1

1

Webster G. Tarpley

BRITANSKI IMPERIJ U NADMETANJU ZA NEOSPORNOG

GOSPODARA SVIJETA, 1815 - 1870. GODINE

(Esej koji slijedi transkripcija je audio-zapisa, snimljenog na Schiller Institute Food For

Peace Conference, Chicago, 22 -23. veljače 1992. godine, prilikom usmenog izlaganja g.

Tarpleya).

(Pokušat ću versajsku tezu ilustrirati stanovitim brojem detalja. Prije nego počnem, reći

ću odmah, najbolja mjesta za sjedenje nalaze se ovdje u prednjem djelu gledališta, jer ako

ne budete vidjeli ove mape, bit će vam malo teţe pratiti predavanje. Izvolite, dakle, ako je

moguće, doĎite sjesti ovdje naprijed.)

Na versajsku tezu referirano je već nekoliko puta tijekom današnjih predavanja. To je,

ukratko, ideja kako svjetski sustav i svjetski poredak koji se upravo urušavaju tu oko nas i

pred našim očima, imaju svoje korijene ponajprije u dogaĎajima u okviru Prvoga

svjetskog rata izmeĎu 1914. i 1918. godine; a zatim u ugovoru iz Versaillesa 1919.

godine, točnije, u Pariškom miru iz 1919. godine.

Ta teza ide dalje i precizira kako je sam Prvi svjetski rat bio posljedica britanske

geopolitičke strategije te odluka koje su se donosile u vrijeme oko 1870.g. i svega onoga

što je uslijedilo poslije američkog graĎanskog rata. Britanci su, naime, od 1870. do 1914.

godine aktivno nastojali izazvati opći veliki poţar kako bi uništili civilizaciju i očuvali

Britanski Imperij, a protiv svih izazova s kojima su u to doba bili suočeni.

2

2

Tema koja se ovdje stalno provlači jest britanski zahtjev za jednim jedinstvenim

imperijem. Lyndon La Rouche izlagao je o tome, mislim, maloprije – naime, ideju o

jednom novom Rimskom Carstvu, carstvu koje bi obuhvaćalo cijeli svijet, pod

ultimativnom vladavinom onih za koje Britanci smatraju da su anglo-saksonska rasa

gospodara. To carstvo bilo bi oligarhijsko, kolonijalno, imperijalističko, maltuzijansko:

golema područja na zemlji bila bi tako osuĎena na depopulaciju, na siromaštvo i tako

dalje, a sve usmjereno na očuvanje Britanskog Imperija.

Kako ćemo vidjeti, Britanci su se veoma pribliţili tome da uspostave upravo takav jedan

imperij u razdoblju izmeĎu 1848. i 1863. godine. To je razdoblje koje ćemo detaljnije

razmotriti, zato što je vrlo slično ovome u kojemu danas ţivimo, danas kada su Britanci -

Angloamerikanci nadomak tome da uspostave takvu jednu vrst univerzalne dominacije, -

novo Rimsko carstvo.

U tijeku izlaganja, morat ću još neke pojmove pojednostavniti. Pojedina mjesta će

zasigurno biti razjašnjena tijekom diskusije, a podosta toga morat ću izloţiti s gledišta

britanskog navaljivanja u tom smjeru, pa ćete vidjeti koja će područja pritom iskočiti van.

Izaći će na vidjelo i stanovita povijesna ironija, naime, da taman kada su Britanci izmeĎu

1850. i 1860. godine bili najbliţe tome da uspostave svoju svjetsku dominaciju, to cijelo

njihovo nastojanje u svijetu se odjednom raspalo – osobito u dogaĎajima povezanima s

američkim graĎanskim ratom, a posebice je tu ruska suradnja s Lincolnom tijekom toga

graĎanskoga rata – sve do točke na kojoj su se, oko 1870. g., Britanci uplašili zbliţavanja

Sjedinjenih Američkih Drţava, Rusije i ujedinjene Njemačke, čime je budućnost

Britanskog Imperija bila ne samo ugroţena nego je mogla biti i dokrajčena.

U tijeku izlaganja pokazat će se dalje – i to je ogromna zasluga Lyndona La Rouchea, da

je bio u stanju sve to učiniti s obzirom na okolnosti u kojima je radio1 – kako

3

3

namjeravamo ovdje razviti jedan radikalno nov pogled na posljednjih 200 godina

povijesti, pogled kakav nećete naći ni u jednom udţbeniku. Doista, s točke gledišta ovoga

koncepta, vidjet ćete kako postoji cijelo jedno tkivo, satkano od laţi, o povijesti tijekom

posljednjih 200 godina – onako kako se ta povijest prezentira kroz angloameričke izvore,

a osobito je sluţbena (SAD) verzija o Prvom i Drugom svjetskom ratu potpuno

sastavljena od laţi. Bilo kakvu ideju o krivnji Njemačke za Prvi svjetski rat treba odmah

odlučno izbaciti na velika vrata van, i na to mjesto valja staviti ideju da je Prvi svjetski rat

bio britanska zamisao, a Britanci su sebi zacrtali da će je i provesti, najdalje u roku pola

stoljeća.

1. (Prikaz: Karta Europe, novonacrtana na Bečkom

kongresu 1815. godine)

Pitanje je, gdje započeti jedan takav ponovni pregled, pregled ispočetka kao što je ovaj?

Mogli bismo posve uredno početi s vremenom američke revolucije. No, ono što mislim

da je potrebno, ipak, jest skočiti na završetak napoleonskih ratova, jednostavno da bismo

pobliţe odredili na koji su način, u razdoblju prije 1815. godine, Britanci uspjeli proširiti

svoju kolonijalnu dominaciju na tako golema svjetska prostranstva, uključujući tu Indiju i

sve ono dalje od nje, a k tomu još i pojavu jedne nove nacije – dakako, Sjedinjenih

Američkih Drţava – koja je stajala ondje kao barijera, kao izazov britanskom

imperijalizmu. Prebacimo se stoga na završetak napoleonskih ratova, mnogima poznat

kao Europa iz vremena Bečkoga kongresa, koju ovdje vidite. To je bila ta Europa, na

karti što su je iznova nacrtali oligarsi okupljeni na Bečkome kongresu 1815. godine.

Ovdje se, dakle, nalazi naše polazište.

Sjetite se da su u svijetu izvan Europe u to vrijeme dominirali Britanci. Oni su vladali

morima, a jedina za njih značajna prijetnja stizala je iz Sjedinjenih Američkih Drţava. To

4

4

je Europa Bečkoga kongresa. Zapazite da je Poljska bila potpuno sabijena, Italija

podijeljena, tursko Osmansko Carstvo prostiralo se duboko u kontinentalnu Europu, a u

sredini svega toga imate ovaj šašavi šareni prekrivač od Njemačke, podijeljene na desetke

i desetke beznačajnih drţavica. Primijetite i to da je Belgija bila priključena

Nizozemskoj.

To je ona Europa koju se odmah povezuje s Metternichom, knezom Metternichom,

momkom koji je vladao u to vrijeme u Beču i bio glavni ministar na dvoru Habsburga. To

je Europa Svete Alijanse. Europa je bila kondominij, u kojemu su Britanci bili primorani

na suživot s Metternichom i s onim tipom srednjoeuropskih oligarha koje je on

predstavljao. Metternich je, nepotrebno je to i reći, bio jedna jako, jako nezgodna figura.

Britanci su bili prisiljeni imati s njime posla gotovo kao sa sebi ravnim. MeĎutim, ono što

vidite – i to je, smatram, glavno obiljeţje toga razdoblja - već nakon otprilike 1820.

godine Britanci su počeli polako istupati iz sustava Bečkoga kongresa. Oni su prestali

dolaziti na kongrese, prestali su potpisivati deklaracije. Umjesto toga, zauzeli su pozu

''sjajne izolacije'', a istodobno su zakuhavali revolucije protiv svih svojih navodnih

saveznika na europskome kontinentu. A posebice još – imena, primjerice Mazzini, Karl

Marx, Bakunjin, pa Prva proleterska internacionala, plus svi oni francuski socijalisti -

Louis Blanc, Fourier, i svi oni ostali – tvorili su jedno društvo britanskih agenata kojima

je cilj bio destabilizacija Metternicha i kompanije na europskome kontinentu.

Britanci su revoluciju počeli ovdje, u Srbiji – oni su kreirali onu revoluciju 1817. godine.

Britanci su bili saveznici sa Srbijom gotovo dvije stotine godina, i Srbi su kao rezultat

toga podnijeli veliko puštanje krvi, a jednako tako su to podnijele i ţrtve postradale od

Srba. Britanci su kreirali modernu Grčku 1821. godine: i pukao je glas iz Londona, kako

su britanski oligarsi voljni poduprijeti svačiju revoluciju, osim, dakako, svoje vlastite. I

oni su stvarno i poticali takva zbivanja, pa su se iz toga rodile revolucije 1848. godine.

5

5

Trebam se sada ovdje ograditi (caveat), kako bi to rekao Al Haig, pa reći kako se 1848.

godine dogaĎalo i mnogo toga drugoga. Bilo je mnogo dobrih ljudi aktivnih te 1848.

godine, no generalni nasrtaj britanske politike jasan je i nedvosmislen, a to je da su

Britanci krenuli destabilizirati Austriju, Rusiju i Prusku, poradi uspostave ravnoteţe sila.

Dopustite da vam pokaţem što se to dogaĎalo 1848. godine, za slučaj da su ljudi to

zaboravili. U osnovi, sve vlade u Europi bile su srušene. Francuska Srpanjska monarhija

u osobi kralja-graĎanina Luja Filipa Orleansa bila je srušena u korist Luja Napoleona

Bonapartea, britanskog agenta i pustolova. Svaka vlada u Italiji bila je srušena, i

posebice, Mazziniju je uspjelo stvoriti njegovu Rimsku republiku i prisiliti papu na bijeg

iz Rima. Metternich je bio prisiljen pobjeći od revolucije u Beču; u MaĎarskoj imamo

Kossutha; sve vlade u Njemačkoj bile su srušene – ne nuţno monarh, ali zasigurno prvi

ministri: slično je bilo i u Španjolskoj, i tako dalje. Jedina zemlja koja je to izbjegla bila

je Rusija, gdje nije bilo unutrašnje revolucije.

U brišućem letu, Britanci su uspjeli srušiti svaku vladu na europskome kontinentu, a

posebice još prisiliti Metternicha da se preruši u Engleza i pobjegne u London.

2. (Prikaz: Sljedeća karta: 1848.)

Ovdje je to prezanimljivo razdoblje izmeĎu revolucije 1848. i zaokreta u američkom

graĎanskom ratu, i to je nešto što nećete naći ni u jednom udţbeniku povijesti. To je

jedan apsolutno originalni koncept koji je LaRouche razvio. Pogledajmo natrag na 1850. i

na strahovitu svjetsku ofenzivu britanskog imperijalizma.

6

6

Ponajprije, slobodna trgovina. Otkuda je slobodna trgovina uopće došla? Slobodnu

trgovinu uveli su Britanci 1846. i sljedećih godina. Prije toga, sjetit ćete se, imali su

Zakone o ţitu, koji su predviĎali vrlo visoke tarife da bi cijene ţitarica drţali krajnje

visoko, no onda se sve to okrenulo, jer su u perspektivi ugledali ideju o tome kako bi

mogli opljačkati svijet, pa su se stoga ipak priklonili slobodnoj trgovini.

Britanci su uspjeli instalirati svoju marionetu, Napoleona III. On je proučio ratove

Napoleona I, svojega preteče, i zaključio je kako je Napoleonova velika pogreška bila što

se borio s Britancima. I eto, kako to često biva u povijesti francuskoga imperijalizma, tu

je jedan francuski imperijalist koji vjeruje da je put do francuskog imperija taj da

Francuska bude mlaĎi partner Britancima. I točno je to i učinio. To je onda bilo

provedeno u Krimskome ratu, kada su se Britanci i Francuzi udruţili da bi izvršili

invaziju na Rusiju, jedinu zemlju koja je preţivjela destabilizacije 1848. godine.

Imamo takoĎer, u terminima svjetske ofenzive, i reorganizaciju britanske uprave u Indiji.

To je ona čuvena pobuna sepoja2 1857. godine, koja je vodila dokončanju izravne uprave

Britanske istočnoindijske kompanije i kreiranju britanskog potkralja Indije. Premijer

Disraeli proglasio je zatim kraljicu Viktoriju ''imperatoricom Indije''.

U Kini, Drugi opijumski rat uklopio se precizno u to razdoblje. To je britanska otimačina

i grabeţ niza luka i drugih baza na kineskoj obali, a s vremenom je postalo jasno da je

njima stalo do ulaska u Kinu samo zato kako bi prerazdijelili čitavu zemlju. Ţeljeli su

Kinu okupirati vojno, jednako kao što su to učinili s Indijom.

Pa Kanzas. Kako se Kanzas uklopio u to? No, dobro, Kanzas je bio početak američkog

graĎanskog rata. Kanzas koji je krvario, s naoruţanim skupinama pristaša konfederalista i

pristaša unionista, pristaša ukidanja ropstva i pristaša zadrţavanja ropstva, rješavao je to

7

7

borbama u neprestanom istjecanju krvi. Gusarske ekspedicije pretkonfederalista u

Latinsku Ameriku, te stvaranje habsburškog Maksimilijanova Carstva u Meksiku. Kada

pogledate sve to zajedno, nema ni jednog jedinog kontinenta na cijeloj zemaljskoj kugli

gdje Britanci nisu bili u strahovitoj ofenzivi. Ideja da to bude jedno carstvo – jedna

univerzalna monarhija – sada je već posve bila nadomak ruke i samo što je se nisu

dokopali.

A sada, prekinimo ovo na trenutak. Sve je to vrlo slično ovome danas. Pogledate li

ovamo, to stvarno izgleda kao da su Britanci na papiru prekrili čitav svijet. I mogli biste

reći, pogledate li na kartu, i izračunate li, mogli biste reći, no dobro, to zbilja izgleda tako

kao da su Angloamerikanci zavladali svijetom, te da će Angloamerikanci nastaviti

gospodariti svijetom još sljedećih sto godina. No, dopustite mi da anticipiram da se to

neće baš tako odvijati.

3. (Prikaz: Karta Krimskoga rata)

Ovo ovdje je Krimski rat. Ovdje smo na Crnome moru, i što ovdje nalazimo? Dakako,

Osmansko Carstvo. Rusija je ovdje gore, i tko je dakle u utrci? Britanci i Francuzi

probijaju se kroz Bospor i Dardanele, i doista su upali ovdje na Krim. Ovo je bila jedna

od najvećih amfibijskih ratnih operacija u povijesti, a zasigurno najveća do tada. I uspjeli

su poraziti rusku vojsku, no otkrili su da njihove snage ipak nisu dovoljno značajne da se

probiju dalje u unutrašnjost zemlje.

4. (Prikaz: Karta Balaklave); Tennyson, Juriš lake konjice

Ovo je grad Balaklava. Sjećate li se Tennysonove pjesme Juriš lake konjice? To je ona iz

koje Fred Wills zna dugačke citate. Juriš lake konjice odvijao se ovdje. Ovo je britanska

8

8

invazijska flota, anglo-francuska invazija, a ovdje su neke vrlo velike ruske utvrde u

pozadini, i protiv njih su Britanci bacili svoju ''laku brigadu''. Tu smo, dakle, u

Krimskome ratu.

5. (Prikaz: Karta Meksika) – MAXIMILLIAN

Maksimilijan! Prepoznajete li ga? Habsburški nasljednik koga je na prijestolje u Meksiku

ustoličila francuska vojska, poslana od Luja Napoleona Bonapartea? Evo ga, to je on.

Ideja je bila početi ponovno uvoditi direktni kolonijalizam, posredstvom Britanaca ili

britanskih marionetskih drţava, u Meksiko, Srednju Ameriku i uopće u Ibero-Ameriku,

dok su Sjedinjene Drţave bile tako pritisnute i ruku svezanih graĎanskim ratom da

Washington nije mogao u tom trenu čvrsto stati u obranu Monroeove doktrine.

6. (Prikaz: Karta Indije) – Egzekucija sepoja-

U Indiji, kako vidimo, pobuna sepoja dovela je do velike reorganizacije britanskoga

kolonijalizma u tom području, sa slanjem potkralja iz Londona, a nije prošlo dugo pa je

kraljica Viktorija bila proglašena ''imperatoricom Indije'', tog velikog imperija, drţeći pod

svojom vlašću maharadţe i druge lokalne moćnike.

No, trebamo obratiti osobitu pozornost na 1850-e godine u Sjedinjenim Drţavama, i

Lyndon je to vrlo dobro naglasio. Pogledamo li na Sjedinjene Drţave u 1850-ima, mora

se zaključiti da je to područje bilo propala priča – izgubljeno. Zašto?

Krenimo prvo s drţavnim vodstvom. Pogledajmo taj sjajni niz predsjednika: Millard

Fillmore, počevši s 1850-ima; pa Franklin Pierce, predak Barbare Pierce, Barbare Bush;

te James Buchanan. Bio je to predsjednik za čijega mandata je graĎanski rat faktički izbio

9

9

(netko je rekao da to pokazuje kako je jedan predsjednik Buchanan bio posve dosta). Što

se dogaĎalo u doba tih ljudi? Ovo je tipično: ovdje Jefferson Davis nosi svoju uniformu

general-majora Armije Sjedinjenih Drţava. On nije bio samo general-major: on je bio i

ministar rata u ovim administracijama.

7. Jefferson Davis u uniformi

Tako, ono što imamo pod predsjednicima Filmoreom, Pierceom i Buchananom bili su

izdajnici Konfederacije – primjerice, Jefferson Davis – članovi britanskih slobodnih

zidara škotskog obreda, pretkonfederacijski vlasnici robova, izdajice, šljam zemlje: oni su

imali mogućnost ostvariti odlične karijere u Armiji Sjedinjenih Drţava. I, dakako,

kasnije, bio je to ovaj isti Jefferson Davis koji je postao predsjednikom Konfederativnih

Drţava Amerike, te prezira vrijedne marionetske drţave.

Nemojte se dati zavarati Konfederacijom. Nemojte se dati zavarati aurom viteštva iz

knjiga sir Waltera Scotta, niti dajte da vas zavara J.E.B. Stuart zapakiran u Bog zna što je

on to podmetnuo pod etos Konfederacije. Ona je bila zasnovana na ljudskom ropstvu, i

bila je to jedna protofašistička drţava koja je zavrijedila najveći prezir od svih drţava

ikad viĎenih na licu zemlje. Davis je bio njezin predsjednik.

8. Ulysses S Grant

Ljudi kao Ulysses S. Grant, koga vidite ovdje, nisu mogli ostvariti karijeru u vojsci.

Zanimljivo je vidjeti da dok Jefferson Davis biva promoviran što dalje to više, generali

Sherman i Grant bili su prisiljeni napustiti vojnu sluţbu u vojsci Sjedinjenih Drţava. Oni

su morali ući u posao - u privatnom sektoru - i pokušati zaraditi za ţivot.

10

10

9. Judah P. Benjamin, državni rizničar Konfederativnih

Država Amerike, agent porodice Rotschild iz Londona

Ovdje je jedan tipičan konfederalist. O njemu smo već mnogo pričali, Judah P. Benjamin,

- bio je sekretar riznice Konfederativnih Drţava Amerike. Na kraju graĎanskoga rata,

pobjegao je u Britaniju, gdje je nastavio ţivjeti. To je točno ona vrsta britanskoga

imperijalnog agenta kakve ćete naći u gornjim sferama konfederativnih vladajućih

struktura. On je, dakako, agent, i to specifično agent porodice Rotschild iz Londona, i ta

mješavina nečega što bi se moglo nazvati cionizam i konfederalizam danas, ono je što

animira neke organizacije kao ''Antidefamacijsku ligu''. Jer oni su točno to. ADL danas

nastavak je mentaliteta svojstvena Judahu Benjaminu.

A onda pogledajte sastav časnika Unije. Što je s ovim momkom? Misli da je Napoleon,

ili provjerava je li mu lisnica na mjestu. To je George McClellan, onaj koji je 1861-1862.

godine bio zapovjednik svih armija Unije. A ovdje je on kod Antietama.3

Ovo je bitka u kojoj je McClellan imao velike izglede da uništi Konfederacijsku vojsku

pod Leejem. No, on je to odbio učiniti. McClellan je u mnogim prilikama bio odbio

izvršiti napad jer je ţelio pregovarati o miru. Rekao je: «Mogu sjesti s Robertom E.

Leejem i proraditi to, a Abraham Lincoln zapravo u to ne pripada jer on te stvari ne

razumije kao ja». Ovo je jedna takva razmjena mišljenja gdje Lincoln njemu, u biti,

govori: «Zašto nisi slijedio i potukao Leeja? Mogao si ga uništiti na bojnom polju, a ti si

odbio to učiniti. Sada će se građanski rat nastaviti još sljedeće tri godine».

10. Lincoln – J. Davis - McClellan - karikatura ako

uspijemo skinuti s weba

11

11

Ovdje je karikatura iz tih dana koja prikazuje tadašnji pogled na stvari. To je propaganda

za McClellana. Lincoln je na jednoj strani, Jefferson Davies na drugoj, a ovo je George P.

McClellan koji ih pokušava pomiriti, posreduje meĎu njima, ako tako hoćete. On je,

dakako, bio demokratski predsjednički kandidat 1864. godine, i da nije bila riječ o

Shermanu u Atlanti i Philu Sheridanu u Dolini Shenandoah, i da nije bilo pomorskih

bitaka kod Cherbourga u Francuskoj i Farraguta kod Mobile Bay, onda bi McClellan

moţda i dobio izbore, i bio bi to kraj Unije – jer to je bila ideja, da će mjesta o kojima se

pregovaralo napustiti Konfederativne Drţave Amerike koje su egzistirale kao britanska

marionetska drţava.

Pogledajmo sad i to na koji je način ovaj svijet, koji je izgledao izgubljenim, odjednom

pomrsio i raspršio planove Britancima.

11.–Abraham Lincoln i ruski car Aleksandar II - možda

karikatura

Ruski car-reformator, Aleksandar II: došao je usred Krimskoga rata, baš kada je njegova

zemlja bila pod strašnim napadima. Došao je sa širokim programom reformi, posebice je

tu bilo oslobaĎanje kmetova 1861. godine. Zatim imamo preokret, godine 1863.: Proglas

o emancipaciji, pobjede dvojne Unije – osobito pobjede kod Gettysburga i Vicksburga, i,

sad će se vidjeti, – dolazak ruskih flota u New York i San Francisco.

Sedmotjedni rat. To je rat o kojemu se malo zna. [To je bio] 1866. poraz Austrije od

strane Pruske, što je bio neposredni preludij prema potpunom ujedinjenju Njemačke

(1871. g.). Kolaps Maksimilijanova habsburškog Carstva u Meksiku, a ovdje, ujedinjenje

Njemačke bilo je dovršeno. I kako smo već naglasili, ono što je iz tih dogaĎaja proisteklo,

taj nevjerojatan preokret 1860. godine, kada je sve izgledalo izgubljenim, bilo je

12

12

zbliţavanje Sjedinjenih Drţava, Rusije i Pruske – ili, zovimo to odsad Njemačkom – što

je privuklo pozornost ključnih snaga u Japanu i Kini. Ako se vratimo na Japan u tom

razdoblju, reformne snage u Japanu podijelile su se u globalu izmeĎu proameričkih i

pronjemačkih.

12. Prusko-austrijski rat 1866. godine – ujedinjenje

Njemačke – zbližavanje SAD-a, Rusije i Pruske

Ovdje je postojao potencijal za jednu novu kombinaciju na sjevernoj hemisferi -

Sjedinjene Drţave, Rusija, Pruska, plus Kina i Japan – dostajalo bi to za svjetsku

dominaciju, i dostajalo bi da se završi s Britanskim Imperijem jednom zauvijek.

Pogledajmo sada kako se to odvijalo dalje.

Dakako, glavna figura u tome je Abraham Lincoln, koji je bitno pridonijeo jednom od

najteţih poraza što ih je britanski imperijalizam morao primiti u posljednjih 200 godina.

13. Cassius Clay, veleposlanik Unije u St. Petersburgu,

pripadnik «Sculls and Bones», i Horace .... vodeći

petersburški bankar u vrijeme Aleksandra II.

Ovo je Linkolnov ambasador. Ovo je originalni Cassius Clay, Cassius Clay iz

Kentuckyja. On je bio veleposlanik Unije u St. Petersburgu u vrijeme američkog

graĎanskoga rata, i on je osigurao u stvarnosti jedinu vojnu pomoć od neke strane sile, za

Lincolna i za Uniju.

Ovo je admiral Lisovsky. Fotograf je ovdje Mathew Brady, a taj Mathew Brady, veliki

fotograf američkog graĎanskoga rata, imao je svoj studio u New York Cityju. A ovo

13

13

ovdje je admiral, zapovjednik ruske Atlantske flote. Je li se on ovdje došao samo slikati?

Očito ne.

14. Ruski časnici u New Yorku

Ruska flota pristizala je u rujnu i u listopadu. Brodovi su doplovljavali redom jedan po

jedan, u rasponu od nekoliko tjedana. U rujnu i listopadu ruska Atlantska flota stigla je u

New York City, i dobili su zapovijed od cara da se stave pod zapovjedništvo Lincolna u

slučaju rata izmeĎu Britanije i Francuske s jedne a Unije s druge strane. Rusija je krenula

pridruţiti se u tom ratu. Upravo su se borili u Krimskom ratu protiv Britanaca i Francuza,

i sada su bili spremni nastaviti borbu. Još jedna ruska flota doplovila je, takoĎer, u San

Francisco i provela tamo zimu 1863/1864. godine.

15. Ruski mornari u njujorškoj luci

Ovdje je još jedna fotografija koju je snimio Mathew Brady. Ovo su stvarni mornari iz

ruske Atlantske flote, koji su ušli u New York City u jesen 1863. i odigrali ključnu ulogu

u spašavanju Unije. Ova fotografija bila je dokaz činjenice da ako, primjerice, Napoleon

III bude poslao vojsku u borbu na Sjedinjene Drţave, onda će najvjerojatnije imati posla s

Rusijom na europskom kontinentu. Kao što je Gideon Welles, ministar pomorstva za

vrijeme Lincolna, rekao tih dana: Hvala Bogu na Rusima.4

16. Sedmotjedni rat 1866. – Austrija - Pruska

A zatim je ovdje još jedna fotografija koju sam upravo spomenuo. Ovo je rat za koji

gotovo uopće niste čuli u Sjedinjenim Drţavama, rat izmeĎu Pruske i Austrije. To je onaj

Sedmotjedni rat. Pruska vojska razbila je, u roku samo pedesetak dana, austro-ugarske

14

14

snage. Zanimljivo je, vjerujem, u vezi s time, to da se ovo zbivalo 1866. godine. Ono u

što se nikad nije dublje pogledalo jest odnos izmeĎu Gettysburga i ujedinjenja Njemačke.

Bi li u Njemačkoj uopće moglo doći do ujedinjenja, da Lincoln nije dobio graĎanski rat?

Htio bih predloţiti ovdje da su Gettysburg i Vicksburg ključne točke zaokreta u svjetskoj

povijesti, uz ostalo i u tom smislu da su one otvorile vrata ujedinjenju Njemačke.

Jedna zanimljiva činjenica: kraljevina Hanover, odakle dolazi, dakako, britanska

kraljevska obitelj, bila je tek jedan teritorijalni otočić. Ta kraljevina je prestala postojati, i

to je bio jedan od rezultata ovoga rata. Prusi su jednostavno stavili točku na postojanje

Hanovera. Uvjeravam vas da se Britancima to nikako nije svidjelo, i sigurno bi nešto bili

poduzeli oko toga da nisu bili tako temeljito poraţeni u američkom graĎanskome ratu.

Evo je ovdje, ujedinjena Njemačka. I opet, pogledate li onu prethodnu kartu, vidjet ćete

taj šašavi prekrivač koji se tamo nalazio – Bavarska, ovdje dolje, Baden - Wurtenberg

ovdje iznad, Mecklenburg - Schwerin, i tako dalje. Ovo je sada bilo okupljeno kao jedna

moćna ujedinjena nacionalna drţava već od 1871. godine. Dakle, Sjedinjene Drţave,

Rusija, Pruska.

MeĎutim, Britanski je Imperij vrlo moćan u tom trenutku. Mnogi ljudi zamišljaju,

zapravo skloni su smjestiti vrhunac Britanskog Imperija nazad u prošlost u dane Georga

III. No dobro, ovo su brojke iz 1909. godine, i one pokazuju da su 1909. godine Britanci

gospodarili nad jednom četvrtinom svjetskog stanovništva, u okviru Britanskog Imperija.

Jedna četvrtina svjetske populacije bila je potčinjena Britanskom Imperiju, te otprilike

jedna petina svjetskog kopna. Postoje i druge procjene koji govore o otprilike 25%

svjetskog stanovništva i 25% kopnene površine. Prisjetimo se da se Britanski Imperij još

više povećao nakon Prvog svjetskog rata, usisavanjem njemačkih kolonija, toliko da je

15

15

linija obale Indijskog oceana bila kompletno pod britanskom kontrolom. Ovo je tada bilo

nazvano ''britanskim jezerom''.

I ovdje, dakako, stari Brzezinskijev ''krizni lûk'', koji je, vrlo jednostavno, os britanskog

kolonijalizma oko Indijskog oceana.

Što su Europljani na kontinentu mogli učiniti da se odupru ovoj vrsti britanske

dominacije? E, pa, ovo je ţeljeznička mreţa na europskom kontinentu oko 1900. godine.

Zanimljivo je pogledati kako ovdje jasno postoje tri ključne točke u europskom sustavu

ţeljeznica: to su ovdje Pariz, Berlin i Beč. Ovdje gore je Budimpešta - kao drugo po

vaţnosti središte. Jedini koji se tome pribliţio je Milano, no ovdje su Alpe i slaba je

gustoća ţeljezničkih pruga.

17. Tablica «Željezničke pruge u Evropi»

Jasno je, dakle, da europski trokut ţeljeznica i infrastrukture obuhvaća upravo područje

najgušćeg industrijskog i infrastrukturnog razvitka. U isto vrijeme, grade se ţeljezničke

pruge i u Ruskome Carstvu, a osobito tu valja spomenuti velikoga grofa Sergeja Wittea,

koji je odrástao sluţbujući na ruskim carskim ţeljeznicama. Radio je prvo kao ministar

ţeljeznica, zatim je postao ministar transporta i najzad ministar financija. Ono što je

proveo bila je izgradnja ove transsibirske ţeljeznice, najveći infrastrukturni projekt XIX.

stoljeća, veći čak i od Lincolnove interkontinentalne ţeljeznice. Kako vidite, ona ide od

St. Petersburga, ovdje gore, i dalje cijelim putom kroz srednju Aziju. Prvotno je išla

preko Mandţurije na Harbin i dalje za Vladivostok; a kasnije je ovdje gore dodan još

jedan pravac, kako bi se izbjeglo kineski teritorij. Povezana je s kineskim sustavom

ţeljeznica - naprimjer, od Harbina do Pekinga i do drugih područja ovdje - Dariena, Port

Arthura i tako dalje.

16

16

18. Transsibirska željeznica – infrastrukturni podvig

XIX. stoljeća i grofa Sergeja Wittea – (1 cijela i 5

povijesnih karata)

Postoji takoĎer i ruski sustav, kako vidite. Pratimo li to malo, ovdje je drugi ţeljeznički

sustav koji se naziva transkaspijski, i koji ide ravno dolje do donjeg dijela Kaspijskog

jezera, zatim ide ravno prijeko do Irana, i – pogledajte – evo ovdje britanski

imperijalizam u Indiji, pojavljuje se ovdje nasuprot Ruskome Carstvu, samo s ovom

malom Afgani tampon-drţavom u sredini.

Pogledajte sad, dakle, ovu fenomenalnu mogućnost Witteova projekta da dopre daleko i

da stvori jedan, u biti euroazijski ţeljeznički blok. Kako je već bilo spomenuto prije,

Witteov strateški koncept bio je da Francuska, Njemačka i Rusija ne moraju ratovati

jedna protiv druge. One su trebale sklopiti savez, protiv Britanije napose. To bi ih

poštedjelo svih pokolja Prvog svjetskog rata, a Britance bi lišilo njihove geopolitičke

strategije. Britanska geopolitička strategija bila je, dakako, dominirati Sjedinjenim

Drţavama, zagospodariti po mogućnosti Japanom, a zatim ići u takozvanu ''heartland'',

maticu, središnji dio kontinenta, te izigrati sile tog središnjeg dijela jedne protiv drugih,

Francusku protiv Njemačke, Njemačku protiv Rusije, i tako dalje redom. Witteov

strateški koncept učinio bi Prvi svjetski rat nemogućim.

19. Projekt pruge Berlin – Bagdad, koji su spriječili

Britanci

17

17

A ovdje je sada jedan drugi veliki projekt ţeljezničke pruge. Ovo je ţeljeznička linija

Berlin – Bagdad. Ovdje vidite samo njezin maloazijski dio, balkanski i maloazijski dio,

no dosta je reći da je ona polazila od Berlina, nastavljala dolje preko habsburških

dominiona, zatim preko Bospora teglenicama, prolazila kroz Antoliju, pa kroz ono što je

danas Sirija, i zatim u Mezopotamiju, Irak – dosezala u Bagdad, dosezala u Kirkuk,

Mosul, Basru i naposljetku u Kuvajt. I ovo se počelo graditi izmeĎu 1900. i 1915. godine.

Ova pruga nije nikada bila završena. Ona je trebala osigurati alternativnu rutu za Indiju; a

to bi prijetilo britanskoj dominaciji uzduţ ţile kucavice njihova imperija. To je primarno

bila ideja Georga von Siemensa iz obitelji njemačkih industrijalaca, no bio je to i cilj za

kojim je teţila njemačka vanjska politika. I ako stavite sada jednu do druge ove dvije

karte koje sam vam upravo pokazao, transsibirska ţeljeznica i ova ţeljeznička linija

Berlin - Bagdad, onda Berlin postaje ţeljezničko središte univerzuma sposobno da

privuče kompletno euroazijsko zaleĎe, i dakako da su Britanci ovo morali nuţno izbjeći

po bilo koju cijenu.

Netko bi sada mogao pitati: Ako su Britanci bili odlučili 1870. ili negdje oko toga, to jest

ako su Disraeli, Gladstone, lord John Russel, kraljica Viktorija, i nekolicina drugih sjeli

za stol i rekli: ''No, dobro, neka bude Prvi svjetski rat'', i ako su to rekli 1870. godine, i to

je bilo to, zašto je onda trebalo tako dugo pa da taj Prvi svjetski rat i izbije?

Ukazao bih jednostavno na nekoliko pitanja Bismarckove vanjske politike. Momak koji

je nadzirao i upravljao stvaranjem ujedinjene Njemačke bio je, dakako, Bismarck. On je

kompozitna figura, dijelom čudovište, dijelom realpolitiker. Kao realpolitiker Bismarck

je bio veliki realist. Znao je da općeg rata u Europi ne moţe biti dokle god Njemačka i

Rusija odrţavaju dobre odnose. Slika koju ovdje vidite je saveznički sustav koji je stvorio

Bismarck. I moţete vidjeti i rezultat toga, da Njemačka ima mnogo saveznika, a da

Francuska nema nijednoga. Francuska nije mogla započeti nikakve ratove - pa čak niti s

18

18

onom probritanskom vladom u Parizu - a Britanci su bili prisiljeni drţati se posve izvan

europskoga kontinenta. I osobito ţelim naglasiti dobre odnose izmeĎu Berlina i St.

Petersburga, izmeĎu Njemačke i Rusije, prvo unutar takozvane Alijanse Tri cara -

Dreikaiserbund - a uz to i takozvani ''Ugovor o uzajamnom osiguranju''.

20. Otto von Bismarck

Tako je, dakle, od 1870. do 1890. godine i oko toga, tako je izgledala Europa. Donji dio

pokazuje što se dogodilo kada je Bismarck bio istjeran sa scene (u oţujku 1890. g.) od

sumanutog cara Wilhelma II (ovoga momka sjećate se iz razdoblja Prvog svjetskog rata),

kada je ovaj došao na vlast. Kaiser Wilhelm ništa nije razumio: on je odbacio vaţnost

savezništva s Rusijom. To je omogućilo Francuskoj da sklopi savez s Rusijom 1894.

godine, i vrlo brzo potom Britanci su bili uvedeni unutra, i imate tako trostruku Antantu –

Rusija, Engleska i Francuska, sve usmjerene protiv Njemačke. Njemačkoj je ostao jedan

jedini pravi saveznik, Austro-Ugarsko Carstvo, iako, to nije bio baš ne znam kakav

saveznik. Sa saveznicima kao što je ovaj zapravo ti ne trebaju neprijatelji, i put za Prvi

svjetski rat bio je, u biti, otvoren.

Drugo čemu treba dati naglasak jest kolonijalno suparništvo u Africi. Lyndon LaRouche

pričao je o incidentu Fashoda iz 1898. godine: Britanci su ţeljeli ujediniti jedan pojas

teritorija od Kaira pa sve dolje do Cape Towna. Britanci su tako htjeli povezati Afriku od

jednog kraja na drugi. No, bilo je nekoliko francuskih imperijalista koji su rekli, ne, počet

ćemo ovdje gore u Dakaru i idemo za Djibuti; i te dvije skupine sudarile su se u Fashodi,

a mentalitet koji je pobijedio na francuskoj strani pod Theophileom Delcasséom bio je da,

ako ţeliš imati imperij, moraš ga načiniti zajedno s Britancima, jer nisi dosta jak da ga

načiniš protiv njih: stoga je potrebno dogovoriti se s britanskim imperijalizmom. I to je

ključ Antante Cordiale iz 1904. godine.

19

19

21. Fashoda kriza– Sudan – mini-karta bez okolnih

mjesta – lord Kitchener od Kartuma i buduća

arheološka nalazišta

S time je sada sve bilo spremno za Prvi svjetski rat. Ovdje vidite Europu kakva je bila u

srpnju i kolovozu 1914. godine. Rusko Carstvo, Osmansko Carstvo ovdje; Austro-

Ugarsko Carstvo, i kako moţete vidjeti, vrlo velika Njemačka. Britanci su igrali na svoju

kartu ''istočnog pitanja'': ''istočno pitanje'' značilo je njihovu ţelju da destabiliziraju

Osmansko, Rusko i Austrougarsko Carstvo.

Moramo naglasiti, vezano uz to kako je taj rat bio voĎen, da su se Sjedinjene Američke

Drţave borile na krivoj strani. To je jedna od ključnih točaka gdje je dvadeseto stoljeće

pošlo po zlu. Bilo je loše za Francusku što je bila saveznica Britanaca a protiv Njemačke,

no bilo je još dvostruko lošije za Sjedinjene Drţave što ulaze u Prvi svjetski rat na strani

Britanaca. Katastrofe u ovome stoljeću mogle su se uvelike izbjeći da su, primjerice,

SAD odbile stati iza Britanaca, već da su radije ustrajale na svom zahtjevu da arbitriraju u

ratu - a onda da su rat i okončale tako što bi sve zaraćene strane prinudile na pravedan

mir. Tek to bi onda imalo stvarnoga smisla. I to bi onda stvorilo mnogo bolji svijet od

ovoga s kojim smo danas suočeni.

22. Prvi svjetski rat - linije bojišnice – zapadni, istočni,

balkanski, galipolje, palestina

A ovdje su bitke koje su bile voĎene. Vidite li ove linije bojišnice? Ovdje gore je zapadni

front, ovdje je onaj strašni istočni front, pa talijanski front, balkanski front, ondje vani

rusko-turski front, i pogledajte samo: tamo daleko postojao je čak kuvajtski front!

Normane Schwarzkopfe, gdje si?! – evo što su uradili Britanci. Napali su i Bagdad. Eto to

20

20

je, dakle, prava stvarnost Prvoga svjetskog rata, naime ta, da je ovaj rat, gledano

pojedinačno, bio najveća tragedija i najveća klaonica zapadne civilizacije. Devet milijuna

mrtvih. Ovo su francuske trupe kako se iskrcavaju iz kamiona. Idu se boriti u Verdunskoj

bitci u kojoj je, u nepunih šest do osam mjeseci, poginulo više od milijun ljudi.

Devet milijuna ljudi ubijeno je odmah, dvadeset milijuna ranjenih, a dodamo li tome još

španjolsku gripu i nekolicinu drugih stvari, dolazi se do stavke od oko 25 milijuna do 30

milijuna mrtvih, kao rezultat Prvog svjetskog rata. I većina od njih je iz Njemačke i

Francuske, dvije najrazvijenije zemlje zapadne Europe.

Ovo je sada Europa kakva se pojavljuje nakon mira u Parizu. A ovo je Versailles, i

nalazimo se sada usred Versaillesa, gdje se Prvi svjetski rat privodi kraju. Pogledajte

promjene koje su učinjene, vrlo velika Poljska ovdje gore, prilično velika Čehoslovačka,

velika Rumunjska, posve pristojno velika Madţarska. Zapazite takoĎer i to da je stvorena

Jugoslavija. Moţda je to i najznačajnija teritorijalna promjena iz Versaillesa, odnosno

Pariškoga mira te 1919. godine, nastanak Jugoslavije. Vidljivo je isto tako i stvaranje

Finske te Litve, Letonije i Estonije, ovdje gore na Baltiku.

23. Evropa nakon Versaillesa, 1919. godine

Teritorijalni sustav koji je proistekao iz ovoga bio je silno nepopularan posvuda. Nitko

nije bio stvarno zadovoljan svime time. Probudilo je to ţelje u mnogih različitih skupina,

i nikome se taj sistem nije sviĎao. U Turskoj se za to borio osobito Ataturk, a postojao je

i masovni pokret u Kini protiv ideje da njemački kolonijalni posjedi prijeĎu u ruke

Japancima, prema tom istom sporazumu. U Italiji je bilo tako mnogo nezadovoljnika da

je to dovelo do uspona fašizma. Slično i u Njemačkoj, i tako redom.

21

21

24a Njemačka i teritorijalni gubici nakon versajskog

sporazuma

Ovo je Njemačka, kakva je proistekla iz Prvoga. svjetskog rata. Uočite područja koja su

joj oduzeta, i sada je, dakle, linija Odra – Nissa, ovdje gore, postala granica Njemačke.

Naglasio bih još način na koji je, prema tom versajskom sustavu, Osmansko Carstvo bilo

podijeljeno 1919. godine. Sve ovo ovdje bilo je Osmansko Carstvo. Sve na što pomislite

kada kaţete Bliski istok – što obuhvaća, dakle, Tursku, Izrael, Libanon, Siriju, Irak,

Kuvajt, Saudijsku Arabiju – sve to stvoreno je Pariškim mirom – a još konkretnije,

sporazumom u Sevresu. Nešto malo duţe bilo je potrebno pa da bude stvoren i Izrael, no

u osnovi je britanski mandat u Palestini ono što će kasnije postati Izraelom.

25. Mandati na području Male Azije i Bliskoga istoka,

prema sporazumu u Sevresu

Madţarska, Austrija: ovo je carstvo prestalo postojati. Austrijanci, Madţari, Česi,

Slovaci, Talijani, Slovenci, Hrvati, i drugi, razišli su se iz ovoga carstva, i ja se moram

ispričati zbog ove karte. Nalazimo se u Sjedinjenim Drţavama, i ovo je Wodrow-Wilson

vrsta karte, zato što Srbe, Hrvate i Slovence navodi kao ''Jugoslavce'', a to je, dakako,

točno ono zbog čega je ''Jugoslavija'' i nastala. Ona nije imala ništa zajedničko sa ţeljama

onih koji su u to bili uvučeni. Ona je bila nagrada Srbiji od Britanaca i njihova prijatelja,

Woodrowa Wilsona.

I Rusija: Ruska carevina bila je raskomadana. Ovdje vidimo otrgnutu Finsku, baltičke

drţave otrgnute, Besarabija, danas Moldavija, otrgnuta, područja u Zakavkazju, otrgnuta.

Ruska carevina već je jednom bila raskomadana u XX. stoljeću. A danas upravo prolazi

22

22

kroz drugo komadanje (prim. prev.: misli se na raspad SSSR-a 1990. i nadalje). I moramo

upozoriti da, ako u ove nove drţave ne bude bila uvedena politika dirigirane ekonomije

koja bi ih odrţala na ţivotu i učinila ih prosperitetnima i stabilnima, tada, kao što je

Helga maloprije rekla, postoji stvarna opasnost da će ove drţave biti ponovno progutane

od Ruskog Carstva za petnaestak-dvadesetak godina, pa čak i manje. U slučaju 1919.

godine, Ruskom Carstvu trebalo je jednako tako oko 15-20 godina, za povratak pod

Staljinom.

Druga pojedinost o Versaillesu koju bih ovdje ţelio snaţno naglasiti jesu financijski

aranţmani, zato što tu moţemo doista vidjeti do kojega je stupnja današnji svijet zapravo

produţetak versajskog sustava.

Od Njemačke se, prema ugovoru iz Versaillesa, traţilo da plati 32 milijarde dolara

reparacija. Bilo je rečeno da Nijemci snose krivnju za rat te da su odgovorni za izbijanje

Prvog svjetskog rata. Kakva laţ! No, razlog za ovu veliku laţ bio je da oni, zato, moraju

platiti 32 milijarde dolara. Teško je to preračunati u današnje iznose. Ono onda bili su

zlatni dolari, bili su to pravi dolari, i moţda bi 32 tisuće milijardi bila neka predodţba o

tome što bi to danas značilo, a jer se tome pribrajalo još i 5% kamata, a otplata je imala

trajati otprilike 60 do 70 godina. Prema jednom proračunu, Nijemci su svoja plaćanja

trebali zaključiti oko 1990. godine. Oni su, dakle, tek prije nekoliko godina mogli privesti

kraju svoja plaćanja za Prvi svjetski rat. I s time da je ukupan iznos dugovanja dotle

porastao na otprilike 100 milijardi, zbog naraslih kamata. Recimo, dakle, 100 tisuća

milijardi reparacija.

Francuzi su pozajmili 25 milijardi tijekom rata, a Britanci i Francuzi posudili su oko 10

milijardi dolara od Sjedinjenih Drţava. Tako ovdje imamo kolo-naokolo: Njemačkoj,

dakako, nije bilo dopušteno izvoziti. Oni su bili drţani u blokadi na dugi rok. Morali su

23

23

ove reparacije plaćati Britancima i Francuzima. Uočite da je i Francuska takoĎer morala

plaćati Britancima. Francuzi i Britanci plaćali su zatim Sjedinjenim Drţavama i

bankarima s Wall Streeta, a prema Dawesovu planu i Planu Young ovi su zatim

refinancirali Njemačku kako bi ona mogla dalje nastaviti otplatu. A to je sistem

kamatarenja i to je destrukcija. Ovo je, dakako, značilo da će vitalno središte Europe biti

u ekonomskoj depresiji; da će Njemačka biti ekonomski bačena na koljena te da neće biti

razvoja u Trećem svijetu, kao rezultat toga što se europski kapital šalje van. To je u

stvarnosti jamčilo da će fašizam i boljševizam biti u prednosti pred društvima koja

počivaju na srednjoj klasi, i u sebi je već sadrţavalo sjeme Drugog svjetskog rata.

Drugim riječima, ono što je izjavio lord Keynes – da će ovo nuţno biti ekonomsko

ropstvo Njemačke – bilo je apolutno točno. Bio je to način cijeĎenja Njemačke sve dok i

posljednji Nijemac ne propišti, što bi rekao Keynes.

Rezimirajmo sada sve što smo dosad prošli o versajskom sistemu:

Usporedili smo ovdje versajske aranţmane iz 1919. s aranţmanima iz Jalte 1945. godine

koji su se danas urušili. Versajski sustav imao je Ligu naroda. Tko je bio u Vijeću

sigurnosti? SAD, Britanija, Francuska, Italija i Japan. Ovo je bila Velika petorka. SAD se

čak nisu pridruţile, no Britanci su ţeljeli voditi svijet na taj način, kao kondominij. I,

dakako, u UN-u ćemo imati Vijeće sigurnosti.

26. Armilarna sfera – simbol Lige naroda : projekcija «

zemaljskog neba» - naopako izvrnuti astrolab

Prema uvjetima iz Versaillesa nastala je i Bank for International Settlements (Banka za

međunarodna poravnanja) u Baselu, Švicarska. Ta banka je i danas tamo. Danas se

općenito smatra da je ova banka moćnija negoli MMF i Svjetska banka, a moćnija je i

nego neke druge ustanove koje su sagraĎene prema sistemu Jalta nakon Drugoga

24

24

svjetskog rata. Spomenuli smo 32 milijarde dolara u reparacijama, 10 milijardi dolara u

ratnim dugovima, neizmjeran unutarnji dug svih ovih zemalja. Nakon Drugog. svjetskog

rata njemačka industrija bila je demontirana, jednostavno tako što su je raznijeli

kojekuda, prije svih su je odnosili Rusi, no iznad svega bili su tu razni uvjeti nametnuti

putem MMF-a na prijašnji kolonijalni sektor.

Nastavimo li usporeĎivati, prema Versailleu imali smo klauzulu o ratnoj krivnji, koja

kaţe da je Njemačka bila odgovorna za Prvi svjetski rat, a prema Jalti, imamo opet to

isto. Kolektivna krivnja. Svaki Nijemac odgovoran je za sve što je Hitler činio.

Karakteristične su i zemljopisne promjene koje sam upravo spomenuo. Jugoslavija je

izrazito tipičan primjer. Prema Jalti, postoje dvije Njemačke koje su ne samo dokraja

okljaštrene, već su i podijeljene.

A zatim, pogledajte Bliski istok kao primjer onoga što je to značilo za Treći svijet. U

vrijeme Lige naroda tamo su postojali mandati: Britanci su dobili mandat nad Palestinom.

To je zatim postalo Izrael. Britanski Foreign Office obznanio je u Balfourovoj deklaraciji

da će početi stvarati drţavu Izrael. To je zatim bilo uključeno u tajne britansko-francuske

Sykes -Picot sporazume, i napokon u Ugovor iz Sevresa koji je bio ugovor s Osmanskim

Carstvom.

Kamo to vodi? Prema tipičnom Jalta-aranţmanu, u beskrajne ratova Izraela protiv

arapskih drţava. Svi ti ratovi na Bliskom istoku, rat 1948., 1956., 1967., 1969., 1973., pa

rat Iran – Irak 1980. godine, onda Zaljevski rat 1991. godine... I to nas već posve

pribliţava današnjici.

Zbog ograničenog vremena ovdje nisam bio u stanju ulaziti u izvjesne poslijeratne

dogaĎaje koji su ionako bolje poznati. No, treba reći još nekoliko pojedinosti u zaključku.

25

25

Koja je svrha svega toga? Zašto su Britanci na tome toliko inzistirali? Britanci inzistiraju

na jednom svjetskom sustavu i na nekom obliku organiziranog kaosa, a to je ono što

ovdje vidite, i što je bazirano na iracionalnom principu arbitrarne moći – na Oligarhiji –

na ideji da britanska kraljevska familija, britanski Gornji dom, i britanska aristokracija –

oligarhija imaju Bogom dano pravo da vladaju kao anglo-saksonska rasa gospodara. I u

stanju su nanijeti patnju cijelom ostatku svijeta u ime ovog ludog, imbecilnog principa

vlastite moći. Dakle, svrha cijelog ovoga sistema jest uništiti čovječanstvo. Doista, moţe

se reći kako je ovo doista bilo usmjereno protiv Njemačke da bi se Nijemce drţalo

pritisnutima, da bi ih se drţalo podijeljenima, da bi se Nijemce i Ruse drţalo jedne

drugima za vratom, da bi se Francuze i Nijemce drţalo jedne drugima za vratom. Iz toga,

takoĎer, proizlazi da su i SAD podvrgnute kolonijalnoj vlasti, kako vidite.

Dakle, sve te velike nacije su poniţene, svaka na svoj način, ovim versajskim sistemom.

No, svrha toga u krajnjoj liniji je uništiti cijeli ljudski rod, jer jedan od učinaka cijelog

ovoga sistema jest siromaštvo i ekonomska zaostalost sektora u razvoju danas, što se

izravno duguje ovim versajskim i Jalta aranţmanima.

Moramo se takoĎer zapitati: što je središte zla u tom svijetu? No, dobro, jedno vrijeme

bio je to Hitler i nacisti. To je, zasigurno, bilo veoma zlo. Musolini i fašisti. Boljševička

partija prestala je postojati – Staljinova partija, Lenjinova partija, nje više realno nema.

No, mogla bi se ponovno konstituirati, čini mi se. Mao i njegovi nasljednici u Kini su još

na vlasti, no izgleda da im je budućnost zapečaćena. Tako je, na kraju krajeva, potrebno

zapitati se: koji je to pravi problem zla u dvadesetom stoljeću, zato što ispada kako

nijedan meĎu ovim problemima, u krajnjoj analizi, nije fundamentalan, osim, zapravo,

britanske oligarhije. Osim britanske geopolitičke misli. Ideje o podjeli svijeta duţ ovih

linija, i kreiranja niza ratova bez kraja i konca.

26

26

Trebamo se takoĎer prisjetiti, pogledamo li unazad na 1850-e godine, kako upravo kada

se činilo da su Britanci na samome rubu da uzmu sve, to je trenutak u kojemu izbija van

unutrašnja slabost njihova sistema. Ovaj angloamerički sustav uništava svoje neprijatelje,

to je sigurno, no svoje sponzore i svoje gazde uništit će s još većom izvjesnošću. To je

sustav koji doslovce ţdere vlastito meso - kako se to moţe vidjeti danas, kada se čini da

su Angloamerikanci spremni preuzeti cijeli svijet, no u isto vrijeme urušavaju se iznutra, i

to takvom brzinom da neće biti u stanju nametnuti bilo kakav trajniji svjetski poredak ma

kojeg tipa.

I mislim, naposljetku, za nas to znači i jest velika prilika, zato što upravo danas vlada

kompletan politički i strateški vakuum, a i ekonomski vakuum, u cijelom svijetu. Postoji

vakuum ideja, vakuum strategije, i politički vakuum. Pogledajte demokratske kandidate

za predsjednika 1992. – zvekani, patuljci – i vidjet ćete kako postoji vakuum osobnosti,

politika i ideja. Ovo je sada vrijeme da se krene naprijed i popuni taj vakuum.

Moramo iskoristiti prednost činjenice da se sistemi koji su kontrolirali svijet - u tom stilu

rečeno - ovih posljednjih 70 do 90 godina, da se oni napokon urušavaju izravno pred

našim očima, stvarajući tako velike političke prilike.

Ne moţete se danas angaţirati politički ako nemate ovakav jedan pregled – ako ne odete

natrag do Bečkoga kongresa, do 1848. godine, do britanskog guranja prema jednom

jedincatom imperiju, te do toga kako je zbliţavanje Lincolna, Aleksandra II i ujedinjene

Njemačke utjeralo Britancima takav strah u kosti da su započeli Prvi svjetski rat i stvorili

versajski sistem.

KRAJ B3

27

27

1 Lyndon LaRouche istaknuta je osoba američke političke scene, suosnivač The Schiller Instituta

s kojim je Tarpley surađivao u vrijeme nastanka ovih eseja. LaRouche se od 1976. godine nadalje

kandidirao na izborima za Predsjednika SAD-a, te je stekao nadimak 'vječni predsjednički kandidat'. Godine 1988. bio je osuđen na 15 godina zatvora pod optužbom da je sredstva od

prodaje publikacija koristio za svoju predsjedničku kampanju te da je učinio nekakve 'poštanske

prijevare'. Izašao je nakon 5 godina uz kauciju, a predsjedničku kampanju 1992. godine vodio je iz zatvora. Njegova popularnost u SAD-u porasla je s 0,05% 1976. godine na 11-22% u Virginiji,

Marylandu, Arkansasu i drugdje, a smatra ga se, između ostalog, i prominetnim zagovornikom

Pro Life pokreta te kritičarem financijskog parazitskog kapitala. S druge strane, LaRouche je i zagovornik upotrebe nuklearne energije te autor utopijskih projekata upotrebe 'naprednih

tehnologija' za postizanje mira u svijetu. Webster Tarpley se, izgleda, ponešto udaljio od 'Schiller

Instituta' oko 2000. godine a od 2001. do danas posvetio se aktivno otkrivanju uloge američkih državnih i paradržavnih službu u napadu na Twinse. (prim. ur.) 2: Sepoji - indijski vojnici u britanskoj vojsci

3 Antietam, Gettysgurg, Vicksburg su mjesta blizuj kojih su se odigrale najvažnije bitke

američkog građanskog rata.

4 O Rusima u Americi u vrijeme Građanskog rata gotovo je nemoguće naći podatke na

institucionalnim web-siteovima. Jedan među rijetkima koji to ipak spominje je ovaj:

http://civilwar.bluegrass.net/ForeignInfluences/russia.html

-ne bez mane, dakako. U donjem tekstu prevedenom s tog site-a vrijedi zapaziti apsurdno tumačenje da je ruski car sklonio svoju flotu u njujoršku luku 'kako bi izbjegao svoje zaleđene

luke!! (prev. i prim. ur.)

„Dana 11. rujna 1863 (sic! 9/11), preneraženi Njujorčani promatrali su rusku Carsku flotu kako uplovljava u njujoršku luku. Ovaj neočekivani dolazak bio je barem jednako toliko iznenađujući i

za vlade u Washingtonu, Londonu i Parizu. Govorkalo se da će se jedna rusko-američka alijansa

boriti protiv britanskih i francuskih prijetnji da će priznati Konfederaciju i intervenirati u Poljskoj. Ruski časnici i mornari bili su primljeni kao uvaženi gosti i u njihovu čast održani su

bili brojni bamketi. Predsjednik Lincoln napravio je primanje za časnike Flote u Bijeloj kući. Sve

ovo s veliko je pozornošću bilo praćeno u Engleskoj i Francuskoj.

U srpnju, poljski pokret za nezavisnost je jenjao i opasnost od europskog rata je splasnula. Ruski

Car pozvao je svoju flotu nazad kući. Da je do europskog rata ipak bilo došlo, njegovi brodovi

bili bi na sigurnom od blokade i zaleđenih luka, i bili bi slobodni krstariti morima i vrebati britanske i francuske brodove za snabdijevanje.

Jedan fascinantan podatak: Dok su se zadržavali po New York Cityju, ruski mornari bili su preneraženi životnim uvjetima koje su vidjeli po turobnim gradskim nastambama. Donirali su

4. 760 dolara svog vlastitog novca kao pomoć za olakšanje tih uvjeta.“ (cit. Web-site)