VASO ČUBRILOVIĆ, Bosanski ustanak 1875-1878., Srpska kraljevska akademija (Posebna izdanja, knjiga LXXXIII, Društveni i istoriski spisi, knjiga 35), Beograd, 1930, 419.

1. UZROCI BOSANSKOG USTANKA

Čubrilović prvo daje opći evropski kontekst, a potom ističe važnost borbe bosanskog begovata protiv centralne vlasti do 1850.god., te njegov slom. (4) Osmansko carstvo je bilo prisiljeno na reforme s jedne strane, kako bi sama država mogla da opstane, a s druge strane su evropske sile u liberalnom duhu vršile pritisak na carstvo da poboljša položaj hrišćana. (5) Na reformama navjiše radi Topal Osman-paša, ali ni njegov rad nije bio dovoljan za neke važnije promjene. Domaći muslimani se i dalje suprotstavljaju reformama, sada iz potaje. Krajnji rezultat reformi je bio taj da one nisu zadovoljile hrišćane, a oneraspoložile su muslimane. (6)

U kontekstu reformi važno je spomenuti i agrarno pitanje koje turska država nije pokušavala da riješi pravedno. (7) Seljaci su imali svijest da je feudalni sistem u Bosni ''nasilje i društvena nepravda koja se mora ukloniti''. (7)

Ipak, položaj hrišćana se donekle jeste poboljšao, priznavanjem nekih prava, makar to bilo i na papiru, međutim, davanje tih prava samo je povećavalo apetite hrišćana i oni su tražili sve više od države. (8) Ti zahtjevi idu do kraja, do traženja potpune slobode i otuda izbijaju ustanci poslije 1850. godine, poslije uništenja begovata i zavođenja reformi. (8) Raja je osjećala da je vlast nemoćna, te da se Evropa zanima za njenu sudbinu, pa je tako postajala ''slobodnija i drskija''. (8)

Od reformi su najviše profitirali hrišćani u gradovima, gdje je postojala kakva-takva lična i imovinska sigurnost koja je omogućavala trgovinu, zbog čega će biti moguće da se 50-ih i 60-ih godina razvije jaka srpska trgovačka klasa. (8) Srpski trgovci su poslije ostvarenja ekonomske samostalnosti poželjeli da igraju i veću političku ulogu. U samoj Srbiji, od 50-ih i 60-ih godina dolaze prva pokoljenja školovana u inostranstvu i počinju da ubrzavanja gibanja i previranja u srpskim zemljama. Ti obrazovani ljudi, koji pripadaju građanskoj klasi, donose nove ideje sa Zapada i žele da se nametnu seljacima. (10) Ta nova nacionalna inteligencija je mislila da se može po uzoru na Njemačku i Italiju izvršiti ujedinjenje svih južnih Slavena, pomoću ''neukog i nenaoružanog naroda.'' (11) Pokreti od 1852. do 1869. godine, vezani su za buđenje nacionalne svijesti. (11) Buđenje Bugara u isto to vrijeme, te ustanak na Kritu 1866, dio su iste priče o nacionalnom buđenju. (11)

Najbolji izraz novog nacionalnog raspoloženja srpskog građanstva bio je Omladinski pokret. On je imao za cilj da duhovno pripremi srpski narod za oslobođenje i bit će jedan od glavnih pripravljača i nosilaca događaja iz 1875-1878. (12) I u Bosni se novi građanski naraštaj lako povezivao sa selom iz kojeg je i potekao. Seljaci su prepustili vođstvo u nacionalnom pokretu intelektualno i materijalno naprednijem građanstvu. (12) ...Do 1870. slabi su bili izgledi da bi jedan ustanak u osmanskim pokrajinama imao dobar odjek u Evropi. Tek nakon poraza Austrije i Francuske, te ruskog kršenja odredbi Pariškog mira, istočno pitanje postaje ponovo aktuelno. (13) Usmjerenost Austrije i Rusije na Balkan i spremnost Njemačke da posreduje, omogućit će ustanku da postane historijski događaj prvog reda. (14) Tako će jedna lokalna buna na Balkanu pokrenuti istočno pitanje. (14)

2. VRENJE U BOSNI PRED USTANAK

Jačanje srpskog građanstva ima poseban značaj za ustanak. Njegov uticaj je posebno ojačao u ekonomskoj i kulturnoj sferi – gdje god je bilo srpskih trgovaca podižu se crkve i škole. (14) ''Svaka nova crkva, novootvorena škola i novo zvono kidali su po jedan beočug na lancima vekovnog ropstva.'' (14) Zanatlijski i trgovački stalež širi nacionalnu ideju, i to ne samo po većim gradovima, već i u manjim mjestima u Krajini i Posavini. (15) Ti sjeverni dijelovi Bosne su imali jače veze sa Srbijom i Vojvodinom od središnje i južne Bosne. (15) Tu je Garašnin našao prve povjerenike za podizanje ustanka. U Hercegovini, za Garašanina su radili arhimandrit Serafim Perović, njegov brat Jovan, Jefto Bjelobrk, trgovac iz Mostara, Melentije Radulović, te franjevac fra Grgo Skarić. Osim njih za pripremanje ustanka bio je određen i Mićo Ljubibratić, zajedno sa Lukom Petkovićem, Spasom Asanovićem i Damjanom Pariezom. (16) U istočnoj Hercegovini na pripremi su radili Ljubibratić, Baćević i Lasić, a u zapadnoj Skarić i Perović. (16) Ustanak se trebao dignuti 1867. godine; Međutim, zbog pada Garašanina, i ubistva kneza Mihajla, odgođen je. (16) Ilija Garašanin je 1846. za rad u Bosni pridobio nekog Bogdanovića, koji će biti prvi srpski povjerenik iz Bosne, a pisao je izvještaje iz Broda. (16) Njegov će posao kasnije nastaviti sin mu Stevo. Osim njih, u Sarajevu su djelovali Savo Kosanović te učitelj Stevo Petranović. Tu je formiran i Glavni odbor za dizanje ustanka, kojem su bili podređeni pododbori u Banja Luci, Travniku, Maglaju i dr. Mjestima. (17) Posebnu ulogu u pripremama imala je Omladina srpska. U fokusu ove organizacije bila je Bosna i Hercegovina. Ideje ovog pokreta širile su se u Bosni preko sveštenika, učitelja, trgovaca. (17) Na taj način su jačale veze bosanskih Srba sa Srbima iz Srbije i Vojvodine. O tome govori i popularnost Svetozara Miletića među srpskim građanstvom u Bosni. Iz Vojvodine je u Bosnu posredstvom nacionalnih radnika prelazio ''bučni, razmetljivi nacionalizam, pun zdravica, pesama i nacionalnog ispršavanja.'' (18)

Omladina srpska, iako zvanično prestaje da postoji 1872.god., odigrat će ključnu ulogu u izbijanju ustanka. (19) Ova organizacija će stvarno nestati tek 1878. (19)

Kako je u Bosni raslo vrenje i kako se širila agitacija od 60-ih godina, može se vidjeti na primjeru Vase Pelagića, koji je bio član ''Omladine'', i koji se vraća u B. Luku 1866. god. Radikalni Pelagić je došao u sukob ne samo sa osmanskim vlastima, već i sa umjerenim srpskim građanstvom. (21) Krajem 60-ih i početkom 70-ih pojačalo se revolucionarno vrenje u Bosni. Sela su postala nemirnija i agitacija se osjećala na sve strane. (21) Osmanske vlasti su znale za ulogu Srbije i komiteta u Hrvatskoj u dizanju revolucionarnog raspoloženja kod Srba, te su poduzele mjere na sprječavanju tog pokreta, tako što su hapsile istaknute radnike, povjerenike srpske vlade : Pelagića, Vučkovića, Perovića i dr. (22) ...3. AFERA BANJALUČKIH I GRADIŠKIH TRGOVACA

Još 1869. pronosile su se vijesti da će planuti ustanak oko Kozare. Naredne godine, optuživana je ''Omladina'' da izaziva nemire u Krajini. (23) Početkom 70-ih godina se javljavu vijesti da će Srbija zakupiti Bosnu za dva miliona groša godišnje, pa narod u nekim mjestima nije htio poreza da plaća. Krajem 1871. austrijski činovnici su javljali o slanju nekog oružja iz Srbije u Bosansku Dubicu. (23) Pojedinačni sukobi Srba i ''Turaka'' bili su česti u ovo vrijeme. (24) Napetost je povećavana i postavljanjem zvona na crke u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Brčkom, Bosanskoj Gradišci i u Zvorniku. (24) U Sarajevu, Banja Luci i Bos. Gradišci skinuta su velika zvona sa crkava zbog protivljenja lokalnih muslimana. (24) Kretanje među Srbima u Krajini je izazivalo uznemirenost kod muslimana, a vlasti nisu radile na stišavanju strasti. (24) Kada se usljed te napetosti hrišćansko građanstvo osjetilo ugroženim, ono je počelo da šalje žalbe protiv zuluma. Jedna je iz Gradiške upućena čak Ignjatijevu u Carigrad. (25)

Duhovi su se uznemirili i u Banja Luci, aprila 1871, kada je u čaršiji zapaljeno nekoliko hrišćanskih dućana. Uznemirenost je pojačana u oktobru iste godine, kada je ubijen trgovački agent Jovan Naumović. (25) Povodom toga, 32 istaknuta predstavnika srpskog građanstva iz B. Luke su uputila peticiju austrougarskom vicekonzulu Dragančiću. (25)

Od 1870 do 1873. gradiški Srbi uputili su nekoliko molbi u Sarajevo i Carigrad u kojima su se žalili na nesnosno stanje u svome kraju. (26) Kada je povedena istraga o tome, lokalne vlasti su nastojale da zataškaju cijelu stvar kako ona ne bi poprimila neke ozbiljnije razmjere. (26) To se nastojalo učiniti proglašavanjem trgovaca za buntovnike, i pobijanjem njihovih žalbi. (26) Zbog ovog spora je gradiška čaršija bila zatvorena danima. (27) U gradu je nastala panika zbog vijesti da su u Mrkonjić Gradu zatvoreni najistaknutiji trgovci. (27) Bojeći se da se i njima ne desi isto, 24 gradiška trgovca pobjegla su sredinom juna 1873. u Slavoniju. (27)

Bosanski valija je za nemire optuživao austrougarskog vicekonzula. On je tvrdio Porti da Austro-Ugarska pomaže panslavistički pokret u Bosni. (28) Tako je vicekonzul Dragančić navukao velike sumnje vlasti na sebe, a i sam Teodorović je izgleda bio sličnog mišljenja, jer ga nije branio pred osm. Vlastima. (28)

Izbjegli trgovci su agitovali za povratak u Gradišku pod garancijom velikih sila. U tome ih je pomagao i Svetozar Miletić. (29) U memorandumu trgovaca koji je upućen velikim silama preko Austro-Ugarske, traži se istraga za posljednje događaje u Gradišcim, te provođenje hatišerifa i hatihumajuna, veće učešće hrišćana u vlasti i priznanje svjedočenja na sudu. (29) Osmanske vlasti nisu pristale na te zahtjeve. Jedini značaj tih zahtjeva bio je u tome što su oni zainteresirali donekle evropske sile. (30) U Beču su trgovci bili u kontaktu sa članovima Omladine srpske. Interes za izbjegle trgovce pokazala je i srpska vlada, pa

ih je Ristić pozvao u Beograd. (31) U vezi s tim, u Beograd je krajem 1873. otputovao Vaso Vidović, gdje je sa Mićom Ljubibratićem razgovarao o podizanju ustanka u Bosni.

Osmanske vlasti bile su uznemirene zbog spomenice gradiških trgovaca, pa su optužile neke trgovce iz B. Luke i Gradiške da su bunili narod, te je povedena istraga protiv njih. (31) Zbog toga je u julu 1873. iz Gradiške pobjeglo još 13 trgovaca. (31) 13.9.1873. u Banja Luci je uhapšeno 10 najistaknutijih trgovaca. Dragančić je pokušao da interveniše, međutim, komesar Asim-paša ga nije htio ni primiti, pa je vicekonzul napustio B. Luku. (31) nekoliko dana kasnije, zatvoreno je još nekoliko trgovaca u Gradišci. (31) Valija je htio da dokaže da su zatvoreni trgovci htjeli da podignu ustanak, te da ih je u tome pomagao i Dragančić. Na zatvorene je trgovce vršen pritisak da priznaju učešće austrougarskih konzula u pripremanju ustanka. (32) Ne može se dokazati da je Austrija uzela učešća u aferi, tim prije što sam Andraši u to vrijeme nije bio spreman da vodi takvu politiku prema Osm. Carstvu. (33) Andraši je tražio od Porte da ispuni što prije zahtjeve trgovaca, što je ova i pristala. Trgovci su se vratili, a Porta je smijenila banjalučkog i bihaćkog mutesarifa te gradiškog kajmakama. (33) To je bilo uzmicanje Porte, ali više od toga znak njene slabe volje da ispuni zahtjeve hrišćana. (34)

Glavni krivac za ovu aferu prema osmanskim vlastima, bile su srpse crkveno-školske općine, koje su smatrane više revolucionarnim komitetima nego vjerskim institucijama. (34) Stoga ih je Akif-paša raspustio početkom 1874. bez konsultovanja Carigrada.

Postoji direktna veza između ove afere i ustanka 1875-1878., jer je isto vođstvo organizovalo oba događaja. (35) Afera je uvod u ustanak. (35)

...II HERCEGOVAČKI USTANAK

Stanje u zemlji tokom 1874. bilo je napeto zbog slabe ljetine, skupog sijena i netaktičnog ponašanja vlasti. (36) Po Čubriloviću, sam valija

snosi veliku odgovornost što je pokret hrišćana prešao u ustanak, jer nije htio da traži kompromisno rješenje nego je htio da pokret sasiječe u samom početku. (37)

Pojedinci su pokušavali i prije 1875. da podignu ustanak, ali bez pomoći Srbije i Crne Gore to se nije moglo izvesti. Oni su stalno tražili pomoć od vlada tih dviju zemalja, a tu su se isticali Aleksa Jakšić, Stojan Kovačević i Luka Petković. (37) Hercegovački emigranti u Srbiji su avgusta 1872. održali skupštinu u Beogradu gdje su odlučili da rade na podizanju ustanka, pri čemu je Stevan Zimonjić poslat u Crnu Goru da skupi ljude za ustanak. (37) Planirano je da ustanak krene 1873. na način da neki glavari na granici napadnu neki osmanski grad. (38) U Crnoj Gori, Stevan Zimonjić se sastao sa ocem Bogdanom, te spomenutim Aleksom Jakšićem, Lukom Petkovićem i još nekim uskocima. Oni su u aprilu 1873. uputili knezu Nikoli jednu tužbu protiv ''turskih nasilja'' tražeći od njeg odobrenje i pomoć za dizanje ustanka. (38) Kako knez nije pristao na prijedlog, zavjerenici su se obratili srpskoj vladi. Bili su i tu odbijeni. Navodno je Jakšić poručio uskocima da dignu bunu na svoju ruku, da će onda Srbija i Crna Gora biti prisiljene da je podrže. (39) To će se i desiti. [Samo kad bi Vaso dao izvor za to što tvrdi.] ...Zavjerenici su mislil da će za ustanak najlakše zagrijati pogranična poluautonomna plemena uz crnogorsku granicu; Ipak, baš njih je teško bilo nagovoriti na ustanak. (39) Njihov položaj nakon ustanka Luke Vukalovića nije bio naročito težak. Osim toga, bez dozvole sa Cetinja, oni nisu htjeli ništa ozbiljnije da poduzimaju. (40) Stoga su središte ustanka bili srezovi dublje u unutrašnjosti : nevesinjski, stolački i bilećki. (40) Položaj Nevesinja, šumovito i planinsko područje, bio je povoljan za početak ustanka. U gradu su živjeli nacionalno osviješteni srpski stočari. (40) Ta svijest se širila iz Crne Gore, zbog njenih vanjskopolitičkih

uspjeha, ali i uspjeha pogrnaičnih plemena. (40) Nakon Vukalovićevog ustanka, Nevesinje je postalo granica sa Crnom Gorom. Ljudi iz Nevesinja koji su pripremali ustanak željeli su da prvo osiguraju pomoć od kneza Nikole, te su u jesen 1874. u jednoj molbi zatražili oružje i džebanu, što im je knez obećao dati ako se dignu. (41, citira Ristu Prorokovića) ...U jesen 1874. počelo je pogoršanje odnosa osmanskih vlasti sa narodom u nevesinjskom kraju, usljed postupaka vlasti pri kupljenju desetine. U selu Zovov Do narod je pucao na zaptije, a pobuna se proširila isti dan i na selo Lukavac. Stanovništvo je počelo da se sklanja u planine. (41) Vlasti nisu ozbiljno shvatile događaje, pošto su pobune protiv zaptija bile uobičajene. Mostarski mutesarif je poslao jednog bimbašu u pobunjena sela, te su ona tako primirena, a i sam knez Nikola je javio da ne odobrava pobunu. (42) ...U isto vrijeme se dešavala tzv. ''podgorička afera''. Ona je otpočela kada je po naređenju vojvode Marka Miljanova jedan Kuč ubio 17.10.1874. Jusuf-agu Mučinu, vođu podgoričkih muslimana. Na to su se muslimani osvetili, ubivši 15 Crnogoraca koji su se tada zatekli u gradu. (42) Pokolj je izazvao veliku uzbunu u Crnoj Gori. Na crnogorsko-osmanskoj granici ubijeni su neki osmanski stražari. Rat je spriječen posredovanjem velikih sila. To nije smanjilo napetost, a osmanska vojska je gomilana na granici. (43) Veliki vezir je optuživao Crnu Goru za ubistvo.

Podgorička afera je imala uticaja i na stanje duhova u Hercegovini jer je perspektiva osmansko-crnogorskog rata davala i njima mogućnost da se pokrenu, ili da brane kneza. U vezi s tim su počeli pregovori između viđenijih ljudi, u napetoj atmosferi ispunjenoj brojnim pojedinačnim incidentima. (43)

I pored umirenja nevesinjskih sela u jesen 1874, neki od njihovih glavara nisu imali povjerenja u osmanske organe vlasti, te su počeli da bježe ušume i na Grahovo. (43) U isto vrijeme, oko Nikoljdana, ubijen je u Stocu trgovac Mujaga Behmen, na što su muslimani ubili jednog seljaka i zatvorili par nevinih ljudi. (43)

Bilećki srez se pobunio zbog nesavjesnog postupanja kajmakama i nasilja zaptijskog juzbaše. (43) I odatle su početkom 1875. neki glavari pobjegli u Crnu Goru (citira Prorokovića i Bečki arhiv). Mnogi su bježali jer su mislili da će doći do osmansko-crnogorskog rata. (44)

U januaru 1875. skupili su se u Crnoj Gori uskoci iz nekoliko hercegovačkih srezova. Pokrenuli su se i stari uskoci iz vremena Vukalovićevog ustanka. Na proslavi nove godine na Cetinju, prisustvovali su i hercegovački glavari. (44)

Do zaoštravanja odnosa dvije države je došlo početkom 1875. kada je veliki vezir Husein Avni-paša zatražio da se crnogorski krivcima sudi na osmanskoj teritoriji. (44) Pošto knez nije prihvatio taj zahtjev, osmanska strana nastavi da gomila vojsku na granici. Zbog opasnosti od rata, knez je sazvao Narodnu skupštinu. On se 7.1.1875. obratio ispred manastira na Cetinju optužujući Portu za nerješavanja graničnih pitanja iz 1862. te za nesigurnost na granici. (44) Skupština je jednoglasno glasala za rat. (citira Vladana Đorđevića, ''Crna Gora i Austrija 1814-1894'') Ipak, knez nije još želio rat. Ponovo su se umiješale velike sile i Porta je popustila. Procesuirano je nekoliko krivaca za aferu, dvojica su obješena. Knez je kaznio jednog Crnogorca. Time je afera završena. (45)

U Hercegovini je početkom 1875. raslo vrenje i broj uskoka koji su odlazili u CG je stalno rastao. Narod je odbijao da plaća porez u nekim dijelovima sreza, očekujući rat. (45)

Krajem 1874. i početkom 1875. javljaju se u žalbama na osmanska nasilja i katolici. Oni su se žalili generalu Rodiću, koji ih je nagovarao da pošalju spomenicu caru u Beč. (45) Neke novine u Austriji dobivale su dopise o nesnosnom stanju iz Širokog, Mostara i Stoca. (45) Među katolicima u Hercegovini agitovali su njihovi svećenici, ali i austrijski agenti. (45) Oni su bunili narod uz granicu sa Dalmacijom. (45) Dokaz za to su bjegunci iz Donje Hercegovine u Dalmaciji u početku 1875. (po Gavri Vučkoviću) ...Čubrilović smatra važnom carevu posjetu Dalmaciji. Iako Wertheimer piše da je Andraši bio protiv posjete, on je nije ni spriječio. Wertheimer piše da se austrijski ministar trgovine Hlumecki začudio čuvši Rodića kako priča o zauzimanju dalmatinskog zaleđa. Navodno su i bosanski muslimani osjećali da car putuje uz granicu da vidi kako će lakše zauzeti Bosnu. (48) Iz Hercegovine su došle katoličke deputacije da pozdrave cara. Ivan Musić, neki uskoci, te srpski glavari iz južne Hercegovine, podnijeli su 16.4.1875. caru jednu molbu dok je on boravio u Dubrovniku. (48, citira Vučkovića) Svakako da je ova posjeta uticala na ustanak, ali kod katolika, i ne treba joj pripisivati veći značaj. (49) ...Stanje u Hercegovini na proljeće 1875. je bilo loše, zbog slabe žetve prethodne godine, zbog čega se u Nevesinju i Gacku javila glad, tolika da je iz Carigrada naređeno da se narodu obezbijedi hrana od zakupnika desetine iz drugih srezova. (49) Ubistva i pljačke su postali sve učestaliji, pljačkali su se dućani, a u planinama se javljaju hajduci. (49) Vlasti su slale zaptije u sela da ih primire, ali je to samo pogoršavalo situaciju. Seljaci iz Nevesinja i Bileće su prijetili otporom, a najveću uznemirenost pokazala su sela koja su i ranije bunila – Zovi-Do, te Lukavac. (49)

Početkom 1875. nalazilo se u Crnoj Gori oko 120 izbjeglih Hercegovaca. Knjaz Nikola se slabo angažovao u obezbjeđenju povratka tih ljudi u

njihova mjesta. (49) Knez je koristio pokret u Hercegovini da bi prisilio Portu na neke koncesije Crnoj Gori. (50) U maju 1875. knez je uputio trojecarskom savezu u Berlin jedan memorandum o teškom položaju Crne Gore, koja nema plodne zemlje, i kojoj sada prijeti opasnost od rata. (50) Na intervenciju Austrije i Rusije u Carigradu, Porta je obezbijedila povratak uskoka iz Crne Gore u Hercegovinu. (51)

Derviš-paša, bosanski namjesnik, bio je uznemiren zbog predavanja žalbi austrijskom caru i zbog nemrira u pojedinim dijelovima Hercegovine. Stoga je početkom juna 1875. uputio Selim-pašu sa graničarima i pandurima u Nevesinje da ispitaju tužbe raje i da im se naglasi da budu mirni, ili neka idu u Crnu Goru. (52) Povratak bjegunaca, i to na intervenciju velikih sila, kod ovih je povećavao samopouzdanje : oni su vraćaju u svoja sela pucajući iz pušaka, okićeni oružjem, kao pobjednici. (52) Posao Selim-paše nije bio nimalo lak; Osim glasina da će u Hercegovinu doći carska komisija, Selim-paša je primao stalno žalbe od muslimana na raju koja ne sluša vlast. (52) Selim-paša i mostarski mutesarif su se sastali sa nekim uskocima, te su dali lijepa obećanja, a glavari su tražili ista prava koja su imali Piva, Banjani i ostala pogranična plemena. (52) Porta nije mogla na to pristati, ali je odustala i od sile pri rješavanju spora, okrenuvši se politici otezanja i davanja praznih obećanja. (53) Pošto Selim-paša nije uspio, iz Sarajeva su poslati Hajdar-beg Čengić i Petraki-efendija Petrović. Pobunjenici su bili u dilemi : vlasti su odugovlačile i nisu slale komesara, a knez ih je nagovarao da se smire. Uostalom, ljetina te godine nije bila loša. (53) Iako se u takvim okolnostima bilo teško odlučiti za bunu, postojanje pandura i korduna koje sačinjavaju domaći muslimani, izazivalo je strah kod raje, te su neki glavari i dalje bježali u planine. (53) Napetost sa obe strane je bila ogromna, pa je i najmanja varnica mogla da izazove požar. (53) Na jugu se već bio odmetnuo Jovan Džambeta u Dabru, a koncem juna pobunila

su se katolička sela uz granicu pod Ivanom Musićem. (54) Oni su odmah zatvorili puteve oko Trebinja i spriječili vezu Stoca i Gabele. Pobuna katolika je morala uticati i na Nevesinjce. (54)

Prema dogovoru sa Selim-pašom nevesinjski glavari morali su da protjeraju hajdučke čete Pere Tunguza i Filipa Kovačevića. No, oni to nisu mogli učiniti pošto su hajduci pokušavali da zametnu sukob sa muslimanima. (54) Tunguzova četa napala je 5.7.1875., na Cvetnoj Poljani u Bišini, na putu Mostar-Nevesinje, jedan karavan koji je nosio robu za vojsku u Nevesinju. (54) Ovaj napad je izazvao veliko uzbuđenje u Bosni. Posebno je jak utisak napad ostavio u Carigradu i Petrogradu. Porta je odredila komisiju za razgraničenje sa Crnom Gorom, a vlastima je naredila da ne koriste silu. (55) Konstan-efendija i Hasan Edip-paša su otputovali u Nevesinje 8.7.1875. Bilo je kasno, jer je krv već bila pala. (55)

Glavari su bili protiv napada u Bišini. Nesporazum je izbio jer su muslimani smatrali da je raja, a ne hajduci, napala karavan. (55) Već 9.7. došlo je do sukoba hrišćana i muslimana kod Krekova. Povod za sukob bio je sljedeći : Neko je noću pucao na ljude iz sela Podoljana. Ta vijest se tako brzo širila, u čemu se pretjerivalo, da su se glavari susrevši kod Krekova zaptije i kordune Salke Forte, sukobili s njima, boreći se cijeli dan. (55) Muslimani su u pomoć došli bašibozuci i redovna vojska, a Srbima okolni seljaci. Iz tog incidenta razvit će se prava borba oko Nevesinja. (55) Iza tog incidenta, nanizalo se još nekoliko sukoba.

Borba je obustavljena na neko vrijeme zbog dolaska spomenutih komesara. Oni su predstavnicima pobunjenika nudili da se spahijska osmina smanji na 1/10; Da se ukinu vanredni porezi; da se kazne muslimani za nepravde koje nanesu raji. U to vrijeme, pobunjenici se još nisu bili odlučili za ustanak. (56) Ipak, ponude komesara ih nisu

zadovoljile. Već raspaljene strasti na obe strane vukle su ih neodoljivo u ustanak. (56) Pošto su pobunjenici odbili prijedloge komesara, a vlast nije bila spremna na dalje ustupke, ostalo je samo oružje da presudi. (56)...Hronologija bitaka ide;

Ustanicima su pomagali Crnogorci i Hercegovci iz pograničnih plemena. Do augusta 1875. je cijela sjeverna i najveći dio južne Hercegovine bio u ustanku. (57) Crna Gora ne samo da je pomagala ustanak, već ga je uzela u svoje ruke, što je onemogućilo osmanskoj vojsci da uguši ustanak. (57) Nešto slično će raditi i Austrija po pitanju bosanskog ustanka. (my thinking)

Crnogorski knez, zadovoljan diplomatskim uspjesima, nije želio raspirivanje ustanka pa je posalo Peku Pavlovića da umiruje pobunjenike. (59) Peko je radio suprotno naređenju sa Cetinja, jer je želio da se podigne ustanak. Htio-ne htio, knez je morao da podrži ustanak, jer je bio uvučen u njega. (59) Knez nije mogao da ostane po strani, jer bi izgubio ugled a i priliku da dobije nešto i za Crnu Goru. (60)...

POČETAK USTANKA U BOSANSKOJ KRAJINI

Austrijska i srpska vlada nisu učestvovale direktno u podizanju ustanka. (62) Srpska vlada je znala da će on planuti i tome je prije izbijanja ustanka obavijestila Rusiju. (62) Na ustanku su radili, opremali ga, i podignuli : trgovci, sveštenici, omladinci, dobrovoljci iz Srbije, socijalisti, seljaci i hajduci. (63) Na dizanju ustanka posebno su mnogo radili Vaso Pelagić, Đoka Vlajković, Manojlo Horvaćanin i Kosta Ugrinić. (64) Tu su i bosanski emigranti u Srbiji. Nema dovoljno podataka za uspostavljanje direktne veze tih emigranata sa izbijanjem ustanka u Bosni, iako imamo podatke da su ga oni (na primjer Mićo Ljubibratić) spremali godinama

ranije. Ti emigranti su bili u vezi sa nekim ljudima iz Krajine. (65) Čubrilović ne spominje koji su to ljudi, niti daje izvor za tu tvrdnju. ...Po Čubriloviću, revolucionarna organizacija iz 60-ih godina se održala do ustanka i obuhvatala je predjele oko planina Kozare, Prosare i Motacije. Postavlja pitanje : Da li bi uopće došlo do ustanka u Bosni da nije izbio ustanak u Hercegovini? Razlog tome je neorganizovanost i nespremnost za dizanje ustanka u Bosni. (68)

Ustanak je planiran na Preobraženje, 18.8.1875., kada se narod skupi kod manastira mOštanice u Kozari. (68) Tu se trebao proglasiti ustanak, koji bi se onda proširio na Prosaru i Motajicu, te prema Banja Luci. Plan za ustanak nisu mogli izraditi sitni trgovci i hajduci, već ''revolucionari od zanata''. (69) On je ipak počeo sa slabom organizacijom. Upravo zbog toga i zbog nedostatka oružja, bježao je u početku veliki broj seljaka preko granice. (69)

Ustanak je izbio u Knež-polju, gdje je izbio i 1858.god. (70) Već 16.8. pobunio se najveći dio sela između Dubice i Kostajnice. (71) Ustanici su opsjeli gradove : Prijedor, Kostajnicu, Dubicu, Orahovo i Gradišku. 19.8. ustanici su napali Kostajnicu, ali su se morali povući. 23.8. oni su razbili Turke kod Moštanice. (73) ...Prvih pet-šest dana ustanka prošlo je bez većih borbi. Osmanske vlasti su bile dobro obaviještene pa je njihova reakciaj bila brza : u gradovima su naoružani muslimani, a bašibozuci iz travničkog, bihaćkog i banjalučkog okruga prvih dana ustanka uspijevaju da potisnu ustanike iz strateški važnih mjesta, te oslobađaju put Gradiška-B.Luka i Dubicu. (74) Ustanici su na to počeli da bježe preko granice i u planine. Bašibozuci su pokušali da očiste Kozaru i Prosaru od ustanika, ali nisu uspjeli. (75) Tako prvi

nalet ustanika nije uspio zbog brzog odgovora muslimana, ali je ustanak nastavljen. ...

Posredovanje velikih sila : Konzularna misija

Uskoro poslije izbijanja ustanka, Austro-Ugarska i Rusija su odlučile da posreduju između ustanika i Porte, uz napomenu da se ustanicima ne daje nada da će dobiti podršku velikih sila, već da im se da do znanja da moraju da se pomire sa Portom što prije. Dvije sile nisu željele nove zaplete na istoku. I ostale sile su pristale na posredovanje, pa je Porta morala da ga prihvati. (92) Za komesara je određen Server-paša. U vezi sa pregovorima koji će uslijediti, Crna Gora je poručila glavarima da što otvorenije govore o potrebi svog oslobođenja. (92) Ustanici su, po uputa sa Cetinja, odbili pregovore u Mostaru, već su tražili da se sastanak održi na ustaničkom području. To se desilo u Nevesinju i Trebinju. Pregovori su bili bezuspješni jer ustanici nisu htjeli da se vrate pod osmansku vlast. (94) Oni su 12.9.1875. uputili memoradnum velikim silama. U isto vrijeme, katolici iz Hercegovine su uputili svoj memorandum konzulima i Server-paši. Tražili su da BiH bude autonomna i da dobije jednog stranog princa, ili da jedna obližnja sila zauzme gradove. (94, citira Buconjića) Hercegovački glavari nisu ni htjeli da se sastanu sa Server-pašom, a on je, ne obavivši ništa, poslao izvještaj u Carigrad u kojem je napisao da ustanka zapravo i nema, te da se tu radi o nekim beskućnicima koji napadaju posjednike. (95) Tako je propala njegova misija. ...Andrašijev memorandum – Austrougarske pogranične vlasti radile su malo na suzbijanju ustanku – one nisu sprječavale izvoz oružja, a kažnjavale su samo neke radikalnije vođe, kao što su bili Pelagić i Vidović. (114-115.)

Andraši je preko Rodića pokušavao da uvjeri crnogorskog kneza da umiri ustanak, ali to nije bilo lako, jer su se u Hercegovini početkom 1876. reorganizovale čete, pa Crna Gora nije htjela da izgubi taj kapital samo da bi zadovoljila interese Andrašija. (116) Osmanske vlasti su također smatrale da se mir može udesiti samo sa Crnom Gorom. U ime hercegovačkog vezira Ali-paše, na Cetinju je krajem januara boravio dr. Kečet. (116) Knez je sultana stavio pred izbor : ili Austrija, ili Crna Gora. (116) Međutim, mogućnost osmansko-crnogorskog sporazuma oko ustanka nije se dopadao Austro-Ugarskoj, jer bi time Crna Gora bila pacifikator na Balkanu. (117) Knez je predložio potom Rodiću da se sastane sa vođama ustanika u Sutorini i da sasluša njihove prijedloge. Prije održavanja tog sastanka, knez je bio u vezi sa ruskim agentom Božidarevićem-Veselickim. (119) ...Do saradnje bosanskog i hercegovačkog ustanka ne dolazi zbog dinastičkih interesa Srbije i Crne Gore te zbog nedostatka ličnih veza rukovodstava ustanaka. (127) Sutorinski sastanak je rezultirao samo upućivanjem zahtjeva velikim silama, zahtjeva na koje prvo AU nije htjela da pristane. Porta također nije mogla da se sporazumije sa Crnom Gorom zbog borbe na dvoru između različitih struja, pa je nastavljen rat sa Crnom Gorom od sredine aprila 1876. (130) ...

Berlinski memorandum – bio je ruski pokušaj umirenja ustanka. (159) Na sastanku u Berlinu Andraši nije nikako mogao da pristane na prijedlog Gorčakova o direktnom pregovorima Porte i ustanika. Cilj Memoranduma je bio prije održanje Trojecarskog saveza nego provođenje reformi. (164)...Engleska je odbila memorandum. Premijer Dizraeli je vjerovao da je krovoproliće u Bosni nezibježno i da treba pustiti ustanicima da se bore

za nezavisnost. (165) U jednom budućem srpsko-osmanskom ratu, Englezi su vjerovali u pobjedu Turske, kao i Rusi, pa su vjerovatno zbog toga Rusi bili protiv rata 1876. (166) ...Srbija i bosansko pitanje – Austro-Ugarska je u više navrata nudila Srbiji podjelu Bosne : 1867, 1868. i 1870., sve sa ciljem da se obezbijedi s te strane u slučaju rata sa Pruskom. Čim je Pruska pobijedila Francusku, Austro-Ugarska naglo mijenja takvu politiku, te joj Srbije više nije bila potrebna. (181)