio šef nove vlade. Mađarska je ušla u savez sa sovjetskom Rusijom i istodobno

pozvala radništvo susjednih zemalja da se priključi zajedničkoj borbi protiv imperijalističkih

sila i buržoazije.

Mladi komunistički pokret pod Lenjinovim vodstvom računao je na val revolucija u srednjoj

Europi koji bi se onda imao proširiti i na pobjedničke zapadne zemlje. Diktatura u Mađarskoj

prihvaćena je bez otpora; prihvatili su je čak i oni koji se nisu slagali s njenim domaćim

programom. Razlog tome leži u odbijanju Vixove note.

Mađarska vlada djelovala je vrlo dinamično. Već 24. ožujka objavila je dekret o razoružanju

buržoazije i osnivanju proletarske Crvene armije, a 26. ožujka zakon o nacionalizaciji kapitala

svih poduzeća koja su zapošljavala više od 20 radnika; uvela je monopol države u vanjskoj

trgovini i osmosatni radni dan; 3. travnja nacionalizirala je veleposjede (iznad 50 hektara) i od

njih počela stvarati zadruge. Od 7. do 14. travnja u cijeloj su državi održani izbori za

radničke, seljačke i vojničke sovjete, koji su potom u lipnju, na prvom kongresu, donijeli

ustav Mađarske sovjetske socijalističke republike. Taj je ustav bio gotovo identičan s ustavom

Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike.

Škole su podržavljene da bi se dovršio proces odvajanja crkve od države. Napravljeni su

dalekosežni planovi na području javnog obrazovanja. Mađarski intelektualci europskog

renomea sudjelovali su u kulturnom životu republike: György Alexics, Lajos Fülep, Károly

Mannheim, Irén Dienesné Götz, Béla Balázs, Lajos Kassák i mnogi drugi. U početku je za

kulturne i znanstvene poslove bio zadužen Zsigmond Kunfi, ali poslije je tu ulogu preuzeo

György Lukács.

Dana 4. travnja svi srednji i veliki posjedi prešli su u vlasništvo proleterske države. Nije bila

isplaćena naknada vlasnicima. Raspodjela je zemlje, međutim, zabranjena: vlada je držala da

je to jedini način da se zajamči proizvodnja dovoljnih količina hrane i spriječi širenje sitne

seoske buržoazije. Nacionalizirana su imanja bila organizirana kao državna poljoprivredna

dobra u 1980-im godinama. Tamo gdje je to bilo neizbježno, dodijeljene su male parcele za

gradnju kuća. To, međutim, nije ublažilo duboko razočarenje seljaštva. Još jednom bezemljaši

nisu dobili zemlju, a seljaci koji su imali zemlju strahovali su da će im uskoro biti oduzeta.

Ozbiljna posljedica toga bila je da poslije seljaci nisu pristali prodavati svoje prioizvode za

tzv. bijeli novac, obveznice koje je izdavala sovjetska republika. Kontrarevolucija je to poslije

mogla koristiti sebi u prilog.

Delegati na Pariškoj mirovnoj konferenciji bili su šokirani razvojem događaju u Mađarskoj, a

među političarima i vojnim stručnjacima vodile su se žestoke rasprave o njihovim uzrocima.

Anglo-američko stajalište bilo je da veliki dio krivnje leži u francuskom pokušaju da proširi

utjecaj svojih ovisnih zemalja. Konačni je general Smuts poslan u Budimpeštu da procijeni

situaciju na licu mjesta, te da nagovori mađarsku vladu da prihvati neznatno modificiranu

neutralnu zonu. U međuvremenu je francusko vojno vodstvo, uz aktivnu suradnju Praga i

Bukurešta, organiziralo vojni napad na Mađarsku.

Premda je Smuts bio sklon prijedlogu Béle Kuna da se sazove međunarodna konferencija o

ekonomskoj budućnosti Dunavskog bazena, nije bio ovlašten potpisati sporazum. Kun i

njegovi pristaše odbacili su pak novi prijedlog o neutralnoj zoni, nadajući se da će njihova

nepopustljivost dovesti do trajnih pregovora.

Nije bilo vjerojatno da bi bilo kakvi pregovori mogli voditi do nekih novih granica povoljnih

za Mađarsku i da bi mogli osigurati opstanak sovjetske republike. Postojanje diktature

proletarijata bilo je posve suprotno željama pobjednika, koje su uključivale i najveće moguće

zadovoljenje teritorijalnih zahtjeva što su ih postavili mađarski susjedi, te izolaciju sovjetske

Rusije. Ukratko, saveznici dugoročno nisu mogli dopustiti sovjetskoj republici da opstane.

Daljni su događaji pokazali da su pobjednici samo manevrirali. Mađarska vlada nije zapravo

mogla učiniti ništa presudno.

Mađarska Sovjetska Republika je bila sa svih strana okružena neprijateljem. U Antanti

prevladava zalaganje da se silom uguši Republika uz pomoć Češke, Rumunije i Srbije. Atanta

prelazi u protunapad 10. travnja. Rumunji i Česi započinju operacije. Revolucionarni sovjet

vrši mobilizaciju radnika. Međutim, neke su se jedinice ubrzo predale Rumunjima. Posljedica

toga po revolucionarnu vlast je bilo dalje povlačenje vojske ka Tisi.

Dana 16. travnja počela je rumunjska ofenziva, a 27. je slijedio čehoslovački upad. Tek

djelomično organizirana, mađarska je Crvena armija potisnuta. Dana 1. svibnja rumunjske su

se snage zaustavile u Szolnoku, a čehoslovačke u Miskolcu, ali unatoč tome situacija je

izgledala katastrofalnom.

U međuvremenu su Budimpešta i ostala neokupirana područja slavili 1. svibnja. Vlada i

Središnji radnički sovjet stalno su zasjedali, a Béla Kun pokušavao je različite diplomatske

inicijative. I napokon je kriza riješena. Vlada se održala i počela je organizirati obranu zemlje.

Pod zapovjedništvom izuzetnih vođa poput Vilmosa Böhma, Auréla Stromfelda, Jenőa

Landlera i drugih mađarska je Crvena armija pokrenula kontraofenzivu već 20. svibnja.

Nadali su se da bi im proboj na sjevernom bojištu mogao omogućiti sa se spoje sa sovjetskim

snagama. U početku se mađarska sovjetska Crvena armija uspješno borila protiv čeških

intervencionista i u svibnju oslobodila sjevernu Mađarsku te čak prešla u ofenzivu u

Slovačkoj, odakle je u prvoj polovini lipnja potisnula češke čete i 16. lipnja proglasila

Slovačku sovjetsku Republiku kao federalnu jedinicu Mađarske.

Ratovanje je bilo velik teret organiziranu radništvu koje je činilo Crvenu armiju. Cijela je

zemlja bila izvrgnuta velikim naprezanjima. Različite kontrarevolucionarne skupine lako su

mogle iskoristiti nastale poteškoće.

Te su skupine izazivale štrajkove i pobune u gotovo svim dijelovima zemlje i smatrali su se

dovoljno jakima da pokušaju osvojiti vlast u Budimpešti. 24. lipnja pokušan je puč kojim se

trebala oboriti vlada. Topovska paljba iz vojarne Engels je bila znak za početak pobune koju

bi predvodili revolucionarni oficiri. Grupe revolucionarnih radnika su imale zadatak da

zauzmu sjeverne radničke četvrti, dok bi dunavska flota prekinula sve komunikacije. Pobuna

je djelomična i puč ne uspijeva. Pobuna je otkrila sve slabosti nove vlasti kao i u samoj

socijalnoj bazi. Pred revolucionarnom vlašću su dva fronta, unutrašnji i vanjski. Atanta koristi

pokušaj pobune da se još više umješa u unutrašnje stvari zemlje. U takvoj situaciji Béla Kun

pokušava igrati na suprotnosti između imperijalista. Održavaju se kontakti s Talijanima koji

su rivali Jugoslovenima i Francuzima u posljeratnoj podijeli teritorija. Ipak, središnje i lokalne

snage porazile su sve kontrarevolucionarne pokrete. Kao posljedica toga, srpanj je protekao

bez ozbiljnih izazova za sovjetsku vlast.

U međuvremenu su se predstavnici konzervativne Mađarske viših klasa okupili oko grofa

Istvána Bethlena u Beču. U Segedinu, sada pod francuskom okupacijom, major Gyula

Gömbös organizirao je tzv. Nacionalnu armiju pod vrhovnim zapovjedništvom admirala

Miklósa Hortyja. Nacionalnu su armiju vodili reakcionarno raspoloženi časnici iz vremena

Carstva. Izražavajući šovinizam i antisemitizam, ti su ljudi bili krajnje desno krilo

kontrarevolucije. Početkom srpnja protiv Mađarske Sovjetske Republike koncentrirana su 2

francuska vojna korpusa sa 36.000 vojnika, 70.000 rumunjskih vojnika, 20.000 mađarskih

emigranata i 12.000 jugoslovenskih vojnika.

Za Francusku je bilo krajnje neugodno što njezine male saveznice vojnim napadom nisu

uspjele srušiti sovjetsku republiku. Odustajući na neko vrijeme od vojih akcija, francuski

premijer Clemenceau krenuo je u diplomatski napad. Njegov najveći uspijeh bila je nota koja

je u Budimpeštu stigla s mirovne konferencije 13. lipnja. Bile su dogovorene nove granice u

Srednjoj Europi i u noti su one iscrpno izložene. Istodobno su se pozivale zainteresirane

strane da položaj svojih sanga prilagode novim granicama. Nakon vruće rasprave,

Revolucionarna vlada je pristala na njih, i Crvena se armija smjesta povukla sa svojih

izbočenih položaja na sjeveru. No, susjedne su zemlje potpuno ignorirale notu, odbijajući da

se i same povuku. Pristajući na naputke iz Pariza, Mađarska je učinila taktičku pogrešku i

početkom srpnja na mirovnoj su konferenciji počele pripreme za odlučnu vojnu intervenciju.

To se, međutim, sporo odvijalo i mađarska je vlada mogla upotrijebiti notu kao osnovu za

pregovore kojima bi dobila na vremenu. Povlačenje vojske vodilo je u opću demoralizaciju i

stavilo je Revolucionarnu vladu u beznadan položaj. U tijeku srpnja sindikati, radništvo i

drugi dijelovi pučanstva shvatili su da bi Mađarska morala riješiti svoje sporove s Atantom.

Tijekom svojeg napredovanja početkom godine rumunjske su trupe zauzele područje istočno

od Tise. Svojom notom od 13. lipnja Mirovna je konferencija priznala da je to mađarsko

područje, ali se rumunjske snage nisu povukle. Nakon nekoliko neuspjelih prosvjeda,

Revolucionarna je vlada odlučila pokrenuti ofenzivu ne bi li istjerala Rumunje s tog područja.

To je bila odluka koja je nedvojbeno ubrzala propast sovjetske republike. Iskoristivši potpuno

svoju razmjernu snagu, rumunjska je armija potisnula natrag mađarske snage. Ovog se puta

Rumunji nisu zaustavili na Tisi, nego su napredovali dalje prema Budimpešti.

Dana 1. kolovoza 1919. u tijeku konačne, dramatične sjednice budimpeštanskog Središnjeg

radničkog sovjeta objavljena je ostavka Revolucionarne vlade. Revolucionarni sovjet podnosi

ostavku, a socijalističko-komunističku vlast je smijenila sindikalna vlast koju je odmah

zbacila desnica. Za mandatara nove vlade imenovan je sindikalni vođa Gyula Peidl. Béla Kun

je 2. kolovoza sa većinom vođa otputovao je u Beč gdje su ih austrijske vlasti internirale.

Tibor Samueli se odlučuje na otpor do kraja i biva ubijen. Između 3. i 4. kolovoza rumunjska

je vojska ušla u Budimpeštu: diktaturi proletarijata u Mađaskoj došao je kraj.

Mađarska komuna je trajala 130 dana, a njezino mjesto je zauzeo bijeli teror rumunjskih

okupacijskih snaga i bandi admirala Hortija. Pobjeda kapitalističkih snaga nad komunom na

Zapadu je slavljena kao početak oseke revolucije u Europi, što je konstatirala i Treća

internacionala.

Nade za brzo širenje revolucije su ostale neispunjene. Pokazalo se da izolirana diktatura

proletarijata u maloj zemlji poput Mađarske ne može odoljeti usklađenim valnjskim

napadima. Pokušaji koji su se odvijali tijekom 1918. i 1919. da se društveni i politički

problemi Mađarske riješe unutar buržoaske demokracije, a potom u socijalističkom okviru,

nisu uspjeli.

Padu Mađarske sovjetske republike pridonijele su, uz intervenciju izvana, i neke pogrešne

odluke vlade, u prvom redu nepromišljena radikalna nacionalizacija koja je pogodila i mala

poduzeća te tako odbila od vlade niže srednje slojeve po gradovima, kao i to što konfiscirana

veleposjednička zemlja nije podijeljena seljacima već su se na njoj odmah počele osnivati

zadruge. Padu su pridonijele i pogreške u pogledu nacionalnog pitanja. Unatoč tome

Mađarska sovjetska republika bila je u vrijeme svog opstanka i još dugo nakon toga prava

inspiracija revolucionarnom proletarijatu Srednje Europe.

Kontrarevolucija, koja je izašla kao pobjednik, svoj je autoritet u početku iskazivala

sredstvima neograničena terora, a potom zakonskim i administrativnim metodama,

propagandom i sl. U izgnanstvo nisu bili natjerani samo komunisti, socijaldemokrati i

umjereni socijalisti, već i istaknuti predstavnici buržoaskog liberalizma i radikalizma. Oni koji

su se u domovini borili za demokraciju pretrpjeli su tako nedoknadiv gubitak. Mađarsko je

društvo platilo visoku cijenu neuspjela eksperimenta iz 1919., koji je neizbježno oslabio

polizičku oporbu Horthyjevu režimu.

Premda je kontrarevolucija pobijedila i premda je uživala potporu saveznika, njezina je

konsolidacija bila sporija i teža no što je to tko očekivao, a rumunjske su vlasti provodile

„bijeli teror“ na područjima pod svojom kontrolom što je još više stvaralo poteškoće

kontrarevoluciji i tek nakon intervencije velikih sila u mađarskoj je prijestolnici stvorena

vlada koja je bila prihvatljiva za Atantu. Uspostavljena je monarhija, a regent je postao

Miklós Horthy kojeg ni njegova naobrazba, a ni dotadašnja politička karijera nisu činile

podobnim za ovu dužnost.

11. GANDHI

Mahatma Gandhi ubraja se u najfascinantnije ličnosti 20. stoljeća. Njegov nenasilni istup

protiv diskriminiranja u Južnoafričkoj Republici i Indiji, zajedno s učenjem koje je iz toga

razultiralo, učinili su ga jednim od najbitnijih uzora čovječanstva. Budući da je Gandhi

djelovao i u Južnoafrickoj Republici i u Indiji, povijest obiju zemalja čini bitnu pozadinu

njegova djelovanja. Njegov doprinos ljudskom rodu ne mjeri se mjerilima 20. stoljeća već

mjerilima kompletne ljudske povijesti. Kao najveći uspjeh M. Gandija može se smatrati što je

u redovima dotad bezoblične ljudske mase na području Indije probudio i razvio osjećaj

međusobne solidarnosti i svijest o zajedničkoj pripadnosti široj zajednici, odnosno matičnoj

zemlji. Njegov cilj je bio postizanje samouprave u okvirima britanskog carstva, ako je to

moguće, ali i izvan tih okvira ako to bude potrebno. I sve to putem nenasilja. Tehnikom

nenasilnih metoda koje je Gandhi prakticirao tijekom svoje borbe. Građanskim neposluhom,

nenasilnom revolucijom, izborio je nezavisnost Indije od britanske krune (1947.). Svojim je

asketskim životom nadahnuo milijune Indijaca na jednostavnost, ljubaznost i

ljubav.Mohandas Karamchand Gandhi, znan i kao Mahatma Gandhi („mahatma“ na

indijskom znači „dobra ili velika duša“), rođen je 2. listopada 1869. godine u hinduskoj

obitelji u Porbandaru, malom gradiću na zapadnoj obali Indije, u današnjoj državi Gujarat u

Indiji. Rođen je u obitelji srednje, ali ipak dobrostojeće obitelji koja je pripadala kasti

trgovaca i time i grupi trgovaca, kaste Vaishya. Njegov je djed bio Dewan (premijer), a

naslijedio ga je sin Karamchand prihvativši službu premijera u kneževini Rajkat. Putlibai,

Mohandasina majka je bila „svetica“, nježna i pobožna, i ostavila je dubok utjecaj na um

svoga sina. Oboje roditelja bili su pobožni Hindusi. Kao trinaestogodišnjak Gandhi se oženio

jednako starom Kasturbai Nakanji. . Želio je studirati pravo u Velikoj Britaniji, što je obitelj

nakon dugog oklijevanja i prihvatila. Kasta je ipak smatrala da on u inozemstvu neće moći

živjeti „čisto“. Iako je položio zakletvu kojom se obavezao da će živjeti kreposno, da neće

uzimati ni meso ni alkohol, kasta mu je zabranila putovanje u inozemstvo. Budući da se

Gandhi usprotivio toj odluci, bio je isključen iz kaste. Godine 1888. počeo je studirati u

Londonu, a usto se veoma pomno bavio i hinduizmom, islamom i kršćanstvom. Pritom mu je

njegova hinduistička religija bivala sve važnija. No priznavao je i druge religiije. Posebno ga

je zadivljavalo ono što je odgovaralo i njegovu motu: na loše odgovoriti dobrim. Svoj koncept

Satyagraha, kako bi ga bolje mogao objasniti, sve je više poredio tim principima. Satyagraha,

dobro poznata nakon Gandhijevih brojnih kampanji, znači „snaga kroz istinu i ljubav“.

Njegovo temeljito proučavanje Bhagavad Gite i Biblije navelo ga je na vjerovanje da se

humanost uvijek mora suprotstaviti zlu, okrećući mu drugi obraz. Kada se nakon završenog

studija vratio u Indiju, samo ga je dio njegove kaste opet prihvatio. Službeno je i dalje bio

isključen, a svakome tko bi ga prihvatio, također je prijetilo isključenje. Ubrzo je morao

zaključiti da na temelju svog studija u inozemstvu nije stekao prave veze u svojoj domovini.

Bez pomoći kaste bilo je jako teško otvoriti odvjetnički ured. Osim toga,  bio je naviknut da

ga se promatra kao građanina s britanskim znanjem. Međutim, britanske vlasti u Indiji ga nisu

gledale kao sebi jednakog, zbog čega je vrlo brzo došlo do sukoba između britanskih

službenika i Gandhija. U takvim okolnostima nije mogao stvarati svoju egzistenciju. Njegov

stariji brat morao je uzdržavati njega i njegovu obitelj, tako da je odmah prihvatio mjesto

savjetodavnog odvjetnika u društvu u Južnoafrickoj Republici koje mu je ponudio poslovni

prijatelj njegovog brata, jedan bogati trgovac. U Južnu Afriku je bez svoje obitelji otputovao

je 1893. godine. U Južnoj Africi Gandhi je prvi put iskusio diskriminaciju koju su provodili

bijelci nad etničkim manjinama Indijaca. Za bijelce su svi Indijci bili Sammies ili Kulies,

jednostavno nejednaki, nejednakopravni. Primjeri diskriminiranja koje je Gandhi morao

otrpjeti bili su više nego mnogobrojni. Nije se mogao šišati kod frizera, u sudnici nije smio

nositi turban, a nakon 21 sat nije smio napuštati kuću bez dozvole svog poslodavca. I to sve

samo zato jer je bio Indijac: samo zbog svoje boje  kože i religije nije mogao imati ista prava

kao i bijelci.  Posebno velika nejednakost Indijaca primjećivala se u sredstvima javnog

prometa. Odatle potječe i najpoznatiji primjer diskriminiranja koji je Gandhi morao otrpjeti,

događaj u vlaku za jednog poslovnog putovanja. Morao je iz Dubana u Natalu putovati u

Pretoria u Transvaalu. Za vrijeme putovanja u vlak je ušao i jedan bijelac koji nije htio dijeliti

kupe s Gandhijem. Kondukter je, nakon bijelčeve intervencije, htio Gandhija, unatoč važećoj

karti za prvu klasu, poslati u odjel za prtljagu. Nakon što se Gandhi tome, usprotivio izbačen

je iz vlaka. Nakon što je ostvario neke poslovne uspjehe te se mogao dokazati u indijskoj

zajednici, imao je i više samopouzdanja te je pokušao organizirati indijsku zajednicu.

Organizirani su redoviti susreti na kojima je održavao svoje prve govore pred publikom.

Njegov glavni cilj bio je postići kraj diskriminiranja Indijaca. Zbog toga je najprije pokušao

Indijce nagovoriti da se urednije odijevaju i da više paze na higijenu. Bio je uvjeren da se

slika koju su Britanci imali o Indijcima mogla promijeniti i da su Indijci mogli biti promatrani

i prihvaćeni kao ravnopravni. Istovremeno je bio zapanjen nepriznavanjem građanskih i

političkih sloboda indijskih imigranata u Južnoj Africi. To ga je potaklo da se pridruži borbi

za priznavanje osnovnih ljudskih prava za Indijce. Gandhi je ostao u Južnoj Africi 20 godina,

često vrijeme provodeći u zatvoru. Godine 1896. napali su ga i pretukli Južnoafrikanci. Od

tada se zalaže za politiku pasivnog otpora i nekooperacije s južnoafričkim vlastima. Godine

1896. vratio se u Indiju. Sastavio je spise o položaju Indijaca u Južnoj Africi, koji su imali

internacionalni odjek. Među ostalim kritizirao je "porez od tri funte", indijske radnike po

ugovoru i njihove poslodavce. Spisi koje je Gandhi sastavio o položaju Indijaca u Južnoj

Africi tamo su shvaćeni kao pozivanje naroda na ustanak. Postojao je strah od revolucije i

infiltracije Indijaca u društvo. Kad je Gandhi s još mnogo Indijaca stigao na parnom brodu u

Natal, njegov ulazak je bio spriječen. Budući da je navodno na brodu izbila kuga, stavljen je u

karantenu 23 dana. Kad je napokon dobio odobrenje da napusti brod, bijela rulja ga je gotovo

linčovala. Samo je intervencija šefa policije i njegove žene spasila Gandhija od sigurne smrti.

Ipak, Gandhi je odustao od progona počinitelja. Prvi je put primijenio princip svoj princip da

nikoga ne mrzi i da sve otrpi. Bavio se odvjetništvom i borio se za prava Indijaca. Čak se i

izvan suda zauzimao za svoje sunarodnjake. Indijcima u Južnoj Africi dao je mogućnost glasa

osnivanjem časopisa Indien Opinion 1904. godine a nakon toga i osnivanjem Feniksove farme

u Natalu, a kasnije i Tolstoj farme u Transvaalu. Služenje svom narodu i svojim

sunarodnjacima bio je još jedan od njegovih pricipa. Kada je izbila kuga među indijskim

radnicima, zaista se žrtvovao i pružao im pomoć. Već 1907. godine donesen je Zakon o

registriranju. Svi Indijci morali su se registrirati otiskom prsta, nakon čega su dobivali broj i

prijavnicu boravka koje su morali uvijek nositi sa sobom. Bez prijavnice boravka nije bio

dopušten ulazak u Transvaal, koji je imao vladu koja se sastojala samo od Bura.  Gandhi se

nije registrirao. Većina Indijaca pratila je njegov primjer. Osuđen je na dva mjeseca zatvora.

Obratio se generalu Smutsu i zahtijevao da se takav zakon ne donosi. Kao protuuslugu svi

Indijci bi se registrirali svojevoljno. Gandhi se onda registrirao kao uzor ostalima, iako su ga

njegovi zemljaci htjeli u tome silom spriječiti. Većina Indijaca pratila ga je i u tome. No

zakon je ipak donesen. Taj korak potaknuo je prvu veliku Satyagraha-kampanju tijekom koje

je spaljeno više od dvije tisuće prijava boravka. General Smuts nije se držao ni sporazuma

postignutog s Gokhaleom, da se ukine porez od tri funte i radnik po ugovoru. Kad su 1913.

godine svi nekršćanski brakovi koji su zaključeni pred matičarima u Južnoj Africi proglašeni

ništavnima, situacija za Indijce još se više zaoštrila. Svi indijski brakovi bili su nepriznati. Za

Indijce je to značilo veliku povredu institucije braka, s obzirom na to da su nakon toga njihove

supruge dobile status ljubavnica. Osim toga, djeca iz njihovih brakova nisu više imala prava

na nasljedstvo. Zbog toga su se Gandhiju priključili radnici po ugovoru i žene. Rudari su

štrajkali. Gandhi je ponovno počeo jednu Satyagraha-kampanju. Njegovi suučesnici u

kampanji trebali su od Tolstoj-farme preko Kasturbaija prijeći granicu između Natala i

Transvaala i zatim se predati policiji. Kako je i predviđeno, oni koji su prešli granicu uhapšeni

su i dijelom poslati na prisilni rad. Za pripadnika i sljedbenika Satyagrahije hapšenje je zbog

loših uvijeta značilo smrt. Uskoro su zatvori bili puni. Od rudara koji su štrajkali i njihovih

obitelji Gandhi je u Newcastle u Natalu napravio "vojsku mira" od oko 5000 ljudi. On je

najavio vladi da će i on sa tom vojskom prijeći granicu. Cilj marša bila je Tolstoj-farma u

Transvaalu. Na tom putu Gandhi i njegovi prvi suradnici bili su uhapšeni. Ipak, bujica ljudi se

nije mogla zaustaviti. Došlo je do masovnih hapšenja. Zatvori su bili prepravljeni, troškovi za

uhapšenike su rasli, a budući da su rudnici stajali prazni, došlo je do velikih gubitaka.   . Za

vrijeme Burskog rata 1899. i Zulu ustanka 1906. pokrenuo je Indijce da se bore na strani

Britanaca. Oni su opet Indijcima dopuštali samo služenje u sanitetu, gdje je služio i sam

Gandhi. On je to vidio kao građansku dužnost. Onaj tko je tražio svoja prava, morao se

pridržavati i svojih obveza. Nadao se da će time udobrovoljiti Britance i poboljšati prava

Indijaca u Južnoj Africi. Isto je ponovio i za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nakon kratkog

boravka u Velikoj Britaniji, gdje je Gandhi pozvao svoje sunarodnjake koji su tamo živjeli da

se u Prvom svjetskom ratu bore na strani Britanaca, 1914. godine vratio se u Indiju. Neki

statistički podaci britanske Indije predstavljaju stanje prije 15. kolovoza 1947. godine, u kojoj

se Gandhi našao nakon svog povratka: 410 milijuna stanovnika, od toga 281 milijuna hindusa,

115 milijuna muslimana, 7 milijuna kršćana, 6 milijuna sikha, nasuprot 150.000 Engleza.

Hindusi su bili podijeljeni u 3000 kasti i podkasti, od toga otprilike 70 milijuna

"nedodirljivih" i potomaka domaćih stanovnika. Pod britanskom vladavinom bilo je 310

milijuna stanovnika koji su nastanjivali oko dvije trćine podrucja. Jedna trećina zemlje, s oko

100 milijuna stanovnika, bila je podijeljena u 565 kneževina; sa 15 jezika i 845 dijalekata.

Neopisivo siromaštvo i 85-postotna nepismenost stajali su na putu neovisnosti. Kad se Gandhi

vratio u Indiju, počeo je širiti svoja razmišljanja i u javnosti. Civilni otpor neograničenoj vlast

Engleza. Godine 1914. Gandhi se vratio u Indiju. Njegova obitelj i stanovnici farmi pratili su

ga na tom povratku. Da bi mogao nastaviti život u zajednici sa stanovnicima farmi, sa svojom

je pratnjom izgradio Ashram. U tu je zajednicu prihvatio i one koji nisu bili pripadnici neke

kaste. U međuvremenu je u Indiji postao vrlo poznat i cijenjen. U narodu su ga nazivali

Mahatma - velika duša. Zemlja u koju se on vratio bila je zaposjednuta od Britanaca. U

narodu nije bilo jedinstva između hindusa i muslimana. Kada su 1919. godine u parlamentu

izglasani takozvani Rowlatt Acts koji su davali indijskim kolonijalnim vlastima zakonske

ovlasti da oružano djeluju protiv takozvanih revolucionarnih aktivnosti. Satyagraha se

proširila Indijom privlačeći milione sljedbenika. Demonstracije protiv Rowlatt Acts-a

rezultirale su masakrom Britanskih vojnika nad Indijcima kod Amritsara. Godine 1920. kada

britanska vlada nije uspjela popraviti situaciju, Gandhi je proklamirao politiku

nekooperativnosti. To je imalo za posljedicu da su Indijci koji su radili u javnim ustanovama

podnijeli ostavke, državne institucije kao na primjer: sudovi su bili bojkotirani, a Indijska

djeca nisu pohađala vladine škole. U cijeloj Indiji ulice su bile blokirane Indijcima koji su

sjedili na njima, a kada su se odbili ustati policija ih je tukla. Gandhi je bio uhapšen, ali je

uskoro zbog pritiska javnosti bio pušten. U okviru borbe za ekonomsku nezavisnost Indije,

uključujući bojkot britanske robe, Gandhi je osmislio swaraj (sanskritski: samovladavina)

pokret. Ekonomski aspekti pokreta bili su veoma važni jer je britansko iskorištavanje indijskih

seljaka dovodilo do siromašenja sela i destrukcije kućnih obrta. Gandhi se stoga zalagao za

oživljavanje obrta obrade vune te je stoga izabrao točak na kojem se obrađuje vuna kako bi

jasnije ukazao na potrebu vraćanja vrijednostima seoskog života i oživljavanju tradicionalnih

indijskih obrta. Uskoro je Gandhi postao simbol borbe za slobodnu Indiju širom svijeta. Živio

je spiritualnim i asketskim životom propovjednika često provodeći vrijeme u meditaciji.

Gandhi je smatrao kako će nenasilnim metodama pokazati Britancima kako je upotreba

nasilja beskorisna te da će oni nakon toga napustiti Indiju. Gandhijev politički i duhovni uticaj

na Indiju s vremenom je postao toliko velik da se britanske vlasti nisu usudile prema njemu

poduzimati nikakve protumjere. Godine 1921. Indijski nacionalni kongres, skupina koja je

širila pokret Indijom, dala je Gandhiju potpunu izvršnu vlast, uključujući čak i pravo da

imenuje svog nasljednika. Međutim, indijsko stanovništvo nije u potpunosti slijedilo

Gandhijevu politiku nenasilja te je došlo do serije oružanih revolta protiv britanskih vlasti

dovodeći do toga da je Gandhi priznao kako je njegova politika doživjela krah. Godine 1922.

britanske vlasti su ga privele i utamničile.Nakon što je 1924. pušten iz zatvora Gandhi se

povukao iz aktivne politike i posvetio se propagiranju općeg jedinstva. Međutim, opet je bio

uvučen u borbu za nezavisnost Indije. Godine 1930. Mahatma je proglasio novi val građanske

neposlušnosti pozivajući Indijce da ne plaćaju porez. Neposluh je počeo maršom ka moru u

kojem su hiljade Indijaca pratile Gandhija od mjesta Ahmadabad do Arapskog mora, gdje su

pravili so iz morske vode. Gandhi je ponovo uhapšen, ali je pušten već 1931. godine nakon

što je pristao zaustaviti val neposlušnosti kad su Britanci učinili neke ustupke njegovim

zahtjevima. Iste godine Gandhi je predstavljao Indijski nacionalni kongres na konferenciji u

Londonu. Godine 1932. Gandhi je započeo novi val građanske neposlušnosti protiv Britanaca.

Bio je hapšen dva puta kada je pribjegao štrajku glađu što je bila veoma uspješna metoda

borbe protiv Britanaca. Naime, ukoliko Gandhi umre postojala je mogućnost da dođe do

revolucije i izvan Indje. Iako je i sam bio pripadnik Vaisya (trgovačke) kaste, Gandhi se

posvetio i ukidanju nepravednih socijalnih i ekonmskih aspekata kastinskog sistema. Godine

1934. Gandhi je formalno napustio politiku, a na mjestu lidera Indijskog nacionalnog

kongresa zamijenio je Jawaharlal Nehru. Gandhi se posvetio putovanju po Indiji, ali se 1939.

ponovo vratio aktivnom političkom životu jer su temelji indijske federacije bili uzdrmani. Prvi

potez koji je učinio ponovnim izlaskom na političku scenu bio je da još jednim postom, to

jeste štrajkom glađu, prisilio vladara države Rajkot da modificira svoj autokratski način

vladavine. Javni nemiri postali su toliko jaki da su kolonijalne vlasti morale intervenirati i

prisliti vladara Rajkota da popusti Gandhijevim zahtjevima. Mahatma je ponovo postao

najznačanija politička figura Indije.

Kad je izbio Drugi svjetski rat, Gandhi se odmah 1939. godine javno izjasnio protiv rata. Dok

je u Južnoj Africi za vrijeme Prvog svjetskog rata pozivao na borbu na strani Britanaca, sad je

pozivao na bojkot. Indijci nisu trebali podržavati Britance u ovom ratu. „Quit India“ -

Napustite Indiju - tako je od 1942. godine glasila njegova parola. U ovoj akciji Indijci su

odbili podržati Britance ako im ne bude zajamčena nezavisnost. Zbog te kampanje Gandhi je

ponovo zatvoren. Bio je izoliran od ostalih sljedbenika Satyagrahije i zatvoren u palacu Aga-

Kahn. Za vrijeme njegova boravka u zatvoru umrla je Kasturbai.

Nakon što je izbio 2. svjetski rat Kongresna stranka i Gandhi nisu se željeli uplitati u konflikt

sve dok Britanci ne udovolje njihovom zahtjevu za momentalnu nezavisnost Indije. To su

Britnaci dakako odbili nudeći neke druge kompromise što su opet Indijci odbili. I nakon

ulaska Japana u rat i širenja rata na azijski kontinent Gandhi je i dalje odbijao Indiju uvesti u

rat. Konačno 1942. Indijci su pristali ući u ratni sukob na strani Britanaca. Godine 1944.

indijska borba za nezavisnost došla je u svoju završnu fazu, britanska vlada pristala je na

nezavisnost Indije pod uvjetom da dvije suprostavljene nacionalističke grupe: Muslimanska

liga i Kongresna stranka, riješe svoje razlike. Gandhi se oštro suprostavio cjepanju Indije na

dvije države (što je zahtijevala Muslimanska liga), ali je na kraju ipak morao pristati nadajući

se kako će mir između dvije vjerske skupine biti postignut nakon što muslimani zadovolje

svoje sepratističke težnje. Indija i Pakistan postale su zasebne države kada su Britanci priznali

Indiji njenu nezavisnost 1947. godine.

Cijenio je jednostavan život i vreteno proglasio znakom takve životne forme. Gandhijev put

vodio ga je natrag na izvore snage religije. Vatreno se borio protiv industrijalizacije i pokušao

je okrenuti svoje zemljake protiv zapadnjačkog razmišljanja i životnih formi. Cijenio je

jednostavan život, koji je upražnjavao vegetarijanstvom, izuzetnom higijenom i ljekovitom

moći prirode. Znakom takve životne forme proglasio je vreteno i preklinjao je Indijce da

razviju seosku industriju tako što će sami presti i tkati štofove te da se na taj način suprotstave

engleskoj tekstilnoj industriji. S vremena na vrijeme, prije svojih obraćanja slušateljima, sjeo

bi za vreteno i počeo raditi, da bi i na taj način reklamirao svoju ideju. 

Dana 30. siječnja, dok je bio na putu prema mjestu gdje je vršio večernju molitvu, napao ga je

i usmrtio Nathuram Godse, hindu fanatik. Gandhijeva smrt diljem svijeta doživljena je kao

katastrofa. Vijest o njegovoj smrti u cijelom je svijetu primljena s tugom. Ujedinjeni narodi

spustili su svoju zastavu na pola koplja. Od Vatikana do Kremlja, svi su slali brzojave sućuti.

Gandhi je ostao veliki uzor u cijelom svijetu. Gandhijeva smrt diljem svijeta doživljena je kao

katastrofa. Njegov doprinos ljudskom rodu ne mjeri se mjerilima 20. stoljeća već mjerilima

kompletne ljudske povijesti. U Ujedinjenim narodima održana je komemorativna sjednica, a

sve zemlje svijeta indijskim predstavnicima u Ujedinjenim narodima izrazili su sućut. Uskoro

nakon njegove smrti došlo je do vjerskog nasilja u Indiji i Pakistanu, ali su Gandhijeva učenja

ostala i postala inspiracija nenasilnim pokretima u drugim dijelovima svijeta.

Kad je Indija 1948. godine konačno stekla nezavisnost, to nije značilo samo kraj kolonijalne

vladavine u Indiji i indijskom podkontinentu. Zbog svoje veličine i bogatstva Indija je

zauzimala posebno mjesto u sklopu britanskog kolonijalnog carstva koje se protezalo od

Hong Konga preko Australije i istočne Afrike do Sueza i Mediterana. U tako velikom sistemu

Indija je predstavljala nepresušan izvor za snabdijevanje carstva ljudskim i materijalnim

sredstvima. Kad se iz tog sklopa istrgnuo indijski potkontinent, osim što je time dobivena

nezavisnost Indije, to je s druge strane značilo i da je široko krenuo proces dekolonizacije u

južnoj i jugoistočnoj Aziji, gdje su se uskoro pojavile brojne nezavisne države. Iako je

Gandhijeva predodžba nenasilja ostala nasljedstvo, pri tome se ne smije previdjeti da on sa

svojim jednostranim načinom života i "vraćanjem jednostavnom životu" nije mogao

odgovoriti zahtjevima vremena i da je samim tim stajao na putu političkim odlukama

modernog državnog bića. No M.Gandhi nije razradio cjelovit koncept o privrednom razvitku

društva, niti je formulirao programe za rješavanje problema na tim područjima. Dali je

precijenio mogućnosti svog vremena i snage samog pokreta, o tome bi danas bilo moguće

samo raspravljati. Po tom što je vrijeme pokazalo, čini se da je M.Gandhi odredio ciljeve za

koje nije bilo potrebnih snaga, a i uporno inzistiranje Muslimanske lige na bezuvjetnoj podjeli

zemlje blokiralo je svako kretanje prema Gandhijevim ciljevima. 

12. KOMINTERNA

Nova je država bila “novum” na političkom zemljovidu: ideološka diktatura temeljena na

Lenjinovoj interpretaciji Marxovih postavki o društvenom ustroju. Budući da su, u prošlosti,

svi pokušaji programatske uspostave bitno drugačijega socijalnoga poretka od već postojećih,

ili propali, ili su bili zemljopisno vrlo ograničeni ili kratkoživući- sovjetska država, kao

pobjednička utopija, nije imala pravoga prethodnika u povijesti. Unatoč pozivanju na baštinu

prijašnjih revolucionarnih pokreta, od antičkoga Spartakova do Francuske revolucije i Pariške

komune, sličnost je bila prividna: prvi puta u zabilježenoj povijesti čovječanstva lijevi radikali

su pobijedili i održali vlast.

Lenjin i boljševici su poduzeli niz mjera za učvršćenje vlasti, dio kojih je bio pragmatičke

naravi, a nemali broj je potjecao iz ideološkoga okvira komunističkoga svjetonazora. U Rusiji,

boljševička je partija preimenovana u komunističku, pod imenom “Ruska komunistička

partija (Boljševika)”, što je nedugo potom razultiralo oštrom terminološkom diferencijacijom

između lenjinističkih “komunista” i ostalih lijevih stranaka marksističke orijentacije.

Treća internacionala ili Kominterna, koju je Trocki nazvao Glavnim stožerom svjetske

revolucije, osnovana je u Moskvi u ožujku 1919. godine, ali formirala se tek godinu dana

nakon toga, u ljeto 1920., kada je građanski rat završio i kada su se komunisti mogli

usredotočiti na vanjske poslove. Svi su bili opijeni: Crvena je armija napredovala prema

Varšavi ne nailazeći, zapravo, ni na kakav otpor, pa se činilo da je ništa ne može zaustaviti od

ulaska u Njemačku i Englesku, koje je Lenjin smatrao zrelim za revoluciju. Odluke Drugog

kongresa Kominterne započinju s tvrdnjom kako je svjetski proleterijat suočen sa odlučnim

bitkama. „Doba u kojem živimo doba je otvorenih građanskih ratova. Odlučan se trenutak

približava“. U tajnom dopisivanju sa Staljinom, koji je tada bio na poljskoj bojišnici,Lenjin je

napisao kako je stanje u Kominterni izvrsno, kako smatra da stanje u Italiji treba odmah

zaoštritu, a da o Mađarskoj, Češkoj i Rumunjskoj trebaju pomno razmisliti. Napisao je i da

njemački komunisti mogu skupiti tristo tisuća vojnika iz redova proleterijata probisvjeta. Iz te

Lenjinove posljednje rečenice vidi se da je Moskva namjeravala Crvenu armiju proslijediti iz

okupirane Poljske u Njemačku i tamo pomoći svojim simpatizerima da prisvoje vlast. Kao što

su kasniji događaji potvrdili, Lenjin je posve pogrešno protumačio čitavu situaciju u Europi.

Kominterna- Treća internacionala (Komunistička internacionala) je bila nastavak

Internacionala koje su ranije imale svrhu komunističke organizacije. Do formiranja

Kominterne, postojale su dvije internacionale, stvorene na zasjedanju u Baselu i

Kopenhagenu. Ukupno je od osnivanja, pa sve do raspuštanja Kominterne 1943. godine

održano sedam kongresa. Drugi kongres je održan lipnja-kolovoza 1920., treći u lipnju i

srpnju 1921., četvrti u studenom i prosincu 1922., peti u lipnju i srpnju 1924., šesti lipanja-

rujna 1928. i sedmi, posljednji u srpnju i kolovozu 1935. godine.

U eri žestokih klasnih sukoba, nacionalnih i međunarodnih, koji su dosegli vrhunac

oktobarskom revolucijom i intervencijom buržoaske kontrarevolucije, Vladimir Uljanov Iljič

Lenjin osnovao je Komunističku internacionalu s ciljem jačanja revolucionarnih partija i

njihove borbe. Lenjinova Kominterna je revolucionarno analizirala i procjenjivala Europu

koja je u to vrijeme izlazila iz Prvog svetskog rata i krizu kojom je bila zahvaćena 1919.

godine. Stvaranje i djelovanje Komunističke Internacionale pod Lenjinovim rukovodstvom

snažno je doprinijelo ostvarivanju ciljeva zbog kojih je osnovana. Utjecaj prve i jedine zemlje

u kojoj je pobijedila socijalistička revolucija bio je vrlo velik na Komunističku internacionalu

i na komunističke partije u svijetu.

Iako komunisti izvan Rusije nisu bili slobodni od sumnji i primjedbi, oni su imali i osjećaj

solidarnosti s boljševicima, a i osjećaj krivnje prema njima jer nisu uspjeli provesti revolucije

u svojim razvijenim zemljama. Nakon početnog kolebanja, nekoliko partija i grupacija koje su

sebe smatrale komunističkima pristalo je na Lenjinov prijedlog o osnivanju Kominterne.24

Najviše rezervi prema osnivanju Kominterne imali su njemački komunisti. Oni su se naime

pribojavali da stvaranje međunarodnih organizacijskih oblika može dovesti do potpune

dominacije snažne ruske partije koja je upravljala velikim imperijem, iako je stalno bila u

opasnosti od pada, nad relativno slabim partijama u drugim državama, koje su često bile

progonjene i nisu imale sredstava za djelovanje. U konačnici su ipak prihvatili moskovske

odluke i postali njihovi najvjerniji zagovornici.

Osnivanje Kominterne označilo je početak okupljanja onih socjalističkih partija i grupacija

koje su željele prekinuti sa sjećanjem na sudjelovanje u ratu, te iz svoje povijesti izbrisati

„socijal-imperijalizam“. U mnogim su zemljama cijele socijalističke partije izjavile pristup

Kominterni ili započele pregovore s njom. Tako se dogodilo u Italiji, u Francuskoj, tako je

postupila tzv. Nezavisna socijaldemokracija u Njemačkoj, znatno jača od komunista ili čak

britanska stranka rada.

Iako poraz revolucionarnih akcija nije navještavao nadu u uspijeh za komunizam u europskim

razmjerima, on je ipak postao snažan međunarodni pokret. Godine 1921. sa socjalistima su

prekinuli talijanski komunisti i organizirali se kao Komunistička partija Italije. Najveći je

uspjeh bila odluka većine francuskih socjalista, donesena 1920. godine, o tome da se pretvore

u Komunističku partiju Francuske. Iste godine većina njemačkih nezavisnih socjaldemokrata

24.

odlučila je pristupiti komunistima i prihvatiti njihovo ime. U svim europskim državama

nastale su slabije ili jače komunističke partije.

Forma nove Internacionale nakon njezina osnivanja nije bila u potpunosti određena. U tom

smislu presudne su bile tek odluke donesene u srpnju 1920. godine na sljedećem kongresu.

Tada je prihvaćen statut Kominterne, te 21 uvjet koji je trebao obvezati partije-članice. U

statutu se našla i slijedeća formulacija: ˝Komunistička internacionala mora u svojoj srži i u

svome djelovanju biti jedinstvena komunistička partija cijeloga svijeta. Partije koje djeluju u

pojedinim zemljama postaju samo njezine sekcije˝. Bila je to koncepcija potpune

centralizacije, pri čemu je ulogu središta u kojemu se donose sve odluke trebao preuzeti

Izvršni komitet sa sjedištem u Moskvi. Po prirodi stvari, on se morao nalaziti pod utjecajem

ruske partije.

Još dalje u pravcu podređivanja komunističkog pokreta ruskim uzorima išao je 21 uvjet, prije

svega zato što su u njima formulirana, pored organizacijskih pravila sukladnim pravilima koja

su primjenjivana u ruskoj partiji, također pravila ideologije i politike, kojih su se trebale

pridržavati sve komunističke partije. U to je ulazilo tretiranje svih nekomunističkih političara

kao neprijatelja (što se odnosilo i na drugove iz socjaldemokracije), provođenje ilegalnih

akcija, uključujući i otvoreno nasilje i pripreme za pokretanje građanskog rata. Da pravila

koja je sadržavao 21 uvjet ne ostanu samo na papiru, sve supartije članice Kominterne imale

obvezu provesti čistke u svojim redovima. Proces usklađivnja komunističkih partija s 21

uvjetom naziva se boljševizacija.

Uskoro su se u međunarodnoj politici Rusije i u samoj Kominterni pojavile nejasnoće što se

tiče kratkoročnih perspektiva. Nade u brzu europsku revoluciju su slabile, čemu je doprinio

poraz njemačkih komunista koji su 1921. godine, koji su po nalogu treće internacionale

pokrenuli oružani ustanak.

Kongresu Kominterne 1920. godine nazočili su revolucionari iz mnogih europskih i

prekomorskih zemalja, spremni prekinuti odnose sa umjerenim socjalistima i slijediti vodstvo

ruskih boljševika. Lenjin nije tajio da zamišlja Kominternu kao granu Ruske komunističke

partije, organiziranu po uzoru na nju i po njenim pravilima. Na tom se kongresu zahtjevalo od

nazočnih drugova da svojim članovima nametnu čeličnu vojnu disciplinu i pokažu najveće

drugarsko povjerenje u centar, to jest Moskvu. Njihova je neposredna zadaća bila da

infiltriraju i preuzmu sve masovne organizacije u svojim zemljama. Kako bi provodili te

ciljeve u sidikatima, kako se Lenjin izrazio, komunisti moraju, ako je potrebno pribjeći svakoj

vrsti prijevare, lukavštini, nezakonitim sredstvima, skrivanju, zatajivanju istine. Krajnji je cilj

stranaka-članica bio pomoći Kominterni u podizanju oružanog ustanka protiv postojećih

buržoaskih vlada i zamijeniti ih komunističkim režimima, koji bi se na kraju stopili u svjetsku

Sovjetsku socjalističku republiku.

Kongres je to prihvatio, uz simboličke nesuglasice, 21 uvjet za prijam radničkih partija u

Komunističku internacionalu. Najvažniji su bili sljedeći:

„2. Sve organizacije koje se pripremaju za članstvo moraju iz svojih redova izbaciti reformiste

i centriste;

3. Komunisti moraju stvoriti u praktički svakoj europskoj i američkoj zemlji paralelnu

ilegalnu organizaciju koja će u odlučnom trenutku izaći na površinu i provesti revoluciju;

14. Svaka partija koja se želi priključiti Kominterni obvezna je pružiti bezuvjetnu potporu

svakoj sovjetskoj republici u njezinoj borbi protiv kontrarevolucionarnih snaga;

21. Oni članovi partije koji načelno ne prihvaćaju uvjete i teze koje je postavila Komunistička

internacionala, bit će izbačeni iz partije.

Budući da je sve s čime se Moskva nije slagala bilo označeno kao „kontrarevolucionarno“,

člankom 14. uspostavili su načelo po kojem su, za komuniste svih narodnosti, interesi i želje

Sovjetskog saveza pretpostavljeni onima njihovih vlastitih zemalja.“

Na kongresu je prisustvovalo 310 delegata, a kongres je Lenjin otvorio, nakon čega je

primljen novi program partije. Kongres je formirao Izvršni komitet Kominterne (IKKI). Na taj

način način stvorena je međunarodna revolucionarna proleterska organizacija novog tipa. Za

predsjednika Kominterne izabran je Grigorij Jevsejevič Zinovjev, a za tajnika Georgi

Dimitrov. Do Lenjinove smrti aktivnost Kominterne je bila velika i značajna, jer je u njoj već

bilo uključeno 65 članica. Izborom Staljina na čelu sovjetske države i generalnog tajnika CK

SKP (Centralni Komitet Sovjetske Komunističke Partije Boljševika) došlo je do prvih

nesuglasica sa Lenjinom.

Događaji vezani za Oktobarsku revoluciju i dolazak boljševika na vlast u Rusiju, uticalo je da

snage Antante izvrše vojnu intervenciju i vrate prijašnje stanje. Tako je u Rusiji počeo

građanski rat između komunista (crvenih) i beogradejaca (bijelih). Kontrarevolucionarne

snage beogardejaca, koje je predvodio general Kolčak poražene su. Trupe Crvene Armije su

zauzele veći dio zemlje, pa su velike sile 1920. zaustavile intervenciju.

Novi početak sukoba izbio je kada je poljski general Vrangel krenuo u osvajanje Galicije i

Bijelorusije. Slom i ovog Vrangelovog pokušaja značio je i završetak intervencije u Rusiji i

građanskog rata. U redovima Crvene Armije još su se tada proslavili istaknuti komandanti:

Mihail Tuhačevski, Sergej Buđoni, Frunze, Kliment Vorošilov i drugi.

Za to vrijeme, Kominterna nije imala niti jedan kongres. Novi model cjelokupnog

komunističkog bloka, a posebno SKP (b) biti će donijet na desetom Kongresu SKP (b).

U redovima Internacionale su se javila i prva suprotna gledišta po pitanju lenjinističkog

učenja. Na Kongresu je donijet prijelaz na novu ekonomsku politiku, poznatiji kao plan

"NEP". Ovakva linija biti će prihvaćena i na IV. kongresu Kominterne (1922. godine), u

Lenjinovom referatu.

U prosincu 1922. održan je i Svesavezni kongres Sovjeta gdje je na prijedlog Lenjina i

Staljina državna zajednica sovjetskih naroda dobila naziv Savez Sovjetskih Socijalističkih

Republika (SSSR). Došlo je do novih borbi unutar same organizacije kada je Lav Trocki

počeo napadati boljševističku partiju i prikupljati uz sebe veći broj komunista koji su

napustili lenjinističko učenje.

Već 1924. godine, Trocki tiska članak "Pouke Oktobra" u kojima je pokušao lenjinizam

zamijeniti novim pravcem, koji je kasnije bio prisutan kod svakog vida odstupanja od

komunizma-trockizmom.

Veliku teškoću komunista predstavljala je Lenjinova smrt 21. siječnja 1924. godine u

Gorkama kod Moskve. Najveći problem Kominterne po Lenjinovoj smrti bio je trokut

Zinovjev-Trocki-Sokoljnikov.

U vezi s tim, XV. partijska konferencija SKPJ (b) ( u studenom 1926.) i prošireni Plenum

IKKI (u prosincu 1926.) stavljaju u prvi plan kako se boriti protiv ovog bloka, kojeg su

predstavljali ljudi visoko rangirani u komunističkoj hijerarhiji.

Na zajedničkom sastanku CK i IKKI 14. studenog 1927. isključeni su iz partije Lav Trocki,

Sokoljnikov i Zinovjev kao frakcionaši i razbijači. Poslije Zinovjeva, mjesto predsjednika se

dodeljuje Nikolaju Buharinu do 1928., kada njegovo mjesto preuzima Dimitrov.

Sedmi i poslijednji kongres Kominterne je počeo 25.srpnja, a završio se 20. kolovoza 1935.

godine u raskošnom zdanju carske porodice Romanov u Moskvi..

Na ovom kongresu KPJ je predstavljalo mnogo delegata. Njeni zvanični članovi bili su: Milan

Gorkić, (u ime CK) i Blagoje Parović. Kao partijski predstavnici u radu kongresa sudjelovali

su još i Vladimir Čopić i Josip Broz Tito, sa pseudonimom "Valter", koji je tada radio u

Balkanskom sekretarijatu Kominterne.

Na posljednjem kongresu Kominterne su donijete odluke koje su uticale na snažan zaokret u

politici komunističkog pokreta u svijetu.

Godine 1936. i 1937. uzele su velike razmjere staljinističke čistke koje su prepolovile

komunistički blok i odnijele preko milijun ljudi. Samo 1937. godine, u roku od dva mjeseca

postrijeljano je 10% osuđenika u samom Sovjetskom Savezu. Čistke unutar partije, Staljin je

provodio preko službe NKVD, koja je vršila masovne egzekucije osuđenika.

Pored toga, za vrijema čistki, radili su i logori smrti širom Sovjetskog Saveza: Ljubljanka

(kod Moskve), Ježovščina (nazvana po vođi NKVD Ježovu, koji je i sam pao u čistkama),

Krasnojdarsk i Sibirski logori.

Presude za likvidaciju su donošene uglavnom na tajnim partijskim suđenjima, gdje su ljudi

proglašavani za: kulake, trockiste, buharinovce, malograđane, buržuje, petokolonaše,

frakcionaše, nacionaliste itd.

Najviše je stradala politička populacija, pa zatim vojna i na kraju civilna. Sudski procesi su

često bili javni. U ovim velikim čistkma nastralo je najviše sovjetskih komunista: Zinovjev

(1936.), Buharin (1938.), Kamenjev (1936.), Kirov (1934.), Tuhačevski (1937.), Grigorij

Konstantinovič Ordžokinze (1937.), Nikolaj Ivanovič Ježov (1940.), Henrih Grigorijevič

Jagoda (1938.), Feliksa Edmundovič Džernžinski (1926.) i mnogi drugi koji su se zamjerili

Staljinovoj diktaturi.

U ovim čistkama osuđeno je pogubljeno također i mnogo jugoslovenskih revolucionara koji

su radili za Kominternu. Među 600 likvidiranih, najznačajniji su:

Filip Filipović (1938.), dr Sima Marković (1938.), Stjepan Cvijić (1938.), Vladimir Čopić

(1939.), Grgur Vujović (1937.), Kosta Novaković (1938.), Jovan Mališić (1938.), dr Labud

Kusovac (1937.), Milan Gorkić (1937.), Antun Mavrak (1938.), Horvaj Vilm (1938.) i mnogi

drugi. Jedan deo jugposlovenskih revolucionara je ubijen i za vrijeme španjolskog

građanskog rata.

Kominterna više nije bila u rukama komunista, već jedino u Staljinovom vlasništvu.

Kominterni su staljinovim čistkama nanijeti teški udarci.

Staljin je 22. svibnja 1943. godine raspustio Komunističku internacionalu. Tim povodom je

objavljeno da je razvoj u posljednjoj četvrtini stoljeća pokazao da se dotadašnji oblici

djelovanja Kominterne u sve većoj mjeri zastarjeli: komunistički pokret je nadišao prvobitne

zadatke, razlike među pojedinim zemljama sve jasnije dolaze na vidjelo, centralističko

komunističko uređenje u vidu Kominterne sve veća je smetnja u daljnjem razvoju

komunističkog pokreta.

Pokazalo se da je Staljinova odluka donijeta pod pritiskom neposrednih vanjskopolitičkih

interesa sovjetske države u to vrijeme. Raspuštanjem Komunističke internacionale stvarni

odnosi između sovjetske komunističke partije i drugih komunističkih partija nisu se

promjenili.

13. SOVJETSKA REPUBLIKA NJEMAČKA

Većina socijaldemokratskih partija Europe, pred Prvi svjetski rat glasala je za ratne kredite

svojih vlada. U Socijaldemokratskoj partiji Njemačke (SPD) samo je mala grupa oko Karla

Libknehta i Roze Luksemburg bila protiv ove odluke.

Tokom rata još je više porasla moć vojničke kaste u Vilhelmovom carstvu. Karl Libkneht i

ostali ljevičari su isticali da je upravo antiimperijalizam jedna od suštinskih platformi u borbi

za demokratizaciju u Nemačkoj – to znači da moć vojničke kaste treba skršiti, kidajući vezu

između oružanih snaga i zemljišnog posjeda, koja je bila stalni izvor njemačkog militarizma i

ekspanzionizma.

Prvi svjetski rat doveo je u krizu Velhelmovu imperiju sa njenim autokratskim aparatom.

Dolazi do općteg osiromašenja i po prvi put se klice nezadovoljstva javljaju i kod srednjih

slojeva. Porazi na frontu, neprijateljska propaganda, i posebno Ruska revolucija, stvorili su

pukotine u unutrašnjem njemačkom frontu. Međutim, za bujanje nazadovoljstva, odlučujući je

bio poraz na frontu. Tek tada dolazi do proboja radikalne opozicije (Libkneht, Luksemburg,

Mering) u okviru SPD.

Karl Libkneht: "Svaka socijalistička partija ima svog neprijatelja, neprijatelja međunarodnog

proletarijata u svojoj zemlji; tu ona mora da se bori protiv njega. Oslobođenje svakog naroda

mora da bude njegovo osobno djelo".

Karl Libkneht se 1915. nalazio u vojsci, dok je Roza Luksemburg, zbog svog antimilitarizma,

bila u zatvoru. Te iste godine su Roza Luksemburg i Franc Mering pokrenuli časopis Die

Internationale. Časopis su zabranile vojne vlasti, a osudila ga je i SPD. Drugi broj ovog

časopisa je izašao tek 1919. Grupa oko časopisa radi ilegalno. Roza Luksemburg u svojim

tekstovima posebno osuđuje politiku SPD i Karla Kauckog (ideologa revizionizma u

međunarodnom radničkom pokretu). Grupa djeluje u dva pravca – na uspostavljanju

međunarodnih veza i na koordinaciji jedne opozicione platforme unutar partije i zemlje. Karl

Libkneht izdaje političku publikaciju Politička pisma 1916. gde se potpisuje kao Spartakus.

Uskoro je cijela grupa uzela to ime.

Spartakovci kritikuju SPD, ali donose odluku da ne napuštaju partiju, već da borbu nastave

unutar nje. Da se ne bi odvojili od masa spartakovci nisu zahtevali samostalnost od partije,

čak ni onda kada SPD prekida svaki kontakt sa njima. 

Spartakovci su ipak bili primorani da sa ostalim opozicionarima u okviru SPD stvore

Nazavisnu socijaldemokratsku partiju (USPD), što je bila posljedica utjecaja ruske februarske

revolucije.

Masovni štrajkovi tokom 1917. i početkom 1918. gurnuli su spartakovce ka radikalnijim

stavovima. Štrajkovi izbijaju ne samo među radništvom, već i u mornarici austrougarske

vojske. U siječnju 1918. Štrajkovi su se proširili na cijelu državu.

Brest-Litovski mir između Rusije i Nemačke marta 1918. naveo je Rozu Luksemburg da

posumnja u sposobnost ruskih revolucionara da izvedu revoluciju. Spartakovci su bili ubeđeni

da će revolucija biti svjetska ili je neće biti.

Franc Mering u pismu objavljenom u sovjetskoj Pravdi priznaje neuspjeh spartakovaca da

USPD iskoriste za nemačku revoluciju. Svaka iluzija je isčezla. Dolazi do zbližavanja

spartakovaca i drugih radikalnih grupa, a naročito bremenske grupe oko Karla Radeka koji

uređuje Radničku politiku. Radek je kritizirao poziciju spartakovaca oko stvaranja USPD,

tražeći novu proletersku partiju. Na zemaljskoj konferenciji 7. listopada dolazi do

dudaljavanja spartakovaca od USPD.

Monarhija je pokušala izvršiti površnu reformu institucija kako bi ukočila revolucionarni nalet

masa. Formirana je vlada s princom Maksom fon Badenom, najliberalnijim predstavnikom

dinastije. Socijaldemokrati su ušli u vladu.

Karl Libkneht se 21. oktobra trijumfalno vratio iz zatvoru u Berlin.         

Iskra revolucije krenula je iz ratne flote. Naredbu da se ide u bitku sa engleskom flotom 27.

listopada 1918. mornari su odbili. Na stotine mornara je uhićeno.

Trećeg studenog u Kielu izbijaju demonstracije mornara koji traže oslobađanje svojih kolega.

Počinje oružana pobuna. Na ratnim brodovima su istaknute crvene zastave.

Četvrtog studenog stvorena su vojnička vijeća. Vojnička vijeća zahtjevaju: puštanje političkih

zatvorenika i mornara na slobodu, slobodu tiska, priznavanje vijeća za najvišu vlast...

Istovremeno se stvaraju i radnička vijeća.

Petog studenog je u Kielu proglašen generalni štrajk. I u ostalim gradovima situacija je ista.

U Stuttgartu je tiskan list pod naslovom Rote Fahne (Crvena zastava).

Odlučujuća bitka se vodila u Berlinu. Vojni zapovjednik Berlina je izdao proglas u kome je

pozvao stanovništvo da ne pristupaju revolucionarnom pokretu. Pomisao da se jednom

zakonskom odredbom može zabraniti revolucija najbolje govori o birokratsko-

paternalističkom mentalitetu koji je vladao Njemačkom.

Devetog listopada izbija generalni štrajk u Berlinu. Demonstranti napadaju sjedište policije

oslobađajući 650 zatvorenika. Istog dana izlazi prvi broj Die Rote Fahne u kome stoji:

"Crvena zastava vije se nad Berlinom. Kaiser je abdicirao. Obrazovana je nova vlada...

Čuvajmo se ushićenja. Ova revolucija ne treba samo da očisti sve ostatke i otpatke

feudalizma, njena parola nije samo republika, već socijalistička republika! Njena zastava nije

crno-crveno-zlatna, zastava buržoaske revolucije iz 1848, već crvena zastava internacionalnog

socijalističkog proletarijata... Najneposredniji zadaci na tom putu su hitno postizanje mira,

stalna vlast proletarijata, preobražaj privrede od privremenog socijalizma iz vremena rata u

pravi socijalizam u vrijeme mira. Još uvek smo na početku tog teškog puta, a možda nisu

isključeni ni preokreti...".

Zahtjevu spartakovaca za socijalističkom republikom suprotstavlja se socijaldemokratski

Vorwärts sa svojom parolom o socijalnoj republici. Dva različita puta njemačkog radničkog

pokreta su dospela do trenutka odlučujućeg sučeljavanja.

Abdikacija Vilhelma II je bila pakušaj spašavanja monarhije. I same buržoaske partije su

tražile njegovu abdikaciju. Knez Maks von Baden je podneo ostavku. Za svog nasjlednika

predložio je šefa socijaldemokrata Fridriha Eberta. Samo mali broj pripadnikan radničkih

masa je shvatio da će ovim postavljenjem Ebertu biti zadatak ne razvoj, već gušenje

revolucije.

Devetog studenog je konstituirana nova vlada od članova SPD i NDP. Proglašena je

republika. 

Socijaldemokrati na vlasti u Berlinu su se trudili održati kontrolu nad situacijom.

Spartakovci nastoje reorganizirati se.

Desetog studenog 1918. obrazovana je nova vlada. General Grener je pohitao da obavijesti

predsjednika vlade Eberta da mu je vojska na raspolaganju. Time je želio spriječiti

predstavnike vojničkih vijeća da preuzmu kontrolu nad vojskom. Republika je tako nastala

pod hipotekom uslova koje je diktirala stara militaristička vlast.

Petnaestog studenog sklopljeno je primirje između rukovodstva sindikata i predstavnika

krupne industrije. Cilj je bio da se preduprede nemiri u radničkim masama. 

Vlada ne želi izvršiti podruštvljenje krupne industrije, kao ni provođenje agrarne reforme.

Zalaže se za opšćte pravo glasa, davanje prava glasa ženama, uvođenje osmosatnog radnog

dana...

Radikalizacija spartakovaca dovodi 11. studenog do stvaranja Spartakovog saveza

(Spartakusbund). R. Luksemburg, K. Libkneht, P. Levi, E. Majer, V. Pik, A. Telhajmer i

drugi su još uvek mala prethodnica razočaranih politikom SPD nego neki revolucionarni

pokret.

Šestog prosinca se događa prvi krvavi nalet reakcije i socijaldemokrata na revolucionarni

pokret. Kao odgovor, Spartakov savez izdaje proglas u kome se preciziraju zahtjevi za

preuzimanjem vlasti: "razoružati policiju i vojsku i stvarati proletersku crvenu gardu... Za

jedinstvenu njemačku socijalističku republiku zasnovanu na koncentraciji parlamentarne i

administrativne vlasti radničkih i vojničkih vijeća". Spartakovci su računali na podršku

proletarijata i tražilo se hitno uspostavljanje veza sa bratskim partijama u inozemstvu.

Prvi kongres vijeća radnika i vojnika cijele Njemačke održava se u Berlinu u prosincu 1918.

Od 489 izabranih delegata samo je 90 bilo sa radikalne ljevice, dok je spartakovaca tek 10.

Nisu izabrani Karl Libkneht i Roza Luksemburg. Radikalna ljevica je na kongresu doživjela

težak poraz. Posljedice su bile likvidiranje pokreta savjeta i prenošenje cjelokupne vlasti na

narodnu skupštinu. To je bio značajni korak unazad u odnosu na revoluciju od 9.studenog.

Stalni sukobi između dobrovoljačkih odreda reakcije (frajkori) i radničkih i vojničkih odreda

su sve češći. U Berlinu su 23. decembra vladine snage otvorile vatru na diviziju narodne

mornarice. Vojnici mornarice su se potom zabarikadirali u tvrđavi. U prvim sukobima oni

odnose pobjedu nad reakcionarnim snagama. Kao odgovor na ovaj čin vlade izvršen je 25.

prosinca napad na sjedište Vorwärtsa, lista USPD, zbog njegove kontrarevolucionarne

djelatnosti.

Dvadeset devetog prosinca USPD napušta vladu i time se pruža mogućnost SPD za

kontrarevoluciju.

Prvog siječnja 1919. spartakovci su stvorili Komunističku partiju Nemačke (KPD). Program

KPD objašnjava Roza Luksemburg u Die Rote Fahne. To je briljantna analiza situacije: "3/4

onoga što smo doživeli 9. studenoga bio je pad postojećeg imperijalizma a ne pobjeda novih

principa... Potrebno je napustiti iluzije u pogledu zbijenosti radničkog pokreta... Revolucija se

ne ostvaruje dekretom, niti samo promenom vlade, već akcijom masa".

Karl Libkneht i Roza Luksemburg se zalažu za izbore, dok je većina protiv – da se

revolucionarni pokret ponovo ne nasuka na greben parlamentarizma.

Lenjin je u nastanku KPD vidio početak Treće internacionale.

Za SPD, 9. studeni predstavlja krajnju točku revolucije, a za KPD je mogao biti samo polazna

točka.

Vlada uopćte ne reagira na zahtjeve kontrarevolucionarnih krugova da se ubiju rukovodioci

spartakovaca. Atmosfera u Berlinu je napeta. Četvrtog siječnja vlada je smijenila  upravnika

berlinske policije, Ajhorna, koji je pripadnik USPD. Ajhorn odbija da se povuče. Šestog

siječmja u Berlinu započinju demonstarcije podrške. Mase razoružavaju kontrarevolucionarne

odrede, zaposjedaju sjedište policije, list Vorwäts i druge vladine ustanove.

KPD se zalaže za odbranu stečenih pozicija. Nije joj jasno kojim putem treba ići dalje. Roza

Luksemburg: "Nije dovoljno pozvati mase na demonstracije, treba im dati političke zadatke".

Komesar vlade Noske uz pomoć frajkora prelazi u napad. Rukovodstvo revolucionarnog

pokreta je svjesno da je KPD suviše slaba.

U Berlinu je reakcija zauzela sve. Razoružanje stanovništva je bio krvavi poduhvat. Uhićeni

su R. Luksemburg i K. Libkneht. Karl Libkneht je ubijen pri pokušaju bijega. Roza

Luksemburg je ubijena na misteriozan način. Tijelo joj je bačeno u jedan kanal kraj zoološkog

vrta. Ubijen je i poljski revolucionar Leo Jogihenes, mozak organizacije spartakovaca. Starog

i bolesnog Franca Meringa slomile su vijesti o smrti kolega. Revolucija je potučena.

Komunisti nisu htijeli siječanjski ustanak, ali spontani pokret masa ih je primorao na to. Bilo

je pitanje časti da se odgovori na napade reakcije.

Osnovni uzroci poraza revolucije su slijedeći:

-         podjeljenost među revolucionarnim pokretom;

-         revolucija se iscrpila u promjeni političkih institucija (pala monarhija, uspostavljena je

parlamentarna demokracija);

-         SPD koja je imala snagu i podršku naroda postavila je ciljeve u okviru tradicionalnog

parlamentarizma;

-         revolucija se ograničila na mali broj njemačkih gradova;

-         selo je ostalo po strani, jer nisu ponuđene radikalne mjere agrarne politike;

-         stvarna vlast je ostala u rukama stare birokratije;

-         propala je mogućnost svjetske revolucije zbog intervencije 14 kapitalističkih zemalja

protiv sovjetske Rusije.

Devetnaestog siječnja održani su izbori za ustavotvornu skupštinu. SPD i USPD su dobile

veliki postotak glasova, ali zajedno su imale manje glasova od udružene desnice.

Nacionalna skupština se sastaje 6.veljače u Veimaru. Rođena je "velika vajmarska koalicija" –

SPD, katolički centar i desničarske partije. Donesen je novi ustav i prihvaćen je Versaillskii

mir.

Stvaranjem Weimarske republike uspostavljen je novi poredak – općte pravo glasa, pravo

glasa ženama, odgovornost kancelara pred parlamentom, ukinute su polufeudalne i crkvene

privilegije, dana je mogućnost umjetničkim i političkim slobodama. Političkim reformama,

međutim, nije se ni načela baza ekonomske vlasti.

 U Bavarskoj, koja je bila poljoprivredna oblast, 7. novembra 1918. pacifistički pokret

svrgnuo je s prijestolja posljednjeg bavarskog kralja, Ludviga III. Na vlast su došli nezavisni

socijaldemokrati. Od strane Savjeta radničkih, vojničkih i seljačkih vijeća proglašena je

Bavarska republika.

Politika Bavarske republike bila je proizvod zbunjenosti i improvizacije nezavisnih

socijaldemokrata. Suština te politike bila je pobuna protiv centralizma Berlina i za

samostalnost Bavarske.

Na čelu Bavarske republike je nezavisni socijaldemokrata Kurt Ajzner (razbarušeni

književnik, filozof-neokantovac i humanistički socijalista).

Veliki štrajkovi tokom 1918. uvjerili su Ajznera da njemačku krizu mogu riješiti samo radne

mase.

Program Bavarske republike pun je kontroverzi. Između ostalog, predviđeno je da Bavarska

republika pristupi Društvu naroda. Posebno se napada politika Berlina i Pruske, koja se

optužuje za militarizam. Ovakvom svojom politikom vlada u Munchenu je objektivno slabila

svoju poziciju.

Pokret u Bavarskoj je ostao na površini. Njegov centar je lokaliziran u Munchenu. Osim toga,

Bavarska republika nije raspolagala čvrstom odbrambenom organizacijom. Poslije prvog

šoka, buržoaske snage su našle snažan oslonac u birokraciji i veleposjednicima. Vrlo brzo su

počeli stvarati vlastite vojne odrede.

Pokrajinski izbori za Ustavotvornu skupštinu u siječnju1919. nanijeli su totalni poraz Ajzneru,

čime je on bio izoliran. Sama SPD je nastojala izolirati Ajznera i USPD.

Ajzner je ubijen od strane jednog reakcionarnog grofa. Ajzner je bio simbol bavarske

revolucije. Njigovo ubojstvo je izazvalo žeđ za osvetom čak i kod protivnika njegove politike,

što ponovo daje maha revolucionarnom pokretu.

Obnovljen je rad Centralnog vijeća uz sudjelovanje predstavnika svih radničkih partijskih

vijeća i sindikata. U ožujku 1919. održava se kongres veća u Munchenu. SPD želi dati

kongresu umjereni kurs i tako obuzdati pokret. Sedmog travnja je proglašena Bavarska

republika vijeća (sovjetska republika). Komunistička partija je ostala rezervirana, ali se ipak

pridružila akciji centralnog revolucionarnog vijeća.

Uhićenja od strane kontrarevolucionara rukovodilaca Centralnog revolucionarnog vijeća

primorava komuniste da direktno pozovu mase na oružani ustanak. Ubrzano se vrše pripreme

za stvaranje crvene garde. Umjesto Centralnog revolucionarnog vijeća stvara se Komitet

revoucionane akcije – oružana zaštita revolucije. Teži se uspostaviti veza sa Budimpeštom i

Moskvom. Istovremeno se Munchen priprema za obranu. Regrutiraju se pripadnici Crvene

armije. Proglašava se generalni štrajk na neodređeno vrijeme kako bi se koncentrirao što veći

broj radnika u armiji. Međutim, seljaci bojkotiraju revoluciju i ne šalju hranu

revolucionarima.

Revolucionari provode nacionalizaciju banaka i stavljaju pod kontrolu industrijsku

proizvodnju.

Pol Verner: "To je bio vrhunac vlasti proletarijata. Zlatno sunce proljeća sijalo je nad

Munchenom".

Situacija je ubrzo postala nepovoljna po revolucionare. Dvadeset sedmog travnja i KP se

povlači iz Akcionog revolucionarnog komiteta. E. Toler, koji se nalazio na čelu Centralnih

revolucionarnih vijeća, odlazi na front kod Dachaua  kako bi ga pokušao stabilizirati.

Nesrazmjernost u snagama i potpuna izoliranost Munchena je nužno vodila u poraz. Dvadeset

tisuća vojnika Crvene armije je stajalo spram sto tisuća vojnika reakcije. Snage belih su

krajem travnja ušle u Munchen. Prvog svibnja je počeo divlji lov na ljude. Ulične borbe su

trajale do 3. svibnja.

Eugen Levine, jedan od revolucionara koji je osuđen na smrt: "Mi komunisti smo svi mrtvaci

na dopustu".

Porazom Bavarske revolucije je ugašeno posljednje žarište revolucije u Njemačkoj.

Uspostavljena Weimarska republika je neprekidno u sebi nosila obilježje i plodove

kontrarevolucije, koja će definitivno pobijediti 1933. godine, dolaskom nacionalsocijalista i

Hitlera na vlast.

14. OD NAPADA NA SSSR DO KAPITULACIJE ITALIJE

Najuži krug Vrhovne komande upoznao je Hitler 31. srpnja 1940. sa namjerama da napadne

Sovjetski savez. Stoga je naredio da se izradi plan. Za uništenje Sovjetskog saveza, po

njegovim procjenama, bilo je potrebno tri do četiri mjeseca. Kao ratne ciljeve odredio je: 1.

uništiti Crvenu armiju i tako spriječiti njeno povlačenje u unutrašnjost; 2. osvojiti Lenjingrad,

Moskvu, Ukrajinu i kavkasko naftno područje i 3. doprijeti do linije s koje sovjetsko

zrakoplovstvo ne može ugroziti njemačke industrijske centre. Tome je odgovarala linija

Astrahan – tok Volge – Arhangelsk. Dana 18. prosinca izdao je vojnu direktivu broj 21 pod

naslovom »Operacija Barbarossa« u čast srednjovjekovnog njemačkog cara koji je polučio

velike pobjede na Istoku. Prema prvobitnom vremenskom planu imala je »operacija

Barbarossa« započeti 15. svibnja, da bi Lenjingrad i Moskva bili zauzeti prije prvog ruskog

snijega. Dok su pripreme bile u toku, došlo je do zaoštravanja odnosa između Mađarske i

Rumunjske zbog zahtjeva Mađarske da joj Rumunjska vrati dio Transilvanije koji je dobila

nakon I. Svjetskog rata. To zaoštravanje nije odgovaralo njemačkim pripremama za rat, pa je

Hitler, uz pomoć Mussolinija, prisilio Rumunjsku Drugom Bečkom arbitražom da ustupi

Mađarskoj dvije trećine Transilvanije. Kada je izgledalo da više neće biti problema u ovom

dijelu Europe Italija je iznenada napala Grčku u listopadu 1940. godine. Odmah u početku

rata bilo je jasno da Italija ne može računati na brzu pobjedu nad Grčkom. Tada su se i

Britanci iskrcali na Kretu pa je porasla opasnost za sile Osovine na Balkanu. Tako neriješenu

situaciju na Balkanu Nijemci nisu mogli ostaviti bez raspleta. Nisu mogli sa tako ugroženim

bokom napasti SSSR. Međutim zaplet na balkanu dobio je novu dimenziju, u Beogradu je

došlo do državnog udara, oborena je vlada Cvetković – Maček koja je potpisala protokol o

pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Zbog toga je Hitler odlučio da napadne ne samo

Grčku, nego i Jugoslaviju. To je imalo za posljedicu odgađanje napada na SSSR za pet

tjedana. No posljedice su bile i druge, njemačka 2. armija koja je sa sjevera napala Jugoslaviju

zakasnila je na početne operacije protiv SSSR-a. U ratu je trebalo sudjelovati ukupno 19

oklopnih divizija, 4 brdske divizije, 102 pješadijske divizije i 11 posadnih divizija — ukupno

152 divizije. Tome treba dodati snage njemačkih saveznika u jačini od 51 divizije koje su se

postupno uključivale u ratne operacije. Preostale njemačke divizije trebale su čuvati zauzeta

područja u Europi, a dvije divizije bile su u sjevernoj Africi. Kad su borbe počele, njemačka

vojna obavještajna služba identificirala je: 173 pješadijske divizije, 32 konjičke divizije, 78

oklopnih brigada, 45 motoriziranih brigada, brojčano sovjetske divizije su bile manje i

naoružanje sovjetskih jedinica bilo je slabije od njemačkih. Osim toga, 25 pješadijskih

divizija, 7 konjičkih i 6 oklopnih brigada nalazilo se na Dalekom istoku, a dio snaga upućen je

prema Turskoj. Hitler je imao loše mišljenje o obrambenoj sposobnosti Sovjetskog Saveza.

Njegova ocjena počivala je dijelom na — manje ili više točnim — podacima o slaboj kvaliteti

sovjetskog komandnog kadra i naoružanja. Drugim je dijelom, međutim, počivala na

neosnovanom mišljenju o komunističkom teroru nad narodom i na procjeni kvantitete i

kvalitete rezervi i naoružanja. Oba mišljenja pokazala su se netočnima. Rat sa Sovjetskim

Savezom trebao je završiti 1941. godine. Zbog razdoblja kiša i blata u proljeće i jesen te oštre

zime, najpogodnije vrijeme za izvođenje operacija bilo je od sredine svibnja do sredine

listopada. Nijemci su, međutim, smatrali da im neće biti potrebno toliko vremena. Sa pravom

se može postaviti pitanje kako su Nijemci mislili poraziti tako veliku silu s tako prostranim

teritorijem u tako kratkom vremenu. Osim što je trebalo uništiti Crvenu armiju u pograničnom

djelu, trebalo je spriječiti Sovjetski Savez da u borbu ubaci svoje velike vojne i materijalne

rezerve. To bi se moglo ostvariti jedino tako da se brzo zauzme onaj sovjetski teritorij koji je

najnaseljeniji i gdje su nalazili glavni izvori opskrbljivanja. Ako bi se zauzela područja

zapadno od linije Arhangelsk – Volga - Astrahan, Sovjetski Savez bi izgubio najnaseljenije

oblasti, 76% vojne industrije, 90% proizvodnje nafte, a takav gubitak bi za nj bio koban. To je

bio Njemački plan za brzi rat protiv SSSR-a. u ovom uvodnom dijelu još bih htio razjasniti

jedno važno pitanje a to je zašto su Staljin i Sovjetski Savez nespremni dočekali rat i zašto

Staljin nije vjerovao obavještajnim službama koje su mu govorile o velikim pokretima

Njemačke vojske na istoku. Britanska je vlada dva puta obavijestila Staljina o velikim

pokretima njemačkih trupa i njihovoj koncentraciji na sovjetskoj granici. Sve su učestalija bila

prelijetanja njemačkih izviđačkih zrakoplova preko sovjetskog teritorija, koja su bila moguća

jer Sovjeti tada nisu imali radar. Tajni informatori iz Tokija i Bruxellessa obavještavali su

Moskvu da je napad neminovan, čak su i precizirali vrijeme napada. Staljin je jednostavno

smatrao da su te informacije podmetane kako bi se pogoršali odnosi Sovjetskog Saveza i

Njemačke. Sovjetski Savez se spremao za rat sa Njemačkom ali ga nije očekivao već 1941.

Smatralo se da se Hitler neće uplesti u rat na Istoku sve dok istovremeno vodi rat protiv

Britanije. Svojedobno je Hitler optuživao cara Wilhelma II što je u isto vrijeme vodio rat na

dva fronta. Uz brojne dokumente o napadu, na Staljinov je stol dospjelo mnogo izvještaja

onih sasvim druge vrste. Evo jednog primjera. Po nalogu Hitlera izdanog na savjetovanju 3.

veljače 1941. godine, načelnik njemačke Vrhovne komande feldmaršal Keitel izdao je 15.

veljače 1941. godine specijalnu »direktivu za dezinformiranje protivnika«. Da bi pripreme za

operaciju Barbarossa ostale u potpunoj tajnosti, obavještajna i kontraobavještajna služba

njemačkog Generalštaba razradile su i poduzele mnogobrojne akcije na širenju lažnih glasina

i informacija. Prebacivanje trupa u pravcu Istoka objašnjavao je tvrdnjom da je riječ o

najvećem dezinformatorskom manevru u povijesti, kako bi se odvratila pažnja od posljednjih

priprema za iskrcavanje u Englesku. Masovno su se štampale topografske karte britanskog

teritorija. Trupama su dodjeljivani prevodioci stručnjaci za engleski jezik. Pripremana je

blokada nekih rajona na obali La Mancha i na norveškoj obali. Na obalama su postavljene

lažne raketne baterije. Da bi se pojačala verzija o iskrcavanju na englesku teritoriju, razrađene

su specijalne operacije pod šifriranim nazivima Seehund i Harpun. Staljin je vidio da vlade

Engleske i Sjedinjenih Američkih Država čine sve da bi Hitlera gurnule u rat protiv

Sovjetskog Saveza, a da su Engleska i druge zapadne države, našavši se u teškoj vojnoj

situaciji i želeći da se spase onoga najgoreg, krajnje zainteresirane za to da Njemačka napadne

Sovjetski Savez. To su, možemo reći, osnovni razlozi zbog kojih je SSSR bio nespreman za

rat.

Prirodni položaj Sovjetskog Saveza donekle je otežao namjere napadača sa zapada. Dva

velika močvarna područja — poznata močvara Pripjat i manje poznata baltička šumska i

močvarna zona — ograničavala su pristup zemlji na tri razmjerno uska, nadmorski viša

prilaza, koji su poznati kao Baltička, Zapadnoruska i Južnoruska visoravan. Samo se po sebi

razumije da je njemački napad slijedio te prirodne pravce. Na tim visoravnima nalazile su se,

naravno, sovjetske armije, a preko tih visoravni, duž ranije granica prema Poljskoj i drugim

baltičkim državama, pružala se nedovršena linija bunkera (a ne utvrđenja), koju su Nijemci

nazvali »Staljinova linija«. Sve svoje snage Nijemci su podijelili u tri grupe armija. Grupa

armije Sjever, pod komandom feldmaršala von Leeba, bila je razvijena na frontu dugom 230

kilometara. Njezi zadatak bio je uništiti sovjetske snage u Pribaltiku i u munjevitom prodoru

preko Rige doprijeti do Lenjingrada i spriječiti povlačenje sovjetskih trupa. Zatim uspostaviti

kontakt s finskim trupama i osvojiti Lenjingrad. Grupa armije Centar, pod komandom

feldmaršala von Bocka, bila je razvijena na frontu dugom 550 kilometara. Imala je zadatak

obuhvatiti sovjetske snage u Bjelorusiji i tamo ih uništiti, a zatim se probiti do Moskve. Preko

Južnoruske visoravni trebala je nastupati grupa armija Jug pod komandom feldmaršala von

Rundstedta. Bila je razvijena na frontu dugom 780 kilometara. Njezin zadatak je bio da

svojim lijevim krilom prodre prema Kijevu i dalje na istok, a desnim krilom napredovati

prema Dnjepropetrovsku i duž obala Crnog i Azovskog mora.

Tek u noći 21. lipnja, kada je sovjetskim graničarima došao njemački prebjeg i tvrdio da

njemačke trupe zauzimaju borbene položaje za napad, koji će početi 22. lipnja, sastala se

Vrhovna komanda Sovjetskog Saveza i donijela direktivu da se sve snage dovedu u stanje

borbene pripravnosti. Na mnogim mjestima napad je već počeo prije nego su komandanti

divizija i drugih jedinica primili direktivu. Već u tri sata i sedamnaest minuta sa njemačkih

pograničnih aerodroma poletjele su tisuće aviona i bez objave rata napali sovjetske položaje.

Jedan dio aviona obrušio se na objekte u dubini; na udaljene pomorske baze, na gradove i

željezničke čvorove, dio aviona je svoj teret ispustilo na aerodrome gdje su bile smještene

sovjetske trupe. Na kopnu su Nijemci otpočeli svoju ofenzivu moćnom artiljerijskom paljbom

koja je nanijela velike gubitke sovjetskim trupama. U šest sati u napad su krenule njemačke

glavne snage, istovremeno kada je njemački ambasador u Moskvi grof von Schulenburg

predao V. M. Molotovu notu o objavi rata. Sovjetski je generalštab bio potpuno zbunjen i

imao je slab uvid u situaciju na fronti. Tako su trupe kijevskog vojnog okruga (jugozapadni

front) dobile naređenje da 23. lipnja otpočnu veliku ofenzivu koja bi 24. lipnja dovela do

osvajanja Lublina, nekoliko desetaka kilometara na poljskom tlu. Jedinice u baltičkom

vojnom okrugu (sjeverozapadna fronta) dobile su slično apsurdno naređenje. Nijemci su

izvodili jednu od najuspješnijih operacija munjevitog rata. Bili su znatno nadmoćniji i jači na

svim točkama koje su bile cilj početnog napada. Vrlo je značajna bila i njemačka nadmoć u

zraku. Do podne 22. lipnja uništeno je otprilike 800 sovjetskih aviona (prema 10 do 20

uništenih njemačkih). Do kraja toga dana taj se broj popeo na 1200 (od kojih je 900 uništeno

na zemlji); dva dana kasnije Sovjeti su izgubili 2400 aviona. Sovjetski bombarderi, koji se u

trenutku napada nisu nalazili blizu linije fronte, pokušali su prijeći u napad, ali su pri tom

izvršavali zastarjele naredbe: prelijetali su preko linije fronte prema poljskom teritoriju da bi

ondje tražili nepostojeće koncentracije njemačkih trupa! Osim toga, u većini slučajeva više

nije bilo lovaca da ih prate, pa su lako postajali žrtve njemačkih lovaca i protuavionske

artiljerije. Kad su se Nijemci izborili za prevlast u zraku, mogli su gotovo neometano po planu

upotrijebiti svoju zračnu flotu (ukupno 2000 aviona) za podršku kopnenoj vojsci, poglavito

oklopno-mehaniziranim divizijama. U početku su grupe armije »Sjever« i »Centar« postizale

velike uspjehe. Već prvog dana pao je Brest-Litovsk, stožer sovjetske obrane na srednjem

frontu. Tek su kod Smolenska nacisti naletjeli na prvi ozbiljniji otpor i nakon tri tjedna borbi

grad je pao, a front je pomaknut istočno od njega. Na južnom dijelu sovjetsko-njemačke

fronte Nijemci su u početku postizali manje uspjehe. Grupa armija »Jug«, pod

zapovjedništvom feldmaršala von Rundstedta, imala je u svojem sastavu dvije rumunjske

armije i jedan mađarski korpus, koji su inače po kvaliteti bili znatno ispod njemačkih jedinica.

Von Schobertova 11. armija, koja je pripadala grupi armija »Jug«, raspoređena na Prutu u

Rumunjskoj, krenula je u napad kasnije, zbog toga što su se neke njezine divizije duže

zadržale na Balkanu i što Mađari i Rumunji nisu bili spremni za nastupanje. Osim toga von

Rundstedt je morao otpočeti svoj napad manje-više frontalno, bez mogućnosti da poduzima

velika opkoljavanja ( koja su bila glavna taktika Nijemaca za uništenje Crvene armije ).

Čim je započeo njemački napad, Churchill je ponudio SSSR-u savezništvo. On nije tajio da je

cijeloga života bio antikomunist i nije želio povući niti jednu riječ koju je rekao protiv

komunizma, nego je izjavio da ako je Rusija u opasnosti, onda smo i mi. Svatko tko se bori

protiv nacizma jest za Englesku saveznik. Englesko – sovjetski sporazum potpisan je već 8.

srpnja u Moskvi u kojem se obje sile obavezuju da će rat okončati u međusobnom sporazumu.

Sovjetske su armije neprekidno prelazile u protunapade i protuudare i bile su u prednosti što

su mogle nastupati ne samo iz dubine nego i s područja sjevernog i južnog krila grupe armija

»Jug«. Na sjeveru su bile teško pristupačne Pripjatske močvare, a na jugu su sovjetske

jedinice imale veliku slobodu manevriranja, jer iz Mađarske i Rumunjske nije još bio počeo

napad na Sovjetski Savez. Tako Nijemci na južnom dijelu sovjetsko-njemačke fronte nisu

spektakularno napredovali, i o pravom munjevitom ratu nije tu u prvim tjednima rata moglo

biti ni govora. To je bila velika prednost za sovjetsku stranu, jer joj je vrijeme bilo značajnim

saveznikom. Potkraj lipnja i na početku srpnja 1941. počeo je, međutim, slabiti sovjetski otpor

na jugu. Mnoge sovjetske jedinice počele su se povlačiti na istok, da bi duž nasipa Dnjepra

gradile nove obrambene linije, a velik dio jedinica prebačen je u središnji dio fronte. Na

sjevernom frontu njemačka je armija za deset dana zauzela luke Liepaju, Ventspils i Rigu i

time oduzela sovjetskoj baltičkoj floti njezine baze na Baltiku. Pogotovo je pad Rige, glavne

baze baltičkog vojnog okruga, bio velik gubitak za sovjetsku mornaricu, iako se velik dio

jedinica flote u posljednjem trenutku uspio povući preko Finskog zaljeva prema Lenjingradu.

Nijemci su nastavili napredovati i preko utvrđene linije kod Luga stigli su dvadesetog dana

rata do Lenjingrada. U zoru 10. srpnja otpočela je bitka za Lenjingrad. Nakon tih početnih

uspjeha cijeli Njemački vrh bio je uvjeren u skori završetak rata. Bili su uvjereni da je Crvena

armija razbijena i da je samo pitanje vremena kada će prestati pružati otpor. To uvjerenje

ležalo je na pretpostavci da je Sovjetski Savez izgubio 60% industrijskog područja i da nema

snage za protuudar. Na glavna tri pravca fronta ( lenjingradskom, moskovskom i kijevskom )

rješavalo se pitanje da li će Crvena armija izdržati napad dok se mobiliziraju rezerve ili će biti

uništena. Za to vrijeme dogodio se jedinstveni pothvat, selidba sovjetske industrije na istok.

Milijuni ljudi, milijuni grla stoke, tisuće tvornica, deseci tisuća radnih timova kolektivnih

gazdinstava sa svojom opremom, srednje škole i sveučilišta te robne kuće odjednom su nestali

u smjeru istoka. Kao posljedica gubitaka i evakuacije, bruto proizvodnja je u ovom razdoblju

pala za 66%. Međutim, kad je pomicanje završeno, proizvodnja je u novim centrima rasla vrlo

brzo. Proizvodnja samo ratne industrije na slobodnom teritoriju dostigla je već u ožujku 1942.

razinu ukupne sovjetske proizvodnje s početka rata. Druga mjera koju je komitet donio kad se

pokazalo da se njemački prodor ne može na vrijeme zaustaviti objavio je Staljin 3. srpnja u

govoru preko radija. Tada je, između ostalog, rekao: „Kada jedinice Crvene armije budu

primorane da se povuku, treba odvoziti sav pokretni željeznički sastav, ne ostaviti neprijatelju

nijednu lokomotivu, nijedan vagon, ne ostaviti neprijatelju nijedan kilogram žita, ni jednu

litru goriva...“

Nijemci su očekivali da će ih narod izmučen Staljinovim terorom dočekati kao osloboditelje,

međutim njemačke trupe su bezobzirno i surovo postupale sa stanovništvom na opsjednutom

teritoriju. Njihov nehumani postupak očitovao se naročito prema sovjetskim zarobljenicima.

Terorom, progonima i ubojstvima još su više izazvali otpor i osvetu sovjetskog stanovništva.

Politbiro CK SKP(b) donio je 18. srpnja odluku o stvaranju jedinstvene organizacije

partizanskih jedinica u pozadini njemačkih snaga. Već u srpnju je u Ukrajini djelovalo 150

partizanskih grupa (oko 2000 ljudi). U oblasti Kijeva formirana su dva partizanska puka sa po

1100 ljudi. Partizani su stvarali velike probleme u njemačkim komunikacijama, zbog toga su

bili prisiljeni poslati 10% svojih snaga u borbu protiv partizana.

U početku je sve teklo prema planu. Von Leebove trupe napredovale su nevjerojatno brzo u

sjevernom i sjeveroistočnom pravcu. Poslije osvajanja Rige njemačke jedinice počele su

čistiti obalno područje. Jedan korpus je ostavljen da čisti obalu u Estoniji, a ostatak armije je

krenuo prema Lenjingradu. Njemački juriš prema Lenjingradu zaglibio je u blatu i

močvarama kod grada Luga, a protiv sebe su imali i jakog neprijatelja koji se dijelom sastojao

od dobrovoljaca. Drugi problem je bio taj što je korpus u Estoniji naišao na snažan otpor

sovjetske baltičke flote. Zbog toga je napredovanje prema Lenjingradu usporeno. Sovjetska

flota, koja je u prosjeku spremnije dočekala njemački napad nego kopnena vojska, uspjela se

u prvoj etapi rata provući bez većih gubitaka, zahvaljujući između ostalog i razumijevanju i

aktivnostima admirala Kuznjecova (narodnog komesara mornarice), admirala Tribuca

(komandanta baltičke flote) i admirala Golovka (komandanta sjeverne flote u polarnom

području). Još više od mjesec dana prije njemačkog napada Kuznjecov je uspio isposlovati da

se mnogi brodovi iz razmjerno nezaštićenih luka Liepaje i Ventspilsa prebace u Rigu. Na

vlastitu odgovornost doveo je 19. lipnja flotu u stanje pripravnosti. Kad je stiglo naređenje u

noći između 21. i 22. lipnja, Tribuc i Golovko već su bili spremni. Kada se glavna baza flote

Talin našla u okruženju i kada je Lenjingrad bio opasno ugrožen, flota je uspješno izvršila

evakuaciju. Flota se pod snažnim pritiskom njemačke avijacije i flote povukla Kronstadt

ispred samog Lenjingrada. Krajem 1941. manevar Baltičke flote bio je ograničen na mali

prostor između Kronstadta i Lenjingrada, ali je odigrala bitnu ulogu u obrani i opskrbi grada.

Sa brodova je bilo iskrcano 80 000 mornara i upućeno na front, a sa oštećenih brodova je

iskrcana artiljerija. Iz sastava Baltičke flote formirana je Ladoška ratna flotila. Ona je

održavala jedinu komunikaciju koja je spajala Lenjingrad sa domovinom. Tijekom jeseni

Flotila je u teškim meteorološkim uvjetima održala otvorenu komunikaciju za Lenjingrad, a

kada se jezero zamrzio, ostavila je brodove u zimovniku i u punom sastavu sudjelovala u

organizaciji prijevoza preko leda čuvenim putem života (samo u 1942. ovim je putem

prevezeno oko milion ljudi i milion tona materijala). Na kopnu su nijemci sporije ali sigurno

napredovali prema gradu. Osvajanjem Krasnovardejska prekinuta je željeznička veza sa

Moskvom, obruč oko grada postajao je sve manji, osvojen je željeznički čvor Mga, a

osvajanjem Schlüsselburga grad je potpuno okružen sa kopnene strane. Za to vrijeme građani

su bili mirni i uporno su radili na utvrđenju grada. Nekoliko stotina tisuća Lenjingrađana

sudjelovalo je u pravljenju golemih barikada u samom gradu. Za jedva pet dana izrasle su

zaprepašćujuće zapreke, prave džungle nerazmrsivog željeza i betona. Djeca, a i starci,

sudjelovali su i u izgradnji barikada. U lenjingradskoj kanalizaciji formiran je sustav linija za

opskrbljivanje, tako da su municija i rezervne jedinice brzo i gotovo bez problema stizale iz

jednog kraja grada u drugi. Iskopano je stotine kilometara rovova protiv tenkova, tisuće

kilometara drugih prometnica, napravljeno pet tisuća bunkera od betona, drveta i zemlje.

Odjednom snažni udari na grad su prestali, nije više bilo tenkova. Nisu uništeni, nego su

bešumno napustili frontu i uputili se prema grupi armije. »Centar« da bi sudjelovali u

napadima na Moskvu. Napušten je prvotni plan napada, prema kojem je trebalo zauzeti

Lenjingrad, a onda napasti Moskvu. Grad je trebalo »samo« opkoliti, a napad obustaviti.

Lenjingrad je trebalo uništiti glađu, granatama i bombardiranjem. Pomoć koja je stizala putem

života nije bila dovoljna za uzdržavanje milijunskog grada. Najveći neprijatelj postala je glad

i neizdrživa hladnoća. Samo zimi 1941 – 1942. od gladi je umrlo deset tisuća ljudi. U takvim

uvjetima grad je herojski izdržao 872 dana, koliko je trajala opsada.

U kijevskoj bici Nijemci su u prostoru između Kijeva i Poltave, sredinom rujna, opkolili četiri

sovjetske armije Jugozapadnog fronta: 5, 21, 26. i 37. Vrhovna komanda Crvene armije u

početku nije shvatila pravi cilj njemačkog manevra. I kasnije, kada je katastrofa bila na

pomolu, nije prihvatila prijedlog komande Jugozapadnog fronta da se opkoljene armije izvuku

na vrijeme. Posljedice su bile teške: prema sovjetskim podacima, samo u kijevskoj bici bilo je

zarobljeno preko 200 000 sovjetskih vojnika, a prema njemačkim podatcima oko 600 000. no

bitno je bilo to da su Nijemci u kijevskoj bitci i prije u bitci ko Smolenska izgubili ključno

vrijeme za prodor i osvajanje Moskve. Za vrijeme tih bitaka Vrhovna komanda Crvene armije

iskoristila je priliku da pojača obranu na moskovskom pravcu. Također, ojačala je i krilne

frontove. Na moskovskom pravcu raspoređena su tri sovjetska fronta: Zapadni (gen. I.

Konjev, 6 armija), Rezervni (maršal S. Buđoni, 6 armija) i Brjanski (gen. A. Jerjomenko, 3

armije). Dok je još kijevska bitka bila u tijeku, Hitler je izdao, 6. rujna, direktivu broj 35, u

kojoj je naredio ofenzivu na Moskvu da bi se zauzela prije zime. Direktiva je glasila: »U zoni

Grupe armija Centar pripremiti operaciju protiv Timošenkove grupe armija ( Zapadni i

Rezervni front ) na taj način da se što je moguće brže organizira ofenziva i uništi protivnik

koji se nalazi u rajonu istočno od Smolenska, izvršivši dvostruko opkoljavanje u općem

pravcu prema Vjazmi, uz angažiranje moćnih tenkovskih snaga koncentriranih na krilima ...«

Ova jesenja ofenziva koja će se odvijati u vremenu listopad-studeni 1941. radi osvajanja

Moskve, dobila je šifrirani naziv Tajfun. Glavni cilj operacije Tajfun bio je: uništavajućim

udarcem razbiti sovjetske trupe na moskovskom pravcu i tenkovskim grupacijama opkoliti

sovjetsku vojsku zapadno od Moskve, u rajonu Vjazme i Brjanska.

Ofenziva njemačkih trupa na Moskvu, operacija Tajfun, počela je 30. rujna udarom južne

grupacije Grupe armija Centar. Poslije velikih napora i žestokih borbi Nijemci su napredovali

230 – 250 kilometara i tu su početkom studenog zaustavljeni na liniji Kalinjin – Volokolamsk

– Tula – Livno. U tome je bio najvažniji trenutak obrane. Sovjetska je komanda popunila

svoje trupe novim rezervama, u borbu je upućen novi tenk T – 34, koji je bio bolji od onih

koje su koristili Nijemci. Uspostavljena je potpuna kontrola zraka iznad Moskve tako da su se

njemački bombarderi vrlo rijetko probijali do svog cilja. Nijemci su sve više osjećali gubitak

u ljudstvu i sredstvima, a velike probleme u komunikacijama stvarali su partizani. Nijemci su

bili zaprepašteni obranom „razbijene“ Crvene armije.

U Moskvi je pod opsadom održana 7. studenog tradicionalna vojna parada, posvećena

godišnjici velike oktobarske revolucije. Parada je izazvala veliki odjek ne samo kod

stanovništva i ratnika Sovjetskog Saveza, već i u cijelom svijetu. Ona je pokazala da je obrana

Moskve čvrsta, a njeni branioci nepokolebljivi.

Nijemci su 15. studenog, započeli drugu opću ofenzivu na Moskvu, drugu fazu operacije

Tajfun. Početni cilj silovitog napada bio je da se Moskva obiđe sa sjevera, preko Klina i

Solnečnogorska, i s juga preko Tule i Kašire. Nijemci su sve jače pritiskali, ali otpor je bio

sve veći. Najsnažniji napad dogodio se 2. i 3. prosinca kada su njemačke snage prodrle na 25

kilometara od Moskve, ali su Sovjeti izvršili protunapad i njemački prodor je bio definitivno

likvidiran. Obrambeno razdoblje bitke za Moskvu je završeno. Tako se završila operacija

Tajfun, posljednji pokušaj njemačkih generala da postignu ciljeve predviđene planom

Barbarossa.

Još dok je bila u toku njemačka druga ofenziva na Moskvu, sovjetska Vrhovna komanda

pripremila se za protuofenzivu. Očekujući da se neprijatelj istroši, ona je predvidjela

protuofenzivu na širokom frontu. Nijemci su bili iznenađeni i zbunjeni Sovjetskim napadom.

Osim toga bili su nespremni za povlačenje, te su neprijateljima ostavili velike količine ratnog

materijala, i nisu bili pripremljeni za zimske uvjete. Na temperaturi koja se spustila do - 40°C

Nijemci su trpjeli ogromne gubitke. Do sredine prosinca sovjetske armije su oslobodile

gotovo sva mjesta sa kojih se Moskva mogla neposredno napasti. Sve više taktičkih jedinica

ubacivano je u okupirani teritorij, koje su se povezivale sa partizanima i zajedno djelovali.

Uspjeh protuofenzive Crvene armije doveo je njemačke trupe u teško stanje. Veliki gubici,

stalan sovjetski pritisak, ugrožene komunikacije, ugrožena pozadina i velika zima djelovali su

podjednako negativno na njihovu moralnu i materijalnu snagu. Najveće gubitke imali su na

krilima, na kojima su se borile odabrane njemačke jedinice i koje su se najviše približile

Moskvi. U drugoj fazi ofenzive nastavljene su borbe na svim frontevima iako je Georgij

Žukov predlagao da se napadnu grupe armije Centar zbog nedostatka materijala. Druga faza

ofenzive nije donijela očekivane rezultate. Nijemci su se počeli bolje snalaziti u zimskim

uvjetima. Sva sela i naselja pretvarali su u obrambene točke. Pri odstupanju su minirali

putove, pravili svakojake klopke, palili sela i gradove. U cjelini uzevši, za četiri mjeseca,

koliko je trajala protuofenziva, Crvena armija je odbacila Nijemce 100 – 250 kilometara od

Moskve. Linija fronta uspostavljena je na liniji Velikije Luki – Veliž – Demidov –Belij –

Dnjepar – Ržev – rijeka Ugra – Kirov – Ljudinovo – rijeka Oka.

U bitci za Moskvu Crvena je armija po prvi put u dotadašnjem ratu porazila armiju fašističke

Njemačke i razbila mit o njenoj nepobjedivosti. Nijemci su izgubili više od 500 tisuća

vojnika, 1300 tenkova, 2500 topova, više od 15 tisuća vozila i drugu ratnu tehniku.Za poraz u

ratu Hitler je optužio do tada mnogo hvaljene feldmaršale i generale. Ukupno je smijenio s

položaja 35 generala i feldmaršala. Komandu nad kopnenim snagama preuzeo je sam Hitler

smijenivši feldmaršala Brauchitscha. Komandanta grupe armija Centar von Bocka smijenio je

feldmaršal von Kluge, istu sudbinu nešto prije doživio je komandant armije Jug Rundstedt, a

komandant armije Sjever von Leeb je uklonjen i proglašen nesposobnim. Bio je to znak prve

velike krize u rukovodstvu njemačkih oružanih snaga.

S obzirom na to da njemačka Vrhovna komanda nije imala dovoljno snaga za ofenzivu na

cijelom Istočnom frontu, odlučeno je da se ljetna ofenziva izvede samo na južnom krilu, sa

grupom armija Jug ( pod komandom feldmaršala F. Bocka). Direktivom broj 41 od 5. travnja

donesene su opće smjernice za operacije u 1942., drugi „munjeviti prodor protiv Sovjetskog

Saveza“ ili operacija „Blau“. Zadatak je bio zauzeti Kavkaz i tamošnja naftonosna polja,

očistiti poluotok Kerč od sovjetskih snaga i zauzeti Sevastopolj. Grupa armija Centar trebala

je ostati u defenzivi i provesti plan operacije Kremlj. Da bi se maskirao stvarni plan prodora

Nijemaca na jug razrađen je plan dezinformiranja protivnika kako slijedi novi napad na

Moskvu. Odnosno da bi se odvratila pažnja sovjetske armije od južnog fronta i navela na

obranu centralnog. Operacija grupe armija Jug trebala se izvesti u četiri etape: u prvoj se

trebalo zauzeti Voronjež, u drugoj etapi snage iz rajona Harkova napredovale bi k istoku, ka

desnoj obali Dona i duž nje; u trećoj etapi krajnja desnokrilna grupa prodirala bi ka velikom

zavoju Dona u pravcu Staljingrada u toj oblasti bi se uspostavila veza sa snagama koje su

napredovale od Harkova, i to tako bi se obuhvatile sovjetske jedinice. Poslije toga glavne

snage bi se orijentirale prema Kavkazu. Velikoj ljetnoj ofenzivi prethodile su manje

operacije. Nova ofenziva na Sevastopolj počela je 7. lipnja. Ratnici Primorske armije i

mornari Crnomorske flote hrabro su se branili. Međutim, uslijed blokade grada sve manje je

bilo rezervi municije i borbene tehnike, a osjećala se i nestašica hrane. Grad je napušten

nakon 250 dana krvavih borbi, kada je Stavka (Operativni organ sovjetske Vrhovne komande)

naredila evakuaciju. Sevastopolj je kasnije proglašen gradom – herojem i odlikovan Ordenom

Lenjina. Sovjetska Vrhovna komanda saznala je za Hitlerovu operaciju jer je artiljerija srušila

jedan avion u kojem je bila direktiva za početak velike ofenzive. Napad je počeo u 2 sata i 15

minuta 28. lipnja 1942. Već u prvoj fazi napada Njemačko napredovanje bilo je zaustavljeno

kod Voronježa, zbog toga je Hitler hitno izdao novu direktivu. Da bi se spasio prvobitni cilj

Grupa armija Jug podijeljena je na dva dijela. Na Grupu armija A na čelu s feldmaršalom

Wilhelmom Listom i Grupu armija B pod komandom feldmaršala von Weichsa. Njemačke

armije odustale su od osvajanja Voronjža, gdje je uspostavljen front, i uputile se na jug. Kako

nisu nailazile na veći otpor pretpostavilo se da je sovjetska vojska u okolici Rostova. Nekako

u isto vrijeme pao je Rostov na Donu i Njemačka 6. armija stigla je do rijeke Čir. Time je bio

ugrožen Staljingrad i Kavkaz, ali nisu bile uništene sovjetske snage Jugozapadnog i Južnog

fronta. Hitler koji je rukovodio svim akcijama zaključio je da je njegov glavni stan nazvan

„Vučja jama“ previše udaljen od fronte. Zato su se Glavni Stan i Vrhovna komanda kopnenih

snaga premjestili u Ukrajinu u blizini grada Vinice. . Novom direktivom Hitler je naredio

grupa armija A da prodre preko zapadnog djela Kubanske doline ka Kavkazu i zauzme

Batumi, zatim naftonosna polja Majkopa i Groznog, ovlada prijelazima Kavkaza i prodre do

Bakua i Tbilisija. Grupa armija B sa 6. armijom za to vrijeme zauzet će Staljingrad; 11. armija

uputiti će se sa Krima pred Lenjingrad. Hitler je bio siguran da će istovremenim udarom

osvojiti Staljingrad i Lenjingrad. U početku ofenzive Nijemci su imali nadmoć u ljudstvu i

tehnici i Hitlerova komanda je smatrala da Crvena armija nije u stanju angažirati nove

rezerve. Pogrešno pretpostavljajući da Crvena armija nema drugih rezervnih divizija osim u

okolini Moskve, Nijemci su smatrali da je isključena mogućnost prebacivanja novih

sovjetskih snaga na kavkaskom pravcu, jer su svi putovi iz centralne Rusije prema Kavkazu

bili presječeni. Znači, po njihovom mišljenju, dovoljno je bilo razbiti sovjetske jedinice na

Donu i oko Staljingrada. Tada će branioci Kavkaza bez pritjecanja novih, svježih snaga biti

iscrpljeni i čitavo bogatstvo ovoga kraja pasti će u njihove ruke. Na kavkaskom pravcu grupa

armija A bezuspješno su nastojale izbiti na Crno more, da bi zauzele dvije posljednje baze

sovjetske Crno¬morske flote — Novorosijsk i Tuapse. Nisu uspjeli ni pokušaji prodiranja do

izvora nafte kod Groznog. Zbog neuspjeha plana „Runolist“ Hitler je smijenio feldmaršala

Lista i osobno preuzeo komandu nad tom grupom. Na staljingradskom pravcu, sa zapada je

prodirala, vodeći sve jače borbe, 6. armija, kojoj su pristizala nova pojačanja, a s jugozapada

je napredovala u pravcu Staljingrada 4. oklopna armija. Njemački pritisak stalno je rastao,

sredinom kolovoza već su bili na 20 kilometara od Staljingrada. Poslije strahovite artiljerijske

i zrakoplovne pripreme Nijemci su 13. rujna krenuli u juriš na Staljingrad. Pod svaku cijenu

su htjeli osvojiti grad jer je tome ovisila cijela operacija na Istoku. Otpor je bio jak, Sovjeti su

neprestano ubacivali rezerve, a borba se vodila doslovno za svaku kuću. Približavala se zima,

Hitler je bio nezadovoljan. On je 24. rujna smijenio načelnika Generalštaba kopnene vojske

generala Franza Haldera. On je bio okrivljen što Staljingrad i Kavkaz nisu zauzeti, a na

njegovo mjesto postavljen je general Kurt Zeizler. Napadači su upotrijebili svu silu ali

branioci grada nisu se prestajali opirati. Sovjeti su osjetili umor napadača i Stavka je naredila

protuofenzivu. Bilo je određeno da Jugozapadni i Donski front započnu operaciju 9. studenog,

a Staljingradski front 10. studenog. Plan protuofenzive dobio je naziv Uran. Ona je zbog

dužih priprema počela 19. studenog i bila je toliko uspješna da se Paulusova 6. armija za samo

četiri dana našla u okruženju. Propao je i pokušaj protuudara generala Mansteina kojim je

pokušao izvući 6. armiju iz okruženja. Kraj 6. armije bio je blizu, Hitler je zabranio predaju i

tražio je borbu do posljednjeg čovjeka. Njemu je Paulus bio odan do samoga kraja. Šesta

armija je razbijena, 2. veljače 1943. predao se ostatak od 91 tisuće vojnika zajedno sa

feldmaršalom von Paulusom, jer ga je Hitler unaprijedio u čin feldmaršala nekoliko dana prije

kraja Staljingradske bitke.

Hitler je shvatio da mu je potrebna impresivna pobjeda na sovjetsko – njemačkom frontu, koja

bi omogućila da se svlada postojeća kriza kod oružanih snaga, da se poboljša moralno stanje

njemačkog naroda, da se spriječi raspad fašističkog bloka. Samo pobjedonosnom ofenzivom

Njemačka je mogla sačuvati svoj međunarodni prestiž koji je snažno uzdrman poslije

katastrofe na Volgi. Samo su odlučujuće pobjede mogle omogućiti daljnje držanje na uzdi

okupirane države u Europi i podići moral hitlerovskoj armiji. Sva ofenzivna snaga koju je

njemačka armija mogla prikupiti bila je uključena u ostvarivanje operacije Zitadelle.

Operacija Zitadelle imala je izuzetan značaj i zbog toga što je to bio posljednji pokušaj

osovinskog bloka da preotme stratešku inicijativu i da se osveti za poraze. Operacija Zitadelle

trebala je početi energičnim probojem uskog fronta uskog fronta kod kurske izbočine, koja se

formirala u toku zimske kampanje. Sa sjevera je izbočinu obuhvaćala 9. armija iz sastava

grupe armija Centar, a s juga 4. oklopna armija iz sastava grupe armija Jug. Nijemci su

namjeravali da snage sa sjevera i juga krenu u susret jedna drugoj u pravcu Kurska, da se

tamo spoje, opkole i unište sovjetske trupe na kurskoj izbočini. Ovo potonje bilo bi možda i

moguće da za njemačke planove nije saznao najbolji sovjetski obavještajac u II svjetskom ratu

Nikolaj Kuznjecov. General Žukov počeo je od prvih dana travnja pripremati obranu. Obrana

je sastavljena od osam obrambenih linija, a na glavnim udarima neprijatelja postavljene su

četiri obrambene linije. Osobita je pažnja pridana organiziranju protutenkovske i protuzračne

obrane. Prolazi prikladni za tenkove gusto su posipani minama, u obranu je postavljeno

gotovo dvadeset tisuća topova i tisuću kaćuša, iskopano je nekoliko tisuća kilometara rovova.

Ukopavani su tenkovi, vojnici, kamioni iskopani su bezbrojni tuneli koji su služili za

komunikacije. Napad je počeo u noći između 4. i 5. srpnja, a u isto vrijeme počela je

sovjetska protupriprema. Počela je užasna artiljerijska grmljavina, eksplozije avionskih

bombi, buka kaćuša i zujanje aviona. Nijemci su u bitku odmah ubacili nove tenkove tigrove i

panthere. U ovoj bitci sukobile su se milijunske armije i to je najveća tenkovska bitka u

povijesti čovječanstva. Sama tenkovska bitka odvila se nekoliko dana nakon početnih okršaja.

U bitci je sudjelovalo više od 1200 tekova na obje strane. U bitci je uništeno preko 700

tenkova. Nakon ovog najvećeg tenkovskog okršaja Nijemci više nisu imali snage za novi

napad. Inicijativa prelazi na stranu Sovjetskog Saveza i veliki protunapad započeo je 3.

kolovoza. Glavni napadi su vođeni u smjeru Orela i Harkova. Već za nekoliko dana

oslobođen je Orel, a bitka za Harkov trajala je do 23. kolovoza.

Kurska bitka trajala je 50 dana ( od 5. srpnja do 23. kolovoza 1943. god. ). U Kurskoj bitci i

bitkama preostalog dijela južnog fronta sudarilo se više od 4 milijuna vojnika, oko 70 tisuća

topova i minobacača, više od 13 tisuća tenkova i oko 11 tisuća aviona. Na kurskoj izbočini

konačno je razbijena tvrdnja Göbbelsove propagande da su prijašnji porazi njemačke vojske .

U početku rata Britanski bombarderi su vrlo teško dolazili do Njemačkog teritorija,

prvenstveno jer su bombarderi sami, bez lovaca koji su imali mali radijus kretanja, napadali

ciljeve. Zbog toga su svoje napade tempirali noću, ali noću bez dobrog navigacijskog sustava

bilo je teško pronaći ciljeve, a osim toga Nijemci su imali jako dobru protuzračnu obranu i

izgradili su široki pojas reflektora. Stoga su saveznici morali pronaći nove postupke

bombardiranja kako bi povećali djelotvornost. Kada je zrakoplovni maršal Arthur Harris 22.

veljače preuzeo komandu nad bombarderskim odjelom, počelo je novo razdoblje u

savezničkom vođenju zračnog rata. Nakon konferencije u Casablaki dobio je naređenje da

sistematski uništava njemačke oružane snage, njemački ekonomski sistem i oslabi moral

njemačkog naroda. Stoga j on odmah počeo napadati njemačke industrijske pogone.

Pripremio je i jedno neugodno iznenađenje. Britancima je poznato da Ruhrska oblast veliki

dio svoje električne energije crpi iz nekoliko centrala na branama koje formiraju velika

akumulacijska jezera. Tri brane su posebno značajne: Möhne, Eder i Sorpe. Nakon dugih

priprema izveli su napade na te brane. Dvije su uspjeli srušiti, a treća je oštećena. Počinjena

šteta nije bila od presudnog značaja, jer da bi se prekinulo opskrbljivanje industrija

električnom energijom trebalo je srušiti i ostale brane. Što je bilo neizvedivo, jer su nakon

prvog napada sve brane imale snažnu protuzračnu obranu. Saveznička bombardiranja nisu

bitnije utjecala na njemačku privredu, jer su raspolagali dovoljnim proizvodnim rezervama.

Pozitivno je bilo to što su Britanci stekli dragocjena iskustva u strategijskom bombardiranju.

Sjedinjene Države predstavljale su veliku potencijalnu silu. Ali od svibnja 1940. bile su

zaokupljene njemačkim osvajanjem Evrope, pa nisu posvećivale potrebnu pažnju situaciji na

Pacifiku. Spora isporuka vojnog materijala Kini i Britaniji stvarala je dojam da je američka

industrija slaba na tom polju. Zato se Japan i usudio udariti na takvu Ameriku. Osim toga,

postojala je realna opasnost da će američka vojna sila biti uperena protiv japanskih pozicija,

ako bi došlo do njezinog napredovanja u jugoistočnoj Aziji. Sjedinjene Države imale su svoje

baze na Havajima, Filipinima i drugim otocima u Tihom oceanu. Činjenica da je prevoženje

novih trupa i materijala s američkog kontinenta u te baze zahtijevalo puno vremena zbog

velike udaljenosti, značila je za Japance prednost. Uz to, Britanija je bila već toliko upletena u

rat koji se vodio u Evropi da su postojali mali izgledi da na vrijeme pošalje primjerenu pomoć

svojim kolonijama u Aziji, ako bi ih Japan neočekivano napao. To se odnosilo i na francuske i

nizozemske posjede. Glavne Japanske baze uoči početka rata bile su na Formozi i Francuskoj

Indokini. Stratezi i planeri smatrali su, još prije početka rata, da Japan neće, ako uopće stupi u

rat, istodobno napasti više od jednog cilja. Takvo je mišljenje bilo daleko od točnog, jer su

Japanci istodobno napali ne samo Pearl Harbor, nego i Filipine, Hong Kong, Guam, Tajland i

Malaju. Prilikom napada na Malaju stupili su u akciju »Prince of Wales« i »Repulse«, ali su

posljedice bile kobne za oba bojna broda. Napadi Japanaca na sjeverni dio Mala¬je počeli su

8. prosinca (dok je na Havajima još uvijek bio 7. prosinca). Nekoliko važnih aerodroma

odmah je palo u neprijateljske ruke ili je bilo uništeno. Odmah na vijest o napadu britanski

admiral Phillips sazvao je sastanak i naredio napad na japanske transportne brodove. U tom

napadu sudjelovali su brodovi Prince of Wales i Repulse. Sudbonosnog 10. prosinca brodovi

su pogođeni, u dva napada, sa nekoliko torpeda i više im nije bilo spasa. Od pogodaka prvi je

potonuo Repulse, a 45 minuta kasnije i Prince of Wales. Smatrajući da je osnovni uvjet za

uspjeh u ratu na Pacifiku eliminiranje američke flote, Japanci su donijeli odluku da glavni

udar izvedu na Pearl Harbor, gdje je bio stacioniran njen najveći dio. Operativni odred

japanske flote jakog sastava pod komandom admirala Č. Naguma namijenjen za tu svrhu,

približio se Havajima i iznenada 7. prosinca napao avionima sa nosača aviona Pearl Harbor,

glavnu bazu američke Pacifičke flote. Japanci su postigli potpuno iznenađenje i uništili 8

bojnih brodova, 3 lake krstarice, 3 razarača i 4 manja broda, uništili 188 aviona. Napadom na

Pearl Harbor eliminirana je američka pacifička flota, potapanjem dvaju britanskih velikih

ratnih brodova kod Kuantana Britanci na Pacifiku praktički nisu imali flotu. Zauzimanjem

Hong Konga presječena je jedina i najpovoljnija linija za opskrbljivanje Čang Kaj Šekove

Kine. Vrata za osvajanje Nizozemske Indije, Singaporea i Burme bila su nebranjena i širom

otvorena. Odmah nakon Pearl Harbora uništeni su zrakoplovi na Filipinima i dva dana kasnije

počelo je iskrcavanje na filipinski otok Luson i nešto kasnije na Mindanao. Japanska flota

zauzela je i dva važna Marijanska otoka, otok Guam i otok Wake.

Sada bi bilo vrlo važno reći zašto su Japanci imali toliko uspjeha ratujući na kopnu i zašto su

tako brzo osvajali područja? Još prije rata, da bi ostvarili svoje ciljeve, izgradili su veliki broj

transportnih brodova. Imali su i tajno oružje dalekometni torpedo koji je razarao neprijateljske

brodove na udaljenosti od 20 do 40 kilometara. To oružje pokazalo se vrlo značajno u

pomorskoj bitci u Javanskom moru kada su teško porazili savezničku eskadru brodova.

Zahvaljujući dobro prikupljenim informacijama, japanski su komandanti znali gdje su

prirodne zapreke pružale izvrstan zaklon. Muljevite i neprohodne plaže savladavali su

pomoću dugačkih dasaka, preko kojih su puzali vojnici, jedan za drugim, da bi tako dopuzali

do protivnika, koji nije ništa naslućivao. U prašumama su se Japanci noću penjali na drveće u

specijalnim cipelama. Iza neprijateljskih položaja spuštali su se iz krošnji drveća i noževima

napadali protivnika. Nikakvo čudo što je obrana osjećala paničan strah od takvih ubojstava,

do kojih je dolazilo u najdubljoj noćnoj tišini. Japanske jurišne jedinice, uglavnom naoružane

automatima, služile su se biciklima na rasklapanje, pomoću kojih su mogle doprijeti daleko

iza linija neprijateljske fronte i izvršiti sabotaže ili spriječiti da obrana poruši važne mostove

prilikom povlačenja. Zahvaljujući upotrebi amfibija mogli su se iskrcavati duboko iza

neprijateljskih linija. Japanci nisu imali služba koja bi prihvaćala ranjenike i o njima se dalje

brinula, nego su vojnici koji nisu mogli nastaviti borbu bili osuđeni na smrt. Vojnik si je sam

morao osigurati prehranu, jer je dobivao hranu za samo nekoliko dana, a za njegovu daljnju

egzistenciju nitko se nije brinuo. Sve je to pridonosilo tome da je japanska armija stekla

veliku pokretljivost, koja je bila neophodna da se protivnik brzo svlada.

Nakon bombardiranja luka i aerodroma na Filipinima počelo je iskrcavanje. Veliki broj

aviona uništen je na zemlji zbog niza propusta i pogrešaka u američkoj vojsci. Japanska

vrhovna komanda smatrala je da im za osvajanje Filipina treba tri mjeseca i procijenili su da

je obrana vrlo slaba. Japanski proračuni uglavnom su bili točni. Amerikanci su se stalno

povlačili, u bombardiranju je stradao i glavni grad Manila. Ostatak američke vojske sklonio se

na otok Batan i u utvrdu Corregidor. Obrana Batana predala se 9. travnja, a 6. svibnja pala je i

utvrda Corregidor. Time je završio i najveći američki vojni poraz i osvajanje Filipina.

Britanci su svoj najteži poraz doživjeli u Singaporeu. Singapor je smatran neosvojivom

tvrđavom, jer je samo sa dva mosta povezan, preko tjesnaca Jahore, s poluotokom Malajom.

Kada su se Japanci iskrcali na Malaju, Singapor je bio siguran jer ih je dijelilo još 650

kilometara, a smatralo se da će napad doći sa mora. Branioci su imali 360 većinom zastarjelih

aviona, vojnici nisu prošli trening u džungli, a patili su od nedostatka tenkova, ali i tada su se

smatrali neosvojivi. Međutim Japanci su bili jako dobro obučeni za džunglu i jako brzo su

napredovali. Već 11. siječnja uspjeli su osvojiti Kuala Lumpur. Uspostavili su premoć u zraku

i vrlo brzo već 15. veljače osvojili i spalili neosvojivu tvrđavu. Britanci su imali četiri puta

više gubitaka u ljudstvu od Japanaca, a veliki broj vojnika je zarobljen i odveden na prisilni

rad.

Drugi dio japanskih operacija bilo je zauzimanje Burme, koji je znatno olakšan kada je

Tajland objavio rat V. Britaniji i SAD-u. Važan motiv ulaska Japana u rat protiv Burme bilo

je presijecanje Burmanskog puta, kojim je Kini stizala pomoć od saveznika. To svakako nije

bio jedini motiv, Burma je bila bogata rižom i naftom, koja je nedostajala Japancima. Pošto se

dugo vremena smatralo da Burma nije u opasnosti, ona nije imala regularnu vojsku, nije imala

dovoljan broj oružja i drugih ratnih potrepština. Pred sam rat obrana je bila puna rupa, nije

bila uvježbana i nije imala artiljeriju. Napad je počeo prelaskom Japanaca preko tajlandsko –

burmanske granice. Ubrzo je nastupilo bombardiranje grada Rangoona na delti Irrawaddija. U

gradu je nastala ogromna panika i masovno napuštanje grada. Kada su se Japanci jako

približili počelo je veliko uništavanje i rušenje objekata. Ipak je bilo premalo ljudi da bi se sve

uništilo, stoga su brojna skladišta i tvornice neoštećeni pali u ruke Japanaca. Pad Rangoona

donio je preokret u borbi za Burmu, sada su Japanci bili u prednosti služeći se dobrim

komunikacijama. Nakon pet i pol mjeseci borbi, Japanci su uspjeli prijeći 1600 km i zauzeti

cijelu Burmu. Savezničke trupe izgubile su 13463 vojnika, dok su japanski gubici iznosili

4597 poginulih i ranjenih. Japanci nisu pokušali prodrijeti na indijski teritorij nego su ostali u

defenzivi.

S obzirom na povoljan i neočekivano ubrzan tok operacija prve etape, u Tokiju je sredinom

travnja 1942. donesena odluka da se nastavi prodiranje u pravcu jugoistoka, zauzme luka Port

Morzbi na jugoistočnom djelu Nove Gvineje, dio Solomonovih otoka, Nova Kaledonija,

Fidži, čime bi se presjekla veza između SAD i Australije i stvorili povoljniji uvjeti za prodor

na australijski kontinent. Da bi se još bolje osigurala stabilnost osvojenih područja, odlučeno

je da se zauzmu Midway i zapadni Aleutski otoci, čime bi se ugrozili Havajski otoci i Aljaska.

Iznenadnim pomicanjem težišta operacija s juga na srednji i sjeverni Pacifik, trebalo je

iznenaditi Amerikance i olakšati postizanje punog uspjeha. Uslijed razvoja događaja na

Pacifiku i u jugoistočnoj Aziji, krajem ožujka došlo je do reorganizacije savezničkog

zapovjedništva. SAD su preuzele obranu cijelog Pacifika, uključujući veći dio Nizozemske

Istočne Indije, Australiju i Novi Zeland. Pacifik je podijeljen na 4 operativna područja;

Sjeverno, Centralno i Južno bilo je pod komandom admirala Č. Nimica, koji je ujedno bio

komandant Pacifičke flote, a Jugozapadno pod komandom generala D. MacArthura. V.

Britaniji je prepuštena nadležnost nad Indijskim oceanom, Sumatrom, Malajom, Tajlandom,

Burmom i Indijom. Da bi zaštitili prilaze Australiji, Amerikanci se 19. ožujka iskrcavaju na

Novu Kaledoniju. U jugoistočnom djelu Nove Gvineje poduzete su izvanredne mjere za

obranu od očekivanog japanskog iskrcavanja, jer su se japanske trupe već iskrcale 7 - 8.

ožujka u dvije istočne luke ovog otoka. Saveznici su nastojali zadržati Novu Gvineju pod

svaku cijenu. To je bilo od velikog značaja, jer bi tako bilo zaustavljeno japansko prodiranje k

Australiji, a Nova Gvineja postala solidna osnovica za kasnije savezničko nastupanje.

Kad su američki bombarderi sa nosača aviona izvršili 18. travnja prvi zračni napad na Tokio i

spustili se poslije toga u Kinu, Japanci su promijenili redoslijed planiranih operacija.

Pretpostavljajući da su avioni doletjeli sa Midwaya, donijeli su odluku da nakon iskrcavanja

kod Port Morzbija, zauzmu taj otok.

Za planove Japanaca Amerikanci su pravovremeno saznali iz uhvaćenih i dešifriranih

japanskih poruka. Početkom svibnja, kada je japanska flota već isplovila na izvršenje

operativnog desanta kod Port Morzbija, američka operativna eskadra, čiju su jezgru

sačinjavala 2 nosača aviona, nalazila se u Koraljnom moru. Od 5. do 9. svibnja, u prvoj bici u

povijesti, u kojoj su se sukobili nosači aviona, obje strane izgubile su po 1 nosač aviona.

Krajnji ishod bitke značio je za Japance krupan poraz u strategijskim razmjerima, jer su

odustali od desanta kod Port Morzbija. Neuspjeh u Koraljnom moru nije uticao na japanske

planove za osvajanje Midwaya i zapadnih Aleutskih otoka. Početkom lipnja pokrenuli su

čitavu flotu, pod komandom admirala I. Jamamota. Japanci su očekivali da će iznenaditi

Amerikance. Dešifriranjem japanskih poruka, Amerikanci su otkrili protivnikove planove, pa

su sami Japanci postali žrtve iznenađenja. Od 3. do 6. lipnja došlo je do pomorske bitke kod

Midwaya u kojoj su Japanci izgubili 4 nosača aviona i 1 tešku krstaricu, a Amerikanci 1 nosač

aviona i 1 razarač. Sa nosačima aviona Japanci su izgubili i svoj najbolji letački kadar. Bitka

kod Midwaya srušila je konačno koncepciju o bojnim brodovima kao glavnoj udarnoj snazi

velikih ratnih mornarica, pa se daljnja izgradnja i japanske i američke mornarice kreće u

pravcu povećanja broja nosača aviona. Bitka kod Midwaya označila je kraj japanske

ekspanzije na Pacifiku. Naredni pokušaji Japana da nastavi osvajanja biti će samo lokalnog

karaktera. Stoga je japanska Vrhovna komanda definitivno odustala od zauzimanja Nove

Kaledonije, Fidži i Samoa otoka.

Njemački napad na Sovjetski Savez duboko se odrazio na situaciju u Europi i u svijetu.

Britanska vlada je već u lipnju 1941. predložila sovjetskoj vladi da sklope sporazum o

zajedničkoj borbi protiv Njemačke. On je prihvaćen i potpisan 12. srpnja u Moskvi, a

obavezao je obje strane da jedna drugoj pružaju svu mogućnu pomoć u ratu i da ne vode

pregovore, odnosno da ne sklope primirje ili mir bez obostrane suglasnosti. Prije toga, 24.

lipnja, Sjedinjene države su izjavile da će pružiti pomoć Sovjetskom Savezu u borbi protiv

nacističke Njemačke, što je službeno potvrđeno 2. kolovoza. Ubrzo su slijedili i drugi

međunarodni akti, koji su ukazivali da se stvara antifašistička koalicija. Roosevelt i Churchill

su na britanskom brodu Prince of Wales, kojeg su japanci potopili, potpisali 14. kolovoza

Atlantsku povelju, kojom se između ostalog ističe pravo svakog naroda da izabere oblik

vladavine kakav želi i da se vrate suverena prava svim narodima kojima su silom oduzeta.

Povelju je 24. rujna potpisalo još deset zemalja, među njima i Sovjetski Savez. Neke

emigrantske vlade europskih zemalja sklopile su bilateralne sporazume sa Sovjetskim

Savezom pretežno o uzajamnoj pomoći u borbi protiv nacističke Njemačke. Ubrzo poslije

napada na Sovjetski Savez, Sjedinjene države se počinju otvoreno angažirati u ratu protiv

Njemačke. Njihove jedinice su 7. srpnja preuzele od Britanaca okupaciju Islanda. Desetak

dana kasnije u Moskvi su vođeni razgovori o američkim isporukama ratnog materijala

Sovjetskom Savezu. Krajem rujna u Moskvi su se sastali predstavnici SAD, Sovjetskog

Saveza i Velike Britanije ( Moskovska konferencija ). Na konferenciji, koja se završila 1.

listopada, zaključeno je da se Sovjetskom Savezu od 1. listopada 1941. do 1. srpnja 1942.

svakog mjeseca stavi na raspolaganje po 300 lovaca i 100 bombardera, 500 tenkova, razna

vozila, protuavionski i protutenkovski topovi, razne strategijske sirovine i dr.

Ulaskom SAD u rat ukazala se potreba za tješnjom suradnjom saveznika. Zbog toga je u

Washingtonu održana američko-britanska konferencija od 22. prosinca 1941. do 14. siječnja

1942, na kojoj su učestvovali F. Roosevelt i W. Churchill. Na konferenciji je krajem prosinca

formiran Kombinirani odbor načelnika generalštabova od načelnika američkih i britanskih

generalštabova, koji će u daljem toku rata donositi vojne odluke od zajedničkog interesa za

vođenje rata. Odlučeno je da se u 1942. na Pacifiku i u jugoistočnoj Aziji ostane u

strategijskoj defenzivi. Razmatrana su i pitanja rata protiv sila Osovine u Evropi i Africi. Na

konferenciji su dominirali zajednički interesi SAD i V. Britanije na Pacifiku i u jugoistočnoj

Aziji. U tim razgovorima konzultirana je i vlada Sovjetskog Saveza o deklaraciji koju bi

potpisale i druge savezničke zemlje. Dvadeset šest država 1. siječnja 1942. potpisale su

Deklaraciju Ujedinjenih naroda. Zemlje potpisnice se obavezuju da će upotrijebiti sva svoja

sredstva, vojna i ekonomska, protiv država članica Trojnog pakta i onih koji su mu pristupili.

Isto tako svaka vlada se obavezuje da će surađivati s vladama potpisnicama ove Deklaracije i

da s neprijateljima neće zaključivati separatno primirje ili mir. Početkom siječnja 1943

Roosevelt i Churchill još jednom su de sastali u i to u tek oslobođenoj Casablanki. U hotel su

se prijavili kao gospodin P i admiral Q, jer se radilo na tajnosti sastanka. Konferencija je

trajala od 14. do 24. siječnja, a raspravljalo se o problemima opskrbe i odlučeno je o desantu

na Siciliju.

Nakon uspjeha Nijemaca, a posebice E. Rommela, u operaciji „Battleaxe“, popravio se moral

tenkovskih posada Afričkog korpusa, a o Rommelu se stvarao mit o nepobjedivosti. Dobio je

veliko poštovanje ne samo Nijemaca već i protivnika. Rommelova pobjeda bila je uvertira

njemačkom napadu na SSSR. Ljeto i jesen provele su obje armije u reorganizaciji i spremanju

za novi napad, a vrijeme je radilo za Saveznike. U drugoj polovini 1941. Britanci su

poboljšali svoj položaj na Bliskom istoku i u Africi: — pod njihovom kontrolom bio je

teritorij od libijsko-egipatske granice do Turske, u istočnoj Africi upravo je slomljen otpor

posljednjih talijanskih dijelova. Napadom Njemačke na Sovjetski Savez osjetilo se olakšanje

u V. Britaniji. Situacija se znatno popravila i na Sredozemnom moru: po njemu su se sada

kretali veliki britanski konvoji i stizali bez gubitaka na Maltu, koja se otada mogla koristiti

kao baza za ofenzivne akcije. Krajem listopada avijaciji i podmornicama su se u napadima na

talijanske pomorske komunikacije pridružile i kopnene snage, pa su talijanski konvoji za

Libiju trpjeli sve veće gubitke. Samo u studenom, od 80 000 tona materijala, upućenog iz

Italije, u Libiju je stiglo manje od 30 000 t; potopljeno je 13 transportnih brodova i 3 razarača.

Zbog razorenih ili oštećenih luka u Cyrenaici, ratni materijal istovarao se u Tripolisu, na

udaljenosti od oko 1700 km od fronta. Na putu do fronta bio je izložen pljački i stalnom

bombardiranju. Velike količine materijala stizale su iz Britanije i Amerike u Suez, dugim

putem oko rta Dobre nade. Rommel nije dobivao tako veliku pomoć ali nije ni dobivao

potrebnu podršku svoje Vrhovne komande, koja je svu pažnju posvećivala sukobu sa

Sovjetskim savezom. Cilj dugo pripremane britanske ofenzive, operacija „Crusader“, bio je

zauzimanje Cyrenaice i Tripolitanije. Svakako jedan od glavnih ciljeva bio je Rommel. Ta

ofenziva počela je dva dana prije nego Rommelov planirani pohod na Tobruk. Poslije gotovo

jednomjesečne pripreme, usmjerene na ometanje snabdijevanje Rommelovih snaga i na borbu

prevlast u zraku, britanska 8. armija prešla je u napad 18. studenog. Njen lijevi korpus,

podržan od avijacije, prodro je iz pustinje i s oklopnim snagama brzo se približio opsjednutom

Tobruku. Rommel je morao odgoditi napad na Tobruk i intervenirati, tako da je oklopnim

jedinicama napao bok britanskog korpusa. Njemačko - talijanska vojska uspjela je za tri dana

neutralizirati britanski početni uspjeh: zaustavila je prodor iz Tobruka i nanijela isturenim

britanskim oklopnim snagama velike gubitke, te se brzo pregrupirala za napad. Oduševljenje

britanskog generala Cunninghama je splasnulo i želio je odgoditi ofenzivu, zbog toga je

smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen je privremeno general N. Ritchie. Borbe su

nastavljene, vodile su se veoma dinamične borbe između Tobruka i egipatske granice uz

obostrano angažiranje avijacije. Do početka prosinca obje strane su pretrpjele velike gubitke u

ljudstvu i materijalu. Zbog mogućnosti opkoljavanja kod Tobruka, zbog gotovo prekinutog

prometa između Italije i Libije Rommel je 7. prosinca naredio povlačenje na položaje kod Ajn

al-Gazale, što je dovelo do deblokade Tobruka. Talijanski transporti za Libiju išli su sve teže.

Britanska avijacija sa Malte počela je bombardirati jedinu veću upotrebljivu luku Tripolis u

zapadnoj Libiji. Pregrupirane britanske snage ubrzo su napale položaje ispred Gazale. Poslije

ogorčenih borbi nisu uspjeli u svom naumu, ali je Rommelu prijetilo opkoljavanje i naredio je

novo povlačenje na utvrđene položaje u oblasti Al – Agajla. U tom trenutku moral Afričkog

korpusa mogao se spustiti na najnižu moguću razinu, ali to se nije dogodilo. Na to je utjecalo

mnoštvo faktora: izvrsna uvježbanost, borbena obučenost, pouzdana oprema, prvoklasno

vodstvo od vrha do dna, čvrst ponos i uvjerenost da su bolji od neprijatelja. Osim toga bili su

uvjereni da su poraz doživjeli zbog nedostatka snabdijevanja, informacija i nedovoljne

pomoči iz Njemačke. Vrijeme i količina materijala nisu bili na njihovoj strani i samo je

pobjeda u kratkom roku mogla donijeti premoć, a toga je Rommel bio svjestan.

Položaj sila Osovine popravio se ulaskom Japana u rat, jer je V. Britanija sa Sredozemlja

povukla na Daleki istok izvjesne pomorske snage, veliki broj aviona, pa je britanska

Sredozemna flota ostala bez bojnih brodova i nosača aviona, sa nedovoljnim brojem krstarica

i razarača za podršku kopnenoj vojsci i za pratnju konvoja. Slabljenje morskih snaga imalo je

za posljedicu i smanjenje konvoja za Afriku, uz to su još dvije australske divizije povučene iz

sjeverne Afrike. Nakon serija konferencija u Berlinu i Rimu, njemačke i talijanske Vrhovne

komande složile su se da se Malta mora eliminirati kako bi se oslobodio pomorski put u

sjevernu Afriku. Malta je bila glavna britanska strateška točka u Sredozemnom moru.

Feldmaršalu A. Kesserlingu ( zapovjednik njemačkih zračnih snaga u Italiji, Africi i

Sredozemlju ) bilo je naređeno da pripremi bombardiranje Malte, koje bi prethodilo

pomorskom desantu ( operacija Herkules ). Bombardiranjem je trebalo štititi konvoje velikih

količina vojne opreme za snabdijevanje Afričkog korpusa kako bi se omogućio još jedan

napad na Britance, koji se trebao završiti zauzimanjem Tobruka ( operacija Tezej ). U skladu

sa tim planovima Rommelove snage morale su preduhitriti britansku 8. armiju u pripremama

za ofenzivu, stoga su već 21. siječnja izvele protuudar kod Gazale. Britanske snage su uz

borbu odstupale, Rommel je to iskoristio i produžio ofenzivu. Njegove snage su zauzele

Bengazi i tek se zaustavile pred linijom Gazala – Bir Hakeim. Sam Rommel je htio ići dalje

na istok, ali tada nije imao dovoljno rezervi goriva. Dok je trajala zračna ofenziva na Maltu,

pomorski promet između Italije i Libije odvijao se neometano i gotovo bez ikakvih gubitaka,

pa je njemačko - talijanska armija u Libiji za to vrijeme ojačala. Ali, čim je prestala ofenziva,

Britanci su odmah počeli snabdijevati Maltu i upućivati nove avione na njene aerodrome, pa

se ubrzo osjetila njihova aktivnost, iako još ograničena. Rommel je bio svjestan da ne može

čekati operaciju Herkules planiranu za lipanj, nego da mora napasti ranije. Njemačko-

talijanska Oklopna armija prešla je u napad 26. svibnja sa ciljem da uništi protivnikove snage

i otvori put za istok. Napad je došao u vrijeme kad ga je britanska 8. armija očekivala, ali se i

sama pripremala za ofenzivu koju je uporno zahtijevao britanski Ratni kabinet, da bi popravio

lošu situaciju na Sredozemlju. Nakon strahovitih borbi u području Bir Hakeima, uz obostrano

korištenje avijacije i velikih gubitaka, 8. armija je 10. listopada počela odstupati prema

egipatskoj granici. Na red je došlo završavanje operacije Tezej. Osvajanje Tobruka praćeno

je snažnim bombardiranjem, jer je Kesserling mislio da nakon osvajanja Tobruka slijedi

operacija Herkules. Rommelove snage su 21. lipnja ušle su u Tobruk i tamo su pronašle velike

količine vode i veliki broj vozila i goriva. U tom trenutku dolazi do neslaganja između

Rommela i Kesserlinga. Rommel je inzistirao da se nastavi ofenziva i da nema vremena čekati

pad Malte, stoga je taj prijedlog uputio izravno Hitleru, koji nikada nije bio pretjerano

oduševljen operacijom Herkules, jer se bojao neuspjeha kada se pripremao na novi pohod na

SSSR. Zato je ta operacija odgođena, a Rommel je dobio zeleno svjetlo za ulazak u Egipat.

Nastavio je ofenzivu i stigao pred Mersa Matruh, gdje su ga dočekali britanci koji su se

odlučili uporno boriti da bi zaustavili prodor prema El Alameinu. Odluku je donio general

Auchinleck koji je taj dan poslao generala Ritchieja na odmor i sam preuzeo zapovjedništvo

nad 8. armijom. Rommel je izabrao izvrstan trenutak za napad u vrijeme smjene komande.

Rommelu je pošlo za rukom da savlada otpor 8. armije kod Mersa Matruha i da nastavi

nastupanje i pored toga što su 8. armiji stigla jaka pojačanja. Međutim, njegove snage su se

morale zaustaviti zbog jačine obrane pred topografski veoma jakim, ranije pripremljenim

položajima kod El-Alameina. Njemačko - talijanske snage na položajima pred El-Alameinom

bile su u nepovoljnom položaju zbog veoma izdužene linije snabdijevanja, što je izazvalo

trajnu oskudicu u materijalu, a posebno u vodi. Osim toga, one su bile premorene u

prethodnim borbama. Ipak, Rommel se odlučio ponovno prijeći u ofenzivu, prije nego što 8.

armiji pristignu nova i pojačanja i prije nego što se ona bolje ukopa. Napad je počeo 1. srpnja,

potpomognuta avijacijom, britanska 8. armija je pružala energičan otpor. U borbama koje su

trajale do kraja mjeseca obje strane su pretrpjele znatne gubitke. Položaj 8. armije bio je bolji,

jer su joj neprestano stizala pojačanja. Prisutnost Afričkog korpusa duboko u Egiptu dovela

Churchilla i njegove savjetnike na pomisao da se mogu ugroziti Britanske pozicije na

Srednjem istoku. Postojala je ideja da Njemačke snage koje su osvajale Kavkaz prodru prema

Iraku i povežu se sa Japancima u Indija, a istovremeno Rommel je trebao osvojiti Suez.

General Auchinleck je zbog poraza izgubio Churchillovo povjerenje te je njegovo mjesto

preuzeo general Alexander kao glavni zapovjednik, a general B. Montgomery je preuzeo 8.

armiju. Montgomery nije bio poznat izvan britanije, ali bio je pješadinac kao i Rommel, te je

pisao udžbenike za obuku pješadije i bio je stručnjak za pozicijsko ratovanje. Montgomery je

bio svjestan toga da je Rommel u to vrijeme pripremao svoj zadnji proboj prema Aleksandriji

i Nilu. Sudbina je poslala ta dva velika generala, jednog protiv drugoga, stotinu kilometara

zapadno od Aleksandrije, na ružnom i bezvodnom području koje se zove El Alamein. Na

sjeveru je ležalo sredozemno krilo koje je štitila engleska mornarica, a na jugu je zjapio

neprohodni kameniti kanjon nazvan Katarska depresija. Bojište je bio uzak prolaz koji nije

dopuštao uobičajene i brze manevre opkoljavanja kao u pustinjskom ratovanju. Prolaz je bio

posut minama i gusto načičkan topovima i tenkovima. Pješadija se nije mogla ukopati u

zemlji posutoj kamenjem. Rommel je htio udariti kroz taj uski prolaz prije no što neprijatelj

uspije pojačati obranu. Svi su bili uvjereni u Rommelovu pobjedu, stoga je Hitler zapovjedio

da se izrade odlikovanja u čast očekivane pobjede njegova afričkog korpusa. Mussolini je

poslao svoga najmilijeg bijelog konja u Libiju da bi na njemu projahao kroz Kairo u

pobjedonosnom maršu. Britanske su linije, međutim, izdržale napad koji je Rommel pokrenuo

krajem kolovoza. To je ujedno i bio kraj ofenzivnih akcija njemačko – talijanske vojske. U

rujnu se front stabilizirao, a u međuvremenu britanska avijacija je sa Malte neprestano

bombardirala konvoje za Libiju, što je još dodatno pogoršalo ionako težak položaj

Rommelovih snaga. Tada je Rommel odletio u Njemačku da podnese izvještaj Hitleru u

Führerovom glavnom stanu u Istočnoj Pruskoj. Potužio se da britanski bombarderi uništavaju

njegova bojna kola američkim granatama od 40 mm. Rommel se odmarao u nekom

njemačkom sanatoriju kad se potkraj listopada 1942. Montgomery osjetio dovoljno snažnim

da pokrene svoju ofenzivu. Montgomery je 23. listopada poručio svojim vojnicima: „Kad sam

preuzeo komandu osme armije, rekao sam da kanim uništiti Rommela i njegovu armiju i da

ćemo to ostvariti čim budemo spremni za to. Sada smo spremni!“

Gromka artiljerijska vatra uz tutnjavu bacača mina i štektanje mitraljeza iznenada je zasula

prednje njemačke položaje, zatim su kroz očišćeno minsko polje zagrmjeti britanski tenkovi.

Nijemci su bili slabiji i brojčano i po naoružanju, pa su bili poraženi. General Georg von

Stumme. Rommelov zamjenik, umro je od srčane kapi, dva dana nakon početka napada. Kada

se Rommel vratio na bojište i vidio beznadnu situaciju, Hitler mu je poslao istu poruku koju je

dobio Paulus da ne uzmiče i da se bori do posljednjeg čovjeka. Rommel je ipak bio pametniji

i naredio je opći uzmak, ali kako je sam izjavio ipak prekasno. U tom bijegu zarobljen je 4.

studenog general Ritter von Thoma Na dugačkom bijegu od obale Nila prema zapadu preko

libijske granice jedina zaštita koju je Rommel imao bili su prirodni brežuljci. Izgubio je

otprilike 60 000 ljudi i većinu svojih topova i tenkova prije no što mu je pod zaštitom oluje s

kišom uspjelo uspostaviti privremenu obrambenu liniju. Zatim je 8. studenoga stigla vijest o

savezničkom iskrcavanju u francuskoj Sjevernoj Africi.

Saveznička operacija koja je u povijest drugog svjetskog rata ušla pod nazivom „Torch“

(baklja) dobila je ime 24. srpnja 1942. Nastala je kao rezultat opširne diskusije u

angloameričkom kombiniranom odboru načelnika generalštabova, koja se vodila o pitanju

kako sa zapada napasti Hitlerovu tvrđavu. Iskrcavanje u sjevernoj Africi, u tadašnjim

francuskim kolonijama Maroku i Alžiru, značilo je upad u oblast koja je na neki način

predstavljala središnji položaj između zaraćenih strana. Francuske trupe koje su ondje bile

stacionirane nalazile su se pod komandom maršala Petaina. Formalno, to je značilo da su

surađivale s nacističkom Njemačkom. Ali trebalo je očekivati da će se Francuzi odreći te

suradnje i da će u sjevernoj Africi tražiti sporazum sa saveznicima. Kako saveznicima nije

stalo do borbe sa Francuzima moralo se učiniti sve da se što prije obustavi vatra na desantne

snage. Prvi korak u takvoj situaciji bio je da se desant ne vodi pod britanskom, nego pod

američkom zastavom. General Dwight Eisenhower dobio je vrhovnu komandu nad

savezničkim snagama. Churchill je čak predložio da svi saveznički vojnici nose američke

uniforme. Na sve tenkove i oklopna vozila stavljeni su američki znakovi.

Vojna problematika ovog desanta komplicirala se i time što je po prvi put u drugom

svjetskom ratu trebalo da Britanci zajedno s Amerikancima izvedu kombiniranu operaciju.

Osim toga, vrijeme za pripremu bilo je vrlo kratko. Gledano s vojnog aspekta, saveznici nisu

imali nekih velikih prednosti. Njihovo jedino uporište u neposrednoj zoni iskrcavanja bila je

britanska baza u Gibraltaru, koja je, osim morem, bila okružena i Španjolcima, za koje se

dugo nije znalo da li će ih Franco na kraju ipak odvesti na njemačku stranu. Nesigurnost u

držanju Španjolaca imala je također svoju ulogu prilikom pripremanja desanta u Maroku, jer

je dio te oblasti bio španjolski. Operacijski plan »Torch« dobio je 9. kolovoza svoj prvi, ali

privremeni, oblik. Bila su planirana četiri mjesta za iskrcavanje: jedno na atlantskoj obali u

području Casablanke, i tri na sredozemnoj obali u području Bonea. Alžira i Orana. Diskusije

vođene o pitanju da li se ta četiri istodobna desanta mogu izvesti trajale su dugo i dovodile su

do stalnih nesuglasica između britanskih i američkih generala. Oko 5. rujna postignut je

osnovni sporazum. Odlučeno je da se invazija izvrši kod Casablanke. Orana i Alžira, dakle, tri

iskrcavanja, a ne kako je prvotno zamišljeno četiri. Iskrcavanje kod Casablanke imalo je

prednost što bi se na atlantskoj obali Maroka dobila velika pomorska luka s dobrim vezama s

unutrašnjošću, (željeznička pruga) do luke Orana na obali Sredozemnog mora. Cijela

operacija „Torch“ bila je usmjerena protiv Rommelove oklopne armije, koju je valjalo napasti

sa zapada. Nastupanje prema Tunisu trebale su izvesti u prvom redu britanske jedinice.

Predviđeno je da zapadna desantna grupa, pod komandom general Georgea Pattona, zauzme

Casablancu. Centralna desantna grupa, pod komandom general Lloyda Fredendalla, trebala je

napasti Oran. Istočna desantna grupa bila je određena za Alžir. Sastojala se od mješovitih

britansko-američkih snaga, a bila je pod zapovjedništvom general Rydera.

Osim čisto vojnih, trebalo je riješiti i osjetljive političke probleme. Da bi Francuze u Maroku i

Alžiru brzo prinudili na obustavu vatre, saveznici su pokušali naći neku uglednu francusku

vojnu ličnost koja bi Francuze na to uspjela nagovoriti. Za taj zadatak izabran je general Henri

Giraud. On je 9. studenog u društvu generala Clarka došao u Alžir da Francuze uvjeri u

nužnost prijelaza na stranu saveznika. Njegov poziv preko radija nije imao nekog osobitog

učinka. U momentu kada se saveznicima učinilo da je general Giraud u biti mačak u vreći,

pojavio se drugi čovjek. Ponudio se, naime, drugi francuski vojnik: admiral Darlan, drugi

čovjek vojnog kabineta iz Vichyja. On je 10. studenog naredio svim francuskim jedinicama i

njihovim komandantima da prestanu otvarati vatru na saveznike. Dok su u Maroku i Alžiru

borbe obustavljene 12. studenog, u Tunisu su stvari stajale drukčije. Nakon uspješnog

iskrcavanja napad je nastavljen i savezničke trupe ulaze u Tunis, najvažniji cilj napada bio je

grad Tunis. U prosincu je napad morao biti odgođen za proljeće zbog jakih kiša i lošeg

vremena, a u Tunisu su se nalazile jake njemačke snage prebačene sa Sicilije. Krajnji rezultat

operacije »Torch« bio je uspostavljanje linije fronte od Bizerte na sjeveru do Gafse na jugu.

Britanska 8. armija nastavila je napredovati nakon proboja njemačke linije ko El Alameina, a

iz Alžira su se prema istoku kretali saveznici, tako da su njemačko – talijanske jedinice

morale voditi rat na dva fronta. Zapovjednik snaga u Tunisu postao je pukovnik Jürgen von

Arnim, a Rommel se trebao povući na utvrđenu liniju Mareth, ali je on dobio i odobrenje za

napad prema zapadu. Ne čekajući proljeće grupa armija Afrika izvela je protunapad. Najveće

borbe vodile su za prolaze kroz klance Faid, Maizila, El Kasserin. Protunapad je bio vrlo

uspješan tako da je u jednom trenutku postojala mogućnost da se saveznici opkole. Međutim

već pred pobjedu Rommel je morao odustati jer je ostao bez goriva a pomoć nije stizala zbog

stalnog bombardiranja konvoja. Borbe na liniji Mareth bile su sve žešće, kada je Montgomery

uz pomoć Francuskog generala Leclerca probio liniju, Nijemci su se povukli na istočni

greben. Amerikanci su se susreli sa Montgomeryjevim trupama kod Gafse i time je obruč u

Tunisu bio zatvoren. Posljednji napad počeo je 19. travnja, Rommel je već prije toga napustio

Tunis, glavni cilj je bio grad Tunis i Bizerti. To nije dugo trajalo. Sedmog svibnja su britanske

oklopne divizije ušle u Tunis, dok je američka pješadija napredovala prema Bizerti.

Amerikanci su se morali uporno boriti za kotu 609, koja se nalazi južno od Bizerte, a branili

su je njemački padobranci. Poslije 7. svibnja saveznici su krenuli prema obali, te je time

njihovo napredovanje dobilo karakter akcije čišćenja. Trinaestog svibnja i to je završeno. Von

Arnim je kapitulirao s njemačkim trupama, a talijanski komandanti su ga slijedili. Zarobljeno

je više od dvije stotine i pedeset tisuća njemačkih i talijanskih vojnika. Time je završen rat u

sjevernoj Africi.

Za napada na Siciliju odlučeno je na konferenciji u Casablanki u siječnju 1943. Još istog

mjeseca je general Mark Clark aktivirao petu armiju Sjedinjenih Država u sjevernom Maroku,

dok je general Alphonse Juin, francuski komandant u Sjevernoj Africi, sakupio ekspedicijski

korpus od Marokanaca, Alžiraca i Francuza. Clarkove i Juinove snage bile su u rezervi za

invaziju na Italiju. U veljači su počele opsežne pripreme za iskrcavanje na Siciliji. Za desant

je predviđena 15. grupa armija pod komandom generala H. Alexandera, britanska 8. armija,

pod komandom generala B. Montgomeryja i američka 7. armija, pod komandom generala

Pattona. Siciliju je branila talijanska 6. armija i 2 njmačke divizije — ukupno 12 divizija, sa

oko 300 000 vojnika (od toga 70 000 Nijemaca). Iako je tada Italija imala vrlo jaku flotu nije

ju upotrijebila. Saveznici su već duge tjedne neprekidnim bombardiranjem mrvili

neprijateljsku obranu na Siciliji, južnoj Italiji, na Sardiniji i na maloj skupini priobalnih otoka,

među kojima se nalazila snažno utvrđena Pantelleria. Eisenhower je najprije odlučio zauzeti

Pantelleriju, ali se ona 11. lipnja, nakon snažnog zrakoplovnog bombardiranja, predala bez

borbe. Obrana Sicilije povjerena je feldmaršalu Kesselringu, koji je smatrao da će do

iskrcavanja doći na jugozapadu otoka. Iskrcavanje je počelo noću sa 9. na 10. srpanj i gotovo

u potpunosti je uspjelo. Do sredine kolovoza zauzet je cijeli otok.

Mussolinijeva se vlast počela drobiti već davno prije iskrcavanja na Siciliji. Kad su saveznički

avioni razbili talijanske gradove i prometne veze, klonuo je duh naroda. Ponestalo je hrane. U

industrijskim središtima izbili su nemiri i štrajkovi. Tajna je policija izvijestila Mussolinija da

mnogo vatrenih fašista kuje urotu protiv njega: grof Dino Grandi, maršal Pietro Badoglio,

osvajač Etiopije, i general Vittorio Ambrosio, šef generalštaba. Dvadeset i četvrtog srpnja

sazvao je Duce veliki fašistički savjet u Palazzu Venezia na prvi sastanak nakon godine 1939.

Dva je sata strastveno govorio i tako pokušavao ohrabriti svoje umorne suradnike u crnim

košuljama. Nije mu uspjelo. Grandi je bio toliko drzak da je predložio rezoluciju u kojoj se

zahtijevalo da Mussolini preda kralju Viktoru Emanuelu komandu nad oružanim snagama.

Devetnaest fašista je poduprlo tu rezoluciju, sedmorica su glasala protiv nje. a dvojica su se

suzdržala od glasanja. Mussolini je otišao iz dvorane znajući da je propao. Kad je Mussolini

izašao iz palače, uhapsili su ga karabinjeri, gurnuli u ambulantna kola i prokrijumčarili na

otok Ponza u internaciju. Kralj je preuzeo komandu nad armijom koja se raspadala i naložio

Badogliju da sastavi novu vladu. Pad fašističke vlade pokrenuo je mase naroda, antifašističko

i antiratno raspoloženje zahvatilo je cijelu zemlju. Dana 19. kolovoza Badoglijeva vlada

počela je pregovore o kapitulaciji. Kapitulaciju je potpisao 3. rujna general Giuseppe

Castellano u Cassibileu kod Sirakuze na Siciliji. Bilo je dogovoreno da se ona objavi 8. rujna

putem radija, kako bi se ona poklopila sa savezničkim iskrcavanjem na kopno. Bez obzira na

previranja u Italiji Nijemci su odlučili žestoko braniti Italiju. Na talijanski poluotok je prva

stupila Montgomeryjeva osma armija koja se 3. rujna pod snažnom artiljerijskom i

zrakoplovnom zaštitom prevezla preko Mesinskog tjesnaca i jurnula kroz Kalabriju prema

sjeveru. Šest dana kasnije iskrcala se peta armija Sjedinjenih Država pod komandom Marka

Clarka na pješčanim obalama Salernskog zaljeva. Montgomery je razmjerno glatko

napredovao. Clarkove su snage, međutim, već u početku naišle na teškoće. Iskrcale su se noću

bez prethodnog artiljerijskog bombardiranja, nadajući se da će iznenaditi neprijatelja.

Saveznici su bili uvjereni da će lako i brzo zauzeti obližnji Napulj ako se na talijanskom tlu

iskrcaju dovoljno daleko na sjeveru, kod Salerna. Međutim, njemačku obalnu obranu nisu

mogli probiti. Osim toga su američki vojnici očekivali lako iskrcavanje, jer su upravo čuli

novost da se Italija predala. U tom teškom trenutku počelo je američko bombardiranje

brežuljaka oko Salerna. Clarc je sada preuzeo inicijativu i pritisnuo Nijemce u Napulj i 1.

listopada ga osvojio. Na sjeveroistoku je Montgomery uz slab otpor napredovao do Foggia i

sjeverno od njega. Osmog listopada uspostavljena je linija fronta.

15. DRUGI SVJETSKI RAT DO LIPNJA 1941. GODINE

Suprotno uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja rata za njega nije bila

spremna, bila je u mnogo inferiornijem položaju s obzirom na stanje na početku Prvog

svjetskog rata. S druge strane, u kvalitativnom smislu bila je u velikoj prednosti u odnosu na

svoje protivnike.

Njemačka vojska imala je tri grane. Najbrojnija grana bila je kopnena vojska, poznatija pod

nazivom Wehrmacht. Njome su zapovijedali vojni stručnjaci kao von Manstein, Rommel,

Keitel, Jodl i drugi. Kopnena je vojska većinu rata vodila metodom koja je nazvana

Blitzkriegom ("munjeviti rat").

Luftwaffe, odnosno ratno zrakoplovstvo bilo je pod zapovjedništvom dopredsjednika

Göringa, letačkog asa iz Prvog svjetskog rata, nanijela velike štete po Europi.

Kriegsmarine, tj. ratna mornarica, bila je treća grana Njemačke vojske. Ona u pomorskim

bitkama nije postigla neke veće pobjede, unatoč tome što je bila pod vodstvom izvrsnih vojnih

stručnjaka - admirala Dönitza i Raedera, a ponajveće uspjehe je postigla podmornička flota.25

25

Hitler, koji je i sam rodom iz Austrije, imao je veliku želju za pripojenjem Austrije Njemačkoj

što je i pokazao 1934.g. kad je javno zahtijevao pripojenje Austrije. I sama politika tadašnjeg

Reicha je bila vođena pod sloganom: "Svi Nijemci u jednoj državi." Ovakva politika nastavit

će se i dalje pa je logični ishod bio Drugi svjetski rat. Pošto su Austrijanci bili pripadnici tzv.

"arijske rase", Austrija je pala kao prva žrtva Reicha (Trećeg Rajha). 12.ožujka 1938. godine

Hitlerove pristaše ulaze u austrijsku vladu gdje odmah preuzimaju ministarstva unutarnjih i

vanjskih poslova. S već velikim utjecajem unutar države, već iste godine organiziraju

referendum o pripojenju Njemačkoj. Referendum je održan pod strogim nadzorom nacista

tako da su oni doslovno vidjeli tko je zaokružio "ZA" , a tko "PROTIV" pripajanja

Njemačkoj. Zbog ovakve stroge kontrole rezultati referenduma su bili nevjerojatni, čak 99,7%

stanovništva Austrije izjasnilo se za pripojenje. Zapadne sile nisu ničim odgovorile na ovakav

razvoj situacije iako se Versajski ugovorom izričito zabranilo ujedinjavanje Austrije i

Njemačke.

Nakon što je godine 1937. između Njemačke, Italije i Japana potpisan tzv. Antikominternski

Pakt - preteča budućeg Trojnog pakta - Njemačka je godine 1938. poduzela nasilnu aneksiju,

tzv. Anschluss Austrije. Hitlerov režim je taj potez opravdavao provođenjem načela o pravu

na samoodređenje, odnosno činjenicom da su mnogi Austrijanci sebe smatrali dijelom

njemačke nacije od koje su odijeljeni umjetnom granicom.

Hitler je sličan izgovor odlučio primijeniti na Sudete - oblast Čehoslovačke gdje su Nijemci

činili većinu. Čehoslovačka vlada je bila spremna da se pokušaju mijenjanja granica odupre

oružanim putem, računajući na svoj status vjerne francuske saveznice. Međutim, britanska

vlada je držala da još nije u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da zajedno s

njom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na

Sudete.26 Ostavljena na cjedilu, Čehoslovačka vlada je podlegla njemačkom ultimatumu. Dok

je dio svjetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran, veliki dio zapadne javnosti

ih je smatrao ispravljanjem versajskih nepravdi te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog

mira u svijetu.

Pakt Ribentrop-Molotov ili kako se službeno zvao Pakt o nenapadanju između Njemačke i

Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika je u stvari bio sporazum o nenapadanju između

Njemačkog Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza. Potpisan je 23. kolovoza 1939. god. u

Moskvi od strane sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova i njemačkog

ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa.27 Međusobni pakt o nenapadanju bio je

26

27

na snazi do početka Operacije Barbarossa 22. lipnja 1941. god. kada je Njemačka napala

SSSR.

Iako je službeno bio označen kao "pakt o nenapadanju", ovaj sporazum obuhvaćao je i tajni

protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera u nezavisnim zemljama Finskoj, Estoniji,

Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumunjskoj. Tajni protokol je eksplicitno predviđao "političke i

teritorijalne promjene" u oblastima navedenih zemalja što je ovaj sporazum pretvorilo u

agresivni vojni savez usprkos njegovom službenom nazivu. Kao posljedica ovog sporazuma

sve navedene zemlje su napadnute i okupirane, bilo od strane Njemačke, bilo od strane SSSR-

a. Jedino je Finska, koja je dva puta vodila rat sa Sovjetskim Savezom tijekom Drugog

svjetskog rata, uspjela sačuvati svoju nezavisnost, ali je bila prinuđena ustupiti određene

teritorije.

Prije izbijanja neprijateljstava, Poljska je većinu vojske koncentrirala na granicama, nastojeći

demonstrirati volju za otporom, odnosno krenuti u protuofenzivu ako se ukaže prilika. Time

je, s obzirom na poljski geostrateški položaj, Nijemcima omogućena prilika da na samom

početku izvedu seriju obuhvatnih manevara kojima će poljske snage biti odsječene od svoje

pozadine i prisiljene na predaju.

Dva dana nakon njemačkog napada, Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je

rat i formalno dobio karakter svjetskog, pa zato neki povjesničari navode 3. rujna 1939. kao

datum njegovog početka.

Sve nade Poljaka da će se uspjeti obraniti vrlo su brzo raspršene iz dva razloga: Nijemci su, u

potpunosti iznenadili Poljake brzinom svog napredovanja, a francuska ofenziva u Saarskoj

oblasti, koja je trebala rasteretiti Poljake, odmah je zaustavljena, mada je bila poduzeta čisto

demonstrativno bez volje i dovoljnih snaga da postignu bilo kakav značajan uspjeh. 17. rujna,

SSSR je poduzeo invaziju s istoka i bez nekog većeg otpora izbio na unaprijed dogovorenu

demarkacijsku liniju koja manje-više odgovara današnjoj istočnoj poljskoj granici. Dio

poljske vojske izbjegao je u Rumunjsku, odakle će prijeći na Zapad, dok je ostatak zarobljen

do početka listopada. Istočni dio Poljske anektirao je SSSR, a zapadni je bio pod tzv.

Generalnim guvernerom u sastavu Trećeg Reicha.

13. prosinca 1939. bila je prva veća pomorska bitka u Drugom svjetskom ratu. Njemački bojni

brod Admiral Graf von Spee, koji je patrolirao južnim Atlantikom, pronađen je kraj estuarija

rijeke La Plate u Južnoj Americi od strane tri manje britanske krstarice: HMS Exeter, HMS

Ajax i HMS Achilles.

Tijekom bitke, Exeter je pretrpio teška oštećenja, te je prisiljen na povlačenje. Ajax i Achilles

prisilili su Graf von Speea da se povuče u neutralnu luku Montevideo. Nakon veoma napetog

perioda kapetan Graf von Speea, Hans Langsdorff, zapovijedio je da posada sama potopi svoj

brod umjesto da ponovno uđe u bitku. Bitka je bila veliki propagandni udarac za Nijemce.

U 06:14 sati po lokalnom vremenu 13. prosinca 1939. brodovi su primijetili jedni druge i

počeli su se primicati. Posada Admiral Graf von Speea je na početku posumnjala da su, osim

Exetera, druge dvije lake krstarice manji razarači koji su štitili konvoj. Tada i Nijemci

napadaju. Exeter se okreće prema sjeverozapadu dok Ajax i Achilles zajedno prema

sjeveroistoku. Graf von Spee otvara vatru iz svojih 280 mm topova u 06:18.28

Ploveći na zapad paralelno s britanskom teškom krstaricom Exeter bojni brod Admiral Graf

von Spee snažno ju je tukao svojim najjačim topovima, a novozelandska krstarica Ajax sve je

više zaostajala. Oko 07:16 njemački bojni brod naglo skreće prema britanskoj teškoj krstarici

Exeter u namjeri da je konačno potopi. Premda na britanskoj krstarici djeluju samo dva topa,

ostali su oštećeni, posada Exetera tako dobro gađa da je Graf von Spee morao ustuknuti i

udaljiti se. Istodobno britanska laka krstarica Ahchilles i novozelandska laka krstarica Ajax

uspjevaju smanjiti udaljenost i sada one tuku sve preciznije po njemačkom brodu. Izgledalo je

da su u tom trenutku Nijemci izgubili živce i da više ne znaju na koju stranu uzvratiti paljbu.

Ipak, zapovjednik bojnog broda Admiral Graf von Spee Hans Langsdorff usmjerio je paljbu

na lake krstarice i u 07:25 granata od 280 mm pogađa Ajax i uništava mu obje krmene

topničke kule. Istodobno pogođena je i Exeter koja sada ostaje bez svih topova i više nema

čime uzvratiti po Admiralu Graf von Speeu. Britanske krstarice bile su primorane udaljiti se

od njemačkog bojnog broda i žurno izvršiti popravke ne bi li ponovno mogle u bitku sa još

neoštećenim njemačkim bojnim brodom. Nikada neće biti jasno zašto se njemački bojni brod

iznenada sklonio u neutralnu luku Montevideo, a nije bolje iskoristio svoje bojne mogućnosti

i prednosti. Sukladno tadašnjim međunarodnim propisima bojni brod smio je ostati u

neutralnoj luci najviše 24 sata, njemački veleposlanik uspeo je izboriti traženih 72 sata, a opet

nije jasno zašto su se britanski diplomati u Montevideu tome žestoko protivili kad je

Britancima više odgovaralo da Admiral Graf von Spee ostane u luci čim duže. Naime, u

pomoć ozbiljno oštećenoj britanskoj bojnoj skupini hitala je britanska teška krstarica HMS

Cumberland od 10,000 tona s osam topova od 203 mm. Cumberland je bila nešto jača od

Exetera i jedina je bila u mogućnosti pomoći dok su svi ostali britanski ratni brodovi bili na

tisuće milja daleko.

Namjera Nijemaca sada je bila jasna: trebali su se probiti prema luci Buenos Aires gdje bi

argentinske vlasti bile mnogo popustljivije prema njemačkom bojnom brodu. No, 17. prosinca

stigla je teška krstarica Cumberland. Njemački džepni bojni brod Admiral Graf von Spee

28

polako je oko 18:15 sati počeo napuštati luku. Svi su pomislili da će se na pučini ispred

Urugvaja razviti još jedna pomorska bitka, ali dogodilo se suprotno. Oko 19:56 sa Admiral

Graf von Speea začule su se snažne eksplozije. U prvom trenutku Britanci su pomislili da

brod otvara paljbu, no nije bilo tako. Samo 14,48 km od obale Nijemci su sami potopili svoj

brod.

Zimski rat savezničkim je planerima učinio zanimljivom Skandinaviju. Stvoreni su planovi da

se pošalje ekspedicijski korpus s ciljem pružanja pomoći Finskoj, odnosno njenog stavljanja

na savezničku stranu. To je kasnije trebalo poslužiti kao izgovor za blokadu dopreme

Njemačkoj strateški važnih zaliha željezne rudače iz Švedske. Na planovima se nastavilo

raditi i nakon finske kapitulacije u ožujku 1940. godine.

Djelomično uznemiren najavama o takvim planovima, Hitler je zapovjedio da se pripremi

invazija Danske i Norveške. Dana 9. travnja 1940. godine Nijemci su bez otpora osvojili

Dansku koja će biti okupirana sljedećih pet godina. Kraljevska obitelj i članovi parlamenta

bili su prisiljeni napustiti glavni grad Norveške i povući se u mjesto Elverum, 80,47 km

udaljeno od švedske granice.29 Quisling je tu vidio svoju priliku da se domogne vlasti te se

već nekoliko sati nakon njemačke invazije proglasio premijerom, a Narodni savez jedinom

legalnom političkom strankom.

Do 1942. godine Nijemci nisu priznali Quislinga za norveškog premijera sve dok to ne učini

norveški kralj Haakon II, ali kako je on to uporno odbijao učiniti iste godine Njemačka je

priznala Quislingovu vladu.30 Zauzvrat Quisling se trudio u norveško društvo usaditi

nacističke principe i praksu, te je također organizirao i progone Židova. Pored toga provodio

je terorističke metode spram onih koji su iskazivali lojalnost kralju i legalno izabranoj vladi, a

koji su nakon invazije na Norvešku boravili u Londonu.

Norveškoj su kralj i vojska pružili otpor, ali su Nijemci, koristeći lokalnu nadmoć u zraku te

brzo osvajanje aerodroma, uspostavili mostobrane koje nije bio u stanju uništiti ni dolazak

relativno malobrojnog savezničkog ekspedicijskog korpusa. Iako je Britanska mornarica

njemačkoj mornarici nanijela velike gubitke, Norveška je u lipnju 1940. pala pod potpunu

njemačku kontrolu, čime je stvorena važna baza za buduće podmorničke operacije na

Atlantiku.

10. svibnja, nakon višestrukog odgađanja i promjene planova, otpočela je velika njemačka

ofenziva na zapadnoj fronti.

29

30

Kao što se bilo i očekivalo, Nijemci su odlučili zaobići Maginotovu liniju i Francusku napasti

preko teritorija neutralne Belgije. Zbog toga su saveznici odmah poslali svoje najbolje i

najbrojnije snage u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu,

zaustave.

Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti Nizozemsku koja

je, za pet dana i nakon terorističkog bombardiranja Rotterdama, odmah kapitulirala, odnosno

da će glavni udar biti kroz šumovite Ardene za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i

druga moderna vozila.

Francuske su snage bile potpuno iznenađene, te, kada su njemačke snage već za tri dana izbile

na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti adekvatan otpor. Nijemci su prešli

rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od

Francuske. Pokušaji saveznika da se razbije njemački klin nisu uspjeli, a 28. svibnja Belgija je

službeno kapitulirala. Savezničke su snage bile svedene na sve manji mostobran kod

Dunkerquea gdje je do 4. lipnja izvedena jedna od najspektakularnijih i najuspješnijih

evakuacija u vojnoj povijesti.

Nakon što je 28. svibnja 1940. belgijski kralj Leopold potpisao predaju belgijske armije zbog

snažnih njemačkih prodora kroz Ardensku šumu, savezničke snage, sačinjene od Belgijanaca,

Francuza i Britanskog Ekspedicijskog Korpusa, ostaju odsječene na sjeveru i počinju uzmicati

prema jedinoj luci koja im je još preostala.

Prema Dunkerqueu. U tom gradu na francuskoj obali skupila se trećina milijuna savezničkih

vojnika čekajući evakuaciju. Premda je taj događaj poslije bio nazvan "čudo kod

Dunkerquea", saveznicima u njihovoj evakuaciji nije pomoglo nikakvo čudo, već dva razloga

koji se mogu savršeno dobro razjasniti. Prvi od njih bio je loše vrijeme koje je vezalo

Luftwaffe za tlo, dok je drugi bio britanska avijacija koja je krajnjim naporima izvojevala

premoć na nebu. No, najčudnije od svega bio je Hitlerov nalog 24. svibnja koji je tenkove

zaustavio tik pred Dunkerqueom i prepustio Luftwaffeu da uništi armiju u stupici. Za to

vrijeme 338.226 savezničkih vojnika evakuirano je preko Kanala zahvaljujući najčudnijoj

floti u povijesti sačinjenoj od- ribarica, trajekata, luksuznih jahti, ratnih brodova te svih

ostalih plovila koja su se mogla naći u britanskim, francuskim, nizozemskim i belgijskin

lukama. Kada je Hitler shvatio što se događa potjerao je svoje tenkove u napad, no Britanci su

već organizirali snažnu obrambenu liniju. Tek je 4.lipnja, kada je otišao već i posljednji

Englez, otpor popustio te se Njemcima predalo oko 40.000 Francuza i Belgijanaca.

Osvajanje Dunkerquea Nijemcima je omogućilo da se okrenu na jug prema uglavnom

demoraliziranim francuskim trupama i 5. lipnja započnu ofenzivu koja je brzo probila njihove

položaje. Francuska je vojska, bila paralizirana velikim brojem izbjeglica na cestama te sve

većim političkim podjelama u vladi, gdje je počelo prevladavati mišljenje Philippea Pétaina

da dalji otpor nema smisla.31

Dana 10. lipnja, smatrajući je da su saveznici izgubili rat te da se jeftino može domoći

njihovih kolonija, Italija se i službeno pridružila Hitleru kao saveznik. Prva važnija talijanska

ofenziva bio je napad na francuske položaje na granici, tokom koga je nekoliko francuskih

bataljuna uspješno zaustavilo cijelu jednu talijansku vojsku.

Taj uspjeh nije imao skoro nikakav efekt na opće stanje u Francuskoj, gdje je vlada i službeno

otpočela pregovore o kapitulaciji. S time se nije složio general de Gaulle koji je 18. lipnja

odletio u London i stao na čelo tzv. Slobodnih Francuza koji će iz emigracije nastaviti pružati

otpor Nijemcima.32 Četiri dana kasnije Pétainova vlada potpisala je primirje temeljem kojeg je

Francuska podijeljena na sjeverni dio pod njemačkom okupacijom, i južni dio kojim je

upravljala Pétainova vlada u Vichyju, tzv. Vichyjevsku Francusku.

Početkom ljeta je, nakon kapitulacije Francuske, Hitlerova Njemačka postala gospodarom

europskog kontinenta, a Britanija i njeni dominioni ostali bez saveznika. Mnogi u svijetu su

držali da je Njemačka time stekla tako povoljnu poziciju da dalji rat nema smisla, odnosno da

je jedina alternativa prihvatiti njemačku "velikodušnu" ponudu za mir i tako sačuvati onoliko

Britanskog Imperija koliko se može očuvati. Kada je Churchillova vlada sve te ponude odbila,

Hitler je zapovjedio da se započne planiranje invazije koja je dobila kodno ime Operacija

Morski Lav.

Nijemci nimalo nisu skrivali pripreme za invaziju, smatrajući kako će time Britanija biti

stavljena pod psihološki pritisak, koje će bombardiranje od strane Luftwaffe učiniti

neizdržljivim. No, planiranje i pripreme za invaziju su također pokazali velike organizacijske

i logističke slabosti njemačkih oružanih snaga - nedostatak mornaričkih resursa nužnih za

tako složenu i ambicioznu operaciju kao što je masovno iskrcavanje na Britansko Otočje.

Planeri Operacije Morski Lav (Unternehmen Seelöwe) su došli do zaključka kako šanse za

uspjeh imaju jedino ako desantnim snagama prije toga nitko ne bude u stanju pružiti otpor. To

se pogotovo odnosilo na britansku Kraljevsku mornaricu čije su snage prijetile masakrom

njemačke invazijske flotile, odnosno konvoja koje su poslije trebali snabdijevati uspostavljene

mostobrane.

Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffe, je Hitlera uvjerio kako su njegove snage - koje su

se bile iskazale u kampanjama u Poljskoj, Norveškoj i Francuskoj - više nego sposobne

31

32

zračnim udarima slomiti britanski otpor prije samog iskrcavanja. Jedina prepreka tim

planovima bio je RAF, pa je njegovo uništenje navedeno kao ključan preduvjet za izdavanje

zapovijedi za invaziju.

Njemačka strategija u bitci, koja je u manjem opsegu otpočela već u srpnju, bili su napadi na

RAF-ove instalacije u južnoj Engleskoj, odnosno uvlačenje RAF-ovih jedinica u iscrpljujući

okršaj u kojem bi do izražaja došla njemačka tehnička i brojčana premoć.

Ono što planeri Luftwaffe nisu imali u vidu bio je niz prednosti na strani RAF-a - postojanje

radara, veliki broj suvremenih lovačkih zrakoplova tipa Hurricane i Spitfire sposobnih da se

nose s njemačkim Me-109, mogućnost ponovnog korištenja pilota oborenih nad vlastitim tlom

kao i izvrsna organizacija britanske industrije koja je nove lovačke avione proizvodila brže od

njemačke.

Kako se bitka intenzivirala tokom kolovoza, tako su do izražaja počele dolaziti i neke velike

slabosti Luftwaffe. Ispostavilo se da Me-109 ima prekratak dolet, pa su njemački bombarderi

van područja južne Engleske bili lak plijen britanskih lovaca, a ta područja za RAF-ove snage

bile relativno sigurna baza.

Iako je RAF povremeno bio u krizi - više zbog nedostatka iskusnih pilota, nego zrakoplova -

uspjele su svo vrijeme očuvati svoju borbenu sposobnost. Do 15. rujna - dana koji je

postavljen kao početak invazije - postalo je više nego jasno da Luftwaffe nije ispunila svoj

zadatak.

S približavanjem jeseni i kvarenjem vremena u Kanalu La Manche, kod Hitlera su nestale sve

iluzije o izvedivosti iskrcavanja, pa je ono otkazano. Taj poraz - prvi u ratu - Nijemci su

nastojali sakriti nastavkom žestokog bombardiranja britanskih gradova i industrijskih

resursa.33 To, kao i početak nesmiljenog podmorničkog rata, trebao je umjesto invazije baciti

Britaniju na koljena.

Krajem 1940. Britanci su pokrenuli Operaciju Kompas - prvu važniju savezničku ofenzivu u

ratu - koja je za posljedicu imala potpuno rasulo talijanske vojske u Sjevernoj Africi. No, taj

se uspjeh nije mogao iskoristiti, jer je Churchill donio odluku da se britanska pojačanja i drugi

resursi upute u Grčku, čime je izazvao Hitlera da zapovijedi napad na Grčku, poznat pod

šifrom Operacija Marita.

Bilo je planirano da se napad izvede s teritorija Bugarske i Jugoslavije - država koje su do

proljeća 1941., isto kao i Mađarska i Rumunjska, priključene Trojnom paktu. No, 27. ožujka u

Jugoslaviji je izveden puč i ustanovljena nova, pro-britanska vlada na čelu s generalom

Dušanom Simovićem.

33

Razbjesnjeli Hitler odlučio je da zajedno s Grčkom bude napadnuta i Jugoslavija, što se i

dogodilo 6. travnja. Demoralizirana jugoslavenska vojska brzo je savladana i prisiljena na

kapitulaciju 17. travnja. Grčka vojska održala se nešto duže - do 20. travnja, nakon čega su

njeni ostaci, zajedno s britanskim ekspedicijskim korpusom našli utočište na Kreti. Nijemci su

20. svibnja izvršili padobranski desant na Kretu te je zauzeli, iako uz velike gubitke među

svojim elitnim padobranskim jedinicama.

16. RAT OD 1944. – 1945.

Teheranska konferencija je konferencija najviših predstavnika Saveznika u Drugom

svjetskom ratu, održana u Teheranu, 28. studenog – 1. prosinca 1943. Sudjelovali su britanski

premijer Winston Churchill, američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i generalni

sekretar Komunističke partije Sovjetskog saveza Josif Staljin, te njihovi najviši vojni i

politički suradnici.

U vrijeme održavanja konferencije bilo je jasno da Sile Osovine gube rat: Italija je već

kapitulirala, a Njemačka i Japan bili su u defanzivi. Njihov je otpor međutim bio još vrlo jak i

pred Saveznicima su stajale teške zadaće. Težište diskusije bilo je na Europi: Sovjetski savez

vodio je teške bitke pa su Staljina zanimale samo tri stvari: početak Overlorda, Anvil (invazija

na Sredozemlju) i imenovanje glavnog komadanta.

Roosvelt se pred američkim biračima iduće godine htio iskazati brzom i odlučnom pobjedom,

pobjedom koja bi osigurala merkantilnu nadmoć Amerike u čitavom poslijeratnom razdoblju.

A pred oba ta cilja ispriječila se upravo Velika Britanija; usprkos dugotrajnoj nesnošljivosti

između kapitalizma i komunizma, Roosvelt je bio voljan sada zaigrati s Rusima. Churchill je

težio pobjedi koja neće iz Britanije iscijediti sve snage i gurniti je u položaj drugorazredne

svjetske sile. Imao je na umu istočno Sredozemlje ne samo radi osiguranja uspjeha Overlorda

nego i da bi zadrao utjecaj na tom području. Dok Staljin je bio siguran da kako Churchill želi

da Nijemci i Sovjeti iskrvare na bojištu kako bi anglo-američka alijansa nakon toga postala

prva svjetska sila. Uz to Staljin je imao i vlastitih interesa na istočnom Sredozemlju, pa će

učinit sve kako bi sprječio uplitanje drugih na Balkanu.

Staljin je htio odmah pridobiti Roosvelta pa je čim je Američko poslanstvo sletilo u Iran

ponudio zaštitu u sovjetskoj vili jer je navodno čuo da se na Roosvelta sprema atentat. U vili

je Staljin posječivao Roosvelta i njih dvojica su dugo nasamo razgovarali, tako da je

Konferencija bila završena prije nego što je i počela.

Postigli su i načelnu suglasnost i o glavnim političkim pitanjima. Donesene su odluke:

iskrcavanje zapadnih Saveznika u Francuskoj započet će u svibnju 1944., a u isto vrijeme

Crvena armija će otpočeti veliku ofanzivu; da će Saveznici pomagati partizane u Jugoslaviji;

ako Turska zarati protiv Njemačke a Kraljevina Bugarska objavi rat Turskoj, SSSR će objaviti

rat Bugarskoj;

U Kairu nakon konferencije u Teheranu je Roosvelt Churchillu rekao da nenamjerava

zapovjednikom imenovat Georga Marshalla, koji je to uostalom silno želio i zaslužio,jer mu je

on dragocjen i nenadoknadiv za uspješno vođenje rata te ga zbog toga treba u Washingtonu.

Predložio je generala Eisenhowera i Churchill je na to pristao.

Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konačno prihvatili američko

stajalište da je rat najbolje dobiti direktnim udarom u Njemačku preko ravničarske Zapadne

Europe. Od kraja 1943. ubrzale su se pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje

je dobilo šifru Operacija Overlord.

Bitka za Normandiju vodila se 1944 između snaga nacističke Njemačke koje su okupirale

zapadnu Europu, i savezničkih snaga ostaje najveća pomorska invazija u povijesti, invazija

koja je uključivala preko tri milijuna vojnika koji su prevezeni preko kanala.

Saveznici su učestalo bombardirali cijelu Francusku. Zapravo samo jedna trećina bomba

bačena je na Normandiju. U bombardiranju je ukupno sudjelovalo više od 11 000 zrakoplova

koji su bacili više od 195 000 tona bombi. Bombarderi su ciljali prometnu mrežu, radarske

centre, vojne baze i artiljerijske položaje. Dio bombardera imao je zadatak gađati plaže kako

bi se stvorili zakloni za savezničke vojnike, međutim promašili su za više kilometara.

Zapovjednikom operacije Overlord imenovan je američki general Dwight D. Eisenhower. On

je za operaciju morao pripremiti 1 milijun vojnika i još 2 milijuna ljudi za ratnu proizvodnju.

Od velike važnosti bilo je dobro odrediti mjesto i vrijeme invazije.

Najlogičnije mjesto bilo je Pas-de-Calais jer je to bilo najbliže Velikoj Britaniji i zračnim

lukama otkuda bi polijetali bombarderi. To je istovremeno bilo i najnelogičnije mjesto jer je

tamo njemačka obrana bila najjača. Stoga je trebalo pronaći novo, pogodnije mjesto.

Saveznici su pogledali sjeverno i vidjeli poplavljenu regiju Flanders. Zatim su pogledali južno

i uočili manje utvrđenu regiju Normandiju.

Jedan od ključnih dijelova za uspijeh operacije bile su i vremenske prilike, veličina, položaj i

svjetlost mjeseca te plima i oseka. Vrijeme je trebalo biti mirno, mjesec barem napola pun

kako bi padobranci mogli raditi efikasno. Trebala je biti oseka koja bi lagano išla prema plimi

kako bi se vidjele barikade i mine na plažama. Ovi vremenski faktori su se poklapali 5., 6., 7.,

19., i 20. lipnja. Eisenhower je odlučio da to bude 5. lipnja u zoru, oko 6 sati i 30 minuta.

U studenom 1943. stari feldmaršal von Rundstedt, zapovjednik čitavog zapadnog fronta,

zatražio je od Hitlera pojačanje, a dobio je tvrdoglavog, smijelog i ambicioznog Rommela

Do 1944. Hitlerova Europa postala je gotovo neosvojiva tvrđava, zaštićena sa zapada

Atlantskim zidom. Atlantski zid je bio vjerojatno najveći sistem vojnih utvrda u povijesti. Zid

je bio napravljen u obliku rovova i uporišta sa topovima i strojnicama. Plaže su također bile

teško utvrđene, minirane te prekrivene bodljikavom žicom. Do dana D Rommelove snage su

ukupno postavile 6.5 milijuna mina. Polja u Normandiji Rommel je dao poplaviti i postaviti

drvene stupove radi onemogućivanja slijetanja savezničkih zrakoplova.

Ubrzo pošto je došao na zapadni front Rommel je počeo inspekciju Atlantskog zida. Nije bio

zadovoljan njegovim stanjem. Bio je dovršen otprilike od Le Havrea do Nizozemske. Drugdje

je obrambeni sistem bio u fazama dovršavanja. Istina Atlantski zid bio je izvanredna prepreka

čak i u ovakvim stanjima. Za obnovu je bilo potrebno tolko materijala i opreme da su dijelovi

stare francuske Maginotove linije i njemačakih fortifikacija na granici prema Francuskoj

(Siegfridova linija) bili upravo razneseni za potrebe atlaantskog zida. (str 29) Za von

Rundstedta Hitlerov Atlantski zid bio je samo golemi blef, namjenjen više njemačkom narodu

nego neprijatelju.

Hitler je bio prisiljen da svoje garnizone na zapadu popujnava ljudima iz pričuve,

starcima,mladićima, ostacima divizija osakačenim na ruskom frontu i prisilnim dobrovoljcima

iz okupiranih krajeva.

Feldmaršal Erwin Rommel se u dvorcu La Roche-Guyona pripremao za najbezizgledniju

bitku svoje karijere. Više od pola milijuna vojnika sačinjavalo je posadu obrambenog sistema

pod njegovom komandom što se prostirao obalom dugom gotovo osam stotina milja, sve tamo

od nizozemskih nasipa do Atlantikom zapljuskivanih obal Bretanjskog poluotoka.

Rundstedtov Njegov plan odbijanja invazije sastojao se u tome da se velika masa vojnika

zadrži dalje od obale, a da se savezničke trupe napadnu nakon što se iskrcaju. Rommel se

uopće nije slagao s tom teorijom. Bio je posve siguran da se invaziji treba suprostaviti u

začetku. Smatrao je da neće biti vremena da se dovuku pojačanja iz pozadine. Rommel je bio

uvjeren da će prva 24 sata invazije biti odlučujuće. Hitler se u principu složio s Rommelovim

planom. Nakon toga von Rudstedt je postao figura u vojnoj hijerarhiji na zapadnoj fronti.

Rommel je izvršavao von Rundstedtove zapovjedi smao onda ako su se slagale s njegovim

vlastitim idejama.

Njemačka 15. armija, Rommelova glavna snag, bila je koncentrirana oko Pas-de-Calaisa, na

najužem dijelu Kanala između Francuske i Engleske. Saveznički bombarderi tukli su ovi

oblasti noći u noć. Čak su se i tamošnji vojnici gorko šalili na svoj račun govoreći da je

Normandija ''zona oporavka' gdje je jedva pala neka bomba

Rommel je neprestano morao misliti kako da nadmudri saveznike kad god je riječ o njihovim

mogučim najerama, o tome kako će poduzeti napad, gdje će se pokušati iskrcati i iznad svega

– kada. Činilo se da je maratonsko bombardiranje, označavalo kako je oblast Pas-de-Calaisa

odabrana za područje gdje su saveznici odlučili da udare. Ako uopće napadnu.

U mjesecu svibnju bilo je osamnaest dana kad su vrijeme, more i plima bili veoma povoljni za

iskrcavanje, i Nijemci su zapazili da ih Eisenhover nije iskoristio. 30. svibnja von Rundestedt

javio je Hitleru da nema znakova o ''neposrednoj prijetnji od invazije'. 4. lipnja zrakoplavni

meteorolog u Parizu izvjestio je da se zbog loših vremenskih prilika nikakva saveznička

akcija ne može očekivati bar još četrnaest dana. Zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta

Luftwaffe nije mogao vršiti zračna izviđanja južne Engleske obale, gdje su se u to vrijeme bili

smješteni saveznički brodovi.

Rommel 4., 5. i veći dio 6. lipnja nije bio u svom štabu u Normandiji, već je otišao u

Njemačku jer mu je žena 6. lipnja imala rođendan.

Bile su 3 veće operacije kao potpora invaziji kodnih imena: Ultra, Fortitude i Double Cross

System. Ultra je bila saveznička operacija u kojoj su pomoću "računala" dekodirali Enigmu-

njemački kodirani komunikacijski sistem. Informacije koje su dobili omogućili su da točno

saznaju položaj njemačkih trupa i gdje će se kretati. Fortitude je operacija u kojoj su saveznici

napravili lažnu vojsku koja je trebala napasti Norvešku kako bi Nijemci dio svojih snaga

poslali tamo. Double Cross System je bila operacija u kojoj su saveznici pridobili sve

njemačke špijune i pretvorili ih u dvostruke agente. Dvostruki su agenti uvjeravali Nijemce da

će saveznici napasti Norvešku, Pas-de-Calais i Normandiju. Ovi su izvještaji rezultirali time

da su Nijemci veliku vojsku poslali prvo u Norvešku, zatim na Mediteran pa onda u Pas-de-

Calais i natrag. Čak i nakon 6. lipnja Hitler je očekivao pravi napad na Norvešku.

Eisenhower je odgodio savezničku invaziju za dvadeset i četiri sata zbog nepovoljnih

vremenskih prilika.

Napadu su prethodili vojnici-izviđači, ljudi koji su svjetlima imali označiti područja gdje će se

uskoro spustiti padobranci i jedrilicama prebacivana pješadija. Avioni koji su prevozili

britanske izviđačke jedinice upali su u zavjesu protuavionske vatre zbog čega su piloti skrenili

s prvobitnog kursaa pa su promašili svoje ciljeve ili ih uopće nisu našli.

Nijemci su smatrali da je spuštanje padobranaca samo saveznička varka kojoj je svrha da

odvrati pažnju od njihova glavnog iskrcavanja u području Calais. (135)

I dok su se u satima prije svanuća padobranci borili u mračnim živicama Normandije, najveća

armada što ju je svijet ikad vidio stala se prikupljati pred invazionim plažama.

Plaže Normandije nazvali su kodiranim imenima: Utah, Omaha, Gold, Juno i Sword

Tri kilometra duga plaža Omaha iznad koje se uzdižu visoke stijene. Plaža je bila dodijeljena

29. diviziji američke vojske. Nemirno more otežalo je DD tenkovima da dođu do obale tako

da su uspjela samo dva od 29 koliko ih je poslano, a drugi su se potopili. Zbog niske naoblake

bombardiranje njemačkih položaja bilo je prekratko i neprecizno. Padobrance je zadržala 2.

SS divizija tako da se nisu uspjeli probiti do Atlantskog zida i uništiti bunkere. Zbog tih

razloga Omaha je postala najkrvavija plaža u operaciji Overlord. U 9 sati i 15 minuta mislili

su prekinuti zauzimanje Omahe i preživjele poslati na druge plaže. Rangeri su se uspjeli

probiti kroz minska polja i zauzeti uporišta na stijeni i omogućili iskrcavanje ostatka vojnika.

Na plažu Utah se iskrcalo 30 000 američkih vojnika i 3 500 vozila i dvije grupe DD tenkova.

Tenkovi su očistili put od mina i omogućili vojnicima da se popnu na stijenu. Nijemci su na

plaži pružali slab otpor i vojnici su se spojili s padobrancima i zauzeli njemačke položaje.

Nijemci su pokušali s neorganiziranim slabim protunapadima, ali bezuspješno.

Juno plaža je dodijeljena 3. kanadskoj diviziji. Problem je bio što je u moru bilo puno grebena

pa su morali krenuti kad je došla plima pa nisu vidjeli mine tako da je dosta desantnih

brodova na početku iskrcavanja uništeno. Nijemci su pucali po vojnicima na plaži, a kako su

tenkovi kasnili nisu se mogli probiti do njemačkih položaja. Kako je dolazila plima morali su

se pod svaku cijenu probiti što su do večeri i uspjeli.

Sword plaža je dodijeljena 3. britanskoj diviziji. Specijalci su se trebali probiti do grada

Ouistrehama i tamo se sastati sa 6. airborne divizijom. Sword je bila plaža koju su najviše

bombardirali. Nakon bombardiranja iskrcani su vojnici koji su se probili do grada

Ouistrehama i tamo se suočili s njemačkom vojskom.

Gold plaža je dodijeljena 50. britanskoj diviziji i 8. oklopnoj brigadi. Cilj im je bio zauzeti

grad Arromanches i napraviti bazu. Problem je nastao kada se more pogoršalo i više se nisu

mogle vidjeti mine tako da je dosta vozila bilo uništeno.

Do ponoći 6. lipnja 1944. saveznici su uspjeli odbiti sve protunapade i uspostaviti kontrolu

nad plažama omogućujući iskrcavanje ostatka vojnika i na kraju pobjedu u ratu. Saveznicima

je pomoglo što su Nijemci napravili jako loš zapovijedni lanac pa su bili neorganizirani i nisu

mogli koristiti dio svojih snaga.

Rommel je tražio još vojnika, prije svega pancer-divizije koje su stajale u rezervi daleko od

obale, ali je Hitler bio uporan da ih zadrži pod svojom ličnom komandom. Hitlerova idiotska

naredba je bila da čak ni vrhovni komadant zapadne fronte ne smije koristiti oklopne divizije

bez njegove dozvole. Kasnije je bilo kasno kasno kad je naredio da se Lehr-divizija i 12. SS-

oklopna divizij angažiraju u Normandiji.

Ishod desanat bio je: SAD: 29 000 mrtvih, 106 000 ranjenih i nestalih; Velika Britanija: 11

000 mrtvih, 54 000 ranjenih i nestalih, Kanada: 5 000 mrtvih, 13 000 ranjenih i nestalih .

Bitka za Normandiju potrajala je još dva mjeseca koliko je trebalo savezničkim snagama da

uspostave čvrst mostobran na europskom kopnu i da probiju njemačku liniju fronta u

Francuskoj, a okončana je sa oslobađanjem Pariza i uništenjem džepa kod Falaisea.

Hitlerovo uporno odbijanje da izda zapovijed za povlačenje dovelo je do opkoljavanja i

uništavanja njemačkih snaga kod Falaisea. Kanađani su uspijeli pod zapovjedništvom

Montgomerya probiti se prema Falaiseu 16. kolovoza 1944., pošto su Amerikanci pod

Pattonomsa zapada zatvorili obruč kod Falaisea, ostalo je u okruženju 250 000 vojnika 5. i 7.

njemačke armije.Padom Falaisea pala je i čitava Normandija u ruke saveznika. Time su borbe

u Normandiji završile, a pred saveznicima se nalazila slabo branjeni ostali dijelovi Francuske.

Hitler je u borbama u Normandiji izgubio 500 000 vojnika, a od 2300 tenkova uspio je iz

Normandije izvuči svega 100 tenkova.

Oslobađanje Francuske trebalo je započeti planom Anvil koji bi započeo kad i izvođenje

operacije Overload u Normandiji. Time bi se olakšao uspjeh saveznika u Normandiji i na jugu

Francuske. Zbog plana Anvil došlo je do sukoba između Roosvelta i Staljina na jednoj strani i

Churchilla na drugoj strani.Churchill se zalagao da umjesto desanta na jug Francuske izvrši

desant na Balkan. Nakon pritiska od strane Roosevelta i Staljina na sastanku u Teheranu

1943. U siječnju 1944. nekoliko puta su se mijenjali datumi za izvođenje operacije Overload i

Anvil. Zbog malog broja desantskih brodova odlučeno je da se izvede prvo operacija

Overload , a mjesec dana kasnije i operacija Anvil. Kada je Rim pao u ruke saveznika 4.

lipnja i kad je izvršen desant na Normandiji 6. lipnja iz združenog štaba operacija Anvil je

dobila zeleno svjetlo. Na satanku 2. srpnja dogovoreno je da se operacija Anvil koja je

preimenovana u ''Dragon'' izvede 15. kolovoza na jugu Francuske. Francuski pokret otpora

pripremao je teren za iskrcavanje saveznika. Vodile su se žestoke borbe oko gradova Cannesa

i Hienesa gdje će Njemci biti prisiljeni na povlačenje sve do Njemačke granice. Pripadnici

francuskog otpora oslobodili su gradove Toulun i Marseilles te time oslobodili prijeko

potrebne luke za dalje operacije u Francuskoj. Spajanjem sa divizijama iz normanije 25.

kolovoza bitka za jug Francuske završila.

Francuska je brzo oslobođena. U generalu Pattonu Amerikanci su dobili tenkovskog generala

koji se po žestini i pronicavosti mogao mjeriti s Rommelom u Africi. Počeo je u velikom luku

opkoljivati Francuske njemačke trupeu Normandiji. Krečući se jugostočno Sienom prema

gradu. Kad su Druga francuska oklopna divizija generala Jacquesa Leclerca i američke

Četvrta pješačka divizija već umarširale su u Pariz 25. kolovoza 1945. shvatili su da ga

jedinice franscuskog otpora dobrim djelom već drže u svojim rukama .

General de Gaulle u tim je danima uspješno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza

postane legitimna vlada oslobođene Francuske i izbjegne savezničku okupacijsku upravu. 24.

kolovoza, nakon oslobođenja Pariza, to je i potvrđeno.

Bruxelles je osvojen 3. rujna, a Antwerpen dan kasnije. Antwerpenska luka postala je glavna

baza za opskrbu savezničkih armija.

Ali u rujnu je napredovanje saveznika iznenada poustilo. Početkom rujna Montgomery je

salijeto Eisenhowera da svoje zalihe i rezerve prepusti britanskim i kanadskim trupama, kao i

američkoj 9. i 1. armiji kako bi on mogao poduzeti ofenzivu u Ruhr, lišiti Nijemce njihovog

glavnog arsenala i otvorit si put za Berlin. Eisenower je htio napredovati prema Rajni na

širokoj fronti, ali to nije mogao zbog pomanjkanja zaliha.

Podbadan Montgomeryem, Eisenhower je pristao na smijeli plan da uspostavi mkostobran

preko Donje Rajne kod Arnheima i tako utvrdi položaj s kojeg bi se Siegfridova linija mogla

zaobići sa sjevera. To je bilo daleko od Montgomeryeva snova u prodoru u Ruhr, ali je obečao

stratešku bazu za kasniji pokušaj.

Saveznički padobranci su se pripremali za veliki desant pod nazivom ''Market Garden'' koji je

obuhvačao zračni desant na liniji Eindhoven-Arnhem. Bio je to največi zračni desant u

drugom svjetskom ratu. Cilj ove operacije je osvajanje i obrana mostova. Ovi bi mostovi

poslužili bi kao odskočna daska za upad saveznika u Njemačku iz Belgije i Nizozemeske. U

desantu su učestvovale 101. i 82. američko desantske divizije, 1. britansko desantska divizija i

30 britanski korpus. Desant su izvele 17. rujna 1944. i time iznenadili Nijemce koji nisu

očekivali napad saveznika na sjeveru preko velikih rijeka Nizozemske. U Njemaèkom štabu u

Osterbergu zavladala je panika i njemački general Model je sa oficirima pobjegao iz štaba.

Američke divizije zauzele su Eindhoven i Nijmegen, ali zbog Njemačkog uspjeha 24. rujna

1944 godine da presjeèu koridor prema Arnhemu 1 britanska divizija doživjela je težak poraz

i bila je primorana da se povuče iz Arnhema. Time su saveznici zaustavljeni kod Arnheima a

1 britanska divizija bila je potpuno uništena. U borbama oko Arnheima poginulo je preko

7000, od 9000 kolko ih se spustilo, britanskih vojnika i ovo je bio najteži poraz saveznika od

iskrcavanja u Normandiji. Dok su Nijemci u ovim borbama izgubili 4000 vojnika.

Ovakvom uspjehu Nijemci mogu zahvaliti pribranom generalu Friedrichu Christaiansenu koji

je organizirao Njemačke redove u Nizozemskoj, Genralu Williju Bittrichu, komadantu 2. SS

oklopnog korpusa čija je neočekivana prisutnost u Nizozemskoj iznenadila Saveznike i

pukovniku Walteru Harzeru koji je osnovao odbrambenu liniju ''Sperr''. Njihovim ratnim

umiječima Nijemci su uspjeli zadržati Nizozemsku u svojim rukama. Za Eisenhowera je taj

neuspijeh bio čvrst dokaz da predstoje još mnoge ogorčene borbe.

Njemačka ofenziva u prosincu 1944. godine bila je posljednji pokušaj da se preokrene tijek

rata na zapadnom bojištu i zadnja je ozbiljna njemačka napadna operacija u II. svjetskom ratu.

Plan za ardensku ofenzivu bio je u cijelosti Hitlerova zamisao. Još od ljetnih mjeseci 1944.

godine nosio se mišlju da još jednom prijeđe u veliku, uspješnu ofenzivu, jer bi jedna ratna

pobjeda bila važan uvjet za moguće pregovore oko svršetka rata. Postoje mnogi razlozi za

pretpostavku da je Hitler izabrao Ardene za odlučujući napad zato što je na tom terenu u

proljeće 1940. godine postigao svoje prve senzacionalne vojne uspjehe.

Taktika

Pošto je objasnio planove za napad, Hitler je odredio 25. studenog kao početak napada. U

štabu grupe armija B i u komandi Zapad Gerd von Rundstedt i Walther Model odmah su

iznijeli svoje ozbiljne zamjerke zamišljenom planu operacije.Njihov prijedlog plana je bio

provedba ograničenog cilja ofenzive – mali cilj, tj. uništavanje neprijateljskih postrojbi

istočno od rijeke Massa. Obojica su smatrala da je Hitler s obzirom na raspoložive snage

postavio preambiciozan cilj. Studeni je protekao u znaku prepirki između njemčkih generala s

jedne strane te Hitlera i Alfreda Jodla s druge strane. Radilo se o tome može li se veliki cilj

vrhovne komande ostvariti ili bi imalo više smisla prvo težiti malom cilju, za što su se

zauzimali feldmaršal von Rundsted i Model. Hitler je ostao neumoljiv, odbacio je mali cilj.

Napad armija određenih za ofenzivu bio je potpuno spreman 15. prosinca 1944. godine.

Tzv veliki cilj. ofenzive bio je da se savezničke postrojbe što dalje odbace od njemačke

granice te da se odsjeku savezničke postrojbe sjeverno od linije Bostogne – Bruxelles –

Antwerpen i unište. Još je važnije bilo onemogućiti da Antwerpen i dalje bude saveznička

luka za dovoz ljudi i robe, Zadatak grupe armija B bio je da s trima armijama probije

savezničku frontu, pošto se prethodno cjelokupnim vatrenim sredstvima neutraliziraju

savezničke snage u zoni proboja.

Od rujna se na ovom ratištu nije mnogo događalo. 16. prosinca 1944. počeo je napad

Nijemci su koncentrirali svoj najžešći napad na položaje ovih triju divizija američkog

generala Omara Bradleya. Amerikanci su zatečeni potpuno nespremni. Vrijeme je bilo baš

onakvo kakvo je Hitler želio. Nisko nad zemljom valjali su se teški oblaci, tako da se kretanje

njemačkih postrojbi nije moglo vidjeti iz zraka. Savezničke zrakoplovne snage ostale su

nemoćne na zemlji. Samo u sjevernim i južnim sektorima napadači su naišli na žestoki otpor.

Za nedostatak informacija u štabovima djelomično su krivi Skorzenyjevi komandosi, koji su

se u noći prije napada u američkim uniformama i džipovima infiltrirali iz fronte i pokidali

mnoge telefonske linije, te u pozadini izazivali paniku i nerede.

U pravcu u kojem su Nijemci napredovali Amerikanci više nisu imali rezervi, i kad bi

Nijemci jednom prešli Maas, Bradley ne bi mogao spriječiti njihov proboj do Bruxellesa.

Srećom, tu je još bio Montogomery, koji je uvidio potencijalnu opasnost praznog prostora

između Massa i belgijskog glavnog grada.

Budući da je duboki njemački klin rascijepio područje Ardena na dva dijela, te nemogućnosti

da Bradley održava kontakt s generalom Hodgesom, zapovjendikom američke 1. armije,

Eisenhower je oduzeo Bradleyu sve savezničke postrojbe sjeverno od njemačkog klina i

stavio ih pod Montogomeryjevu komandu. Montogomery tu odmah unio promjene kada je 20.

prosinca preuzeo komandu.

20. prosinca, situacija u Ardenima bila je otprilike ovakva: na sjeveru se 6. SS oklopna armija

pokušavala probiti do Massa između Liegea i Hoeia, ali još uvijek nije uspjela osvojiti

položaje kod Elsenborna i Malmedyja i dva velika američka skladišta benzina.

Kad Nijemci usprkos svojoj nadmoći nisu uspjeli probiti američki zaštitni obruč oko

Bastognea, nije im ostalo ništa drugo nego da opkole grad.

Na jugu Pattonova treća armija otpočela je ofenzivu protiv njemačkog krila i polako probijala

put do Bastognea. Izostalo je teško artiljerijsko bombardiranje, ali je zato te noći njemačko

zrakoplovstvo napalo Bastogne i naredne četiri noći bombardiranja su se ponavljala točno kao

sat. Poboljšanje vremena donijelo je i drugim sektorima fronte bitne promjene. Savezničko

zrakoplovstvo sad je moglo pomagati braniteljima Bastognea bombardirajući njemačke

položaje. Sitacija se sad definitivno počela mijenjati. Manteuffel i Model sada su shvatili da je

nemoguće stići do Antwerpena (u to nisu zapravo od početka vjerovali) i da postoje slabe

šanse da prijeđu Mass. Osim sve jačeg otpora Amerikanaca i napada iz zraka, daljnje

nastupanje njemačkih snaga usporavao je nedostatak goriva.

Manteuffelova armija za proboj prema Massu bila je zarobljen. Time je zauvijek propala

šansa Nijemaca da prijeđu Mass. U međuvremenu su se opkoljenom Bastogneu sve više

približavali Pattonovi tenkovi. Njemačka opsada je probijena.

Rundsted je 25. prosinca došao do zaključka da više nije ostvariv ni prvotni cilj ofenzive –

Antwerpen – ni mali cilj, zamolio je Hitlera da prekine ofenzivu i da dopusti da se postrojbe

povuku Hitler međutim još nije niti pomišljao na to da prekine ofenzivu.Samo neprekidna

ofenziva mogla je promijeniti rat na zapadu u korist Njemačke. Hitler je ponovno podcijenio

protivnika i njegov potencijal, a precijenio vlastite mogućnosti. S obzirom na odnos snaga,

njegova odluka da se na zapadu prijeđe u napad bila je izvan svake sumnje nepravilna.

Prekretnica u borbi u Ardenima bila je 26. prosinca. Tog su dana kod Dinanta nadomak

Maasa, tenkovi 1. američke armije raspršili njemačke nade kad su spriječili njemačkim

jedinicama da prijeđu preko rijeke. Nešto istočnije je jedinicama američke 3. armije uspjelo

uspostaviti kontakt s Amerikancima opkoljenima u Bastogneu. Prva etapa bitke u Ardenima je

prošla. Mogla je započeti druga etapa izbacivanje Nijemaca iz Belgije i Luksemburga.

Bitka u Ardenima postala je i bitka za rijetke prohodne ceste, prije svega bitka za raskrsnicu

dviju najvažnijih cesta kod Bastognea.

Na novu godinu njemačko zrakoplovstvo je izvelo još jedan očajnički pokušaj da olakša

zadatak borbenim snagama na zemlji. Rano ujutro uzletjelo je 1100 njemačkih aviona. Cilj je

bio da se onesposobe saveznički aerodromi, hangari i avioni u Nizozemskoj, Belgiji,

Luksemburgu i sjevernoj Francuskoj. Od tog njemačkog zračnog napada uništeno je na zemlji

300 savezničkih zrakoplova. To je bio posljednji masovni napad koji je njemačko

zrakoplovstvo izvelo u ratu. Njemački gubici su bili veliki, gotovo 300 zrakoplova više se nije

vratilo u baze.

Posljednja dva tjedna u savezničkim su se štabovima, prije svega izrađivali planovi za napad

na Ruhr i Rajnu. 20. siječnja povukao je 6. SS oklopnu armiju iz Ardena da bi je mogao

angažirati protiv Crvene armije u rajonu Budimpešte, jer je 12. siječnja počela velika

sovjetska ofenziva u Poljskoj.

Iako je Montogomery gotovo tri tjedna zapovijedao dvjema od ukupno tri angažirane

američke armije, bitka u Ardenima bila je bitka američkog vojnika. On je dobio bitku ali je

platio strahovito visoku cijenu: 91.000 ubijenih,ranjenih i zarobjenih. Hitler je svojom

ofenzivom uspio za šest tjedana odgoditi frontalni napad saveznika sa zapada, ali to je samo

naoko bio dobitak. Jer on je taj napad skupo platio, 84.000 ranjenih,ubijemih i zarobljenih.

Krajem ožujka savezničke snage su otpočele operacije u Ruhru. Armija B feldmaršala Modela

kapituliral je 18. travnja. Zarobljeno je 325 000 Nijemaca, uključujući 30 generala, ali Model

nije bio među njima. radije se ustreljio nego da padne u ropstvo. Kapitulacija Modelove

armije u Ruhru široko je rasporila njemačku frontu na zapadu. Put u Berlin bio je otvoren.

Churchill i britanski vojni šefovi oštro su kritizirali Eisenhovera jer nije požurio da prije Rusa

stigne u Berlin, što je lako mogao učiniti. Ali Eisenhower je krenio na jugoistok s namjerom

da osvoji tzv ''Alpsku tvrđavu'' koja se nalazila u brdima južne Bavarske, i gdje je navodno

Hitler prikupljao svoje posljednje snage. Na ''Alpska tvrđava'' je bila izmišljotina, posljednji

propagandni trik dr. Goebbelsa.

U travnju su Saveznici osvojili Bavarsku i zatim su se spajili sa Sovjetskom vojskom na Elbi

kod Torgaua 25. travnja, 120 km južno od Berlina.

U razdoblju od 4. do 12. veljače 1945. godine, na Jalti su se sastali Roosevelt, Staljin i

Churchill, te drugi vojni i civilni stručnjaci. Rat se privodio kraju i trebalo je donjeti neka

rješenja za posljeratni svijet. Između ostalog i za Njemačku, jer o njoj još nije donjeto nikakvo

jasno riješenje. Zatim je tu bilo Poljsko pitanje, koje je ušlo u novu fazu.

Cijelo vrijeme su se uzajamno obavještavalo o situacijama na raznim frontama. General

Antonov, šef sovjetskog generalštaba, govorio je u ime Sovjeta, a general Marshall za ostale

fronte.

Moskva je ddosta bila tražila.U biti nije došlo do nekog suprostavljana Sovjetima. Pogotovo

je Amerikancima bilo svejedno: Roosvelt je previše bio pod dojmom razaranja u Sovjetskom

Savezu

Na jaltskoj konferenciji postignut je sporazum u nekoliko glavnih točaka: Podjela Njemačke u

okupacijske zone u okupacijske zone kojima će upravljati po jedna od četiriju savezničkih

država: Velika Britanija, SAD, Sovjetski savez i Francuska. Složili su se da Francuzima treba

biti dodjeljena jedna okupaciona zona u području koje budu dobile Amerika i Britanija za

vrijeme rata.

Nakon rata da se provede vojna, ekonomska i politička demobilizacija i denacifikacija

Njemačke i da se osigura plaćanje reparacija. Trebalo je smanjiti Nijemcima tešku industriju

do 20%. Pod tim se podrazumjevalo ratnu industriju kao npr tvornicu aviona i sintetičkih

naftnih derivata., a ostatak industrijske proizvodnje trebalo je staviti pod savezničku kontrolu.

Poljsko pitanje bilo je najneugodniji problem koji je potiskivao ratnu koaliciju. Posljie

ustanka u Varšavi politička se situacija nije popravila, a Staljin je priznavši Lublinsku kabinet

za poljsku vladu – odbacio Londonske Poljake, od kojih je jedino Mikolajczik pokazao znake

trepeljivosti prema Moskvi. Rezultat pregovora bilo je pomicanje Poljske granice 200 km na

zapad, Staljinovo obečanje da će što prije održati slobodne izbore i plan da se Lublinski

komitet proširi drugim poljskim političarima

Na posebno zauzimanje britanskih predstavnika, konferencija je zaključila da maršalu Titu i

presjedniku izbjegličke kraljevske vlade Iovanu Šubašiću preporući da provedu sporazum

postignut između Nacionalnog kabineta kraljevske vlade, da oni članovi Narodne skupštine

Kraljevine Jugoslaavije, birani na posljednjim izborima 1938., koji nisu surađivali s

okupatorom, m ogu biti uključeni u AVNOJ te da zakone koje donese AVNOJ naknadno

potvrdi i Ustavotvorna skupština.

Na kraju je postojala joši tzv. ''Tajna Jalte''. Amerikanci su Sovjetima govorili o sudjelovanju

u ratu na Dalekom istoku. Staljin je pristao da stupi u rat dva do tri mjeseca nakon kapitlacije

Njemačke. Odlučeno je da bi zauzvrat dobio bazu Port Arthur, zajedničku sovjetsko kinesku

upravu nad željeznicom u južnoj Mandžuriji, Kurlinske otoke i južni dio Sahalina. U biti je do

američkog inzistiranja da SSSR uđe u rat protiv Japana došlo pod utjecajem nekoliko

pesimističnih vojnih savjetnika koji još nisu vidjeli pobjedu na Pacifiku.

Operacija Bagration, u kombinaciji sa obližnjom operacijom Lavov-Sandomierz pokrenutom

par tjedana kasnije u Ukrajini, je omogućila Sovjetskom Savezu da povrati praktično sve

teritorije u granicama iz 1941., da napreduje u teritoriju Njemačke u Istočnoj Pruskoj i da

dođe do predgrađa Varšave nakon stjecanja kontrole nad dijelom Poljske istočno od rijeke

Vistule. Bitka je bila opisana kao trijumf sovjetske teorije ”operacijske umjetnosti”, jer su

kompletna koordinacija svih kretanja na frontu i signalno kretanje da se prevari neprijatelj bili

od ključnog značaja za napad.

Nijemci su znali da ofenziva Crvene armije ne može započeti dok se ne počne topiti posljednji

snijeg u Poljskoj pa su stoga zaključili da napad neće početi prije svršetka lipnja. (23 najduži

dan)

Operacija Bagration (fusnota Operacija je dobila ime po generalu Petru Bagrationu, koji je

poginuo u Borodinskoj bici) započela je napadom 22. lipnja 1944. Ipak, njemačka Vrhovna

komanda je očekivala napad na grupu armija Jug. Uključivala preko 2,3 milijuna sovjetskih

vojnika raspoređenih u 200 divizija i velike formacije sa skoro 6.000 tenkova i teške artiljerije

protiv 34 njemačke divizije u grupi armija Centar.

Ofenziva je tolko ojačala da je njemačka grupa armija Centar, u koju je Hitler bio uputio svoje

najjače snage, bila potučena do nogu. Došlo je di širokog prodora u fronti, koja je Rusima

otvorio put u Poljsku .

Operacija je zaustavljena jer je sovjetskim linijama prijetila opasnost od prevelikog širenja.

Ipak, kontroverze još uvijek bjesne oko odluke sovjetskih snaga da ponude ograničenu (i

kasnu) pomoć Poljskoj Domovinskoj armiji u Varšavskom ustanku koji je započeo kada su

sovjetske snage stigle do predgrađa grada.

Doprinos njemačkom porazu je bio prebacivanje jedinica kao odgovor na iskrcavanje u

Normandiji dva tjedna ranije. U trenutku napada, brojčana i kvalitativna prednost Sovjeta je

bila očigledna. Nijemci su bili smrvljeni. Prijestolnica Bjelorusije, Minsk, je oslobođen 3.

srpnja i pritom je zarobljeno 50.000 Nijemaca. Deset dana kasnije, Crvena armija je stigla do

predratne granice s Poljskom.

Operacija Bagration je također odsjekla njemačke jedinice grupe armija Sjever. Gdje je

Crvena armiju došla do granica istočne Pruske, opkolile pedeset njemačkih divizija na

Baltiku, i doprle do Viborga u Finskoj. U rujnu se predala Finska i okrenula protiv njemačkih

trupa koje su odbile da evakuiraju njen teritorij

Uništenje grupe armija Centar je stajalo Nijemce 2.000 tenkova i 57.000 ostalih vozila.

Njemački gubici su procijenjeni na 300.000 mrtvih, 250.000 ranjenih i oko 120.000

zarobljenih, ukupno oko 670.000. Sovjetski gubici su bili 60.000 mrtvih, 110.000 ranjenih i

oko 8.000 nestalih, uz izgubljenih 2.957 tenkova, 2.447 artiljerijskih oruđa i 822 aviona.

U usporedebi s ostalim bitkama, ovo je bila daleko največa sovjetska pobjeda u brojčanom

smislu, zadajući četiri puta više gubitaka Nijemcima i oslobađajući velike količine sovjetskog

teritorija u roku od 2 mjeseca. Njemačka vojska se nikad nije oporavila od materijalnih i

ljudskih gubitaka zadobijenih tijekom ovog vremena, izgubivši oko četvrtinu svojih ljudi na

Istočnom frontu, slično postotku gubitaka kao i kod Staljingrada.

Prekid izazvan ovim operacijama je pomogao da Sovjetski Savez napreduje u Balkan u

kolovozu 1944.

U listopadu 1944. u Mađarskoj je pokušaj kapitulacije, odnosno stavljanja na stranu

Saveznika, doveo do njemačke vojne intervencije protiv admirala Horthyja i instaliranja

fašističkog režima koji će provesti Holokaust među dotada pošteđenim mađarskim Židovima.

operacija Lavov-Sandomierz

Obližnja operacija Lavov-Sandomierz je pokrenuta 17. srpnja 1944. i brzo je istjerala

njemačke snage iz Ukrajine tj armiju Jug koja je bila slomljena u bitkama kod Kurska,

oslobođenja Kijeva i oslobođenja Krima u kasno ljeto i zatim u jesen i zimu 1943.-44. Brz

napredak te ofenzive je doveo sovjetske snage pred vrata Varšave krajem srpnja.

Dok je na jugu napad koji je počeo 20. kolovoza doveo krajem mjeseca do pada Rumunjske i

Antonescua, a zajedno s njom i naftonosnih polja u Ploestiju, jednog od večeg izvora nafte za

njemačke armije. 26. kolovoza Bugarska se i formalno povukla iz rata i Nijemci su se morali

užurbano čistit iz te zemlje.

Gubitak rumunjskih i madžarskih naftonosnih izvora i bombardiranje tvornica sintetičkog

pogonskog goriva u Njemačkoj doveli su do nestašice benzina, tako da je dobar dio očajnički

potrebnih lovačkih aviona bio prisiljen ostati na zemlji gdje su ih uništli saveznički

bombarderi. Mnoge su oklopne divizije zbog pomankaja goriva bile osuđene na mirovanje.

Guderian je ustvrdio da je Istočna fronta kao kuća od karata, Bude li probijena na jednoj točki

sve će se raspasti. Tako je i bilo. U siječnju 1945.Konjevljeva ukrajinska armija provalila je iz

svog mostobrana kod Baranowa u gornjoj Visli južno od Varšave i Krenila prema Šleskoj.

Najgore od svega je bilo što su Rusi zauzeli šleski industrijski bazen. Šleski su rudnici otkako

je započelo intenzivno bombardiranje Ruhra, podmirivali 60 % njemačke potrošnje ugljena za

željeznice, elektrane i tvornice. Na sjeveru su Žukovljeve armije prešle preko Visle sjeverno i

južno od Varšave, koju su oslobodili 17. siječnja. Još dalje na sjeveru su ruske armije

pregazile pola Istočne pruske i doprle do Gdanskog zaljeva. Budimpešta je bila zauzeta 13.

veljače.

Pod dojmom katastrofe na istoku, Hitler, Goering i Jodl zaključili su da nema potrebe tražiti

primirje na zapadu, jer su smatrali da će zapadni Saveznici sami dotrčati u strahu pred

posljedicama Boljševičkih pobjeda.Crvena armija je u travnju 1945 ušla u Beč i Prag koje je

branil armija Jug,i 16. travnja započela svoju opsadu na Berlin.

Sovjeti su u završnim operacijama angažirali tri trupe: 2. bjeloruska pod komandom maršala

Konstantina Rokovskog, 1. bjeloruskog pod komandom maršala Georgija Žukov i 1.

ukrajinskog kojim je komandirao maršal Igor Konjev.

Bitka za Berlin trajala je od 16. travnja do 2. svibnja. Bila je zadnja velika i odlučujuća bitka

na europskom bojištu Drugoga svjetskog rata. U njoj je poginilo 170 000 Nijemaca, dok ih je

200 000 bilo ranjeno. Rusa je poginilo oko 80 000 i 280 000 ih je bilo ranjeno.

Grad je bio razdijeljen na osam obrambenih sektora. Uz njih je postojao i posebni deveti

sektor koji je obuhvačao centar Berlina, s vladinim zgradama, zgradom Reichskancelarije,

zgradom Gestapoa i Reichstagom. Na ulicama samog grada podizane su dobro učvršćene

barikade, postavljene protutenkovske prepreke i građeni betonski bunkeri. Prozori grada

pretvarani su u puškarnice.

Berlin je branilo oko 500.000 preživjelih njemačkih vojnika, vrlo dobro naouružanih i

opremljenih. U gradu su bile koncentrirane policijske i esesovske jedinice, čiji je komdant bio

Monke. Od članova saveza omladine Hitlerjugenda formirani su lovački protutenkovski

odredi.

Obranom neposrednih prilaza Berlinu rukovodio je u početku Heinrich Himmler i na svim

rukovodećim položajima bili esesovski generali. Time je hitlerova komanda isticala naročitu

važnost trenutka.

Bilo je određeno da Žukov sa svojom 1. bjeloruskom armijom krene s ofenzivom na Berlin

16. travnja, a Konjev da ubaci svoje tenkovske armije južno i zapadno od Berlina. ne

čekajućitrupe drugog bjeloruskog fronta, koji je po proračunima mogao započeti ofenzivu s

Odre najranije 20. travnja.

Na svim pravcima ofenziva se odvijala uspješno, osim na Seelowskim Visovima, gdje su

Nijemci sagradili nizove rovova i obrambenih položaja, bunkera, i vrlo ih dobro osigurali i

ukopali, stoga su Rusi ovdje bili dočekani ubitačnom vatrom . Nakon pobjede kod Seelowa

17. travnja, uslijedio je završni obračun u samom Berlinu.

Ključ za Berlin ležao je na Odri, čije je prilaze Berlinu sa sjeveroitoka i istoka branila grupa

armija Visla Gottharda Heinricia koja je ubrzo bila probijena.

Hitler je optužio svoje generale za nevjernost i izdaju. Telegramom 23. travnja Goering, koji

je pobjega na jug, smatrao se Hitlerovim nasljednikom i je zahtjevao od Hitlera da mu da

punomoći kao šefu države kako bi poveo pregovore o miru sa Saveznicima jer su Hitleru ruke

vezane u opkoljenom Berlinu. Hitler je naredio da ga uhapse. A što se tiće Himmlera, on je

ponudio pregovore vladama Saveznika o zaključivanje separatnog mira.

Jedino je Hitler maštao da će 4. oklopna i 9. pješadijske armija Walthera Wencka deblokirati

Berlin, ne znajući da su one ili opkoljene ili uništene od strane Sovjetske vojske. Hitler ne

samo da nije raspolagao preciznim informacijama s fronta, već mu je i situacija u Berlinu bila

slabo poznata. Napokon mu je 29. travnja komadant grada Weidling rekao da će sovjetske

trupe stići do ulaza u njegov bunker najkasnije do 1. svibnja. Weidling je dobro procjenio

situaciju.

Crvena armija zauzela je Reichstag nakon mukotrpnih borba, i ujutro 1. svibnja na njemu s

vijorila sovjetska zastava. Dok su se vodile bitke za Reichstagdruge su se sovjetske jedinice

tukle za postdamsku željezničku stanicu i zoološki vrt, koji je bio pretvoren u jak obrambeni

čvor.

Poslije Fuhrerove svadbe s Evaom Braun rukovodioci Reicha: Bormann, Krebs, Burgdorf i

drugi su se napili. Dok je Hitler u drugoj sobi diktirao tajnici Traudi Junge svoj testament,

koju su potpisali njegovi najbliži suradnici. Hitler je sa svojom ženom izvršio samoubojstvo u

bunkeru, a njihovi lešovi su poslije toga spaljeni. Nakon samoubojstva Hitlera 30. travnja,

Goebbels je zahtjevao da se otpor nastavi. Generali su šutjeli, samo je Weidling izjavio da je

daljnje pružanje otpora uzaludno. Goebbels je zavaravao graađane da su prebačene nove

jedinice sa zapada za obranu Berlina. Još istog dana on i njegova žena su također izvršili

samoubojstvo, pošto su prethodno usmrtili svoju djecu.

eneral Krebs poručio je Weidling da obavjesti sovjete o njemačkoj kapitulaciji, nakon čega se

i on ubio. Nijemci su se predali 5. svibnja 1945. i potpisali bezuvjetnu kapitulaciju. Nova

njemačka vlada pod admiralom Dönitzom otpočela je pregovore o kapitulaciji S zapadnim

saveznicima general Jodl je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju u Eisenhowerovom štabu u

Reimsu 7. svibnja, a Keitel ju je također potpisao sa Sovjetima 8. svibnja u Berlinu.

Na konferenciji u Potsdamu ( predgrađe Berlina ) koja je održana od 17. srpnja do 2. kolovoza

1945. sastali su se šefovi država i njihovi ministri vanjskih poslova: SSSR-a Staljin i Molotov,

SAD-a Truman i Byrnes, te Velike Britanije Churchill (zamjenio ga je C. A. Attlee 28. srpnja,

nakon izborne pobjede laburista) i Eden.

Glavne odluke bile su: nacizam i militarizam moraju se iskorijeniti, industrijska proizvodnja i

istraživačka djelatnost bit će podvrgnute savezničkom nadzoru, kazniti će se ratni zločinci, za

naknadu štete počinjene njemačkom agresijom SSR i Poljska namirit će prijenosom

inustrijskih uređaja iz sovjetske okupacijske zone, a ostale savezničke drave prenošenjem

takvih uređaja iz zapadnih okupacijskih zona.

Premda su zemlje sudionice više željele sačuvati jedinstvo Njemačke, ipak se nije mogla

postići potpuna jednodušnost oko realnih prilika u toj državi. Stoga je daljnji razvoj

određivala podjela na okupacione zone. Rusi su zaposjeli Sasku i Tiringiju, Englezi

sjeverozapad, Francuzi jugozapad, a Amerikanci Hessen, Wurttemberg i Bavarsku. Berlin je

dobio poseban status. Berlin je dobio poseban status.

U pogledu teritorijalnih promjena konferencija je odredila da istočnoprusko obalno područje

pripoje SSSR., a da zemlje istočno od linije Odra-Lužycka Njemačka da Poljskoj.

U 1943. i 1944. godini na Pacifiku glavna saveznička, odnosno američka, strategija bilo je

tzv. preskakanje otoka. Ona se sastojala u tome da se prodor u dubinu područja pod

japanskom kontrolom izvodi zaobilaženjem većine otočnih uporišta koja bi tom prodoru

stajala na putu. Amerikanci bi se jednostavno iskrcali u pozadini tih uporišta, tamo sagradili

pomorske i zračne baze, a japanske baze ispred njih bile bi podvrgnute zračnom i pomorskom

bombardiranju, odnosno blokadi u cilju njihove trajne neutralizacije.

Nakon što je general MacArthur, komadant američkih snaga južnog Pacifika, osvojio Novu

Gvineju sljedećei cilj su bili Filipini. 20. listopada 1944. uslijedio je veliki napad saveznika na

Filipine. Iskrcalo se 132.000 savezničkih vojnika.

Japanska komanda polagala je sve nade u uspjeh bitke kod Filipina. Radilo se ''biti'' ili ''ne

biti'' za japanski imperij. Zato je japanski plan i predviđao stavljeanje u pokret svih snaga

japanske flote. Bio je to veliki plan, ali za njegovo uspješno ostvarenje bila su potrebna 4

preduvjeta: dobro organizirano komandiranje, vremenski usklađeni pokreti, vrlo dobra služba

veze i usklađenje operacija s kopnenom avijacijom. Ali nijedan od ovih uvjeta nije ostvaren.

25. listopada 1944 došlo je do bitke u zaljevu Leyte - najvećeg i najspektakularnijeg

pomorskog okršaja u ratu, nakon kojeg je japanska ratna mornarica prestala postojati kao

ozbiljan faktor.

Na Filipinima su se vodile žestoke borbe ali su na kraju japanski generali shvatili da su

izgubili Filipine. 4 ožujka1945 godine padom Filipinskog grada Manile završena je bitka za

Filipine.

Zauzimanje Saipana , Tiniana i Guama ljeti 1944. značilo je za Amerikance osigurati baze za

velike bombardere B-29. Napadi poduzeti na Japan s tih baza nisu doveli do željenih

rezultata, a prouzročili su dosta gubitaka na američkoj strani. To je bilo posljedica ne samo

dobre japanske protuzračne obrane, nego su američki bombarderi nakon dugog ljeta bili u

nemogučnosti da izvedu neko prinudno sletanje.

Otok Iwo Jima je dug jedva 8 km, širok 2 do 5 km. U južnom kraju je vulkan Suribachi. Imala

je za obje strane veliku važnost, ne samo za pomorske operacije nego i za avijaciju.

Američka indusrija proizvodila je u velikom broju najveće teške bombardere koji su tada bili

poznati, to su bile leteće supertvrđave B-29. Oni su mogli dohvatiti ciljeve 5000 km od svoje

baze i vratiti se nazad. U velikom broju su tukli japansku industriju. Na svom putu prema

Jpanu, na kojim ih nisu mogli pratiti američki lovački avioni, morali su proći uz otok Iwo

Jimu koji je oko 1000 km južno od Tokyija. Ovdje su bili brojni japanski lovački avioni koji

su uzletali kod prolaza američkih bombardera i svojim napadima nanosili su im teške gubitke.

Amerikanci su odlučili zauzeti Iwo Jimu, ne samo da bi otklonili opasnost od japanskih

lovaca nego i da tu postave vlastite lovce koji bi pratili B-29 avione na njihovom putu za

Japan. Aerodromi na Iwo Jimi bili su premali da bi mogli služiti supertvrđavama, ali su mogli,

za nuždu, omogučiti sletanje oštečenih bombardera pri povratku.

Osvajanje Iwo Jime bila je najteža desantna bitka u ratu na Pacifiku. Otok je bio dobro

pripremljen, pun pojedinačnih zaklonjenih mjesta i povezan mnoštvom tunela sa svim važnim

borbenim mjestima.

Obranom otoka je zapovjedao general Tadamichi Kuribayashi, koji se odlučio suprotstaviti

američkom napadu lukavo izgrađenim sistemom tunela i bunkera koji su branili odlučni

japanski. Američke borbe na Filipinima 1944. su omogućilo japanskoj mornarici da dopremi

dodatni ratni materijal i pojačanja u ljudstvu. Japanski vojnici i mornari mjesecima su kopali

tunele i proširivali postojeće spilje. Američke podmornice potopile su dio brodova koji su

opskrbljivali Iōjimu, no nisu uspjele značajno zaustaviti dopremu dodatnih vojnika, streljiva i

naoružanja.

Japanci su znali za stratešku važnost malog otoka pa su ga dobro utvrdili. Braniocima je

general Kuribayashi jasno rekao, da je iza njih more, da brodova za povlačenje nema i da otok

treba obraniti ili izginuti.

Invaziji na Iwo Jimu prethodilo je bombardiranje, vjerovatno najteže koje je neki otočić

pretrpio u drugom svjetskom ratu. Bombardirana je bila gotovo deset tjedana, od 8. prosinca

do 16. veljače.

Prvotno su Amerikanci mislili da će zauzeti Iwo Jimu za nekoliko dana, a trajalo je ipak

gotovo mjesec dana, jer je otok imao izvrstan obrambeni sistem. Svi položaji bili su povezani

podzemnim hodnicima. Na obronku Suribachija bio je izgrađen pravi labirint artiljerijskih i

mitraljesskih gnjezda, dok je na sjevernom kuglastom jelu otoka bila nerazrješiva mreža spilja

i tunela.

19. veljače 1945. godine Amerikanci su započeli invaziju na ovaj maleni otok. Rukovođenje

flotnim ii desantnim snagama povjereno je ljudima koji su imali veliko ratno iskustvo. Bili su

tu admiral Spruance, viceadmiral Mitcher i vicadmiral Turner. Za iskrcavanje i osvajanje

otoka određene su tri divizije marinaca pod generalom Smithom i 84 000 ljudi.

Unatoč svim teškoćama i strahovima otporu Japanac napadaći su lagano napredovali.

Amerikanci su zauzeli vrh Suribachija 23. 2. 1945. Taj događaj ovjekovječen je povjesnom

fotografijom na kojoj 6 marinaca diže veliku američku zastavu. (tu fusnota za prvu Otok je

najpoznatiji po fotografiji podizanja američke zastave na ugaslom vulkanu Suribachiju (23.

veljače1945.). To je bila druga američka zastava koju su američki marinci podigli na toj

uzvisini. Zastavu znatno manjih dimenzija su podigli nešto prije teatralnog podizanja velike

zastave)

Sve više američkih vojnika pristizalo je na obranu. Japanci nisu odmah napali nego su čekali

dok plaža bude puna ciljeva, a time i gubici da budu veći. Bitka na Iwo Jimi vodila se

uglavnom protiv nevidljivog neprijatelja. Amerikanci su polako napredovali tako što su

bacačima plamena i granatama prekidali veze između japanskih postrojenja.

Iwo Jima bio je zauzet 26. 3. 1945. Japanci su pružili žilavu obranu otoka, tako da je od blizu

22 000 branilaca preživjelo samo 212 ljudi, i to svi teško ranjeni. General Kuribayashi izvršio

je seppuku (ritualno sammubojstvo). Amerikanci su imali gotovo 7000 mrtvih, dok su

bolnički brodovi evakuirali 17 272 ranjenih.

Kratko vrijeme iza zauzimanja Iwo Jime počeli su nočni napadi supertvrđava na Tokiyo. U

ožujku 1945. za Tokiyo je bila najstrašnija noć u ratu. Te strašne noći poginulo je 80 000

ljudi,dok je 100 000 bilo ranjeno.

Udaljen je samo 700 km od Nagasakija. Ovaj otok dug je preko 100 km i nširok 10 do 25 km.

Nalazi se na strateški vrlo važnom položaju koji dominira cijelom istočnom azijskom obalom

i njenim okolnim morima. Zato nije ni čudo što su mu Japanci dali za obranu preko 120 000

vojnika. Komandu su povjerili vrlo sposobnom i promišljenom generalu Ušijimi. (269)

Amerikanci su očekivali vrlo tešku borbu. Zauzimanje Okinawe dalo bi im mogučnost mnogo

jačeg napada na središte Japana. Računali su da otok brani oko 60 000 Japanaca, pa su za

napad odredili 18 3000 vojnika, jer su smatrali da će time imati trostruku prednost. Poslje kad

su ustanovili da je to nedovoljno hitno su pozvali pojačanje, čime je ukupni broj ljudi došao

preko 451 000.

Bitka za Okinawu trajala je od 1. travnja do 22. lipnja 1945. Amerikanci su naišli na jak

protuudar Japanaca. Još nikuda nisu Japanci nastupali s tako snažnom avijacijom. Na

američke brodove srušila se oluja japanskih napada. Samoubilački avioni kamikaze pojavili

su se u tako velikom broju i s takvom žestinom, kao nikada prije i poslije toga. Žestinu borbe

pokazuje najbolja činjenica da su Japanci u nekoliko dana izgubili 4 000 aviona, od čega su

polovica kamikaze.

Zadatak obrane nije bio da se zadrži otok, jer u to više nitko nije mogao vjerovati, nego da se

što više omete napredovanje, kako bi je odgodio napad na sam Japan.

Ukupno su amerikanci izgubili 36 potopljenih brodova i 368 oštečenih. Na brodovima je bilo

blizu 5 000 mrtvih i 4 800 ranjenih. Japanci su imali mnogo teže gubitke, i to preko 130 000

mrtvih i oko 7 800 izgubljenih aviona i oko 7 800 izgubljenih aviona.

Kad je Okinawa postala upotrebljiva za odlučujući napad na Japan, drugi svjetski rat na

Pacifiku je završio.

Veliki gubici uvjerili američke planere da će invazija samog Japana zahtijevati nezamislivo

veliki broj žrtava i doveli do odluke da se Japan na predaju pokuša prisiliti upotrebom novog

oružja zvanog atomska bomba.

Dana 6. kolovoza na Hirošimu je bačena atomska bomba koja je izazvala dotle nezamislivo

razaranje i patnje među lokalnim stanovništvom. Dok je japanska vlada pokušavala shvatiti

što se dogodilo, uslijedio je još jedan šok u obliku objave rata od strane SSSR-a. Sovjetske

snage vrlo su brzo razbile japanske snage u Mandžuriji i otpočele brzo napredovati prema

Koreji. Dana 9. kolovoza bačena je druga atomska bomba na Nagasaki.

To je bilo dovoljno da japanska vlada nakon nekoliko dana shvati da daljnji otpor nema

smisla, te je 15. kolovoza objavljena bezuvjetna kapitulacija. Ona je formalno potpisana 2.

rujna na američkom bojnom brodu USS Missouri u Tokijskom zaljevu, što je datum koji

predstavlja službeni završetak drugog svjetskog rata.