TOMISLAV IVANČIC SUSRET SA ŽIVIM BOGOM

TOMISLAV IVANČIĆ

Lektura: KATICA MAJDANDŽIĆ-STUPAC Korektura: ZVONKO ŠTETIĆ Grafički

uredio: FRANJO KlS Oprema: ZDRAVKO TIŠLJARSUSRET SA ŽIVIM BOGOM

Temeljno kršćansko iskustvo Seminar za evangelizaciju Crkve

XI. izdanje

Odobrenjem zagrebačkog nadbiskupa Franje kard. Kuharica, br. 85-Prez./83

od 29. travnja 1983. godine.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Odgovara:

dr. Tomislav Ivančić, Zagreb, Kaptol 13 Tisak: Kršćanska sadašnjost

d.o.o., Zagreb Naklada: 3.000 ISBN 953-11-0101-9KS

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2004.

KRATICEPREDGOVOR X. IZDANJU

Prošlo je sedamnaest godina od prvog izdanja ove knjige. Deseto izdanje

koje imate u ruci predstavlja mali jubilej. On se uklapa u Veliki jubilej

2000. - Isusova rođenja i 25. obljetnice Zajednice »Molitva i Riječ«.

Značajan je taj susret triju jubileja. Ova knjiga je, naime, sva zauzeta

oko toga kako vjernicima i ateistima približiti Isusa Krista sve do

susreta s njime. Knjiga je izrasla iz iskustva vjere i molitve vjeronaučne

skupine u crkvi sv. Vinka u Zagrebu, nakon čega je postala temeljni

oslonac u rastu i širenju zajednice »MiR« koja je izrasa iz te vjeronaučne

skupine. Tako su ova knjiga i Zajednica »MiR« srasli u neodvojivu cjelinu.

Knjiga sadrži smisao i zadaću Zajednice, a Zajednica svjedoči o knjizi da

je putokaz i pomoćnik do iskustva vjere u trojstvenog Boga.

U tom uvjerenju da knjiga služi svima koji žele do odraslije vjere,

radosno ispraćam u javnost i ovo izdanje. Ovaj puta nisu se mijenjali

sadržaj i oblik knjige. Iako nova saznanja, iskustvo života i nove

epohalne promjene sugeriraju neke zahvate u njoj, osobito novu literaturu,

ipak ostaje istina da sadržaj, u čijim temeljima stojiprvo-kršćanski

katekumenat, potpuno odgovara i suvremenim ljudima i novim povijesnim

okvirima. Dok bi se moglo mijenjati ono »kako« dotle ostaje suvremeno i

nepromi-jenjivo ono »što«.

Zahvaljujem izdavačkoj kući »Kršćanska sadašnost« za zauzetu brigu oko

izdavanja ove knjige. Moje zahvalne misli osobito idu pokojnom dr. Josipu

Turčinoviću koji me ohrabrivao u pisanju knjiga i osobno se zauzimao oko

njihova izdavanja u ovoj izdavačkoj kući.

Autor

Zagreb, na dan sv. Jeronima 2000.

Biblijske knjige prema: Biblija, Zagreb 1974, str. XII. RPOK - Rimski

obrednik, Red pristupa odraslih u kršćanstvo - Inicijacija, Zagreb 1974.

CT - Ivan Pavao II, Catechesi tradendae, u: Kate-heza, br. 4 (1979), str.

24-46, i br. 1 (1980), str. 35-47. EN - Pavao VI, Evangelii nuntiandi,

Zagreb 1976. LG - Lumen gentium - Dogmatska konstitucija o Crkvi II.

vatikanskog sabora, u: Dokumenti, Zagreb 1972, str. 52-102. GS - Gaudium

et spes - Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu II.

vatikanskog sabora, u: Dokumenti, Zagreb 1972, str. 350-420. AA -

Apostolicam actuositatem - Dekret o aposto-latu laika II. vatikanskog

sabora, u: Dokumenti, Zagreb 1972, str. 236-258. I)V - Dei Verbum -

Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi II. vatikanskog sabora, u:

Dokumenti, Zagreb 1972, str. 221-234.

5

PREDGOVOR V. IZDANJl

Radostan sam, da u sedam godina ova knjiga dotiv\java peto izdanje.

Nove spoznaje stečene na temelju teoloških istraHvanja i iskustva na

terenu zahtijevale su mali zahvat u . ttvrtom poglavlju knjige, u

pitanjima odnosa okultnih i inih praksa prema kršćanskoj vjeri,

teupitanjima unutarnjeg tscjtljenja. Napominjem, da na tim područjima nije

doilo do hitnih promjena, te da stav Crkve i moja iskustva dosada sn/e

spoznaje čvrsto stoje. Ovdje su ipak donesene neke nijanse i uvidi drugih

teologa, te iskustva vjernika iz drugih dijelova opće Crkve kako bi naš

rad i put bio i opće crkveni i teološki ute-meljeniji.

U razdobljima koja su ispred nas vjerujem da će ova knjiga više no dosad

pomoći onima koji na ruševinama starih uvjerenja traže izvoran glas Crkve

da bi oživjeli iskonske nade.

U Zagrebu, na Svijećnicu, 1990.

PisacPREDGOVOR

Godine 1979. zamolio me zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić da

organiziram molitvene seminare za osnovno kršćansko iskustvo. Na njegovu

inicijativu održan je sredinom rujna iste godine prvi takav seminar na

Mariji Bistrici. Bilo je prisutno četrdesetak svećenika, među kojima i

sam nadbiskup.

Otada je održano više od dvije stotine seminara u svim krajevima Katoličke

Crkve na našem području. Kroz to razdoblje oni su dobili svoju čvrstu

strukturu i utemeljili se na dokumentima Crkve, osobito na »Gau-dium

etspes« i»Apostolicam actuositatem« II. vatikanskog sabora, »Evangelii

nuntiandi« Pavla VI. i »Cate-chesi tradendae« Ivana Pavla II. Struktura

seminara i metoda rada preuzete su iz obrednika »Inicijacija — Red

pristupa odraslih u kršćanstvo«. U međuvremenu seminari su dobili svoje

pravo ime uzeto iz »Evangelii nuntiandi« pape Pavla VI. —»Seminari za

evangelizaciju Crkve«. Izraz »evangelizacija« ima ovdje značenje prvog

navještaja. U Crkvi, naime, živi mnoštvo ljudi kojima nedostaje prvi

navještaj, koji su kršteni i u djetinjstvu katehizirani, a da nisu nikada

evangelizirani u smislu prvog navještaja. Potrebno ie to sada

nadoknaditi, kako bi njihova vjera postala zrela, iskusna i slobodno

izabrana (usp. Ivan Pavao II, CT 19).

Mnogi koji su prošli kroz ovakve seminare čeznu za knjigom pomoću koje bi

mogli produbiti poticaje dobivene na seminaru. Također brojni voditelji

seminara traže priručnik za lakše snalaženje u vođenju seminara. Osim

toga, mnogi su župnici molili da u jednoj knjizi dobiju preglednu

obavijest o sadržaju seminara i mogućnosti vođenja seminara poput misija

u župama. Razni voditelji molitvenih skupina, iz redova klera i laika,

traže pomoć u vođenju skupina. Za sve njih napi-

PREDGOVOR II IZDANJU

Prvo izdanje ove knjige dosta je preinačeno. Tekst je dorađivan.

Zahtijevala su to nova iskustva sa seminara.

Promijenjen je i ovitak i grafičko uređenje, dopunjen je uvod i gotovo sva

kateheza. Veći su zahvati učinjeni u trećem razdoblju seminara. Dana je

opširna informacija o okultnim praksama i njihovom odnosu prema kršćanskoj

vjeri. Nastojalo se zatim bolje utemeljiti to razdoblje čišćenja

iprosvje-tljenja. Promijenjen je i drugi dio knjige, gdje se prikazuje

struktura seminara i profil voditelja.

Neka i ovo izdanje pomogne mnoštvu novih »bogotraga-telja« u našem vremenu

i u našim prostorima. Neka olakša rad brojnim voditeljima seminara za

evangelizaciju Crkve i molitvenih skupina iz redova klera i laika.

U Zagrebu, na Blagovijest 1985.

Pisac

67

sanaje ova knjiga. Ali ne samo za njih nego i za one pojedince i skupine

koje žele doći do temeljnog iskustva kršćanske vjere. Za njih može biti

informacija, ali i vodič.

Ova je knjiga plod petogodišnjeg iskustva na terenu. No, nastala je i na

temelju teološkog studija, svetopi-samskih tekstova, otačke literature,

novijih dokumenata Crkve i zahtjeva koje Crkva sebi postavlja u naše

vrijeme. Molitva, teološki studij i pastoralni rad — kamenje je ugrađeno u

zgradu ove knjige. Knjiga stoga nosi u sebi slojevitost tih elemenata. U

biti, tri su temeljna elementa: svjedočenje, navještaj i molitva. Oni su

diktirali i stil tekstova, koji se stoga nižu u rasponu od osobnih do

teoloških. Na taj način daju hranu umu i srcu. Cijeli je čovjek pozvan da

slijedi sve dublji i uži put u iskustvo vjere.

Ovakav je seminar autohtoni model. Nastao je na temelju rada i potreba u

našoj hrvatskoj Crkvi i iz razmišljanja i istraživanja naših djelatnika.

To ne isključuje poticaje iz sveopće Crkve. On se pridržava strukture i

obreda rimskogpokoncilskog obrednika »Inicijacija«, ali je primijenjen na

krštene osobe.

Ovo je prvi pokušaj da se ovaj terenski rad, koji se kao novost pojavljuje

među nama, opiše u knjizi. On, naravno, nosi u sebi pečat pokušaja. Knjiga

se ne želi nametnuti kao priručnik, najmanje kao katekizam, jer ona to

nije, a još manje kao neka vrsta službenog vodiča. Ona je u prvom redu

svjedočanstvo o jednom radu i procesu vjere u našem podneblju i ujedno

mogući poticaj za nove kvalitete pastoralnog i teološkog rada, osobito

misijskog rada u našim župama i u našoj Crkvi.

Napokon, svjestan sam da ova knjiga ne bi mogla izići bez brojnih

sudionika seminara, čije se iskustvo sa seminara i iz života nalazi ovdje

zapisano. Jednako i bez brojnih teologa, koji su razmišljali zajedno sa

mnom radeći na istom poslu. Ujedno, ona zahvaljuje izlazak brojnim

strpljivim prepisivačima, lektoru i korektorima i svakako mladoj

kršćanskoj zajednici u župi sv. Marka. Svima njima izražavam osobitu

zahvalnost.

U Zagrebu, na Uskrs 1983.

PisacPrvi dio

SUSRET SA ŽIVIM BOGOM

Sadržaj seminara za evangelizaciju Crkve

8

UVOD

Suvremeni se vjernik već dugo osjeća sve neizbjež-nije u dijaspori.

Društvo u kojem su živjeli stariji naraštaji bilo je vjerničko; danas je

nevjerničko, ateističko. Prijašnjih se godina praktični vjernik osjećao u

većini; danas je on u manjini. U prijašnjim desetljećima bilo je normalno

vjerovati i ići nedjeljom u crkvu; danas je to u gradovima postalo gotovo

iznimka. Među ateistima susrećemo krštene i nekrštene osobe. Nameće nam

se pitanje: zašto su kršteni napustili svoje vjerničko uvjerenje? (Ili ga

možda nisu ni imali?) Istodobno se javlja još jedno pitanje: zašto se

mnoštvo ljudi, iako rođenih od vjerničkih roditelja, ne krsti? Što je

razlog da kršteni napuštaju Crkvu, a nekršteni ne žele u nju ući?

Sigurno je da se ne može znati daBog ne postoji. To se može samo

vjerovati. Čovjek ne poznaje ni zemlju ni sebe; svemir mu je još uvijek

nedokučiva tajna. Kad bi Bog bio osjetilima dohvatljiv, opipljiv i očima

vidljiv, još uvijek ne bismo mogli znati postoji li, jer bi se mogao

kriti u dalekim kozmičkim svjetovima. On je pak duhovno biće, a to znači

nedohvatljiv metodama pozitivnih znanosti. On je iznad tih metoda i

dohvata. Ne javlja se, dakle, na način prirodnih zakona i zakonitosti.

Stoga znanost ne može reći niti da postoji, niti da ne postoji.

S druge strane priroda i svemir »viču« o njemu. Nepromjenljivi zakoni

prirode govore o njemu. Savjest ljudska jedino u njemu nalazi mir.

Bezgraničnost čovjekove misli kao da ga dodiruje. Slutnjom čovjek

dohvaća neku toplu blizinu. Svemir nije slučaj, čovjek

11

nije samotno biće u svemiru, smrt nije kraj. Posvuda je razasuta misao: u

zakonima prirode kao i u našem organizmu. Čovjekov um otkriva misao

ugrađenu u prirodu — i tako otkriva smisao. Dovoljno je smiriti se u

tišini pa da se osjetimo okruženi prisutnošću. Netko je tu. U njemu čovjek

ima svoj Izvor i svoju budućnost. Čini se da je to potpuno jasno. A opet,

kao da i nije.

Otkad postoje tragovi čovjeka na zemlji, postoje i tragovi njegove

religioznosti. Uz oruđe i oružje nalazi se i žrtvenik. Religioznost traje

i izražava se u raznovrsnim religijama koje i danas okupljaju milijarde

ljudi. Masovni je ateizam pojava tek ovoga stoljeća. Zar je on možda

posljedica toga što su ljudi otkrili da Boga nema?!

Usred ateizma i religija izdvaja se Isus Krist. On ne dokazuje da postoji

Bog, nego za sebe tvrdi daje Sin Božji, to znači daje on sam Bog. Zar je

moguće da se nevidljivi tajanstveni Bog otkriva očima ljudi? Bog, dakle,

postoji. Kao što postojimo mi. Javio se u povijesti. To zvuči toliko

nevjerojatno, da ćemo radije pokušati zanijekati njegovu povijesnost.

Povijesna znanost, međutim, utvrdila je daje Isus Krist u povijesti

stvarno postojao. Trijezno i mirno za sebe je tvrdio daje Sin Božji. Činio

je čudesna djela, s lakoćom i sigurnošću kao da sve prirodne zakone drži u

svojoj ruci. Uskrsnuo je od mrtvih. Rekao je da je on smisao ljudske

povijesti i daje došao da nas izbavi i oslobodi za nova božanska spoznanja

i za božanski život. U njemu su se ispunila očekivanja proroka i naroda.

Njegovi su učenici činili ista čudesna djela kao i on, i živote su dali

iz ljubavi da zajamče Istinu koju je on donio. On je pobijedio grijeh,

smrt, besmisao, bolesti, neprijateljstva, nepravde. Jedino u njemu

čovječanstvo ima sigurne, nove, natčovječanske sile i perspektive. Čovjek

se, napokon, može osloboditi ropstva zla i sputanosti materijom i postati

ono za čim čezne.

Crkva je Isusovo djelo. Radosnu vijest o njemu ona prenosi pismenim (Novi

zavjet) i usmenim putem (Tradicija). Ona sama tu vijest živi. Crkva je

nepreki-nuti niz vjernika, biskupa, papa i vjere od Isusa do danas. Ona je

na neki način produženi Krist kroz povijest. Ona u sebi nosi najsnažniju

silu svijeta i kozmosa: Duha Svetog koji oživljuje sva bića, drži zakone

prirode, stvara nove oblike, liječi ranjene i okrnjene organizme. Crkva

je danas najbrojnija ustanova svijeta. Ona je tu za svakog čovjeka. Tu je

da Kristovom snagom pomiri sve neprijatelje. Njezina snaga nije broj

ljudi, niti uvjerljiv i velik nauk, nego Isus Krist. On je Mudrost Božja i

Sila Božja.

Sve je to neobično i čudesno. Stvarno se dogodilo i događa se. Pa ipak,

zašto je to tako nejasno i prekriveno zaboravom? Zašto je tako malo

vjerodostojno? Zašto toliki ljudi ipak ne vjeruju?-

Osim dobra, oko nas i u nama vlada zlo. Odakle i zašto ono postoji? Ne

znamo. Zlo je tu i ono zadržava snagu Dobra, ono zarobljava i zasjenjuje

bistrinu čovjekova razuma. Zlo izvire iz srca svakog čovjeka. Zlo je

osnovni problem zemlje. Ono čini da čovjek posve jasne stvari ne prihvaća.

Razdijeljen je u sebi. Hoće dobro, a čini zlo. Zapaža Sveprisutnog, a

vjeruje da ne postoji. Ukloniti zlo iz čovjeka i iz ljudskog društva, to

je osnovna borba čovječanstva. Ali — može li se to?

Crkva pokazuje Isusa Krista kao Otkupitelja i pobjednika nad Zlom. No

prevelik je broj neotkupljenih u samoj Crkvi, da bi svijet mogao

povjerovati. »Ta od čega si nas to otkupio, Nazarećanine?« — pita

izbjeglica u tuđem svijetu, prokisao i izgladnio, s pogleodm na križ

ležeći na klupi nekog prihvatilišta. »Odviše su turobna vaša lica« —

predbacuje Nietzsche kršćanima. »Mi ljubimo Krista, ali ne vas kršćane« —

tuži se veliki Gandhi. »Da nije vas kršćana, mi bismo davno postali

kršćani« — kaže on. Drugi vatikanski sabor tvrdi slično: »Zato ne malu

ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da

oni, zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem

nauka ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog

života, pravo lice Boga i religije prije sakrivaju nego otkrivaju« (GS

1213

19). Ateizam je, dakle, donekle posljedica iskustva što ga ateisti imaju s

vjernicima. Neprihvaćanje Isusa Krista od strane ateista plod je toga što

ga ni kršćani nisu prihvatili. Prema tome, nužno je iskustvo kršćana s

Isusom Kristom, da bi drugi mogli povjerovati da je Isus Otkupitelj i

Spasitelj. U tom smislu piše papa Pavao VI: »Šutke ili u kriku ponavlja se

uvijek jedno te isto pitanje: Vjerujete li vi doista to što propovijedate?

Živite li to što vjerujete? Propovijedate li uistinu ono što živite?« (EN

76).

Vjerujemo da čovjek ne može živjeti bez Boga. Taj Bog, taj metafizički

»Ens primum«, prvotno apsolutno biće, jest mogućnost postojanja svijeta i

čovjeka. Pa i onda kad čovjek toga nije svjestan, on stoji u rukama Boga.

No, ni svjesno čovjek ne može dugo biti bez Boga. Pa i kad ga teoretski

niječe, praktički ga priznaje. Priznaje ga onda kad se pokorava zakonima

prirode i svoje savjesti. Jer, samo je jedan cilj čovjeka i čovječanstva

(usp. GS 22). »Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi« — govorio je

sv. Augustin. Svaki bi čovjek htio upoznati Boga i tako raspršiti

nesigurnost života. Papa Pavao VI. piše: »Suprotno svakom očekivanju,

svijet Boga unatoč tolikim znakovima odbijanja ipak traži, hodeći

neobičnim putevima, i bolno osjeća potrebu za njim« (EN 76).

Iskustvo daje sigurnu spoznaju. To je neposredna spoznaja, protiv koje ne

pomažu nikakvi razlozi. Budući daje čovjek ne samo tjelesno nego i duhovno

biće, na zemlji ograničeno, ali i neograničeno, on može spoznati Boga, pa

i duhom komunicirati s njime. To znači da čovjek može imati neku

iskustvenu spoznaju Boga. A to je put koji uvjerava vjernika, a preko

njega i nevjernika. Moglo bi se reći da svijet očekuje upravo to iskustvo

vjernika. »Taj svijet« — piše papa Pavao VI. — »vapi za blagovjesnicima

koji će mu govoriti o Bogu koga poznaju i s kojim druguju kao da vide

Nevidljivoga« (EN 76).

To iskustvo mijenja čovjeka i daje mu nove spoznaje. To se iskustvo,

naime, najprije pokazuje u pobjedi nad grijehom, mržnjom, nepravdom. Ono

je moći izvor novih spoznaja. Ono je, naime, djelovanje Duha Svetoga u

čovjeku. A Duh Sveti u čovjeku dovršava Isusovo djelo i zato daje mudrost

i silu.

Življenje vjere nije samo znanje i sabiranje informacija o Bogu i

čovjeku, nego život, putovanje, hodanje prema sve većoj slobodi u Bogu.

Zato vjera donosi iskustvo. Iskustvo je pak sastavljeno iz niza doživljaja

koje donose svagdanji događaji čovjekova koračanja prema Bogu i druženja s

Bogom. Iskustva u životu mogu biti pozitivna i negativna. Pozitivna

iskustva čovjeka ohrabruju, raduju i potiču na nove korake. Negativna ga

straše i koče u djelovanju. Tko ima negativno iskustvo oca, nosit će u

sebi takve misli i prema Bogu Ocu. Tko je, naprotiv, doživljavao oca kao

blagog, brižnog, čestitog, primijenit će te osjećaje i na svoj odnos pema

Bogu Ocu.

I u vjeri netko može imati pozitivna i negativna iskustva. Gomilaju li se

negativna iskustva, nastaje negativno religiozno iskustvo koje čovjeka

može ohladiti prema vjeri ili odvesti u ateizam. Tko ima takvo iskustvo u

vjeri, njemu se svetopisamska obećanja i velike propovijedi čine tlapnjom

i varkom. Negativna su iskustva uvjerljivija od bilo kakvih pozitivnih

riječi. Njima se mogu suprotstaviti samo pozitivna iskustva. Iskustvo da

Boga nema može se pobiti samo iskustvom da ga ima.

Pozitivna iskustva donose u vjeri uvjerenje koje ne mogu pobiti riječi

koje govore protiv njega. To iskustvo čak ne mogu pobiti niti negativna

iskustva. Iskustvo susreta s Bogom, dakle iskustvo da on postoji, jače je

od iskustva da ga nema već i stoga što u dubini srca svaki čovjek teži za

susretom s Bogom, Izvorom svoga postojanja. Vjernik koji ima niz iskustava

s Bogom jest iskusan vjernik. To je onaj koji ima doživljaj uslišanih

molitava, koji svaki dan doživljava da »druguje s Bogom«, koji ima

doživljaj da može nadvladati grijeh, da može praštati i ljubiti

neprijatelja, da može postati bolji kršćanin, da može križ nositi svaki

dan, da i u najcrnjoj tami ima svjetla i nade, da se pat-

1415

nje s Bogom pretvaraju u snagu, da se izgubljen život može pretvoriti u

dobitak. Iskusan kršćanin može druge uvjeriti i povesti na iste izvore. On

svjedoči o novom životu dobivenom kroz vjeru i zato je sposoban druge

rađati za taj život.

Crkveni pokoncilski dokumenti RPOK, EN, CT i niz saborskih dokumenata to

svjedočenje upravo i traže. Sigurno je da se Crkva može tako pokrenuti

naprijed i doći do obnove za kojom toliko čezne. Ljudi koji slušaju samo

propovijedi ostaju na mjestu. Kad čuju iskustva nekog vjernika ne mogu

više ostati mirni, jer ta iskustva ruše njihova dotadašnja negativna

iskustva.

Ova je knjiga nastala na temelju pozitivnih iskustava mnoštva vjernika

različite dobi, različitih mentaliteta i uvjerenja — od tradicionalnih

vjernika do ateista, razne naobrazbe — od nepismenih do nositelja

najviših diploma. Ta su iskustva i ovdje zapisana, ali ona mnogo snažnije

uvjeravaju kad se neposredno susretne onoga koji ima takvih iskustava.

No, i ovako zapisana mogu poslužiti da se čovjek upita: »A što ako je to

ipak istina?« Knjiga može također pomoći da i drugi dođu do iskustva u

vjeri. To je iskustvo da Bog daje sve stoje obećao po svome Sinulsusu. To

je iskustvo susreta sa živim Bogom, iskustvo radosti u molitvi, iskustvo

novog razumijevanja Božje riječi, novih sposobnosti za život, veće

ljubavi, sigurnosti da Bog postoji, iskustvo uslišanih molitava i promjene

života.

Knjiga nudi način kako doći do tog iskustva vjere. To je model

prvokršćanskog katekumenata obogaćen suvremenim katehetskim metodama.

Prvokršćanski je katekumenat nastao u prvim stoljećima Crkve. Bio je

strogo strukturiran. Osim kateheza sadržavao je molitvene i moralne

prakse. Cilj mu je bio pripraviti novo-obraćenike na krštenje i uvesti ih

u kršćanski život. Taj nam katekumenat najbolje prenosi Hipolit u

»Apostolskoj predaji«, napisanoj 215—217. godine nakon Krista. Iz tog

razdoblja imamo, međutim, i drugih dokumenata o katekumenatu, kao

»Kateheze« sv. ĆirilaJeruzalemskog i sv. Ivana Zlatoustog, zatim »De ca

techizandis rudibus« sv. Augustina. Takav je model ostao do konca 5. st.,

a onda je nestao. Povijest, međutim, pokazuje da Crkva nikad nije

pronašla takvu plodnost evangelizacije kakvu je imala putem tog modela

katekumenata. Stoga je razumljivo daje tu metodu starokršćanskog

katekumenata Crkva danas obnovila i dala je u obliku obrednika koji se

zove: »Inicijacija — Red pristupa odraslih u kršćanstvo« (RPOK). Ova je

knjiga pokušaj rada po tom modelu.

Kateheze su temeljne, što znači da nisu sveobuhvatne. Nakon dobivenog

iskustva vjere potrebno je i dalje upotpunjavati i proširivati kateheze.

Ovdje su dane samo u smjeru osnovnih spoznaja, kako je nužno za prvi

navještaj.

Da bi netko mogao poći tim putem, potrebno je da upozna sebe. Potrebno je

radi toga zaci u svoju dušu i u njoj otčitati svoje stanje, svoja

pozitivna i negativna iskustva, svoje želje i čežnje, svoje strahove i

nezadovoljstva, svoju vjeru i nevjeru. Tek upoznavajući i prihvaćajući

sebe konkretnog, a ne samo željenog i zamišljenog, može se doći do

konkretnog iskustva vjere.

Da bi se moglo upoznati sebe, u knjizi dajemo pitanja i metode da se

lakše upozna svoje stanje. Zatoje za rad po knjizi nužno imati uza se

olovku i bilježnicu. Osim toga potrebna je i Biblija (ili barem Novi

zavjet). No, najvažnije je moliti i učiti moliti. Molitva je susret s

Bogom, razgovor s Bogom.

Ova je knjiga pisana za razne slojeve krštenih ljudi. Ponajprije za one

koji su praktični vjernici — da bi produbili svoja iskustva u vjeri. Zatim

za one koji su postali mlaki i nemarni — da kroz stjecanje iskustva vjere

opet budu gorljivi na Kristovu putu. Potom za one koji su kršteni, a u

tome više ne vide smisla da prakticiraju svoju vjeru. Njima će knjiga

otvoriti temeljne vidike i povući ih da osmišljeno i svjesno opet započnu

prekinuti Put. Pisana je i za one koji su kršteni, ali nisu poučeni, a

traže način da povjeruju. Konačno i za one koji ne shvaćaju vjernike ni

Crkvu, a

1617

htjeli bi. Također za one koji nisu kršteni, ali traže smisao svijeta,

života i sebe. I za one koji pate, koji su upali u razne mračne prakse,

magije, astrologije, spiri-tizma ili robuju porocima poput droge,

alkohola, seksa i novaca, te žele izlaz u slobodu. Napokon, pisana je za

svakog čovjeka dobre volje. Za svakoga koji traži zajedništvo, a ne

dijeljenje; koji traži razumijevanje, a ne osudu; koji traži smisao unatoč

svim besmislenim porukama, ponudama i praksama. Jednostavno, htjela bi

pomoći da Isus Krist kao Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 5) ude u svako

srce. Jer, Isus je »čovjekoljubac« (usp. Tit 3, 4). Došao je »radi nas

ljudi i radi našega spasenja« (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Svakome

tko osjeća potrebu za spasenjem knjiga će pomoći da spasenje barem početno

okusi i da se uputi na njegov put. Jednima će služiti barem kao

informacija, drugima kao staza do Puta. Koristit će, dakle, vjerniku i

ateistu.

Struktura knjige slijedi strukturu katekumenata. Ima stoga četiri glavna

dijela, raspoređena prema četiri razdoblja katekumenata: pretkatekumenat,

ka-tekumenat, vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja i vrijeme primanja

odnosno obnove sakramenata s tzv. mistagogijom ili osposobljavanjem za

služenje u Crkvi i svijetu. Prva su dva razdoblja teoretska. Sadrže

temeljna predavanja o čovjeku, grijehu, Isusu Kristu, Duhu Svetom te o

obraćenju i molitvi. Uz to se u ta prva dva dijela uči moliti. Druga su

dva dijela praktična. Tu su predavanja o nutarnjem čišćenju i

oslobađanju od grijeha, trauma, stresova i bolesti, zatim o Crkvi i

sakramentima inicijacije, te o sposobnostima koje Duh Sveti daje onome

koji se radikalno opredijeli za Isusa Krista. No, najvažnije su u tom

dijelu molitve za nutarnju slobodu, zatim pristup obnovi sakramenata

inicijacije (krst, potvrda, euharistija) i molitva za životni poziv u

svijetu i Crkvi. Napokon, na kraju se nalaze upute kako nakon početnog

vjerskog iskustva koračati u sve veću slobodu u Bogu.

Knjiga ima dva glavna dijela. Prvi je dio sam kate-kumenat, prikladno

razrađen za naše prilike, a drugidio čine prijedlozi kako praktično

organizirati kateku-menat u obliku seminara ili misija.

Knjiga je radne, ali i informativne naravi. Radni su dijelovi sitnije

tiskani da ne ometaju one koji traže samo temeljne informacije o Crkvi i

kršćanskoj vjeri. Osim toga, neki tekstovi, kao što su izvodi iz

obrednika RPOK, shvatljivi su bolje upućenim vjernicima i za njih su

pisani. Osobito su pak namijenjeni voditeljima molitvenih skupina i

seminara. Želi li se doći do cilja koji postavlja knjiga, nužno je ići

polako i savjesno prijeći sve vježbe i meditacije koje su ovdje dane.

Samo predavanja u obliku kateheza ne dovode do cilja. Ona su pola puta.

Druga polovica puta jest molitva iz iskrena srca. Čišćenju srca služe

predložene vježbe, a meditacije učenju molitve. Osim toga, prije ili

kasnije, važno je susresti se s onima koji imaju iskustvo vjere. Jer, Duh

Sveti se daje zajednici i pojedincu koji je spreman stupiti u zajedništvo

s drugima. Knjiga, dakle, u konačnici vodi u Crkvu i preko Crkve u

zajedništvo trojstvenoga Boga.

Osobita je novost knjige tzv. molitva za nutarnje ozdravljenje.

Katekumenat, naime, ne predviđa samo oproštenje grijeha nego i

ozdravljenje rana koje su grijesi ostavili u duši. Budući da su u Crkvi

stoljećima krštavana djeca i budući daje katekumenat negdje u 6. st.

nestao iz prakse Crkve, izgubila se i praksa molitve za nutarnje

iscjeljenje. Iako je takva molitva, inače neobično uspješna u katekumenatu

odraslih, stara koliko i katekumenat, ona nam se danas čini kao novost.

Također i molitve za ostvarenje poziva u Crkvi i svijetu nisu uobičajene u

prijašnjim naraštajima vjernika. No, koliko su te molitve novost, toliko

su i novo bogatstvo za Crkvu i nova mogućnost doživljavanja spasa po križu

Isusa Krista. Spas naime uključuje i zdravlje duše, duha i tijela.

Knjiga će, dakle, voditeljima molitvenih skupina i seminara poslužiti kao

priručnik. Ostalima pak bit će vodič do iskustva vjere ili barem izazov da

razmisle o smislu života i Putu koji je Isus Krist.

1819

PREGLED KATEKUMENATAPRVO POGLAVLJE

ZAŠTO EVANGELIZIRATI VEĆ KRŠTENE?

ZAŠTO EVANGELIZIRATI VEĆ KRŠTENE?

- Suvremeni crkveni dokumenti o evangelizaciji u Crkvi

........................................ 21

Prvo razdoblje: PRETKATEKUMENAT

1. ZAŠTO ŽIVIMO-EGZISTENCIJA .. 32

2. GRIJEH - TAJNA ZLA .............. 41

3. ISUS KRIST I OTKUPLJENJE ...... 62

Drugo razdoblje: KATEKUMENAT

4. DUH SVETI - SILA BOŽJA ........ 90

4. VJERA U ISUSA KRISTA .......... 103

6. OBRAĆENJE .............................. 113

7. MOLITVA .................................. 126

Treće razdoblje: VRIJEME ĆIŠĆENJA I

PROSVJETLJIVANJA

8. PRAKTIČNA PROVEDBA OBRAĆENJA ................................. 144

1. Opredjeljenje za Isusa Krista .......... 144

2. Temeljita ispovijed grijeha ............. 145

3. Osloboditi se idola ....................... 146

4. Molitva za nutarnje iscjeljenje ........ 164

5. Zaključne napomene i iskustva ....... 180

Četvrto razdoblje: OBNOVA SAKRAMENATA

INICIJACIJE I MISTAGOGIJE

9. CRKVA I SAKRAMENTI INICIJACIJE .................................. 201

10. OBNOVA SAKRAMENTA INICIJACIJE .................................. 216

11. MISTAGOGIJA - MOLITVA ZA SLUŽENJE U ZAJEDNICI .............. 233

12. ŠTO NAKON OVOGA? ................... 246

Hodati trijezno dalje ...................... 247

Suvremeni crkveni dokumenti o evangelizaciji u Crkvi

1. Uvaženom rabinu došao je mlad Židov s viješću da se po gradu priča kako

je došao obećani Mesija. Rabin pristupi prozoru, otvori ga širom, pogleda

na ulicu i reče: »Ne boj se, ne, još nije došao. Još uvijek se ljudi

međusobno ubijaju, još nisu oružje prekovali u plugove, još uvijek bolest

i smrt panično zastrašuju ljude, i svi koji vjeruju još zapravo ne

vjeruju.«

Promatrajući suvremeni svijet, gledajući patnje pojedinaca, nepravde,

bolesti i ratove nadire nam spontano pitanje: je li svijet doista

otkupljen? Zar je istina daje Isus Spasitelj svijeta i daje danas u sili

svog Duha prisutan u Crkvi? Sto je ostalo od Isusove Radosne vijesti, od

Evanđelja, u našem suvremenom svijetu? Tko vjeruje da je Isus osloboditelj

od smrti, grijeha, patnje, Zloga? Pisma nam jasno kažu da je Isus jedini

Spasitelj i da nema drugog imena u kojem bi se ljudi mogli spasiti (usp.

Dj 4, 12). No, gledajući izvana, čini se kao da kršćani to ne vjeruju

ozbiljno.

2. Mesija je došao. To je Isus iz Nazareta. Činio je sve ono što su

proroci o njemu govorili. Pokazao je da ima moć nad Zlim i nad bolestima,

smrću, grijehom i prirodom. Donio je Radosnu vijest za sve ljude i za

svakog čovjeka. Tražio je samo obrat njemu i vjeru u njega. Koji su to

učinili, činili su djela koja je činio i on. Usred krvavih stranica

povijesti uvijek je sjala nada: prisutnost Evanđelja o Isusu Kristu.

No, danas kao da se sve to zaboravilo. Kao daje ostalo zapretano duboko u

srcima vjernika, prekriveno

21

tradicionalnim običajima i uvjerenjima, da se drukčije i ne može

vjerovati. »Svjedočanstvo života postalo je više nego ikada bitan

preduvjet osnovne uspješnosti propovijedanja« — kaže na to papa Pavao VI

(EN 76).

Isti papa stoga zaključuje: »Crkva, navjestiteljica Evanđelja, počinje

evangelizirati samu sebe« (EN 15). To je, naime, put do iskustva i

svjedočenja. Evangelizirati »znači unijeti Radosnu vijest u svaku ljudsku

sredinu i u tom srazu samo čovječanstvo iznutra preobraziti« (EN 18).

Tako sveobuhvatno shvaćena evangelizacija ima dva bitna stupnja: prvotna

evangelizacija i daljnja evangelizacija ili možda to možemo nazvati

evangelizacijom i katehizacijom. Prvotna evangelizacija ili naprosto

evangelizacija jest navještaj Evanđelja koji budi, otvara srce, traži

temeljito obraćenje i temeljno opredjeljenje za Isusa Krista.

Katehi-zacija pak uvodi u sazrijevanje početne vjere i odgaja istinskog

Kristova učenika. Evangelizacija dovodi do fundamentalne opcije — optio

fundamentalis — do temeljnog izbora u vjeri, do temeljnog opredjeljenja za

Isusa Krista i njegov spas. Katchi/.acija pak ide za provedbom potpune

metanoje, potpunog preobražaja mentaliteta, vladanja, života u duhu

Evanđelja. Bez prvotne evangelizacije nema uspješne katehizacije. Papa

Ivan Pavao II. o tome piše: »Ali u katehetskoj praksi treba voditi računa

o tome da često nije bilo prve evangelizacije. Određeni broj krštene djece

dolazi od ranog djetinjstva na župnu katehezu, a da nisu dobila nikakvu

drugu vjersku inicijativu, niti još imaju jasnu i osobnu pripadnost Isusu

Kristu. Osim toga, mnogo ovih iz rane i zrele mladosti, koji su bili

kršteni i primili sustavnu katehezu i sakramente, još dugo oklijevaju da

povezu svoj život s Isusom Kristom, ako čak ne izbjegavaju religioznu

formaciju u ime svoje slobode« (CT 19). Stoga Pavao VI. kaže: »Opaža se

da suvremeni uvjeti sve više zahtijevaju katehetsku pouku u obliku

katekumenata za mnogobrojnu mladež i odrasle« (EN 44).

Katekumenatje sustavno provođenje prvotne evangelizacije. To je metoda i

način kako nekršćanina su-stavno dovesti do krštenja, ili neobraćenog

kršćanina do obraćenja i temeljnog opredjeljenja za Isusa Krista. Takav je

katekumenat potreban, kaže Pavao VI, kako priprostim ljudima koji imaju

neku vjeru, ali još slabo poznaju temelje, tako i intelektualcima koji

osjećaju potrebu da upoznaju Isusa Krista u svjetlu u kojem ga nisu

primili kroz pouku u svom djetinjstvu, kao i mnogim drugima (usp. EN 52).

Sadašnji papa Ivan Pavao II, prenoseći želje i sugestije sinodalnih otaca,

kaže: »Među ovim odraslima naša pastoralna briga usmje-ruje se na one koji

su rođeni i odgojeni u još nekršćan-skim krajevima pa nisu nikada mogli

produbiti kršćansku nauku. Mislimo na one koji su u svom djetinjstvu

primili katehezu prikladnu za tu dob, ali su se zatim udaljili od svake

vjerske prakse i u zreloj dobi žive s djetinjastim vjerskim spoznajama;

mislimo na one koji se sjećaju prerane ili nepravilne ili neprihvaćene

kate-heze; na one koji premda rođeni u kršćanskim zemljama... nikada nisu

bili odgajani u svojoj vjeri te su kao odrasli pravi katekumeni« (CT 44).

Nakon toga papa dodaje da i starci i starice kao i pridošlice sa sela u

grad trebaju takvu katehezu, a onda kaže sljedeće: »Treba ponoviti: nitko

se u Crkvi Isusa Krista ne bi smio osjećati oslobođenim od primanja

kateheze. To vrijedi i za mlade sjemeništarce i redovnike, kao i za sve

one koji su pozvani da budu pastiri ili katehete« (CT 45).

3. Crkva je na području katehizacije napravila goleme korake i stalno čini

zavidne napore. Ali na području evangelizacije načinjeni su premali

koraci. Tu smo još na pionirskim radovima.

Zato je 1974. godine održana Sinoda biskupa o evangelizaciji. Pavao VI.

sažeo je zaključke te sinode u svojem dokumentu »Evangelii nuntiandi«

(EN). Sveti zbor za bogoštovlje 1972. godine načinio je no\ i obrednik za

krštenje odraslih i u njemu obredno dao cijeli katekumenat: »Red pristupa

odraslih u kršćanstvo« (RPOK). Papa Ivan Pavao II. naglasio je važ nost

katekumenata, kako smo već vidjeli, u dokumentu »Catechesi tradendae«. U

svijetu su nikli katekumcn

22

ski i evangelizatorski pokreti, kao: Mali tečaj (Kursi-ljo),

neokatekumeni, karizmatski pokret, obnova u Duhu. Seminari za

evangelizaciju Crkve na toj su liniji izrasli kod nas.

Ipak se u svim dokumentima pretpostavljaju neki elementi. Prvi od tih

elemenata jesu temeljite kate-heze. Nigdje nisu dane gotove, a to znači da

dokumenti pretpostavljaju da ih voditelji katekumenata sami sastave.

Drugi je element svjedočenje. To je određena novost u našem dosad

življenom kršćanstvu, koju dokumenti jasno propisuju. Naše je kršćanstvo,

naime, bilo tradicionalno u tom smislu da se vjera prenosila s naraštaja

na naraštaj. Ona se živjela zajednički. Pojedinac nije bio prisiljen sebe

drukčije uvjeravati u ispravnost vjere. Tu su mu ispravnost jamčili

naraštaji ispred njega. Bilo je to jamstvo zajednice o ispravnom prijenosu

vjere Crkve. No, vjera je bila kao neotvoreni paket. Svi su vjerovali da

je tako u redu. Suvremena kriza vjere i situacija dijaspore zahtijevaju da

se taj »paket« otvori i da se živi od njega, a ne samo na autoritetu onih

koji su tu vjeru predali. Potrebno je osobno iskustvo vjere. Iz tog

osobnog iskustva izrasta uvjerenje, a iz uvjerenja osobno svjedočenje.

Ljudi danas traže svjedoke, kaže papa Pavao VI, koji druguju s Bogom kao

da vide Nevidljivoga (usp. EN 76).

4. Treći element koji suvremeni crkveni dokumenti o evangelizaciji

pretpostavljaju jest molitva. Uvijek se molilo i moli u Crkvi. O čemu je

ovdje riječ? Dosad se u Crkvi katehiziralo i usput molilo. Rezultati vjere

očekivali su se od kateheze i dobre propovijedi. Sad dolazimo u situaciju

u kojoj se obraćenje i novost vjernika, sposobnog da danas živi i

svjedoči vjeru, očekuju najviše od molitve. Dakle, plodovi

evangelizacijske kateheze očekuju se od molitve. A to iziskuje nov način i

stalno učenje molitve. Kad vjernik uvidi da se promijenio po molitvi, da

je počeo »drugovati s Bogom«, on to može svjedočiti drugima. Ima iskustvo

vjere. To pak molitveno iskustvo i sposobnost svjedočenja, koja iz tog

iskustva slijedi, diktira i nove kate-heze za evangelizacijsko

naviještanje. Drukčije će, naime, istu katehezu govoriti onaj koji nema

iskustva, koji je katehezu naučio u školi, a sasvim drukčije onaj koji je

prošao i doživio sve ono što kateheza obećava. Papa Pavao VI. kaže: »Ima

li zapravo neki drugi način da se preda Evanđelje osim da se drugome

prenese iskustvo vlastite vjere?« (EN 46). Drugim riječima, dokumenti koji

govore o nužnosti evangelizacije Crkve pretpostavljaju zajednice onih koji

su spašeni i koji nose spas drugima. Možemo reći da je živ kršćanin onaj

koji može drugoga oživjeti, obratiti ga k vjeri, dovesti ga da druguje s

Isusom Kristom.

Ovdje možemo naglasiti da su tri bitna elementa evangelizacije:

svjedočenje, navještaj i molitva. O svjedočenju piše papa Pavao VI:

»Evanđelje mora biti najprije razglašeno svjedočenjem. To je prvi korak u

evangelizaciji« (EN 21). Na drugom mjestu kaže: »Evangelizirati u prvom

redu znači na jednostavan i izravan način svjedočiti o Bogu koji se

objavio po Isusu Kristu u Duhu Svetom« (EN 26). Dalje govori: »Suvremeni

čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje ili ako sluša učitelje, sluša

ih zato što su svjedoci« (EN 41).

Nakon izravnog svjedočenja, međutim, nužno je držati kateheze. Stoga isti

papa piše: »No sve to bit će nedostatno, jer se i najbolje svjedočanstvo

na kraju pokaže nemoćnim, ako ne bude razjašnjeno i opravdano, iznijeto u

obliku razgovijetnoga, nedvosmislenog navještaja o Isusu Gospodinu.

Dakle, Radosnu vijest koja je razglašena životnim svjedočanstvom ubrzo

valja navijestiti i riječju života. To razglašavanje — kerygme,

propovijedanje ili kateheza — ima tako važno mjesto u evangelizaciji da se

često uzima kao njena istoznačnica. Ono je ipak samo jedan vid

evangelizacije« (EN 22).

No, ova dva elementa, bez trećeg — molitve — potpuno su bezuspješna. »Bez

djelovanja Duha Svetoga evangelizacija uopće nije moguća« — kaže papa (EN

75). »Bez njega ništa ne vrijedi, ni najvještija priprava navjestitelja.

Sve psihološke i sociološke, do u tančine

2425

razrađene sheme bez njega se ubrzo pokazuju bezvrijednima« (EN 75). Zato

papa potiče »sve blagovjesnike da neprestance mole Duha Svetoga s vjerom

i žarom. Mi kažemo svima« — piše dalje papa — »naša revnost u naviještanju

treba da izbija iz istinske revnosti života koji se hrani molitvom« (EN

75 i 76). Neophodno je stoga govoriti, »a ta potreba uvijek je prijeka, o

traženju samoga Boga po molitvi, naročito po molitvi klanjanja i

zahvaljivanja« (EN 28).

Crkva je ne samo zapovjedila da se evangeliziraju vjernici, te odredila

što sve ulazi u evangelizacijsko djelovanje, nego je dala i red održavanja

katekume-nata. On je razrađen u obredniku »Inicijacija« (RPOK). Taj je red

katekumenata posvećen kršćanskom starinom i zamišljen prvenstveno za

nekršćane. No, uz male prilagodbe, on se pokazuje izvrsnom metodom i za

dovođenje do iskustva vjere onih koji su kršteni kao djeca, a nikada se

nisu potpuno opredijelili za Isusa Krista, kao i za one koji, iako

obraćeni, žele dublje proniknuti otajstva Kristova i zadobiti njegova

obećanja.

5. Ova je knjiga pokušaj provedbe tog katekumenata s odraslim vjernicima.

Nastojali smo zadržati sve bitno u sustavu katekumenata i prilagoditi

ostalo već krštenim i katehiziranim vjernicima.

Knjiga je, dakle, prvenstveno namijenjena kršćanima vjernicima. No, uz

male nadopune, jednako je prikladna i za nekršćane koji žele pristupiti

sakramentima inicijacije.

Osim provedbe katekumenata na seminarima, ovdje je dan način provedbe u

skupinama. Dok se na seminaru katekumenat može provesti za četiri dana —

u skladu s četirima razdobljima — ili za osam dana, dotle se u skupini

može provesti za 3-4 mjeseca na tjednim sastancima.

No, knjiga je prikladna i za one koji žele sami uz pomoć knjige proći kroz

katekumenat i doći do iskustva vjere.

U svakom slučaju, knjiga nije izrasla samo u »teološkom laboratoriju« Hz

knjiga), nego i na terenu, uradu u Crkvi. Ona se i potvrdila kod sudionika

tečajeva. Njezine tvrdnje stoga nisu samo obećanja, nego ostvarenja koja

zovu na nova ostvarenja kod svakoga tko želi svjedočki zaživjeti svoju

kršćansku vjeru. Papa Pavao VI. kaže da je sposobnost svjedočenja jasan

znak istinitosti evangelizacije. »Napokon, čovjek koji je evangeliziran

sam počinje evangelizirati. To je provjera istinitosti, kamen kušnje u

evangelizaciji: nemoguće je i zamisliti da je netko Riječ prihvatio i

predao se Kraljevstvu, a da sam sa svoje strane ne počne svjedočiti i

naviještati« (EN 24). Dosadašnji je rad, opisan u ovoj knjizi, prošao taj

ispit i položio ga, čini se, uspješno.

Nakon ovog kratkog uvoda u dokumente Crkve o evangelizaciji Crkve

proslijedit ćemo korak po korak put katekumenata.

Prije nego prijeđemo na rad prema knjizi, dobro je odgovoriti na nekoliko

pitanja i odgovore pribilježiti u bilježnicu.

Promisli

Jesi li zadovoljan svojim životom? Što bi u njemu htio promijeniti?

Što misliš, postoji li za tebe Bog? Ima li vjera danas smisla?

Jesi li zadovoljan svojom vjerom? Što te u njoj smeta?

Što tebi donosi vjera? Kakvu bi vjeru htio imati?

Ili — napiši jednu od ovih rečenica, pa onda nastavi:

— Po mom uvjerenju, u ovom povijesnom trenutku pravi bi kršćanin trebao

biti...

— U mom dosadašnjem životu vjera je bila kao...

— Za mene je Crkva ustanova koja...

— Čim se počne govoriti o vjeri, Crkvi i Bogu, osjetim...

— Htio bih da moj život bude...

Važno je iskreno zapisati svoje uvjerenje, osjećaje, misli. Ne pisati ono

što smo čuli od drugih, nego samo ono što osobno osjećamo i mislimo.

2627

MolitvaDuha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje

grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

Imaš li ti iskustvo vjere? Jesi li kada osjetio da ti je Bog sasvim blizu?

Jesi li kada doživio iznenadnu Božju pomoć? Je li ti Bog već kada uslišao

tvoju molitvu? Možeš li reći da si Boga već susreo? Jesi li dovoljno

kritičan u svojoj vjeri ili u svojoj nevjeri?

Saborski dokument o Crkvi u suvremenom svijetu kaže: ■>Nove prilike utječu

i na vjerski život. S jedne ga strane i/oštreniji kritički duh čisti od

magijskog shvaćanja svijeta i od preostatka praznovjerja te zahtijeva više

osobno i djelotvorno prianjanje uz vjeru, tako da mnogi dolaze do življeg

iskustva Boga« (GS 7).

Kad bi sada trebalo moliti, što bi ti rekao Bogu? Bi li ovako mogla

izgledati tvoja molitva?

»Znaš, Bože,

Meni su rekli da tebe nema.

A ja, budala, mislio sam da je to istina.

Ali, jedne noći,

Iz rupe koju je iskopala granata

Ugledao sam tvoje zvjezdano nebo

I shvatio da su me prevarili.

Znaš, Bože, bit će teška bitka

I tko zna,

Možda ću pokucati na tvoja vrata.

Hoćeš li me primiti?

Evo, Bože, već se čuje bojna truba.

Moram ići!

Ali, začudo,

Ja se smrti više ne bojim.«

(Molitva pronađena kod brojnih vojnika u II. svjetskom ratu).

Znaš li koja je temeljna kršćanska molitva? To je:

Oče naš, koji jesi na nebesima,

sveti se ime tvoje,

dođi kraljevstvo tvoje,

budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.

Kruh naš svagdanji daj nam danas.

I otpusti nam duge naše

kako i mi otpuštamo dužnicima našim.

I ne uvedi nas u napast,

nego izbavi nas od zla.

Amen.

Znaš li što vjernik Katoličke Crkve vjeruje? Evo sadržaja vjere izražene u

»Vjerovanju apostolskom«:

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa

Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu

Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro

i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na

nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i

mrtve. Vjerujem u

Literatura

Na početku ovog puta prema iskustvu mogu ti pomoći ove knjige:

A. Frossard, Bog postoji, ja sam ga susreo, Zagreb 1971. D. Wilkerson, Na

život i smrt, Zagreb 1970. H. Miihlen, Uvođenje u osnovno iskustvo

kršćanstva, Zagreb

1980.

2829

DRUGO POGLAVLJE Prvo razdoblje

PRETKATEKUMENAT

Obrednik RPOK o pretkatekumenatu

To je prvo od četiri razdoblja i namijenjeno je prvoj evangelizaciji

(usp. RPOK, br. 7). »Iz evangelizacije rađa se s Božjom pomoću vjera i

početno obraćenje, po kojemu će svatko osjetiti odvratnost od grijeha i

sklonost k otajstvu božanske ljubavi« (RPOK, br. 10). U pripravnicima

treba u tom razdoblju dozvati »živu spremnost da idu za Kristom« (RPOK,

br. 10). Treba im pokazati duh kršćana koji žele upoznati i iskusiti. Zato

su važni i prijateljski razgovori s onima koji imaju iskustvo vjere.

Osobito je važno da evangelizirani vjernici prate pripravnike molitvom

(usp. RPOK, br. 12 i 13).

U to je vrijeme već dobro da se onaj koji se želi potpuno opredijeliti za

Isusa Krista odlučno odrekne praznovjerja, magije ili spiritizma, ako se

time bavio.

Ovo što propisuje obrednik provodit ćemo tako da najprije kroz

meditativnu molitvu »osjetimo« elementepretka-tekumenata, zatim

posvijestimo te elemente razmišljajući i pišući prema pitanjima koja

predlažemo kao pomoć, a onda dajući opširnu katehezu o ljudskoj

egzistenciji, grijehu i otkupljenju, te na kraju dodamo neka

svjedočanstva drugih o životu, grijehu, Isusu Kristu.

Evo najprije meditacije, pitanja, kateheze i navoda drugih o čovjekovoj

sudbini na zemlji.

31

1. ZAŠTO ŽIVIMO?— Htio bih da moj život (ne) bude kao...

— Ja mislim da Bog (ne) postoji, ali...

— Moj dosadašnji život bio je kao...

— Kad bih se ponovno rodio, tad bih...

Znaš li što znanost kaže i zna o postanku svemira, zemlje i svijeta? Može

li se dokazati da Boga nema? Svemir izgleda neizmjerljiv, neprohodan i

beskonačan. Jedni vjeruju da Bog postoji, drugi vjeruju da ne postoji. Tko

ima pravo? Može li se doći do istine? Sto misliš, tko je Isus izNazareta?

Ima li on što reći i pomoći čovječanstvu?

Jesi li vjernik ili nevjernik? Akoje Bog stvarnost koja ulazi u tebe kad

otvoriš vrata svoje svijesti, a otvaraš ih onda kada povjeruješ, hoćeš li

zaplivati, skočiti u tu »sigurnu nesigurnost«? Pokušaj to možda ovom

molitvom:

Meditacija

Promisli na trenutak: tko si ti? Saberi se, stani pred samog sebe i

gledaj. Odakle si došao na zemlju? Zašto baš u ovu obitelj, ovaj narod?

Zašto moraš nositi baš to tijelo, tu kosu, te ruke; govoriti baš taj

jezik, hodati takvim nogama? Zašto? Jesi li sam izabrao svoj život i

životne situacije? Jesu li te roditelji odabrali i takvim učinili? Tko je

tebe poslao u svijet? Tko stoji iza tebe? Tko? Je li prostor oko tebe

prazan ili su u tebe usmjerene neke simpatične oči? Jesi li izišao ni iz

čega ili si projektiran, planiran, željen, poslan u život? Nisi ti sebe

izabrao. A tko te izabrao?

Prostor oko tebe nije prazan. On je prepun zraka, prepun nevidljivih

čestica. Sve je puno, iako to ne vidiš prostim okom. Netko tko je tebe

odabrao, želio, stoji iza tebe. Izvor tvojega života... Zovemo ga Bog,

Stvoritelj, začetnik života.

Prepusti se toj istini da ti postojiš stojeći pred onim tko te poslao u

svijet — pred Bogom. Sav uroni u tu stvarnost. Ti i Bog ovdje prisutni!

Život je čudesan. Neka to uvjerenje iz glave prijeđe u tvoje srce i život.

Ostani tako petnaestak minuta. A onda pokušaj reći ili napisati koju riječ

— molitvu — Bogu.

Molitva

Nepoznati, koji se vječito skrivaš mom oku, pokaži mi da si živ. Srce te

moje sluti. Iziđi iz skrovišta i otkrij mi lice svoje.

Bože, ako postojiš, ne dopusti da ostajem daleko od bogatstva života koje

mi nudiš. Ali, ako te nema, onda bih htio biti siguran da moram sam izići

na kraj sa životom. Oslobodi me od neopredjeljenosti i mlakosti. Daj mi

skočiti u pun život, da ne lutam i da uvijek istinu živim i govorim. Amen.

A sada pozorno čitaj sljedeći tekst prve kateheze.

Zašto živimo? — Egzistencija

1. Ranjen i ispaćen u logorima smrti mladi se Oleg vraća u život. Ulazi u

prodavaonicu, ali platnenu košulju može kupiti tek u mislima. Nema novaca

da je plati.

Uto ulazi muškarac u lijepu ogrtaču, svježe obrijan, bez ožiljaka, s

kravatom i mekim šeširom te zatraži svilenu košulju: »Recite, molim vas,

imate li broj pedeset, ali s ovratnikom od trideset sedam?« Olega nešto

ubode. Sjetio se kako su ljudi kisnuli u rovovima, kako

Promisli

— Moja najdublja čežnja jest da...

— Moj bi život bio prepun smisla kad bih...

— Najviša vrijednost mojega života jest u...

3233

su ih bacali u zajedničke grobove, u malene jame na polarnoj studeni, kako

su ljude odvodili i do ni puta u logor, ljudi su umirali na putu iz logora

u logor, kako su ljudi mukotrpno kopali pijukom zarađujući jedva za

pokrpanu bluzu, a ovaj ne samo da uzima svilenu košulju nego joj zna i

broj ovratnika. Taj broj ovratnika! Zašto je život tako složen? Čemu da

se vrati u takav život? Ako čovjek pamti broj ovratnika, nešto drugo mora

zaboraviti! Nešto važnije od ovratnika! Neobična zaboravljivost vlada

ljudima. Brinemo se i uznemirujemo za detalje života, a u opasnosti smo da

izgubimo čitav život. Ponosimo se da znamo otkuda gradovi, brda i mora, a

ne znamo tko je i otkuda je čovjek. Potrebno je stoga najprije pogledati

ima li čovjek temelj na kojem bi stajao. »Postoji« li uopće čovjek?

2. Najteži i najveći problem čovjeka i njegovih traženja jest činjenica

da nešto uopće postoji. Zašto nije ništavilo? Sigurno je da ništavilo nije

nikada bilo. Da je nekada bilo, i sada bi bilo — ništa. Iz ništa ne može

nastati nešto. No, to znači daje opstojanje, nešto, egzistencija —

oduvijek. Nikad nije nastalo, nego naprosto jest. Ali, zašto, otkuda, kako

to? Zašto uopće nešto postoji? Zašto postojiš ti? Zašto sam morao nastati

ja? Gdje je početak svega? Nema ga. Svijet, ti i ja imamo početak. Ali,

postojanje kao takvo nema početka. Vječnost? Ali, što to znači? To su

vrtoglave misli. Ništavilo ne može postojati, egzistencija je neuništiva.

Zašto? Nema odgovora.

3. Ne znamo kako su nastali svemir i zemlja. Znanost o tome malo zna, tek

stvara hipoteze.

Ne znamo odakle ljudi dolaze na zemlju. Gdje si bio prije rođenja? Tko je

odlučio da ti živiš na zemlji? Nitko te nije pitao želiš li živjeti na

zemlji. Ni tvoji roditelji ne znaju odakle si došao i tko je baš tebe

poslao u njihov dom. Oni su očekivali dijete, a došao si im ti, konkretan

i određen. Oni nisu mogli birati dijete, kao što ni ti nisi mogao birati

roditelje. Pa ipak, rodivši se, ti se vladaš u roditeljskoj kući kao

gospodar. Svi se moraju za tebe godinama brinuti, ti imaš prava kao da si

odavna bio tu i zaslužio život i brigu.4. Kao što nisi odlučivao o svom

rođenju, tako ne odlučuješ ni o svojoj smrti. Umrijet ćeš, a da to ne

želiš. Ne možeš se smrti osloboditi. U nju ćeš biti uvučen kao što si

ubačen u život i postojanje. Život ti je darovan rođenjem, ali darovana ti

je i smrt. Njome ne raspolažeš, kao što ne raspolažeš ni svojim životom.

Samo je možeš prihvatiti ili od nje bježati. No, izbjeći joj ne možeš.

Ti također ne znaš kamo ideš kroz smrt. Je li smrt početak nečega novoga

ili kraj svega tvog opstojanja? Mnoštvo ljudi kaže da postoji život iza

smrti. Drugi pak tvrde da ne postoji. O životu poslije smrti može se sa

znanstvene strane samo nagađati. Smrt je nepoznanica.

5. Čovjekov je život između rođenja i smrti kao upaljena iskra između dva

mraka. Čovjek se rođenjem uspinje na zemlju, a smrću silazi s nje. Ne zna

ni odakle se uspeo ni kamo silazi. Čemu onda život? Kako živjeti? I koji

je život ispravan, a koji neispravan? Ako život nema cilja ili ako čovjek

ne zna za cilj. onda nijedan život nije put do cilja i svaki život može

biti taj put. Čovjek, dakle, samo tumara životom ako mu se ne otkrije cilj

i smisao.

6. Ne samo rođenje i smrt nego je i sve drugo čovjeku darovano. Nisi

mogao birati hoćeš li biti muško ili žensko, hoćeš li biti inteligentan

ili ne, hoćeš li se roditi zdrav ili bolestan, želiš li biti siromašan ili

bogat. Nisi mogao birati oblik svoga tijela, boju kose ili očiju, noge i

ruke, visinu i duševne sklonosti. Sve si to dobio. Od toga ne možeš

pobjeći. Samo prihvatiti. To znači da se nitko ne može ponositi svojim

sposobnostima jer ih nije sam stekao. I nitko se ne treba sramiti svojih

nesposobnosti i bolesti jer ih je dobio. Svatko od nas ima svoj život,

svoje situacije, svoje zvanje, svoju obitelj, svoju bolesnu ili zdravu

djecu, svoje prijatelje, svoje grijehe. Svakom je dana njegova mjera

života kao zadaća ili put. Po svemu tome čovjek se ne može procjenjivati.

U duhu, u osobnosti, svi smo isti. Razlikujemo se nekako izvana. Svi smo

iz istog izvora izišli.

3435

ali imamo različite uvjete života. No, zašto tako nejednako? I zašto ne

možemo promijeniti svoje mogućnosti? Tko nam sve to daje u ruke? Zašto

jedan mora biti slijep cijeli život, a drugi vidi? Zastoje jedan

paraliziran, a drugi zdrav? Zašto jedan umire mlad, a drugi doživi duboku

starost? Zašto je jedan slavan, a drugi nevažan i skriven? Zašto nepravde

i nejednakosti?

7. Svaki je čovjek original i jedinstven u povijesti čovječanstva. Nikada

nitko nije postojao baš kao ti. Samo si ti među nepreglednim mnoštvom. Ti

sam. Nitko drugi nije bio i neće biti ti. Ti si stoga važan u toj

jedinstvenosti, a ne toliko u tome što činiš. Ti si kao osoba dragocjen.

Bez tebe bi čitava stvarnost i ljudska povijest bila siromašnija za

jednoga jedinstvenoga, za jedan biser. Ali, tko si zapravo ti? Poznaješ li

sebe? Iz čega si to satkan, kakav si u svome biću, kamo to ideš? Tko da ti

na to odgovori?

8. Ako si ti jedinstven, original, onda je jasno daje jednom netko baš

tebe »projektirao«, baš na tebe mislio, baš tebe posebno stvarao. Ti nisi

serijski proizvod čovjeka, nego original. Netko te htio. Znači, ti si

željeno biće, voljeno. Netko je htio da ti postojiš, nekome se sviđaš,

nekome je baš tvoj život, čitava tvoja situacija bila važna i draga. Ti si

drago i voljeno biće. Ali, tko te volio?

9. Postoji li Netko tko te planirao i poslao u svijet.1 Postoji li Bog?

Jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji. Ali, nitko ne zna

sigurno. Bog je, čini se, neistraživa nepoznanica.

Međutim, ako uopće nešto postoji, onda mora postojati Bog. Jer, sve je

nastalo, ali egzistencija, bitak, ono osnovno u svemu, nije moglo nastati,

jer nikada nije bilo moguće da iz ništavila nastane nešto. Daje nekad bilo

ništavilo, ostalo bi do danas. Ali, ako je oduvijek nešto, onda je to

vječno, onda je ono izvor svih nastajanja. Ako je pak u čovjeku svijest i

ako u svemu »diše« inteligencija, zakonitost, onda znači da je negdje u

počecima svega um. A gdje je svijest, tamo je i osoba. Čini se daje sasvim

logički zaključiti: akouopće nešto postoji, onda postoji Bog. Ili: lakše

je dokazati da postoji Bog nego čovjek. Čovjek tako kratko živi da možemo

reći kako ga zapravo i nema. A Prvo biće — Bog — nema početka ni kraja.

No, i zaista, postoji li? Može li se susresti s njime?

10. Ako Bog postoji, kakav je on? Zašto dopušta zlo na svijetu ako je

dobar? Ili on to zlo ne može uništiti? Onda nije svemoguć! Ili to ne

želi? Onda nije dobar, ni pravedan. Kako izići iz bezbroj upitnika o Bogu

koje čovjeku nameće život? Odakle zlo ako je Bog dobar? Kako pokraj

dobroga Boga može postojati Zli? Gdje je Bog"? Što kani s čovjekom? A što

ako Boga nema? No, kako saznati ima li ga, kakav je? Ili da ga nema?

Čovjek ne može sam riješiti te zagonetke. On je u svojoj egzistenciji kao

u kugli zatvoren, prikovan za Zemlju i ne zna stoje izvan te kugle. Netko

mora doći izvana da bi mu rekao tko je Bog, odakle je čovjek i kamo ide

svijet. Ima li zemlja takvoga čovjeka?

11. Mi smo stranci na zemlji. Život nam je gurnut u ruke, a da nitko ne

zna odakle ni zašto. Ne znamo zašto usred svemira postoji malena planeta

Zemlja. Ne znamo ima li svemir kraj. Ne znamo kamo se stiže nakon smrti.

Ne znamo zašto se moramo ubijati, zašto se mrzimo, zašto nam ne uspijeva

raspolagati životom i smrću. Ne znamo ni za budućnost zemlje, ni svemira,

ni nas samih. Mi smo neki čudni zatvorenici usred svemira. Ništa o sebi

ne znamo. Živimo šablonski, jedan naraštaj predaje drugome svoj način

života, ali nitko nikome ne zna saopćiti tko smo mi. Zašto nijedno dijete

ne zna ispričati odakle je došlo u majčinu utrobu? Zašto se nijedan mrtvac

nije vratio da nam ispriča o onostranom životu? Zašto ne raspolažemo

svojom sudbinom? Zašto smo prisiljeni primiti sebe i svoj život, a da

ništa ne možemo promijeniti? Zašto ne možemo sebi osigurati besmrtnost? Mi

smo darovana bića. Život je tvoj tebi darovan. Ali od koga? I tko si ti?

Nitko to ne zna. Ni znanstvenici, ni filozofi, ni osnivači religija, ni

mudraci. Nitko. Jer, svi smo samo ljudi. U nama je, dakle, vapaj za

smislom, vapaj za

3637

Spasiteljem. Ipak, ima li netko tko bi to mogao znati? Ima li netko tko

nije prikovan samo uz ljudsku egzistenciju, nego je i izvan nje? Izgleda

daje samo jedan takav čovjek postojao u povijesti — Isus iz Nazareta. No,

o tome kasnije./// nikoga.

Ljudi imaju svoju zemlju.

(Svi je negdje imaju.)

Ljudi imaju svoga brijača i svoje mjesto

u gostionici. Ljudi imaju svoje subote i svoje sportske

priredbe, svoje male i skromne zabave koje sebi pružaju. Sto to ljudi

imaju? Tiho idem dalje. Samo sebe ljudi nemaju.

(M. Slaviček)

Trebalo bi se konačno sastati

sa već davno odbjeglim vlastitim srcem.

(M. Dizdar)

Bog izbija kao svjetlo iz svake stvari stvorene i svakog života koji se

miče. Osamljen kamen na žalu ima aureolu njegova daha, i oblijeva ga

jutrom i večerom, kao ljubičast fluid, sjaj sunca koje se ne vidi. On je

kao toplina u dahu svega što živi. On je gluh za sate koji izbijaju i

cijepaju vrijeme na par-čad, i on je slijep za dan i noć i sve promjene

vremena. On je kao miran sjaj i velika tišina u kojoj se čuje glas koji

ga niječe. On tako dobro šuti da se već pomišlja da ga nema.

A on je mirno srce svih atoma.

(I. Andrić)

Ja moram noću da se dižem, da te tražim i pitam: Koje je moje mjesto i moj

kraj, jer ne mogu ni ja dovijeka živjeti kao siroče bez imena i puta?

Sto sam ja ovdje u svijetu? — Stablo na vjetrovitu mjestu. Cvijet

ukrajputa. Kameni stup, osamljen na ruševinama, koji ne drži svoda i ne

služi ničem nego puca na mrazu i gori na žegi, i još onako polomljen i sam

kazuje slavu koje više nema.

(I. Andrić)

Molitva

Ostani nekoliko trenutaka u mislima. Pokušaj uvidjeti gdje je sigurnost

života i to stavi u temelje svog bića. Pođi u mislima Isusu Kristu i reci

mu što te još muči. Možda molitvom:

Isuse, ti si postojao na zemlji i sada nekako postojiš. Oslobodi me

sumnji i nesigurnosti. Htio bih živjeti onako kako je najbolje i

najkorisnije. Sigurno je da mora postojati tvoj i moj Otac —Bog i Početak

svega, ali u meni je još nered i strah da ne budem prevaren, da ne skočim

u prazno, da ne budem ismijan, da ne lutam, da ne živim uzaludno. Zar je

moguće da nema srca iz kojeg sam izišao? Zar je moguće daje izvan ovog

vidljivog sve ništavilo? Zar je moguće da smo prepušteni zlim silama?

Isuse, ti si vjerovao, ti si živio pravo i svi su te voljeli i danas te

vole. Izvedi me u svjetlo. Razveži ili slomi moje okove. Pokaži mi one

predjele života koji su mi do sada bili zatvoreni i skriveni. Pomozi mi,

približi mi se, učini nešto za mene, molim te. Amen.

Iskustva

Vidim, zastavši u hodu

Ljudi imaju svoje šlagere koje pjevaju

o protekloj mladosti Ljudi imaju obiteljske i prijateljske proslave i

sastanke. Ljudi imaju svoje ljubavi i pjesme u kojima plaču i tješe se i

zaboravljaju, Ljudi imaju poneku ženu ili prijatelja

ili nikoga.

3839

Literatura

U tvojim egzistencijalnim traženjima pomoći će ti i ovi tekstovi i

knjige:

Stari zavjet Post 1—3

Ps 8, Ps 19, Ps 62, Ps 104, Ps 139 Job 3; 7; 14: 38; 39: 42 Mudre izreke

1: 4; 8

Novi zavjet: Iv 6. 59—71 Mk 8. 34—38 Iv 3. 16-21

A. Kusić, Suvremena misao — izazov vjeri, Duvno 1982. Ž. Kustić, Priroda

govori o Bogu, Zagreb 1981. H. Arias. Bog u kojega ne vjerujem, Korčula

1971. T. Ivančic. Oče..., Zagreb 1982.

A. Augustin, Ispovijesti, Zagreb 1982.

P. Chauchard, Vjera kršćanskog znanstvenika, Zagreb 1977.

S. Weil, Iščekivanje Boga, Zagreb 1979.

G. Hasenhiittl, Nepoznati Bog?, Zagreb 1982.

H. Zahrnt, Potječe li Bog od čovjeka, Zagreb 1980.

V.E. Frankl, Bog podsvijesti, Zagreb 1980.

D. Kalajdžić — B. Duda, Jesmo li sami na putu, Zagreb 1980

B. Pascal, Misli, Zagreb 1969.

A. Kusić, Filozofski pristup Bogu, Split 1980. D. Šimundža. Problem Boga u

suvremenoj književnosti, Split 1983.2. GRIJEH — TAJNA ZLA

Uvod

Druga kateheza u pretkatekumenatu je o grijehu. Svima je jasno da treba

činiti dobro, a bježati od zla, da treba ljubiti i praštati i da je u tome

veličina života. Pa ipak, činimo toliko zla, ne možemo praštati, grabimo

sve oko sebe, kao daje sve samo za nas i kao da smo sami na svijetu. Očito

nam je da svjetlo postoji u svijetu, a ipak osjećamo da smo utonuli u

tamu. Slutimo da postoji Bog, srce nam ga gotovo pipa, a opet je to tako

daleko i nesigurno. Htjeli bismo biti dobri, a zlo je jače od nas. Gdje je

uzrok, gdje su korijeni toj nedosljednosti i toj nemoći u nama? Kako iz

toga van? Postoji li izlaz?

Meditacija

Sjedni u mirnu prostoriju, opusti se i pokušaj misliti srcem. Pred sobom

vidiš ljudsku povijest. Jedna je rijeka te povijesti svijetla, junačka,

»puntarska«, a druga mračna, krvava, podla, blatnjava. U svakom čovjeku

vidiš tu dvojnost najveći svetac ima tame i nije bez grijeha, i

najodvratniji zločinac nije bez iskre svjetla i bez dobrih djela. U čemu

se razlikuju? Svetac vjeruje da se dobrotom stiže do cilja života, a

zločinac vjeruje daje zlo jače i korisnije. Gdje sam ja?

U toj povijesti vidim jedan lik koji govori: »Tko će me od vas optužiti za

grijeh?« — Isus iz Nazareta! Pođi k njemu i osluškuj kraj njega tajnu

grijeha i tajnu pobjede nad grijehom.

4041

Ostani dvadesetak minuta u meditaciji, a onda zapisi molitve koje ti

nadolaze. Pokušaj razgovarati s Isusom. Molitva je ulazak u vjeru. Njome

slupaš U dodir s Isusom, s Bogom. Njome se sjedinjuješ s Bogom,

»Uključuješ« se u Boga, kroz molitvu struji Božje znanje i Božja snaga u

tebe.kojem ćeš grijeh vidjeti onako kako ga vidi Bog. Spoznat ćeš ono što

je ljudima inače nespoznatljivo. Moli svojim riječima, reci Bogu iskreno

što misliš i osjećaš, ali i zašuti; osluš-kuj u tišini Božji glas u sebi i

oko sebe. To može izgledati i ovako:

O Bože, tvoje je ime sveto. Daj mi sjaj svoga svjetla da uvidim tko sam i

što me sputava te ne mogu k tebi. Bojim te se, Bože, jer sam grešan

čovjek. Htio bih voljeti ljude, ali su mi mržnja i laž bliži. Htio bih

započeti graditi novi svijet, ali sam nemoćan i bezvoljan. Nadahni mi

vjeru da se s tobom može i ono što izgleda nemoguće. Nauči me svojem putu,

Bože. Amen.

Nakon toga polagano pročitaj katehezu o grijehu.

Grijeh — tajna zla

1. U nekoj šumi u Indiji — kaže priča — živjela je skupina majmuna. Jedne

zimske večeri, dok su drhtali od zime, ugledaše krijesnicu. Pomisliše daje

to vatra. Pažljivo je uzeše, pokriše je suhom travom i lišćem, te

ispružiše ruke misleći da će se na njoj ugrijati. Jedan majmun čak poče

puhati u krijesnicu da bi se raz-gorio plamen.

Ugledavši ih, neka ptica sa zlatnim krilima doleti i reče: »To nije vatra,

to je krijesnica.« No, majmuni nastaviše puhati. Ptica je sve upotrijebila

da ih razuvjeri, kad je jedan majmun zgrabi i ubije. Zatim opet svi

nastaviše puhati.

Ujutro su svi oni bili mrtvi od hladnoće.

U svim ljudima postoji iskra nade za budućnost zemlje i čovječanstva na

njoj. Ljudi pokušavaju rasplamsati tu nadu. Politički autoriteti i

predstavnici religija, filozofi i učenjaci, pa i svaki čovjek u svojim se

razmjerima trudi da bi se uništila tama zla i hladnoća mržnje, a

razgorjeli ljubav, mir, razumijevanje i pravda. Ali zlo stalno

prevladava. Ljudi umiru a da nisu potpuno rasplamsali nadu. Plemeniti su

svi napori u tom smjeru, ali nitko ne uspijeva uništiti zlo na zemlji.

Jedini čovjek u povijesti, koji dovikuje svim pozemlja

rima da se ne mogu sami izvući iz zla, nego da će ih

Promisli

Uzmi olovku i papir i pokušaj razmišljati u skladu s rečenicom:

— Moj životni optimizam najviše ugrožava...

— Kad pomislim na patnje i nepravdu u svijetu, tada mi Bog izgleda kao...

— Grijeh (zlo) najsnažnije sam doživio kad sam...

— Po mome mišljenju grijeh je...

— U svijetu bi bilo lijepo kad ne bi...

— Sebi se činim najodvratnijim kada...

— Kada čujem riječ grijeh, tad mi prvo na pamet dolazi...

— U životu se najviše bojim...

Pročitaj treće poglavlje Knjige postanka (Post 3).

Što ti se čini, mogu li ljudi pobijediti grijeh, zlo, patnje? Je li to

nešto prirodno ili čovjeku i svijetu nametnuto? Jesu li ljudi ikada

pobijedili zlo? Zna li znanost odakle zlo, gdje mu je početak? Nisu li svi

napori čovječanstva usmjereni uništenju zla, pobjedi nad grijehom? Jesmo

li u ovom stoljeću snažne tehnike, znanosti, misli u tome uspjeli? Nije li

čovjekov život vapaj za izbavljenjem? Vapaj za nekim tko bi mogao

pobijediti zlo? Je li nebo odgovorilo na taj vapaj? Tko je zapravo Isus

Krist?

Molitva

Da bi mogao razumjeti govor o grijehu, potrebna je ne samo ljudska nego i

Božja inteligencija. Zato se pomoli prije nego što počneš čitati sljedeću

katehezu. Molitva te sjedinjuje s Bogom. U njoj s Bogom razgovaraš.

Slušaš Boga i njemu govoriš. Uključiš li radio-aparat u struju, čuješ

riječi i pjesme. Ako svoj um i srce, svoj duh, »uključiš« u Boga,

sjediniš s Bogom, čut ćeš Božji glas u sebi. Zasjat će ti svjetlo u

4243

on osloboditi, jest Isus iz Nazareta. No, ljudi su ga ubili. I danas

mnoštvo ljudi ubija njegov glas u sebi. A ipak, on je pravo govorio i

pokazuje ispravan i moguć put u slobodu od grijeha. To Crkva vjeruje već

dvadeset stoljeća.

Razmotrimo sada što je grijeh.

2. Grijeh je izraz za zlo koje čovjek počinja prvenstveno u odnosu prema

Bogu, a onda i u odnosu prema čovjeku. Grijeh je krivica koja se ispašta

pred Bogom i koju samo Bog može oprostiti. Grijeh je stoga naglašeno

religijski pojam. No, ono što se njime želi reći, objektivno živi u

ljudima i obično se naziva krivnjom. Krivnja je zlo za koje ljudi

odgovaraju pred savješću, pred ljudima, pred poviješću, pred sudom ili,

konačno, pred Bogom. Naziv grijeh ili krivnja označuju negativnu

stvarnost u čovjeku za koju on odgovara. No, grijehom se naziva i ono zlo

za koje čovjek nije potpuno odgovoran, ali je ono zlo u sebi. Tako

nehotice ubiti čovjeka jest grijeh i zlo, ali nije krivica, jer je

nehotično djelo. To je objektivno zlo, ali nema subjektivne krivnje.

Grijeh je, dakle, širi pojam od krivnje.

3. Promatran metafizički, iz područja filozofije, grijeh je pomanjkanje

dobra. Tamo gdje bi trebalo biti dobro, lijepo, vrijedno i istinito, a

nije, to je grijeh. Grijeh je nedostatak, a prati ga krivnja. Bog kao

apsolutno biće ne može imati grijeha. Njemu ne može nešto nedostajati. On

je punina bitka, on je apsolutna egzistencija. Sve drugo ima samo

relativnu egzistenciju. Sve i svi postoje samo ukoliko su u odnosu prema

Bogu, ukoliko komuniciraju s Bogom. Sve zahvaljuje svoju egzistenciju

Bogu, prvotnom i apsolutnom bitku. Bez njega nema opstojnosti. S Bogom se

može biti egzistencijalno i svjesno. Egzistencijalni je odnos onaj koji

čini da sve postoji. Svjesnije odnos osobno prianjanje uz Boga, slobodno,

odgovorno. To je prijateljevanje s Bogom o kome ovisi slobodna, osobna,

svjesna čovjekova egzistencija.

Grijeh je, dakle, kidanje svjesne komunikacije ili odnosa s Bogom.

Prekidanje svake komunikacije sHogom značilo bi ništavilo. Prekidanje

svjesne komunikacije znači blokiranje svjesnih, osobnih čovjekovih

procesa. U svakom slučaju, kidanje komunikacije s Bogom znači ugrožavanje

života. Budući da je život dar Božji, Božje djelo, onda je to uništavanje

Božjeg djela i stoga nepravda prema Bogu. Zato je grijeh napad na Boga i

krivnja prema Bogu. Čovjek je stvoren slobodan i zato se može oprijeti

Bogu. Joergensen je taj odnos izrazio u priči o ludom pauku: Jedno jutro

pauk se probudi nešto zlovoljan. Poče razgledavati niti svoje mreže. Sve

su bile savršeno razapete, samo mu se jedna činila besmislenom. Ona je

sezala visoko do neke grane i kao da nije ničemu koristila. Onako

zlovoljan pregrize tu okomitu nit. U taj se čas zajedno s mrežom nađe u

blatu ispod živice. Taje naime nit čitavu mrežu držala iznad zemlje.

Tako je i s komunikacijom s Bogom. Čini se da vjera ničemu konkretno i

materijalno ne koristi. Ona, međutim, čitav život na zemlji drži na

ljudskoj razini. Kad čovjek prekine nit vjere, nit koja ga veže s Bogom,

događa se pad. Grijeh je zapravo pad. Čovjek, dakle, ovisi o Bogu. On je

Božji dar. On živi ako komunicira s Bogom. Sebi ugrožava život ako blokira

komuniciranje s Bogom u bilo kojem pogledu. Tada u sebi osjeća

odgovornost koja se izražava preko savjesti. To je odgovornost Darovatelju

života — Bogu.

4. Što grijeh jest a što nije, čovjek ocjenjuje svojom ugrađenom

sposobnošću koja se zove savjest. Savjest je središte čovjekova života.

Ona je izravna veza čovjeka s Bogom. U savjesti se čovjek osjeća

odgovornim Nekome. On se ne može opravdati sam pred sobom. Protiv grižnje

savjesti uzaludni su ljudski razlozi. U savjesti čovjek nije odgovoran

pred ljudima. Često je upravo zbog savjesti spreman ići protiv uvjerenja

drugih ljudi i povijesti. Čovjek se u savjesti osjeća odgovornim nekome

tko stoji iznad njega, ljudi i zemlje.

Savjest je čovjekova svetinja. Gaženje savjesti čovjek doživljava kao

gaženje vlastitog života. Čistoća savjesti važnija je od života. Za

poštenje, čast, ljubav, slobodu, pravdu — uopće za poštenu savjest — ljudi

4445

daju živote. Radije umrijeti nego povrijediti savjest. Iz toga se vidi

daje savjest iznad čovjeka i daje važnija od života.

Savjest jasno kaže da čovjek treba činiti dobro i da ne smije činiti zlo.

No, što je u konkretnom slučaju dobro, a što zlo, tu se savjesti u nekim

pojedinostima razilaze. Jasnoća je savjesti pomračena. Zbog toga se može

dogoditi da čovjek čini zlo, a misli daje to dobro. Podsvjesno se stoga

čovjek uvijek osjeća krivim, pa čak i onda kada nije svjestan krivice.

Podsvijest skriva mnoge krivnje koje svijest nije registrirala. Zato

psal-mist veli: »Od potajnih grijeha mojih očisti me, Bože« (usp. Ps 19,

13).

5. Grijeh i krivnja su općeniti. Svi su ljudi, bez iznimke, podložni

grijehu. Rađaju se s grijehom i krivnjom, rođenjem ulaze u stanje grijeha

koje je prisutno u svijetu. Čini se daje grijeh nešto urođeno, usađeno i

neiskorjenjivo u čovjeku. Otkad postoje ljudi, postoji i zlo i krivnja.

Ljudi su se pokušavali žrtvama i molitvama osloboditi krivnje. No, ona je

tu. Često je grijeh lukavo prisutan, zavodljiv, u lažnom svjetlu,

nevidljiv, pomiješan s dobrom. U svakome živi dobro i zlo. Čovjek je

dobar ako se prikloni dobru, zao ako se prikloni zlu. No, ne može biti bez

grijeha, ali niti bez dobra. Nitko nije potpuno zao, i zato je popravak

uvijek moguć. Nitko nije potpuno dobar, i zato se uvijek može pokvariti.

Čovjek je raspet između dobra i zla. Htio bi dobro, ali je zlo jače od

njega. Tako se svi ljudi osjećaju stalno krivi i u strahu su od Vječnog

Suca. Istodobno u njima tinja nada da će se osloboditi zla i krivnje.

Budući da su svi ljudi podložni grijehu, znači da nas nitko od ljudi ne

može osloboditi grijeha. Iz grijeha bi nas mogao osloboditi samo netko tko

nije rob grijeha, tko je jači od čovjeka i grijeha. Otkad čovječanstvo zna

za sebe, vječito se nada da će ga netko osloboditi krivnje. Ta nada je

neugasiva. Ona je vapaj za spasom i Spasiteljem.

6. Čovječanstvo ne zna odakle grijeh. Ne zna ni zašto se rađamo s

grijehom ni zašto mu robujemo.Znanost o tome ništa ne zna reći. To je

tjeskobna tajna koju ljudi nose kao prokletstvo hodeći ovom zemljom. Kad

bi se mogli osloboditi krivnje i, još više, naprosto grijeha, zemlja bi

postala raj.

Grijeh i krivnja, međutim, nisu nigdje izvan čovjeka, nego u njemu. U

nama je nemoć da budemo dobri. Mnoštvo asketa, pustinjaka i plemenitih

boraca za pravdu htjelo se osloboditi zla, ali je ono ostalo u njima i oko

njih. Zlo je prisutno u srcu. Trebala bi se promijeniti ljudska srca. Ali

to čovjek ne može sam.

7. Kršćanska nas vjera uči o izvoru i biti grijeha. Ono što znanost i

ljudi dokučuju, otkriva nam Bog. Bog je duhovno biće. Budući da je čovjek

tjelesno--duhovno biće, on može s Bogom komunicirati putem svoga duha. No,

ta je komunikacija grijehom zamračena, pa su samo neki ljudi, koje je Bog

za to osposobio, čuli njegove poruke i prenosili ih ljudima. To su

proroci Staroga zavjeta. U Novom je zavjetu sam Bog progovorio tako daje

postao čovjekom. Odatle dozna-jemo što je grijeh.

Grijeh je u najširem smislu sve ono stoje zlo, sve negativno u svijetu.

Sve patnje, krivnje, uvrede, zločini, bolesti, umiranja, ratovi,

neznanja, nemoći, nepravde, mržnja. To su, naime, posljedice grijeha, pa

ih u širem smislu možemo nazvati grijehom. Kad ne bi bilo grijeha, ne bi

bilo zla ni patnje.

8. Grijeh je krivnja. Krivnju prati strah. Strah od Boga, strah od ljudi.

Krivnja je razorna. Ona zahtijeva ispaštanje ili traži oproštenje onoga

koga smo povrijedili. Krivnje se, dakle, možemo osloboditi samo na ta dva

načina. Religije su tražile ispaštanje često užasnim žrtvama, npr.

ljudskim. To pokazuje koliko je krivnja duboka i kako je za čovjeka

neizrecivo važno daje se oslobodi. No, uvreda apsolutnom biću, kakvo je

Bog, ne može se izbrisati ljudskim žrtvama. Čovječanstvo zato očekuje

nekoga tko je velik kao Bog da bi iskupio krivnje ljudi.

Grijeh je uvreda Bogu. Nepovjerenje prema Bogu. Neprijateljstvo prema

Bogu. Svako kidanje komuni-

4647

kacije s Bogom čovjeka osiromašuje, ugrožava njegov život i ubija ga. Jer,

izvor njegova života i potpune sreće jedino je u Bogu. Izvan njega je

umiranje i smrt. Zapravo, udaljavanje od Boga ili svjesno odvajanje od

Boga jest pakao. Na pakao, dakle, čovjeka ne osuđuje Bog; čovjek se sam

osuđuje. Bog čovjeku želi samo dobro.

Mogućnost grijeha dolazi od slobodne čovjekove volje. On se može i treba

slobodno opredijeliti za Boga. No, on se može opredjeljivati za druga

božanstva, jer ga Zli stalno napastuje.

9. Grijeh je zato i osoba, duhovno zla osoba. Grijeh je, naime, u

izvedenom smislu đavao, ukoliko on nagovara i zavodi ljude da čine

grijeh. On se u početku pobunio protiv Boga, htio je biti Bog. On je

nepomirljivi neprijatelj Boga. On je zato zlo u sebi samome. Sveto ga

pismo naprosto zove Zlim. On se najviše udaljio od Boga i zato je najviše

zlo, jer se time najviše udaljio od Dobra koje je sam Bog. Još se naziva

i drugim imenima: davao, Sotona, Lucifer, lažac i ubojica ljudi, zao duh,

Beelzebul, nečisti duh, demon, zle sile, upravljač mračnog svijeta,

zavodnik, knez ovoga svijeta, vrag. No, nije riječ o jednoj osobi, nego o

mnoštvu osoba koje imaju svog vođu i začetnika. On je inteligentniji i

jači od ljudi. Zato ga se ljudi ne mogu osloboditi. Čovjek je u početku

svijeta povjerovao Zlome i predao gospodstvo nad svijetom đavlu. Zato je

Zli »knez ovoga svijeta«. No, Isus je istjerao Zloga iz svijeta, oduzeo mu

vlast i donio u svijet Božje kra ljevstvo. Sotonino je kraljevstvo na

izdisaju. On je osu den. Zadnji su mu trzaji i zato nastoji zavesti što

viši ljudi. U tom zavođenju on upotrebljava i strukture svi jeta i već

zavedene ljude.

Čovjek je zaveden, pao je u grijeh i ne može se sam izvući iz toga. Zato

ga treba žaliti, imati sućuti prema njemu. Ne osuđivati ljude — svi smo

krivi — nego osuđivati Zloga, a čovjeka dobrotom i ljubavlju oslobađati

iz ruku Zla. Čovjeka može osloboditi samo netko tko ne robuje Zlome, tko

je jači od njega. Nijedan čovjekto ne može. To može samo Bog. U Isusu

Kristu to se dogodilo.

10. Grijeh je sila kojoj čovjek robuje. »Zaista, zaista vam kažem« — veli

Isus — »tko čini grijeh, rob je grijeha« (Iv 8, 34). A sveti Pavao se

žali: »Opažam u svojim udovima drugi zakon koji me zarobljuje zakonom

grijeha. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela

smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu! Jer zakon Duha

života u Kristu Isusu oslobodio me zakona grijeha i smrti« (Rim 7, 23—8,

2). Od te nas sile može samo Isus osloboditi. »Ako vas dakle Sin oslobodi,

zbilja ćete biti slobodni« (Iv 8, 36).

Grijeh je i stanje u kojem se čovjek rađa. »U grijehu me zače majka moja«

(Ps 51,7). No, grijeh je i čin pojedinog čovjeka. Razlikujemo istočni

grijeh od osobnih grijeha. Istočni je grijeh cijelog čovječanstva,

»istječe« od prvih ljudi i ulazi u svakog čovjeka u času začeća. Osobni je

grijeh onaj koji svjesno čini svaki čovjek. Krivnju u grijehu počinja

čovjek kad god svjesno i svojevoljno krši Božji zakon.

Na to ga navode tijelo i grijeh. Tijelo je požuda u čovjeku, koja želi

ostvarenje i protiv zakona u savjesti. Stoga je ona protiv Duha u čovjeku.

»Tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. To se jedno drugome

protivi, da ne činite što hoćete« — piše sv. Pavao (Gal 5, 17).

Sv. Jakov također upozorava: »Svakoga napastuje njegova požuda, koja ga

privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh,

izvršen, rađa smrću« (Jak 1, 14—15; također usp. Ef 4, 22).

Svijet je također protivnost Bogu. »Ako tko ljubi svijet, nema u njemu

ljubavi Očeve,jer stoje god svjetsko — požuda tijela i požuda očiju, i

oholost života — nije od Oca, nego od svijeta« (1 Iv 2, 15 —16).

Da bismo se, dakle, oslobodili ropstva grijeha, treba načiniti dvostruki

korak: odreći se poslušnosti Zlome i odreći se svijeta. Kad se odreknemo

svijeta, tad nas đavao ne može preko toga uvoditi u grijeh. Tko

4849

se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj učenik — govorio je

Isus (usp. Mt 16, 25).

Grijeh, dakle, kao iskonsko prokletstvo visi nad svijetom.

11. Da bismo bolje razumjeli grijeh, kratko ćemo pogledati kako Biblija u

Knjizi postanka, treće poglavlje, opisuje prvi grijeh.

U prvom i drugom poglavlju Knjige postanka opisuje se stvaranje svijeta i

čovjeka. Bog stvara čovjeka tako da izriče svoju volju, svojom riječju

stvara svijet. Istodobno Duh Božji lebdi nad tim stvaranjem. U Novom ćemo

zavjetu doznati da Bog jest jedan, ali u trima osobama. Ovdje kao da se ta

trojstvenost naslućuje time što se govori o Bogu koji stvara, o Duhu koji

lebdi nad vodama i o riječi Božjoj po kojoj sve nastaje. Kod stvaranja

čovjeka kao da se Bog posebno zauzeo: »Načinimo čovjeka na svoju sliku«

(Post 1, 26). »Bog napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu

udahne dah života« (Post 2, 7). Bog stvara čovjeka »na svoju sliku i

priliku«. Sličnost Bogu jest u tome stoje Bog čovjeku dao razum i slobodnu

volju. Ona je i u tome što gaje stvorio društvenim, odnosno trojstve-nim,

kakav je i sam Bog. Čovjek je, naime, stvoren kao muško i žensko, te kao

mogućnost trećega među njima. Biblija naglašava baš tu sličnost s Bogom:

»Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i

žensko stvori ih« (Post 1, 27). Iako su dvoje, oni će biti jedno tijelo

(usp. Post 2, 24). Tijelo u Bibliji znači jednostavno čovjeka. Oni su tek

zajedno čovjek: »Kadje Bog stvorio čovjeka, napravio gaje na priliku

svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i

nazva — čovjek« (Post 5, 1—2). Sličnost s Bogom jest u tome što čovjek

može komunicirati s Bogom. »Bog zovne čovjeka: 'Gdje si?' — reče mu. On

odgovori: 'Čuo sam tvoj korak po vrtu...'« (Post 3, 9—10). Sličnost s

Bogom jest i u tome stoje čovjek gospodar zemlje i svih živih bića na

zemlji. Radi njega je sve stvoreno i sve njemu služi. »Načinimo čovjeka na

svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribamamorskim, pticama nebeskim

i stoci — svoj zemlji — i svim gmizavcima što puze po zemlji« (Post 1,26).

»Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite« (Post 1,

28). Bili su također nevini, dobri, čisti poput djece. »A bijahu oboje

goli — čovjek i njegova žena — ali ne osjećahu stida« (Post 2, 25).

Sve je to bilo dobro — veli Biblija. Čovjek je bio u raju kao u svom

izvornom ambijentu, gospodar svega, slobodan i sretan.

12. Kako je došlo do pada u grijeh?

Usred svih blagodati koje je čovjek imao u svome prvotnom ambijentu — raju

— javlja se jedna sjena: stablo spoznaje dobra i zla. »Tada Bog učini te

iz zemlje nikoše svakovrsna stabla — i stablo života, nasred vrta, i

stablo spoznaje dobra i zla« (Post 2, 9). Stoje' stablo spoznaje dobra i

zla? Čovjek po savjesti spoznaje dobro i zlo. Slobodan je onaj tko uvijek

može činiti dobro. Stablo spoznaje dobra i zla daje mogućnost gubljenja

slobode i života. Već samim postojanjem čovjek može birati da se odluči

za život ili za smrt.

Spoznati u Bibliji znači sjediniti se s predmetom spoznaje, a također i

činiti. »Adam pozna svoju ženu, te ona rodi sina« (Post 4, 25). Nije,

dakle, riječ samo o intelektualnoj spoznaji, nego o usvajanju spoznaje

cijelim bićem. Tko spozna dobro i zlo, on usvaja, čini, biva jedno s

dobrim i zlim. On je razdijeljen u sebi, lišen slobode. Slobodan je onaj

koji ne misli na zlo, ne računa s neuspjehom. Slobodno preko brvi prelazi

onaj koji ne pomišlja da bi mogao s brvi pasti u vodu.

Bog zabranjuje da prvi ljudi jedu sa stabla spoznaje dobra i zla. Bog želi

čovjeku dobro. On hoće da čovjek ostane slobodan. U savjesti nas sudi samo

Bog. Čovjek ne smije dirati u savjest. On ne raspolaže savješću. To je

drugi razlog zašto se ne smije dirati stablo spoznaje dobra i zla. Čovjek

ne može biti Bog, nego suradnik Božji. Dirati u savjest, htjeti

određivati dobro i zlo, značilo bi staviti se iznad savjesti, biti

gospodar savjesti. Biti Bog. A Bog može biti samo jedan. Kada čovjek

5051

želi biti gospodar savjesti, a to znači Bog, tada nastaje nered u čitavom

svemiru i u čovjeku, a time i ropstvo u čovjeku. Bog zato zabranjuje

uzimati sa stabla spoznaje dobra i zla. »Samo za plod stabla stoje nasred

vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!'«

(Post 3,3).

Ovdje nastaje borba između Boga i stvorenja. Ljudima je stablo bilo

»dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno« (Post 3, 6). To

je izraz trostruke požude koja navodi na grijeh. Osim toga pojavljuje se

zmija, zavodnik: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete

s njega jeli otvorit će vam se oči. i vi ćete biti kao bogovi, koji

razlučuju dobro i zlo« (Post 3, 4—5). Tko ima pravo: Bog ili zmija i

izgled plodova sa stabla? Kome povjerovati? Bogu ili bogovima? Bogovi

razlučuju dobro i zlo, oni su dakle zli. Očito je riječ o Zmiji i njezinim

sljedbenicima. Zmijom ili starim zmajem naziva se Sotona u Ivanovu

Otkrivenju (usp. Otk 12, 9). Stoga nije čudo da Bog u Bibliji najteže

kažnjava idolopoklonstva, klanjanja drugim bogovima. Poganstvo je bilo

uvijek omraženo u Bibliji. Monoteizamje najčišća religija, jer samo je

jedan Bog, a bogovi su zla bića.

U toj borbi između Boga i bogova ljudi su pali. Žena »ubere ploda njegova

i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo« (Post 3,

6). Tada se zbio sudbonosni korak od kojega čovječanstvo do danas trpi.

Čovjek je iznevjerio Boga, a povjerenje dao đavlu. Čovjek više neće biti

jedinstven, nego u sebi podijeljen. On se otkinuo od Boga, i zato će

mrziti i ljude. On više neće jasno spoznavati dobro i bit će lutalac.

Dirnuo je u savjest. Savjest mora ostati čista. Tko nju dira, onečisti je.

Odsad će svi imati prljave savjesti. Čovjek će se zato i skrivati pred

Bogom i ljudima. Stalno će mu strah tresti kosti. Htio je biti bog, a sad

će robovati stvorenjima i osobito Sotoni. Prodao je zemlju i odsad će

umjesto čovjeka Sotona biti »knez ovoga svijeta«. Sotona se pokazao kao

lažac. Obećao je gospodstvo, a donio je ropstvo. Ubio je čovjeka.13. O

svemu tome Biblija slikovito govori. Pošto su jeli, »tada im se obadvoma

otvore oči« (Post 3, 7). Prije su plodovi izgledali dobri, a sad prvi

ljudi vide prijevaru. Sad su vidjeli pravu sliku grijeha. Grijeh se uvijek

pričinja sladak, poželjan i za mudrost dobar. Sveti Ivan će reći daje to

»požuda tijela, požuda očiju i oholost života« (usp. 1 Iv 2, 16). Prije

grijeha sve se čini privlačno, razumno, moderno, pravo, kulturno i lijepo,

ali se tek poslije čina otvore oči. Ali, tad je već sve kasno. Trebalo je

slušati Boga i njegovu zapovijed i ne vjerovati vanjskoj reklami. Grijeh

otvara oči za zlo. Jedan grijeh »zove« drugi. Čovjek otada vidi samo zlo i

grijeh posvuda. Zatvorile su mu se oči za dobro, a otvorile za zlo. Slijed

grijeha sve je dublje silaženje u nove i nove grijehe sve do pakla u sebi,

svijetu i u vječnosti. Ako nam nitko ne zatvori oči za grijeh i zlo, a ne

otvori za dobro i Boga, propast ćemo. To su ljudi osjećali od iskona i

zato su zazivali nebo da se otvori i donese spas.

Drugi plod uzimanja sa stabla spoznaje dobra i zla jest da su »upoznali da

su goli« (Post 3, 7). I prije su bili »oboje goli — čovjek i njegova žena

— ali ne osjećahu stida« (Post 2, 25). Bili su nevini, pogled im je vidio

dobro u drugome i zato se nisu bojali ni stidjeli. Sada su postali

neprijatelji jedno drugome; jedno o drugom misli zlo, želi tijelo drugoga

iskoristiti za svoju strast, za sebični užitak. Otada ljudi prodaju

tijela, s požudom se gledaju i boje jedni drugih. Tko čini grijeh, osjeća

se gol, osjeća daje otkriven očima drugih. Čini mu se da svi vide njegov

grijeh. Onda govori protiv drugih, mrzi druge, kleveće ih, optužuje, vodi

ratove protiv drugih ljudi. Postupa po pravilu »napad je najbolja

obrana«. Naprotiv, pošteni i čisti nikada neće o drugima zlo govoriti. Oni

su kao djeca. A dijete vjeruje svakome. Ono se ne stidi svoje spolnosti,

svojih misli, riječi, želja. Ono je nevino i čisto. Čovjek ranjen

grijehom to ne može. On mora druge ubijati, jer ih se boji, jer je »gol«

pred njima, jer ima osjećaj daje njegova krivnja otkrivena.

5253

Ako ih ne može ubiti (riječima ili djelima), onda si mora barem staviti

masku na lice da pokrije svoju »golotinju«. To baš Biblija i navodi kao

plod istočnoga, iskonskoga ili prvoga grijeha. »Spletu smokova lišća i

naprave sebi pregače« (Post 3, 7). Otada ljudi mogu jedni pred druge samo

s maskama. Oni se boje jedni drugih. Strah razara zajedništvo među

ljudima. Ljudi čeznu jedni za drugima, ljubav im je važnija od zraka,

vode, jela, ali se moraju skrivati iza svojih maski i odvajati se jedni od

drugih. Iskrenosti i povjerenja više nema među nama. Tu ćemo tragediju

svi osjećati u sebi, osobito u odnosu na roditelje. Dijete je jedinstvo

oca i majke. Ono je pluralna osoba. Kad se otac i majka svađaju ili

rastavljaju, dijete osjeća da se time razdvaja njegovo biće.

Tako razdijeljeni u sebi rađaju nova dijeljenja, nove bolesti, nove

ratove. Međutim, nitko ne može priznati svoje stanje. Radije staviti

masku, a to znači radije izgledati lijepo, čisto, zdravo, veselo, mudro,

negoli to zaista biti. Bezbroj maski pametnih, učenih, modernih pa i

pobožnih razdvaja ljude. Živimo u svijetu neiskrenosti, zakulisnosti,

maski. Nitko ne može srce posve otvoriti. Neprijatelji smo jedni drugima.

Otvorile su nam se oči ijedni u drugima vidimo zlo,jer smo sami zli. Srca

su prljava i treba skinuti krinku s njih, očistiti ih i tek tada će doći

dobrota i ljubav, a s njima i novi čovjek i novi svijet.

14. Osobito tragičan plod iskonskoga grijeha jest odvajanje od Boga.

Čovjek ne može više podnijeti Božju prisutnost. Ne može Boga vidjeti i

ostati na životu, kaže Biblija (usp. Izl 33, 20). Krivica i nepovjerenje

tjeraju čovjeka u bijeg od Boga. »Bog zovne čovjeka: 'Gdje si?' — reče mu.

On odgovori: 'Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se

sakrili'« (Post 3, 10). Nije se Bog skrio, nego se čovjek sakrio pred

Bogom. Prema tome, problem spoznaje Boga nije u tome da nam se Bog

otkrije, nego da mi izađemo iz svojih skrovišta i otkriveni se pokažemo

pred Bogom. A mi to ne možemo. Zato Bog dolazi knama, u naša skrovišta, u

naše grijehe; uzima oblik grešnog tijela da nam se pokaže i da nas spasi.

Čovjek bježi ne samo od Boga nego i od čovjeka. Videći da su goli, ljudi

moraju bježati jedni od drugih i skrivati se iza maski i šminke. Ne samo

to. Oni se mrze, neprijatelji su jedni drugima. Adam optužuje Evu, Eva

zmiju. »Nato reče Bog: 'Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti

zabranio jesti?' Čovjek odgovori: 'Žena koju si stavio uza me — ona mije

dala sa stabla, pa sam jeo'« (Post 3, 11 —12). Adam optužuje i Boga što mu

je dao ženu, i ženu što mu je dala plod sa zabranjenog stabla.

Neprijateljstvo prema Bogu i prema ženi. To je pokušaj da se opravda

optužujući druge. To čovječanstvo čini sve do danas. To vodi do svađa,

mržnje, nepravdi. A trebalo bi samo priznati svoj prijestup i sve bi bilo

u redu. Trebalo je samo pokazati ljubav prema Bogu i ženi, i sve bi opet

bilo dobro. Trebalo je sebe opužiti, a druge opravdati. Tad bi grijeh bio

svladan u srcu.

Eva priznaje daju je zmija prevarila i baca krivnju na nju (usp. Post 3,

13). Otada će ljudi stalno biti varani i zavođeni. Oprijeti se zavodniku

moguće je samo tako da počnemo drugima praštati i slušati Božju zapovijed.

Htjeti mržnjom, oružjem, lažima rješavati međuljudske probleme, to je

naivnost i gruba zabluda. No, ljudi ne mogu drukčije. Grijeh se uvukao u

srž čovjeka, u srce. Podijelio je čovjeka. Čovjek je sav u borbi; nagoni

su protiv savjesti, tijelo protiv Duha, želje protiv razuma, ograničenosti

protiv neograniče-nosti, nebo protiv pakla, grijeh protiv nevinosti, đavao

protiv Boga.

15. Posljedice su istočnoga grijeha i sve patnje u svijetu i u čovjeku.

Žena će u mukama rađati djecu, u znoju lica svoga čovjek će tražiti svoj

kruh i u prah će se morati vratiti (usp. Post 3, 16—19). Cijela je

priroda prokleta zbog grijeha čovjekova. »A čovjeku reče: 'Zemlja neka je

zbog tebe prokleta. Rađat će ti trnjem i korovom'« (Post 3, 17—18).

Prirodne katastrofe i sve neprijateljsko u prirodi dolazi od čovjeka.

Zemlja bi opet bila dobrostiva prema čovjeku kad bi se

5455

njegovo srce promijenilo. Tad bi tele moglo stajati s lavom, dijete se

igrati sa zmijom; nitko nikome ne bi škodio (usp. Iz 11, 6—9). Samo je

srce u pitanju. To znači da ljudi nikada neće ukrotiti prirodu, nikad neće

postati njezini gospodari, nikada neće uživati zemlju, dokle god ne

promijene srce. A to ne mogu sami. To može Bog.

16. I napokon, Bog je čovjeka isključio iz raja. »Zato ga Bog istjera iz

vrta edenskoga... Istjera dakle čovjeka i nastani ga istočno od vrta

edenskog« (Post 3, 23—24). Čovjek u grijehu nije u svom izvornom

ambijentu. On je vani. U tuđinu je protjeran. Mi se, dakle, trebamo

vratiti u svoj autentični ambijent. To znači da je zemlja samo prolaz, a

ne stalno čovjekovo prebivalište. Ona je tuđina. Iz nje se tek dolazi u

»domovinu«, tamo gdje se možemo potpuno ostvariti i naći smisao.

Zašto nas je Bog istjerao iz raja? »Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa

stabla života pa pojeo i živio navijeke!« (Post 3, 22). Uz stablo spoznaje

dobra i zla postoji i stablo života. To stablo ovjekovječuje čovjekovo

stanje. Čovjek je pao u ropstvo Sotone. Ako sad pojede i sa stabla života,

bit će vječni rob grijeha. Njegovo će stanje biti zapečaćeno. Da se to ne

bi dogodilo, Bog daje čovjeku šansu da izvan raja napravi novi zaokret —

obraćenje — natrag Bogu. Tad će se vratiti u svoj izvorni ambijent, raj.

Svrha, dakle, čovjeka na zemlji jest da se odreče Sotone i grijeha i da se

opredijeli ponovno za Boga. Tad će smjeti jesti sa stabla života (usp.

Otk 2, 7). Dotle će kerubini s plamenim mačem stražariti »nad stazom koja

vodi k stablu života« (Post 3, 24).

No, čovjeku je dana i nada. Bog će doći čovjeku i osposobiti ga da se

odluči za njega i opet nađe put k slobodi i prijateljevanju s Bogom. Zmiji

— Sotoni — govori Bog: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene,

između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati...« (Post 3,

15).

Tako nam Biblija pripovijeda — u slikovitom i simboličnom govoru — o

počecima čovjeka i grijeha. Nasličan način govore o čovjekovu padu i razne

mitologije. Iz toga je očito da postoji neka praobjava, neko zajedničko

znanje svih ljudi i naroda o prvim počecima čovječanstva, koje se

prenosilo mlađim pokoljenjima.

17. Grijeh je dakle najveći čovjekov neprijatelj. Od njega potječe sve

zlo. Trebalo bi samo uništiti grijeh, i svijet bi postao pravedan, dobar,

sretan, pun blagostanja, mira i ljubavi. Osnovni napor čovječanstva morao

bi ići za iskorjenjenjem grijeha. Jer, svi su napori malo korisni ako se

izvor zla ne uništi. A on je u srcu svakoga čovjeka. Srce treba

promijeniti. To je jedina radikalna revolucija svijeta koja obećaje

novoga čovjeka i novo društvo. A tu je revoluciju započeo Isus Krist i na

svakom je čovjeku da je dovede do kraja.

Grijehom je čovjek izgubio moć jasne spoznaje sebe i prirode, izgubio je

moć ljubavi i povjerenja, izgubio gospodstvo nad sobom i prirodom.

Povrijedio je Boga, otkinuo se od izvora svjetla i stupio u tamu. On vapi

za svjetlom, za jasnim znanjem o tome tko je i kamo ide, za moći da

vjeruje i ljubi, da vlada nagonima i prirodom. Tko će mu to dati?

Crkva već dvadeset stoljeća poručuje: jedino Isus Krist.

Promisli

Ostani nakon kateheze nekoliko minuta u šutnji i razmišljanju. Pusti neka

te spoznate istine zahvate.

Ako vjeruješ u Isusa, zamoli ga da se njegova vlast, njegov svijet,

njegov svjetonazor i život u tebi ostvare. »Dođi kraljevstvo tvoje...«

Možda je trenutak da pođeš na dobru ispovijed? Jesi li s kime u zategnutim

odnosima? Jesi li spreman pomiriti se? Shvaćaš li daje najveća đavolska

varka i zamka u tome da te posvadi s drugima i da ljude usmjeri jedne

protiv drugih? Nemoj više suditi svjetski, izvanjski, tjelesno. Prepoznaj

u svakom čovjeku brata.

Promisli: ima li u tvom životu vrednota za koje si spreman dati život?

Jesi li spreman založiti se za pravdu, za mir, za

5657

pomirenje, za ljubav? Shvaćaš li da te grijeh veže, sputava, lomi ti

krila, čini te slabim, strašljivim i nemoćnim? Čista savjest daje snagu da

se slobodno založiš za novoga čovjeka i novu zemlju. Mržnjom se ništa ne

dobiva, samo sve gubi. Pomirenje stvara nove odnose među ljudima. Pogledaj

što su to konkretni grijesi i kako da ih se oslobodiš. Zapravo, samo je

jedan grijeh, ali se on očituje u bezbroj oblika. Dobro je poznavati te

oblike da bismo ih lakše razobličavali.

Bog je u svojim zapovijedima dao put do pomirenja i obnove svijeta. Protiv

deset Božjih zapovijedi ovi su grijesi: nevjera (ako odbijem vjerovati da

Bog postoji, ali još više ako nemam povjerenja u njega), otpadništvo od

vjere — aposta-zija, držanje krivih nauka — hereza, šizma,

idolopoklonstvo, bavljenje okultnim i magijskim praksama, prijelaz u

nekrš-ćansku religiju. Zatim psovka i neukusno izgovaranje Božjeg imena,

težak rad nedjeljom i zapovijedanom svetkovinom, nevršenje kršćanskih

dužnosti: neodlazak na nedjeljnu misu, na vjeronauk, ispuštanje godišnje

ispovijedi i pričesti, neda-vanje milostinje, zanemarivanje molitve, posta

i nemrsa. Nepoštivanje roditelja, ubojstvo čovjeka, mržnja, ogovaranje,

kleveta, abortus, laž, krađa, krivi sud i krivo svjedočenje, bestidne

misli, riječi, želje, djela, predbračni odnosi, samozadovoljavanje,

preljub, za kršćanina živjeti u civilnoj bračnoj zajednici bez sakramenta

ženidbe, nagovaranje na grijeh, zavođenje na grijeh, prijevara,

pronevjera.

Možda ćeš otkriti grijeh unutar sedam glavnih grijeha: prezireš nekoga,

izdižeš se iznad ljudi, tašt si, ohol, škrt i sebičan? Nagomilavaš

bogatstvo, a drugi su u siromaštvu?

Čitaš pornografske knjige i časopise, gledaš pornografske filmove? Ne

poštivaš svoju i tuđu spolnost? Zavidan si, ljubomoran, zloban? Lijen i

neodgovoran u poslu? Srdiš se i nerviraš, uznemiruješ druge dizanjem glasa

za sitnicu? Opijaš se, neumjereno pušiš, oštećuješ zdravlje

nedisciplinom? Ne poštivaš korizmenu pokoru, ne čitaš vjerski tisak, ne

bri-neš se za odgoj djece? Živiš u zavadi? Ne vraćaš dug? Ne ispunjavaš

obećanja? Rastresen si u molitvi? Bog ti je na zadnjem mjestu u životu i

u svakodnevici? Daješ mu tek otrcane ostatke dana? Jesi li optimist ili

pesimist? Kamo ide tvoj život? Voliš li sebe? Voliš li ljude? Jesi li

spreman oprostiti? Ljubiš li Boga? Vjeruješ li da on tebe voli? Čistiš li

maštu i misli? Jesi li odgovoran u prometu? Sudjeluješ li u radu svoje

župe? Sudjeluješ li u oblikovanju nedjeljne mise? Jesi li otvoren

novostima u vjeri i životu? Jesi li odgovoran na poslu, u obitelji?

Zalažeš li se za mir i pravedne odnose? Mrmljaš li na Boga i ljude?Vidiš

li koliko se zla uvlači u naš svijet. Treba sve to raskrinkati i čistiti

sebe i svijet. Neka ti ovaj predložak posluži za ispit savjesti i dobru

ispovijed.

Kako grijeh razara život i svijet vidjet ćeš iz sljedećih primjera.

Iskustva

Tisuću puta postavljam pitanje: što je život? Svi šute, gledaju me i

odlaze.

(Djevojka, 17 godina)

Želim nešto drugo, hoću nešto novo. Treba nekamo otići i poćeti sve od

početka. A da li poslije opet dolazi dosada? I onda ponovno lutaj i traži

nešto drugo. Zar tako cijelog života?

(Djevojka, 18 godina)

Kad sam bio mali, moj je život bijedan bio. A kad sam porastao, i bijeda

je porasla.

(Dječak, 16 godina)

Blago vama poštenima! Sva su vam vrata otvorena i svi vam vjeruju.

(Dječak, 17 godina)

Ja sam od svoga oca naslijedio lošu narav i nesretno djetinjstvo.

(Dječak, 16 godina)

Jeste li zadovoljni što ubiste sve ljudsko u meni? Ako ste zadovoljni,

ostavite me samu. Ako niste, recite, koliko će to još trajati.

(Djevojka, 17 godina)

Kad bih bio svemoguć, bio bih u dobrim odnosima s radnicima i s

djevojčicama bih se igrao u pijesku. Nikako ne bih htio biti nevidljiv,

jer bih onda samo krao pa bih poslije imao stalno neku tugu.

(Dječak, 14 godina)

5859

— Sto si vidio u ljetni dan, sine moj?

— Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.

— Sto si vidio, sine moj, u ljetni dan?

— Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

— Sto si vidio, sine moj, u ljetni dan?

— Vidio sam daje ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne

izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

— Hoćeš da usneš, sine moj?

— Ne, oče, idem da živim.

(I. Andrić)

Nemoguće bi bilo podnijeti život sa svim varkama, nesporazumima i

zabludama, da čovjeku nije dana misao o Bogu duše naše, koji je utočište,

istinito, pravedno i čisto.

(I. Andrić)

Kažite mi, gdje ima ljubavi! Kažite mi gdje da bježim od zla, kažite:

gdje da se sklonim od mržnje!

Žao mi je čovjeka.

Oh, ugasite mržnju? Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može

živjeti bez opraštanja.

Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite ovu

prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu

braću svoju, čiji je život nestalni pramen svjetla između dviju

beskonačnosti.

Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi

potrebni.

(I. Andrić)

Znam: ima jedna mrtva luka, I ko se u njoj nađe Čuti će ujutro pjevanje

ćuka I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječito snivaju Kako se brodi,

Al njihova sidra mirno počivaju U plitkoj vodi.

60/ tako u snovima gledaju sreću, A plovit se boje. Na jarbole šarene

zastave meću I — stoje.

(D. Cesarić)

Zločinac ne može činiti zlo bez skrivene volje svih vas.

Ne možete odijeliti pravednike od nepravednika, ni dobroga od zloga, jer,

oni stoje zajedno pred licem sunca, kao što su crna i bijela nit skupa

otkane.

(H. Džubran)

Uči moliti. U molitvi ćeš neizmjerno mnogo naučiti. To su putevi spoznaje

koji se otvaraju samo moliteljima, poniznima. Ako hoćeš k Bogu, bez

molitve nikad nećeš stići. Moli, uči moliti moleći. I kad ti u grlu zapne

riječ, neka to bude tvoja šutljiva molitva. Zagledaj se u Isusa ispred

sebe i govoreći šuti ili šuteći govori. Možda i ovako:

»Slava ti, Bože, za muku dana i mir noći, za kratki život i veliku

zagonetku smrt, neka su blagoslovljene odluke tvoje po kojima dolazimo na

svijet i odlazimo s njega. Ogromni su i neshvatljivi planovi tvoji. Ali

teško je biti čovjek, Gospode.«

(I. Andrić)

Literatura

Možeš i sam o tome pročitati:

Stari zavjet Post 3 Ps 50 Job Jer 15

Novi zavjet: Rim 1, 18—32: 5; 6; 7 Gal 5, 19—21 1 Tim 1, 8—11

V. E. Frankl, Zašlo se niste ubili, Zagreb 1979.

Ž. Brzić, Čovjek u sebi podijeljen, Đakovo 1972.

H. KCing, Bog i patnja, Zagreb 1979.

V. Ognjenović — B. Nešić, Pozdravi nekog, Gradina 1979.

Sada prijeđi na treću katehezu.

61

3. ISUS KRIST I OTKUPLJENJE

Uvod

Crkva od svoga početka vjeruje da je Isus Krist otkupio svijet. On je

Spasitelj svakoga čovjeka i cijeloga svijeta.

Stoje spas? To je mogućnost da živimo slobodno. To je spoznanje daje

svijet smrti, grijeha i mržnje osuđen, daje na izdisaju, a Božji —

slobodni svijet — sve snažniji u ljudima i u svijetu. To je spoznanje da

čovjekov život nije samo ovo kratko razdoblje boravka na zemlji, nego je

vječan. Smrt je samo kratki prolaz. Čovjek je još tu usred mržnje, patnje,

besmisla, užasa, nepravdi, pokolja i pakla, no već nosi u sebi klice

slobode. Dana mu je nada.

Još je u »logoru«, ali su mu otvorena vrata i odve-zani okovi. Može u novi

svijet. Bog mu je dao mogućnost. Na njemu je da u to povjeruje i zakorači

prema Bogu i ljubavi. Slobodan je, a opet još nije, jer je još u grešnom

tijelu, još je na putu iz ropstva.

Sigurno je da dobro i zlo u svijetu nisu kao crno--bijela slika. Zato i

spas nije nešto poput dana nasuprot zlu kao noći. To je stvarnost koja se

događa u srcima ljudi i tek se odatle odražava na vidljivu stvarnost oko

nas. Dobro je izmiješano sa zlim, ali je ipak jasno da je tu. Tako je i

spas tu. Teško je reći da je ovdje ili ondje, jer je među nama i u nama

svima: on je kao upaljena žigica usred mora tame. Svi smo u tami, a opet

nitko ne može reći da ne vidi žigicu i izlaz iz tame.Time što nam je Isus

dao spoznati da smo od Boga izišli i da k Bogu idemo, nije više stanje

isto kao kad to nismo znali. Time što znamo daje Isus pobijedio grijeh i

smrt, svijet nije više kao prije. Svjesni smo tko smo, kamo idemo i što

možemo. Znamo čiji smo i što trebamo činiti. Ako je zatvorenik okovan u

tamnici, zar se u njegovu životu ništa ne mijenja kad mu dođe netko

izvana, otvori vrata tamnice, slomi okove, odje-ne ga u novo ruho i kaže

mu: »Ti si slobodan čovjek. Vrata u život su ti otvorena. Otac te voli.

Idi svojoj kući!«? Iako je još u tamnici, iako još mora proći tam-ničko

dvorište i vrata, proći pokraj straže i možda još ostati nekoliko dana,

ipak je slobodan i ta vijest o slobodi mijenja i njegovo vladanje i

njegov stav prema životu.

Isus je prisutan u svakoj našoj patnji, na našoj je strani, na strani

čovjeka, protiv Zloga. Ipak, koliko god se mi borili i prihvaćali kušnje,

otkupljenje nam je darovano. Krist je to izvojevao. Naše je da hodamo u

toj slobodi sve do potpune slobode u nebu.

Meditacija

Sjedni u miran kut sobe, opusti se, duboko udahni i izdišući zrak

prepusti se miru koji te osvaja. Saberi se i postani svjestan: ti živiš.

Reci sebi: »Ja živim!« Izgovaraj pri tome i svoje ime.

Nakon pet do deset minuta posvijesti si istinu da si došljak, gost na

zemlji. Netko — Bog — poslao te na zemlju. On je tu uz tebe. On drži svoj

život. Ti nisi samo tijelo, nego i duh. Zato možeš s Bogom, koji je Duh,

komunicirati. Prepusti se prisutnosti Boga oko sebe. Ostani u toj

prisutnosti barem pet minuta.

Zatim promisli da si na zemlji zato da bi se odlučio za Ljubav, Dobrotu,

Pravdu — za Boga. Sad se stvarno opredijeli: za DOBRO ili za ZLO. Samo je

Jedan dobar. Odu-pri se zlu.

Osjećaš li otpor, zazivaj Isusa da ti pomogne opredijeliti se za novi

svijet — njegov: »Isuse, smiluj mi se!«

6263

Promisligom, ali sjena gaje slijedila. Onda je pojurio i nije se htio

zaustaviti misleći da će se sjena ipak otkinuti od njega. Umoran, oznojen

i iznemogao pao je u blizini sjenovitoga stabla.

Tim putom prođoše dva čovjeka i nađoše ga mrtva. Jedan od njih reče: »Gle

nerazumna čovjeka! Umro je hoteći se osloboditi svoje sjene. A samo je

nekoliko koraka dalje sjenovito stablo. Mogao je skočiti u njegovu sjenu

i svoje sjene bi se oslobodio.«

Otkad čovjek postoji znamo za borbu protiv zla i grijeha. A grijeh i dalje

vlada ljudima. Pa ipak, treba samo prihvatiti otkupljenje Isusa Krista i

grijeha će nestajati.

2. U čemu je,Kristovo otkupljenje? Da bismo to shvatili, potrebno je

najprije znati tko je Isus Krist. Isus je ime čovjeka, Zidova, od čijeg

rođenja svijet broji godine i tu epohu naziva novom erom. Razdoblje

povijesti prije njega naziva se stara era. Njegovo je rođenje, dakle,

prema tom nazivu, otvorilo novu epohu u povijesti čovječanstva. On je

središte te povijesti, on

ju je razdijelio na dva dijela. Već nam ta činjenica daje naslutiti da je

riječ o jedinstvenoj osobi na svijetu.

3. Ime Isus znači Spasitelj. Krist pak znači Poma-zanik. To je bio čovjek

od kojega su Židovi očekivali da će biti osloboditelj njihova naroda i

cijelog svijeta od krivnje, nepravdi i robovanja. On je u jednoj osobi

trebao biti kralj, prorok i svećenik. Kralj označuje osobu koja vlada.

Prorok označuje osobu koja Božje riječi prenosi narodu i poučava ga da ide

Božjim putom. Svećenik je Božji službenik koji u ime Boga oprašta grijehe

ljudima i u ime ljudi prinosi Bogu žrtvu. Naziv Krist, dakle, naziv je za

službu koju Isus ima u povijesti čovječanstva. Krist stoga znači da je

Isus Posrednik između Boga i ljudi, donositelj Božjeg kraljevstva među

ljude. Krist ujedno znači daje Isus Božji poslanik i Sin Božji.

Isus je, prema tome, Bog i čovjek. Njegova božanska osoba nosi ljudsku i

božansku narav. Dakle, Isus Krist je ime i služba Isusa iz Nazareta. Ili,

to označuje njegovu bogo-čovječju narav. Ime Isus označuje povi-

Pokušaj promisliti o Isusu Kristu, odgovarajući na sljedeća pitanja ili

nastavljajući započetu rečenicu.

— Isuse, ja te već dobro poznajem jer...

— Isuse, ja te još ne poznajem jer...

— Isuse, ja bih te slijedio, ali...

— Isuse, hvata me želja da pobjegnem od tebe, ali...

— Po mom uvjerenju Isus Krist je oslobodio čovjeka jer...

— U ovom povijesnom trenutku ja se opredjeljujem za vjeru u Isusa Krista

jer...

— U mom životu Isus Krist predstavlja... Što misliš, trebaju li ljudi

Isusa? Vjeruješ li ti u Isusa? Zašto?

Jesi li pročitao barem jedno cijelo evanđelje, npr. Evanđelje po Marku?

Ako nisi, učini to što prije.

Molitva

Moli Isusa da ti se otkrije pa da shvatiš i sljedeći govor o njemu. Možeš

i ovako:

Isuse,

sve ruke svijeta pustošile su moj dom. Ognjište mi je zatrto i vatra

ugašena. Ožiljci na nogama o brojnim stranputicama govore i o vrletima uz

koje sam se pela. Moje su riječi varljive i srce preljubničko. S kim te

sve nisam varala, Gospodine? Koga sam sve ljubila? Kolike sam dane u

bescjenje prodala? Baštinu rasula. Bila sam vjerna noći i ona me

obavijala sve čvršće. Ali, otkad k tebi dođoh, od toga dana uspravno i

odlučno hodam i moje misli su vedre. Dođi i pomozi mi, osvijetli me do

kraja. Amen.

(Ruža, 25 godina)

Isus Krist Otkupitelj

1. Neki se čovjek htio osloboditi svoje sjene. Smetalo gaje što ga u

sunčanim danima prati sjena i podsjeća na negativnosti njegova života. Za

vrućeg sunčanog dana pokušao je sjeni odbjeći. Trčao je svom sna-

646.S

jesnu osobu, a Krist označuje natpovijesnu osobnost tog istog čovjeka.

4. Isus je povijesna osoba. O tome svjedoče ne samo Crkva i evanđelja nego

i židovski, grčki i rimski pisci i povjesničari. Tako rimski povjesničar

Tacit u djelu »Anali«, napisanom pedesetak godina nakon Isusove smrti,

govoreći o kršćanima kaže: »Ime im to dolazi od Krista, koji, za

Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata«

(Tacit, Anali, 44). Drugi rimski povjesničar Svetonije kaže daje car

Klaudije protjerao Židove iz Rima jer su digli bunu »zbog buntovnika

Krista« (Svetonije, Život 12 careva, Klaudije, 25). Namjesnik Bitinije,

Plinije Mlađi, kaže da su kršćani krivi zato što se određenih dana

skupljaju »prije zore pjevajući himne Kristu kao Bogu« (Plinije Mlađi,

Knjiga deseta, pismo 96 — caru Trajanu). Svi su ovi pisci suvremenici

Isusa i apostola. Iz tog je vremena i židovski povjesničar Josip Flavije.

U djelu »Židovske starine«, govoreći o Pilatu, doslovno kaže: »U to

vrijeme živio je također Isus, mudar čovjek, ukoliko ga se može čovjekom

nazvati, jer je kao narodni učitelj činio čudesna djela koja su primana

istinskom radošću. I on je bio Krist« (Josip Flavije, Židovske starine,

knjiga 18, poglavlje 3, 3). Najpoznatije židovsko djelo prvoga stoljeća,

»Talmud«, kaže o Isusu, između ostalog: »U predvečerje blagdana Pashe Isus

Nazarećanin bio je raspet« (Babilonski Talmud, Svnhedrin, fol. 43a).

Osim nekršćanskih dokumenata o Isusu povijesti svjedoče Crkva i evanđelja.

Crkva je svjesna da ju je osnovao Isus i ona se samo na njega poziva. Kad

on ne bi bio stvarna povijesna osoba, Crkva bi bila građena na laži.

Evanđelja su katehetsko-povijesni podaci o osobi, o riječima i djelima

Isusa iz Nazareta. Zadnjih stotinu i pedeset godina evanđelja su

proučavana sa svih aspekata i potpuno je dokazana njihova autentičnost i

izvornost njihova sadržaja. Arheologija je istražila čitavu Palestinu i

otkrila evanđeoski ambijent. Kršćanin se, dakle, mirno može osloniti na

znanstvene rezultate povijesnog istraživanja o Isusu iz Nazareta.5. Ipak,

Isus nije samo čovjek nego i Sin Božji. On JC Krist; Mesija, Spasitelj

cijelog svijeta. Ima li dokaza ili neospornih pokazatelja za tu tvrdnju?

Isus nije slučajna osoba. Unaprijed je predskazan njegov dolazak.

Naslućivali su ga rimski, grčki, pa i dalekoistočni pisci. Tako Vergilije

govori o ženi koja se smiješi djetetu (koje će označiti kraj željeznog

doba). Ciceron komentira Sibilina proroštva i piše da krivnja neće biti

oduzeta svijetu dok ne dođe kralj kojega svi moraju priznati. Tacit kaže

da su svi narodi zemlje bili uvjereni da Istok zauzima povlašteni položaj

i da će iz židovskoga naroda izići učitelj i zakonodavac svijeta.

Svetonije pak, u životopisu cara Vespa-/ijana, piše da je stara i stalna

vjera svih naroda na istoku da će prema sigurnim proroštvima Židovi doći

do najvećeg položaja. Eshil piše u drami »Prometej« da prokletstvo neće

biti uzeto prije nego što se pojavi Bog, na čiju je glavu stavljena kruna

muka, jer je on zastupnik za naše grijehe. Sokrat i Platon su govorili o

sveopćem mudracu koji bi uskoro trebao doći. Sibile su prorokovale dolazak

sveopćega kralja. Konfucije piše o dolasku velikoga sveca. U analima

kineskoga carstva piše da se pojavilo neobično svjetlo i da su mudraci, na

zahtjev cara, pronašli knjige u kojima piše da to čudo znači pojavu

velikog sveca na zapadu, čija religija mora biti uvedena u njihovu zemlju.

Istok govori o zapadu, a zapad o istoku. Palestina je zapadnjacima na

istoku, a istočnjacima na zapadu.

U ljudima postoji iskonska nada koja se odražava u pričama, mitovima,

romanima i dramama, gdje glavni junak, unatoč prividnom porazu, pobjeđuje.

Taje nada neuništiva. Ona mora imati svoj realni temelj.

Osobito konkretno o dolasku Mesije govore starozavjetne knjige. Npr.

psalmi 22, 38, 69, 140. Prorok Izaija piše o djevici koja će roditi

Emanuela (tj. »Bog s nama«), o detaljima Isusove muke i smrti (usp. Iz 7,

14). Prorok Jeremija govori o vremenu Mesijina dolaska (usp. Jer 23, 5),

Daniel još detaljnije precizira vrijeme i prostor pojave Mesije (usp. Dn

9, 25—26). Zaharija naviješta njegov dolazak (usp. Zah 9, 9—

6667

10), a također i Malahija (usp. Mal 3, 1—5) i drugi proroci. Isus se

poziva na ta proroštva, pisci evanđelja isto tako. Svaki detalj iz

proročkih spisa Isusu se ispunio. Je li to slučaj?

Ivan Krstitelj je Isusa pokazao narodu. Isus za sebe govori, samosvjesno i

trijezno, daje očekivani Spasitelj, da je Sin čovječji i Sin Božji. S

lakoćom čini bezbrojna čudesa. Zahtijeva da se njegovi sljedbenici odreknu

svega, pa i života, žele li ga slijediti. Tvrdi da je on Put, Istina i

Život i da se jedino po njemu može stići do Boga Oca. To su tvrdnje koje

može izreći samo luđak ili Bog. Njegovi su ga neprijatelji i optužili daje

opsjednut ili lud. No, on je tako trijezan i mudar, da daje dojam savršene

sigurnosti, svetosti i razumnosti. Ne samo daje zdrav nego i druge

ozdravlja. Osim toga čini čudesa koja ne mogu činiti ni njihovi velikani,

sveci i proroci. Život je dao kao potvrdu za svoje riječi. On je uskrsnuo

od mrtvih. Ne samo oživio, kao Lazar, nego uskrsnuo, a to znači učinio

tijelo i dušu besmrtnima. Netko može oživjeti čovjeka, ali onda ovaj opet

umire, no ne može ga uskrisiti, jer to čini jedino Božja snaga. Isus je,

zatim, poslao s neba na svoju Crkvu Duha Svetoga, Božju silu. Njegovi su

apostoli činili ista djela koja je činio i on. I do danas sveci, njegovi

radikalni sljedbenici, čine njegova djela. Osnivači religija i

ideologija, znanstvenici i filozofi, pa i veliki askete svijeta nisu ni

približno tako govorili i činili. Hegel i Napoleon nisu činili čudesa niti

su za sebe tvrdili da su došli od Boga; nitko se nije usudio za se reći

daje Sin Božji. U povijesti svijeta jedino je Isus upravo to tvrdio.

Njegov je moralni lik nedostiživ. Govorio je drugima da je bez grijeha,

pokazao gospodstvo nad đavlom i grijehom. Ponašao se kao sam Bog.

Prorekao je sudbinu svojih apostola i povijesni tok svoje Crkve. Svi koji

mu povjeruju, svjesno i opredijeljeno, čine njegova djela, doživljavaju

slobodu savjesti i nalaze smisao i nove snage u zauzetosti za čovjeka u

svijetu. A prije svega nalaze Boga.

Tako nam već samo razumsko istraživanje Isusapokazuje daje on jedinstvena

osoba povijesti i da ima snage koje nitko nikada nije imao. On nije običan

čovjek. U njemu je božanska snaga.

6. No, sigurnost daje Isus Božji Sin, a ne samo čovjek, daje tek vjera.

Što je to vjera? Vjera je ulazak u nove, božanske predjele stvarnosti i

života, ulazak koji se temelji na Božjoj riječi. Bog zove čovjeka i daje

mu obećanje novoga života i nove spoznaje. Kad se čovjek odazove, susreće

se s Bogom i nalazi ono što mu je Božja riječ obećala. Nov život, nove

spoznaje, radost, mir i susret s Bogom dokaz su istinitosti Božje riječi.

Mogućnost susreta s Bogom daje Duh Sveti, Duh kojega je Isus poslao svojoj

Crkvi. On osposobljava čovjekov duh da može komunicirati s Bogom. Tako

vjernik ima izvanjske, razumske, znanstvene dokaze daje Isus doista živio

i daje Sin Božji. No, ti vanjski dokazi još nisu vjera. Oni samo dovode

pred prag vjere. Oni samo daju dovoljno moralne sigurnosti daje riječ

vjere istinita, ali ne mogu uvesti u vjeru niti dati potpunu sigurnost

vjere. U vjeru uvodi Božja snaga, milost, Duh Sveti. Sigurnost vjeri daje

susret s Bogom, iskustvo Boga koje se događa tek onda kad se čovjek snagom

milosti uputi u pravcu koji mu pokazuje Božja riječ. Vjernika nakon toga

iskustva nitko i ništa ne može razuvjeriti da Bog jest i da spašava

čovjeka. Kršćanin po toj vjeri dobiva sigurnost u Isusovu opstojnost i

njegova djela danas.

Treba nadodati da je kršćaninova sigurnost sigurnost vjere, a ne

znanstvena sigurnost. Znači to je sigurnost povjerenja osobi, a ne

matematičko-logička sigurnost. Kao djetetovo povjerenje u majku. Vjera

nije samo predmet razuma. Ipak, bez dovoljne razumske sigurnosti ne može

nastati prava duboka vjera. Jer, vjera ide preko razuma, ne bez njega. Ona

mora biti razumna.

Tako je to i među ljudima. Ne može se biti znanstveno i matematički

siguran u ljubav nekog čovjeka. I najbliži i najpovjerljiviji prijatelj

može iznevjeriti. U svakom povjerenju ima rizika, makar malo

nepovjerenja. Pa ipak, ljudi moraju i razumski razmišljati o svo-

fiSh9

jim prijateljima. Osim toga povijesni dokazi nisu

eksperimentalno-znanstveni dokazi. Oni su dokazi na temelju dokumenata

koje su pisali i ostavili ljudi. Oni stoga uvijek nose pečat djelomičnosti

i mogućnost nepouzdanosti. No, ljudi se oslanjaju na povijesne dokumente.

Drugog izbora nemaju.

Razlika između povijesnih dokaza o Cezaru, Sokratu i Napoleonu s jedne

strane, te dokaza o Isusu s druge strane, jest u tome što Isus i danas

živi i što ga vjernici danas snažno susreću. Oni ga susreću u Riječi i

Duhu Svetome po molitvi. Vjera je povjerenje dano osobi. To znači, čovjek

uvijek može posumnjati i odbaciti vjeru. Mladić se i djevojka mogu u svemu

slagati, mogu biti duboko zaljubljeni, pa opet ne htjeti ući u bračno

zajedništvo. Zašto? To su tajne osoba, tajne koje se nikad ne mogu dokraja

shvatiti. Zato svako prijateljstvo i ljudsko zajedništvo ostaje u

području vjere. Tako je to i s Bogom i s utjelovljenim Sinom Božjim Isusom

Kristom. Za njega se čovjek, nakon pomnog proučavanja, analiziranja i

razmišljanja, opredjeljuje. Tek to opredjeljenje dovodi do milosti vjere,

do susreta s njime i do nove dimenzije sigurnosti. Takav vjernik osjeća da

mu je nepovjerenje svedeno na minimum, i ono više ne utječe na njegov rast

u zajedništvu s Isusom Kristom. No, susret s Isusom i milost vjere ne

oduzimaju čovjeku slobodu. Vjera je život i ima stoga životnu i osobnu

sigurnost.

7. Kakav je bio Isus Krist? O tome nam govore evanđelja. Majka mu je

Blažena Djevica Marija. Začet je po Duhu Svetomu. Već je u njegovu začeću,

dakle, prisutan čudesni, nebeski zahvat. Evanđelja jasno govore da mu

Josip nije otac i još jasnije da je Marija »osjenjena« Silom odozgor

začela po Duhu Svetomu (usp. Mt 1, 20). Rođenje uDavidovu gradu Betlehemu,

kako je prorok navijesito (usp. Mt 2, 5— 6). Marija i Josip morali su s

djetetom bježati u Egipat jer se kralj Herod prestrašio rođenja novog

židovskog vladara i htio ga ubiti (usp. Mt 2, 13—14).

S trideset je godina započeo svoje učiteljsko i otku-piteljsko djelovanje

(usp. Lk 3, 23). Najprije je otišaoIvanu Krstitelju da se krsti. Ivan gaje

prepoznao kao Mesiju (usp. Iv 1, 32—33) i otada svima govori tko je Isus i

upućuje ih da idu za njim. U času sumnje, a i da bi utvrdio svoje učenike

da povjeruju Isusu, šalje ih k njemu da ga pitaju je li on svjestan daje

Mesija. Isus im kaže da gledaju čudesa koja čini i da pročitaju stoje

prije sedam stotina godina o tome prorok Izaija pisao (usp. Lk 7, 20—23).

Nakon krštenja u Jordanu Isus odlazi u pustinju, gdje posti i moli i gdje

ga kuša Zli. Iza toga odlučno naviješta: »Kraljevstvo je Božje pred

vratima. Obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti!« (to znači evanđelju;

usp. Mk 1, 15). Govori tako silovito da ljudi reagiraju riječima: »Nikada

nitko nije tako govorio« (usp. Iv 7, 46). No, kad predstavnici židovske

inteligencije i religije čuju da narod za njega priča: »Govori kao onaj

koji ima vlast, a ne kao naši farizeji« — počinju sukob s njime (usp. Mt

7, 29). Pokušat će mu zabraniti da govori. Postavljat će mu zamke

pitanjima. No, on će sve to nadmoćno nadići; čak mu se i oni dive. Onda će

mu pripisati daje lud (usp. Iv 10, 20). No, ne samo njegove riječi nego i

djela njegova nadilaze njihovo shvaćanje i snagu. Ne preostaje im drugo

nego da povjeruju daje on Mesija. Ali oni odlučuju da ga optuže kako je

opsjednut đavlom. Ipak ih muči činjenica da on čini Božja djela, pa ga

pitaju: »Reci nam: jesi li ti Mesija i kojom vlašću sve to činiš?« (usp.

Iv 10, 24 i Mt 21,23). Kad vidješe kako narod grne za njim, pobojaše se da

ne izgube položaje i odlučuju da ga ubiju.

Evanđelist Luka kaže u Djelima daje Isus »prošao zemljom čineći dobro«

(usp. Dj 10, 38). Ozdravljivao je bolesne, oživljavao mrtve, istjerivao

zle duhove, praštao grijehe. Nikoga nije odbio. Volio je i blagoslivljao

djecu. Družio se s odbačenima. Imao samilosti za svakoga. Nikoga nije

sudio ni osudio. Družio se s grešnim ljudima da bi ih priveo k obraćenju.

Gledao je u srca ljudi, a nije ih sudio po vanjštini. Imao je

razumijevanja za svakoga.

7071

Njegov je životni moto bila poslušnost Očevoj volji. Došao je na svijet da

njegovu volju izvrši i da čovječanstvo otme grijehu. Kanim je jutrom

odlazio na molitvu i do kasno u noc znao je ostati u molitvi. Ponekad je

cijelu noć probdio u molitvi. Došao je uspostaviti među ljudima Božje

kraljevstvo, Božju vlast. Zato je govorio daje sad trenutak kad će knez

ovoga svijeta biti izbačen van, a on će svojom smrću i uskrsnućem sve

ljude privući k sebi (usp. Iv 12, 11 —12). Pozivao je k sebi sve umorne i

opterećene (usp. Mt 11, 28). Blaženim naziva one koji su progonjeni, koji

trpe, plaču, žeđaju i gladuju kruha i pravde, one koji su krotki i

jednostavni (usp.Mt 5, 3—12). Tražio je da se ljudi odreknu svijeta i

svoga života hoće li poći za njim. To odricanje, međutim, nije gubitak,

nego stostruki dobitak već na ovom svijetu, a na drugom još i život vječni

(usp. Mt 10, 37—39 i 19, 27—29). Treba se odlijepiti od egoističnog

posjedovanja svijeta. Treba svim ljudima raspodijeliti imanja i bogatstva

zemlje jer su svi ljudi braća. Tko se odlijepi i od tog egoističnog

varljivog posjedovanja, taj već na ovome svijetu prima stostruko, a u

drugom vječni život. Isus zatim traži novo srce i nove oči. Traži da opet

gledamo dobro, a ne zlo. Da se vratimo povjerenju u Boga. Jer, onome koji

vjeruje, sve je moguće (usp. Mk 9, 23). On je sam pokazao to povjerenje

sve do smrti na križu. Dok je za njegove protivnike njegova smrt značila i

njegov poraz, u stvarnosti je ona zapravo bila veličanstvena pobjeda, a

poraz grijeha i Zloga. Jer Isus je uskrsnuo i živi dalje.

Ustanovio je Dvanaestoricu i okupio mnoštvo učenika i poučavao ih da

naviještaju svemu svijetu oslobođenje koje Otac donosi po svome Sinu za

svakog čovjeka Zemlje. Tko god vjeruje Isusu, spasenje. Tko ima hrabrosti

ući u svjetlost koja je Isus, prelazi iz tame i smrti u svjetlo i život.

Osnovao je Crkvu i oživio je na dan Pedesetnice poslavši na nju Duha

Svetoga. Uza-šao je na nebo i preuzeo vlast nad svim stvorenim.

Poučavao je one koji ga slijede da se ljube među sobom; to će biti znak da

su njegovi. Učio inje u uspo-redbama o kraljevstvu Božjem i govorio im da

ljube i neprijatelje svoje, da ne sude po vanjštini, da praštaju, da mole

i poste, da se odupru Zlome, da se nikoga ne boje, samo Boga. Da budu

bezbrižni poput djece, jer su predani u ruke Oca. Da nikome ne čine i ne

misle zlo. Da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv i da drže njegovu

riječ. Da im on bude jedini učitelj i vođa.

Bio je strog i odlučan protiv onih koji su bili zli. Bio je naprotiv

nježan, topao, strpljiv i milostiv prema patnicima, krotkima i

raskajanima. Bio je potpun čovjek, a opet je u njemu odsijevalo nebo.

Jedinstven čovjek koga suvremenici nisu mogli dokraja razumjeti i čiju

zagonetku nitko nije mogao riješiti doli on sam.

8. Kako je on otkupio svijet?

Do sada smo pokušali razumski prikazati Isusa Krista kao povijesnog Isusa

i natpovijesnog Krista. Razum pomognut vjerom još dublje spoznaje njega i

njegovo djelo.

Sveti nam Pavao kaže: »On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac, prije

svakog stvorenja. Jer u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,

vidljivo i nevidljivo — sve je po njemu i za njega stvoreno, on je prije

svega, i sve stoji u njemu« (Kol 1, 15—17). Sveti Ivan piše: »Boga nitko

nikada nije vidio: Jedinorođe-nac — Bog, koji je u krilu Očevu, on gaje

objavio« (I v 1, 18). IsusjeobjaviteljOca.DoBogase ne može doći ljudskim

silama. »Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni« — kaže Isus (usp. Iv 14, 6).

Čovjek se, počini vši grijeh, skrio pred Bogom i ne može sam iz svojega

skrovišta. Isus mu dolazi u njegov grijeh, uzima ljudsku narav, uzima na

sebe sve grijehe, ulazi u čovjekovo prokletstvo i govoreći o Ocu poziva

čovjeka da ga slijedi na putu u slobodu. On mu zato oprašta grijeh. »Vas

koji ste zbog prekršaja bili mrtvi, oživi zajedno s njim; oprosti nam

dobrohotno sve prekršaje; izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila

nama protivna; ukloni je prikovavšije na križ« (Kol 2, 13—14). Bog je

naprosto Isusa učinio grijehom, da bismo mi postali nevini (usp. 2 Kor 5,

21). »Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši mjesto nas

proklet«

7273

(Gal 3, 13). Uzeo je našu smrtnu egzistenciju i umro u njoj, a nama

darovao novu, svoju, uskrslu egzistenciju. Tako ne živimo više mi, nego

Krist živi u nama (usp. Gal 2, 20). Imamo njegov život, ne više svoj.

»Zajedno s njime ukopani u krštenju, s njim ste i uskrsnuli vjerom u

snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih« (Kol 2, 12).

Isus je time svladao đavla. »Razoruža Poglavarstva i Vlasti i javno ih

izloži ruglu vodeći ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđene njime« (Kol 2,

15).

Uništivši grijeh on nas je pomirio s Bogom. »I vas, koji ste nekad bili

otuđeni i koji ste postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima,

sada Bog izmiri u Kristovu smrtnom tijelu, smrću, da vas izvede svete,

neporočne i besprijekorne« (Kol 1, 21—22). »On je, naime, naš jedini mir,

on koji od obadvaju naroda učini jedan...« (Ef 2, 14).

Zato smo po Kristu zadobili izgubljeni raj i pristup Bogu. »Dakle, grijeh

jednoga — svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga — svim ljudima

na opravdanje, na život! Doista, kao što neposluhom jednoga čovjeka mnogi

postadoše grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici«

(Rim 5, 18—19). »Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« (Lk

23, 43). Ali, ne samo daje čovjek opet dobio pravo na izgubljeni raj i sve

prednosti života u raju, nego je dobio mnogo više. Postali smo dionici

božanske naravi. »Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom

i krepošću, božanska vas je snaga njegova obdarila svime za život i

pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima, da po

njima postanete zajedničari božanske naravi, umakavši pokvarenosti koja je

u svijetu zbog požude« (2 Pt 1, 1—3). Sv. Ivan piše: »Gledajte koliku nam

je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo« (liv 3, 1). Božja

nam je ljubav dana u izobilju. »On nas je blagoslovio svakim duhovnim

blagoslovom na nebesima u Kristu« i svoju milost »preobilno u nas uli

zajedno sa svom mudrošću i razumijevanjem« (Ef 1, 3. 8). Izbavljeni smo

iz ropstvagrijeha, smrti i đavla. »U njemu imamo otkupljenje njegovom

krvlju, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti« (Ef 1, 7).

»Znajte da niste otkupljeni nečim raspadljivim — srebrom ili zlatom — nego

dragocjenom krvi Krista, nevina i neokaljana Jaganjca« (1 Pt 1, 18). Isus

je opet uspostavio pravdu u svijetu. Platio je cijenu za naše otkupljenje.

Uzeo je na sebe našu kaznu. »Na njega pade kazna — radi našeg mira,

njegove nas rane iscijeliše« (Iz 53, 5). Nitko se od nas ne bi mogao

iskupiti, jer smo uvrijedili neizmjernog Boga. Bili smo tako prodani kao

djeca bezakonja. Isus je Ocu prinio cijenu za nas i otkupio nas. »A

Gospodin je svalio na nj bezakonje sviju nas« (Iz 53, 6). »Gospodinu se

svidjelo da ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,

vidjet će potomstvo, produ-žit sebi dane, i Gospodnja će se volja na njemu

ispuniti« (Iz 53, 10). Tako je Isus opet uspostavio poljuljani red u

svemiru time stoje uklonio krivnju i nepovjerenje prema Bogu, što je

pomirio svijet s Bogom. Ljudi bez straha opet smiju pred Boga. »Zato i

može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu« (Heb 7, 25).

»Imamo, dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj« (Heb 10,

19). »Vi ste pristupili Bogu, sucu sviju« (Heb 12, 22). Isus je dokinuo

nepovjerenje prema Bogu. Ljudi opet mogu prijateljevati s Bogom. A čim je

uspostavljeno prijateljstvo s Bogom, uspostavlja se i povjerenje među

ljudima. »Mi ljubimo, jer je on nas prije uzljubio« (1 Iv 4, 19). »I mi

smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je

ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1 Iv 4,

16). »Jer tko ne ljubi svog brata koga vidi, Boga kog ne vidi ne može

ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata

svoga« (1 Iv 4, 20—21). Jasno je, dakle, da čovjek nije mogao sam početi

vjerovati i ljubiti. Bog ima inicijativu. »Ali Bog, bogat milosrđem,

zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog

prijestupa, oživi zajedno s Kristom. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I

to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.

7475

Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela koja Bog

unaprijed pripravi da u njima živimo« (Ef 2, 4—10). Bili smo mrtvi, zato

je Isus morao doći da nas oživi. Mrtvac ne može sebe spasiti i oživjeti.

Istočni je grijeh donio ljudima smrt. Tu je smrt Isus uništio svojom

smrću. Onda je nama besplatno, nezasluženo, iz ljubavi, kao milost

darovao tu pobjedu nad smrću i taj novi život. Naša nas djela ne mogu

spasiti. Ali oni koji su oživjeli mogu činiti njegova, Isusova, djela. To

su nova djela koja proizlaze iz zapovijedi ljubavi. Tu zapovijed sada

možemo vršiti, jer nas je za to Isus Krist osposobio. Tako smo približeni

Bogu i pomireni s ljudima. Tako nastaje novo čovječanstvo. »Da, nekoć

bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti

hodite — plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina — i

odlučite se za ono stoje milo Gospodinu« (Ef 5, 8—10). To novo

čovječanstvo prepoznatljivo je u svijetu. »Po ovome će svi znati da ste

moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13, 35). Isus

je pobijedio onaj svijet koji je zaveo prvog čovjeka. »U svijetu imate

muku, ali hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16,33).

Budući daje prokletstvo skinuto s čovjeka, i priroda je postala slobodna.

Isus je činio čudesa na prirodi, jer je gospodar nad njom. I čovjek to

može. »Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u

moje Ime« (Iv 16, 23).

Ljudi mogu imati nove oči, jer im je dano novo srce, a iz srca izlaze

dobre i zle misli. Kakvo mu je srce, takav je njegov pogled i, konačno,

takav je čovjek. »Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira

vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!... Duh svoj udahnut

ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe«

(Ez 36, 25 — 27). Isus zove k sebi da dade taj novi sadržaj ljudskom srcu.

»Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me. 'Iz

njegove će nutrine poteći potoci žive vode'« (Iv 7, 38). Naime »iz obilja

srca usta govore« (Mt 12, 34). »Dobar čovjek iz dobra blagasrca svojega

iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo« (Lk 6, 45). A to se vidi na očima.

»Kad ti je oko bistro, cijelo ti je tijelo svijetlo« (Lk 11, 34). Na taj

su način ljudima zatvorene oči za zlo, a ponovno otvorene za dobro. One

trebaju oslijepiti za zlo. »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi

govorite: Vidimo, pa grijeh vaš ostaje« (Iv 9, 41). Zato treba otvoriti

oči za dobro. »Probudi se ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će

ti Krist« (Ef 5, 14). »O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima

vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti« (Gal 3, 1).

Dakle, sve stoje izgubljeno u istočnom grijehu, sad je ponovno vraćeno.

»Isus ima umrijeti umjesto naroda, i ne samo umjesto naroda nego i da

razasutu djecu Božju skupi u jedinstvu« (Iv 11, 52). Ljudima su oprošteni

grijesi, skinuta im je krivnja, namirena pravda Isusovom žrtvom, dane su

im nove oči, osposobljeni su da ljube Boga ijedni druge, priroda im je

opet postala prijateljska i pokorna, vraćeni su u izgubljeni raj. A dobili

su i puno više — novo srce i nov duh, novi je svijet ušao u staru zemlju;

pobijeđen je Knez ovoga svijeta, stara zmija, Sotona; smrt je pobijeđena,

stari svijet svladan i čovjek je postao nov stvor koji smije biti dijete

Božje i baštinik neba. Isusovo utjelovljenje, smrt i uskrsnuće jesu dakle

stvaranje novoga svijeta.

9. Otkupljenje je Kristovo svestrano oslobođenje čovjeka. To je izlazak iz

smrti u život i to iz smrti tijela, duše, duha, savjesti i zajedništva.

Otkupljenje je Kristovo donijelo čovjeku novu spoznaju i novu silu za

život.

Isus nije samo čovjek nego i Bog. On je Sin Božji koji je postao čovjekom.

Zato je on jedinstvena osoba ljudske povijesti. Nije odozdol kao i mi

ljudi, nego odozgor. Jedini nije zarobljen našim zatvorenim

egzistencijalnim krugom. On dolazi od Boga, od Izvora svega, i zato zna

tijek svake razvojne rijeke u kozmosu i u povijesti svijeta i svakog

pojedinog čovjeka. On dolazi izvana, mi smo unutra. On jedini zna odakle

smo, tko smo i kamo trebamo stići. Bog je naš Otac. Smrt je samo kratki

prolaz u život. Život se ne prekida.

7677

nego mijenja. Svaka nepravda u njemu će biti ispravljena. Zlo, grijeh,

teški zakon, patnje, tiranija, teror, bolesti, manipulacije, laž, nasilje,

gubitak — sve to nije zadnja riječ povijesti. Prva i zadnja riječ

povijesti jest Isus Krist — Riječ Božja. On je smisao povijesti, on je

nosilac povijesti i zajedno s nama trpi njezin razvitak i krvave

prijevare i nesporazume u njoj. Nijedan detalj našeg života nije uzaludan

samo zato što postoji Isus Krist.

On uspostavlja red u svijetu i kozmosu. Nered je nastao grijehom, time što

čovjeku Bog nije bio na prvom mjestu. Kada Bog nije Bog, a to znači kad

nije prvi u ljudskoj povijesti i životu, tad nešto drugo postaje bogom.

Time nastaje nered u svemiru i u svoj stvarnosti. Svatko od ljudi

doživljava daje poremećen red u povijesti, među ljudima i u samom čovjeku.

Zato nastaju katastrofe, bolesti, patnje, ratovi. Sve je izbačeno iz

prvotnog reda i zakonitosti, i stoga reagira kao pokvaren stroj, kao

slijepa muha, kao nabujala rijeka. Isus je onaj koji kao čovjek Boga

stavlja na prvo mjesto. On je tako početak reda u svijetu. On prvi

potpuno vjeruje Bogu. Tako vraća u svijet izgubljeno povjerenje u Boga. On

je početak novoga svijeta. U njemu je sve sazdano i sve se po njemu i od

njega razvija i k njemu ide.

Isus je jači od grijeha. On oprašta grijeh i to tako suvereno da se

predstavnici njegova, židovskog, naroda uznemiruju zbog toga. On uvjerava

ljude da neće biti kažnjeni za svoje grijehe, da smiju Bogu prići, daje on

uzeo na sebe odgovornost za njihov grijeh. Potrebno je samo da mu to i

povjerujemo. On uništava naše grijehe. Ponudio se i predao za žrtvu

umjesto nas. Tako se svaki čovjek može mirno vratiti u život s Bogom, jer

je Isus otišao u smrt umjesto njega. On je, napokon, Bog i ima vlast nad

grijehom, te može dijeliti amnestiju kome hoće i kako hoće. On je,

međutim, i čovjek i zato kao predstavnik svih ljudi stupa pred Oca s

molbom da im oprosti. Isus, dakle, jedini na Zemlji i u svjetskoj

povijesti može čovjeka osloboditi od osnovnoga zla — grijeha i krivnje. On

je predstavnikčovječanstva pred Bogom i predstavnik neba pred

čovječanstvom. On je u biti posrednik. Njegova je bit u tome daje sav za

druge, on je — kaže D. Bonhoeffer — »čovjek za druge«. On stoji tamo gdje

mi ne možemo, i stalno nas zagovara i brani, posreduje za nas.

Isus je jači od Sotone. Izgonio je zle duhove, pokazivao je da nad njima

ima suverenu vlast, ljude je oslobađao od robovanja Zlome. On je jedini

jači od đavla i njegovih sila. Ljude nema tko sačuvati od stranih,

negativnih sila oko njih, osim Isusa Krista. Ne samo on nego sada i svi

koji u njega vjeruju imaju vlast nad Zlim. Protiv najopasnijeg,

najinteligentnijeg, najlukavijeg i najbrutalnijeg neprijatelja samo nas

Isus može obraniti. Jedino smo u njegovoj blizini sigurni, i mi i svijet.

Isus je pobijedio i svijet. Svijet ima u Bibliji tri značenja. To je

najprije kozmos, svemir, priroda koju je Bog stvorio i koja je dobra,

budući daje Božje stvorenje. To je svijet u koji je smješten čovjelc.

Drugo značenje svijeta jesu ljudi i njihova povijest, njihovi napori i

promašaji. Treći smisao svijeta jest Bogu protivan svijet, sile u tom

svijetu koje se opiru Božjim projektima o svijetu. Sveti Ivan piše daje

to »požuda tijela, požuda očiju i oholost života« (1 Iv 2, 16). Zapravo je

to svijet koji se želi samostalno uzdići mimo Kristova svijeta. Taj je

svijet zapravo apstrakcija. Jer, sav je svijet po Kristu otkupljen i

njime obilježen. Ne postoji neki drugi svijet. Sav svijet, prirodni i

ljudski, označen je Kristovim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem i izvan

Krista ne može postojati. Postoji samo u Kristu otkupljeni svijet. Svijet

koji je Isus pobijedio jest onaj koji je nastao istočnim grijehom. Taj

svijet može ući u sve strukture i uzdići ih nad čovjeka i na propast

čovjeka. Đavao je, naime, uvijek »lažac i ubojica ljudi od početka« (Iv

8, 44). Isus je pobijedio taj i takav svijet.

Taj svijet nema budućnosti. Budućnost ima samo svijet pomirenja,

praštanja, pravde za sve, ljubavi i bratstva.

7879

Isusje pobijedio sva zla svijeta. On je liječio bolesti, zadržavao

prijetnju prirode i vladao prirodom, uskrisi-vao mrtve i tako pokazao daje

pobijedio smrt, oslobađao od nečovječnih zakona, liječio psihičke i

fizičke bolesti, pomirivao ljude, pokazao da ima vlast i nad životinjama i

nad ljudima. On može zaustaviti i ratove i nepravde.

Isusje, dakle, najpotrebnija osoba Zemlje. U njemu leže rješenja svjetskih

i ljudskih problema.

Novi zavjet pokazuje da se sve gore opisano događalo po Isusovim rukama.

Povijest Crkve dokazuje da su to isto činili oni koji su mu vjerovali.

Problem je u tome kako povjerovati Isusu. Čim mu se povjeruje, događaju se

zaista čudesne stvari.

Još više o Isusu Kristu saznat ćemo tako da pročitamo četiri evanđelja.

Ali, pažljivo. Isus je takav kakav je opisan, ne onakav kakvog ga

zamišljamo.

Nakon ove kateheze ostani u miru, neka se u tebi polako slože sve

pročitane misli. Zatim moli da do kraja shvatiš pročitano. Nakon toga

pročitaj iskustva drugih o Isusu.

Iskustva

Pročitaj kako su se drugi susretali si sušom danas živim. Jer, on je ustao

od mrtvih i živi danas.

Zajedno s drugima počeo sam tragati za novim životom o kojem piše Sveto

pismo. Zbunjivao me Krist, dovodio u škripac. Nisam tih dana ni s čim bio

na čistu. Srce mije govorilo svoje, a razum svoje. Što će mi reći kolege,

prijatelji, roditelji...?

Nakon raznih pokušaja slijedila je molitva, slobodni razgovori s Bogom,

veliko otkriće za moj kršćanski život. Suočiti se si sušom iz N azareta.

Opirah se. Bojao sam se reći DA, a osjećao sam Isusa kako me zove.

I on je pobijedio. Prvi put osjetih da se Riječ Božja ispunja u mom

životu. Uvjerih se tada nedvojbeno da naš Bog živi.

(Dede, 28 godina)

80Uz dosta zalaganja, bez većih problema, polagao sam ispite na fakultetu.

Imao sam prilično realno mišljenje o životu, svijetu i čovjeku. Dok

jednom:

— Vjeruješ li ti u Boga?

— Pa, ne znam ni sam. Taj Bog je nešto tako strano, daleko, u magli i

oblacima. Još jedino stariji iz običaja vjeruju.

— A znadeš li za Isusa Krista?

— Čuo sam nešto o njemu. Činio je čudesa dok je živio. Viđao sam ga

raspetoga i čudio se što se križaju pred njim.

I još mi mnoga pitanja prijatelj postavi. Na većinu od njih ne nađoh

odgovora. Počeh gubiti tlo pod nogama. Pojaviše se sumnje u ono moje

»realno« mišljenje i zbrka u mislima. Vodila se u meni ogorčena borba.

Uz pomoć prijatelja počeo sam upoznavati tko je zapravo taj Krist. I

rastao je u meni i jačao jedan novi čovjek koji je znao tko je, stoje i

odakle je, a toga prije nisam bio svjestan. Našao sam prijatelja (Isusa)

kome sam vjerovao, našao sam prijatelja kojemu sam mogao otvoriti svoje

srce.

(Zdravko, 26 godina)

Nije on taj koji šuti,

nego sam ja ona koja ne čuje.

(Azra, 19 godina)

Znam! Znam! Znam!

Znam da Bog na nas šalje strahote kad mu se ražali nad dušom našom i kad

odluči daje izbavi.

(I. Andrić)

Danas je Veliki petak. Ustao sam rano poslije neprospavane noći. Išao sam

u crkvu i gledao nerazumljive obrede i slušao tamne riječi Kristove

tragedije. Bol se u meni digao do ekstaze, došao je svijetli čas

olakšanja; vidio sam svu veliku braću kako pognuti pod teškom ognjenom

aureolom prolaze i imaju mirno lice u olakšanju koje daje velika bol. I

moj rođeni bol i patnje dođoše mi kao nešto što nije bes-

81

misleno izdvojeno i osamljeno, nego živi kao mali dijelak velike tragedije

čovječnstva koje se bori.

(I. Andrić)

Ne samo da Boga spoznajemo samo po Isusu Kristu, nego i same sebe

spoznajemo samo po Isusu Kristu.

(B. Pascal)

Civilizacija je bila dostigla onaj stupanj napretka poslije kojega dolazi

samo opadanje. Vjerovalo se da se sve znade. S Aristotelom i Platonom

inteligencija se bila podigla do neosvojivih vrhunaca. Kiparstvo je imalo

Fidiju, fizika i matematika Arhimeda i Pita-goru, vojničko umijeće

Aleksandra, Hanibala, Cezara. Poezija se zvala Homer i govorilo se o

najnovijem Virgilu. I baš u tom trenutku ukazuje se na rubu neke daleke

pustinje jedno Dijete, koje će potjerati sve bogove, nadživjeti sva

kraljevstva i zauvijek zavladati nad duhovima. Bog se nađe u

najzapuštenijem kraju rimske provincije. Bog se skriva pod imenom Isus i

svijetu daje svoju adresu: Betlehem u Judeji, tri tisuće stanovnika, prva

spilja u stijeni na izlazu iz mjesta.

(Andre Frossard)

Tko hoće tražili istinu, mora biti sam i mora prekinuti sa svima koji je

ne ljube dovoljno. Moramo biti vjerni besmrtnosti, moramo biti vjerni

Kristu. Da, rekao sam da moramo biti vjerni Kristu. Rim je bio

staretinarnica pozajmljenih bogova i osvojenih naroda. I, eto, u tu gomilu

mramornog i zlatnog neukusa umiješao se On, jednostavni Galilejac,

čovje-koljubac i provincijalac. I od toga trenutka nestali su narodi i

bogovi, a nastao je čovjek čovjek-drvo-djelac, čovjek-ratar,

čovjek-pastir, čovjek iz zahvalnosti ovjekovječen u svim najširim

usporedbama i u svim umjetničkim galerijama svijeta.

(Boris Pasternak)Kršćanstvo je Isus sam. Ono što pomoću njega dospijeva do

čovjeka i veza koju može čovjek pomoću njega imati s Bogom.

(Romano Guardini)

U ovom burnom vremenu neprestano gubimo iz vida zašto se zapravo isplati

živjeti. Budući da i drugi žive, mislimo da ima smisla da i mi živimo. Pa

ipak, ljudski život ima samo zato smisla stoje zemlja bila dostojna nositi

čovjeka Isusa Krista, što je živio jedan čovjek kao Isus Krist. Da Isus

nije živio, naš bi život bio besmislen unatoč svim drugim ljudima koje

poznajemo, poštujemo i ljubimo.

(Dietrich Bonhoeffer)

Isus Krist je istodobno — i u tome je paradoks — Bog spasitelj i spašeni

Čovjek... U tom smislujeKrist i Bog koji dolazi k čovjeku i čovjek koji

dolazi k Bogu.

(Jean Danielou)

I da nema Kristove ljubavi, uništavali bismo se međusobno dotle dok ne bi

ostala na zemlji samo dva čovjeka. Ali ni ta se dvojica ne bi znala

svladati u oholosti svojoj te bi posljednji smaknuo pretposljednjeg, a

onda i samog sebe... Mi na zemlji zaista lutamo i da nemamo pred sobom

dragocjenog Kristova lika, propali bismo i zalutali sasvim kao ljudski

rod prije potopa.

(F. Dostojevski)

Krist je svagdje u svijetu, na domaku našeg srca. U ovom bogatom selu

Krist je siromašan, gladan, bez utočišta. On prosi, kuca na vrata, na srce

i ljudi ga tjeraju, šalju ga od jednih vrata do drugih, od jednog srca do

drugog.

(Nikos Kazantzakis)

»Dođite za mnom« — rekao je Isus svojim učenicima. Imao sam mnogo razloga

da čuvam svoje asi-stentsko mjesto. Bilo je relativno udobno, pružalo mi

je dovoljno slobodnog vremena za daljnje studiranje

8283

i obećavalo životni put sveučilišnog nastavnika. Cuo sam kako me netko

doziva. Kako me netko upozorava da se klonim udobne karijere koja će mi

sputati misao, vjeru i savjest... Shvatio sam da čovjek nema što da

izgubi, daje svuda njegovo mjesto, svuda kuda je hodio Isus, što znači:

svuda među ljudima...

(Milan Kundera)

Treba, djevojko, da netko bude dobar... treba

žaliti ljude. Krist je sve ljude žalio, a to je i-nama

zapovjedio... Kažem ti: uvijek je dobro sažalitise nad

čovjekom dok je vremena.

(Maksim Gorki)

Procvjetali ljiljan — govoraše Isus Krist — divniji je i ljepši od

Salomona u slavi i mudrosti njegovoj. U noći, u magli, u kaosu zapalio je

vječnu svijeću ljudskoj nesreći. Uskrsnuo je kao primjer da svi mi u

njegovu duhu uskrsnuli možemo.

(A. G. Matoš)

Krist se nikad ne pojavljuje kao čudotvorac koji djeluje na izvanjski

način da bi promijenio ljude onako kako se izrađuje neki predmet. Ne, tu

sve prolazi kroz savjest i volju ljudi. On^nikad ne kaže: »Spasio sam

te«, onako kako se to kaže utopljeniku kojeg smo izvukli iz vode. On

govori: »Tvoja te vjera spasila...«

(Roger Garaudv)

Patnja nema otkupiteljsku vrijednost, osim ako je povezana s raspetim

Kristom. A kako malo to ljudi znaju! Njihovo trpljenje donosi samo zle

plodove: srdžbu, revolt, mržnju, očaj. Ali je ipak istina daje Bog u

mogućnosti da dade neki smisao i neku vrijednost tolikom »uzaludnom«

ljudskom trpljenju.

(Francois Mauriac)

Čovjek koji ispovijeda Kristov nauk nalikuje na čovjeka koji nosi

svjetiljku pred sobom, na duljem ili kraćem štapu: svjetlo je uvijek pred

njim, i uvijek ga potiče da ide naprijed i iznova otkriva pred njim novi,

primamljivi, osvijetljeni prostor.

(L. N. Tolstoj) 84Molitva

Molitva je snaga koja čovjeka preobražava. Po molitvi Duh Sveti čini u

tebi Isusova djela. Isusovo otkupljenje ulazi u tebe, Isusova te sloboda

vodi. Pronađi petnaestak minuta vremena i budi s Isusom. Možda će ti doći

na jezik molitve slične ovima:

Ti, Kriste, znaš daje meni pametno i dobro sve ono što čitam u Novom

zavjetu i sa svim se u potpunosti slažem. Prihvaćam i nauk Crkve. Ali ti,

Kriste, isto tako znaš daje to tako kad sam ja sama, kad fino, smireno

stanem i o tome razmišljam. Međutim, u nekim životnim pitanjima reagiram

drukčije. Kažu da je sve to ljudski i da je tako normalno. Strah me je da

se jednorn ne izmirim sa svim tim »normalnim«, jer ja ipak želim rasti i

bar za korak biti bliže tebi.

(Zrinka, 21 godina)

Isuse, tražila sam da ti upravljaš mojim životom. Htjela sam da poslušam

tvoje riječi. A stalno sam nekamo žurila.

(Zlata, 22 godine)

Zadatak

Napiši pismo Isusu. Možda prvi put u životu napiši pismo nikom drugom nego

svome Bogu, Isusu Kristu. Kakav ćeš mu naslov dati? Kako ćeš mu se

potpisati? Kamo ćeš poslati pismo? Na koju adresu? Gdje je tvoj Isus? Neka

to bude pisano tvojim, nenaučenim, novim riječima. I — koja je za Isusa

tvoja adresa? Gdje te Isus sigurno može naći? Gdje ga slušaš i čuješ?

Literatura

Ostani neko vrijeme u razmišljanju i sredi u sebi pročitane misli. Ako

žeđaš za novim spoznajama, odaberi koju od ovih knjiga:

D. Rops, Život Isusa Krista, Vinkovci 1967.

G. Papini, Po vijest Kristova, Zagreb 1981.

G. Albanase, Moje riječi neće proći, Korčula 1977.

J. Arias, Uvijek novi Krist, Korčula 1972.

Atanazije Veliki, Pisma o Kristu i Duhu, Makarska 1980.

85

C. Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Zagreb 1971.

J. Guitton, Isus, Zagreb 1977.

Lj. Rupčić, Pravi Bog i pravi čovjek, Zagreb 1981.

G. Lohfink, Posljednji dan Isusov, KS, Zagreb 1984.

Ekumenski zbornik, Isus Krist jedini spasitelj svijeta KS i

Zagreb 1984. F. Franić, Cjelovito Kristovo otkupljenje, CuS, Split 1984 T.

Beck. Isus je božanski Gospodar, Jelsa 1984.KBF.TREĆE POGLAVLJE Drugo

razdoblje

KATEKUMENAT

\Obrednik RPOK o drugom razdoblju katekumenata

Obrednik — »Red pristupa odraslih u kršćanstvo« (RPOK) — kaže da se za

ovaj drugi korak traži da u pripravniku već postoje počeci duhovnog

života i kršćanskog nauka. Osim toga očekuje se i prvi osjećaj pokore i

početna praksa zazivanja Boga i moljenja, te ujedno i prvo iskustvo o

kršćanskom zajedništvu (usp. RPOK, br. 15). Za to je potrebna prikladna

kateheza, stupnjevita i cjelovita, zatim nastojanje da se lakše moli, da

se svjedoči višnje nadahnuće i u ljubavi prema bližnjemu ide sve do

samozataje. Tako se prelazi iz staroga u novog čovjeka savršena u Kristu.

To traži promjenu mišljenja i vladanja. Bit će tu i kida-nja i rastanaka.

Zato cijela zajednica treba za njih moliti (usp. RPOK, br. 19).

To drugo razdoblje katekumenata može trajati dugo, mjesecima, ali se može

i skratiti, a i učiniti u jednom mahu (usp. RPOK, br. 98). Sve ovisio

nutarnjem rastu, koji se po znakovima zapaža izvana.

Postoje i manja otklinjanja i blagoslovi koje treba upriličiti da bi

pripravnici postali svjesni smisla duhovnog života, borbe duha i tijela i

važnosti odricanja (usp. RPOK, br. 101).

Na ovaj korak ne valja prijeći brzopleto. Ako pripravnik ne osjeća da je

uvjeren i spreman na sve što katekumenat traži u prvom razdoblju, tad se

treba vratiti i još jednom pročitati ono što je nejasno, promisliti

temeljito gdje se on sam nalazi i što želi, te naučiti mirno, opušteno i

ustrajno moliti. Treba moliti da shvati ono što još ne shvaća. Ako se

pojavi dosada, napast da sve to napusti, tjeskoba, nemir, tada treba

moliti Isusa da ga oslobodi, da ga prosvijetli,

8687

da mu pomogne. Ako postoje prijatelji koji imaju iskustvo molitve ili pak

molitvena skupina, dobro je zamoliti ih da mole za njega.

Ako skupinu vodi svećenik (ili ako se održava seminar), tad je dobro

zamoliti svećenika da zajedno s drugim voditeljima nad njim izmoli

molitve koje propisuje RPOK od br. 113 do br. 118. Tko sam ide ovim putem,

može izmoliti prvu od tih propisanih molitava. Ona glasi (prilagođena ovoj

prilici):Molitva

Gospodine Bože naš, ti nam objavljuješ pravi život, uklanjaš iskvarenost,

jačaš vjeru, podržavaš nadu i krijepiš ljubav. Molim te u ime ljubljenog

tvoga Sina Gospodina našeg Isusa Krista i u snazi Duha Svetoga: odagnaj od

mene, sluge svojega, nevjeru i sumnju, idolopoklonstvo i magiju, čaranje i

zazivanje duhova, gramzljivost za novcem i zamamne strasti,

neprijateljstva i razdore i svaku zloću. Pozvao si me da pred tobom budem

svet i bez ljage; obnovi u meni duh vjere i pobožnosti, strpljivosti i

nade, umjerenosti i čistoće, ljubavi i mira. Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen. (Usp. RPOK, br. 114.)

Treba ujedno biti svjestan da napasti i tjeskobe moraju doći. To je znak

rasta i nutarnjeg čišćenja. Isus je rekao da će svaki koji za njim pođe

biti progonjen. Sveti Ignacije Loyolski upozorava da je Zli izazvan našim

novim koracima za Isusom i zato nastoji praviti nemir u srcu. On,

međutim, ne može ništa. Samo može čovjeka zbunjivati u mislima i

osjećajima. Važno je stoga da se čita Sveto pismo i moli. Božja je riječ

štit protiv napada u kušnjama. Nije važno kako se čovjek osjeća, osjećaji

su tu nevažni; važno je trijezno, razumno povjerenje u Isusove riječi,

stajati uz Isusova obećanja. Uz to moliti Gospodina za snagu ustrajnosti.

Osjeća li pripravnik da su jasna pitanja egzistencije i grijeha, te

Isusove pobjede nad grijehom i njegov put u život, tad može prijeći na

nove kateheze i nove spoznaje.

Molitva

Svemogući vječni Bože, po svome si nam Jedinorođencu obećao Duha Svetoga.

Usrdno te molim za sebe. Tebi se posve predajem. Odvrati od mene zlog

duha, svaku zabludu i grijeh, da budem čist i slobodan hram Duha Svetoga.

Potvrdi riječ naše vjere da ne govorim u prazno, nego s onom snagom i

milošću kojom je tvoj Jedinac izbavio svijet od zla. Po Kristu Gospodinu

našemu. Amen. (Usp. RPOK, br. 113).

Obrednik katekumenata zahtijeva da se odreknemo ne samo Sotone nego i

njegovih djela. Ako se netko bavio magijom, zazivanjem duhova

(spiritizmom), čaranjem i gatanjem ili se klanjao nekom stvorenom

božanstvu (idolo-poklonstvo), tad je nužno da se toga odreče i da svećenik

koji vodi seminar ili skupinu, ili pak ispovjednik, izmoli nad njim jednu

od propisanih molitava. Za to je osobito prikladna molitva iz RPOK, br.

114. To treba također priznati u ispovijedi. Ako dotični osjeća strah od

tih djela

kojima se bavio, dobro je da i sam izmoli tu molitvu s povjerenjem u

Gospodina i da svakako odluči da se time nikada neće više baviti, jer se

ne može služiti dvojici gospodara. Treba biti svjestan da zle sile mogu

čovjeku strahovito naškoditi. No, one nam ne mogu ništa nauditi čim smo

Kristovi i za Krista se opredjeljujemo. Bog je jači od svih sila. Isus je

na križu pobijedio sve sile kojima je čovjek robovao. Evo molitve za

oslobođenje od svih opasnih i sumnjivih praksa:

8889

Ili: »Neka se sila Duha tvoga spusti na mene. Obnovi me, mekšaj,

preporodi, približi me sebi.«

Ili: »O Bože moj, gorljivo tebe tražim, tebe želi tijelo moje.«

Ili: »Kao što košuta čezne za izvor-vodom, tako duša moja čezne za tobom,

o Bože« (Ps 42).

Ili: »Gospodin je pastir moj, zla se ne bojim, jer on je sa mnom« (Ps 23).

4. DUH SVETI — SILA BOŽJA

Meditacija

Meditacija ti služi samo da se sabereš. Nemoj je shvaćati i koristiti kao

psihički trening, za to je potrebno osobito stručno vodstvo da ne

poremetiš svoj unutrašnji duševno-tjelesni ritam. Kršćanska meditacija

služi da istine koje si naučio »glavom« spustiš u srce, da ih »nutrinom«

postaneš svjestan, da ih nekako smjestiš u dubine svoga bića. Kršćanska je

meditacija uvijek prvenstveno posvješćenje da si u Božjim rukama, daje Bog

tu s tobom, daje Duh Sveti u tvom srcu. To je zato molitva u tišini. Jedan

župljanin svetoga župnika Ivana Vianneva satima je sjedio u crkvi. Na upit

svetoga Ivana što tu radi, odgovorio je: »Razgovaram s Isusom. On mene

gleda, ja gledam njega.« Ti možeš u takvoj molitvi izgovarati riječi:

»Abba — Oče moj!«, ili »Isuse Kriste, smi-luj mi se!« ili »Isuse, hvala

ti.« To su strelovite molitvice koje Crkva odvajkada poznaje i

preporučuje. Takve su i tzv. molitve srca, koje su prakticirali crkveni

oci, a istočna ih duhovnost, osobito monaška, prakticira sve do naših

dana. A možeš se u meditaciji samo prepustiti Bogu prisutnom u tebi i oko

tebe. SvetaTerezija to naziva »molitvom u oblaku«.To je odmaranje u

Gospodinu, osjećaj djeteta u očevu zagrljaju. Isus nam je govorio kako je

nužno postati dijete da bismo mogli u njegovo kraljevstvo.

Izaberi sebi najbolji način takve tihe molitve i u petnaestak minuta

nastoj u sebi produbiti svijest da si hram Duha Svetoga, daje u tebi Bog.

Ako ti se učini daje tih petnaestak minuta bilo uzaludno, nemoj se

uznemiravati ni obeshrabriti. Početnik si. Moliti se uči moleći. U svakom

slučaju nakon meditacije uvijek moli Isusa da ti pomogne da ga shvatiš.

Moli Duha Svetoga ovim ili sličnim riječima: »Dođi, Duše Presveti, napuni

mi dušu svojom milošću. O dođi Stvorče, Duše Sveti.«Upute

Poznaješ li sada Isusa malo više? Čitaj još odlučnije barem Evanđelje po

Marku, a onda svakako i ostala evanđelja. Ali, čitaj ih tako da te ona

mijenjaju, kao da ih čitaš prvi put u životu. Nastoj razumjeti svaku

rečenicu. No, moraš znati da češ to moći tek kad pročitaš cijeli Novi

zavjet i usporediš razne tekstove. Sada je važno da ti Isusova osoba raste

u evanđeoskom svjetlu. Pogledaj koliko se tvoja slika Isusa razlikuje od

Pavlove ili one koju opisuje sveti Marko ili sveti Ivan. Prava slika nije

tvoja, nego ona u evanđelju. Zato moraš dopustiti da evanđelje i cijeli

Novi zavjet mijenja tvoj odnos prema Isusu. Promatraj Isusa kako se vlada

prema Petru, prema učenicima, prema bolesnicima, prema grešnicima, prema

svojim prijateljima, prema ženama, prema djeci, prema »teolozima« i

svećenicima, prema vlastima. Kakav je na gozbi, kakav je u društvu, kakav

u postu, kakav u diskusijama, kakav u molitvi i bdjenju, kakav u umoru i

odmoru. Kako govori, kako hoda, kako opominje, kako ljubi. Tad pogledaj:

poznaš li ti Isusa? I voliš li ga?

Promisli i napiši

— Duh Sveti je za mene kao...

— Po mom uvjerenju u meni je (nije) Duh Sveti jer...

— Naša Crkva danas nasušno treba više sile Duha Svetoga da bi...

9091

— Duha Svetoga (ne) poznam jer...

— Ja se molim Duhu Svetome jer...

— Kad promatram ljudsku povijest, tad mi se Duh Sveti učini kao...

— Vjernici žive kao da je Duh Sveti onaj koji...

— U odnosu na Duha Svetoga ja bih volio... Analiziraj neke od navedenih

tekstova (ili sve) da vidiš

kako oni govore o Duhu Svetomu:Efezu. Jesmo li svjesni da postoji Duh

Sveti i jesmo li ga čitavim srcem prihvatili?

Potrebno je i danas podsjetiti da su u djelu spasenja svijeta prisutni

Isus i Duh Sveti. Isus je Mudrost Božja, Duh Sveti je Sila Božja. Isus je

začet po Duhu Svetom. Pun Duha, poslije krštenja i kušnje, Isus

propovijeda i čini Božja djela, u Duhu klikće i moli, apostolima obećaje

Duha Svetoga i šalje im ga od Oca da on »djelo njegovo dovrši i izvrši

svako posvećenje« (IV. euharistijska molitva). Taj je Duh lebdio nad

vodama kod stvaranja svijeta (usp. Post 1, 2). Riječ »lebdjeti« znači i

»inkubirati«. Duhje nekako činio da nastane ono stoje Bog Stvoritelj

riječju izricao: »Neka bude Zemlja!...« Taj je Duh nadahnjivao proroke i

taj Duh vodi Crkvu sve do naših dana.

2. Pod pojmom »duh« mislimo na kvalitetu stvarnosti koja se bitno

razlikuje od tjelesne, materijalne. To je stvarnost koja vlada

materijalnom stvarnošću; iznad nje je, aktivna je, svjesna, moćna,

besmrtna. Duhje gore, iznad materije, viši od materije. Zato se kaže, da

duhovi nastavaju nebeske prostore, oni su iznad svijeta, iznad trome,

mrtve, nesvjesne materije. Duh oblikuje materiju i drži je u redu.

Čovjek je duhovno-materijalno biće. On je tijelom »prikovan« uz zemlju,

ali je duhom slobodan, nadmoćan, besmrtan. Duhom je on svjestan,

stvaralački nadilazi samoga sebe. Hebrejski izraz »ruah« znači duh

božanski u čovjeku i svijetu. Grčki »pneuma«, latinski »anima« označuje

sveukupnost duševnih funkcija, a »spiritus« duhovnu, višu, neumrlu

komponentu čovjeka, te sva duhovna bića. Nebeske prostore nastavaju dobri

i zli duhovi. Zli duhovi nastoje uništiti rad, ljepotu, dobrotu i

jedinstvo stvorenja. Dobri duhovi pak žele sve držati u redu.

Najviši duhje Bog. On je naprosto duhovno biće. To znači daje on na

ljestvici bića najviše, najmoćnije, najsavršenije biće. On je naprosto

biće. Duh Sveti je osoba unutar trojstvenoga Boga.

3. Bog je trojstven. On je Otac, Sin i Duh Sveti. Duh Sveti je

treća.božanska osoba. On je ljubav Oca

Iv 4, 10—14Lk 4, 14

Iv 7, 37—39Lk 4, 18—19

Iv 3, 1 — 12Lk 2, 25—28

Iv 14, 1 — 17Lk 5, 17—26

Lk 1,67Lk 6,19

Lk 1,41Lk 24, 44—49

Lk 1,35Iv 14, 25—26

Lk 1,15Iv 15, 26—27

Mk 16, 17—20Iv 16, 7—15

Rim 12, 4—211 Kor 12, 1 — 11

1 Kor 2, 1 — 16Rim 8, 1—27

Gal 5, 22—27Ef 4, 7-16

Lk 4,1

Molitva

Zamoli Duha Svetoga da ti otvori srce da razumiješ veličinu njegova

boravka u tebi. Ostani u molitvi oko pet minuta, a onda prouči sljedeću

katehezu o Duhu Svetom.

Duh Sveti — Sila Božja

1. »Kad je Pavao prošao gornje predjele, dođe u Efez, gdje nađe neke

učenike te ih upita: 'Jeste li primili Duha Svetoga kad ste postali

vjernici?' 'Ne, nismo ni čuli da postoji Duh Sveti', rekoše oni« (Dj 19,

1—2).

Mi, suvremeni vjernici, primili smo Duha Svetoga i čuli smo da postoji. Pa

ipak, oko nas kao da su prisutni svi drugi duhovi, samo ne Duh Sveti.

Očito je stoga da se i nas tiče Pavlovo pitanje upućeno vjernicima u

9293

i Sina. Izlazi od Oca i Sina. On je zajedništvo Oca i Sina. Otac je

prapočetak, izvor u Bogu. Sin je slika Očeva, Riječ koju Bog o sebi

izgovara. Sin je Otac spoznat i izgovoren unutar trojstvenog Boga. Duh

Sveti je sila ljubavi kojom se privlače i sjedinjuju Otac i Sin. Sveto

pismo ga uspoređuje s vatrom, živom vodom, plamenom, golubom, plamenim

jezicima, šumom, ljubavlju, blagošću, milovanjem Božjim, mi-ljem,

zalogom, darom, rijekom, rosom, bujicom vode, dahom...

U Starom je zavjetu Duh Sveti bio sila u kojoj je Bog činio djela

stvaranja i pripremao spasenje.

Novost Duha Svetoga u Novom zavjetu jest u tome stoje on Duh otkupljenja,

spasenja. To je nova silina Božje ljubavi za svijet. U njegovoj se snazi

Isus utjelovio, spasio je i otkupio svijet. Taj se duh može zato nazvati

Isusovim Duhom. Ne misli se time reći da on izlazi samo od Isusa, jer on

je uvijek Duh Oca i Sina. Misli se samo daje on na nov način dan po

Isusovoj smrti na križu. Može se reći da je u Isusovoj smrti Otac toliko

ljubio svijet daje svojega Sina žrtvovao za svijet. Isus je pak, iz

ljubavi prema Ocu, uzeo na sebe grijehe svijeta i svu odgovornost za njih,

ušao smrću u određenu udaljenost od Oca, u tamu, u prokletstvo, kako veli

sveti Pavao. Postao je umjesto nas proklet (usp. Gal 3, 13). To je

»udaljavanje« od Oca njegova žrtva. Otac i Sin su, dakle, na nov način

dali sebe i to je nov izljev Duha Svetoga za svijet. Kao u Trojstvu, kad

Otac i Sin »izlaze« iz svoje osobnosti i »ulaze« u novu Osobu kao

jedinstvo, zajedništvo, tako i ovdje Otac i Sin u Duhu Svetomu nekako

ulaze u novo zajedništvo s ljudima. Ljudi su posinjena djeca Božja. Oni

imaju baštinu s Isusom. Zato Isusovo spasenje nije povratak na stanje

čovjeka prije grijeha, nego nešto posve novo i neizmjerno obilatije.

4. Duh Sveti je sila Božja. Sve što Otac čini, čini to po Sinu — Riječi,

ali u Duhu Svetomu. U toj sili Isus pobjeđuje grijeh, smrt, Zloga i

svijet. U toj sili mogu Isusovi učenici — vjernici — pobjeđivati sve /.lo.

U toj istoj sili mogu oni biti sposobni čudesno slu-I ikvi i svijetu. Duh

Sveti je, naime, onaj koji oživ-

iic Crkvu i Isusovo otkupljenje ostvaruje u svijetu do

a vremena. Taj Duh daje vjernicima svoje darove,

lužbe i plodove. S pomoću darovaDuha vjernik služi

Irugima u Crkvi i svijetu. U službama služe osobiti

lu/benici unutar Crkve. Plodovi Duha jesu kreposti u

kojima vjernici rastu u svetosti do »uzrasta punine

Kristove« (Ef 4, 13).

Duh Sveti je sila u kojoj se sve dobro, pravedno plemenito i neprolazno

događa u svijetu. To je sila izišla i/. Isusova križa. Zato pred Isusovim

križem, pred silinom Duha Svetoga, bježe sve negativne zle sile oko nas.

On je i Duh Ljubavi. Zato svaka ljubav od njega dolazi. Gdje god je

ljubav, a to znači sposobnost da se čovjek odriče sebe i živi za drugoga,

tu je Bog u Duhu Svetom na djelu. »Bog je ljubav« — kaže sveti Ivan — »i

tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu« (1 Iv 4, 16).

5. Duh Sveti stanuje u srcima vjernika. »Ljubav je Božja razlivena u

srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5,5). Budući da smo

posinjena djeca Božja, poslao je Bog u naša srca Duha Sina svoga koji

kliče: »Abba! Oče!« Tako više nismo robovi, nego djeca Božja (usp. Gal 4,

6—7). Po istom Duhu prebivaju u srcu vjernika Otac i Sin. To znači da

vjernik više nema svoju, prokletu, grešnu, izgubljenu egzistenciju, nego

živi Kristovu egzistenciju. On ima pravo na Kristovu baštinu (usp. Gal 4,

7), da bude tamo gdje je Isus (usp. Iv 17, 24). Snaga vjerničkog života

jest u tome da se prepusti vodstvu toga Duha, njegovim nadahnućima,

njegovoj inicijativi.

Taj Duh svjedoči da smo djeca Božja (usp. Rim 8, 16). On nas tješi i zato

se zove Tješitelj. On tjera strah iz vjernika, jer je Duh slobode i

posinstva, a ne Duh robovanja (usp. Rim 8, 15). Taj Duh daje da vidimo i

spoznamo ono što ljudi obično ne spoznaju (usp. 1 Kor 2, 15). Taj nas Duh

obdaruje svojim darovima i ujedno daje da spoznamo darove koje smo

primili (usp. 1 Kor 2, 12). Vjerničko svjedočenje događa se po Duhu,

utemeljeno je na sili Božjoj (usp. 1 Kor

9495

2, 5). Zato se vjernik ne treba sektaški trsiti da obraća. Duh Sveti daje

što i kako treba govoriti (usp. Mk 13, 11). Toga Duha Otac rado daje (usp.

Lk 11, 13). On je Branitelj koji ostaje s vjernicima zauvijek (usp. Iv 14,

25). On je Duh Istine, dok je đavao duh laži. On će zato poučavati

apostole i vjernike i podsjećati ih na Isusove riječi. Primati Duha

Svetoga i slušati ga znači imati čudesnu, nadsvjetsku spoznaju. To je novo

spoznanje, znanje koje se ne može dobiti ni najednom znanstvenom ili

filozofskom putu. Taj Duh svjedoči da je Isus Sin Božji i Spasitelj

svijeta. To je najsigurniji argument u vjeri. Čvrstoća vjere tek tu

postaje kreme-nita. Tako se ujedno dolazi do iskustva Isusa Krista. Duh

Sveti nas »podiže« kao majka dijete, da bismo mogli susresti Boga Oca i

Isusa Krista. On zato vodi i našu molitvu, on nadahnjuje i vodi naš

razgovor s Bogom (usp. Rim 8, 26—27). A kad on moli u nama i za nas, zar

možemo biti neuslišani ili zar možemo krivo moliti? Pitanje je samo

dopuštamo li Duhu Svetom da u nama moli. Kroz molitvu nas Duh uzdiže do

susreta s Isusom Kristom i tada možemo svjedočiti za Isusa Krista. Duh

svjedoči, a i mi tada možemo svjedočiti (usp. Iv 15, 26—27). Taj Duh

Sveti dokazuje da je svijet prevaren, daje u zabludi s obzirom na grijeh,

pravednosti osudu (usp. I v 16, 8). Grijeh je zlo i treba ga raskrinkati

jer zavarava ljude i gura ih jedne protiv drugih. Sve ljude treba

ujediniti protiv zla i grijeha. Samo Duh Sveti može raskrinkati Zloga. Duh

zatim dokazuje da pravednost ne dolazi od svijeta, nego od Isusa Krista.

Isus nas opravdava. Nastojanje oko dobrih djela znak je naše

opredijeljenosti za Isusa Krista, ali ne spašavaju nas djela, nego križ i

uskrsnuće Isusa Krista. Zatim Duh dokazuje daje osuđen knez ovoga svijeta

i da je besmisleno vezati se uz njega. Vezati se treba samo uz Isusa

Krista. Svijet bez Krista je apstrakcija (usp. Iv 16, 8—11). Taj će Duh

Sveti vjernike, Crkvu, upućivati u svu istinu, u cjelovitu, neokrnjenu

Istinu. A ta je Istina osoba Isusa Krista. Duh Sveti također će očitovati

buduće stvari, dat će da vjernici prorokuju buduće događaje (usp. Iv 16,

13).On je napokon Božja sttva' Jer ce po njemu i po djelima koja budu

vjernici kroz vjekove Crkve činili njegovom silom, Isus Krist' ^tap

P°stati čuveni, glasoviti, slavni. Posvuda & yudi raZglašavati čudesna

djela Božja i slaviti Bogfl k°Ji takvu vlast daje ljudima (usp. Otk 5,

9—14).

Bez Duha Svetoga č0vJek ne može ništa. U njemu je vjernik pobožanstvenjen>

moćan kao njegov Otac,

čije je on posinjeno

dijete. To je Duh života.

6. Duh Sveti je »mi-0SODa<<- U njemu su, naime, Otac i Sin zajedno.

NjegovaJe osobnost na neki način pluralna. Kao što su u djetetu otac i

majka istodobno i

nerazdvojivo zajedno,

tilko je i u Duhu Svetom. Duh

Sveti ne izlazi samo iz Oca nm Samo iz Sina. Tko hoće primiti Duha S

vetoSa> mora nekako primiti i Oca i Sina zajedno.

Budući daje Duh Sve0 »mi-osoba«, znači da on ne može doći u srce vjerska

drukčije nego kao »mi--osoba«, a to znači stvaraJucl zaJedništvo. On

uvijek stvara zajednicu. On ujedinjuje osobe, traži jedinstvo, ukidanje

dijeljenja i mržnJe- Gdje ljucdi nisu sposobni praštati, tamo on ne može

doći. On ne može doći tamo gdje vlada egoizam. Ne može tamo gdje čovjek ne

želi zajedništvo s drugim, neg° osamu. Znak da negdje nema Duha Svetoga

jesc dijeljenje ljudi, mržnja, svađa, ratovi. Praštanje i pomirenje jesu

preduvjet da bi Duh Sveti mogao ispuniu nečije srce. Tko nije spreman na

mir, taj ostaje i&#163;van dometa djelovanja Duha Svetoga. Pomiriti se s B°80m

l pomiriti se s ljudima s

kojima smo u neprij

at6ljstvu,

uvJet je za dobivanje Duha Isusa Krista.

7. Duh Sveti stvara zajednicu. On je zajedništvo među osobama. On je

LJUDav- Zato Duh Sveti teži da ujedini čovječanstvo. NJe80V0 Je djelovanje

u Crkvi kvasac toga ujedinjenja- Gdje god dolazi, Duh Sveti stvara

zajednicu. Crkva Je znak i stvarnost te istine. Ona nije mogla nastati dok

Duh Sveti nije došao na apostole. Crkva je djelo Duha Svetoga. Ljubav i

prema" neprijateljima preduvjet je stvaranja Crkve. Petrova služba u Crkvi

(primat) ima zadaću da vjer-

9697

nike opominje na pomirenje i tako stvara uvjete za dolazak Duha Svetoga u

sve mjesne Crkve i u svakog vjernika. Duh Sveti je u Crkvi »jedna osoba u

mnoštvu osoba«.

8. Isus je Riječ i njega se upoznaje slušajući riječ. Duh Sveti je dar i

njega se dobiva i prima u molitvi. Slušanje Božje riječi i molitva dva su

osnovna vjernička stava. Kad su apostoli došli u kušnju da im se narine

samo karitativno djelovanje u prvoj Crkvi, oni to odbijaju izabirući

posebne službenike za karitas, a oni će se »posvetiti molitvi i

propovijedanju Riječi« (Dj 6,4). Riječ i Duh uvijek moraju u Crkvi ići

zajedno, a to znači da propovijed i molitva moraju slijediti jedno drugo.

Riječ omogućuje dolazak Duha. Duh pak oživljava Riječ u srcima vjernika.

Učiti i moliti jesu načini da vjernik raste u silini Duha Svetoga i tako

postane sposoban služiti drugima. O tome ćemo još kasnije govoriti.

Zastani nekoliko minuta. Ako nešto nisi shvatio, pročitaj još jednom.

Zapisi ono što ti je još uvijek nejasno, strano ili što bi želio znati, pa

poslije pitaj iskusnijeg vjernika ili svećenika.— kad netko užasnu,

beznadnu svagdašnjicu prihvaća opušteno, a da ni sam ne shvaća zašto;

— kad se nečega odrečemo i osjetimo da smo kapitulirali, a to je zapravo

pobjeda;

— kad se možemo prepustiti i smrti kao dobitku, bez straha i strepnje.

Iskustva

Svagdašnjica je sigurno prepuna iskustava Duha Svetoga. Toga smo premalo

svjesni. Zato tražimo izvanredne znakove. No, Bog voli davati samo

znakove Jone proroka, kad se netko vidljivo prepušta Bogu i time dokazuje

svijetu da je Isus pobijedio grijeh i smrt. To znači obratiti se i

povjerovati.

Obraćenje čovjeka i povjerenje u Boga najveći su znakovi djelovanja Duha

Svetoga. Jer, najteže je povjerovati Bogu. Toliko teško da nas jedino

milost može na to uputiti i u nama tu vjeru ostvariti. Zato su najjača

iskustva djelovanja Duha Svetoga brojna obraćenja ljudi. Evo nekih od njih

tu među nama.

Jedan je mladić do sada živio mlako kršćanski. Odjednom, nakon molitve, on

postaje revan. Otac obitelji bio je psovač i pijanica. Odjednom je doživio

obrat. Mladić je bio ateist, ali čuvši jednom o Kristu, potpuno se

opredjeljuje za njega. Djevojka laka života najednom seminaru doživljava

potpuni obrat i nakon nekoliko mjeseci odlazi u red Majke Tere-zije.

Mladić, već zaposlen, odjednom se odlučuje na svećeništvo i, dok je to

zvanje za druge u krizi, on ustrajno i radosno prihvaća njegov teret.

Djevojka, jedinica u obitelji, dobra kršćanka, opredjeljuje se za Isusa i

na začuđenje svojih revno moli i čita Sveto pismo. Tisuće takvih žive oko

nas. Oni su se susreli s Isusom i drugima mogu o tome pripovijedati i

svjedočiti, te im pomoći da i sami dođu do istog susreta.

Tko iskusi Duha Božjega, taj ne može ostati isti. Duh Sveti ga nanovo

rodi. On vidi ono što drugi ne vide. On postaje sposoban za ono za što

drugi nisu sposobni. To nije samo obećanje iz Svetoga pisma, to

Promisli

Jesi li već kada osjetio djelovanje Duha Svetoga u sebi? Kako?

Gdje možeš u svijetu jasno prepoznati djelovanje Duha Svetoga?

Evo što kaže K. Rahner:

Duha se može iskusiti tamo gdje netko slobodno preuzima odgovornost, iako

od toga nema nikakav dokaz za uspjeh;

— tamo gdje čovjek doživi svoju krajnju slobodu koju mu nitko ne može

oduzeti;

— tamo gdje se skok u smrt prihvaća kao početak ispunjenja nepojmljivih

obećanja;

— kad osjetimo daje naš život u cjelini ipak dobar i prihvaćen, iako to

ne možemo dokazati;

9899

je stvarnost. Bezbroj mladih to svaki dan doživljava. Pronaći ih možeš u

svakom našem gradu. Bezbroj ljudi poodmaklih i srednjih godina isto tako.

U samostanima jednako kao i u svijetu. Svagdje isto iskustvo: Bog je živ i

djeluje danas kao i u početku Crkve. Crkva se u tome nije promijenila.

Upravo je to dokaz. Ona nije prestala biti svjedok Boga, Isusa Krista na

Zemlji. U Crkvi se traži da se vjernici založe za Isusovu stvar. No to se

može događati tek onda kada se vjernik svjesno opredijeli za Isusa Krista

i zamoli snagu Duha Svetoga. Dok razočarani vjernici bježe iz Crkve, dotle

oni koji se susretnu u Duhu^ s Isusom bježe u Crkvu, voleje i ne mogu bez

nje. Čudesna prijateljstva nastaju među takvim ljudima. Iz bilo kojeg

grada došli, odmah se prepoznaju i postaju nezaboravni prijatelji. Iz bilo

koje zemlje došli, odmah se prepoznaju. Oni su kao stisnute ruke oko

cijele Zemlje, ruke prijateljstva, mira, dobrote, vjernosti, poštivanja i

radosti. Čudesno je kako takvi ljudi ne mogu teško griješiti. Nakon

nekoliko mjeseci novoga života jedan je mladić pokušao opet psovati, jer

je sam sebi bez toga izgledao neobičan. Pokušao i odmah stao. Gušilo ga u

grlu, tjeralo na plač. »Ne može se« — rekao je. »Ljubav prema Bogu je

prejaka.«

Jedan je student svoje iskustvo djelovanje Duha Svetoga ovako opisao: »Duh

Sveti je po mom uvjerenju Bog koji daje i uzdržava život. To je u stvari

sam život koji struji, pomlađuje; to je prisutnost Boga, to je nešto što

otvara oči da čovjek vidi. To je zov Boga, ponuda Božja čovjeku; to je

povjerenje Boga u čovjeka, darivanje. Duh Sveti je netko tko mi pomaže da

otkrijem u sebi i oko sebe dubine koje daju snagu da se živi Istina. On je

odgovor Božji čovjekovoj čežnji za njim. Duh Sveti je način da shvatim, da

kažem, da je Bog konkretan, živ, bliz, da nešto hoće sa mnom. To je pečat

koji me spaja s Bogom bez obzira na moj &#9632;iiich. Duh Sveti je radost koja

me zna čitavog ispuniti.«

(Josip, 22 godine)Drugi je student, susrevši Krista, ovo zapisao: »U ovom

povijesnom trenutku opredjeljujem se za Isusa Krista jer vjera u Isusa

Krista traži odricanje od onoga lošeg ja, onoga što pruža toliko toga

trenutno blistavog. Zato znam da bih se opredijelio protiv vjere kad bih

bio siguran da on nije sada ovdje živ. Ali ovako...«

(Živko, 24 godine)

Jedna je djevojka napisala: »Sreća se nastanila u meni čim sam shvatila da

si ti, Kriste, moja najveća ljubav.«

(Marija, 24 godine)

Za razliku od onih koji iskuse djelovanje Duha Svetoga i sigurni su u

vjeri, evo što piše djevojka koja to nije iskusila i koja još uvijek

traži: »Ponekad pomislim, Bože, da si samo moja fantazija. I čudim se kad

kažu da si u onom prosjaku, u onom prozeblom siročiću i u onom

izgladnjelom crnčiću. Jučer vidjeh prosjaka. Uporno ga gledah. I vidjeh

samo prljave dronjke i prozeble ruke. Ne vidjeh tebe. I kažu da si svuda.

A nema te u mojoj duši. Ili sam ja, možda, slijepa.«

(Blaža, 20 godina)

Neki je mladić opisao isto stanje traženja: »Glasovi traže oslonac i, ne

nalazeći trag u svijetu, odlaze daleko, bešćutni, nijemi kao krik.«

(Blaženko, 24 godine)

Jedna žena vapi: »Kakva je to smrt: umirati, a već napola mrtav? Kakav je

to grč utrobe u njenim strahovima za nezavisnost moju, za očuvanjem sebe

same? I kakva je to ljubav: ne voljeti nikada i nikoga i vjerovati —

slobodna sam? — Hej, polovico moga života, nisiprevrijedna da bi me tako

okivala! I nisi prelijepa da bi mi zakrčivala druge vidike! Zato, pusti me

van! Ja hoću sunca, ja hoću neba, ja hoću začeti svoje nerođeno ja'!«

(Ljerka, 25 godina)

|IHI101

Mogli bismo tako redati svjedoke koji su se promijenili, izmijenili svoje

poglede i djelovanje obrativši se i zamolivši Duha Isusova da ih učini

sličnijim Isusu, kome po krštenju pripadaju. I sve je krenulo drukčije. I

ti možeš tako. Isus je rekao da se moramo ponovno roditi. Dao nam je snagu

za to rođenje. Sad je na meni i na tebi da mu povjerujemo.

Kažu da je Duh Sveti još uvijek među kršćanima nepoznat Bog. Što ti o tome

misliš? I kad bi ti zamolio Duha Svetoga da te ispuni i obrati, što

misliš, bi li se to i dogodilo? I kad bi mjesec dana za to uporno molio? I

kad bi još netko s tobom za to molio? — Jedan je mladi čovjek (33 godine)

dvadeset dana tako uporno molio. I potpuno se okrenuo Isusu Kristu. I

otada je mnoštvo mladića, djevojaka, žena i muževa kraj njega zaželjelo

ići Kristovim putem. I isto su, slično ili još jače, doživjeli snagu Duha

Svetoga.

Sto misliš: možeš li ti to vjerovati? Možeš li iskreno reći: »Isuse, ja te

ljubim. Isuse, volim te!«?5. VJERA U ISUSA KRISTA

Uvod

Potrebno je sada govoriti o temeljnom vjerničkom stavu za spas, a to je

vjera. Isus je rekao: »Tko vjeruje, ima život vječni« (Iv 6, 47). »Tko

vjeruje u mene, neče ožednjeti nikada« (Iv 6, 35). »Da, to je volja Oca

moga, da tko vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni« (Iv 6, 40).

Oni koji idu za Isusom nazivaju se vjernici. Vjera otvara put do Isusa i

do svega bogatstva koje je on donio. Čak se i sve ono što čini život

Isusovih učenika naziva vjerom. Pavao kaže da se vjera Crkve naviješta

posvuda (usp. Rim 1, 8). Ta se vjera naziva i poslušnošću Bogu. Đavao je

neposlušan. Ako vjera spašava, onda nevjera upropaštava. Budući daje riječ

o vjeri Nekome, Bogu, ta vjera nije neko vjerničko, psihičko,

iracionalno, autosugestivno držanje za istinu nečega stoje bez temelja i

opravdanja, nego je povjerenje u osobu Isusa Krista i Oca njegova u

svjetlu Duha Svetoga.

Bog ne traži da mu se vjeruje bez razloga. Razum mora imati dovoljno

razloga da povjeruje Božjim riječima i njegovim obećanjima. Isus poziva

slušatelje i učenike da se uvjere, da pogledaju njegove argumente. Koji su

to argumenti? Ponajprije Stari zavjet, jer on govori o njemu (usp. Iv 5,

39). Zatim Ivan Krstitelj koji je svjedočio o njemu (usp. Iv 5, 33—35).

Osim toga djela koja Isus čini svjedoče za njega (usp. Iv 5, 36 i 10, 26).

Zatim sam Bog Otac svjedoči za njega (usp. Iv 5, 37—38). Isus je, dakle,

trijezan i razuman. Nije zanesenjak, niti traži lakovjernu vjeru u sebe.

Isus

Molitva

Izmoli polagano, razmišljajući, himan Duhu Svetom: »Dođi, Duše Presveti,

sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti.«

Literatura

Ako želiš još saznati o djelovanju Duha Svetoga, evo nekih knjiga:

T. de Chardin, O ljubavi i sreći, Zagreb 1977.

H. Kiing, Sloboda u svijetu, Zagreb 1980.

B. Medvid (izd.), Novi život u Duhu, Jelsa 1977.

Sv. Bazilije, Duh Sveti, Makarska 1980.

I. Golub, Duh Sveti u Crkvi, Zagreb 1975.

R. Laurentin, Karizmatička obnova, KS, Zagreb 1979.

A. G. Hamman, Svagdašnji život pravih kršćana, Zagreb 1983

Snagom Duha, KS, Zagreb 1980.

F. A. Sullivan, Karizme i karizmatska obnova, Jelsa 1984.

102103

mirno kaže slušateljima: »Ako ne činim djela svoga Oca, nemojte mi

vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte,

pa uvidite i upoznajte daje Otac u meni i ja u Ocu« (Iv 10, 37—38). Isus

želi da mu se vjeruje na temelju činjenica. Želi imati uvjerene vjernike.

Isus im kaže neka vjeruju, pa će početi i sami činiti djela kojaje i on

činio, čak i veća od tih (usp. Iv 14, 12). Napokon, on je u Ocu i Otac u

njemu i zato govori Očeve riječi: »Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u

meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista vam kažem:

Tko vjeruje u mene, djela kojaja činim i on će činiti. I veća će od ovih

činiti, jer ja odlazim Ocu« (Iv 14, 11 —12).

Tko Isusu vjeruje, ne može se prevariti. Isus jednostavno kaže: Ako se ne

ostvaruje ono što sam obećao, nemojte mi vjerovati (usp. Iv 10, 37—38).

Istinitost vjere je, dakle, u tome da se, kad povjeruješ, ostvaruje ono

što je Isus obećao. No, potrebno je povjerovati. Vjera je temeljna

stvarnost. Temelj spasa, pristupa Isusu, temelj svetosti, novog života,

obraćenja, čudesa, novoga neba i nove zemlje. Bez vjere se ne događa

ništa ni u običnom životu. Vjera je skok. Plivaš tek kad si skočio u vodu;

ideš putem tek kad si na njega stupio. No, skočit ćeš u vodu tek pošto

povjeruješ da ćeš moći zaplivati, a ne utopiti se. Zakoračit ćeš na put

tek pošto uvidiš da sigurno vodi do cilja.

Isusu je najviše stalo do toga da mu povjerujemo. Njemu nije do čudesa i

ozdravljenja, premda mu je žao čovjeka. On čini čudesa samo zato da bismo

mu povjerovali. Jer, ona stvarnost u koju nas želi uvesti kroz vjeru

nadilazi sva čovjekova očekivanja i to već ovdje na zemlji. To je pravi

život.

Isusu ništa nije bilo tako teško kao uvjeriti ljude da mu vjeruju. Sve u

čovjeku govori daje to ono pravo i istinito, ali on ipak radije ostaje

izvan toga. To je tajna zla, grijeha. I tomu se treba oprijeti. A to je

moguće molitvom i postom. Vjera je i milost, Božji dar.

Čovjek neizmjerno nadilazi sam sebe. On je biće u projektu, on se stalno

može razvijati. Ali samo ako u to vjeruje. Grijeh, to je nevjera, to je

sputavanje čovjeka,to je glas koji te tjera da ostaneš gdje jesi, da se ne

po-kreneš. To je okolina koje se sramiš i bojiš što će drugi reći ako

pođeš. Hoćeš li imati život, pođi, trgni se, započni. Sad je tvoj

trenutak. Raspali snage koje su ti dane krštenjem i krizmom — i doživjet

ćeš radost kakvu nikada nisi ni slutio. Nije to samo obećanje Svetoga

pisma, nego i iskustvo mnogih koji doživljavaju i žive sve veću vjeru,

koračajući u njoj sve dalje.

Ako želiš povjerovati, a ne možeš, smiri se, pusti knjigu na stranu,

sjedni ili klekni i reci Isusu sve što sada osjećaš. Reci mu svoje želje i

svoje nemoći. Barem petnaestak minuta ostani moleći. Ako te još netko može

shvatiti i moliti s tobom, zamoli ga da i on moli za tebe i za tvoju

vjeru. Sada se opusti i u meditaciji se dodirni svoje vjere i nevjere.

Dotakni svoje srce, osluškuj ga i dopusti mu da povjeruje u život i tvoju

budućnost, da sve to provre u tebi još snažnije.

Duboko udahni i polagano ispuštajući zrak prepusti se miru u sebi.

Opredijeli se samo za prisutnost Božju pred sobom. Odlučno ustraj barem

nekoliko minuta i osjetit ćeš kako otpada, kao stara odjeća i oklop, sva

rastresenost i briga i Bog se u tebi probija. Pusti da te mir, blagost i

toplina natope.

Nakon pet do deset minuta neka te osvoji istina da je Bog dobar i da od

njega dolazi samo dobro. Kao da te rosa natapa tom istinom. »Bog... je...

dobar. Dobrota... ulazi... u mene!« — to izgovaraj polagano. »Evo me,

Bože!« — ponavljaj u dubini srca. I predaj se potpuno u naručaj Isusov.

Kao dijete u naručaj majke. Ne boj se! Božje su ruke sigurne. U njegovim

su rukama tvoj dan i tvoja noć, tvoj posao i tvoja bolest, tvoja radost i

tvoj uspjeh. Nitko drugi ne vodi tvoj život, samo on. Nitko te ne može

istrgnuti iz njegova naručja.

Osloni se na tu istinu. Bog je rekao i to ti je dosta, to je najsigurnija

riječ. Proći će sve, ali Božja riječ nikada (usp. Mt 24, 35). »Imenom sam

te zazvao, ti si moj« — kaže ti Bog (Iz 43, 1).

Na kraju zahvaljuj Bogu za novu životnu sigurnost koja u tebe ulazi kroz

vjeru.

104105

PromisliVjera u Isusa Krista

Nakon petnaest minuta ili pola sata molitve uzmi bilježnicu i olovku i

pokušaj upoznati samoga sebe i stanje svoje (ne)vjere.

— Moja mi se vjera čini kao... Mislim da ja (ne) vjerujem, jer...

— Kad vidim ljude koji su oduševljeni za Isusa, tad mi...

— Volio bih više vjerovati, ali...

— Kad bi se stvarno moglo tako vjerovati, onda bi...

— Moja vjera ni(je) djelotvorna, jer...

— Moja vjera se ogleda u...

— Ako želim povjerovati, onda moram...

Jedan je mladić ovako napisao o vjeri:

Pouzdanje u Boga, to je za mene kao ulaganje svega po čemu ja jesam da

budem i ono što sada nisam (Živko, 24 godine).1. Starom mudrom rabinu

došao jednoga dana njegov odrastao sin. »Oče« — reče rabinu — »pročitao

sam cijelu Bibliju. Uvjerio sam se daje sve to laž.« Rabin ga pogleda,

uzme Bibliju u ruke i reče sinu: »Promisli još jednom, sinko. A ako je to

sve ipak istina?!«

Nevjerojatno zvuči daje Bog postao čovjekom, kao i to daje u Isusu

rješenje svih svjetskih problema, a još je nevjerojatnije da čovjek može

postati sudionikom božanske naravi: daje dijete Božje. Ali, što ako je to

sve ipak istina? Kako sve to povjerovati?

Vjera je događanje između dviju osoba. Jedna osoba vjeruje nešto drugoj

ili ima povjerenje u drugu ili toliko vjeruje drugoj osobi da se sva

oslanja na nju. Ovdje nije riječ o vjeri i povjerenju u čovjeka, nego u

Boga. Bog govori i zove, Bog obećaje i daje, Bog čini za čovjeka i s

čovjekom osloboditeljsko djelo, Bog stupa s čovjekom u prijateljski odnos.

Bog ima inicijativu. Ipak, susret u vjeri ovisi o obje osobe. Jedna mora

biti dovoljno uvjerljiva, a druga dovoljno nesebična i čista da uvidi

vrijednost te se približi drugoj osobi. Vjera je međuosobna stvarnost. To

je poziv osobama da preko znakova povjeruju da su srca spremna za ljubav,

za zajedništvo. Obje osobe daju i primaju.

2. Povjerovati Isusu Kristu ne može se samo na temelju razumskih razloga.

On je Bog, ne samo čovjek. Stoga on čovjeka mora osposobiti da bi mu

vjerovao, mora ga uzdignuti k sebi. Zato je vjera i milost. Nemoguće je

doći Isusu ako nas Otac ne privuče, kaže Isus (usp. Iv 6, 44). Otac daje

Duha Svetoga onima koji mu žele vjerovati. Duh Sveti je ta milost kojom

čovjek biva sposoban vjerovati Bogu. Apostoli nisu bili sposobni ići do

kraja za Isusom, jer još nisu primili silu Duha Svetoga. Isus zato kaže

daje za njih bolje da on ode, inače neće doći Duh Sveti. Bez Duha neće

moći povjerovati, a bez vjere se ne može nitko spasiti. Priključiti se

Isusu, povjerovati mu, slijediti ga, baciti se u

Molitva

Moli Isusa da to shvatiš. Možda ovako:

Bože

koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv

vodi me i dalje koncu mojih želja

Ne ostavi me

umorna i sama nasred puta

Obrazi su moji blijedi

i moje misli nemoćno ko moje ruke vise

Bože

daj da novo plavo jutro

iz umora digne moje misli

da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi

Budi

nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.

(A. B. Šimić)

106107

njegovu stvarnost, prijeći u njegovo kraljevstvo — to može čovjek samo

snagom Duha Svetoga. No, sa svoje strane čovjek to barem mora htjeti i

otvoriti se snazi Božjoj.

3. Vjera je otvaranje drugoj osobi. Bog vjeruje čovjeku, zato je došao u

njegovu stvarnost; uzeo ljudsku stvarnost da bi bio što bliži čovjeku. On

se otvorio čovjeku. Objavio se, otvorio širom srce, makar mu je čovjek

bio neprijatelj zbog grijeha.

Sad je na čovjeku da se otvori (ili zatvori) Bogu i njegovoj ponudi spasa.

Čovjek se može okrenuti i otići od Isusa. To su mnogi učinili. Ali, može i

otvoriti svoje srce Isusu. Tko je zaista Isus, upoznaje se tek kad čovjek

htjedne povjerovati i zamoli Isusa da mu dade svoga Duha. Upoznati i

prihvatiti Isusa nekako izvana, po djelima i riječima, može se na temelju

propovijedi Crkve i Svetoga pisma. No, tko je on zaista kao Bog, može se

razložno i uvjerljivo upoznati tek kada se primi sila Duha Svetoga. Samo

on uvodi u čitavu istinu i podsjeća na ono stoje Isus govorio. Isus poziva

riječima i čudesima, daje naslutiti daje on doista Bog. Isus je stoga

ponuda čovjeku. Duh Sveti je dar. Isus uvodi, a čovjek prima tu ponudu kao

stvarnost tek snagom Duha Svetoga. Duh Sveti ostvaruje u ljudima ono

stoje Isus jednom učinio za sve ljude. Svoje djelo spasenja, dakle, Isus

može ostvariti u sili Duha Svetoga.

Kad se čovjek na Isusove evanđeoske riječi otvori vjeri, Božja sila ulazi

u njega i čini ga slobodnim i spašenim. Zato se može govoriti o Isusu kao

o Božjoj mudrosti i sili ujedno (usp. 1 Kor 1,24).

Kome se čovjek otvori, kome vjeruje, taj k njemu

ulazi. Ako vjeruje đavlu, đavao se u njemu nastani.

Ako vjeruje drugim silama, magijskim, spiritističkim,

praznovjernim, one njime vladaju. Potrebno je da čov-

jek zatvori vrata svim drugim silama i otvori ih samo

I mu Kristu. Tek tada može biti potpuno slobodan.

"Ih čovjeku jamči jedino Bog. Pred njim čovjek

kakav jest, bez pretvaranja, original.

&#9632; roditeljima.4. U teologiji se govori o tri stupnja u vjeri: vjerovati

Boga, vjerovati Bogu i vjerovati u Boga. »Vjerovati Boga« znači vjerovati

da on postoji. To još nije opredjeljenje za vjeru (ili ne mora biti). Ako

jest, onda je to tek početno opredjeljenje. Netko, naime, tko vjeruje da

postoji Bog, ne mora i živjeti po toj istini.

»Vjerovati Bogu« znači vjerovati da je istina sve ono što je on rekao,

objavio, obećao. To je intelektualna, razumska vjera. No, čovjek se može

u razumu slagati s istinama koje je donio Isus, a da ipak ne živi po tim

istinama. Potrebno je još i srcem povjerovati.

»Vjerovati u Boga« znači svoju egzistenciju staviti u Božje ruke, znači

skočiti u ono što je Isus donio. Osloniti se na Isusove riječi i hoditi za

njim. Svoj život izručiti Isusu Kristu. To je sjedne strane hodanje u

povjerenju u Isusa, a s druge strane u potpunom pouzdanju da će Isus dati

sve što je obećao. To je dakle povjerljiva vjera i pouzdana vjera.

Povjerenje se odnosi na osobu, pouzdanje na obećanje te osobe. Tu su

blizu nada i ljubav. Tko se pouzdaje, on se nada. Tko ima povjerenje, on

već ljubi. Vjera, nada i ljubav idu zajedno. No, što se više sazrijeva u

vjeri, to više jača ljubav kao težnja za sjedinjenjem i kao konačno

sjedinjenje s Bogom u vječnosti.

Još jednom o svemu dobro promisli. Možeš li povjerovati? Svakako nemoj

smetnuti s uma daje vjera i dar Božji i zato je treba izmoliti. Uči

moliti, moli na-glas, tiho, usmeno i pismeno, sam i s drugima.

Iskustva

Evo kako su neki dolazili do vjere.

Kad je to počelo? Čini mi se onog dana kad sam pročitao: »Zaista, zaista,

kažem vam, tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će

i veća od ovih, jer ja idem k Ocu« (Iv 14, 12). Obazreo sam se po svom

životu. Znači: ne vjerujem! Nešto nije šti-

um109

malo. Ili Isusove riječi, ili moj život. Gdje je razlog? Valjda se još

netko našao pred tom dilemom. S molitvom ne manje mučno. »Zaista, kažem

vam, ako tko rekne ovoj gori: 'Digni se i baci u more' i ne posumnja u

srcu svome, nego povjeruje da će se dogoditi ono što veli, to će mu i

biti. Zato vam kažem: Sto god moleći pitate, vjerujte da ste već primili,

i bit će vam« (Mk 11, 23—24). Nešto se preda mnom otvorilo. Mora biti

mogućnost da se to što Isus kaže, i događa. Inače je kršćanstvo

prepolovljeno. Počeo sam moliti sasvim ozbiljno. Nakon mjesec dana takve

molitve srušio se zid između Isusove riječi i mog života. Počelo se

čudesno događati Evanđelje u meni i drugima... Bog i ja više nismo

stranci.

(Lav. T., 39 godina, profesor)

Ponekad želim da se javiš u najmračnijem kutku, da budem sigurna da si ti.

(Fili, 21 godina)

Poznam ljude koji Krista ne trebaju.

Razlog: ne poznaju ga

i, svjesno ili nesvjesno,

pomirili su se

s kotrljanjem sitnih radosti.

(Živko, 25 godina)

Susrela sam se s tobom jutros, na svoj četrdeset osmi rođendan, tako

intenzivno da htjedoh zaustaviti na čas pokretnu vrpcu života, zaboraviti

na obveze i utopiti se u rijeci sjedinjenja s tobom, veliki, apsolutni

Živote. Stoje to bilo? Objava, milost, nadahnuće, slutnja?

Bio je to susret.

A susret je i objava, i milost, i sreća, i ljubav, i ljepota, i život.

No, zašto baš danas?...

Sjetila sam se zašto baš danas!

Danas ujutro sam molila, a to gotovo nikad ujutro ne radim.

Usred žurbe oko odlaska na posao i uz banalne probleme svakodnevnice,

zaustavila sam se na čas, 110usmjerila svoje misli k tebi i topli vapaj

dozvao te u susret.

(Marija, 48 godina, profesorica)

Eto to su neka iskustva drugih.

Drugi su činili korake u vjeri, pa možeš i ti. Bog je vjeran. Tko se za

njega odluči, ne može biti ostavljen ni izigran. Vjernost i Istinitost —

to je Bog. Kad ska-češ u njegove ruke, i to na njegovu riječ, ne skačeš u

prazno. I — Boga najviše slaviš kad mu vjeruješ! I — Boga najteže »boli«

kad sumnjaš u njegove riječi. Bog je najsigurnija sigurnost — tako tvrde

oni koji su povjerovali. I s njima cijela Biblija. Bog je vjeran. On tebi

vjeruje. Zato te poziva, zato za tebe daje sve. Ti si mu biser. A on tebi?

Kome možeš vjerovati ako njemu, Izvoru povjerenja, ne vjeruješ?

Evo što ti poručuje preko Izaije proroka:

Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Jer

dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim. Ne boj se, jer ja

sam s tobom. Evo, činim nešto novo: već nastaje. Zar ne opažate?

(Izaija 43)

Može li žena zaboraviti svoje dojenče,

ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?

Pa kad bi koja i zaboravila,

tebe ja zaboraviti neću.

Gle, u dlanove sam te svoje urezao.

(Izaija 49)

O vi svi, koji ste žedni,

dođite na vodu;

ako novaca i nemate, dođite.

Zašto da trošite novac na ono što kruh nije,

i nadnicu svoju na ono što ne siti?

(Izaija 55)

Pročitaj i 37. poglavlje Knjige proroka Ezekiela. Moli da možeš odgovoriti

Isusu i poći za njim.

111

Literatura

Ako želiš proširiti svoje znanje i potražiti nove poticaje za vjeru i

odgovore na svoje dileme, možeš posegnuti za kojom od sijede ćih knjiga:

Evanđelje po Ivanu

Sv. Bonaventura, Životopis svetog Franje, Zagreb 1981.

P. Eloi Leclerc, Mudrost jednog siromaha, Đakovo (bez godine)

D. Bonhoeffer, Otpor i preda nje, Zagreb 1974.

Sv. Ivan od Križa, Tamna noć, Split 1976.

J. C. Barreau. Vjera jednog poganina, Zagreb 1968.

N. Herman, Bog nadohvat duše, Zagreb 1982.

J. Guitton. Sto vjerujem, Zagreb 1972.

Novi katekizam. Pouka vjere za odrasle, Stvarnost, Zagreb 1970.

J. Danielou, Vjera kroz vjekove i čovjek današnjice, Zagreb

1975. J. Ratzingcr, Uvod u kršćanstvo, Zagreb 1970. R. Bacli. daleb

Jonathan Livingston, Zagreb 1982.6. OBRAĆENJE

Uvodne misli

Obraćenje i molitva jesu praktička provedba vjere. Želi li vjernik

iskusiti sve što je Isus obećao i što su apostoli i sveci posjedovali,

želi li dobiti ono o čemu smo govorili do sada, nužno je obratiti se i

početi iskreno moliti.

Obratiti se znači cijeli život okrenuti prema Isusu Kristu. Otkinuti se od

svega što te sputava i veže da se ne možeš slobodno opredijeliti za Božje

kraljevstvo. Odreći se ne samo grijeha nego i (manjih i većih) bogova

kojima se klanjaš.

U obraćenju je važno imati svijest dobitka, a ne gubitka. Obraćaš se i

odričeš svega — ne zato da bi izgubio, nego da bi stostruko dobio. Prema

tome, obraćenje je samo korak na putu do punine života. Obratiti se ne

znači izgubiti sve što želiš, nego upravo to dobiti. Znači uvidjeti da se

na strani grijeha i svijeta koji je od Boga osuđen ne može ostvariti

čovjek ni njegove želje, nego da se one ostvaruju na Božjoj strani, u

njegovu kraljevstvu — u svijetu koji Bog stvara među ljudima na zemlji.

Obratiti se znači okrenuti se od zavodničkih, lažnih obećanja Zloga i

okrenuti se obećanjima Isusa Krista. Drugim riječima, samo je jedna

mogućnost da svijet i zemlja i svaki pojedini čovjek stignu do

samoostvarenja, sreće, mira, spasa, radosti: okrenuti se pozivu neba,

Radosnoj vijesti, Isusu Kristu. Napokon, i povijest dokazuje da ne

postoji drugi put. Zato se i sama Crkva tijekom svojega tisućljetnog hoda

kroz povijest uvijek iznova obnavljala u vjeri u Isusa Krista.

12113

Osobito je to bilo potrebno u razdobljima kad je pala u napast da se

osloni na ljudske snage i ljudsku mudrost i silu.

Obraćenje — to je uvjerenje da se život može spasiti samo tako da ga se

izgubi, a to znači da se izgubi sve ono što je privid života. Čovjek se

grčevito drži svake sitnice ovdje na zemlji, kao da o tome ovisi njegov

život. On se grčevito drži slamke viseći iznad ponora, u nekom nerazumnom

uvjerenju da će ga ona spasiti. On se za očuvanje toga prividnog života

naoružao i zaštitio mnoštvom obrambenih mehanizama u mislima i

osjećajima. Zato je čovjek spreman činiti i zlo, mrziti i ubijati druge,

samo da mu netko ne oduzme slamku za koju vjeruje da ga spašava. A slamka

će se svaki čas prekinuti. Obratiti se zato znači dopustiti Isusu Kristu

da nas zahvati. Osloniti se na njega, prihvatiti se njega, izabrati njega

za svoj spas. Kad se njega prihvatimo, tad smo slobodni da sve drugo

dijelimo ljudima, jer je sve nevažno osim Isusa. Tako smo sposobni za

ljubav, za dijalog, za praštanje, za davanje, za suživot s drugima.

Važno je stoga znati da je obraćenje kratak tunel, trenutni gubitak,

sličan času kad padobranac skače iz zrakoplova i čeka otvaranje padobrana.

To je kao kad otac zaroni dijete u vodu, a dijete se smije jer zna da ga

otac neće utopiti. Obraćenje je svijest da se ide prema dobitku. Da se

stostruko dobiva i to već ovdje na zemlji. U obraćenju stoga nema

gubitka. Obraćenje je, međutim, moguće u vjeri. Ne gledati što se gubi,

nego stalno na umu držati ono što se dobiva. Kršćanstvo nije stoičko

gubljenje, nije neko odricanje radi odricanja, radi svijeta, materijalnih

dobara i života, nego je to oslobođenje od svega što mi smeta na putu

slobode, na Isusovu putu. Jer, sve je dobro stoje Bog stvorio, ali je

čovjekovo srce zlo i sebično. Čim se ono okrene Bogu, sve mu stvari dolaze

u susret, ali ne više kao ropstvo, nego kao slobodno raspolaganje.

Zato bez odricanja nema obraćenja. Tko se ne zna odreći, taj robuje. Čega

se ne možeš odreći, tvoje je ropstvo. To može biti sitnica, ali zadržava

te na putu.Tko ne nauči čovjeka da se zna odricati, taj ga zarobljava i

čini sve manje čovjekom. No, naglašavamo, ne odricanje radi odricanja i

nekog stoičkog, oholog, superiornog držanja i preziranja drugih, nego radi

Isusa Krista, radi subrata čovjeka, radi slobodnog srca, radi dobrote,

jednostavnosti, života, radosti — radi kraljevstva Božjega. Tamo gdje Bog

vlada, tamo je čovjek slobodan, smije biti svoj, original, nepatvoren.

Tamo je dijete u kući očevoj. Gdje nema Boga, tamo vlada strah, tjeskoba,

muka, nemoć da se spasi život.

Meditacija

Ostani petnaestak minuta u razmišljanju i molitvi. A onda:

Promisli

Jesi li slobodan? Čega se ne možeš nikako odreći? Zašto? Voliš li svoj

život? Prihvaćaš li svoj život ili ga ne voliš i ne želiš? Prihvaćaš li

svoj konkretan život ili se stalno držiš nekog svog zamišljenog života?

Jesi li spreman odreći se svojega života da bi prihvatio Božji? Dakle,

voliš li ti svoj život kojega ti je Bog dao? Dok ne prihvatiš sebe, ne

možeš ni druge prihvatiti, ne možeš ni Bogu vjerovati. Shvaćaš li da moraš

početi voljeti sebe? Tad ćeš se moći odreći onog sebičnog, nestvarnog,

iluzornog, zamišljenog sebe. Tad ćeš se početi razvijati prema istini.

Vjeruješ li da Bog vodi tvoj život?

Pokušaj sebe upoznati ovako:

— Već sam obraćen, jer...

— Još nisam obraćen, jer...

— Isuse, otvorio bih ti sva svoja vrata, ali...

— Obraćen čovjek — to je kao...

— Neobraćen kršćanin — to je čovjek koji...

— Isuse, htio bih biti potpuno slobodan, ali...

— Isuse, mislio sam da sam potpuno tvoj, ali...

— Uvijek sam mislio daje za obraćenje dosta da...

114115

Molitvaneba i pakla. Što to jedne drži da ne padnu u vječnu smrt, a drugi

se ne uspiju održati? Vezanost uz Boga je odgovor.

Obraćenje je zaokret od Smrti prema Životu. To je opredjeljenje za Boga,

prihvaćanje Boga, oslanjanje na Boga, vezanje svojega života uz Boga. A to

znači vezanje svoje egzistencije uz Izvor života, zapravo uz sam Život.

2. U obraćenju razlikujemo dva stupnja: jedan je trenutno, radikalno

opredjeljenje za Boga, a drugi je neprestano, doživotno usmjeravanje

pojedinih etapa života i pojedinih predjela života Bogu. Prva je etapa

obraćenje, a druga obraćanje. Prva je »optio funda-mentalis« —

fundamentalni, temeljni izbor za Boga, a druga »metanoja« — mijenjanje

mentaliteta, osjećaja, vladanja, gledanja na život prema Božjoj istini.

Prvi je stupanj radikalni zaokret života u određeni smjer, a drugi je

hodanje u tom smjeru sve cjelovitijim srcem.

Bez prvog obraćenja sva druga obraćanja malo vrijede. Ako se netko

opredijelio da putuje prema sjeveru, onda će tamo stići, makar ponekad i

načas svratio pokraj puta ili zastao na tren. On je ipak okrenut prema

cilju. No, ako želi na sjever, a okrenut je prema jugu, ne vrijede ni

povremeni silasci s krivog puta, pa ni zas-tanci na njemu. On je krivo

okrenut i usmjeren.

No, važna su i sva nova obraćenja nakon prvoga. Ako je netko okrenut Bogu,

ali ne korača, nego zastajkuje ili se ulijeni i stane, neće stići na

cilj.

Prvo je obraćenje kao čovjekovo rođenje. Drugo je rast do zrelosti. Bez

rođenja nema čovjeka. Bez rasta nema zrelog čovjeka. Bez obraćenja nema

vjernika.

3. Obraćenje može načiniti zreo, punoljetan, odgovoran čovjek. Djeca i

teško bolesni, ljudi oštećeni u razumu ili volji, žive u vjeri odraslih i

zdravih vjernika. Pogrešno je reći da se samo obraćeni spašavaju. Postoji

solidarnost spasa. Kao što je Krist ljubio nas, tako smo i mi dužni

ljubiti jedni druge. Samo se odrastao, zdrav vjernik ne spašava bez

slobodnog opredjeljenja za vjeru (usp. RPOK, br. 30). Obraćenje i živa

Moli Isusa da te obdari svojom spoznajom obraćenja i svojom snagom da ga

provedeš u djelo. Možda molitvom svetoga Ignacija Lovolskoga:

Primi, Gospodine, svu moju slobodu. Primi pamćenje i razum i svu moju

volju. Sve što imam i posjedujem, ti si mi darovao. Ja ti to sve vraćam i

potpuno predajem tvojoj svetoj volji. Daj mi samo da te ljubim i dosta sam

bogat — ne tražim više ništa. Amen.

Ostani u molitvi barem petnaest minuta prije nego što počneš čitati

katehezu o obraćenju. Bez molitve je nećeš pravo shvatiti. Moli ustrajno,

jednostavno, kao dijete s Ocem. Imaj pouzdanje, ne boj se. Sjedni u miran

kutak sobe. Opusti se. Mirno diši. Spusti ruke u krilo. Možeš zatvoriti

oči da se lakše sabereš. Noge prekriži u gležnjevima i sav se prepusti

miru koji te osvaja.

Zatim pogledaj u svoje rođenje i dosadašnji život. I kad nisi znao za

sebe, netko te vodio, podržavao, ljubio, brinuo se za tebe. Taj NETKO je i

sada tu. I kad budeš prolazio kroz osame, neuspjehe, krize, bolesti, on će

sigurno biti uz tebe. I kad dođe smrt, nitko drugi neće s tobom poći, samo

ON. Posvijesti si tu činjenicu. Spusti je u svoje srce, neka te osvoji.

Nakon petnaestak minuta počni zahvaljivati za svaki tren svoga prošlog

života. Zatim zahvaljuj i za budućnost koju naslućuješ ili želiš ili je se

možda plašiš. Zahvaljuj, tako u tebe ulazi vjera i sposobnost da se

opredijeliš za jedinog uvijek vjernog prijatelja — Boga u Isusu.

Završi meditaciju polagano moleći: Oče naš...

Obraćenje — opredjeljenje za Isusa Krista

1. U nekom gradu zaustavi se rabin u ulici gdje je čovjek hodao po žici

napetoj između dvije visoke zgrade. Rabin stade razmišljati: »Ovaj čovjek

riskira svoj život. Stoje to što ga drži da hoda po žici između života i

smrti? Koja ga to misao drži da ne padne?«

Svaki čovjek hoda kao po oštrici, uskom putu između života i smrti, između

Boga i Zloga, između

116117

vjera odraslih i sposobnih vjernika nisu njihova privatna stvar, nego se

tiču i cijelog svijeta. Ljubiti drugoga, pogotovo onoga koji je na bilo

koji način nesposoban da se opredijeli za spas, znači povesti ga u spas.

Bog hoće da svi ljudi budu spašeni (usp. 2 Pt 3, 9). Obraćenje se događa u

razumu i volji. Da bi se opredijelio za vjeru u Boga, čovjek najprije mora

spoznati tko je Bog, kamo se to ide u vjeri, koja su sredstva i koji su

motivi. Tek nakon spoznaje može se odlučiti, voljno poći prema Bogu. Bez

spoznaje istine ne može se poći za istinom. Zato najprije treba upoznati

Isusa Krista. Tek se onda dobiva Sila Božja. Isus je zato došao i

poučavao, uvjeravao, govorio. Tek je nakon toga onima koji su mu

povjerovali dao Duha Svetoga da ozdravi njihovu slabu volju kako bi se

potpuno opredijelili za njega.

4. Obraćenje ima dva aspekta: odvraćanje od grijeha i okretanje k Bogu.

Čovjek koji se želi obratiti najprije spoznaje da je njegov osnovni

neprijatelj grijeh, da Zli ugrožava njegov život i zato ostavlja grijeh,

Zloga i sve stoje vezano za njegov svijet. No, još je važnije okretanje k

Bogu. Čim se čovjek okreće k Bogu, nestaje tame na njemu, padaju obrazine

i savjest se čisti. Zato treba poći Isusu Kristu, obratiti se njemu, jer

ga on može osloboditi od grijeha i rana koje su grijesi ostavili. Samo je

Isus jači od Zloga. Isus to povezuje riječima: »Obratite se i vjerujte

Radosnoj vijesti!« (usp.Mkl, 15). Tek kad smo uz Isusa, davao je nemoćan

protiv nas.

5. Obraćenje od grijeha je višestruko. Ponajprije treba ostaviti velike,

teške grijehe i to odlučno. Za to je potrebna temeljita ispovijed i

radikalna odluka. Zatim treba napustiti grešne prigode i svoje gledanje na

grijehe, a preuzeti stav koji uči Sveto pismo i Crkva.

Također se treba odreći Zloga i njegove pomoći u životu. To znači

isključiti iz života sve one situacije u kojima se grijehom nešto dobivalo

i zasluživalo. Okrenuti se sav od Zloga i prestati ljude smatrati

neprijateljima. Jedini neprijatelj i razaratelj čovjeka jest grijeh, zlo,

mržnja, đavao.Zatim je potrebno osloboditi se predrasuda prema Bogu i

ljudima. Shvatiti da Bog ne može činiti niti željeti zlo. Da nikoga ne

baca u pakao. U pakao se čovjek može baciti jedino sam, svojom odlukom

protiv Boga i svoje savjesti. A to znači da Bog neće čovjeka pustiti u

grijeh ili ostaviti u grijehu ako to čovjek ne želi. Bog dopušta bolesti,

tjeskobe, smrt, nedaće radi čovjekova dobra, sreće, zdravlja, života. On

zapravo time želi čovjekovo obraćenje. Čovjekov strah od nesreće i

bolesti, od đavla i grijeha otvara ga tim negativ-nostima. Kome čovjek

vjeruje, onaj njime vlada. Strah je znak da čovjek vjeruje kako je đavao

jači od Boga ili da će ga Bog prepustiti Zlome i grijehu. Zato je

potrebno samo se Boga bojati, samo u Boga imati povjerenje, jer je on

čovjeka htio, on je za njega poslao u smrt vlastitog Sina, on ga »ludo«

ljubi. Čim se otvara povjerenju u Boga, čim u svoju maštu, misli i

osjećaje unese pozitivno gledanje na život i budućnost, čovjek se otvara

Bogu i Bog u njemu djeluje i čini ga radosnim, čistim, zdravim i sretnim.

Dok je u Božjim rukama, ljudi mu ne mogu ništa. Strah od ljudi stvara

nemoć da im čovjek oprosti i da ih ljubi. A upravo neopraštanje unosi

traume i bolesti. Isus je pobijedio svijet. I zato pokušaji da se

osiguramo od ljudi mržnjom, bijegom, zaključavanjem, ogovaranjem,

šutnjom, zakonom stvaraju nove sukobe i bojazni. Mržnja rađa mržnju.

Zato, htjeti se protiv čovjeka osigurati oružjem, neprijateljstvom,

osvetom — to stvara samo još veće ugrožavanje, to stvara lančanu reakciju

sve do propasti svijeta. Oprostiti, pomiriti se, razoružati se, dopustiti

da te netko udari i po drugom obrazu, ne opirati se Zlome zlim, nego se

oružati Božjom silom — to stvara mogućnost novih, sigurnih odnosa među

ljudima. Ako se čovjek želi osloboditi neprijatelja i živjeti u miru, onda

neka počne ljubiti svoje neprijatelje. To je Isusova logika i put k

slobodi.

Osim toga, čovjeka mogu i po sebi dobre stvari odvraćati od Boga. Netko

nema vremena za čitanje Svetoga pisma, netko za molitvu, netko za misu,

netko

118119

za razgovor s potrebnim, netko za malo karitasa u svom krugu. Zarobljen je

poslovima. On mora ocijeniti stoje u tom trenutku važnije i »odvezati« se

od pretjerane zaposlenosti da bi našao vremena za najvažnije u životu, za

komuniciranje s Bogom, za molitvu. Drugi su pak opterećeni brigama i

strahovima za život. Nekad se čovjek može toliko baviti karitativnim

radom da u njemu zaboravi Boga. Zaboravi, naime, daje ljubav prema

čovjeku nemoguća bez ljubavi prema Bogu. Samo koliko je spreman primati od

Boga — moliti, toliko je sposoban davati. Inače sve postane samodopadna

obmana. Može se dogoditi da čovjek pretjeranim moljenjem sprečava da u

sebi čuje Božji glas. Molitvu ne želi prihvatiti kao slušanje. Ne dopušta

da mu Bog nešto kaže, da ga mijenja. Zato se plaši čitati i Sveto pismo.

Također može čovjek imati svoje mišljenje o svemu što piše u Svetom pismu

i time stvarati zid protiv Božjeg govora. Bog mu nema što reći, on već sve

zna. Treba se, dakle, odreći i po sebi naoko dobrih stvari ako smetaju da

Bog uđe u srce.

6. Obratiti se živome Bogu! Bog je onaj koji je iznad svega. Nema nitko

jači i pravedniji od Boga, nitko ljepši i ljubazniji od njega. Samo takav

i može biti Bog. I Bog je samo jedan. Sve drugo mogu biti božanstva i

idoli. Samo u jednom pravom Bogu može čovjek biti slobodan, biti ono što

jest, biti bez bojazni za svoju egzistenciju i za ostvarenje svojih želja.

Obratiti se u prvom redu znači dopustiti da u životu Bog doista bude Bog.

Da je na najvišem, najvažnijem, prvom mjestu. Da nitko ne bude važniji.

Ako je Bog na svom mjestu, onda sve druge stvari dobivaju svoja mjesta.

Čim je nešto drugo ili netko drugi na Božjem mjestu, tad nastaje nered,

tad je krov bez temelja, tad se sve ruši. Kad je Bog Bog, onda je i čovjek

čovjek.

Kršćanin se mora obratiti objavljenom Bogu, Isusu Kristu. Svi mi pravimo

Boga po svojim slikama i nadahnućima. Pravi nam je Bog došao u liku

čovjeka Isusa iz Nazareta. Bog nije onakav kakvog ga zamišljam, nego

onakav kakav je opisan u Novom zavjetu. Isus Krist je Bog, Sin Božji, i

zato ne smijem imatidruge i drukčije bogove. Samo je Isus Put do Oca. Samo

je on Spasitelj. Onje sav zauzet za čovjeka i to za svakog čovjeka. Bog ne

dijeli ljude po rasi, klasi, religiji, uvjerenju, imanju, naciji, jeziku,

moralnosti. On ljubi sve i sve želi spasiti, jer ih je sve htio i sve

stvorio. Svi smo njegovi, izišli iz njegove ruke.

Treba početi čitati Sveto pismo i učiniti da ta knjiga bude najvažnija i

prva u životu. To je logika opredjeljenja za vjeru u Isusa Krista. To

ujedno znači da molitva, razgovor s Bogom, mora biti važniji od razgovora

s ljudima ili sa samim sobom. To znači, nadalje, daje Isusova riječ

važnija od mojega mišljenja i uvjerenja. Ne smijem ja mijenjati smisao

Božje riječi, nego dopustiti da Božja riječ mijenja mene. U tom pravcu

leži rješenje ljudskih i svjetskih problema.

Obratiti se treba zato što Božje kraljevstvo stoji pred vratima:

»Kraljevstvo je Božje blizu. Obratite se i vjerujte Evanđelju!« (Mk 1,

15). »Dana mije sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite dakle...« (Mt28,

18—19). Isus ima vlast nad svijetom, on je Gospodar svijeta. Nitko se ne

može istrgnuti iz njegovih ruku. To je Radosna vijest. Đavao je izgubio

vlast nad ljudima. Onje osuđen. Njegova vlast i moć su na izdisaju. Zato

treba stati na stranu pomirenja, praštanja, ljubavi, dobrote, povjerenja.

To je osnovni stav obraćenog kršćanina. To je Radosna vijest svakom

čovjeku ove Zemlje: da se više ne boji. Došao je novi svijet, došao je

»Jači« i svezao »jakoga«, došao je čovjekoljubac. Svi ljudi smiju biti

slobodni i radosni. Ljudi napokon

mogu uvidjeti da su bili prevareni kad su ratovali jedan protiv drugoga i

narod protiv naroda. Dolazi novi poredak u svijet. Isus zato zove:

Obratite se! Okrenite se prema tom svijetu Božjem koji je među vama, koji

stalno dolazi u sili Duha Svetoga i koji će na koncu doći u punini, kad

Bog bude u svima!

7. No, to je nemoguće povjerovati i radikalno se obratiti Isusu Kristu i

Trojedinom Bogu bez milosti, a to znači bez molitve. Ništa ne možemo bez

Boga. Ni htjeti ni činiti. Zato obraćenje ne može bez molitve.

120121

Na čovjeku je da surađuje s Bogom, jer su vjera i spas međusobno događanje

između Boga i čovjeka.

Obraćenje ne ide bez molitve, ali ni molitva bez obraćenja. Isus je volio

govoriti u usporedbama. Pokušajmo i mi to razumjeti u usporedbama.

Čovjek koji želi biti potpuno u kraljevstvu Isusa Krista jest kao

zrakoplov na pisti. Zrakoplov može biti potpuno ispravan, motori rade,

strojevi su u redu. On izvrsno juri po pisti. No, ako pilot ne uključi

ručicu za uzlet, zrakoplov će ostati na zemlji. Molitva je rad motora.

Obraćenje je odluka da se poleti u visine.

Ili — ako u automobilu samo pritiskamo »gas«, a nismo ubacili u brzinu,

nikada nam auto neće poći. No, neće poći ni onda kad ubacimo u brzinu, a

ne upalimo motor i ne pritisnemo »gas«. Ubaciti u brzinu — to je obratiti

se. Upaliti motor i »dati gas« — to je moliti. Ne koristi ni sama molitva

ni samo obraćenje, nego oboje idu zajedno.

Ili — želimo li preko rijeke, treba ući u čamac, odvezati ga, okrenuti

prema drugoj obali i veslati. Ne odvežemo li čamac, uzalud je veslati. Ne

veslamo li, uzalud je odvezati čamac, otići će niz vodu. Odvezati čamac —

to je obraćenje, veslati — to je molitva.

Kršćanski život, dakle, nema smisla bez obraćenja i molitve. A stoje

molitva? O tome će nam govoriti sljedeća kateheza.Iskustva

Poslušaj one koji su pošliprije tebe putem obraćenja, svatko na svoj

način:

Evo me, moj svijete, na raskršću

I tvome i mome

Oprostimo se. — Ti plačeš.

Moj križ svejedno gori.

Ti toneš u svome snu.

A ja koracam.

I grcam, i grcam i gledam prema beskraju

Moj križ svejedno gori

Moj križ a tvoje ime.

(J. Pupačić)

Sad uviđam: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer

gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti

veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda

osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. —

Lagan sam, lagan da poletim!

Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih

stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano — u

sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog

koji je prežalio i konačno se rastao.

(I. Andrić)

U ovom povijesnom trenutku ja se opredjeljujem za vjeru u Isusa Krista...

Jedno je sigurno: vjerovati u čovjeka, ma kako on bio dobar, ali ipak

raspet, ludo je danas kao i prije dvije tisuće godina. Vjerovati da je Bog

htio dati se raspeti za ljude, ludo je danas kao i onda kad je on to

učinio.

Ludo je vjerovati u ljubav. Ipak, opredjeljujem se za vjeru u Isusa

Krista, jer vjerujem u ljubav, a u njemu sam je pronašao.

(Josip, 21 godina)

Zadatak

Zadrži se nekoliko minuta u mislima koje su te pogodile. Zapisi ih u

bilježnicu. Trebat će ti poslije. Možda je dobro da u bilježnicu zapišeš

sve ono od čega bi se ti trebao obratiti, a onda i sve ono prema čemu,

prema komu bi se trebao obratiti. Možeš to načiniti i ovako:

od: ka:

122123

Isuse, ja bih te slijedila, ali ne mogu ti sve otkriti, sve predati. One

trenutke zanosa, spoznaje, zajedništva, tvoje prisutnosti — da. Ali moje

želje, planove, tijelo, sumnje, praznine — sve je to tako nesigurno

povjeriti tebi iz straha da ćeš to zadržati ili se nećeš odazvati.

Ne mogu reći da te ne slijedim. Suviše si me privukao. Alija se osvrćem i

gledam ide li tko za mnom. Možda još nismo toliko bliski da bih prestala

tražiti staze koje su udobnost, kompromis i nepotpuno preda nje.

(Marina, 23 godine)

Počeo sam trčati kada sam tražio da mogu hodati.

Počeo sam gledati kada sam tražio da mogu otvoriti oči.

Počeo sam pjevati kada sam tražio da mogu govoriti.

Počeo sam dobivati kada sam tražio da mogu davati.

Počeo sam živjeti kada sam tražio da mogu umirati.

(Mili, 27 godina)

Pred ljudima sam bila puna obećanja. Govorila sam da te volim, da ti se

darivam, a kad sam ostala sama u sobi, ti si pokucao.

Otvorila sam ti i stavila stolicu u kut: »Tu sjedni!«

Ne znam zbog čega sam ti se bojala pružiti puno srce. Bit će zato što me

dobro poznaješ pa te se bojim. A htjela bih te voljeti. I htjela bih biti

tvoja.

Nositi tvoj pečat nježnosti i ljubavi.

— Molim te, iziđi van da isplačem ovo u meni, pa onda opet pokucaj.

Otvorit ću ti ja, a ne moj izdajica, i tada ću ti moći reći: »Ti, Isuse!«

(Mirjana, 22 godine)

Obraćenje za mene znači... dopustiti Isusu da dođe, dopustiti mu da ponese

sa sobom sve rane duše.grijeha, sve prljavo, sve moje. Slušati ga kako

govori daje on more ljubavi, kruh života, da se ne bojim, da bez njega ne

mogu ništa.

Obraćenje je: podati njemu sve, roditi se nanovo, biti dijete, imati nove

oči. Samo ispružiti ruku i reći: »Gospodine, povedi me! Dopuštam ti,

napokon!«

(Marica, 19 godina)

Isuse, željela bih pobjeći od tebe, ali...

Pobjegnem li, sumnjam da bih igdje više našla smisao; a slijedim li te,

čini mi se da previše tražiš. Ja sam ti, Kriste, vječno trčkaralo od jedne

krajnosti do druge. Strah me je odlučiti se na jednu od njih, a sredinu

ne volim jer je trula kao trula jabuka. Niti je plod sa živom sjemenkom,

niti je hranjivo tlo za biljku. A vrijeme je prekratko da bih čekala da se

polagano razgradi.

(Zrinka, 22 godine)

Što misliš, imaš li ti već neko iskustvo svojega obraćenja? Zapisi ga. I

moli Isusa da te obrati!

Literatura

Možda bi ti mogle poslužiti i ove knjige i tekstovi: Novi zavjet:

Mk 1, 15 1 Pt 5, 7—9

Dj 2, 38—39 1 Kor 3, 1—3

Rim 4, 20—21 2 Kor 4, 17—5, 1. 5

1 Kor 6, 9—10 Ef 4, 22—24

L. Depolo, To je dar, Zagreb 1978. Sv. Ivan od Križa, Uspon na goru

Karmel, Split 1978. L. Depolo, Snaga kruha, Zagreb 1978. I. Golub,

Najprije čovjek, Zagreb 1975. I. Golub, Čežnja za licem ili kako do

radosti, Zagreb 1981. M. Rossler, Tajna radosti, Zagreb 1975. A. de

Saint-Exupery, Mali princ, Zagreb 1981. C. de Meester, Prazne ruke. Poruka

Terezije iz Lisieuxa, Zagreb 1978.

124125

7. MOLITVAnego onaj koji moleći napreduje, a to znači da se sve više

približuje Bogu. Znak da napredujem u vjeri jest napredak molitve, uvijek

novo obogaćivanje molitve. Bog je neizreciv i neiscrpivi su načini

približavanja njemu.

Sve može biti molitva. Ovdje, međutim, mislimo prvenstveno na onaj

trenutak kad zastaneš pred Bogom i čitav posvećen njemu i njegovoj

prisutnosti slušaš njegov glas i govoriš mu ono što ti duša kaže. No, da

bi došao do tako prisnog odnosa s Bogom, treba obraćenje srca. Može se s

pravom upitati: »Reci mi kako moliš, i reći ću ti kakav si vjernik.«

Vrijedi također i obrat Kako vjeruješ, tako i moliš. Baš zato što to ide

skupa, stidimo se pred drugima reći svoje molitve. One nas izdaju.

Potrebno je društvo povjerljivih sudionika molitve da bi čovjek mogao

iskreno, srcem i dušom, cijelim životom moliti. Zato treba učiti.

Privikavati se na govor i razgovor s Bogom — iskren, naravan, prisan, iz

srca i života. Hrabrost je moliti; to je izlazak iz sebe i ulazak u Boga.

Iz molitve se vidi kakav je tvoj Bog, u kakvog Boga vjeruješ. Iskrena,

spontana molitva otkriva tko si. Ona te tjera da iziđeš iz svojih pobožnih

maski i da budeš dijete. Molitva tako zahtijeva obraćenje i ujedno

omogućuje obraćenje. Ona mijenja čovjeka. Dakako, ne ona sama po sebi,

nego Bog kojemu dolazimo u molitvi.

Uvodne misli

Molitva je komunikacija s Bogom, boravak s Bogom, obitavanje u Božjem

svijetu. Ona je otvaranje čovjeka Božjoj stvarnosti. U njoj Bog postaje

subjekt, postaje čovjekov »ti«, njegov Izcvor. Dok u vjeronauku, u pouci,

u riječi, Bog biva objekct o kojem se sluša i koji se proučava, on u

molitvi postaje osoba nasuprot čovjeku. U nauku je Bog dalek, u molitvi

postaje blizak.

Molitva je prvotna, iskonsk a, izvorna praksa vjernika. Vjernik se ne

postaje time što se o Bogu razmišlja, nego time što se k njemu kreće, što

se odlučuje biti s njime.

U molitvi čovjek ulazi u Boga a Bog u čovjeka. To je svjesno, slobodno

prožimanje. Bog je prisutan posvuda kao Stvoritelj i Otkupitelj. No, on

na neki način nije tamo gdje ga čovjekova sloboda ne pusti. U molitvi

čovjek kao slobodno biće biva otkupljen, jer dopušta Bogu da u njemu čini

svoja djela. Molitva je dijalog s Bogom, sjedinjenje s Bogom. Treba stalno

učiti moliti. Zato je potrebna i kateheza o molitvi. Pa ipak, čovjek

najbolje nauči moLiti tako da moli. Ali ne da stalno izgovara iste riječi

i formule, jer je Isus rekao da ne treba brbljati molitve, nego tako da

uvijek traži i nalazi nove izraze molitve. Vlolitva je neizreciva i

neiscrpiva kao čovjek i kao život. Nikad se ne može dovoljno naučiti

moliti. S pravom možemo reći da ne uči dobro moliti onaj koji jednostavno

uvijek isto moli.

Meditacija

Tvoj Bog je tu. Sve od njega imaš. On se veseli tebi. Ti si mu drag. On je

tu. Ti to vjeruješ. Neka to sada postane tvoja praksa. Počni razgovarati s

Isusom. Reci mu jednostavno: TI. Često si o njemu slušao, čitao, možda i

diskutirao. Taj Isus je tu. Onaj isti kojega su nam prenijela evanđelja.

Onaj o kome ovisi tvoj život i tvoje nebo. Zamisli: tu je onaj koji ti

može sve učiniti, jer je Gospodar svih i svega. Kad si njegov, nitko ti ne

može ništa. Prepusti se toj istini. Budi s Isusom!

126127

PromisliMolitva je sve to i još više. To je susretBoga i čovjeka, i zato

je molitva sve ono bogatstvo što ga osobe unose u taj susret. Budući daje

riječ o osobi Boga, to je posebno važan i izvanredan susret. Budući daje

čovjek darovano biće, molitva je njegova egzistencijalna potreba. Budući

daje čovjeku darovan spas i otkupljenje, molitva je pravi način da čovjek

dobije, prihvati i živi spas. Bog je izvor ljudske »rijeke života«.

Molitva je otvaranje tom izvoru. Molitva je tako izvorni put do svetosti.

3. Nikakvo onda čudo daje Isus molio i daje stalno upozoravao na molitvu.

Evanđelja jednostavno bilježe stalnu Isusovu molitvu rečenicom: »A on se

sklanjao na samotna mjesta na molitvu« (Lk 5, 16). Uvečer kasno i ujutro

rano on moli. Apostole i narod otpusti, pa odlazi u goru na molitvu. Na

Jordanu, kod krštenja, rastvorilo se nebo i sišao je na njegaDuh Sveti

»dok se molio« (usp. Lk 3, 21). Dok je na nekom mjestu molio, apostoli

traže neka i njih nauči moliti, i on ih tada uči »Oče naš« (usp. Lk 11,

1). U jednoj prilici izgovara molitvu zahvale Ocu stoje Radosnu vijest

objavio malenima (usp. Mt 11, 25—27). Prije nego što će izabrati

apostole, cijelu je noć proveo u molitvi (usp. Lk 6, 12: »I provede noć

moleći se Bogu«). Na Taboru »dok se molio, izgled mu se lica izmijenio, a

odjeća sjajem zablistala« (usp. Lk 9, 29). Na Lazarovu grobu on glasno

izgovara spontanu molitvu (usp. Iv 11, 41 — 42). Tako isto kad Grci traže

da ga vide i s njim razgovaraju (usp. Iv 12, 28). U Getsemaniju moli na

koljenima u tjeskobi i znoju (usp. Lk 22, 41—44). Na Posljednjoj večeri

molio je dugu spontanu molitvu za sebe, apostole i Crkvu.

Isus je tražio da apostoli i svi njegovi mole. »Ištite, i dat će vam se!

Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!« —poznate su Isusove

riječi (usp. Mt 7, 7). U Getsemaniju govori: »Molite da ne padnete u

napast« (usp. Lk 22, 40).

Isus je obećao da će molitva biti uslišana. »Doista, tko god ište, prima;

i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca, otvorit će se« (Mt 7, 8). To Isus

još dalje potkrep-

Što je za tebe molitva i kako ti moliš?

— Mislim da je molitva...

— Dosad je moja molitva izgledala kao...

— Htio bih da moja molitva bude...

— U molitvi mi najteže ide to što...

— Ja (ni)sam zadovoljan svojom molitvom, jer... Jesi li kada molio

spontano pred drugima?

Apostoli su gledali kako Isus moli. Znali su moliti, od djetinjstva su

molili u kući i u hramu. Pa ipak traže od Isusa: »Nauči i nas moliti!« Je

li to i tvoja molba? Moli Isusa da te nauči moliti, a onda polagano čitaj

sljedeću katehezu o molitvi.

Molitva

1. U Kini su neki mladenci pozvali čitavo selo na svadbu. Zamolili su

svakoga gosta da ponese bocu vina za dar i neka je izlije u bačvu koja će

stajati na ulazu u svadbenu dvoranu. Kad su svi gosti došli, pođe

nadstojnik stola kušati vino iz bačve kod ulaza da bi započela svečana

večera. Nadstojnik okuša i zaprepašten ustanovi daje u bačvi samo čista

voda. Svaki je uzvanik mislio da će ostali donijeti vino i da se njegova

boca vode neće primijetiti. Bila je to najžalosnija svadba u Kini.

Odlazeći kući svi su osjećali da svadbe nije ni bilo.

Svaka je molitva na neki način svadba između Boga i čovjeka. Ako čovjek u

molitvu ulazi bez žara, bez vjere, s pritajenom mišlju da je to besplodna

dužnost, onda loše molitve stvaraju lošu vjeru. Loša vjera daje lošu ili

nikakvu ljubav. Loša ljubav potiče loše djelovanje. Vrijedi uzrečica:

kako moliš, tako vjeruješ. Ili: bez molitve vjera je mrtva. Ili još bolje:

bez molitve vjernik je mrtav.

2. Što je molitva? Obično se kaže daje to uzdizanje ii uma k Bogu. Sveti

Ivan Viannev kaže da je to

dinjcnje duše s Bogom. Posljednji Sabor veli daje nolltvi razgovor s Bogom

(usp. DV 25).

129

ljuje usporedbama o Ocu, koji će uvijek dobre darove davati djeci (usp. Mt

7, 11): »Ako, dakle, vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu

svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga

zaištu!« (Lk 11, 13); o udovici koja uporno traži od odvjetnika da je

zaštiti: »Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vapiju k

njemu, sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno...« (Lk

18, 7—8); zatim o farizeju i cariniku (usp. Lk 18, 9 si.); o čovjeku koji

kasno u noći traži kruha od susjeda: »Kažem vam: ako i ne ustane da mu

dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog

njegove bezočnosti. I ja vama kažem: Ištite...« (Lk 11, 8—9).

Isus također uči kako treba moliti. Prvo: cilj molitve mora biti

kraljevstvo Božje. Tražimo li to, dobivamo i sve ostalo (usp. Mt 6, 33).

Drugo: treba oprostiti svima i sa svima se pomiriti, hoćemo li da nam

molitva dopre do Boga (usp. Mk 11, 25). Zatim moliti treba ponizno, a to

znači iskreno, ne praveći se velikim pred Bogom i ne praveći Boga svojim

dužnikom zbog dobrih djela koja smo učinili, jer sve smo od njega primili

(usp. Lk 18, 9 si.). Moliti zatim treba ustrajno i postojano. Za ustrajnu

molitvu potrebna je vjera. »Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere

na zemlji?« (Lk 18, 8). »Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste

postigli i bit će vam!« (Mk 11, 24). To je neizreciva sigurnost: »Vjerujte

da ste to postigli.« Molitva u vjeri, dakle, sigurno donosi plodove.

Moliti treba u osami svoje sobe (usp. Mt 6, 6), ali i u javnosti, kao

Isus, no nikada ne praviti od molitve svoju prednost ni pred Bogom ni pred

ljudima.

Molitva je Isusu toliko na srcu da on uporno i srdačno moli apostole da

mole, sa sigurnošću obećava uslišanje molitava, tako da se čini da je

molitva bila (uz ljubav) najvažnija njegova oporuka. Vidi se to iz Ivanova

evanđelja: »I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac

u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti« (Iv 14, 13—14).

Čak ce i Isus moliti za vjernike: »Ja ću moliti Oca, i dat ćevam drugog

Branitelja« (Iv 14, 6). »Niste vi izabrali mene, nego sam ja vas

izabrao... da vam dadne Otac što god zamolite u moje ime« (Iv 15, 16).

»Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će

vam. Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite, i primit ćete da vaša

radost bude potpuna« (Iv 16, 23—24). Teško je prečuti tu upornost kojom

Isus od svojih traži da mole. Još je teže prečuti tu sigurnost molitve.

Bog sigurno daje ono što ga se moli.

4. To stoje Isus učio o molitvi, prva Crkva je povjerovala — i zaista

činila Isusova djela. Nakon deset dana molitve silazi Duh Sveti u sili na

apostole i druge osobe, među kojima je i Marija, Isusova majka (usp. Dj 1,

14). Po molitvi je Petar čudesno izbavljen iz tamnice, po molitvi on

ozdravljuje hroma, oživljuje Tabitu, obraća pogane i Židove. Po molitvi i

Pavao čini velika čudesa i znakove. Molitvom i Filip čini u Samariji

čudesa i mnoštvo se obraća. Zato Pavao uporno traži: »Molite bez

prestanka, u svemu zahva-ljujte!« (1 Sol 5, 17—18). On sam uvijek

zahvaljuje Bogu. Apostoli su se posve posvetili samo molitvi i

propovijedanju (usp. Dj 6, 4). Vjernici prve Crkve u Jeruzalemu imaju

četiri bitne karakteristike: »Bijahu postojani u nauku apostolskom, u

zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama« (Dj 3, 42).

Svi kršćanski velikani kroz povijest Crkve bili su prvenstveno ljudi

molitve. Bez molitve je nemoguće postati svet i nemoguće je Isusovo djelo

voditi naprijed. Bez Isusa se, naime, ništa ne može (usp. Iv 15, 5). Zato

su sveci prvenstveno učitelji molitve. Iz molitve je rasla vjera i

dolazila su velika djela. Sveti Benedikt je to jednostavno izrazio

pravilom: »Moli i radi!« Ne obratno! Iz molitve, iz Božje snage, kršćanin

može ljubiti ljude i oslobađati ih od svega od čega ih je i Isus

oslobađao. Napokon, iskustvo vjere dolazi iz molitve. Obratiti nekoga

možemo ako za njega molimo. Riječ propovjednika sigurno će prodrijeti do

srca slušatelja ako je propovijed izišla iz molitve. Sve možemo po

molitvi, jer je molitva komunikacija s Bogom.

130131

6. Najvažnije je naučiti dobro moliti. Prvo što treba učiniti za dobru

molitvu jest: sabrati se. To zapravo znači: biti kod kuće. Mi smo mislima

raspršeni, osjećajima kod nekoga ili nečega drugoga, maštom negdje

odsutni. Isus dolazi i želi s nama razgovarati, a ne nalazi nas kod kuće.

Nema zato puno smisla rastreseno moliti. Uvreda je to i nepristojnost

prema Bogu. Zato molitva traži uvijek obraćenje: odvratiti misli, želje,

osjećaje, maštu od svega drugoga i usmjeriti samo na Boga, s kojim sada

razgovaramo. Takva sabrana molitva uvijek preobražava čovjeka i brzo

stiže do neba.

Sabrati se može na razne načine. Najvažnije je opredijeliti se za Boga.

Tada sve drugo uzmakne. Može se to načiniti i tako da sve ono što nas

uznemiruje predamo Isusu u ruke. Dobro je to i tako učiniti da se za

molitvu spremimo kao da smo na startu, spremni za utrku. Jednostavno

skočiti, baciti se u molitvu. Također je dobro tako da si predočimo Isusa

pred sobom i da ga dugo motrimo, dokle god ne osjetimo da smo uz njega

vezali svu svoju pozornost.

Važno je da se to ne čini napeto, nego opušteno. Napetost onemogućuje dužu

sabranost. U početku se nekoliko minuta možemo prisiliti da budemo

sabrani, ali ubrzo poslije toga treba se opustiti i prepustiti Isusu

prisutnome pred nama ili Duhu Božjemu koji u nama boravi.

Sabranost je, naglašavam, gotovo najvažnija u molitvi. A to uvijek znači

usmjerenost na Boga. Inače će molitva biti izgovaranje nečega što ne

izlazi iz srca, ili pak govorenje riječi nikome, u prazno. Sabrati se

znači: biti s Bogom, biti tu i vjerovati da je Bog tu.

7. Druga važna pretpostavka za molitvu jest pomire nje s ljudima. Čim smo

s nekim posvađani, naše mu je srce zatvoreno, a to znači da je u nama

prekinuta veza ljubavi. Tada Duh Sveti ne može k namaJerBog je ljubav.

Nemoguće je prihvatiti Boga, a odbaciti sve

me koje on ljubi. Uostalom, posvađanost i neprijatelj-tvo |e»1 grijeh, a

to znači povjerenje dano Zlome. Akoje, dakle, njegovo djelovanje u srcu (i

dok je ono u srcu), Bog ne može u to srce.

Kršćanin mora ljubiti i svoje neprijatelje. On ne smije nikoga suditi i

osuđivati, pa neće biti suđen ni osuđen. Njemu će biti oprošteno ako on od

srca oprosti. Spas je dakle vezan uz praštanje.

Da bismo oprostili i tražili oproštenje, dobro je u mislima otići onima s

kojima smo u napetim i neprijateljskim odnosima i pružiti im ruke

pomirenja. Čovjek je najveći u praštanju. Tad on izlazi iz zavedenosti i

postaje slobodan. Opraštanje je uvjet za duhovno, psihičko, pa i tjelesno

zdravlje.

8. Treći uvjet za dobru molitvu jest tražiti najprije Božje kraljevstvo.

To znači tražiti da Bog upravlja životom, da se Božja volja vrši. Bog nas

je stvorio, on je »projektirao« naše tijelo i dušu, naše želje i čežnje.

On zna najbolje što je za nas dobro, on nas najviše voli. On želi uništiti

Zloga i zlo u nama, on nas želi osloboditi, otkupiti, spasiti i posvetiti.

Njegova je volja naš život. Naša se volja, međutim, opire njegovoj. Bog

nam je dao slobodnu volju i onje poštuje. Zato mi sami moramo dopustiti da

Bog upravlja našim životom, da Bog bude naša sloboda.

Tražiti Božje kraljevstvo znači posve se osloniti na Boga. Ne samo glavom

znati nego i srcem osjećati da je Isus Krist Gospodar (Gospodin) svega

svijeta i našega života. On u svemu ima zadnju riječ. Zato dopustiti da se

njegova volja vrši, znači biti slobodan od svih sila koje nas ugrožavaju,

znači klicati od radosti stoje Isus uništio i pobijedio razorne sile

svijeta i oslobodio snage koje nas čine sretnima i savršenima.

Kad dopustimo da Bog vlada našim životom i kad se u svakoj sitnici i

svakom detalju života na njega oslonimo, tad dobivamo sve drugo. Naprotiv,

ako našim životom ne vlada Bog, onda ništa ne možemo ostvariti, jer nas

Zli želi uništiti! Zato je temeljno u molitvi ići za tim da Bog vodi naš

život i sav svijet.

9. Četvrti uvjet dobre molitve jest ustrajnost. Duh Sveti na neki način

»inkubira« sve u nama i oko nas.

133

On sve »izvlači« u život. Isus je zato za kraljevstvo Božje rado

upotrebljavao slike iz poljodjelstva: zrno gorušice, zrno pšenice, zrno

koje se sije, zrno koje samostalno raste, zrno usred ljulja i si. Svaku

našu molitvu Duh Sveti izvodi tako daje, kao iz sjemena, dovede do

potpunog rascvata i ploda, do ostvarenja, do uslišanja. Potrebno je zato

gledati unaprijed, već na plod, kao ratar koji sije zrno pšenice u vjeri

da će ono izrasti i donijeti mnogostruk plod.

Molitva je otvaranje Duhu Svetom čijom silinom Bog u nama sve izvodi. Zato

za uslišanje molitve treba vrijeme u kome se traženo ostvaruje. Ustrajnost

je stoga bitni uvjet molitve. Prekinuti molitvu nakon nekog vremena, znači

uništiti klicu koja je izrasla i traži još molitve — »kiše i sunca« — da

se razvije do ploda.

Zato molitva traži vjeru i ujedno jača vjeru. Molitva je čudesna kad je

ustrajna i vjerna. Isus je obećao uslišanje molitava. A Isusova riječ ne

može biti uzaludna. Treba zato moleći »visjeti« o Isusovoj riječi. Nisu

važni osjećaji, važna je vjernost Isusovoj riječi. Dok molimo, nemojmo

gledati na sadašnje stanje, nego u mašti, mislima i pred sobom gledajmo

ono stanje koje želimo izmoliti. Tako cijelo naše biće moli i vjeruje.

10. Molitva je razgovor s Bogom. To razgovaranje čovjeka s Bogom omogućuje

Duh Sveti. On uzdiže čovjeka, osposobljuje ga da može Bogu govoriti i da

ga može slušati. Kao što televizijski aparat osposobljuje čovjeka da gleda

ono što je daleko, sliku iz studija, tako i Duh Sveti čini da ograničen

čovjek može razgovarati s neograničenim Bogom. Iako su televizijski

valovi oko nas, ne možemo sliku iz studija vidjeti svojim očima. Slično

tome, iako je Bog oko nas i u nama, svojim sposobnostima ne možemo

osjetiti, vidjeti i čuti Boga. Tek po Duhu možemo. Zato je moguće da

molitva bude ne samo monolog, govor Bogu, nego i razgovor s Bogom. No,

zato je za molitvu bitno da bude u sjedinjenju s Duhom Svetim, kojega

treba moliti da u nama raste njegova moć i prisutnost.U razgovoru se šuti

i sluša, govori i gleda. U molitvi je jednako važno slušati i govoriti.

Šutnja i govor sastavni su dijelovi molitve.

Šutnja je aktivna, puna osluškivanja. Bog govori čovjeku na razne načine:

preko savjesti, nadahnjujući mu svetopisamske tekstove, ili nove misli,

ohrabrujući ga, tješeći, pozivajući na nove korake u vjeri, na praštanje,

na ljubav, upućujući ga na znakove vremena. Je li riječ o Božjem ili

ljudskom glasu, prepoznat će se po tome da lije to govorenje u skladu sa

Svetim pismom i Tradicijom Crkve, bodri li čovjeka, unosi li nemir ili

mir, donosi li ljubav ili razdor, vjernost ili bijeg, strpljivost ili

malodušnost.

Čovjekov govor u molitvi može biti šapat, može biti glasan govor, može

biti govor srca, a može biti pjesma ili gesta. Riječi mogu biti naučene,

mogu se iz nečega pročitati, a mogu biti i spontane — iz srca. Iz prepunog

srca usta govore. Iz srca koje je napunjeno svetopi-samskim tekstovima i

ljubavlju za Boga ili ispunjeno bolju, tjeskobom, patnjom ili radošću,

iščekivanjem, čežnjom izići će najbolje riječi molitve.

Govor može biti prošnja za nešto ili za nekoga, može biti zahvaljivanje

Bogu, može biti slavljenje i hvaljenje Boga. Najljepša je molitva koja je

isprepletena prošnjom i zahvalom. Zahvaljivati ne treba samo za uslišane

molbe, nego za sve što nas snađe u životu. Zahvaljivanje, naime, nije samo

zahvalnost za dobiveno, nego i povjerenje za buduće, izišlo iz svijesti

da je sve u Božjim rukama i da smo Božja djeca, da smo na njegovu dlanu, u

njegovu naručju, da smo njegovi miljenici. Molitva hvale najsnažnija je

molitva. Ona dovodi do one radosti na koju stalno poziva sveti Pavao i

koju obećaje Isus.

Molitva može također biti samo gledanje u Isusa. To je dragocjena,

dubinska molitva. Ona može biti meditativna, a može biti i razumska. No,

polako će obje dovesti do kontemplativne molitve. Također je dobro

prepustiti Duhu Svetomu da moli mjesto nas darom jezika.

134135

11. Molitva može biti osobna i zajednička. Nužno je svaki dan, bez

prestanka, moliti osobno. No, potrebno je češće moliti i s drugima. Gdje

je više osoba u Isusovo ime, tu je Isus među njima. Gdje je ljubav, tu je

Bog. Zato je to puno sigurnija, snažnija, otvorenija molitva. To je na

neki način već molitva Crkve, Tijela Kristova. A molitva Crkve najsnažnija

je molitva.

U zajedničkoj, pogotovo spontanoj molitvi, sakupljeni vjernici priznaju

javno svoj odnos s Isusom Kristom i svoju ljubav prema njemu. Jer za spas

je potrebno ne samo srcem vjerovati nego i ustima priznavati Isusa daje

Gospodar — Gospodin (usp. Rim 10, 9—10).

U zajedničkoj molitvi dobro je na početku izmiriti se s prisutnima, a iza

toga da svi izreknu svoje spontane molitve, to znači ono što osjećaju i

što žele reći Bogu tu prisutnom. Takav je sastanak dobro započeti

meditacijom, da sabranost bude veća. Nakon spontanih molitava neka

molitva prijeđe u slavljenje Boga, a onda u molitvu u kojoj se osjeća da

svi mole jednim srcem i jednom dušom, jer Duh vodi riječi molitve. Neka

sastanak završi molitvom za pojedince, za Crkvu i svijet.

Molitva tako stalno zadržava Boga u svijesti i čini da se oni koji mole

preobražavaju u sliku Sina Božjega. Molitva je prostor u kojem se događa

preobražaj zemlje i svijeta, novo nebo i nova zemlja.

Da bismo razumjeli Sveto pismo, potrebna je molitva. Sveto je pismo,

naime, pisano nadahnućem Duha Svetoga. Prema tome može se i »otčitati«

jedino u istom Duhu. Zato bez molitve ne možemo pravo shvatiti Božju

riječ.

Napokon, molitva se uči tako da se moli, kao što se i ljubav uči tako da

se ljubi, i disanje tako da se diše. U molitvi budućnost dolazi u susret

čovjeku. Moliti jednostavno znači živjeti.

Zadatak

Zadrži se na pročitanom. Jesi li pronašao gdje je slabost tvoje dosadašnje

molitve? Pokušaj odmah tako moliti kako sisada naučio. A onda pročitaj još

jednom katehezu i utvrdi svoje znanje. No, naučeno odmah provedi u praksu.

Iskustva

Imaš li kakvo iskustvo molitve? Evo onih koji ga imaju. Molitva ih je

promijenila.

Nisam htio biti pasivni promatrač u svijetu. Želio sam pridonijeti

izgradnji zgrade Božjeg kraljevstva u našem vremenu. Imao sam, doduše,

znanje, ali je srce bilo prazno i željno. Tada se prvi put sretoh s

meditacijom i molitvom. Nasta borba. Je li to samo jedna u nizu tehnika za

samozavaravanje ili svjetlo za siguran hod? Nešto me povuklo naprijed. I

počeh se mijenjati. Što sam više dopuštao da Bog slobodno stanuje u mojoj

nutrini, sve sam veće svjetlo opažao u životu i sve veći mir. Otvarale su

mi se oči i srce.

Na jednom seminaru za evangelizaciju Crkve zamolih sudionike da mole za

mene. Briznuh u plač. Težak i opor. Liječio je i zacjeljivao sve rane koje

skupih kroz život. Nisam više znao što ću s radošću. Neprestano sam klicao

Bogu. Pomislio sam: hoće li to ostati trajno? Nakon nekog vremena zamolih

opet sudionike skupine da se za mene mole. Iznenada mi posta toplo, a ruke

kao da se nađoše u Božjoj energiji. Osjećao sam Boga svim svojim

osjetilima i molio ga da to potraje. Preporođen sam bio, ništa me nije

boljelo, ništa tištalo.

Dok danas u tišini promatram ove najradosnije događaje svoga života,

kličem Isusu neka samo čini što mu se sviđa. Tako stupam u život oboružan

sigurnošću.

(fra Mića, 22 godine)

Četiri dana u Pazinu bila su mi radosna. Nisam na seminar došao zato što

sam se osjećao nesretan, nezadovoljan. I prije toga imao sam radost i mir,

zadovoljstvo u zvanju i životu. Kad sam nakon seminara uvečer došao do

kreveta, bilo je već blizu pola

136137

noći, ali sam se pomolio vrlo kratko. Na kraju molitve rekao sam:

»Gospodine, neka sada moja molitva bude moje disanje, kucanje moga srca,

moj mir i moje spavanje...« Negdje u noći nekako sam se čudno i bez

razloga probudio. Osjećao sam da stvarno molim, a onda da pjevam bez

glasa. Negdje duboko u sebi pjevao sam pjesmu »To je mir«... Onda mi je

počelo nešto strujati po čitavom tijelu, ali najjače u rukama. Ne znam

koliko je to trajalo. Bio sam posve miran. Bez ikakva straha i potpuno

svjestan. Kad se to umirilo, zapalio sam svjetlo. Nisam ustajao, nastavio

sam moliti u krevetu.

(V. I., svećenik, 40 godina)

Isuse, molim te, ne daj da te moje molitve i djela ostave samog.

(Mirjana, 24 godine)

Isuse, više ne znam niti kako da te nazovem. Sve one lijepe riječi upućene

tebi, presušile su. Prazna sam i ne osjećam te. Neka, nije važno... Glavno

je da vjerujem da si ti tu, da si s nama.

Puno sam toga sama htjela učiniti. Pokupila sam sve darove koje si mi dao

sa samo par riječi zahvale. Nisam to željela. A onda... ponor ispred mene.

Htjela sam ti pružiti ruku, okrenula sam se... ali tebe nije bilo. Ne znam

gdje sam te izgubila...

Vraćam se korak po korak kući. Moja pognuta glava, spuštena ramena

dovoljno ti govore. Znam da se ne ljutiš na mene, pružaš mi ruke, ali moje

oči i dalje ostaju oborene. Podigni ih ti, Isuse, jer se stidim tvoje tako

silne ljubavi... izigrane!

I... neka te ne osjećam. Šuti, Isuse. Neka očvrsnem u svom bolu jer on mi

utire stazu k tebi potpunom. Zaboravi me i pođi drugima. Iskreno te to

molim, Isuse.

U iščekivanju našeg ponovnog susreta pozdravlja te tvoja nemirna

(Mirna, 23 godine)Znaš li sada već bolje moliti? I voliš li Isusa sada

više? Jeste li postali prijatelji? — Nebo, to je prijateljstvo s Isusom.

Literatura

O molitvi ima puno knjiga. Evo nekih da upotpuniš svoje znanje o molitvi:

H. Caffarel i suradnici. Škola moljenja, Zagreb 1979. K. Rahner, O potrebi

i blagoslovu molitve, Zagreb 1978. M. Malinski, Od buđenja do počinka s

Bogom, Korčula 1979. H. Haag, Bog i čovjek u psalmima, Zagreb 1981. M.

Breig, Radost u molitvi, Zagreb 1973. P. von Breemen, Kao kruh koji se

lomi. Đakovo 1979. St. F. Olford, Može li danas doći do duhovnog

probuđenja, Zagreb 1973. Th. Merton, Nove sjemenke kontemplacije, Split

1978. CB.de Gasztold, Molitve iz korablje, Zagreb 1978. F. Urban, Otvorena

šutnja, Zagreb 1980. M. Quoist. Pred tobom, Gospodine, Đakovo 1975. J.

Zink, Kako danas moliti, Zagreb 1975. A. Louf, Gospodine, nauči nas

moliti, Đakovo 1978. L. Depolo, To je dar, Zagreb 1978. H. J. M. Nouwen,

Put srca, Đakovo 1983. Dolazim ti reći. Molitve i razmišljanja, Đakovo

1983. T. Ivanćic. 33 meditacije. Na putu do smisla, Zagreb 1983.

138139

ČETVRTO POGLAVLJE

Treće razdoblje

VRIJEME ČIŠĆENJA I PROSVJETLJIVANJA

Iz obrednika

To je treće razdoblje katekumenata. Ono je namijenjeno dubljoj pripravi

duha i srca (usp. RPOK 22). Pošto su sudionici katekumenata čuli Božju

riječ u temeljnim kate-hezama i naučili ozbiljnije, svjesnije, odgovornije

moliti, te tako došli do odluke da se opredijele za Božje kraljevstvo koje

je došlo u Isusu Kristu i živi u Crkvi, te se širi u čitav svijet, sad je

na redu da pristupe duhovnoj pripravi za obnovu (primanje) sakramenata u

živoj vjeri. Taj se korak zove izbor. One koji su se opredijelili i na

kojima se vidi raspoloženje obraćenja, Crkva »izabire«, kao što Bog

izabire čovjeka.

Od pripravnika se traži »obraćenje pameti i ponašanja, poznavanje

kršćanskog nauka, te osjećaj vjere i ljubavi« (RPOK 23). Sada pripravnici

postaju neka vrst natjecatelja. Oni su se opredijelili prema cilju, a k

njemu ih može sada voditi samo Duh Božji, a to znači molitva. Oni idu

cilju, a cilj im je obnoviti (primiti) »sakramente Kristove i dar Duha

Svetoga« (RPOK 24).

U ovom razdoblju traži se duhovna priprava koja »smjera kako čišćenju srca

i pameti ispitivanjem savjesti i pokorom, tako i njihovom prosvjetljivanju

dubljom spoznajom Krista Spasitelja. To se ostvaruje tzv. provjerama i

predajama. 'Provjere' imaju dvostruku svrhu, naime, da u srcima izabranika

otkriju što je krhko, slabo i krivo i to iscijele, a da se ukrijepi ono

stoje vrijedno, valjano i sveto. Svrha je tih provjera da pripravnike

oslobode grijeha i đavla te ih ukrijepe u Kristu koji je Put, Istina i

Život izabranika. 'Predaje' kojima Crkva izabranicima predaje

141

drevna svjedočanstva vjere i molitve, naime Vjerovanje i Gospodnju

molitvu, smjeraju k njihovu prosvjetljenju. Po vjeroispovijesti, koja

spominje veličanstvena Božja djela za spasenje ljudi, njihove se oči

prozirniju vjerom i radošću. U Gospodnjoj pak molitvi uče dublje

spoznavati novi duh sinovstva kojim će, osobito usred euharistijskog

zbora, Boga zvati Ocem« (RPOK 25).

Dalje se o provjerama kaže: »Prvotna svrha provjera duhovne je naravi. Ona

se postiže pomoću otklinjanja. Zadaća je tim pripravnim sastancima:

očistiti pameti i srca, braniti protiv napasti, usmjeravati nakane i

poticati volju da izabranici tješnje prianjaju Kristu i svoj kateku-menat

provedu u sve većoj ljubavi prema Bogu« (RPOK 154). Od pripravnika se

traži »spremnost da postignu što prisniji osjećaj Krista i Crkve, te se

očekuje da ozbiljnim razmišljanjem i pravom pokorom što potpunije i

iskrenije upoznaju sami sebe« (RPOK 155).

»U obredu otklinjanja, koji obavlja svećenik ili đakon, izabranici —

poučeni od Majke Crkve o otajstvu Krista koje oslobađa od grijeha —

oslobađaju se od posljedica grijeha i đavolskog utjecaja, jačaju se na

svom duhovnom putu i otvaraju srce da primi Spasiteljeve darove« (RPOK

156).

»Da bi se pobudila želja za čišćenjem i Kristovim otkupljenjem, održavaju

se tri pripravna sastanka, a njima se oglašenici ili postepeno pouče o

otajstvu grijeha, kako bi se oslobodili od njegovih sadašnjih i budućih

posljedica, ili se pak duše prožmu osjećajem Krista Otkupitelja« (RPOK

157).

Te »sastanke predvodi svećenik ili đakon u nazočnosti zajednice, da bi

vjernici iz bogoslužja tih sastanaka crpili koristi, te u prošnjama molili

za izabranike« (RPOK 158).

Rimski obrednik za provedbu katekumenata propisuje dakle molitve, prošnje

i otklinjanja u nakani da bi se čovjek oslobodio od »grijeha i đavla«, da

bi se čistili »pamet i srce«, »branili protiv napasti«, »oslobodili od

posljedica grijeha i đavolskog utjecaja«. S pozitivne strane, pak, te

molitve pripravnika »ukrepljuju u Kristu«, potiču volju da " tješnje

prianjaju Kristu i svoj katekumenat provedu u sve većoj ljubavi prema

Bogu«, »jačaju na njegovu duhovnom putu i otvaraju srce da primi

Spasiteljeve darove« i da s, duše prožmu osjećajem Krista Otkupitelja«. Od

priprav n i ka se pak traži spremnost da se približe Crkvi i Kristu, u.se

očekuje od njih da »ozbiljnim razmišljanjem i pravom pokorom što potpunije

i iskrenije upoznaju sami sebe«. Od prisutnih vjernika traži se da svojim

molitvama pomognu pripravnicima.

Budući daje ovdje riječ o vjernicima koji su već primili sakramente

krštenja, krizme i euharistije, potrebno je te molitve prilagoditi takvoj

situaciji. Potrebno je najprije provesti obnovu krsnih zavjeta, odricanjem

od grijeha i vjerom u Boga. Zatim je potrebno da vjernici ispovjede svoje

grijehe u sakramentu pokore. Molitve otklinjanja potrebno je najprije nad

svima moliti, jer te molitve pomažu u tjeskobama i oslobađaju od

»utjecaja đavla« zbog magijskih i inih praksa. Ako se netko od sudionika

seminara posebno bavio spiritizmom (zazivanjem duhova), magijom bilo koje

vrste, upao u idolopoklonstvo i teško praznovjerje i vračanje ili slične

okultne prakse, tad je nužno i pojedinačno, samo nad njim, izmoliti

molitve otklinjanja. Sve su te prakse, naime, upadanje u praktično

idolopoklonstvo, a osim toga ostavljaju razne i teške posljedice na duši,

pa je potrebno, ne samo ispovijeđu nego i molitvom, izliječiti dušu od

takvih posljedica.

142143

8. PRAKTIČNA PROVEDBA OBRAĆENJA

Treće razdoblje katekumenata, a to znači i seminara, jest cijelo

praktično. Ono uvodi u onaj život koji je u katehezama prikazan. On

izravno vodi cilju, obnovi sakramenata inicijacije i u prvom redu

sakramenta krštenja. Krštenje je temelj i izvor spasonosnih milosti,

bogatstvo po kome postajemo i jesmo Božja djeca, i prema tome imamo snage

koje ima i naš Otac na nebu. Da bi se te snage mogle očitovati u nama,

potrebno je maknuti zapreke njihovom djelovanju. Sa-kramenat je valjano

podijeljen, ali njegova djelotvornost ovisi o našem sudjelovanju. Kao

odrasli možemo otkloniti sve zapreke njegovom punom djelovanju i tad će se

milosti krštenja pokazati u svoj snazi. Sigurno je da čovjek raste u

milosti i da očitovanje tih milosti raste u njemu, no potrebno je jednom

načiniti temeljni izbor za svoju vjeru da bi ona uopće počela djelotvorno

rasti.

U tom otklanjanju zapreka djelovanju krštenja nači-nit ćemo četiri koraka:

opredijeliti se za Isusa Krista, ispovjediti grijehe, odreći se i

osloboditi idola i očistiti se od nutarnjih rana i nemoći da vjerujemo

Bogu.može riješiti probleme svijeta i omogućiti da raste novi svijet bez

sukoba i patnje. Bez njega je svijet bez temelja i budućnosti.

Opredijeliti se za njega znači opredijeliti se za čovjeka i za svijet

pravde i ljubavi. To znači spasiti svijet. Bez njega gubimo svijet. Tako

nam to govori Objava. Ona nam naime ostaje jedina mogućnost saznanja o

nama i svijetu oko nas u bitnim svojim odrednicama. Opredijeliti se za

Isusa Krista znači voljeti svijet i čovjeka. To znači imati temeljno

povjerenje u život i nadu u budućnost.

Potrebno je načiniti temeljnu opciju za Isusa Krista. Zato je dobro

sjesti, promisliti sve dobro, i kad se uvjerimo daje Isus zaista Put,

Istina i Život, odlučiti se za njega. Dobro je svoju odluku zapisati u

bilježnicu i potpisati je. Važno je osjetiti da se time ništa ne gubi,

nego upravo sve spašava. Da se time ne izlazi iz svijeta, nego u njega

ulazi. Izlazi se samo iz zla, grijeha, nepravde, ropstva razornim silama.

Ne odlazi se u nešto misteriozno, strano ljudskoj naravi, nego se baš

ulazi u trijeznost, razumnost, prijateljstvo s prirodom i ljudima. Tek

tada cijela priroda i znanost postaju ljudske, za čovjeka, a ne protiv

njega. Čovjek ulazi u nešto stoje njemu tako prirodno i naravno. Bogje

nama bliži nego mi sami sebi. Tako još bolje upoznajemo sebe i svijet.

Promisli, zapisi velikim slovima svoju odluku i moli odmah Gospodina da ti

pomogne da ta odluka bude iz cijelog tvoga bića.

Napokon zahvali Isusu Kristu što ti je pokazao temelje svijeta i tebe, što

te izveo u svjetlo i slobodu. Nakon toga prijeđi na drugi korak svoje

odluke.

1. Opredjeljenje za Isusa Krista

N akon svih kateheza postaje jasno da svijet stoji u

ruci Božjoj i daje Isusu Kristu predana sva vlast nad

\i|i-tom i stvorenjem. On je jedina snaga svijeta koja2. Temeljita

ispovijed grijeha

Kad smo se opredijelili za Isusa Krista, tad ga molimo da nas očisti od

grijeha. Ovakva temeljita odluka traži i temeljito čišćenje od grijeha.

To se napravi u tzv. velikoj ispovijedi. U njoj treba reći najprije

grijehe od posljednje ispovijedi, a nakon

I II145

toga i sve velike grijehe od djetinjstva, iako ih se već ispovijedalo. To

je rekapitulacija cijelog života, ispovijed cijelog života. Na taj se

način doživljava da se čovjek temeljito opredijeli za Boga i cijeli svoj

život predaje u Božje ruke. Čovjek se pred Bogom i ljudima doživljava

obnovljen, čist, nov, pomiren. On sad može sve početi iz početka, bez

opterećenja prošlosti. On svakome smije pogledati u oči; na njemu više

nema krivnje. Na taj se način ujedno snažno doživljava odricanje od

grijeha, prekid — zauvijek — sa svojevoljnim grijesima i odlučnost da se

sada živi pošteno i samo od Boga očekuješ radost, zadovoljstva i

ispunjenje čežnji. To je izmirenje cijele prošlosti s Bogom. Dobro je

ispovjedniku odmah napomenuti da želimo napraviti veliku ispovijed. Tada

će ispovjednik moći bolje pomoći da se pokajnik nakon ispovijedi osjeti

potpuno opran i preporođen.cati na tuđe misli i izopačiti ih, tako može

utjecati i pozitivno i osloboditi ljudsku misao od prisile i zlih nagnuća.

No, osim ljudskog duha, objava nam kaže da postoje oko nas i drugi

duhovi, kao npr. duhovi pokojnika, razne demonske sile i napokon Božji

Duh. Budući da su neke zle duhovne sile premoćnije od čovjekova duha,

čovjek ih se svojim duhom ne može ni osloboditi. To može Božjim Duhom, a

to znači molitvom, jer se po njoj čovjek povezuje s Božjim Duhom.

U praksi je stoga važno razlikovati područja kompetencije. U čovjeku

razlikujemo tri područja kompetencije: tijelo, psihu i duh. Tijelo liječi

medicina, psihu psihijatrija a duh vjera. Osobito je važno razlikovati

područje psihe i duha, odnosno kompetencije psihijatra i svećenika. Praksa

pokazuje da u slučajevima gdje je u pitanju duh, psihijatrija ne

registrira nikakvo oštećenje. Pa i ako ga registrira, liječenje nije

uspješno. U takvim slučajevima naprotiv svećenik registrira oštećenje u

odnosu na Boga i molitvom sigurno otklanja smetnju. Takva praksa dakle

pokazuje da je suradnja psihijatra i svećenika uvijek poželjna.

U današnje vrijeme vlada skepsa s obzirom na postojanje duhovnih sila oko

nas. Sve se unutarnje smetnje svode na psihičke i stoga preporuča samo

psihijatrijsko liječenje. No psihijatrija je tu često bespomoćna.

S druge strane Crkva službeno i danas zastupa ono što je kroz cijelu svoju

povijest zastupala, a to je, da postoje duhovne negativne sile koje

čovjeka napadaju, koje ga priječe u vjeri i njezinom doživljavanju te

koje se otklanjaju molitvom. Tako po-koncilski obrednik za krštenje

odraslih zahtijeva odreknuće od tih sila i svih praksa koje su u svezi s

njima.

Obrednik RPOK zatim propisuje da se nad onima koji će se krstiti izmole

molitve otklinjanja: »Gdje god je rasprostranjeno bogoštovlje kojim se

3. Osloboditi se idola

Treći korak na putu do djelotvornosti sakramenta krštenja jest odricanje

od svega što stoji u životu ispred Boga. To su idoli ili krivi bogovi.

Idol može biti čovjek, može to biti neki posao, neka stvar, neka negativna

i opasna praksa kao i okultne prakse. To može biti i robovanje nekom

poroku i grijehu. Može biti negativan utjecaj nekog čovjeka, njegova

prokletstva ili pak utjecaj kakvih zlih duhovnih sila o kojima govori

Sveto pismo.

Ljudi mogu uvjerljivo djelovati jedni na druge. Nečija misao može zarobiti

drugoga čovjeka da ovaj ne može iz toga izići. Osobito je to jako kad su

te misli nabijene emotivnošću. Čovjekov duh mogu zarobiti ideologije,

zatim privlačne misli i obećanja. Često si čovjek u tome ne može pomoći,

pa ni njegov bližnji, a ponekad čak ni psiholog ni psihijatar. Ropstvo

nekoj misli može biti sudbonosno. Čovjek u njoj izgubi svoj identitet. Kao

što ljudska misao može negativno utje-

146147

štuju duhovne sile ili se zazivaju duše pokojnika ili se ljudi utječu

magijskim umijećima za postizanje nekih dobara, može se prema sudu

biskupskih konferencija djelomično ili cjelovito uvrstiti prvo

otkli-njanje...« (RPOK, br. 78). I dalje: »Ako biskupska konferencija

smatra zgodnim da se već sada pripravnici javno odreknu nekršćanskog

bogoštovlja ili štovanja duhova i magijskih obreda...« (RPOK, br. 80).

Obrednik, dakle, jasno govori ne samo o potrebi molitve otklinjanja za

okultne prakse nego i o potrebi javnog odreknuća. U jednoj od molitava

otklinjanja nabrajaju se te prakse: »Gospodine Bože naš... odagnaj od

ovih slugu svojih idolopoklonstvo i magiju, čaranje i dozivanje duhova...«

(RPOK, br. 114). Kod obrasca odreknuća propisuje obrednik: »Ako je

potrebno, biskupska konferencija može gornja tri obrasca još više

prilagoditi, osobito gdje treba da se izabranici odreknu praznovjerja,

čaranja i magijskih obreda« (RPOK, br. 217).

Između skepse na jednoj strani i jasnog stava crkvenog obrednika (a to

znači službene Crkve i nakon II. vatikanskog sabora) na drugoj strani,

pojavljuje se danas sve veći broj ljudi koji se bave okultnim praksama i

među njima oni koji traže pomoć Crkve. Među obrazovanim krugovima širi se

i čita okultna literatura, simpatizira se bavljenje magijskim praksama,

vrlo je prošireno zazivanje duhova, propagira se istočnjačka religiozna

praksa, pojavljuju se razni iscjelitelji, piše se i govori o

parapsi-hološkim fenomenima, osnivaju se sumnjive sekte, čak i potpuno

negativne poput sotonskih. Upućeni se bave astrologijom, razni vračevi

zarađuju novac na lažnim obećanjima, ljudi traže na svim stranama saznanja

o nepoznatom i nadnaravnom, izdaje se okultna literatura i knjige s

područja magije starih naroda poput Egipćana, Tibetanaca, Kaldejaca.

Dijagnosticiranje viskom postaje ozbiljno, sve je više šamana i u Evropi,

medijalnu kirurgiju neki uzimaju ozbiljno, horoskop zavodi mase ljudi,

kabaluproučavaju cijele skupine, sve je više vračeva (u SR Njemačkoj

službeno je registrirano više od deset tisuća vračeva).

Mnogi se raduju toj pošasti okultnog, pogotovo s područja religija,

misleći da okultizam pobija materijalizam i racionalizam i uvjerava ljude

o preko-grobnom životu. Neupućeni ga smatraju saveznikom kršćanske vjere.

Zabuna je velika kad se zapazi da su neki pripadnici magijske i okultne

prakse vrlo pobožni, barem izvana, te da iscijele neke bolesti. Mnogi

kažu da ih je bavljenje spiritizmom dovelo u crkvu, na vjeronauk, u

ispovjedaonicu.

S druge strane sve je više onih koji zbog dodira s okultnim traže pomoć

psihijatra ili svećenika. Oni se tuže na padanje u bezvoljnost i

besciljnost života, imaju napasti na samoubojstvo, osjećaju stalni nemir,

more u snovima, čuju prisilne glasove, moraju prisilno raditi neke radnje,

počinju mrziti druge i sebe, ne mogu moliti, osjećaju kao da je netko

drugi u njima, hvata ih strah, ne mogu raditi, imaju čak i fizičke

smetnje, ne mogu se osloboditi poroka, imaju paranormalne fenomene,

događaju im se neobične pojave, misle da imaju neku bioenergiju u sebi,

razgovaraju s duhovima, dobivaju neobična saznanja s drugih svjetova, a da

ne znaju što se to zapravo događa.

S područja okultnog i parapsihološkog svakim se danom povećava već ionako

golema literatura. Većina te literature jest inicijacija u te prakse.

Druge opisuju odnos te prakse prema kršćanskoj vjeri. Treće su s područja

znanosti religija ili pokušaj da se parapsihološki fenomeni znanstveno

objasne.

Sigurno je da na tom području ima prepuno prijevara. Zatim volja i

emocije imaju pri tome također svoju ulogu. Kod mnogih je riječ o

procesima podsvijesti. Ta podsvijest biva stimulirana drogama, jogom,

hipnozom i meditacijama. Kad je riječ o liječenima, tad je velik broj

ozdravljenih na način koji je poznat u medicini, tzv. placebo, naime

vjerom u lijek ili liječnika iscjelitelja. Dokazano je da

148149

40% bolesnih ozdravi ne djelovanjem lijeka, nego povjerenjem u liječnika

(usp. A. Jores, »Čovjek i njegova bolest«, Zagreb 1982). Religijska

znanost dokazuje da u gradovima i selima postoje vračare, vještice i

vračevi koji su skriveni pod velom kršćanske vjere, a zapravo su zadržali

sve sposobnosti, poganskih svećenika tzv. žreca. Oni su kriptopogani,

izvana kršćani a iznutra ostali pogani, tj. pripadnici starih

pretkršćanskih religija i njihovih praksa. Sposobnost magijskih tehnika i

sila dobivaju prenošenjem od osoba na osobu (usp. M. Eliade, »Okultizam,

magija i pomodne kulture«, Eseji s područja komparativne religije, GZH,

Zagreb 1981; Isti, »Kovači i alkemičari«, GZH, Zagreb 1982). Autori koji

govore o okultizmu s kršćanskog stajališta upozoravaju na razorno

djelovanje magije i okultizma te upućuju na mogućnost oslobađanja od tih

posljedica.

Čujmo što o tome kaže dokumenat biskupa njemačkog govornog područja: »Tko

se upušta u magijske, okultističke i spiritističke prakse (pokušaj

uspostavljanja veze s pokojnicima, zazivanje sotone, ritual ubijanja

itd.), ne bavi se ne-opasnim igrama, nego se izručuje moći Zloga.

Posljedice su duševne napetosti i strahovi, što sve može voditi teškim

oštećenjima čovjekove osobnosti« (F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wtist,

Erneuerung aus dem Geist Gottes, Griinevvald Verlag, Mainz 1987, br. 116,

str. 76).

Oni pokazuju kako u svim tim praksama ostaje neki ostatak koji se ne da

protumačiti nikakvim znanstvenim metodama niti je svediv na bilo kakvu

poznatu silu. Oni upozoravaju i pokazuju da jedino molitve efikasno

djeluju protiv negativnih posljedica tih ljudi i osobito da svi oni koji

su imali para-normalne sposobnosti nakon molitava te sposobnosti gube

zajedno s opterećenjima koja su imali. Oni nabrajaju koje sve prakse

sigurno nose demonske silr i razorne posljedice bilo na fizičkom,

psihičkomili duhovnom području. Upozoravaju da se na jednoj strani može

dogoditi pozitivan, a na drugoj negativan rezultat. Tako neki ozdrave kod

tzv. iscjelitelja, ali padnu pod njegov utjecaj, moralno propadaju ili

im se počnu događati nesreće. (Usp. Dr. W. C. van Dam, Okkultismus und

christli-cher Glaube, Fix V. 1981.)

Evo tih praksa na koje upozoravaju pisci s kršćanskog stajališta:

idolopoklonstvo, magija, spi-ritizam, mantika, paragnozija, psihometrija

ili psi-hoskopija, hiromantija, kartomantija, kristaloman-tija,

astromantija, rabdomantija, irimantija, joga, transcendentalna meditacija,

hipnoza, akupunktura, čaranje, vračanje, gatanje, čarobnjaštvo, uroci,

proklinjanje, droga, praznovjerje, horoskop, kabala i druge.

Idolopoklonstvo je klanjanje nekom stvorenju kao Bogu. U religijama su to

kipovi koji služe žre-cima kao mediji za magijsko djelovanje.

Magija, čarolija »zasniva se na vjerovanju u postojanje natprirodnih sila

na koje čovjek može utjecati kako bi pomoću njih izazvao određene željene

promjene koje prirodnim sredstvima ne može ostvariti. Tako magiju,

suprotno religiji, primarno označava aktivan odnos prema silama prirode. U

primitivnim društvima pribjegava se magiji radi očuvanja zdravlja, uspjeha

u privrednim djelatnostima, uspjeha u lovu i ratnim pohodima, sreće na

putu, zaštite od neprijatelja itd. Raznovrsni su i oblici magije:

pridavanje magijske moći predmetima, mjestima, simboličkim riječima i

radnjama, bajanja, žrtvovanja, molitve, obredi itd. 'Tehnika' magije

poznata je samo 'upućenim' osobama, magima ili vra-čima, ali pored

priznate, kontrolirane i legalne, 'bijele' magije, uvijek postoji i

ilegalna 'crna' magija, pomoću koje pojedinci ili tajne društvene grupe

nastoje ostvariti ciljeve koji su u suprotnosti s vladaju-ćim normama.

Zbog toga je 'crna' magija bila progonjena« (Opća enciklopedija, svezak

5, Zagreb,

I >ii151

1979, str. 240). Crna i bijela magija jednako su opasne.

Spiritizam, »vjerovanje u mogućnost supstancija-lizacije duha umrlih u

različitim predmetima, živim bićima ili osobama; skup praznovjernih obreda

kojima je cilj da uspostave doticaj s duhovima pokojnika« (Opća

enciklopedija, svezak 7, Zagreb, 1981, str. 591).

Mantika, »vještina gatanja, vraćanja, tobožnjeg proricanja budućnosti.

Postoji od pradavnih vremena i vrši se na najrazličitije načine:

promatranjem leta ptica, utrobe životinje, bacanjem karata, ili zrna

sočivica, tumačenjem snova itd.« (Opća enciklopedija, svezak 5, str.

310). Paragnozija i mantika su široko područje. U to područje ulaze

psiho-metrija ili psihoskopija (odgonetavanje prošlosti, sadašnjosti ili

budućnosti pomoću nekog predmeta koji je u svezi s vlasnikom), hiromantija

(odgonetavanje sudbine iz dlana), kartomantija (odgonetavanje sudbine iz

karata), kristalomantija (odgonetavanje sudbine iz odsjeva nekog kristala

ili iz ogledala), astromantija (odgonetavanje sudbine iz zvijezda -

slično i horoskop), rabdomantija (otkrivanje bio-sile ili zemljanih i

podzemnih strujanja pomoću viska) i irimantija (odgonetavanje dijagnoze

organizma pomoću čitanja iz očiju).

Joga, »indijsko učenje i praksa discipline tijela i duha kojim se postiže

oslobođenje iz kruga života i od bola i nadnaravne moći. Težište je joge u

sustavnim vježbama tijela i svijesti, kojim se postiže puna vlast nad

tijelom, isključuje se štetan utjecaj vanjskog svijeta na duh, koji,

oslobođen, postiže neposrednu spoznaju i uvid u skrovitu narav čovjeka i

svijeta i mistično sjedinjenje s transcendentalnim« (Opća enciklopedija,

svezak 8, Zagreb, 1982, str. 647).

Hipnoza, »umjetnim načinom izazvano psihičko stanje pojačane

sugestibilnosti, popraćene odsut-nošću samokontrole i jakim suženjem

pažnje. - Po nekim simptomima nalik na san i somnambulizam.Najčešće ga

različitim metodama izaziva druga osoba, ali katkada i pojedinac sam na

sebi« (Opća enciklopedija, svezak 3, Zagreb, 1977, str. 432).

Bacanje uroka je djelovanje crne i bijele magije. Uroci navodno štete

ljudima, životinjama i biljkama. Postoje zatim talismani - zaštitni

predmeti protiv magijskih utjecaja. No, jedno i drugo ima negativne

posljedice.

I transcendentalna meditacija pripada području okultnog. U

transcendentalnoj meditaciji postoji obred posvećenja, pri čemu se zaziva

duh mrtvog gurua Deva i hinduističkih božanstava. Riječ je, dakle o

spiritizmu. Zatim se dobiva »mantra«, koja se mora držati u tajnosti

(okultno). Indolog Gogler kaže da je mantra vračarska formula ili ime

nekoga boga ili nekog duha (usp. van Dam, »Okultizam i kršćanska vjera«,

str. 76). U transcendentalnoj meditaciji ljudi dobivaju i paranormalne

sposobnosti.

Čak je i za akupunkturu utvrđeno da preko taoi-stičkih shvaćanja ima

mističku pozadinu i svezu s astrologijom.

Je li u okultizmu riječ o varci ili o prirodnim i natprirodnim snagama,

zadnju riječ može reći Božja Riječ. Za kršćanina je ona odlučujuće

pravilo ponašanja i znanja.

Prvo i najvažnije pravilo jest vjerovati da je Isus Krist pobijedio sve

zle sile i da ih se vjernik ne mora bojati. Najbolja strategija protiv

đavla jest ismijati ga. Isus je »skinuo Vrhovništva i Vlasti, javno to

pokaza: u pobjedničkoj ih povorci s njime vodi« (Kol 2, 15). »Kršćanin je

svjestan, da je Isus svojom smrću i svojim uskrsnućem pobijedio 'vlasti

ovoga svijeta' (usp. Iv 12, 31) i stoga se neprestano stavlja pod njegovo

oslobodilačko gospodstvo« (F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wust, Erneuerung

aus dem Geist Gottes, br. 186, str. 114). Isus je došao da razori đavolska

djela (usp. 1 Iv 3, 8). Kršćanin je slobodan čovjek, on nema ništa s

protubožjim silama nego ih pobjeđuje i tako čisti sve prostore svijeta i

svemira. Sve pripada kršćaninu, on je slo-

152153

bodan dok u snazi Duha služi ljubavlju duhu, a ne tijelu (usp. Gal 5,

1-25).

Ne treba također u svemu neobjašnjivom odmah gledati zle sile. »Skrivene

sile djelotvorne u čovjeku i u svijetu, koje nisu dostupne normalnom

iskustvu dobivenom od informacija osjetila i čije porijeklo ne možemo

dohvatiti, nemaju svoje izravno podrijetlo u protubožjim silama, nego su

»nadosjetna« stvarnost koja pripada Božjem stvorenju. Njima pripadaju u

čovjeku skrivene iscjeliteljske moći (usp. DS 28, 23 si), parapsihičke i

druge izvanredne sposobnosti (F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wust,

Er-neuerung aus dem Geist Gottes, br. 116, str. 78). Sve što je Bog

stvorio dobro je.

Okružno pismo sv. Oficija biskupima od 4. 8. 1856. govoreći općenito o

magnetizmu i hipnozi poziva se na pravilo izrečeno u dokumentu od 28. 7.

1847. i kaže: »Udaljivši svaku prijevaru, gatanje, izričito ili

implicitno zazivanje demona, služenje mag-netizmom, naime kao čisti čin

upotrebe fizičkog sredstva inače dopuštena, nije moralno zabranjeno,

doklegod ne ide za nedopuštenim ili na bilo koji način zlim ciljem« (DS 28

24). Ipak u nastavku okružnog pisma se traži oprez i pri takvim praksama.

Pismo naime kaže: »Iako se ovom generalnom odredbom dovoljno tumači

dopuštenost ili nedopu-štenost pri upotrebi ili zloupotrebi magnetizma,

ipak je tako narasla zloba ljudi da... Stoga obmanama snova i vidovitosti

one opake žene ponesene ne uvijek časnim gestama, govore bez razbora da

vide nevidljive stvarnosti i uzimajući izraze religije zazivaju duše

pokojnika, dobivaju odgovore, otkrivaju nepoznato i ono što je daleko i

čine druga praznovjerna djela te vrste... U svim ovim praksama... otkriva

se prijevara potpuno nedopuštena i heretička te sablazan protiv poštenog

vladanja« (DS 28 25).

Na to upozorava i dokument biskupa njemačkog jezičnog područja kad kaže:

»U slučaju da se netkoipak bavio 'nadosjetnim', koje pripada Božjem

stvorenju, na način koji isključuje odnos prema Bogu i ako su ti fenomeni

stupili na mjesto sveobuhvatnog Božjeg otajstva (DS 28 23 si. 36 42, usp.

br. 67) može za tog čovjeka molitva otklinjanja biti nužna. Isto vrijedi

za nekoga tko živi u porocima koji ga dijele od Boga, ili ako je upao u

drogu« (F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wiist, Erneuerung aus dem Geist

Gottes, str. 115, br. 187). Ovdje se dakle upozorava ne samo na

nedopuštenost ovih praksa, kad one postaju nadomjestak za religiju ili

dovoljan tumač čovjekova smisla nego i na potrebu molitava koje oslobađaju

od posljedica tih praksa. Ukoliko sumnjamo, da li su neke nadosjetne sile

dobre ili ne ili pak smatramo da je nerazborito upuštati se u takve prakse

poput liječenja alternativnom medicinom pošto ne znamo odakle su i kakve

te sile, jer se i đavao voli prikriti pod maskom anđela svjetla, tad je

potrebno, nalazimo li se u krugu takvog djelovanja, u sebi moliti i

zazivati Ime Isusovo i Božju slobodu. Radi li se o dobrim silama, one će

nam koristiti. Radi li se o zlim silama, neće nam naškoditi. Pretjerana

bojazan od nepoznatih sila može biti izraz idolopoklonstva. Strah naime

pokazuje da više vjerujemo zlu, nego dobru. Samo je jedan Bog i savez s

njime i ljubav prema njemu nas ne može ostaviti prepuštene zlim silama.

No, većinom nam razboritost nalaže da radije ne dolazimo u doticaj s

takvim praksama.

Netko može te sile poštovati kao božanske i time njih i sebe odvojiti od

Boga. »One su - kao i sve stvorene stvarnosti - dobre, ukoliko se vide u

svom odnosu prema Bogu, one dijele od Boga ako su odijeljene od tog odnosa

prema njemu i stupe na mjesto njegova sveobuhvatna otajstva« (F. Kuntner,

J. Stimpfle, O. Wiist, Erneuerung aus dem Geist Gottes, br. 116, str. 76).

Iz tih razloga mogu akupunktura, akupresura, joga i slične istočnjačke

prakse biti opasne. Najnoviji dokument Svete Stolice »Pismo biskupima

Katoličke Crkve o nekim vi-

154155

dovima kršćanske meditacije« kaže da »miješanje istočnjačkih i kršćanskih

meditacijskih tehnika nije bez rizika i pogrešaka. Govoreći o tom pismu

kard. Ratzinger upozorava da poklonici istočnjačkih metoda psihofizičke

pripreme za kontemplaciju - zen, joga, transcendentalna meditacija - mogu

zapasti u veliku opasnost negacije realnosti svijeta, te da te metode ne

upućuju na Božju beskonačnost.

Treba osim toga dobro dijeliti psihičke bolesti od paranormalnih pojava i

opterećenja. Stoga je važno za ocjenu, radi li se kod nekoga o psihičkoj

bolesti ili opterećenosti okultnim silama, konzultirati liječnika i

psihijatra. Tek nakon dijagnoze i mišljenja liječnika, radi li se o

teškoj opterećenosti, smiju se moliti otklinjanja.

Upozoriti treba i to da treba paranormalne sposobnosti dijeliti od

karizmatskih darova. »Neki ljudi raspolažu na osobit način naravnim

sposobnostima liječenja, koje treba razlikovati od karizmatskog djelovanja

Duha Svetoga. To osobito vrijedi za okultne - 'iscjeliteljske' - prakse«

(F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wiist, Erneuerung aus dem Geist Got-tes,

Matthias-Griinevvald Verlag, Mainz 1987, br. 180, str. 110).

Opterećenost okultnim silama treba razlikovati od opsjednutosti đavlom.

Opsjednutost je rijetka pojava. No svaki čovjek je iskušavan zlim silama.

Tko se upušta u okultne prakse i teške grijehe može ostati vezan na

djelovanje zlih demonskih sila. Kao što vjernik može po Duhu Svetom

postati krepo-stan, biti vezan na dobro, tako i poklonik đavolskih sila

biva vezan. Tako govorimo o duhu ljubavi, duhu čistoće, duhu pravednosti,

duhu radosti, duhu mira i slično. Slično možemo govoriti o zlim

»krepostima« pa tako o duhu bludnosti, duhu mržnje, duhu nepravde i duhu

mraka. Kad su u čovjeku na djelu takve vezanosti, tad treba moliti molitve

otklinjanja, kakve se mole i kod krštenja odraslih ljudi. Za opsjednutog

naprotiv treba moliti osobiti svećenik, egzorcist koji mora imati osobito

i izričito do-puštenje svog biskupa (usp. CIC can. 1172). »To vrijedi i za

tzv. 'mali egzorcizam' pape Leona XIII« (F. Kuntner, J. Stimpfle, O.

Wiist, Erneuerung aus dem Geist Gottes, br. 189, str. 116).

Moliti molitve otklinjanja možemo sami za sebe ili svećenik za nas. Pri

tome je važno upozoriti da se ne smije tako moliti da se direktno

suprotstavljamo zlim silama, nego da molimo Boga da nas oslobodi od njih.

Okrenuti smo u toj molitvi Bogu, a ne Zlome. Tako molimo npr. u »Očenašu«

da nas Bog »izbavi od zla« (Zloga).

Slijedimo li te naputke Crkve, nećemo lutati i uvijek ćemo naći put k

slobodi i rastu u vjeri.

Sveto pismo nas uči kako da se postavimo prema okultnim silama. Okultizam

je bio jedan od bitnih elemenata poganskih religija. Svećenici su bili

ujedno i astrolozi i vračari. Starozavjetni i novoza-vjetni narod Božji

morao je uvijek zauzimati jasan stav prema okultnom. Biblija to područje

naziva općim imenom čaranje. U grčkom jeziku (a Novi je zavjet pisan

grčki) izraz »mag« označuje proricatelje budućnosti, odgonetače snova,

vračare i tajnovite iscjelitelje.

Osim pravih proroka Biblija poznaje i lažne proroke. Njih se razlikuje po

krivom vladanju (Mt 7, 15-20), po krivim naukama o Kristu (1 Iv 4, 1-3) i

izravno darom razlikovanja duhova (1 Kor 12, 10). Lažni proroci dobivaju

informacije od »lažnog duha« (usp. 2 Kr 18, 21). Uopće vračari i zazivači

duhova dobivaju informacije od bogova i duhova. »Ne obraćajte se na

zazivače duhova i vračare; ne pitajte ih za savjet. Oni bi vas opoganili«

(Lev 19, 31). Još jasnije to kaže Biblija na drugom mjestu: »Neka se kod

tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer, tko

bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi

bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike. Jer, tko

god takvo što čini, gadi se Jahvi; zbog takvih odvratnosti njih i goni

ispred tebe Jahve, Bog tvoj« (Pnz 18, 10-12). Bog se

l^i157

okreće protiv onih koji se obraćaju zazivačima duhova: »Ako se tko obrati

na zazivače duhova i vračare... ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i

ods-tranit ću ga iz njegova naroda« (Lev 20, 6). »Čovjek ili žena koji

među vama postanu zazivači duhova ili vračari neka se kazne smrću« (Lev

20, 27). Stav starozavjetne objave je rezolutan i strog. Prorok Hošea

optužuje sjeverno kraljevstvo da je zavedeno bludnošću, jer pita za

savjet drvo i od palice traži odgovore (usp. Hoš 4, 12). Mnogi misle da je

tu riječ o visku i vilinskim rašljama. Dakle, zabranjeni bi bili ne samo

čaranje i spiritizam nego i ra-diestezija i svaka vrsta paranormalnog

posredništva.

Novi zavjet poznaje jednak neprijateljski stav prema okultnim praksama.

Sv. Pavao poziva kršćane da nemaju zajedništva u jalovim djelima tame,

nego da ih naprotiv raskrinkavaju (usp. Ef 5, 11). »Jer naša borba nije

protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv

Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u

nebeskim prostorima« (Ef 6, 12). Pavao tu ubraja među djela tijela:

»Bludnost, nečistoću, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje... Oni koji

čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega« (Gal 5, 19-21). Vrača

Elima na Cipru naziva Pavao »đavolskim sinom« (Dj 13, 9). U Filipima

istjeruje Pavao vračarskog duha iz djevojke (usp. Dj 16, 18). U Efezu

obraćeni vračari spaljuju vračarske knjige (usp. Dj 19, 19). Knjiga

Otkrivenja stavlja vračare i idolopoklonike u »jezero koje gori ognjem i

sumporom. To je druga smrt!« (Otk 21, 8). Vračari ostaju »vani« (usp. Otk

22, 15). Isus istjeruje zle duhove kao znak da je došlo kraljevstvo Božje

na Zemlju (usp. Mk 1, 26 i dr.).

On pokazuje da razni duhovi drže ljude u vlasti bolesti (usp. Lk 13, 16).

( rkveni su oci smatrali magiju đavolskim djelom

i Idolopoklonstvom. Crkveni su sabori i sinode kroz

u godina odbacivali magiju kao ostatak pogan-stva. Sve do srednjeg vijeka

magi i vračari su bili isključivani iz crkvene zajednice. A onda su

velikaši vračare počeli pozivati na dvorove. Srednji je vijek progonio

vještice i vračare, umjesto da ih oslobodi od zlih sila. U povijesnim

razdobljima u kojima je magija prevladala u javnosti, javljali su se teški

progoni. No, nisu to bili progoni zlih sila, nego čovjeka koji je njima

zarobljen. U tome je tragika stavova i odnosa prema magiji i okultizmu.

Pastoralna praksa pokazuje da je okultna praksa razorna i štetna za

čovjekovu psihu i duh. Posljedice se pokazuju kao teške, neizlječive

bolesti. Ujedno su otpor obraćenju k živoj vjeri. Stoga je ovdje životno

važna pomoć stručnjaka, te suradnja liječnika i svećenika. Suvremena si je

psihologija onemogućila prilaz bolestima koje potječu od okultnih praksa,

jer odbacuje element duha u čovjeku. Čovjek je duhovna duša i tijelo.

Napadnuta duša može biti izliječena molitvom, spasiteljskim Kristovim

djelom, a ne samo razgovorom, analizom ili lijekovima. To se liječenje

vrši trijezno, razumno i konkretno, kao svako liječenje, onako kako se

liječi čovjekov duh u katekumenatu. Nad pripravnikom za krštenje mole se

molitve otklinjanja, koje ga oslobađaju od svih idolopoklonstvenih praksa

(a okultne su upravo to!). Budući da se mnogi bave tim praksama i nakon

krštenja, logično je (i nužno!) da se nad njima ponovno mole te molitve.

Iz gornjeg je izlaganja jasno da Sveto pismo i Crkva potvrđuju postojanje

okultnih fenomena i sposobnosti, ali istodobno ih odlučno zabranjuju i

odbacuju. Razni autori donose niz primjera duševnih smetnji koje te

prakse uzrokuju. Psihijatri nazivaju tu vrstu smetnji »mediummistička

psihoza«. Među nama je danas sve više takvih bolesnika i neki stručnjaci

tvrde da bi oni svi mogli ozdraviti kad bi se nad njima molile molitve

otklinjanja. Kako već rekosmo, kod tih praksa susrećemo velike prijevare

i trikove. Veliku ulogu imaju volja i emocije. Također su prisutni procesi

podsvijesti, i

15')

kod ljudi s paranormalnim sposobnostima, i kod njihovih »pacijenata«. Ti

se procesi mogu stimulativno provocirati raznim sredstvima i metodama za

proširenje svijesti, kao drogom, jogom, hipnozom. No, time još nije sve

riješeno. Katolički i protestantski autori tvrde, a i iskustvo na terenu

to potvrđuje, da se niz duševnih poremećaja molitvom ot-klinjanja

uklanja. O tome danas postoji mnogo literatura, kako od sudionika tih

praksa, tako i od pastoralnih radnika kojima su takvi dolazili tražeći

pomoć.

Okultni klijenti postignu okultne sposobnosti. U njihovim se kućama

događaju paranormalni fenomeni. Oni se osjećaju zdravima, ali

zarobljenima. Svjesni su da im liječnik ne može pomoći i boje se

psihijatrijskih klinika, te uporno traže pomoć Crkve i svećenika. Nitko

ih, međutim, ne shvaća i smatra ih samo psihički bolesnima, što njihovu

patnju čini beznadnom. Neki smatraju da je 40-50% slučajeva koji se na

klinikama i u ambulantama tretiraju kao neuroze uzrokovano okultnim

praksama. To znači da tisuće ljudi provode godine na klinikama liječeći se

medicinski bez uspjeha. Ako ove bolesti nisu uzrokovane podsviješću ili

manipulacijama svijesti, nego su rezultat napada zlih duhovnih sila, onda

je pomoć moguća jedino pastoralnom brigom u snazi Duha Svetoga.

Svi koji se bave okultnim praksama nisu time nadareni nego opterećeni.

Kako im pomoći? Potrebno je najprije znanje s tog područja, a onda i

snaga za oslobađanje od tih bolesti. Hošea se tužio da narod propada, jer

svećenicima nedostaje znanja (usp. Hoš 4,6). Danas se u crkvenim redovima

malo zna o okultnim praksama i tek nešto o načinu oslobađanja od njihovih

utjecaja i posljedica. Budući da okultno opterećeni imaju iskustvo

djelovanja Zloga, pomoći im može onaj koji ima iskustvo Božjeg

djelovanja. Tko želi drugoga osloboditi od okultnih opterećenja, ulazi u

»neprijateljsku zemlju« i nailazi na neprijateljev otpor. A to može

bitiopasno. Stoga se molitvom treba pripremiti za to djelo, da bi snaga

sakramenata i Isusovih obećanja došla na vidjelo svojom djelotvornošću.

Nužna je stoga za oslobađanje drugih od okultnih opterećenja duboka

povezanost s Kristom, raspetim i us-krslim, poznavanje vlasti koju je dao

Isus nad svom neprijateljskom silom (usp. Lk 10, 19) te i ispunjenost

silom odozgor (usp. Lk 24, 49).

Oslobađanje od okultnih sila treba se događati u zajedništvu Crkve. Zato

je dobro da se kod takve molitve uz svećenika nađu još dvije ili tri

osobe.

Najprije treba onoga koji se tuži na okultne simptome ispitati odakle ti

problemi. Treba pitati kada su se pojavili ti simptomi, je li osoba bila

kod liječnika i što je on dijagnosticirao, je li osoba išla nekom

vračaru, je li doživljavala proklinjanja u kući, je li zazivala duhove ili

pohađala kakve istočnjačke i slične prakse. Ako ta osoba to nije pohađala,

onda treba ispitati jesu li išli roditelji ili djedovi. U svakom slučaju

treba dobro ispitati sve, prije nego što se stvori sud o potrebi

otkletvenih molitava. Treba dotičnom objasniti o čemu je riječ u okultnim

i inim praksama i onda njemu prepustiti da se odluči za molitvu. Ne želi

li on da se za njega moli, neka mu se preporuči literatura o toj

problematici i tako pruži prilika da se bolje informira i stekne jasne

pojmove o stanju u kome se nalazi. Od okultne opterećenosti ne može

osloboditi liječnik, nego molitva svećenika. Također od psihičke bolesti

neće osloboditi molitva (osim u slučaju čuda!), nego liječnik. Bog je

naime dao čovjeku i svećenika i liječnika (usp. Sir 38, 12).

Nakon toga treba radikalno prekinuti s okultnom praksom. Mora se izbaciti

iz kuće okultna literatura. Mnoge kuće imaju magijske predmete i idole iz

poganskih krajeva. Često su ti predmeti i kipovi magijski mediji koji

uzrokuju nemir. I to bi trebalo izbaciti.

Osim toga potrebno je da se i javno odreče okultne prakse i onoga koji ga

po njoj drži u ropstvu.

160161

Obrednik RPOK preporučuje da se to učini u obliku obnove krsnog zavjeta,

ili na ovaj način:

Voditelj: Nemojte napustiti Krista Isusa, gospodara živih i mrtvih, koji

gospoduje svim duhovima i demonima, te ponovno štovati I. (ovdje se

spomenu božanstva koja se štuju u lažnim obredima, npr. »fetiši«).

Pripravnici: Bože sačuvaj!

Voditelj: Nemojte napustiti Krista Isusa koji jedini može zaštititi ljude

te ponovno tražiti (ili: nositi, upotrebljavati) I. (ovdje se spomenu

stvari koje se praznovjerno upotrebljavaju, npr. amajlije, amu-leti).

Pripravnici: Bože sačuvaj!

Voditelj: Nemojte napustiti Krista Isusa koji je jedini istina i ne

obraćajte se vračima i čarobnjacima.

Pripravnici: Bože sačuvaj.

(RPOK, br. 371, str. 176-177)

Netko može pitati zašto za krštenje upotrebljavamo formule za nekrštene

(iako prilagođene kršte-nima)? Odgovor je jasan. Kao što se u krštenju

opraštaju grijesi, a čovjek ipak griješi i poslije toga i potrebno mu je

»drugo krštenje« - sakramenat pokore, tako je i ovdje. Prije krštenja

ovim se obredom oslobađa pripravnike od svih zlih sila koje su ih

zarobile prije krštenja. Poslije krštenja se u ovakvoj molitvi i

odricanju oslobađa od zlih sila kojima se vjernik prepustio poslije

krštenja. Slično, dakle, kao što postoje misije za pogane i misije za

kršćane, tako postoji i katekumenat za one koji se žele krstiti, a i za

one koji se žele poslije krštenja i pada u mlakost opet obratiti Bogu i

postati svjedoci Kristovi. Praksa obnove krštenja na Veliku subotu

potvrđuje potrebu ovoga odricanja od zla i Zloga. Također potreba

reevangelizacije Crkve upućuje na to.

Osim odricanja od ovih praksa potrebna je i dobra ispovijed, u kojoj

treba priznati i okultne prakse i proklinjanja.Nakon toga dobro je zle

sile vezati krvlju Isusa Krista. Zatim u Ime Isusovo istjerati zlo iz

čovjeka. To može glasiti npr. ovako kao u RPOK-u: »Duhom usta svojih

odagnaj, Gospodine, zle duhove: zapovjedi im da odstupe, jer se približilo

Kraljevstvo tvoje« (RPOK, br. 79, str. 26). Katkad takve molitve treba

moliti više puta, a katkad se odmah događa sloboda i mir u srcu.

Pošto se tako molilo, potrebno je da svećenik izmoli barem dvije molitve

otklinjanja (najbolje iz RPOK-a s izmjenama u konkretnoj situaciji, usp.

RPOK, br. 113-118, str. 37^10; ili br. 164, str. 57; br. 171, str. 61; br.

178, str. 64-65). U izvanrednom slučaju može to učiniti i laik, pogotovo

ako je već upoznat s tim molitvama (usp. RPOK, br. 109, str. 36). Ako tko

nema prilike doći do svećenika niti do iskusnog laika, tada to može

izmoliti sam za sebe.

Na kraju je važno zaštititi oslobođenog vjernika od povratka zlih sila.

Zato njegovo srce sada treba ispuniti Isus Krist i Duh Sveti. Nužno je

odsada svaki dan čitati Sveto pismo i moliti, odricati se sebičnosti i

rasti u krugu iskusne kršćanske zajednice. Tako će se naučiti biti

poslušan Bogu i uvijek se oprijeti Zlome (usp. Jak 4, 7). Oslobođeni će

moći nakon nekog vremena i druge oslobađati.

* * *

Nakon ove pouke saberi se na molitvu. Moli Gospodina da ti otkrije sve

zamke Zloga u tebi i oko tebe. Posvijesti si još jednom ono što te se

osobito dojmilo kod čitanja. I ispitaj svoju prošlost: je li negdje u tebi

stvoren uvjet da se zle sile uvuku u tvoju nutrinu putem praksa o kojima

se govorilo? Pitaj svoje roditelje jesu li u tvom ranom djetinjstvu nešto

s tobom činili, vodili te vračaru? Možda su oni nekad išli za sebe tražiti

pomoć. Možda ti je netko u školi čitao »budućnost« iz dlana, iz karata,

»bacio ti grah«, gatao ti na bilo koji način.

162163

Osobito moli da ti Gospodin dadne dar razlikovanja duhova da ne bi

psihičke poremećaje miješao s okultnim i obratno. Budi trijezan. Ljudi

često psihičke bolesti poistovjete s okultnim simptomima, pa dozive

ismijavanje i time se još više udalje od istine o sebi i od izlječenja. I

svećenik i liječnik trebaju biti trijezni, ponizni i razumni.

Moli da te svećenik i liječnik razumiju, saslušaju i da ti pomognu, ako je

to potrebno.

Nakon toga moli Gospodina da ti dadne nutarnju slobodu duha.

Negativne zle sile mogu u čovjeka ući i preko grijeha i poroka kojima je

čovjek bio sklon, kao npr. alkoholizam, seksualna razularenost,

drogiranje, mržnja, velike nepravde i tome slično. Ponekad uđu preko

čitanja okultnih knjiga. Stoga ispitaj nije li svega toga bilo u tvojoj

prošlosti.

Kad završiš s ovim čišćenjem, onda prijeđi na molitvu za nutarnje

iscjeljenje.Želimo pobjeći od odgovornosti, od krivnje, od bolesti, od

nesnosnih situacija. Zato nikad nismo ono što zapravo jesmo. Ne

prihvaćamo sebe. Uvijek želimo biti nešto drugo. To je normalno zbog

stvarnosti grijeha. Međutim, na taj smo način uvijek u bijegu od sebe,

razdijeljeni. To je osjećaj da nismo spašeni. To je strah od Boga i strah

od ljudi. Da bismo bili spašeni, moramo se sastati sami sa sobom. Moramo

prići Bogu i dopustiti mu da nas oslobodi krivnje, straha i bijega.

Bitno je srce izliječiti. Srcem se čovjek u istočnom grijehu okrenuo od

Boga i zbog toga je zlo zahvatilo cijelu stvarnost u kojoj čovjek živi.

Sad je nužno da se srce okrene k Bogu i time će cijeli čovjekov ambijent

postati zdrav. U čovjekovu srcu živi i ogleda se cijela stvarnost. Ako

srce postane čisto, nestat će nepravdi, patnji, mržnje, bolesti i smrti.

Jedino se u srcu čovjekovu može uništiti zlo i čovjeka izliječiti.

Promisli i napiši

— Što te najteže boli u tvojem životu?

— Koja je najveća zapreka u tebi da nisi svet?

— Kad bih mogao prihvatiti Boga kao onoga koji me voli, tada bih...

— U svom životu nikako ne mogu podnijeti da...

— Najteže mi je oprostiti kad...

— Moja vjera je mlaka i neplodna zato što...

Molitva

Moli Gospodina da te iznutra prosvijetli, kako bi spo znao sve ono što te

zaustavlja na putu k njemu:

Isuse, ako hoćeš, možeš me ozdraviti. Isuse, smiluj se meni. Pogledaj moje

rane i otkrij mi potajne zapreke do tebe. Isuse, Duha mi svojega podaj i

smiluj se. Amen.

Meditacija

Sjedi sada opušteno, saberi se i pripremi u svojoj duši, u srcu prostor u

kojem se želiš sastati s Isusom. S onim istim

4. Molitva za nutarnje iscjeljenje

Da bi se izliječilo stanje nemoći da se vjeruje i razdvojenosti, potrebno

je Bogu predati svoje nemoći i rane. No, da bi čovjek mogao Bogu iznijeti

te ožiljke duše, treba ih najprije poznavati. Oni su, međutim, većinom

skriveni u podsvijesti i odatle upravljaju mnogim našim reakcijama prema

ljudima i odnosom prema Bogu, a da toga nismo dovoljno svjesni. Stoga

molitva otkriva neznane rane i skrivene grešne situacije, te ih liječi. Na

taj način bivamo sposobni prići Bogu s povjerenjem i srcem, a ne samo

ustima govoriti da mu vjerujemo i da ga ljubimo. Samo Božja milost, samo

Bog, može izliječiti naše srce i približiti nam Boga te nam darovati

povjerenje u njega.

Naše želje ne slažu se s našom stvarnošću. Mi bismo željeli biti drukčiji

(ili kao drugi). To stvara u nama rascjep, osjećaj otuđenosti, bijega od

sebe.

164165

Isusom koji je opisan u evanđeljima. Taj te Isus razumije, njemu si drag.

On liječi, on voli svratiti k tebi.

1. Koji je to prostor u koji Isus dolazi k tebi?

U svojoj svijesti pripremi taj duhovni prostor tako da se u njemu ugodno

osjećaš.

2. Sada najprije ti dođi u taj prostor svojega srca. Ti — to je tvoje

tijelo, tvoja duša, tvoj duh, tvoje situacije, tvoji bliži i dalji

poznanici, prijatelji, rođaci. To je tvoj život sa svim onim što on sa

sobom nosi, bilo pozitivno bilo negativno. Prihvati sada sve svoje

situacije — neka svaki djelić tvog života, tebe uđe u prostor u koji ćeš

pozvati Isusa. Pozovi sve one predjele sebe kojih se bojiš iz prošlosti

ili budućnosti; pozovi one kojih se stidiš, zatim one koje ne možeš

prihvatiti. Svoje radosti i boli, grijehe i praštanja, kritike i osude,

bolesti i neuspjehe. Sve neka dođe, Isus će sve to učiniti za tebe

neopasnim. On će te izliječiti iznutra. Sastani se sada sa svakim

detaljom svojega života. Uz Isusa ništa nije tragično, ništa opasno, ništa

nepopravljivo. Prihvati sebe takvoga kakvog te Bog stvorio. Premda ti je

dopustio te promašaje, ipak on nešto dobro namjerava s tobom — unatoč

njima. Povjeruj to! Zagrli i prihvati svaki detalj svoga života, sebe

samoga.

3. Nakon toga pozovi Isusa u svoje srce. Učini to tako da se sav

usredotočiš na Isusa. On je tu. Onaj isti iz Evanđelja. Stvaran, s

ljudskim tijelom i razumijevanjem za tvoju ljudsku situaciju. Isus je tu.

Prepusti se toj istini s povjerenjem. Sad pokaži Isusu svaku svoju ranu.

Neka se dotakne svakog straha, muke, bolesti, razočaranja, ali i radosti i

ljepota koje ti je dao. Moli ga da izliječi rane i teška sjećanja, a neka

uveća radost, čistoću, povjerenje, život. Tako ostani dokle god osjećaš da

te to ne umara, nego oslobađa. A onda izgovarajući »Oče naš« završi

meditaciju.pogorša ako se ne pridržava ovih uputa. Ovaj put katekume-nata

pisanje za psihički zdrave osobe. Bolesni bi trebali pod kontrolom

iskusnog svećenika provesti ovakav put svjesnog prianjanja uz Gospodina.

Osim ove meditacije dobro bi bilo proći i meditacije kojima opraštamo

sebi, drugima i izmirujemo se s Bogom (usp. »Oče...«, Zagreb 1983, str.

74, zatim str. 76 i str. 78). Nakon toga se odmori, smiri i dobro pripremi

na sljedeću intenzivnu molitvu za ozdravljenje od negativnih sjećanja,

ožiljaka, duševnih rana i nepovjerenja. Tu molitvu moli polako; zaustavi

se na svakoj rani i s vjerom moli Isusa da te oslobodi tih rana koje te

priječe da mu vjeruješ. Nije to molitva za ozdravljenje tijela i bolesti.

Nije ni molitva za oproštenje grijeha. Ta je molitva integralni dio

obraćenja. Pripada vjeri i vodi u povjerenje Bogu. Nije ona niti psihičko

liječenje. Ona je duhovno liječenje. Važno je stoga da se ne upadne u

nesporazume i kratke spojeve. Ne liječi zubar psihu, niti psihijatar nogu.

Tako i ova molitva ne liječi psihu, ni tijelo, niti služi kao ispovijed.

Ona je više od svih liječenja i služi oživljavanju vjere nakon

ispovjeđenih grijeha. Važno je, dakle, s pravom nakanom ući u tu molitvu.

Tad će koristiti vjeri, a time i cijelom čovjeku.

Kako moliti za nutarnje iscjeljenje?

1. Ostao je siroče bez roditelja. Povjerenje baki koja gaje nastojala što

bolje odgojiti. »Neka to moje blago raste« — govorila bi — »u strahu

Božjem i u poštovanju ljudi.«

Ali, jednog dana otkri baka da unuk krade. Blago ga ukori. No, unuče

nastavi krasti. Prijetila mu je onako kako je najbolje znalo njezino mudro

staračko srce. Uzalud.

I baka odluči. Nakon ponovne krađe zgrabi unuka za ruku, dovuče ga do

štednjaka, uze željezo kojim je raspirivala vatru, stavi ga u vatru da se

ugrije, pa povika: »Sad ću ti ovim usijanim željezom probosti ruke da više

ne kradeš!«

Zatim odlučnim pokretom ruke. pred prestravljenim dječakom, užarenim

željezom probije vlastitu ru-

Napomena

Oni koji su duševno (psihički) bolesni, osobito ako su se već liječili kod

liječnika, neka ovo ne čine naglo, nego postupno. Čim osjete opterećenje,

nemir, jake emotivne reakcije i tome slično, neka prekinu meditaciju i

nastave tek kad se osjete potpuno mirni i sposobni da nastave takvu

molitvu za nutarnje čišćenje. Oni neka radije »uzmu« jednu po jednu ranu,

polagano i mirno. Može se dogoditi da se bolest

166167

ku... Otada dječak više ne krade: prije bi spalio ruku, nego ukrao.

Da bi nas oslobodio od grijeha, smrti i đavla, Isus je dao da mu probodu

ruke. »Njegove su nas rane iscije-lile« (Iz 53, 5).

2. Spasenje koje donosi Isus Krist odnosi se na cijelu osobu. Isus ne

spašava samo dušu nego i tijelo. On ne spašava samo od grijeha nego i od

njegovih posljedica. Rane duše posljedice su istočnoga grijeha, osobnih

grijeha i grijeha drugih ljudi. Cilj je Isusova dolaska na zemlju

kraljevstvo Božje. Bog u Isusu Kristu, snagom Duha Svetoga, uzima vlast

nad svijetom i čovjekom (usp. Iv 17, 2). Isus je pokazivao tu vlast. »A

Isus se u sili Duha vrati u Galileju« — piše Luka (Lk 4, 14). »A sila

Gospodnja nukala gaje da liječi« — kaže Luka na drugom mjestu (Lk 5, 17).

»I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje

i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidon-skog nagrnuše da ga slušaju i da

ozdrave od svojih bolesti. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne, jer

je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala« (Lk 6, 17— 19). Isus ima

vlast nad bolestima. Također i nad prirodom, što pokazuju njegova čudesa

nad njom. No, on ima vlast i nad »knezom ovoga svijeta«; pobijedio gaje i

izbacio (usp. Iv 12, 31).

Taj Isus, koji je Gospodar svega, ima vlast nad našim bolestima. Tu je

vlast predao svojoj Crkvi. Apostoli su činili ista djela koja je činio

Isus. Sveci kroz povijest Crkve također su činili Isusova djela. Ta djela

Crkva ima vlast i danas činiti.

3. Kad govorimo o nutarnjem iscjeljenju, razlikujemo to od psihijatrije,

psihoterapije i sličnih psihičkih liječenja. Kod molitve za iscjeljenje

prvenstveno mislimo na silu koja »izlazi« iz Isusa Krista i koja i danas

liječi sve. Isus je ostao isti. I njegova djela također.

Apostol Jakov zato piše u svojoj poslanici: »Pati li tko među vama? Neka

moli!« (Jak 5, 13). Upravo je o tome riječ: o nutarnjim patnjama za koje

apostol veli da se molitvom ublažuju ili otklanjaju. Dalje sv. Jakovkaže:

»Ispovijedajte, dakle, jedni drugima grijehe i molite jedni za druge, da

ozdravite« (Jak 5, 16). Takva se liječenja događaju u sakramentu

ispovijedi, zatim u sakramentu euharistije, posebno u sakramentu

bolesničkog pomazanja. Prije pričesti molimo: »Gospodine, ... samo reci

riječ i ozdravit će duša moja.« Ovdje je riječ o tom ozdravljenju duše, i

to po molitvi.

Koje je to nutarnje liječenje? Misli se prvenstveno na liječenje duše.

Tako se može govoriti o duševnom i tjelesnom ozdravljenju. Kad je duh

zdrav i slobodan, on pomaže ozdravljenju psihe i tijela.

4. Tri su tipa molitve za nutarnje liječenje. Prvi je tip molitva za

liječenje srca u afektivnom smislu. Čovjek može biti zbog afektivne

poremećenosti blokiran na putu k Bogu, nesposoban ljubiti i prihvaćati

ljubav, bojažljiv i deprimiran. Često su korijeni depresija u nesvjesnom

predjelu osobe i tad ih je bolje ne iznositi na vidjelo, jer mogu nastati

psihički konflikti za koje je bolje da ostanu u području nesvjesnoga i da

se potraži pomoć psihologa ili psihijatra.

Drugi tip molitve ide za tim da čovjeka oslobodi od težnji i navika koje

ga priječe do sjedinjenja s Bogom. To može biti pretjerano nepovjerenje,

oholost i robovanje nagonima.

Treći je tip molitve liječenje negativnih sjećanja. Pri tome je dobro

najprije moliti da nas Gospodin podsjeti na ona sjećanja od kojih nas želi

osloboditi. Iza toga molimo ga da nas oslobodi i tih sjećanja. To mogu

biti sjećanja na očevu grubost, majčinu pretjeranu ljubav i s time

povezanu posesivnost, stid zbog tjelesne osaka-ćenosti ili mane, osjećaji

krivnje i straha i dr.

5. Tri su glavna uvjeta za nutarnje iscjeljenje: vjera da nas Isus hoće i

može osloboditi, kajanje za grijeh i za udaljavanje od Boga, te praštanje.

Praštanje je opet trostruko: treba oprostiti drugima njihove grijehe,

uvrede, nesavršenosti. Zatim treba oprostiti sebi slabost, posrtaje,

nerazumnost. A onda treba »oprostiti Nogu«, ne u smislu da on griješi,

nego da smo mi često

168169

kivni na njega što nas je takve stvorio, što nam dopušta kušnje i tako ne

prihvaćamo sebe i njegovu volju.

Svakako je prije ove molitve važno poći na ispovijed. Stoje jače i dublje

naše pokajanje u ispovijedi, to je snažnije iscjeljenje već u tom

sakramentu pomirenja. Slabo iscjeljenje u ispovijedi je zbog slabog

kajanja. Zato je potrebno još i u molitvi i prije nje probuditi iskreno

pokajanje za grijehe.

Često nismo svjesni nekih uvreda drugih, pa ne znamo za njih moliti i

ispripovijedati ih Isusu. Potrebno je stoga moliti Gospodina da nam

otkrije korijene naših negativnih i napetih ponašanja prema drugima.

Osim toga, potrebno je odreći se grešnih prilika, »đavla i njegova sjaja«,

»njegovih djela i zavođenja«, te svih idolopoklonstvenih praksa.

Kad je riječ o praštanju drugima, i uopće o pomirenju s njima, dobro je u

mašti poći k njima, te ih prihvatiti za ruku, zagrliti ih i reći jasno:

»Opraštam ti«, ili: »Oprosti mi«.

6. Molitva se može obaviti individualno, može se obaviti zajedno s nekim

ili u skupini. Ako čovjek moli sam, može slijediti tekst molitve iz

knjige. Ako su dvojica, neka jedan predmoli ili neka onaj za koga se moli

govori svoje rane i onda zajednički mole za njihovo iscjeljenje. U skupini

neka jedan predmoli tako da se dotakne svih situacija koje se tiču

sudionika.

7. U svakom slučaju, ta je molitva integralni dio obraćenja i događa se u

svezi s njime. To je molitva da Bog opet sredi grijehom poremećeni red.

8. Molitva može teći tako da Isusu detaljno govorimo svoje ožiljke i

rane, te ih tako sami postajemo svjesni i predajemo ih u Božje ruke. No,

može i tako da »snažno vapimo« Gospodinu neka nas sada i potpuno izliječi.

Sveto pismo poznaje krik kao molitvu. Psalam 22 počinje riječima: »Bože

moj, Bože moj!«, Psalam 69: »Spasi me, Bože!«, Psalam 102: »Čuj,

Gospodine, molitvu moju i vapaj moj neka dođe k tebi!« Čovjek u nevolji

vapi, i Gospodin ga čuje i izbavlja iz nevo-Ije (usp. Ps 34, 7). Job se

tuži Bogu i vapi. Poznate su Tužaljke Jeremije proroka.

Molitva vapaja i krika nosi u sebi povjerenje i nadu. Upućena je na

neposrednu budućnost, na oslobođenje. Ona ne traži razloga za uslišanje,

nego računa samo na Božju sućut. Ta molitva također ne traži samo da se

oproste grijesi, nego da se spasi i ozdravi od posljedica grijeha. Takve

molitve pomažu u tjeskobi, bolesti, nevolji i žalosti.

Osobito je dobro moliti u zajedništvu s Isusom raspetim. Moleći križni

put, žalosnu krunicu ili moleći se pred probodenim Srcem Isusovim,

doživljavamo da su naše rane u njegovoj patnji i da ih je Isus pobijedio i

iscijelio. Njegovom smrću pobijeđena je naša smrt, njegove su nas rane

iscijelile (usp. Iz 53, 5).

Možemo također moliti Mariju, Isusovu i našu majku, da nas zagovara i

prenosi naše molitve i rane svome Sinu.

9. Osobito snažno nutarnje iscjeljenje nastaje ako znamo Bogu zahvaliti za

svaku životnu priliku, za sve ljude koje smo susreli, za svaki detalj

svojega života. Time se najsnažnije izražava naš odnos prema Bogu. Mi smo,

naime, u svakom djeliću bića njegov dar. On nas ljubi i zato nam svaka i

najtragičnija situacija služi na dobro. Jer, Bog onima koji ga ljube čini

da sve dobro svrši (usp. Rim 8, 28). On nas ljubi i nitko nas ne može

istrgnuti iz njegove ruke. Bol i patnja samo su trenutak u kojemu se vidi

koliko vjerujemo Bogu. On nas kao otac dijete na tren zaroni u vodu boli,

ali nas neće utopiti, nego izvući van. To jača vjeru. Kušnje su kao skok

iz zrakoplova i nada da će se padobran otvoriti. Zahvaljivati Bogu u

nevolji i za bol znači vjerovati da je on vjeran Bog i da nas neće

napustiti. Time ga najsnažnije priznajemo pred svijetom i tako najbolje

slavimo.

Često će se dogoditi da neke rane ostaju neiscije-ljene dokle god nismo od

srca oprostili drugima. Drugi put ćemo doživjeti oslobođenje od nutarnjih

rana tek kad uspijemo Bogu reći djetinje »Hvala« i za rane. Mi

170171

i jesmo zato da budemo na hvalu Slave Božje (usp. Ef 1, 5-6).

10. Također je važno postati svjestan da je Isus Gospodar svega, pobjednik

nad smrću, grijehom, đavlom i svim nedaćama svijeta. Njemu ništa ne može

izmaći. On sve kontrolira, on svime upravlja, on određuje kako će što

biti. Sve o njemu ovisi. Zato je važno imati potpuno povjerenje u njega.

Tada molitva iscjeljenja donosi obilne plodove. Donosi nam novo srce

(usp. Ez 36, 26).njihovih nasljednih negativnih posljedica. I da ti

nadoknadiš svu ljubav koja mije bila potrebna već u trenutku začeća.

Isuse, volim svoje roditelje i želim im oprostiti svako i najmanje

pomanjkanje ljubavi prema meni od mojega začeća do rođenja. Oslobodi me,

molim te, i svih rana i strahova koji su u mene ušli zbog toga što je

majka, dok me nosila u utrobi, trpjela, morala raditi, strahovati.

Isuse, donosim ti i čas svojega rođenja. On je tebi poznat. Ti znaš što se

tada dogodilo, jesam li bio radosno primljen ili su se roditelji

razočarali mojim rođenjem. Možda je tad ušao u mene strah neprihvaće-nosti

i plahost koja me tjera u osamu i tugu.

Donosim ti svoje djetinjstvo sve do početka škole. Ti poznaš moju majku i

njezin odnos prema meni u prvim danima mojega djetinjstva. Je li me

previše voljela, razmazila i tako onesposobila da samostalno prihvatim i

najniže i najteže životne situacije? Možda me nije znala voljeti, možda me

je vrlo rijetko držala u naručju i možda mi od pomanjkanja nježnosti danas

manjka sigurnost, odlučnost, otvorenost i radost života. Možda je tad u

mene ušla neprihvaćenost, osama i osvetoljubivost. Zato možda teško

prihvaćam i roditelje i druge ljude. Isuse, iscijeli me, a mojoj majci

oprosti i daruj joj mir i radost što me rodila. Dotakni se svih rana koje

mi je u djetinjstvu nanijela majka. (Pokušaj se sjetiti svih neugodnih

situacija s majkom iz tog razdoblja, svega što te boli, čega se nerado

sjećaš, čega se bojiš i što bi htio da se izmijeni.)

Isuse, ti poznaš i mojega oca. Donosim ti sve one rane koje potječu od

njega. Molim te, iscijeli ih, pomiri me posve s mojim ocem, oprosti mu i

daruj mu ponos što me rodio i odgojio. (Sada iznesi sve o svojemu odnosu s

ocem sve do osnovne škole. Sve sukobe s njime; možda je bio pijanac,

svađao se s majkom, nije radio pa nije bilo kruha ni ruha u kući, možda je

bio bolestan, u zatvoru, radio u inozemstvu, pa nisi nikad mogao biti s

njime. Možda te tukao, teško udario, govorio ti da od tebe nikad ništa

neće biti, nije te

Molitva

Sjedi opušteno ili klekni. Saberi se pred Isusom. Svjestan si i siguran da

molitvu ne govoriš u prazno,jer je Isus rekao da će čuti i uslišati naše

molitve i da će uvijek ostati s nama. On je tu. Gledaj ga, usmjeri i

učvrsti svoj pogled i svoje srce na njega. Ali ne napeto i ukočeno, nego

smireno, opušteno, pouzdano. Duhom se dotakni njega. Moli ga neka stavi

svoju ruku na tvoje rane i iscijeli ih. Moli ovako ili slično:

Isuse Kriste!

Molim te, osposobi me za molitvu. Svojom krvlju operi moje grijehe,

oslobodi me od straha pred tobom i pred vlastitim ranama. Prosvijetli me

da spoznam sve ono što me priječi da se sjedinim s tobom, da budemo

prijatelji. Vjerujem da si tu i da me voliš. Hvala ti što si mi prijatelj

koji nikad ne može iznevjeriti. Isuse, odričem se svega što me zaustavlja

da dođem k tebi. Smiluj mi se.

Isuse, donosim ti najprije sve one zapreke u meni koje sam naslijedio do

svojih pradjedova i prabaka. Samo ti znaš stoje u meni negativnoga ostalo

od njih. Izliječi to, molim te. Njima opraštam i, molim te, dovedi ih u

nebo da se raduju s tobom.

Isuse dragi, donosim ti čas svojega začeća. Zahvaljujem ti za svoju majku

i svojega oca. Ti si htio da me baš oni začnu i rode. Molim te da me

oslobodiš i od

172173

pustio u željenu školu, ostavio tebe i majku, preplašio te, odvraćao te od

vjere, nagovarao na zlo, možda ga nisu poštivali u mjestu.) Isuse,

izliječi me.

Isuse, donosim ti i sve svoje odnose s braćom i sestrama iz tog razdoblja.

(Sjeti se svih neugodnih scena, osjećaja, sukoba, riječi, situacija s

braćom i sestrama.)Molim te, Isuse, ispuni me ljubavlju prema braći i

sestrama. Opraštam im sve. Molim te, stavi svoju ruku na svaku ranu koju

su mi prouzrokovali otac i majka, braća i sestre. Isuse, izliječi sve rane

mojega ranog djetinjstva u obiteljskom domu.

Isuse dobri, molim te da izliječiš i sve druge rane iz mojega djetinjstva.

(Detaljno ispričaj Isusu rane koje su ti zadali prijatelji iz susjedstva,

strani ljudi, rođaci, susjedi, znanci. Pokaži Isusu rane koje su ti zadale

situacije: netko te prestrašio, neka životinja napala, doživio si opasnost

na moru, rijeci, u vozilu, u planinama, u prometnoj nesreći, na putovanju,

na polju, u šumi, strah u noći, u zatvorenom stanu. Možda ti se dogodilo

nešto osobito teško, nešto što nisi nikom do sada mogao ispričati. Možda

neki grijeh kojeg se stidiš ili ga nisi mogao ispovjediti. Možda te

prestrašio netko u crkvi, svećenik ili tko drugi. Možda su te tjerali da

moliš i ideš u crkvu, pa sije zamrzio. Možda su ružno govorili o svećeniku

i Crkvi ili o nečem drugom i u tebe se uvukla averzija koju ne možeš

iskorijeniti. Možda si bio prepušten sebi i zato si plah, osamljen i danas

bježiš u samoću i neke grijehe koje se stidiš. Reci to iskreno Isusu.

Možda su ti roditelji rastavljeni. Možda su te napustili i prepustili baki

ili tetki. Tako ne znaš stoje ljubav i u tebi se javlja bijes na sve

ljude, pa i na Boga. Ispričaj Isusu kako to osjećaš.)

Isuse dragi, molim te, pogledaj svaku moju ranu, dotakni je rukom, reci da

budem zdrav i sposoban da ti vjerujem. Isuse, shvaćam roditelje, braću i

sestre i sve ljude i opraštam im. Oni nisu mogli drukčije. Molim te, i ti

im oprosti. Mene pak izliječi i osposobi da ih zavo-lim i s njima

surađujem u radosti i ljubavi. Hvala ti, Isuse, što me voliš, što praštaš

i što liječiš moje rane.Hvala ti što si mi kroz te rane još bliži. Ti si

mi jedini pravi prijatelj. Hvala ti. Zahvaljujem ti za ove trenutke mojega

novog rođenja. Nek je tebi na hvalu i slavu.

Isuse, sad ti donosim vrijeme osnovne škole. Ti dobro znaš što sam sve u

tim godinama proživio i koje su mi rane na duši nanijeli ti dani. (Sad

iinesi Isusu ono što te tišti iz tih godina. Možda si bio zapostavljen u

školi, možda si morao biti uvijek najbolji. Jedno i drugo je prisila na

tebe. Možda su učitelji i profesori govorili da od tebe nikad neće postati

ništa vrijedno i u tebi se uvriježio kompleks bezvrijednosti i

nekorisnosti, ali i bijeg od ljudi i odgovornosti. Možda su te uvijek

hvalili i u tebi se uvriježilo uvjerenje da su ti u životu uvijek

određena prva mjesta. Zato te neuspjesi obaraju. Možda su te prijatelji i

prijateljice razočarali. Sjeti se svih neugodnih dojmova i sjećanja iz

tih dana.) Molim te, Isuse, da izliječiš to razdoblje mojega života.

Oslobodi me da radim vedro u skladu sa svojom naravi i sposobnostima.

Izliječi sve netrpeljivosti prema prijateljima, školi, školskim predmetima

i prilikama. Isuse, osobito te molim, iscijeli onaj moj najteži problem iz

tog razdoblja...

Bože moj, sad ti donosim vrijeme svojega sazrijevanja. Ti me poznaš i

znaš što se sve sa mnom događalo u tom vremenu. (Sad se sjeti onih

prkosnih vladanja prema roditeljima i starijima. Sjeti se svađa,

nesporazuma s majkom i ocem, možda čak bijega od kuće, prkosne šutnje.

Sjeti se prvih znakova da postaješ mladić ili djevojka. Sjeti se neugodnih

primjedbi, straha od novih pojava i osjećaja. Možda si već tad posrnuo,

možda slušao besramne razgovore, možda neugodno što gledao, doživio i u

tebi se uvriježio strah od spolnosti ili pak odvratnost prema tom dijelu

tvojega bića. Možda te netko sablaznio i ti više ne možeš zadržati buru i

bunu u spolnosti. Možda si već tada pao i u tebi su neizbrisivi dojmovi

promaše-nosti, mučnine, osakaćenosti na duši ili u tijelu. Možda bježiš od

tog područja svojega života u strahu od grijeha ili prisila. Možda si rob

spolnosti. Sve

174175

ispričaj I sušu. Sve ono čega se stidiš, što ne želiš spomenuti, čega se

bojiš, to sada reci Isusu. Neka on uđe u sve te predjele tvojega bića.

Neka rastjera strahove i neslobodu, te on čuva tvoje osjećaje, misli i

tvoj nagon u zakonu svoje slobode. Neka on uđe u tvoje grijehe na tom

području. Neka razori grijeh i unese čistoću, miris nevinosti i ljudske

zrelosti. Neka ti kaže da je to sveto područje tvojega bića, da je on sve

to htio i stvorio, da je to plemenito, ljudsko i božanski stvaralačko.

Grijeh samo prlja te dijelove tebe. Neka se Isus svega dotakne i učini

novo stvorenje u tvojim osjećajima, mislima, mašti, savjesti i u tvojemu

tijelu.) Isuse, smiluj mi se. Molim te, oprosti moje padove i posrtaje,

moje bijegove od sebe i tebe. Izliječi moje strahove. Osposobi me da

svojoj spolnosti prilazim onako kako joj prilaziš ti i kako ti želiš daje

živim. Hvala ti što se tebe ne moram stidjeti i bojati. Uđi, Isuse, u sve

predjele mene, uđi u ono čega se najviše stidim, uđi i tamo gdje se

najviše bojim. Isuse, molim te, izliječi me, operi u svojoj krvi sve ono

stoje prljavo, grešno, nedostojno, nepristojno i ponižavajuće. Učini me

potpuno novim. Isuse, oprosti svima onima koji su me sablaznili na tom

području ili naveli na grijeh. Ja im opraštam. Oprosti i ti meni. Molim

te, oslobodi me i od onih grijeha koje sam drugima skrivio, riječima ili

djelima. Izvedi ih na pravi put. Isuse, reci mi, molim te, da se više ne

moram sjećati neugodnih doživljaja iz prošlosti. Reci daje opet sve u

redu, molim te. Hvala ti, najbolji prijatelju!

Isuse, donosim ti sve vrijeme svojega života do sada. (Sad iznesi Isusu

sve sukobe u osjećajima za daljnjeg školovanja ili kod zaposlenja. Iznesi

mučna sjećanja iz vremena hodanja s djevojkom ili mladićem, doba

vjenčanja, u braku, obitelji, na poslu, u kući. Iznesi mu neke svoje

ispovijedi, ako nisu bile potpune; sukobe s ljudima, strah od života,

siromaštvo, strah od smrti, bolesti. Ispričaj mu svoja razočaranja u

prijateljima, sa ženom ili mužem, djecom, životom. —Ako si svećenik,

izreci Isusu svoje dane odlučivanja za sjemenište, vrijeme vojske,

bo-goslovije, fakulteta, ređenja, dolaska na župu. Iznesi tvoje radosti,

ali i razočaranja, padove, izdaju, možda sablazni. Možda nisi izrekao neke

misne intencije, pa te strah; možda si nemarno služio misu, nemarno

propovijedao, nemarno držao vjeronauk, loše ispovijedao ili se sam loše

ispovjedio. Možda si u krizi vjere i zvanja. Možda neshvaćen od poglavara,

odbačen od kolega i subraće. Možda osamljen i bezuspješan. Možda u

molitvama nemaran. Izreci sve Isusu da osjetiš kako je on preuzeo sve

tvoje odgovornosti i sad možeš bez straha sve početi ispočetka. -Ako si

redovnica ili redovnik, iznesi Isusu svoja oduševljenja i razočaranja.

Iznesi mu svoju bespomoćnost, promašenost pojedinih odluka. Svoj odnos

prema zajednici i poglavarima. Svoju hladnoću prema Isusu. Osjećaj

promašenosti života, osame, tjeskobe, straha za budućnost. — Ako si

neoženjen i neudana, iznesi Isusu sve strepnje svojega stanja. Možda te

muči osama, osjećaj bezvrijednosti, kompleks manje vrijednosti, strah da

se nećeš oženiti, udati, stah od promašenog i praznog života, strah od

izrugivanja. Pogledaj Isusa u oči i shvati da je i on tako živio. On te

razumije. Opredijeli se za njega. Gledaj ga dugo, dokle god ne osjetiš

daje tvoj život njegov dar i daje on već pun, plodan, dragocjen. — Ako si

u braku, iznesi Isusu sve rane svojega odnosa prema ženi ili mužu, ili

prema drugima — svekrvi, punici, susjedima, rođacima. Iznesi Isusu

strahove zbog svojega stanja, možda bolesti. Ispričaj mu sve što te muči u

odnosu prema bračnom drugu. Možda se već dugo ne razumijete, možda ste

pregrubi jedno prema drugome, možda uopće ne razgovarate o sebi, možda je

među vama tihi rat i optuživanje. Možda si otkrio na bračnom drugu manu

koju ne možeš podnositi, možda te tvoj bračni drug uvrijedio i to te

podmuklo muči, možda te izdao, bio nevjeran, želi se rastaviti i

napustiti te, ne mari za tebe. Čini ti se da od braka nemaš ništa, još si

osamljeniji u njemu, ne snalaziš se. Možda ti se čini da niste jedno za

drugo, a sad je već kasno, pa ti se čini da ti je život propao.

176177

(Sad se još jednom sjeti i izreci Isusu one najteže svoje rane i onda

završi molitvu.)

Eto, Isuse, sve sam ti rekao. Sad ne nosim nijedan svoj teret sam. Ti si

uz mene. Sad se ne bojim ni pakla, ni frustracija, ni besmisla. Sve o tebi

ovisi. Ne plašim se nijednog svoga grijeha, nijednog neuspjeha, nijedne

bolesti, nikakve praznine. Ti sve ispunjaš, pereš, činiš i — daješ život.

Divno je biti uz tebe. Tako sam na izvoru života. Nitko mi ne može ništa.

Ni prijetnje ljudi, ni kritike, ni strahovi, ni pakao, ni grijesi. Nitko i

ništa. Slobodan sam i zaštićen. Srdačna ti hvala, Spasitelju moj! Sad sam

nov! Hvala za ovaj razgovor! Hvala za razumijevanje i novo rađanje!

Amen.Nikad ne možete moliti. Stalno se svađate. Misliš na rastavu. Bježiš

od iskrenog razgovora. Možda bračni drug dugo živi odvojeno od tebe zbog

posla i čega drugoga. Sve iznesi Isusu. I moli ga da te osposobi da

ljubiš, da živiš i za svojega bračnog druga, da potpuno budeš u njemu ne

računajući svoje napore. Ljubav se jedino isplati. Moli Isusa da te za to

osposobi. — Možda su te razočarala djeca, možda neka bolest bračnog druga

ili djece, slaba plaća, nespretnost. Možda nemate prijatelja, možda te

tište grijesi koje činiš zbog bračnog druga, možda doživljavaš da je tvom

bračnom drugu svejedno hoćeš li uprljati svoju savjest ili ne, da te on ne

razumije i ne voli, daje sebičan i grub prema tebi. Sve ispričaj Isusu.

—Ako si bolestan, daruj Isusu tu bolest i moli ga da te izliječi. Ako si

star, ispričaj Isusu sve tegobe starosti. Možda imaš osjećaj odbačenosti i

tereta za druge. Možda nepokretnost, nerazumijevanje, osamu, strah od

smrti i budućnosti. — Iznesi Isusu svu opterećenost zvanja i posla,

teret odgovornosti.)

Ti me, Isuse, vidiš. Pogledaj ovo more muka, suza, grijeha, opakosti,

izranjenosti i umiranja. Isuse, ti si sve to primio na sebe. Hvala ti što

nosiš moje rane. Isuse, hvala ti što imaš povjerenje u mene da ću izdržati

svoj život. Znam, to je tvoj dar meni, to je moj zadatak u životu, to je

moja šansa. Ti me ne ostavljaš. Sve ovo bolno i crno samo je trenutačni

prolaz kroz tamu i tunel. Svjetlo će opet doći. Znam, uz tebe ću ostvariti

sve svoje želje, imati potpun život, ispunjen i sretan. Siguran sam u to,

jer ti si Život moj, ti u ruci držiš moju sudbinu. Hvala ti što me liječiš

i osposobljavaš za život. Hvala ti što ti sada mogu vjerovati. Slavim te

u svim svojim mukama i ranama. Zajedno s tobom ponijet ću svoj križ kao

dio križa cijelog čovječanstva. Evo, opraštam sebi, i tebi, Isuse,

»opraštam« što si mi dao takav život. I svakom čovjeku opraštam, osobito

onome koji me najviše povrijedio. Zahvaljujem ti što kraj tebe ništa nije

tragično ni promašeno. Život tek stoji preda mnom. Hvala ti, dobri Isuse.

Upute

Ovu molitvu nije dosta izreći jednom. Pojedine rane treba liječiti dokle

god nisu ili potpuno izliječene ili tako zaliječene da ne ometaju tvoju

odanost Bogu i tvoju ljubav prema ljudima. Zato je dobro više puta

moliti, ali ne ovako opširno, nego posebno samo za najteže rane i ožiljke.

Budući da je riječ o ranama, normalno je da one bole. Može se kod

prisjećanja nekih rana pojaviti grčevit plač. Tad je potrebno kratko

prekinuti molitvu, duboko disati ili prošetati se. Nastaviti tek onda kad

je sve smireno i kad se mirnije može pogledati i dirnuti u ranu. Uopće,

teže rane dobro je postupno liječiti molitvom. Posebno moraju u tome biti

oprezni oni koji su psihički teško oštećeni i bolesni, kako smo to već

naglasili. Ako se netko već liječio kod psihologa ili psihijatra, bit će

dobro da se posavjetuje s liječnikom ako osjeti bilo što neobično kod

takve molitve. U tom se slučaju takav čovjek mora pridržavati i uputa

iskusnog svećenika. Poniznost je prvi uvjet da bismo bili sposobni

prihvatili milost iscjeljenja.

Poneke će rane odmah zacijeliti, neke će postupno zaraš-ćivati. To ne

ovisi o nama. Predanje Isusu u ruke najsigurniji je način do pravog

oslobođenja u vjeri. Božja je volja tvoj život.

178179

LiteraturaNavečer se silno iznenadio kad je u svojoj trošnoj kolibi

ispraznio torbu. U hrpici isprošene milostinje blistao je biser veličine

zrna pšenice.

Prosjak gorko zaplaka.

»Kako sam bio lud« — ponavljao je. »Zašto nisam imao srca da kralju

darujem čitavu svoju torbu?«

Mnogi se ljudi tuže da mole, ali ne dobivaju. Nasuprot tome stoji Isusova

riječ da ćemo uvijek dobiti. Gdje je »kratki spoj«? U tome što molimo po

svom nahođenju i logici, a ne onako kako nas uči Isus. On je jasno rekao:

»Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se« (IVIt 7, 2). I dalje: »Dajte, i

dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u

krilo vaše, jer mjerom kojom mjerite, vama će se zauzvrat mjeriti« (Lk 6,

38). Potrebno je dati ono malo što imamo da bismo primili ono neizmjerno,

što ima Bog. Odricanje je uvijek stostruki dobitak, nikada gubitak. Da bi

se od Boga dobilo, potrebno mu je dati. Bog nas hoće izvući iz našega

starog svijeta, i zato najprije traži nas cijele i tek nam onda daje ono

što tražimo. On je Otac dobri, i zato nas ne može ostaviti u ropstvu, a

davati nam blago. Zatvorenika treba izvući iz tamnice, a ne samo mu

donositi hranu. Bog hoće da nas najprije izvuče iz ropstva grijehu,

porazima, smrti, paklu, Zlome, a onda nam daje i sve drugo. » Tražite

najprije kraljevstvo Božje i sve ostalo će vam se nadodati« (usp. Mt 6,

33). »Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga« (Mt 10, 39). Bog

prema nama uvijek djeluje spasiteljski i cjelovito. Potrebno je vidjeti

što imaš i to dati, tad dobivaš od Boga sve drugo. »Doista, onome tko ima,

dat će se, a onome tko nema, oduzet će se i ono što misli da ima« (Lk 8,

18). Od Andrije je Isus tražio da mu donese pet kruhova i dvije ribe, da

bi čudesno nahranio pet tisuća muškaraca i vjerojatno još više žena i

djece. On je mogao i bez tih kruhova i riba učiniti čudo, ali nije tako

činio. Čudesa je činio kad su mu ljudi darovali svoje povjerenje. U

Nazaretu nije učinio puno čudesa jer mu nisu htjeli vjerovati.

Pomoć možeš potražiti i u ovim tekstovima i knjigama:

Ps 103 Iz 43

Ps 34 Iz 49

Ps 23 Iv 14

Ps 42 Iv 15

Toma Kempenac, Nasljeđu] Krista, Zagreb 1978.

C. de Meestr, Prazne ruke. Poruka Terezije iz Lisieuxa, Zagreb 1978.

P. E. Leclerc, Mudrost jednog siromaha. Đakovo, bez godine.

M. Rossler, Tajna radosti. Prokušani recepti za teške časove. Zagreb

1974.

T. Ivanćić, Oče... Upute i predlošci za kršćansku meditaciju, Zagreb

1982.

P. Tournier, Učimo starjeti, Zagreb 1980.

P. Tournier, Više razumijevanja u braku, Psihoterapija bez

psihoterapeuta, Zagreb 1980.

D. Bonhoeffer. Otpor i preda nje. Pisma iz zatvora, Zagreb 1974. H.

Džubran, Prorok, Zagreb 1979.

Ivan od Križa, Tamna noć, Split 1979.

H. Miihlen, Uvođenje u osnovno iskustvo kršćanstva, Zagreb

1980. T. Ivančić, 33 meditacije. Na putu do smisla, Zagreb 1983.

5. Zaključne napomene i iskustva

1. Prosjak je stajao uz seosku cestu pružajući ruke za pomoć, kad izdaleka

ugleda da mu se približava zlatna kočija.

Tko bi mogao biti taj čudesni kralj?

Porastoše njegove nade. Sigurno, sad bi mogli prestati njegovi tužni

dani. Očekivao je otvorenom rukom obilnu milostinju.

Kočija se zaustavi tik do njega. Iz nje iziđe kralj. Pogleda ga i nasmije

mu se. Zatim kraljevskim dostojanstvom ispruži ruku i zamoli začuđenog

prosjaka: »Imaš li mi što dati?«

Oklijevajući zbunjen siromah otvori svoju torbu, izvadi jedno zrno pšenice

i dade ga kralju.

180181

2.AkoIsusu ne darujemo svoje grijehe, svoje krive putove i nakazna djela,

ako mu ne darujemo i svoje rane, nećemo moći dobiti Božje darove. A ko ne

darujemo Bogu sebe cijele, nećemo dobiti njega i cijele sebe slobodne i

otkupljene. Isus nam može izliječiti samo rane koje smo mu predali ili

pokazali. Grijehe koje priznajemo i za njih se kajemo, Bog može

oprostiti. Okultne prakse koje priznajemo i odričemo ih se, Bog oprašta i

od njihovih nas posljedica oslobađa. Važno je stoga ponoviti kako je

nužno da otkrijemo sve svoje rane i I sušu ih u detalje ispripovijedamo.

Tada ćemo doživjeti slobodu. No, tako se možemo Isusu otvoriti samo ako

imamo u njega povjerenja da će nas izliječiti.

Kršćanska vjera nije samo teologija, nego događanje čovjekova

oslobađanja. Teologija je vjera koja traži svoje razumijevanje. Vjera je

prije teologije, i teolog je vjernik koji razmišlja nad svojom vjerom da

bije razumski shvatio i tako drugima priopćio. Vjera se predaje kao Božja

Mudrost i Božja Sila, kao riječ i snaga. Zato vjera mora biti pojmovno

izrečena i Duhom Svetim oživljena. No, vjera je nešto što je prije

razmišljanja i prije predavanja drugima. Ona najprije preporodi onoga tko

je ima, a tek tada nastaje razmišljanje nad tim događajima u čovjeku.

Božja R iječ daje ono što obećaje. Isusovo spasenje zaista mijenja

čovjeka, oslobađa ga od sapetosti, ropstva grijehu, Zlome, bolestima,

požudama, mržnji. Molitve o kojima smo govorili zaista oslobađaju, svlače

»starog čovjeka« i oblače »novoga« (usp. Kol 3, 9—10).

Ispovijed doista potvrđuje Isusovu riječ: »Kome oprostite, bit će mu

oprošteno« (usp. Iv 20, 23). O tome svjedoči većina vjernika koji se

iskreno ispovijedaju. Jedan je umjetnik rekao: »Kako sam sada lagan. Kao

da ste težak kamen skinuli s mene. Sada lagano dišem, sad bih mogao sve

raditi. I, čudno je to — sada sve volim. A u menije mir. Sve bih dao za

taj mir.« Jedan je inženjer nakon » velike ispovijedi« priznao: »Kao da

se nebo otvorilo nada mnom. Sve jeljepše oko mene. Sada sve mogu činiti.

Drukčije sada gledam i čini mi se daje sve čisto.« Jedan je umirući rekao:

»Kao da sam već u nebu. Više se ne bojim svoje prošlosti, ni Boga, ni

pakla. Slobodan sam. Čini mi se da ste me ovom ispovijeđu prevezli na

drugu obalu, gdje sada jasno vidim ljude i pozadinu života. Eh, trebalo je

drukčije živjeti. Pozdravite moju suprugu i recite da sam sretan i da se

smrti više ne bojim.«

Ispovijed se doživljava kao oslobođenje od grijeha. Što nisu mogla sva

dobra djela, sva dobra volja, darovi, razmišljanja ni psihoterapija, dala

je ispovijed. Isus Krist tu preko Crkve oprašta grijeh, i tako se čovjek

oslobađa krivice, ropstva, grižnje savjesti i straha od suda i kazne kao

posljedica grijeha. Isus Krist je zadnja riječ nad svijetom, čovjekom i

grijehom. Kad on oprosti, onda je sve riješeno. Nema nas više tko drugi

osuditi, jer je Isus Gospodar svijeta i neba. On je veći i od naše

savjesti (usp. 1 Iv 3, 20).

Oslobođenje od grijeha nije istodobno i oslobođenje od napasti da se

ponovno griješi. Zli i požuda navode čovjeka da griješi. Požuda je u nama,

u tijelu, i iznutra, poput »pete kolone«, pripravlja teren za uspješnost

napadaja Zloga. No, i Zli nas može — tako nas uči duhovna tradicija Crkve

— napastovati izvana i iznutra. On je izvan nas, i kao duhovna osoba

djeluje na naše misli, osjećaje, volju, maštu. On nas nagovara na zlo,

sprečava da razumijemo Božju riječ (usp. zrno palo pokraj puta: Mt 13,

19), zamračuje razum, ubacuje misli o strahu, grešnosti, mržnji, osveti i

tome slično. Revnog suradnika nalazi u našem palom biću. No, to je njegovo

djelovanje izvana, kojem se lako možemo oprijeti molitvom i čitanjem

Svetog pisma ili jednostavno stalnim usmjeravanjem na pozitivno, na

dobro, na razumijevanje i praštanje.

No, kroz okultne prakse i proklinjanja zle sile mogu ući u našu nutrinu i

neposredno nas napasto-

182183

vati i vezati uz grijeh. Monaška literatura govori da su svi prisilni

grijesi, poroci kojih se čovjek ne može osloboditi, znak da je zla sila

ušla u našu nutrinu i tu nas zarobljava. Ljudi to osjete kao da je netko

drugi u njima (što je opet različito od podvojenosti ličnosti). Neki je

čovjek govorio da ne psuje on, nego »Crni« u njemu. Jedna maturantica u

Bosni izjavljuje da je, pošto joj je u školi prijateljica »ga-tala iz

dlana«, osjetila da je netko u nju ušao, da više ne vlada sobom. Inače

normalna i izvrsna učenica, dobra krščanka, počela je ponavljati da život

nema smisla i da će se ubiti. Zaista je to i pokušala, ali je u zadnji čas

spašena. Ljudi osjećaju da im ta druga osoba u njima govori da moraju

činiti ono što im ona naređuje, inače će ih opsjesti. Jedna je osoba

srednjih godina iz Zagreba, ekonomist, govorila da joj netko u njoj

naređuje da gleda u jednu točku, komentira njezinu toaletu, posao, hod.

Ona se osjeća zdrava i samo se boji da je ne odvedu u bolnicu, jer »oni

joj neće moći pomoći« - govorila je.

No to nije opsjednuće, nego neposredni utjecaj Zloga iznutra, i zato jači

od onoga izvana. Student Z. je jednom zazivao duhove i nakon toga morao

prekinuti studij. Neka mu je sila naredila da se ubije. Djevojka D. je

došla svećeniku i saopćila da se već dvije godine bavi zazivanjem duhova i

magijom. Kad se htjela ispovijedati, ona je doslovno padala sa stolice.

Rekla je kako je neka sila iznutra baca na pod, kako je tjera da mrzi

roditelje i da ubije sebe. Ljudi s'e neko vrijeme još mogu oprijeti tim

silama, i zato nisu opsjednuti. Kroz okultne sile ušle su sile Zloga u

njih i snažno ih vežu, napadaju i ometaju.

Protiv tih sila nije dosta samo ispovijed niti samo (obična) molitva, nego

baš molitve otklinjanja kao molitve Crkve. Liječnik može ozdraviti tijelo.

Psihijatar i neurolog mogu liječiti psihu kad je riječ o poremećajima

živaca ili psihe. Protiv zlih sila oni su nemoćni. Zato postoji služba

svećenika i Crkve. Stvori-teljje za sve potrebe ljudi dao razne službe.

Potrebno je poštivati kompetenciju raznih službi. Ne može liječnik biti

pilot zrakoplova, ne može urar biti mesar, ne može stolar projektirati

ceste i mostove. Za sva područja ljudskog života postoje stručnjaci. A li,

važno je da svi zaista budu stručnjaci na svom području.

Molitva otklinjanja zaista oslobađa od tih unutarnjih ropstava. Djevojka

S. iz Rijeke spremala se na krštenje. Prije se bavila spiritizmom i

događalo joj se daje noću bježala od kuće i urlikala, kako svjedoči

njezin vjeroučitelj. Čak je znala baciti križ sa zida i po njemu gaziti.

Psihoanaliza djetinjstva nije došla ni do kakvih uzroka zbog kojih bi ona

to činila. Svećenik se odlučio na molitvu. Dok je molio, djevojka se

trzala, kao da iz sebe nešto istresa. Nakon nekoliko molitava ona se posve

smirila i otada joj se nikada više ništa slično nije događalo. Studentica

N. iz Splita bavila se spiritizmom i uzimala drogu. Njezine suradnice u

zazivanju duhova pobjegle su od kuće u svijet, a ona je prekinula studij i

na seminaru potražila pomoć. Imala je osjećaj daje opsjednuta. Dok se za

nju molilo, ona se rugala, a onda opominjala svećenike da joj ne mogu

pomoći, jer »nemaju stole«. Nakon molitava bila je potpuno slobodna.

Završila je studij, redovno prakticirala vjeru i čak je od smrti spasila

sestru koja je mjesecima ležala u bolnici u Beogradu u komi od droge.

Spomenuti student Ž., koji se bavio zazivanjem duhova, nakon molitava

otklinjanja rekao je daje osjetio kao da se nalazi nad crnim ponorom koji

će ga progutati, a onda gaje nešto zahvatilo za šiju i izvuklo na svjetlo,

u život. Kasnije je završio vojsku i zaposlio se. Studentica D., koju je

neka sila bacala na pod, savršeno se smirila nakon molitava. Nikad više

nije padala. Nema više prisilnih misli i želja. Zavoljela je roditelje i

svoj život i završila studij. Nakon molitava otklinjanja otkrilo se da je

potrebno još nešto malo liječenja kod psihijatra, te je tako posve

ozdravila. Cesto se tek nakon molitava otklinjanja omogući psihijat-

184185

rijsko liječenje, kao u ovom slučaju. Dvoje mladih, V. i T., iz Slavonije,

mladić i djevojka, više su puta zazivali duhove. Od tada ih je hvatala

jeza i strah, a noću su čuli lupanje i korake. Jednom im je, po njihovu

pripovijedanju, duh prijetio. Nakon molitava oni su se preporodili i otada

su već mnogima pomogli da se oslobode okultnih praksa i prihvate slobodu

koju donosi Isus Krist. Jedan mladi bračni par u Zadru tužio se da od

vjenčanja nemaju mira. Čim dođe nedjelja, žena ne može hodati i hvata je

slabost. Nakon ispitivanja čini im se da im je neka žena, preko rublja kao

medija, unosila zle sile u njih. Nakon dvije primjene molitava otklinjanja

sve su tegobe nestale. Žena M. iz Letnice nije mogla roditi muško dijete.

Petoro muške djece upetom je mjesecu trudnoće ugušila voda. Uz sve

intervencije liječnika stanje je ostalo isto. Sumnjala je na »uroke« neke

žene. Postoje svećenik izmolio molitve, rodila je prvo muško dijete. Druga

žena već dvadeset godina nije mogla imati dijete. Nakon molitve svećenika,

začela je i rodila svoje prvo dijete. U jednoj kući u Zagrebu, u kojoj se

puno spiritiziralo, noću se čulo lupanje. Kad su blagoslovljenom vodom

škropiliplinsku peć, vatra je iznenada snažno suknula iz peći. Kad je

sutradan žena ložila, peć je eksplodirala, ali nijedan komadić nije

pogodio ženu, koja se prije toga pomolila. Nakon toga je nenadano pao

prozor s hodnika. Pozvali su svećenika A. K., koji im je tada blagoslovio

kuću i izmolio molitve otklinjanja. Otada je u kući mir.

Mnogo ljudi ima slična negativna iskustva. Svećenici svaki dan čuju da

ljudi pripovijedaju o takvim događajima. No, i jedni i drugi se boje o

tome otvoreno govoriti jer osjećaju da se nalaze na području nepoznatog.

Zbog predrasuda nitko se ne usudi trijezno proučavati te fenomene i

tražiti izlaz iz muka u koje ljudi upadaju. Očito je da se nešto od

okultnog i stvarno događa, jer i kod nas, kao i u svijetu, raste broj

vračara i u selima i gradovima. Sve je više onih koji imaju iskustvo

zazivanja duhova. Znakoviprisutnosti nekih sila, koje psihologija ne

dokučuje i s kojima se ne izlazi na kraj, očiti su. Znanost o njima ne zna

ništa reći, kao što niti o Bogu znanost ne može i ne zna ništa reći. Izvor

saznanja ostaje nam samo Sveto pismo i crkvena Tradicija. A oni

nedvosmisleno govore o tim silama. Oni dapače propisuju način kako da se

oslobodimo tih sila. Novi obrednik za krštenje odraslih - Inicijacija -

nastao je nakon diskusija o postojanju duhova - zlih i dobrih. Čvrsta

vjera Crkve i dalje je tradicionalna. To znači da rezultati suvremene

egzegeze i biblijske teologije nisu umanjili sigurnost i iskustvo Crkve da

postoje ti duhovi. Nakon potvrdnih rezultata novijih teoloških

istraživanja o postojanju zlih sila, potrebna su nova istraživanja o snazi

koja od njih oslobađa. Tako će Crkva i u našem vremenu moći biti

oslobo-diteljica od misterioznih i za znanost nepoznatih sila, bit će

spasiteljica i zaštitnica ljudi u ovom našem povijesnom razdoblju. Taj

posao duhovnog oslobađanja od grijeha, smrti i Zloga jest posao samo

Crkve. Povjeren joj je od Isusa iz Nazareta, Spasitelja svijeta.

Okultne sile ne samo da smetaju normalnom duhovnom i psihičkom razvoju

čovjeka nego čovjeka i koče u hodu k Isusu Kristu. M. iz Zadra tužila se

da ne može moliti i da osjeća sve veći otpor i tjeskobu što bliže želi

Isusu. Otkrila je da joj je sestra odlazila vračaru i donosila amajlije

kući. Nakon molitve za nju odmah ju je obuzela radost i dubok mir. U

Osijeku su molili za ženu srednjih godina. Što su više molili, ona je

strasnije plakala. Upitaše je nosi li na vratu kakav znak od vračara.

Priznala je, skinula ga i bacila. Odmah ju je obuzeo mir i Isusova

prisutnost. Gospodin Z. iz Zagreba godinama se bavio transcendentalnom

meditacijom. Kad je htio doći do snažnijeg iskustva Isusove prisutnosti,

odjednom mu je Isusov lik postao odvratan. To gaje čudilo. Zamolio je za

molitve otklinjanja. Nakon toga zahvatili su ga mir i ljubav prema Isusu.

Neka se profesorica iz

186187

Dubrovnika bavila spiritizmom. Ona kaže da ju je taj duh čak doveo na

seminar za evangelizaciju Crkve. Međutim, osjećala je da joj ne treba neka

dublja vjera u Isusa i nije se htjela odreći zazivanja duhova. Kad je

ipak, nakon uvjeravanja, na to pristala, njezine inače tamne oči

rasvijetlile su se i počela je govoriti kako nije ni slutila da ju je

zavodila zla sila i da joj je tek sada Isus blizu. Jedan mag iz Rijeke

došao je na seminar da ustanovi snagu i »gustoću« zračenja među

vjernicima. Bio je mračna pogleda i bježao je od ljudi. Na kraju se

odlučio za vjeru u Isusa jer je »uvidio da je Isus najjača sila života«,

rekao je. Neobična radost tada je ušla u njega.

Cesto neće biti potrebne molitve otklinjanja, nego će biti dosta zle sile

oko nas ili u nama vezati krvlju Spasiteljevom. Crkveni oci i monasi

svjedoče da zle sile koriste svaku našu bolest i tjeskobu kako bi

pojačale muku u nama, i često je dosta u Ime Isusovo odagnati te sile,

onda se i bolest ili tjeskoba brzo izliječe. To osobito može pomoći u

moralno teškim situacijama. Zle sile možemo osjetiti u nemiru kojem ne

znamo razlog, u srdžbi koju ne možemo sputati, u mržnji koja razara odnose

u društvu, nerazumnoj osvetoljubivosti, u ljubomori koja kida veze u braku

i među rodbinom, u žudnji za novcem i bogatstvom, u ludoj zaljubljenosti

od koje nema lijeka, u svađi u kojoj »do groba« nema pomirenja i tome

slično. Redovito je tu na djelu zla sila, a krv Isusova je veže i Ime

Isusovo tjera od ljudi. Jer na Ime Isusovo mora se prignuti svako koljeno,

piše sv. Pavao (usp. Fil 2, IO). Neka djevojka u Zadru bavila se

spiritizmom, čak je bila medij. Dopustila je ipak svećeniku da za nju

moli, ali se prijetila i skidala odgovornost sa sebe, ako ga zao duh

napadne. Svećenik je krvlju Isusovom vezao zle sile i mirno izmolio

molitve. Djevojka se oslobodila, a ni svećeniku se ništa nije dogodilo.

Kao što vidimo, Isus je Crkvi dao vlast nad zlim silama, i one Crkvu

slušaju. Dao joj je i vlast nadgri-jehom, i kršćani se čiste od grijeha.

Dao joj je moć i nad smrću — zato Crkva oživljava ljude. (Nije joj dao

vlast nad umiranjem, nego nad smrću. Od umiranja se može čovjek nekako

osloboditi oživljavanjem tijela ili herojskim držanjem pred umiranjem.

No, od smrti se oslobađamo samo uskrsnućem — a to je božanski čin,

prijelaz iz smrtnog tijela u besmrtno.) Dao joj je moć nad bolestima, i

zato Crkva, odgoneći zle sile i grijeh, liječi bolesti u njihovim

uzrocima. Tako Crkva čisti svijet od mitskih poimanja i čovjeka oslobađa

straha od nepoznatih sila. Proglašavajući Isusa Krista za Gospodara svega

stvorenja, ona ljudima daje mogućnost da i oni budu gospodari, a ne

robovi, da se ničega ne boje jer su djeca Božja, da slobodno stupaju

životom. Onome koji Boga ljubi, sve se okreće na dobro (usp. Rim 8, 28).

Tražeći obraćenje I sušu Kristu, ona pruža ljudima put do te slobode

srca. A kad se promijeni i oslobodi srce, tad će svijet i čovjek biti

slobodni.

3. Da bismo pravilno shvatili molitvu za nutarnje iscjeljenje i imali

koristi od nje, potrebno je objasniti još neke procese i odnose u čovjeku,

kako ih tumače kršćanski psiholozi

Čovjek je biće sastavljeno od duše i tijela. Duša je besmrtna jer je

duhovna. Duh nam posreduje Bole znanje i Božji život. On je nadahnut

čovjeku pri rođenju i preporođen u krštenju. Budući da imamo duh, mi

možemo komunicirati s Bogom koji je duh. Molitva je stoga razgovor s Bogom

s pomoću duhovnih sposobnosti. Kao što dvoje ljudi, koji imaju telefon,

mogu razgovarati putem telefona, tako i mi možemo, putem duha, razgovarati

s Bogom. Duh je u čovjeku središte njegova bića, izvor života i sama

sposobnost za život. Duhu čovječjem ponaj-prije pripada savjest. »Duh je

voljan, ali je tijelo slabo« - kaže Isus (usp. Mt 26, 41). Taj duh

ispituje ive. On je nemiran dok se u Bogu ne smiri. On je liožji

svjetionik u čovjeku (usp. Rim 8, 16; 2 Kor 2, I ?; Izr 20, 27; 1 Kor 2,

10-11; 14-15; Mt 6, 23).

188189

Duh u nama daje spoznaju o Bogu. Samo duh pro-niče sve, i Božje dubine u

nama (usp. 1 Kor 2, 10-11). »Naravni čovjek ne prima što je od Duha

Božjeg, njemu je to ludost i ne može spoznati, jer po ovom valja

prosuđivati. Duh pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje« (1 Kor 2,

14-15).

Iz Svetog je pisma dakle jasno da u čovjeku ima nešto što se ne može

dokučiti naravnim, znanstvenim putem, nego samo Duhom Božjim. Boga može

spoznati duh, a ne tijelo. »Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne vrijedi

ništa« (Iv 6, 63).

Osim savjesti i spoznaje Boga, po duhu imamo i zajedništvo s Bogom. Samo

po duhu (ljudskom) to je nemoguće, jer on je grijehom ranjen na smrt. No,

zato nam je dao Duha (Božji, Sveti!) da oživi naš duh i da imamo

zajedništvo s Bogom. Tko se prikloni Bogu, jedan je duh s njime (usp. 1

Kor 6, 17). Mi se djeca Božja zovemo i to jesmo (usp. 1 Iv 3, 1-2). Preko

Duha je u ljudskom duhu stoga moguće iskustvo Boga. Dakle, savjest,

spoznaja Boga i zajedništvo s Bogom jesu stvarnosti duha, do kojih mogu

samo vjera i milost.

Duša sadrži i intelektualna svojstva, emocionalne sposobnosti i funkciju

volje. Duši se u Svetom pismu pripisuju sposobnosti razuma, spoznaje,

razlikovanja, ispitivanja i samospoznaje, zatim raspoloženje, osjećaji,

osjetljivost, čežnja i ljubav. Kad Bog govori čovjeku, uvijek ga smatra

voljnom osobom, osobom koja može odlučivati. Duh ima i neku vrstu oblika

koji se ne daju fizički ili psihički dokazati. Govori se o Božjem licu, o

ruci Božjoj, o tome da se Bog čuje i vidi. No, to nisu oblici koji bi se

mogli dokazati znanstvenim metodama, i stoga za znanost i ne postoje. Čak

ni medicina ni psihologija ne mogu to dokazati. No, s time iz tih

znanstvenih disciplina otpadaju i duhovne istine i stvarnosti. Stoga se

te istine ne mogu ni tražiti u psihologiji i inim znanostima. Ta se

stvarnost može dokučiti samo Duhom Božjim, a ne ljudskim umom. Vjera je

nova sposobnost kojom se spoznaje ono što je inače nespoznatljivo.Potrebno

je poštovati tu kompetentnost. Ne može se letjeti po zraku automobilom,

nego avionom. Isto tako za let u svemir ne služi zrakoplov, nego

svemirski brod. Ali ni svemirskim brodom ne možemo u nebo, nego jedino

vjerom. Mnogi nisu vjerovali da se svemirskom letjelicom može stići na

Mjesec. Ipak se može. Zato što mnogi ne vjeruju da se Duhom Svetim može

iskusiti Božja blizina i djelovanje, ne znači da se to zaista ne može.

Naprotiv, mnoštvo ljudi svjedoči, tvrdi i uvjerava da su snagom molitve

dospjeli na razinu razgovora sa živim Bogom. Tijelo naše hram je Duha

Svetoga (usp. 1 Kor 6, 19). »Ne znate li? Hram ste Božji, i Duh Božji

prebiva u vama« (1 Kor 3, 16). Dakle, u nama je ta nova sposobnost

spoznaje i komuniciranja, koja nadilazi sve stvorene mogućnosti. U tom

središtu osobnosti nalazi se mir i snaga koja se priopćuje cijeloj osobi.

Odlučujuća djelovanja dolaze od duha. Bog poštuje slobodu duše, stoga je

duša uključena u svako duhovno događanje. Bog najprije poštuje slobodu

duše i tek se onda priopćuje preko duhovne sposobnosti duši i tijelu.

Ovisi o duši za što se odluči: za poslušnost Bogu ili za pobunu protiv

Boga i, prema tome, hoće li rasti duhovno i duševno ili ne. Ipak treba

reći da Bog, unatoč našoj slobodnoj volji, ostaje apsolutan Gospodar nas

i svih događaja.

Osim izraza duša i tijelo, Sveto pismo upotrebljava i izraz: srce i

tijelo. Tijelo u Bibliji znači cjelovitost grešnih, naravnih težnji duše

i tijela, koje bez kontrole duha služe samo sebičnom zadovoljavanju nagona

(usp. Rim 7, 18). »Tijelo ne vrijedi ništa«, kaže Isus (Iv 6, 63).

Srce je nasuprot tijelu naziv za zajedničko djelovanje duha i duše. Duša

je promjenljiva prema afektima, raspoloženjima i situacijama. Duh je

stabilan, čvrst, odlučan. Duh se ne može izraziti bez duše. A duša se ne

može osloboditi bež duha. Duša je dakle usred tijela, psihe i duha i čini

čovjekovu cjelinu. Kakva je duša ovisi o tome da li se oslanja na duh ili

11)()191

na tijelo. Je li netko duhovan ili tjelesan, ne odlučuje samo čovjekovo

krštenje, nego slobodno čovjekovo usmjerenje na duh ili tijelo.

4. A sada čujmo što psiholozi misle o svim ovim molitvama.

E. Herbert, doktor psihologije, u praksi klinički psiholog, sudjelovao je

u molitvama otklinjanja i u molitvama za nutarnje iscjeljenje. On o tome

kaže: » U tim molitvenim sastancima mogao sam promatrati ljudsko držanje

koje nadilazi radno polje kliničke psihologije. Drugim riječima, i oni

koji rade u oslobađanju molitvom nalaze se u stvarnosti koja nije dostupna

psihoterapiji. Ono što se tu radi vodi većoj nutarnjoj slobodi i duševnom

zdravlju. Sa stručnog stajališta gledano, taj put jedva može dovesti do

lažnih osjećaja krivnje ili do drugih psihotičkih smetnji. Pod vodstvom

zrelih kršćana od te vrste oslobađanja mogu se očekivati u biti pozitivni

rezultati« (Scanlan, Cimer, »... erlose uns von dem Bosen«, str. 112—113).

Dr. Karl G. Rey, psihoterapeut, koji je prošao seminar za osnovno

kršćansko iskustvo, piše: »Kao psihoterapeut ne vjerujem u bogove našeg

vremena, čak ako se oni zovu Freud, Jung, Adler ili Szondi. Oni nam,

istina, pomažu živjeti svjesnije, bolje razumjeti sebe i druge. Čine nas

slobodnijima u 'fasadi', bogatijima u osjećajima i doživljajima. No,

pogledamo li bolje, oni nas zapravo vode samo k nama samima, u prostranu

slijepu ulicu: ja sam ono posljednje. Moram imati povjerenje u samoga

sebe, u sebe vjerovati: u svoje potrebe, svoje zadovoljstvo, svoje nagone,

svoju spolnost. Ja sam cilj, mjerilo i smisao svoga života. Najprije sam

studirao pet godina teologiju. Zatim sam se okrenuo psihologiji. Studirao

sam kliničku psihologiju, eksperimentalnu psihologiju, dubinsku

psihologiju i filozofiju. Radio sam kao psihoanalitičar na sveučilišnoj

klinici. Istodobno sam slutio u sudbinama ljudi koji su mi se

povjeravali, sve jasnije djelovanje neke dobre Sile.Iskusio sam vodstvo

koje nije ležalo ni u mojoj psihologiji ni u ruci pacijenta. Budući da to

transcendentalno nisam našao ni u sebi ni u teologiji, zadubio sam se u

parapsihologiju. Eksperimentirao sam i imao kontakte s medijima. Malo se

toga tu razjasnilo. Ponešto me opteretilo. Bio sam razočaran. Tad sam se

okrenuo spiritizmu. To mi je stvorilo nove konflikte i dovelo me u opasne

situacije. Tražio sam opet u sebi.

Jednoga dana našao sam program nekog seminara u Munchen-Freisingu. Htio

sam stvar studirati na izvorima i javio sam se na seminar. Da vjera u

Isusa Krista može ljude tako sasvim i duboko zahvatiti, do sada sam samo

čitao. Prvi put sam potpuno iskusio što znači moliti i što donosi molitva.

Odjednom sam shvatio zašto sam ovamo došao: htio sam moliti Boga da

međstrgne od Zloga. Htio sam napustiti svoje nepovjerenje prema njemu.

Htio sam mu se otvoriti. Ispunila me radost jer sam nakon dugog traženja

našao Boga.Klekao sam i oni su na me položili ruke. Tijelo i duša su mi

drhtali. U mene je ušlo svjetlo i iskustvo Boga. Psihoterapija ima za mene

novi cilj. Samoostvarenje je put k Bogu. Sto postajemo zreliji, to

jasnije osjećamo da smo upućeni na božansko« (»Erneuerung inKirche und

Geselschaft«, 7(1980), 8-10).

Dr. Wolfhard Margies radio je niz godina kao internist i psihoterapeut na

klinici i u praksi. Već je kao student postao »iskusni« kršćanin. Kasnije

se iz psihoterapeutskih razloga bavio pastoralnim radom u crkvenoj

zajednici. Najprije je pokušao pomoći kao internist. Onda se okrenuo

psihoanalizi, prema Freudu i Schulz-Henkeu. Na klinici i u praksi sticao

je iskustva da iza bolesti stoje drugi uzroci od onih koje je moglo

spoznati medicinsko oko, zbog čega tnedikamentozne pomoći nisu bile

dovoljne. Danas se stidi i s čuđenjem sjeća toga vremena kada je zastupao

uvjerenje kako primjena psihoterapeutskih metoda može služiti kao nadopuna

posvećenju.

192193

Ozbiljno se pita: kako je bilo moguće da je tako dugo bio slijep za

nespojivost kršćanstva i psihoterapije? Posebno se zamislio nad

činjenicom da tako dobro definirana metoda kao što je psihoterapija ne

može pomoći kod drogiranih. Ne samo pastoral nego i psihoterapija se

nalazi u krizi. Objekt svih poznatih psihoterapija jest čovjek kao

psihosomat-sko biće, tj. kao jedinka s tijelom i dušom. To, međutim, nije

čovjek kakvog ic Bog stvorio i čiju nam bit otkriva Sveto pismo. Čovjek

stvoren na sliku Božju ima trostruku strukturu. Osim duše i tijela, on

ima i duh - kaže Margies. Pogreške svih psihoterapija nisu samo u tome da

biraju, svjesno ili nesvjesno, krivi postupak. One uopće ne mogu

upotrebljavati prikladnu metodu dokle god se zatvaraju spoznaji da je

čovjek netko sasvim drugi nego ga oni poznaju. S pojmom 'duh'

psihoterapija ne zna ništa početi. Ako duševno određuje i priguši duha,

čovjek zapada u one labilnosti i nesigurnosti koje su samo psihi poznate.

On postaje nemiran, nestalan i bolestan. Nauka o psihi (psihologija)

nikada ne vodi praktičnom rezultatu zdravog i uravnoteženog života

(Wolfhard Margies, »Heilung durch sein Wort 1. Der Verzicht auf

Psychotherapie«, 3. izd., 1980).

Njemački psiholog FriedrichE. F. von Gagern prošao je seminar za

karizmatsku obnovu u Salzburgu 1978. godine. O tome je napisao članak u

kojem, između ostalog, piše:» Uvijek smo u opasnosti da izgubimo svoje

središte i tako postanemo neprijatelji životu. Zato se stalno moramo

obraćati 'od boga ovoga svijeta' kpravom Bogu, od 'tijela' k 'duhu', iz

težnje za moći k dobroti, iz rastresenosti u sabranost, iz maske u kojoj

igramo uloge u svoju jedinstvenu osobnost, iz nepovjerenja u povjerenje.

Svatko je u tom smislu potreban spasa i mora se stalno obraćati svom

izvoru života. To obraćenje je ozdravljenje, ispunjenje, zadobivanje

smislenosti života i time služba Bogu. Kad sam u veljači 1978. htio

sudjelovati u jednom uvodnom kursu za karizmatsku obnovu u Salzburgu,

zapa-zio sam s čuđenjem kako se masivni otpor već prije u meni nagomilao.

Zašto? —pitao sam se. Kroz psiho-terapeutski rad bio sam navikao u tih

deset godina da se uvijek pitam za uzroke. Bio je to pokušaj da se

zaštitim protiv povjerenja. Povjerenje je 'da' životu, nepovjerenje

'ne'. No, taj je otpor i znak nepovjerenja u vlastite osjećaje. Mnogi su

ljudi siromašni u osjećajima. U praksi terapeut nerijetko susreće ljude

koji zbog tvrdoglavosti i bezosjećajnosti trpe u slabim kontaktima, bez

humora, s agresivnim afektima, u blokadama, organskim neurozama,

glavoboljama, nesanicama, s teškoćama u jetri, srcu i krvotoku.

Grčevitost je uvijek simptom obrane od straha. Zato je potrebno praštanje.

Nedavno mije rekao jedan pacijent: 'Tek kad sam prihvatio oca, mogu i sebe

prihvatiti'« (»Erneuerung«, 5 (1979), 6—8).

Na seminarima za evangelizaciju Crkve u našoj zemlji sudjelovali su mnogi

psiholozi i psihijatri. Jedan je od njih nakon molitve za unutarnje

iscjeljenje primijetio: »To je zaista liječenje! Kad bismo barem mi

psihijatri mogli tako liječiti!« Jedna gospođa je rekla: »Dok obilazim

zatvorene pacijente, ja za njih molim. Vidim da su mnogi duhovno

opterećeni i da im psihijatrijski ne mogu pomoći. Uvjerena sam: kad bi se

za njih molila molitva otklinjanja, više od polovice samoubojica bi se

spasilo. Ipak ljudi trebaju Boga da bi posve ozdravili« (M. R.).

Na kraju treba ipak naglasiti da kompetentni sud o molitvi i milosnom

djelovanju ne može dati psihijatrija, psihologija ni znanost, nego Božja

objava. Ona je jasna. Bolesti i patnje posljedica su otuđenja od Boga.

Stoga približavanje Bogu odnosi patnju, grijeh i bolesti. To se jasno

očituje u Isusovom djelovanju i djelovanju svih onih koji su mu

povjerovali. To znači, da kompletno ozdravljenje tijela, duše i duha može

doći samo od Boga. Zato je čovjekov najvažniji posao približiti se Bogu.

Uspostaviti što kompletniju komunikaciju s Bogom. Isus Krist je ta naša

komunikacija s Bogom. Da bismo ga prihvatili, potrebno je svoj ra-

194195

zum i osjećaje svojevoljno podložiti Isusovoj volji. Tome služi obraćenje,

ispovijed, otklinjanje i molitva za iscjeljenje ožiljaka na srcu.

Tako završavamo treće razdoblje katekumenata, odnosno seminara. Sad dolazi

ono radi čega smo sve ovo govorili i činili.

Treće razdoblje katekumenata bilo je napuštanje starog svijeta, a četvrto

ulaženje u novi svijet. Ono je bilo napuštanje đavolskog, a ovo ulaženje u

Božji svijet. Ono odlaženje iz ropstva grijeha, a ovo ulaženje u slobodu

djece Božje. Izlazak iz carstva grijeha i ulazak u Božje kraljevstvo.K.

Kuhlman, Bei Gott ist nichts unmoglich, Berichte vom Wirken Goltes aus

unseren Tagen, Fix J. Verlag 1974.

Mircea Eliade, Okultizam, magija i pomodne kulture, GZH. Zagreb 1981.

Mircea Eliade. Kovači i alkemičari. GZH. Zagreb 1982.

Christian Weis, Begnadet, besessen oder was sonst? Okkultis-

muss und christlicher Glaube, St. Peter Verlag und Otto

Miiller V., Salzburg 1986. A. Gots, Wem wir im Geiste leben, Der

praktische Weg der

geistlichen Erneuerung des einzelnen und der Gemeinden,

2. izd., Linz 1983. K. McAll, Familienschuld und Heilung, Otto Miiller

Verlag,

Salzburg 1986. C. Meves, Naš život se mora izmijeniti, Sreća u duševnom

zdravlju, Đakovo 1986.

A. Trstenjak, Čovjek u tjeskobi. Prilozi psihologiji osobnog

savjetovanja. Đakovo - Zagreb 1986.

B. Haring, Vom Glauben der gesund macht, Ermutigung der heilenden

Berufe, Verlag Herder Freiburg im Breisgau 1984.

R. Lee, Handbuch der Pastoraltheologie, Metodik und Pra-

xis, Stvria 1981.

Literatura

Dr. W. C. van Dam. Okkuliismus und christlicher Glaube, Fix Ver-

lag 1981. M. Scanlan. R. J. Cirner.... erlose itns von dem Bosen. Der

Befrei-

ungsdienst in der Kirche, Stvria Verlag 1983. D. J. Tvrrcll.

Christotherapie. Selbsterfahrung und Heilung, Sty-

ria 1978. A. Griin. OSB. Der Umgang mit dem Bosen, Munstcrschwarzach

1980. M. u D. Linn. SJ. Beschddigtes Leben heilen, Was Cebet und

Cemeinsehajl helfen konnen, Stvria 1981. M. Jane, M.uD. Linn. SJ. Healing

the dving, Paulist Press. New

York 1979. G. u Th. Sartorv (izd.). Lebenshilfe aus der vVuste. Die allen

Mdnchvater ah Therapeuten, Herder 1980. W. Margies, Heilung dureli sein

Wort, 1. Der Verzicht aufPsvcho-

therapie, 3. izd. 1980. W. Margies, Heilung durc/i sein Wort, 2. Die

geistliche Behandlung

see/ischer und korperlicher Krankheiten, 3. izd., 1980. Fj. Staehelin,Der

psvchosomatiseheChristus. Eine medizinpsvcholo-

gische Begriindung von Cottes Wohnen im Menschen und eine

Drei-rote-Rosen-Meditation, 3. izd., Novalis Verlag. Schalfhau-

sen 1982. M. R. Carothers, Frei, um Goti zu loben, Fix J. Verlag 1983. F.

Mac Nutt. Die Kraft zu Heilen. Das fundamentale Buc/i tiber

Heilen durch Gebet, Stvria, 3. izd., 1979. R. A.DiOrio — D.Gropman. The

men beneth theGift. TheStorvof

My Life. The Calholic Priest Chosen for the Miracle ofGod's

Healing Grace, New York 1981.

196197

PETO POGLAVLJE

Četvrto razdoblje

OBNOVA SAKRAMENATA INICIJACIJE I MISTAGOGIJA

Iz obrednika

Ovo četvrto razdoblje katekumanata ima dva dijela: obnova (dobivanje)

sakramenata krštenja, krizme i euharistije, te uključenje u zajednicu

Crkve. Prvi je dio svjesno prihvaćanje primljenih sakramenata, a drugi

primanje svih milosti tih sakramenata.

Po krštenju je vjernik dobio oproštenje grijeha (istočnog i osobnih),

postao član naroda Božjega, primio Božje posin-stvo. Duh Sveti ga je uveo

u obećanu puninu vremena, te je u euharistijskoj gozbi uživao predokus

Božjega kraljevstva (usp. RPOK 27).

Budući da se odrasli ne spašavaju ako ne pristupe svojevoljno i ne zažele

primiti vjerom Božji dar, potrebno je da sakramente, primljene u vjeri

roditelja i kumova, svojevoljno, slobodno, svjesno i odgovorno prihvate

vjerom odrasla čovjeka. Sada, u obnovi ovih sakramenata, sklapaju

svojevoljno savez s Kristom, odričući se zabluda i prianjajući uz pravoga

Boga. Iako vjernik nije kao dijete sva tri sakramenta inicijacije primio

istodobno, nego odvojeno, sad je prikladno da ih obnovi zajedno, kako bi

se time označilo jedinstvo vazmenog otajstva, odnos između poslanja Sina i

izlijevanja Duha Svetoga, te povezanost sakramenata kojima jedna i druga

božanska osoba zajedno s Ocem dolaze krštenicima (usp. RPOK 34).

Vjernik treba najprije ispovjediti vjeru. To najbolje čini ako izmoli

Vjerovanje apostolsko. Iza toga pristupa pred zajednicu i klečeći pred

križem izriče svoje prihvaćanje sakramenata i svoje predanje u Božju

volju. Time prihvaća da umre grijesima i uskrsne na vječni život. I time

postaje svjestan da pripada Narodu Božjem, svećeničkom i proročkom.

199

Nakon obnovljenih sakramenata nastaje vrijeme mistu-gogije. To je

posljednje vrijeme evangelizacije.

»Potpunije i plodonosnije shvaćanje 'misterija' postiže se novim

izlaganjem i ponajviše iskustvom primljenih sakramenata« (RPOK 38).

Obnavljanjem sakramenata vjernik je, obnovljen Duhom, prisnije okusio

Božju riječ, postigao svjesno zajedništvo s Duhom Svetim i otkrio kako je

sladak Gospodin. »Iz toga iskustva, koje je vlastito čovjeku kršćaninu, a

povećava se životnim iskustvom, crpi novi osjećaj vjere i novo shvaćanje

Crkve i svijeta« (RPOK 38).

Obnavljanje sakramenata uvodi u razumijevanje Svetoga pisma, a stoga

povećava i poznavanje ljudi, te obogaćuje doživljavanje zajednice.

Pomognuti od kumova vjernici ulaze u prisnije odnose s drugim vjernicima,

postižu obnovljeni pogled na svijet i primaju nove poticaje (usp. RPOK

39).

Važno je da u vrijeme mistagogije vjernik spozna kako je apostolat Crkve i

svakog njezina člana usmjeren poglavito na to da riječima i djelima

očituje Kristovu poruku i priopćava njegovu milost. Upravo ih za to želi

osposobiti ovo vrijeme mistagogije. Stoga i oni koji su već obnovili svoje

sakramente trebaju pomagati pripravnike molitvom, riječju, primjerom i

poticajima. I oni mogu obnoviti svoje sakramente zajedno s pripravnicima

(usp. RPOK 41).

Svaki bi pripravnik trebao na obnovi imati kuma. Kumova je dužnost da

kumčetu pokaže ostvarenje Evanđelja u vlastitom I društvenom životu, da

mu pomogne u sumnjama, da mu daje svjedočanstvo, te da bdije nad rastom

njegova duhovnog života (usp. RPOK 43).

Zadaća je svećenika (prezbitera) da pokazuje pastoralnu i osobnu skrb

onima koji obnavljaju svoje sakramente, osobito onima koji se kolebaju i

koji upadaju u potištenost. Oni se trebaju uz pomoć đakona i laika brinuti

za njihovo daljnje katehiziranje (usp. RPOK 45).

U ovom dijelu katekumenata neposredno se sprema na obnovu sakramenata

inicijacije. Najprije ćemo pročitati katehezu o Crkvi i sakramentima

inicijacije a onda se još jednom molitvom pripremiti na svjesno

opredjeljenje za Isusa Krista preko obnove sakramenata inicijacije.9.

CRKVA I SAKRAMENTI INICIJACIJE

Nema sumnje daje ovo najvažnije razdoblje seminara. To je vrhunac i cilj

kome ide cijeli dosadašnji govor i posao.

Najprije ćemo govoriti o krštenju i Crkvi, zatim o obnovi sakramenata

inicijacije, o službama u Crkvi i svijetu, i napokon o tome kako hodati

dalje rastući u vjeri.

Uvodne napomene

Crkva je Narod Božji. Pripadnik tog naroda postaje se krštenjem. Po

krštenju su svi članovi Crkve jednaki. Svi su vjernici, jednaki po

dostojanstvu i poslanju. Svi se spašavaju po krštenju.

Razlike nastaju po službama. Svaki vjernik ima svoju službu. Dvojake su

službe u Crkvi: kleričke i laičke. Klerička se dobiva po sakramentu svetog

reda, laička po sakramentu potvrde. Svi su u Crkvi jednaki kao vjernici, a

razlikuju se kao službenici. Kao vjernici se spašavaju, kao službenici

nose spas drugima. Krst nas spašava, a potvrda i sveti red osposobljava za

službu drugima. Zato ta tri sakramenta nose neizbrisiv biljeg. Po njima

smo kompletni vjernici. Ta se kompletnost očituje posebno u euharistiji.

Po krštenju postajemo vjernici. Po sakramentu potvrde i svetog reda ne

postajemo bolji vjernici, nego

200201

sposobni za posvećivanje drugih. S v. Augustin kaže da ga plaši ono što je

vjernicima, ali ga tješi ono što je s vjernicima. Njima je biskup — i to

je odgovornost, a s njima je vjernik — to je spas.

Da bismo snažnije doživjeli obnovu sakramenata inicijacije, najprije ćemo

obnoviti sakramente inicijacije, a onda ući u mistagogiju. Najprije ćemo

obnoviti sakramente i tako doživjeti svoju spasenost, svoju baštinu na

nebu. Tek kad to temeljito iskusimo, možemo prihvatiti odgovornost za

druge — tražiti darove Duha Svetoga. Praktički se to na seminarima obavlja

tako da se na prva dva seminara obnove sakramenti inicijacije, a tek na

susljednim seminarima traže sposobnosti za služenje Crkvi i svijetu. Stoga

se na prvom uvodnom seminaru ne govori o službama i o darovima Duha

Svetoga, nego tek onda kad se traže te službe. Ili — na uvodnom se

seminaru govori onima kojima je to već treći ili neki potonji seminar.

Tako se ujedno izbjegava opasnost da sudionici obnove sakramenata misle na

službe i darove Duha prije nego su se temeljito iznutra obnovili i sasvim

opredijelili za Isusa Krista. Službe je moguće plodonosno vršiti samo ako

pripadamo potpuno Isusu Kristu.

Crkva je prasakramenat i mjesto svih sakramenata. Sakramenat ili otajstvo

je znakovitost spasenja. To je vidljivi znak koji je Isus Krist dao Crkvi,

a označuje ono što i daje. Crkva ima sedam sakramenata. Prva tri nazivaju

se sakramenti inicijacije, jer uvode u kršćanski život, dok ostali

sakramenti obilježavaju osobite trenutke kršćanskog života i osobita

područja življenja.

Crkva je zajednica vjernika okupljena Kristovim riječima, oživljena Duhom

Svetim i predvođena apostolskim i Petrovim nasljednicima. To je

neprekinuti niz vjernika od Isusa Krista do danas. Ona je svjedok

prisutnosti Isusa Krista do danas. Ona je svjedok prisutnosti Isusa

Krista u njegovu Duhu u svijetu. Ona je uzdignuti znak Isusa Krista među

narodima. Prije nego što o tome temeljitije razmislimo, pomoli se u mirnoj

meditaciji.Meditacija

Opusti se i postani svjestan: Bog je iza tebe. On te poslao u svijet. Od

njega si dobio egzistenciju, sposobnosti, roditelje, prijatelje, dom,

narod, jezik, tijelo, dušu —jednostavno: život. Njegove su ruke ispružene

iza tebe i njegov te pogled prati dok ideš putovima Zemlje. On je tvoj

Otac.

Bog je ispred tebe. On je prije tebe prošao sve životne putove i sve

kušnje. On ti donosi spoznanje o tebi, donosi snagu za život, ohrabruje

te, širi ruke i zove te da dođeš k njemu i odmoriš se. Isus Krist je

ispred tebe.

Bog je i u tebi. Duh Sveti, naime, boravi u srcima vjernika. On te

ohrabruje, tješi, poučava, svjedoči ti o Isusu Kristu.

Trojstveni Bog je u tebi. Ostani petnaestak minuta u toj svijesti: Bog je

iza tebe, ispred tebe i u tebi. Prepusti se toj istini. Neka te preplavi,

neka siđe u tvoje srce, neka natopi cijelo tvoje tijelo i tvoju dušu. A

onda moli Gospodina da njegova prisutnost u tebi bude djelotvorna i za

druge. Neka ti pomogne da budeš živ član njegove Crkve i da shvatiš stoje

i tko je Crkva.

Promisli i napiši

Što ti misliš, stoje Crkva?

— Kad čujem za Crkvu, najprije pomislim na...

— Sakramenti su za mene...

— Ja (ni)sam zadovoljan svojom župnom zajednicom, jer...

— Ja (ni)sam zadovoljan svojim zalaganjem u svijetu i u Crkvi, jer...

— Po mojem uvjerenju Crkva danas ima (nema) smisla, jer...

— Crkva — to je...

— Volim (ne volim) svoju Crkvu, jer...

— Bio bih živi član Crkve, kad bi...

— Primio sam sakramente inicijacije, ali...

— Za mene je sakramenat krštenja kao...

Bit će dobro da prije čitanja kateheze o Crkvi proučiš sljedeće tekstove:

Mt 5, 13—16 Ef2, 10—22 2 Kor 6, 14—18

Mt 16, 17—19 Kol 1, 15—23 Dj 2, 37—47

Mt 18, 15—20 1 Kor 12, 12—31 Ef4,l —16

h 10, 1 — 18 1 Kor 10, 14—21

202203

MolitvaCrkva je mjesto gdje Bog boravi s ljudima. To je prostor u kojem

ljudi praštaju i ljube jedan drugoga odazivajući se Isusovoj zapovijedi

ljubavi. Zato Bog prebiva s njima i u njima, jer Bog je Ljubav.

2. Drugi vatikanski sabor kaže da je Crkva »puk skupljen u jedinstvu Oca

i Sina i Duha Svetoga« (LG 4). Sabor također veli daje ona »u Kristu kao

sakra-menat ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva

cijeloga ljudskog roda« (LG 1). Novi se zavjet služi raznim slikama da bi

izrazio otajstvo, sadržaj, stvarnost Crkve. Tako se Crkva naziva:

ovčinjak, stado, njiva, vinograd, gradnja Božja, Božja kuća, Božji šator

među ljudima, sveti hram, novi Jeruzalem, naša majka, sveti grad, Kristova

zaručnica. No, naje-minentnija slika Crkve jest Tijelo Kristovo. Glava

toga Tijela jest Krist. Od njega, dakle, dolazi sva mudrost. On upravlja

Crkvom. Vjernici su udovi Tijela. Isus je za svojega zemaljskog života

imao vidljivo tijelo koje je primio od majke, blažene Djevice Marije. Sada

ima, kroz svu povijest do svršetka svijeta, otaj-stveno tijelo sastavljeno

od vjernika. Po Crkvi, dakle, po tom skupu vjernika, Isus je danas vidljiv

i prepoznatljiv u svijetu. U Crkvi je vidljivo prisutno Božje kraljevstvo

i to ono koje je Isus naviještao kao Radosnu vijest. Danas to kraljevstvo

naviješta Crkva i ustanovljuje u svim narodima na zemlji. Duh Sveti pak

»oživljuje, ujedinjuje i pokreće« cijelo to Tijelo (LG 7) i zato se može

reći da je on duša toga Tijela.

3. Vjernici su udovi Kristova tijela i ujedno udovi jedan drugome (usp. 1

Kor 12, 27 i Rim 12, 5). Da bi svi vjernici, udovi Kristova tijela, bili

živi i korisni, moraju slušati Glavu, moraju čuti i poslušati Isusovu

riječ i njegove zapovijedi. Njegova je zapovijed, pak, da

Ijubejedandrugogajerćepotome svijet prepoznati da je to njegovo Tijelo.

Ujedno su ovisno jedan o dru-

|0me. Ako jedan ud Tijela ne radi prema Kristovoj zapovijedi, drugi su

onemogućeni u djelovanju. Ako je jedan ud mrtav, onda su svi udovi, budući

da su ovisni 1i njemu, mrtvi. To znači da se svaki grijeh vjernika tiče

A onda se saberi, potraži Isusa, pusti ga u svoju svijest i moli ga da te

pouči zašto je osnovao Crkvu i što je htio s tobom u toj Crkvi.

Isuse, opet si morao čekati sam, napušten, dok sam se bavio drugim

poslovima. Evo me opet s tobom. Nemoj se ljutiti. Sve sam svjesniji da s

porastom molitve raste i moje prijateljstvo s tobom. Nauči me moliti. Daj

da moj razgovor s tobom bude vrijeme za kojim najviše čeznem. I molim te,

pouči me što želiš od mene u svojoj Crkvi. Hvala ti što si htio daja

postojim na zemlji. Hvala ti za moje sposobnosti. Hvala ti što sam ti drag

ovakav kakav jesam. Hvala za ovaj razgovor s tobom. Amen.

Crkva i sakramenti pristupa

1. Živjela dva brata. Jedan je bio oženjen, a drugi neoženjen. Zajedno su

obrađivali polja i želi plodove, koje bi onda dijelili popola. Jedne

jeseni nakon žetve spavali su obojica kraj svojih hrpa pšenice. Oko ponoći

probudi se neoženjeni brat i poče razmišljati: »Ovo nije pravedno. Brat i

ja smo podijelili popola urod naših polja. Moja hrpa jednaka je njegovoj.

On, međutim, ima ženu i djecu. Mora ih sve prehraniti.« I on uze vreću

žita i prenese na bratovu hrpu. Malo iza toga probudi se i oženjeni brat i

promisli: »Moj brat je sam. Tko će ga njegovati u starosti ako ne bude

imao čime platiti pomoćnicu? Ja imam ženu i djecu i njihovu pomoć, a on

nikoga. Moj brat treba više žita i nije pravedno što smo popola

podijelili.« Uzme vreću i prenese je na bratovu stranu. Ujutro, kad su

ustali, ustanove, na svoje iznenađenje, da su obje hrpe jednake.

Sljedeće noći dogodi se isto. No dok je mlađi brat nosio vreću, odjednom

se nasred puta sudari sa starijim bratom natovarenim vrećom. Iznenađeni

zagledaju se jedan u drugoga, skoče u zagrljaj i zaplaču. U taj čas

začuju Božji glas: »Ovo mije mjesto drago, tu želim boraviti s ljudima.«

204205

sviju i boli sve. Ako ti netko stane na nožni prst, kaže sveti Augustin,

bol osjeća cijelo tijelo. No isto tako, ako neki ud savršeno funkcionira i

živi, onda svi o njemu ovisni žive i slobodno rade. U Crkvi, dakle, nema

privatnoga grijeha ni privatne svetosti. Zato za oproštenje grijeha treba

moliti Boga, ali i cijelu Crkvu. To se događa preko predstavnika Crkve i

predstavnika Isusova — svećenika. Stoje neki ud u Crkvi važniji, to je

odgovornija njegova svetost i razomiji njegov grijeh. No, važan je svaki

član Crkve. Čim manjka jedan dio, već tijelo nije cjelovito. Svaki grijeh

i svaka patnja nekog uda boli Glavu Crkve — Isusa Krista. Zato i on trpi

naše patnje, nosi krivnju i kazne naših grijeha, on odgovara za sve

vjernike Crkve. On se raduje kad su udovi tog Tijela živi i zdravi; on

pati kad su oni grešni i bolesni, jer je njegova povezanost s vjernicima

otaj-stvena, a to znači daje stvarna, a ne zamišljena. Krist u svojim

udovima stvarno danas trpi, njegovo Tijelo — Crkva — stvarno nosi križ do

konca svijeta.

4. Duh Sveti oživljuje Tijelo. On ujedno oživljuje svaki ud i osposobljuje

ga da korisno obavlja svoju funkciju unutar Tijela Crkve. Važno je

naglasiti daje bez Duha Svetoga svaki ud mrtav. Duh Sveti također daje

svakome njegovu službu ili funkciju u Crkvi. Novi zavjet govori o darovima

Duha, o službama i o plodovima Duha.

Darovi Duha Svetoga jesu sposobnosti vjernika kojima oni služe drugima u

Crkvi. Svaki vjernik ima svoj dar. To onda znači da ima toliko darova Duha

Svetoga koliko ima vjernika u jednoj crkvenoj zajednici. Doista, Novi

zavjet nabraja tridesetak darova Duha Svetoga. Sveti Pavao u pismu Crkvi u

Korintu (1 Kor 12) nabraja: dar mudrosti, dar spoznanja, dar vjere, zatim

neobične darove kao što su: dar liječenja, dar čudesa, dar prorokovanja,

onda razlikovanja duhova, zatim razne jezike i tumačenje jezika. Nadalje

Pavao govori o daru zbrinjavanja (koji zacijelo ima danas Majka Terezija).

Najveći od svih darova je ljubav. Pavao mu je posvetio cijelo poglavlje

(1 Kor 13). Pišući vjernicima u Rim Pavao nabraja ove darove:služenje,

poučavanje, ohrabrivanje, dijeljenje, iskazivanje milosrđa, strpljivost,

postojanost u molitvi, pritjecanje u pomoć u potrebi, gostoljubivost

(usp, Rim 12). Sveti Petar kaže da kršćani trebaju jedni druge posluživati

po primljenu daru. On spominje dar govo-renjaBožjih riječi i zatim dar

posluživanja (usp. 1 Pt4, 10—11). Sveti Marko na kraju svojega evanđelja

nabraja ove darove: moć istjerivanja zlih duhova, govorenje novim

jezicima, neškodljivost ujeda zmija, imunitet od otrova i polaganje ruku

na bolesne da ozdrave (usp. Mk 16, 16—18). Sveti Matej nabraja:

proroko-vanje, istjerivanje zloduha i čudesa (usp. Mt 7, 22). Ti su darovi

zapravo sposobnost za djela koja je činio Isus (usp. Iv 14, 12). Po tome

se i prepoznaje neka zajednica kao Kristova — što se u njoj događaju

Isusova djela. Time što sluša Isusove riječi, vjernik pokazuje da

pripada Isusu Kristu. A time što čini čudesna Isusova djela, vjernik

pokazuje »njegove« sposobnosti — Isus se pokazuje da je stvarno na djelu u

svojoj Crkvi. Bez čudesa Židovi nisu mogli Isusa prepoznati kao Sina

Božjega. Zato ih on upozorava: »Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi

vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte,

pa uvidite i upoznajte daje Otac u meni i ja u Ocu« (Iv 10, 37—38). Crkva

se također poziva na svece koji su činili Isusova djela tijekom povijesti

Crkve. U prvoj su Crkvi, međutim, svi bili nazvani svetima. Svatko je na

svoj način, po svome daru, činio nešto po čemu su se pokazivala baš

Isusova djela. Sveti Petar traži da svaki od vjernika zna uvjerljivo reći

obrazloženje nade koja je u njemu (usp. 1 Pt 3, 15—16).

Primiti darove Duha Svetoga znači prihvatiti i oživjeti svoje sposobnosti

za služenje drugima. Moliti za darove Duha znači, dakle, ljubiti Crkvu i

ljude. Darovi su, naime, sposobnosti za služenje drugima. Izuzetak je samo

dar jezika, koji služi na izgradnju onome koji ga ima. To je dar da onaj

koji moli ne razumije što govori, nego Duh Božji moli u njemu (usp. 1 Kor

14).

Službe pak su hijerarhijske i bitno različite od općesvećeničkih ili

laičkih službi u Crkvi. One se raz-

206207

likuju od darova. Tako dar prorokovanja nije isto što i služba

prorokovanja. Sveti Pavao nabraja ove službe: proroci, evanđelisti,

učitelji, prezbiteri, đakoni, biskupi. Svaki svećenik i biskup ima

proročku službu već po sakramentu ređenja (usp. Ef 4, 11 —13; 1 Kor 12,

27—28; lTim3, 1 — 13; 5, 17—22). Danas se govori o službi proročkoj,

svećeničkoj i pastirskoj.

Plodovi ili učinci Duha jesu kreposti koje iznutra posvećuju vjernika. To

su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost,

blagost, uzdrž-ljivost (usp. Gal 5, 22—23).

5. Uloga blažene Djevice Marije u djelu Crkve jest velika. Ona je majka

Isusa Krista izabrana za to između svih ljudi. Bog ju je odabrao. Ona je

pratila Isusa u njegovu djelovanju sve do križa. Marija je zajedno s

apostolima i 120 ljudi u dvorani Posljednje večere molila za rođenje Crkve

i doživjela to rođenje na Duhove. Nju je Isus s križa dao nama za majku.

Crkva je naziva majkom Crkve. Marija je prva Isusova učenica, prvi

vjernik. Ona je nova Eva. Stara Eva stoji na početku grešne generacije.

Nova Eva stoji na početku nove generacije svijeta. Ona je početak boljeg

svijeta. Ona je prva otkupljena i svi smo mi njezina »generacija«. Kao što

Isusova uloga u spašavanju svijeta nije prestala, nego traje do kraja

svijeta, tako i uloga Marijina. Svojom brigom i molitvom kao zagovornica,

odvjetnica, pomoćnica i posrednica ona pomaže da se Isus rađa u svakom

članu Crkve (usp. LG 62). Kao majka i djevica ona je model Crkve, koju

Crkva nastoji slijediti. Ona je majka vjernika u redu milosti. »Smrt po

Evi, život po Mariji« (LG 56). Ona je znak Naroda Božjega koji putuje

prema vječnom Jeruzalemu.

6. Crkva je, poput Isusa Krista, utjelovljenje nebeske stvarnosti u

zemaljsku. Ona je zato istodobno grešna i sveta, nebeska i zemaljska, ona

je vidljivi skup i duhovna zajednica, ljudska i božanska, sastavljena od

hijerarhijskih organa i mistično Tijelo Kristovo (usp. LG 8). Ipak te

dvije stvarnosti nisu odvojene.nego uvijek skupa. Njom upravljaju biskupi

na čelu s Petrovim nasljednikom, rimskim biskupom, koji su u službi Glave.

7. Crkva ima svoj nutarnji, vlastiti život i ujedno ima poslanje drugima.

Ona je zajednica spašenih i spasonosnih ljudi. Isus ju je osnovao da bude

njegovo vidljivo Tijelo i da nosi njegov spas drugima. Ona, dakle, nema

cilj samo u sebi, nego izvan sebe: da svim ljudima donese Kristov spas.

Ona je misionarska. No, stoje više u sebi gorljiva, stoje više ispunjena

Duhom, to je sposobnija biti misionarska. Stoje više misionarska, to ima

veću potrebu biti gorljiva u sebi. Njezini vanjski i nutarnji elementi

upotpunjuju se.

8. U Crkvu se ulazi krštenjem, a za djelovanje u zajednici osposobljava

se krizmom i svetim redom. Krštenje je sakramenat po kojemu čovjek ulazi u

zajednicu Crkve, suobličuje se Isusu umrlome i uskrs-nulome, te postaje

baštinik nebeskih dobara. Uranjanjem u vodu ili polijevanjem vode vjernik

se pere od grijeha, ulazi u smrt Kristovu, te izranja u njegovo uskrsnuće.

Krštenje je novo stvaranje čovjeka. Kao što se iz majčine utrobe rađa

čovjek za ovaj svijet, tako se iz »utrobe« krštenja rađa za novi,

otkupljeni, božanski svijet. Po krštenju, dakle, vjernik izlazi iz starog,

grešnog, osuđenog svijeta i ulazi u novi, pomilovani, amnestirani

svijet. Kršćanin zato nije običan čovjek. On ne pripada ovom svijetu. On

se osjeća stranac u svijetu, on je na prolazu, svijet mu je

neprijateljski. On nije više samo slabi čovjek nego i svemoćno Božje

dijete. On se ne smije više pokoravati zakonima svijeta (požuda tijela,

požuda očiju i oholost života), nego zakonima neba. On u sebi nosi snagu

za pobjedu nad zlim svijetom. Ta pobjeda koja pobjeđuje svijet jest vjera

(usp. 1 Iv 5,4).

Po sakramentu krštenja postaje se djetetom Božjim. Dijete je iste naravi

kao i roditelji. Kršćanin je doista postao dionik božanske naravi (usp. 2

Pt 1, 4). To znači daje on jak, svemoćan, sveznajući kao i njegov

208209

Otac, iako tek u klici (narav je naime princip aktivnosti). Potrebno je

da kršćanin toga postane svjestan, kako ne bi robovao počelima svijeta.

Tome služi obnova sakramenata inicijacije, da bi vjernik kao Božji sin i

kći odrastao i radio kao što radi njegov Otac.

Krštenjem se postaje i baštinikom neba. Vjernik ima pravo na nebo. Kao što

dijete rođeno od oca i majke ima pravo na imanje i ljubav roditelja, tako

i kršćanin ima pravo na posjed i ljubav Oca nebeskog. Kršćanin je baštinik

neba. Njemu pripada nebo. On je baštinik Očev na nebu. Kršćaninova je

domovina dakle nebo. Tamo gdje je Isus, pravi Sin Očev, tamo će biti i

kršćanin, posvojeni sin Očev (usp. Iv 17, 24).

Krštenjem se ujedno ulazi u Crkvu, postaje članom Crkve. Crkva je Tijelo

Kristovo. Vjernik postaje ud toga Tijela. On se pritjelovio Isusu Kristu.

Jer, Isus je trs, a mi smo loze (usp. Iv 15). Sok koji teče Kristovim

tijelom teče i kršćaninovim. To je dakle udioništvo u Kristovu životu. Za

Crkvu se dakle rađa. U Crkvu se ne može upisati kao u klub, partiju ili u

školu. Kršćanin se ne može ni prestati biti. On nosi neizbrisiv biljeg.

Već u sakramentu krštenja, i još više u potvrdi, vjernik dobiva snagu

Duha Svetoga koja ga preporađa u Božje dijete i čini sposobnim za djela

Božja. Krštenje je prvi i najvažniji sakramenat. Njime se Crkva rađa i

raste i njime se ljudi spašavaju. Bez krštenja se nitko ne može spasiti.

Tko se ne krsti krštenjem vode, može se krstiti krstom želje i krstom

krvi. Krstom želje mnogi ulaze u dušu Crkve, a da nisu u njezinu

vidljivom tijelu. U sakramentu krštenja leže božanske snage za preporod

vjernika. Zato je važno taj sakramenat svjesno obnavljati da bi se on u

punini ostvario u pojedincu. On je, naime, vjerniku već u djetinjstvu

valjano podijeljen, ali njegova plodnost, učinkovitost, bogatstvo darova

ovisi o vjerničkoj raspoloživosti.

9. Sakramentom potvrde vjernik postaje sposoban da snagom Duha Svetoga

svjedoči drugima svoj spas dobiven po Isusu Kristu.Sakramentom euharistije

vjernik, zajedno s hijerarhijskim službenicima, obavlja, u svom redu,

svećeničku Kristovu službu navješćujući smrt Gospodinovu dok on ne dođe

(usp. 1 Kor 11, 26).

10. Katolička Crkva nosi danas oznake koje je Crkva imala od početka. Bila

je od početka hijerarhijska, njome je upravljao rimski biskup zajedno s

ostalim biskupima.

Već u početku napisala je i koristila Sveto pismo Novoga zavjeta, koje i

danas čita, čuva i predlaže, te Tradiciju koju je propovijedala i usmeno

prenosila kroz stoljeća. Ona je živa zajednica vjere. Vjeru svoju prenosi

Duhom Svetim u srcima vjernika te predanom i pisanom riječju. Vjera je

život koji se prenosi propo-vijeđu i molitvom, riječju i Duhom. U Crkvi

živi i djeluje Duh Sveti koji pisanu i propovijedanu riječ u ljudima

pretvara u život. Duh Sveti boravi u živim ljudima, u srcima vjernika.

Vjera je život koji mogu prenositi samo živi ljudi. Zato Crkva ne smije

propasti do konca svijeta. Ni vrata je paklena ne mogu nadvladati. Bez

nje, naime, ne bi bilo vjere.

Katolička je Crkva svjesna da su je mnogi napuštali, od nje se odvajali.

U njoj je, dakle, srž, stablo koje pruža korijene sve do povijesnog Isusa.

Ona je svjesna da se u njoj ostvaruje Crkva Isusa Krista, iako s druge

strane zna da se stalno mora čistiti i obnavljati u pokori (usp. LG 8).

Ona je neprekinuti niz vjernika od Isusa Krista. Ona je i neprekinuti niz

biskupa od apostola do danas. Ona je i neprekinuti niz papa od svetoga

Petra do danas. Ona je i neprekinuti niz istoga Svetoga pisma i

propovijedane Riječi. Ona je stalno vjerna Isusu Kristu i stalno

oživljavana njegovim Duhom.

11. Sve stoje Isus zaslužio i dao svijetu svojim utjelovljenjem, smrću i

uskrsnućem, te silaskom Duha Svetoga, živi i traje u Crkvi. No, ona nije

skupina pred Bogom privilegiranih ljudi, nego skup pred Bogom i svijetom

odgovornih ljudi. Isus ju je osnovao sazvavši svojom Riječju narod svoj i

sjedinjujući ga silom Duha

Mu211

Svetoga da u njoj živi on i njegov Duh otkupljujući svijet do kraja

vremena. Crkva je tu, dakle, sva za druge. Kao stoje Isus sav bio za Oca,

spreman učiniti sve što Otac želi, a opet sav za ljude, za njihov spas,

tako je i Crkva. Isus je u biti Posrednik, kako prije u svom zemaljskom

tijelu, tako i sada u svojoj zemaljskoj Crkvi. Crkva je sva u službi,

njezin je bitak »biti za druge«. Sva je u službi Isusu i sva u službi

svijetu. Biti kršćanin zvanje je kojim se stupa u službu Kristova spasa za

svijet. Crkva je, dakle, sva za ljude. Ne da ih proklinje i od njih se

distancira, nego da njihova prokletstva prihvaća, prašta i osvješćuje ih

da raskrinkaju Zloga i uvide da su svi braća i djeca istog Oca. Crkva je

znak svijetu da ga Bog »ludo« voli, da boravi usred njega i da ga želi

spasiti, privesti u svoje kraljevstvo, osloboditi i učiniti sretnim. Ona

je djelotvorni znak Božje ljubavi, jer ono što govori ima moć i ostvariti

silom Duha Svetoga.Crkva je zato radikalna novost u svijetu, nešto

jedinstveno. No, to novo u njoj je često skriveno. Oni koji vjeruju,

dolaze do te snage.

Vjeruješ li ti u ljudsku ili u Božju snagu Crkve? Znaš li kako možeš

postati živ, koristan, aktivan član Crkve? Želiš li to biti? Smatraš li da

Crkva raspolaže samo tolikom snagom kolikom raspolažu i druge religije?

Ili čak misliš da su druge religije snažnije? U čemu je snaga Crkve? Zašto

se ta snaga ne vidi jasno na Crkvi? Vidi li se u tvojem životu? Što bi

trebalo učiniti da se to vidi?

Snaga kršćana je ona ista kojom je djelovao Isus. Ne oružje, ne ljudsko

nadmetanje, ne broj članova Crkve, ne znanstvenost njezina učenja, nego

Božja sila i mudrost.

Iskustva

Evo kako su ljudi slični tebi doživljavali Crkvu:

U osnovnoj i srednjoj školi išla sam u crkvu samo zato što su tako

roditelji htjeli. Uskoro sam se udaljila od Crkve i na studiju u Zagrebu

bila sam uvjereni ateist. Vjera je za mene bila štaka koju su tražili

ljudi koji se boje hodati samostalno. Pri kraju studija susrela sam

djevojku koja je bila ne samo uvjereni vjernik, nego je ta vjera za nju

značila životni dah. To me smelo, pokrenulo na razmišljanje i, nakon

mjeseci borbe, dovelo do vjere. Ne, nije ona bila u nekoj sekti, nego u

Katoličkoj Crkvi, ali tako mirno i uvjerljivo da to nisam nikada

očekivala. Susretala samJehovine svjedoke i njima slične. Nikad me nisu

mogli uvjeriti. Govorili su mi ljudski. Ova je šutjela, a iz nje je

govorio Netko i neodoljivo me zvao. Onda sam morala na posao u drugi grad.

Mjesecima sam molila sama. Onda me nešto iznutra pokrenulo. Pošla sam

tražiti one koji mole i obraćaju se. Nigdje ih nisam našla. Počela sam

sama. Danas nas ima dvadesetak. Pronašla sam svoje mjesto u Crkvi. Nekada

sam mislila da je Crkva stvar svećenika i redovnica. Danas znam daje Crkva

moje mjesto, da sam to i ja, i zato volim založiti se u misi, u katehizi-

Promisli

Ostani još neko vrijeme u tim mislima i zapisi u bilježnicu što te osobito

pogodilo. To je, naime, tada tebi upućena riječ.

Shvaćaš li sada dublje stoje Crkva i tko je zapravo ona u svijetu? Ona je

znak spasa u svijetu. Znak nade. Ona nije obična religijska organizacija,

niti jedna između mnoštva religija u svijetu. Ukoliko su religije pokušaj

komuniciranja s Bogom uopće, ukoliko one nešto imaju s Bogom, utoliko je i

kršćanstvo religija. No, ukoliko je Isus Krist radikalna novost u svijetu.

Bog u ljudskom liku, povijesni Bog među nama, utoliko kršćanstvo (i Crkva)

nije religija. Religije su vapaj za Bogom, kršćanstvo ima Boga. Religija

odozdol traži Boga i spas čovjeka, kršćanstvo je nađeni Bog i odozgor

dobiveni spas. Religije su odozdol, osnivač su im ljudi sa zemlje. Isus

Krist je odozgor, Božji Sin. Kršćanstvo ima povijesnog Boga. Kršćanin

vjeruje daje Isus Bog, vjeruje njemu i korača s njime. Kršćanski je Bog

prisutni Bog. Crkva božanski pomaže svijetu i otkupljuje ga.

212213

ranj'u djece, u vođenju molitvene skupine, u vođenju seminara i svakom

poslu u župi.

(Marijana, 25 godina)

Kao toliki ljudi i ja sam bio ateist. A onda me počela uznemirivati

Isusova riječ. No, susret s onima koji su živjeli tu riječ odnio mi je

nemir i posve me doveo Isusu Kristu. Time, međutim, i u Crkvu. Bio sam u

Zagrebu u molitvenoj skupini. S drugima je lako živjeti vjeru. No,

diplomirao sam, otišao iz Zagreba, oženio se. Molio sam svaki dan, išao

na misu, no manjkalo mije nešto. Nakon godinu dana molitve da mi Isus

otkrije zašto me tako zavolio, oprao i ispunio sobom, s obližnjim

redovnicima počinjem molitvene sastanke, a onda organiziram i seminar.

Sada mije normalno raditi i pomagati u župi, dogovarati se sa župnikom za

obnovu župe, raditi s mladima. Jer, Crkva je moja i ja je volim.

(Dede, 30 godina)

Od kuće sam otišao s deset godina. Sam u tuđem svijetu izgubio sam sve

dobiveno od roditelja, pa i vjeru. Ušao sam u svijet s tisuću problema i

tisuću odgovora. Počeo sam tražiti rješenje sebe, opstojnosti, smisla,

raspravljatisprofesorima, kolegama, ljudima. Bezbroj pitanja ostalo je

bez odgovora. Problemi su bili metafizički, ontološki i egzistencijalni.

Onda sam jedne nedjelje pošao »iz turizma« na misu. Nisam tamo očekivao

nikakav odgovor na svoje muke. Ali, tamo, avaj! Bila je riječ upravo o

mojim problemima. Nisam se više mogao prepoznati nakon te mise. Od ta je

počelo sve mijenjati u meni i oko mene. Ne, nisu sve stvari racionalne i

materijalne. Ima još jedan svijet koji je u meni vrio, a da to nisam

znao. Bilo je to baš u vrijeme kad sam najviše kukao na Crkvu, ljude u

njoj, ostavio vjeru i Boga kao beskorisnu šifru za rješavanje životnih

problema. I otada počinjem moliti. Teško je to, ali tako lijepo kad se

krene, da se više ne može odustati. I Crkva mi je otada sve bliža i

vjerujem da će mi postati dom. sa^ -,j

,. .

(Stipo, 21 godina)Literatura:

0 tome možeš pročitati u sljedećim knjigama:

II. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi »Lumen gen-

tium«. Dokumenti, Zagreb 1972. II. vatikanski sabor, Konstitucija o Crkvi

u suvremenom svijetu

»Gaudium et spes«, Dokumenti, Zagreb 1972. Snagom Duha, Zagreb 1977. Novi

katekizam, Zagreb 1970.

T. J. Sagi-Bunić, Vrijeme suodgovornosti I, KS, Zagreb 1981. Ž. Kustić,

Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata, Zagreb 1976. A. Franzen, Pregled

povijesti Crkve, Zagreb 1970. M. Zovkić, Crkva kao narod Božji, Zagreb

1976. Ž. Kustić, Hoćeš li se krstiti, Zagreb 1978. Lj. J. Jeđud, Vjera

tvoga krštenja, Zagreb 1979. T. J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske

literature I, KS, Zagreb

1976. Codex Iuris Canonici — Zakonik kanonskog prava.

214

Molitva

Moli Isusa, jer bez (barem početne) vjere u Isusova obećanja ništa se u

tebi ne može promijeniti. Vjera je temelj svakog spasenja i svake

promjene na bolje, svakog rasta. Moli za vjeru, moli za povjerenje, da

možeš biti svet.

10 OBNOVA SAKRAMENATA INICIJACIJENapomena

Obavljaš li sve ovo sam, potrebno je da puno moliš i da sam učiniš sve što

se inače zajednički čini u skupini ili na seminaru za evangelizaciju

Crkve.

Ponajprije se temeljito ispitaj jesi li se potpuno opredijelio za Isusa

Krista. Jesi li spreman ostaviti grijehe i grešne prigode? Jesi li spreman

napustiti sve obrambene mehanizme protiv povjerenja u Boga? Jesi li

spreman na sve ono što Isus traži od tebe? I vjeruješ li da ništa ne

gubiš, nego samo dobivaš? Vjeruješ li da je Bog dobar. Vjeruješ li da je

riječ o boljem životu za tebe? I napokon: vidi li se što od tvoga

obraćenja?

Zatim je važno da ti je savjest čista. Da si se ispovjedio i da se

slobodno pričešćuješ.

Još jednom se odreci Sotone i svih njegovih zavođenja te probudi vjeru u

Isusa Krista i njegova obećanja.

Najbolje je da se odrekneš Zloga na način kako to činimo svi na uskrsnom

bdjenju na Veliku subotu. Obnovi, dakle, ovako svoje krsne zavjete:

Odričeš li se grijeha, da živiš u slobodi djece Božje?

— Odričem.

Odričeš li se zavodljivosti zla, da te grijeh ne nadvlada?

— Odričem.

Odričeš li se Sotone, začetnika i vode grijeha?

— Odričem.

Ako se netko bavio praznovjerjem, čaranjem, magijskim obredima, zazivanjem

duhova i idolopoklonstvom, tad neka se ovdje odreče i toga (usp. RPOK, br.

259).

Nakon ovoga potrebno je da se ispovjedi vjera Crkve, i to prema formuli

vjeroispovijesti, kako se to čini u uskrsnoj noći:

Promisli

Pokušaj sada razmisliti i napisati sljedeće:

_ Za mene su do sada sakramenti krštenja, potvrde i pričesti bili kao...

_ Sakramente inicijacije sada shvaćam ovako...

_ Htio bih svoj život i svoju smrt staviti u Isusove ruke, ali...

_ još se ne mogu opredijeliti za Isusa Krista jer...

_ Spreman sam potpuno svjesno pripadati Isusu Kristu jer...

__ Krštenje je za mene...

_ Najveća vrijednost mojega života jest u...

— Mogu (ne mogu) Isusa izabrati za svojega Spasitelja jer...

Meditacija

Saberi se i zamoli Isusa da te osposobi za obnovu sakramenata krštenja.

Opusti se i, ako ti je moguće, pročitaj tekst Ezekiela proroka, poglavlje

37 (o dolini punoj kostiju). Možeš li povjerovati da će tvoja vjera zaista

oživjeti? Da će umijeniti, da ćeš drukčije gledati život, da će ti Bog

biti Vjeruješ li da sve ovo ima smisla? Da će te dovesti do Mir šire,

življe vjere?

217

VjeroispovijestSvojim riječima reci da želiš svjesno i odgovorno

prihvatiti krštenje koje si primio u djetinjstvu u vjeri roditelja i

Crkve. Reci Isusu da mu vjeruješ i da mu stavljaš u ruke svoj život, svoju

smrt, svega sebe, i da želiš da te on vodi kroz život u vječnost.

To svoje predanje možeš poslije ponoviti više puta kroz nekoliko dana. Ako

pak imaš priliku da se u župi priključiš kojoj skupini koja ide istim

putem obnove sakramenata, onda tamo traži da za tebe mole. Molitva za

drugoga, naime, mnogo je snažnija od molitve za sebe. I — osobito je važno

biti u molitvi s onima koji već imaju iskustvo vjere, jer milost se,kao i

poruke Evanđelja,prenosi svjedočenjem preko žive osobe. Ili, ako možeš,

pođi na seminar da još jednom temeljito sve ovo proučiš, odlučiš se i

obnoviš svoje vjerničke zavjete Isusu. No, važno je da odsada moliš da

obnovljeni životDuha Svetoga u tebi raste od klice u stabljiku, razgrana

se i donosi plodove.

Nadam se da si shvatio kako pri svemu ovome nije riječ o ponavljanju

sakramenata, o ponovnom krštenju i potvrdi, nego o prihvaćanju već valjano

primljenih sakramenata. Riječ je o tome da učiniš te sakramente plodnima.

Oni su ti valjano podijeljeni, ali se moraju maknuti zapreke da bi bili

plodonosni. Obnovom sakramenata inicijacije omogućuje se da ti sakramenti

postanu plodonosni. Zato je normalno da oni nose nešto novo, da novo

iskustvo ulazi u tebe, da u tvojoj vjeri nastaju promjene, da ti Bog

postane bliži. Čim se temeljito obratiš — optio fundamentalis — i moliš

da osjetiš pripadnost Isusu, to se i događa. Ne može se dogoditi da tvoj

život ne krene na bolje. Svaka je iskrena molitva uslišana, pogotovo kada

tražiš Duha Svetoga da u tebi snažno djeluje, kada dakle tražiš

kraljevstvo Božje.

Obnova sakramenata inicijacije i predanje života

Neki je mladić snivao ovaj san:

On uđe u prodavaonicu. Iza pulta opazi anđela. Žurno ga zapita:

»Gospodine, što vi prodajete?« Anđeo mu ljubazno odgovori: »Sve što

želite.« Tada mladić poče naručivati: »Tada bih želio demokratsku vladu u

Čileu, svršetak rata u svijetu, bolje uvjete za

Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje?

— Vjerujem.

Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji

je rođen od Marije Djevice, trpio i bio pokopan, koji je od mrtvih

uskrsnuo i sjedi s desna Ocu?

— Vjerujem.

Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu Katoličku, općinstvo svetih,

oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni?

— Vjerujem.

To je vjera naše Crkve. U njoj smo kršteni i u toj vjeri snagom Duha

Svetoga možemo obnoviti svoje krštenje, svoju potvrdu i euharistiju.

Nakon ovoga možeš izmoliti sljedeću molitvu.

Molitva

Gospodine Isuse, ti si vrelo koje žeđam i učitelj koga tražim, ti si

jedini svet. Pred tobom se ne usuđujem nazvati bez grijeha. Ali s

pouzdanjem ti otvaram srce, priznajem grijehe i otkrivam neznane rane.

Dobrostivo me oslobodi slabosti, bolesnog me izliječi, žednog napoji i

obdari mirom. Snagom svoga Imena, što ga s vjerom zazivam, budi uz mene i

spasi me. Zapovjedi da se udalji zloduh, koga si uskrsnućem pobijedio.

Pokaži mi u Duhu Svetome put kako doći Ocu, da mu se klanjam u istini.

Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen (usp. RPOK, br. 164).

218219

one na rubu društva, otklanjanje siromašnih četvrti u Latinskoj Americi i

...« Tad mu anđeo upadne u riječ i reče: »Oprosti, mladiću, krivo ste me

shvatili. Ovdje ne prodajemo plodove; prodajemo samo sjeme.«

Kršćanski su sakramenti sjeme koje klija, raste i donosi plod. No, važno

je da ono jednom počne klijati i rasti.

1. Sakramenti inicijacije nisu nešto jednom dobiveno i statički

ostavljeno u djetinjstvu. Oni su život koji se treba očitovati u svakom

trenutku vjerničkog života. Oni su stalan proces u kojem se očituju

zastaj-kivanja i rast, zanemarivanje i intenzivniji život milosti. Oni su

dinamika cijeloga života. Stoga je razumljivo da ih treba, želimo li da

očituju svoju moć, neprestano obnavljati. Obnoviti znači postati ih

svjestan, iznova posvijestiti sve zrelije i osobnije njihove prihvaćanje.

Posebno je to važno u onom trenutku života kad iz djetinje dobi izrastamo

u odgovornu životnu dob, u zrelost, punoljetnost. Tada je potrebno

temeljito razmisliti prihvaćamo li te sakramente koje su nam u ranom

djetinjstvu dali i onda ih svjesno početi živjeti. Dobro je, međutim,

činiti to uvijek iznova, kao što obnavljamo krsni zavjet barem jednom

godišnje (u Vazmenom bdjenju).

2. U djetinjstvu smo kršteni vodom i Duhom Svetim. Sada nas Duh Božji

vodi k tome da obnovimo svoje krštenje. Obnova se, dakle, događa u Duhu

Svetom. Zato neki znaju reći da se u tom trenutku obraćenja i obnove

sakramenata, osobito sakramenta krštenja, te molitve da se sila Duha

Svetoga u nama pokaže na korist Crkve i svijeta, događa krštenje Duhom

Svetim. Izraz je nespretan. Mi smo jednom kršteni u Duhu Svetom i to onda

kad smo kršteni i vodom. Sad, međutim, Duh Sveti obnavlja snagu toga

krštenja. On čini da se naše krštenje pokaže snažnim i djelotvornim u

svakom trenu života. Zato je pravilno reći da je to odgovorno i

obraćeničko prihvaćanje krštenja i njegovo poosobljenje, posvješćenje. U

odgovornoj dobi moguće je odgovorno prihvatiti sakramente i tek namtada

Duh Sveti može dati darove sposobnosti i službe.

3. Obnovom krštenja postajemo svjesni da pripadamo Isusu Kristu.

Krštenjem smo pripojeni Kristu, postali smo njegovo Tijelo, imamo njegov

život. Postali smo posinjena djeca Božja. Stoga obnova sakramenata

inicijacije od nas traži da predamo i svjesno svoj život Isusu Kristu i

tako prihvatimo njegov život. Bog poštuje našu slobodu. Očekuje da se

slobodno i svojevoljno opredijelimo za njega i ljubav. Ali mi ipak možemo

zadržati svoj stari grešni život i ne prihvatiti Isusov. Predati svoj

život Isusu znači predati mu svoje grijehe, svoju krhku, smrtnu, ugroženu

egzistenciju, svoje sposobnosti — svoj život i svoju smrt, predati sve to

njemu u ruke da on po svojoj volji učini od nas nova stvorenja, da obnovi

našu slobodu, naše sposobnosti, naš rad, da uništi starog čovjeka u nama

i obnovi novoga, da razori naše grijehe i onemogući Zloga da vlada nama,

da uništi u nama strah od smrti, da nas osposobi za ljubav i praštanje.

Zato Isusu predajemo naš život i našu smrt, naše čežnje i naše nemoći, a

od njega dobivamo njegov život, s njegovim sposobnostima, te mirno možemo

reći: »Ne živim više ja, nego u meni živi Krist« (usp. Gal 2, 20). Razlog

što vjernici tako rijetko pokazuju Isusovu moć i mudrost jest u tome što

mu nisu predali svoju slobodu. Krštenje je preporodilo njihovo biće, ali

sloboda koja se nije temeljito opredijelila za Isusa Krista, blokira

očitovanje njegova života u njima. Sakramenti su valjano primljeni, ali

nisu plodonosni. Čim se radikalno i slobodno odlučimo za Isusa, u nama se

odmah pokazuje i Isusov život.

4. Obnova sakramenata jest dakle nešto što se traži od nas. To je naše

predanje u Božje ruke. To je povjerenje dano Bogu. To je svjesno i

odgovorno ulaženje u Božje kraljevstvo, na što smo i do sada po

sakramentima imali pravo. Sad kad smo slobodno ušli u Božje područje,

možemo od njega tražiti što god hoćemo i to onda i primamo (usp. 1 Iv 5,

14—15). Tu

220221

je, dakle, velika mogućnost uslišanja svih naših molitava. Nakon toga

ćemo moliti za pojedine darove Duha. Bog svakome vjerniku daje njemu

vlastite sposobnosti za služenje u Crkvi i društvu. Zato je važno otkriti

službe i darove koje nam Bog daje i za njih moliti, a to zapravo znači

otvoriti se primanju tih sposobnosti. Tako je i Isus, nakon krštenja na

Jordanu, izišao iz vode i molio se, i tada je na njega vidljivo sišao Duh

Sveti. To su, dakle, dva različita stupnja. Jedan je prihvaćanje krštenja,

a drugi prihvaćanje služenja. Jedan je ulaženje u krštenje i izabiranje

Isusa Krista za svojega Spasitelja, a drugi je molitva za službe kojima se

očituje da me Bog prihvaća i osposobljava za rad u svijetu.

5. Laik ima svoje mjesto u Crkvi i svoju službu u Crkvi i svijetu.

Njegovo mjesto ne može nitko drugi preuzeti. Laik služi Isusu Kristu i

svijetu (usp. AA 29). On unosi Isusa Krista u svijet. To ne može

svećenik, jer je njegova služba u Crkvi, on služi vjernicima. Laik,

međutim, služi svijetu. Preko laika Isus i njegov spas ulaze u cijeli

svijet. Kao što laik ne može zamijeniti svećenika, tako ni svećenik ne

može zamijeniti laika. Svećenik i laik su, dakle, službe u Tijelu

Kristovu. Svećenik dobiva službu i za nju se osposobljava sakramentom

ređenja. Laik se osposobljava sakramentom potvrde, a obnavljanjem tog

sakramenta laik uviđa svoje darove i sposobnosti i, moleći za njih,

postaje po Duhu sposoban po njima služiti drugima (usp. AA 29, 3).

6. Krštenje, kao i obnova krštenja, nisu privatna stvar pojedinca, nego

se tiču cijele Crkve. Zato je najbolje krštenje obnoviti u zajednici i

pred zajednicom. Nakon obnove cijela zajednica moli za toga čovjeka i tad

se ostvaruje Isusovo obećanje da će tada i on moliti s nama. To je, dakle,

molitva koja ima sigurnost uslišanja. To je sigurni prijelaz na Isusovu

stranu. Opredijeljenost onoga koji obnavlja sakramente i molitva Crkve

imaju Isusovo sigurno jamstvo da će se i dogoditi ono za što se moli. Pri

tome je potrebno da nekiod iskusnih vjernika budu jamci (kumovi) onome

koji obnavlja sakramente inicijacije. Svojim prisustvom oni ohrabruju

svoje kumče, a svojom ga molitvom prate. Jamci polažu desnu ruku na rame

onoga koji obnavlja krštenje u znak solidarnosti molitve i određene

odgovornosti za svoje kumče. Polaganje rukuje čin poznat u Svetom pismu i

u praksi Crkve. U Starom zavjetu govori se daje Bog stavio svoju ruku na

nekoga. To je znak daje Božje djelovanje na tome čovjeku. Zlog čovjeka

Božja ruka pritište i kažnjava, a dobroga pomaže, tješi i vodi (usp. Ps

139, Job). U Novom zavjetu Isus polaže ruke na one koje liječi. On je

naredio da i apostoli polože ruke na one koje liječe. Polaganje rukuje

najprije »materija« sakramenta ređenja i krizme. No Crkva poznaje

polaganje ruku i kao nesakramentalni čin. Npr.: nad darovima kod

euharistije, kod ređenja svećenika prisutni svećenici polažu ruke na

novozaređene, a to je znak molitve, solidarnosti i prihvaćanja u

prezbiterij; kod krštenja se propisuje polaganje ruku na krštenika, kod

ispovijedi isto tako, kod krizme kumovi trebaju položiti ruku na rame

krizmanika. Upravo se to traži i kod obnove sakramenata inicijacije. Onaj

koji obnavlja sakramente osjeća to polaganje ruku kao pomoć, podršku i kao

određeno stupanje u duhovno srodstvo sa svojim kumom. On mu može pisati,

pitati ga za savjet u daljem hodu u vjeri.

7. Sveto pismo govori o očitovanjima Duha Svetoga. Znači daje to

djelovanje Duha Svetoga u nama vidljivo. Duh Sveti djeluje u našoj duši i

pokreće u nama nove sposobnosti. Te vidljive sposobnosti jesu znakovi

njegove prisutnosti. Budući da se vjernik svjesno, cijelim bićem, tijelom

i dušom, opredjeljuje za Isusa Krista, normalno je da u tome sudjeluju i

njegovo tijelo i duša. Zato su normalne i tjelesne reakcije pri obnovi

sakramenata inicijacije. Neki počnu tiho plakati, drugi su radosni kao da

su preneseni u novi svijet, poneki pak osjete toplinu u rukama i u srcu.

Gotovo svi osjete da su se promijenili. Novi je život ušao u njih. To je

za većinu jedinstven i nezaboravan doživ-

222223

ljaj. Oni pamte datum i trenutak promjene koja se dogodila. To je

doživljaj koji kasnije, kroz dane i mje sece, prijeđe u niziskustava. Kod

svih je neizostavno iskustvo nove i snažne prisutnosti Isusa Krista i nove

ljubavi za njega i njegovu riječ. Otada oni počinju ići na svetu misu i

sakramente, čitati Božju riječ i moliti svakodnevno sami i s drugima.

Jednostavno od mlakog kršćanina postaju gorljivi i samosvjesni. Postaju

uvjereni i s vremenom osjete da su iskusni vjernici. Milost vidljivo

mijenja čovjeka. Vjernik nije samo duša nego i tijelo.Isusseutjelovio i

živio među nama. Stoga je i milosni život nešto što se vidljivo odražava i

na tijelu. Zbog tih promjena kršćanin postaje sposoban svjedočiti drugima

svoju vjeru. On pripovijeda drugima ono što na sebi zapaža, što se

djelovanjem Duha Svetoga u njemu promijenilo. Drugi također zapažaju na

takvome vjerniku nov život; zapažaju promjene koje kod njih bude pitanje

što se to s njim dogodilo i ujedno nastaje želja da i oni budu poput njega

(usp. EN 21).

8. Duh Sveti osposobljava pri tome vjernika da drukčije gleda lj ude i

svijet. On mu daje da evanđeosku riječ pravo razumije i drugima prenosi,

daje mu da razumije znakove vremena, da drugim očima gleda ljude (usp. GS

15). Duh Sveti je tako glavni činitelj evangelizacije i ujedno cilj

evangelizacije (usp. EN 75). On pripravlja srca slušatelja da razumiju ono

što im se govori i ujedno priprema pravu riječ kod propovjednika.

9. Osim sakramenata inicijacije dobro je pri tome obnoviti i druge

primljene sakramente. Neka stoga prisutni svećenici obnove sakramenat

ređenja, bračni parovi sakramenalženidbe, a redovnici svoje zavjete.

Molitva

Nakon ovekateheze ostani u tišini neko vrijeme. I kad se osjetiš spremnim,

klekni pred križ i iskreno reci Isusu da odgovorno, svjesno i svojevoljno

prihvaćaš sakramenat kr-nja i da predaješ svoj život u njegove ruke, da se

opredje za njega i njegovo kraljevstvo, da ga izabireš za svoga isitelja i

Gospodara.

Neka to bude svjesno i mirno, u dubokom uvjerenju da se Ini životna odluka

za Isusa Krista. Ostani zatim u tišini i molitvi neko vrijeme.

Potrebno je ipak napomenuti da se ova odluka bolje i dje-

i. itvornije čini ako se obnova načini pred skupinom vjernika i

u-cenikom. Zato je najbolje poći na jedan seminar za evan-

(lizaciju Crkve. Ljudima koji su tako obnovili sakrament

• ržtenja zaista su se dogodile bitne promjene u životu. Evo

kako su to doživjeli neki od njih:

Iskustva

Dragi brate!

Prvo pismo koje pišem po povratku sa seminara dim napisati Vama. Trebala

bih najprije zahvaliti za sve, ali riječ hvala, premalo je. Radije ću vam

ukratko iznijeti što se u meni događa snagom Božjom.

Još uvijek se posve ne snalazim, ne mogu više živ-vjeti prijašnjim načinom

života, a zbiva se nešto nevjerojatno. U sebi sam posve drukčija,

izmijenjena, iako se po polaganju ruku za vrijeme euharistije sa mnom nije

dogodilo ništa vidljivo, osim što sam osjetila duboku prazninu, a

očekivala sam ispunjenje. Bila sam ogoljena, ispražnjena i ponižena

dokraja, a čeznula sam i očekivala blizinu Božju. I u toj krizi bilo je

moje nepovjerenje jače od vjere u njegovu ljubav. Tada mije po plaču,

grču i mucanju pokazao da se sa mnom nešto događa.

I kad sam isplakala sebe i nepovjerenje s dubokim kajanjem, bilo mi je

jasno, sasvim jasno, da sam dobila neprocjenjiv dar vjere. Bilo je bačeno

sjeme, a sada pomalo otkrivam stabljiku i nove grane koje niču. Moje je

iznenađenje još uvijek tako silno da ne znam više što bih govorila. Znam

još da mije Gospodin važniji, ne samo od drugih nego i od mene same; znam

što znači slaviti Gospodina. I prije sam to

224225

činila, ali s velikim naporom i mukom, a sada to činim lako is velikom

radošću. Molitva i čitanje Svetoga pisma silno mi mnogo znače.

Molim Vas, zahvalite i Vi Gospodinu iz sveg srca i za mene, za sve što mi

je učinio. Osjećam divnu i trajnu povezanost sa svima vama koje sam na

seminaru srela. Zahvaljujem Gospodinu, jer divan je naš Gospodin koji

čini silna djela.

(Redovnica, Zagreb)

2. veljače 198?

Dragi brate!

Dugo sam se dvoumila, da li da ti pišem. Do sada nisam znala što znači

biti Kristov prijatelj i razgovarati s njime kao sa svojim Bogom. U

trenutku kad mi je J... izrazila vašu molitvenu želju, osjetila sam neku

neugodnost (i nezadovoljstvo), a da ni sama ne znam zašto, jer sad kad se

svega sjetim, sama sebi izgledam glupa. A li možda to i nije tako, jer do

sada nisam gotovo ni znala što upravom smislu znači biti Kristov prijatelj

i razgovarati s njime kao sa svojim Bogom.

A onda, kad ste počeli moliti, osjetila sam nepodnošljivu vrućinu, i iako

je vani bilo hladno, mene je grijala neka nutarnja sila i ljubav. Onako

opuštena, sjedeći i znojeći se, začula sam neki glas iznutra. Znala sam,

to dolazi Isus! I dok ste vi usrdno molili, ja sam slušala. Glas mije

govorio: »Ja te volim. Ja te ljubim. Ja želim da budeš moje dijete, da

budeš pravi primjer moje vjere i vršitelj moje ljubavi i mira. Zbog toga

ti dajem novo srce, novu dušu, novi duh, novo tijelo, zbog toga ti dajem

sve novo da možeš svakoga ljubiti i voljeti novom ljubavlju, mojom

ljubavlju, da možeš ljubiti ostale kao što sam ja ljubio i ljubim vas.«

Razgarala se u meni vatra Kristove ljubavi, rušili su se bedemi mržnje oko

moga srca. Tada sam tek shvatila što znači hiti prijatelj s Bogom.

Stidjela sam se tada gledati mu u lice zbog svih svojih grijeha i

prekršaja kojima sam mu nanosila boli.Iako nisam htjela plakati, suze su

same tekle, a ja sam se tada stidjela tebe, brate. Tada sam se

prilijepila uz sestru i pustila suze da teku. I da iziđe sva ona

nečistoća iz mene, da me Gospodin potpuno očisti.

Na rastanku sam bila nekako smetena i ošamu-ćena, da gotovo nisam mogla

vjerovati daje sve ono bila stvarnost. Ali sad znam da jest, da je Krist u

meni i da mije stvarno dao sve novo. Svojom ljubavlju Krist je uspio

svladati u meni svu onu mržnju, ponos i ljubomoru. Sad je moj život

ispunjen radošću, srećom i božanstvenim, Kristovim mirom. Prije je moja

molitva bila samo ono brbljanje napamet, kako se kaže^ Stalno ponavljaš

jedno za drugim, i na kraju: Što si osjetio? Ništa! Sto si doživio? Ništa!

Sad znam svoj put, i znam što je moj životni cilj. Neću dopustiti da bilo

što pomuti one čiste rijeke njegove ljubavi, izlivene na mene i na sve

nas.

Ne znam što još da ti napišem. Možda ovo i nije ono što si tražio i što si

očekivao, ja zaista nemam više riječi.

Mir Gospodnji bio s tobom!

(Tvoja sestra Nada, srednjoškolka)

Za seminar na Poljudu saznala sam od prijateljice iz Frankopanske. Stalno

mi je ponavljala da moram otići, da će to biti prava stvar za mene. Rekla

sam: »Dobro! Da vidim i to, ali sumnjam da će se što promijeniti u meni.

Vidiš, sva sam crna, očajna, Bog mije tako daleko. Priđem mu koračić, a on

me vrati natrag ne dva, već dvadeset! Idem, ionako nema što izgubiti. Zar

se išta može izgubiti u stanju kad godinama tražiš, kopaš i sebe i druge,

i sve te uvjerava da to nema smisla, ni ja, ni Bog, ni postojanje, Kakva

ljubav? Pa to su smijurije!«

U našoj sam crkvi klekla pred oltar i plakala, puna gorčine i praznine. I

pošla sam. Kako sam došla do Poljuda, ne znam. Znam samo da sam gledala

nebo iz autobusa (bilo je prekrasno plavo) i mislila kako bi bolje bilo

da sam ostala kod kuće i nešto korisno uradila.

226227

Kad sam došla među sve one ljude, bilo mije ne/a godno. Nikoga nisam

poznavala. Onako sama bijed no sam se osjećala.

Za početak — meditacija. To je isti doživljaj kao kad te netko, kad se

najmanje nadaš, polije hladnom vodom.

Nakon svih onih svađa s Isusom da ja sada s njim pričam, da ga pustim da

slobodno otvara sve pore, sva dvostruka dna moje duše? Ne! Ne i ne! Nisam

se dala. Stisnula sam zube i buljila preda se osjećajući samo teret sebe i

— bilo je grozno.

Upoznavanje i prvo predavanje prošli su mi kao kroz maglu. Vrijedno sam

zapisivala, ali mehanički. Ništa nije dospijevalo do mog srca. U pauzi sam

zapisala: »Gospodine, evo me, došla sam, ovdje sam, nemirna kao vjetar

među granama čempresa. Osjećam plimu nečega što želi da razbije sve moje

brane. Hoće li, ne znam, jer moja je sumnja kao kronična bolest. Ne daj da

mi uzalud prođu ovi dani. Ne bi vri jedilo, zar ne?«

Malo-pomalo počela sam upoznavati i druge koji su došli. Neki su mi

prilazili sami, kao da se oduvijek poznajemo. To me strašno zbunjivalo.

Mislila sam: »Gospodine, koji si ti lukavac, prevarant. Gledaj na koji me

način hoćeš pridobiti. To uopće nije fer.«

Dva dana predavanja, na kojima su padale prave bombe na moja klimava

uvjerenja, padale su velike riječi:»... naše su molitve postale bonton

prema Bogu ... toliko vjeruješ koliko moliš ... biti kršćanin znači biti

nereligiozan ... zašto ne postoji ništa? ... ljudi su samo ljudi... ili se

ubiti ili se početi voljeti... (ultimatum!)«. Meditacija, spontane

molitve, pjesme, razgovori s ljudima (koji se pamte zauvijek) — sve me to

poljuljalo u temelju.

Najprije sam se čudila, a onda opustila. »Bože, čini sa mnom što hoćeš,

ali ovako više ne ide!« Ako je netko smatrao daje dobro da baš ja

postojim, onda ga ne želim iznevjeriti.

Slijedi subota, duga meditacija, za mene najbol nijajersu se brane konačno

otvorile. Krist je mogaoslobodno ući. Suze, kakve u životu nisam

ispustila, nisu mi uopće bile jasne. I općenito tu subotu i nedjelju bila

sam sva cmizdrava.

Obnova sakramenata inicijacije bila je za mene pravi šok. Iako nas je

voditelj pripremio za sve, nisam mogla vjerovati da je to istina, da sve

to ja gledam: i stari i mladi kleče, priznaju svoje slabosti i sve to

Njemu u ruke daju!

Klekla sam i ja u zadnjoj skupini te večeri, nisam to baš jako željela,

ali htjela sam eksperimentirati sa sobom. »Da vidimo, Bože, što ti to

hoćeš (i možeš), baš me zanima! Nisi me uzalud pilao ova tri dana, i ako

sada nešto ne učiniš, čemu sve ovo?!«

Tek tada mije sinulo gdje sam i zbog čega. Uplašila sam se. Trebalo je

nešto reći. Rekla sam iz sveg srca nešto kao: »Bože, evo me... dao si mi

toliko zlata, a ja tog bogatstva nikada nisam bila svjesna... puno je

prašine, evo sada je brišem... želim da zasja... svi ti sakramenti, sve su

to papiri koji čekaju moj potpis... evo potpisujem, udari i ti svoj

pečat!...«

Najednom sam postala tako mirna, mirna kao more vani. Onda su počeli

moliti nada mnom: »Gospodine, pomozijoj, molimo te za nju... snagom svoga

Duha...« Pomislih ... pa to oni mole za mene...

Počela sam plakati, plakati... Osjećala sam kako se trgam, kako se sve

razbija, lomi, baš sve! Osjećala sam svoje mokro lice, ruke nad glavom, na

ramenima, na licu, svuda su bile ruke... Polako sam se smirila. U meni je

zaista bio mir kao rijeka, kao more...

Kad sam se podigla, vidjela sam lica koja se smiješe. Sve mi je bilo tako

čudno. Na klanjanju sam samo sjedila i slušala šumove u sebi. Čekala sam

da mi netko kaže stoje to bilo, ali nitko nije došao. Trebalo je izdržati

i tu tišinu.

Nedjelja, zadnji dan, kad su se pričala iskustva, bio mije najlakši.

Smirila sam se slušajući druge. To što su pričali, to se ne može napisati,

to treba doživjeti! Nisam imala snage reći svoje, ni snage ni hrabrosti.

228229

Na zadnjoj zajedničkoj misi, opet obnova sakramenata inicijacije, opet

isti osjećaji, opet mi naviru suze, suze za cijeli prošli i budući život'

Eva mi je prišla i rekla: »Plači! Samo plači! Znaj da te on voli!« Te sam

riječi čekala!

Poslije podne rastanci, izmjene adresa, želja da se nekad opet vidimo, da

rastemo, jer klica je razbila ljusku...

Sada klica polako raste, preživjela je nekoliko mrazeva, ali — nije

zakržljala. Pomogli su joj ljudi na Poljudu i nakon Poljuda, Novi zavjet i

molitva. Trebalo je krenuti, i krenula sam. Radujem se! Može se i u ovom

vremenu, sada, biti čovjek, čovjek u Kristu!

(Snježana, 24 godine)

Na seminar sam došao da me Gospodin pročisti od teških skrupula, da mi

daruje povjerenje u oproš-tenje grijeha i zbog molitve za ozdravljenje.

Sve sam unaprijed planirao do u tančine. Ništa nisam prepustio slučaju.

Došao sam pred Gospodina u Tantalo-vim mukama. Ali, ta moja dugogodišnja

skrupuloz-nost! Krenuo sam u akciju. Uslijedila je maratonska ispovijed

koja nije donijela tako očekivani mir. I dalje sam sumnjao (još više) da

mi je Bog oprostio grijehe.

Mislio sam na prošlost. Spoznao sam svoj poraz. Uvijek sam činio iste

greške, tj. vlastitom sam snagom želio ugrabiti mir. Svaka je skupina

dobila za čitanje odlomak iz Svetog pisma koji je trebalo i protumačiti.

Mi smo imali čitanje o darovima Duha. Konkretno, na mene su najviše

utjecale ove riječi: »Doista, jednome se po Duhu daje riječ mudrosti,

drugome vjera u tom istom Duhu, drugome dari liječenja u tom jednom Duhu,

drugome razlučivanje duhova, drugome različiti jezici, drugome tumačenje

jezika« (1 Kor 12, 8—10).

Ozbiljno sam počeo o tim darovima razmišljati, vjerovati i tražiti ih. Bog

me tada duboko zahvatio i ispunio silnom vjerom. Jednostavno, vjerovao

samdoslovno u sve to. Slijedila je molitva za ozdravljenje, kajanje, suze

i toliko očekivani mir. Zatim, obnova krštenja. Osjetio sam da je mojim

tijelom neka struja snažno prostrujala. To se očitovalo u kratkotrajnim

trncima. Nestao je teret. Postao sam lak kao pero. Čudesna me bujica mira

odjednom preplavila. Nakon toga sam svima želio oprostiti, pružiti ruku

mira. Od tog trenutka sam pjevao sa srcem kao nikad do tada.

(Mario, 26 godina)

Blaise Pascal je opisao svoj doživljaj na komadu pergamenta i ušio u svoj

kaput. Na njemu je tek nakon njegove smrti bio otkriven sljedeći tekst:

»Godine Gospodnje 1654, ponedjeljak, 23. studenog, otprilike od pola

jedanaest pa do otprilike pola jedan u noći. Vatra! Bog Abrahamov, Bog

Izakov, Bog Jakovljev. Ne Bog fdozofa i učenjaka. Sigurnost, radost, mir.

Bog Isusa Krista. Njega se može naći samo na putovima koje naučava

Evanđelje. Suze radosnice. Bijah se od njega otcijepio. Bježao sam od

njega, nijekao sam ga, zatajivao sam ga i razapi-njao. I da se nikad više

od njega ne odijelim, predajem se Isusu Kristu.«

(Blaise Pascal)

Literatura

Daljem produbljivanju obnove sakramenata mogu ti poslužiti neke od ovih

knjiga:

Z. Bezić, Stare i nove tajne. Sakramenti danas, Makarska 1979. E.

Schillebeeckx, Krist — sakramenat susreta s Bogom, Zagreb

1976. K.S.F. Tertulijan. Spis o krstu. Zagreb 1981.

N. Baumert, Gaben des Geistes Jesu, Das Charismatische in

der Kirche, Stvria 1986. II. Miihlen, Dokumente zur Erneuerung der

Kirchen, Mainz

1982. H. Miihlen, Jugend erfahrt Gott, Mainz 1983. H. Miihlen, Temeljno

opredjeljenje, Duh i voda, Jelsa 1986.

230231

H. Miihlen, Geistesgaben heute, Mainz 1982.

H. Buob, Die Gabe der Unterscheidung der Geister, Veritas

Nepoznati pisac iz 14. stoljeća, Knjiga povjerljivih savjeta.

Karmel, Zagreb 1989. V. Kraljević, Stazama mladih molitelja, Katehetski

salezii'an

ski centar, Zagreb 1985. B. Haring, Haus des Gebets, Mainz 1973. R.

Cantalamessa, Duh Sveti u Isusovu životu, Duh i voda

Jelsa 1985. T. Beck - Giovanna della Croce, Isus je božanski Gospodar.

Duh i voda, Jelsa 1984. T. Ivančić, Vjerujem u Duha Svetoga, Slavonski

Brod 1987. T. Ivančić, Budni budite i molite, 2. izd., Zagreb 1987. J.

Kardinal Ratzinger, Auf Christus Schauen, Einubung in

Glaube, Hoffnung, Liebe, Verlag Herder Freiburg im

Breisgau 1989. F. Kuntner, J. Stimpfle, O. Wust, Erneuerune aus dem Geist

Gottes, Mainz 1987.11. MISTAGOGIJA — MOLITVA ZA SLUŽENJE U ZAJEDNICI

Uvodne napomene

Nakon obnove sakramenata inicijacije dolazi vri-|eme u kojem se traži od

Gospodina sposobnost za novi život. U tom razdoblju treba moliti da sila

Duha Svetoga ispuni srce u punini i da darovi Duha Svetoga vjernika

osposobe za novo djelovanje u Crkvi i svijetu.

To je vrijeme u kojem sjeme obraćenja raste do punine. To je vrijeme u

kojem je potrebno da još jednom krenemo od početka, ponovimo, pročitamo,

utvrdimo i usvojimo sve. Naravno da će sad ići brže, no i plodnije. Jer,

sada ćemo moći mjeriti prijeđeni put i stvarati planove za dalje.

Kroz nekoliko dana, dakle, pokušaj sve ovo obnoviti. Zatim osobito moli

da ti Isus polako otvori oči za tvoje mjesto u Crkvi i u svijetu.

U tebi postoji mnoštvo želja. Dinamizam tvojega bića, tvojega života čezne

za ispunjenjem. Želiš biti vrijedan, dobar, sretan, zadovoljan, bez patnji

i boli, bez strahova i prijetnji. Želiš biti koristan drugima, želiš

ljubiti i biti ljubljen. Očito je da ti to ne mogu ispuniti ljudi, ni ti

sam, ni religije svijeta, ni znanost. Zato neki ljudi misle daje potrebno

odreći se svih želja ako hoćeš biti sretan i miran. Drugi kažu da treba

ispuniti sve želje i požude. No činjenica je da ispunjenje jedne želje

rađa drugu. Požude su nezasitne. Čovjek je ograničen da bi mogao ispuniti

širok spektar svojih čežnji za srećom. Oni koji se odriču čežnji i teže

za pasivnom nirvanom neimanja, odriču se čovječnosti,

232233

koja je u punini, a ne u praznini. Oni koji traže da zadovolje sve želje,

nisu realni, jer to je nemoguće i želja rađa uvijek novu želju, a čovjek

odlazi sa zemlje prije nego stoje ispunio sve želje. Zato treći misle da

treba ići umjerenim putem i samo toliko tražiti koliko se može očekivati

da ćeš dobiti. Oni žele biti realisti.

No, sigurno je da naše želje i svi dinamizmi duše i tijela nisu uzaludni i

ne moraju biti frustrirani. Oni pokazuju da negdje mora biti mogućnost

ispunjenja, a to znači i oćovječenja, ostvarenja života. Isus je došao da

imamo život i da ga imamo u izobilju (usp. Iv 10, 10). Kad traži

odricanje, to nije radi ispražnjenja, nego radi ispunjenja. Sve se naše

želje mogu ispuniti, sve naše čežnje imaju smisla, naši dinamizmi nisu

uzaludni. U Božjem kraljevstvu to je moguće. Odreći se treba zato

uzaludnih pokušaja ispunjenja u Soto-ninu kraljevstvu. Svijet je nemoćan i

ne može spasiti čovjeka i čovječnost u nama. To može samo Isus. On je Bog.

On nije zarobljen grijehom, on je slobodan i svemoćan.I) tebi je moj

život. Ti mi daješ svoje službe, čudesne i božan-•>ke. Čeznem za tobom i

za njima... Otvaram se tvome djelovanju...«

Nakon petnaestak minuta meditiranja mirno pročitaj sljedeću katehezu.

Služenje u Crkvi i svijetu

1. Neki je Evropljanin zalutao u pustinji Sahari. I zgladnio je i ožednio.

Zadnjim se silama vukao u nadi da će pronaći oazu i tako spasiti život.

Kada je već i/gubio svaku nadu, odjednom mu se pred očima pokaže zelena

oaza. Sav sretan poče trčati prema njoj, a onda se zaustavi govoreći sam

sebi: »Ne, ne smijem s^ dati prevariti. To je fatamorgana. Moje oči vide i

ono što ne postoji jer čitavo moje biće čezne za oazom. Nije to oaza.

Moram biti razuman i trijezan.« I opet pođe dalje vukući se kroz pijesak.

Odjednom ugleda pred sobom datulje na kojima su visjeli plodovi. Upravo

htjede da ih ubere kadli se opet prisjeti: »Ne, nisu to datulje. To je

fatamorgana. Ne smijem se dati prevariti.« Nekoliko koraka dalje pred

očima mu se ukaže izvor vode. Ikad se htio nagnuti da se napije, njegov ga

trijezni evropski razum upozori: »To je samo fatamorgana. Nema tu izvora.

Moram umrijeti od gladi, žeđi i vrućine.«

Nekoliko sati iza toga ušla su u oazu dva beduina. Začudiše se kad

ugledaše mrtvog Evropljanina. Jedan od njih reče: »Gle neobična čovjeka!

Tu pokraj izvora i datulja, u hladu maslina umro je od gladi i žeđi.« A

drugi mu objasni: »Poznavao sam mnogo takvih evropskih ljudi. Njihov im

razum ne da da povjeruju u ono što vide srcem i očima.«

Želimo li govoriti o darovima Duha Svetoga, naići ćemo na sličan

mentalitet kod suvremenog vjernika. Obično se smatra da su čudesa i slična

obećanja koja je Krist dao vjernicima nešto što spada u područje

fatamorgane. Događaju se rijetko kao što su oaze rijetke u pustinji.

Pokazuju ih tek sveci.

Promisli i napiši

— Teško mije povjerovati da bih mogao dobiti neku sposobnost Duha

Svetoga, jer...

— Mislim da bi bilo najkorisnije kad bih ja imao ovu službu...

— Kad se govori o darovima Duha, najviše me smeta...

— Bojim se moliti za darove Duha, jer...

— Po mome mišljenju darovi Duha Svetoga su...

— Ja bih htio tako služiti svijetu da...

Molitva

Sada se opusti i pokušaj kroz meditaciju osjetiti prisutnost Duha Svetoga

u sebi. Kao uvod u meditaciju neka ti posluži ova molitva: »Ti, Duše

Sveti, stanuješ u meni. Ti me vodiš.

234235

Pa ipak je istina da darovi Duha Svetoga i danas postoje u Crkvi i da se

Isusova obećanja i danas ostvaruju. Istina je također i to daje svaki

vjernik svet po krštenju i da stoga svaki može ostvariti Isusova

obećanja. Isus je naime rekao: »Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u

me, i on će ćiniti djela kojaja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja

idem k Ocu. I što god zamolite u moje Ime, učinit ću, da se proslavi Otac

u Sinu. Ma što me zamolili u moje Ime, ja ću to učiniti!« (Iv 14, 12—14).

U Novom zavjetu mnogo se govori o sposobnostima koje Duh Sveti dijeli

svakom vjerniku i tako se preko njih očituje. Potrebno je poznavati te

sposobnosti i Isusova obećanja kako bismo to vršili i živjeli. Ovdje ćemo

kratko nabrojiti neke od tih darova Duha Svetoga.

2. Kad se opredijelimo za Isusa Krista, ne treba stati na početnom

koraku. Potrebno je moliti da nas Isus posve prenese u svoje kraljevstvo i

da nas osposobi za djelovanje u tom kraljevstvu. To znači da treba moliti

Isusa da nam dadne svoju mudrost kojom ćemo moći njegovim očima gledati

svijet i raskrinkavati laži i zavođenja Zloga. Dar mudrosti pomaže nam da

raskrinkamo zlo (usp. 1 Kor 12, 8). Ta mudrost može riješiti probleme

svijeta i dovesti ga do rascvata i mira.

Dar vjere nadilazi običnu vjeru. To je vjera koja »prenosi brda«. Onome

koji vjeruje, sve je moguće (usp. Mk 9, 23). Takvu vjeru ne možemo

zaslužiti niti je nekom vježbom zadobiti. Ona dolazi kao dar od Boga (usp.

1 Kor 12,9). Možemo je samo izmoliti.

3. Da bismo znali dobro moliti, Bog nas obdaruje darom molitve (usp. 1 Kor

14). Samo Duh Sveti zna kako i što treba moliti (usp. Rim 8, 26). To je

dar jezika, kada vjernik ne razumije riječi molitve, ali u povjerenju Duhu

Božjemu zna da govori tajnovite stvari i da Duh Sveti u njemu slavi i moli

Boga. Kao što majka uči dijete moliti i govori mu svoje riječi, tako i Bog

daje svoje riječi molitve koje čovjek ne razumije.ali vjeruje da Duh zna

bolje od nas kako i što treba moliti. Takvu su molitvu imali sveci, jer su

bili poslušni; tako su molili apostoli, tako je osobito znao moliti sveti

Pavao, kao stoje opisao u Prvoj poslanici Korinćanima, 14.

4. Jedan od najvažnijih darova Duha Svetoga jest razlikovanje duhova. To

je sposobnost da razlikujemo u sebi i drugima dobra nadahnuća od zlih

(usp. 1 Kor 12, 10). Često ih je teško razlučiti. Đavao i grijeh vole se

zaodjenuti u svijetlo ruho da bi se bolje maskirali i ick nakon pomnog

gledanja može se uvidjeti daje bila prevara. Sveti Pavao kaže da oko nas

postoje sile koje se suprotstavljaju Bogu i njegovu kraljevstvu (usp. El

6, 12). Uronjeni smo u grijeh. Put do Boga vodi nas kroz sve te prepreke.

Razni duhovi, magijske sile, zli duhovi, nečisti duhovi i razne druge sile

nastoje čovjeka zaustaviti na putu do Boga. One pokušavaju reći da mogu

ispuniti naše želje i čežnje, da nas one mogu osloboditi od ropstva. Ali

rob ne može roba osloboditi. Ne može sotona sotonu tjerati. Ograničeni

duh zemnih sila u svijetu i svemiru ne može ispuniti neograničenu čežnju

čovjekove duše. U nama je Božji dah. Bog je u nas udahnuo svojega Duha i

oživio nas. I zato nitko drugi ne može ispuniti težnje našeg duha, jedino

sam Bog. Moramo biti beskompromisni. Tražiti samo Isusa i ići uz njega.

Samo nam on mora biti Učitelj. Sve druge treba ostaviti, inače ćemo se

zaustaviti. Uvidjeti što dolazi od Boga, a što od zlih sila možemo samo

snagom Božjega Duha. Molimo zato Isusa da nam dadne dar razlikovanja

duhova. Tim ćemo darom moći pomagati drugima, savjetovati ih i pomoći im

da praštaju, ljube, da se oslobode svakog neprijateljstva i opredijele za

ono što je pravo. Taj nam je dar neophodno potreban.

5. Molimo zatim Gospodina da nam dadne snagu da pobijedimo sva

napastovanja Zloga, da od sebe i od drugih možemo Božjom snagom udaljavati

zle sile (usp. Mk 16, 17). Tako ćemo najsnažnije pomoći ljudima koji su u

napastima, bolestima, tjeskobama i bes-

236237

mislu. Tako ćemo unositi među ljude mir, radost i nadu u život. Od Isusa

možemo izmoliti sposobnost da u njegovo Ime »čistimo« od Zloga sve

prostore oko nas. Potrebno je samo moliti s vjerom.

6. Dar liječenja je sposobnost da pomažemo bolesnicima (usp. Mk 16, 17 i

1 Kor 12,9). Jednima možemo pomoći da strpljivo i radosno podnose boli. a

drugima da stignu do bržeg i lakšeg ozdravljenja. Velike su i beskrajne

mogućnosti liječenja, prepustimo li sve Božjoj vlasti, Božjem kraljevstvu.

Bog je to obećao, a njegove riječi ne mogu biti uzaludne. Ljudi nas

trebaju, zato je potrebno prepustiti se Isusu i vjerovati da će on dati

sve što je obećao i što ga molimo. Molitva je naša snaga. Moramo »veslati«

dokle god ne osjetimo da smo stigli na drugu obalu, na Isusovu obalu i da

se u nama i oko nas događaju Božja djela. Treba ustrajati!

7. Molitvom nas Isus osposobljava za dar ljubavi (usp. 1 Kor 13). Ničega

ljudi nisu tako žedni kao ljubavi. Čovjeku je potrebna sućut. Kad nekoga

ljubimo, onda ga spašavamo. Sebe također spašavamo tako da ljubimo. Bog je

društven, trojstven i zato k njemu možemo doći samo ako ljubimo i

praštamo. Treba moliti za razumijevanje, da možemo ljudima praštati

pogreške, nesavršenosti, gluposti i grijehe, ljubiti ih. Osobito da možemo

ljubiti neprijatelje. Ta nas ljubav najbrže i najsigurnije dovodi do

slobode, do mira i ispunjenja. Samo se ljubavlju pobjeđuju neprijatelji, a

mržnjom i oružjem nagomilavaju. Ne smijemo se dati zavesti. Jedino se

ljubav isplati, ali nije lako ljubiti. Zato moramo moliti za dar ljubavi.

Moliti treba bez straha i ustrajno. Ta će nas molitva izmijeniti i moći

ćemo drugima svjedočiti daje ljubav velika stvarnost, najsnažnija u

svijetu.

8. Ovom vremenu potrebni su proroci. Prorok je čovjek koji vidi u svijetu

i ljudima ono što drugi ne vide (usp. 1 Kor 14, 1—5). On vidi dalje, kao

iza zastora. On, stoga, vidi dobro koje se ljudima približava i tješi ih.

On također vidi zlo koje dolazi i ljude upozoravana nj, uči ih kako da mu

se odupru ili da ga spriječe. On zna da Zloga i grijeh, a to znači sva zla

i patnje, samo Božja Sila pobjeđuje, te stoga upućuje ljude da se obrate

živome Bogu i njegovu Sinu kojega nam je poslao kao Spasitelja. Prorok je

uvijek aktualan. On je dobročinitelj društva i pojedinaca. On je, na neki

način, Božja prisutnost među ljudima. On ljudima govori što Bog sada od

njih želi i što im daje. Najljepše je, stoga, imati proroka kraj sebe.

Takvo se društvo ne treba bojati iznenadnih i podlih napada. Takvu službu

imali su i proroci u Starom zavjetu. Upozoravali su na uzroke zla. Zato su

pomagali pojedincima, vlasto-dršcima i društvu. Vremena u kojima nije bilo

proroka bila su za Izraelce žalosna i dezorijentirana. Molimo, dakle, da

nas Isus osposobi za proroke. On to daje svakom vjerniku koji ga za to

moli (usp. 1 Kor 12, 10).

9. Dar poučavanja (usp. Rim 12, 7) jest sposobnost da poučimo one koji bi

htjeli biti vjernici i molitelji, a ne znaju kako. Iako je možda naše

teološko znanje malo, Gospodin nam daje sposobnost da iz te siromašne

riznice ipak izvučemo pravu riječ. Možda će nas to potaknuti da se

školujemo na katoličkim institutima i fakultetima, i da u župi preuzmemo

pouku djece ili odraslih. Tu će nam pomoći i savjet župnika.

Svjedočenje je sposobnost izricanja naših iskustava drugima. Drugima

uvijek koriste naša iskustva u vjeri, ohrabruju ih, ali ako ih ne znamo

formulirati, iskustva su u nama kao zakopano blago. Trebalo bi ih

napisati, izreći, pokazati, a ako to ne znamo, čini nam se da idemo

unatrag umjesto da napredujemo. Potrebno je ustrajno moliti da nas Isus

osposobi kako bismo svoja iskustva vjere mogli izreći na pravi način.

Trijezno, razumno, ljudski, mirno i uvjerljivo. Treba priznati Isusa i

njegovo djelo pred drugima bez primjese samodopadnosti.

10. Po molitvi nas Isus osposobljava da spoznamo i ono što je skriveno

unatoč čitanjima i propovijedima (usp. 1 Kor 12, 8). Duh Sveti uvodi nas u

čitavu, cjelo vitu istinu. Ako istinu vjere uviđamo samo fragmen-

238239

lamo, onda nam nije ni jasna ni privlačna. Kada spoznamo cjelovitu

istinu, ona nas zahvati i ponese k ostvarenju. Duh nas također podsjeća na

ono što je Isus rekao. Ako molimo za sposobnost spoznanja. tada nam se

čudesno otkriva bogatstvo Božje riječi. Tako spoznata svetopisamska riječ,

kad je govorimo drugima, snažno ih ponese u vjeru. Sposobnost spoznanja

potrebna je za služenje ljudima i Crkvi.

11. Sposobnost zbrinjavanja (usp. 1 Kor 12,28) jest dar pomaganja

siromasima, bolesnicima, starcima, napuštenoj djeci, pijancima,

drogiranima, ostavljenima i nezaposlenima. Oni trebaju našu pomoć.

Previše ih je i ne znam kako da na sve stignemo, zato radije odustajemo.

Ali Bog nam može dati čudesnu sposobnost karitativnog djelovanja. Tako

Majka Tere-zija ima čudesnu moć zbrinjavanja. Ona kaže da nikada nikoga

nije odbila u kući umirućih. (A takvih je do sada bilo primljeno više od

milijun.) Kad više nije bilo mjesta za novog umirućeg, Majka Terezija je

sa sestrama odlazila u kapelicu i pred svetohraništem molila dokle god se

nije čudesno pronašlo još prostora. Ona svjedoči da samo na taj način i

može sve ono što čini. Bog voli činiti čudesa kada ga za njih molimo, i

uvijek je blizu onima koji ga mole i koji se u vjeri otvaraju mogućnosti

njegova čudesnog utjecaja.

12. Darom čudotvorstva (usp. 1 Kor 12, 10) služimo i pomažemo drugima.

Što smo ponizniji, jednostavniji, sličniji djetetu, to ćemo biti

sposobniji činiti Božja djela za ljude. A Bog se proslavljuje time da

rodimo puno roda kaže Isus (usp. Iv 15, 8).

Dar gostoljubivosti je sposobnost da ugostimo ne samo prijatelja nego i

neprijatelja (usp. Rim 12, 13). Taj dar daje radost i mir koji nadilazi

ljudski razum. Dobivamo sposobnost da velikodušno možemo sve dati i da nam

srce ni uz što ne prione. Postajemo strpljivi da slušamo iste stvari,

činimo isti posao, praštamo iste pogreške. U nama raste blagost, mir i

praštanje. Postajemo uzdržljivi, požude nas ne zavode i možemo ustrajati

čista srca i čistih očiju (usp. Gal 5, 22). Trebamoliti i za uslužnost,

dobrotu i vjernost, kojih danas tako malo ima. Treba biti vjeran supruzi,

zvanju, djeci, prijateljima, Bogu, savjesti, obećanju, zadanoj riječi. U

Crkvi i u svijetu treba znati služiti, tješiti i ohrabrivati (usp. Rim

12, 4—19).

13. Eto, tako je dug i bogat put pred nama! Jednostavno, umjesto lažnog i

nemoćnog kraljevstva grijeha treba doći kraljevstvo milosti, kraljevstvo

Božje. Bog treba voditi naše živote, njegove sile trebaju ući u naša

djelovanja. Tada se događa čudesna preobrazba. Sve su ovo lijepe i

ohrabrujuće riječi, ali nije u našoj moći da postanemo takvi. To se može

samo primiti od Boga, izmoliti u ustrajnoj molitvi.

Možda nismo navikli takve stvari primati od Boga. Sada je trenutak da se

obratimo i povjerujemo u taj dio Svetog pisma. Inače smo okrnjeni,

okljaštreni, prepolovljeni kršćani. Vjernici smo koji vjeruju u Božju

mudrost, ali ne vjeruju u Božju silu. Zato se moramo obratiti želimo li

osjetiti radost i puninu vjerničkog života i svu novost koju donosi ili na

nju upozorava Sveto pismo.

Sve ove sposobnosti i ne trebamo za sebe, nego za druge, za služenje Crkvi

i svijetu. Trebamo pomoći u svojoj župi, a sada možda ne znamo kako. Ali

kad izmolimo neke od spomenutih darova, možemo pomagati župniku. Tada

ćemo moći i u svijetu drukčije i bolje obavljati svoj poziv i svoje

zanimanje. A to znači da će Božje kraljevstvo preko nas postati vidljivo.

Bit će više radosti, svjetla, zdravlja, sloge, mira i ljubavi među ljudima

oko nas.

Osim darova Duha Svetoga postoje i službe. Služba je ponajprije zvanje

koje vjernik obavlja u svijetu. Svakom čovjeku Bog daje sposobnosti za

neko djelovanje na korist društvu. Netko je liječnik, drugi profesor,

onaj ekonomist, drugi književnik, jedan poljoprivrednik, drugi svećenik,

netko učitelj, a netko ugostitelj. Tako je svako društvo opskrbljeno

službama. Svi služimo jedni drugima i to po sposobnostima koje smo

baštinili rođenjem. To je dakle nešto dobiveno od

240241

Boga. Da bi vjernik u svom zvanju mogao svjedočiti Boga živoga, on treba

snagu i svjetlo Duha Svetoga u obavljanju svog zvanja. Tako preko njegova

rada u zvanju Isus Krist spašava ljude. Kršćanin je svjetlo u kome

nekršćani hodaju k spasu. Tako se svi spašavaju. To svjetlo gori posebno u

obavljanju zvanja. Svaki posao postaje svjedočenje, ako se obavlja snagom

Božjom. I tom snagom može kršćanin čudesno obavljati svoje zvanje. U toj

se čudesnosti očituje prisutnost Božja. Tako to zvanje postaje korisno za

društvo.

Službe u Crkvi otvorene su i za laika, a ne samo za svećenika. Papa Pavao

VI. nabraja neke od laičkih službi u Crkvi: »Takve službe, primjerice

služba katehete, predmolitelja i predvodnika u pjevanju, službe kršćana

koji služe Riječi Božjoj ili pomažu braći u potrebama, napokon službe

voditelja malih zajednica, odgovornih u apostolskim pokretima itd.

dragocjene su s obzirom na uspostavljanje, život i rast Crkve, s obzirom

na njenu sposobnost da zrači oko sebe i prema onima koji su daleko...

Svima koji rade u evangelizaciji neophodna je za to ozbiljna priprava«

(EN 73).

Velik broj službi u Crkvi treba da preuzmu laici. Oni će za to postati

sposobni tek kad su obnovljeni Duhom Svetim. Tako se u Crkvi oživljava

laikat u službi svijetu i Crkvi.druga darova liječenja, spoznaje srdaca,

razlikovanja duhova i tomu slično.

Klici, narode moj, jer ja sam tvoj Bog.

Želim obnoviti cijelu Crkvu, zato sam vas odabrao.

Ja volim svoju Crkvu. Posljednja su vremena, ali moja Crkva neće propasti.

Vaše su molitve potrebne za obnovu, vaša je molitva uslišana.

(Dede, 28 godina)

Dolazim vas ohrabriti. Vrijeme je da počnete činiti moja djela oko sebe.

Budite mudri i ne dajte se prevariti. Zato slušajte moj glas i uvijek ćete

znati moj naum.

Grijehe vaše opraštam i neću ih se više spominjati. Primite one koje vam

šaljem, nikoga ne prezirite, nikoga ne odbacujte, jer svi ste djeca istoga

Oca.

(A na, 20 godina)

Kad biste ljubili onoga koga vam naviještam, ne bi bilo među vama razdora.

Duh moj boravi na vama, ali su srca vaša previše zatvorena; ne vidite

onoga koji dolazi. Drukčiji je od onoga kojeg očekujete. Zazivate me, a

ne vjerujete. Zaboravljate one koji pronose moj glas. Ljubav koju sam vam

darovao zatrpana je drugim brigama. Pronađite to blago i ostat ćete u mom

Imenu, kao što sam i želio da budete jedno u mojoj Ljubavi. O, kako vam je

teško povjerovati mojim znakovima!

(Nera, 20 godina)

Taj je čovjek bio srčani bolesnik. U jednom napadu srce mu je

»podivljalo«, počelo nekontrolirano kucati. Ni najmodernijom terapijom

nije mu se moglo pomoći. Primao je velike doze lijekova. Očekivalo se da

će mu srce svaki čas popustiti. Primarijus mije rekao da se ništa ne

bojim, svi znaju da će on svejedno umrijeti. Medicina je svoje učinila.

Ako umre, nikome ništa; sve je već učinjeno. Tu se našla ijedna medicinska

sestra, ateist, koja je strahovito psovala, osobito Boga. Prišla mije kad

sam se udaljio od tog

Molitva

Ostani nekoliko minuta u tišini i pokušaj osjetiti što se u tebi rađa

nakon ove kateheze. Moli da ti Gospodin otkrije tvoj dar i tvoju službu.

Iskustva

Evo nekih iskustava kako Duh Sveti osposobljava vjernika za služenje

zajednici Crkve i svijetu. Neke \u od ovih iskustava očitovanja proročkih

darova,

243

čovjeka, sam u sumnji da se za nj može još bilo što učiniti, i rekla:

»Hajde da vidim toga Boga koji može spasiti ovog čovjeka!« Pogledao sam je

i rekao: »Bog može sve učiniti.«

Izazovno je upitala: »Pa da vidimo što on može uraditi?« Odgovorio sam

joj: »Sto će to tebi koristiti, ako uopće vidiš nešto?« »A možda i

povjerujem...« Otišao sam do bolesnika, ne zato što mi je ona to rekla,

već zato što sam sam toga trenutka shvatio da onaj čovjek treba molitvu.

On je medicinski dobio sve, ali nitko nije molio za njega, možda i jest

netko, ali ne ja. Uzeo sam njegovu ruku i molio u sebi. Krvlju Isusa

Krista zaklinjao sam svaku bolest da odstupi od njega. Onda sam mu stavio

ruku na srce (kao da njome osluškujem rad srca) i molio Boga da pokaže

svoju slavu i ljubav ovdje, da pruži ovom čovjeku priliku da spozna

njegovu ljubav. (Jednostavno sam gledao Gospodina pokraj sebe kako mi je

uzeo ruku i stavio je na njegovo srce.) Gledam onaj monitor i ništa ne

vidim, nikakve promjene. Srce je i dalje »divljalo«. Udaljio sam se od

njega i prišao ponovno za desetak minuta. Osjećao sam da još moram moliti:

»Kriste, u ime svoje ljubavi učini da ovo srce počne ponovno normalno

kucati.« Opet sam pogledao u monitor. Ništa. Otišao sam od monitora, ovaj

put miran kao daje sve u redu. Ona mije sestra prišla i rekla: »Ništa,

ništa vam to ne pomaže!« Rekao sam: »Vidjet ćeš, sve će biti u redu.«

Nakon pola sata dotrčala je sva uzbuđena: »Srce sasvim normalno kuca!«

Sve je to bilo registrirano. Sutradan ujutro, kad sam referirao,

primarijus je rekao: »Eto vidite, Slobodan je bio uporan i nastavio s

našom terapijom. Medicina nikada ne odustaje.« Šutio sam i u sebi

zahvaljivao Gospodinu. Bio sam toliko radostan. (Slobodan, liječnik, 36

godina)

Zanimljivo je kako mi svi nekako »slučajno« dođemo u Frankopansku. I mene

su »slučajno« doveli. Vele: »Dođi, možda će ti se svidjeti!«Ajme, kako

mije bila gorka ta nedjelja. Stidjela sam se ko nikada u životu, a prezbi

šiba li šiba. Svaka riječ novi ubod, svaki pogled novi bodež ravno u srce.

Jedva sam čekala, ne da izađem, nego da izletim iz crkve. Pa, taj čovjek

kao da je čitav život išao iza mene, gledao i pratio sve što sam radila,

pa čekao da ja dođem i da to onda pred svima kaže.

A, neću ja njemu više na oči.

Kući sam došla kao pokisla. Slučajno se propovijed poklapala s mojim

nevaljalstvom, pa naravno, otkud bi čovjek sve to mogao znati o meni?

Dovedu me i na vjeronauk (da i to kušam). Prezbi govori, a u meni potres.

Sve se ruši. Na kraju vjeronauka predstavljanje novopridošlih. »A, jesi

li krš-ćanka?« Pauza. »Pa, jesam.« To sam rekla kao da sam nešto ukrala.

Jest, zovem se kršćankom, a u stvari...

Tako je počelo. Sve nekako slučajno. Ali u toj je silnoj slučajnosti Netko

ipak »umiješao svoje prste«.

(Vikica, 22 godine)

244245

12. ŠTO NAKON OVOGA?novo, bolje? Ali možeš li to izreći jezikom

razumljivim čo vjeku koji nikada nije bio u Crkvi, koji nije kršćanin,

koji to ne razumije? Kako bi to rekao njemu? Važno je ne govoriti

»pobožnim« jezikom, riječima koje su postale otuđene životu i ljudima.

Treba to izreći jednostavno, jezikom čovjeka svagdašnjice. Možeš li,

dakle, ispričati bez krivih naglasaka, ponizno, jednostavno, u jedinoj

želji da slaviš Boga koji čini velika djela i privlači te bliže k sebi?

Takvo ponizno, jednostavno pripovijedanje riječima svagdašnjice jest

slavljenje Boga. To svjedočenje o promjeni ima smisla jednako kao molitva

u kojoj želiš slaviti Boga.

Pokušaj zapisati svoje iskustvo. Opisi ga polako i strpljivo, što

vjernije. Nije to lako. Ali potrebno je da se učini. Jer, to je nešto novo

u životu, nešto za što manjka pravo zapažanje i prave riječi. Vježbaj zato

i taj način davanja hvale Bogu. Apostoli su govorili da ne mogu ne

govoriti o onome što su vidjeli i čuli (usp. Dj 4, 20). Kad netko sam

zaželi na sličan način približiti se Bogu, znat ćeš mu reći kako si ti do

toga došao.

Najbolje je ako znaš šutjeti o onome što se u tebi promijc nilo i

dopustiti da drugi to sami zapaze i zažele od tebe ćuti. Tek im tada

govori.

Kad čovjek jednom opredijeljen za Isusa Krista preda život njemu u ruke,

tada mu se život kreće u Božjem svjetlu. Što se bude više oslanjao na

Božju milost u sebi, to će se Božja djela snažnije u njemu očitovati.

Meditacija

Načini sada jednu meditaciju. Kroz pola sata opusti se, stavi se u Božju

prisutnost, prepusti se trojstvenom Bogu koji u tebi prebiva, koji te

drži, vodi i oživljava. Pročitaj nakon 5-10 minuta iz Evanđelja po Mateju

14, 22—23 tekst o Isusu i Petru kako hodaju po moru. Pogledaj u miru nisi

li još uvijek u sumnji i strahu kao Petar. Možda toneš, »ne ide« ti

povjerenje u Isusa. Bojiš se zakoračiti na taj put, plašiš se da vjera ne

može biti teren po kojem se može hodati. Jednom ćeš morati zakoračiti iz

sigurnosti svoje lađe, razuma i prohodati u vjeri.

Moli Isusa da te spasi, da te povuče na površinu, da ti udahne vjeru. Moli

ga s vjerom. On želi da ga ti za to moliš. Sto ga više za to moliš, to

snažnije raste tvoja vjera. A stoje vjera jača, bolje moliš.

Nakon pola sata molitve i meditacije pogledaj u svoj život" je li se u

njemu što promijenilo na bolje? I bi li znao ispričati što se to dogodilo?

Kad bi nekome trebao ispričati svoju promjenu koja je nastala tvojim

obraćenjem i molitvom, kako bi to ispričao?

Sjećaš li se kakav si bio prije? Jesi li svjestan svojega hoda kroz pouku

i molitvu? Možeš li izreći stoje to sada drukčije.

Hodati trijezno dalje

Razlikovati duhove jedan je od najvažnijih i najpotrebnijih darova

Božjih. Kad se stupi odlučno na Božji put, tad i sile zla

pokušavaju'umiješati svoje djelovanje u čovjekov rast. A te sile nije lako

prepoznati. Zli se pretvara i cilj mu je čovjeka zavesti. Da bi čovjeka

zaveo, Zli se pojavljuje i u svijetlom, pobožnom ruhu i zato ga je često

teško razlikovati. Ovdje ćemo dati neke naputke o tome kako prepoznati

zavođenje Zloga u novosti koja je nastupila predanjem Isusu Kristu i kako

stalno rasti u snazi Duha

1. Obično se u početku upada u dvije krajnosti: ih se pomisli kako se

dobilo sve ili pak suprotno, da se misli kako se uopće nije ništa novo

dogodilo.

Oni koji misle da su već postali savršeni, brzo »udare glavom o zid«.

Obično puno »propovijedaju

247

246

ne znaju čekati da drugi na njima to vide. Oni pripovijedaju svoje

osjećaje, a ne život. I zato nalete na tanak led. Važno je, stoga, biti

svjestan da novost koja se dogodila nije još stablo s plodovima, nego tek

klica iznikla iz sjemena. Treba vremena da ona izraste, rascvjeta se,

razgrana i donese plod. Tek kroz nekoliko mjeseci vidi se pravo i jasno

što se doista dogodilo. Oni koji misle da se nisu ništa promijenili,

također griješe. Kod njih se sigurno dogodilo, kao i kod prvih, s tom

razlikom da oni drugi to ne doživljavaju eksplozivno nego mirno. Ako smo

se iskreno obratili, opredijelili za Isusa Krista i molili ga da nas

promijeni i načini živim članom Crkve, to se sigurno dogodilo. Nakon

nekoliko mjeseci vidjet će se rezultati. I bolje je da se ništa ne osjeća,

barem smo oslobođeni varke kojom stvarnu promjenu zamjenjujemo osjećajima.

2. Dobro je proučiti što sveti Pavao u Poslanici Efežanima 6, 10—20 kaže

o ponašanju u borbi za vjeru. On nabraja napasti koje nadolaze, opasnosti,

posrtaje, i preporučuje »oružje« za borbu do pobjede. Na putu k Bogu

ometaju nas požude, ljudi, slabosti, ali i napasti zlih sila oko nas »u

zraku«. Zato je potrebno uzeti oružje Božje riječi, kao Isus u pustinji,

zatim molitvu, vjeru, pouzdanje u Božju ljubav i pomoć.

3. Odsada je neophodno svaki dan naći pola sata slobodnog vremena za

molitvu. Molitva neka bude ili slušanje u šutnji ili govor koji može biti

molba, slavljenje Boga i zahvaljivanje.

4. Svaki je dan potrebno čitati Sveto pismo, osobito Novi zavjet. Dobro je

jednom ili više puta pročitati cijelo Sveto pismo (ili Novi zavjet), a

onda svaki dan barem po jedno poglavlje. Molitva i Sveto pismo su kao kiša

i sunce za biljku. Isus je sunce pravde. Duh sveti je živa voda. Bez toga

dvoga uopće se ne može naprijed.

5. Obavljati savjesno svoje svagdanje dužnosti. Produživati molitve na

račun dužnosti i obavljati dužnosti na račun molitve nije u redu. Također

pretjeranopostiti, tako da čovjek oslabi i biva nesposoban za posao i

molitvu, ne dolazi od Boga. Novi život u Duhu jest milost, a ne nešto što

bi se moglo iznuditi nekim pobožnim praksama. Svako pretjerivanje znak je

za-stranjenja u vjeri. Post neka bude normalan, crkven. Molitve odmjerene,

ali zato ustrajne i vjerne. Za neobične vježbe treba pitati ispovjednika,

duhovnog vođu ili iskusnog vjernika ili svećenika.

6. Kušnje su znak rasta. Važno je da u teškoćama i »križevima« ne

prestanemo moliti i čitati Božju riječ. Pravilo je duhovnog života da se

vladamo u krizama jednako kao i prije njih. Poput vlaka koji u tunelu juri

jednako kao izvan njega. Ne treba se bojati zastrašivanja Zloga. Napast

je najlakše svladati ako je se ne uzme ozbiljno.

7. Nikada ne ostati u težem grijehu. Odmah se ispovjediti i odlučiti:

nikada više!

8. Čitati knjige koje služe za rast vjere. Dobro je pročitati barem jedan

kompletan katekizam za odrasle, npr.: Novi katekizam, Kristova nauka,

Snagom Duha. Inače barem mjesečno pročitati neku knjigu duhovnog sadržaja.

9. Ne tražiti stare doživljaje! Ne uznemiravati se kad Bog postane dalek,

molitva prazna i tegobna. To je čas milosti. Sada će se vidjeti tko smo i

kakvi smo. To je kušnja koju Bog dopušta zato što želi naš rast. Vjera

raste, mijenja se, razvija, postaje trezvenija, životnija. Zato nema

povratka natrag, nego uvijek u nova iskustva. Na osjećaje se ne može

oslanjati. Oni su varljivi i prolazni. »Visjeti« na Božjoj riječi. Nešto

je pravo ne zato što to tako osjećaš, nego zato što je Isus tako rekao.

10. Ne od molitve praviti metodu kako bi se bolje osjećao, da budeš

zdraviji, da ti bude ljepše, ugodnije. Molitva je razgovor s Isusom. Ona

je ljubav. Dostaje da se njome ljubi.

11. Oprijeti se napastima križem Isusovim. Treba naučiti prihvaćati svoj

križ u životu. Trpljenje, teš koće, križevi znak su da nas Bog vodi bliže

k sebi. Tad

248249

samo treba ustrajati u molitvi. Jer, ako se ne odre-čemo svega i ne uzmemo

svaki dan svoj križ, nismo Isusa dostojni — veli Isus (usp. Lk 9, 23). Čim

prihvatiš križ, on nestaje ili postaje lak.

12. Ako je moguće, potrebno je poći u neku skupinu na tjednu zajedničku

molitvu. Ako imaš mogućnosti sudjelovati u seminaru za evangelizaciju

Crkve, u duhovnim vježbama ili bilo kojem sličnom skupu duhovne obnove,

bilo u župi ili izvan nje, dobro je to učiniti.

13. Bog od nas ne traži nemoguće. Nije svaki glas u nama Božji glas.

Potrebno je zato savjetovati se sa svećenikom ili ispovjednikom. Dobro je

u neodlučnim situacijama pitati i kuma — iskusnijeg vjernika.

14. Nemir je znak napasti. Isus vodi k miru, sigurnosti i praštanju. Spas

drugih ne ovidi samo o nama. Ne možemo mi svoj život promijeniti. Osloni

se na Isusa, dokle god te ne zahvati mir.

15. Želimo li nekome ispričati što smo doživjeli u obraćenju, možemo to

na početku govoriti samo onima koji su prošli isti put. Drugi nas neće

shvatiti, nego će povećati nemir i tjeskobe. Zrno bačeno u zemlju treba

mir, klicu ne smijemo dirati ako hoćemo da se razvije. S klice ne možemo

brati plodove. Dopustiti treba da rastemo i odrastemo dok ne postanemo

iskusni vjernici.

16. Bog nam je dao Crkvu da nas vodi, usmjeruje i ispravlja. Zato budimo u

njoj živi i ponizni članovi. Voljeti Crkvu znak je ljubavi prema Isusu.

Ona je njegovo Tijelo.

17. Nije dobro odmah nakon iskustva vjere praviti velike životne odluke.

Radije ostati u onome u čemu jesmo. Tek nakon godinu dana duhovnog

iskustva smijemo mijenjati životne odluke. Bog će nam jesno pokazati što

treba mijenjati i dati nam snagu da se mijenjamo.

18. Jedni se nakon temeljnog obraćenja osjećaju ugodno, sretni su,

nasmijani. Drugi upadaju u depre-sije i vječno su zabrinuti. Jedni i drugi

upadaju u napast da sude one vedre ili one tužne. Važno je poštivati

pluralizam doživljaja. Bog se svakome očituje na njegov osobni način. I

svakoga sigurno na njegov način vodi svetosti.

19. Kritizerstvo unosi nemir u druge i onesposobljava ih za dobro. Takav

stav prenaglašava zlo i ljudsko djelovanje. Boga stavlja na drugo mjesto.

Zato uvijek o drugima samo dobro govoriti.

20. Ljubiti Crkvu. Oni koji misle da mogu i bez Crkve, odvajaju se od

Isusa, jer je Crkva njegovo Tijelo. Smatrati sve Crkve i crkvene zajednice

jednako vrijednima, znak je u najmanju ruku nekritičnosti. Odvajanje od

Crkve znak je grijeha koji razjedinjuje ljude.

21. Imati sućuti za ljude, ljubavi za grešnike i bolesne, za one koji

drukčije misle i osjećaju. Suosjećati s Isusom Kristom, s njegovim

Tijelom — Crkvom, sa svakim čovjekom.

22. Praštanje donosi radost i ozdravljuje duh, dušu i tijelo, te cijelo

društvo. Ustrajati u mržnji, živjeti u zavadi s drugima, mrziti ljude ili

skupine ljudi zbog drukčijih uvjerenje donosi bolesti, raspiruje ratove i

odvaja od Boga.

23. Uvijek napredovati u znanju i molitvi. Ne odvajati riječ od molitve,

ni molitvu od vjerskog znanja. Proučavanje Božje riječi i molitva idu

skupa i neodvojive su.

24. Čuvati se samouvjerenog misionarenja, sektaš-kog napastovanja drugih

da se obrate. Potrebno je uočiti »kairos«. Pravi Duh zrači životom i

šutnjom. Sektašenje je »bacanje pijeska« u oči. Nutarnji mir i obazrivost

prema drugima, normalnost u društvu i ljubav znak su povjerenja u Boga.

25. Svaki duh koji kaže: »Isus je Gospodin!« nadahnut je Duhom Svetim

(usp. 1 Kor 12, 3). Svaki duh koji proklinje Isusa Krista naveden je na to

od Zloga. Prema tome, tko god slavi Isusa Krista iz iskrena srca, taj

sigurno ima Duha Svetoga.

250251

26. Moliti za druge pomaže u rastu vjere i ujedno pomaže produbljenju

molitve. Dobro je uključiti se u zajedničku nakanu molitvene skupine ili

župe. Ako postoje »kuće molitve«, dobro je otići tamo za vrijeme vikenda i

moliti sam ili s drugima.

27. Biti vjeran u svojim kršćanskim dužnostima: nedjeljna misa, mjesečna

ispovijed, stalna pričest, pomaganje siromaha, davanje milostinje, držanje

posta i nemrsa. Dobro je, ako je moguće, svaki dan poći na sv. misu i

pričest.

28. Nakon prijeđenog seminara ili rada po ovoj knjizi i dolaženja do

iskustva vjere, ne postaje se članom nekog pokreta ili neke grupe, nego se

postaje samo još boljim kršćaninom. To znači da se tada još jače

uključujem u rad svoje župe; da surađujem sa svim župljanima, da živim

»punim plućima« život svoje župe, da tražim svoje specifično mjesto u

župi, svoju službu na dobro svih vjernika. Ovo me iskustvo dakle samo još

dublje stavlja u moju župu. Ako je molitvena grupa u župi, onda mi ona

samo služi da bih još snažnije bio sa svima u župi i ljubio ih služeći im

Kristovim Duhom. Molitvena skupina u drugoj župi ne može mi biti bijeg od

moje službe u mojoj župi. Odlaženje na molitvu izvan župe služi mi samo

boljem služenju u mojoj župi.

29. Kršćanin se ne odvaja od svijeta. Zato nećeš napustiti svoje

prijatelje, ma kakvi oni bili, nego ćeš u molitvi tražiti snagu da ne

griješiš s njima i da se i oni okrenu svjesnije novom životu. Tako ćeš

unijeti Isusa Krista i u najprokletija mjesta svijeta, da ih on

otkupi.Drugi dio

KAKO DO SUSRETA

Upute za voditelje

seminara za

evangelizaciju Crkve

252

Kako do susreta?

Evangelizacija Crkve, a to znači župe i zajednice, može se organizirati na

razne načine. Sadržaj je uvijek iz obrednika »Red pristupa odraslih u

kršćanstvo«, propisan u »Evangelii nuntiandi«, »Catechesi tran-dendae« i u

dokumentima II. vatikanskog sabora. Ovdje smo pokušali dati taj sadržaj

određen prema osnovnim principima katekumenata. Nigdje, naime, nema

detaljno razrađen način njegova provođenja niti sadržaj kateheza za

katekumensko razdoblje. Bitno je da kateheta bude najprije svjedok, a to

znači iskusan vjernik, naime onaj koji je sam prošao evangelizaciju te

može druge voditi. Od njega se zatim očekuje da pripremi kateheze i

ustrajno moli.

Rekosmo da se katekumenat može organizirati na razne načine: kao

četvorodnevni seminar, prema četiri razdoblja katekumenata, zatim kao

osmodnevni seminar, u poslijepodnevnim i večernjim satima, te kao rad u

skupini koja se okuplja jednom tjedno ili više puta tijekom tri ili četiri

mjeseca.

255

1. ČETVORODNEVNI SEMINARmože preinačiti po potrebi sudionika i uviđavnosti

voditelja.

Ujutro se počinje molitvom u kojoj sudionici upoznaju sebe kao dar od

Boga (vidi: »Oče...«, str. 23). Voditelj mora sam prije iskušati tu

molitvu da bi je mogao predvoditi. Molitve stvaraju molitveno, sabrano

raspoloženje. Nakon dvadesetak minuta tihe šutnje neka se po mogućnosti

razvije spontana molitva. Iz početka će to ići teško i tek će iskusniji

sudionici u njoj sudjelovati, no drugi i treći dan novi će sudionici

»izići« iz sebe i reći spontanu molitvu. Uopće je za molitve važno da

voditelj stalno o tome govori i da poučava sudionike novim načinima

molitve i pruža im preduvjete za molitvu. Dobro je da sudionici pokušaju

najprije napisati molitvu, zatim neka je reknu tiho, onda u sobi u osami

naglas, a u dvorani barem iz neke poznate molitve ili psalma koju riječ

kao: »Hvala, Isuse!« ili »Smiluj se, Isuse!« Prije svake molitve treba

kratko tumačenje i uvođenje.

Nakon molitve dovoljno je 5-6 minuta odmora, nakon čega neka se održi

uvodno predavanje o dokumentima Crkve koji govore o evangelizaciji Crkve

da bi se tim predavanjem sudionici detaljnije upoznali s ciljem seminara i

ujedno shvatili što seminar hoće i zašto je tako koncipiran.

Prije svakog predavanja potrebno je dati sudionicima pismeni zadatak da

bi se usredotočili na temu predavanja, a ujedno i uvidjeli koliko znaju o

tome i koliko još praznina u njihovu znanju vapi za novim. Neka oni koji

žele pročitaju svoje tekstove da bi tako voditelji dobili uvid čemu da

dadnu prednost u predavanju, što da više ili drukčije obrade. Čitanje

nečijega rada ne treba zahtijevati, nego zamoliti da se sudionici spontano

jave za čitanje. Mnogo je, naime, važnije da ljudi pismenim radom upoznaju

i iskreno iskažu sebe, nego da to i pročitaju.

Neposredno prije predavanja uputno je deset do dvadeset minuta zajednički

moliti. Dobro je to načiniti i poslije predavanja. Mora, naime, i voditelj

biti svjestan daje seminar građen na molitvi i predavanju kate-

Ovdje ćemo najprije dati nacrt četvorodnevnog seminara. Vrijeme održavanja

seminara najbolje je izabrati u dane kad su ljudi slobodni od posla.

Potrebno je da sudionici budu prisutni sva četiri dana. Seminar treba

oglasiti u župi ili mjestu gdje se održava, te osigurati smještaj

eventualnih sudionika koji žele doći iz drugih mjesta. Osim glavnog

voditelja — svećenika — dobro je da budu kao suvoditelji neki

vjernici-laici s iskustvom vjere, koji mogu svjedočiti, održati poneko

predavanje, pomagati kod molitve i biti kumovi pri obnovi sakramenata.

Svećenik mora imati već iskustvo i praksu održavanja seminara.

Seminar je najbolje započeti uvečer uoči prvog dana molitvom ili pjesmom

Duhu Svetomu. Iza toga je dobro upoznati svakog pojedinog sudionika:

saznati njegovo ime, razloge dolaska na seminar, je li kršten, manjka li

mu koji sakramenat inicijacije. Nakon toga se može u kratkim crtama

opisati plan seminara, raspored dnevnog rada i reda, snalaženje u zgradi

i dvorani, potaknuti na pohađanje crkve ili kapelice gdje je prisutno

Svetootajstvo euharistije, te upozoriti da je za seminar potrebno imati

olovku, bilježnicu i Novi zavjet. Dobro je također upozoriti sudionike da

se dovoljno odmaraju kako bi izdržali intenzivan rad seminara.

Prvi dan seminar može početi ujutro u 9 sati i trajati do 12,30 sati.

Popodne se može nastaviti u 15,30 i trajati do 18 sati, kad je

euharistija. Iza toga u 19 sati večera, a onda slobodno vrijeme. Ovaj se

dnevni red

256257

heza. Zato mora za molitvu ostati uvijek dovoljno vremena. Moliti se,

naime, uči moleći, a ne govoreći o molitvi.

Nakon predavanja i odmora od petnaestak minuta neka se održi druga

kateheza o čovjekovoj egzistenciji. Poslije podne trebalo bi održati još i

treću katehezu o grijehu i četvrtu o spasenju u Isusu Kristu.

Euharistija neka se pripremi s posebnim čitanjima koja odgovaraju

postignutom raspoloženju na seminaru. Dobro je da svi svećenici,

sudionici seminara, koncelebriraju, te izreknu kratku homiliju. Tako se

lakše sluša i bolje čuje, a ujedno svestranije obrade tekstovi čitanja.

Također je dobro već kod te euharistije, za vrijeme pokorničkog čina,

izmoliti jednu molitvu otklinjanja (usp. RPOK 113 i 114 ili 164).

Sudionike treba uputiti da se ispovjede kod raspoloživih svećenika, da bi

iznutra olakšani mogli bolje slušati kateheze i opredjeljivati se u

molitvi.

Poslije večere može se predložiti pojedincima koji se osjećaju tjeskobni i

dezorijentirani da se za njih moli u manjem krugu iskusnih molitelja i da

pri tome kažu razloge svojih tjeskoba.

Drugi dan je posvećen drugom razdoblju kateku-menata prema RPOK-u. Rad

opet počinje u 9 sati meditacijom koja najbolje odgovara raspoloženju

sudionika. (Može se izabrati iz knjige »Oče...«).

Taj se dan treba obraditi kateheza o Duhu Svetom, te o obraćenju i

molitvi. Prije svakog predavanja treba zadati pismeni rad i molitvu.

Pismeni rad može biti i takav da se zada proučavanje nekoga teksta iz

Novoga zavjeta. Može se i razdijeliti sudionike u manje skupine koje mogu

onda odijeljeno 20-30 minuta raditi u slobodnim prostorijama. Kad se svi

opet saberu, dobro je da sve skupine dadu izvještaj o plodovima svojega

rada. Svaka skupina ima svojega voditelja i zapisničara. U skupini se

moli i diskutira o određenoj temi ili tekstu. No treba paziti da diskusija

ne razvodni kateheze i rad odvede s glavnoga kolosijeka. Budući daje

riječ o temeljnim katehezama, diskusije su običnoplitke i često

bespredmetne. Moguća pitanja postanu potpuno jasna tek treći i četvrti

dan. Zato je najbolje diskusiju ostaviti za četvrti dan prije podne.

Euharistija drugoga dana opet neka bude posebno organizirana. Čitanja

možda iz Ez 37, Iv 3 ili Iv 4 ili Iv 7 (živa voda). Neka se za pokornički

čin mole molitve iz druge provjere (RPOK, br. 171). Pjevanje neka bude

prikladno tome drugom danu. Sudionici seminara obično imaju pitanja i

tjeskoba baš taj dan. Sve su čuli, a ništa se nije dogodilo. Odatle

nestrpljenje. Dobro je stoga iza večere moliti za one koji su

naj-nestrpljiviji. Također treba (već prvi dan) saznati ima li među

sudionicima onih koji su se bavili magijskom ili spiritističkom praksom.

Za njih treba posebno moliti molitve otklinjanja iz provjere (RPOK, br.

113, 114 i dr.). Treba ujedno s njima razgovarati o tome i pokazati im

koliko su te prakse zapreke na putu do žive vjere. Slično se može moliti i

za one koji se osjećaju potišteni zbog proklinjanja koja su doživljavali

od roditelja ili drugih ljudi. Psihički bolesne, osobito one koji su se

već liječili, najbolje je odmah na početku zamoliti da se udalje sa

seminara, jer je intenzivan rad na seminaru za njih preopterećujući i može

biti štetan za zdravlje. Njima treba individualan rad kroz duže vrijeme

pod kontrolom iskusnog svećenika, jer ljudi na seminaru predstavljaju

pritisak na njihovu psihu. Bolesni, osim toga, mnoge kateheze krivo

shvate, pa treba dulje vrijeme da se to ispravi. Seminar je stoga

predviđen samo za psihički zdrave ljude. Oni će onda moći pomoći bolesnima

izvan seminara, osobnim kontaktom, da dođu do dublje vjere.

Treći dan. Ujutro u 9 sati voditelj navijesti da je ovo treći dan

seminara, vrijeme prakse i provjere onoga što se govorilo do sada. Vrijeme

neposredne pri preme na obnovu sakramenta krštenja.

Nakon toga treba sa sudionicima proći praktički četiri koraka čišćenja i

prosvjetljivanja: obrai ispovijed, molitva otklinjanja i molitva za Miti

iscjeljenje.

258

Obraćenje. Još jednom protumačiti što znači obraćenje (u par rečenica

rezimirati), pokazati kratko dosad prijeđeni put spoznaje u prva dva dana

i onda zamoliti sudionike da se praktički opredijele za Isusa Krista. U

tišini od 5-10 minuta, neka svatko još jednom promisli i svoju odluku

vidljivo, upečatljivo zapiše u bilježnicu, da ga stalno podsjeća.

Ispovijed. Ako se sudionici u drugom danu seminara nisu ispovjedili, onda

se može, ako je zgodno, upriličiti pokorničko bogoslužje. Neka sve skupa

traje najviše 90 minuta. Ako su se pak svi već ispovjedili, tad ih

voditelj potakne da se još jednom pokaju za grijehe i odluče protiv

grijeha. Neka to traje desetak minuta.

Otklinjanje. Uvečer drugog dana treba obaviti molitve otklinjanja nad

onima koji su se bavili okultnom i idolopokloničkom praksom. Sad neka

voditelj još jednom potakne sudionike da se odreknu takvih praksa. Tada se

može učiniti obnova krsnih zavjeta, gdje se u odricanje posebno stave

okultne prakse, proklinjanja, spiritizam i idolopoklonstvo.

Molitva za unutarnje iscjeljenje. Voditelj opširno protumači teoretski i

praktički ovu molitvu. Nakon odmora odmah se moli ta molitva. Neka

voditelj svoj udio u molitvi ne produljuje iznad 25 minuta maksimalno.

Iza toga neka se razvije spontana molitva kroz najmanje pola sata.

Prije ove molitve dobro je pročitati neke tekstove iz Evanđelja (Lk 4; 5 i

6), koji govore kako je Isus liječio, a onda započeti molitvu

iscjeljenja. Molitva neka stalno usmjeruje na praštanje ljudima i sebi.

Poslije ove molitve može se moliti još jedna meditativna molitva

iscjeljenja. Ona zna biti čak snažnija od gore spomenute. Najbolje je

uzeti iz »Oče...«, »Ozdravit će duša moja«, str. 71. Pri toj molitvi neka

se sve usmjeri na pomirenje s Bogom, stoje zapravo prihvaćanje svog života

do u pojedinosti. Ako se ta molitva nije stigla obaviti u prijepodnevnom

vremenu, neka se stavi na početak poslijepodnevnog programa, dakle, nakon

gornje molitve.Četvrto razdoblje može početi treći dan poslije podne.

Nakon molitve neka se održi najprije kateheza o sakramentu krštenja i o

Crkvi, a poslije toga o obnovi sakramenata inicijacije.

Nakon toga neka se pristupi obnovi sakramenata i predanju Isusu Kristu.

Najbolje je to učiniti izvan mise, kako bi misa bila rasterećena od dugog

obnavljanja sakramenata.

Obnova se može obaviti i u dvorani, no najprikladnije je to učiniti u

kapelici ili crkvi. Neka se na oltar ili stolić stavi oveći križ, upale

dvije svijeće i stavi cvijeće. Ako je pod ispred oltara kamenit, neka se

stavi prostirać, kako bi sudionici lakše klečali.

Neka voditelj sada protumači koji su sudionici pozvani da obnove

sakramente inicijacije. U prvom redu to su oni koji su prvi put na

seminaru, a onda oni koji su samo jednom obnovili sakramente inicijacije.

Uvjet da sudionici mogu pristupiti obnovi sakramenata jest: da su bili na

cijelom seminaru, ili barem drugi i treći dan. Tko nije bio na molitvi

iscjeljenja ili na otklinjanju, neka nikako ne pristupa ovoj obnovi.

Zatim je važno da se osjećaju iznutra ponukani i slobodni u svojoj odluci

za Isusa Krista. Važno je napomenuti da samo kršteni mogu obnoviti

sakrament krštenja.

Neka zatim sudionici pristupe, kleknu pred oltarom i križem te pojedinačno

izreknu svoje predanje. Može to biti npr. ovako: »Isuse, evo me.

Opredjeljujem se za tebe. Prihvaćam svoje krštenje, potvrdu i euharistiju.

Predajem ti svoj život i svoju smrt.« Dobro je pri tome spomenuti svoje

krsno ime. Kada su svi izrekli svoje predanje, neka pristupe kumovi i

stave ruke na rame kumčeta te za njega tiho mole. Istodobno neka pristupe

prisutni svećenici i svakom pojedinom stave ruke na glavu i mole kratko za

njih. Kumovi mogu biti samo oni koji su najmanje pola godine već u

iskustvu vjere. Svećenici pak mogu polagati ruke iako jol nemaju to

iskustvo posebno izraženo.

260V.l

Nakon 5-10 minuta u kojima cijela prisutna zajednica moli za one koji se

svečano odlučuju za Isusa Krista, neka prvi pođu na svoje mjesto, a

pristupe novi.

Kada su svi koji su ispunili uvjete za obnovu sakramenata inicijacije

gotovi, pristupa se molitvi za službe i darove Duha za sve koji su već

više od dva puta na ovakvom seminaru.

Voditelj neka pozove takve sudionike da otkriju u sebi koje im službe nudi

Bog i koje im darove daje. Nakon desetak minuta neka pristupe, kleknu i

izreknu svoje molitve za služenje u svijetu i Crkvi - za službe i darove

Duha Svetoga. Iza toga neka im svećenici polože ruke dok cijela zajednica

za njih gorljivo moli.

Čim završi taj čin predanja i molitve, može se pristupiti posebnoj

molitvi za prisutne svećenike. Neka i oni kleknu i izreknu svoje predanje

i molbu za vjerno služenje Crkvi. Nakon toga neka sam voditelj (svećenik)

seminara na njih položi ruke, a svi tiho i glasno spontano mole.

Ovo predanje završi pjesmom i zahvalom. Neka svaki sudionik kratko izrekne

svoju hvalu za ono što mu je Gospodin udijelio do sada na seminaru.

Poslije toga odmor i priprava za euharistiju. Na toj euharistiji neka se

uzmu prikladni tekstovi, ako to dopušta liturgijski kalendar, i neka se

organizira pričest pod obje prilike.

Dobro je također na seminaru organizirati sva tri dana uvečer klanjanje

pred izloženim Presvetim Otajstvom.

Za domaću zadaću neka sudionici opišu što im se dogodilo na seminaru, što

su primili, što ih je obogatilo, što ih je promijenilo i kako

doživljavaju Isusovu prisutnost.

Važno je napomenuti da se obnova sakramenata i euharistija mogu različito

organizirati, već prema prilikama i spretnosti voditelja. Predanje se

može obaviti i tako da sudionici pristupe oltaru i ništa ne govore, nego u

tišini izraze svoje opredjeljenje za Isusa. Možese i tako da na mjestu

stojeći izraze predanje. Može se pristupiti u procesiji poput klanjanja

križu. Može se i tako da uopće ne polažu ruke na njih ni kumovi ni

svećenici. Bitno je da sudionici odgovorno i svjesno pristupe obnovi

sakramenata i da drugi zatim za njih mole. Sve se drugo može i treba

prilagoditi prilikama.

U prva dva dana neka se između kateheza govori o elementima molitve i

odmah uči moliti. Prvi dan neka se protumači sabranost (ja sam tu i Isus

je tu) i praštanje (sebi, Bogu, drugima). Drugi dan neka se govori:

»Tražite najprije kraljevstvo Božje«, a onda o ustrajnoj molitvi punoj

vjere.

Četvrti dan neka rad započne u 9 sati meditacijom »Zašto si posumnjao?«

(»Oče...«, str. 111). Nakon spontane molitve neka se iza odmora prijeđe na

pripovijedanje iskustava sa seminara. To je odgovor o dobročinstvima

koja je Gospodin darovao sudionicima. Zato je i to određena molitva

zahvalnosti. Tako se izmjenjuju duhovna iskustva i dobivaju nove snage

(usp. RPOK, br. 238).

Izmjena iskustava može potrajati i dva sata. Potrebno je najprije da se

sudionici otvore, da uvide kako se iskustvo može ispričati i odvaže se

reći ga. Neka se govore samo iskustva sa seminara, a ne ona iz prošlosti.

Voditelj treba znati pomoći pojedincima da govore kratko i baš ono što

sada zanima sve prisutne. Pripovijedajući iskustva slave Boga, jer

spominju njegova djela, a ujedno ohrabruju druge, koji možda ne osjećaju

da su išta dobili na seminaru.

Četvrtoga dana poslije podne, ili već prije podne, neka se govori o tome

kako nakon seminara razlikovati Božja nadahnuća od ljudskih i inih, i što

činiti da bi vjera rasla. Treba također nešto reći o vremenu mista gogije.

Preporučiti svagdanju molitvu i čitanje Novoga zavjeta, te tjedno

sastajanje u molitvenoj skupini.

Seminar završava misom i zahvalnicom »Tebi-Boga hvalimo«, te svečanim

blagoslovom.

262!ft

2. OSMODNEVNI SEMINAR

Ovakav se katekumenat može provesti i kroz osam dana, tako da se svaki dan

počinje oko 16 ili 17 sati i završava oko 21 sat. Sadržaj je isti kao kod

četvoro-dnevnog seminara, samo materijal od jednog dana treba rasporediti

u dva dana. Svako razdoblje kateku-menata ovdje traje dva dana.

Ovakav seminar još je prikladniji od ćetvorodnev-nog. U njemu, naime, mogu

sudjelovati i zaposleni nakon radnog vremena. On, osim toga, duže traje i

stoga je mirniji, ali i snažniji proces obraćenja i molitve. On je zato

prikladan za misije u župi. Stoga bi se mogao provoditi u svim župama.

Neka se seminar najavi u nekom glasilu ili obavijestima. Možda će netko

htjeti doći i iz susjednih župa. Seminar neka drži iskusni svećenik sa

suradnicima, iskusnim vjernicima.

Dobro je svaki dan sudionicima dati neku domaću zadaću: da mole, nešto

napisu, pročitaju i slično, tako da i u prijepodnevnim satima raste proces

obraćenja Bogu.

Sve ostalo ravna se prema RPOK-u, odnosno seminaru od četiri dana.3.

PROVEDBA KATEKUMENATA

KROZ TROMJESEČNI RAD

U SKUPINI

ili

KAKO POSTATI DOBAR VODITELJ SEMINARA

Evangelizacija vjernika može se provesti i tako da se svaka tri mjeseca sa

skupinom od 15-30 vjernika provede katekumenat. Skupina se sastaje jednom

ili dva puta tjedno po 2-3 sata.

Sadržaj rada isti je kao u četvorodnevnom seminaru, ali je način rada

nešto drukčiji, prilagođen ovakvom skupu.

U ovakvoj skupini doći će do izražaja i razni načini rada dinamike

skupine. Dobro je, dakle, daje voditelj teoretski i praktički upoznat s

principima dinamike skupine. Osim toga, naučit će voditi takve skupine i

nakon prvog iskustva, sve do kršćanske zrelosti i zalaganja u Crkvi i u

svijetu. Ovakve su skupine dobre škole za svećenike, redovnice i laike, da

u župi mogu voditi različite skupine i prihvatiti one koji su izvan župe

već prošli neki seminar. To je ujedno škola novoga pastorala koji

sugeriraju novi dokumenti Crkve.

Voditelj ovakve skupine neka ima bar neko iskustvo vođenja ovakvih

skupova. Treba mu i teoretsko znanje o vođenju skupina. On treba, osim

toga, biti zreo čovjek po dobi i životnim odgovornostima. Psihički sta-

264265

bilan, uviđavan, trijezan, strpljiv, sposoban razumjeti i obdaren darom

razlikovanja duhova. Njegove sposobnosti trebaju biti, i po ljudskom

sudu, na visini, ali neka je i primjeran, svjedočki, iskusan kršćanin.

Vjernik koji živi ono što govori.

On mora imati — a to je jedna od bitnih sposobnosti — iskustvo vjere i

molitve. Bez toga će sve metode rada biti uzaludne. Možda će dovesti

skupinu do izvrsnih ljudskih kvaliteta, ali će ona ostati pred vratima, s

»onu stranu rijeke«, na ljudskoj razini. Sasvim je nešto različito razina

postignuta molitvom od kvalitete dobivene spretnim (formalnim)

katehiziranjem i dinamikom skupine.

Osim toga važna kvaliteta voditelja jest znanje — teološko, vjersko,

biblijsko. Voditelj treba znati navje-stiteljski predati katehezu, a to

znači tako da ona budi, poziva i čeka na odluku. Zato ta kateheza treba

biti stvarna, naučena ne samo na temelju teoloških knjiga i diploma nego i

»na koljenima«, u molitvi. Tako to neće biti samo Božja mudrost nego i

Božja sila.

Nužna sposobnost za vođenje skupina jest molitva. Voditelj treba znati

moliti uvijek drukčije, ali uvijek iz srca. Zato on mora živjeti u stalnom

dodiru s Bogom. Treba znati tradicionalne molitve (napamet), isto tako

liturgijske i spontane. Spontane su molitve, naime, izričaj osobe,

pojedinca. Socijalne su one u kojima cijela skupina moli slušajući jedan

drugoga i nastavljajući jedan na drugoga, hvalama, prošnjama i

slavljenjem. Socijalno-hvalbena molitva nadahnuta je Duhom Ljubavi. U njoj

svatko sluša i čuje drugoga i moli za drugoga.

Voditelj mora biti sposoban voditi skupinu u redu, trijeznosti i stezi.

Zato mora znati početi molitvu i rad na vrijeme, prekinuti neprikladne

molitve ili razvodnjavanje diskusije i molitava, ali uvijek blago i s

ljubavlju, te poučiti sudionike kako rasti u zrelosti zajedništva

ljudskog i božanskog. No, istodobno mora znati da nije gospodar zajednice,

nego sluga njezine vjere. Gospodar je Isus Krist. Svako osobno nametanje

opasno je i vrijeđa sudionike kao i njihov rast premaKristu. Zato je za

voditelja pogodan onaj koji ima dobar glas kod onih »vani«.

Skupina počinje radom tako da župnik ili vjeroučitelj oglasi u crkvi, na

euharistiji, početak takvoga rada i (ili) da se izvjesi obavijest na

crkvenim vratima s mogućnošću da se budući sudionici potpišu. Čim je broj

prijavljenih dostigao 20-30 osoba, može se početi s radom. Prvi sastanak

najavi se na isti način kao i prva obavijest.Na tom prvom sastanku

sudionici se upoznaju, ispita se zašto su pojedinci došli, što očekuju od

skupine, kakve preduvjete imaju, jesu li krš-teni, krizmani, pričešćeni.

Ispita se njihovo zdravlje. Psihički bolesni mogu teško onemogućiti i

ometati plodan rad skupine. Zato nisu prikladni za takav rad: neka se s

njima radije individualno radi dok ne postanu zreliji za rad u nekoj

skupini.

Nakon toga voditelj jasnim riječima izrekne kako će skupina raditi i koji

je cilj njezina rada. Može to kratko izraziti dokumentima II. vatikanskog

sabora, te papePavlaVI.iIvanaPavlaII.(LG,GS,ENiCT). Cilj je, naime,

produbljena i probuđena vjera, iskustvo evanđeoske vjere i živi susret s

Isusom Kristom u Duhu Svetom. Valja naglasiti da nije riječ o zamišljenom

iskustvu, nego o stvarnom susretu, o stvarnoj promjeni koja se vidi u

životu, u srcu i mentalitetu vjernika. Neka voditelj kratko kaže kakve su

to promjene u odnosu na vjeru, Boga i život, možda iz svog iskustva. Iz

tog iskustva onda nastaje život založen u Crkvi i u svijetu. Taj se cilj

postiže katehezom i molitvom. Kateheza traži upoznavanje Božjih obećanja,

temeljnih postavki vjere, te temeljito obraćenje — optio fun-damentalis —

srca, uma, volje i vladanja. Iz tog ljudskog obraćenja, po molitvi —

Božjoj Sili — nastaje nov život u čovjeku.

Neka voditelj to jasno izrekne. Neka kaže da se traži odricanje, ali da su

važniji i snažniji dobici od gubitaka. Sve se dobiva, jer se stupa na

Božju stranu. Zato je potrebno zalaganje svakoga pojedinca, a pokazuje se

u revnom dolaženju (osim u krajnjoj nuždi i nemoći), u sudjelovanju u

radu, molitvi i euharistiji.

266267

Sudionici trebaju nositi sa sobom Novi zavjet, bilježnicu i olovku.

Pošto se jasno i sažeto izrekne metoda i cilj rada skupine, te trajanje i

načini sastajanja, neka se ponovno upita svakog pojedinca — ali nakon

molitve ili molitvene šutnje od desetak minuta — je li spreman tako raditi

u skupini kroz tri sljedeća mjeseca. Oni koji dadu odlučan i trijezan

pristanak, neka se zapisu. Drugima treba savjetovati da još promisle.

Sljedeća dva ili tri sastanka bit će još provizorni, moći će se na njima

još odlučivati, a to znači da neodlučni mogu odustati i da se novi mogu

javiti. Nakon toga skupina počinje »zatvoreno«, ozbiljno, sistematski

raditi. Više ne prima nove i računa na svakoga člana. Nužno je da

sudionici ne izostanu više od dva puta, jer je rad sustavno povezan. Čim

ispadne jedan dio, teško se shvaća daljnji korak. Stoga oni koji izostanu

više od tri puta, bolje da potpuno odustanu i uključe se u neku sljedeću

skupinu.

Iza toga se sudionici dogovore o najzgodnijem vremenu sastajanja. Nakon

svega još riješe nekoliko eventualnih pitanja i uz pjesmu i molitvu se

raziđu.

Svaki sljedeći sastanak počinje s pjesmom. Zatim je meditacija. Meditacije

se mogu uzeti iz knjige »Oče...«. Ipak, nužno je da ih voditelj već sam

poznaje iz vlastite prakse. Poslije meditacije neka se razvije spontana

molitva koja može biti izrečena naučenim formulama, zapisana u bilježnicu

ili rečena vlastitim riječima.

Nakon toga treba pitati imaju li sudionici poteškoća s molitvom ili

meditacijom. Važno ih je upozoriti da budu opušteni, da im meditacija

služi samo kao uvod u sabranost, a daje važan i bitan susret sa živim

Bogom po Duhu Svetom koji je u nama. Spontane molitve izriču dijalog s

Isusom koji je tu, medu nama. Osobito je važno naglašavanje te stvarne,

istinite, upravo ljudske Isusove prisutnosti po Duhu Svetom tu u dvorani,

među nama. Isus je tu. Toga neka najprije svi postanu svjesni, onda će i

moliti za sposobnost da to osjete. Zato su nužni trenuci šutnje, po

nekoliko puta u tokusastanka. Neka se obrazloži da se Isusova prisutnost

osjeća samo po Duhu Svetomu. On nas osposobljava da možemo Boga spoznati,

s njim razgovarati, komunicirati, voljeti ga. On nas uzdiže do te razine

da s Bogom budemo zajedno. Zato je potrebno mnogo moliti: sam, zajednički

i jedan za drugoga.

Da bi sudionici naučili spontano moliti, može im se pomoći na više načina.

Neka pokušaju najprije kod kuće nasamo izreći molitvu. Neka u skupini

pročitaju dio kojeg psalma ili izreknu najprije dijelove naučene molitve,

one koji im se osobito sviđaju. Ili neka molitvu zapisu pa je pročitaju.

Zatim neka svaki izrekne molitvu za svojega desnog ili lijevog susjeda u

skupini. Onda neka kažu kratku molitvu zahvale, dok se ne oslobode za

spontanu i socijalnu molitvu. O molitvi neka se na svakom sastanku nešto

kaže, istaknu neki njezini elementi, i tako neka sudionici uče, neka se

potiču na molitvu, neka voditelj ili voditelji pred njima mole.

Prije svake kateheze potrebno je provesti neku vrst skupnog rada. To može

biti neki biblijski tekst kojega pojedinci obrađuju i rezultate zapisuju u

bilježnice a kasnije ih pročitaju. Mogu biti dva naoko protivna

novozavjetna teksta. Može ih se zamoliti da jednom pročitaju tekst i kažu

što on znači. Neka nakon toga tekst ponovno pročitaju i ponovno kažu jesu

li ga sada bolje i drukčije razumjeli. Rad može biti i pismeni: zada se

neka rečenica koju treba nastaviti, kao npr.: U skupinu sam došao jer...

Ili: Rad u skupini mi se sviđa, ali... I slično. Može se zadati pisanje

pisma Isusu. Neka se napiše naslov, adresa (gdje misliš daje Isus i da

može »pročitati« tvoje pismo), potpis i tvoja adresa (gdje misliš da Isus

može tebi odgovoriti). Ili pismo onome u skupini koga najmanje poznaješ.

Ili onome koga se bojiš i ne možeš mu biti iskren. Ili pismo osobi koju si

povrijedio, a htio bi da se pomirite.

Rad u skupini može biti i takav da se sudionici podijele u podskupine i

odvojeno diskutiraju o zajedničkoj

268269

temi, a nakon toga pred svima iznesu rezultate svojega rada.

Voditelj mora imati oko za one koji se boje, za one koji su nametljivi, za

one koji traže više molitve i za druge koji bi stalno razgovarali.

Potrebno je stalno naglašavati cilj i pokazivati put prema njemu, te

odlučnost u držanju unaprijed dogovorenog vremena i rasporeda sastanka.

Ako se drži bitnih elemenata koji se traže u ovakvoj evangelizaciji, može

se mirno, bez napetosti i straha, ići naprijed, jer cilj neće biti

promašen i plodovi neće izostati. Ono za čim se ide nije stvar razuma,

ali ni samo volje. Stoga se ne može postići ljudskim sredstvima, ali niti

bez njih. Razgovori i kateheze bez molitve ne dovode do cilja, ali ni samo

molitva bez kateheze i razmišljanja ne dovodi do cilja. Tek oboje zajedno.

Ako je voditelj toga svjestan, lako će pronaći ravnotežu rada u skupini.

Voditelj treba na svaki sastanak doći dobro pripremljen. Već je prošao

određenu stazu k cilju i sada je mora proći znalački i sa skupinom. Zato

valja odmah započeti sastanak i na vrijeme prelaziti od meditacije na

skupni rad, s rada na katehezu i s nje na molitvu. No ipak, ne smije to

biti kruto, usiljeno i nametnuto. Neka jedno iz drugoga proizlazi.

Redoslijed će ponekad biti i drukčiji. No, neka se sastanak nikad ne

skrati izostavivši katehezu ili molitvu zbog ispada pojedinaca ili

razgovora. Razgovor se može voditi i izvan sastanka, tijekom tjedna. Dobro

je, naime, da voditelji razgovaraju nasamo sa svakim sudionikom i tako ga

savjetuju i u onim teškoćama koje je nemoguće izreći pred drugima. Ako je

riječ o ozbiljnijim problemima, dobro je takve poslati iskusnom svećeniku

ili, ako treba, liječniku. Uopće, neka se u skupini ne iznose negativna,

opterećujuća iskustva i teškoće, jer onda opterete i druge sudionike.

Takva iskustva neka se iznesu nasamo voditeljima. No, pozitivna neka se

iznesu, jer pomažu skupini. Ipak, neka se sudionici bolje upoznaju

međusobno i neka se počnu pomagati u svim potrebama i teškoćama. Neka se

također na sva-kom sastanku kratko moli za pojedince koji to izričito

traže ili za koje se vidi da zaostaju, da su tjeskobni, da ih nešto tajno

muči, da su zakočeni, da su deprimirani, da ne shvaćaju, da se boje i tome

slično.

Neka se odmah od prvog sastanka traži od sudionika da svaki dan čitaju

Novi zavjet i da svaki dan mole barem deset minuta. Neka ih se navede da

se ispovjede i počnu stalno ići na pričest. Ako se netko nalazi u stalnom

stanju grijeha, s takvim treba razgovarati i poslati ga iskusnom

svećeniku da s njime riješi svoj problem. Grijesi mogu najjače zadržavati

napredak u skupini. Sudionicima odmah treba reći da Isusov put nije

spojiv s grijehom i da stoga odmah treba raskinuti s teškim grijesima.

Neka skupina onda za takve moli da dobiju volju i snagu da se odreknu

grijeha. Jednako treba učiniti s onima koji su se bavili spi-ritizmom i

magijskim praksama. Može se sudionicima zadati »domaća zadaća« preko

tjedna. Može im se savjetovati da se sastaju privatno i kroz tjedan na

molitvu ili razgovor, neka češće posjete Isusa u euhari-stijskom

sakramentu u svetohraništu crkve. Neka im se preporuče neke knjige koje su

temeljne za rad u skupini.

Voditelji neka brižno prate razvoj i rast sudionika. Neka za njih mole i

vole ih iskreno. Neka imaju sućuti za njihove teškoće i boli. Ali, neka

budu odlučni i sigurni kad govore o Isusovu putu i obraćenju. Neka znaju

da se tu nikada ne gubi, nego samo dobiva.

I na izvanjski način može se rad učiniti simpatičnijim. Dobro je u

dvorani gdje se održavaju sastanci imati svijeću i upaliti je (možda kod

meditacije ili čitanja Biblije), zatim neka sudionici uvijek donesu

svje-žeg cvijeća, neka sami uređuju dvoranu, neka stolice budu u krugu da

se svi međusobno gledaju u lice. Neka na vidljivom mjestu bude križ, a i

Gospin lik ili slika, u znak da i Isusova majka s nama moli i za nas moli

snagu Duha Svetoga, kao i s prvom Crkvom.

Uvijekje važno stvarati klimu povjerenja tako da se svaki sudionik tu može

naći i da Isus bude za sve dobrodošao, cilj i središte sastanaka.

270271

SADRŽAJ

Kratice ................................................... 4

Predgovor X. izdanju ................................ 5

Predgovor V. i II. izdanju ......................... 6

Predgovor ............................................... 7

Prvi dio

SUSRET SA ŽIVIM BOGOM

Sadržaj seminara za evangelizaciju Crkve

UVOD ................................................... 11

PREGLED KATEKUMENATA .................. 20

Prvo poglavlje: ZAŠTO EVANGELIZIRATI VEĆ KRŠTENE?

- Suvremeni crkveni dokumenti o evangelizaciji u Crkvi (kateheza)

.......... 21

- Promisli ............................................ 27

- Molitva ........................................... 28

- Literatura ........................................ 29

Drugo poglavlje

Prvo razdoblje: PRETKATEKUMENAT ....... 31

- Obrednik RPOK o pretkatekumenatu .... 31

1. ZAŠTO ŽIVIMO? ............................... 32

- Meditacija ........................................ 32

- Promisli ........................................... 32

- Molitva ........................................... 33

Zašto živimo? - Egzistencija (kateheza) . 33

- Molitva ........................................... 38

- Iskustva ............................................ 38

- Literatura ........................................ 40

2. GRIJEH - TAJNA ZLA ....................... 41

- Uvod .............................................. 41

- Meditacija ........................................ 41

- Promisli ........................................... 42

- Molitva ........................................... 42

Grijeh - tajna zla (kateheza) ............... 43

- Promisli ........................................... 57

273

- Iskustva ........................................... 59

- Literatura ........................................ 61

3. ISUS KRIST I OTKUPLJENJE ............. 62

- Uvod .............................................. 62

- Meditacija ........................................ 63

- Promisli ........................................... 64

- Molitva ........................................... 64

Isus Krist Otkupitelj (kateheza) ........... 64

- Iskustva ........................................... 80

- Molitva ........................................... 85

- Zadatak .......................................... 85

- Literatura ........................................ 85

Treće poglavlje

Drugo razdoblje: KATEKUMENAT ............. 87

- Obrednik RPOK o drugom razdoblju katekumenata

................................... 87

- Molitva (1) ...................................... 88

- Molitva (2) ...................................... 89

4. DUH SVETI - SILA BOŽJA ................ 90

- Meditacija ........................................ 90

- Upute .............................................. 91

- Promisli i napiši ................................. 91

- Molitva ........................................... 92

Duh Sveti - Sila Božja (kateheza) ........ 92

- Promisli ........................................... 98

- Iskustva ........................................... 99

- Molitva ........................................... 102

- Literatura ........................................ 102

5. VJERA U ISUSA KRISTA ................... 103

- Uvod .............................................. 103

- Promisli ........................................... 106

- Molitva ........................................... 106

Vjera u Isusa Krista (kateheza) ............ 107

- Iskustva ........................................... 109

- Literatura ........................................ 1126. OBRAĆENJE

..................................... 113

- Uvodne misli ..................................... 113

- Meditacija ........................................ 115

- Promisli ........................................... 115

- Molitva ........................................... 116

Obraćenje - opredjeljenje za

Isusa Krista (kateheza) ....................... 116

- Zadatak .......................................... 122

- Iskustva ........................................... 123

- Literatura ........................................ 125

7. MOLITVA .......................................... 126

- Uvodne misli .................................... 126

- Meditacija ........................................ 127

- Promisli ........................................... 128

Molitva (kateheza) ............................. 128

- Zadatak .......................................... 136

- Iskustva ........................................... 137

- Literatura ........................................ 139

Četvrto poglavlje

Treće razdoblje: VRIJEME ČIŠĆENJA I

PROSVJETLJIVANJA ........ 141

- Iz obrednika .................................... 141

8. PRAKTIČNA PROVEDBA OBRAĆENJA .....................................

144

1. Opredjeljenje za Isusa Krista .....;........ 144

2. Temeljita ispovijed grijeha ................. 145

3. Osloboditi se idola ........................... 146

4. Molitva za nutarnje iscjeljenje ............ 164

- Promisli i napiši ................................ 165

- Molitva ........................................... 165

- Meditacija ........................................ 165

- Napomena ....................................... 166

- Kako moliti za nutarnje iscjeljenje ........ 167

- Molitva (za nutarnje iscjeljenje) ........... 172

- Upute ............................................. 179

- Literatura ........................................ 180

5. Zaključne napomene i iskustva ............ 180

- Literatura (o okultnim praksama) ........ 196

275

274

Peto poglavlje

Četvrto razdoblje: OBNOVA SAKRAMENATA

INICIJACIJE I

MISTAGOGIJE ............... 199

- Iz obrednika .................................... 199

9. CRKVA I SAKRAMENTI

INICIJACIJE ...................................... 201

- Uvodne napomene ............................ 201

- Meditacija ........................................ 203

- Promisli i napiši ................................. 203

- Molitva ........................................... 204

Crkva i sakramenti pristupa

(kateheza) ......................................... 204

- Promisli ........................................... 212

- Iskustva ........................................... 213

- Literatura ........................................ 215

10. OBNOVA SAKRAMENTA

INICIJACIJE ...................................... 216

- Promisli ........................................... 216

- Meditacija ........................................ 216

- Molitva ........................................... 217

- Napomena ....................................... 217

- Vjeroispovijest .................................. 218

- Molitva ........................................... 218

- Napomena ....................................... 219

Obnova sakramenata inicijacije i predanje

života (kateheza)............................... 219

- Molitva ........................................... 224

- Iskustva ........................................... 225

- Literatura ........................................ 231

11. MISTAGOGIJA - MOLITVA ZA

SLUŽENJE U ZAJEDNICI ............... 233

- Uvodne napomene .......................... 233

- Promisli i napiši ................................ 234

- Molitva ........................................... 234

Služenje u Crkvi i svijetu

(kateheza) ........................................ 235

- Molitva ........................................... 242- Iskustva

........................................... 242

12. ŠTO NAKON OVOGA? ....................... 246

- Meditacija ........................................ 246

Hodati trijezno dalje (kateheza) ........... 247

Drugi dio KAKO DO SUSRETA Upute za voditelje seminara za evangelizaciju

Crkve Kako do susreta .................................. 255

1. ČETVORODNEVNI SEMINAR ............ 256

2. OSMODNEVNI SEMINAR .................. 264

3. PROVEDBA KATEKUMENATA KROZ TROMJESEČNI RAD U SKUPINI

ILI KAKO POSTATI DOBAR VODITELJ SEMINARA

....................................... 265

276277