Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

Raspored misnih slavlja i liturgijski

kalendar: od 4. do 10. IV. 2016.

Pon.

4.

IV.

Navještenje Gospodinovo-Blagovijest

19,00 +Jela, Ante i Stipe Gnječ KRVAVAC

Uto.

5.

IV.

Sv. Vinko Ferreski

19,00 +Vinko i Mara Prusac PODRUJNICA

Sri.

6.

IV.

Irenej Srijemski

19,00 +Stanko i Antica Gnječ KRVAVAC

Čet.

7.

IV.

Ivan de la Salle

19,00 +Krešo, Nikola i Jela Nikolić BAGALOVIĆ

Pet, 8.

IV.

Timotej, Diogen

19,0

0

+Mara i Stipan Batinović KRVAVAC

Sub.

9.

IV.

Maksim, Demetrije Srijemski

8,00

+Manda, Ante, Veronika, Nikola, Matija i Ivan Krstičević KRVAVAC

Ned.

10.

IV.

TREĆA VAZMENA

8,30 Jutarnja sv. Misa /+Jozo i Jela Marević/ MOMIĆI

10,00 Župna Sveta Misa BAGALOVIĆ

19,00 Večernja sv. Misa /+Josip i Draga Dominiković/ KULA NORINSKA

Sumnja može biti stanje protivno vjeri, ali može biti i put produbljivanja vjere, put na kojemu se nadilaze nesigurnosti i tame. Vjera se sa sumnjom stalno susreće i suočava. Štoviše, vjeru se često živi kao „umijeće sumnje“, sumnje koja ne razočarava nego traga i vodi naprijed. Bojim se vjere koja nikada nije prošla kroz iskustvo sumnje, kroz traganje, kroz žudnju za većom sigurnošću i koja se nije nikada razočarala u valastitu sigurnost.

Primi, Oče nebeski, molitve svoje Crkve. Oslobodi nas svega što je nedostojno dara vječnoga života i obnovi nam snagu vjere da uvijek umijemo prepoznavati tvoju blizinu i hoditi putem spasenja.

Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

DRUGA VAZMENA 3. IV. 2016.

NEDJELJNO EVANĐELJE Iv 20, 19-31

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Uvečer toga istog dana, prvog

u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja

nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu. Riječ Gospodnja.

IZA ZAKLJUČANIH VRATA

„U tami. Ustrašeni Iza vrata zatvorenih. Stojimo mi – zaključani.“ Vrata. Brava. Ključ. Pod ključ stavljamo puno toga. Novac, nakit, dokumente, vrijednosne papire... Zaključavamo. Zatvaramo. Štitimo. Čuvamo. Svi to čine. I bogati i sirotinja. Svatko od nas posjeduje nešto što ne želi da drugi vide, diraju ili uzmu. Ali što se zbiva kada mi sami sebe – zaključamo? Kada zatvorimo vrata? Kada okrenemo ključ u bravi? Kada ne želimo niti da nas tko vidi, niti da mi bilo koga vidimo? U početku smo zadovoljni. Osjećamo određenu sigurnost. Pa čak i mir. Ali taj nazovimo ga „mir“ ubrzo zamijeni nemir. A iza nemira nastupaju trenutci tjeskobe, sumnje, straha i očaja. Mi jesmo ono najvrjednije što posjedujemo i logično je čuvati se. Štititi. I zašto bi onda to bio nekakav problem? Problem je u motivu koji nas je zaključao, a on je uvijek – strah. Strah nas odvaja od bližnjega. Strah nas tjera zatvoriti vrata. Okrenuti ključ u bravi. I onda ključ baciti. Ovo naše vrijeme, ova naša kultura, naprosto tjera ljude u izolaciju. Licemjerstvo, laž, zloća, pohlepa, sebičnost, bešćutnost, sve to ljude razdvaja, stvara u njima legitiman osjećaj straha da će biti izmanipulirani, prevareni, izigrani... kao bezbroj puta do sada.

I onda čovjek, s nemirom u svom srcu, sa strahom kao

Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

dominantnim osjećajem, zatvara vrata. I zaključava ih. Zaključava vrata i zatvara sam sebe. Skoro svatko od nas želi živjeti unutar zakonskih normi. Skoro svatko. Jer ako živiš unutar limita kojeg je odredio zakon, možeš koliko toliko, mirno spavati. Ne sanjaš Remetinec, a ni astronomske jamčevine. Možeš „biti u miru“. Isusovi učenici nisu „u miru“. Nemirni su. Kada je Rim u pitanju oni su sumnjivi kao oni koji su se udružili u „zločinački poduhvat“ na čijem je čelu bio osuđeni i razapeti tesar iz Nazareta. Kada je Jeruzalem u pitanju oni su opet u problemima, jer su, pridruživši se Isusu, izravno se suprotstavili autoritetu Hrama. Petar je u najvećim problemima, jer je u Getsemaniju, kada su došli Isusa uhititi, mačem otkinuo uho sluzi velikog hramskog svećenika. Ako nema mira u Rimu, ako ga nema u Jeruzalemu, onda ga nije bilo ni među učenicima, bez obzira koliko su puta okrenuli ključ u bravi zatvorivši vrata za sobom u gornjoj sobi. Strah ih je savladao i jedino čemu su se nadali bila je pomisao da će se ova stvar ispuhati i da će uspjeti pobjeći iz ovoga grada, kako se više nikada u njega ne bi vratili. I zato su se krili. Iza zatvorenih vrata. Ali mira imali nisu. Bili su nemirni, ustrašeni, zbunjeni i tužni. Nisu znali što bi i kako bi dalje. Koliko se dugo još skrivati? Što duže budu tu boravili veća je šansa da će ih netko prepoznati i prijaviti. A što će tek onda biti s njima? I što je s Tomom? Nema ga. Možda je već uhićen? Ili je isuviše preplašen da bi im se pridružio. Nitko se nije usudio otići i potražiti ga. I usred svih tih pitanja, usred svih tih strahova i sumnji, pojavljuje se Isus. A vrata? Vrata su i dalje bila zatvorena. I zaključana.

Možemo samo pretpostavljati kako su se u tom trenutku osjećali

učenici. Isus im je mogao postaviti jako puno pitanja. Neugodnih pitanja. O njihovoj lojalnosti. O njihovoj nevjeri. Mogao ih je optužiti za kukavičluk. Za bijeg. Mogao im je prigovoriti da su ga ostavili samog u muci i u smrti. Mogao je ući u sobu ljutit i bijesan. Optužujući ih. Ali umjesto svega toga Isus ulazi u sobu i njegove prve riječi su – „Mir vama!“ Prva riječ koja nakon uskrsnuća prelazi preko Kristovih usana je – MIR. Ne govori Isus o miru u Rimu, ili u Jeruzalemu, nego govori o miru u njihovim srcima. Isus shvaća njihove strahove, njihovu grižnju savjesti, njihovu tugu, njihovo beznađe...

Isusova ljubav prema učenicima bila je veća od bilo čega što su oni njemu nažao učinili. Kada je na križu molio: „Oče oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Isus je molio za svaku osobu koje je bila povezana s njegovom mukom. Nije molio samo za one koji su ga izdali, za one koji su ga lažno optužili, koji su mu čavle u ruke i noge zabijali, nego je molio za sve one koji su mu mogli pomoći, a nisu i za one koji su šutjeli kada su mogli progovoriti u njegovu obranu, a nisu. Svi su oni bili krivi. Baš kao što smo i mi danas svi krivi. Kada se je Isus pojavio u gornjoj sobi došao je donoseći mir. Ponudio im je svoj mir, ali ne zato što su ga oni zaslužili, nego zato što ih je ljubio. Zar i mi ne živimo iza zaključanih vrata?

Postoje ona mjesta za koja se nadamo da se u njima možemo skriti i da nas mogu zaštititi od naših najvećih strahova. Krijemo se iza zaključanih vrata i nadamo se da nitko ne vidi nemir u našem srcu i našoj duši, da su naše brige koje nas tište dobro skrivene. Brige oko obitelji, posla, škole, novca... Krijemo se iza zaključanih vrata od svega onoga što nas je zarobilo.

Župa Karmelske Gospe Bagalović liturgijsko-pastoralni listić

A to su, naše loše zdravlje, naše

ovisnosti, razočaranja. Naša nadanja i naši snovi koje nismo ostvarili. Dani kada su nas povrijedili ili ostavili naši najbliži i najdraži. Krijemo se u nadi da nas nitko tako prestrašene ne će pronaći. Nadamo se da nitko ne će otkriti koliko smo ranjivi, da nitko ne će doznati u kakvim strahovima prolazi naš život. Pouzdajemo se u vrata. U bravu. U ključ. Ali netko primjećuje ta vrata iza kojih se mi krijemo. To je Isus Krist. On dolazi k nama bez obzira na vrata, na bravu, na ključ. Dolazi i donosi nam svoj mir. Jedino Krist ima mir koji nama treba. Taj mir dolazi od onog koji je pobijedio smrt. Naši strahovi ne mogu nas držati zaključanima ako shvatimo tko stoji pred našim vratima i tko ulazi k nama. Ako shvatimo da je Krist uz nas. Jer on je održao svoje obećanje. Uskrsnuo je. I uz nas je. Do kraja.

„O Bože, za snagu Duha mi te molimo, kako bismo vrata otključali i širom otvorili... kako bi nas svjetlo obasjalo.“ / I. Ursić/

Djecu moraju odgajati roditelji a ne tv program!

Tamo gdje je nekada otac obitelji navečer možda čitao odlomak iz Života

svetaca ili Biblije, sada nepoznati glas govori ili pjeva hvaleći bezalkoholna pića, kontracepcijska sredstva, pivo, hladnjake, automobile ili tampone. Marie Winn napisala je uspješnicu o utjecaju televizijskih programa na obiteljski život i dala joj naziv Plug-in Drug (Droga na utičnicu).

Tamo gdje je dijete nekoć bilo

zaštićeno te postupno i u skladu sa svojim godinama postajalo svjesno zla i onih manje poželjnih aspekata života u velikom svijetu, kao i onih aspekata života koji su namijenjeni odraslima, a ne djeci, danas i najmlađe dijete ima priliku sve to vidjeti na večernjim vijestima.

Mala djeca gledaju na TV-ekranu stravične prizore mučenja i raskomadanih tijela iz ratom zahvaćenih dijelova svijeta ili slušaju ljude kako pričaju viceve na lascivnu temu uz upotrebu vulgarnih riječi u najnovijoj TV-

komediji. Evanđelje pak kaže: “Onomu,

naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.” (Mt 18,6)

Reakcija kršćanskog oca na štetne izvanjske utjecaje ne smije biti samo negativna (iako je bolje uopće ne imati televizor nego ne imati kontrolu nad njim). Da bi zaista bilo učinkovito, djelovanje roditelja mora proizlaziti iz

jedinstvenog stava i zalaganja i oca i majke, svjesnih svojih nedvojbenih odgovornosti kao učitelja.

Odgoj djeteta zahtijeva puno više od stalnog negiranja onog što dijete pogrješno radi; on zahtijeva od oca da bude ona pozitivna snaga u domu koja

ulaže sve svoje pozitivne napore u odgoj onih koji mu pripadaju. Vosak se ne oblikuje samo tako da ga se zaštiti od topljenja; na njemu se mora raditi s jasnom nakanom. Prema tome, kada oblikujemo mlade, mi

sami moramo znati što je to što želimo da oni postanu. /bitno.hr/