Vjekoslava Sanković Simčić The Reconstruction as a Threat Summary

The ICOMOS has a plenty of knowledge and experience of the reconstruction as

a method of safeguarding and protection of the cultural and historic heritage and when

and how it can be applied. I intend to warn and show that this procedure can represent

a big threat and danger, not only on the national but on the global level as well.

All the peoples and states do not have a uniform (the same) educational,

cultural, spiritual, economic, social and technical development, thus they do not have

the same knowledge of the principles of heritage protection, particularly of the

reconstruction method which has very often a negative impact on the heritage in its

entirety.

Unfortunately, the reconstruction is not rendered topical only after earthquakes,

wars, floodings and other disasters. It was very much present in Bosnia and

Herzegovina in the 2nd half of the 20th century; therefore, referring to the rich and

practical experience acquired at the territory of Yugoslavia, it was stated at the

symposium in Budva (Montenegro) in 1982, that conservation theory should change

its negative attitude towards the reconstruction. It must be stressed here that this kind

of conclusion was not based on an expert analysis and evaluation of reconstructions

that were carried out.

In the context of post-war Bosnia and Herzegovina (1992/95), the

reconstruction became a principle of establishing hegemonic cultural ideas and values

and mayor tool in postwar Bosnia/Herzegovina political and social dynamic. It has

been carried out excessively on a massive scale and without criteria on the entire

territory of Bosnia and Herzegovina. An inappropriate attitude towards the heritage

and protected space instigated inexpert and inadequate formulations of the New Law

on the physical planning and land use at the level of the Federation of Bosnia and

Herzegovina, article 35. The Official Gazette of the Federation of Bosnia and

Herzegovina, Sarajevo, 2/06, 72/07, 32/08

1

On the basis of an expert analysis, these interventions for the most part cannot be

considered genuine, as they have not been performed in accordance with the

professional rules (not only exceptionally valuable and important historic structures

were reconstructed, but all those that are of national, individual or some other

interest). Apart from being massive in number, they are characterized by poor

execution, that is, by poor interpretation of the historic content both in the

architectural-stylistic expression and in the materialization. Therefore, from the

professional point of view, so-called “reconstructions” or “pseudo-stylistic”

constructions are attributed to these realizations; this kind of approach in Bosnia and

Herzegovina affects negatively the policies and the practice of the heritage protection.

It contributes to a general neglect and degradation of valuable original and

authentic cultural and historic structures and spaces. The authentic is being

neglected, disintegrated and demolished.

If we give a greater support and legality to the reconstruction today in the

21st century, the authentic heritage will be disappearing more and more and will

be replaced with fakes. Can this be a strategy of the ICOMOS?

2

REKONSTRUKCIJA KAO PRIJETNJA

Skepticizam koji se tiče bilo kojeg oblika rekonstrukcije temelji se prije svega na znanju da povijest nije reverzibilna: u određenim okolnostima, fragmentarno stanje nudi jedino važeću, nefalsificiranu umjetničku izjavu. Uistinu, čak i potpuno uništeni spomenik je dokaz povijesti, dokaz koji bi bio izgubljen u „rekonstrukciji” upravo kao što neki ostaci dvorca postaju žrtvom „ponovne izgradnje u starom stilu” u 19. stoljeću. Tamo gdje tragovi povijesti moraju biti konzervirani, rekonstrukcija je potpuno izlišna.1

O rekonstrukciji kao metodu u postupku očuvanja i zaštite kulturno-povijesne baštine, te kada i kako se ona može primijeniti, ICOMOS ima dosta znanja i iskustva. Namjera nam je upozoriti i pokazati kako taj postupak može predstavljati veliku prijetnju i opasnost ne samo na nacionalnom već i na globalnom nivou. Svi narodi i države nemaju ujednačen (isti) obrazovni, kulturni, duhovni, gospodarski, društveni, tehnički razvitak, pa stoga nemaju ni jednaka saznanja o načelima zaštite i obnove nasljeđa, što se posebice odnosi na metod rekonstrukcije čija ekscesivna primjena negativno utiče na nasljeđe u cjelini. Rekonstrukcija se, nažalost, ne aktualizira isključivo nakon zemljotresa, ratova, poplava i drugih nedaća:2 u Bosni i Hercegovini je, na primjer, bila veoma česta i u drugoj polovini 20. stoljeća (od 1945. do ranih devesedetih godina), a motivi za odabir postupka rekonstrukcije bili su uglavnom politički. Zagovornici tog postupka nastojali su određenim prostorima vratiti povijesni identitet, izgled i karakter; ova nastojanja bila su samo u rijetkim slučajevima opravdana i valjano argumentirana, a većinski se sama provedba rekonstrukcije nije temeljila na već definiranim načelima da se „ kao i restauriranje, rekonstruiranje mora temeljiti na preciznoj dokumentaciji i čvrstim podacima, nikada na pretpostavci”.3 Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća opravdanim i uspjelim zahvatom smatrala se rekonstrukcija vanjskog prstena dućana na Brusa bezistanu u Sarajevu.4 Narušen funkcionalni i estetski integritet vrijedne povijesne građevine, kao i dijela prostora u kojem se Bezistan nalazi bio je razlog njene provedbe. Mijenjajući vlasnike i korisnike tijekom povijesti – H. Redžić, na primjer, navodi da su „dućanske čestice iz vlasništva Rustem-pašina vakufa prelazile u posjed brojnih malih vlasnika” 5– Brusa bezistan je neminovno propadao. Tako je sredinom 19. stoljeća većina vanjskih dućana bila ruševna i zamijenjena drvenim; nakon austrougarske okupacije do 1902. godine Bezistan je bio magazin vojničkih uniformi, nakon toga isvjesno vrijeme izvan upotrebe, da bi potom, sve do 1926. godine korišten kao trgovina manufakture, nakon čega je ponovno zatvoren. Pred Drugi svjetski rat koristio se kao parni mlin, pa ponovno kao magazin i na kraju kao tržnica mliječnih proizvoda.6

3

Šezdesetih godina 20. stoljeća utvrđeno je da je usljed neprimjerenog korištenja, višegodišnjeg neodržavanja i nebrige kulturno povijesni Bezistan vidno degradiran i u lošem stanju očuvanosti (konzervacije). Rekonstrukciji vanjskog prstena dućana prethodili su radovi na konstruktivnoj sanaciji, konzervaciji i restauraciji osnovnog potkupolnog dijela Brusa bezistana, koji će već 1968. godine biti preuređen za robnu kuću „Bosna – folklor”.

Sl. 1 Brusa bezistan je povijesna građevina pravokutne osnove izdijeljene na kvadratna polja pokrivena sa šest kupola koje se preko osmokutnog tambura i pandantiva (sfernih trouglova) oslanjaju na vanjske zidove i dva unutarnja masivna stupca. Snimak objekta iz 60ih godina 20. stoljeća svjedoči ruševno stanje vanjskog prstena dućana s nizom neprimjerenih dogradnji. Rekonstrukciju vanjskog prstena dućana trebalo je temeljiti na vjerodostojnim podacima. Kako je raspoloživa dokumentacija o Brusa bezistanu bila skromna i nepouzdana, a zidovi dućana oko bezistana uglavnom porušeni, bilo je nužno obaviti temeljita istraživanja in situ. Uklanjanjem prislonjenih neprimjerenih gradnji izgrađenih na dijelovima vanjskog prstena dućana dobiveni su podaci za određivanje položaja i oblika svodova koji su natkrivali 4 ulazna portala u Bezistan. Tragovi na zidu iznad sjevernog portala otkrili su obrise dvovodnog krova i visinu na kojoj je on bio izveden. Zidovi dućana bili su porušeni, pa je otkopavanjem njihovih temelja otkriven položaj i broj poprečnih zidova. Građevinske linije definirane ivičnjacima odredile su dubinu dijelova dućana izvedenih u drvu. Utvrđeno je, također, da su zidani dijelovi dućana nadsvođeni prodorom glavnih podužnih svodova s poprečnim bačvastim svodovima koji su upravni na glavne svodove. Nagib jednostrešnog krova nad glavnim podužnim svodom dućana i visina dijela dućana u drvu bila je određena profilom svoda.

4

Projektant konstatira da je

...rekonstrukcija vanjskih dućana bezistana bila egzaktno utvrđena u konstruktivnom rješenju, materijalima, dimenzijama i oblicima... Da bi se drvena fasada uskladila sa monumentalnim zidanim kubusom bezistana... ćepenci su rekonstruirani radi istorijske autentičnosti, ali je bilo neophodno da se izvede i staklena pregrada prema ulici, zbog grijanja dućana i zbog savremenog načina poslovanja.7

Ova prilagodba suvremenom načinu rada i poslovanja ne umanjuje vrijednost

provedene rekonstrukcije koja je u svim ključnim segmentima vjerodostojna, stručna i

visoko ocijenjena.

Sl. 2 Nakon temeljite konstruktivne sanacije, konzervatorsko-restauratorskih radova i uređenja enterijera 1968. godine, Brusa bezistan je preuređen za robnu kuću “Bosna-folklor”. Naredne godine (1969.) pristupilo se zahtijevnoj rekonstrukciji vanjskog prstena porušenih dućana Bezistana. Niz prizemnih dućana, funkcionalno orijentiran na četiri obodne čaršijske ulice, tvorio je postupni prelaz nižih volumena ka visoko postavljenim kupolama (1969., arh. Husref Redžić, arh Radivoj Jadrić; foto: V. Sanković Simčić) Uspostavom cjelovitosti potkupolnog Brusa bezistana s pripadajućim prstenom dućana povijesna građevina zadobila je prvobitni značaj i vrijednost. Okruženju su vraćeni izvorni prostorni odnosi, a prostoru baščaršije dati novi sadržaji i „život”. Nažalost, ova uspješna i prije svega opravdana rekonstrukcija potaknula je nove rekonstrukcije koje nisu poštivale općeprihvaćena načela konzervatorske struke.

5

Sl. 3 Slobodna rekonstrukcija Trgovki (1973., arh Džemal Čelić, arh. Radivoj Jadrić i arh. Husref Redžić; foto: V. Sanković Simčić) Kako je revitalizacija Brusa bezistana i prostora oko njega proizvela izuzetno pozitivan učinak, kako u oblikovnom, tako i u funkcionalnom smislu, uslijedile su rasprave o ponovnoj izgradnji na lokalitetu Trgovke, koje su stihijski srušene 1947. godine. S obzirom na to da srušene Trgovke nisu predstavljele cjelinu spomeničke vrijednosti, već ansambl pučkog graditeljstva, nije postojalo jedinstveno stajalište kako pristupiti budućoj intervenciji. Arh. Muhamed Kadić je smatrao da „pojedini detalji nisu tako značajni niti obavezni da bismo zbog njihove vijerne rekonstrukcije omalovažavali kvalitetnije prostorne, oblikovane ili ambijentalne vrijednosti”. 8 Cijenjeni pedagog je prepoznao vizualne vrijednosti devastiranog prostora, pa se zalagao za djelomično odstupanje od povijesnog izgleda ansambla, što ukazuje na to da je već tada arh. Kadić imao decidiran stav o pristupu obnovi kulturno-povijesnog graditeljstva. Suprotno tome, rekonstukcija je za mnoge bila prihvatljivije rješenje jer je, načelno, osiguravala zagarantirani ishod. Sama provedba rekonstrukcije Trgovki nije bila temeljena na egzaktnim i vjerodostojnim podacima, već na pretpostavkama i suvremenim graditeljskim standardima. Iako je, kao takva, rezultirala interpretacijom povijesnog sa stajališta oblikovanja, primjenjenih proporcija, upotrebe materijala, organizacije i korištenja prostora, te stoga nije mogla dobiti pozitivnu ocjenu konzervatorske struke, prouzročila je euforičan val sličnih intervencija, koje su degradirale i izmijenile autentične vrijednosti sarajevske čaršije, inicirajući tako „trend” koji se proširio i na druga povijesna središta istog ili sličnog kulturnog i tradicijskog miljea.

6

Sl. 4 Povijesna jezgra Sarajeva, snimak iz 1878. godine Tako je „Regulacionim planom sanacije, konzervacije, restauracije i revitalizacije sarajevske baščaršije” (1973) planirano rekonstruiranje dijelova baščaršije koji su srušeni 1947. godine, a rušenje i onih koje su u neskladu s otomanskim strukturama i ambijentom. Plan je trebalo da osigura vraćanje izgleda baščaršije iz 1878. godine (vrijeme austrijske okupacije Bosne i Hercegovine) koji je u to vrijeme odražavao otomanski karakter. Kako je krajem 19. i tijekom 20. stoljeća baščaršija bila izložena transformacijama, evolutivnim procesima i novoj izgradnji, razumljivo je da je 1970. njen „otomanski izgled” bio izmjenjen/ „narušen”. Iako su općeprihvaćeni principi suvremenog konzervatorstva već tada obvezivali na poštivanje slojevitosti (svih faza) u razvoju baštine, autori Regulacionog plana odlučili su ukloniti (srušiti) sve gradnje iz 19. i 20. stoljeća koje nisu bile u skladu sa odlikama i karakterom otomanske arhitekture, što je podrazumijevalo dodatnu devastaciju povijesnog prostora i otvaranje značajnih kaverni u povijesnom tkivu baščaršije. Pored toga, srušeno je trebalo da nadomjeste „rekonstrukcije” i pseudostilske interpretacije. S obzirom na to da se u ovom periodu rekonstrukcijama pristupalo bez utvrđenih kriterija i razlikovanja artificijelnog od izvornog i autentičnog, povijesna su središta u BiH sve više poprimala nevjerodostojan izgled i nudila kvazipovijesni ugođaj. U ovom kontekstu značajno je spomenuti intervenciju na desnoj obali Neretve neposredno uz Stari most u Mostaru. Prostor stare tabhane (turska kožara) bio je zapušten sa skromno očuvanim autentičnim fragmentima i naknadno dograđenim

7

strukturama bez vrijednosti i značaja. U skladu s preporukom stručne Komisije Zavoda za zaštitu kulturno istorijskog i prirodnog nasljeđa BiH, originalne dijelove tabhane trebalo je osloboditi od kasnijih dogradnji, konzervirati i skladno inkorporirati u novu arhitektonsku strukturu. 9 Međutim, projektanti nisu uvažili stručno mišljenje Komisije Zavoda, te su, bez pravnih posljedica za nepoštivanje preporuka nadležne službe zaštite, realizirali svoje rješenje: „scenografiju” povijesnog uz upotrebu tradicionalnih i suvremenih graditeljskih materijala. Izvedba je izravno degradirala Stari most i njegovo povijesno okruženje.

Sl. 5 Pseudo-historijske strukture na ostacima stare Tabhane degradirale su Stari most i sve izvorne povijesne strukture okruženja (1981., arh. Amir Pašić i arh. Džihad Pašić; foto: V. Sanković Simčić) Masovno interpretiranje povijesnog, ne samo u Bosni i Hercegovini već i šire, imalo je za posljedicu da se na simpoziju u Budvi (Crna Gora) godine 1982. zagovara da, s obzirom na bogata praktična iskustva stečena na teritoriju Jugoslavije, teorija konzervacije izmjeni negativan stav prema rekonstrukciji. 10 Ovdje je svakako potrebno naglasiti da se ovakav prijedlog nije temeljio na stručnoj analizi i vrednovanju izvedenih rekonstrukcija i stilskih interpretacija.

*** U kontekstu poslijeratne Bosne i Hercegovine (1992/95) rekostrukcija se može smatrati principom uspostavljanja hegemonih kulturalnih načela i provodi se masovno, bez kriterija, na cijelom bosanskohercegovačkom prostoru. Međutim, temeljem stručne analize konstatiramo da su to pretežno intervencije koje se ne mogu smatrati vjerodostojnim rekonstrukcijama s obzirom na to da nisu izvođene prema

8

načelima struke (nisu rekonstruirani samo izuzetno vrijedni i značajni povijesni objekti već svi oni koji su od pojedinačnog, nacionalnog ili nekog drugog interesa). Pored masovnosti karakterizira ih loša provedba, odnosno interpretacija povijesnog, kako u arhitektonsko-stilskom izričaju, tako i u materijalizaciji. Stoga, sa stajališta struke sve te realizacije atribuiramo takozvanim „rekonstrukcijama” ili „pseudostilskim” gradnjama, a takav pristup negativno utječe na politiku i praksu zaštite baštine. Neprimjeren odnos prema nasljeđu i zaštićenom prostoru omogućile su i nestručne i neprimjerene formulacije novog Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 35, Službene novine Federacije BiH, Sarajevo, 2/06, 72/07, 32/08.

Sl. 6 Rekonstruikcija Starog (Novog) mosta u Mostaru izvedena je novim materijalom i tradicionalnim tehnikama građenja. (foto: V. Sanković Simčić) Premda nam nije namjera detaljno elaborirati najpoznatiju poslijeratnu rekonstrukciju Starog mosta u Mostaru, realiziranu uz poseban nadzor i financijsku potporu međunarodnih tijela i pojedinaca, struka nas obvezuje da upozorimo na izvjesne propuste i degradacije u tom složenom i zahtjevnom procesu, te, što je još značajnije, da ukažemo na manipulacije vezane za ugradnju autentičnih dijelova Sarog mosta. Za širu je stručnu javnost nepoznanica da su dijelovi Starog mosta bili izvađeni iz korita rijeke Neretve, obilježeni i deponirani uz srušeni most na posebno izgrađenu platformu, te da je nakon izvjesnog vremena dio sitnijih fragmenata mosta ugrađen u podlogu za postavljanje krana, a onaj veći značajniji dio dislociran i deponiran na znatno višu visinsku kotu – staro muslimansko groblje.

9

Sl. 7 Fragmenti srušenog Starog mosta izvađeni su iz korita rijeke Neretve, osušeni, obilježeni i deponirani na obližnje staro muslimansko groblje. U provedbi rekonstrukcije trebali su biti ugrađeni na svoje izvorne pozicije. (foto: V. Sanković Simčić) S obzirom na to da autentični dijelovi Starog mosta nisu upotrebljeni u provedbi njegove rekonstrukcije, oni su s groblja ponovno dislocirani i položeni na obale rijeka Radobolje i Neretve – lokacije na kojima su i danas povremeno izloženi utjecaju riječnih bujičnih voda. Iako se govorilo da će fragmenti srušenog mosta biti eksponati u budućem Muzeju Starog mosta (ukoliko ih bujične vode ponovno ne vrate u rijeku Neretvu), briga o povijesnom i autentičnom je izostala; izostala je, također, i u slučaju starog muslimanskog groblja, koje je nakon dislociranja fragmenata Starog mosta uklonjeno zbog projekta izgradnje novog parking-prostora. Nemjerljivu degradaciju kako Starog-Novog mosta, tako i šireg okruženja, prouzročila je i izgradnja strmog pristupnog puta od novog parking-prostora do desne obale Neretve, što dodatno ukazuje da je primjerena, stručna i učinkovita zaštita povijesne cjeline Mostara u svakom segmentu izostala.

10

Sl. 8 Dio obilježenih i odbačenih fragmenta Starog Mosta upotrebljen je za podlogu postavljenog krana. (foto: V. Sanković Simčić)

Sl. 9 Nažalost, u provedbi rekonstrukcije, autentični fragmenati Starog mosta nisu korišteni, već su uklonjeni sa starog muslimanskog groblja i postavljeni na obale rijeka Neretve i Radobolje. Nakon toga slijedilo je uklanjanje starog groblja za potrebe izgradnje novog parkinga. (foto: V. Sanković Simčić)

Sl.10 Pogled na devastirano i degradirano okruženje nizvodno od rekonstruiranog mosta. Prirodnu stjenovitu desnu obalu Neretve, na ušću Radobolje, nadomjestile su neprimjerene kaskade (terase) (arh. Amir Pašić; foto: V. Sanković Simčić)

11

Trend rekonstruiranja svakodnevno je u porastu. Aktualizira se bez obzira na vrijednosti porušenog, a usmjerava se pretežno na vjerske objekte (Ferhadija džamija – Banja Luka, Manastir Žitomislić – Žitomislići, Šarića džamija – Stolac, Aladža džamija – Foča, Saborna crkva – Mostar itd.), pa čak i one srušene prije 80 i 60 godina (Jakub-pašina džamija – Sarajevo, Nezir-agina džamija – Mostar). Ovdje nećemo ulaziti u pojedinačnu analizu korektnosti provedenih istraživanja, vjerodostojnosti postupka rekonstrukcije i njegove materijalizacije; cilj nam je upozoriti na opću duhovnu klimu sredine, nepostojanje kriterija i profesionalnosti, te upozoriti da je krajnje vrijeme da se uspostavi kritički, objektivni i primjereni odnos prema neprocjenljivim autentičnim vrijednostima naše kulturno-povijesne baštine.

Sl.11 i 11a Srušena 1936. godine Jakub pašina džamija u Sarajevu “rekonstruirana” je 2008. godine u pseudo stilskoj izvedbi suvremenim materijalima i znatno povećanoj visini. (foto: V. Sanković Simčić, 2017)

12

Sl.12 Iako srušena prije 60 godina, a ne u ratu 1992/95., Nezir-agina džamija u Mostaru, rekonstruirana je 2001.godine (foto: V. Sanković Simčić, 2016)

Upravo kao što rekonstruirano upotpunjavanje koje se temelji na nedostatnom dokazu ili upitnim pretpostavkama, u stvari, falsificira spomenik, tako neprovjerena „kreativna rekonstrukcija” ne može stvarno povratiti izgubljeni spomenik, čak ni formalno – a svakako ne u svojoj povijesnoj dimenziji.11

Ostaci Firduz-begovog hamama u samom srcu sarajevske Baščaršije dobro ilustriraju opće stanje u društvu, (ne)odgovornost nadležnih institucija, neučinkovitost građevinske inspekcije i samovolju vlasnika kulturnog dobra. Ovdje nećemo analizirati kako je i pod kojim uvjetima Fabrika duhana, Sarajevo, 2007. godine mogla postati novi vlasnik arheološkog lokaliteta na kojem su ostaci značajnog kulturnog dobra – Firduz-begovog hamama, koji je zbog dotrajalosti i ruševnosti bio zatvoren još davne 1810. godine, a njegovi ostaci dijelom prekriveni skromnim objektima u 20. stoljeću – već problem koji nastaje odlukom Fabrike duhana da, zbog atraktivnosti i prosperitetnosti lokacije, davno srušeni hamam rekonstruira za svoje potrebe. Temeljem stručnog mišljenja Federalnog ministarstva kulture i sporta, Zavoda za zaštitu spomenika pristupilo se arheološkom istraživanju (započetom 2009. a završenom 2010. godine). Elaborat arheoloških istraživanja je zabilježio mnogobrojne vrijedne podatke o arhitekturi, dispoziciji, konstruktivnom sklopu i dekoraciji davnosrušenog javnog objekta. Posebnu vrijednost ovoga istraživanja predstavlja otkriće autentičnih ostataka u nivou supstrukcija – dobro očuvan hipokaust sistem. Nalaz po izvornosti i značaju ima neprocjenljivu vrijednost,

13

posebno u povijesnoj cijelini grada koja svakodnevno gubi na izvornosti i autentičnosti. Ta novootkrivena vrijednost treba ostati dostupna, vidljiva i čitljiva u svom izvornom obliku, konzervirana i prezentirana javnosti u sklopu jednog novog objekta koji bi svojim gabaritima, visinom i kreativnošću predstavljao uspješno arhitektonsko rješenje dobro integrirano u tkivo čaršije.

Sl. 13 Ostaci Firduz-begovog hamama, zatvorenog 1810. godine zbog ruševnog stanja. Otkrivene supstrukcije hypocaust sistema predstavljaju najznačajnije arheološke ostatke na Sarajevskoj baščaršiji. (foto: M. Avdić) Treba naglasiti da bi, sa stručnog stajališta, rekonstrukcija davno srušenog objekta predstavljala anakronu intervenciju, koja, s obzirom na aktualne prilike i praksu, u samoj provedbi ne bi poštivala načela konzervatorske struke. Tom bi rekonstrukcijom i neizbježnom izvedbom nove infrastrukture za potrebe suvremenog korištenja bio devastiran vrijedni hipokaust. Razinu i vrstu intervencije na kulturnom dobru utvrđuju specijalizirana stručna tijela i nadležne institucije, a nikada sam vlasnik. Na ovom izuzetno vrijednom arheološkom lokalitetu, ne samo za grad Sarajevo već i za sveukupno evropsko nasljeđe, nije provedena ni trajna, ni preventivna zaštita iako su ostaci supstrukcija hipokausta već godinama izloženi temperaturnim oscilacijama, kiši, snijegu, ledu i vjetru. Takav odnos dobro ilustrira koliko i kako odgovorne strukture i društvo u cjelini cijene autentične ostatke otomanske prošlosti, koju nam istodobno putem mnogih „rekonstrukcija” nastoje predstaviti.

14

Sl. 14 Stari Sebilj na Sarajevskoj baščaršiji. (foto: V. Sanković Simčić, 1980)

Sl. 15 Novi Sebilj na postamentu ( foto: V. Sanković Simčić, 2000) Odsustvo svijesti i znanja o značaju i značenju autentičnog za kulturu naroda na ovom prostoru nije očitovano samo na Firduz-begovom hamamu. Tome svjedočimo i na jednoj „minornoj”, ali znakovitoj intervenciji na baščaršijskom trgu. Dobro očuvan stari Sebilj (javna česma) iznenada je uklonjen da bi bio zamijenjen novim i drukčijim, postavljenim na povišeni postament: u ovome slučaju izvorna austrougarska baština transformirana je u “ljepšu i bogatiju”. Sa stajališta konzervatorske struke svaka intervencija „velika” ili „mala” može negativno utjecati na degradaciju u prostoru, destrukciju pravih vrijednosti, realizaciju

15

krivotvorina i kvazivrijednost. Sve ih atribuiramo takozvanim rekonstrukcijama ili „pseudostilskim” gradnjama. Nažalost, takve negativne ocjene ne priječe sve veću obimnost i učestalost ovakvih zahvata. Oni su dominantni reperi prostora i izravno utječu na politiku i praksu zaštite kulturno-povijesne baštine. Istodobno doprinose općoj nebrizi i degradaciji vrijednih izvornih i autentičnih kulturno-povijesnih struktura i prostora. Autentično se zanemaruje, ne održava, razgrađuje i ruši.

Sl. 16 Ostaci Šarića džamije u Jajcu, srušene u ratu 1992/95. (foto: V. Sanković Simčić, 2008)

Sl. 17 Neprimjerena rekonstrukcija Šarića džamije u Jajcu. (foto: V. Sanković Simčić, 2016)

16

Zanemarivanje autentičnog najočitije je u povijesnoj cjelini Jajca (stari kraljevski grad), koja je dobra ilustracija odnosa prema baštini u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. U Jajcu su, vrlo brzo nakon rata (1992/95), rekonstruirani svi islamski sakralni objekti – džamije: Esme sultanije, Sinan-begova, Dizdareva i Šarića – dok su, još uvijek, zapostavljeni kapitalni objekti: Crkva sv. Marije s tornjem Sv. Luke i mnogi za Jajce autentični i karakteristični stambeni objekti. Usljed očite nebrige za autohtono, vrijednih je objekata sve manje, a novih sve više. Ti novi, ambijentu neprimjereni stambeni objekti, Jajcu ubrzano mijenjaju specifičan izgled i karakter.

Sl. 18 Crkva sv. Marije s tornjem sv. Luke, najvrednija srednjevjekovna građevina Bosne i Hercegovine, reducirana je na vanjski zidni plašt i godinama izložena stalnom propadanju: očito zapostavljena i izvan interesa relevantnih institucija (foto: V. Sanković Simčić, 2008) Transformiranjem, zapostavljanjem i rušenjem izvorne baštine ugrožavamo ne samo bosanskohercegovačku već i evropsku kulturnu bštinu, čija je ona značajan dio. Svjesni smo, međutim, da odnos prema kulturnoj baštini u Bosni i Hercegovini nije usamljen evropski primjer. Obavezni smo, stoga, decidno se odrediti prema rekonstrukciji kao metodu, kvazirekonstrukcijama i pseudostilskoj gradnji u zaštićenim vrijednim prostorima. Jasno je da stavove ICOMOS-a, kao nevladine organizacije, aktualna politika, grupe i pojedinci ne žele uvažavati ukoliko su u suprotnosti s njihovim interesima i profitom, čemu ponekad i legalne institucije daju svoj doprinos. Oni svjesno nastoje marginalizirati ICOMOS kako bi se omogućilo njihovo nekontrolirano i nestručno djelovanje.

17

Ukoliko danas u 21. stoljeću rekonstrukciji damo veću podršku i legalitet, autentično nasljeđe će sve više i brže nestajati i biti zamjenjivano krivotvorinama. Je li to može biti ICOMOS-ovo opredjeljenje? Izlaganje na Scientific Symposium Resonstruction: European perspectives

Annual Meeting of ICOMOS European Committees, 6–7 June 2016, Athens, Greece

Objavljeno u časopisu ”Moderna Konzervacija”, ICOMOS Nacionalni komitet

Srbija, Beograd, br.5, 2017, 167–180.

1The skepticism regarding any form of reconstruction is based first of all on knowledge that history is not reversible: in certain circumstances a fragmentary state offers the only valid, unfalsified artistic statement. Indeed even a totally destroyed monument is evidence of history, evidence that would be lost in a “reconstruction” just as some castle ruins fell victim to “rebuilding in the old style” in the nineteenth century. Where such traces of history must be conserved, reconstruction is totally out of place.” (Petzet, Michael, “Principles of preservation”, An Introduction to the International Charters for Conservation and Restoration 40 Years after the Venice Charter, 2004, 19; M. Petzet, “International Principles of Preservation“, ICOMOS, 2009.). Prevod na hrvatski jezik: Dujam Simčić 2 “Reconstruction referes to the re-establishment of structures that have been destroyed by accident, by natural catastrophes such as an earthquake, or by events of war; in connection with monuments and sites in general to the re-establishment of a lost original on the basis of pictorial written or material evidence” (Ibid.). 3 Feilden, Bernard, Uvod u konzerviranje kulturnog nasljeđa, Zagreb, Društvo konzervatora Hrvatske, 1981, prijevod Ivo Maroević. 4 “U islamskim arhitekturama bezistani spadaju u najznačajnije javne građevine, kako po svojoj veličini, tako i po materijalima i konstrukcijama primijenjenim u njihovoj izgradnji. Oni su jedna vrsta nekadašnjih robnih kuća, u stvari pokrivene čaršije u kojima su smještene razne zanatske i trgovačke radnje…Brusa-bezistan je izgrađen 1551. godine. Utemeljivač mu je veliki vezir Rustem-paša…U njemu su se prodavali skupocjeni tekstilni proizvodi, među kojim i brusanska svila, po kojoj je dobio ime” (Redžić, Husref, Studije o islamskoj arhitektonskoj baštini, Biblioteka kulturno nasljeđe,Veselin Masleša, Sarajevo, 1983, 277). 5 Ibid. 6Prema Ibid. 7Ibid. 285. 8Kadić, Muhamed, “Kakvu čaršiju želimo”, Oslobođenje, Sarajevo, 15. V 1976, 3. 9 Prema: Sanković-Simčić, Vjekoslava, Revitalizacija graditeljske baštine. Integracija staro – novo, NNP Naša riječ d.o.o., Sarajevo, 2000, 51. 10 Redžić, Husref, “Revitalizacija – od anastiloze do rekonstrukcije”, Symposium “Kulturna baština Balkana i seizmički problemi”, Budva, 15th and 16th April 1982. 11“Just as a reconstructed completion that is based on insufficient evidence or questionable hypotheses in fact falsifies a monument, so an unverified “creative reconstruction” cannot really restitute a lost monument, not even formally – and certainly not in its historical dimension” (Petzet, Micheal, “Principles of Preservation”, op. cit., 20). Prevod na hrvatski jezik: Dujam Simčić

18

Vjekoslava Sanković Simčić

Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Pohađala je Cours de Specialisation pour la Conservation et la Restauration des Monumentes et Sites Historiques – ICCROM u Rimu i 1971. godine završila magistarski studij na Facoltà di Architettura Università di Roma, Italija, (magistarski rad: “Revitalizacija starog grada Počitelja”). Doktorat tehničkih znanosti iz oblasti arhitekture i urbanizma polučila je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska (doktorska teza: “Metoda kontrasta u revitalizaciji graditeljske baštine”). Profesionalni rad započela je u Zavodu za zaštitu kulturnog nasljeđa S.R. Bosne i Hercegovine. Godine 1973. prelazi na Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu, na Katedru za historiju arhitekture i zaštitu kulturnog nasljeđa, gdje radi u svojstvu asistenta. Godine 1979. stekla je zvanje docenta, 1989. zvanje vanrednog, a 2001. zvanje redovnog profesora. Također je predavala na više poslijediplomskih studija u Sarajevu, Splitu, MA Conservation Studies u Yorku, MA Architectural Studies u Njemačkoj i na doktorskom studiju u Sarajevu. Sudjelovala je na brojnim internacionalnim simpozijima i konferencijama o zaštiti, konzervaciji, restauraciji i revitalizaciji kulturnog nasljeđa i aktivno razmjenjivala znanje, iskustvo i ideje. Član je ekspertnih tijela zaduženih za zaštitu, konzervaciju, restauraciju i revitalizaciju arhitektonskog i urbanog nasljeđa. Radi na projektima konzervacije i provodi konzultacije za revitalizaciju povijesnih centara, posebno za integraciju staro-novo. Dr sc. Sanković Simčić je autor mnogih članaka o konzervaciji kulturnog nasljeđa, uključujući i knjigu Revitalizacija graditeljske baštine – Integracija staro-novo, NNP Naša riječ d.o.o., Sarajevo 2000.

Član je ICOMOS-a od 1973. godine (Nacionalni komitet Jugoslavije). Inicirala je osnivanje Nacionalnog komiteta u Bosni i Hercegovini 2007. godine. Aktualna je predsjednica.

Priznanja:

- Jubilarna Povelja za značajan doprinos zaštiti kulturnog nasljeđa u Bosni i Hercegovini u povodu tridesetogodišnjice zaštite spomenika kulture u SR BiH, Sarajevo, 1976.

- Medalja i Diploma za značajan doprinos na zaštiti našeg kulturnog nasljeđa, Savez Društva Konzervatora Jugoslavije u povodu četrdesetogodišnjice zaštite u SFRJ, Ohrid, 1985.

- Povelja za doprinos očuvanja kulturnog nasljeđa u BiH, 2004, Ministarstvo kulture i sporta Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.

- Povelja za višegodišnji uspješan rad na razvoju nastave i unapređenju fakulteta, povodom pedesetpete obljetnice Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, 2005.

19

Vjekoslava Sankovic Simcic

Graduated from the Faculty of Architecture at University of Sarajevo. Attended Cours de Specialisation pour la Conservation et la Restauration des Monumentes et Sites Historiques - ICCROM in Rome and completed Master of Science Program at Facolta di Architettura Universita di Roma, Italy (The final thesis “La rivitalizazzione della vecchia citta di Pocitelj”). Completed PhD Program in the field of architecture and urban planning at the Faculty of Architecture, at University of Zagreb, Croatia (Thesis “Method of contrast in revitalization of built heritage”). Worked with the Institute for Protection of Cultural Heritage of S.R. Bosnia and Herzegovina. Joined the Faculty of Architecture- Department History of Architecture and Cultural Heritage Protection at University of Sarajevo as a Teaching Assistant in 1973, Appointed Assistant Professor in 1979, Associated Professor in 1989 and Tenure Professor in 2001. She also lectured at different MA Conservation Studies and MA Architectural Studies. Attended numerous international symposia and conferences on cultural heritage protection, conservation, restoration and revitalization and actively sought exchange of knowledge, experience and ideas. She is a member of expert bodies dealing with protection, conservation, restoration and revitalization of architectural and urban heritage. She works on conservation projects and provides consultation on revitalization of historic cities, especially on integration old-new. Mrs. Sankovic Simcic is the author of many articles on cultural heritage conservation, including the book “ The Revitalization of Cultural Heritage - Integration Old-New”. Had been a member of ICOMOS (National Committee ICOMOS Yugoslavia) from 1973 until 1992.

In 2007 she established and organized ICOMOS National Committee in Bosnia and Herzegovina; serves as current president and member of CIVVIH.

Acknowledgement

- Jubilee Charter for the significant contribution to the cultural heritage protection in Bosnia and Herzegovina, on the occasion of the 30th anniversary of cultural monuments' protection in SRB&H, Sarajevo, 1976.

- Medal and Diploma for the significant contribution to the protection of our cultural heritage, Alliance of Conservators' Associations of Yugoslavia, on the occasion of the protection's 40th anniversary in Yugoslavia, Ohrid, 1985.

- Charter for the contribution to the cultural heritage preservation in Bosnia and Herzegovina, 2004, Ministry of Culture and Sport of the Federal Government of B&H

20

- Charter for the years-long successful work in teaching development and the Faculty of Architecture's improvement, on the occasion of the 55th anniversary of the Faculty of Architecture in Sarajevo, 2005.

21