Zašto su odnosi smisao života?

Mod pozitivne komunikacije i

vradanje povjerenja u život

Prvo svijet kreira našu percepciju, a onda se

probudimo te krenemo sami kreirati svijet.

Ovu knjigu posvedujem svojim roditeljima koji su me usprkos

vlastitim strahovima uspjeli pustiti u samostalno istraživanje

svijeta i zaključivanje. Ljubav i dobrotu koju su usadili duboko

u mene ništa nije uspjelo ugasiti i na tome sam beskrajno

zahvalna. Čast mi je biti vaše dijete.

Sadržaj

Uvod

Glavno pitanje života

Obitelj

Roditelji

o Samopouzdanje

o Empatija

o Korijeni i porijeklo

Majka

Otac

Brada i sestre i ostala krvna ekipa

Društvo

Partner/Ljubav

Ego

o Ženski ego

o Muški ego

Školovanje

Posao

Prijatelji

Sve ostalo: svakodnevne situacije i važnost slušanja

Zaključak

Preporučeni materijali i tehnike

UVOD

Zašto sam se uopde odlučila za pisanje ovakve knjige? Koji mi

je vrag? Što mi to ne da mira da se petljam u ovakve stvari?

Rijetki su to savladali, a sad se ja tu mača ladam.

Oduvijek su me fascinirali ljudi i njihovi odnosi, zapravo prije

bi se to moglo nazvati nepostojanjem odnosa ili što je još

gore lažnog odnosa. Ovdje ne govorim o svjesnom lažnom

odnosu, ved onom podsvjesnom, prepunom trauma i

društvenih okvira zbog kojih ljudi jurcaju kroz život kao 'kokoši

bez glave', 'guske u magli' ili koji drugi ved drugi presladak

opis priliči izrečenom.

Još od najranijih dana promatram ljude oko sebe i sjedam se

da sam se još kao mala pitala „Koji je ovo vrag? Što se

događa? Koji je njima k...c?“ Ok, nisam prostačila dok sam bila

pikola, ali shvadate poantu. Krenulo je naravno sa mojim

roditeljima koji su mi, tako malecnoj, bili prava enigma i nije

ni čudo da sam kao beba samo spavala. Vjerojatno sam željela

pobjedi od ovog suludog života u svoj neki prekrasan baby

san.

Čim sam naučila čitati počela sam gutati knjige kao sumanuta.

Danas razumijem da sam tražila odgovore na sve te apsurde

koje gledam, kod svih tih pametnih pisaca. U svakom slučaju

tada sam mislila da su pametni, kasnije sam shvatila da su i

oni samo dio tog društvenog okvira i robovi vlastitog ega. Bilo

je tu naravno knjiga koje su zabljesnule i dale mi poneki

odgovor, ali zapravo sve do kraja dvadesetih nisam u

potpunosti razumjela što se to, pobogu, događa.

Meni je kraj 20-ih godina bila prekretnica u razumijevanju

odnosa i svaki dan je postajao sve lakši i lakši. Što se zapravo

dogodilo?

Dogodilo se to da sam se okrenula sebi i počela promatrati

sebe kao izvor svega, u mom životu naravno. Danas to

tumačim kao – odrasla sam.

Radi se zapravo jednostavno o tome da sam dubinski

razumjela što znači ona stara poslovica – „Svatko je sam sebi

najgori neprijatelj“. Svi, ali baš svi naši problemi dolaze iz nas

samih i našeg uma. E sad, kako išta pametno i dobro može

izadi iz uma koji je formiran u svijetu u kakvom danas živimo:

sebičnom, hladnom, proračunatom. Barem na prvi pogleda

tako izgleda. Kada uđete malo dublje u njega počinjete uviđati

da stvari i nisu baš tako crne kako bi možda u prvi tren mogli

pomisliti. Duhovan rad je iznimno važan no važno je otvoriti

oči i uši jer 'vođe' sa svih strana često znaju biti jednostavno

dobri manipulatori koji na žalost ni sami ne znaju bolje. Vide

ljudske 'slabosti' koje koriste za vlastite interese jer ne uviđaju

povezanost svih nas. Ima među njima naravno i svijetlih

primjera i čini mi se da ih je sve više i da de i biti još i više.

Osoba koja vam istinski želi dobro nede očekivati da je

slijedite kako biste dokazali pripadnost ili duhovni rast.

Dapače, češde de vas pustiti da sami spoznajete dok de biti tu

ako zatražite pomod.

Važan je trenutak u kojem sam prepoznala koliko je bitno

slušati ljude. Aktivno...zaista, istinski slušati ljude! Ovo je

jedna od najvažnijih lekcija iz više razloga kojih du se

dotaknuti kasnije u tekstu. Uz to, u moj život je ušetalo

nekoliko prekrasnih žena koje su me promijenile do srži.

Otvorile su mi neke nove vidike i pustile me da dalje sama

istražujem. Na tome sam im beskrajno zahvalna.

Počela sam promatrati svoj život i svoje odnose sa drugim

ljudima, ali onako, sa strane, kao promatrač koji gleda iz

daljine. Zapravo sve ono što sam koristila da razumijem druge

upotrijebila sam kako bi razumjela sebe. Postala sam mali

znanstvenik i istraživač vrste koju zovemo ljudi...

Glavno pitanje života: Tko sam ja?

E to putovanje, koje još uvijek traje, je jedna divlja vožnja. No

trenutci samospoznaje i brutalnog priznavanja samoj sebi

onoga što jesam su trenuci oslobađanja koje želim svakom.

Postala sam brutalno iskrena prema samoj sebi i priznala si

„Da, sitničava si, nesigurna...“ i još svašta nešto... Bitno je da

ste iskreni prema sebi i u svom najboljem, i u svom najgorem

izdanju. I jedno i drugo je tako...ljudski.

Kada razumijete i poznajete sebe, razumjet dete i poznavati i

druge. Razumjet dete njihove postupke, nedete se vezati za

njih i ono što je najbolje nedete ih vezati za sebe. Svi smo mi

previše egocentrični da bi se suviše zamarali drugima. Ako to i

radimo, onda je to uvijek iz naše vlastite nesigurnosti, jer se

osjedamo ugroženima ili smo naprosto ljubomorni. Uvijek, ali

baš uvijek reagiramo na ono što nosimo u sebi.

Ovdje veliki broj ljudi koji rade na sebi ima problem jer u

trenutku kada to prvi puta shvate ego obično preuzme ulogu,

napuše se i misli kako je uhvatio Boga za bradu. No, na sredu

to je samo faza, a život de ved nadi načina da vas izbije iz te

faze, ne brinite. Ako na shvatite milom, shvatit dete silom.

Život gledam kao refleksiju onoga što sam ja. Sve što sam

poslala mora mi se i vratiti. I ona „Znao sam da de mi se to

dogoditi!“ bi zapravo trebala zvučati „E, to mi se dogodilo

zato jer samo tako mislio/la“. Da, ovo malo baca na 'tajnu' i

mod privlačenja jer je suštinski zapravo riječ o tome. Kakvu

energiju šalješ, takva de ti se i vratiti. I sama još uvijek vidim

koliko zapinjem u promjeni načina razmišljanja i obrascima

koji su tvrdokorno urezani od prvog dana no taj jedan

prekrasan ljudski dišpet i nagon za preživljavanjem me goni

dalje...

Lijepi su trenuci 'epifanije', kako ih nazivam. To su oni trenutci

u kojima vam nešto sjedne ili što bi rekle istočne filozofije

vidite stvar tredim okom. Možda ste nešto čuli tisudu puta, ali

vam onda odjednom, dok se vozite u tramvaju ili šetate psa,

sjedne onako... duboko. Tada se osjedate kao da ste izronili

nakon dugog boravka pod vodom. Udišete punim pludima,

osjedate se ispunjeno i znate da je to – TO! Prsni koš vam se

nadimlje i najradije biste vrištali od srede.

I tako to krene, jedan mala 'epifanija' pa druga i onda duuugo

ništa. Život vam je dao sliku onoga što možete postidi, kako se

možete osjedati stalno, ali onda stane. Da, morate raditi na

sebi da biste zauvijek zadržali takvo stanje. Tek nedavno mi se

dogodilo da sam prešla granicu od 49/51% u korist ovih

'punim pludima' ispunjenih trenutaka.

No vrijedilo je, sada iskreno mogu redi da mi je vedi dio života

ljepši pa makar i samo za 1%.

No da se vratim na razlog zbog kojeg sam odlučila napisati

ovaj tekst.

Slušajudi i gledajudi svoje prijatelje oko sebe vrlo rano sam

zaključila da smo svi zapravo u istom 'sranju' (oprostite na

izričaju, ali ipak sam bajkerica i kako su drugi rekli - stil mi je

pomalo kaubojski ) i da imamo manje ili više slične

probleme i ljudi se uglavnom stalno vrte u krug u odnosima.

Isti prijatelji, isti partneri i tako dalje. Ne možete nekome uz

kavu objasniti dubinu i važnost rada na sebi. Ono što sam

učila godinama ne mogu sasuti u sat vremena. Isto tako niti ta

druga osoba ne može to savladati u sat vremena. Nije nitko,

nisam ni ja pa nedete ni vi. No bitno je ne odustati. Tražite,

postavljajte pitanja i ako nema logike onda jednostavno nema

logike. No logika nije samo viđenje umom, ved i viđenje

tijelom te sve dok ove dvije logike ne povežete u jednu cjelinu

nedete modi donositi ispravne zaključke, a svaka pogreška de

vam iznova tresti tlo pod nogama, i vjeru u sebe u svoje

odluke, i nedete modi krenuti dalje.

Osim toga tekstovi pisani svakodnevnim jezikom, sažeti, bez

'velikih' izraza, koje svatko može razumjeti, je ono što mi je

cijelo vrijeme na pameti. Naime, meni samoj je na mom putu

najteže bilo što teoretski sve relativno brzo shvatite, ali onaj

praktičan dio je problematičan. Teško mi je bilo pronadi

nekoga tko de mi redi kako riješiti problem, a da pri tome ne

ponavlja teoriju. Gledaj, „teoriju znam, znam koji su mi

obrasci, znam gdje sam'krivo povezala konce', meni treba

praktično rješenje, a da ne moram pri tom potrošiti tisude i

tisude kuna ili pridružiti se nekoj grupi u potrazi za

duhovnošdu“. Ako niste otvoreni za primanje onda dete

morati potrošiti gomile novca i vremena da biste dostigli

točku buđenja. Sve je direktno ispred nas no naš naučen

obrazac gledanja odbija promijeniti svoj kut promatranja

života bez obzira koliko je to destruktivno za svakog

pojedinca, ali i za naše društvo u cjelini.

Nisam tip od grupa, niti sljedbenik. Smatram da svatko od nas

percipira stvari na temelju svojih obrazaca koji mu onda

stvaraju iskustvo iz kojeg treba učiti. Jedino što možeš je

prenijeti svoje praktično iskustvo. Malo pojedinaca de vam

znati redi što trebate napraviti. Uglavnom de vam početi

pričati o sredi, miru, duhovnom putovanju, meditacijama i sl.

Sve je to ok, ali mislim da niti jedna krajnost nije dobra. Tako

niti sreda ne postoji bez tuge. Zapravo prolazak kroz krajnosti

postoji da bi nas naučio da je istina uvijek u sredini. Zato

trenutno i postoji toliko tuge i strahova jer nas život pokušava

naučiti cijeniti i živjeti bez strahova.

Nije smisao života biti sretan, barem se to ne odnosi na onu

sredu koja nam se servira kao ispravna. Smisao života je

jednostavno – spoznaja vlastitih bezgraničnih mogudnosti koji

su nam dani od onog nekog vedeg od nas! Vrlo jednostavno,

zar ne? Ako se pitate kako sad, što sad to znači? To

jednostavno znači da život morate živjeti – bez straha, bez

obrazaca, svjesni svakog trenutka u ovom trenu u kojem sada

trenutno jeste... drugoga nema!! Kada imate sve to bit dete

mirni, zadovoljni, ispunjeni, a to je sve ono što zapravo

nazivamo sredom. Zanimljivo je da su toliki pojedinci krenuli

sa kupovanjem te srede onako kako im je objašnjeno da bi to

trebalo izgledati da bi onoga trenutka kada su sve to dobili

shvatili kako je praznina i dalje prisutna. Sve se to događa

upravo zato sa bismo shvatili ispraznost u oslanjanju na

traženje srede izvana. Ona je u nama i mi se cijelo vrijeme

pokušavamo prisjetiti kako dodi do nje. Slijepom vjerom u

pravila onih koji su postojali prije nas ne napredujemo, ne

evoluiramo ved ostajemo tapkati u mjestu koje smo nadišli i

to samo iz straha od nepoznatog i promjene...promjene koja

nam je potrebna kako bi život opstao. Bojimo se onoga što ne

razumijemo i onoga što nije u okvirima društveno nametnutih

pravila iako osjedamo, svi od reda, da nešto nije u redu sa

ovim svijetom ovakvim kakav je trenutno. Ne znamo što bi

napravili jer odgovore tražimo u prošlosti koristedi logiku

razmišljanja koja je zastarjela. Širenje svijesti događa se

konstantno, odbijanje prihvadanja promjena vodi nas u

evolucijski obrazac koji je osuđen na umiranje. Život u nama

želi opstati i traži načine da nastavi postojati. On de to i

pronadi... pronalazi to ved milijunima godina pronadi de opet,

a na nama je da prepoznajemo koje su odluke ispravne da bi

život opstao te da ih slijedimo i širimo dalje. Zato je

duhovnost toliko važan dio svačijeg postojanja, na ovaj ili onaj

način. Netko odgovore traži u vjeri, netko u znanosti no to se

sve svodi na isto – traženje načina da razumijemo život kako

bi opstao.

Sreda je stanje uma, put na kojem se nalazite, a ne cilj prema

kojem idete. Nije euforična, sljedbenička, 'padam u ekstazu'

pojava i emocija. To je stanje prihvadanja i neosuđivanja u

kojem razumijete svijet u kojem se nalazite, u kojem

razumijete ljude koji ulaze u vaš život te interaktivno

sudjelujete sa njima u procesu života kako biste shvatili

smisao postojanja.

E, eto zato knjiga. Želim između virtualnih korica jedne knjige

staviti sve što sam naučila u nadi da de možda negdje,

nekome, jednom pomodi. Ako je to makar i jedna osoba čiji

život de nakon čitanja ove knjige biti bolji, ispunjeniji i

zadovoljniji... me happy! Ved de ta osoba pronadi način da to

proširi i sama dalje!

OBITELJ

Eh da, obitelj. Temelji na kojem stojimo dolaze iz obitelji. To

sada, u 21. st., svi manje-više znamo no ovo je toliko važno da

nikada nije na odmet još jednom utvrditi gradivo.

Obitelj je okruženje u kojem ste se nalazili na samom početku

svog života. Uglavnom su to roditelji no kod djece, koji su iz

ovog ili onog razloga odrasli bez roditelja, to su oni odrasli

pojedinci u čijem okruženju su bili u prvih nekoliko godina

svog života. To je temelj na kojem nastaje vaša ličnost. Na to

gledam kao na gradnju kude. Pitajte bilo kojeg građevinara ili

statičara koliko je važno postaviti dobre temelje na kojima de

se graditi kuda. Loši temelji, neprilagođenost tlu na kojem

nastaje kuda vodi do klizišta, pucanja i sl. Ista stvar je i sa

ljudima. Ako vaša osobnost počiva na lošim temeljima kad-tad

dete početi pucati po šavovima i rušiti se kao kula od karata.

Prije nego krenete dalje u samoanalizi svakako prokopajte

svoju obitelj, istražite njihove sudbine i stavove. Vjerujte da de

vam to biti od iznimne važnosti za razumijevanje sebe u

potpunosti. Tek sa tim podacima modi dete sami sebe ogoliti

do srži i dodi do onih najdubljih, najskrivenijih obrazaca koji

nas nesvjesno pokredu. Podsvijest je ono što treba razumjeti

prihvatiti i na kraju otpustiti. Razumijevanje svog svjesnog

dijela je mačji kašalj u odnosu na ono što vas čeka kada se

strmoglavite u vlastitu Podsvijest. Lijepa strana ovoga je da

dete izadi iz ove samobitke vedi jači i bolji kao čovjek prema

sebi, a samim time i prema drugima.

Nemojte bježati od podsvijesti u šoping, besmislena ispijanja

kave i višesatna sjedanja u kavanama trošedi svoje dragocjeno

životno vrijeme i zrak na isprazne razgovore o boji čizmica ili

jučerašnjoj utakmici. Ne kažem da ne treba postojati vrijeme

za opuštanje no prepoznajte ubijanje vremena od onog

vremena koje opušta. Povremeno udovoljavanje tjelesnim

glasovima je ljudski i potpuno normalno no budite ih svjesni,

osluškujte svoje tijelo. Nemojte se žaliti da vas trese nervoza

nakon šeste kave ili da vas boli želudac nakon sinodnjih pet

piva. Ako znate da vam nešto ne čini dobro i da se nakon toga

ne osjedate dobro pitajte se zašto to radite i nikako ne

pristajte na unutarnji odgovor – Ne znam. Nikada, ali baš

nikada ne prihvadajte taj odgovor kao posljednji. Vaše tijelo i

duša znaju i tražite odgovore sve dok ih ne dobijete. To je

jedini način da pokrenete lavinu samospoznaje.

RODITELJI

Dobro i što su to onda dobri temelji za gradnju osobnosti?

Kroz godine promatranja smatram da je najvažnije razvijati

samopouzdanje i empatiju kod djeteta. Ima tu još nekih, no

ovi su najvažniji iz nekoliko razloga. Prvo, osoba koja ima

zdravo samopouzdanje i vjeru u sebe i svoje sposobnosti lako

de se nositi sa svim nedadama koje de život donijeti. Drugo,

osoba koja ima razvijenu empatiju naučit de donositi odluke

koje su dobre za nju, ali i za druge oko sebe. Takav pojedinac

doprinijet de izgradnji boljeg svijeta za sve nas koji trenutno

postojimo, ali i za generacije koje de dodi nakon nas. Iako taj

proces i trenutno traje mnogi još uvijek ne vide veliku sliku

razvoja i evolucije čovjeka. Teško je razumjeti smisao neke

situacije dok se nalazite u njoj. Emocije rade, Podsvijest

izbacuje destruktivne obrasce, koji su trenutno još uvijek jaki,

te instinktivno ponašanje u kombinaciji sa naučenim

strahovima izlazi na površinu.

Sigurno se svakome od nas dogodilo u životu da smo neku

tešku životnu situaciju sa vremenskim odmakom promatrali

potpuno drugačije. Izazvala je, najčešde, niz 'slučajnosti' koje

su nas dovele do boljih odnosa, posla, mjesta stanovanja i

slično. Mi tako i sada ne vidimo da se kredemo u smjeru

razvoja koji mora podržati život jer to je ono što evolucija jest.

Bez ove dvije karakteristike koje podrazumijevaju brigu za

sebe, ali i drugoga nedemo opstati. Čvrsto vjerujem da de

evolucija podržati one pojedince koji podržavaju život, a briga

o sebi i drugima je upravo to.

Ne volim nešto nazivati lošim jer smatram da ne postoje

dobre ili loše situacije. Postoji samo naša naučena percepcija

dobrog i lošeg i ona je najviše kulturološki uvjetovana. Ako

dijete učite da promatra situaciju u kojoj se nalazi i gleda kako

izvudi samo najbolje lekcije i prilike iz toga realno niti jedna

situacija u životu nije loša. Zapravo ni nije. Naša naučena

reakcija nas dovodi do suza i onog, mnogima tako dobro

poznatog, bolnog urlika „Bože, zašto se ovo meni događa?“

Samo ovo pitanje zapravo je na mjestu, ali načini na koje

reagiramo na situacije je ta koja je krivo naučena. Npr. zašto

se meni događa da ved osamstoti put imam problema na

poslu, da i dalje imam 'neiskrene' prijatelje oko sebe ili opet

sam u vezi sa 'debilom'/'kujom'? Ako vam se nešto ponavlja

po stoti put, da... problem je u vama i vašoj percepciji

stvarnosti i vrijeme je da pronađete koji je to obrazac kojeg

slijedite.

Našla sam se i sama u toj situaciji. I danas se živo sjedam

trenutka u kojem sam shvatila, po prvi puta stvarno dubinski,

koliko smo sami odgovorni za sve što nam se događa. Negdje

u nekom trenutku ste odlučili nešto vezano uz odnose s

ljudima. Recimo npr. „Svi ljudi su prevaranti“. To ste odlučili

jer su vam roditelji cijelo vrijeme usađivali obrazac kako ne

trebate nikome vjerovati i kako de vas ljudi uvijek prevariti. E,

tu sada dolazimo do važnog trenutka. Da, ima ljudi koji de vas

prevariti jer ne znaju drugačije ved otimati od drugih. No nije

problem u njima. Oni su isto to tako negdje naučili kao

obrazac koji de im pomodi da 'prežive'. Ne možete mijenjati

druge, ali možete naučiti sebe kako odvojiti žito od kukolja.

Tu sada dolazimo do samopouzdanja i osnovne zadade

roditelja, a to je upravo to razvijanje samopouzdanja i vjere u

samoga sebe.

Samopouzdanje

Svi mi u sebi imamo sposobnost prepoznavanja 'dobra' i 'zla'.

Stavljam ovo pod navodnike jer su to ljudski definirani

pojmovi kreiranih od ljudi kako bi sami sebi olakšali

kategorizirajudi stvari i pospremajudi ih u ladice, što je

objektivno gledano iznimno površan pristup životu. To je

nešto što mi ljudi jako volimo raditi – kategorizirati, lijepiti

etikete i trpati pod stereotipne obrasce. No dobro. Dakle, ta

urođena sposobnost da znamo što je za nas dobro je u svima

nama. Ključni naglasak bih ovdje stavila na 'za nas'. Jer smisao

života i jest da živimo svoj život, a ne tamo nekog Pere Perida i

nitko nam ne može, osim nas samih, redi što je za nas dobro,

a što ne. To jedino znamo mi sami.

No što je to samopouzdanje? Što znač i biti

samopouzdan?

Zanimljiv mi je podatak bio da su me učili da ljudi koji čvrsto

stišdu ruku su samopouzdani, a oni koji su 'mrtve ribe' su

šonje. Počela sam promatrati taj fenomen u potrazi za

ispravnim odgovorom. I što se dogodilo? Ljudi koji slabo stišdu

ruku su se pokazali kao osobe koje nemaju dovoljno

samopouzdanja i koje je lako manipulirati, nesigurne su i

imaju pomalo upravo taj 'riba' karakter'. Znate koji je to?

Probajte primiti živu ribu u ruke. Nije baš lako. Uglavnom de

pobjedi iz ruke, skliska je i teško ju je zadržati. Takvi su

uglavnom i ljudi koji se rukuju mlohavo. Niti smrde niti mirišu.

Uglavnom su fokusirani na neku temu koja je površna...

njihova dubina je mlohava. Njihov odnos prema životu je

mlohav...

No što je sa onima što čvrsto stišdu svoje šape?

E, ovaj moment je bio jedan od onih koji otvaraju oči i dovode

vas da počinjete propitkivati sve što su vam rekli i čemu su vas

naučili. Ti ljudi su isto tako nesigurni i uglavnom se svode na

dvije grane. Obje krasi karakteristika da nemaju sposobnost

empatije (o čemu više kasnije) no jedna je nesigurna pa

ponavlja ono što im je rečeno da trebaju ako žele ostaviti

dojam sigurne osobe, a drugi su oni bezosjedajni koji vam

lome prste, potpuno nesvjesni što čine.

Ovi prvi su pokupili spoznaju o stisku i primijenili je uz put

kako bi što bolje uspjeli u životu. Ovdje uspjeh koristim u

društveno definiranim obrascima tipa...uspješan u poslu,

probitačan, lijepi auto (po mogudnosti na kredit), kudica u

cvijedu (iako je to danas više tridesetak kvadrata sa malim

balkonidem) i sl. Takve čak i više cijenim jer nisu 'opasni'.

Samo žele postidi nešto pa koriste informacije koje su prikupili

tijekom odrastanja kako bi ostavili najbolji dojam. Ovi drugi su

'opasni' jer nemaju sposobnost suosjedanja, a to je u

kombinaciji sa naučenim destruktivnim obrascima pogubna

kombinacija. Takva osoba nije u stanju prepoznati vašu patnju

ukoliko ne vrisnete od bola i ne artikulirate je životopisnim

grimasama. Suptilni grč na licu nije dovoljan. Čak bi se usudila

redi da u vašem grču oni pronalaze potvrdu da su jači,

bolji...pih. To vam je prvi znak da imate posla sa osobom koju

nije briga za vaše osjedaje. Iz toga je jednostavno izvudi da se

radi o pojedincu koji je sebičan i koji je usmjeren na

zadovoljavanje svojih potreba bez obzira na to kako de to

utjecati na druge. U ovu kategoriju spadaju i oni koje

nazivamo 'preko leševa do uspjeha'. No moram sada naglasiti

da je važno promotriti i druge aspekte nečijeg ponašanja prije

nego ga osudite. Neka vam stisak bude mali samo prvi, mali

pokazatelj. Budite istraživač koji de slagati mozaik kako biste

dobili cijelu sliku o osobi koja stoji ispred vas.

Vratimo se sada samopouzdanju.

Kada znate svoju vrijednost nije ju potrebno nikome

dokazivati pa čak ni kroz tako banalni čin kao što je rukovanje.

Znate tko ste i što ste, prepoznajete tuđe emocije i

prilagođavate se sugovorniku. Svrha roditelja je upravo u

tome da vas nauče samopouzdanju, da vas nauče da vrijedite

i da nema potrebe za dokazivanjem na taj način. Ovo je samo

mali primjer koji vedina tako površno promatra i to prema

onome što su naučili i nikada ne propitkuje naučeno.

Fantastičan je broj pojedinaca koji nikada ne propitkuju ono

što im netko kaže. Duboko vjerujem da smo svi mali istraživači

života i da propitkivanje i istraživanje ne smije prestati do

posljednjeg daha.

Svijet se mijenja i važno je naučiti i prihvatiti to kao činjenicu,

a samim time i raditi na prikupljanju vlastitih, novih saznanja.

Svjesni ste i sami da svijet nije isti kao prije niti je ono što de

biti. Prihvatite promjenu kao sastavni dio života i educirajte se

o tome što vam drugi prenose. Evolucija se konstantno odvija

no ne vidimo ju jer ide polako...no to ne znači da je nema.

Roditelji bi trebali usaditi u dijete želju za učenjem jer ništa ne

stoji pa tako ni znanje. Kada mi netko kaže da nije promijenio

svoj stav od malena znam da imam posla sa pojedincem koji

nije učio kroz svoje pogreške. Jednostavno nije mogude da

razmišljate isto sa deset, sa petnaest, sa četrdeset i sa

osamdeset. Ako je to slučaj znači da ste ostali na razini

desetogodišnjaka i da niste odrasli, odnosno da niste naučili

kroz svoja iskustva. Ova činjenica de vas dovesti do toga da

dete ponavljati svoja iskustva, prolaziti kroz iste situacije sa

istim rezultatima iznova i ponovo i tako do besvijesti. Bit dete

u situaciji da se pitate zašto vam se konstantno iste stvari

događaju. Odgovor je jednostavan... niste naučili, niste

evoluirali, niste odrasli. Mijenjati mišljenje s godinama stvar je

iskustva i mudrosti. Razumijevanje i prihvadanje da nešto

niste znali bolje u nekom periodu pomodi de vam da lakše

otpustite stare obrasce i prihvatite nove do kojih ste došli

kritičkim promatranjem svijeta oko sebe.

Hm, no što je to zapravo kritičko promatranje

svijeta?

Kada radom na sebi uspijete prepoznati svoje emocije, svoje

trigere i svoje misli modi dete postati pravi mali znanstvenik

svijeta. Nemojte ubijati u sebi, ali ni u drugima želju za

istraživanjem smisla života. To istraživanje de stvoriti od

svakog pojedinca kritičkog promatrača koji de onda u

kombinaciji sa hladnom glavom, otvorenim srcem i

istančanim osjedajem za vlastito tijelo razvijati novi bolji svijet

za sebe, ali i za sve oko sebe.

Zbog svega navedenog važno je da roditelji usade konstantnu

želju za razvojem i nauče svoju djecu da nikada ne prestanu

postavljati osnovno pitanje života – Zašto?

Taj zašto vas vodi do novih znanja, do novih spoznaja koje

imaju za smisao uzdidi vašu kvalitetu života. Nije bez razloga

upravo to pitanje glavno pitanje koje postavljaju mala djeca.

Njima to dopuštamo do određene mjere no isto ih učimo da

su dosadni ako konstantno propitkuju. Odgovor – „Zato što

sam to JA tako rekao“ je najgore što možete prenijeti maloj

osobi. Osim što uči da je 'dosadna' (zapravo vidi da iritira ljude

koji su joj najvažniji u životu), uči da ne smije postavljati

pitanja. Time ste ubili znatiželju koja je glavni temelj za rast.

Stvarate robota koji prihvada ono što mu se kaže jer vidi da je

tada voljen. Smisao života i jest postavljati pitanja uvijek,

iznova i zauvijek i to sve dok ne shvatimo da je sve savršeno

uređeno i da je sve u redu. To nas vodi prema vjeri u nešto

vede od nas. Naziv toga je potpuno nepotreban jer još postoji

preveliki broj pojedinaca u fazi u kojoj se ne mogu odvojiti od

pojmova i emocija koje uz njih vežu. Povezivanje emocija uz

simbole je osnova destruktivnog društva koje smo stvorili.

Umjesto da gradimo pozitivan svijet pun povjerenje mi još

uvijek u velikoj mjeri koristimo strahove kako bismo upravljali

ljudima putem slike, zvuka, mirisa i dodira. Nisam pobornik

teorija zavjere i jednostavno mislim da se radi o

nerazumijevanju svijeta u kojem živimo. Ako si date truda i

upoznajete ljude oko sebe vidjet dete da vedina ljudi

jednostavno pokušava preživjeti koristedi one informacije

koje su joj dane. Još nisam upoznala nikoga tko je činio nešto

'loše' , a da pri tome iza tog postupka nije stajala cijela drama

emocija, neshvadanja i strahova. I to je cijela tajna i veliki

misterij ljudskog ponašanja. Psiholozi i psihijatri su na putu da

to shvate no veliki broj njih ni sami ne razumiju sebe, a ta

startna pozicija je teška za dobro razumijevanje drugoga. Ista

stvar je sa roditeljima. Vedina njih samo pokušava zaštiti svoje

dijete da opstanu u svijetu koji i sami ne razumiju pa k'o

papige ponavljaju naučeno.

To što je netko visok 60 cm ne znači da nije jednako vrijedan

kao i drugi. Dapače, to je vrijeme u kojima su djeca – spužve.

Odgovornost roditelja je posao bez premca. Nema tako

važnog posla kao što je biti roditelj. Odgovorni ste za novo

stvorenje, za novog pojedinca koji za nekoliko desetljeda

može kreirati sudbinu masama. Nije lako, nije jednostavno, ali

morate prihvatiti da je dio odgovornosti za situaciju u kojoj se

trenutno nalazimo, svi zajedno, na svima nama. Svaki put

kada niste imali vremena za svoje ili tuđe dijete možda ste

usadili djelid obrasca koji de se kasnije ispoljiti na razne

destruktivne načine. Upravo zato je uloga roditelja, odnosno

onoga koji odgaja dijete tako važna. Temelji i vrijednosti koje

mu usadite su oni na kojima de kasnije graditi sve ostale

vrijednosti.

Vrijednosti na kojima neka osoba stoji su temelji na koje de se

dalje primati sve ono što de društvo i svijet nabaciti na tu,

nekod, mini osobu.

Djeca su fenomenalna! Kada ih slušate kao ravnopravne

sugovornike možete primijetiti da promišljaju o stvarima oko

sebe. Razgovor sa četrnaestogodišnjakom o smrti mi je bio

pravo osvježenje. Što je najbolje to dijete je započelo

razgovor o takvim temama. Zanimalo ga je, željelo je

razumjeti. Mene je zanimalo kako on vidi svijet i kako on misli

da su stvari posložene. Odgovori su bili fantastični i potpuno

odmaknuti od onoga što društvo namede kao ispravno. Imalo

je smisla i njemu i meni. Učili smo jedan drugoga...

Ovaj primjer djeteta je upravo ono što bi vedina odraslih

trebala biti: osoba koja postavlja pitanja, razmišlja, posjeduje

naučen pristup problemima sa aspekta „uvijek postoji

rješenje“.

Svjestan roditelj nede od svog djeteta raditi kopiju sebe. Dat

de mu prostor da izraste u ono što želi, gradedi to na

temeljima samopouzdanja i vjere u svog unutarnjeg vodiča

koji zna što je dobro, a što krivo. Svi mi to imamo u sebi. I

razgovori sa drugima su mi potvrdili uvijek i iznova istu stvar.

Velika vedina vidi i zna da su stvari postavljene krivo no ni

sami ne znaju kako to promijeniti. Od kuda i kako krenuti.

„Što sad?“,

Ako misliš da možeš promijeniti svijet, smiju ti se i smatraju te

naivcem. Zato vedina prestane pričati i govoriti o onome što

nose duboko u sebi. Krene pritisak okoline i kreiraš mišljenje

koje je prihvatljivo grupi u koju želiš pripadati. Ta potreba za

pripadanjem i prihvadanjem je ono što roditelj zasipa

cementom i to armiranim. Ako vas vaši najbliži, a svakom

djetetu su roditelji ili odgajatelji najbliži, ne prihvada onakvim

kakvi jeste neminovno je da dete nastaviti tražiti tu potvrdu

kroz pripadnost raznim skupinama. Tu se krije 'opasnost' jer

'bezosjedajni' manipulator de to iskoristiti kako bi vas dobio u

svoj 'tabor'. To su nesigurni pojedinci koji svoje obrasce

kompenziraju potrebom za kontrolom drugih. O njima bi se

dalo napisati cijelo jedno poglavlje ili pače knjiga no to za sada

ostavljam nekom drugom. Samo du naglasiti da su i oni isto

tako samo željni pažnje i prihvadanja i naravno ljubavi.

Potreba za 'opravdavanjem' svoga svijeta i načina razmišljanja

uči ljude da razvijaju taktike kako navudi 'vodu na svoj mlin'

jer svi živimo u uvjerenju da smo u pravu i da znamo bolje od

onog drugoga. Da, zaista mi znamo što je bolje, ali samo za

nas same. Nemamo nikakvo pravo nametati svoj svijet

drugome. Možemo dijeliti iskustva međusobno, ali nikako

nametati svoj svemir bilo kome. Prihvadanje drugih je najteža

no ujedno i najzahvalnija lekcija koju svatko može naučiti.

Morate biti svjesni svoje potrebe za prihvadanjem kako biste

se mogli othrvati pojedincima koji, doduše potpuno

nesvjesno, koriste tu vašu potrebu da bi ostvarili ono što žele.

No važno je i opet naglasiti da čak i 'bezosjedajni' manipulator

je jednostavno osoba koja je u nekom trenutku da bi si

'olakšala' život krenula sa kontrolom okoline. Jer to je ono što

manipulator pokušava. Uvjeriti vas u 'ispravnost' njegovog

viđenja svijeta kako bi sam sebi potvrdio istinitost vlastitog

postojanja. Čak ni takvi ljudi nisu dubinski loši. Oni

jednostavno žele da im se ne ljulja njihov brod uvjerenja pa su

u stanju napraviti i redi bilo što da izbjegnu promjenu. Dobra

vijest da je život promjena i da nitko, ali baš nitko nije

pametniji od života i ne može ga kontrolirati. Na kratke staze

možda de i idi, ali dugoročno važno je prihvatiti da ne možete

upravljati životom. Pokušaj kontrole nad životom je pokušaj

glumljenja Boga. Naš um nije niti blizu tome da može tako

promatrati svijet. Mi život vidimo kroz rupicu, a Bog ili koje

god vam odgovaralo ime, gleda iz Svemira, kozmosa, iz daljina

koje ne možemo pojmiti. Jasno je da je 'bitka' izgubljena. Sve

je u potpunom redu i savršeno posloženo bez obzira što

možda u ovom trenutku ne razumijemo.

Cijeli sustav marketinga i prodaje temelji se upravo na tome

da se koristi vaša podsvjesna potreba za pripadanjem. Netko

ovo ved sve zna no ne želi redi na glas i naučiti vas kako to

prevladati jer time gubi kupca koji sumanuto i bez potrebe

troši upravo u njegovom dudanu. Čak i to ima smisao i razloge

no ako se temelji na egzistencijalnom strahu osuđeno je na

propast. Ljudi ne razumiju no prate dokaze koje je producirao

um koji ne vidi širu sliku, koji od drveta ne vidi šumu. Njegov

odgovor de biti – „ali to je tako!“ Ne, to nije tako i svaki put

kada svjesno odlučite zloupotrebljavati nekoga zato jer „svi to

rade“ budite svjesni da upravo tom odlukom održavate na

životu sustav kojim duboko u sebi ni sami niste zadovoljni.

Svaka vaša odluka u tom pravcu održava na životu oblik

međuljudskih odnosa koji je destruktivan i koji kreira

destrukcije kojima svjedočimo svakodnevno. Nemojte misliti

da se glad u Africi ne tiče vas. To što ste pristali na pravila koja

su vam nametnuta doprinijeli ste opstanku svijeta koji

poznajemo danas. I tako svatko od nas pojedinačno!

Osoba koju su roditelji odgajali da vjeruje svom unutarnjem

vodiču donosit de odluke u životu koje de biti dobre za njega,

ali i za druge oko njega. Ovdje sada dolazimo do sljedede

važne stvari koju bi nas roditelji trebali naučiti, a to je –

Empatija i to sa velikim E.

Empatija...

Dakle, definicija empatije bi bila – sposobnost suosjedanja sa

drugim ljudima... ukratko i sažeto. Negdje sam pročitala da su

istraživanja pokazala da odrasli koji nemaju sposobnost

suosjedanja sa drugima ne znaju 'čitati' tuđa lica, boju glasa,

govor tijela i sve ostalo. Naprosto su zakinuti na tom

području. Promatrajudi okolinu potvrdilo mi se da je to zaista

tako no zašto je to tako? I ovo je vrlo jednostavno – kopiranje.

Djeca kopiraju odrasle u svemu, ali baš svemu. Ako ste kao

dijete odrastali sa odraslom osobom koja ili nije znala

prepoznavati govor tijela ili pokazivala ništa na sebi jer je

emotivno bila zbrčkana, na dobrom ste putu da nemate ni

sami dobro razvijenu ovu sposobnost. Zato je važno naučiti

dijete kako gledati i slušati ljude oko sebe. Kada to znate lako

dete razvrstat 'žito od kukolja' i donijeti kvalitetnu odluku za

sebe, a pri tome dete maksimalno uzeti u obzir tuđe emocije.

Moram ovdje naglasiti da nikada, ali baš nikada niste

odgovorni za tuđe emocije no svjesnim nanošenjem 'zla'

ljudima radite samo sebi štetu. Život de vam naplatiti račun,

bolniji nego što može i jedan čovjek. Pogodit de vas tamo gdje

vas najviše boli, a što upravo iz tog razloga i skrivate pred

drugima. Od života ne možete sakriti ništa. Dakle, nemojte.

Želim vam spokoj i prosperitet, a ne patnju i bol. Budite

svjesni svojih postupaka i odluka.

Danas u vrijeme tehnologije koju posjedujemo nemate

izgovor za neproučavanje, nečitanje ili neistraživanje svijeta

oko sebe pa makar i kroz svoj mali prozor u svijet koji

nazivamo kompjuter. Još se sjedam svojih prvih šetnji po

bespudima interneta kada sam vedinu stvari i tekstova morala

pronalaziti na engleskom jeziku i kada su naši domadi gledali

na internet kao na još jednu igračku koja de nestati u

bespudima vremena.

Dakle tipkovnicu u ruke i krenite u čitanje o empatiji. Znanje

je danas besplatno i dostupno i nevjerojatno je da još uvijek

postoje pojedinci koji ne uzimaju sve što mogu iz te virtualne

baze znanja. Istraživački prostor je bez granica. Naravno da

nedete pročitati samo jedan tekst na neku temu ved dete si

dati truda i pročitati više pogleda na jednu temu ili problem.

To de Vam dati uvid u raznolikost percepcija i malo po malo

počet dete razumijevati svijet oko sebe na jednoj sasvim

drugoj razini.

Kada spojite ove dvije stavke, samopouzdanje i empatiju,

imate zdravu osobu koje je svjesna svoje vrijednosti, koja

donosi dobre odluke i za sebe i za druge. Sada zamislite da

smo svi takvi. Divota! Svi živimo ugodno, svatko se brine za

svakoga. Da, Utopija rekli bi mnogi. Frustrirajude je da je to

tako lako ostvarivo, samo kada bi svi mi bili svjesni sebe i

svojih obrazaca koji nas vode. Ne živimo mi život. Naši obrasci

nas bacaju kroz život iz jedne situacije u drugu, a mi kao

'guske u magli' se pitamo – zašto je svijet ovakav, zašto su

ljudi ovakvi? E pa zato jer smo još uvijek najvedi dijelom

nesvjesni sebe!

Ta činjenica ponekad mi je znala biti toliko frustrirajuda da

sam provodila sate i dane i mjesece proučavajudi određena

područja života ne bih li shvatila zašto je nekim ljudima lako

promatrati sebe i odvojiti sebe kao promatrača od onoga sa

čime se vedina ljudi identificira, a nekima nemogude...

jednostavno nisu razumjeli jezik kojim sam im pokušavala

opisati kako to izgleda iz moje perspektive. Upravo zato je

komunikacija i točno prenošenje osjedaja potpuno

nepoznatim osobama postala moja mala životna opsesija.

Naime, vedinu ljudi poznajemo vrlo površno, uglavnom

komuniciramo o opdenitim temama i ne ulažemo previše

truda u razumijevanje te vrste poznanika. No ako najviše svog

vremena provodimo upravo okruženi nepoznatim ljudima

meni se činilo logički pronadi način da u najkradem vremenu

precizno i jasno kažem što mislim, a da pri tome ne dođe do

šuma u komunikaciji te nesporazuma koji mogu odvesti odnos

u tri pi... materine (bajkerica i kaubojka si malo daje oduška

).

Šum u komunikaciji je jedna zanimljiva stvar i sjedam se kada

sam prvi put došla u doticaj sa tim izrazom kao da mi je netko

dao najvažniji dio puzle u slagalici... a to je to, ok sada mi je

jasno. Naravno da vas ljudi ne mogu razumjeti ako govorite

isključivo iz svoje perspektive. Vaša iskustva stvorila su vas sa

vašim obrascima koji vam kao filter stoje preko očiju i ušiju i

filtriraju, ili bolje rečeno mijenjaju ono što primaju na jezik

koji vi razumijete.

Svi mi čujemo i vidimo ono što nosimo u sebi, neki toga jesu

svjesni vedina nije i tu je prapočetak svakog potencijalnog

problema u odnosima. Ako niste svjesni tih svojih filtera nema

šanse da imate zdrave odnose bez dugotrajnog upoznavanja.

Takvim ljudima svijet uglavnom izgleda kao nepodržavajude

mjesto prepuno sebičnih pojedinaca.

Svaki put kada sam si dala truda da upoznam nekoga usprkos

upozorenjima sa strane da su takve osobe 'loše', tirani', ovakvi

ili onakvi uvijek sam došla do potpuno iste spoznaje i

zaključka – sve su to samo zaštite i naučeni obrasci koje su

kreirali upravo na nekim svojim filterima.

No zašto postoje filteri, kako uopde nastaju. Do sada ste mogli

zaključiti da znanstvena terminologija nije temelj na kojem

gradim svoju komunikaciju. Takav način komunikacije

razumljiv je malom broju ljudi i uglavnom ga koriste osobe

izrazito niskog samopouzdanja ne bi li prividno ostavili dojam

veličine. To je njihova zaštita za koju oni uglavnom nisu niti

svjesni da postoji.

Vratimo se na filtere... kako uopde nastaje proces

razmišljanja? Ako promatrate malu djecu lako je zaključiti da

uče kopiranjem no isto tako stvaraju i misaone procese.

Najbolja stvar koju sam u svom odgoju dobila bila je ta što me

majka pustila da sama istražujem. Nije me ispuštala iz vida no

dala mi je prostora da sama zaključujem, istražujem i

postavljam pitanja. Vedina odraslih 'korigira' djecu namedudi

im svoje mišljenje jer to je jedino što oni znaju. Nitko nije kriv

niti je loš zato što misli na određeni način. To je jednostavno

ono najbolje što svatko od nas ima u nekom trenutku života.

Ved sutra demo znati više i bolje i to je uvijek tako.

Ono što osobno smatram najvedom kočnicom u razvoju

svijesti i čovječanstva je nesvjesnost snage znanja i edukacije,

što ona donosi i kako oslobađa okova nesamopouzdanja i

linije manjeg otpora. Ne morate imati diplomu fakulteta niti

doktorske titule da biste jačali svoje spoznaje o svijetu u

kojem živite. Samo se vratite na internet i tadaaaa. Da svaki

dan naučite samo jednu novu činjenicu to je 365 novih

činjenica u samo jednoj godini. Svaka od njih obogatit de vam

život i učiniti ga kvalitetnijim.

No učenje je prekrasno jer vam daje i sposobnost

razumijevanja drugih, a tu onda upravo govorimo o toj

empatiji koja je jedan od osnovnih preduvjeta za kvalitetne i

zdrave odnose.

Još jedan način razvijanja empatije je kroz promatranje sebe

iznutra. Zamislite se da ste promatrač sami sebe. Evo npr.

sjedim tipkam ove redove i razmišljam kako dalje što suvislije

objasniti ono što mi je u glavi. Promatram svoj um kako traži

riječi i kopa po iskustvima ne bi li pronašao najadekvatniji

primjer za ono što želim redi. Upravo me zasvrbio donji kapak

te sam ga vrlo lagano i nježno počešala kažiprstom. Mislim da

je sada jasnije o čemu govorim. Kao što u komunikaciji sa

drugima promatrate njihovo ponašanje, izraze lica, govor

tijela, ton glasa i sl., tako promatrajte i sami sebe. Kada

podignete ton zastanite i pitajte se zašto se sada derete, što

je točno druga osoba rekla ili napravila da vam je sada

temperatura na milju. Naravno da nedete odmah biti u stanju

tako staloženo i smireno prodi kroz takva emotivna iskustva

no to nije toliko niti važno kada krenete u samopromatranje.

Napravite to sutra, za dva dana, nevažno. Napravite to kada

se smirite i budete spremni. Na početku se često dogodi da

niti sami ne znate zašto ste podivljali no ne odustajte. Čvrsto

vjerujem da svi odgovori leže u nama i da je temelj

samorazvoja brutalna iskrenost prema samom sebi. Naravno

da de vam na početku teško biti priznati da ste možda i

pretjerali jer de vaš ego pronadi milijun izgovora za vašu

reakciju kao opravdanu – „ali pogledao me krivo, taj ton mu

nije trebao, zašto je baš to morao sada redi...“ i slični bakrači.

Ne brinite to je način na koji ego pokušava imati kontrolu nad

vašim postupcima. E, pa kao što vaš ego pokušava zadržati

kontrolu nad vašim postupcima tako i svi ostali oko vas biju

iste ili slične bitke unutar samih sebe.

Vidite li sada kako rad na sebi dovodi do boljeg razumijevanja

drugih. Nemojte niti jedan trenutak pomisliti da svi mi u

nekom trenutku nismo prošli iste stvari. U pitanju su nijanse

razlike, ali emocija je emocija, tuga je tuga, ljutnja je ljutnja,

sreda je sreda... Svi mi poznajemo sve emocije koje naše tijelo

može kreirati. Jedina razlika je uz što te emocije povezujemo.

Tako de meni osjedaj srede pružiti vožnja na motoru nekome

drugome to de biti okopavanje u vrtu dok de netko tredi

pronadi sredu u recimo hamburgeru.

Ključni moment je povezati određenu emociju sa vanjskom

poveznicom i jasno razlučiti zašto i kako je ta poveznica

nastala. Mogu početi sa svojim primjerom. Mene je oduvijek

zanimao rad na sebi duhovnost i sl. Tako sam došla i u doticaj

sa pojmom ZEN-a i biti prisutan sada i ovdje. Pokušavala sam

različite tehnike meditacije, pročitala brdo knjiga preslušala

isto toliko CD-ova i ništa. Razumjela sam teorijski što ZEN jest,

ali ga nikada nisam doživjela. I onda sam tako krenula voziti

motor i tadaaaa – upoznala sam ZEN iskustveno.

Što se zapravo dogodilo? Kada vozite motor i kada ste

ogoljeni među limom jasno vam je da je dovoljna milisekunda

nepažnje da ste s motorom u nečijem autu ili se cijedite sa

neke stijene. Ne samo što morate biti konstantno prisutni i

budni ved morate biti ispred ne jedan ili dva auta, ved

ponekad i desetak. Mozak vam radi sto na sat, a sve u

sadašnjem vremenu. Taj trenutak spoznaje je jedan od

najljepših iskustava koji sam ikada doživjela. Ne postoji ništa,

nikakva briga ili problem... Potpuno ste prisutni, a

istovremeno i potpuno opušteni od prošlosti i bududnosti. To

je moj zen! Svatko traži svoj koji je u skladu sa njegovim

životom, željama i/ili navikama. Kada pronađete to bit de vam

potpuno jasno da dva tjedna odmora i brzinskog roštiljanja je

apsolutna nula spram ovakvih osjedaja i spoznaja.

Kao što je ovaj primjer sa osjedajem srede tako postoje

primjeri za svaki osjedaj koji imamo u sebi. Osjedaji su uvijek

posljedica misaonog procesa tako da je promatranje vlastitih

misli najbrži korak prema povezivanju obrasca koji ste kreirali

i filtara koji je u temelju obrasca. Kao što to imate vi tako to

imamo svi. Razumijevajudi sebe i promatrajudi sebe razvijamo

razumijevanje i prihvadanje drugih.

Upravo sam se sjetila još jednog primjera samopromatranja.

Dakle, prilično često vozim i bicikl. I trudim se biti pristojan

biciklist koji koristi stazu gdje naiđe na istu. I onda tako vozedi

vrlo često zvonim pješacima koji usprkos tome što imaju dva

metra pješačke staze na raspolaganje hodaju upravo, po

ionako uskoj, stazi za bicikle. I tako onda zvonim i mrsim

pješaku u brk ili u boljem slučaju sebi, ako je pješak dovoljno

pristojan pa se ispriča i skokom mačke bježi sa staze... I sada

poanta – Idem tako negdje, jednom i zamislim se te ni ne

primijetim da me korak odveo na biciklističku stazu. I prene

me zvonce bicikla te instinktivno skačem u stranu i ispričavam

se biciklisti koji isto tako sada mrsi sebi u brk jer sam eto bila

dovoljno pristojna pa se ispričala. I gledam ja sad samu sebe

kako tamo stojim pokisla jer eto bez obzira koliko pazim da

poštujem druge i njihov prostor dogodilo mi se da sam

odlutala i završila na stazi za bicikle u ovom primjeru. Tu sam

se pitala – Koliko je takvih pojedinaca kojima sam mrsila sve

po spisku, a koji su eto samo malo odlutali i prešli na

biciklističku stranu? Vjerojatno je vedina takvih pješaka no

kada pljunete i sami sebi u facu jer vidite da radite isto ono

što drugima prigovarate počinjete uviđati koliko smo svi isti...

Korijeni i porijeklo

Kada krenete u borbu sa samim sobom važno je da proučite

okruženje iz kojeg ste došli i koje su obiteljske priče ljudi koji

su vas okruživali u najranijim danima. Ovo je važno iz jednog

vrlo jednostavnog razloga. Kada krenete raditi na sebi ne

možete pobjedi od faze u kojoj dete optuživati svoje roditelje

za ono što jeste. Dobra vijest je da je to samo faza. Prodi de.

Kako biste razumjeli ljude koji su vam prenijeli obrasce dobro

je za vas da proučite od kuda oni dolaze i kakve su oni imali

odnose sa svojim roditeljima i tako dalje i tako bliže.

Ne samo što de vam biti jasnija sveukupna slika o vama

samima nego dete razumjet da vam vaši roditelji nisu mogli

dati više od onoga što su vam dali jer je to najbolje što su oni

znali. Da su znali bolje, vjerujte dali bi vam bolje. Vedina

roditelja želi dobro svojoj djeci no ni njihovi roditelji nisu

njima dali bog zna kakve temelje, a ni njima njihovi i tako u

nedogled. Kako vas onda takvi roditelju mogu naučiti

samopouzdanju i empatiji kada ni sami to nemaju.

No zato su odnosi smisao života. Jer kada bi roditelji shvatili

da brojka godina ne znači nužno bolja osviještenost mogli bi

štošta naučiti od svoje djece. Pogotovo dok su mala,

neiskvarena, iskrena i neuokvirena. Kasnije postaju mini-me

kopija svojih roditelja i nema se tu više puno za učit...naravno

ukoliko ne odluče raditi na sebi.

Proučavanje korijena i porijekla koji stoji generacijama prije

vas pomodi de vam da osvijestite arhetipove i obrasce kojima

je ved davno prošlo vrijeme no uglavnom su se u obliku

strahova zadržali do danas. U razgovoru sa jednom ženom od

šezdesetak godina u kojem je kukala kako nema novaca sa

paničnim strahom u očima u kojem se vidi strah od

bududnosti i potpuni nedostatak povjerenja prema životu

pitala sam je da li je ikada u svom životu imala iskustvo u

kojem se stvari nisu nekako riješile. Iako je sklona tome da ne

čuje druge u 'dijalogu' ovaj put je zastala i na par sekundi se

zamislila. Da, potvrdila je da nikada nije bilo da se stvari nisu

riješile i to koristedi onu staru „Nigdar ni bilo da nekak ni

bilo“. Dakle, čemu takav strah? Upravo to je dobar primjer

pokušaja kontrole okoline jer nemamo povjerenja u sebe,

druge i život opdenito. Ima tu još štošta poput vezanosti uz

tijelo i materijalno postojanje te identificiranje sa opipljivim

dijelom sebe te strahom za preživljavanje istoga. Ta tema je

iznimno kompleksna no u ovom trenu probat du je sažeti u

nekoliko rečenica. Vaša materijalna manifestacija samo je

odraz onoga što nosite unutar sebe. Odnosno materijalna

manifestacija je odraz vašeg ega. Duša čovjeka je ono što se

želi izraziti u ovom materijalnom svijetu i čeka svoj proboj

kroz kalupe kojima smo zatvorili pogled i prepustili uzde

življenja naučenim strahovima i obrascima koje danas

popularno trpamo pod nazivnik Ego.

MAJKA

Majka...mmm da... jedna od dvije najvažnije ličnost u životu

svakog od nas. Važno je da dijete ima uzor kroz obje energije

- i mušku i žensku. Svaka sa sobom nosi važne dijelove za naše

zdrave temelje.

Uloga majke je izuzetno jednostavna. Ona Vas prije svega

mora naučiti istinskoj, bezuvjetnoj ljubavi. Majka je osoba

kroz koju učite osnovu ljubavi i to kroz osjedaje koje u vama

pobuđuje odnos koji stvara sa vama. Djeca ne znaju

racionalizirati i intelektualizirati oko toga da li je majka došla

umorna sa posla ili jednostavno imala težak dan. Dijete osjeda

energiju koju majka odašilje i to prije svega kroz osjedaj

dodira no dodir je samo fizička manifestacija unutarnjeg

svijeta osobe tako da se uvijek i sve svodi na naša unutarnja

stanja svijesti, misli i emocije.

Da biste osvijestili važnost dodira obratite pažnju na njega

sljededi put kada vas dodirne osoba koju volite i koja voli vas.

Cijelo vaše tijelo obuzet de žmarci i osjedat dete se ispunjeno i

sretno. Otprilike to je osjedaj koji dijete ima kada ga dodiruje

majka koja je puna pozitivne energije i ljubavi prema svom

djetetu, koja je usmjerena na njega, prisutna u trenutku i

fokusirana na iskazivanje ljubavi.

Svoje unutarnje stanje svijesti i emocije materijaliziramo kroz

naše tijelo. Naš prvi doticaj sa svijetom oko nas ide upravo

kroz dodir. Prije susreta sa vanjskim svijetom osjedaj je jedino

što imamo. Sada je ved i znanstvenicima jasno da tek kroz

neko vrijeme dijete počinje prepoznavati razliku između sebe

i okoline i činjenicom da okolinom može 'manipulirati' i

upravljati koristedi svoje tijelo.

Zamislite sada da jedino što poznajete je osjedaj. Energija oca

i majke stapa se kroz fizički čin i rezultira kreiranjem novog

stvorenja na fizičkoj razini koje punih devet mjeseci ne

'poznaje' niti jedan drugi svijet osim onoga unutar maternice.

Prije nego što dijete dođe u fazu fizičkih osjedaja izazvanih

vanjskim svijetom nalazi se tih devet mjeseci u stanju

'blaženstva'. Pluta u svom svemiru koji je miran i funkcionira

na razinama koje možemo nazvati energetskim razinama. U

toj fazi dijete 'skuplja' na sebe energiju majke i to je jedino što

'poznaje' kao stvarnost'. Ima tu i energije okoline, ali primarna

je ona koju majka generira u sebi.

Probajte ledi i mirno, opušteno ležati neko vrijeme. U jednom

trenu primijetit dete da ne osjedate granice svoga tijela.

Mislim, jasno vam je da je vaše tijelo tamo no ne osjedate

granicu. Svjesnost tijela dolazi upravo kroz činjenicu da se

možete kretati kroz prostor i 'manipulirati' prostorom oko

sebe. Ukoliko ga dovoljno dugo držite u mirnom opuštenom

stanju vi zapravo ne osjedate 'kraj' svoga tijela, njegove

rubove (kožu) koja vas dijeli od okoline. Kada postignete to

stanje bit dete korak bliže razumijevanju stanja djeteta.

Da biste razumjeli energiju koju skupljamo oko sebe samo se

probajte prisjetiti koliko puta se niste ugodno osjedali u

nečijem društvu ili vam se netko odmah svidio. To je energija

koju dijete poznaje u svojih prvih devet mjeseci. Dijete ne zna

da li je to 'dobra' ili 'loša' energija, ono samo 'zna' da je to

jedina energija koju 'zna'. Jedino što prepoznaje je da li mu

osjedaj stvara ugodu ili neugodu. To je energija koja je utkana

u temelj njegovog bida. Upravo iz tog razloga naglašavaju da

odnos majke sa i prema djetetu ne počinje činom rođenja. On

počinje činom začeda. Svaka majka svoju energiju unosi u

temelj svog djeteta. Nisu važne samo prve tri – važne su devet

mjeseci + prve tri za stvaranje temelja svakog čovjeka!

Zapravo važan je cijeli život, ali iz kuta temelja osobnosti ovo

je ono na čemu de dijete kasnije graditi sve...

No zašto baš samo žene mogu rađati?

Energija žene je zapravo fascinantna. Ona je topla, brižna i

puna ljubavi. Muška energija je snažna, skrbnička i fokusirana.

Samo dobra ravnoteža obje energije stvara od nas stabilne,

emotivno potpune, funkcionalne pojedince.

Upravo ta energija žene je ono što je potrebno utkati u samu

srž čovjeka. Ako je majka osoba koja ne zna voljeti (jer niti njoj

nitko nije pokazao, niti nju nitko nije bezuvjetno volio...) nede

znati prenijeti to niti svom djetetu. Upravo to je razlog zašto

tražimo partnera, tu našu drugu polovicu. Tražimo nekoga tko

de nas bezuvjetno voljeti i prihvatiti takvima kakvi jesmo no o

tome detaljnije u dijelu o ljubavi i partnerima. Naše poimanje

ljubavi je naučeno. Ako je netko odrastao u zlostavljačkoj

okolini vrlo lako može povezati ljubav uz zlostavljanje. To nije

ništa novo to ved desetljedima znaju i na tome se bazira svaka

psihoanaliza pojedinca.

Vratimo se sada na one prve tri godine.

Dakle, čin rođenja...prvi susret sa 'novim' svijetom. Ok...,

nemate pojma da postoji išta drugo osim vašeg malog balona

iz kojeg bivate izbačeni u potpuno drugi svijet. Iz bestežinskog

stanja plutanja ulazite u svijet gravitacije, sile teže koje u

vama po prvi puta budi osjedaj straha. Zato se, između

ostalog, toliko bojimo nepoznatog. Osjedaj straha i boli je prvi

osjedaj koji se pojavljuje u nama kada dolazimo na ovaj svijet.

Zato liječnici čim se dijete rodi daju dijete majci na prsa.

Ritam majčina srca smiruje dijete i vrada ga u stanje u kojem

prepoznaje nešto iz okoline u kojoj je bilo do malo prije i

smiruje naše prve osjedaje straha. Od tog trena na dalje krede

naše upoznavanje sa tim novim svijetom.

Danas veliki broj ljudi shvada važnost poroda u mirnom

okruženju kako bi prelazak djeteta iz unutarnjeg svijeta majke

u ovaj naš materijalni protekao sa što manje trauma. Porod u

vodi samo je jedan dobar primjer. Porođajima bi trebali

pristupati sa puno pažnje i brige da još nerođeno dijete

pripremimo te da je 'okolina' podržavajuda, brižna i puna

ljubavi. Put rođenja ili prolaska kroz rodnicu i sam porod mora

da su poprilično zanimljivo i neobično iskustvo u kojem iz

jednog oblika postojanja prelazimo u drugi ne imajudi pojma

ni o čemu racionalno. Sve što imamo su naši osjedaji, a kao

što sam navela oni ili izazivaju ugodu ili neugodu. Zamislite

samo sebe da padate kroz neki crni tunel potpuno nesvjesni

što se događa i što vas čeka na kraju tunela. Ponekad mi se

čini da je ovaj život priprema za neko drugo rođenje koje

nazivamo smrt jer kada pogledate stvari iz drugog kuta smrt

nije ništa drugo nego proces rođenja u neki drugi svijet. Kao

što niti dijete ne poznaje svijet izvan majčine utrobe tako ni

mi ne poznajemo svijet izvan ovog svijeta no to ne znači da ne

postoji. Strah od nepoznatog je ono što nam stoji na putu

razumijevanja života. Život nema svoju suprotnost on je

vječan. Suprotnost smrti je rođenje, a ne život.

I tako dijete izlazi van i sada smo u onome što nazivamo

fizičkim svijetom, te nam se po prvi puta pojavljuju osjedaji

izazvani nečim novim, nekim novim svijetom osim onoga koji

smo do tada poznavali. Upravo su ti osjedaji prvo iskustvo

koje imamo kroz interakciju sa okolinom oko nas na ovoj

razini postojanja. I sada dalje probajte zamislite u kakav svijet

dolazite. Osim što postoji velika mogudnost da je energija u

kojoj ste odrastali devet mjeseci takva da u vama izaziva

nelagodne osjedaje još onda na kraju tunela netko vas primi

za nogice i dobrano pljesne po guzi. Udarac po guzi se

objašnjavao kao poticaj djeteta na plač kako bi počeo disati i

koristiti pluda. Mislim ako je dijete živo i zdravo čemu udarci.

Ok, mogu razumjeti da je briga i neznanje u paketu dovelo do

toga da tako pristupamo tek pristiglim malim ljudima, ali

važno je razumjeti kakvu posljedicu to nosi sa sobom.

Probajte se udariti, pljesnite se po guzi i promatrajte što vaše

tijelo osjeda. Uzmite k tome u obzir da u tom trenu taj pljesak

dolazi nenadano i izaziva stanje šoka. Visite naglavce, po prvi

puta se susredete sa gravitacijom i još netko izaziva u vama

nelagodan peckajudi osjedaj potpuno iznenada. Mislim da je

plač potpuno normalna reakcija i nema veze sa činjenicom da

li je dijete živo ili nije. Plač je samo posljedica djetetovog šoka

i straha koje takav pristup izaziva. No kakav je to prvi susret sa

ovim svijetom? Nije niti čudo da nemamo povjerenja prema

životu kada je naš prvi susret sa vrstom ljudi – pljuska.

Mi osjedaje osjedamo kroz vlastito tijelo i njegovu kemiju, a

prije svega kroz osjedaj dodira. Majka koja ne zna što je

ljubav, koja nikada nije iskusila istinsku bezuvjetnu ljubav nije

u stanju prenijeti osjedaj takve ljubavi na dijete. Ona

jednostavno ne zna kako i ona je samo produkt okoline koja ju

je formirala. Nedostatak tog osjedaja u nama budi osjedaj

praznine, nepotpunosti, neugode koju onda punimo svim i

svačim tijekom cijelog života. Dodir je zapravo fascinantna

stvar, toliko često nepravedno zanemarena. Nije mogude

sakriti osjedaj kroz dodir, mi jednostavno nemamo to u sebi,

to nije dio našeg postojanja. Dodir de vam nepogrešivo redi u

kojem stanju se neka osoba nalazi. Dodirom ljudi ulaze u naše

materijalno polje sa svojim i bez obzira koliko su dobro

savladali govor tijela ne poznajem niti jednu osobu koja je u

stanju lagati o svojim osjedajima putem dodira. Dodir služi za

stvaranje povjerenja, a mi smo u samom startu najvažnije

potpuno krivo upotrijebili. Možemo se ispravno namjestiti u

stolcu, pokazivati dlanove da bi hinili iskrenost i otvorenost,

ali zagrlite nekoga i znat dete s kim imate posla. Ovo ne znači

da se radi o dobroj ili lošoj osobi, ovdje jednostavno govorim

o nemogudnosti laganja dodirom. Sami termini 'dobar' i 'loš'

su ionako kulturno uvjetovani tako da u ovom trenutku nisu

nimalo bitni. Naše tijelo ne može sakriti svoju kemiju niti

energiju. Položaj tijela koje proučavamo je tek vrh sante leda

u razumijevanju ponašanja čovjeka i onoga što nosi u sebi.

Bit čovjeka je bezuvjetna ljubav prema svemu i svakom

uključivši i sebe samog, a ako ju ne iskusite kroz kontakt sa

prvom najvažnijom osobom – majkom - provest dete cijeli

život tražedi je upravo kroz odnose sa drugima jer to je ono

ultimativno što svatko od nas treba dubinski spoznati da bi

svrha njegovog postojanja bila ispunjena. Upravo zato težimo

bliskosti sa drugom osobom ili osobama ne bismo li kroz dodir

osjetili nježnost, ljubav, pažnju i ono najvažnije – povjerenje

prema svijetu. Kako je to ono što čini smisao postojanja

težimo tome da pronađemo osobu koja de nam to pružiti.

Zato je toliko važno da prestanemo koristiti vlastito tijelo da

bismo na bilo koji način nanosili bol drugima.

Sloboda odabira koju ima svatko od nas produžuje ovaj

proces jer je čovječanstvo putuje kroz faze spoznaje upravo te

'male' činjenice... Mi cijelo vrijeme evoluiramo u svoj

maksimalni potencijal. Slobodna procjena rekla bi da smo na

dobrom putu no još je dugi put pred nama (a možda i ne jer

smo dobili prekrasan dar za povezivanje – tehnologiju).

Vjera u smisao svega oko sebe i da smo dugoročno na putu da

svi spoznamo tu ultimativnu ljubav je ono što nam pomaže

'preživimo' na ovoj razini postojanja.

Zato i stvaramo religije koje nam usađuju osjedaj i vjeru u bolji

život jer duboko u sebi znamo da taj bolji život i postoji. Zato

se religije mijenjaju kroz povijest. Kako se mijenja razina naših

spoznaja i svjesnosti tako se i mijenja oblik vjere koja leži

duboko u nama – vjera u 'raj', u mir na svijetu, u ljubav svakog

prema svakome.

Stoga je iznimno važno naglasiti odnos majke prema djetetu i

važnost da majka prenese djetetu energetski, emotivno i

fizički bezuvjetnu ljubav. Na temelju tog odnosa i naučene

ljubavi gradit demo ostale odnose prije svega sa odabranim

životnim partnerom kojeg demo onda modi birati jer ga

istinski volimo, a ne zato jer nadomješta ulogu jednog od

roditelja te što kroz njega kompenziramo ono što nam

nedostaje.

Dodir kojim majka prenosi ljubav je od izuzetne važnosti.

Nemojte misliti da ne možete osjetiti nečiju emociju kroz

dodir. Samo se prisjetite situacija u kojima vas je netko grubo

dodirnuo. Odmah ste po dodiru znali što se događa. Dodir

pun iskrene ljubavi rastapa vas do srži. Kada dodir spojite sa

empatijom dobivate osjedaj za tijelo drugoga i znate kako ga

ne povrijediti na fizičkoj razini. Zato nam toliko odgovara

zagrljaj i dodir osobe koju volimo. Poznajudi sebe upoznajemo

i druge i učimo se kako ih osjedati i ne povrijediti ni na fizičkoj

razini. Osobu izrazite empatije odmah možete prepoznati po

tome što de odmah prepoznati bol u očima druge osobe i stat

de. Čak su u jednom filmu o suđenju nacistima zlo nazvali –

'potpunim nedostatkom empatije.' To je upravo ono što to i

jest.

Fizička zlostavljanja svjedoče upravo o nedostatku empatije,

nesvjesnosti sebe, svojih misli i postupaka, što u spoju, na

fizičkoj razini, dovodi do toga da ste sposobni nekome nanijeti

fizičku bol. Emotivna bol je teža jer je ne možete opipati, a

znate da je tu. Ona je misao i prisjedanje koje vas proganja i

dovodi do 'ludila'. Tijelo zaraste relativno brzo, ali um je prava

mala tvornica 'pakla'. Teško je oprostiti, ali ako krenete

obrascem osvete i filozofijom 'oko za oko' održavate krug

patnje u kojem se svi danas nalazimo. Otpuštanje boli,

opraštanje i vradanje povjerenja u život je osjedaj koji

preporađa na svim razinama. Opet vidite boje i sve nekako

počinje opet imati smisla. Da, nije lako, ali vrijedi...

'Problem' današnjeg svijeta leži upravo u raskoraku onoga što

nam treba i onoga što nam taj svijet 'daje'. Dubinski osjedaj

praznine u nama ostaje usprkos svim materijalnim dobrima

ovoga svijeta. Mi jednostavno ne razumijemo važnost misli,

izgovorene riječi i postupka. Znanost je na pragu da dokaže

egzistencijalnu važnost svega spomenutog no takve teorije su

našim sadašnjim umovima toliko apstraktne da nam je teško

'obraditi' takve podatke i takav sadržaj. Vrlo često se protivi

svemu što smo naučili do sada i ono što sam primijetila da je

ljudima najteže, je činjenica da prihvadanje ovakvog načina

razmišljanja dovodi do spoznaje o vlastitoj odgovornosti za

svoje postojanje. Taj skok u razmišljanju vedina ljudi još nije u

stanju napraviti. Prebacivanje krivice za vlastite probleme na

svijet ili osobe oko nas je zapravo linija manjeg otpora koja

nam daje opravdanje za život koji 'nije išao onako kako smo

zamislili'.

Kada zbrojite sve što je vezano uz ulogu majke vrlo je lako

zaključiti da odgoju i rođenju djece trebamo pristupati sa

punom svijesti i prihvadanjem odgovornosti za stvaranje

novog bida, čovjeka koji de sutra biti potencijalni Einstein, ali i

potencijalni Hitler. Najvažnija uloga koju imamo kao bida na

ovoj planeti upravo je odgoj djece jer su ona ta kojima ostaje

sve i ona su ta koja de taj isti svijet usmjeravati u pravcu

opstanka. Iako nam se možda čini da se trenutno nalazimo na

putu destrukcije meni je jasno da to ipak nije tako. Ono što

ide protiv života ne može opstati i zato me veseli spoznaja da

de ovaj svijet zaista jednom biti raj, ako ved i nije ;).

OTAC

Energija mentalno, duhovno i fizički zdravog muškarca je

prekrasna. Muškarci i postoje da nam 'objasnili' kako svijet

funkcionira. Njihova energija je hrabra, zaštitnička, snažna,

fokusirana. Kada je muškarac zdravo posložen on de svojim

djelima biti uzor svom djetetu kako se ponašati u životu, kako

graditi svijet kojem pripadamo. Ono zbog čega je muška

energija prekrasna jest njihova sposobnost fokusiranosti,

rješavanja problema, shvadanja postojanja na razini koju je

ženama ponekad teško razumjeti. Da, razlikuje se od ženske,

ali upravo to i jest ljepota. To nije nikakva šteta ved prilika da

se međusobno bolje upoznajemo kako bi se razumjeli i više

poštovali. Dakle, kada govorimo o muškarcu sa zdravim

temeljima, kojeg majka nije gušila svojom posesivnošdu i

željom da napravi sebi 'idealnog muškarca', tada govorimo o

muškarcu koji uzemljeno gleda na svijet i pronalazi konkretna

rješenja za probleme. Muškarci gledaju svijet na način 'postoji

problem, tražim rješenje' i to je fantastično. Zato su muškarci

češde izumitelji, znanstvenici, graditelji svijeta i zato je ovaj

svijet primarno složen na muški način. Sve do nedavno

činjenica jače fizičke snage išla je u prilog muškarcima te je uz

nepostojanje više svijesti u kombinaciji sa strahom za

preživljavanje došlo do pogrešne percepcije da su muškarci

jači spol. Kombinacija vede fizičke snage sa nezrelim umom

nametnula je nadmod nad ženama silom te ih pretvorila u

objekte rađanja i održavanja doma, služavke i poslušnice. Ovo

ne govorim kao nešto loše, ved jednostavno iznosim kao

činjenicu. Ono kako to vidim je da je to u evolucijskom

procesu čovjeka jednostavno trebalo biti tako. Često, zapravo

gotovo uvijek, nismo u stanju razumjeti nešto u trenutku u

kojem se to događa. Tako je to i sa 'muškim svijetom'.

Smatram da je jednostavno u tom periodu čovječanstva to

bilo potrebno kao takvo kako bismo naučili iz toga ono što

treba. Danas se stvari mijenjaju i sve vedi broj muškaraca

prepoznaje prednosti ženske energije i aktivno je integrira

kako bismo dugoročno svi imali koristi od toga. Moja iskustva

su takva.

Danas je zapravo jako teško biti muškarac. Očekuje se od vas

da ste stalno dostupni da ste stalno čvrsti i nepokolebljivi.

Muškarcima emocije nisu dozvoljene - „Pa pobogu nedeš

valjda biti šonjo?“. Dječaci kada su mali vrše pritisak jedni na

druge da izgrade obrazac koji su pokupili od doma. Puno vike,

dokazivanja u kombinaciji sa potiskivanjem emocija rezultira

kaosom u glavi. Ženama je dozvoljeno sve. Možemo biti ljute,

sretne, histerične, oprošteno nam je ubojstvo nakon poroda,

pms crpimo i cijedimo na slamku kao ispriku za demona koji

tih par dana razara sve oko sebe. Iskreno, lakše je biti žena.

Žena koja plače je najnormalniji prizor za kojim de se rijetko

tko okrenuti no muškarac u suzama – NE, on je šonjo, on je

papučar!

Mislim, molim vas, neka mi netko dokaže da muškarci ne

osjedaju, da nemaju emocije. Sve je to i u njihovom paketu,

samo taj paket je od nepropusnog materijala koje je ovo

društvo kreiralo. Samo muško tijelo je time čvršde od ženskog.

Nije problem biti čvrst kada situacija to zahtjeva. Imate

problem kada ste stalno tvrdi i kada sve vidite kao borbu i

dokazivanje. Granice je važno postaviti no ako ste sami možda

ste tu granicu postavili predaleko.

Uloga oca često se prije podcjenjivala u odgoju djece no

danas se situacija naočigled mijenja. Ako je potreban i

muškarac sa svojom energijom da kreira dijete nije bez

razloga potreban i kasnije. Njegov pogled na svijet često

postaje i djetetov pogled na svijet. Djevojčicama je otac uzor

muškarca kakvog kasnije traže u svom partneru. To je ujedno i

mala klopka jer nitko od nas nije posložen zdravo i pozitivno.

Vedina djece se začne slučajno, žene često muškarce love u

brak preko trudnode i vedina brakova započinje na krivim,

neiskrenim temeljima.

To je tako jer tako malo polažemo na učenje o sebi i na

gradnju samih sebe da nije uopde čudno što završavamo u

odnosima koji se kasnije raspadaju. Nismo svjesni sami sebe

jer nas nitko ne uči koliko je to važno da bismo izgradili

kvalitetne dugotrajne odnose. Poznavajudi sami sebe

poznavat demo i druge, razumjet demo ih i nedemo ih olako

osuđivati za njihove postupke.

Otac je roditelj kojem se potvrđujemo. Od njega tražimo

'blagoslov' i tapšanje po glavi uz onu rečenicu koja miluje uši –

„Tako sam ponosan!“ To nam treba jer želimo potvrdu da

smo na dobrom putu i da smo dobro preuzeli obrasce koje je

otac dao. Pri tome smo potpuno nesvjesni da su naši današnji

očevi, ili barem vedina, potpuno nesvjesni i da ne razumiju

važnost svoje uloge u odgoju. Vrlo često tražimo potvrdu od

njihovog Ega koji je pun krivih postavki koji se uglavnom

svode na mod. Svi mi samo pokušavamo preživjeti u svijetu na

kojem jesmo i najbolje što imamo je naš odgojitelj. Zato Boga

prikazuju kao muškarca. Jer zapravo ima ulogu oca koji

objašnjava svijet na duhovnoj razini. To u potpunosti

razumijem. Zaštita koju muškarac pruža treba svima nama, a

upravo je zaštita sastavni dio muške energije. Ne treba biti

ljut ili zavidan što je to tako, radi se jednostavno o energiji čija

snaga je takva kakva je. Ženska energija bezuvjetne ljubavi dat

de nam stabilno samopouzdanje i prepoznavanje prave,

iskrene i duboke ljubavi kako bi bili ono što jesmo i na tim

temeljima gradili svijet preuzimajudi mušku energiju

fokusiranost, zaštite i snage. Tada smo nezaustavljivi. To je

sve što nam treba – vjera u sebe, zdrava ljubav i prihvadanje

samoga sebe, snaga i hrabrost da kročimo kroz svijet i život

nosedi ponosno to što jesmo gradedi bolju bududnost za sve

nas.

Kod evolucije i novih generacija važno je prepoznati ono što je

kreativno te to preuzeti, a ono što je destruktivno treba

odbaciti kao zastarjelo i nefunkcionalno. Ako se pitate kako to

prepoznati vodite se jednostavno unutarnjim osjedajem

ugode. Ako ono što mislite ili radite stvara u vama osjedaj

neugode preispitajte stavove koje nosite. Ovo se odnosi i na

misli i na djela. Iako je to sve povezano. Djelo je posljedica

kemijske reakcije kojoj je prethodila neka misao. Ako nanosite

štetu sebi ili drugima nešto ne štima. Neka vam misao vodilja

kod donošenja odluka bude kako de vaš postupak utjecati na

vas, ali i na ljude oko vas. Onoga trenutka kada svi počnemo

funkcionirati tako eto nam Raja na zemlji. Ako ste sada

pomislili zašto bi ja trebao prvi to napraviti (ili nešto u tom

smjeru) znajte da svaka promjena negdje mora krenuti. Ako

se ne možete motivirati iz čiste ljubavi prema drugima neka

vam motiv budu vaša djeca, bliski prijatelji i obitelj kojima

ovaj svijet ostaje iza vas. Važno je krenuti. Ako u sebi nosite

obrazac agresivnog i nesvjesnog oca imate priliku otpustiti to

svjesno odabrati bolji svijet. Nemojte trošiti vrijeme na

mržnju prema ocu koji vas je psihički ili fizički zlostavljao.

Zvuči kao klišej, ali on zaista nije znao bolje. Uvijek sam se

pitala što se moralo dogoditi nekome tko se na okrutan način

odnosi prema vlastitom djetetu. Kolika je to bol ili mržnja

zbog ružnih iskustava koja nije uspio preraditi i prerasti jer

jednostavno nije znao bolje. Vi sada znate bolje. Pogledajte te

svoje roditelje u oči i vidite iza bijesa, ljutnje, frustriranosti

nesretno dijete koje nije osjetilo ljubav. Kako da znaju bolje

od onoga što su njima dali? Kako?

BRAĆA I SESTRE I OSTALA KRVNA EKIPA

Jedan od osnovnih temelja duhovnost je sposobnost dijeljenja

sa drugima. Na ovom svijetu nismo sami i važno je naučiti

podijeliti svoje blagodati sa drugima. Prvi korak u dijeljenju

učimo kroz odnose sa krvnom bradom i/ili sestrama. Kako

bismo shvatili važnost spomenut du staru poslovicu koja to

najbolje naglašava – „Krv nije voda.“ Kada smo na fizičkoj

razini sa nekim krvno povezani, a ovo se pogotovo odnosi na

prvo koljeno, nekako nemamo problem sa davanjem. Ipak je

to naš brat/sestra! To je samo lekcija na prvoj razini

postojanja koju kasnije, odrastanjem trebamo prebaciti na sve

ljude oko sebe.

Učimo se razumijevanju drugačijih odnosa roditelja prema

svakom djetetu kako bismo razumjeli važnost prilagođenog

pristupa ljudima oko sebe. Vedina roditelja iskreno i jednako

voli svu svoju djecu no ponekad moraju koristiti drugačije

metode odgoja koje su prilagođene djetetu na koje se

odnose.

Tako npr. dijete koje je problematično zahtjeva više vremena i

pažnje od samostalnog i odgovornog. Na žalost, često se to ne

komunicira djeci na ispravan način pa često možemo čuti –

„nju/njega volite više od mene.“ No to se mijenja kako

odrastamo i počinjemo razumijevati svoje roditelje i pristup

koji su imali prema svakom svojem djetetu pojedinačno. Ne

budite lijeni, sjednite sa svojim roditeljima i razgovarajte sa

njima, neka vam objasne svoje postupke i odgojne metode i

garantiram vam da dete vidjeti kako su radili ono što misle da

je najbolje kako bi to njihovo dijete opstalo u svijetu. Strah za

opstankom je tako duboko u nama da je u potpunosti

deformirao našu stvarnost, odnosno naš pogled na stvarnost.

Ljudi najčešde ne propitkuju ono što ih uče roditelji, ipak su to

prvi životni uzori koji klešu temelje naše stvarnosti. Stvari se

sada drastično mijenjaju i to takvom brzinom da je prekrasno

biti svjestan vremena u kojem živimo.

Svako dijete je drugačije. Zamislite da imate kombinaciju

curice emotivca i dečka hahara. U startu vam je jasno da iste

odgojne metode nede biti primjenjive na oba djeteta. Nije

lako biti roditelj, konstantno balansiranje, razumijevanje, a

ako još na to nadoštukate osjedaj da niste dovoljno dobri kao

roditelj košmar je dobio pozivnicu. No djeca to ne razumiju. Iz

svoje male perspektive jedino što žele je osjedaj ispunjenosti,

ljubavi i pripadanja.

Ono gdje često ljudi nesvjesno pogriješe je tretiranje djece

kao da ništa ne razumiju jer su eto...djeca! Oni puno više

razumiju nego što to vedinu vremena možemo pojmiti. Dobra

činjenica je da su istraživanja dovela do spoznaja važnosti

odgoja u prvim godinama i da djeca nisu 'tabula rasa' koja u

početcima svojih malih života ništa ne razumiju i ništa se na

njih ne 'prima'. Naprotiv, situacija je upravo suprotna! Ono

što im tada usadite i ono što im tada pokažete kroz svoje

primjere je samo sjeme, temelj na koji de nadograđivati sve

ostalo.

U puno navrata sam se uvjerila kroz razgovor sa djecom svih

dobnih skupina da i te kako razumiju kada im objašnjavate

nešto. Možda nede znati to objasniti ili adekvatno odgovoriti,

ali usadit dete im u temelje razumijevanje. Kada im kažete ti si

'premali da bi to razumio' ostavljate prostor djetetu da traži

samo. Kako nema nikoga tko bi mu objasnio povezuje sam uz

kopiranje ponašanja onih koji su mu životni uzori – uglavnom

su to roditelji no kasnije je to puno vedi broj pojedinaca koji

su uglavnom samo kopija tih prvih odnosa iako još veliki broj

ljudi toga nije svjestan.

Ne treba se onda čuditi da de dodi i do krivih zaključaka, da de

biti zbunjeno, da de tražiti odgovore na 'krivi' način. Kada

adolescenti uđu u svijet odraslih, ukoliko im stvari nisu

objašnjene tražit de odgovore na sve strane isprobavajudi sve

i svašta. Razgovor sa djecom može biti prekrasno iskustvo.

Toliko istinitih i dubokih stvari sam čula upravo iz usta djece.

Brada i sestre naš su mali tim koji nam pomaže u odrastanju.

Ako su godišta blizu imate de potporu u nekome tko vas voli

po 'defaultu'. Tražedi prijatelje zapravo tražimo zamjenu za

brata ili sestru na nivou koji nije više na krvnoj razini no više o

tome u poglavlju o prijateljima. Naš mali krvni tim je sve što

imamo u početcima, a služi nam kako bismo kroz odrastanje

naučili odnositi se prema svim ljudima kao da su nam brada i

sestre.

S obzirom da fizički svijet to ne objašnjava jasno ved često

koristi simboliku, koju mala djeca ne razumiju, nije ni čudo da

se kao djeca ne snalazimo. Brada/sestre su tu da se

međusobno štite i budu potpora jedni drugima. To je danas

još na nivoima koje bi smjestila na razinu prve čakre – dakle, u

se, na se i poda se! Nije to problem pojedinaca, ovo je

problem na globalnoj razini jer mi smo samo mikro-kozmos

koji se manifestira na globalnoj razini. Onog trena kada

budemo to osvijestili u sebi stvari de se početi mijenjati i na

fizičkoj razini oko nas.

Osnovna duhovna premisa svih religija je da smo svi brada i

sestre, jer to zaista i jesmo. Na razini atoma ne postoji granica

između nas i okoline. Kada duhovnjaci govore o tome da smo

svi jedno misle upravo na to. Granice tijela koje vidimo su

samo jedna razina shvadanja i percepcije, a postoji ih

mnoštvo. Fizička razina postojanja je samo jedna razina

postojanja preko koje idemo dalje. To je kao jedan nivo igrice

koji morate savladati i razumjeti da biste nastavili dalje, na

novi, viši nivo.

Rodbina u daljnjim koljenima ima sličnu ulogu samo na široj

razini. To gledam kao na krugove u vodi kada bacite kamen. Vi

ste središte, a prstenovi koji se šire su vaši odnosi sa drugima.

Prvi prsten je najbliži i vidite i razumijete da je on odraz onoga

što ste poslali. Prstenovi koji su dalje su slabiji no i dalje je u

pitanju odraz vas samih u istoj materiji – vodi! Nemojte misliti

da vas se ne tiče što se događa u najudaljenijem dijelu svijeta.

Sve odluke koje smo donijeli svaki dan, svatko od nas, kreirale

su ovaj svijet ovakvim kakav je. U pitanju su tisudljeda i milioni

godina postojanja, ali svijet je danas ovakav kakav jest jer smo

ga mi to takvim stvorili.

Teško je promijeniti svijet kada ste sami, ali zato je ona

indijska poslovica Mahatma Ghandija od iznimne važnosti –

„Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.“ Krugovi koje dete

širiti probijat de se kroz materiju i to što možda ne vidite efekt

onog udaljenog ne znači da niste pokrenuli promjenu. Upravo

zato je važno svjesno živjeti jer svakom svojom odlukom

kreiramo svijet koji ostavljamo u nasljeđe. Zar je ovo najbolje

što možemo? Zar je ovo ono što želimo ostaviti svojoj djeci?

Kaos, destrukciju, nepovjerenje, mržnju?

Dovoljno je da svako od nas krene od sebe i osvijesti

povezanost sa svime oko sebe. Tada de svaka odluka koju dete

donijeti sadržavati dobrotu prema sebi, dobrotu prema

drugome i svjesnost o dugoročnim posljedicama

brige/nebrige za sebe i svoju okolinu.

DRUŠTVO

Materijalni svijet u koji se rađamo oblikovan je u ono što

nazivamo društvom. Svako društvo ima svoju kulturu. Naša

trenutna kultura ne razlikuje se puno od onih koje su nam

prethodile. Ako izuzmemo tehnologiju stvari su više manje

iste ved stoljedima, posebno što se tiče shvadanja svijeta i

odnosa. Postoje mistične kulture, koje su nestale i o kojima ne

znamo puno pa je teško zaključivati o onome što ne znamo.

Postoji mnoštvo teorija od kojih svaka može biti istinita, ali i

ne mora. Stoga se nedu bavit njima ved onima koje

poznajemo.

Kakve su to onda kulture koje poznajemo? U pitanju su one

koje trenutno postoje na planeti zemlji. Vedina je okrenuta

prema materijalnom iskorištavanju planeta. Ako i nije, naša

zapadna, trenutno 'dominantna', iz više razloga, kultura de se

ved pobrinuti da je 'preobrati'. Drastičan skok se dogodio

unazad nekoliko tisuda godina pojavom revolucije u upotrebi

oruđa koje su dovele do mogudnosti da 'upravljamo' svijetom

i 'pokorimo' ga.. ili barem si mi to tako mislimo. Naša prva

temeljna, i još k tome pogrešna pretpostavka, jest da imamo

pravo iskorištavati i zloupotrebljavati planet na kojem se

nalazimo za svoj osobni interes. Duhovnost je izuzetno važna

u spoznaji našeg mjesta u svemiru jer nas uči da smo jedan

mali dio nečega puno vedeg od nas. To bi u nama trebalo

buditi poštovanje prema planetu koji nam omoguduje život no

mi se ponašamo kao pijani milijarder koji isključivo gleda

vlastitu korist. Ideja društva sama po sebi nije loša niti kriva.

Naša razina svijesti još nije dostigla nivo u kojem smo svjesni

međusobne povezanosti svih pa smo odgajani u uvjerenju da

imamo pravo otimati. Na svu sredu uvijek ima, i bilo je, i bit de

pojedinaca i skupina koji nas stalno pokušavaju osvijestiti i

skrenuti nam pozornost na važnost međusobnog dijeljenja.

Ideje koje kreiraju svijet i guraju ga prema naprijed uvijek

dolaze od pojedinaca koji su se usudili razmišljati na drugačiji

način od onoga koji je u tom trenutku bio/jest prihvaden.

Zaista svjedočimo jednom izuzetnom vremenu u kojem de

napredak u prenošenju informacija i vijesti u kombinaciji sa

sve vedim brojem ljudi koji uviđaju da nešto temeljno ne

funkcionira sa dogmama koje ponavljamo bez imalo kritičkog

promišljanja pridonijeti promjenama koje su pred nama.

Kako bi se obrazac na kojem temeljimo svoje stavove i

uvjerenja barem malo pomaknuo u drugom smjer važno je da

informacija koja mijenja to isto uvjerenje, dolazi iz što vedeg

broja različitih smjerova i izvora. Onda se događa efekt sličan

onome koji imate na materijalnoj razini kada je, recimo, netko

'omražena' osoba u nekom društvu. Ukoliko se radi o nekoliko

pojedinca to ne govori puno o toj osobi. No ukoliko vedina

ljudi koja tu osobu poznaje ponavlja gotovo identične stvari

samo je pitanje trenutka kada de si ta osoba postaviti pitanja,

„a možda je ipak problem u meni i/ili mojoj percepciji,

odnošenju prema drugima i sl.?“. Doduše što je osoba tvrđa,

iskustva koja de ju dovesti do 'buđenja' bit de bolnija... na

svim razinama postojanja.

Zašto je tome tako? Mislim, zašto bolna iskustva znače

pokušaje buđenja? Probajte razmišljati o tome kao o snu.

Zamislite da pokušavate probuditi osobu koja spava i ne ide

vam nježno. Sto posto znate da je osoba živa te krenete

povisivati ton. Kada ni to ne funkcionirate počinjete sa

laganim gurkanjem pa sve jače sve dok ne šamarate svom

snagom ne biste li probudili dotičnu osobu. Tako je i sa onim

što zovemo život. Prepuni smo nepovjerenja, a sve što treba

je prepustiti se i uživati u životu dok traje širedi dobrotu i

ljubav.

Veliki je broj pojedinaca koji još uvijek 'spavaju' u košmaru

unutar svoje glave no primjedujem da ih je, barem u mojoj

okolini, sve manje. Sama ta činjenica je vrlo značajna jer

pokazuje da više ne privlačim takve pojedince. To vam je

dobar smjer i vodilja u životu. Kada kut gledanja na problem

donosi uvijek iste destruktivne rezultate onda je vrijeme da

promijenite kut gledanja i percipiranja svijeta oko sebe.

Što je osoba 'prilagođenija' postojanju to će je postojanje

više nagrađivati. Da biste razumjeli ovu rečenicu potrebno ju

je sagledati iz više dimenzija. Isto tako ju možete promatrati iz

pozitivnog i negativnog aspekta. Način koji dete odabrati dati

de vam prvi uvid u kakvoj se uvjetovanosti nalazite. Negativna

uvjetovanost probudit de u vama osjedaj straha čime ste

zapravo dobar materijal za održavanje starog, negativnog

sustava. No, ukoliko ste barem malo vidjeli svjetlost u prvoj

rečenici ovog paragrafa to možete biti sigurniji da ste na putu

da razbijete okove. Jedino što du naglasiti kao malu pomod je

da obratite pažnju na to da nisam upotrijebila riječ društvo

ved postojanje. Do kraja knjige rečenica o kojoj sam se

pjesnički raspisala bit de vam puno jasnija. Svojski du se

potruditi da vam prikažem sve prednosti pozitivnog gledanja

na stvarnost, a time i na ono što tu stvarnost čini, a to su

odnosi.

Naime bez svjedočanstva drugih mi ne možemo znati da

postojimo. Njihove reakcije na našu stvarnost potvrđuju nam

vlastito postojanje. Tanka je crta između interakcije sa

drugima i preuzimanja tuđe stvarnosti kao vlastite jer ste

negdje putem posijali samopouzdanje te se silno želite

uklopiti i biti prihvadeni. Moram naglasiti da nije problem u

tome što želite biti dio nečega vedega od sebe. To je prirodna

želja svakog od nas. Ona postaje problem kada žrtvujete sebe,

ono što jeste, svoju autentičnost da biste dobili tapšanje po

ramenu od osobe koja vas, budimo realni, ne voli bezuvjetno

niti vas poznaje, a najčešde se niti ne trudi upoznati vas.

Barem je trenutno i u prošlosti to bilo tako, a na nama je da

danas, u sadašnjosti, promijenimo stvari. Danas postoji puno

primjera oko nas u kojima svjedočimo o otvorenosti ljudi i o

spremnosti da volimo i pomažemo potpunim strancima. To je

dobro, mijenjamo se i evoluiramo u bolje ljude, u svoj

potencijal. Sve više ljudi otvara svoje srce prema svima i to je

ono što nam odnosi rade. Uče nas da volimo sve ljude jer smo

svi međusobno povezani i samo je pitanje vremena kada

demo to svi spoznati u potpunosti i okrenuti se stvarima koje

su važne.

Ne zaboravimo da je nesvjesna osoba od koje tražite podršku,

najvjerojatnije, u istom starom negativnom uvjetovanom

sustavu i obrascu. Bezuvjetna ljubav nije samo vezana uz

intimne partnere, naši prijatelji bi nas isto tako trebali

prihvadati onakvima kakvi jesmo. No to često nije slučaj. Ipak

priča nije baš tako jednostavna. Svaka rečenica napisana,

svako slovo, jednako je važan dio za razumijevanje odnosa.

Odmaknite se od drveta jer inače nedete vidjeti šumu.

Što misliti ili redi o društvu koje nas uči da je u redu okrenuti

leđa čovjeku kojeg napadaju na cesti, djetetu koje maltretira

ili zlostavlja roditelj ili bilo tko drugi itd. I to sve pod izlikom

nedu se miješati, nije moj problem. Onda kada nam se desi

upravo to iskustvo bit demo spremni micati planine. Pa zar je

potrebno da nas svaki put život opali kamenom u glavu da

bismo shvatili lekciju, kako bismo se probudili? Vidite li polako

vezu između boli koji prolazi vedina ljudi i buđenja svijesti?

Da bismo izbjegli takvo ponašanje važno je razvijati empatiju

o kojoj sam pisala ranije u ovoj knjizi/tekstu. Kada ste u stanju

suosjedati sa tuđom boli nema potrebe da prolazite direktno

kroz iskustvo jer ste realno naučili životnu lekciju manje

bolno, s jednim odmakom koji vam daje prostora da rastete

kao čovjek, a pri tome još i pomognete drugome. Toj drugoj

osobi ste dali snagu da se izvuče iz odnosa koji ju/njega

uništava, a zbog nedovoljno jakog samopouzdanje i strahova

ne može napustiti tešku životnu priču. Život nije okrutan

prema nama i nede nas gaziti nogom ako brzo povezujemo

ono što je najvažnije u postojanju, a to je da svakim danom

rastete kao sve bolji i bolji čovjek. Da cijenite i volite sebe, ali i

druge te da odluke koje donosite uvijek uzimaju u obzir vas,

ali i druge oko vas. Možda de vas tu i tamo gurnuti prstom no

ako ne surađujete s njim ved ga doživljavate kao neprijatelja,

a svijet kao neprijateljsko mjesto, nedete modi povezati veliku

sliku koja se zove život i uživanje u postojanju i putovanju na

kojem se nalazite.

Iako su u životima mnogih postojale situacije u kojima su se

upleli u životne priče drugih i pri tome dobili po prstima to ne

znači da je okretanje leđa ispravan postupak. To što netko

nije prepoznao iskrenu pomod koju ste nudili ne govori ništa o

vama i važno je razumjeti da imate posla sa pojedincem koji

još nije sazrio na nivo međusobne povezanosti. Tu je između

ostalog važno i naglasiti da trebate naučiti prepoznavati kada

vas je osoba u stanju čuti i kojim joj se jezikom trebate

obratiti. Zvuk, riječi i glas su toliko važni da to ne mogu

dovoljno naglasiti. Naučite se slušati prije svega, ali i naučite

kada ne nametati svoju pomod jer možda niste vi ta osoba

koja je potrebna za proces buđenja.

Odgovorni ste za svoju stvarnost, ali i za sve odnose u kojima

se nađete i ako vas život postavi u situaciju koja vam nije

ugodna morate je prodi. Što bi rekla moje jedna draga

prijateljica...I klecavim koljenima naprijed! Čim prije prođete

kroz lekciju tim bolje za vas. Spoznat dete da su svi strahovi

samo iluzija našeg uma i preuzetih obrazaca iz kulture koja je

zastarjela te takve stavove treba transformirati i prilagoditi

našem evolucijski novom načinu shvadanja. Ne bojte se

otpustiti i pogledati stvari sa više stepenice. Život doslovno to

i jest. Svakim danom penjemo se na jednu stepenicu više i

ispred nas se sve više i više prikazuje cijela slika. Sigurno ste

primijetili da kada se jako približite slici vidite svaki

pojedinačni potez no sve dok se ne odmaknete ne možete

cijeniti ljepotu naslikanog. Tako je i sa životom. Izbliza često

ne razumijemo smisao, prepoznajemo oblik, ali ne

razumijemo smisao i ljepotu života. Ponekad Boga

doživljavam kao velikog umjetnika i svatko od nas je jedan

potez kistom.

Iako je našem mozgu trenutno jako teško razumjeti da ništa

nije usmjereno protiv nas i da nam je svaka životna lekcija

samo još jedna stepenica prema naprijed to je klik koji vam je

nužan kako biste se s povjerenjem prepustili odnosu i ljudima

koji sa vama nisu krvno vezani.

Bliska krvna veza samo je prva stepenica u shvadanju

međupovezanosti cijelog čovječanstva. To je razina na kojoj

bismo se trebali naučiti povjerenju prema drugima, ali i prema

životu jer na kraju dana drugi i jesu ono što čini život. Kada se

povjerenje prema drugima stavi u paralelu sa čakrama jasno

je da je prva čakra mjesto u kojem se vrtimo poprilično

zatvorenih očiju. Ponavljamo iste greške ved generacijama i

tisudljedima i nikako da progledamo i shvatimo da jedni bez

drugih ne možemo. Svatko od nas je jednako vrijedan. Svatko

od nas ima svoj put i svačiji put je jednako vrijedan poštovanja

i prihvadanja. Materijalna razina je samo jedan dio našeg

postojanja i jednako je važna kao i duhovna. Ono što smo mi

napravili je da sve mjerimo samo kroz posjedovanje i to iz

usađenog straha koji za daljnju evoluciju čovječanstva treba

odbaciti. Život vas je doveo na ovaj svijet, dao vam tijelo koje

funkcionira bez svjesnog upravljanja. Ne razmišljate o disanju

ili probavi. Zašto nam je onda tako teško vjerovati da se

pobrinuo da svi budemo skrbljeni i da ima dovoljno za sve?

Kada uništavamo ovaj svijet jasno je da nestaje resursa jer

zlorabimo ono što nam je dano da bi pojedinci imali sve, a

ostali ništa. Mislim, čemu 16 auta kada u jednom trenutku

možete biti samo u jednom. Čemu gomilanje novaca na

računu koje ne možete potrošiti za tri života kada postoje oni

koji umiru jer nemaju ništa. Kakvo srce morate imati da vam

je svejedno za druge? Zašto je dijete u Africi manje vrijedno

od djeteta rođenog na zapadu? Čak i sa aspekta odrade

karme važno je razumjeti da svi skupa možemo zaustaviti

proces patnje. Na nama je samo da donesemo odluku. Da,

tako je jednostavno. Sve što trebamo jest donijeti odluku da

demo zaustaviti patnju svih ljudi, svi zajedno.

Ova gore spomenuta pitanja idu svima nama uključivši i

mene. Čega se toliko bojimo? Sve što moramo na ovome

svijetu je umrijeti. No smrt je ionako samo prijelaz, kao što je

za novorođenče proces rođenja. Život ne nestaje i ovo je

samo jedan njegov oblik sa kojim smo se potpuno krivo

identificirali. Ta pogrešna identifikacija i rađa strah. Sve dok

mislite da je vaše tijelo ono što VI jeste nedete modi

transformirati taj strah. Na smrt gledam kao na motivator jer

kada ste dubinski svjesni svoje prolaznosti, bljeska u vremenu,

onda je logičnije iskoristiti vrijeme koje imate najbolje što

možete, dajudi sve od sebe. Što imate za izgubiti? Svi ionako

imamo 'rok trajanj'. Zašto ga ne iskoristiti za unapređenje,

kreaciju i dobrobit za sve?

Postoji sve više pokazatelja oko nas koji nam ukazuju na to

kako se događa pomak prema razvoju svijesti koji obuhvada

duhovno i u savršenom je skladu sa fizičkim. Trenutno

postojanje i shvadanje stvarnosti je samo još jedna faza u

evoluciji svijesti i postojanja i sve vedi broj ljudi počinje jasno

uviđati tu vezu. To je trenutak buđenja o kojem se toliko

govori. Prekrasno je kada se svjesni trenutka u kojem živite i

kada ste sami svjesni promjena u vlastitoj svijesti koje se

događaju. Moj duh i tijelo uživaju u milini, a svaki dan je nova

avantura.

PARTNER/LJUBAV

Kada izađemo iz okvira krvnih veza ono što nam najviše

formira živote su odnosi sa intimnim partnerima. Ovi odnosi

su važni jer vas lome i kale na najdubljoj razini. Kroz njih se

učimo istinski i dubinski voljeti sebe. Čak i pogled kroz čakre

govori o transformaciji ljubavi i stepenicama kroz zajednicu,

jedan na jedan da bismo kroz ljubav prema sebi kroz

samopouzdanje došli do srca koje se otvara te se počinje

izražavati kroz vašu osobnu kreativnost bez straha i zadrške,

mogudnost da vidite veliku sliku i povežete se sa nečim vedim

od sebe.

No vratimo se na intimno partnerstvo. Nije li intimna veza sa

do jučer potpunim strancem nešto potpuno fascinantno i

zadivljujude. Osoba za koju prije nekog vremena niste znali

niti da postoji, danas je netko kome ste dali svoje potpuno

povjerenje. Dijelite svoje najintimnije tajne i 'najmračnije'

misli.

Ovaj odnos koji nas sve pokrede je fascinantan primjer što

ljubav jest. Postoji upravo zato da bismo shvatili mod ljubavi,

da bismo se prije svega susreli sa tim osjedajem. Voljeti krvno

srodstvo nekako ide po defaultu. Nekako moramo voljeti

mamu i tatu, brata ili sestru. Čak i kada su nam naporni i

iritiraju nas do točke kada bi iskočili iz kože taj krvni odnos

ništa ne može prekinuti. Možete ne komunicirati, ali zauvijek

dete ostati povezani s njima putem krvi koju dijelite. Globalno

gledano svi mi dijelimo krv sa svima no to je jedna viša razina

percepcije koje se u ovom trenu nedu doticati. Možda negdje

kasnije usput.

Dakle, sjedite tako negdje, brinudi se za svoje poslove i paf,

eto vas u razgovoru sa nekim koga ste privukli i tko privlači

vas. Fenomenalna stvar! Riječ po riječ i ako stvari idu onako

lako ide prvi dejt pa drugi, kino, šetnjice, držanje za ruke i ne

okrenete se oko sebe, a ved osjedate nešto snažno prema tom

dojučerašnjem strancu.

Ajmo na trenutak sagledati ovu priču iz dva kuta. Jedan je da

ste svjesna osoba, što podrazumijeva da ste svjesni sebe,

svojih postupaka, misli itd., a drugi je da ste nesvjesni što

budimo realni znači da ste rob svojih emocija jer još uvijek

niste uspostavili vezu između – emocija = posljedica misaonog

procesa.

Hm prvi kut...

Kada ste uspostavili vezu između svojih emocija i misaonih

procesa onda osobu koja je potencijalni partner gledate

sasvim drugačijim očima. Gledate vrijednosti koje ta osoba

nosi u sebi, kakav je čovjek, kako se odnosi prema drugima,

kako se odnosi prema vama pred drugima i još bezbroj drugih

sitnica koje su važne za zdrav odnos. Naravno da je bitna

kemija i privlačnost, ali više ni ne privlačite osobe na površnoj

razini pa vam tako niti ne dolaze osobe koje su površne prema

životu. Veze pucaju upravo zato što se jedan ili oba pojedinca

mijenjaju kroz vrijeme. Ako promjene nisu kompatibilne dodi

de doslovno do sukoba dvaju svemira. No prekidi nisu tragična

stvar. Ljudi ulaze u vaš život i izlaze iz njega stalno, a ljubavni

odnos je smo malo više nabijen emocijama. Tu dolazimo do

drugog kuta na koji ljudi sagledavaju intimne, ljubavne

odnose.

Drugi iliti nesvjesni kut je u današnjem svijetu puno češdi što

je i razumljivo jer smo još uvijek u procesu transformacije. Taj

drugi kut se bazira na emocijama i nesvjesnim misaonim

procesima koji stoje iza emocija. Vedina ljudi nosi sliku

partnera koji je formirala okolina. Na primjer, muškarac mora

biti visok, šarmantan, uspješan, situiran i sl. Žena mora biti

savršena kuharica, majka i po mogudnosti poslovna žena,

mora biti dotjerana, nasmiješena, uvijek puna razumijevanja i

vremena za druge. Ovaj obrazac ne mora biti u muškoj glavi,

često žene to očekuju same od sebe jer im je to usađeno kao

obrazac. Ima tu svega i svaka priča je kombinacija obrazaca za

sebe, ali se svi više manje temelje na istom. Mi smo posljedica

okoline u kojoj smo odrasli i vrlo često se poistovjedujemo sa

onim što su nam drugi rekli o nama i da bi mi trebali biti. To je

ključno.

E sad, kada vam je temelj svijesti izgrađen na strahu i

nepovjerenju prema životu sve odnose dalje dete percipirati

kroz te prve strahove. Znate kako kažu „Mi ne vidimo

stvarnost onakvom kakva jest ved onako kakvi mi jesmo.“ To

je najveda istina koja postoji. Tako demo privlačiti partnere

temeljene na našem mišljenju o sebi. Ovo je sada ved opde

poznata činjenice i to često vidimo kroz slučajeve žena koje

ostaju u vezama sa nasilnim muškarcima (naravno da postoje

i obrnuti slučajevi no pravila su potpuno ista). Kakvo mišljenje

ima o sebi osoba koja ostaje u vezi u kojoj postoji fizički ili

psihički oblik zlostavljanja? Nemojte takve ljude osuđivati,

pomozite im da izgrade samopouzdanje i ljubav prema sebi.

Kada to riješe, riješit de i destruktivan odnos. Na njima je da

se suoče sa vlastitim strahovima, a na svima nama je da im

damo ruku i pomognemo im da ustanu. Svjedočila sam

slučajevima transformacije agresivnog partnera, rijetko

doduše no dešava se. Češde se događaju prekidi no ako je

tako moralo biti onda je tko najbolje za oboje. Kada se jedan

partner mijenja i odbacuje auto-destrukciju njegov partner

ima dva odabira - ili de se transformirati sa njim ili otidi. I

jedan i drugi slučaj su sasvim u redu i treba ih prihvati kao

takve. Deepak Chopra je to lijepo otprilike sažeo ovako –

„Ako ono što ste mislili da je najbolje za vas se pokaže kao

pogrešno to samo znači da vas čeka nešto bolje“. Nikada ne

idete sa konja na magarca. Čak i kada to ne razumijete u

određenom trenutku kasnije de vam se pokazati kao evolucija

u postajanju onoga što trebate i možete biti, sve što trebate

jest prestati pružati otpor. Život de vas voditi kroz

destruktivne odnose sve dok ne shvatite je samopouzdanje i

samopoštovanje najveda vrijednost koju možete nositi u sebi.

Često mi se prije događalo da ljudi moju percepciju

doživljavaju kao pogled kroz ružičaste naočale. Pa što ako i

jest. Moja logika je postavila stvari ovako: ako sam isključivo

ja vlasnik svojih misli i imam potpuno pravo sama birati kako i

o čemu du razmišljati (a to pravo imamo svi) onda biram misli

koje de moje tijelo dovoditi u stanje ugode. Kada kažem ugode

ne mislim na onu ugodu dobrog ručka ved na jedan unutarnji

mir, na nepostojanje grča, na postojanje opuštenosti i disanja

punim pludima. Čim osjetim grč u vlastitom tijelu to

doživljavam kao znak da je potrebno nešto otpustiti, a odnosi

su ti koji kreiraju interakcije koje nas navode da mislimo. Ako

moje misli u interakciji sa drugima stvaraju neugodu u meni

jednostavno odabirem otpustiti tu misao i tehnika koja mi je

najviše pomogla u tome je ho'ponopono. Preporučam da na

internetu istražite više o spomenutoj tehnici.

Iskreno, mali broj ljudi može redi da zna tijelom i umom što je

istinska i bezuvjetna ljubav. Veze se uglavnom svode na dvije

jedinke koje su kompatibilne u traumama koje su ih formirale

i definirale. Radi se doslovno o ključu i ključanici. Vidite li sada

kako je fizički svijet samo jedna razina razumijevanja

stvarnosti i k tome još vrlo simbolička. Samo jedan ključ

otvara jedna vrata i možete isprobavati bezbroj ključeva no

samo de jedan otvoriti vrata. Ovaj isti opis često dete čuti kroz

oblik 'srodne duše'. Carolin Myss to naziva svetim ugovorima i

toplo preporučujem pročitajte njezinu knjigu upravo pod

nazivom „Sveti ugovori“.

No u ovom trenu situacija je najčešde takva da niti brava zna

koji joj ključ treba niti ključ zna koja vrata može otvoriti. No to

nije nimalo iznenađujude s obzirom da živimo u svijetu koje je

potpuno nesvjesno toga, uglavnom. Bitno je pratiti obrazac

koji odgovara društvu i opstanku ove destruktivne kulture bez

puno pitanja i kritičkog promišljanja.

Bolje razumijevanje muškog i ženskog pogleda opisat du kroz

ego jednog i drugog.

EGO

Najvedi 'problem' s kojim se danas suočavamo je potpuno

nerazumijevanje našeg ljudskog ega. Ljudi ga stavljaju u

kategorije dobro ili loše. Od kada znam za sebe vjerujem da

sve što nam je dano od strane života i postojanja, dano

upravo sa nekakvom svrhom i razlogom. Tako vidim i ego.

U razvoju čovjeka on je učinio čuda pomažudi mu da 'preživi',

evoluira i krede se prema naprijed. U evolucijskim fazama

nižeg razvoja svijesti imao je svoju i te kako važnu ulogu.

Vedina ljudi koja živi to preživljavanje može svoju trenutnu

situaciju i postojanje pripisati upravo svom, sada ved

slobodno možemo redi zastarjelom, egu. Ego doživljavam kao

osobnost unutar čovjeka koja nije bit čovjeka ved produkt

njegovih misli i zaključaka na osnovu iskustava koji je svaki

pojedinac prošao i percepcije tih iskustava, a koje se temelje

na informacijama koje su nam dali drugi kroz svoje znanje,

odnosno ne znanje.

Kao dijete ne razumijete ved zaključujte što je dobro, a što

loše prema potrebi da maknete neugodne osjedaje, da

izbjegnete kritiku, a time i misli da niste dovoljno dobri te da

zato nedete biti voljeni. Na ovaj kupus nakalemi se kasnije

cijela biblioteka stavova koji vrlo često nisu niti promišljeni

niti filtrirani. To je zato jer ljudi još uvijek nemaju taj tako

nužan za daljnju evoluciju čovječanstva, klik kritičkog

razmišljanja te povezivanja informacija iz 'pretinaca' u mozgu.

Cijeli život primate informacije izvana no vedinu ljudi nitko ne

uči kako kritički i analitički promatrati stvari. Analitički um jest

ego cjepidlaka, ali je u nekom trenutku izuzetno koristan jer

vam daje mogudnost povezivanja naočigled nepovezanih

informacija. Svaki ego ima kut gledanja na stvarnost. Kut

gledanja je naučen te prema naučenom načinu povezivanja

zaključujemo otprilike identično kao generacije prije nas.

Događaju se vrlo mali pomaci kroz svaku generaciju, a meni se

čini da svjedočimo iznimno važnom pomaku u razvoju

čovjekove svijesti. Kada ste upravljani egom koji je izgrađen

na temeljima 'ovaj svijet je strašno mjesto i moram se boriti za

svoje mjesto u njemu' sve što vam se događa promatrat dete

kroz te naočale. Prekrasne sitnice, detalji i cijeli život prolazit

de pored vas, a vi jednostavno to nedete vidjeti. Zapravo krivi

je izraz da nedete vidjeti, preciznije je redi da dete i lijepe

trenutke gledati kroz svoje tamne, destruktivne naočale.

Sjedam se procesa vlastite transformacije i koliko je skidanje

tih naočala izazivalo čuđenje okoline. Veselo su me nazivali

dobricom i naivcem, što je meni bio kompliment, a ne uvreda

kako su to oni tada gledali. Ako ste dobri ne znači da ste glupi,

a to je još jedan od ustaljenih obrazaca razmišljanja. Ono što

je teško je pomiriti se sa time da ste takvi i prihvatiti da ne

samo da ne znate biti drugačiji ved i ne želite. Oduvijek

vjerujem da smo svi sami sebi najgori neprijatelji i kada vam

netko učini nešto bolno vjerujte da de život sa njim poravnati

račune na razinama na koje vi ne možete doprijeti. Unutarnji

'demoni' de se poigrati i lupiti tamo gdje je svako od nas

najslabiji. Ne znam gdje je vaša rupa u oklopu niti me ne

zanima. Ako nanosite drugima 'zlo' kroz neznanje, ljubomoru,

zavist, mržnju, pohlepu, strah ono de vam se vratiti tamo gdje

najmanje očekujete i kada najmanje očekujte. I mislim da je

potrebno naglasiti - to ne funkcionira po principu zub za zub u

smislu fizičke stvarnosti ved energetske i emotivne snage i

ekvivalenta. Imajte to na pameti. Mislim da je to najvrjednije

što mogu dati. Ne osvedujte se, ne slijedite svoj ego koji vas

trese jer ste povrijeđeni, omalovaženi i ne znam što ved nede

izmisliti. Sve je to iluzija, a na vama je da prepoznate kojim se

trikovima služi vaš um da bi upravljao vama. No nije on neko

zločesto bide koje nam želi 'zlo', ego je naučeno ponašanje i

skup preuzetih obrazaca, a na svakome je od nas da to

osvijestimo i promijenimo. Prekrasna stvar je što vlastiti um

doista možete naučiti kako da razmišlja drugačije. Sve što je

potrebno je odlučiti da od danas više nedete razmišljati

destruktivno za sebe i druge. Time ste otvorili vrata

transformaciji koja se najčešde ne događa preko nodi no

dobra vijest je da jednom kada krenete tom stazom nedete se

više htjeti vratiti na staru. Imat dete bljeskove ljepote života

koje de vas motivirati da idete dalje. Prvo de se događati

rijetko pa sve češde i češde sve dok ne budete uvijek svjesni

svojih misli. Tada dete modi okolnosti oko sebe mijenjati

trenutno i uživat dete u ljepoti odnosa i stvarnosti koja vas

okružuje. Važno je samo ne odustati!

Ženski ego

U daljnjoj razradi krenimo od žena, ipak dame imaju prednost.

Dakle, kako žene funkcioniraju danas? Vedina njih, iznimke

uvijek postoje i nije korektno generalizirati i mislim da je to

važno naglasiti na samom početku.

Manipulacija je žensko oružje koje nazivaju najmodnijim

oružjem. No da li je to zaista tako? Odmah moram redi -

naravno da nije! Manipulacija znači pokušaj kontrole nad

okolinom, a to nije mogude. Nitko ne može kontrolirati

okolinu i nitko nije pametniji od života.

Zašto onda pokušavamo kontrolirati svijet i ljude oko sebe?

Jednostavno stoga jer smo tako naučeni. Djeca su male

spužve koje uče kopiranjem. Ako vam je majka sklona

manipulaciji velika je vjerojatnost da dete i sami, ukoliko ne

radite na sebi, biti manipulator kada odrastete. Kako biste se

riješili toga važno je spoznati i duboko prihvatiti da ništa ne

možete kontrolirati jer zaista i ne možete! Razmislite malo o

tome. Čak ako neko vrijeme i uspijevate, dugoročno to je

neodrživo. Manipulacija je prije svega destruktivni oblik

ponašanja i stoga nije podržana od života i postojanja.

Promotrite svoje tijelo ili tijelo neke druge osobe koja je

trenutno angažirana u neki manipulativni umni proces.

Primijetit dete ubrzan rad očiju, cijelog tijela, plitko disanje,

grč. Da biste ovo primijetili kod izvježbanih manipulatora

morate biti istančanih senzora, a to dete postidi radom na

sebi. Nastavimo, manipulacija je dakle umni proces koji

dovodi tijelo u grč te ga napreže. Odemo li korak dalje i

pretpostavimo da se radi o osobi koja to radi cijelo vrijeme

lako je zaključiti da de osoba koja je u konstantnom grču

oboliti na fizičkoj razini. Naše tijelo nije napravljeno za

negativne grčeve i negativne misli. Dugotrajnim korištenjem

tog obrasca sasvim je jasno da de tijelo prestati funkcionirati i

to upravo u onom dijelu tijela koje je najčešde u grču. Kada

govorim grč ovdje mislim i na one unutarnje koje vedina ljudi i

ne osjeda. Louise Hay1 je napravila prekrasnu podjelu i opis

fizičkih oboljenja i kako su povezani sa stanjima svijesti.

Povijest nam je ved bezbroj puta pokazala da se ništa ne može

kontrolirati, ali mi to još nismo dubinski osvijestili i mislimo da

smo pametniji od života. Čim prije prihvatite sebe kao kotačid

u postojanju tim prije dete otpustiti i potrebu za

manipulacijom.

1 Louise Hay – 'Kako iscijeliti duh i tijelo'; 'Mod ozdravljenja je u

nama'

Uzmimo na primjer da vam se sviđa neki muškarac. Prvo ste

ga primijetili na fizičkoj razini i 'nanjušili', na duhovnoj i

mentalnoj razini. Recimo da ste neosviješteni i da ste potpuno

nesvjesni sebe te da vama upravljaju emocije i da vas pitam

tko ste vi zapravo ne biste znali odgovor. Pri tome ne mislim

na to kako se zovete, što radite ili koje škole ste završili. To je

vaše društveno odijelo. Mislim na pitanja poput – što ja volim

i zašto? Zašto me nešto ljuti, a nešto veseli? Koje su to stvari i

riječi i događanja na koja reagiram? Zašto me nešto izbacuje

iz takta, a netko drugi taj isti detalj nede niti primijetiti? Dakle,

tko sam ja? Što to čini mene? Što je moja duša? To i slična

pitanja de dovesti do spoznaje samoga sebe. Kako dete

otkrivati odgovore tako dete upoznavati sebe, ali dete početi

razumijevati i druge i lakše opraštati, ali i lakše sklapati nove i

kvalitetnije odnose. Svi mi prolazimo vrlo slične borbe sami sa

sobom no dok smo nesvjesni mislimo da je nama najteže.

Nije... i potpuni stranac na tramvajskoj stanici ima iste borbe

sam sa sobom i pokušava shvatiti svijet i zašto se baš njemu

događaju neke stvari. No sve dok tražite rješenje svog

problema izvan sebe nedete se pomaknuti ni milimetra.

Još se bistro sjedam trenutka u kojem sam to spoznala. Moja

draga prijateljica rekla mi je nešto što sam ved toliko puta čula

prije, ali nije se 'ulovilo' – „Svi problemi su u našoj glavi ne

postoji nikakav problem izvan tebe/nas“. Ljudi kada to

spoznaju često se uplaše jer konačno shvate da nitko nije kriv

za ono što se nama samima događa. Nakon što prođete kroz

'strah' takve spoznaje uviđate da je to nešto najbolje što ste

ikada mogli osvijestiti kod sebe. Ljudi su nesvjesni i izgovaraju

svašta. To nikada, ali baš nikada nema veze sa vama. To

govori o njima, njihovoj nesvjesnosti, površnosti i/ili potrebi

da manipuliraju svijetom. Ono što vam odnos sa osobom

reflektira je onaj dio vas koji niste osvijestili. Ono što vas

grebe kod drugoga samo je pokazatelj prema vama i prema

onome na čemu morate poraditi kod sebe. Druge ne možemo

i ne smijemo mijenjati. Pomislite samo da vas netko silom

pokušava promijeniti i natjerati vas da razmišljate i ponašate

se onako kako ta osoba misli da je 'ispravno'. Ne biste se

ugodno osjedali, zar ne? Tko je taj drugi da vama govori kako

dete misliti ili živjeti svoj život. E, pa tako se svi osjedamo. To

nikada nemojte zaboraviti. Svi mi iskustveno prolazimo kroz

potpuno identične emocije upravo zato da bismo se bolje

međusobno razumjeli. Ako ste imuni na tuđu bol morat dete

prodi kroz vlastitu kako biste razvili suosjedanje i empatiju. To

je jednostavno tako. Svi smo zajedno u ovoj 'igri' koju zovemo

život i vrijeme je da počnemo razmišljati i ponašati se timski.

Kada malo dublje razmislite shvatit dete da sa spoznajom o

vlastitoj odgovornosti za sve što vam se događa dolazi

nevjerojatno oslobođenje duha i uma. „Hm, znači sama sam

odgovorna za odnose koje imam, za situacije koje kreiram, za

način na koji vidim svijet. Pa to je divno, jer ako mi se ne sviđa

ono što vidim i čujem i o čemu razmišljam, mogu to

promijeniti.“ Uviđate li s kakvom spoznajom baratate?

Vratimo se na žene. Ako bacimo pogled u prošlost vidjet demo

da žene, praktički do prije sto godina, nisu imale pravo glasa.

Imajudi na umu tu činjenicu lako je povezati frustriranost koja

potječe iz osjedaja ne samo nejednakosti, ved osjedaja manje

vrijednosti. Zato žene često preuzimaju mušku energiju jer

čak i potpuno nesvjesne znamo i vidimo da je ta energija

trenutno dominantna. Želimo se dokazati da smo jednako

vrijedne pa odabiremo put koji muški svijet jedino razumije –

svijet muške energije.

Često kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna

žena. Da, to je bila istina i još uvijek je jer jedino nam je to u

takvim uvjetima preostalo. Ne kažem da je to ispravno, samo

kažem da razumijem zašto su žene tako manipulativne. No u

tome i leži problem. Iznošenje mišljenja je jedno, kontrola

vlastitog izražavanja da bi se kontroliralo ponašanje drugih iz

destruktivnih razloga i vlastite sebičnosti i potrebe za

upravljanjem svijeta je nešto sasvim drugo. Bitno je razumjeti

da su žene u trenutku kada su bile podčinjene, očevima, bradi,

muževima i svim ostalim pripadnicima muškoga roda pronašle

način da ostvare ono što su željele. Ovo ne treba osuđivati ved

razumjeti i prihvatiti kao činjenicu vremena koje je postojalo,

a ponegdje još uvijek postoji. Kada ste ukras doma, bide za

rasplod čije mišljenje se ne uvažava niti ga se pita previše za

mišljenje jasno je da dete kao ljudsko bide koje želi preživjeti

pronadi načina da dobijete ono što želite. Najbolje što su žene

u tom trenutku smislile bila je manipulacija i to manipulacija

osjedajima i vlastitim tijelom. Ako su imale srede da ih muž

voli imale su dodatni adut u rukavi no i bez njega su vješto

baratale slabostima koje su prepoznavale u muškarcima.

Vedina žena to i danas radi. Muške slabosti su očite i jasne k'o

dan te ako imate želudac u kombinaciji sa željom za

'uspjehom' i ambicioznost 'slomit' muškarca je dječja igra.

Neke su žene u tome vještije, neke misle da jesu, a mali broj

nema pojma o čemu govorim. To su iznimke i ne poznajem

niti jednu, ali ostavljam prostora i toj mogudnosti. Sve i jedna

žena koju poznajem su manipulatorice.

No da ne biste mislili kako je manipulacija opet nešto loše

mislim da ju je važno secirati na dijelove.

Dakle, što je to manipulacija?

Vrlo jednostavno – manipulacija je pokušaj (ogroman

naglasak na pokušaj) kontrole svijeta oko sebe koji proizlazi iz

straha za opstanak i potpunog nepoznavanja životnih zakona

te potpunog nepovjerenja u Boga, Svemir, Život...zovite to

kako želite.

Kada imate usađeni obrazac – svijet je opasno, grrrr, grrrr

mjesto – onda vas kroz život vodi strah. Kako naš um još

uvijek nije dovoljno evoluirao da bi razumio i vidio vedu sliku

života i potpuno nepotrebno postojanje straha za opstanak.

Mislim razmislite malo... umiremo (pod ovim mislim proces

gubitka onoga što je prolazno i samo trenutno formira fazu

postojanja)...svi! Nema bijega! Čim prije to prihvatite tim prije

dete modi koračati kroz život opušteni. Naša želje za

potomstvom još uvijek često proizlazi iz straha za nestajanjem

te je potreba da se ostavi kopija nas samih jednostavno ego

koji želi preživjeti. Djeca moraju prije svega dolaziti na ovaj

svijet iz čiste ljubavi i iz ničega drugoga. To je smjer u kojem

se kredemo no žene su još uvije više u nesigurnoj fazi u kojoj

pokušavaju na sve načine imati kraj sebe nekoga jer ako

nemaju ne vrijede. Mislim, oprostite na izrazu, ali bulshit! No

trenutno je tako.

Fantastičan je taj proces... Žena privuče kopiju oca te naravno

u vezi ima upravo one obrasce na koje je navikla kroz odnos

sa prvim muškarcem u svom životu. To je u redu ako je vaš

otac bio brižan, pun pažnje, razumijevanja i vremena za vas.

Sve je više takvih i uživam gledajudi očeve kako se brinu o

svojim djevojčicama jer znam da mala curica kada odraste

nede pristati na ništa manje od onoga što joj je pružao njezin

otac jer to je ono što ona spoznaje kao ljubav na koju ima

pravo od svog bududeg muškarca. Ma divotica! Između

ostalog takva žena nede imati potrebu manipulirati jer

jednostavno sve ispod onoga što je dobila od oca nede biti

prihvatljivo.

Naše majke su odrastale u izrazito patrijarhalnom društvu i

uloga žene najčešde je bila tamo negdje dva metra iza

muškarca. Zamislite samo kako se osjedala ta žena? Manje

vrijedna kao ljudsko bide, svedena na objekt bez mogudnosti

samoostvarenja. Mora da im je bilo strašno. Kada to

razumijete više niste u stanju osuđivati žene koje su koristile

manipulaciju kako bi dobile barem nešto od života u muškom

svijetu. Nisam radikalna emancipirana nositeljica ženskog

tijela, ali skidam kapu prvim ženama koje su se usudile didi

glas, redi nešto i izboriti se za prava u kojima danas mi žene

uživamo i koja shvadamo zdravo za gotovo. Respekt!

Manipulacije žena su najčešde benigne, one maligne

uglavnom proizlaze iz potpuno nesvjesnih, ali iznimno

inteligentnih umova no ni to ne osuđujem jer tko zna koja je

njena sudbina i sa čime se takva žena unutar sebe bori.

Da bi malo pojasnila što mislim pod benignim, a što pod

malignim stvari izgledaju otprilike ovako. Benigne su one koje

pokušavaju manipulirati iz motiva koji nisu destruktivni za njih

i okolinu. Npr. žele onaj najnoviji set lonaca koji je upravo

sada na akciji. Vedini muškaraca kudanski aparati su samo

ukrasi za kudu koji pomažu njegovoj partnerici da brže obavi

sve one stvari za koje je, u prosjeku, njegovoj baki trebalo

nekoliko puta više vremena. Nužno zlo, nepotreban trošak

koji de pretrpiti ako de to značiti da de i dalje modi iz fotelje

gledati televiziju, izadi sa dečkima na poker ili za vikend otidi

sa ekipom u lov. Žena de svjesna činjenice da je taj novi set

kvalitetniji i da se hrana u njemu skuha za duplo manje

vremena pronadi načina da dođe do seta. On de i njoj stvoriti

više vremena za nju samu. Muškarac de za mir u kudi pristati

jer de time dobiti sretnu ženu koja nede kvocati jer je došao

nekoliko sati kasnije sa posla, a žena de dobiti vremena da

ubaci frizuru prije kuhanja večere. Dakle, ovakve male igrice

su benigne. Uglavnom oba partnera znaju što de dobiti iz

prešutnog dogovora oko novog seta lonaca. Svi zadovoljni i

ide se dalje. Naravno da je ovo mogude postidi i direktnim

razgovorom no količina straha u ljudima kada trebaju biti

iskreni je nevjerojatna. Strah od govorenja istine je priča za

sebe, ali kratko objašnjenje nede škoditi. Primijetila sam da

obrazac odgoja djece je „moraš nam uvijek govoriti istinu bez

obzira na posljedice“. Djeca zaista u samom početku i govore

istinu no kada prvi put poberu šamarčinu jer su nešto sje...

dobro de je upamtiti i pet puta razmisliti sljededi put kada

budu morali redi neku istinu koja vrišti batine na sve strane.

Svi mi učimo iz iskustva i osjedaja ugode i neugode. Isti smo

kao i sve ostale životinje i sve demo učiniti da izbjegnemo

osjedaj neugode, a iskustva koja nas dovode do takvih

osjedaja izbjegavat demo u širokom luku. Sada povežite onu

šamarčinu, s osjedajem neugode i rečenicom „moraš nam

uvijek govoriti istinu bez obzira na posljedice“. Mali broj ljudi

ostane dosljedan govorenju istine nakon što mu pet dana

vibrira podliveni obraz na kojem se ocrtava dlan dragog mu

roditelja. Vedina ljudi se upravo zato panično boji pogreške jer

naše društvo pogreške kažnjava šamarčinama, šibama,

remenjem, kuhačama i ostalim priborom. To vrpoljenje kroz

istinu vedina ljudi nastavlja cijeli svoj život jer je to način na

koji su naučili izbjegavati kažnjavanje. Kažnjavanje se

povezuje sa griješenjem, griješenje sa izostankom ljubavi i

nema toga što nede učiniti kako im ta ljubav, ili bolje rečeno

kvazi ljubav, ne bi bila uskradena. No sve je to dio evolucije i

proces našeg razvoja. Nove generacije pronalaze nove načine

odgoja koja postižu bolje učinke, kreativnije i sretnije

pojedince. Generacije poslije nas de pronadi još bolje jer de

modi učiti na našim greškama. Da, mi i dalje učimo na sistemu

greške i idemo prema naprijed, ali ne vidimo da je tolerancija

prema greškama daleko veda jer sve više razumijemo važnost

praktičnog pokušaja da se nešto napravi. To je jedini način da

potvrdite da li je neka teorija dobra ili nije. Kako evoluiramo

tako nam se mijenja i percepcija te sposobnost povezivanja

podataka je na puno višoj razini nego kod naših predaka. Ono

gdje mi griješimo je kad automatski odbacujemo praksu naših

predaka koja se pokazala funkcionalnom. Smisao evolucije

nije odbaciti sve iz prošlosti ved prosijati sve, uzeti najbolje,

dobro i funkcionalno, a odbaciti, destruktivno i

nefunkcionalno. To je smisao novih generacija, rađanja,

odnosa i ciklusa života. Promatranje, praktična primjena i

odluka o funkcionalnosti. Ako je funkcionalno, podržava život

onda opstaje sve do trena dok se ne pokaže suprotno.

Mogude je, a poznat nam je veliki broj slučajeva gdje se u

nekom periodu nešto smatralo dobrim da bi se desetljede,

stoljede ili više nakon toga pokazalo da više ne funkcionira. To

ne znači da smo pogriješili to samo znači da smo u tom

periodu dali najbolje od sebe, mislili da je nešto dobro iz

perspektive znanja i iskustva koje je postojalo tada u

vremenu. Kako neko može dati više od onoga što zna u

određenom trenutku. To je nemogude. Nikada nedete biti

pametniji od svakog sadašnjeg trenutka koji proživljavate.

Svaki novi dan biti dete mrvicu pametniji u odnosu na prošli,

ali ne možete znati hodete li biti pametniji onaj sljededi koji

dolazi. Vjerojatno hodete, ali ne možete znati sa sigurnošdu da

ste napredovali sve dok ne prođe vrijeme, a vi se onda

okrenete iza sebe i vidite da ste napravili bezbroj malih koraka

zbog kojih ste bolji čovjek, pametniji, kvalitetniji. Tako stvari

funkcioniraju na mikro i makro razini i suludo je osuđivati

nekoga što je izumio nešto što se kasnije pokazalo kao

'promašaj'. U trenutku kada je stvoreno bilo je najbolje što je

moglo biti. Tako se cijelo vrijeme kredemo prema naprijed,

učedi na pogreškama. S obzirom na naš kapacitet i percepciju

još nismo u stanju predvidjeti sve mogude ishode neke

situacije te ih spriječiti unaprijed. To može Bog koji u

kombinaciji sa slobodnom voljom koju nam je dao, savršeno

vodi do točno onakvog svijeta kakav može biti i kakav de

jednog dana postojati. No u ovom trenu mi smo još na putu

prema tamo i jedino što možemo napraviti da bi došli do tog

cilja je da u vremenu u kojem postojimo na materijalnoj razini

damo sve od sebe da prenesemo znanja i iskustva dalje onima

koji ostaju poslije nas.

No vratimo se sada opet malo na žene i onu malignu

manipulaciju. Ovaj oblik manipulacije možda je najbolje

opisati kroz primjer ljudi koji su iznimno inteligentni jer, na

žalost, najčešde takvi ljudi zloupotrebljavaju svoj intelekt da bi

upravljali drugima. No oni su isto tako potpuno nesvjesni sebe

i svojih obrazaca jer nemogude je biti svjestan i biti

manipulator u isto vrijeme. Svjesnost o sebi i rad na sebi u

kombinaciji sa duhovnošdu dovodi vas do shvadanja važnosti

da ne kontrolirate jer niste u mogudnosti znati zašto je nešto

'dobro'. Naša vizija 'dobrog' i 'lošeg' je naše subjektivno

shvadanje u odnosu na nas i naše materijalno postojanje tako

da mi nismo baš relevantan mjeritelj.

Kada je pojedinac primjeduje svoju intelektualnu 'nadmodi'

vrlo često je to u kombinaciji sa sposobnosti da dobro

procjenjuju ljude. Spojite to dvoje i dobit dete osobu koja vidi

tuđe slabosti te ih koristi kako bi upravljala određenom

osobom. Vedina ljudi to radi nesvjesna koliko je ovakav

postupak pogrešan. To je njihov obrazac preživljavanja i to je

sve. To i ne čini niti lošim niti manje vrijednima to je

jednostavno ono što su nesvjesni širine svemira razvili misledi

da je to potrebno za preživljavanje. U nekom trenutku svog

života svi smo to radili tako da nemojte biti prebrzi na

obaraču. Nisam još upoznala osobu koje u nekom trenu svog

života nije pokušala nešto izvudi za sebe manipulacijom. Zato

ovaj izraz maligan vezujem uz količinu povređivanja koja se

događa u procesu korištenja manipulativnog obrazaca.

Promatrajte malo ljude oko sebe i primijetit dete vrlo brzo

kako tko pokušava upravljati stvarnošdu. Ono što sam

spoznala da svi mi dubinski u sebi nosimo potrebu za

prihvadanjem i pripadanjem. Kada vas u djetinjstvu i mladosti

nisu prihvadali onakvima kakvi ste bili razvili ste načine da

budete 'prihvatljivi'. Ako ste zaključili da vam manipulacija

donosi bijeg od boli vrlo brzo ste je usvojili kao obrazac.

Često zabavlja promatranje ljudi koji pokušavaju kontrolirati

ljude i okolnosti oko sebe da bi se brzo našli u situaciji gdje im

izmiče tlo pod nogama.

Važno je razumjeti da dete ulaganjem energije u manipulaciju

trošiti tu istu energiju i vrijeme na nešto što nikada nedete

modi kontrolirati. Količina energije potrebna za kontrolu je

ogromna te je čest slučaj da ovakvi ljudi obole relativno rano

jer im se tijelo troši nevjerojatnom brzinom. Tijelo čovjeka

nije napravljano za takve stvari te mu takvi oblici ponašanja

predstavljaju nepotreban rad koji u svom krajnjem cilju gubi

smisao.

Zašto je tako teško voljeti nekoga zbog onoga što netko jest.

Normalno je da se nedete nadi sa svima na valnoj duljini, ali

čemu onda ulaziti u ozbiljniju vezu ili brak s nekim tko vam

nije savršen točno takav kakav jest? Savršen vama naravno!

U današnjem društvu je normalno da krenete u vezu, a tek

onda se krenete istinski upoznavati s osobom. Tu smo malo

preokrenuli lončide. Dok upoznamo nekoga i shvatimo kakav

je u svojoj srži, navika se ved stvorila, a strah od samode

natopljen nesigurnošdu u samoga sebe de učiniti ostalo. Ne

treba posebno naglašavati da vedina parova na početku glumi

nekoga drugoga da bi kasnije brane popustile i na vidjelo

izašla bujica svega onoga što je brana potiskivala. Koliko je

zapravo teško biti ono što jesmo i zašto je to tako. Čak i ovo

ima vrlo jednostavan odgovor. Vedina pojedinaca iz naše

najbliže okoline nije podržavala to što jesmo. Društvo

funkcionira tako da nas kalupi u oblik koji podržava opstanak

jednog destruktivnog sistema koji ne poštuje pojedinca i u

potpunosti je neusklađen s prirodom. To znači da je osuđen

na propast samo što to vedina ljudi u ovom trenu ne vidi jer

kada ste unutar velike promjene koja traje kroz vrijeme ne

primjedujete njezinu veličinu.

Ako na standardne ženske frustracije dodamo činjenicu

'opsjednutosti' traženjem muškarca koji de zapravo

nadomjestiti oca u smislu pojma i predodžbe što muškarac

mora biti jasno je vidljiv kaos koji de kuhati u ženskim glavama

(ovo je slično i za muškarce, ali o tome kroz muški ego). Čim

prije osvijestite svoje roditelje u sebi, prihvatite dobro, a

odbacite loše (jer to je smisao razvoja i evolucije) tim prije

dete modi razviti barem koliko toliko zdrav odnos sa

partnerom.

Ako kao žena niste osvijestili da zapravo tražite kopiju oca,

odnosno podsvjesno duboko skrivenog odnosa koji ste razvili

u svojoj glavi vrlo brzo dete naletiti na prve probleme. Čim je

roditelj, u ovom slučaju otac, bolje energetski, mentalno i

psihički složen time dete imati bolji uzor i manja je

vjerojatnost da dete ulaziti u odnose u kojima de vas muškarac

podcjenjivati, omalovažavati i zlostavljati na ovaj ili onaj

način. Nažalost to je danas vrlo rijetko jer biti muškarac u

današnjem svijetu znači biti odmaknut od vlastitih emocija. To

jednostavno nije prihvatljivo. Takav muškarac je etiketiran

kao šonjo. Stvari se polako mijenjaju, ali bit de potrebno još

nekoliko generacija kako bi postalo društveno prihvatljivo da

muškarac priča o emocijama, a da pri tome to nimalo ne

'umanjuje' njegovu mušku energiju. Još uvijek nije stvorena

kritična masa koja de potjerati stvari u jednom drugačijem

smjeru.

Iskreno, mislim da je danas teže biti muškarac. Razmislite

malo. Vi kao žena možete biti histerični, imate pms na koji se

možete izvlačiti do besvijesti. Zapravo se podrazumijeva i

sasvim je normalno da kao žena budete emotivno rasipana

sve strane. I onda se čudimo onoj muškoj: „Babe!“ Naravno

da se to ne odnosi na sve žene, ali priznajmo same sebi vedina

žena su zaista nesigurne i frustrirane, lakše padaju pod utjecaj

okoline zbog vlastite nesigurnosti, što naravno potrošačko

društvo u kojem živimo srče k'o ludo i gradi carstva na

nametanju savršenog fizičkog izgleda koji kao žena morate

postidi. I onda kada gravitacija i godine krenu činiti svoje

svaka imalo zategnutija žena od vas predstavlja konkurenciju

na tržištu partnerstvo i/ili brak. Jer Bože sačuvaj da vas

muškarac voli zbog vas samih, to je ženskom umu teško

dokučivo. On de radije zamijeniti vas s kojom se dobro slaže

da bi umočio malog u mlado meso i time ugrozio odnos s

kojim je zadovoljan i koji je pun ljubavi. Nitko to ne želi. Svi mi

uživamo u odnosima koji nas ispunjavaju i kada ste u jednom

takvom ne pada vam na pamet nešto drugo. Ne pada vam na

pamet ugrožavati nježne dodire, poglede, razumijevanje,

smijeh, zagrljaje, podršku koja izlazi s obje strane

Nemojte ni na tren pomisliti da sam ženomrzac dohvatit du se

ja i muškaraca i istresti i njih iz gada. Jednostavno volim

stvari nazvati pravim imenom i nepotrebna uljepšavanja su

upravo to – nepotrebna!

Svakako ne treba zaboraviti biologiju i trenutno stanje svijesti

na kojoj se svi nalazimo. Još uvijek smo civilizacijski u modu

'use, na se i podase'. Prva čakra nas pere sto na sat. No polako

se stvari mijenjanju i uživam u promatranju procesa

transformacije. Iako to nije prava priroda naših potencijala

teško je pronadi partnera, pogotovo muškarca' koji de toga

biti svjestan. Koliko got žene žele potomstvo i njuškaju gdje je

pravi genetski materijal koji de onda, često prevarom, uvudi u

brak. Čim nesigurnija žena time je veda šansa da de

prevarama i lažima 'zarobiti' muškarca na dijete. No opet

naglašavam da takva žena nije svjesna što radi, ona samo vrti

film koji je u nju umetnu netko drugi. Kako biti ljut na

nesvjesnog čovjeka? To je kao da ste ljuti jer slijepac ne vidi?!

Jednostavno ne vidi ni nesvjestan čovjek. U umu mu se vrti

film koji mu je predan izvana i jedino je što ima, a vi mu sada

nudite neko drugo objašnjenje, koje iako zvuči bolje i

logičnije, zahtjeva promjenu i rad na sebi....mmmm ne draže

mi je onda ovo moje govno...barem znam kako smrdi. Način

gledanja na stvarnost koji predlažem je sve samo ne smrad.

Ispunjeni ste energijom, optimizmom i poletom.

S druge strane muškarac u svojim mladim, od hormona ludim,

rasplodnim godinama najčešde gornju glavu nosi kao ukras na

vratu. Sva mod razmišljanja seli se u donji dio koji onda

upravlja njime i vodi ga kako se njemu defne. Ima muškaraca

koji nikada ne izađu iz te faze što je pokazatelj njegove

nesigurnosti i potrebe za dokazivanjem no o tome malo

kasnije. Umakanje miška u svaku rupu koja prođe je

razumljivo kada imate dvadesetak godina, ali kada to radite u

četrdesetoj, pedesetoj ili kasnije onda imate problem. Da,

imate problem i možete kolutati očima i nijekati do

prekosutra no imate problem. Navala hormona u

teenagerskoj dobi može opravdati nedostatak razuma no ako

ni trideset godina kasnije niste pronašli zadovoljstvo u odnosu

koji se temelji na još nečemu osim seksa vi zapravo trideset

godina niste ništa naučili, a ako niste to govori da imate kruti

ego i tvrdi karakter, a sve mekšeg miška. Ta kombinacija

uglavnom vodi do samode koja onda hrani frustraciju i

pretvarate se u čangrizavog starca kojem nitko ne valja.

Mislite da se to ne vidi? Vidi se i te kako se vidi, a niti jedna

emotivno složena žena nede htjeti udi u ozbiljniji odnos sa

takvim muškarcem. Onda ste osuđeni na emotivno razdrmane

teenagerke koje de kroz odnos sa takvim muškarcem rješavati

svoj nerazriješen problem sa ocem. E, pa sretno vam bilo.

Muški ego

Svoje shvadanje muškog uma utemeljila sam na promatranju

muškaraca, njihovog ponašanja i reakcija na okolinu, žene,

posao, ali i kroz odnose svojih prijateljica te muških prijatelja

koji su bili dovoljno hrabri da se upuštaju u rasprave sa mnom

i objasne mi kako to izgleda taj njihov svijet. U ovaj mišung

svakako bi dodala knjige iz psihologije muškarca, muškog ega i

muškog uma. Ima tu i proučavanje energija iz aspekta

muška/ženska, kap fizike, astrologije i astronomije i ta daaa.

Nisam muškarac, ali mislim da sam poprilično dobro

pohvatala končide so 'keep our fingers crossed'.

Dakle, kako to izgleda biti muškarac?

Pa moram priznati da nakon svega što sam saznala i

spoznala...nimalo lako. Mi žene često znamo plakati kako je

ovaj svijet nepravedan, muški itd. Da, tome jest tako. Stav

nepravedan je opet kut gledanja na stvari. Zamislite na

trenutak, da ste rođeni recimo pedesetih godina prošlog

stoljeda. To su uglavnom očevi današnjih muškaraca u

'naponu' snage od nekih 30 do 45 godina. Što ste u tom

periodu dobili kao obrazac ili film koji vam igra u glavi. Ok,

dobili ste film svojih roditelja. Tko su ti roditelji? Radi se o

pojedincima koji su preživjeli drugi svjetski rat, a čiji očevi i

majke su bile/i, preživjele/i prvi svjetski rat. Što osoba koja

preživi takvo iskustvo može ostaviti u nasljeđe osim straha. A

gdje su sve generacije prije koje su pojedinci čija stvarnost je

bila kreirana sa puuuuno manje informacija, nije se moglo

puno toga otvoreno govoriti, a smisao života vedine se

uglavnom svodio na golo preživljavanje. Moramo ih razumjeti.

Možda se radi o pojedincima koji su gledali kako im netko

brutalno ubija najmilije, siluje sestre, muči prijatelje. Kako je

taj čovjek mogao zaključiti nešto lijepo o životu...vrlo teško. Iz

naše perspektive danas jasno je da demo napraviti sve da se

to ne dogodi ponovo. Energija rata je muška energija i samo

je dio evolucijskog procesa. Nitko ne uči kada mu je dobro, svi

mi učimo kad nas život bocne pod rebra. Tako je to i na

globalnoj razini. No ovo je tema za sasvim novu knjigu te

nastavljam dalje sa onim muškarcem rođenim pedesetih.

Znači to je doba ubrzo nakon drugog svjetskog rata u kojem je

još uvijek duboko usađen muški obrazac koji izgleda otprilike

ovako – Muškarci su hrabri, jaki, neustrašivi, ne plaču, brinu

se za obitelj i prehranjuju je, ne jadikuju i ne pokazuju

emocije...to je ženski posao ;)

Mislim i muškarac je samo čovjek, a ovaj obrazac očekuje od

njega da bude robot, vojnik koji de izvršavati dane mu

obaveze. Zato su muškarci vojnici i ti koji ratuju. Još se

koprcaju u tom obrascu koji polako, ulaskom ženske energije

popušta na snazi.

No da se razumijemo, nisam nikako pobornik dominacije žena

no nije slučajno da je vedi broj žena na planeti. Potrebno je

ugasiti tu 'marsovsku' vatru. Kada se to postigne vjerujem da

demo imati ravnotežu.

Onda sa druge strane imamo sve vedi broj žena koje se

samostalno mogu brinuti za sebe te ne ovise više o

financijama muškarca. Dolazi do promjene u društvu, a kako

smo sami sudionici te promjene teško nam je primijetiti što se

zapravo događa. Promjene se uglavnom događaju vrlo polako

posebno kada su u pitanju promjene na razini osobnog stava.

Volimo misliti da smo otvoreni i spremni za promjene no moje

istraživanje pokazuje sasvim drugačije rezultate. Ne samo što

nismo spremni tako lako otpustiti stare obrasce ved demo

pronadi sve mogude načine da izvrludamo promjenama i

ostanemo u svojoj čahuri koja je dobrano ved napukla. Tu je

muški ego puno tvrđi. A kada ga vidite kod žene možete biti

sigurni da ga je 'ubrala' od oca te da sa sobom nosi neriješen

odnos sa istim tim ocem, koliko got ona poricala i sama sebi

uljepšavala priču.

Kada ste identificirani sa ulogom koja vam je nametnuta jer

ste određenog spola teško je odjednom mijenjati sebe jer za

početak velika vedina uopde nije svjesna da je ego stvoren kao

niz uloga koje su nametnute jer ste određenog spola. Dakle

prvi korak bi bio osvijestiti to kod sebe. Shvatiti da kao

muškarac imate pravo na osjedaje i da time niste nimalo

manje snažni. Nitko nije uvijek nesalomljiv i uredu je pustiti te

osjedaje van. Nije nimalo čudno da žene žive dulje. Količina

emocija koja izlazi kroz naša usta ponekad je malo i

zastrašujuda, ali benefiti koje to nosi sa sobom su nešto što bi,

ako ništa drugo, onda zbog zdravlja trebali preuzeti i

muškarci. Jednom kada dubinski razumijete da smijete biti sve

što želite, a onome k'o vas nazove papučarom ili šonjom

smijete redi da svoje „frustracije, strahove i obrasce zadrži za

sebe i ne projicira dalje“, otvorit de vam se jedan sasvim novi

svijet u kojem vam se živo fudka za to što drugi misle o vama.

Žene imaju svoje oblike pritiska na mišljenje pripadnica

vlastitog spola i uglavnom se svodi na vanjske parametre kao

što su – ružna je, debela je, vidi kakvu kosu ima, cipele su joj

takav neukus i sl. Muškarci jedni na druge vrše pritisak putem

utjecaja na kontrolu emocija. Vi sami sebe međusobno držite

u tom krugu – mi smo nesalomljivi i jaki...grrrr.

To što možete redi da se osjedate ovako ili onako ne znači da

niste jaki, upravo suprotno. Vjerujem da trenutak zahtjeva da

bi se u trenu pretvorili u nesalomljivog i u tome upravo leži

sva tajna svemira. Prilagodba situaciji! Ako je sve oko vas ok,

uredu je, možete se opustiti, ne morate vječno kroz ratne igre

dokazivati tko je alfa mužjak i ispuštati Tarzanove urlike ne bi

li dokazali da ste upravo vi baš taj. Koga briga?! Svatko od nas

je drugačije uvjetovan i nosi drugačije vrijednosti i ako radite

to zbog žene slobodno se opustite jer nije nam više prioritet

možete li ubiti divlju svinju golim rukama i donijeti je na

leđima u našu malu spilju.

ŠKOLOVANJE

Uf, bolne li teme. Vjerujem da nam je svima jasno da je

edukativni sustav dobrano zastario u najvedem dijelu svijeta.

Istovremeno živimo u svijetu tehnologije, širenja informacija

brzinom svjetlosti, a nitko ne brine o tome jesu li svi

opremljeni za takav svijet. Mlađim generacijama je prirođeno

da brzo usvajaju novitete i njima je tehnologija pod 'dobar

dan' no da li je taj slučaj sa svim ostalim generacijama?

Nevjerojatna je činjenica da u školama imamo sustav koji ne

prati vanjski svijet. Zapravo nije to ono što je nevjerojatno.

Čudnije je kako nam je malo stalo do toga da djecu što bolje

pripremimo za svijet, sa što aktualnijim informacijama i

znanjima.

Ved čitajudi ovaj mali uvod možete vidjeti zašto je sustav

školstva i edukacije sljededa stepenica kroz koju utiskujemo

zastarjele obrasce.

Školovanje je tako iznimno važno za razvoj pojedinaca da bi

profesiju učitelja i profesora trebalo staviti u kategoriju

beneficiranog radnog staža.

Vedina ljudi koja se odlučuje za ovakav životni poziv nosi u

sebi negdje ono sjeme pedagoga koje je nužno da biste bili

dobar učitelj. Promatrajudi svoje učitelje lako je bilo primijetiti

količinu frustracija koja se u vedini javlja upravo zbog

nepoštivanja i nerazumijevanja važnosti njihove odgojne

struke.

Tridesetak učenika iz tridesetak različitih domova u kojima

vladaju odnosi po principu muško-ženskog ega oca i majke

koji potpuno nesvjesni svojih frustracija usađuju svom djetetu

strahove vezane uz situacije koje realno vrlo vjerojatno nikada

nede susresti. Održavamo 'čudovište' na životu pričajudi o

njemu. Da usađujemo jedni drugima osjedaj bliskosti sa

cijelim svijetom i svim ljudima ne bi se uopde zamarali

strahovima kao što su – pazi se mračnih ulica, netko de te

opljačkati...nja, nja, nja, nja i slično. Ne bi se odgađalo da

okredemo glavu i da se pravimo kao da se to nas ne tiče. Ne bi

ostavljali prostora da se tako nešto dogodi. Potencijalno

odbačene pojedince bi prihvadali. Evolucija i ide u tom smjeru

no teško nam je vidjeti jer stojimo preblizu slike i vidimo

poteze kistom, ali ne i cijelu sliku.

Vratimo se sada na onog isfrustriranog profesora koji

pokušava prenijeti znanje u uvjetima katastrofalno loše plade,

školska oprema je isto tako daleko ispod svjetskih noviteta, ali

ljepota školovanja je u tome da ti daje informacije koje ti

pružaju mogudnost da dođeš do trenutka kada de se upaliti

onaj kritički moment u umu kroz koji počinješ preispitivati sve

naučene obrasce. Dolaziš do trenutka u kojem um počinje

povezivati drugačije, počinju se otvarati nova vrata i prozori, a

svijet više nije isti. Hodaš istom ulicom, razgovaraš sa istim

ljudima, ali vidiš jedan drugi svijet, jedan bolji svijet u kojem

se svatko iz svoje male čahure trudi najbolje što može, daje

sve od sebe u trenutku i koliko got se nama činilo malo to je

najbolje što u tom trenutku netko može i zna. No ovaj

otvorenog uma više nije ljut i frustriran ved želi pomodi da svi

prođu kroz to. Nije bez razloga osnovna škola obavezna. Čega

nas je toliko strah. Znanje je prekrasno. Omogudava ti da

povezuješ podatke na sasvim nove načine i da se mene pita

školovanje bi bilo obavezno do završetka fakulteta. Trenutno

je to teško izvedivo jer još ne postoji kritična masa koja de to

pokrenuti no samo je pitanje vremena kada de se to dogoditi.

Ne hode li se, ved kada de.

Edukacija odraslih, odnosno cjeloživotna edukacija, je ono što

bi nam trebalo biti usađeno u razmišljanje po defaultu. Mi svi

nekako mislimo kada završimo školu da je to to, što se učenja

tiče. Svjedočila sam situacijama u kojima su vlastiti roditelji

usađivali negativan obrazac prema školovanju i edukaciji

vlastitom djetetu. Bilo je i primjera kada je postojao pritisak

cijele obitelji kada je jedan pojedinac odlučio završiti fakultet.

Cijela četa se srušila na njega komentarima poput – „ma što

de ti to, ne budi glup, ma kome još treba škola...“.

Promatrajudi ovaj fenomen vrlo brzo se uoči da takav pritisak

stvaraju upravo pojedinci koji su završile škole do kraja

srednje, ali ne i preko. Mislim ima tu svega no ovo je nekakav

presjek. Roditelji sa visokim školama često vrše takav pritisak

na dijete tako da je onda i to kontra produktivno.

Najgore što roditelj može napraviti svom djetetu je rješavati

svoje frustracije preko njega pa ga siliti da ostvari njegove

neostvarene snove uvjetovanom ljubavi.

Sve ovo što se događa je sastavni dio evolucijskog procesa i

važno je to prihvatiti kao takvo, ali pomicanje vlastitih granica

za dobrobit svih je ono što je potrebno kako bismo

napredovali i evoluirali i bolje ljude u boljem svijetu.

Svaki prikaz vanjskog svijeta samo je refleksija koja nam se

vrada kako bismo pronašli novi, bolji način da riješimo neki

problem. Edukacija služi da širi taj um, daje vam opcije.

Edukacija vas nede učiniti bogatim ako sve informacije koje

imate u glavi ne počnete povezivati na novi način.

Neki ljudi odrastaju u okolnostima u kojima to dođe do

izražaja. No to je samo zato jer smo još uvijek robovi vanjskog

svijeta i potrebna nam je 'stimulacija' izvana. I to je samo dio

evolucijskog procesa. Razbacani smo van sebe i onda taj

vanjski svijet, najbolje što može, gura sve nas van. Vanjski

svijet je samo manifestacija našeg unutarnjeg svijeta. On nam

samo služi kako bismo vidjeli na kojoj fazi smo po pitanju

unutarnjeg razvoja. Ako još uvijek smatramo da ratovi

rješavaju probleme to samo znači da još nismo naučili kako

slušati druge i kako koristiti riječi da bismo se povezali, da

bismo zajedno rješavali izazove sa kojima se suočavamo, a

izazovi su ono što nas pokrede, ono što pokrede svijet.

POSAO

Posao je sljededa stepenica razvoja odnosa sa drugima oko

sebe. Ovo je razina na kojoj su uključena materijalna sredstva,

a kako smo svoj osjedaj sigurnosti vezali uz novac ovo je

razina na kojoj smo poprilično kaotično povezali končide.

Odnosi prema drugima i odnos prema novcu spadaju u

kategoriju druge čakre i sve dok to ne ispretresemo u

kombinaciji sa svim čakrama ne možemo krenuti dalje.

Smisao odnosa je provudi tu energiju kroz sve ostale čakre i

uskladiti je sa njima. Blokade na energetskoj razini su tako

očite na materijalnoj da je fantastično koliko još ne vidimo

slona u staklani.

Razlog zbog kojeg ga ne vidimo je bazično jednostavan – ne

mijenjamo način razmišljanja! Ima bisera i genijalaca koji

zasvijetle i osvjetljavaju nam put no često ih uopde ne

prepoznajemo. To što je netko genijalac ne znači da je bolji

kao čovjek od bilo koga drugoga. On je samo uspio izadi iz

okova utabane šprance.

Da bi ovo bilo jasnije podijelit du sa vama jednu priču:

Siromašni otac i majka krenuli ranom zorom u polje. Kako je

put do tamo bio poprilično dalek nisu mogli sa sobom voditi

svoju djecu te su posegnuli za naučenim načinom kako ih

natjerati da budu mirni. Nacrtali su na podu krug, stavili ih u

njega sa nešto hrane i rekli im „Ako izađete iz kruga umrijet

dete“. Djeca su poslušno do povratka roditelja sjedila u krugu

iz straha.

Osim što ova priča pokazuje važnost roditeljske uloge ona

jasno govori koliko je važno da ljudi osvijeste sami sebe prije

nego što imaju djecu. Svaki roditelj je svom djetetu Bog. Svijet

je ovakav upravo zato što puno Bogova ne vidi i ne razumije

kako izgledaju kroz oči njihovog vlastitog djeteta.

Malo bide koje je došlo na ovaj svijet prepuno povjerenja

pretvara se u čovjeka prepunog nepovjerenja. Prva i

najvažnija osoba je usadila strah, uvjetovala ljubav i usadila

osjedaj krivice. Biti roditelj je najvažniji posao i uloga koju

možete imati u životu i ništa vam drugo ne smije stati ispred

toga. Ako mladi uđete u ovakvu ulogu, u trenutku kada sami

sebe uopde ne poznajete isti taj kaos i naučene obrasce dete

samo dalje usaditi svom djetetu.

No sada da se vratimo na obrasce koje koristimo u poslu, a

koji su potpuno destruktivni. Za primjer evo nekoliko:

Na poslu nema prijatelja

Pravi vođa viče i udara šakom

Potrebna je kontrola i stega da bi se uspjelo

Što nije u redu sa ovim primjerima?

Usađuju u nas osjedaj nepovjerenja. To su obrasci iz vremena

kada smo razumjeli svijet daleko manje nego danas. Uz svo

silno znanje ovoga svijeta i činjenicu da nešto opako ne valja u

načinu na koji smo posložili lončide pitanje koje se postavlja je

- kako je mogude da nam još uvijek nije dosta?

Koliko još generacija treba prodi prije nogo što shvatimo da je

razmišljanje proces koji je isključivo u našim glavama i da smo

mi ti koji imamo mod promijeniti sebe u što god želimo. Ako

vaše trenutno razmišljanje uzrokuje bol i nelagodu vama

samima sve što trebate jest promijeniti kako razmišljate.

Emocije su smjernice na tom putu. Osjedate se loše? Eto, to je

alarm koji vas usmjerava kamo idi odnosno ne idi.

Promatrajudi odnose na poslu iskristaliziralo se da smo zapeli

u obrascu da nema dovoljno za sve. Sada razmislite na

sekundu o sljededem: čovječanstvo postoji ved tisudama i

tisudama godina i zemlja se uvijek pobrinula za nas. Zašto

nam je onda tako teško vjerovati da de se pobrinuti i u

bududnosti. Ako pogledate svaki kontinent na kugli zemaljskoj

vidjet dete da je prebogat svime i svačime i kada bi se riješili

sebičnosti gladi i neimaštine ne bi bilo. Oduvijek me

fasciniralo kako ljudi gomilaju 37 automobila, 6 kuda i slično

dok u jednom trenutku mogu biti samo u jednom autu, samo

u jednoj kudi. Zar je potrebno imati 100 pari cipela u ormaru?

Unutarnju prazninu punimo materijalnim stvarima koje

djeluju kratkotrajno jer njihova svrha je služenje svrsi, a ne

nadopuna za osjedaj praznine.

Druga zanimljiva stvar koju sam primijetila u poslovnim

odnosim je da nas tjeraju da budemo 'civilizirani'. Prema

najbližima smo uvijek najgori jer smatramo da de po defaultu

biti uz nas. Poslovna komunikacija tjera nas da pronalazimo

načine zdravije i konstruktivnije komunikacije u kojoj se

možemo izraziti, a pri tome ne povrijediti druge. Zapravo su

nam poslovni odnosi mala škola komunikacije i osobnog

razvoja. Sve što trebamo jest prebaciti to znanje u sve ostale

segmente vlastitog života.

Treda stvar koju nas poslovanje uči jest da budemo kreativni.

Svi mi u sebi nosimo male genijalce koji su ili ubijeni u pojam

ili uopde ne mogu savladati vlastite demone. Nitko za to nije

kriv. Nitko to nije pojasnio ni generacijama prije nas pa kako

su nas onda mogli naučiti tome. Kako smo svi jedni drugima

učitelji tako je važno dijeliti znanje koje imate kako bi se

društvo u cjelini razvijalo u sve bolje i bolje. Smisao postojanja

je prosperitet za sve i to je ono čemu nas poslovanje temeljno

želi naučiti. Jer ako može Steve Jobs i ostala raja možete i vi.

Svi smo mi isti kemijski sastav i samo je stvar usvajanja znanja

i pomicanje vlastitih granica.

PRIJATELJI

Prijatelji su oni naši najdragocjeniji dijamanti koji nas vole i

prihvadaju takvi kakvi jesmo. No čemu nas uče takvi odnosi?

Upoznavanje ljudi na najdubljoj razini strahova omogudava

nam da sagledamo razloge zbog kojih se netko ponaša na

određeni način. Razina razumijevanja koju razvijamo za ostali

svijet upravo krede preko prijatelja kroz koje onda možete

bolje razumjeti postupke ljudi koje ne poznajete tako dobro.

Uče nas povezivanju podataka i informacija na jednoj sasvim

drugoj razini.

U nekoliko navrata u životu ušla sam u prijateljske odnose sa

ljudima za koje mi je vedina ljudi rekla „Dobro, jesi ti luda!“ Ne

mogu vam redi koliko sam zahvalna za ta iskustva. Čemu su

me ti odnosi naučili? Svaka osoba je ranjeno dijete koje

pokušava zaštiti to svoje malo ranjeno srce na jedini način na

koji zna. Nama to izvana može izgledati kao okrutnost,

hladnoda ili brutalnost, ali kada pređete te bedeme iza njih

stoji prekrasan čovjek ili žena koji se štiti od boli. Nitko mu

nije rekao kako pa je samo posložilo bedem najbolje što je

znalo jer nitko ne voli bol. No bol nas kali. Transformira nas iz

srži baš zato da bismo razumjeli da nas nitko ne može

povrijediti ako mu to ne dozvolimo. Zapamtite vi ste svoga

tela gospodar! Kada ljudi govore to uvijek, ali baš uvijek

govori samo o njima, a nikada ne o vama. Kada duboko u sebe

usadite tu misao nedete se više uvudi u krug nanošenja boli.

Vidjet dete istinu i neizgovorenu stvarnost koja de u vama

izazvati empatiju i razumijevanje. Svojom ne reakcijom dete

zaustaviti daljnje nanošenje boli.

Prijatelji nam otvaraju vrata svog života, svojih boli i svojih

tajni kojih se srame. Time u nama grade kvalitete odanosti,

povjerenja i ljubavi prema čovjeku sa kojim nismo rodbinski

vezani. Njih biramo voljeti jer oni vole nas. No to je jednako

tako samo jedan potez kistom u velikoj slici koju zovemo

razumijevanje života.

Sljededa važna stvar koju učimo kroz odnose jest da naša

percepcija stvarnosti nije jedina koja postoji. Uči nas da

dubinski razumijemo zašto netko govori nešto ili se ponaša na

način na koji se ponaša. To je kao da imate priliku sagledati

situaciju iz druge perspektive, a da ju ne morate direktno

proživjeti na vlastitoj koži. Širi vam pogled na stvarnost samo

ako znate slušati ljude kada govore.

Zamislite čašu koja stoji na okruglom stolu oko kojeg stoji

nekoliko ljudi. Svi de se složiti u tome da promatraju čašu no

ako ih pitate da nacrtaju čašu iz kuta iz kojeg gledaju dobit

dete sasvim različite slike čaše. Ako ste dovoljno otvoreni da

gradite sebe kroz percepcije drugih vrlo brzo dete modi

sagledati čašu iz svih kutova, a da se pri tome niste pomakli sa

mjesta. To je ono što je Einstein, ali boremed i meni moj otac,

govorio o četvrtoj dimenziji – vremenu. Proputovali ste kroz

vrijeme, a da se niste pomakli sa mjesta. Kroz odnose

putujemo kroz vrijeme, kroz svemire i galaksije, a sve to sa

jedne točke.

Sljededa lekcija koju učite je stjecanje povjerenja prema

ljudima van vašeg obiteljskog kruga. Na obitelj nekako

računamo da se možemo osloniti po defaultu. Pa ista smo krv

zar ne? Baš zato su prijatelji od iznimne važnosti u životu jer

nas uče da to povjerenje širimo dalje. Vrijeme koje provodimo

sa njima je od velike važnosti jer nas otvara prema

razumijevanju postupaka i razmišljanje do jučer nama

nepoznatih ljudi. Ako ste u stanju imati povjerenje prema

njima, imati razumijevanja za njihove postupke izgradit dete s

vremenom to isto i prema svim drugim ljudima. I to je sva

tajna odnosa. Vradanje povjerenja prema ljudima je ono što je

smisao odnosa.

Učenje i prepoznavanje sebe kroz postupke drugih je temelj

rada na sebi. Kada prepoznate da vam ljudi oko vas

reflektiraju ono što trebate prepoznati, pročistiti i osvijetliti

kod sebe nikada više nedete imati loš odnos. Uvijek, ali baš

uvijek nas kod drugih žulja ono što nismo prepoznali i

prosvijetlili kod sebe samih. Kada radite na sebi neminovno

dete uči u svoj vlastiti svijet unutar svoje kože i počet dete

primjedivati vlastito tijelo. To de vas dovesti do toga da

prepoznate kako vam je tijelo dano kako bi vas vodilo i

upozoravalo unutarnjim osjedajima na to što trebate

savladati. Bolesti su samo posljedica opiranja prirodnom

tijeku energije koji postoji u svima nama. Najveda iluzija u

koju vjerujemo jest da možemo nešto kontrolirati izvana.

Nitko nije pametniji od života, a za razumijevanje bolesti i

emocija ne mogu dovoljno jako preporučiti koliko je važno

pročitati knjige Louise Hay. Nitko nije tako dobro povezao i

objasnio kako funkcionira naše tijelo kao ona. To je priručnik

broj 1 za život. Knjiga vas vrada unutar vas. Vrada vas tamo

gdje vaš životni fokus treba biti, a to je vaše tijelo. Sve vam

govori i točno vas usmjerava kuda trebate idi i što unutar

svojih misaonih obrazaca trebate mijenjati.

SVE OSTALO: SVAKODNEVNE SITUACIJE i VAŽNOST

SLUŠANJA

Važnost pojedinog odnosa na vašu osobnu transformaciju

možete gledati i kroz odnose sa ljudima koji figurativno

rečeno protrče kroz vas život. Tu spada sve od blagajnice u

dudanu, preko majstora koji vam popravlja bojler pa sve do

druženje u nekom kafidu ili na nekom partyu. Ako znate

slušati i promatrati čak i takvi mini odnosi su odličan izvor

najdubljih lekcija koje možete imati.

Kada tražite odgovore nemojte se čuditi ako dođu u oblicima

u kojima se najmanje nadate. Neke od najboljih savjeta dobila

samo čekajudi u redu na blagajni ili kupujudi jabuke na placu.

Životne mudrosti koje možete ubrati u kratkom vremenu su

bravo malo blago. Cijeli život je prepun odnosa jer smo tu da

jedni drugima pomažemo no dok mi to ne vidimo, dok

nemamo povjerenja prema životu i dok nas ego bacaka na sve

strane mi slušamo, ali ne čujemo.

Jedna od najvedih istina jest da ono što uzimamo kao zdravo

za gotovo ne propitkujemo i ne sagledavamo sa istraživačke

strane. Korištenje osjetila ide po defaultu pa nas nitko recimo

ne uči kako čuti svijet oko sebe. Ovo sam osvijestila kroz

odnos sa svojim partnerom koji je se bavi tonom i koji toliko

dobro razlikuje nijanse u tonovima da njegov svijet sigurno

zvuči potpuno drugačije nego moj. No jednom prilikom

otvorio mi se jedan sasvim novi svijet slušanja kada mi je

stavio slušalice na glavu i reka da u jednoj orkestralnoj glazbi,

koju je slušao, poslušam kako su super ubacili tri tona harfe. I

tako ja sa slušalicama fokusirano slušam i škiljim mudro ne bih

li čim bolje ulovila ta tri tona. Ne trebam vam redi da ih nisam

čula sve dok mi on nije rekao „ok, slušaj, pazi, sad!“ I

odjednom - trin, trin, trin izronila su tri tona iz mora tonova.

Kakav je to imalo utjecaj na daljnji razvoj i shvadanje svijeta

bio je fantastičan. Odjednom sam čula ljepotu iza straha,

nesigurnost iza brutalnosti, ranjenost iza agresije. Ljudi su

govorili, a ja sam razumjela njihovu dubinu. Odjednom sam se

našla okružena prekrasnim ljudima koji su se uvukli u svoje

balone i obrasce jer ne znaju bolje, a sve što žele je ono što svi

mi želimo na kraju dana – prihvadanje, ljubav, zajedništvo.

Kada krenete istraživati kako nastaje zvuk i kako naš mozak

procesuira zvučne valove neminovno dete se suočiti sa onim

što u psihologiji zovu filterima i šumom u komunikaciji. Što to

zapravo znači. Stvari su vrlo jednostavne – mi stvari vidimo i

čujemo onakvi kakvi smo iznutra, a ne kakve su one u

stvarnosti. Mi tumačimo vanjski svijet u odnosu na to kakav je

naš unutarnji svijet. I što vam to sada govori. Vratite se na

sekundu na dio u kojem sam spomenula da je vaš misaoni

proces isključivo i samo vaše vlasništvo. Nitko Vam ne može

nametnuti kako i što dete misliti. Sada spojite to sa

percepcijom svijeta koja počiva na našem unutarnjem svijetu i

bit de vam jasno da je mod u vašim rukama, a ne nekoga izvan

vas. Vi ste ti koji možete birati na što dete se fokusirati, na što

dete stavljati naglasak. Vi ste režiser vaše životne priče, a vaši

osjetilni organi su alati kojima gradite taj unutarnji svijet. Kao

režiser imate pravo viknuti rez, kao scenarist vlastitog života

imate mod napisati novi scenarij, a kao glavni glumac imate

mod odigrati ulogu života onako kako vi to želite! I nemojte

niti na sekundu pomisliti da de vam uspjeti sebična namjera.

Zato volim život jer znam da sebičnom čovjeku nede biti dano

da razumije.

Sljededi korak u promatranju slušanja odvest de vas do toga

da dete početi slušati sebe. Verbalni izražaj svakoga od nas

govori o tome kakav svijet nosite iznutra. Ako ostanete

fokusirani na druge nedete dodi do ljepote režiranja vlastitog

filma. Gledat dete kako ljudi žive živote kakve biste i vi htjeli,

ali kako ste još uvijek izvan sebe nedete napraviti nikakav

pomak prema vlastitom cilju.

Kako slušati sebe? Vrlo jednostavno. Isto kao što slušate

druge. Kada nekoga verbalno povrijedite pitajte se zašto ste

to rekli? Kakve emocije i misli su u tom trenutku prolazile

vašom glavom. Proces okrenite unatrag. Riječi su posljedica

našeg emotivnog auto pilota i neshvadanja da prije svake

emocije prethodi misao. Misao je dakle prvo što stvaramo,

misao uključuje emociju, emocija stvara reakciju. Sve dok ne

osvijestite ovaj proces nedete se maknuti niti koraka u

mijenjanju svog životnog filma. Možete razumjeti druge

perfektno, ali sve dok ne razumijete sebe što vam vrijedi svo

znanje ovoga svijeta.

Koliko puta tijekom jednog dana čujete izraze poput „debil,

kreten“ i slično. Zašto se čudite da vidite svijet na takav način

kada je to ono što mislite da svijet jest? Svaki čovjek ima

nešto prekrasno u sebi ili na sebi. Fokusirajte se na to.

Vratimo se na priču o režiseru – kamera ili ti vaše oko bira na

što de se fokusirati, Vaše uši čuju onu stvarnost koju nosite u

sebi.

Američki znanstvenik Dr.Bruce Lipton napisao je prekrasnu

knjigu „Biologija vjerovanja“ u koji na temelju

tridesetogodišnjeg istraživanja objašnjava kako naša

vjerovanja utječu na naše tijelo, kako su naši geni pod

utjecajem okoline i u potpunosti ih možemo mijenjati u

odnosi na to kakva vjerovanja nosimo unutar sebe.

Objašnjava bolesti poput raka te kako je vjerovanje ono što

kreira rak. Povežite to sa pričom Louise Hay i dobit dete

cjelovitu sliku kako naš unutarnji svijet utječe na naše tijelo,

ali i na to kako percipiramo vanjski svijet.

ZAKLJUČAK

Važno je da razumijemo i to je potrebno nebrojeno puta

naglašavati koliko je važno: Svijet oko nas je samo ogledalo

nas samih! Svaki odnos u kojem se nalazite kreirali ste sami

kako biste naučili i osvijestili nešto kod sebe.

Razmislite na trenutak o ovoj tvrdnji – svaki odnos kreirali ste

sami...

Upoznali ste nekoga i osoba vam je sjela ili nije. Ukoliko nam

je sjela tu obično nemamo problema no to obično govori da

kraj sebe imamo nekoga tko je poprilično sličan nama ili je

slab na istim mjestima na kojima smo i sami slabi. Kada nas

netko žulja...e to je pravi izazov. Realno nema potrebe da

imate sud o nekome koga ne poznajete i još pogotovo da je

taj sud negativan. Svi stavovi prema drugima reflektiraju nas

same i nikada, ali baš nikada nije problem u drugima.

Razvoj čovječanstva ide točno tamo kamo treba i to nitko i

ništa ne može zaustaviti. Ovu tvrdnju dete u potpunosti i

dubinski modi razumjeti tek kada počnete raditi na sebi. U

ovom trenutku postojanja dostupan nam je prekrasan alat

pod nazivom Internet. On je prozor prema znanju i jedini

vodič na tom putu koji vam treba je vaše tijelo. Znanje koje u

vama izaziva nelagodu je znanje koje je zastarjelo i temelji se

na starim obrascima koje treba transformirati. AHA moment

je ono što trebate pratiti. Kada vam cijelo vaše tijelo opušteno

govori da to što upravo čitate ima potpunog smisla i kada u

vašem tijelu stvara osjedaj sigurnosti znajte da ste na dobrom

putu. Pitajte se zašto postoje mobiteli. Nemojte ih koristiti

samo za zvanje. Imate mali prozor prema znanju cijelo

vrijeme kraj sebe. Koristite ga. Učite, izmjenjujte iskustva sa

drugima, pomažite jedni drugima.

Povezivanje svih nas i shvadanje da smo svi jedno je temelj za

prosperitet svih. Kada dubinski budete razumjeli da gladan

čovjek u Africi ima i te kako veze sa vama i kada na cesti ne

okrenete glavu jer ne želite vidjeti siromaštvo i prošnju tek

tada demo evoluirati u smjeru održivosti života. Pitajte se

zašto umiremo. Ovakvim shvadanjem života nismo niti

zaslužili bolje. Sve dok postoji jedno dijete koje nema što za

jesti, sve dok postoji jedan čovjek koji proživljava strah ništa

se nede promijeniti. Imamo sve preduvjete da živimo u

blagostanju i prosperitu i sve što treba je vratiti povjerenje

prema životu.

Preporučeni materijali i tehnike

Tehnika H'opopono

Meditacija – binauralni zvukovi i Hemi sync

Knjige

Bruce Lipton – Biologija Vjerovanja

Carolin Myss – Anatomija duha

Louise Hay – Kako iscijeliti svoje tijelo

Deepak Chopra – Sedam duhovnih zakona uspjeha

Autor knjige/teksta

Magdalena Jelić

Diplomirana novinarka

megola.wordpress.com