Upload
others
View
36
Download
26
Embed Size (px)
Citation preview
1
Doc. dr.sc. Jelena Lončar
UVOD U JAPANSKE STUDIJE
Sveučilište u Zagrebu,
PMF, Geografski odsjek
Marulićev trg 19, Zagreb
2
Sveučilište u Zagrebu
Prirodoslovno-matematički fakultet
Geografski odsjek
Nastavna skripta u okviru kolegija Uvod u japanske studije za sljedeće studije i smjerove- Preddiplomski sveučilišni studij Geografija; smjer: Istraživački, Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij Geografija i povijest; smjer: Nastavnički, Diplomski sveučilišni studij Geografija; smjer Nastavnički.
Drugi dio obvezne literature: Stiperski, Z., Yamamoto, Y., Njavro. Đ. (2005): Samuraj i vitez, Meridijani
3
Jelena Lončar
UVOD U JAPANSKE STUDIJE
Akademska godina 2018/2019.
© Sva prava pridržana, 2019.
Skripta je namijenjena studentima isključivo za osobnu uporabu
Recenzenti:
Prof. dr. sc. Dražen Njegač
Sveučilište u Zagrebu
Prirodoslovno-matematički fakultet
Geografski odsjek
Doc. dr. sc. Ružica Vuk
Sveučilište u Zagrebu
Prirodoslovno-matematički fakultet
Geografski odsjek
4
SADRŽAJ
Osnovni podaci...................................................................................................................................7
1. Uvod ........................................................................................................................................... 8
1.1. Osnovne odrednice položaja i fizičko-geografska
obilježja................................................................................................................................. 9
1.1.1. Tektonika i geologija Japana ......................................................................................... 12
1.1.2. Klima i morske struje .................................................................................................... 18
1.1.3. Voda i vodni resursi ...................................................................................................... 23
2. Povijest Japana i japanskog društva ......................................................................................... 26
2.1. Razvoj poljoprivrede ............................................................................................................ 27
2.2. Doba raspršenih poljodjelaca .............................................................................................. 27
2.3. Politička konsolidacija od 7.st. naše ere .............................................................................. 28
2.4. Država ritsuryo .................................................................................................................... 28
2.5. Šogunski Japan .................................................................................................................... 28
2.6. Uspon samuraja................................................................................................................... 29
2.7. Doba intenzivne poljoprivrede (1250.-1890.) ..................................................................... 29
2.7.1. Kultura i religija ............................................................................................................. 31
2.7.2. Utemeljenje poretka bakuhan ...................................................................................... 31
2.7.3. Doba rasta (1590.-1700.) .............................................................................................. 33
2.7.4. Stagnacija i propadanje (1700.-1850.) .......................................................................... 33
2.7.5. Kriza i restauracija Meiji (1800.-1890.).......................................................................... 34
2.8. Industrijsko doba (od 1890.- danas) ................................................................................... 35
2.8.1. Moderno doba .............................................................................................................. 37
3. Japanske regije .......................................................................................................................... 38
3.1. Regija jezgre .........................................................................................................................42
4. Demografske karakteristike Japana ......................................................................................... 45
4.1. Imigracija ............................................................................................................................. 51
4.2. Manjine u Japanu ................................................................................................................ 53
4.2.1. Burakumin ..................................................................................................................... 53
4.2.2. Pripadnici naroda Ainu .................................................................................................. 53
4.2.3. Korejci ........................................................................................................................... 55
5. Urbanizacija ................................................................................................................................ 57
6. Ekonomska obilježja Japana u 20.st. ......................................................................................... 62 6.1. Mala poduzeća.............................................................................................................................73 6.2. Promet ........................................................................................................................................ 77 6.3. Turizam.........................................................................................................................................78 6.3.1. Oblici turizma u Japanu ............................................................................................................78
6.3.2. Mjesta UNESCO Svjetske baštine u Japanu ..............................................................................79
5
7. Političko ustrojstvo i politika Japana tijekom 20.st. .................................................................... 85
7.1. Politika kasnog imperijalnog doba (1914.-1945.).........................................................................85
7.2. Politika od 1945. do danas .......................................................................................................... 87
8. Geopolitički položaj i vanjska politika Japana u Aziji ................................................................... 89
8.1. Japanska sigurnosna strategija u Azijsko-pacifičkoj regiji ........................................................... 91
8.2. Japansko-američki sigurnosni odnosi .......................................................................................... 93
8.3. Japanska strategija prema državama ASEAN-a ............................................................................ 95
8.4. Japan, Kina i Tajvanski prolaz ....................................................................................................... 96
8.5. Japan, Sj. Koreja i Rusija ............................................................................................................... 98
6
PREDGOVOR
Skripta iz kolegija Uvod u japanske studije namijenjena je studentima smjerova Preddiplomski
sveučilišni studij Geografija; smjer: istraživački, Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij
Geografija i povijest; smjer: Nastavnički, Diplomski sveučilišni studij Geografija; smjer Nastavnički -
koji su upisali navedeni kolegij.
Nastavni materijal strukturiran je logički tako da pokriva poglavlja od geografskih obilježja Japana,
poput prirodno-geografskih, povijesnog razvoja Japana, a nastavlja se analizom demografske situacije
te suvremenih karakteristika i trendova u ekonomiji i politici. Nastavni materijal je zamišljen sa ciljem
kako bi studenti lakše savladali sveobuhvatnu i široku tematiku koju kolegij pokriva. Iako je riječ o
izbornom kolegiju, sadržaji koji skripta nudi, daju široku osnovu i omogućuju upoznatost sa
specifičnostima Japana i njegovom problematikom, posebno vezanom uz demografska pitanja,
gospodarsku stagnaciju, a daje se i osvrt na japansku povijest i njegove društvene i kulturne
posebnosti. Uz navedeno daje se i širi kontekst u kojem se Japanska problematika promatra (naročito
u političko-geografskim odnosima gdje Japan igra veliku ulogu na prostroru Istočne Azije pa je stoga i
toj regiji pridana odgovarajuća pozornost).
Ova skripta bi studentima koji su upisali ovaj kolegij trebala omogućiti olakšano svladavanje
nastavnog sadržaja i omogućiti im stjecanje kompetencija koje su navedene iza svakog pojedinog
poglavlja u skripti. Sadržaj skripte u najvećoj mjeri je aktualiziran i nastojao je pratiti suvremene
pojave i procese na području kojim se predmet bavi. U najvećoj mjeri sadržaj nastavnog materijala
prati sadržaj predmeta i najvećim dijelom pokriva sva poglavlja prijavljena u dopusnici, iako je i zbog
načela aktualnosti ponešto i izmjenjen. Predmet kao i nastavna skripta pridonosi razvoju stručnih
kompetencija iz matične znanosti, razvoju kompetencija za samostalni istraživački rad i stvaranju
temelja za nastavak obrazovanja.
7
Osnovni podaci:
Ukupna površina: 377.915 km² Kopno: 364.485 km² (nema kopnenih granica) Vode: 13.430 km² Dužina obala: 29.751 km Broj stanovnika: 126.451.398 (2017. procjena) Narodnosni sastav stanovništva: Japanci 98.5 %, Korejci 0.5 %, Kinezi 0.4 %, ostali 0.6 %
Sastoji se od 4 glavna otoka i 6.848 manjih otoka i otočića Obuhvaća i: otočje Bonin (Ogasawara-gunto), Daito-shoto, Minami-jima, Okino-
tori-shima, Ryukyu otočje (Nansei-shoto) i vulkanske otoke (Kazan-retto) Obradivog zemljišta: 12,5 %, šume 68,5 %, ostalo: 19 %
Izvor: The World Factbook, CIA Factbook, www.cia.gov
8
1. UVOD
Japansko otočje ima dugu povijest, a ta je povijest jedinstvena, posebno s ekološkog stajališta.
Povijest Japana lako je obraditi jer su otočne granice zemlje vrlo jasne. Stoga je ova država dobar
primjer za širu povijest razvitka ljudskog roda unutar ograničenog životnog prostora, od sakupljača do
poljodjeljskog društva i dalje do rane faze industrijalizacije i postindustrijalizacije koja obilježava
današnje vrijeme. Prema teoriji koja zastupa jedinstvenost japanskog nasljeđa i teoriju povezanosti s
bogovima, povijest Japana se razlikuje od povijesti svih drugih naroda. Japanska inačica izuzetnosti
vlastite povijesti oslabljena je, ali ne i uništena 1940-ih godina.
Drugo gledište koje japansku povijest smatra izuzetnom dolazi izvan Japana i zapravo je stav o
izuzetnosti zapada prilagodilo japanskim uvjetima. Po njemu je niz jedinstvenih uvjeta doveo Japan
do industrijalizacije ili „modernizacije“ pa i „pozapadnačavanja“ kakva druga „nezapadna“ društva
nisu uspjela postići. Ova strana inačica, kao i njen izvornik, ima mnogo pristaša u znanstvenim
krugovima.
Tablica 1 prikazuje, uzimajući u obzir velike regionalne razlike u vremenu i pojedinim događajima,
razdoblja i faze koja pokrivaju uobičajene dijelove japanske povijesti (Totman, 2003).
Tab.1. Povijest Japana: Kratki pregled
(1) prije 130.000 god.
Najstariji pouzdani podaci o ranom društvu lovaca-sakupljača; kasni pleistocen; paleolitik
(2) prije 13.000 god.
Pojava kasnog društva lovaca-sakupljača (napredak između 13.000 i 4.500 god.; opadanje: između 4.500 i 3.000 god.); holocen; mezolitik ili neolitik; Jōmon
(3) 400 g. pr. Kr. (prije 2.400 g.)
Početak raspršenog poljodjeljskog društva (napredak: od 400 g. pr. Kr. do 700; zastoj: od 750. do 1250.)
Od 400 g.pr.Kr. do 250.: razdoblje Yayoi; poljodjeljsko razdoblje
Od 250. do 710.: razdoblje Kofun; kultura nadgrobnih spomenika; stvaranje države (ili razdoblje Yamato, od 300. do 645.)
Od 710. do 794.: razdoblje Nara; klasična ili aristokratska birokracija (ili ritsuryō, od 645. do 900.)
Od 794. do1185.: razdoblje Heian; klasična ili aristokratska birokracija (uključuje razdoblja: Fujiwara od 900. do 1050., insei od 1050. do 1180., i Genpejski rat od 1180. do 1185.)
1185. do 1250.: rano razdoblje Kamakura ili šogunat Minamoto; rani srednji vijek
(4) 1250. g. Pojava intenzivnog poljodjeljskog društva (napredak: od 1250. do 1700.; zastoj: od 1700. do 1870.)
Od 1250. do 1333.: kasno razdoblje Kamakura
Od 1333. do 1600.: razdoblje Muromachi ili Ashikaga; kasniji srednji vijek; feudalno razdoblje (uključuje razdoblje: nanbokuchō od 1336. do 1392., sengoku od 1467. do 1567., Azuchi-Momoyama od 1568. do 1600.)
Od 1600. do 1867.: šogunat Edo ili Tokugawa; rano moderno doba; centralizirani feudalizam
Od 1868. do 1890. g.: rano razdoblje Meiji; početak modernog doba.
(5) 1890-e Počeci industrijskog društva (napredak: od 1890. do danas)
9
Imperijalni Japan (od 1890.-1945.), uključuje kasno razdoblje Meiji, od 1890-1912.g.; razdoblje Taishō, od 1912-1926.g.; rano razdoblje Shōwa, od 1926-1945.g.
Poduzetnički Japan (od 1945. do danas), uključuje kasno razdoblje Shōwa, od 1945-1989. i rano razdoblje Heisei, od 1989. do danas.
Izvor: Totman C., 2003.
1.1. Osnovne odrednice položaja i fizičko-geografska obilježja
Geografija japanskih otoka, od početka japanske povijesti do danas, imala je stalnu ulogu u
oblikovanju njihova biosustava i civilizacije. Osnovna fizičko-geografska obilježja Japana vrlo su se
malo promijenila tijekom stoljeća njegove pisane povijesti, tako da opis japanskih otoka kakvi su
danas vrijedi za posljednja dva tisućljeća. Ipak, Japan je doživio velike geografske promjene, a kako
su one ne samo utjecale na život svih živih bića na tom području, nego dale otočju današnji izgled,
važno je ispitati i njegove geološke karakteristike, ali i klimu. Oni su imali veliku ulogu u oblikovanju
njegove povijesti.
Japan se sastoji od 4 velika otoka: Hokkaidō (površine 78.487 km²), Honshū (230.388 km²), Kyushū
(41.937 km²) i Shikoku (18.754 km²), nekoliko većih otokau blizini i mnogobrojnih otočića, od kojih su
najbrojniji oni koji čine otočne lance prema jugu, Ryūkyū i Bonin. Kopnena površina otoka iznosi
gotovo 378.000 km² što odgovara okvirno površini Njemačke. Ukupna površina japanskih otoka,
uključujući i okolni kontinetalni šelf, iznosi oko 550.000 km². Od ukupne površine obradivo je
(pogodno za poljoprivredu) oko 56.000 km², dok su ostatak uglavnom planinska područja prekrivena
šumama ili pašnjacima (75 % površine Japana čine planine prevelikog nagiba padina da bi mogle biti
kultivirane ili naseljene, naročito na mjestima gdje poniru direktno u more).
Smješten duž istočnog ruba Azije Japan se prostire od oko 25° sj. geog. širine na najjužnijem dijelu
otoka Kyushu do 45° sj.geog.širine u blizini najsjevernije točke otoka Hokkaido. Klima se kreće od
suptropske do umjereno hladne, a šumska vegetacija, slično tome, od širokolisnih zimzelenih šuma
na jugu, preko širokolisne bjelogorice na velikom dijelu srednjeg Japana, do bjelogoričnih borealnih
šuma na otoku Hokkaido i na visoravnima na otoku Honshū (Totman, 2003). Na japanskim otocima
rijeke su kratke, planinske, s promjenljivim vodostajem; najdulje su Shinano (367 km) i Tone (322 km)
na otoku Honshu te Ishikari (268 km) na otoku Hokkaido. Mnogobrojna su jezera u kraterima ugaslih
vulkana. Najveće je jezero Biwa (670,3 km²) u središnjem dijelu otoka Honshu.
10
Sl. 1. Japanski otoci – geografski smještaj
Izvor: https://www.mapsofworld.com/
Danas, kao i tijekom proteklih nekoliko tisuća godina, većina japanskog stanovništva živi duž istočno-
zapadne osovine što se prostire od sjevernog dijela otoka Kyushua preko Unutarnjeg mora do bazena
Kinai i ravnica Nobi (oko grada Nagoya), Yamato (Osaka, Kyoto, Kobe) i Kantō - od kojih je Kanto
najveće ravničarsko područje gdje se smjestio megalopolis Tokio. Ravnica Kanto je oko šest puta veća
od sljedećeg najvećeg ravničarskog područja u Japanu zbog čega ima veliko značenje za naseljavanje i
osnivanje gradova. To dugačko područje srednjeg Japana dominiralo je tijekom povijesti jer je
Unutarnje more osiguravalo pogodan, prilično siguran transport i bilo okruženo malim, ali plodnim i
sigurnim obalnim ravnicama iza kojih su se prostirala bogato pošumljena područja u unutrašnjosti.
11
Ravnice Nobi i Kanto sa svojom povoljnom klimom osiguravale su temeljne uvijete za poljodjeljstvo i
bile dovoljno velike i plodne za potporu političkim organizacijma što su ih ambiciozni političari koristili
za pridobivanje stanovnika udaljenijih krajeva (Totman, 2003). Dugoročne promjene klime odigrale su
odlučujuću ulogu u razvoju kulture kamenog doba a možda i potaknule stvaranje organiziranih država
oko 200-300 g. naše ere. Kratkoročne promjene klime utjecale su na političke događaje, naročito
tijekom 12. st., ali i 18. i 19. st. kada je došlo do gladi (propadanje usjeva) što je dovelo o društvene
katastrofe pa i kanibalizma.
Sl. 2. Položaj ravnica Nobi i Kanto
Izvor: www.slideserve.com
Dugotrajna prevlast područja oko Unutarnjeg mora pridonosila je održavanju regionalnih napetosti
od kojih su najžešće bile one između stanovnika JZ i SI dijela Japana. Te su napetosti potaknute u
davnim vremenima, pretpostavlja se pod utjecajem dolaska raznih naroda s azijskog kontinenta
preko „kopnenog mosta“ koji je s vremena na vrijeme povezivao otok Kyushu i otok Sahalin s
kontinentom, a posljednji je takav most potopljen podizanjem razine mora prije oko 13.000 godina. U
kasnijim tisućljećima različiti sastavi flore japanskih šuma održavali su te regionalne podjele među
stanovništvom. Primjerice, bjelogorične šume koje su prevladavale na području od srednjeg Japana
prema SI omogućile su trajniju i gušće naseljenu kulturu lovaca-sakupljača, što nije bilo moguće na JZ
područjima zimzelenih šuma koja su se pokazale manje pogodnima za tu kulturu pa su umjesto nje
potaknule razvoj kulture riže prije oko 2.400 godina (400 god.pr.Kr.). U kasnijim su stoljećima snažne
kulturne razlike i različiti ekonomski uvjeti poticali i dalje regionalne netrpeljivosti i izravne sukobe,
najviše između „civiliziranog“ zapada i „barbarskog“ sjevera. U novije vrijeme te su netrpeljivosti
12
snažno došle do izražaja u građanskim ratovima 60-ih godina 19. st. što se nastavilo i tijekom 20. st. u
obliku političkih i kulturnih nadmetanja (Totman, 2003).
1.1.1. Tektonika i geologija Japana
Japan je relativno malen prostor čije su karakteristike odredili isti tektonski procesi koji su oblikovali i
cijeli planet. Područje na kojem se danas nalazi Japan smješteno je na sjecištu gdje su se sudarile 2
kontinentalne ploče – Euroazijska, Filipinska i jedna oceanska – Pacifička.SI Japan nalazi se na granici
gdje Pacifička ploča ponire pod Euroazijsku u Japanskom jarku (rovu) sjeverno od Tokija. Istovremeno
JZ dio Japana nalazi se na mjestu gdje se Filipinska tektonska ploča podvlači pod Euroazijsku u jarku
Nankai južno od Kyushua i Shikokua. Duž granice gdje se Pacifička ploča podvlači pod Filipinsku
formirao se otočni luk Izu-Ogasawara. To je ujedno i seizmički jedan od najaktivnijih dijelova svijeta
pa tako u Tokiju bude u prosjeku 3 potresa mjesečno. Veliki potresi, s ogromnim materijalnim
posljedicama i potencijalno velikim ljudskim žrtvama pogode Japan u prosjeku svakih 70 godina
(Weightman, 2011). Sve od kolizije kopnenih masa iz razdoblja Pangeje (započelo prije 50 mil.g.)
japansko se kopno i dalje iskrivljavalo i mijenjalo, a njegovi dijelovi dizali i spuštali.
Potresi koji nastaju konvergencijom imaju relativno plitke epicentre (na dubini manjoj od 30 km) i na
njih otpada većina potresa u Japanu. Ujedno, s obzirom da nastaju u gornjem dijelu zemljine kore,
ovaj tip potresa povezan je s geološkom strukturom i geomorfološkim karakteristikama zemlje, kao i
potresi koji nastaju subdukcijom oceanskih ploča. Na žalost, iako nisu uzrokovali česte katastrofe,
ovakvi potresi mogu biti uzročnici tsunamija i poremećaja kore (Sakaguchi, 1980).
Vulkani u Japanu mogu se podijeliti u tri grupe s obzirom na povijest geomorfološkog razvoja:
a) Vulkani tipa A –– stratovulkani,Mt. Akagi tip.
b) Vulkani tipa B –kaldere, danas su takvi vulkani česti na Hokkaidu i Kyushuu.
c) Vulkani tipa C – monogenetski vulkani, u obliku magmatske kupole (Sakaguchi, 1980).
Tektonski udari koji su pokrenuli stvaranje japanskih planinskih lanaca tijekom posljednjih 5 mil.god.
doveli su i do stvaranja vulkana koji su područja stalne geotermalne aktivnosti. Zapravo, japanski
aktivni vulkani, kojih je danas oko 60, čine oko 10 % poznatih vulkana na svijetu. Tijekom tisućljeća,
pepeo iz vulkana isprao se u jezera i plitke obalne vode što je pridonijelo stvaranju sedimentnih
ravnica i stvorilo naslage ilovače pogodne za rast bogate nizinske vegetacije. Najpoznatije takve
naplavine su niz slojeva stvorenih tijekom posljednih 350.000 god. erupcijama iz vulkana Asama i
Akagi smještenih SZ od Tokija i nizom drugih naplavina s planina u predjelu Hakone, od kojih je
planina Fuji daleko najveća i najmlađa.Pepeo s tih vrhova raspršio se i isprao prema istoku i svojim
naletima stvorio bogate naslage ilovače koje čine današnju ravnicu Kanto (Totman, 2003). Fuji je
ujedno najviši vulkan u Japanu, visine 3.776 m, dok je najviši neaktivni vulkan planina Shirane (vrh
Kita) visine 3.192 m.
Tektonski je Japan tektonskom linijom Itoigawa-Shizuoka (koja prolazi središtem Honshua) podjeljen
na dvije regije – područje zapadno od navedene linije naziva se JZ Japan, dok se ostalo područje
Honshua na sjeveru zajedno s poluotokom Oshima na Hokkaidu, naziva SI Japan. Geografski se otok
Hokkaido bez poluotoka Oshima, naziva Hokkaidom u užem smislu ili pravim Hokkaidom. JZ Japan je
središnjom tektonskom linijom podijeljen na „vanjsku zonu“ na pacifičkoj strani Japana, te na
„unutarnju zonu“ koja obuhvaća ostatak JZ. Dio Honshua na SI Japana podjeljen je na „istočnu zonu“
13
koju čine planine Kitakami i Abukama, dok je „zapadna zona“ zapadno od planinskog lanca Ou. Ova
tektonska podjela često se koristi u opisima japanskih geomorfoloških karakteristika (Sakaguchi,
1980).
Glavni japanski otoci podijeljeni su na tri područja – sjeverni, središnji i zapadni Japan. Središnji dio je
područje Honshua gdje je zemlja najšira i najviša te gdje je topografska konfiguiracija
najkompliciranija. Točne granice središnjeg Japana, nisu jasno određene, ali se granicom prema
zapadu smatra zaljev Tsuruga, jedna od najznačajnijih morfostrukturnih linija i područje gdje je
Honshu najuži. Granica središnjeg i sjevernog, koja određuje istok Japana, prostire se od ravnice
Kanto prema rijeci Shinano. Kod opisivanja geomorfoloških obilježja još se koristi i podjela Japana na
oblasti Hokkaido, Kanto, Chubu, Tohoku, Chugoku, Shikoku i Kyushu (Sakaguchi, 1980).
Sl. 3. Fizičko-geografska regionalizacija Japana
Izvor: Sakaguchi, Y. 1980.
14
Planine stvorene tektonskom aktivnošću čine oko 80 % današnje kopnene površine Japana.
Preostalih 20 % čine dvije vrste sedimentnog područja. Raštrkana mjestimično po cijelom Japanu
nalaze se područja pleistocenskog taloženja poznata kao diluvijalna područja, tj. erodirani ostaci
ravnica nastalih uglavnom tijekom interglacijalnih razdoblja kada je razina mora bila viša (tj. prije oko
50.000 godina). Ti ostaci, naknadno podignuti zbog pomicanja zemljine kore i vulkanskih erupcija i
erodirani čestim bujicama, danas su povišene naplavine – uglavnom brežuljci i niski grebeni
sastavljeni od nedovoljno čvrstog materijala koji se uzdiže od 10 do 300 m iznad okolnih aluvijalnih
ravnica.Te ravnice, glavnina današnjeg ravnog tla, stvorene su, kao što je već spomenuto, nakon
posljednjeg velikog glacijalnog doba. Većina ih je „izronila“ iz mora u vrijeme zahlađenja koje je
počelo prije 5-6 tisuća godina (Totman, 2003).
Sl. 4. Smjerovi kretanja tektonskih ploča na području Japana
Izvor: National Research Institute for Earth Science and Disaster Prevention,
http://www.bosai.go.jp/e/
Velik dio današnjeg japanskog kopna bio je prije oko 15 mil.g. pod morem, a tek je prije 5 mil. godina
započela njegova orogeneza, pa su japanske planine u odnosu na neke druge vrlo mlade jer su svoju
današnju visinu dosegnule tijekom posljednjih 2 mil. godina. U doba pleistocena Japan je bio
izduženo kopneno područje koje se sastojalo od ispresijecanih planinskih lanaca i naplavljenih ravnica
na rubu kontinenta, ali od njega odvojeno dubokom depresijom – Japanskim morem. Bilo je
okruženo plitkim morem na JZ, dubokim oceanom na jugu i istoku i plitkim tjesnacima na sjeveru.
Ovisno, prvenstveno, o glacijacijama i međuglacijalima, te spuštanju i podizanju razine mora, to je
područje bilo povremeno odvojeno kao skupina otoka ili spojeno tzv. kopnenim mostovima s
kontinetalnim obalnim nizinskim pojasevima koji su se pružali od otoka Kyushu i Sahalina
premazapadu. Fizičke tragove glacijalnih ciklusa velikim su dijelom izbrisale kasnije fluktuacije morske
razine, ali su ostaci zadnjeg glacijala jasno urezani duž cijele obale japanskog otočja.
15
Prije 75.000 godina, pri kraju toplog interglacijalnog razdoblja, Japan se odvojio od kontinenta.
Uslijedila su promijenjiva, ali uglavnom hladnija razdoblja pa su prije 32.000 god. ponovno nastali
kopneni mostovi između Kyushua i Koreje te Hokkaida, Sahalina i područja Amura u Sibiru. Ta je faza
glacijacije doživjela svoj vrhunac prije oko 18.000 god. kada je razina mora bila 130 do 140 m niža od
današnje. Glavni japanski otoci bili su jedno kopno, a JZ dio Japana bio je povezan s kontinentalnom
obalnom ravnicom pokrivenom umjerenom bjelogoričnom šumom presječenom, pretpostavlja se,
samo jednom širokom rijekom kojom je tekla voda zapremnine današnjeg Crnog mora (Totman,
2003).
Sl. 5. Pleistocen (prije 18.000 tis.god.), ledeno doba – Japansko more gotovo je u potpunosti
zatvoreno, očite naznake formiranja japanskog otočja.
Izvor: http://plate-tectonic.narod.ru/japan16photoalbum.html
Tijekom tisućljeća u kojima se more spuštalo, postojeće su obalne ravnice erodirale ostavljajući za
sobom povišene naplavine regolita duž rubova novonastalih riječnih dolina. Kasnije, s pojavom
zatopljenja, naročito u razdoblju od 13.000 do 12.000 god. te su se doline napunile morem i talogom.
Nadiranje oceana preko obalnih nizina i dolina iz glacijalnog doba ponovno je japansko kopno
pretvorilo u otoke, a podizanje razine mora doživjelo je vrhunac prije 6.000 god., kada su
temperature na Zemlji bile znatno više od današnjih. U tom je razdoblju mulj ispunio nekadašnje
riječne doline pa kad je tijekom iduće dvije do tri tisuće godina novo, ali kratko razdoblje glacijalnog
zahlađenja snizilo razinu mora nekoliko metara, duž cijele japanske obale izronila su znatna područja
obalnih ravnica. One čine velik dio ravničarskog područja na kojem se danas nalaze gradovi, naselja i
rižina polja.
16
Geološka aktivnost te neprestana pomicanja tla između oceanske i kontinentske ploče razultirali su
stvaranjem nevjerojatno složenih nizova planinskih lanaca koji se pružaju prema sjeveru i oblikuju
Sahalinske i Kurilske otoke, a i prema jugu gdje oblikuju otočne lukove Bonin i Ryukyu. Na području
„užeg“ Japana ti procesi doveli su do stvaranja središnjih grebena s razgranatim izdancima koji tvore
„kralješnicu“ japanskog otočja. Na otoku Honshuu, u dodirnoj točki Euroazijske i Sjevernoameričke
tektonske ploče, središnji planinski lanci prelaze nadmorsku visinu od 3.000 m. S obzirom na
orogensko djelovanje zbog kojeg se vrhovi praktički vertikalno uzdižu, podložni su vrlo brzoj eroziji.
Za vrijeme obilnih kiša i otapanja snijega, bujice odnose zemlju i rijekama se spuštaju velikom
brzinom u nizinska područja gdje se ti nanosi zaustavljaju i stvaraju lepezasta područja i taložne
naplavne ravnice.
U Japanu ne postoje tektonske ravnice tj. horizontalne stijene prekambrijskog ili kasnijeg porijekla.
Njegova su ravničarska područja manji sedimentni bazeni od kojih je većina okružena strmim
planinskim obroncima. To znači da iza ravničarskih predjela nema gotovo nikakvih blagih uzvisina ili
brdovitih područja koje bi se moglo, uz malo više truda, pretvoriti u područja pogodna za ljudski
život. Ni aluvijalna lepezasta područja, niti diluvijalna povišena tla ne mogu se iskoristiti jer se planine
uzdižu oštro, a vodene bujice erodiraju tlo u gornjim dijelovima ravnica bogatih ilovačom (iza
lepezastih područja). Tu se nalazi pjeskovito i šljunkovito tlo, a potom tlo na kojem prevladavaju
stijene koje su neprikladne za poljodjeljstvo. Povišene su naplavine zbog svog sastava (isprana zemlja
slabe plodnosti) također slabo upotrebljive, a obronci su im tako oštri da u slučaju kultiviranja brzo
erodiraju i uništavaju plodnu zemlju u nižim predjelima.
17
Sl. 6. Geološki sastav japanskog otočja
Izvor: https://maps-japan.com/japan-geological-map
Premda su glacijalna razdoblja kasnog pleistocena bila odlučujuća za oblikovanje japanskih nizina,
samo to područje nije bilo prekriveno ledom. S izuzetkom nekolicine malih planinskih ledenjaka,
Japan nije bio pod utjecajem (poput Sj. Amerike ili Europe) uništavajućeg djelovanja leda koji je
isprao niže planinske grebene, ogolio stijene i nataložio regolit u neravnomjernim naplavinama
glacijalnog tla što je narušavalo površinu zemlje i podzemne vode. Stoga su japanske planine zadržale
svoju visinu i oštrinu te plitko, stjenovito tlo koje je podjednako pokriveno šumama. Kada je riječ o
ravnicama, nedostatak znatnijih glacijalnih naslaga znači da su regulacija i hidrološko djelovanje
prirodnih vodnih sustava ostali prostorno ravnomjernije raspoređeni nego u onim područjima gdje je
došlo do glacijacije. Takva ravničarska topografija dovela je do ravnomjernog i podjednakog
iskorištavanja zemlje, uglavnom navodnjavanog uzgoja riže i njime potaknutog nastanka društvenog
18
ustroja (Totman, 2003). Japan je također bogat vrućim izvorima kojih ima oko 20.000, od kojih je oko
2.000 pretvoreno u topličke resorte. Mnogi od njih su na otoku Kyushu (Weightman, 2011).
1.1.2. Klima i morske struje
Što se tiče klimatskih karakteristika, otok Honshu je podjeljen na Omote Nippon (Prednji Japan – uz
Pacifičku obalu) i Ura Nippon (Stražnji Japan – uz obalu Japanskog mora). Planinski lanac formira
demarkacijsku liniju između ova dva dijela. Ujedno, otočje se proteže od SI prema JZ u duljini od oko
3.000 km,što ima važnu ulogu u klimatološkim obilježjima Japana. Najvećim dijelom Japan se nalazi u
umjerenom pojasu, ali jedna od karakteristika njegove klime može se opisati kao „tropska zona ljeti i
ledena zona zimi“ (ima dakle, karakteristike kontinentske klime s velikim razlikama u temperaturama,
iako je Japan okružen morima). Kad se govori o padalinama, Japan je jedno od najvlažnijih područja
na svijetu. Srednja godišnja količina padalina iznosi oko 1.800 mm, iako u dijelovima Hokkaida i
unutarnjim bazenima središnjeg Japana ne prelazi više od 1.000 mm godišnje. Kad se analiziraju
snježne padaline, obalni dijelovi uz Japansko more ističu se kao područja u kojima ima najviše
snježnih padalina. Visina mu ponekad doseže do 3 m, čak i u nizinama Ura Nippona (Sakaguchi,
1980).
U Japanu se dobro može pratiti izmjena godišnjih doba. Prema dnevnim temperaturama, tlaku,
trajanju insolacije, broju oblačnih dana te prosječnim datumima početka i završetka prirodnih doba, u
Japanu se ističu 3 kišne sezone s tri prijelazna razdoblja. Iako je početni datum svakog od razdoblja
promjenjiv (varira u nekoliko tjedana) tijekom godina, prirodna smjena godišnjih doba je očigledna
(Maejima, 1980)
Japansku klimu određuju dva čimbenika. Nad otočjem pušu pretežno zapadni vjetrovi koji dolaze iz
Azije, a s istočnog, ekvatorijalnog dijela Tihog oceana dolaze snažne ciklonske zračne struje i kreću se
prema SZ preko Japana i okolnih područja. Jesenski kišni period ili shurin, koji obično traje oko 40
dana, ovdje je vrlo uočljiv. Tijekom zime klima je pod utjecajem hladnog zraka što dolazi iz
kontinentalnog Sibira. Iako je taj zrak izrazito hladan i suh, vrlo je stabilan. Sa SZ stalno pušu hladni
vjetrovi skupljajući vlagu prelazeći preko Japanskog mora i pretvarajući je u snijeg. S obzirom da su
takve zračne mase nestabilnije, nastaje snijeg što pada na zapadnoj strani planinskih lanaca Honshua
koji može dosegnuti visinu od 1 m. Vjetrovi zatim pušu dalje preko istočnih padina donoseći na
visoravni i obalne ravnice razmjerno suho vrijeme.
Tab. 2. Zračne mase iznad Japana
Zračna masa Izvorišna regija Simbol God.doba Karakteristike vremena
Sibirska Sibir cP Zima, proljeće, jesen
SZ monsun, kiša ili snijeg nad obalom Japanskog mora te mirno vrijeme na Pacifičkoj obali
Ohotska Ohotsko more mP Rano ljeto, jesen
SZ vjetar, hladno i oblačno vrijeme
Ogasawara SZ Pacifik mT Ljeto, proljeće, jesen
JI monsun, toplo, stabilno ili vruće vrijeme, oluje
Zračna masa rijeke Yangtze
Središnja i Sj. Kina cT Proljeće, jesen Mirno vrijeme praćeno migratornim anticiklonama
Ekvatorijalna Ekvatorsko mE Rano ljeto, JZ vjetar, vruće i vlažno vrijeme,
19
područje jesen oluje i pljuskovi
Izvor: Maejima, 1980.
Sl. 7. Vjetrovi u Japanu
Izvor: Radiation Safety Philipines, https://www.sgs.ph/en/training-services/
Sibirske zračne mase u proljeće postaju toplije i rjeđe, pa atmosferske struje iznad Tihog oceana u SI
Aziju donose topliji zrak s juga Himalaje. Topao i vlažan zrak, uglavnom JI vjetrovi dolaze do otoka
Kyushu, a u lipnju i srpnju i na Shikoku i Honshu. Uzrokuje kasne proljetne kiše (ili baiu) poslije kojih
slijedi suho ljeto koje je, unatoč smještaju otoka u umjerenom pojasu, dovoljno toplo za uzgoj riže.
Poslije ljetnih vrućina dolaze promjenjive jesenske kiše (shūu) praćene tajfunima. Te se ciklonalne
oluje stvaraju nad zapadnim Tihim oceanom i kreću se u velikim lukovima, najprije prema južnoj Kini i
Filipinima, a potom na sjever i na istok. Prvi japanski tajfuni uglavnom pogađaju otočje Ryukyu i južni
Kyushu, a s dolaskom jeseni pušu prema istoku preko otoka Shikoku i Honshutj. u JZ i središnjem
dijelu Japana. Riječ je uglavnom o orografskim padalinama pod utjecajem tajfunske aktivnosti. U
studenom su uglavnom bezopasni jer pušu preko mora, JI od otočja. Drugi val hladnog vremena
uzrokuje skretanje ciklonalnih oluja prema istoku. Nove sibirske zračne mase potiskuju oceanski zrak i
donose novi godišnji klimatski ciklus (Totman, 2003)
20
Sl. 8. Prosječan broj tajfuna u Japanu od 1981-2010.g.
Izvor: Nippon.com, /www.nippon.com/en/
Sl. 9. Linija kretanja tajfuna u Japanu: na primjeru tajfuna Tokage, 2004. godine
Izvor: http://factsanddetails.com/japan/cat26/sub160/item856.html
21
Ovakva klima imala je presudnu ulogu u razvoju japanske civilizacije. Zbog nje otoci imaju dovoljno
padalina, od 2.000 mm godišnje na JZ zemlje do oko 1.000 mm na SI, odn. prosječno 1.800 mm u
cijelom Japanu. Jedno je od obilježja japanske klime da je količina padalina znatno veća negoli u
drugim područjima u umjerenim zonama. U tom pogledu japanska je pacifička obala npr. usporediva
s vlažnim tropskim područjima. Zbog obilja vlage, otoci su bogati šumama iako zbog obilnih kiša
Japan ima jednu od najviših stopa erozije u svijetu. Eroziji pridonosi i djelovanje potresa, vulkana, ali i
antropogeni čimbenici.
Otočna planinska „kralješnica“ koja se pruža u smjeru sjever-jug, uzrokuje različite klimatske uvjete i
time utječe na regionalne klimatske razlike. Na obalama Tihog oceana, osobito od Kantoa prema JZ
prevladavaju sunčane zime, ali s druge strane, područja uz Japansko more, osobito od otoka Noto
prema sjeveru, rijetko su naseljena zbog hladnih zima s mnogo snijega. Taj snijeg u proljeće kopni u
more pa za poljoprivedu nema dovoljno vlage.
Ni ljeta na sjevernom dijelu Honshua, a posebno duž Japanskog mora, nisu pogodna za poljoprivedu.
To je područje izloženo efektu yumase, zbog kojeg hladni zrak s Ohotskog mora ponekad utječe na
ljetne temperature tako da one znatno opadaju - što šteti poljoprivredi. Efekt yumase ima posebno
loš utjecaj na uzgoj riže jer japanska riža zahtijeva ljetnu temperaturu od 20 °C i više. Pad
temperature od 2-3°C može dovesti do 30-50 %-tnog pada uroda riže, a utjecaj efekta yumase može
biti i snažniji. Ipak efekt yumase ne prodire dalje od pacifičke obale Tohokua pa ondje, kao i na jugu u
proljeće i u jesen padaju kiše, što je dobro razdoblje za poljoprivredu. I jesenski tajfuni donose vlažan
zrak na južnu obalu pa je to dobro vrijeme za zimske usjeve koji se stoljećima uzgajaju u južnom
Japanu. Zbog takve klime Japanci su tijekom zadnja 2 tisućljeća gusto naselili južne obale, osobito uz
zaklonjeno Unutrašnje more. Najkasnije se naseljavaju na SI jer su ondje zbog klime i topografije
uvjeti teški, urod manji, a sjetva nesigurna (Totman, 2003).
Sl. 11. Klima Japana prema Köppenovoj klasifikaciji
22
1 Japansko more
1a Ohotsk Prosječna zimska temperatura ispod 0°C. Niska prosječna godišnja količina padalina.
1b Tōhoku; Hokkaidō
Kišno razdoblje u rujnu i zimi. Prosječna temperatura ispod 0°C u siječnju i veljači.
1c Hokuriku; San’in Prosječne mjesečne temperature ne padaju ispod 0°C. Puno snijega zimi.
2 2 Kyūshū Puno kiše u lipnju i srpnju.
3 3 Nankai Puno kiše tijekom cijele godine, posebno u lipnju i srpnju.
4 4 Setouchi Toplo, s malom količinom padalina tijekom godine.
5 Istočni Japan
5a istočni Hokkaidō Vrlo hladno zimi. Male količine padalina, osim u rujnu kada ih ima puno.
5b Sanriku; Jōban Niske temperature i manje snijega u usporedbi s obalom Japanskog mora na istoj geog. širini.
5c Tōkai, Kantō Velike količine kiše u lipnju te od rujna do listopada. Lijepo vrijeme zimi.
5d Chūō kōgen Velike sezonske varijacije u temperaturi. Vrlo hladne zime s velikim količinama snijega.
6
6a Nansei shotō Toplo, s malim sezonskim varijacijama u temperaturi. Malo padalina.
6b Chichijima Toplo, s malim sezonskim varijacijama u temperaturi. Velike količine kiše u svibnju i studenom.
Izvor: www.nippon.com
Zbog oceanskih struja blaga je klima na jugu još i blaža. Južnu obalu grije kuroshio ili japanska struja
koja donosi ekvatorijalne vode s JZ - od Filipina, prema sjeveru uz otočje Ryukyu i prema istoku, uz
nizinu Kanto i zatim dalje u Tihi ocean. Na sjeveru, struja oyashio ili Chishima donosi arktičke vode
duž Kurilskih otoka, uz Hokkaido istočne obale sjevernog Honshua, zbog čega su temperature niže, a
poljoprivredna sezona kraća. Iako je zbog obiju struja duž cijele obale razvijeno ribarstvo, postoje
velike razlike između SI i JZ. Jedna grana kuroshio prolazi kroz tjesnac Tsushima i ulazi u Japansko
more, no slabije grije obalu zbog toga što se miješa s hladnom vodom iz Ohotskog mora što teče
prema jugu (Totman, 2003).
23
Sl. 12. Morske struje oko Japana
Izvor:https://www.researchgate.net/figure/Map-showing-the-sampling-locations-and-schematic-
oceanic-currents-around-the-Japan-Sea_fig4_283975733
1.1.3. Voda i vodni resursi
Japan se smatra jednom hidrološkom cjelinom, te je zemlja bogata vodnim resursima. Većina
japanskih rijeka nikada ne presušuje, a i razina podzemnih voda je općenito visoka te je lako doći do
vode dobre kvalitete. Usprkos ovome, nestaašice vode su očiti u pojedinim godinama. Jedan od
razloga je, svakako, povećana potražnja za vodom uslijed snažnog japanskog ekonomskog rasta
(naročito u prethodnim desetljećima). Snijeg, baiu i tajfuni donose sa sobom velike količine padaline
koje su bitne za stalne tokove. Npr. u prosjeku jedan tajfun može donijeti i 25 mlrd. m3 vode u tijeku
samo nekoliko dana. U slučajevima kad velike kiše padnu u kratkom vremenskom periodu, najveći dio
kišnice odlazi u rijeke koje tada mogu izazvati velike poplave ili se ulijevaju u more a da se iskoriste.
Kako bi se u navedenim klimatskim uvjetima i sezonskim varijacijama padalina u Japanu spriječile
nestašice i omogućila stalna opskrba vodom, ona se skladišti (brane i sl.).
Najduža rijeka u Japanu je Shinano - 367 km, što je svega 5,5 % dužine Nila, najduže rijeke na Zemlji.
Dakle, u usporedbi s najvećim rijekama na svijetu, japanske su rijeke relativno kratke. Tektonska linija
Itoigawa-Shizuoka dijeli Japan na dva sljeva – veći je broj dužih rijeka u istočnom negoli u zapadnom
Japanu. U istočnom dijelu one teku uzduž tektonskih linija, a u zapadnom uzduž dugačkih geoloških
struktura. Također, rijekama je bogatiji SI nego JZ dio Japana. Iznimke su rijeke Yodo i Kiso koje teku
24
JZ Japanom. Ujedno, ni jedna rijeka na otoku Kyushu nije na popisu 20 najvećih japanskih rijeka.
Rijeka s najvećim porječjem na Kyushuu je Chikugo – 2.860 km², dok je duljina glavnog toka 143 km.
U zapadnom Japanu teče svega nekoliko rijeka -Tenryu, Chikugo, Yoshino, Kino. Izuzetno je važna
rijeka Tone iz koje se veliki Tokio opskrbljuje pitkom vodom.
U planinskim regijama ima više rijeka i njihovo je porječje veće, dok je u nizinskim područjima
njihovo porječje manje. Kad se govori o kvaliteti vode, treba napomenuti da rijeke u Japanu
karakterizira veća koncentracija soli u usporedbi s drugim rijekama u svijetu, što je posljedica
geoloških karakteristika (određenih vrsta stijena) Japana, a ima i veze s tim što je Japan pod velikim
utjecajem oceana.
Većina je riječnih tokova u Japanu danas regulirana – bilo u svrhu kontrole poplava ili korištenja vode
općenito. Ipak za razliku od primjerice europskih rijeka, japanske rijeke su preplitke da bi ih se
koristilo za plovidbu. Riječne vode koriste se još od vremena uvođenja riže kao glavne poljoprivedne
kulture u Japanu, a koja zahtijeva velike količine vode. Rijeke su se, nakon restauracije Meiji, počele
regulirati modernim inženjerskim tehnikama preuzetima od Europljana, iako su se još u 15. i 16. st.
koristile tehnike kontroliranja tokova rijeka. Stoga je većina njih do danas izgubila svoje originalne,
prirodne karakteristike (Ichikawa i dr., 1980).
Tab. 3. Deset najvećih vodotoka u Japanu – prema dužini toka
Rijeka Dužina glavnog toka u km
Shinano 367
Tone 322
Teshio 261
Ishikari 262
Tenryu 250
Kitakami 249
Abukama 239
Mogami 229
Kiso 209
Izvor: Ichikawa i dr., 1980.
Japan obiluje i jezerima. Ukupan kapacitet jezerske vode u Japanu iznosi 85,4 mlrd. m3. Sveukupno u
Japanu postoji oko 600 jezera i močvara koji su nejednako prostorno razmješteni. Većina njih nalazi
se na otoku Hokkaido, u oblasti Tohoku i u južnom dijelu Kyushua; na zapadu zemlje jezera i močvare
su rijetki. Većina ih je vukanskog porijekla i uglavnom su locirana u vulkanskim zonama. Najveći broj
jezera čine jezera u kalderama, dok su ostala nastala pregrađivanjem rijeka i gradnjom brana. Velika i
duboka tektonska jezera u Japanu su rijetka - jedno je takvo jezero Biwa. Inače su jezera tektonskog
postanka relativno brojna – Biwa, Suwa i Kizaki i dr. Treća skupina jezera su ona na obalnom pojasu
tj. obalnim područjima koja su od mora odvojena pješčanim preprekama, iako u većini slučajeva
morska voda nadire u ta jezera. Ona su najbrojnija na obalama Japanskog mora na Hokkaidu, te u
mnogim slučajevima prekrivaju velika područja. Od 15 velikih jezera, čak 9 ih je slanih, a najveće je
Saroma (na Hokkaidu). Jezera dubljih od 100 m ima 11, a najdublje je jezero Tazawa (423,4 m).
Najvećim se dijelom jezerske vode koriste za navodnjavanje, u industriji i za dobivanje električne
25
energije, a koriste se i u prevenciji obrane od poplava. S vremenom je njihovo pretjerano korištenje
kao i uništavanje njihovog okoliša postalo ozbiljan problem za Japan (Ichikawa i dr., 1980).
Sl. 13. Glavne rijeke i jezera Japana
Izvor: http://www.wepa-db.net/policies/state/japan/japan.htm
Ishodi učenja za prethodno poglavlje:
- shvatiti geološke uzroke nastajanja japanskih otoka i geografski položaj
- objasniti fizičko-geografske osnove odn. obilježja japanskog otočja s osvrtom na
klimu, reljef, morske struje i vodne resurse.
- Razumjeti povezanost prirodne osnove, naseljavanja stanovništva i početaka
gospodarskog razvoja
26
2. POVIJEST JAPANA I JAPANSKOG DRUŠTVA
Novija otkrića dokazuju da su prvi ljudi živjeli u Japanu prije pola milijuna godina, a sigurno je da su
bili ondje prije 130.000 godina. Prije otprilike 13.000 godina, u doba holocena (sadašnje razdoblje
između ledenih doba) stvoreno je veće, tehnološki savršenije društvo koje nije bilo poljoprivredno.
Najčešće se naziva Jōmon prema „vrpčastim ukrasima“ ili jōmonukoji se nalaze na pronađenoj
keramici. Ova kultura jačala je i slabila tijekom 10 tis. godina sve do prije 2.500 - 2.000 godina. Riječ je
o zajednici koja je živjela od plodova mora i lova na životinje. Dolaskom novopridošlica iz Koreje 300.
g.pr. Krista i uvođenjem novih vještina kao što je uzgoj riže te obrada željeza, razvila se u
poljoprivredno društvo sa željeznim i brončanim alatima koje nazivamo kulturom Yayoi. Stoljećima je
to poljoprivredno društvo postajalo sve složenije i veće te je oko 250. do 300. godine naše ere imalo
velike lokalne države. Tada dolazi do kraja spomenute kulture i početka sljedećeg razdoblja Kofun, tj.
razdoblja političkog ujedinjenja (Totman, 2003).
Sl. 14. Prostorna distribucija DNA tipova Jomon i Yayoi
Izvor: www.heritageofjapan.wordpress.com
27
Sl. 15. Jamon vs. Yayoi
Izvor: factsanddetails.com/japan
2.1. Razvoj poljoprivrede
Na vrhuncu kulture Jōmon, prije otprilike 7.000 do 4.000 godina, toplije područje bogato vodom
moglo je prehraniti velik broj ljudi, pa su na velikom dijelu otočja oni mogli prijeći na sjedilački način
života. Dokaz za to je keramika jōmon. S vremenom dolazi i do razvoja trgovine. Zahvaljujući
povoljnim uvjetima broj stanovnika je rastao, naročito u središnjem i SI dijelu Japana. I naselja su bila
sve veća pa se na temelju arheoloških nalaza dolazi do brojke od oko 260.000 st. prije otprilike 4.500
godina.
U Japanu se okvirno prije 3.000-2.500 godina razvoj na otoku stopio s onim na kontinentu pa se
razvila civilizacija temeljena na poljoprivredi. Prije oko 2.500 g. ponovno počinje zatopljenje pri čemu
obalne ravnice bivaju potopljene pa se počinje obrađivati sve veći broj malih polja u unutrašnjosti
otoka. Uzgoj riže u vodi počeo se širiti iz Kyushua na istok te se ustalio na područjima uz
Japanskomore, preko Unutrašnjeg mora i dalje do nizine Nobi. To će se kasnije odraziti na političke i
društvene prilike u Japanu. Do 250. godine naše ere ekstenzivno je poljodjeljstvo preobrazilo krajolik
otočja, a stanovništvo bilježi neprestan rast. Dolazi i do društvenog raslojavanja zbog uspona
povlaštene političke elite, što je dovelo do stvaranja centralističke države, poretka ritsuryō sa svojom
autokratskom kulturom (Totman, 2003).
2.2. Doba raspršenih poljodjelaca
Razdoblje nakon 400 g. pr.n.e. naziva se erom ekstenzivne poljoprivrede ili radobljem raspršenih
poljodjelaca, jer su naselja bila dosta raspršena i rijetka. Ovo je doba treće od pet povijesnih
razdoblja navedenih u Uvodu. Lokalni vladari su se međusobno borili za prevlast, ali i ujedinili u
regionalne konfederacije. Pobjednici tog procesa su do početka 8. st. ustrojili čvrst politički
zakonodavni poredak sa sjedištem u Kinai bazenu (područje rijeka Yodo i Yamato). Vlast vladara
poretka ritsuryo nije mnogo promijenila poljoprivredu ni seoski način života. Kako su do 11.st. ljudi
za svoje potrebe ogolili bazen od starih šuma i oštetili tlo, nije bilo dovoljno sredstava za daljnji razvoj
urbane civilizacije, pa potkraj 13. st. japanski vladajući slojevi započinju razdoblje nasilja i ratovanja
28
kojim je završilo razdoblje ritsuryo i doba ekstenzivnog poljodjeljstva od kojeg je taj poredak živio
(Totman, 2003).
2.3. Politička konsolidacija do 7. st.naše ere
Japanski je poljoprivredni sustav bio od početka pod kontinentalnim utjecajima jer doseljenici koji su
donijeli uzgoj riže, brončana oružja i drugi pribor, donijeli su i sustav uređenja društvene hijerarhije,
vojne vještine te oštrije političke sukobe od onih u zajednici Jōmon. Vremenom su se isprepleli
utjecaji doseljenika i domaćih stanovnika što je dovelo do nastanka ujedinjene države sa sjedištem u
Kinaiu, ovisne o vlastima na otocima od Kyushua do Kantoa. Ta je poljoprivredna država imala udjela
u složenim odnosima sa susjednim narodima i vladarima na kontinentu. U dobanjena procvata,
domaći su se suparnici neprekidno borili za vlast. Politička elita u nastajanju živjela je od rada običnog
puka, a nastala je zahvaljujući sveopćem razvoju društva. Broj stanovnika na početku naše ere koji je
procjenjen na oko 1 milijun, povećao se oko 700. g. naše ere na približno 5 milijuna. Dio su činili
doseljenici, a dio miješano domaće stanovništvo.
Proces stvaranja središnje države u Japanu trajao je stoljećima. Jasan vladajući poredak uspostavljen
je tek oko 500. g.n.e., a od tada do 671. mnogi su naraštaji nastojali učvrstiti vlast unutar tog
poretka.Zapravo je proces političke konsolidacije završen nakon 672. kada je uspostavljen ritsuryo ili
„sustav kaznenih i građanskih zakona“. Ovim složenim nasljednim aristokratskim sustavom upravljalo
se iz prijestolnice, a bio je povezan s proizvođačkim stanovništvom u unutrašnjosti preko činovnika
(Totman, 2003).
2.4. Država ritsuryo
Država ritsuryo uzdigla se kroz proces koji je nastao političkom voljom, ali i slučajem. Glava države,
tenno, biran je između male grupe bliskih rođaka prethodnog vladara. Car ili carica provodili su
apsolutnu vlast. Sustav odgovornosti povezivao je središnja tijela s običnim stanovništvom. Gradski
uredi upravljali su samim gradom Narom. Zemljom su raspolagali oni na vrhu piramide ritsuryo što je
utjecalo na životnu nesigurnost jer je od 750. g. velik dio japanskih zemljoradnika davao danak
pokrajinskim, ali i središnjim vlastima u Nari. Dobra namaknuta porezima uvijek su išla u korist malog
broja povlaštenih u državi ritsuryo što je dovelo do bijede i društveno-političkih problema.U ovom
razdoblju dolazi do negativnog utjecaja na društvo i biosustav tj. dolazi do ekološkog preopterećenja
što za većinu ljudi ima teške posljedice. Poredak se na kraju raspao te se razvijaju novi odnosi vlasti.
Nekoliko je čimbenika uništilo staru elitu – promijenjena agrarna praksa i seoski sustav, novi
gospodarski i intelektualni utjecaji s kontinenta te pojava lokalnih ratnika koji su odbili priznati
plemstvu pravo na vlast. Obnavljanje države kroz sukobe zamjećuje se u Tohoku potkraj 11.st., a veći
i manji sukobi traju neprekidno do stvaranja nove države početkom 17.st. (Totman, 2003).
2.5. Šogunski Japan
Dok je Kina proživljavala fazu dominacije Mongola i obnavljanja nacionalne dinastije Ming, na
japanskom arhipelagu učvršćivao se sustav vlasti baziran na vojnoj vladavini (bakufu) pod vodstvom
šoguna koji je boravio u Kamakuri. To se događalo u opoziciji prema carskom dvoru u Kyotu koji je
izgubio svoj ugled. Šogunska se vladavina potvrdila nakon zamršene borbe među klanovima i
uslijedila nakon pada moći obitelji Fujiwara koji su vladali od kraja 9.st. Bili su predvođeni ličnošću
Minamota no Yoritoma, pobjednika nad rivalskim klanovima u najpoznatijoj pomorskoj bitki starog
29
Japana kod Dan no Ure 1185. g. Minamoto je bio prva osoba koja je uzela naslov šoguna i prenijela
titulu na svoje sinove. Od 1185. g. efektivna moć gotovo je bez prekida ostala u rukama šoguna do
restauracije Meiji 1868. g. Prisutnost jakih lokalnih moćnika prisilila je Yoritoma na savez s
najsnažnijim feudalcima, a kada njegovi nasljednici nisu više bili politički utjecajni, vlast je postupno
prešla u ruke namjesnika, obitelji Hojo, s istom funkcijom koju je obitelj Fujiwara imala u odnosima s
carevima (Goldstein, 2008a).
2.6. Uspon samuraja (bushija)
Oni su se „uzdigli“ mnogo prije 13.st., a jasno je da njihov uspon nije ukinuo povlašteni položaj elite
ritsuryo, no bio je jedan od čimbenka iz razdoblja Heian koji je promijenio sustav uzdržavanja klasične
aristokracije. Jedan od pokretača prevrata samuraja koji su se od pristaša carske dvojne vlasti, carske
i vlasti Fujiwara, pretvorili u njezine razoritelje, bila je postupna promjena društva i značaja samih
ratnika. Pripadnici skupine samuraja koji su napredovali u vrijeme razdoblja Heian djelovali su na
dvije razine: malobrojni gornji sloj carskog podrijetla po očevoj liniji, i znatno mnogobrojniji niži sloj
koji je potjecao od lokalnih velikaša koji nisu imali razloga podupirati povlaštenu manjinu. S
vremenom je nestala razlika uzmeđu pripadnika samuraja visoka i niska roda, a vođe pripadnika
samuraja, zbog vojih novih interesa, više nisu bili odani postojećem povlaštenom sloju. Samuraji su
smatrali da profesionalni vojnici mogu voditi civilne poslove i vladati državom, ako ništa drugo kao
zaštitnici carske kuće (Totman, 2003).
2.7. Doba intenzivne poljoprivrede (1250.-1890.)
Ovo je četvrta od pet temeljnih faza japanske povijesti, a traje sve dok je u 20.st. nisu potisnuli
industrijski odnosi. Kao i u doba ekstenzivne poljoprivrede i ovo je doba imalo razdoblja dugog rasta
u kojem se „gradila država“ ili jednostavno rečeno borbe za nadmoć među skupinama koje su se
nadmetale za nadzor nad sve većom proizvodnjom u državi. Borba je dosegla vrhunac pobjednom
jedne frakcije dvojne vlasti i klana Fujiwara i njezinog poretka ritsuryo u prvom slučaju, a obitelji
Tokugawa, njenih saveznika i sustava bakuhan u drugom – koja tada preuzima svu vlast u čitavoj
državi. Tokugawa je imao puno složeniji sustav raspodjele bogatstva i moći. Prinosi su bili znantno
veći, ali su veće bile i posljedice za okoliš, a u samo nekoliko desetljeća sustav bakuhan povećao je
društvo i društvene aktivnosti u cijeloj državi.
Godine 1274. Japanu je prvi put zaprijetila opasnost od invazije. Uvrijeđen zbog stalnog odbijanja
šoguna da postane njegov vazal, Kublaj-kan je zaputio svoje Mongole u osvajanje arhipelaga,
napadajući Hakatu na sjevernom dijelu Kyushua. Hrabra obrana lokalnih feudalaca i ciklon odbili su
napad. Pothvat je zaustavljen i 1281., opet bez uspjeha s obzirom na mjere koje su poduzeli obitelj
Hojo i bakufu. U isto vrijeme dolazi do teške krize uzrokovane dinastijskom borbom oko naslijeđa
prijestolja, koja je izbila u glavnom gradu. U razdoblju 1333.-1392. dolazi do sukoba dvaju uglednih
ogranaka carske obitelji, od kojih je svaki polagao pravo na legitimnost. Među osobama koje se ističu
u tom razdoblju je i car Go-daigo, žestoki branitelj legitimnosti južnog dvora, njegov veliki protivnik
šogun Ashikaga Takauji i Kitabatake Chikafusa, autor Jin Shotoki - povijesno-političkog djela koje brani
Go-diagovu tezu. Ako je s Takaujiem započela efektivna šogunska vladavina moćne obitelji Ahikaga,
onda je od trećeg šoguna Yoshimitsua, zemlja počela uživati u relativnom miru. Politički je centar
ponovno prenesen u Kyoto (Goldstein, 2008a)
30
Tijekom srednjeg vijeka dolazi do novog demografskog rastakao i jačanja nekih povijesno važnih
slojeva. Moglo se više trošiti na ratove i udobnost. Također, stvaraju se veća, povezana sela s
vlastitom upravom koja suse mogla uključiti u širi politički život društva. Dolazi i do povećanja
poljoprivredne proizvodnje što je potaknulo promjene u političkom i vjerskom životu te stvaranje
gradova u cijeloj državi, a dovelo je i do raspodjele moći, bogatstva i zajedničke visoke kulture.
Pokušaj centralizacije moći od strane Ashikaga osujećen je novim elementom: rastućim utjecajem
brojnih feuadalaca, posebno onih iz zapadnih regija. Zbog tih je promjena japansko društvo postalo
složenije i mnogobrojnije, a promjene su umanjile snagu dvojne vlasti te na kraju izbrisale tragove
starog poretka. Utemeljeljile su i novi politički poredak, najsnažniji od svih do tada u Japanu.
Intenzivna poljopriveda imala je posljedice koje su pospješile komercijalizaciju, razvijanjem inozemne
i domaće trgovine, uvođenjem novca u trgovačku razmjenu i razvojem složenijih trgovačkih ustanova.
Trgovina s Kinom i Korejom obuhvaćala je uvoz pamuka, svile i drugih tkanina, porculana, keramike,
knjiga, svitaka, lijekova i hrane. Izvozili su bakar, sumpor, sklopive lepeze, zaslone, lakiranu robu,
kamen za tintu, mačeve i drugo oružje. Najvažniji uvozni proizvod u srednjem vijeku bio je kovani
novac jer je postao sredstvo plaćanja u domaćoj trgovini.
Ruku pod ruku s trgovinom išla je i ubanizacija. Njezina je značajka bila sve veći broj gradova u zemlji,
naročito na obalama Unutarnjeg mora i u pokrajini Kinai, a njihovi stanovnici bavili su se trgovinom
koja je cvjetala, raznim vrstama proizvodnje te su trošili sve veći dio društvenog proizvoda. Prijašnjih
stoljeća mrežu gradova su činili: prijestolnica, druga administrativna središta i nekoliko malih naselja
uz vodeće hramove, u blizini domova lokalnih velikaša. Mnogi gradovi nastali su u zajednici sa
samostanskim posjedima (shoen). Do 1550.g. veći gradovi imali su od 5.000 do 30.000 stanovnika.
Posebno je u srednjovjekovnom periodu bio značajan razvoj Kyota koji je čak i u „najcrnjim“
vremenima političkih previranja ostao središte japanske urbane kulture i gospodarstva. Svoj je
položaj zadržao sve do kraja 17.st. (Totman, 2003).
Sl. 16. Karta feudalnog Japana, 1564.-1573.
31
izvor: wikiwand.com
2.7.1. Kultura i religija
U početku japanske povijesti odnosi s vanjskim svijetom sveli su se pretežno na komunikaciju s
Kinom, kao srodnom ali ipak različitom zemljom i civilizacijom. Ta je komunikacija u velikoj mjeri bila
izražena putem snažnog utjecaja Kine na Japan. Počevši od kineskog pisma, filozofskih koncepcija i
religioznog utjecaja, pa do svladavanja niza umijeća u proizvodnji i za potrebe rata, Japan je bio
kineski učenik. Ipak, ovo bi moglo naglasiti stare predrasude o pomanjkanju izvornosti kod Japanaca.
Oni su apsorbirali iskustva i tekovine iz Kine, ali su uspjeli sačuvali svoju bit kao Japanci i sve to
prilagodili svojim potrebama. Tako se i razvila civilizacija koja se bitno razlikovala od kineske (Buvač,
1982).
Kasnije u samom Japanu, razvijaju se različiti „slojevi“ kulture. Kako se širio srednji društveni sloj,
izgubila se granica imeđu elitne i obične kulture, a proširila se zajednička kultura. Trgovina je poticala
poduzetničko stvaranje kulture. U užem smislu, na razini „kulture kenmon“, kako možemo nazvati
umjetnosti književnost vladajućih slojeva, sudionici su težili savršenstvu koje je bilo središte klasične
kulture kuge.Kenmon kultura raširila se državom zahvaljujući nastanku novih trgovačkih gradova i
pokrajinskih plemićkih sjedišta (poput Hakate i Yamaguchija na zapadu ili Nare i Saikaija u središnjem
Japanu, Odaware na istoku itd.), iako je sporo zauzimala mjesto kulture kuge posljednjih stoljeća
poretka ritsuryo. Sektaški zen-budizam došao je iz Kine početkom razdoblja Kamakura jer je kultura
kenmon njegovala snažnu naklonost prema svemu kineskom. Ipak, izvorna vjera u Japanu, šintoizam,
i dalje je ostala vrlo važna, pa su danas Japanci istovremeno i šintoisti i budisti. Trajne posljedice imao
je i obnovljeni kineski utjecaj na pisani i govorni jezik, a obnovljeni su odnosi donijeli mnoštvo novih
znakova (kanji) u japanski jezik - pa je pisani jezik postao snažno protkan kineskim znakovima.
Što se tiče vjere, ona je još snažnije utjecala na kulturu kenmon te njezinu politiku i društvo, jer je sve
veći broj ljudi bio uključen u vjerski život. Duhovnost su širili putujući propovjednici od kojih su mnogi
dolazili iz viših društvenih slojeva te su običnom puku donosili učenja koja su nekad bila namjenjena
samo eliti. Njihov je upjeh ovisio o tome koliko su uspjeli svoju poruku povezati s postojećim učenjem
i vjerskim običajima krajeva u kojima su propovijedali. Tako su uspješni bili oni vjerski pokreti koji su
se oslanjali na različita doktrinarna, organizacijska i materijalna sredstva raznih slojeva puka te
najvažnije, rastućih srednjih staleža: trgovaca, obrtnika, nižih samuraja, seoskih poglavara, itd. Zbog
toga su novi sektaški pokreti zadržali značaj mješovite klasične vjere. Pojedini su svećenici tako
poticali sektaštvo, ali na području teologije svećenici uglednih hramova poštivali su svoju profinjenu
baštinu vjerske misli i prakse te intelektualno utjecali na nove pokrete (Totman, 2003).
No svijet koji se počeo kristalizirati u prividnom miru nenadano je uzdrman oko 1465. bitkama za
odabir nasljednika osmog šoguna Yoshimasa. Vladavina šoguna je pregažena (ali nije ukinuta)
bitkama koje su uključivale velike obitelji feudalaca (daimyo). Kada su one završile, zemlju je zahvatila
potpuna anarhija (Goldstein, 2008a).
2.7.2. Utemeljenje poretka bakuhan
Nakon 1550.g. u Japanu je nastupilo stoljeće promjena. Doba unutarnjih ratova, sengokua ili „država
u ratu“ zamijenilo je doba trajnog mira (taiheija) ili „velikog mira“. Društveni je poredak dobio trajnu i
jasnu strukturu, a danas ga poznajemo kao bakuhan taisei ili „strukturu vlasti bakufua i
32
daimyoa“.Stari je sustav nestao do 1550. i državom su vladali mjesni i pokrajinski velikaši i njihovi
vazali. Do političkog je preustroja došlo kad su oni uspješniji proširili svoju vlast na sve veća područja.
Srednjovjekovni je društveno-gospodarski rast bio prebrz pa je uništio kenmon iz razdoblja
Muromachi jer je dopustio da razvojnu snagu rastućeg i produktivnijeg stanovništva u unutrašnjosti
prigrabe mjesni moćnici, osobito velikaši pod imenom kokujin ili „provincijalci“. Oni su posjedovali
vojnu vještinu, vjerski zanos, bogatstvo u zemlji i novcu te su stvorili niz suprotstavljenih političkih
jedinica u čitavoj zemlji. Krajem 16.st. neki od njih su iskoristili sve veći dio te razvojne snage, a kad se
to dogodilo, doba nereda je brzo zamijenilo doba do tada neviđenog reda.
Preustroj je počeo na lokalnoj razini i krenuo prema gore, a budući su ti poglavari vladali u doba
neviđene poslijeratne zbrke svi su imali iste značajke. Ukratko svi su ti vladari, koje stručnjaci zovu
sengoku daimyoi, osmisli sustav nadzora nad drugim kokujinima, seoskom proizvodnjom i trgovinom
i navodili načelo vrhovne vlasti kojim su opravdali svoju nadmoć. I dok su srednjovjekovni daimyoi
veći dio vremena živjeli u Kyotu i na svoje podređene prenijeli pokrajinsku vlast, daimyoi sengoku,
zbog sve većih lokalnih nereda, živjeli u na područjima kojima su vladali. Istodobno su ovi vladari
onemogućavali vladavinu suparnika u svojem području, a morali su učvrstiti vlast jer su ih neprekidno
ugrožavala politička previranja tog doba. Najprije su povećali svoje vojske i započeli utrku u
naoružavanju. Promijenio se i način ratovanja pa je sagrađen velik broj tvrđava.
Do kraja 17.st. japanski su vladari jasnije no ikad odredili vanjske državne granice prema površini,
savezima i idejama. Površina užeg Japana bila je ograničena morem, a na njegovom krajnjem jugu
Kraljevstvo Ryukyu imalo je nejasan podređeni položaj. Na krajnjem sjeveru daimyo Matsumae
vladao je nejasno određenim područjem Ezo (poluotok Oshima i trgovačke postaje duž obale otoka
Hokkaida). Vladari iz obitelji Tokugawa jasno su odredili svoje inozemne saveznike te na kraju zadržali
diplomatske odnose s Korejom, Nizozemskom i otočjem Ryukyu, ali ne i Kinom, drugim europskim
državama, a ni s narodom Ainu na Ezou. Japancima je bilo zabranjeno putovati u inozemstvo, a
zbližavanje sa strancima je onemogućeno. Politika protiv zbližavanja bila je povezana s trgovinom, ali
je većim dijelom postojala radi nadzora nad idejama. Vjerske sklonosti vojnika bile su praktične i
odražavale su vjersku baštinu prošlih stoljeća – mješavinu šintoizma, budizma i drugih kontinentalnih
vjera te su poprijeko gledali na dogmatike koji su ustrajali na jedinstvenoj istinitosti svojih pogleda.
Odmazde prema kršćanskim misionarima postale su sve češće, a godine 1670. nestali su posljednji
vidljivi tragovi te vjere. Od tada više misionari nisu dolazili, a domaća vjera kirishitan, preživjela je kao
tajna vjera u malim, siromašnim i izoliranim zajednicama, ugl. na JI otoka Kyushu.
Počekon 17.st. daimoyi su sve više mijenjali svoje lokalne sustave kako bi se uskladili s šogunatskim
načinom upravljanja i do kraja stoljeća se prilagodili rutini koja je donijela stabilnost. Zajedno s
bakufuom („vlada pod šatorom“, vladavina šoguna u razdoblju Kamakura, Muromachi i Edo) dali su
Japanu određeni sustav nadzora (bakuhan taisei) koji je cijelu državu obuhvatio zajedničkom
političkom kulturom. Bakuhan je zapravo najčvršći politički poredak u povijesti Japana. Snaga moći
ovog poretka ležala je, kao i kod poretka ritsuryu, u nadzoru nad zemljom i zemljoradnicima. Većinu
su nadzirali daimyoi, iako su bakufu i njegovi manje važni vazali držali u vlasti jednu njezinu četvrtinu.
Druge su skupine vladale manjim dijelovima zemlje. Krajem 17.st. bilo je oko 240 daimyoia a većina je
imala manja imanja od 10.000 – 50.000 kokua (mjera za obujam, oko 180 l žita). Većina su bila tako
mala da nisu imali ni dvorac, dok je najveći velikaš shinpan sa sjedištem u dvorcu Nagoya imao
619.000 kokua. Dvorska i svečenićka elita imale su vrlo malo zemlje, a i ta su bila pod vlašću bakufua.
Državne službe bile su namjenjene samo vazalima velikaša pa su viši službenici bakufua dolazili iz
33
redova starijih šogunskih vazala, a niži šogunski vazali obavljali su niže poslove (pratioci i čuvari).
Zakoni bakufua određivali su način života i do 1700.g. bili su jasno izraženi te određivali način
stanovanja, odijevanja, svakodnevnog ponašanja, vrstu oružja i dužnosti. Sustav zapovjedništva u
bakufuu izvrstan je primjer kako je poredak bakuhan djelovao.
Unutar političkog okvira oblikovao se društveni poredak u Japanu. Učeni ideolozi nazivali su ga
nasljednim poretkom s 4 staleža koji se sastoje opisujući društveno-etičke staleže odozgo prema
dolje:od ratnika-vladara, seljaka, obrtnika i trgovaca. Pri tome su seljaci činili 80 % čitavog
stanovništva, neki su bili bogati zemljoposjednici, no većina ih je bila u skupini malih
zemljoposjednika, sa sigurnim prihodima, ali ugl. nepismena. Smisao svakog staleža smatrao se
simbiotičkim, odvojenim no uzajamno korisnim, kako bi sva 4 staleža činila veću, neovisnu cjelinu od
koje se sastoji čestito i stabilno društvo. Taj stav o društvu kao organskoj cjelini sastavljenoj od 4
dijela odražavala je i tadašnja službena retorika, no stvara lažnu sliku hijerarhijskih odnosa i
zamagljuje ekonomske razlike te izostavlja važnije dijelove društva (kao što su niže svećenstvo,
trgovački pomoćnici, kućni sluge, nadničari, zabavljači itd.) (Totman, 2003).
2.7.3. Doba rasta (1590.-1700.)
Bilo je više smjerova sveobuhvatnog rasta koji je omogućavao ljudima unosna zaposlenja, a najživlji
njegov izraz bio je Kyoto koji je postao japansko kulturno središte. Društveni i gospodarski razvitak
širio se i izvan Kyota pa je obuhvaćao i druge manje i veće gradove.
Možda najuočljiviji pokazatelj sveukupnog razvoja u ovom periodu jest rast populacije koja se
približila brojci od 30 mil. 1700.g. Gotovo sav porast bio je među proizvođačima, jer je broj elite bio
ograničen propisima i proračunskim ograničenjima. Najveći je prirast bio u unutrašnjosti zemlje gdje
su već postojeća sela postajala sve napučenija pa su se iz njih razvila nova sela sateliti (shinden). Bilo
je i iseljavanja u gradska središta koja su se povećavala jer su daimoyi svoje vazale naselili u svojim
dvorcima-gradovima, a za njima su došli pučani kao sluge. Trgovački i obrtnički gradovi, kao i oni uz
ceste te luke i dalje su se razvijali i obavljali poslove za bogato stanovništvo gradova i pokrajina.
Rastu proizvodnje i stanovništva pridonijelo je nekoliko čimbenika, poput uspostave mira kao i
pojačana proizvodnja hrane. Mnogo je napora uloženo i u gradnju cesta, a najvažnija je bila Tokaido
koja je povezivala Kyoto i Edo. Razvili su se i razrađeniji trgovački sporazumi, što je također
pridonijelo društvenom i gospodarskom rastu. Da bi ustalile tržište i olakšale suradnju, skupine su
trgovačkih kuća osnovale poslovna društva (nakama, kumiai) koja su propisivala pristup tržištu, te
cijenu i kvalitetu proizvoda. Kao nedavno podignuti vojni grad, Edo je početkom 17.st. bio
jednostavno izgrađen, ugl. s muškim stanovništvom i kulturno nerazvijen. Već od početka stoljeća,
zbog bogatstva daimyoa, počinje gradnja palača, uređivanje perivoja, dovođenja konfucijskih
znanstvenika itd. Kako je stoljeće odmicalo, grad je rastao u krajnjem neredu, ali je i stalno
gospodarski i kulturno napredovao (Totman, 2003).
2.7.4. Stagnacija i propadanje (1700.-1850.)
„Razdoblje Tokugawa“ nije najispravniji izraz jer zbog njega vrijeme od 1600.-1867. smatramo jednim
razdobljem, iako je s vremenom prolazilo kroz postupne promjene i na kraju naglo završilo
Restauracijom Meiji iz 1868.g. Ipak, u širem smislu, godine oko 1700. donijele su Japanu temeljitije
promijene i svjedoče o završetku 4-stoljetna (pa i duljeg) neprestanog društveno-gospodarskog
34
razvoja uzrokovanog širenjem intenzine poljoprivrede. Početkom 18.st. Japan je ušao u teško
razdoblje stagnacije koje je trajalo stoljeće i pol, sve dok vanjske sile europskog imperijalizma nisu
uništile postojeći politički poredak. Europski imperijalizam oduzeo je japanskom političkom poretku
stabilne i bezopasne geopolitičke okolnosti unutar kojih je postojao.
Demografske posljedice manjeg broja trudnoća i kasnijeg stupanja u brak, pojačale u druge promjene
u tom razdoblju. Budući su krajem 17.st. ljudi više putovali, a gradovi bili sve naseljeniji, učestale su
opasne epidemije zaraznih bolesti (velike boginje), a i stopa smrtnosti dojenčadi bila je visoka. Nakon
1700. loši urodi i glad također su postali česti i ozbiljni. Činjenica je i da su oganičeni prirodni izvori
bili uzrokom štednje u svakidašnjem životu. U ovom razdoblju i Kyoto doživljava teška vremena te
dolazi do propasti njegove visoke kulture (Totman, 2003).
2.7.5. Kriza Irestauracija Meiji (1800.-1890.)
Državni poredak Tokugawa bio je već po svojem ustroju decentraliziran, pa je njegova povezanost
bila ponajprije posjedica zajedničke koristi i opće političke kulture višeg staleža bushija: šoguna,
daimoyoa, i njihovih viših savjetnika kao i njihovih obitelji. Poredak je počeo pokazivati slabost u
razdoblju gospodarskog slabljenja kad su se svi dijelovi društva morali prilagoditi težim okolnostima.
Naravno, manje povlašteni snosili su veći teret.
U 19.st. položaj se, međutim, promijenio i od oko 1860. g. nadalje japanski je narod „gurnut“ u
razdoblje industrijalizacije. Velika nova prekretnica koja je ubrzala ovu promjenu bila je svjetskih
razmjera: početni rast industrijskog imperijalizma u obliku britanskih, francuskih, ruskih i američkih
istraživača, kitolovaca, misionara i graditelja političko-vojnih velesila. Godine 1853. Tokugawa
poredak udovoljio je zahtjevima stranaca jer nije imao vojnih sredstava da ih odbije, te je pristao na
ugovore koje su stranci željeli. Domaća javnost uskoro je uvidjela nesposobnost svoje vlasti, smijenila
je i počela stvarati odnose za novo razdoblje.Ublažavanje službene politike smanjilo je opasnost od
sukoba. Ipak, vanjski je pritisak poticao vođe bakuhan da troše ogromne svote novca na vojnu obuku,
opremu vojske, kupovanje, proizvodnju i smještaj oružja, sve kao posljedicu imperijalističkog
nametanja.
Restauracija Meiji zapravo je upravljanje jedne ratničke klike za drugom. Dok su se vođe Tokugawa
sukobili s neindustrijskim strancima čiji su utjecaj mogli ograničiti na razinu vlastitog izbora, novi su se
vođe, kao i oni koji su pobijedili 1868. suočili s industrijaliziranim silama čije zahtijeve nisu mogli
odbiti bez opasnosti. Zato je nova elita Meiji, kako bi njezina politika uspjela, morala unaprijediti i
razvijati vlastito društvo - da bi ono moglo odgovoriti i uzvratiti na strane zahtjeve. Pod parolom
„bogata zemlja, jaka vojska“ rani vođe Meiji pokrenuli su programe političkog učvršćivanja,
mobilizacije masa, vojničkog jačanja, gospodarskog razvitka i iskorištavanja prirodnih dobara što je
Japan počelo pretvarati u industrijsko društvo kakvo je postojalo u Zapadnoj Europi i Sjevernoj
Americi. Uspjeh Japana bio je i posljedica sreće kao i odraz japanskog gepolitičkog položaja (odskočna
točka prema Kini i dalje) (Totman, 2003).
35
Sl. 17. Restauracija Meiji
Izvor: http://factsanddetails.com/japan/cat16/sub108/item1760.html
Općenito, tijek političkih promjena kroz koje je Japan prošao od 1868-1890. imao je dva razvojna
stupnja. U '70-im godinama 19.st. novi su vladari ukinuli stare i unišitili preostale elemente političkog
ustrojstva bakuhan - dio po dio, primijenili su nove organizacijske sustave i preživjeli niz nasilnih i
nenasilnih prijetnji svojoj vlasti i politici. Tijekom 1880-ih razvili su postojana pravila vladanja i
ustrojstva za svoj početni industrijski poredak, označujući kao svršetak tog pothvata 1889. g. dajući
caru da i formalno objavi Ustav Meiji, ispravu koja je nagovijestila osnovna načela i organizaciju
poretka koji je trebao biti toliko trajan koliko i istisnuti poredak bakuhan taisei. U to vrijeme car se
preselio u Edo kojem su promijenili ime u Tokio (Tokyo - „Istočna prijestolnica“) pretvorivši
nekadašnji šogunski dvorac u kraljevski dvor.
Oko godine 1873. vladari Meiji oduzeli su samurajima njihovo plemstvo, veleposjedničku pripadnost i
važnu društvenu službu ratnika. Također im je u iduće 3 godine smanjivannasljedni dohodak i njihovo
ustrajanje na uobičajenom zakoniku odjevanja, a godine 1876. zabranjeno im je javno nošenje
mačeva te su im se znatno smanjila primanja. To je izazvalo ogorčenje samuraja, a najviše bushija čiji
su vlastiti veleposjednici srušili stari poredak i proveli mrske promjene - što je dovelo do njihove
pobune.
Godine 1880. nova je vlada preživjela svoje najopasnije kritičare i bila u rukama male, ali postojane
vladajuće elite. Vlada je zapošljavala strane savjetnike i službenike da potpomognu razvitak novog
načina vladanja, kao i obrazovne ustanove i nove trgovinske i industrijske pothvate. To je tijekom
prvih desetljeća poretka Meiji dovelo do društveno-gospodarskog rasta koji je navijestio novu
industrijsku budućnost, zajedno s rastom vanjske trgovine (Totman, 2003).
2.8. Industrijsko doba (od 1890. do danas)
Japansko se društvo industrijaliziralo među prvima u svijetu, istodobno kad i neke europske države i
Sj. Amerika. Japanska se industrijalizacija neprestano promatra kao oblik ili „pozapadnjivanja“ ili
„modernizacije“. Ono je nastajalo postupno, a polaznu točku čini godina restauracije Meiji (1868.), u
vrijeme kada je želja za oživljavanjem starih odnosa počela ustupati pred pristajanjem na izgradnju
36
budućnosti koja će biti znatno različlita od prošlosti. Devedesetih godina 19.st. već je postojala
temeljna struktura i ideologija japanskog industrijskog poretka, kao i elementi za utemeljenje njegove
nove ekonomije. Tijekom tog desetljeća u Japanu se počela očitovati ovisnost industrijskog društva o
bogatstvima i sirovinama iz drugih dijelova svijeta- u početku o metalima i sirovom pamuku, a posliije
i drugoj robi – pa je Japan počeo zacrtavati temelje svoje strategije za stjecanje svjetskih dobara i svoj
budući razvitak.
Već 20-ih god. 20.st. posljedice industrijalizacije određivale su način života u cijelom Japanu. Sljedećih
se desetljeća, bez obzira što je stanovništvo doživjelo nezapamćeni prirast, smanjivao broj
poljodjeljskih obitelji, kao i uloga poljoprivrede u životu Japana. S tom su se pojavom širile u društvu
urbane kulturne norme i taj put razvoja traje do danas. Novostvorena vladajuća elita u eri Meiji imala
je kontrolu vlasti do 1914.g. te niz diplomatskih uspjeha u inozemstvu, a istodobno je uspjela
održavati program sve bržeg industrijskog razvitka zemlje. No izbijanjem Prvog svj.rata promijenilo se
globalno okruženje pa su nakon 1914.g. umanjili tijesnu povezanost elite i prouzročili jake političke
napetosti. To je stanje dovelo do sve neopreznijih osvajačkih pohoda na druge zemlje i katastrofalnog
poraza 1945. g. Tako je godina 1945. označila veliku prekretnicu u kratkoj ali bogatoj povijesti Japana
kao industrijske zemlje. Ipak, unatoč raznim poteškoćama, dinamični razvoj traje i dalje (Totman,
2003).
Sl. 18. Širenje Japana od 1930.-1942.g.
37
Izvor: Weightman, B. A. (2011)
2.8.1. Moderno doba
Godine 1968. zahvaljujući otvorenosti prema vanjskoj trgovini, obrazovanom stanovništvu i
tehnološkom razvoju, Japan je postao treća svjetska sila po BDP-u, a tijekom 1970-ih uspio je ojačati i
potvrditi taj položaj. Presudna je bila i financijska i tehnička pomoć SAD-a jer je Japan za Amerikance
značio ključnu točku obrane protiv širenja komunizma u Aziji, a Japan je posebno profitirao od
američkih investicija u doba Korejskog rata. Razvoju su pridonijeli i niski vojni troškovi te snažna uloga
države u upravljanju ekonomijom.
U skladu s tim, u Japanu je vladao upravljani kapitalizam, prilično drugačiji odliberalnog kapitalizma u
Americi. Osim toga, postojala je znatna jeftina radna snaga koja je dolazila uglavnom iz sela (34
milijuna poljoprivrednika 1946., te 21 mil. 1981.g.), visoka razina društvene integriranosti, postojanje
mreže malih i srednjih poduzeća koja su bila organski povezana s velikim tvrtkama te su se odlikovala
izrazitom fleksibilnošću i prilagodljivošću na promjene uvjeta na tržištu. Japan je tijekom 1970-ih
uspio brzo i sigurno, uspješnije od ostalih industrijaliziranih zemalja, nadvladati svjetsku gospodarsku
stagnaciju koju su uzrokovali naftni šokovi. Tijekom 1980-ih Japan će postati druga ekonomija svijeta
i najveći svjetski kreditor, a preuzeo je i svjetsko vodstvo u važnim proizvodnim sektorima visoke
tehnologije (elektronika, robotika, telekomunikacije, strojevi itd.) s obzirom na kvotu globalnog
izvoza tih proizvoda (Goldstein, 2008b).
Ishodi učenja za prethodno poglavlje:
- Znati ukratko opisati pojedina povijesna razdoblja tijekom japanske povijesti
- Sagledavanje uzročno-posljedičnih veza u odnosu prirodna sredina-povijesna zbivanja
- Shvatiti pozadinu današnjih političkih i ekonomskih procesa, ali i japanskog društva u cijelini u odnosu na povijesne procese i događaje.
38
3. JAPANSKE REGIJE1
U japanskom arhipelagu je 430 naseljenih otoka. Administrativno Japan je podijeljen na 47 prefektura (ken) koje odgovaraju statusu provincija u drugim zemljama, a svaka prefektura pripada određenoj regiji (kojih je 8 odn. 9, jer se Okinawa ponekad izdvaja kao samostalna regija, a ponekad zajedno s Kyushuom). Regije nisu formalno određene, jer nemaju vlastitu upravu i druga administrativno-upravna tijela. Od 47 prefektura dvije su urbane prefekture (fu): Osaka i Kyoto, jedna metropolitanska (to): Tokio, i jedna otočna (do): Hokkaido prefektura sama za sebe.Svaka od prefektura ima svog guvernera tj. upravitelja. Lokalno stanovništvo se u mnogim slučajevima snažno poistovjećuje sa svjom regijom. Međusobno se regije i prefekture razlikuju prema geografskim, kulturnim, društvenim, ali i ostalim karakteristikama. Na lokalnoj razini u Japanu se još razlikuju (veliki) gradovi (shi), mali gradovi (cho) i sela (son), svaki sa svojim zakonodavnim mehanizmima i administrativnm upravom.Prefekture, idući od sjevera prema jugu su sljedeće:
Sl. 19. Japanske regije i prefekture
Izvor: http://mapsof.net/japan/regions-and-prefectures-of-japan
1https://www.eubusinessinjapan.eu/why-japan/regions-prefectures
39
Hokkaido
Hokkaido je japanski najveći sjeverni otok, a karakteriziraju ga velika područja pod farmama,
planinski reljef i nešto manji gradovi (u odnosu na druge gradove Japana) kao što su Sapporo i
Asahikawa. Broj stanovnika koji živi na otoku je 5,5 mil. Najveća je prednost ove regije njen prirodni
okoliš koji omogućuje veliku poljoprivrednu proizvodnju, a značajno je i ribarstvo.
Tohoku
Tohoku je najsjevernija regija japanskog glavnog otoka koja uključuje 6 prefektura: Akita, Aomori, Fukushima, Iwate, Miyagi i Yamagata. Poznata je kao ledena divljina, ali regija ipak ima topla ljeta, a stanovništvo (ukupno 9 mil.) živi u velikim gradovima kao što su Sendai i Morioka. Regiju karakterizira dijalekt japanskog koji se naziva Tohoku-ben i koji često otežava komunikaciju s npr. ljudima iz Tokya, a mnogi ga izbjegavaju govoriti izvan svojih rodnih mjesta jer ima stigmu ruralnog. Regija Tohoku poznata je po specijalizaciji u proizvodnji elektičnih strojeva te prehrambenoj industriji. Među glavnim su joj trgovinskim partnerima azijske države i Sj. Amerika.
Kanto
Kanto je najnaseljenija regija sa 43 mil. st. koji žive u Tokiju i njegovoj okolici. Ona uključuje gradove Tokyo, Kanagawa, Chiba, Saitama, Ibaraki, Tochigi i Gunma. Najveći je dio regije velika urbana konurbacija poznata kao Veliki Tokio. Za razliku od drugih regija, ovdje je identifikacija s ovom regijom najmanja. Umjesto toga identificiraju se sa svojim gradovima kao što je Tokyo,Yokohama ili Saitama. Ako pitate ljude odakle su, nitko neće reći iz Kanta, iako je regija središte biznisa, japanske industrije i ujedno „motor“ cijele zemlje.
Chubu
Chubu je regija koja se sastoji od nekoliko prefektura u središnjem Japanu, između Kyota i Tokija, ali s kojima ima vrlo malo zajedničkog. Te prefekture su Aichi, Gifu, Ishikawa, Nagano, Niigata, Shizuoka, Toyama i Yamanashi. Ovo je najgorovitije područje Japana (tu se nalazi Mt. Fuji). Tu je i Nagoya, četvrti grad po veličini u Japanu, dok cijela regijaima oko 22 mil.st. Na Chubu otpada 20 % nacionalne brodogradnje i proizvedenih dobara, a sa svojom industrijskom osnovom predstavlja japansku ekonomsku bazu.
Kansai
Kansai (ili Kinki) je regija locirana u „srcu“ Japana, oko gradova Osaka, Kyoto i Kobe koja sa preko 20
mil. st. tvori jedno od najvećih urbanih područja u Japanu. Prefekture u regiji Kansai su: Kyoto, Osaka,
Hyogo, Nara, Wakayama, Mie, Shiga i Fukui. U ovom području govori se poseban dijalekt Kansai-ben.
Tu se nalaze neke najpoznatije japanske turističke atrakcije. Područje ima drugu najsnažniju
regionalnu ekonomiju u zemlji.
Chugoku
Regija Chugoku nalazi se na jugu japanskog glavnog otoka i obuhvaća prefekture Hiroshima,
Okayama, Shimane, Tottori i Yamaguchi. Alternativno ime regije je Sanin-Sanyo koje se povremeno
koristi. Ovdje se govori nekoliko različitih japanskih dijalekata. Dijelovi regije su vrlo industrijalizirani,
dok su drugi ruralni. Regija Chugoku mjesto je u kojem su se razvili istraživanje i razvoj u područjima
elektronike, biotehnologije i novih materijala te je vodeća u naprednim tehnologijama. Ovdje živi oko
7,5 mil.st. Hiroshima je najveći grad Chugoku regije.
40
Kyushu i Okinawa
Kyushu je gusto naseljen otok s 13 mil. st. (37. u svijetu). Prema fizičko-geografskim karakteristikama,
otok je bujan i zelen s nekoliko najaktivnijih japanskih vulkana. Podjeljen je na 7 prefektura: Fukuoka,
Saga, Kumamoto, Nagasaki, Oita, Kagoshima i Miyazaki. Kyushu je naseljen još od pretpovijesnih
vremena i ima bogatu povijest (brojni hramovi i dvorci). Tu se nalaze i neki najveći japanski gradovi s
onsen lječilištima (spa resorti koji su se razvili oko termalnih izvora).
Okinawa se sastoji od 8 glavnih otoka sa vlažnom suptropskom klimom i jedinstvenom kulturom. U prefekturu ulazi i južni dio otočja Ryu Kyu. Ovaj se prostor razlikuje se od ostataka Japana. Stanovništvo koje ovdje živi je relativno malobrojno (oko 2 mil.). Zbog svojeg položaja, kao i Kyushu, ima strateško značenje za Japan jer ga povezuje sa susjednom Korejom, Kinom i cijelom Ist. Azijom.
Shikoku
Shikoku je najmanji od 4 japanska otoka i 50. otok po veličini u svijetu. Tu se nalaze prefekture Ehime, Kagawa, Kochi i Tokushima. Sve one imaju relativno mali broj stanovnika – ukupno ih na otoku živi oko 4 mil. Od ekonomskih djelatnosti najrazvijenija je proizvodnja hrane. BDP je u prosjeku niži od ostalih regija Japana.
Sl. 20. Shema relativnog položaja japanskih regija i prefektura
Izvor: www.japan-talk.com
Tab. 4. Ukupna populacija po prefekturama, od 2010-2040. (u tis.)
Prefektura 2010. 2015. 2020. 2040.
Japan ukupno 128.057 126.597 124.100 107.276
Hokkaido 5.506 5.361 5.178 4.190
Aomori 1.373 1.306 1.236 932
Iwate 1.330 1.266 1.206 938
Miyagi 2.348 2.306 2.269 1.973
41
Akita 1.086 1.023 959 700
Yamagata 1.169 1.116 1.062 836
Fukushima 2.029 1.913 1.874 1.485
Ibaraki 2.970 2.922 2.853 2.423
Tochigi 2.008 1.974 1.926 1.643
Gunma 2.008 1.971 1.920 1.630
Saitama 7.195 7.206 7.133 6.305
Chiba 6.216 6.192 6.122 5.358
Tokyo 13.159 13.349 13.315 12.308
Kanagawa 9.048 9.148 9.122 8.343
Niigata 2.374 2.297 2.210 1.791
Toyama 1.093 1.064 1.028 841
Ishikawa 1.170 1.153 1.128 974
Fukui 806 785 760 633
Yamanashi 863 838 809 666
Nagano 2.152 2.091 2.019 1.668
Gifu 2.081 2.035 1.978 1.660
Shizuoka 3.765 3.696 3.601 3.035
Aichi 7.411 7.470 7.440 6.856
Mie 1.855 1.821 1.773 1.508
Shiga 1.411 1.420 1.414 1.309
Kyoto 2.636 2.615 2.567 2.224
Osaka 8.865 8.808 8.649 7.454
Hyogo 5.588 5.532 5.422 4.674
Nara 1.401 1.370 1.330 1.096
Wakayama 1.002 961 917 719
Tottori 589 567 544 441
Shimane 717 687 655 521
Okayama 1.945 1.913 1.868 1.611
Hiroshima 2.861 2.825 2.767 2.391
Yamaguchi 1.451 1.399 1.340 1.070
Tokushima 785 756 723 571
Kagawa 996 969 937 773
Ehime 1.431 1.383 1.329 1.075
Kochi 764 730 693 537
Fukuoka 5.072 5.046 4.968 4.379
Saga 850 828 803 680
Nagasaki 1.427 1.371 1.313 1.049
Kumamoto 1.817 1.776 1.725 1.467
Oita 1.197 1.169 1.134 955
Miyazaki 1.135 1.107 1.073 901
Kagoshima 1.706 1.650 1.588 1.314
Okinawa 1.393 1.410 1.417 1.369
Izvor: Japanski statistički ured
42
3.1. Regija jezgre2
Kako je rasla populacija Japana, tako je rasla i veličina gradova. Dok su mali gradovi i sela (s manje s
10.000 st.) drastično opadali, srednje veliki i veliki gradovi su se rapidno širili, kako brojem stanovnika
tako i prostornim obuhvatom. Ovaj proces je odražavao i japanski ekonomski rast nakon 2.svj.rata.
Izrazito obilježje japanske urbane strukture je koncentracija gradova na relativno malom području.
Gotovo svi najveći gradovi osnovani su u regiji jezgre koja se prostire od Nagasakija i Fukuoke na
sjeveru Kyushua, uz obje obale Unutarnjeg mora na Shikokuu i Honshuu, preko Nagoye do tokijske
regije. Regija jezgre, osobito na južnoj obali Honshua, sastoji se od niza industrijskih gradova kao što
je Hiroshima, koji su se oporavili nakon razaranja u 2. svj. ratu. U samom tokijskom megalopolisu, u
središtu jezgre, živi 45 % japanske populacije.
Sl. 21. Regija jezgre i glavna proizvodna područja
2 Weightman, 2011.
43
Izvor: de Blij, Muller, Nijman (2012.)
Japan je zemlja s klasičnim razvojnim problemomjezgra-periferija – glavna regija je Tokio, dok su
ostale „manje razvijene“ (u relativnom smislu) regije oko njega. Još od 1970-ih, migracija i rast
usmjereni su prema Tokiju, što se naziva unipolarnom koncentracijom. Kako se grad nastavio širiti,
privlačio je kapital i ljude iz drugih područja, od kojih mnoga stagniraju. Regija Osaka npr. nije
doživjela rast industrija koje bi zamijenile čeličane i brodogradilišta, već suprotno, poslovanje Osake
nastavlja s relokacijom tj. preseljenjem poslovanja njenih tvrtki u Tokio. Ovakav proces, stoga, ima
neke negativne posljedice npr. utječe na iseljavanje iz Osake. Glavni je cilj u modernom Japanu raditi i
živjeti u ili u blizini Tokija.
Tokijsko metropolitansko područje broji oko 35 mil.st., a rast ovog područja rezultat je japanske
integracije u globalnu ekonomiju. Njegova geografska lokacija između Londona i New Yorka je
savršena za 24-satne međunarodne telekomunikacijske financijske transakcije. Kao rezultat toga,
Tokio je razvio niz poslova i usluga koje nisu direktno vezani za domaću ekonomiju. Ključna jeuloga
istraživanja i razvoja - R&D, također ubrzo prepoznata. Znanstveni grad Kansai koji se počeo
oblikovati 1980-ih, danas se formirao u Kansai tehno-znanstveni kompleks koji obuhvaća 5 gradova u
prefekturama Kyoto-Osaka-Nara te je postao integrirano, multinodalno razvojno središte. Plan za
novi regionalni i urbani sustav Japana bi bio multicentričan i baziran na naprednoj informacijskoj
tehnologiji. Sustav bi reorganizirao postojeće hijerarhijske strukture u funkicinalne mreže sa tokijskim
metropolitanskim područjem kao središnjim čvorištem.
Tehnopolis je projekt zamišljen kao integralan diomaster planakoji je trebao stvoriti mrežu
znanstvenih gradova širom Japana. Četrnaest industrija kao što su biotehnologija, robotika, softver i
svemirska ind., ciljane su zajedno s R&D i drugim uslužnim funkcijama te bi zajedno trebali biti
pogonsko gorivo za dodatne/nove industrije u regiji. Svaki tehnopolis trebao bi biti povezan brzim
vezama (ne dužima od jednodnevnog povratnog putovanja) s Tokijem, Nagoyom ili Osakom. Novi
podmorski tunel Hokkaido i most prema otoku Shikoku te dodatne ceste i brzi vlakovi trebali bi
omogućiti ostvarenje ovih ciljeva. Ovaj Tehno-arhipelag smatra se japanskim pejzažem za 21. st.
Od planiranih 26 tehnopolisa, 8 se razvilo dobro, a 18 nije. Neki od njih bilježe pad zaposlenosti u
proizvodnji, a neki čak gube i stanovništvo. Jedan od problema je što su velike korporacije razvile
svoje laboratorije za R&D u blizini vlastitih središnjica, radije nego u blizini proizvodnih pogona. S
obzirom na tu činjenicu transfer tehnologije između lokalnih industrija i tvornica koje bi se tek trebale
otvoriti, nije velik. Dakle, glavni cilj – integracija tehno-gradova s istraživanjem i razvojem nije
ostvaren.
Tehnopolis, kao plan za razvoj znanstvenih parkova promoviralo je i Ministarstvo industrije i trgovine
(MITI), lokalne vlasti, ali i općenito cijela zajednica. Cilj je bio da se mladim ljudima nakon završetka
studija omoguće nova radna mjesta i zapošljavanje. Ipak, cijeli je program obustavljen 1998. g. uslijed
recesije koja je vladala 1990-ih, globalizacije japanske ekonomije te stagnacije ulaganja privatnih
tvrtki. Ovaj program zamijenila je nova politika vlade, koja se temelji na povezivanju i promoviranju
veza između industrija i sveučilišta (Suzuki, 2004).
44
Sl. 22. Lokacije za predviđene tehnopolise
Izvor: Masser, I. (1990), prema MITI 1988.
Ishodi učenja za prethodno poglavlje:
- Shvatiti i objasniti osnovnu administrativnu i teritorijalnu podjelu Japana
- Povezati regionalnu podjelu s osnovnim demografskim i ekonomskim obilježjima svake
od regija
- Znati objasniti glavne karakteristike svake od regija
- Razumijeti važnost japanske regije jezgre za Japan u cjelini
45
4. DEMOGRAFSKE KARAKTERISTIKE JAPANA
Godine 1872. u Japanu je živjelo 34,8 milijuna st., 1900. god. 43,8 milijuna st., 1950. god.
84,1 milijun st., 2000. god. 126,9 milijuna st., a 2015. 126.597 mil. st. Najveći je porast zabilježen
1920-ih (7,9 % ili 1,5 % godišnje u razdoblju 1925–30.), te osobito nakon 2. svjetskog rata (15,3 % ili
2,9 % godišnje 1945–50). Od 1975. stopa porasta sve je manja, da bi u razdoblju 2005–10. iznosila
samo 0,2 % ili 0,05 % godišnje (Hrvatska enciklopedija).
Sl. 23. Kretanje stanovnika u Japanu, 1970-2100.
Izvor: Statistic bureau of Japan, https://www.stat.go.jp/english/
U kontekstu velikog gospodarskog razvoja nakon 2. svj. rata japansko je društvo, dakle, prolazilo
tijekom desetljeća kroz važne demografske promjene. Npr. nakon 2. svjetskog rata u zemlju se iz
bivših kolonija vratilo oko 6.000.000 Japanaca (vlada je svoje kolonijalna osvajanja opravdavala
prenapučenošću Japana). Ipak, najznačajniji proces u demografskim kretanjima, bilo je smanjenje
stope nataliteta i starenje stanovništva (Goldstein, 2008a). Rastući natalitet je u godinama nakon
2.svj. rata, vlada kontrolom rađanja i pobačajima nastojala smanjiti što je u narednim godinama
postiglo značajne rezultate. Ipak, kao posljedica bolje prehrane i javnog zdravstva, produžio se životni
vijek pa je broj stanovnika i dalje rastao (Totman, 2003).
46
Sl. 24. Kretanje broja stanovnika Japana 1970-2010., prosječne stope rasta/pada
Izvor: www.newgeography.com
Po broju stanovnika Japan je u posljednjih 40-ak godina pao sa šestoga na deseto mjesto (2010.), a po
gustoći (343,4 st./km²) s četvrtoga na sedmo mjesto u svijetu (među državama s 10 ili više milijuna
stanovnika). Izvan domovine živi 1.182.557 Japanaca (2011.), od toga 388.457 u SAD u i 140.931 u
Kini (Hrvatska enciklopedija).
Od većih otoka najrjeđe je naseljen Hokkaido (65 st./km², 2010.), a najgušće Honshu (448 st./km²;
prefektura Tokyja 6.288 st./km²). Od nizine Kanto u središnjem dijelu otoka Honshu preko Nagoye i
Osake do Kitakyushua na SZ kraju otoka Kyushu pruža se gospodarski najvažniji dio Japana s
metropolitanskim područjima Tokyja s Yokohamom, Nagoye i Osake. U njima živi 51% stanovništva
zemlje (2010) (Hrvatska enciklopedija).
0
0.2
0.4
0.6
0.8
1
1.2
1.4
1.6
godišnji rast/pad (%)
47
Sl. 25. Gustoća naseljenosti japanskih otoka, broj stanovnika na km² u 2005. g.
Izvor: http://livepopulationof.com
48
Sl. 26. Udio populacije u glavnim urbanim područjima u državama s preko 100 mil.st.
Izvor: www.newgeography.com
Starenje stanovništva u Japanu može stvoriti velike probleme u pogledu raspoložive raadne snage i
troškova društva. Stoga je pitanje koje se povezuje s općim demografskim kretanjem – proces
imigracije. Prema podacima iz početka 1990-ih u zemlji je bilo oko 600.000 legalno i barem 300.000
ilegalnih useljenika (Goldstein, 2008). Ipak, imigracijska politika nije rješenje za japanske vlasti pa one
i dalje odobravaju vrlo mali broj dozvola za useljavanje. Prema popisu iz 2010. zabilježeno je
1.648.037 stranaca - od čega je najviše Kineza (460.459), Korejaca (423.273), Brazilaca (153.166) i
Filipinaca (145.950). Na Hokkaidu živi oko 25.000 pripadnika naroda Ainu, prastanovnika otoka (iako
ima i izvora koji govore o njihovom nešto manjem broju).
0
5
10
15
20
25
30
%
49
Tab. 5. Odnos doseljenih/odseljenih Japanaca i stranih državljana u Japan, 2006-2017.
godina Japanci Stranci
2006. 199 000 85 000
2007. 10 000 100 000
2008. 0 60 000
2009. 10 000 60 000
2010. -15000 -20000
2011. -120000 -50000
2012. -250000 -50000
2013. 15 000 -80000
2014. -275000 5000
2015. -280000 60 000
2016. -280000 110 000
2017. -310000 150 000
Izvor: Bloomberg, www.bloombergquint.com
Sl. 27. Dobna struktura stanovništva Japana, 1950 i projekcija do 2050.
Izvor: OECD, Histrorical population data and projections (1950-2050),
http://oecdinsights.org/2016/04/11/the-case-of-the-shrinking-country-japans-demographic-and-
policy-challenges-in-5-charts/
Od popisa 2010. broj stanovnika smanjuje se zbog sve većega prirodnoga pada stanovnika. Stopa
nataliteta (8,3 ‰) niža je od stope mortaliteta (9,9‰), pa je prirodno kretanje negativno (–1,6 ‰,
50
2011); smrtnost je dojenčadi (2,3 ‰, 2011.) među najnižima u svijetu. Zbog prirodnoga pada
stanovništvo ubrzano stari; u dobi do14 godina je samo 12,8 % st. (2017. procjena).
Struktura stanovništva prema dobnim skupinama: 0-14: 12,84 %; 15-24: 9,64 %; 25-54 37,5
%; 55-64: 12,15 %; 65 g. i više: 27,87 %
Srednja dob:Ukupno: 47,3 god., muški: 46 god., žene: 48,7 god. (2017. proc.) (Hrvatska
enciklopedija).
Očekivano trajanje života za žene rođene 2013. iznosi 86,6 godina, a za muškarce 80,2 godine, pa se
stanovništvo Japana ubraja u najdugovječnije nacije svijeta. Ekonomski je aktivno 65.950.000 st., od
čega je nezaposleno 3,5 % (2014). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 3,5% zaposlenih, u
rudarstvu, industriji i građevinarstvu 24,2 %, a u uslužnim djelatnostima 72,3 % (2014).
Danas je u Japanu kulturna razina vrlo visoka i nema nepismenih. Glavna su sveučilišta Tokyo
(osnovano 1877.), Kyoto (1897.), Tohoku (Sendai, 1907.), Kyushu (Fukuoka, 1911.), Hokkaido
(Sapporo, 1918), Osaka (1931) i Nagoya (1939). Razvoj industrije i nagla urbanizacija utjecali su na
porast udjela gradskog stanovništva, koji je iznosio 15 % u 1900., 37 % u 1930., 78,8 % u 2000., a 90,7
% u 2010. (Hrvatska enciklopedija).
Sl. 28. Dobno-spolna piramida Japana, 2016.
Izvor: CIA Factbook, https://www.cia.gov/
Stanovnici su šintoisti ili budisti ili prakticiraju obje vjeroispovijesti istodobno; kršćana je 1,7%, a
ostalih 7,9% (2010). Budistički hramovi u potpunosti su odvojeni od države još u razdoblju Meiji.
Razni novi religijski pokreti definirani su kao budističke i šintoističke sekte, dok su šintoistički hramovi
koji nisu pripadali sektama Shintō (90 % od ukupnog broja tih hramova) definirani kao nereligiozni
51
objekti, a najveći su dobivali novčanu pomoć od države. Kasnije su postojali povremeni sukobi oko
odnosa crkve i države, ali je narod općenito i dalje slijedio vjersku praksu bez vidljivih promjena u
odnosu prema vjerskoj praksi prethodnih naraštaja - unatoč sve snažnijoj političkoj retorici o
jedinstvenom japanskom šintoitičkom nasljeđu i njegovom božanskom poslanju. Sudbinu šintoističkih
i budističkih hramova nije toliko određivala državna politika, koliko društveno-gospodarska zbilja.
Tijekom teških godina hramovi svih vrsta su bili prepušteni propadanju, jer su primali tek malu
potporu vjernika i imali skromne prihode od iznajmljivanja zemlje i drugih oblika poslovanja u slučaju
slavnih zdanja, od njihova pretvaranja u turističke atrakcije. No poslije se, u razdoblju Showa Genroku
(1688-1704.) i njihovo stanje popravilo zahvaljujući visokoj cijeni zemlje, procvatu turizma i sveopćem
zanimanju javnosti za očuvanje „tradicionalne kulture“, među kojima su najslavniji bili hramovi i
svetišta te njihove riznice. Kao rezultat toga, institucionalni šintoizam i budizam su ponovo procvjetali
– broj šintoističkih hramova, zbog desetljeća srastanja sela s gradovima, od oko 175.000 iz 1879.
smanjio se do 1940. za 50 %, a tijekom 1950-ih ukinuto ih je još oko 10.000. Njihov broj se od tada
kreće oko 80.000, dok je budističkih hramova oko 75.000 (Totman, 2003).
Na rubovima institucionalne religije pojavile su se i „nove religije“ (shin shukyo). Neki od sektaških
pokreta javili su se potkraj razdoblja Edo, a mnogi drugi, kao i nekolicina kršćanskih, pojavili su se od
razdoblja Meiji na dalje, većinom u ruralnim područjima. U teškim vremenima, nakon 1945., bili su
vrlo popularni, ali su mnogi zbog seljenja ljudi u gradove i zapošljavanja u industriji izgubili svoje
sljedbenike, a pojavile su se i širile druge sekte – više orijentirane na gradove, doktrinalno privlačnije i
opremljene modernom tehnologijom. Neke od tih novih religija postigle su uspjeh kao institucije i
postigle dovoljan broj sljedbenika tako da su izgradile velike središnje hramove i osnovale ogranke
radi školovanja svećenika, stvaranja doktrinarnih tijela, duhovnih vježbi itd. Većina ih je doživjela
značajne promjene u broju sljedbenika, a od 1990. samo šest sekti (od njih 40) ima više od milijun
sljedbenika. Novi su pokreti manje važni kao institucije, a više kao izraz religioznosti ljudi (Totman,
2003).
4.1. Imigracija
Već 2006.g.broj japanskog stanovništva počeo je eksponencijalno opadati. U smislu dostupne radne
snage to i nije bilo posebno važno jer se računalo s tim da će se poslovi ili automatizirati ili obavljati
offshore. Ipak, potražnja za nisko plaćenim radnicima radi zaposlenja u radno-intenzivnim
industrijama se povećala.
Japan je ujedno povijesno ksenofobičan. Vladine politike i javno mišljenje dijele zajedničku
perspektivu: misle da se prisutnost stranaca mora kontrolirati te ih držati na dovolnoj udaljenosti od
svakodnevnog života Japanaca. Ipak, stranci dolaze u sve većem broju, neki čak s lažnim vizama i
putovnicama. Ujedno sa sobom dovode svoje obitelji i formiraju nova kućanstva s Japancima. Velik
dio tih imigranata su žene koje dolaze raditi u „zabavnoj industriji“. Dobrovoljno ili prisilno
doseljavanje azijskih žena u Japan traje već 100-tinjak godina. Pojava je postala vrlo kompleksna i
strukturirana kada su se oformile mreže brokera, lanaca prostitucije i japanskih klubova u raznim
gradovima, koji su regrutirali i „distribuirali“ strane žene. Većina japanskih žena stekla je pak dovoljno
moći da izbjegnu raditi u prostituciji pa su njihovo mjesto zauzele strankinje. Japanska vlada pa i sami
Japanci ignoriraju eksploataciju tih žena svodeći ih na „ostale“.
52
Jedna od najžešćih rasprava u Japanu vodi se oko toga treba li dopustiti lakšu imigraciju ili ne, ulazak
većeg broja stranaca ili ne. U odnosu na druge države, Japan je praktički homogen, s manje od 5 %
ne-Japanaca. Strani migranti bi diverzificirali zemlju, pomogli promijeniti/pomladiti dobnu strukturu,
a mogli bi pomoći i ekonomiji osiguravajući radnike za teške, „prljave“ i opasne poslove, dakle one
koje Japanci izbjegavaju. Japanci ipak ne žele imigante i njihovi su osjećaji protiv njih opće poznati i
uobičajeni.
Imigranti iz zemalja u razvoju (iz JI Azije) doživljavaju još i veći stupanj diskriminacije jer je uzrečica
„Japan je za Japance“ vrlo popularna. Na nekim mjestima (salonima, barovima ili kupalištima) mogu
se čak vidjeti natpisi „Samo za Japance“. Velik dio Japanaca za društvene probleme (zločini,
seksualno prenosive bolesti i sl.) također krive strance (Weightman, 2012).
Sl. 29. Udio registriranih stanaca u Japanu, prema kategoriji izdane vize (2012.)
Izvor: Vogt, G., 2015
Sl. 30. Ilegalni strani radnici u Japanu prema vrsti posla koju obavljaju
50%
8%8%
16%
18%
%
sa stalnim boravištem
sa privremeni boravištem
u braku sJapancem/Japankom
studenti i vježbenici
drugi
tvornički radnici18%
hostese/zabavljači
15%
radnici u građevini
13%konobari/ce-
barmeni7%
drugi sl. poslovi10%
poljoprivreda7%
drugo30%
53
Izvor: Vogt, G., 2015.
4.2. Manjine u Japanu
Kako se s napretkom industrijalizacije promijenilo društvo, promijenio se i život mnogih manjinskih
skupina u Japanu, naročito skupine burakumin, Korejaca, Kineza, pripadnika naroda Ainu i stanovnika
otočja Ryukyu.
4.2.1. Burakumin (Eta ili „prljavi“)
Burakumin ili brdska sirotinja, diskriminirana je još od ere Meiji pa su vlasti u njoj vidjele potencijalni
politički problem kao i stvarni gubitak produktivnih snaga zemlje. Uglavnom je bila riječ o
prostitukama, prosjacima, zabavljačima i sl. Borba protiv diskriminacije trajala je tijekom 1930-ih, ali
je njihov politički pokret oslabio. Pripadnici siromašnih gorštačkih zajednica, koji su se i nakon 2.svj.
rata suočavali s diskriminacijom, obnovili su svoje prijeratne organizacije i strategiju otvorene i
izravne borbe protiv lošeg postupanja te vršili pritisak na vlasti da ispravi tu nepravdu.
1960-ih kada je gospodarstvo cvjetalo, izvršen je pritisak na dužnosnike, pa su 1969. donijeli zakon
kojim su odobrena sredstva za uređenje ulica, gradnju škola, bolnica i stambenih četvrti u
burakuminskim zajednicama i za subvencioniranje stanarina i dr. potreba siromašnih obitelji. S
vremenom su pripadnici ove skupine počeli pronalaziti i bolje plaćene poslove tako da su sve većem
broju svojih članova obitelji mogli omogućiti obrazovanje i utjecajnije veze, a postali su i pokretljiviji i
nastanjivali se izvan svojih zajednica. Dakle, nekadašnji problemi su im se smanjili, ali je i dalje bilo
pojava diskriminacije i sukobljavanja (Totman, 2003). Smatra se da je u Japanu još oko 2-3 mil.
burakumina. Burakumin su čak bili i fizički odvajani u posebnim urbanim getima, a prilikom
zaposlenja ili sklapanja braka često im se provjeravalo porijeklo (Weightman, 2011).
4.2.2. Pripadnici naroda Ainu
Prastanovnici Japana došli su na ovo područje, pretpostavlja se, iz područja Sibira. Osim razlike u
izgledu, u odnosu na većinske Japance, koriste i drugačiji jezik.
Većina pripadnika naroda Ainu je još polovicom 19.st. bila povezana s ribarskim poslovima i
trgovinom u vlasništvu pripadnika skupina Wajin tj. Japanaca (većinsko stanovništvo). Ti poslovi su
mijenjali gospodarstvo, kulturu, zdravstvenu skrb, i način života naroda Ainu, uglavnom nagore.
Naglim naseljavanjem i ekspolatacijom otoka Hokkaido u vrijeme Meijija taj se razvoj ubrzao pa je do
1914. g. ostalo vrlo malo „tradicionalne“ kulture i gospodarstva naroda Ainu. 1920-ih je polovica
uposlenih pripadnika toga naroda radila kao siromašni najamni zemljoradnici obrađujući zemlju koju
su dobili na upotrebu 10-20 godina prije, a većina ostalih bili su radnici u raznim poduzećima u
vlasništvu pripadnika skupine Wajin (kako su se u vrijeme Tokugawa zvali japanski stanovnici otoka
Hokkaida). Ostatak je živio od državne pomoći.
54
Tab. 6. Broj pripadnika Ainu naroda, 1807-1931. (procjena)
God. Br. pripadnika Ainu
1807. 26.256
1873. 16.272
1854. 17.810
1903. 17.783
1931. 15.969
Izvor: Ainu museum, www.ainu-museum.or.jp/en/
Japanski dužnosnici koji su se bavili otokom Hokkaidom i oni zaduženi za javni red i socijalnu skrb
smatrali su da je narod Ainu „rasa koja izumire“, koja je još više od Korejaca predodređena za
asimilaciju i narod koji će u kulturnom, biološkom i ekonomskom smislu postati „Japanci“. To se
gledište odražavalo i u socijalnoj i obrazovnoj politici prema tom narodu, ali je zbog predrasuda i
diskriminirajućeg ponašanja njihovih susjeda Japanaca i kolega na poslu učinkovitost tih japanskih
programa uvijek bivala problematičnom. Asimilacija se nije dogodila, a ujedno se i veća pozornost
posvećivala gospodarskom razvitku otoka, često na štetu naroda Ainu.
Ni sami Ainu nisu odobravali takvu politiku vlade, iako su mnogi prihvatili politiku asimilacije i slagali
se da je obrazovanje ključ te strategije. No neki su se protivili službenoj politici kojom se nastojao
uvesti japanski jezik umjesto njihova i zabraniti tradicionalnu simboliku poput tetoviranja i nošenja
naušnica. Za mnoge su temeljni problem bile predrasude i diskriminirajući odnos skupine Wajin, ali
problemi su bili i demoralizacija i alkoholizam pripadnika Ainu.Do 1930-ih oko 20.000 pripadnika
naroda Ainu s otoka Hokkaido izgubilo je većinu svojih nacionalnih oblilježja što je bio rezultat 200-
godišnjeg neprestanog društveno-gospodarskog miješanja sa Japancima.
God. 1930. državni su dužnosnici uspostavili suradnju s onim čelnicima Ainu koji su bili skloni
asimilaciji te osnovali i financirali Ainu Kyokai – udruženje koje je imalo zadaću promicati dobrobit
toga naroda u skladu s ciljevima japanske vlade. Krajem desetljeća Udruženje se počelo baviti
pitanjima socijalne skrbi i obrazovanja te donekle nastojalo uključiti djecu Ainua u opće obrazovanje i
sve više mladih ljudi upućivalo na visokoobrazovne ustanove. No problemi predasuda, siromaštva i
demoralizacije nisu nestali.
Sve veća odlučnost japanskih vlasti glede industrijalizacije Hokkaida bez obzira na njenu štetnost za
kulturu Ainua, te niza drugih čimbenika, kao što je izloženost bolestima koje su donijele skupine
Wajin i gubitka neovisnog načina života – dobrobit i samopoštovanje naroda pretrpjeli su snažan
udarac. Kao i u drugim društvenim osobno obilježenim odnosima među etničkim skupinama,
predrasude donose diskriminaciju, nepovoljne životne uvjete i nemogućnost normalnog
funkcioniranja.
Ainu su 1960-ih počeli zahtijevati ispravljanje stoljetnih nepravdi, što je dovelo do ujedinjenja
aktivista 1970-ih uglavnom u Tokiju, radi poboljšanja života naroda Ainu promičući osjećaj
„pripadnosti narodu Ainu“ i „oslobođenja“ naroda. Prihvatili su taktiku čelnika barakumina i izravno
oštro napadali svaki potez Japanaca koji su smatrali rasističkim. Protivili su se izgradnji industrijskih
postrojenja koja su ugrožavala ribarstvo i druge interese naroda Ainu. Umjesto japanizacije nastojali
su se ujediniti kao „narod“ Ainu te su osmislili zastavu, poučavali su i izlagali svoju umjetnost,
rukotvorine, običaje i jezik, što je bilo namijenjeno zabavi i obrazovanju njihovih pripadnika, a ne
turistima.
55
Tijekom 1980-ih zajedničkim djelovanjem različitih čimbenika (veće državne financijske pomoći,
školovanja pripadnika Ainua, nadolaska novih naraštaja) polako su se popravljali međuetnički odnosi,
a nacionalistički pokret Ainua je slabio. Mnogi pripadnici Ainua bili su 1990-ih integrirani u japanski
način života, a postojao je i velik broj miješanih brakova. Većinu njih nije privlačio separatizam Ainua
(Totman, 2003). Danas pripanika ovog naroda u Japanu ima nešto manje od 25.000.
Sl. 31. Rasprostranjenost Ainu naroda
Izvor: heritageofjapan.wordpress.com
4.2.3. Korejci
Danas u Japanu živi oko 600.000 etničkih Korejaca, potomaka 2,5 milijuna sunarodnjaka koji su
dospjeli u Japan novačenjem u vojsku ili kao prisilna radna snaga tijekom 35-godišnjeg razdoblja
japanske kolonijalne vlasti u Koreji (Weightman, 2011). Njihov je broj naročito porastao izmeđudva
svjetska rata, tj. 1920-ih i 30-ih godina. U velikom su broju putovali na japanske otoke, i s otoka u
Koreju. U Japan su ih privlačila izvješća o mogućnostima zapošljavanja u tvornicima, rudnicima i
građevinskim poduzećima, a iz Koreje su bježali zbog životnih teškoća u zemlji u kojoj je rastuće
stanovništvo nastojalopreživjeti od poljodjeljstva koje je sve više usmjeravano na proizvodnju
namirnica za potrebe japanskog tržišta.
Korejci su uglavnom čak i nakon 2. svj. rata, kada je ih bilo oko 2 mil., stanovali nagomilani u
pansionima ili nastambama rudarskih gradova kao i u rubnim dijelovima velikih gradova. U Japanu je
o njima vladalo mišljenje da su prljavi, lijeni te da im se ne može vjerovati, a da su spremni raditi
prljave poslove za bijedne plaće. Oko polovice Korejaca bilo je nepismeno te krajnje siromašno i
nenaviklo na gradski život. Opasnima su se smatrali korejski studenti. Od 1940-ih Korejci u Japanu su
politički podijeljeni – na one koji su podupirali režim u Sj. Koreji i na one sklonije Juž. Koreji. Korejci
odani Sj. Koreji bili su u većoj mjeri izolirani iz japanskog društva te su živjeli neovisno od njega. Ipak
56
do 1980-ih status svih Korejaca se dosta poboljšao i omogućio im bolji životni standard. Od 1990-ih
povećava se i postotak naturalizacijei sklapanja brakova s Japancima (Totman, 2003).
Ishodi učenja za prethodno poglavlje:
- Shvatiti glavne probleme kojima se u demografskom smislu suočava Japan
- Bolje razumijeti demografsku strukturu stanovništva te se upoznati s demografskim
procesima
- Znati protumačiti problem radne snage i imigracijsko pitanje.
- Istražiti uzroke nastajanja mentaliteta japanskog stanovništva u okviru onoga što ga je
formiralo tj. u prirodnom okruženju, povijesnom naslijeđu, društvenoj strukturi i
suvremenim događajima
- Razumjeti i znati objasniti povezanost kretanja broja stanovnika i ekonomskog razvoja
- Objasniti glavne probleme svake od manjinskih narodnosnih skupina u Japanu
57
5. URBANIZACIJA
Pisana povijest Japana započinje nakon sredine 6.st. kada je iz Kine i Koreje uveden budizam i kinesko
pismo. Do tada povijest nije bilježena jer Japanci nisu razvili svoje pismo. Prije uvođenja budizma,
japanska su naselja uglavnom bila privremena i kratkotrajna, ali s rastom kineskih utjecaja i
uvođenjem novog načina života, razvila se nova politička i društvena organizacija kao i reforma
zemlje i planiranje gradova, ali u promjenjenom – japanskom obliku, tj. kineski su utjecaji
japanizirani.
Iako se obično smatra da je razvoj modernog Japana, pa tako i onaj urbani, počeo s Meiji
restauracijom, činjenica je da su čak 250 godina prije postavljeni temelji za moderni urbani sistem.
Sam koncept grada prepoznat je i podvrgnut akulturaciji još u vrijeme gradnje Nare (710.g.) i perioda
Heian tj. od 794.g. naše ere, a možda čak i ranije (Kornhauser, 1976).
Dakle, urbani razvoj Japana može se pratiti još od 8. st. kada su se osnovale prve stalne prijestolnice -
Heijo-kyo (danas Nara) i Heian-kyo (danas Kyoto). Većina je ostalih naselja tog vremena varirala u
svojoj važnosti unutar mreže naselja, osim Kyota koji je ostao urbani centar i neprekidna prijestolnica
Japana od 794. do 1868.g. (i Kyoto je imao razdoblja slabijeg razvoja pa i slabljenja, a bio je i
djelomično razoren nekoliko puta). I drugi su kasniji gradovi nastali kao prijestolnice glavnih nizinskih
područja (reljefno najpogodniji za naseljavanje), uglavnom na Pacifičkoj obali, pa se i današnji život
Japana odvija na području koje se nalazi na navedenom prostoruu dužini oko 885 km. U drugim,
perifernim dijelovima, razvili su se gradovi manjeg značenja i nižeg urbanog ranga (Kornhauser,
1976).
Uskoro nakon prijestolnica izgrađeni su i drugi gradovi ugl. u vojne ili političke svrhete su imali neko
strateško značenje. Neki su, poput Naniwe (današnja Osaka) osnovani radi potreba putnika. Tijekom
15. i 16.st. kako je središnja vojna vlast u Japanu oslabila, gradovi su se počeli razvijati oko dvoraca
regionalnih vladara. Poticaj za urbani rast bili su, dakle, utvrđeni dvorci-gradovi (jokamachi), od kojih
je jedan od najvažnijih bila Osaka (veliki dvorac bio je izgrađen 1583.g.). Dvorac je služio kao jezgra
urbanog rasta Osake. Čak su i vladine politike poticale razvoj ovog i drugih gradova. Većina je gradova
u ovom periodu japanske povijesti (feudalnom) cvjetala na osnovi prekomorske trgovine i gusarstva.
U Tokugawa (Edo) periodu (1603-1868.) stvorene su trajne osnove za modernu gradsku mrežu
Japana i na toj mreži razvio se ubrzo moderan sustav gradova. U tom razdoblju i grad Edo je postao
najvažniji grad države, kao pokazatelj snage i moći tadašnjeg režima (Kornhauser, 1976).Nakon
1630—ih zabrana vanjske trgovine stimulirala je unutarnju razmjenu dobara i usporedo s njome rast
gradova, iako su neki dotad uspješni gradovi doživjeli stagnaciju i pad. Manji feudalni dvorci su
uništeni stavljajući u fokus aktivnosti oko glavnog dvorca u regiji, tj. glavnom mjestu aktivnosti.
Ujedno, za vojne vođe koji su postupno počeli graditi političko jedinstvo u starom Japanu, takvi su
neovisni gradovi mogli biti potencijalna opasnost i garancija njihovog uništenja. Stoga su bili razoreni
i njihov je utjecaj na moderni urbani razvoj Japana izostao. Kao posljedica, glavni su dvorci privukli
stanovništvo iz okolnih mjesta i time se konsolidirali kao stalna naselja. Njihov je položaj odnosno
lokacija uvijek bila vezana uz neke glavne točke u prostoru, kao što su planinski prijevoji, gazovi
rijeka, zaštićene luke i druge slične točke, ili čak na mjestu gdje se nalazilo nekoliko njiih. U tim
uvjetima uspjeh gradova ovisio je o sposobnosti zaleđa da proizvede dovoljno hrane (riže) i druge
robe, pa su oni bili više administrativni i komercijalni centri, nego isključivo vojni (Kornhauser, 1976).
58
Gradovi-dvorci nisu bili jedini tip gradova u Japanu. Uz njih još su postojali:
gradovi luke (minato-machi) - od 1630-ih pa do 1850-ih, osim Nagasakija, osnovne funkcije
ovih gradova bile su domaća trgovina, ribolov, gradnja brodova i slične aktivnosti. Mnogi su
od njih prosperirali, naročito oni koji su bili uključeni u trgovinu rižom ili oni koji su imali
ulogu prometnih centara naročito za gradove manjeg značenja (uglavnom alternativne
rezidencije velikaša koji su na zahtjev cara dio godine morali provesti u Edu). Neki od ovih
gradova vrlo su stari, a drugi tzv. „slobodni“ gradovi cvjetali su na osnovi vanjske trgovine i
gusarstva prije perioda Edo. Samo je manji dio njih opstao da današnjih dana, većinom oni
na pacifičkoj obali i obali unutrašnjeg mora (Setonaikai). Naravno, da bi se uspješno
orijentirali na moderno trgovanje morali su sagraditi potpuno nove luke ili proći ogromnu
dogradnju kako bi mogli primiti moderne brodove. Većina ih je ostala na razini lokalnih
funkcija u obliku malih izoliranih luka usmjerenih na lokalno ribarenje, izgradnju brodova,
sakupljanje algi i morske trave, uzgoj bisera itd.
poštanski gradovi (shukuba-machi) – za ovaj sustav gradova imale su veliko značenje
alternativne rezidencije koje su utjecale na izgradnju ili popravke cestovne mreže usmjerene
na Edo i koje su zbog, u to doba, teškoća i sporosti putovanja zahtijevale česta odmorišta.
Takva su mjesta bila velika i brojna, a sama naselja živopisna, sa stajama za konje i opremu,
spavaonicama za sluge, čajanama, gostionicama, bordelima i dućanima. Život u njima
prikazan je na mnogim slikama, ali i u proznim djelima. Mnoga od ovih naselja uspješno su se
preorijentirala u moderne gradove ili su se nakon 1868. inkorporirali kao dio velikih
konurbacija. Neki su izgradnjom suvremenih mreža cesta postala važna cestovna čvorišta.
religijski centri (monzen-machi) – morfološki su ovi gradovi bili slični gradovima-dvorcima,
prvenstveno onima prije Edo perioda, sa hramom (budističkim) ili svetištem (šinto) kao
glavnim mjestom aktivnosti. Postanak ovih gradova može se pratiti još u davnu povijest.
Obično su bili dosta udaljeni i nedostupni, s naglaskom na sadržajima za hodočasnike. Neki
su se održali i nakon 1868.g. što je ovisilo o raznim faktorima. Najpoznatiji takav grad koji se
održao do danas je Nagano, koji je i glavni grad prefekture. Kasnije su uz religijski,
povećanjem dostupnosti, ovi gradovi dobili i turistički značaj.
trgovački gradovi (ichiba-machi) – u ovom slučaju riječ grad je možda neopravdana, jer je
uglavnom bila riječ o naseljima koja su se održavala/trajala određeni vremenski period
ovisno od trgovaca, njihovih kupaca, a sama mjesta prodaje bila su dogovorena unaprijed, tj.
određena običajima. Jedino su veća naselja imala trajnu strukturu. Ova naselja formirala su
se uglavnom na raskrižjima prometnica. Ovakve gradove se prepoznaje po sufiksu ichi (što
znači sajam ili trgovište). Kasnije su neki od tih gradova, uvođenjem željeznice, postali
željeznička čvorišta na koje se kasnije nadovezala sitna industrija i druge aktivnosti. Njih se
može naći i danas u Japanu, iako se kod većih gradova tijekom vremena razvila i neka druga
funkcija. Najveći od tih gradova danas je Yokkaichi, u području Nagoye.
Toplički gradovi (onsen-machi) – lokalni resorti su se razvili vrlo rano u Japanu s obzirom na
bogatstvo toplih izvora odnosno kao posljedica geoloških osobitosti Japana. Njihov je rast
često bio usporen, zbog udaljenosti od glavnih aktivnosti. Danas gotovo svaki važniji grad
ima poveznicu s ovakvim mjestima, a neki su proširili toplice do neviđenih razmjera. One
danas imaju drugačiju funkciju i od mjesta opuštanja i mira postale su mjesta okupljanja ljudi
iz prenatrpanih gradova i uglavnom imaju rekreacijsku svrhu. Mnogi od gradova toplica su se
59
s vremenom spojili s većim gradovima, a njihova imena su izbrisana iz popisa naselja
(Kornhauser, 1976).
Gradovi na Hokkaidu tzv. „pionirski gradovi“ počinju se osnivati tek nakon Meiji restauracije
(Sapporo, Otaru, Asahikawa), a prvotno su služili kao obrambene predstraže uglavnom protiv Rusa
na sjeveru. Kasnije su poslužili i kao centri za daljnji razvoj drugih naselja na otoku. Gradovi su
također bili povezani cestama kako bi se potakao razvoj i trgovina, a najpoznatija je bila Tokaido
cesta koja je povezivala Osaku i Edo (Tokyo), prijestolnicu. Do polovice 18. st. Tokio je već imao 1 mil.
st., a sa poslijeratnim razvojem i rastom urbano-industrijske regije gradovi duž Tokaida razvili su se u
Tokaido megalopolis (Weightman, 2011).
Sl. 32. Industrijski koridor i megalopolis Tokaido
Izvor: Stan, Deguchi, 2017
Toj jakoj urbanizaciji je doprinio demografski rast u prvom dijelu 20.st., posebno na otoku Hokkaido
koji je iz pograničnog područja, između dva svjetska rata ubrzano prerastao u integralni dio Japana,
ali je industrijska urbanizacija na tom otoku ugrozila ostatke naroda Ainu. Tehnološke su promjene
bile toliko velike da su urbana središta uistinu poprimila izrazito industrijski karakter. No, ključna su
varijabla bile luke. Gradile su se duž cijele obale, u prvom redu jer se roba većinom izvozila morskim
putem, a i stoga što je preko njih prelazio sav prekomorski teret. Jedan primjer modernog lučkog
urbanog središta bio je Kawasaki u blizini južnog ruba Tokija, koji je svoj današnji globalno
orijentirani, industrijski karakter počeo poprimati 1920-ih zahvaljući svojoj pogodnosti za pomorski
promet i prekomorsku trgovinu. U to vrijeme pojavili su se slični tvornički kompleksi i na JI strani
60
Tokija, u blizini Osake i oko drugih obalnih gradova, što je imalo bitnu ulogu u porastu i urbanizaciji
japanskog stanovništva.
Urbani rast se nastavio i dalje, pa je u odnosu na 1920. godinu kada su postojala samo 2 milijunska
grada, a 1940. g. četiri, 1990. bilo je već 11 milijunskih gradova s ukupno 25.300.000 st. Od tih 11
gradova čak 10 je bilo smješteno na koridoru od Tokija do Shimonosekija i na tom su potezu glavna
područja naseljavanja dosegnula divovske razmjere. To se posebno odnosi na šire područje Tokija
koje se s vremenom proširilo na velik dio ravnice Kantou kojem živi oko četvrtine ukupnog japanskog
stanovništva. Istovremeno su šireći gradovi „progutali“ obližnje manje gradove i sela, a zakoni o
urbanizaciji i gradskim zonama vrlo su malo utjecali na smještaj industrije, trgovačkih i stambenih
četvrti. Stoga japanska urbanizacija u industrijskom periodu nije podlijegala nekim pravilima jer je
namjena zemljišta podložna stalnim promjenama. Dakle, osnovno obilježje japanske urbanizacije i
stambene izgradnje postaje prenapučenost – ona je posljedično dovela do visokih cijena zemljišta,
naročito u velikim gradovima.
Zbijanje ljudi na malim prostorima u Japanu bilo je još izraženije zbog japanske topografije i
tektonske nestabilnosti zemljišta: relativni nedostatak ravničarskih područja povećalo je potražnju za
iskoristivim zemljištem, a zbog opasnosti od potresa usporena je gradnja nebodera. Osim toga
potrebi zbijanja ljudi pridonosile su i porezne mjere glede zakupa zemlje, posebno u Tokiju koji je
privlačio doseljenike iz cijelog japanskog otočja, ali i drugih zemalja – stoga mnogi dijelovi gradskog
zemljišta nisu mogli biti pretvoreni u stambene četvrti (Totman, 2003)
Tab. 7. Najveći gradovi Japana (2014.)
Grad Broj stanovnika
Tokyo 9 016 342
Veliki Tokyo 13 115 747
Yokohama 3 714 200
Osaka 2 667 830
Nagoya 2 254 891
Sapporo 1 930 496
Kobe 1 553 789
Fukuoka 1 474 326
Kawasaki 1 433 765
Kyoto 1 420 719
Saitama 1 253 582
Hiroshima 1 186 928
Sendai 1 049 578
Izvor: Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr/
Urbanizacija je dovela i do veće pokretljivosti glede promjene mjesta i uvjeta stanovanja jer su ljudi
neprekidno mijenjali radna mjesta, velika poduzeća selila su radnike iz jednog ogranka u drugi, a
obitelji koje su postajale imućnije selile su se iz manjih stanova u veće stanove ili u vlastite kuće. Zbog
ovisnosti Japana o globalnim izvorima sirovina, povećana prostorna pokretljivost nije bila ograničena
samo na Japan, već i na međunarodnu razinu. Tehnološka promjena koja je omogućila ovu posljednju
vrstu pokretljivosti bio je porast putovanja zrakoplovom, koja su cvjetala razvojem putničkog
prijevoza. Bilo je i sve više onih koji su odlazili u druge zemlje na školovanje i radi znanstvenog
istraživanja. Ti su se Japanci vraćali u Japan s novim potrebama koje su se širile na šire slojeve
61
japanskog društva pa je uskoro japansko društvo postalo dijelom globalnog industrijskog svijeta
(Totman, 2003).
Sl. 33. Razlozi populacijskog pada u Japanu
Izvor: Kato, H., 2014.
Ishodi učenja za prethodno poglavlje:
- Razumjeti nastanak i značenje pojedinih tipova gradova u Japanu te njihovu ulogu u
razvoju gradske mreže
- Shvatiti uzročno-posljedične veze između demografskog rasta i urbanizacije
- Zanti objasniti urbani rast tijekom pojedinih perioda
- Problematika megalopolisa Tokio ili velikog Tokija
62
6. EKONOMSKA OBILJEŽJA JAPANA U 20.ST.
O japanskom ekonomskom uspjehu stvorena je tijekom desetljeća svojevrsna mitologija. Američke i
europske publikacije i novine pišu ode marljivom japanskom radniku, njegovoj kvalitnoj proizvodnji i
visokoj produktivnosti, u dobroj organizaciji sposobnih menadžera. S druge strane neki govore i o
„žutoj opasnosti“ koja je u periodu najvećeg japanskog rasta zaprijetila ugrozi neposrednih interesa
Zapada. Razloge za populariziranje „japanskog modela“ valja tražiti, prije svega, u stvarnosti njegove
privrede. U prvoj fazi svog uspona (1953-1972.) imala je jednu od najviših stopa rasta u svijetu – oko
10 % godišnje, a prostornom ekspanzijom izvoza Japan je poboljšao svoju platnu bilancu, dok su
istovremeno SAD i članice EEZ-a u robnoj razmjeni s njime imale veliki deficit.
Treba imati na umu i važnu činjenicu da Japan nije počeo od nule. Ispod pepela poraženog
militarizma i razorene zemlje, krio se iskusan i dinamičan poslovni svijet i marljiva, obrazovana
ikvalificirana radna snaga (u Japanu već tada praktički nije bilo nepismenosti!). Ona je iza sebe imala
70-godišnje iskustvo kaptalističkog razvoja i svega što je vezano s njim. Kapitalizam je u specifičnim
uvjetima počeo u Japanu s restauracijom Meiji 1868. kad je u ime cara, razmontiran srednjovjekovni
feudalni poredak 260-godišnjeg razdoblja Tokugawa. Zemlja se iz srednjovjekovne izolacije pod
pritiskom imperijalističkih sila, morala otvoriti prema svijetu. Nova kapitalistička klasa formirana od
vlasnika prvog trgovačkog i industrijskog kapitala i razvlaštenih samuraja, postala je pod vodstvom
apsolutističke države nosilac brzog kapitalističkog razvoja, a kasnije i militarizacije.
Već u tom prijeratnom razvoju došle su do izražaja brojne specifične japanske karakteristike u
formiranju radnih odnosa, organizaciji financijskog i proizvodnog kapitala u velike konglomerate i
usvajanju inozemnih institucija i tehnološkog znanja, koji su i danas važni činitelji u japanskom
uspjehu. Japan je u tom periodu imao i snažan rezervni poduzetnički i menadžerski sloj koji je smjelo,
bez ranijih spona vodeće hijerarhijestupio na privrednu scenu. Stoga je i u predratnom razdoblju, od
početka 20.st., Japan imao jednu od najbržih stopa rasta u kapitalističkom svijetu (Buvač, 1982).
63
Sl. 34. Trendovi u japanskoj ekonomiji od 1890-2010.
Izvor: www.atcourseworkaqf.carribeansoul.us
Jedan od razloga brzog rasta industrije, posebno teške, potječe također još iz prve polovice 20.st.
Tada su poduzetnici bili vrlo zainteresirani za izgradnju velikih postrojenja i sposobni financirati i
voditi takve kompanije. Na taj su način povećavali svoja ekonomska carstva. 1920-ih je postojalo je
između 10 i 20 industrijskih poduzeća, tzv. zaibatsu, a 4 su poduzeća bila izrazito velika (Mitsui,
Mitsubishi, Sumitomo i Yasuda). Koristeći se svojim političkim vezama, financijskim kapitalom i
poduzetničkim znanjima te zakonkim okvirima, zaibatsui su preuzimali mnoge manje banke i
poduzeća i tako obuhvatili široku lepezu ekonomskih djelatnosti. Na vrhuncu svoje moći, potkraj
1920-ih, ubrajali su se među najveća poduzeća na svijetu, obuhvaćali najraznovrsnije gospodarske
grane i imali najjaču vlasničku kontrolu. Industrijsko carstvo Mitsui je npr. udruživanjem dioničkih
društava u vlasništvu članova obitelji, glavnog poduzeća i pratećih tvrtki, uz isprepletenost uprava i
zajedničkih pothvata, uspjelo ovladati poduzetničkim životom čitavog gospodarstva (Totman, 2003).
64
Tab. 8. Zaibatsui u doba Meiji
Osnivač Prva tvrtka Kapital*
Mitsui Mitsui Hachirobei Takatoshi
Trgovina tekstilom 1673. 849,136
Mitsubishi Iwasaki Yataro Brodarstvo i trgovina 1873. 592,943
Yasuda Yasuda Zenjiro Mjenjačnica 1863. 248,647
Sumitomo Sumitomo Masatomo i Soga Riemon
Taljenje i obrada bakra 1590.
187,513
Asano Asano Soichiro Trgovina koksom 1876. 167,488
Okura Okura Kihachiro Vojna oprema 1868. 149,206
Kawasaki Kawasaki Hachiemon Bankarstvo 1876. 95,885
Furukawa Furukawa Icibei Rudarstvo 1877. 71,478
Izvor: Morikawa, 1992. (prema Takahashi, 1930.) *iznos kapitala prema tvrtkama u 1928.g. (u mil.jena)
Nakon poratne obnove od kraja 1940-ih, Japan je ostvarivao najviše stope rasta BDP-a u svjetskim
razmjerima - tijekom 1960-ih (10 %), 1970-ih (6,5 %) i 1980-ih (5,5 %). Do početka 1990-ih postao je
druga gospodarska sila u svijetu (iza SAD-a). Drugi je u svijetu i prema tržišnoj kapitalizaciji tvrtki
(kojih su dionice kotirale na svjetskim burzama), a treći je prema pokazateljima tehnološkoga razvoja,
osobito u automobilskoj i elektroničkoj industriji.
Mnogi ekonomisti ističu kako je jedan od najznačajnijh faktora poslijeratnog uspona Japana i
uspješno korištenje u svijetu već usvojene tehnologije – a daljnjim usavršavanjem su nadmašivana
originalna otkrića i rješenja. To je Japancima prilijepilo i donekle podrugljivu etiketu imitatora. Prema
jednoj računici za oko 30.000 patenata, Japan je u inozemstvu platio oko 7,9 mlrd dolara u razdoblju
od 1950-1978., dok je samo u periodu od 1950-1969. zarađeno oko 70 mlrd. dolara. Japanac je
prema njihovim tumačenjima „eksperimentalno“, a ne „intelektualno“ orijentiran pa ih etiketa
imitatora suviše ne vrijeđa. Oni inozemne stvari i ideje ne usvajaju u cjelini, već ih prilagođavaju
svojim potrebama. Tako su, iako su imali svoju religiju šinto, Japanci bili otvoreni i za budizam i
konfucijanizam, koji su prilagođeni japanskom duhu odigrali značajnu ulogu u filozofiji, kulturi,
političkom životu i državnom ustrojstvu srednjovjekovnog Japana. Ali šinto nije bio nikada napušten.
Poslije restauracije Meiji Japanci su neumorno izučavali, ne samo zapadnu tehniku i umjetnost, nego i
obrazovanje, pravo i vojnu vještinu – i brzo ih prilagodili potrebama svog gospodarskog razvoja i
društveno-političke organizacije (Buvač, 1982).
I proizvodnja automobila počela je svoj „pohod“ najprije na domaće, a onda i strano tržište,
kupovanjem licenci. Nissan Motor je npr. kupio od britanske tvrtke Austen „know-how“ pa je
automobilska industrija već početkom 1960-ih, na osnovi uvezene počela razrađivati i uvoditi svoju
tehnologiju, a rezultati porasta njene produktivnosti na kraju 1970-ih godina bili su znatno iznad
rezultata vodećih svjetskih proizvođača. Nakon uspjeha u ovoj industriji, kao i u proizvodnji čelika,
brodogradnji te kemijskoj industriji, optici i elektronici, Japan je s vremenom postao vodeći i u
znanstveno-istraživačkim područjima. Pri tome je za njih vrlo bitna produktivnost (licence za patente)
tog znanstveno-istraživačkog potencijala, a velik doprinos tome pruža opća klima poticanja
znanstveno-tehničkih riješenja u samom gospodarstvu i nastojanje da se njome obuhvati što širi krug
radnika. Tu je i zainteresiranost japanskih radnika za inovacije i prihvaćanje nove tehnike i
tehnologije. Nosioci intenzivnog znanstveno-istraživačkog rada su velike japanske kompanije u
65
glavnim izvoznim granama. Tu je i razvoj tehnologije budućnosti koja omogućuju Japanu da održi
izvoznu orijentaciju – bez koje ne može funkcionirati sirovinama i energetski siromašna ekonomija – a
time i daljnje usavršavanje Japanaca u originalne tehnološke stvaraoce. Japan nikada nije imao
problema ni s odljevom mozgova, tzv. brain drainom (Buvač, 1982).
U Japanu je osmišljen i sustav koji je omogućio revoluciju u proizvodnji, s obzirom da se nije temeljio
kao do tada, na sustavu velikih zaliha – što je znatno ubrzalo i skratilo vrijeme proizvodnje, ali i
omogućilo raznovrsnost proizvoda. Riječ je o sustavu „just-in-time“ koji je zamijenio dotadašnji „just-
in-case“ sustav, koji se pokazao manjkavim pa je u većini pogona napušten i zamijenjen.
Tab. 9. Karakteristike „just in case“ i“ just in time“ sustava
Just in case sustav Just in time sustav
Karakteristike
Komponente se dostavljaju u velikim, rijetkim serijama.
Komponente se dostavljaju u malim, ali čestim serijama.
Vrlo velike zalihe koje su zaštita od prekida u opskrbi ili otkrića neispravnih serija.
Držanje minimalnih zaliha – samo onoliko koliko je potrebno da se pokriju trenutne potrebe.
Kontrola kvalitete bazirana na jednostavnom pregledu dobivenih dijelova.
Kontrola kvalitete ugrađena u sve faze proizvodnje.
Velika skladišta i broj osoblja potrebnih za čuvanje i administriranje zaliha.
Minimalna površina skladišta i potrebnog osoblja.
Korištenje velikog broja dobavljača izabranih na temelju najniže cijene.
Korištenje malog broja poželjnih dobavljača sa višestrukim opskrbnim sustavom.
Slabi odnosi između kupaca i dobavljača. Bliski odnosi između kupaca i dobavljača
Nema poticaja za lociranje dobavljača bliže kupcima.
Snažno poticanje za lociranje dobavljača bliže kupcima.
Nedostaci
Nedostatak fleksibilnosti – teškoće kod upravljanja i korištenja različitih komponenti.
Fleksibilnost mora biti primjenjiva kroz cijeli dobavljački lanac.
Vrlo veliki troškovi čuvanja velikih zaliha. Oslanjanje na mali broj poželjnih dobavljača potiče rizik u prekidu opskrbe.
Zahtijeva duboku vertikalnu hijerarhiju kontrole radi koordinacije različitih zadataka.
Izvor: Dicken (2003)
Razdoblje snažnoga gospodarskog razvoja tijekom 1960–90. (tzv. japansko gospodarsko čudo),
obilježavali su državni intervencionizam, čvrsta suradnja vlade i vodećih industrijalaca, tradicionalna
radna etika, vodstvo u tehnološkome usponu ključnih industrijskih grana te mali obrambeni troškovi.
Buvač, prema Zbignewu Brzezinskom, navodi 20 faktora koji su najviše pridonijeli japanskom
privrednom uspjehu. To su:
66
1. Obilje i porast dobro obrazovane radne snage
2. Visoka radna motivacija i lojalnost zaposlenih
3. Niske nadnice
4. Visoka osobna štednja
5. Socijalna stabilnost
6. Povećavanje domaće potrošnje
7. Raspoloživost morskih luka i priobalnih industrijskih centara
8. Mlada i dinamična ekonomska elita
9. Konstruktivna uloga vlade
10. Suradnja korporacija
11. Velike investicije u opremu
12. Bankarska struktura
13. Stroga devizna kontrola
14. Niska vrijednost jena
15. Niski izdaci za obranu
16. Ekonomski paternalizam SAD
17. Uvjeti slobodne trgovine
18. Raspoloživost inozemne tehnologije
19. Jeftine sirovine
20. Korejski i Vijetnamski rat te američke vojne kupovine.
Prvih osam faktora za Brzezinskog su isključivo interni, sljedećih pet povezuje sa svjesnim odlukama,
a posljednjih sedam ovise o međunarodnim okolnostima. Svaki od ovih dodatnih faktora zaslužuje
posebno objašnjenje i vrednovanje (Buvač, 1982).
Od početka 1990-ih Japan je bio u recesiji zbog krute privredne strukture, sve veće korupcije i
smanjene konkurentnosti u međunarodnoj razmjeni (s obzirom na američke i zapadnoeuropske
kompanije i banke). Uzrok je višegodišnjoj recesiji i sve veća japanska ovisnost o uvozu nafte i drugih
sirovina te repromaterijala. Najveću štetu pretrpio je izvoz, desetljećima najvažniji čimbenik rasta, a
koji je dodatno bio pogođen financijskom krizom koja se 1997-98. pojavila u JI Aziji (Goldstein,
2008b).
Odgađanje reforme radnoga prava i borbe protiv korupcije produljili su recesiju do početka 2000-ih.
Unatoč recesiji, investicije su i dalje znatno više nego u SAD-u ili u zemljama EU-a, pa dostižu oko 30%
BDP-a. Istodobno, japanske tvrtke znatno ulažu u industrijske države širom svijeta; tijekom 1980–98.
u inozemstvo su uložile oko 1.000 mlrd. USD, od toga polovicu u SAD (najviše Sony, Honda, Toyota i
Toshiba).
67
Sl. 35. Japansko gospodarsko čudo – kretanje BDP-a od 1870-2008.
Izvor: www.nippon.com
Od prirodnih bogatstava Japan ima nalazišta kamenog ugljena, lignita, željeza, bakra, nafte, plina,
sumpora, olova, cinka, zlata, srebra, kositra, antimona, kroma, mangana, molibdena, volframa i žive.
Ima bogat riblji fond; svjetska je vodeća ribarska sila (s udjelom od 15 % u svjetskome ulovu). Oko 11
% zemljišta obradivo je. Od 1950-ih stopa nezaposlenosti manja je od 6%. Nakon 2003.g. kada je
stopa BDP-a imala negativan predznak, Japan je imao prosjek rasta od 2,7 % što je bilo niže od
prosjeka Kine, Indije i industrijaliziranih država regije, ali više od npr. rasta u državama EU. U 2011.
ostvaren BDP bio je 5.867 mlrd. USD, što iznosi 45.903 USD po stanovniku, uz stopu inflacije od 0,1 %
i nezaposlenost od 4,6 %. To Japan čini trećom gospodarskom silom svijeta (iza SAD-a i Kine).
Japan je, kao i ostatak svijeta, ipak teško pogodila kriza 2008.g. - mnogobrojne kompanije, uključujući
i neke velike banke, poznati supermarketi i robne kuće te nekad uspješni proizvođači su bankrotirali. I
stopa otpuštanja radnika bila je visoka, a naročito je bio pogođen proizvodni sektor koji je bio
prisiljen svoju proizvodnju prebaciti u druge zemlje s jeftinijom radnom snagom. Neke kompanije u
tradicionalnim japanskim industrijama, poput čelične ili brodogoradnje, također su bankrotirale zbog
jeftinije konkurencije iz Kine, Tajvana, J.Koreje. Za same Japance obećanje cijeloživotnog zaposlenja,
što je bilo uobičajeno uglavnom nakon završetka školovanja, više-manje je nestalo. Mnogi su radnici
bili prisiljeni degradirati se i prihvatiti puno lošije i slabije plaćene poslove. Čak i najbolji studenti po
završetku obrazovanja, navikli da im poslodavci sami nude poslove, sada se suočavaju s problemom -
zaposlenje je teško naći, a ako ga i imaju riječ je uglavnom o honorarnim poslovima bez ikakvih
beneficija. Pojavila se čak i nova skupina mladih ljudi (freetah) koja ne teži stalnom zaposlenju, već
mijenja jedan privremeni posao s drugim kako bi zadovoljili svoje kratkotrajne financijske potrebe i
68
osobne prohtijeve. S obzirom na takve uvjete života, freetah se rjeđe odlučuju na ženidbu te žive u
kućanstvu s roditeljima dugo nakon što su se trebali osamostaliti (Weightman, 2011).
Za lošu ekonomsku situaciju u Japanu krive se i financijske institucije koje su davale loše zajmove,
imale loše investicije te špekulirale s nekretninama. Japanska je vlada morala spašavati i nekoliko
velikih tvrtki zbog posebnih zajmova i poreza, što je još jednom ukazalo na lošu praksu vezanosti
između političara i poslovnjaka, na što se gleda kao jednu od mana japanske ekonomije
(Weightman, 2011)
Sl. 36. Japanski rast BDP-a u odnosu ne neke druge regije i države, 2007-2017.
Izvor: Eurostat, www.eurostat.com
U poljoprivrednoj proizvodnji prevadavaju riža, pšenica, ječam, krumpir, soja, uljana repica, šećerna
trska i repa, čaj, agrumi i različito voće; bogata je ponuda svih vrsta mesa i ribe. Većina
poljoprivredne i stočarske ponude pod razmjerno je visokom carinskom i drugom zaštitom i državno
je subvencionirana. Unatoč snažnoj prehrambenoj proizvodnji, Japan je jedan od najvećih uvoznika
hrane u Aziji (domaću potražnju podmiruje samo proizvodnja riže).
U industriji su značajni proizvodni kapaciteti,naročitočeličane, zatim tekstilna proizvodnja (osobito
svile, vune i pamuka), brodogradnja (treća u svijetu), vojna industrija, proizvodnja automobila,
telekomunikacijske opreme, foto-tehnike, precizne mehanike, radijskih i televizijskih uređaja,
računala, tranzistora, kemikalija, porculana i dr. Energetski je ovisan o uvozu nafte, a većinu energije
dobiva iz termoelektrana (nuklearne elektrane proizvode oko 30% energije).
69
Po broju robota japanska industrija prva je u svijetu, a ujedno je jedan od najvećih izvoznika robota -
2016. izvezao je oko 115.000 industrijskih robota u vrijednosti 309 mlrd. jena tj. 2,7 mlrd. dolara. U
samom Japanu prodano je oko 39.000 robota što je povećanje od oko 10 % u odnosu na prethodnu
godinu. Najveće tržište za robote u Japanu je automobilska industrija na koju otpada oko 36 %
ukupne opskrbe. God. 2016. japanska automobilska industrija kupila je 48 % više robota nego 2015.
godine. Jedan od glavnih razloga za to je razvoj i proizvodnja hibridnih vozila koja se u velikoj mjeri
oslanja na robotsku automatizaciju3. U Japanu je uvedena i fleksibilna proizvodnja koja je, po svojim
karakteristikama, vrlo konkurentna u uvjetima kada svjetsko tržište treba opskrbiti novim
proizvodima gotovo svakodnevno.
Tab. 10. Glavne karakteristike fordističke masovne proizvodnje i japanske fleksibilne proizvodnje
Karakteristike Fordistička masovna proizvodnja Japanska fleksibilna proizvodnja
Tehnologija Kompleksna, ali kruta oprema za jednostruku namjenu, koja koristi standardne komponente. Teška prilagodljivost kod prelaska na nove proizvode.
Vrlo fleksibilne metode proizvodnje uz korištenje sustava modularnih komponenti. Relativno lak prijelaz na nove proizvode.
Radna snaga Radnici s uskim kompetencijama, proizvodnja ovisi o nekvalificiranim ili polukvalificiranim radnicima. Svaki radnik obavlja jednostavne repetitivne i unaprijed određene zadatke u unaprijed određenom vremenu i određenim redosljedom.
Radnici s više vještina, polivalentni radnici koji rade u timu. Odgovornosti obuhvaćaju nekoliko proizvodnih operacija kao i odgovornost za jednostavno održavanje i popravak.
Odnos s dobavljačima Dobavljači su udaljeni i prostorno i funkcionalno. Velike zalihe inventara (just in case) za slučaj poremećaja u opskrbi.
Vrlo bliski odnosi s funkcionalnim sistemom dobavljača. Korištenje dostave just in time koja potiče prostornu blizinu između dobavljača i kupaca.
Obujam proizvodnje Ekstremno velik
Ekstremno velik
Raznovrsnost proizvoda
Uzak raspon standardiziranog dizajna sa svega nekoliko proizvodnih modifikacija.
Vrlo velik raspon različitih proizvoda.
Izvor: Dicken (2003.)
3https://ifr.org/ifr-press-releases
70
Sl. 37. Udio ekonomskih sektora u BDP-u, 2017.
Izvor: CIA facts, www.cia.gov
Sl. 38. Zaposleni po ekonomskim sektorima, 2017.
Izvor: CIA facts, www.cia.gov
U svjetskoj trgovinskoj organizaciji Japan je od 1. 1. 1995.g. Iako je veličinom izvoza četvrta zemlja u
svijetu (iza Kine, SAD-a i Njemačke), japansko gospodarstvo razmjerno je zatvoreno (međunarodnom
trgovačkom razmjenom ostvaruje manje od 17% BDP-a). Godišnja vrijednost izvoza u Japanu iznosi
oko 600 mlrd. USD, a u trgovinskoj bilanci ima suficit od 20 mlrd. USD4. Kina je u zadnjih 10-15 godina
postala velika trgovinska konkurencija Japanu što je vidljivo po rastu njene trgovinske bilance te
činjenice da je Japan s trećeg pao na 4. mjesto najvećih izvoznika u svijetu.
4https://commodity.com/country-profiles/japan/
1%
30%
69%
%
poljorprivreda
industrija
usluge
3%
27%
70%
%
poljorprivreda
industrija
usluge
71
Sl. 39. Promjena odnosa u izvozu i uvozu između Kine i Japana
Izvor: https://www.rieti.go.jp/en/china/14080501.html
Izvoz proizvoda visoke tehnologije motor je japanskog ekonomskog rasta od 1960-ih. Na izvoz otpada
17 % ukupnog BDP-a, a u 2017.god. glavni su izvozni proizvodi bili: transportna oprema (23 % od
ukupnog izvoza) od čega na automobile otpada 15 %; strojevi (20 %); elektonska oprema (17.5 %);
industrijska roba (11 %) i kemikalije (10 %). Japanski najznačajniji izvozni partneri su: SAD (19 %), Kina
(18 %), J. Koreja (7 %) i Taiwan (6 %). Glavna uvozna roba u Japan 2018.god. bili su: mineralna goriva (21 % od ukupnog izvoza) od čega na
naftu otpada 10 %, elektronska oprema (16 %), strojevi (10 %), hrana (9 %), industrijska dobra (9 %),
kemikalije (8 %) i sirovi materijali (6 %). Japanski najznačajniji uvozni partneri su Kina (25 %), SAD (10
%), Australija (5.4 %), J. Koreja (4 %), Saudijska Arabija (3.9 %), Ujedinjeni Arapski Emirati (3.6 %) i
Katar (3.6 %).Zbog viška u bilanci plaćanja prema inozemstvu, Japan ostvaruje stalan rast deviznih
pričuva koje su među najvišima su u svijetu.
72
Tab. 11. Najveće japanske kompanije 2017. prema tipu industrije, prodaji, profitu i tržišnoj vrijednosti
( u mlrd. $)
Rang 2017.
Kompanija Vrsta industrije Prodaja Profit Tržišna vrijednost
Rang 2015
1 Toyota Motor Auto industrija 249,9 17,1 412,5 1
2 Mitsubishi UFJ Financial
Bankarstvo 49,2 8,2 2.589,8 2
3 Nippon Telegraph & Telephone
Telekomunikacijske usluge
105 7,4 180,3 4
4 Softbank Telekomunikacijske usluge
82,1 8,3 213,2 6
5 Japan Post Holdings
Pošta i logistika 123,7 3,1 2.522,1 Ispali s liste top
10
6 Honda Motor Auto industrija 127,9 3,9 161,8 5
7 Sumitomo Mitsui Financial
Bankarstvo 30,5 5,2 1.648,8 3
8 Mizuho Financial Bankarstvo 29 6 1.752,3 7
9 Nissan Motor Auto industrija 105,9 4,5 157,3 8
10 KDDI Telekomunikacijske usluge
43,2 5,1 66,3 Ispali s liste top
10
Izvor: https://blog.btrax.com/top-10-largest-japanese-companies-in-the-world-2/
Izvor: Forbes Global 2000; Forbes ranks these global titans using four metrics – sales, profits, assets
and market value
Japansko bankarstvo ima svjetsku važnost; četiri japanske banke (Mizuho Bank, Sumitomo Mitsui
Banking Group, UFI Bank i Bank of Tokyo-Mitsubishi) među 20 su vodećih banaka u svijetu.
Značajan faktor funkcioniranja velikih japanskih grupacija su i sogo sosha, krupna trgovinska
poduzeća ili opće trgovinske kuće. Sogo sosha privlači pažnju zbog svoje široke aktivnosti koja nije
oganičena samo na trgvanje robom, nego obuhvaća svestrano financijsko i proizvodno povezivanje,
kako u Japanu tako i u inozemstvu. One se, dakle, bave financiranjem, inženjeringom, transportom,
distribucijom, marketingom, tržišnim analizama i razvojem prirodnih resursa u inozemstvu za potrebe
japanske ekonomije. S takvom širokom aktivnošću ove trgovinske kuće znatno su pridonijele izvozu,
ne samo svojih partnera iz zaibatsu grupacija, nego i malog poduzetništva obavljajući za njega tržišna
istraživanja i objedinjujući njegovu usitnjenu izvoznu ponudu. One su neosporno i snažna poluga kroz
koju velike grupacije vladaju nad malom ekonomijom (Buvač, 1982).
Zbog velike aktivnosti u inozemstvu, sogo sosha se također smatraju japanskim multinacionalnim
kompanijama. U tom svojstvu su naročito aktivne kao sudionici i organizatori zajedničkih ulaganja
japanskih i inozemnih tvrtki. Tu su odigrale značajnu ulogu u povezivanju financijskih, trgovinskih i
proizvodnih poslova pri direktnim japanskim investicijama u zemljama u razvoju orijentiranim
pretežno prema sirovinskim resursima. Sogo sosha su kao posrednici i investitori u zajedničkim
ulaganjima razvile svojevrsni japanski model koji neki nazivaju „trgovinsko orijentiranim
investicijama“. One kanaliziraju japanske direktne investicije u sirovinske grane i niže faze prerade
73
koje neće konkurirati japanskoj ekonomiji već će im biti komplementarne i pridonijeti porastu
međunarodne razmjene i međunarodne trgovine uopće. Takav model suprotan je američkom
direktnom investiranju koje, u svrhu ostvarenja što većeg profita, otvara u inozemstvu pogone koji
direktno konkuriraju američkom izvozu i time štete SAD u svjetskoj trgovini (Buvač, 1982).
Veliki biznis zaibatsu grupa i industrijskih koncerna – s vodećim bankama i sogo soshakao svojim
nukleusom – čvrst je temelj japanskog oligopolističkog kapitalizma tijesno povezanog s nekim
političkim strankama i državnom birokracijom, koje sa svoje strane, podržavaju one gospodarske
mjere koje su pogodne za njihovo uspješno funkcioniranje (Buvač, 1982).
Ipak, njihovo se funkcioniranje mijenjalo i prilagođavalo svakom pojedinom razdoblju, pa tako i ovom
u kojem živimo, globaliziranom. S obzirom da su japanske tvrtke od 1980-ih direktnije počele
nabavljati potrebne resurse i sudjelovati u međunarodnoj razmjeni, sogo soshe više nisu igrale
centralnu ulogu. One su svoj interes usmjerile na sektore kao što su osiguranje, promet, nekretnine,
projektni menadžment i sl. Danas sogo soshe traže svoje interese i u informacijskim tehnologijama,
financijskim, logističkim tehnologijama kao i drugim raznovrsnim djelatnostima i to u inozemstvu, ugl.
preko svojih podružnica i filijala. Za vrijeme krize u Japanu početkom 1990-ih došlo je do
reorganizacije i spajanja sogo sosha, pa je njihov broj smanjen. Ipak, o značenju sogo sosha govori
podatak da je čak 44 sogo sosha povezanih s Japanskim trgovinskim vijećemu 2010. g. ostvarilo
prihod od 76 mlrd. jena.5 Glavne sogo soshe uključuju velike kompanije kao što je Mitsubishi, Mitsui,
Marubeni, Nichimen, Kanematsu-Gosho i Nisso Iwai Corp.
Tab. 12. Najveće sogo soshe u Japanu, 2015.
Ime tvrtke Dobit (jeni) Ukupna imovina Neto imovina
Mitsubishi 400,574 16,774,366 5,570,477
Mitsui 306,490 12,202,921 4,099,795
Sumitomo -84,374 9,021,370 2,481,432
Itochu 300,569 8,560,701 2,433,202
Marubeni 105,604 7,673,064 1,518,515
Toyota Tsusho 67,571 4,533,693 1,125,512
Sojitz 33,075 2,297,358 550,984
Izvor: https://ipfs.jp
6.1. Mala poduzeća
Dobri poznavatelji japanske ekonomije ističu da je ono najbolje što svijet zna o njoj izgrađeno na slici
nekoliko stotina vodećih tvrtki industrijskog sektora, poslovnih i svestranih trgovinskih kuća i snažnih
bankarski institucija, s kojima inozemni partneri ugl. imaju kontakte. Onaj drugi manje poznati, ali
vrlo razgranati dio ekonomije – ima upola manju produktivnost, nižu tehničku opremljenost, manje
kvalificiranu i lošije plaćenu radnu snagu.
5http://www.jftc.or.jp/shosha/english/activity/index.html
74
Mala poduzeća u Japanu i njihova aktivnost jednako je važna kao i u drugim viskorazvijenim
zemljama. No njihov je položaj u Japanu drugačiji u tolikoj mjeri da se u stručnoj literaturi govori o
dualnoj gospodarskoj strukturi. Tu se misli na dva različita aspekta ekonomije koji na tržištu roba,
radne snage i kapitala posluju pod sasvim različitim uvjetima.
Male tvrtke osnivane su kao obiteljske kompanije sa članovima obitelji i bliže rodbine kao glavnom
radnom snagom. Sitne prodavaonice i svaštarske zanatske radionice ujedno su bile dodatni izvor
prihoda rano umirovljenim radnicima većih poduzeća i često vezane s tvrtkom u kojoj je vlasnik ranije
radio, što je bila neka vrsta kompenzacije za nisku mirovinu. Velike otpremnine su početni kapital za
takav mali biznis. No unutar malog poduzetništva nalaze se i dinamična poduzeća, dosta moderno
opremljena s agresivnim poslodavcima i menadžerima koji su se vrlo uspješno prilagodili tržišnoj
konkurenciji.
Naročito su mala poduzeća cvjetala sredinom 1950-ih i 1960-ih u fazi brzog ekonomskog razvoja
Japana. Iako su tada dominirale velike tvrtke kao nosioci razvoja, velik je broj malih poduzeća pratio
razvoj brodogradnje, automobilske industrije i elektrostrojarstva. Već je tada oko 60 % male japanske
ekonomije na neki način bilo vezano u kooperantskim odnosima s velikim kompanijama. S takvim
malim poduzećima u pozadini, vodeća su japanska poduzeća imala svojevrsnu rezervu jeftinije radne
snage.
I danas više od 99 % svih tvrtki u Japanu otpada na male i srednje velike kompanije, a one
zapošljavaju većinu radno sposobne populacije te su odgovorne za velik udio izvoza. Ove tvrtke tvore
„kralješnicu“ uslužnog sektora i krucijalni su dio proizvodnog i opskrbno-izvoznog lanca. Na malo
poduzetništvo u Japanu danas otpada oko 70 % ukupno zaposlenih(gotovo 98 % tvrtki zapošljava
manje od 400 radnika), što je 10 % više nego na području ostalih zemalja članica OECD-a.Stoga je
situacija u ovom području izuzetno bitna za ukupno stanje ekonomije. Ipak, u novije vrijeme recesija
je uvelike pogodila malo poduzetništvo, nakon čega je uslijedila i financijska kriza 2008. S obzirom da
se velik dio ovih poduzeća oslanja na domaću ekonomiju, koju karakterizira starenje stanovništva i
opadanje potražnje, izgledi za poboljšanje su nesigurni.
Također, unatoč njegovoj važnosti za ekonomiju, malo poduzetništvo generira svega malo više od 50
% nacionalne dodane vrijednosti, što je manje nego u ostalim zemljama OECD-a. S obzirom na to,
produktivnost japanskog malog sektora trebala bi se povećati, a ujedno i ojačati poduzetnička
dinamika koja će Japanu omogućiti jači ekonomski rast.
Tab. 13. Struktura malog poduzetništva prema broju zaposlenih, 2014.g.
Malo poduzetništvo Mala poduzeća
Tip poslovanja Uloženi kapital (mil.jena) ili broj zaposlenih Broj zaposlenih
Proizvodna industrija 300 ili manje 300 ili manje 20 ili manje
Industrija trgovine na veliko
100 ili manje 100 ili manje 5 ili manje
Uslužna industrija 50 ili manje 100 ili manje 5 ili manje
Industrija trgovine na malo
50 ili manje 50 ili manje 5 ili manje
Izvor:http://www.chusho.meti.go.jp/
75
Tab. 14. Broj poduzeća i zaposlenih u Japanu 2014.g. (u milijunima)
Broj tvrtki Broj zaposlenih
Velike tvrtke 0,011 14,33
Malo poduzetništvo 3,809 33,61
Male tvrtke 3,252 11,27
Izvor:http://www.chusho.meti.go.jp/
Sl. 40. Struktura tvrtki po veličini u Japanu, 2014.g.
Izvor: http://www.chusho.meti.go.jp/
Kako je poslovna dinamika u malom poduzetništvu relativno oslabila između 1999. i 2014.g. broj
malih tvrtki opao je za 21 %, tj. sa 4,8 mil. na 3,8 mil. što je bila posljedica starenja vlasnika tvrtki koji
nisu mogli pronaći zamijenu na čelu kompanije, ali i slabih poduzetničkih ambicija, naročito među
ženama. S obzirom na nisku stopu ulaska u malo poduzetništvo, ono je već sada relativno staro - na
tvrtke koje posluju više od 10 godina otpada 3/4 japanskih malih poduzetnika (s manje od 50
zaposlenih). Starije tvrtke također imaju veći problem ostvarivanja rasta.
43%
7%
0%
50%
%
mala poduzeća
srednja poduzeća
velika poduzeća
malo poduzetništvo
76
Sl. 41. Struktura malog poduzetništvau Japanu prema sektorima, 2007. (%)
Izvor: http://www.chusho.meti.go.jp/
Male kompanije u Japanu su i manje produktivne od velikih. Radna produktivnost u tvrtkama s 29-40,
zaposlenih je svega 45 % u odnosu na tvrtke koje zapošljavaju više od 250 zaposlenih i 10 % manja u
odnosu na OECD područje u cjelini. Velika razlika u produktivnosti s obzirom na veličinu tvrtki
odražava se značajno i u razlikama u primanjima koje su znatno veće nego u ostalim razvijenim
zemljama. Da bi sektor malog poduzetništva povećao produktivnost potrebno je prije svega povećati
njihova ulaganja u istraživanje i razvoj, iako Japan ima jednu od najvećih razina ulaganja u R&D (2,8 %
BDP-a), ali je ono ugl. koncentriano u najvećim kompanijama. Ujedno, lakši ulazak u poslovanje i
izlazak iz njega omogućio bi veću produktivnost jer jača konkurencijski pritisak pa dolazi do zamjene
starih i manje efikasnih tvrtki novima koje su puno efikasnije.
I japanska vlada odlučila je poduzeti korake kako bi potaknula dinamizam u malom poduzetništvu što
ima dobre temelje u činjenici da je japanska regulatorna okolina business friendly - više od OECD
prosjeka, a trgovinske restrikcije u uslugama manje stroge nego u većini OECD zemalja.6
Još jedan od problema za male tvrtke je pronaći odgovarajuću radnu snagu jer Japanci preferiraju
sigurnost zaposlenja u velikim korporacijama pa je iskusne i obrazovane radnike teško privući u
sektor malog poduzetništva. Također, velike kompanije neradootpuštaju svoje zaposlenike zbog
straha od transfera znanja iskusnih radnika. Ipak, kriza je to djelomično promijenila jer se interes za
rad u malim kompanijama povećao. Činjenica je i da, unatoč velikoj koncentraciji kapitala u njima,
tijekom japanskog razvoja velike tvrtke nisu uništile mala poduzeća, nego su je kroz specifičnu dualnu
strukturu tržišta robe, radne snage i kapitala kao i državnu intervenciju uspješno podredile svojim
interesima.
6https://www.oecd.org/japan/japan-economy-improving-the-performance-of-japan-sme-sector.pdf
20%
18%
15%12%
11%
7%
6%
4%3%
2%1%
1%
%
trgovina na malo
uslužna industrija
restorani, prihvat gostiju
graditeljstvo
proizvodnja
poslovanje nekretninama
trgovina na velike
zdravstvo
obrazovanje
prijevoz
ICT
77
Činjenica je da se smanjivanjem domaćeg tržišta, mnoge male japanske tvrtke moraju
internacionalizirati kako bi se širile, ali većina ih je spora u tom procesu. Velik dionjih je neodlučan u
poduzimanju koraka kojim bi se globalizirale zbog čega nemaju dovoljan pristup informacijama o
prekomorskim tržištima. Ujedno male kompanije, kako je već istaknuto, troše mali udio svojih
prihoda na inovacije, najviše zbog straha od rizika, ali i birokratskih prepreka.
Iako je politika prema malom poduzetništvu napredovala, i na lokalnoj razini je jaka, ipak je često
teško doći do pomoći. Ona se najviše očekuje na financijskom i organizacijskom planu, ali
komplicirane procedure ometaju i otežavaju njihovu primjenu i smanjuju njene utjecaje. Neki
smatraju da bi se potrebne mjere trebale fokusirati na financiranje malog poduzetništva u smislu
poticanja njegovog rasta i razvoja7.
6.2. Promet
Japan ima dobro razvijenu prometnu mrežu. Prva željeznička pruga bila je izgrađena 1872. god.
između Tokyja (Shimbashi) i Yokohame i otada se željeznički promet ubrzano razvija. Početkom 1960-
ih započela je gradnja linija Shinkansen, namijenjenih isključivo brzim putničkim vlakovima (do
320 km/h na 675 km dugoj pruzi između Tokyja i Aomorija). Najveći otoci povezani su podmorskim
željezničkim i cestovnim tunelima. Japanska je željeznička mreža duga 26.435 km (2009;
elektrificirano 74,3%). Željeznički promet dominira u domaćem prijevozu putnika (72,1 % putnika
preveze se vlakovima, 2012.), a u prijevozu robe cestovni (51,3 % prevezene robe, 2012.) te pomorski
promet (43,4 %). Ukupna je duljina cesta 1.272.000 km (2011.).
Otok Honshu povezan je podmorskim cestovnim (tunel Kanmon, 1958.) i željezničkim tunelom s
otocima Kyushu (Kanmon, 1942.; Shin-Kanmon, 1975.) i Hokkaido (tunel Seikan, 1988.), a mostovima
s otocima Kyushu (most Kanmon, 1973.), Shikoku (most Seto-Ohashi, 1988., i sustav mostova
Nishiseto, dug 59,4 km, izgrađen preko više otočića, otvoren 1999.) i Awaji (most Akashi–Kaikyo, dug
3.910 m, otvoren 1998.).
Zračnim linijama Japan je spojen sa svim svjetskim zračnim lukama. Glavne su međunarodne zračne
luke Tokyo (Haneda, sa 68,9 milijuna putnika - 4. u svijetu 2013., i Narita, 35,4 milijuna putnika),
Osaka (Kansai, 18,1 milijun putnika), Nagoya (Chubu Centrair), Fukuoka i Sapporo (Chitose).
Japan ima mrežu i vodenih putova ukupne dužine 1.770 km te značajne morske luke. U pomorskom
prometu, među 22 značajne morske luke ističu se: Sendai, Tokyo, Yokohama, Nagoya, i druge.
Ukupan lučki pomorski promet Japana iznosi 1.001 milijun tona (2012.). Glavna su lučka područja s
najvećim prometom Tokijski zaljev (glavne luke Yokohama i Tokyo), zaljev Osaka (glavne luke Kobe i
Osaka) i zaljev Ise (glavna luka Nagoya).
7
78
Sl. 42. Prometna mreža Japana
Izvor: www.gojapan.com
6.3. Turizam
6.3.1. Oblici turizma u Japanu
Turizam je postao novi gospodarski i regionalni stimulans rasta u Japanu. Godine 2018. g. čak 28 mil.
stranih turista posjetilo Japan. Očekivanja do 2020.g. su da će Japan posjetiti 40 mil. turista. Ipak,
mnoga mjesta nisu opemljena za prihvat ovako velikog broja turista. Ponekad se i lokalno
stanovništvo buni – pr. Kyoto u kojem smatraju da je uništen miyabi (posebna rafinirana atmosfera
specifična za Kyoto).
Porast turizma je jače započeo s pojavom niskubudžetnih prijevoznika. Uobičajene turističke
destinacije koje turisti u Japanu posjećuju su: Tokyo, Kyoto, Mt. Fuji i Hokkaido. Turistička ponuda
obuhvaća i sljedeće:
+ Gastronomiju
+ Festivale: npr. festival snijega (ledenih skulptura) u Sapporu
+ Tradicionalnu kulturu i umjetnost
+ Vjerske znamenitosti – hramovi, svetišta.
+ Zabavu i kupovinu
79
Najveći broj stranih turista trenutno dolazi iz Kine i Sj. Koreje (50 %). Kineze najviše privlači
mogućnost legaliziranog kockanja. Procjena govori da će turista iz Ist. Azije biti najviše do 2020. god.
Zapadnjaci čine samo 10 % stranih turista. Cilj japanske vlade je u okviru turizma ojačati turističku
infrastrukturu i ojačati razvoj održivog turizma.
Sl. 43. Kretanje broja turista u odabranim državama, 2012.-2017.
Izvor: Japan Toursim Agency, http://www.mlit.go.jp/kankocho/en/
Prihod od turizma je u Japanu još relativno malen – čini samo 0.5 % BDP-a. To je znatno manje od
drugih popularnih azijskih destinacija poput npr. Tajlanda (10.4 %). Glavni cilj turizma je revitalizacija
rubnih i izvanmetropolitanskih područja. Zadnjih je godina olakšan dolazak turistima kojima je prije
trebala viza (npr. onima iz Kine, Tajlanda i Malezije).
6.3.2. Mjesta UNESCO Svjetske baštine u Japanu
Od 1993. do 2018. godine Japan ima proglašena 22 lokaliteta na UNESCO listi Svjetske baštine, od
kojih neki pripadaju kategoriji kulturnih spomenika, a neki lokalitetima prirodne baštine. Lokaliteti
uključeni u popis Svjetske baštine u Japanu ukratko su navedeni u tablici 13.
80
Tabl. 15. Lokaliteti svjetske baštine u Japanu
Lokaliteti svjetske baštine
Godina proglašenja
Kategorija prihvaćanja
Budistički spomenici uHoryu-ji području
1993. Spomenik kulture
Himeji-Jo 1993. Spomenik kulture
Shirakami-Sanchi 1993. Lokalitet prirode
Yakushima 1993. Lokalitet prirode
Povijesni spomenici drevnog Kyota 1994. Spomenik kulture
Povijesna sela Shirakawa-go I Gokayama
1995. Spomenik kulture
Hiroshima memorial 1996. Spomenik kulture
Itsukushima Shinto svetište 1996. Spomenik kulture
Povijesni spomenici drevne Nare 1998. Spomenik kulture
Svetišta Nikko 1999. Spomenik kulture
Gusuku lokalitet i pripadajući ostaci Kraljevstva Ryukyu
2000. Spomenik kulture
Sveti lokalitet i rute hodočasnika u području Kii planina
2004. Spomenik kulture
Shiretoko 2005. Lokalitet prirode
Iwami Ginzan rudnici srebra 2010. Spomenik kulture
Hiraizumi – Hramovi, vrtovi I arheološka nalazišta
2011. Spomenik kulture
Otoci Ogasawara 2011. Lokalitet prirode
Fujisan – sveto mjesto i izvor umjetničke inspiracije
2013 Lokalitet prirode
Tomioka mlin svile 2014. Spomenik kulture
Lokaliteti Meiji industrijske revolucije 2015. Spomenik kulture
Arhitektonski uradak Le Cobusiera 2016. Spomenik kulture
Sveti otok Okinoshima i mjesta u okolnoj Munakata regiji
2017. Lokalitet prirode
Skrivena mjesta kršćanstva 2018. Spomenik kulture
Izvor: Ebisawa, Y., Wall, G. (2007)
81
Sl. 44. Lokacije UNESCO svjetske baštine u Japanu
Izvor: www.japantimes.com.jp
Mnogi znanstvenici su potvrdili povećanje broja posjetitelja nakon što je neki lokalitet upisan u
registar Svjetske baštine, a što je rezultiralo pozitivnim ekonomskim utjecajem na regionalno
gospodarstvo. Kabinet japanske Vlade potvrdio je da je većina lokaliteta Svjetske baštine doživjela
povećanje broja posjetitelja nakon njihova upisa na popis Svjetske baštine, iako ima i nekoliko
iznimaka. Broj posjetitelja nastavio je s rastom na lokalitetima prirodnog nasljeđa poput Shirakami-
Sanchi i Yakushima, kao i u povijesnim naseljima Shirakawa-go i Gokayama, ali povećanje je bilo
povremeno u mnogim kulturnim lokalitetima koji su bili popularni kao turistički lokaliteti i prije upisa
u popis Svjetske baštine (Ebisawa, Wall, 2007)
Japansko udruženje konzultanata menadžmenta malih i srednjih poduzeća, podružnica
prefektureWakayama procijenili su ekonomski utjecaj „Svetišta i hodočasničkih ruta na područje Kii
planina“ na regionalno gospodarstvo Wakayame, u kojoj je lociran taj lokalitet baštine. Prije upisa
ulagali su se veliki napori da se promovira turizam, ali bez uspjeha, a broj se posjetitelja smanjio.
Međutim, u 2004. godini kada su se lokaliteti upisali u registar Svjetske baštine broj posjetitelja
porastao je na 1.522.000. Različite priredbe organizirale su se zajedno s promotivnim kampanjama od
82
listopada do prosinca 2004., kao na primjer kampanja destinacije Wakayama u kojoj je bilo uključeno
184 javnih i privatnih poduzeća vezanih uz turizam te glavna prometna kompanija (Japanske
željeznice). Procijena je da je povećani broj posjetitelja donio dodatne direktne ekonomske učinke od
5 milijardi japanskih jena (što je oko 43.5 milijuna dolara) i indirektnih učinaka od 7 milijardi
japanskih jena (oko 67.8 milijuna dolara) (Ebisawa, Wall, 2007)
Na drugom lokalitetu Svjetske baštine „Povijesnim selima Shirakawa-go i Gokayama“, mogu se uočiti
kompleksniji učinci na ovamala naselja koja su locirana u zabačenoj regiji središnjeg Japana.
Tradicionalne kuće, pod imenom Gassho-zukuri, još uvijek se koriste kod lokalnog stanovništva,
usprkos japanskog ekonomskog booma 1960-tih godina i modernom trendu prema zapadnjačkom
stanovanju. Ove jedinstvene kuće pokazuju posebni dizajn izgradnje koji se razvio kao „podrška“
prirodnom okolišu koje karakterizira puno snijega u zimskom periodu i prilagođenog stilu života u
regiji. Na tom lokalitetu, zadržao se trend povećanja broja posjetitelja od upisa u registar Svjetske
baštine u prosincu 1995., usprkos manjim fluktuacijama. Broj je posjetitelja porastao od 1.385.000 u
1995. g. na 1.900.000 u 1996. godini. U 1998. broj posjetitelja neznatno se smanjio. Oporavak je
počeo 2000. a najveći broj, od 2.296.000, dosegnut je 2002. godine. Međutim, takav ukupni trend
povećanja posjeta nije bio uzrokovan samo učinkom upisa u registar. Sela nisu povezana željeznicom i
poznata su po svojoj zabačenosti. Samo naselje Shirakawa, gdje je smješten lokalitet Svjetske baštine,
povezano je autocestom u studenom 2002. (uvelike povećavajući mogućnost dolaska) iz čega su
korist podjednako imali posjetitelji i rezidenti. Na žalost, ostala ruralna područja u Japanu imala su
depopulaciju. Ipak, mladiljudi ponovno su shvatili vrijednost atraktivnosti i autentičnosti sela i počeli
se baviti organizacijom priredbi kako bi posjetitelje upoznali s njihovom kulturom (Ebisawa, Wall,
2007).
Sl. 45., 46. Povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama i poseban način gradnje kuća
83
Izvor: UNESCO World Heritage Centre, https://whc.unesco.org/en/list/734
Međutim, selo Shirakawa svjedočilo je i nekim negativnim posljedicama. Upis u registar Svjetske
baštine povećao je broj posjetitelja i unaprijedio institucije povezane s turizmom, ali je djelomično
izmjenilo gospodarsku strukturu naselja. Ipak, rastući turizam nije doveo do stalnog zapošljavanja. K
tome, rastući turizam imao je neke negativne prirodne i socijalne učinke na selo. Nakagawa (2005.)
navodi tri čimbenika koji smanjuju kvalitetu kulturnog lokaliteta. To su: 1) neregulirani automobilski
promet; 2) nedostatak autentičnog krajobraza i 3) prevelika koncentracija s turizmom povezanih
poduzeća.
Iako se 70 % lokalnih stanovnika nada da će se u selu uvesti regulacija prometa, to nije učinjeno zbog
straha da bi to na poslovne tvrtke moglo imati suprotan učinak. Uglavnom sada dominiraju trgovine
suvenira i tvrtke povezane s turizmom koje nemaju osobitu vezu s potrebama lokalnog stanovništva.
Ipak, selo je imalo određene ekonomske koristi sa upisom u Registar Svjetske baštine, ali se moralo
suočiti i s mnogim izazovima.“
84
Sl. 47. Japanske turističke regije
Izvor: Japan National Tourism Organization, https://www.jnto.go.jp/
Ishodi učenja za prethodno poglavlje:
- Povezati i istražiti uske veze između siromašne prirodne osnove i visoke gospodarske
razvijenosti
- Razumijeti osnovne principe funkcioniranja japanskeg gospodarstva
- Ovladati novim pojmovima kao što su zaibatsu i sogo sosha.
- Naučiti više o pojedinim ekonomskim aktivnostima u Japanu kao što su industrija, promet i
turizam
- Stvaranje osnove za daljnje istraživanje uloge Japana u globaliziranom svijetu
85
7. POLITIČKO USTROJSTVO I POLITIKA JAPANA TIJEKOM 20.ST.
Prema Ustavu od 3. 5. 1947., Japan je ustavna (nasljedna) monarhija s parlamentarnim sustavom
vlasti. Car (tenno) simbol je države i nacionalnog jedinstva, ima neke ovlasti poglavara države, ali
uglavnom reprezentativne i protokolarne dužnosti. Caru će biti omogućeno da abdicira 2019.g. Vlast
mu je strogo ograničena Ustavom: postavlja premijera, kojega prije toga izabere Zastupnički dom;
postavlja predsjednika Vrhovnoga suda, kojega prije toga imenuje vlada; proglašuje zakone i ugovore;
saziva parlament; dodjeljuje odličja.
Izvršna vlast pripada vladi, koja je za rad odgovorna parlamentu. Na čelu je vlade premijer; on
imenuje članove vlade, obvezatno je, kao i većina ministara, član Parlamenta. Zakonodavnu vlast
obavlja dvodomni Nacionalni parlament (Kokkai), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Shugiin) i
Doma vijećnika (Sangiin). Zastupnički dom ima 480 zastupnika biranih na izravnim, tajnim izborima za
mandat od 4 godine. Dom vijećnika ima 242 člana birana na općim, izravnim izborima za mandat od
6 godina (svake 3 godine bira se polovica vijećnika). Biračko je pravo opće i jednako za sve građane s
navršenih 20 godina života.
Sudbenu vlast obavljaju: Vrhovni sud, koji je istodobno i ustavni sud, osam viših sudova, okružni
sudovi koji djeluju u prefekturama i 4 suda na otoku Hokkaidu. Sve jedinice mjesne samouprave
imaju svoja tijela vlasti: skupštine su izborna tijela koja građani biraju izravno, prefekturama su na
čelu vlasti guverneri, gradovima gradonačelnici, a općinama predsjednici. Slijedi osvrt na politički
najznačajnije razdoblje japanske politike – od 1.svj. rata do danas.
7.1. Politika kasnog imperijalnog doba (1914.-1945.)
Iako se 1.svj. rat odvijao na drugom kraju svijeta u odnosu na Japan, on je za njega imao veliku
važnost jer je potkopao sposobnost europskih zemalja da upravljaju događajima u JI i Ist. Aziji te
doveo do geopolitičkih nesigurnosti i mogućnosti. Omogućio je Japanu da poveća svoje imperijalne
posjede i pretvorio SAD u vodeću globalnu silu i time promijenio sliku u SI Aziji i na Tihom oceanu.
Nadalje, stvorio je veliko europsko tržišteza izvoz ratne opreme i mogućnost velikog prodora
japanske trgovine u nekadašnje kolonije i na polukolonijalna područja te time pridonio
nevjerojatnom procvatu japanske industrije. Ukratko, tim je periodom završeno relativno stabilno
razdoblje u Ist. Aziji, a započelo doba nestabilnosti te se povećala važnost Japana u novom vremenu.
U tako promjenjenom geopolitičkom okruženju, Japanu su se dogodile velike i duboke društveno-
ekonomske promjene što je dovelo do složenijih unutarnjih tenzija i do napetijih te u konačnici
katastrofalnih odnosa s drugim zemljama. Zbog nasljeđenih shvaćanja o vojsci (politički poredak u
Tokugawa eri nije zamišljao sustav u kojem bi civilna vlast i vojska bili odvojeni) i novijih gledišta o
njoj, kao i zbog institucionalnog položaja vrhovnog zapovjedništva, vojni su časnici sebe doživljavali
kao najveće i najiskrenije čuvare cara i nacije. No, i drugi su ljudi izražavali jednaku zabrinutost za
sudbinu zemlje, pa je 1920-ih i 1930-ih godina cvjetala nacionalistička retorika.
Tijekom 1930-ih, kada su napetosti uzmeđu Kine i Japana dosegnule vrhunac, sve je više sinologa,
zbog raznih razloga počelo zagovarati jaču ulogu Japana na azijskom kontinentu, posebno u izgradnji
nove mandžurske države. Na kraju su pothvati japanskih vojnika, zapaljenih domoljubnim zanosom,
na zapovijed svojih pretpotavljenih i uz potporu industrijske proizvodnje, odredili sudbinu
imperijalnog Japana (Totman, 2003).
86
Od 1914-1945. japanski dužnosnici nisu uspjeli stvoriti stabilni poredak u Ist. Aziji niti na neki drugi
način osigurati Japanu pristup svjetskim izvorima sirovina u razmjerima potrebnim tadašnjoj
japanskoj industriji. Naprotiv, Japan su političari i intelektualci doživljavali kao izoliranu zemlju,
nepravedno isključenu iz začaranog kruga velesila, zemalja bijele rase koje su svoj rasni karakter
ponovno potvrdile, osobito u godinama nakon 1.svj.rata. Taj osjećaj izolacije doveo je do unutarnjih
tenzija i želje za uspostavom čvršće vlasti na području Istočne Azije te pronalaženja argumenata za
opravdanje te vlasti.
U 1920-ima su japanski vojni i gospodarski dobici u Kini porasli više nego ikada prije, s obzirom da je u
njoj Japan počeo provoditi politiku slično kao u Koreji, a kao posljedica toga porasla je nesnošljivost.
U Koreji je ostalo važno pitanje omražene tuđinske vlasti koje je Tokio rijetko ublažavao manje
represivnim kolonijalnim mjerama. Mržnju je pojačavalo stalno gospodarsko izrabljivanje i velika
nesnošljivost između Korejaca i Japanaca.
1930-ih godina međunarodni je poredak postajao sve kompliciraniji za japanske političare, a Japan se
sve više povezivao s međunarodnim tržištem i politikom (zbog industrijalizacije i s njime povezanog
prelaska s domaćih na svjetske izvore sirovina). U međuvremenu rasle su i spletke među vojnim
časnicima i civilnim ekstremistima, napose časnicima Kvantunške vojske, među kojima se isticao
potpukovnik Ishiwara Kanji. On je u rujnu 1931. sa svojim vojnicima krenuo u pohod na Mandžuriju te
su je za nekoliko mjeseci pregazili i uspostavili državu Mandžukuo, kao satelitski režim pod snažnom
vojnom kontrolom. U ovoj politici nije bilo ničeg što bi potaknulo stvaranje jednog rasno-kulturnog
svijeta Istočne Azije koji bi bio „protuteža“ svijetu zapadnjaka. Bio je to odnos europskih iseljenika
prema domorocima u Africi, Sj. i Juž. Americi i Australiji.
Zapravo, bio je to pokušaj pretvaranja starih odnosa – velika Kina i mali Japan - u nove odnose – mala
Kina i veliki Japan. Stoga su donositelji političkih odluka imali na umu uspostavu japanske vlasti u
Mandžuriji, Mongoliji i drugim područjima Kine koja graniče s tim dvjema zemljama. I u svrhu
ostvarenja tog cilja poticali su doseljavanje Japanaca na ta područja i „asimilaciju“ domaćeg
stanovništva u japansku kulturu. Ta politika izgradnje kolonijalnog carstva ogledala se i u vanjskoj
trgovini, jer se vrijednost trgovine s europskim zemljama relativno smanjivala, dok se trgovina s
azijskim zemljama naglo povećavala. Azija je bila vrlo važno izvozno tržište, ali i izvor osnovnih
sirovina, napose prehrambenih namirnica, ugljena i željeza te nafte (uvozilo se 75-80 % potreba za
naftom), kaučuka itd. Vanjska je trgovina bila više usmjerena na kolonije i ostale azijske zemlje. Izvoz
se uglavnom sastojao od gotovih proizvoda i niza proizvoda široke potrošnje te sve više strojeva i
električnih aparata.
Japanci su 1941. odlučili dokrajčiti „kineski problem“ i počeli rješavati šire, globalno pitanje tako da se
upuste u sukob s SAD-om, Velikom Britanijom i drugim europskim silama oko prevlasti nad zapadnim
dijelom Tihog oceana kao i cijelog područja južno i istočno od Mongolije. Konačnu sudbinu Sibira
ostavili su za kasnije. Tako je gradnja kolonijalnog carstva u Ist. Aziji došla u vezu s novijim osvajačkim
pothvatima A. Hitlera čime su se dva vrtloga, onaj u Europi i onaj u Aziji, spojili i prerasli u jedan
globalni vrtlog – Drugi svjetski rat.
Japanski su vođe gurnuli svoje podanike u borbu do posljednjih snaga i tek kad su uništene goleme
količine nenadoknadivih prirodnih dobara, te milijuni ljudi u Aziji i Tihom oceanu ubijeni ili nestali,
kad se Japan pretvorio u ruševine te mu ratna i trgovačka mornarica potopljene, a gradovi spaljeni do
temelja i privreda zapala u rasulo – tada su vojni zapovjednici priznali poraz, pa je rat napokon
87
završio. Za to je Japan platio i visoku cijenu – neimaština, ratna razaranja, nedostatak muškaraca
poginulih u borbama itd. (Totman, 2003).
7.2. Politika od 1945. do danas
Nakon rata vojna je snaga Japana razorena, a car je ostao samo simbol nekadašnje moći. U prvim
poslijeratnim godinama Japan su karakterizirali razorenost gradova, nezaposlenost 10-15 mil. ljudi,
nedostatnost uobičajenih transportnih sredstava te američka okupacija. Japanom je upravljao
vrhovni zapovjednik general McArthur koji ga je razoružao i demilitarizirao. Zatim je uveden novi
ustav te pokrenute reforme kako bi se izmijenile ustaljene kulturne i industrijske navike – doduše uz
zadržavanje cara i carske vlasti (umro 1989.). Sva vlast trebala je biti u rukama civila, a velike
konglomerate zaibatsu trebalo je raspustiti. Amerikanci su brzo prešli s naplate reparacija na obnovu
japanskog gospodarstva, naročito za vrijeme Korejskog rata (1948.-1951.), a kasnije i Vijetnamskog.
Poslijeratna pomoć omogućila je Japanu razvoj u vrlo kratkom vremenu, s oblikovanjem krute
kapitalističke kulture. Ipak, teritorijalni gubici Japana bili su znatni – Koreja, Tajvan, Peskadorski otoci,
Sahalin i Kurili.Američka okupacija službeno je završila 1952.g.
Japanski ustav zabranjivao je osnivanje oružanih snaga, ali je ta odluka izigrana već 1950. osnivanjem
Nacionalne policijske rezerve i Snaga za samoobranu koje su izgledom i funkcioniranjem jako
podsjećale na vojsku. U ovom periodu se potiče i pitanje nuklearnog naoružavanja koje je bilo,
različtim ugovorima ograničeno za Japan, ali je ideja na kraju u potpunosti odbačena jer su nelagodu
pojačale političke posljedice atomskih eksplozija u Hiroshimi i Nagasakiju.
Šezdesete su godine bile razdoblje kada je Japan fascinirao svijet stopama rasta od 10 % i više, uspjesi
na području visoke tehnologije te pristupanje Japana OECD-u potvrdili su njegovu ulogu gospodarske
velesile. U tom periodu na vlasti se počela učvršćivati Liberalno-demokratska stranka (LDS) koja se
praktički do pada komunizmapočetkom 1990-ih, (zbog straha od širenja istog tog komunizma i
suradnje s SAD-om) konsolidirala kao vodeća politička stranka u Japanu. Razvoj su u 1970-ima
uzdrmali naftni šokovi (1973., 1979.), ali eksperimetiranjem i ulaganjem u automatizaciju i robote te
prekvalifikacijom radne snage, Japan se oporavio. Na političkom planu, zbog posjeta predsjednika
Nixona Kini 1971., što je Japan shvatio kao izdaju, pogoršavaju se nakratko odnosi SAD i Japana
(Calvocoressi, 2003).
Što se tiče međunarodne uloge Japana i njegove vanjske politiketijekom 1980-ih, sve je svjesnije
međunarodno izlaganje zemlje. Ujedno je Japan u određenoj mjeri počeo izlaziti iz okvira
tradicionalnog poslijeratnog američkog protektorata. Znakovit dokaz zaokreta, koji se odvijao uz
određeni oprez, 1980-ih mogao se uočiti u povećanju troškova za japansku vojsku. To je povećanje
bilo prikriveno, ali je bila riječ o znatnim sredstvima. Japan se pripremio da se po vojnom proračunu
svrsta na 3.mjesto iza SAD-a i tadašnjeg SSSR-a, a ispred Francuske. Vojni proračun Japana silno je
porastao (u prosjeku 5-6,5 % godišnje)posebno nakon 1976. U razdoblju od 1971-1986. bilježi se
porast od 139 %, dok je u istom razdoblju u SAD bilježio rast od 25 %, a Europa 31 %. Japan je
između 1982. i 1987. ojačao vojni aparat i time pridonio, iako na neizravan i ograničen način,
slabljenju i konačnom padu SSSR-a (Goldstein, 2008b).
Na unutrašnjem planu, u listopadu 1987. japanski premijer Yasuhiro Nakasone podnio je ostavku te
za nasljednika izabrao Noborua Takeshitu čija popularnost brzo pada zbog uvođenja poreza na
potrošnju i skandala u koji su bili umješani brojni pripadnici Liberalno-demokratske stranke, a među
88
njima i sam Nakasone. Zbog toga 1989. Takeshita daje ostavku, a na premijerskom mjestu nasljeđuje
ga Sōsuke Uno, koji je i sam nedugo nakon stupanja na dužnost bio upleten u skandal. U
međuvremenu je umro car Hirohito, a naslijedio ga je sin Akihito (1990.). Izbori 1990. označavaju
jačanje socijalista koje je predvodila Takako Doi. Sljedeći neprekidni skandali razlog su što su liberalni
demokrati, dominantna političkastranka u Japanu, izgubili većinu 1993. te prešli u opoziciju.
Bez obzira na koaliciju vladajućih (lijevo krilo Shakaita i neokonzervativnog Shinto Sakigakea), 1994.
dolazi do reformskog projekta radi ozdravljenja političkog života kroz nova izborna pravila i
ogrančenje financiranja stranaka. God. 1994. osnovana je nova stranka političkog centra –Nova
stranka Japana, koja je objedinila neke oporbene frakcije. Na međunarodnom planu Japan postaje
sve utjecajniji bez obzira na ekonomske poteškoće sa SAD i Europom. Na unutarnjem planu strašan
su šok bili potres koji je pogodio provinciju Kansai i serija napada otrovnim plinom u tokijskoj
podzemnoj željeznici 1995. Ti su događaji pokazali ranjivost i osjetljivost japanskog društva.
God. 2001. na premijer postaje Yunichiro Koizumi koji se predstavio kao čovjek promjena,
privatizacije i kontrole kredita odobrenih financijskim institucijama. No, i njega je nakon nekoliko
godina smijenio Shinzo Abe koji je ponovno postao premijer u prosincu 2012.g. - tu funkciju obavlja
do danas. U vanjskoj politici podrška u ratu s Irakom ojačala je vezu Japana s SAD-om (Goldstein,
2008c).
Sl. 48. Sastav stranaka u Japanskom parlamentu 2017. godine
Stranke: LDP – Liberalno-demokratska stranka (284), CDP – Konstitutivna demokratska stranka
Japana (55), Kōmeitō (29), Hope - Stranka nade (50), JIP – Japanska inovacijska stranka (12), JCP –
Japanska komunistička stranka (11), Nezavisni (22) i dr.
Izvor: Japanese_General_election,_1928_ja.svg
61%
6%
12%
11%2%3% 5%
Liberalno-demokratska stranka Komeito
Konstitutivna demokratska stranka Stranka nade
Japanska inovacijska stranka Japanska komunistička stranka
Nezavisni
89
8. GEOSTRATEŠKI POLOŽAJ I VANJSKA POLITIKA JAPANA U AZIJI8
Kao ekonomska supersila Japan može imati jedinstven položaj i važnu ulogu u globalnoj politici.
Postoje dva osnovna strateška cilja u japanskoj vanjskoj politici. Prva je očuvanje nacionalne
sigurnosti i prosperiteta, dok je drugi cilj postati „obična država“ u smislu da bi osim što je
ekonomska, Japan trebao biti i politička i vojna sila.
Nakon završetka Hladnog rata i u post-hladnoratovskom sigurnosnosnom okruženju, Japan je ojačao
svoje veze sa SAD-om, dok je s druge strane radio na jačanju i izgradnji svojih obrambenih kapaciteta.
Japanska vlada istaknula je kako je stavila naglasak na multilateralne sigurosne aranžmane
(dogovore) koji bi dugoročno trebali zamijeniti sigurnosni savez sa SAD-om. U smislu ekonomskog
razvoja Japan se aktivno uključio u Istočnoazijsku ekonomsku suradnju, iako su trgovina i ekonomske
veze s SAD-om ostale čvrste.
Prema kineskim stručnjacima, koji s velikom pažnjom prate ono što se na vanjskopolitičkom planu
odvija u Japanu, Tokio ojačava svoje veze sa slobodnim tržišnim područjima poput država koje čine
ASEAN, J. Korejom i Tajvanom. Takva bi se politika s vremenom trebala proširiti i na Kinu te
eventualno Australiju i Novi Zeland. Japanska bi namjera, dakle, bila stvoriti vodeću ulogu u
istočnoazijskoj ekonomskoj suradnji.
Iz japanske perspektive, da bi postali politička sila, potrebno je sukladno tome razviti ekonomsku
snagu i vojne sposobnosti. To se smatra logičkom podlogom iza japanskog aktivnog uključivanja u
„rat protiv terorizma“ kojeg je pokrenuo SAD te iza diplomatkih aktivnosti vezanih iz sjevernokorejsku
nuklearnu krizu. Ujedno želi ostvariti odnos temeljen na jednakosti sa SAD-om, u kojem se više Japan
neće percipirati kao „podređeni“.
Dosta je japanskih političara također nezadovoljno i ulogom trenutačne japanske pozicije u UN-u te
smatraju da se japanska ekonomska snaga i rastući politički status ne cijene dovoljno u svijetu. Stoga
je cilj japanske vlade postati stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Japanska vlada također ističe da je
dala vrlo značajan doprinos raznim oblicima aktivnosti UN-a, uključujući i mirovne operacije,
antiterorizam, kontrolu naoružanja, smanjenje siromaštva itd. Stoga postoji konsenzus između
japanske vlade i javnosti da bi Japan trebao postati stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. I države
poput Njemačke, Indije i Brazila imaju isti cilj kao i Japan tj. postati članica Vijeća sigurnosti. Za Japan
je to ujedno i pitanje nacionalnog ponosa jer želi surađivati sa 5 stalnih članica Vijeća na istim
osnovama tj. s iste polazne pozicije. To bi ujedno i ojačalo njegov put prema ostvarenju Japana kao
političke sile, te mu omogućilo da uječe na održavanje trenutnog međunarodnog poretka koji služi
japanskim interesima.
8 Preuzetp iz: Li, R. (2009): Security, identity and strategic choice, Japan's quest for a great power status
Ishodi učenja za prethodno poglavlje:
- Razumjeti politički sustav Japana
- Značenje restauracije Meiji za svekoliku, pa i političku transformaciju Japana
- Shvatiti i objasniti uzročno-posljedične veze između siromaštva resursima i povijesnih
zbivanja koja su predhodila 2. svj.ratu
- Objasniti posljedice japanske vanjske politike tijekom 20.st.
90
Japan se aktivno uključio u razne oblike multilateralne diplomacije. Konkretno, zagovara veći stupanj
trilateralne suradnje između SAD-a, Japana i Europe. Tokio također veliku pažnju u međunarodnoj
suradnji pridaje i ulozi G-7 sammita. U pacifičkoj regiji Azije, Japan također promiče multilateralni
sigurnosni dijalog s ciljem da ima vodeću ulogu u pitanjima sigurnosti. Japan se nada da će integrirati
komunističke zemlje Azije (Kina, Vijetnam, S. Koreja) u okvir multilateralne sigurnosti kako bi povećao
regionalnu stabilnost, ali i vlastitu sigurnost.
Kao i kod drugih država, japanska vanjska politika određena je vanjskim silama jednako kao i
unutarnjim (domaćim) faktorima. Od početka 1990-ih u japanskoj je politici dominantna
konzervativna struja, i mnogi smatraju da liberali više nemaju važnu ulogu u zauzdavanju desnice.
Konkretno, većina političara „nove generacije“ smatra se, imaju jake konzervativne tendencije. Oni
se, ujedno, ne boje raspravljati o osjetljivim temama te nisu podložni stranačkim frakcijama i
odanostima. Kako nemaju ratno iskustva, nemaju ni grižnju savijesti (smatraju Kinezi) prema azijskim
narodima i državama koji su patili pod japanskim imperijalizmom. Bez tog povijesnog tereta, smatraju
da Japan treba imati više odgovornosti u svjetskim pitanjima i dati puni doprinos međunarodnoj
zajednici. Njihov je cilj da postanu regionalnim, pa čak i globalnim političarima. Njihov utjecaj na
japansku domaću i vanjsku politiku vrlo brzo raste.
U prošlosti su Liberalno-demokratska stranka (LDP),vodeća politička stranka u Japanu od 1950-ih, ali i
financijski sektor te Ministarstvo vanjskih poslova imali primat kod donošenja vanjsko političkih
odluka. Takva se tripartitna dioba polako mijenja, s obzirom da uloga japanskog parlamenta te drugih
političkih stranaka i ministarstva raste. To je posljedica raznovrsnosti i kompleksnosti međunarodnih
pitanja u koja je Japan danas uključen. Financijski je sektor oduvijek imao bliske odnose sa LDP-om,
ali je padom njihova političkog značaja, imaoza posljedicu i svoje smanjenje utjecaja na
vanjskopolitičke odluke.
Stručnjaci smatraju da će japanska vlada biti sve ranjivija pred pritiscima raznihdomaćih
društvenihgrupa koje žele da njihova država igra značajniju ulogu u međunarodnim poslovima.
Smatra se da posebno Japanska obrambena agencija, koja zastupa japanske vojne interese, ima sve
veći utjecaj na japansku vanjsku politiku (od početka 1990-ih). Uspjela je npr. uvjeriti japansku vladu
da podigne zabranu sa odluke da japanske Samoobrambene snage sudjeluju u sponzoriranim UN-
ovim mirovnim misijama te da odobri direktnu potporu američkoj vojsci u mirovno doba. I velik dio
„obične“ japanske javnosti smatra da Japan treba preuzeti vodstvo u Aziji te sudjelovati u potpunosti
u svjetskim pitanjima/problemima. U tom pogledu japanska globalna sigurnosna strategija ima široku
potporu javnosti.
Kineski analitičari, u takvim uvjetima, ne isključuju ni mogućnost da Japan ponovno postane i vojna
sila. Smatraju da su, što se tiče konvencionalnog oružja, Japanci na razini europskih država, dok su im
pomorske i zračne snage najnaprednije u Aziji. Također se ističe da Japan posjeduje tehnologiju i
materijale za proizvodnju nuklearnog oružja u vrlo kratkom vremenskom periodu, ukoliko to potrebe
budu nalagale. Kinezi također ističu da je japanska visoka razina trošenja u vojne svrhe prešla
dogovorenih 1 %BDP-a. Jedan od razloga za to je i „teorija kineske opasnosti“ koja se prema nekima,
koristi kao izgovor za daljnje japansko vojno jačanje. Kinezi ujedno strahuju, od potencijalnog
budućeg uključivanja Japana u pitanje Tajvanskog prolaza.
U japanskim geostrateškim odnosima, vrlo je značajna i činjenica što jevlada premijera Koizumija
odlučila odobriti potporu SAD-u za njene vojne akcije u Iraku 2003.g., unatoč negativnom stavu
91
javnosti te protivljenju vodećih kolacijskih partnera. Ipak, Koizumi je obećao da japanske snage neće
sudjelovati u samoj invaziji na Irak već će samo sudjelovati u poratnoj obnovi i izgradnji Iraka. U tom
periodu samo je 9 % stanovništva poduprlo ovaj plante su pljuštale kritike koje su isticale opasne
situacijeu kojima su se našle japanske snage u Iraku kao i mogućnost da budu uvučene u žestoke
borbe. Iako se to nije dogodilo, neki su japanski civili postali mete i žrtve iračkih militanata, ali ni to
nije spriječilo vladu da 2004. produlji misiju japanskih snaga za još jednu godinu.
Japan je također ostvario aktivne diplomatske odnose sa arapskim zemljama, državama Srednje i
Južne Azije, aza vrijeme rata u Afganistanu dao je velikodušnu financijsku pomoć za njegovu
poslijeratnu obnovu. Ova japanski „antiteroristička diplomacija“ imala je za cilj proširiti područja
sigurnosti u suradnji sa SAD-om te općenito podići japanski međunarodni status.
Prema nekim je kineskim analitičirima, što se mora uzeti s određenim odmakom i dozom skepticizma,
ali s obzirom na kineska iskustva s japanskim imperijalizmom i razumljivo, tumačenje japanskog
obrambenog jačanja ujedno je osnova za ofenzivne ili potencijalne akcije u budućnosti. Smatra se da
bi Japan čak mogo nastojati ostvariti svoje zadane ciljeve kroz vojna sredstva. Kinezima je pro-
američka vanjska politika Japana jedna od strategija kojom nastoje ostvariti svoju političku moć.
Također su zabrinuti zbog jačanja japanske bilateralne vojne suradnje s ostalim azijskim državama,
kako bi stvorili „azijsku verziju NATO-a“ koja bi uključivala SAD, J.Koreju, Australiju, Indiju i neke
druge države. Napetosti između Japana i Kine za vrijeme Koizumijeve vlade oslabile su nakon dolaska
S. Abea na vlast (2006.g.) i koji je naglašavao „zajedničke strateške odnose“ u svojem prvom
službenom posjetu Pekingu.
One što jekinesku stranu zabrinjavalo u Abeovoj vladi jest želja da Japan stvori „luk slobode i
prosperiteta“ na vanjskom rubu Euroazije, a na osnovama univerzalnih vrijednosti demokracije,
slobode, ljudskih prava i tržišne ekonomije (u što se Kina ne uklapa). Abe je ujedno na tim osnovama
obećao i izgraditi „prekrasnu zemlju, Japan“ kojoj bi se, prema njegovim riječima „moglo vjerovati,
koju bi poštivali i voljeli u svijetu te koja je sposobna pokazati vodstvo“ (Abe, 2006). Dakle, japanske
globalne aspiracije sa japanskom aktivnom diplomacijom da se stvori jači strateški savez sa drugim
liberalno-demokratskim državama u azijskoj pacifičkoj regiji, ono je što zabrinjava Kinu.
8.1. Japanska sigurnosna strategija u Azijsko-pacifičkoj regiji
Iz dosada rečenog, azijska strategija Japana je ono što najviše brine Kinu - što je posljedica rivalstva
Kine i Japana u Istočnoj Aziji kroz povijest. Neki smatraju sa se Japan postupno“vraća Aziji“ nakon što
je bio vjeran američki saveznik više od 50 godina. Drugi pak ističu da je Japan oduvijek imao velik
interes u Aziji te da je smatra svojim „dvorištem“. I njegov vlastiti poslijeratni ekonomski razvoj bio je
u određenoj mjeri, ovisan o resursima i tržištima Azije, posebno Južne i Istočne. Japan je pak odabrao
vanjsku strategiju koja bi se mogla sažeti u premisu „približavanje Americi i Aziji istovremeno“.
Japanska je azijska strategija ujedno neodvojiva od njegovih svjetskih političkih aspiracija.
Osim održavanja snažnih ekonomskih veza sa državama Azije, Japan je razvijao bliske političke i
sigurnosne odnose sa azijskim susjedima te posebno državama ASEAN9-a. Sa japanskog stajališta
9akronim od engleski Association of Southeast Asian Nations: Savez država jugoistočne Azije, međunarodna organizacija osnovana 1967. u Bangkoku (Tajland) radi razvoja gospodarskih, društvenih i kulturnih odnosa te očuvanja mira i stabilnosti na području jugoistočne Azije. Države osnivačice ASEAN-a jesu: Indonezija, Malezija, Singapur, Tajland i Filipini. Pristupili su joj i Brunej (1984), Vijetnam (1995), Laos i Mijanmar (1997) te Kambodža (1999). Svake godine održava se skup šefova država te konferencija ministara vanjskih poslova. Između ministarskih konferencija poslove ASEAN-a vodi Stalni odbor, koji
92
Azijsko-pacifička regija vrlo je kompleksna: povijesno, kulturno, politički, ekonomski. Unutar regije
prisutno je nekoliko sigurnosnih prijetnji poput Korejskog poluotoka, Tajvanskog prolaza te Južnog
kineskog mora. Tu je i neriješeni teritorijalni prijepor Kine i Japana, Japana i J. Koreje te Japana i
Rusije. Japan stoga zabrinjava rast vojnih budžeta mnogih azijskih država te vojno širenje/razvoj u
regiji. S obzirom na nedostatak multilateralnih sigurnosnih mehanizama u Aziji, to je generalno vrlo
zabrinjavajuće.
Sl. 49. Raspored američkih i kineskih vojnih (pomorskih) baza u azijskom dijelu Pacifika
Izvor: The Economist, www.economist.com (17.12.2018.)
Politički analitičari smatraju da japanska azijsko-pacifička sigurnosna strategija reflektira i služi
njegovoj globalnoj strategiji, a to je da se ojača njegov međunarodni profil te postigne status velike
sile. U tom aspektu Japan je prihvatio proaktivnu politiku u okviru navedene regije sa ciljem
dominacije u pitanjima sigurnosti u Istočnoj Aziji. To objašnjava i:
1. jačanje sigurnosnog savezništva na relaciji Japan-SAD,
2. jačanje obrambene suradnje sa ciljem uspostave „strateškog globalnog partnerstva“ sa
Indijom,
čine ministar vanjskih poslova zemlje domaćina konferencije i veleposlanici svake zemlje članice. U Jakarti je sjedište stalnog tajništva na čelu s glavnim tajnikom, koji se mijenja svake tri godine.
93
3. Stvaranje dva-plus-dva sigurnosnog dijaloga sa Australijom,
4. provođenje vojnih vježbi sa SAD, Indijom i Australijom,
5. iniciranje kvadriteralnog dijaloga sa još 3 države koje „dijele vrijednosti“ u njihovim
strateškim odnosima.
Koncept uspostave „saveza 4 države“ između navedenih zemalja stvorio je zabrinutost u kineskim
sigurnosnim krugovima. Ako bi se takav savez oformio, to bi značilo stvaranje osnove za „azijsku
verziju NATO-a“ koja bi mogla dubinski promijeniti azijsko-pacifičku ravnotežu snaga i stvoriti
ogroman pristisak na Kinu.
Ipak, Japan od 2002. godine postaje sve aktivniji promovirajući ideju Istočnoazijske zajednice kako bi
se iskazao japanski rastući interes za bližu regionalnu suradnju, posebno na području trgovine i
ekonomskih aktivnosti. Naglasak u tom savezu bio bi, prema japanskoj viziji, na slobodi i demokraciji,
što je naravno kritizirala Kina. Prema njoj, Japan je pokušao transformirati Istočno-azijski summit u
„zajednicu demokratskih država“ koristeći je kao oruđe za zaštitu od Kine. Ujedno je želio proširiti
članstvo u navedenom savezu na države kao što su SAD, Australija, N. Zeland, Indija itd., stoga ga
Kina „optužuje“ da iskorištava regionalnu suradnju kako bi se ograničila „kineska hegemonija“ te njen
rast (a s druge strane kako bi Japan dobio vodeću stratešku ulogu u azijsko-pacifičkoj regiji).
Pri tome je isticano da iako je težnja razvoj mirne, prosperitetne i otvorene Azije kroz regionalne
suradnje, japansko-američki odnosi ostajui dalje „čvrtsta karika japanske vanjske politike“.
7.2. Japansko-američki sigurnosni odnosi
Tijekom Hladnog rata Japan je bio vjeran saveznik SAD-au Azijite je imao nezamjenjivu ulogu u
američkoj strategiji zadržavanja Sovjetskog Saveza i drugih komunističkih zemalja u regiji. Zauzvrat,
Amerikanci su Japanu osigurali sigurnosni kišobran kako bi se mogao usmjeriti na ekonomski razvoj.
Američki ratovi u Koreji i Vijatnamu 1950-ih i 1960-ih također su stimulativno djelovali na brzi rast
japanske ekonomije. S vremenom, SAD je ponudio golemo tržište i napredne tehnologije Japancima,
stvarajući osnovu za nastanak japanskog „ekonomskog čuda“. Od 1980-ih, međutim, Japan nije
zadovoljan svojim statusom američkog „mlađeg partnera“ te na mnoge načine pokazuje svoje
nezadovoljstvo.
Unatoč njihovom ekonomskom natjecanju i trgovinskim nesporazumima, još uvijek postoji jaka
strateška ovisnost između Tokija i Washingtona. Oni trebaju jedan drugoga kako bi se mogli suočiti sa
ubrzanim promjenama i nesigurnim okruženjem u Azijsko-pacifičkoj regiji.
94
Tab. 16. Glavni komparativni ekonomski pokazatelji za Japan i SAD, za 2017. god.
JAPAN SAD
BDP (mlrd. $)
- PPP 5.443 19.49
- Per capita 42.900 59.800
- Realni rast BDP-a 1,7 % 2,2 %
Izvoz (mlrd. $) 688.9 1.553
Uvoz (mlrd. $) 644.7 2.361
Stopa nezaposlenosti 2,9 % 4,4 %
Javni dug/BDP 237,6 % BDP-a 78,8 % BDP-a
Javni dug (u mlrd.) 3,24 17,91
Stanovništvo ispod granice siromaštva 16,1 % (2013.) 15,1 %
Izvor: CIA, The World Factbook
Tab. 17. Trgovina SAD i Japana od 1998-2013.g. (u mlrd. $)
Godina Izvoz SAD Uvoz SAD Trgovačka bilanca
1998. 57,9 122,0 -64,1
1999. 57,5 131,4 -73,9
2000. 64,9 146,5 -81,6
2001. 57,5 126,5 -69,0
2002. 51,4 121,4 -70,0
2003. 52,1 118,0 -66,0
2004. 54,4 129,6 -75,2
2005. 55,4 138,1 -82,7
2006. 59,6 148,2 -88,6
2007. 62,2 145,5 -82,8
2008. 66,6 139,2 -72,3
2009. 51,2 95,9 -44,8
2010. 60,5 120,3 -59,8
2011. 66,2 128,8 -62,2
2012. 70,0 146,4 -76,3
2013. 65,1 138,5 -73,4
Izvor: Odjel za trgovinu SAD-a, Statistički ured SAD-a
Regionalna pitanja poput situacije na korejskom poluotoku, situacije u Juž. kineskom moru te u
Tajvanskom prolazu, također se smatraju potencijalnim prijetnjama japansko-američkim sigurnosnim
interesima. Stoga jači japansko-američki sigurnosni odnosi ostaju ključni za stabilnost te će služiti
interesima obiju država. Njihova „Zajednička deklaracija“ (Joint Declaration) proširila je njihov
bilateralni sporazum na područje cijele regije, uključujući Korejski poluotok, Južno kineskomore i
Tajvanski prolaz. Prema kineskim analitičarima pravi je cilj prema novim smjernicama, integrirati
japansku politiku u Američku azijsko-pacifičku strategiju te omogućiti Japanu da se legitimno uključi u
regionalne sukobe. U tim potencijalnim sukobima Japan bi samo u svojim pozadinskim područjima
osiguravao potporu, bez uključivanja u direktne borbe.
Iako Kina za sada ne predstavlja direktnu prijetnju, bojazan je dviju saveznika da bi kroz 10-ak godina
Kina mogla postati jaka vojna sila te postići dominaciju u Pacifičkoj regiji. U tom slučaju ni Japan ni
SAD ne bi je mogli spriječiti da u regionalnim/teritorijalnim pitanjima odn. sporovima upotrijebi silu.
95
Stoga je Kina uvjerena da SAD pomaže Japanu da ojača svoje vojne kapacitete te jačajući savezništvo
između dviju država čine Kinu relativno slabijom. Redefinairanje savezništva između Japana i SAD-a
poremetilo je ravnotežu između Japana i Kine, što može biti štetno kako za razvoj japansko-kineskih
tako i kinesko-američkih odnosa.
Japansko-američka sigurnosna suradnja ojačala je naročito nakon 11.9.2001. te su u Parlamentu10
usvojeni različiti antiteroristički zakoni koji su omogućili još bližu suradnju u postizanju sigurnosnih
ciljeva. S japanskog gledišta, solidni sigurnosni odnosi sa Washingtonom nužni su za japansku veću
ulogu u svijetu. Japan ujedno smatra SAD najvjernijim i najvrijednijim saveznikom u Pacifičkoj regiji
(naročito s obzirom na vojno jačanje Kine).
7.3. Japanska strategija prema državama članicama ASEAN-a
Japan je zadnjih desetljeće ili više revno poticao ekonomske, političke i sigurnosne odnose prema
zemljama ASEAN-a, nazivajući ih „jednakim partnerima“. Ekonomski, ASEAN znatno sudjeluje u
japanskom razvoju, kako u smislu resursa tako i tržišta (ASEAN je japanski 3. trgovinski partner).
Ujedno, Japan je najveći strani investitor u ASEAN. Već 1995. godine japanska ulaganja u Indoneziju,
Maleziju, Filipine i Tajland iznosila su gotovo 62 mlrd. dolara. Smatra se da Japan namjerava iskoristiti
ASEAN za probitak na rastuća tržišta Indokine, posebno Vijetnama, a očekuje se da će navedena
organizacija odigrati važnu u ulogu i u Azijskoj ekonomskoj zajednici (pod vodstvom Tokija) koja će se
biti u stanju natjecati sa ostalim trgovinskim blokovima u Europi i Sj. Americi.
Japan je uložio znatna sredstva u obliku trgovine, investicija, ekonomske pomoći i transfera
tehnologija kako bi eliminirao svoju agresivnu sliku među elitom ASEAN-a. Japan je stoga zadovoljan
time što su neke države ASEAN-a dale potporu japanskim naporima da postane stalna članica Vijeća
sigurnosti pri UN-u.
10 Kokkai ili Nacionalni parlament je dvodomni Parlament Japana. Kokkai se danas sastoji od donjeg doma - Predstavničkog doma, te gornjeg doma - Savjetničkog doma. Zastupnici u oba doma parlamenta birani su izravno, paralelnim sustavom. Uz zakonodavnu ulogu, najvažnija funkcija Parlamenta je izbor Premijera. Kokkai broji ukupno 722 člana u dva doma, 242 u gornjem i 480 u donjem domu. Početak Parlamenta datira iz 1889. godine, kada je, donošenjam Meijijevog ustava, uspostavljen Carski parlament. Svoj moderni oblik Kokkai je dobio 1947. godine usvajanjem poratnog Ustava, u kojem je određen kao najviši organ državne vlasti.
96
Sl. 50. Kineska i japanska ulaganja u ASEAN, 2007-2016.
Izvor: http://www.eu-asiacentre.eu/pub_details.php?pub_id=233 prema: http://www.aseanstats.org/
(17.12.2018.)
Može se reći da je ekonomska sigurnost Japana uvelike određena njegovom geografskom lokacijom.
80 % uvoza nafte koju Japan treba, prelazi preko voda Južnog kineskog mora. Stoga je vitalno za
njegovu sigurnosnu strategiju da se osigura slobodna plovidba u tom području te da je ne ometa
potencijalni konflikt. Održavajući sigurnosni dijalog sa ASEAN-om pridonijet će se promociji
regionalnog mira i sigurnosti te će se zauzvrat štiti japanska ekonomija. Također, strah od Kine postoji
i kod nekih članica ASEAN-a koji s njom imaju neriješene teritorijalne odnose u Južnom kineskom
moru. Stoga se nadaju da će internacionalizacijom tog pitanja postići za njih povoljno rješenje koje bi
uključivalo i moguću vanjsku intervenciju.
Sl. 51. Trgovina ASEAN-a s Kinom i Japanom
Izvor: http://www.eu-asiacentre.eu/pub_details.php?pub_id=233prema:
http://www.aseanstats.org/(17.12.2018.)
7.4. Japan, Kina i Tajvanski prolaz
Japanski odnos s Kinom, nakon onog sa SAD-om, za njega je najvažniji bilateralni odnos i smatra se da
bi u idućih 30-ak godina mogao postati još od većeg značenja nego što ga ima danas. Početak 21.st.
označio je period u povijesti u kojem su i Kina i Japan ekonomski, politički i vojno jaki te se odnose
97
jedni prema drugima s istih jakosnih pozicija. Rast Kine od 1980-ih izazov je za vodstvo Japana u regiji,
pa je tema kinesko-japanskih odnosa postala jedna od najvažnijih, kako bi se shvatili njihovi
međusobni odnosi. Njih karakteriziraju periodi dobrosusjedskih odnosa, ali i velikih napetosti (Rose,
2015).
Kina je pak, kad je u pitanju njen problem s Tajvanom, uvjerena da japanska suradnja sa SAD-om ima
za cilj spriječiti ujedinjenje Kine i Tajvana. Tome u prilog ide i činjenica da je od 1990-ih Japan znatno
unaprijedio svoje odnose s Tajvanom, koji su tijekom Hladnog rata bili uglavnom vezani uz
ekonomsku suradnju, ali su s vremenom ojačali i na političkom planu. Jedan od razloga za to je i
japanska geopolitička perspektiva. Japan kao mala država s malo prirodnih resursa i ograničenim
domaćim tržištem, ekonomski ovisi o važnim brodskim (pomorskim) rutama kojih je Tajvanski prolaz
važan dio. Japan je zabrinut da bi preuzimanje kineske kontrole nad Tajvanskim prolazom značilo
ugrozu za japansku nacionalnu sigurnost.
Veze Tajvana i Japana su duge, s obzirom da ja Tajvan „ustupljen“ Japanu nakon poraza u Kinesko-
japanskom ratu 1894. g. Tijekom 50 godina japanske okupacije, Tajvan je (prema kineskoj strani) bio
podvrgnut procesu „japanizacije“ čak i nakon što su Japanci bili prisiljeni napustiti Tajvan 1945. g. (jer
kako Kina ističe, Japan je i u tom poslijeratnom periodu poticao nezavisnost otoka, a i danas su neke
pro-nezavisne tajvanske organizacije locirane u Japanu).
Japan ima jake ekonomske i trgovačke veze s Tajvanom još od 1950-ih, a japanske kompanije i
financijske institucije imaju vrlo važne poslovne interese na Tajvanu te su tijekom godina imale velike
koristi od rasta tajvanskog tržišta. Stoga je Japanu vrlo bitno da dodatno učvrsti svoje veze s
Tajvanom, jer bi ujedinjena Kina predstavljala (u budućnosti) veliki ekonomski i strateški problem za
Japan. Status quo za Japan u Tajvanskom prolazu važan je i zbog razloga što Kina tada ne bi mogla
jačati svoje pretenzije prema otočju Spratly i Diaoyu/Senkaku otočju. Postavlja se ipak pitanje bi li u
potencijalnim konfliktima u Tajvanskom prolazu, Japan pružio vojnu pomoć SAD-u (s obzirom da
Japan, Tajvan i SAD na visokim razinama sudjeluju u redovnim trilateralnim sastancima odnosno
razgovorima). Kina, s druge strane, takve postupke tumači kao miješanje u kineska „unutarnja
pitanja“, a američko-japansko-tajvanske zajedničke vojne vježbe smatra indikativnom japanskom
namjerom da se miješa u pitanje Tajvanskog prolaza.
98
Sl. 52. Teritorijalni sporovi u Istočnoj Aziji (Južnom kineskom moru) – otočje Spratly i Paracels
Izvor: http://www.china-briefing.com (18.12.2018.)
S obzirom da Kina postaje sve snažnija sila, mogući sukobi u azijsko- pacifičkoj regiji ugrožavaju Japan,
odnosno njegovu sigurnost. Japan također ima podvojen stav prema rastućoj Kini pa smatra da mora
biti na oprezu, dok s druge strane Kina predstavlja velike mogućnosti za japanske poslovne ljude i
ekonomiju.
7.5. Japan, Sjeverna Koreja i Rusija
U SI Aziji Sj. Koreja i Rusija potencijalni su protivnici koji mogu predstavljati veliku sigurnosnu
prijetnju Japanu, što je očito i u najnovijem dokumentu (Japanska obrambena bijela knjiga) u kojem
se ove dvije države ističu kao glavna prijetnja japanskoj strateškoj obrani. Istovremeno, Japan s njima
nastoji poboljšati međusobne odnose.
U povijesnom, kulturnom i geografskom pogledu Japan je vrlo blizak Korejskom poluotoku. Tijekom
2. svj. rata odnosi sa Sj. Korejom ozbiljno su narušeni tijekom neprijateljstava između dviju Koreja. Od
1980-ih i SAD i J. Koreja nastoje biti fleksibilniji u svojoj politici prema Sj. Koreji što je omogućilo i
Tokiju da da više-manje normalizira svoje odnose s Pyongyangom. Dobri odnosi među državama (i
tijekom 1990-ih) trebali su podići ugled Japana i njegov status u Ist. Aziji. U novije vrijeme, Japan
nastoji privesti Sj. Koreju u istočno-azijski ekonomski „krug“ s Japanom na čelu. Japan ujedno potiče i
99
dijalog dviju Koreja što bi trebalo pridonijeti popuštanju napetosti te spriječiti nuklearnu proliferaciju
u navedenom području. Ipak, neki kineski analitičari ističu da ujedinjenje dviju Koreja nije dugoročan
cilj japanske diplomacije. Japan je također ponudio (i pružio) veliku financijsku pomoć Sj. Koreji u
strahu od pada režima u slučaju pojave velike gladi odnosno ekonomske katastrofe koja bi mogla
imati teške posljedice i za Japan.
Nuklearni programi Sj. Koreje i aktivnosti vezane uz lansiranje projektila dugog dometa predstavljaju
ogromnu prijetnju Japanu uzevši u obzir geografsku blizinu dviju država. Ona ukazuje na veliku
ranjivost Japana na napad projektilimate stoga japanski čelnici nastoje sa Sj. Korejom održavati
stabilne odnose i ne žele potencijalne vojne sukobe na korejskom poluotoku (posebno ako bi oni
doveli do naglog pada sjevernokorejskog režima). Smatra se da Japan može imati samo pozitivnu
ulogu u rješavanju sjevernokorejske krize ako u tome ima potporu susjednih država. Kako bi se našlo
zajedničko diplomatsko rješenje, Japan sudjeluje u pregovorima s Sj. i J. Korejom, Kinom, SAD-om te
Rusijom.
Što se tiče odnosa Japana i Rusije, prije dolaska Gorbačova na vlast (u bivšem SSSR-u), međusobni
kontakt Japana i Sovjetskog saveza bio je napet zbog različitih faktora, uključujući hladnoratovsku
klimu i animozitet između dviju država i njihovih sporova oko prostora poznatog kao Sjeverni teritoriji
u Japanu odnosno južnih Kurilskih otoka u SSSR-u. Od sredine 1980-ih obje su države pokazale interes
da poboljšaju svoje odnose. Konkretno Japan je revidirao svoju prijašnju politiku da pitanje
teritorijalnog spora nemože biti odvojeno od razvoja ekonomskih odnosa. Godine 1993. Japan je
odvojio teritorijalno pitanje i pritekao u ekonomsku pomoć Rusiji te pozvao tadašnjeg predsjednika
Borisa Jeljcina na summit G-7 u Tokiju. Japan je također pružio znantnu potporu ulasku Rusije u
APEC11.
Ekonomsko surađivanje stvorilo je „opuštenije“ odnose koje bi trebalo slijediti i rješavanje problema
u teritorijalnim pitanjima. Post-hladnoratovska strategija Japana prema Rusiji mora se razmatrati u
kontekstu promijenjenih globalnih i regionalnih okolnosti. U okvirima strateških razmatranja, Japan
treba Rusiju kako bi se suočio s nesigurnostima u SI Aziji, kao što je potencijalni konflikt na Korejskom
poluotoku te sigurnosne implikacijekoje nameće jačanje Kine. Istovremeno, Moskva ne predstavlja
(više) veliku prijetnju japanskoj sigurnosti kao tijekom sovjetske ere. Ujedno, Tokio očekuje i suradnju
na energetskom planu s ruskom vladom. Ipak, Japan je više nego svjestan ruske prisutnosti (vojne) na
Dalekom istoku te stava Moskve vezanog uz teritorijalna pitanja.
11APEC je skraćenica organizacije Asia-Pacific Economic Cooperation osnovane 1989. godine sa sjedištem u Singapuru. Članovi su organizacije21 država iz pacifičke regije.
100
Sl. 53. Područje oko kojeg se spore Japan i Rusija
Izvor: Reuters, 2013. /www.reuters.com
Ishodi učenja za prethodno poglavlje:
- Shvatiti i znati objasniti geopolitičko stanje na području Istočne Azije
- Obajsniti ulogu Japana u vanjskopolitičkim odnosima među državama Istočne Azije
- Definirati glavne probleme u odnosima među državama u teritorijalnim sporovima
- Značenje vanjske politike Japana prema vanazijskim državama i organizacijama – poput
UN-a, SAD-a, EU i dr.
- Razumjeti novu politiku odnosa koju će u budućnosti kreirati Kina kao nova globalna
velelsila
101
8. Literatura:
Armstrong, S., 2014: Economics Still Trumps Politics Between Japan and China, Kokusai Mondai
(International Affairs), China, No.634.
Buvač, D., 1982: Anatomija japanskog uspjeha, Istraživanje mitova i stvarnosti poslijeratnog
privrednog razvoja od 1950-1980.godine, Globus, Zagreb.
Calvocoressi, P. (2003): Svjetska politika nakon 1945., Nakladni zavod globu.
Cooper, W., 2014: U.S-Japan Economic Relations: Significance, Prospects, and Policy Options,
Congressional Reserach Service, www.crs.gove.
Davis, C., 2018: Japan: Interest Group Politics, Foreign Policy Linkages, and the TPP, u: Kingsbury, B.,
Malone, D., Stewart, R. B., Sunami, A. (ur): “Contested Megaregulation: Global Economic Ordering
After TPP”.
de Blij, H., Muller, O.P., Nijman, J., 2012: Regions, Wiley, UK.
Denoon, D., 2001: Multicultural Japan: Paleolithic to Postmodern, Cambridge University Press, UK.
Dicken, P., 2003: Global shift, The Guilford Press, N.York, London, UK.
Ebisawa, Y., Wall, G., 2007: Posjeta japanskim lokalitetima svjetske baštine, Acta turistica nova, 1 (2),
169-182.
Felbermayr, G., 2017: On the Economics of an EU-Japan Free Trade Agreement, Global Economic
Dynamics, Study of the IFO institute.
Goldstein, I., 2008a: Povijest, Suvremeno doba (1985-2007.), Europapress holding, Zagreb.
Goldstein, I., 2008b: Povijest, Doba prosvjetiteljstva (18.st), Europapress holding, Zagreb.
Goldstein, I., 2008c: Povijest, Poslijeratno doba (1945-1985.), Europapress holding, Zagreb.
Ichikawa, M., Horiuchi, S., Takayama, S., Kayane, I., 1980: Inland water and water resources in Japan,
u: Nishikawa, O. i dr. (ur.) Geography of Japan, Special Publication of The Association of Japanese
Geographers, Teiokoku-Shoin.
Karan, P. P., Stapleton, K., 1997: The Japanese City, The University Press of Kentucky, USA.
Kato, H., 2014: Declining Population and Revitalization of Local regions in Japan, Journal of Political
Science and Economics, vol. 3, p. 25-35.
Kornhauser, D., 1976: Urban Japan: It's foundations and growth, Longman, UK.
Li, R., 2009: Security, identity and strategic choice – Japan's quest for a great power status, u: A rising
China and secuity in East Asia – Identity construction and security discourse; Politics in Asia Series,
Routledge, London&N.York, 113-142.
Lie, J., 2001: Multiethnic Japan, Harvard University Press, USA.
102
Maejima, I., 1980: Seasonal and reginal aspects of Japan's weather and climate, u: Nishikawa, O. i dr.
(ur.), Geography of Japan, Special Publication of The Association of Japanese Geographers, Teiokoku-
Shoin.
Masser, I., 1990: Technology and Regional Development Policy: A Review of Japan's Technopolis
Programme, Regional studies, (24)1, 41-53.
Megumi, N., Tetsui, O., 2013: Political Economy of Trade Liberalization: The case of postwar Japan,
RIETI, www.rieti.go.jp/en (14.12.2018.)
Oaks, L., 2003: Great Civilizations of the East, Lorenz Books.
Rose, C., 2015: Foreign relations with China, u: Babb, J. (ur.), The Sage Handbook of Modern Japanese
Studies, Sage Reference, Los Angeles, London, N.Delhy, Singapore, Washington.
Sakaguchi, Y., 1980: Characteristics of the physical nature of Japan with special refernce to landform,
u: Nishikawa, O. i dr. (ur.), Geography of Japan, Special Publication of The Association of Japanese
Geographers, Teiokoku-Shoin.
Soderberg, M., Nelson, P.A., 2010: Japan's Politics and Economy, Perspectives on change, Routledge,
Eureopan Institute of Japanese Studies East Asian Economics and Business Series.
Stan, A., Deguchi, A. 2017: Japanese metropolitan structure defined through correlated demographic
and local service sector employment provision, Int. J. Sus.Dev.Plann., Vol 12, no 7, 1132-1141.
Suzuki, S., 2004: Technopolis: Science parks in Japan, International journal of Technology
Management, 28, 582-601.
Totman, C., 2003: Povijest Japana, Barbat, Zagreb
Vogt, G., 2015: Foreign Workers in Japan, u: Babb, D.J. (ur.): Modern Japanese studies, Sage, Los
Angeles, London, N.Delhy, Singapore, Washington.
Weightman, B. A. 2011: Dragons and Tigers, A geography of South, East and Southeat Asia, Wiley,
USA.
Wrona, J., 2015: Border Effects without Borders: What Divides Japan's Internal trade?, Disscusion
Paper, Dusseldorf Institute for Competition Economics, Dusseldorf University Press, 1-67
Izvori:
2017 White Paper on Small Enterpries in Japan, Summary, April 2017;
http://www.chusho.meti.go.jp/pamflet/hakusyo/H29/download/2017shokibogaiyou_eng.pdf
(20.7.2018.)
Improving the performance of Japan's SME's sector, https://www.oecd.org/japan/japan-economy-
improving-the-performance-of-japan-sme-sector.pdf (20.7.2018.)
SMEs in Japan, A new growth driver?, Economist Intelligence Unit, 2010,
http://viewswire.eiu.com/report_dl.asp?mode=fi&fi=1227698307.PDF (23.7.2018.)
103
Japan Foreign Trade Council, http://www.jftc.or.jp/shosha/english/activity/index.html (24.7.2018.)
Research Institute of Economy, Trade and Industry, https://www.rieti.go.jp/en/china/14080501.html
(21.7.2018.)
Trading Economics, https://tradingeconomics.com/japan/exports (21.7.2018.)
Trading Economics, https://tradingeconomics.com/japan/imports (21.7.2018.)
https://commodity.com/country-profiles/japan/ (21.7.2018.)
Japan External Trade Organization: Japan Repositioning in Face of a Challenging World Economy,
www.jetro.com (14.12.2018.)
IFR, International Federation of Robotics, https://ifr.org/ifr-press-releases (27.7.2018.)
Water Environment Partnership in Asia, www.wepa-db.net/policies/state/japan/japan.htm
(27.7.2018.)
Statisticvs Bureau, Japan Statistical Yearbook, http://www.stat.go.jp/english/data/nenkan/
(30.6.2018.)
EU business in Japan, https://www.eubusinessinjapan.eu/why-japan/regions-prefectures (1.8.2018.)
Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/ (30.6.2018.)
OECD (2012): Policies for a revitalisation of Japan, 28, http://www.oecd.org/publications/policies-for-
a-revitalisation-of-japan-9789264201712-en.htm (14.12.2018.)
Izvori za slike:
The World Factbook, CIA Factbook, www.cia.gov
https://www.mapsofworld.com/
www.slideserve.com
National Research Institute for Earth Science and Disaster Prevention, http://www.bosai.go.jp/e/
http://plate-tectonic.narod.ru/japan16photoalbum.html
https://maps-japan.com/japan-geological-map
Radiation Safety Philipines, https://www.sgs.ph/en/training-services/materials-testing-training/non-
destructive-testing-ndt-training/basic-radiation-safety-training
Nippon.com, /www.nippon.com/en/
http://factsanddetails.com/japan/cat26/sub160/item856.html
https://www.researchgate.net/figure/Map-showing-the-sampling-locations-and-schematic-oceanic-
currents-around-the-Japan-Sea_fig4_283975733
http://www.wepa-db.net/policies/state/japan/japan.htm
factsanddetails.com/japan
104
wikiwand.com
http://factsanddetails.com/japan/cat16/sub108/item1760.html
http://mapsof.net/japan/regions-and-prefectures-of-japan
www.japan-talk.com
Statistic bureau of Japan, https://www.stat.go.jp/english/
www.newgeography.com
http://livepopulationof.com
Bloomberg, www.bloombergquint.com
OECD, Histrorical population data and projections (1950-2050),
http://oecdinsights.org/2016/04/11/the-case-of-the-shrinking-country-japans-demographic-and-
policy-challenges-in-5-charts/
www.heritageofjapan.wordpress.com
Eurostat, www.eurostat.com
www.atcourseworkaqf.carribeansoul.us
https://www.rieti.go.jp/en/china/14080501.html
https://blog.btrax.com/top-10-largest-japanese-companies-in-the-world-2/
Japan Toursim Agency, http://www.mlit.go.jp/kankocho/en/
UNESCO World Heritage Centre, https://whc.unesco.org/en/list/734
Japan National Tourism Organization, https://www.jnto.go.jp/
Japanese_General_election,_1928_ja.svg
The Economist, www.economist.com (17.12.2018.)
http://www.eu-asiacentre.eu/pub_details.php?pub_id=233 prema: http://www.aseanstats.org/
(17.12.2018.)
http://www.china-briefing.com
Reuters, 2013. /www.reuters.com (18.12.2018.)
105
PRILOZI
Popis slika
Sl. 1. Japanski otoci – geografski smještaj
Sl. 2. Položaj ravnica Nobi i Kanto
Sl. 3. Fizičko-geografska regionalizacija Japana
Sl. 4. Smjerovi kretanja tektonskih ploča na području Japana
Sl. 5. Pleistocen (prije 18.000 tis.god.), ledeno doba – Japansko more gotovo je u potpunosti
zatvoreno, očite naznake formiranja japanskog otočja.
Sl. 6. Geološki sastav japanskog otočja
Sl. 7. Vjetrovi u Japanu
Sl. 8. Prosječan broj tajfuna u Japanu od 1981-2010.g.
Sl. 9. Linija kretanja tajfuna u Japanu: na primjeru tajfuna Tokage, 2004. godine
Sl. 11. Klima Japana prema Köppenovoj klasifikaciji
Sl. 12. Morske struje oko Japana
Sl. 13. Glavne rijeke i jezera Japana
Sl. 14. Prostorna distribucija DNA tipova Jomon i Yayoi
Sl. 15. Jamon vs. Yayoi
Sl. 16. Karta feudalnog Japana, 1564.-1573.
Sl. 17. Restauracija Meiji
Sl. 18. Širenje Japana od 1930.-1942.g.
Sl. 19. Japanske regije i prefekture
Sl. 20. Shema relativnog položaja japanskih regija i prefektura
Sl. 21. Regija jezgre i glavna proizvodna područja
Sl. 22. Lokacije za predviđene tehnopolise
Sl. 23. Kretanje stanovnika u Japanu, 1970.-2100.
Sl. 24. Kretanje broja stanovnika Japana 1970.-2010., prosječne stope rasta/pada
Sl. 25. Gustoća naseljenosti japanskih otoka
Sl. 26. Udio populacije u glavnim urbanim područjima u državama s preko 100 mil.st.
106
Sl. 27. Dobna struktura stanovništva Japana, 1950. i projekcija do 2050.
Sl. 28. Dobno-spolna piramida Japana, 2016.
Sl. 29. Udio registriranih stanaca u Japanu, prema kategoriji izdane vize (2012.)
Sl. 30. Ilegalni strani radnici u Japanu prema vrsti posla koju obavljaju
Sl. 31. Rasprostranjenost Ainu naroda
Sl. 32. Industrijski koridor i megalopolis Tokaido
Sl. 33. Razlozi populacijskog pada u Japanu
Sl. 34. Trendovi u japanskoj ekonomiji od 1890-2010.
Sl. 35. Japansko gospodarsko čudo – kretanje BDP-a od 1870-2008.
Sl. 36. Japanski rast BDP-a u odnosu ne neke druge regije i države, 2007.-2017.
Sl. 37. Udio ekonomskih sektora u BDP-u, 2017.
Sl. 38. Zaposleni po ekonomskim sektorima, 2017.
Sl. 39. Promjena odnosa u izvozu i uvozu između Kine i Japana
Sl. 40. Struktura tvrtki po veličini u Japanu, 2014.g.
Sl. 41. Struktura malog poduzetništvau Japanu prema sektorima, 2007. (%)
Sl. 42. Prometna mreža Japana
Sl. 43. Kretanje broja turista u odabranim državama, 2012.-2017.
Sl. 44. Lokacije UNESCO svjetske baštine u Japanu
Sl. 45-46. Povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama i poseban način gradnje kuća
Sl. 47. Japanske turističke regije
Sl. 48. Sastav stranaka u Japanskom parlamentu 2017. godine
Sl. 49. Raspored američkih i kineskih vojnih (pomorskih) baza u azijskom dijelu Pacifika
Sl. 50. Kineska i japanska ulaganja u ASEAN, 2007.-2016.
Sl. 51. Trgovina ASEAN-a s Kinom i Japanom
Sl. 52. Teritorijalni sporovi u Istočnoj Aziji (Južnom kineskom moru) – otočje Spratly i Paracels
Sl. 53. Područje oko kojeg se spore Japan i Rusija
107
Popis tablica
Tab. 1. Povijest Japana: Kratki pregled
Tab. 2. Zračne mase iznad Japana
Tab. 3. Deset najvećih vodotoka u Japanu – prema dužini toka
Tab. 4. Ukupna populacija po prefekturama, od 2010.-2040. (u tis.)
Tab. 5. Odnos doseljenih/odseljenih Japanaca i stranih državljana u Japan, 2006.-2017.
Tab. 6. Broj pripadnika Ainu naroda, 1807.-1931. (procjena)
Tab. 7. Najveći gradovi Japana (2014.)
Tab. 8. Zaibatsui u doba Meiji
Tab. 9. Karakteristike „just in case“ i“ just in time“ sustava
Tab. 10. Glavne karakteristike fordističke masovne proizvodnje i japanske fleksibilne proizvodnje
Tab. 11. Najveće japanske kompanije 2017. prema tipu industrije, prodaji, profitu, imovini i tržišnoj
vrijednosti
Tab. 12. Najveće sogo soshe u Japanu, 2015.
Tab. 13. Struktura malog poduzetništva prema broju zaposlenih, 2014.g.
Tab. 14. Broj poduzeća i zaposlenih u Japanu 2014.g. (u milijunima)
Tabl. 15. Lokaliteti svjetske baštine u Japanu
Tab. 16. Glavni komparativni ekonomski pokazatelji za Japan i SAD, za 2017. god.
Tab. 17. Trgovina SAD i Japana od 1998.-2013.g. (u mlrd. $)