Upload
-
View
63
Download
3
Embed Size (px)
Citation preview
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
Književnosti naroda BiH i B/H/S jezik
Seminarski rad
Umijeće interpretacije drame: William Shakespeare – Romeo i Julija
Mentor: prof.dr. Nihad Agić Studentica: Amra Penava
Sarajevo, juni 2014.
1
Seminarski rad
Predmet: Umijeće interpretacije drame
Tema:
William Shakespeare – Romeo i Julija
Studentica: Amra Penava
Odsjek: Književnosti naroda BiH i BHS jezik
Studijska grupa: Književnost naroda BiH
Smjer: Nastavnički
Broj indeksa: 1373/2012
2
Sarajevo, juni 2014.
Ljubav nije čudo, ali čini čuda.
Milan Begović
Ako želiš biti voljen, voli!
Seneka
3
Uvod
Drama je žanr u književnosti, koji je nastao za vrijeme antičke Grčke i koji se i danas razvija.
To književno djelo, uglavnom služi javnom izvođenju u pozorištu. Tokom 18. i 19.
stoljeća, opera je nastala kao kombinacija drame, poezije, i muzike.
Osnovne podvrste drame su: tragedija, komedija i drama u užem smislu, koje se prvo
pojavljuju nekoliko vijekova prije naše ere. Starogrčka drama je prema legendi nastala za
vrijeme vjerskog festivala, kada se jedan pjevač odvojio od zbora i počeo pjevati sam. Grčka
tragedija se u glavnom bavila poznatim historijskim i mitološkim temama. Tragedije su,
slično kao i danas, radovi ozbiljnijeg i težeg karaktera i tiču su se uglavnom ljudskih
tragičnih sudbina. Za razliku od njih, komedije su većinom vedrijeg karaktera i gotovo uvijek
imaju sretan završetak. Grčki festivali bi obično imali tri tragedije i jednu komediju.
Drama se razlikuje od drugih knjizevnih djela po tome što se sav tekst izvodi u glumačkoj
realizaciji. Danas drama nastaje saradnjom autora scenografa, kompozitora i glumaca, dok je
u staroj Grčkoj na početku stvaranja drame pjesnik /pisac/ ujedno i režiser, glumac, koreograf,
kostimograf i kompozitor. Važan faktor kod izvođenja nekog dramskog teksta jeste publika.
Glumci i publika stvaraju poseban odnos. Od publike zavisi uspješnost drame a od glumca da
prestavi tekst na pravi način.
Platon kaže u svojoj knjizi “Država” da drama podražava najraznovrsnije pojave: muškarce i
žene, mladiće i starce, vrlinu i nevaljstvo, ljepotu i rugobu; zatim kovače, zanatlije, veslače na
galijama i njihove komadante; pa trzanje konja i riku bikova, šum rijeka, hučanje mora i
pucanje gromova; najzad, fijuk vijetra, pljusak leda, škripanje osovina i točkova, pa ne samo
tonove svih mogućih instrumenata nego i lajanje pasa, bleku ovaca i cvrkutanje ptica. Sve ovo
je bila zadaća glumca u staroj Grčkoj, na početku samo jednog a kasnije dolazi do uvođenja
drugog pa i trećeg glumca. Također glumci su bili samo muškarci.
Drama obuhvata književne vrste namijenjene izvođenju na pozornici u kazališnim
predstavama. Dramska književna djela posebno su oblikovana tako da sadrže opis likova s
naznakom nekih njihovih osobina, dijelove teksta koje glumci izgovaraju na pozornici i
dijelove koji služe samo kao uputa glumcima i redatelju, a nazivaju se didaskalijama. Fabula
dramskog teksta se ne pripovijeda, već se postiže izmjenom dramskih situacija. Dijalog
(razgovor među likovima) i monolog (izlaganje jednog lika) bitna su sredstva književnog 4
oblikovanja drame. Zbivanje na pozornici proizlazi iz djelatnosti likova. Drama ima svoj
početak, sredinu i završetak. Podjeljena je na činove i prizore, a zanimanje gledatelja potiče
neki sukob ili zaplet koji se na kraju razrješava.
Elizabetsko doba je naziv za drugu polovinu XVI stoljeća u Engleskoj. Naziv je u čast
Elizabete I, čija je duga vladavina (1558–1603) donijela zemlji relativan mir, blagostanje i
bezbjednost od najazde spolja. Dinastički i velikaški ratovi Crvene i bijele ruže, koji su
pustošili Englesku pripadali su davnoj prošlosti. Posljednji iz dinastije Plantageneta, Ričard
III, poginuo je u bitci na Bosfortskom polju, a na prijesto je stupio pobjedonosni Henri VII
Tjudor, osnivač nove kraljevske loze.
Sa političkom stabilnošću došao je i ekonomski napredak , a sa ovim kulturni procvat, tako da
je, za nepunih deset godina Elizabetine vladavine Engleska procvala u svim segmentima
života. Ovo doba se još naziva i Zlatno doba engleske historije. Osim u ekonomskom smislu
veliki je napredak i procvat ostvaren u književnosti, naročito poeziji i drami.
Veliko vrijeme je stvorilo i veliku dramu, jer drama je odbljesak života, njegovih stremljenja,
podviga, strasti, snova i maštanja. U svojim dramama Shekspier je davao atmosferu vremena.
Kad je atmosfera bila vedra, u prvoj deceniji njegovog stvaranja, vedre su i vesele bile
njegove komedije, i historije, iako tragične, imale su svoj politički i patriotski smisao, a kada
je nastala promjena, u prvoj deceniji VII stoljeća, odnosno u drugoj njegovog stvaranja , došle
su mračne i teške tragedije.
William Shakespeare, najveći dramski pjesnik te velike epohe i svijeta, rođen je 1564. godine, u
Stratfordu na Evonu, maloj varošici u srcu seoske Engleske, kao treće i najstarije muško
dijete. Vjerovatno je osnovno znanje stekao u mjesnoj školi, no misli se da ovu školu nije
završio. Krajem 1582., u osamnaestoj godini, oženio se Anom Hatevej, iz obližnjeg zaseoka
Šoterija, djevojkom osam godna starijom od sebe, s kojom je imao troje djece: kćer Suzanu i
blizance Hamneta i Đuditu. Ana je umrla 1623., sedam godina poslije smrti svoga muža, a
posljednji neposredni potomak Shekspierov, njegova unuka Elizabeta, umrla je 1670. i loza se
ugasila. Od rođenja blizanaca do 1592. Postoji praznina u njegovoj biografiji, te tako historija
ne zna šta je on radio u toku tih sedam-osam godina. Predanje kaže da je morao bježatiS iz
Stratforda od odmazde mjesnog vlastelina, ser Tomasa Lusija, čiju je divljač lovio i još
spjevao o njemu šaljivu baladu kad je ovaj počeo da ga sudski progoni, a također se misli da
je bio učitelj, vjerovatno privatan. Po pismu Roberta Grina (1592.) vidimo da je u Londonu
5
postao ozbiljan konkurent univerzitetski obrazovanim piscima (Marlou, Pilu, Nesu i
Lodzu).Godine 1595., postao je akcionar pozorišne trupe Lorda Cemberlejna, koja je 1599.
izgradila čuveno pozorište Glob. Za ovu trupu, koja je kasnije postala Kraljevska trupa, pisao
je sve svoje drame i povremeno glumio sve do 1610. god, kada se povukao u Stratford, gdje je
i umro.
Osim dvije poeme i zbirke pjesama (Venera i Adon 1593., Otmica Lukrecije 1594., Soneti
1609.), napisao je 36 drama za koje se smatra da su u cjelini njegove. Osam historijskih drama
(napisanih od 1590. do 1600.) obuhvataju period engleske istorije od Ričarda II do Ričarda
III. U istom, početnom periodu stvaralaštva nastale su i njegove rane tragedije (Titus
Andronikus, Romeo i Julija), kao i mnoge rane komedije od kojih su najpoznatije San ljetnje
noći i Mletački trgovac. Od 1600.–1606. god., pisao je svoje najpoznatije tragedije (Julije
Cezar, Hamlet, Otelo, Magbet, Kralj Lir) i komedije (Kako vam drago i Bogojavljenska noć).
Od djela stvorenih u posljednjem periodu (1606–1613) najpoznatije su ljubavna tragedija
Antonije i Kleopatra i tragikomedije Zimska bajka i Bura.
Kada je riječ o istoriji svjetske književnosti na prelazu iz Srednjeg veka u tzv. moderno doba
ili rano moderno doba, susrećemo se prvo sa renesansom. Renesansna drama je na
najrazličitije načine kontekst za Šekspira. Međutim, opus renesansne drame je veoma
oskudan. U Italiji, drame su pisali Nikolo Makijaveli (Mandragora) , P j e t ro Are t i no i
Ar io s to , a u Špan i j i Lope de Vega , ko j i p i š e istorijske drame. Dramski fenomen
koji vezujemo za renesansu je comoedia del arte – improvizovana drama koja nije imala
tačno određen tekst, ali je imala tipske likove (Pantelone, i l i o t a c ko j i s e protivi
sreći mladih (senexvs. iuvenis) i l i p r eva ren i muž ; Dotore, učena sveznalica,
lukavi rob, prefigani sluga, Miles gloriosus, hvalisavi vojnik) i tipske zaplete. Comoedia del
arte preuzimala je pojedine strukture iz novoatičke, rimske komedije intrige (Plaut i
Terencije). Šekspirovi likovi nisu tipski, ali u njima ima elemenata junaka iz Comoedie del
artei novoatičke komedije. Dramaturgija na Kon t inen tu , kako v id imo , ba š i ne
cv j e t a . U većo j me r i j e o s t a lo t eo r i j e d r ame , nego s ame dramaturgije. U
renesansi se oživljavaju proučavanja antičkih poetika, Aristotela i Horacija. Filip
Sidni u Engleskoj i čitav niz teoretičara u Italiji (Kastalvetro) pišu o tome kako
drama treba da izgleda, uglavnom tumačeći Aristotela i Horacija, propisujući neku vrstu
normativne poetike. To je nšto sa čime će Šekspir stalno biti u sukobu. Filip Sidni će
stalno zamjerati Šekspiru i drugim p i s c ima d rama da ne zna ju Ar i s t o t e l a i
6
da r ade ne š to š t o po Ar i s t o t e lu n ikako ne b i mog lo b i t i prihvatljivo. Često
ćemo morati da se osvrnemo na to šta bi se smatralo poželjnim – neki dramaturški postupak –
a šta nalazimo kao nepoželjno sa stanovišta Aristotelove poetike, ali to je nešto što djeluje, što
je efektno i provokativno, i što istrajava.
Nema nijednog Šekspirovog djela u kojem se ne pojavljuje ljubav, bilo kao zahvalna tema
razgovora, pokretačka snaga likova ili, najčešće, kao preporodilačko osjećanje koje vraća
radost prvog viđenja ljepote u svijetu. U većini Šekspirovih djela tuga ili radost zaljubljenika
vraćaju njegove tragične usamljenike u naš svijet, a nas približuju njima. Za razliku od
brojnih komedija u kojima ljubavnici uvijek imaju svoj kutak gdje im niko ne smeta, Romeo i
Julija su okruženi svijetom svakodnevice i ugroženi silama mržnje. Nad poezijom njihove
ljubavi nadnio se mač proznih sila onih od kojih zavise. Otud nam se i tema ovog djela
predstavlja gotovo kao sudski slučaj: Romeo i Julija protiv Verone; ili djeca u ljubavi protiv
roditelja u mržnji; mladi protiv starih koji su zaboravili na mladost i protiv onih mladih koji
neće za nju da znaju... Ukratko, riječ je o sukobu između velike i idealne ljubavi sa malim i
stvarnim svijetom.
7
Tok dramske radnje
Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji Montecchi i Capuletti u svađi.
Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava upozorenjem kneza Escala.
Naslućujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija. Glava obitelji
Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dođe na zabavu.
Na zabavi Romeo susreće Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena, bez
ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaća pravi
smisao života. Romeo i Julija se tajno vjenčaju. U jednoj svađi, Tibaldo, Capulettijev sinovac,
ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija
Tibalda. Zatim mora pobjeći, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje
Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji priječe ga u tome i on se
skriva kod franjevca Lorenza. Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i
bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije
izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji
napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost,
glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleći
da mu život bez Julije više nemasmisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se
budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.
Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove
djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice
istinskoj i čistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreću.
8
Romeo i Julija – Šekspirovi tragični likovi
Tragičnost likova Romea i Julije rađa se iz vatre Romeovih i Julijinih podsticanja, postajući
nešto stvarno zahvaljujući njima. Od prvog trenutka to je čin ljubavi a ne filozofija ljubavi,
upravo po tome što se svaka njihova riječ i misao ne završava u sebi i u trenutku kada je
izgovorena. Ljepša i veća, ona se vraća sa druge strane. Kada na obali ugleda Juliju, kada još
ne znajuci ko je ona priđe i uzme je za ruku, Romeo kaže:
Ako mi tu svetu ikonu skrnavi
nedostojna ruka, ja ću rado znati
da otkajem; kao poklonici pravi
usne će poljupcem grešni dodir sprati.
Ako je Julija sveta ikona, ko je onda Romeo? Pa to već kaže i samo ime: na italijasnkom
romeo znači hodočasnik. Ljubav Romea i Julije je velika, prava, romantična ljubav koja ne
zna za granice ni kompromise. Po onome kako nam Shekspier predstavlja Veronu i njene
žitelje, to istovremeno znači da tako nešto nije od ovoga svijeta ni po njegovoj mjeri.
Romeova i Julijina ljubav je prevelika da ne bi bila tragična. Otac Lavrentije, zaštitnik
ljubavnika i njihov najbolji prijatelj, zna to i zbog toga bi htio da stiša bujicu Romeove strasti.
On moli Romea da voli umjereno jer tako čini ljubav koja dugo traje. Na manje produhovljen,
ali na prosto srdačan način, i Julijina dadilja pokušava da ih urazumi. Otac Lavrentije je
najbliži ljubavnicima i najviše u stanju da saosjeća sa njima.
Zemlja je i grob i ta majka rodna
prirode; taj grob je i utoba plodna:
raznovrsnu djecu te utrobe svoje
prirodine grudi bez prestanka doje.
Ali ljubav je tu opisana u svom krajnjem ishodu, a ne u buri početka, kroz koju prolaze
Romeo i Julija. Svijet bez ljubavi za kakvu znaju samo Romeo i Julija – osvijetljen i ophrvljen
njihovim žarom – predstavljen je kao polumrtav, bez pravog poleta i razloga postojanja, koji
9
jedino jaka osjećanja mogu dati. Ako osjećanja u tom svijetu i ima, ona su ili mala ili mutna
kao žuć mržnje i zavisti koji jedino znaju za psovku i mač.
U ovom djelu William Shakespeare je razdvojio svoje junake od njihovog svijeta. Oni se tek
djelimično i usljed nesrećnog slučaja ukrštaju. Dok su razdvojeni, tragedije nema. Čim se
sretnu, nesreća je neizbježna. A takvim postupkom ne zamagljuje nam središte, već ga samo
sasvim jasno pomjera na drugo mjesto, u namjeri da pokaže koliko je svako idealno
stremljenje nespojivo sa silama koje pokreću sve svakodnevice. Idealno i realno, u čovjeku i
svijetu, ovdje idu svako svojim putem da bi se na kraju neminovno sukobili.
Smrt je, tako reci, spasila ljubavnike da se suoče sa vremenom koje svaki žar rashlađuje. U
isti mah, sa pravom bi se mogli upitati: zar bi to bila idealna ljubav kada bi ljubavnici mogli
živjeti jedno bez drugog? Naravno da ne bi. Romeovo i Julijino samoubistvo je, ustvari,
posljednji i vrhunski izraz njihove ljubavi. Da bi ostala ono sto jeste i bila više od toga,
njihova ljubav mora prestati da postoji u svom zemaljskom vidu. Međutim, iza njihovog
odlaska ostaje jedno osjećanje i jedno saznanje.
Posmatrajući tužni prizor roditelja nad mrtvim tijelima svoje djece, knez na kraju kaže:
Sumoran mir jutro donosi nam ovo,
sunce od tuge ne može da sine.
Sociološka i psihološka karakterizacija likova
Romeo je mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način žrtva
sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu
mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.
Zublja sama
Nek od nje uči sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle noći sja
Ko alem kam na uhu crne žene –
I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, čista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrši, ja ću je potražit
10
I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.
Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjehjoš cvijetak tako ubav. 1
Romeo shvata da je sreo sudbinu, te je spreman učiniti sve. Za njega, osim što je smrtno
zaljubljen u Juliju, ne možemo reći da je poduzetan i hrabar mladić. Pun je vedrine i
mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez
Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva
velikutragediju.
Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oči tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijećaod sunca,
A njezine bi oči na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale.2
Julija potječe iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom označit će njen život. Shvata
kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše svijeta da bi joj bilo što mogla biti
zapreka.
Iz ljute mržnje niče ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna
I nemila je srca mog sudbina
Da mora ljubit mrskog dušmanina!3
1 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978., str. 74
2 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978., str. 83
3 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978., str. 78.11
Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.
Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo?
O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako ne ćeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuletti.
ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
“Montecchi” nije niti ruka niti nnga
Nitilice niti trup ni drugo ništa
Što pripada muškarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisaloi s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinusvoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu! 4
Povijest ovog slavnog para zapravo je povijest nemogućeg para, kako kaže Julija Kristeva,
manje im je vremena bilo potrebno za ljubav nego da se pripreme za smrt. Smrt u kojoj su
oboje vidjeli jedini „srećni“ kraj. Ljubav transgresije, ljubav izvan zakona, opća je ideja koja
često prevladava u svijesti kao i u književnim tekstovima. Pojam osljepljujuće očiglednosti
počiva na nekompatibilnosti idealizacije sa zakonom o onome što njezino održavanje sadrži
od Nad-ja. Činjenica je da zaljubljenik teži ka svojevrsnoj legalizaciji strasti. Možda je
uzročnik toga što se smatra da vanjski zakon subjektu predstavlja instancu moći i privlačnosti
koja se može pomiješati sa idealom JA. Međutim, kada je subjektu taj zakon postavljen on 4 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978., str. 84.
12
otkriva svoje novo moćno lice satkano od svakodnevnih prisila i sličnih represivnih stereotipa.
Od tog „zaljubljenog mi“, u stanju slatke nestabilnosti stvara koherentnu cjelinu, stup
reprodukcije ili jednostavno društveni ugovor. Upravo stapanjem sa Nad-ja, brak je –
povijesno i društveno određena institucija – antinomija ljubavi. No ipak, to nas ne sprečava da
mislimo na druga uređenja legalnosti braka, gdje bi zakon skrivao idealizaciju, a u isto
vrijeme se oslobađao njezinih Nad-ja aspekata. Priča o Romeu i Juliji poziva se na pojam
zaljubljenog para, zabranjene ljubavi. A ako je par osuđen već unaprijed na smrt, njihov raj su
njihove strasti.
13
Zaključak
Sjajem svojim ljubav ume da zabljesne i osvetli najveću tamu,
postoji kao zračak nade u navali beznađa.
Dve kuće istog ugleda u toj
lepoj Veroni, gde se radnja zbiva,
iz drevne mržnje počinju nov boj,
te građanska ruka građansku krv liva.
Nesrećne utrobe tih neprijatelja
rodiše kobno zaljubljenih dvoje,
koji sahraniše mržnju roditelja
samo preko bolne, tužne smrti svoje.5
Ovim stihovima velikan svjetskog pjesništva započeo je svoju dramu Romeo i Julija.
Vrijeme tačnog nastanka drame nije utvrđeno, ali se vjeruje da ju je napisao sredinom
devedesetih godina XVI stoljeća. Idealna ljubav traje do groba. Idealna mržnja, također.
Romeo i Julija smatraju se najvećom ljubavnom tragedijom, mada je ovaj komad, uglavnom,
posvećen mržnji. Jedini koji se u ovoj tragediji vole jesu Romeo i Julija, dok se svi ostali
mrze: njihovi roditelji, rođaci i prijatelji. Monteki i Kapuleti. Verona, mjesto u kome se radnja
zbiva, je suviše mala i predstavlja svijet iskidan od ličnih interesa i sitnica za razliku od nečeg
tako ogromnog i snažnog kao što je ljubav Romea i Julije. Žiteljima ovog gradića nedostaju
životna snaga i strast za životom. William Shakespeare upravo pokazuje da svijet kome je
jedino pravo i snažno osećanje opijenost Romeovom i Julijinom ljubavlju i nema pravi razlog
postojanja. U svemu tome, teško je utvrditi gdje prestaje ljubav, a gde počinje mržnja. Tako je
i građanima Verone već dosadila tolika mržnja između ove dvije porodice. Oni, čak šta više,
podjednako mrze i Monteke i Kapulete.
Dole Monteki! - viču oni. - Dole Kapuleti!
Međutim, u lijepoj Veroni punoj mržnje, žive dvoje mladih puni ljubavi. Oni se prvi put
susreću u domu Kapuletih na balu, gdje se istovremeno zaljubljuju ne sluteći kakve posledice
će nastati i koju životnu moć ima njihova ljubav. Romeo prilazi Juliji riječima hodočasnika
koji se obraća ikoni, i za razliku od njegove prošle ljubavi Rozaline, Julija je stvarna, i pored
nje Romeo nema potrebu za tužnim uzidajima.
5 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978.14
Ona je jednostavno tu, i bez komplikovanih filozofskih misli. Njihova ljubav postaje stvarna i
velika igra života koja nezaustavljivo hrli u budućnost, u svaki naredni tren. Iste večeri su se
vjerili i već sljedećeg dana vjenčali. Samo jednom su se posvađali, samo jednom pomirili,
samo jednu noć proveli zajedno i sljedećeg jutra doživjeli bol rastanka. Iz konstatne dinamike
radnje upravo proizilazi utisak da je svaki oblik njihove ljubavi veći od sebe samog, i da se ne
crpi u stvarnosti i
događajima iz prošlosti. Svaki tren koji doživljavaju zajedno je jedinstven i neponovljiv. I to
je bila ljubav koja je činom samoubistva dostigla vrhunac na zemlji. Znajući kolika tragičnost
leži u svemu, otac Lavrentije je rekao Romeu:
Nagle sreće naglo i završe
I umru u svom trijumfu ko vatra
I barut što se u poljupcu nište.6
I poslije svega, Romeo i Julija se susreću ponovo, ali u grobu: Romeo misli da je Julija mrtva,
Julija veruje da je mrtav Romeo. Međutim, do toga časa, mrtvi su već mnogi njihovi rođaci i
prijatelji, koji su se međusobno ubijali iz mržnje. Romeo i Julija, međutim, ubijaju se iz
ljubavi. Romeo ispija otrov, zbog Julije. Julija se probada nožem, zbog Romea.
Tada, posmatrajući roditelje nad mrtvim tijelima svoje djece, jedine posredne i neposredne
uzroke tragedije, Knez Veronski kaže:
Sumoran mir jutro donosi na ovo,
Sunce od tuge ne može da sine.7
William Shakespeare je dobro znao da i pretjerana ljubav i pretjerana mržnja znače za čovjeka
istu katastrofu. Zato se na samom kraju, dvije zavađene strane, dvoje ljutih nepijatelja mire.
LITERATURA
1. Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska,
Zagreb, 2000.6 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978.
7 Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978.15
2. Lešić, Zdenko, Teorija književnosti Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2005.
3. Solar, Milivoj; Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2001.
4. Shekspier William, Romeo i Julija, Rad, Beograd, 1978.
5. Kostić, Veselin, Stvaralaštvo Viljema Šekspira II, SKZ, Beograd 1994.
6. Kot, Jan, Šekspir naš savremenik, SKZ, Beograd, 1963.
7. Vigotski, Lav, Psihologija umetnosti, preveo Jovan Janićijević, Nolit, Beograd, 1975.
8. Brajson, Bil, Šekspir – svet kao pozornica, Laguna, Beograd, 2010.
9. Popović, Vladeta, Život i dela Viljema Šekspira, drugo izdanje, Beograd, 1953.
16