SAVREMENA HISTORIJA

Kronologija SVIJET IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA (1919.-1939.)

1919. 5-14. 1. U političkim borbama u Berlinu poražena revolucionama radnička ljevica; ubijeni Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht 18. 1. Početak mirovne konferencije u Versaillesu 19. 1. Izbori za konstituantu u Njemačkoj 11. 2. Friedrich Ebert izabran za predsjednika republike u Njemačkoj 2. 3. U Moskvi osnovana Komunistička intemacionala (Kominterna) 21.3. Proglašena Mađarska sovjetska republika 4. 4. Početak Sun Jat-senove kulturne revolucije u Kini 7.4. U Münchenu proglasena Bavarska sovjetska republika 20.-23. 4. U Beogradu osnovana Socijalistička stranka Jugoslavije, 1920. prozvana Komunističkom partijom Jugoslavije 29. 4. Prihvaćen Pakt od 26 točaka, Temeljni propis Lige naroda 3. 5. Kraj Bavarske sovjetske republike u Münchenu 28.6. Njemačka potpisuje Versailleski ugovor (na snazi od 10. 1. 1920.) 6. 8. Antantine intervencionističke čete zauzimaju Budimpeštu; kraj Mađarske sovjetske republike 16.9. Potpisan mirovni ugovor izmedu sila Antante i Austrije u Saint-Germainu 27. 11. Potpisan mirovni ugovor s Bugarskom u Neuillyju 1920. januar Crvena armija razbija Denjikinovu vojsku na jugu, čime je praktički skršen otpor kontrarevolucije u Rusiji 24. 2. Hitler objav1juje u Münchenu program Nacionalsocijalističke stranke 13. 3. Wolfgang Kapp organizira monarhistički puč u Berlinu; neuspio pokušaj restauriranja monarhije 19.3. Američki Kongres odbija ratificirati Versailleski mirovni ugovor 23. 3. Mađarska proglašena kraljevinom s vakantnim prijestoljem (admiral Horthy regent) 4. 6. Potpisan mirovni ugovor izmedu Antante i Mađarske u Trianonu lipanj-srpanj II. kongres Kominterne donosi 21 uvjet za članstvo 5.-16. 7. Konferencija o njemačkim reparacijama u Spau: Njemačkoj nametnuta isporuka ugljena i ograničenje snaga Reichswehra 10. 8. Potpisan mirovni ugovor izmedu Antante i Turske u Sevresu 14.-16. 8. Bitka izmedu Crvene armije i poljskih četa pod zapovjedništvom J. Pilsudskog na Visli; pobjeda Poljaka ("Čudo na Visli") 14. 8. vojni savez.između Jugoslavije i Čehoslovačke; zajedno s obrambenim savezom između Jugoslavije i Rumunije (7.6. 1921) osnova buduće Male Antante (16.2. 1933) 10. 10. Plebiscit u Koruškoj; većinom od 59% Koruška pripala Austriji 14. 10. U Tartuu (Estonija) potpisan mirovni ugovor izmedu Finske i Ruske SFSR; Ruska SFSR priznaje nezavisnost Finske (proglašenu jednostrano 6. 12. 1917) 12. 11. Rapalski ugovor izmedu Kraljevine SHS i Italije. Kraljevina SHS prepusta Italiji Trst, Goricu, dio Kranjske, Zadar i otoke Cres, Lošinj i Lastovo. Formirana Riječka država. 28. 11. Izbori za konstituantu u Kraljevini SHS 30. 12. Dekretom vlade Kraljevine SHS, tzv. Obznanom, zabranjeno propagandističko

djelovanje Komunističke partije Jugoslavije 1921. 8.-18.3. Pobuna mornara i radnika Kronštata protiv boljševizma; Trocki ugušuje pobunu 18. 3. U Rigi sklopljen ugovor izmedu Poljske i Ruske SFSR; utvrđena poljska granica istočno od Curzonove nove linije 21.-25. 3. Neuspio pokušaj Komunističke partije Njemačke da revolucionarnom akcijom preuzme vlast (martovska akcija) 5. 5. Sun Jat-sen obrazuje u Kantonu vladu protiv vojnih vlastodržaca u Pekingu 28. 6. Narodna skupština u Beogradu sa svega 53% glasova poslanika prihvaća prvi ustav, tzv. Vidovdanski ustav. KPJ i HRSS odbijaju sudjelovati u donošenju tog centralističkog ustava, koji je prihvaćen suprotno odredbama Krfske deklaracije (kojom je predviđena dvotrećinska većina) juni-juli III. kongres Kominterne zalaže se za liniju radničkog Narodnog fronta 1. 8. Narodna skupština Kraljevine SHS donosi Zakon o zaštiti države kojim zabranjuje Komunističku partiju Jugoslavije 20. 10. Podjela Gornje Šleske između Njemačke i Poljske, u skladu s rezultatima plebiscita (60:40%) 12.11.-6.2. Washingtonska konferencija (SAD, Velika Britanija, Italija, Japan, Kina); postignut sporazum o ograničenju pomorskog naoružanja i sporazum Četiri sile (Francuske, Japana, Velike Britanije i SAD) o ostrvskim posjedima na Tihom oceanu; zagarantovana nezavisnost Kine. 6. 12. Nakon dvogodišnjih borbi sklopljen ugovor o miru između Irske i Velike Britanije; Irska dobila status dominiona 1922. 15. 3. Velika Britanija ukida protektorat nad Egiptom; Egipat proglašen nezavisnom kraljevinom 10. 4. Konferencija u Genovi o rješavanju privrednih problema i pitanja reparacije (bez rezultata) 16. 4. Rapalski ugovor između Njemačke i Ruske SFSR (Ruska SFSR se odriče nadoknade ratnih troškova; ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa) 16.9. Grčko-turski rat (započet 1920.) završava porazom Grčke 28. 10. Mussolinijev marš na Rim 30. 12. Nakon završetka građanskog rata službeno proglašen i osnovan Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (dotada Ruska SFSR) 1923. 11. 1. Francuske i belgijske trupe zaposjedaju Rursku oblast zbog neispunjavanja njemačkih reparacijskih obveza . 24.7. U Lausanni potpisan mirovni ugovor između Turske i Grčke (i grčkih saveznika u tursko-grčkom ratu); Turskoj priznata nezavisnost . 13. 8. Gustav Stresemann postaje njemački kancelar; nakon povlačenja s položaja kancelara (22. 1 ministar vanjskih poslova (do 3. 10. 1929) 13. 9. Primo de Rivera uvodi vojnu diktaturu u Španiji 29. 10. Turska proglašena republikom; prvi predsjednik Kemal Atatürk 8.-9. 11. Neuspio Hitlerov puč u Münchenu

1924. 21. 1. Smrt V. I. Lenjina; nakon višegodišnje borbe za v1ast Staljin će zadržati položaj glavnog partijskog i državnog rukovodioca 1.2. Velika Britanija priznaje SSSR; tokom godine čine to ostale europske velesile 25. 3. Grčka proglašena republikom (nakon izgnanstva Đure II, koji će se vratiti na prijesto1je 1935) 16.7.-16.8. Londonska konferencija: prihvaćen Dawesov plan o načinu plaćanja njemačkih reparacija 26. 11. Proglašena Mongolska Narodna Republika u Vanjskoj Mongoliji 1925. 28.2. Smrt predsjednika Njemačke Eberta; za njegova nasljednika izabran (10. 4.) Hindenburg 12. 3. Umire Sun Jat-sen; na čelu Kuomintanga nasljeduje ga Čang Kaj-šek 5.-16. 10. Konferencija u Locarnu: sklopljeni Locarnski sporazumi između Njemačke, Francuske, Belgije, Čehoslovačke i Poljske radi miroljubivog rješavanja sporova. (Zagarantovane njemačke zapadne granice, demilitarizacija Rajnske oblasti) 1926. 8. 1. Nakon osvajanja kraljevine Hedžasa Ibn Saud se proglašava kraljem svih teritorija pod svojom vlašću (od 1932. Kraljevina Saudijska Arabija) 24. 4. Sklopljen ugovor o prijateljstvu i neutralnosti između Njemačke i SSSR-a 12. 5. U Poljskoj državnim udarom dolazi na vlast maršal J. Pilsudski; stvaranje novog autoritarnog režima 10. 9. Njemačka primljena u Ligu naroda 19. 10. Britanska imperijalna konferencija u Londonu; izjava o ravnopravnosti dominiona 1927. 8.-12.4. Čang Kaj-šek obara radničku revolucionarnu komunu u Šanghaju 18. 4. U Nankingu obrazovana nacionalna kineska v1ada pod vodstvom Čang Kaj-šeka; početak drugog revolucionarnog gradanskog rata (1927-1936) 4.-23. 5. Prva svjetska ekonomska konferencija u Ženevi 12. 11. Trocki isključen iz KPSS; završetak borbe za vlast između Trockog i Staljina u SSSR-u 1928. 20. 6. Atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu: poslanik Puniša Račić puca na poslanike HSS-a; ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić umire (8. 8.) od pos1jedica ranjavanja juni-juli Početak agrarne revolucije u pokrajini Hunan pod vodstvom Mao Ce-tunga 27. 8. U Parizu sklopljen Briand-Kellogov pakt o uzdržavanju od rata kao sredstva za rješavanje političkih sporova 1.9. Albanski predsjednik Ahmed-beg Zogu uzirna kraljevski naslov kao kralj Zogu I. 1.10. Početak prvog petogodišnjeg plana u SSSR-u 1929. 6. 1. U Jugoslaviji kralj Aleksandar ukida ustav, raspušta parlament i uvodi osobnu diktaturu (do 1934)

11. 2. Lateranski ugovori između ltalije i Vatikana; ltalija priznaje papin suverenitet u Vatikanskom gradu 7. 6. Potpisan Youngov plan za otplatu smanjenih njemačkih reparacija (113 milijardi zlatnih maraka) uz pomoć SAD septembar U Njemačkoj kancelar Brüning počinje v1adati bez parlamenta pomoću predsjedničkih dekreta 14.9. Neočekivani uspjeh Nacionalsocijalističke stranke Njemačke (NSDAP) na izborima za Rajhstag 25. 10. "Crni petak" na njujorškoj berzi: početak svjetske privredne krize 1930. 1. 1. Indijski nacionalni Kongres (Kongresna stranka) u Lahoreu zahtijeva punu nezavisnost od Velike Britanije 22. 1.-22.4. Londonska konferencija o ratnim flotama (SAD, Velika Britanija, Japan, Francuska, ltalija): odricanje od gradnje novih oklopnjača do 1936; ograničenje izgradnje podmornica 12. 3. U Indiji počinje pod vodstvom Mahatme Gandhija "Pokret za izbjegavanje građanske poslušnosti" pozivajući na neposlušnost britanskim vlastima (pasivna rezistencija) 30. 6. Saveznici napuštaju Rajnsko područje 1931. 14.4. Abdikacija kralja Alfonsa XIII. u Španiji; Španija postaje republikom 17. 6. Pobjeda republikanskih stranaka na izborima za konstituantu u Španiji 18. 9. Japanci u1aze u Mandžuriju 2.2.-14. 10. Konferencija o razoružanju Lige naroda u Ženevi 18. 2. - Mandžurija proglašena samostalnom državom Mandžukuo (pod japanskim protektoratom) 10. 4. Hindenburg ponovo izabran za predsjednika Njemačke 30. 5. Brüning se povlači s položaja kancelara Njemačke; na njegovo mjesto dolazi Franz von Papen 16.6.-9.7. Konferencija o reparacijama u Lausanni: zaključeno da Njemačka umjesto reparacijskih obveza plati jednokratno obeštećenje 31.7. Na izborima za Reichstag nacisti dobivaju 37% glasova i postaju najjjača njemačka stranka 17.11. Von Papen se povlači s položaja kancelara u Njemačkoj; na njegovo mjesto dolazi general von Schleicher (2. 12.) 1933. 30.1. Adolf Hitler pozvan za kancelara Njemačke (nakon Schleicherove ostavke 20. 1.) 4. 3. Inauguracija predsjednika Franklina D. Roosevelta u SAD 15.3. Engelbert Dollfuss ukida ustav u Austriji 24. 3. U njemačkom Reichstagu prihvaćen Zakon o ovlaštenjima, koji znači ukidanje osnovnih ustavnih prava 27. 3. Japan istupa iz Lige naroda 11.4. U Portugalu donesen autoritarni ustav, kojim se ozakonjuje već postojeća diktatura 12.6.-27. 7. Svjetska ekonomska konferencija u Londonu 20.7. Potpisan Konkordat između Njemačke i Vatikana 18. 11. U Španiji pobjeda desnice na izborima za Cortes 19. 10. Njemačka istupa iz Lige naroda

16. 11. SAD priznaju Sovjetski Savez 1934. 26. 1. Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Poljske 9. 2. Balkanski pakt (Jugoslavija, Turska, Grčka, Rumunija) 13. 2. Čang Kaj-šek započinje pohod protiv komunista u Kini (početak "Dugog marša" Crvene armije kroz Kinu) 30. 6. Po Hitlerovu nalogu ubijen Ernst Röhm, voda SA odreda ("Noć dugih noževa") 25. 7. Austrijski savezni kancelar Dollfuss ubijen u Beču u nacističkom pokušaju državnog udara 2. 8. Smrt njemačkog predsjednika Hindenburga; Hitler postaje i predsjednik i kancelar septembar-oktobar General Franco krvavo guši masovni radnički ustanak u Asturiji protiv desničarske vlade 18. 9. SSSR pristupa Ligi naroda 9. 10. Marseilleski atentat. Ubijeni jugoslavenski kralj Aleksandar i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou 1.12. U Lenjingradu ubijen S. M. Kirov; početak Staljinovih čistki u SSSR-u 1935. 1.3. Njemačkoj vraćeno Saarsko podrucje (nakon plebiscita održanog 13. 1., u kojemje 91% stanovništva glasalo za priključenje Njemačkoj) 11..14.4. Konferencija u Stresi (Velika Britanija, Francuska, Italija); protest protiv jednostranih akcija Njemačke 2. 5. Francusko-sovjetski pakt o uzajamnoj pomoći 18. 6. Njemačko-britanski pomorski sporazum (Sporazum o ratnoj floti) juli-avgust VII. kongres Kominterne izrađuje program Narodnog fronta 15. 9. U Njemačkoj donesen Nürnberški zakon o isključivanju Jevreja iz javnog života 3. 10. Talijanske trupe ulaze u Etiopiju; početak talijansko-abesinskog rata 3. 11. U Grčkoj nakon referenduma ponovo uspostavljena monarhija 9. 12.-25. 3. Londonska pomorska konferencija: sporazum između SAD, Velike Britanije i Francuske o uzajamnom obavještavanju o gradnji jedinica ratne flote 1936. januar Osnovan Narodni front u Francuskoj februar Pobjeda Narodnog fronta na parlamentarnim izborima u Španiji 7.3. Njemačke trupe ulaze u demilitariziranu Rajnsku oblast 9. 5. Ita1ija anektira Etiopiju i uključuje je u Talijansku Istočnu Afriku 22. 6.-20. 7. Konferencija o morskim moreuzima u Montreuxu: potpisana konvencija o prolazu ratnih brodova kroz Bosfor i Dardanele 18. 7. Pobuna generala Franca protiv vlade Narodnog fronta u Madridu; početak španskog građanskog rata 25. 10. Sklopljen savez između Njemačke i ltalije - "Osovina Rim-Berlin" 25. 11. Antikomunistički pakt ("Antikominterna-pakt") između Njemačke i Japana 1937. 1.4. Burma odvojena od Britanske Indije i postaje posebna krunska kolonija 7. 7. Početak japansko-kineskog rata (sukob na mostu Marka Pola u Pekingu) 5. 11. Hitler iznosi pred generalima svoj plan o rješavanju njemačkog životnog prostora

6. 11. ltalija pristupa Antikominterna-paktu 11. 12. Italija istupa iz Lige naroda 1938. 12. 3. Njemačke trupe ulaze u Austriju; 13. 3. priključenje Austrije Njemačkoj 29.9. Münchenski sporazum (Njemačka, ltalija, Francuska, Velika Britanija); Čehoslovačka prisiljena odstupiti Njemačkoj 42000 km2 svoga teritorija (Sudetsko područje) 2. 11. Prva bečka arbitraža (Njemačka, Italija) donosi zaključak o priključenju dijelova čehoslovackog teritorija Mađarskoj 9.-10. 11. U Njemačkoj organizirani izgredi protiv Jevreja ("Kristalna noć") 1939. 14.3. Proglašena nezavisnost Slovačke i Karpatske Ukrajine (pod njemačkim pokroviteljstvom) 15.3. Hitler zaposjeda Česku i Moravsku i (16. 3.) objavljuje svoju odluku o stvaranju Protektorata Češke i Moravske 28. 3. Francove trupe ulaze u Madrid; završetak španskog građanskog rata 31.3. Velika Britanija i Francuska garantiraju nezavisnost Poljske 7. 4. Italija zaposjeda Albaniju (12. 4. personalna unija s Italijom) , 13. 4. Velika Britanija i Francuska daju garancije Grčkoj i Rumuniji 28. 4. Njemačka otkazuje njemačko-britanski pomorski sporazum od 1935, i njemačko-poljski sporazum od 1933. 22. 5. Vojni savez između Njemačke i ltalije ("Čelični pakt") 23. 8. U Moskvi potpisan sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju 25. 8. Zaključen vojni sporazum izmedu Velike Britanije i Poljske 25. 8. Njemačka objavljuje poštovanje neutralnosti Belgije, Danske, Nizozemske, Luxemburga i Švicarske 26. 8. Pod prijetnjom izbijanja rata u Jugoslaviji sklopljen sporazum Cvetković-Maček o rješenju hrvatskog pitanja 1.9. Njemačka bez objave rata napala Poljsku; početak Drugog svjetskog rata

Versajski mirovni ugovor

Nakon završetka Prvog svjetskog rata počele su pripreme za održavanje mirovne

konferencije i njenim uvjetima. Glavne sjednice konferencije održane su u Versaju, gdje je

28. juna 1919. godine, tačno pet godina nakon Sarajevskog atentata potpisan Versajski

mirovni ugovor. Bio je to ugovor o miru između Njemačke i sila Antante. Mir sa ostalim

poraženim državama sklopljen je kasnije.

U vrijeme u kojem je zasjedala Konferencija u Evropi su se širile socijalne revolucije,

najvećim dijelom sa socijalnim ciljevima, koje su potresale Evropu od Rusije do Njemačke i

imale priličan utjecaj na stavove učesnika konferencije. Glavna ličnost na konferenciji je bio

američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson (Tomas Vudro Vilson), koji je na zasjedanje

došao uvjeren da će se rad konferencije odvijati pod zastavom građanske demokratije, koju

je on godinu dana ranije usvojio u svojih 14. tačaka, koje je Evropa u to doba oduševljeno

pozdravila. Osim definisanih političkih koncepata, u koje treba ubrojati i ideju o osnivanju

Društva naroda, Wilsonov je autoritet povećavala i činjenica što je nastupao kao predsjednik

SAD, koje su krajem rata imale u rukama gotovo polovinu svjetskog kapitala i kod kojih su

bile do grla zadužene i najmoćnije države Antante. Teškoću je predstavljalo već i pitanje

kako organizovati konferenciju na kojoj je sudjelovalo 25 država sa pet kontinenata, ali bez

Sovjetske Rusije. Stvarne odluke donosilo je najprije Vijeće desetorice, sastavljeno od po dva

predstavnika velikih sila, a potom kad se Japan, pošto je bilo udovoljeno njegovim

zahtjevima, povukao, Vijeće četvorice, tj. predstavnici vlada SAD, Velike Britanije, Francuske

i Italije. Uz njih radili su još i odbori, i povremeno su se održavali povjerljivi razgovori.

Najprije je zaključen mirovni ugovor saveznika sa Njemačkom u Verseillesu (Versaju)

28. juna 1919.

Versajski mirovni ugovor sadržavao je odluke koje su se odnosile na ekonomsko-

finansijska, vojna i političko-teritorijalna pitanja. U roku od 30 godina Njemačka je morala da

isplati odštetu za štete počinjene ratom. Od toga je trebala isplatiti saveznicima iznos od 20

milijardi zlatnih maraka, u raznoj robi i brodovima i vratiti sva zapljenjena dobra na

okupiranim teritorijama. Njemačka je morala isporučiti veći dio svoje trgovačke, ratne i

ribarske flote. Pored toga, morala je pet godina graditi trgovačke brodove za pobjednice u

ratu.

Donijete su i brojne mjere kojima je trebalo oslabiti vojnu moć Njemačke. U njoj je

ukinuta vojna obaveza, a armija je mogla imati najviše 100.000 osoba. Ratna flota je bila

svedena na mali broj brodova. Istovremeno je Njemačkoj bilo zabranjeno da drži podmornice

i avijaciju

Ugovor je zapravo bio diktat Antante pobijeđenoj državi, koju su proglasili jedinim

krivcem za rat. Njemačka delegacija nije mogla sudjelovati u izradi ugovora, već su joj

uručili gotov ugovor i ostavili joj svega nekoliko dana da ga potpiše. Mirovni su uvjeti bili vrlo

teški, a na njima je najviše insistirala Francuska. Njemačka nije smjela imati veću vojsku niti

uvesti opću vojnu obavezu. Morala je Antanti predati većinu svog teškog naoružanja i

obavezati se da će uništiti veliki broj pušaka. zabranjeno je da ima ratnu mornaricu i gradi

podmornice. Mirovnim ugovorom oduzeti su joj Elzas i Lotaringija, koje je ponovo dobila

Francuska...

Na rok od 15 godina Njemačka je morala ustupiti Saarsku i demilitarizirati Rajnsku

oblast, u koje je Antanta poslala svoju vojsku. Ipak je najteža odredba mirovnog ugovora

bila velika ratna odšteta što ju je Njemačka morala isplatiti savezničkim zemljama... Svojim

strogim odredbama mirovni ugovor se usjekao u svijest njemačke javnosti kao “ versajski

diktat” i već je nosio u sebi klicu budućih sukoba. Verseilleski mirovni ugovor postao je

obrazac za sve daljnje ugovore Antante s ostalim pobijeđenim državama: sa Austrijom u St.

Germainu (Sern Žermenu), u Trianonu s Mađarskom, u Neuillyju (Neiju) s Bugarskom i u

Sévresu (Sevru) s Osmanskim carstvom.

Sistem što ga je stvorila Pariška mirovna konferencija (po mjestu zasjedanja nazvan i

versailleski (versajski) sistem ) bio je daleko od toga na šta je pretendovao. Posljeratni svijet

je isuviše uređivan s gledišta pobijeđenih i pobjednika a da bi taj svijet mogao živjeti u miru i

bez revanšističkih težnji. Tako je versajski sistem od samog početka nosio u sebi klicu

budućih kriza i novoga svjetskog sukoba.

U vrijeme održavanja Mirovne konferencije, na inicijativu američkog predsjednika

Wilsona stvoreno je Društvo ili Liga naroda, sa sjedištem u Ženevi. Njegovo osnivanje imalo

je za cilj da se osigura mir i ojača međunarodna saradnja. Osnovni dokument Društva

naroda bio je Pakt od 26 članica, oji je priložen Versajskom mirovnom ugovoru. Na osnovu

njegovih odredbi članice su se obavezale da će poštovati nezavisnost i integritet i da će sve

sukobe pokušati riješiti na miran način.

U početku Društvo naroda imalo je uspjeha u rješavanju manjih sukoba i spječavanju

lokalnih ratova. U toku svog djelovanja (1919-1939) Društvo naroda nije uspjelo u svom

glavnom zadatku da očuva mir. Najveći nedostatak društva naroda bio je u tome što

donesene odluke nisu bile obavezne za zemlje koje nisu bile njegove članice.

I pored svih nedostataka, Društvo naroda je predstavljalo značajnu etapu u razvoju

međunarodne zajednice. Njime su udareni temelji stvaranju efikasnije organizacije-

Organizacije ujedinjenih nacija.

Tri tipa političke scene u svijetu od 1919. do 1939.

Razvoj zbivanja u svijetu izmedu dva rata može se do neke mjere razložiti i raščlaniti i

prikazati ako se prvenstveno uzme u obzir politički aspekt i analiziraju prilike u kojima su se

razvijale pojedine države, u tri osnovna politička tipa. Ta tri tipa bili su: građanska

parlamentarna demokracija, koja je bila osnova političkog uređenja u SAD, Velikoj Britaniji,

Francuskoj, Weimarskoj Njemačkoj, skandinavskim zemljama i Čehoslovačkoj; fašistički

totalitarizam je postao politički oblik vladavine u ltaliji, Japanu, i nakon 1933. u nacističkoj

Njemačkoj, dok je Sovjetski Savez bio jedina država koja je izgrađivala socijalistički sistem.

Uzmemo li i četvrti, kombinirani tip između parlamentarne demokratije i fašističkog odnosno

kakvog drugog totalitarizma, možemo u nj uvrstiti i preostale države koje su igrale značajnu

ulogu u svijetu. U taj tip možemo svrstati sve države Srednje i Jugoistočne Evrope, te Kinu i

Španiju.

U tim državama život parlamentarne demokratije bio kratkog vijeka, ili pak prava

parlamentarna demokratija u njima nikad nije posve ostvarena, već su je uvijek ugrožavale

ove ill one diktature i totalitarizmi, a u Španiji je godinu dana prije izbijanja Drugog svjetskog

rata čak pobijedio otvoreni fašizam.

Građanski parlamentarno-demokratski tip

Između dva rata građanska je parlamentarna demokracija postojala kao politički oblik

u najstarijim i najvećim kapitalističkim državama svijeta, u kojima se ta tradicija posve

učvrstila već u 19. stoljeću. Nakon prvog svjetskog rata i u narednom razdoblju doživjela je,

dakako, promjene uvjetovane brzim ekonomskim i društvenim razvojem.

Nakon prvog svjetskog rata su u svim državama parlamentarne demokracije, osim u SAD,

građanske liberalne stranke, koje su ponegdje vladale u ranijem razdoblju, doživjele velik i

praktično konačan politički slom. Doba liberalizma postalo je prošlost. Na mjesto tih stranaka

stupaju nove građansko-demokratske i konzervativne stranke, ali ne treba previdjeti ni

snažan porast snage i utjecaja radničkih stranaka, prvenstveno socijalne demokracije, koja

se u mnogim državama ponašala "konstruktivno" i ponekad sudjelovala u višestranačkim

vladama. U privredi je, umjesto klasičnog liberalizma, sve veću ulogu dobivala građanska

država sa sistemom planiranja i kontrole. U pogledu političkih sistema treba u građanskoj

parlamentarnoj demokraciji razlikovati predsjedničku republiku, u kojoj je vlast podijeljena

izmedu predsjednika i parlamenta, i strogo parlamentarnu, u kojoj sva vlast proizlazi iz

parlamenta.

Sjedinjene Američke Države. Izborna borba 1920. bila je u cjelini u znaku odjeka američkog

sudjelovanja u ratu, Predsjednik Wilson vodio ju je uz najveće lično zalaganje za svoju

politiku, posebno za Društvo naroda povezano s djelom mira, ali kao što je pri tome on sam

pretrpio fizički slom koji se gotovo završio smrću, tako je i Demokratska stranka pretrpjela

težak poraz. U tri naredna izborna razdoblja zemljom su uz veliku većinu vladali republikanci,

oni su odbili sudjelovanje u Društvu naroda, a isto tako i potpisivanje Versailleskog mirovnog

ugovora, ali su, naprotiv, jednostranom izjavom u martu 1921. sklopili mir s Njemačkom, ne

uzimajući u obzir načela Društva naroda iz prvog dijela Ugovora. Zemlja još nije željela

preuzimati nikakvih općih vanjskopolitičkih obveza iz članstva u međunarodnim

organizacijama, nego je, naprotiv, smatrala da se pod tradicionalnom parolom izolacije može

povući na svoj prostrani kontinent.

Iza toga stajale su najveće unutrašnje političke suprotnosti između dviju stranaka.

Rat je s isporukama za saveznike i s izgradnjom vlastite armije dao privredi najjači zamah,

prodor do najveće industrijske sile sada se ostvario, Ali on je donio i do tada neuobičajeno

miješanje države u privredni život. Sada se težilo ponovnom oslobađanju od takva državnog

upravljanja

Zemlja se sa svojim velikim tržištem mogla prema neugodnoj vanjskoj konkurenciji

ograđivati sve višim carinskim zidom. Pod takvim sistemom privredni se uspon nastavljao, na

svim su se područjima pokazivali učinci naglog tehničkog napretka. Stroj je sve više

potiskivao čovjeka, nastajale su nove potrebe i radi njihova su zadovoljavanja rasle nove

industrije. Sve veće bogatstvo bilo je, doduše, vrlo nejednako podijeljeno. Veliki koncerni i

koporacije mogli su se stvarati bez zapreka i oni su ovladali američkom privredom.

Više od polovine američkog dioničarskog kapitala nalazilo se 1933. u rukama 600 dioničarskih

društava, a ostatak se dijelio medu 380000 malih društava; a iz koncerna stršilo je, opet,

nekoliko željezničkih kompanija, trustova čelika ili "General Electric".

Jedna senatska komisija ustanovila je tada da Morganova banka posredno ili

neposredno kontrolira otprilike četvrtinu nacionalnog posjeda u dionicama. Od privrednog

zamaha imao je koristi i tzv. niži srednji sloj, pa se tih godina nisu u američkoj "normalizaciji"

koja je pogodovala općem usponu vidjeli razlozi za dublje političko nezadovoljstvo. Stoga je

nedvosmisleno propao, i nije se više ponovio pokušaj farmera, koji su od napretka imali

manje koristi, da zajedno s jednom malobrojnom grupom socijalista osnuju "progresivnu"

treću stranku.

Dotadašnji ministar privrede Hoover izabran je 1928. velikom većinom glasova za

predsjednika. On je stupajući na dužnost objavio da se Amerika nalazi bliže od ijedne države

u historiji "konačnoj pobjedi nad bijedom".

Godinu dana kasnije došao je bankovni slom, tzv. "crni petak" 25. oktobra koji se

uskoro produbio u veliku privrednu krizu s opadanjem čitave proizvodnje i općim rasulom

nadnica i cijena. Hooverova vlada sa svojim ekonomskim načelima uopće nije umjela stati na

put krizi, i potkraj njegova mandata bila je u SAD dvanaest do petnaest miliona

nezaposlenih. Dubok potres odrazio se na predsjedničkim izborima u jesen 1932.

Demokratska stranka najavila je nasuprot vladinoj neaktivnosti velik program sažet u

zahtjevu da svaka vlada bude trajno odgovoma za blagostanje naroda. Njen kandidat

Franklin D. Roosevelt potjecao je iz velike stare obitelji, ujak mu je bio predsjednik početkom

stoljeća; ali on je gajio i tradiciju socijalno odgovomog liberalizma, koja je došla do izražaja u

pokretu "populizma" devedesetih godina i zatim prije svega u programu Woodrova Wilsona

"New Freedom" (nova sloboda).

Osnovni ton njegovih izbornih govora bio je usmjeren na to da nacija očekuje

neposrednu akciju, i kada je pobijedio većinom glasova gotovo svih saveznih država, prišao

je, s krugom odlučnih saradnika, ostvarivanju izbomih obećanja.

Prišlo se mjerama hitne pomoći, zapošljavanju putem velikih javnih radova,

stabilizaciji cijena u poljoprivredi, iskorištavanju prirodnih sila (za koje je karakteristična

regulacija rijeke Tennessee uz istodobno stvaranje golemih rezervi električne energije). To se

nastavilo vladinim mjerama za uređenje radnih odnosa, i vrlo se brzo nazreo obiman

program socijalnog preobražaja.

Konzervativne snage i interesi krupnog kapitala isprva su nalazili oslonac u Vrhovnom

sudu, koji je pojedine zakone proglašavao protuustavnima, sve dok poslije nekoliko godina

nije nastala promjena u njegovu stavu pa je administracija dobila slobodne ruke. Poslije

osjetnog ponovnog privrednog uspona, 1937. godine počela je nova recesija s velikim

brojem nezaposlenih. Ipak, krajem tridesetih godina oblikovan i je program koji će ući u

povijest kao "New Deal"("nova podjela"), po kojemje trebalo da svoj udio dobiju i do tada

zapostavljeni slojevi.

Iz djelotvome pomoći poljoprivredi razvio se program preobražaja čitave njene

strukture, počevši od iskorištavanja tla do uklanjanja sistema zakupa. Općenito se priznalo

da iskorištavanje kao i čuvanje prirodnih bogatstava i tla spada u dužnost vlade. Suzbijanje

nezaposlenosti dovelo je do načelnog napuštanja krajnjeg ekonomskogi liberalizma, do

preuređenja radnih odnosa, priznavanja sindikata u federalnom okviru kao partnera u

pregovorima s poduzetnicima, do uvođenja starosnog, bolesničkog i radnog osiguranja. U

Uniji se težište počelo pomicati od pojedinih država prema federalnoj vladi, znatno se

razgranala djelatnost vlade i povećao broj profesionalnog činovništva.

Socijalnih zadataka koji su se rješavali uz sudjelovanje javnih organa bilo je sve više.

Država je u javnom mišljenju zauzela novo mjesto, budući da se spoznalo kako zadaće

tehnološkog razvoja više ne može svladavati kruti individualizam koji se prije pretpostavljao

državi.

Velika Britanija i njezin Commonwealth. Velika Britanija je u cijelosti postigla svoj ratni

cilj da isključi njemačkog suparnika s mora, a pored toga se za duže vrijeme osjećala

oslobođenom i ruskog odnosno sada sovjetskog pritiska na svoj Commonwealth u azijskom

prostoru. Životni osjećaj Britanaca ostao je nakon završetka rata neizmijenjen, pa su i dalje

sebe gledali u središtu cvatućeg Imperija s nepokolebljivom financijskom snagom i

industrijom i s vezama rasprostranjenim po cijelom svijetu. Izvanredno razvijena

brodogradnja brzo je nadoknadila gubitke u trgovačkim brodovima i 1920. britanska je

trgovačka mornarica s više od 18 miliona BRT činila trećinu tonaže svjetskog brodovlja. Ali u

zbilji, ekonomska osnovica više nije bila onako čvrsta kako je izgledala u euforiji svršetka

rata. I ovdje su nastale nove industrijske grane, poput kemijske industrije i industrije

motora; ruralna područja, iz kojih su do tada ljudi odlazili, s motorizacijom prometa ponovo

su se uključila u nacionalni život.

Dotle su glavne industrijske grane, rudarstvo i crna metalurgija, udobno počivale na

dostignutom nivou i polagano zastarijevale. I kao što je ugljen bio potpuno potisnut sa svoje

pozicije jedinog nosioca energije, tako je tekstilna industrija izgubila svoje nekad nezasitno

indijsko tržište, na kojemu je nastala domaća proizvodnja - koju je isprva podupirala sama

Britanija. Tako se njeno učešće u svjetskoj trgovini od druge polovine dvadesetih godina

posve smanjivalo u usporedbi s udjelom SAD i ponovo ojačane Njemačke.

Od 1920. ostrvo se nalazio pred problemom trajne nezaposlenosti, koja je doduše bila

različita u pojedinim regijama i industrijskim granama, ali nikada nije pogađala manje od

milion ljudi. Radnički savezi, trade unioni, koji su 1920. imali 8,3 milijuna članova da bi se

otada stalno smanjivali, borili su se za veće nadnice i bolje radne uvjete, ali nipošto za

kontrolu ili čak socijalizaciju. U cjelini, Britanci su se držali svoje historijske i političke tradicije

da se sve neminovne promjene vrše postupno i demokratski preko parlamenta. Nisu bili

spremni svoje društveno-političko uređenje temeljito i na brzinu mijenjati, pa zato

marksistička stranka i eventualna revolucija, usprkos svim prijašnjim procjenama, nisu imale

nikakvih izgleda.

Tako je u toj državi, koja je 1919. bila industrijski najrazvijenija u Europi i imala

najviši postotak nepoljoprivrednog stanovništva, ruska oktobarska revolucija imala najmanji

odjek. Ipak valja napomenuti, da su trade unioni lučkih radnika 1919. spriječili veću vojnu

intervenciju protiv mlade sovjetske države.

Nakon parlamentarnih izbora 1922. Liberalna je stranka izgubila odlučujuće mjesto na

političkoj sceni. Posljednjih pola stoljeća liberalizam je stvarao engleski politički život i najveći

dio svoje zadaće uspješno obavio. Liberali, koji su vladali tokom rata i u koaliciji s

konzervativcima nekoliko godina nakon njega, podijelili su se i izgubili na izborima. Od tada

Liberalna stranka nikada više neće predstavljati veću političku snagu i njezini političari nikada

više nisu bili predsjednici vlade, iako je njihov vođa Lloyd George cijelo vrijeme između dva

rata uživao velik osobni ugled. Potrebe novog vremena bolje su shvatili konzervativci, koji su

uvjerljivo pobijedili na izborima i došli na vlast te pokušali sačuvati što više od predratne

Britanije. A odlučan prostor je izvojevala Laburistička stranka, i tako postala jedina ozbiljna

opozicijska stranka i alternativa konzervativcima. U tu stranku s radničkom društvenom

osnovom udružile su se najrazličitije grupe: intelektualci zaokupljeni problemima nacionalne

ekonomije i socijalne politike ("fabijevci") te dvije manje socijalističke stranke, koje su u

koječemu nastavile ideje radikala 19. stoljeća.

Financijsku podršku pružali su joj raznoliko udruženi trade unioni, koji su u

ekonomskim sukobima, kao i u praktičnom životu, zagovarali reformističku politiku. Laburisti

su 1924. prvi put došli na vlast (s manjinom u parlamentu) i vlada je još iste godine pala, jer

parlament nije htio ratificirati vladino priznavanje Sovjetskog Saveza. Ali ni pokušaj

konzervativaca da, nakon velikog izbornog uspjeha, pored ostalog, obnovom zlatnog

standarda, dokažu potpuno vraćanje u predratno stanje, više nije mogao nikoga uvjeriti, i

tako su 1929. laburisti sastavili svoju drugu vladu. Ta vlada ni sada nije pokušavala ostvariti

dosljedno socijalistički program, već je različitim javnim radovima htjela postupno

preusmjeriti privredu i riješiti pitanje nezaposlenosti. No prije nego je obazriva politika

laburista MacDonalda mogla pokazati rezultate, izbila je svjetska privredna kriza, kojaje

zahvatila i Britaniju. Koliko je snažno potresla zemlju, dokazuje već i to što ju je uspjela

svladati tek 1931. vlada narodne koalicije, koju je najprije vodio MacDonald tako da je posve

napustio laburističke planove. Takva koalicijska vlada bila je prihvatljiva samo u krajnjoj

nuždi, a pokušala je zemlju klasične slobodne trgovine usmjeriti prema politici zaštitnih

carina. Ali taj protekcionizam nije bio osobito djelotvoran, jer je bio uvjetovan političko-

ekonomskim jedinstvom velikog Imperija, kojega zapravo više nije bila, budući da su

dominioni već izvojevali toliku samostalnost da više nije bilo moguće njima dalje upravljati

prema potrebama britanskog otoka. Ipakje koalicija spriječila da gospodarska kriza razbije

parlamentarizam i demokraciju, i njezina je politika djelovala i dalje kad ju je 1935.

naslijedila posve konzervativna vlada Stanleyja Baldwina.

Britanska vanjska politika između dva rata, koju su uglavnom vodili konzervativci, bila

je prilično kobna za razvoj svijeta. Htjela je nastaviti predratnu politiku apsolutne vladavine

na moru i očuvanja svoga Commonwealtha, a na kontinentu politiku ravnoteže snaga. U

dvadesetim godinama je politikom popuštanja i smirivanja (appeasement-politics) pokušavala

Njemačku ponovo integrisati u europsku zajednicu i odvratiti je od zahtjeva za revizijom

Versailleskog ugovora. Tako je britanska politika bila inicijator sporazuma u Londonu 1924.,

Locarnu 1925. i napokon u Lausanni 1932., kad je Njemačka oslobođena plaćanja reparacija.

Uprkos stalnim nesporazumima s Francuskom u pogledu provođenja svoje politike prema

Njemačkoj i na Bliskom istoku, Britanija je čvrsto ustrajala na savezništvu s Francuskom, u

kojem je vidjela garanciju sigurnosti i napretka Europe. Čak ni u vrijeme prijeteće fašističke

opasnosti Britanci nisu nastupali odlučno. U vrijeme španskog građanskog rata zauzimali su

se za potpuno nemiješanje, čime su u stvari slabili špansku republiku. A najkobnija je bila

vanjska politika Nevilla Chamberlaina od 1937. nadalje, koji se nadao da će teritorijalnim

koncesijama u Europi zadovoljiti Hitlera i sačuvati mir, kako je to rekao nakon povratka iz

Münchena ujesen 1938.

Nakon Prvog svjetskog rata britanski dominioni su se još više osamostalili. Godine

1922. i Irska je postala dominionom čime je privremeno okončana dugotrajna borba Iraca za

samostalnost. Naglašavajuci potpunu ravnopravnost matične države i dominiona, koje su

nazivali i "slobodni narodi", početkom dvadesetih godina su i naziv "Imperij", koji je imao

prizvuk centralistički uređene vladavine, izmijenili u "Britanska zajednica naroda" (British

Commonwealth of Nations).

Želja za dobivanjem statusa dominiona probudila se i u Indiji, najvažnijoj britanskoj

koloniji. Odmah nakon završetka svjetskog rata Indiju su zahvatili žestoki protubritanski

nemiri. Godine 1920. vodom indijske Kongresne stranke postao je Mahatma Gandhi, koji je

1922. zatražio autonomiju, a potom poveo politiku pasivne rezistencije protiv Britanaca

takozvanom građanskom neposlušnošću. Indijce je pozvao da bojkotiraju britansku

industrijsku robu. Britanci su odvratili oštrom represivnom politikom, ali je protubritanski

otpor i dalje rastao.

Na zasjedanju Indijskog nacionalnog kongresa u Lahoreu 1929. pretežna je većina,

pod vodstvom Gandhija i Nehrua, zahtijevala potpunu nezavisnost Indije. Britanci su počeli

masovno zatvarati nacionalne političke i sindikalne vođe. U Londonu su 1930. i 1931.

održane dvije konferencije, na kojima je trebalo izraditi buduće ustavno i upravno uređenje

Indije. Prvu je konferenciju Kongresna stranka bojkotirala, a na drugoj je sudjelovao

pomirljiviji Gandhi kao jedini zastupnik Kongresne stranke, ali do sporazuma nije došlo.

Nakon povratka u Indiju britanske su ga vlasti ponovo zatvorile s ostalim prvacima

Kongresne stranke, što je i izazvalo novi val štrajkova i nemira. Britanski parlament donio je

1935. zakon o Indiji, prema kojem je 1937. Burma odcijepljena od Indije. A sama Indija, i

dalje pod britanskom vlašću, bila je uređena kao savez pokrajinskih državica, koje su dobile

autonomne lokalne vlade. Usprkos Gandhijevoj i Nehruovoj vjerskoj toleranciji i nastojanju

da ostvare saradnju između hindusa i muslimana, u razdoblju od 1937. do 1939. došlo je do

krvavih sukoba između pripadnika tih dviju religija, što je u predvečerje izbijanja Drugog

svjetskog rata onemogućilo dobivanje državne samostalnosti.

Francuska. Kao pobjednik u Prvom svjetskom ratu i glavni strateg Pariske mirovne

konferencije, Francuska je dvadesetih godina pa sve do Hitlerova uspona nastupala kao

politički hegemon u Europi. U Srednjoistočnoj Europi oslanjala se na niz država, koje su

ispunjavale njene želje. Ali je ta hegemonija bila umjetna, jer se nije zasnivala na dovoljnoj

ekonomskoj moći, a s vremenom su joj počela izmicati i politička sredstva da provodi svoje

težnje. lzmeđu dva rata Francuska je neprestano strahovala od pobijeđene Njemačke, koja bi

se mogla ponovo uzdignuti. U dvadesetim godinama Francuska je ekonomski prilično dobro

stajala. Povratkom Lorene (Lotaringija) i Alzasa (Elzas) ojačali su francusko rudarstvo i

metalurgija, premda su po apsolutnoj snazi prilično zaostajali za britanskom, a još više za

njemačkom proizvodnjom. Industrijska je proizvodnja tek nakon rata nadmašila

poljoprivredu. Nedostatak muške radne snage Francuska je pokrivala snažnom migracijom i

prilivom sa sela u gradove. Mali natalitet i demografska stagnacija predstav1jali su više

moralni problem. Francuska ekonomska konjunktura u znatnoj je mjeri bila rezultat velikog

pada vrijednosti franka. Od ekonomske konjunkture najviše su koristi imali industrijalci i

drugi poslovni ljudi, dok su pripadnici srednjih slojeva s fiksnim prihodima (umirovljenici i

sitni rentijeri) bili teško pogođeni, jer je vrijednost franka pala na petinu predratne

vrijednosti. Zbog centralističkog uređenja države, u kojem je vlada odlucivala gotovo o svim

pitanjima departmana, nižim vladinim činovnicima su, vjerojatno zbog njihova velikog

političkog značenja, najviše povećani dohoci. Nacionalni se dohodak u dvadesetim godinama

povećao za trećinu, a industrijska proizvodnja porasla je za 48%.

Uprkos striktno primjenjivanom osmosatnom radnom danu realni su se dohoci

radnika povećali za četvrtinu; poraslo blagostanje stvorilo je u bolje plaćenih kategorija

radnika osjećaj da se uzdižu u srednji sloj. Ekonomski konzervativni srednji slojevi, koje je

najviše pogađalo padanje zbog velikih francuskih dugova u inostranstvu i pritiska

industrijalaca i sindikata, koji su se plašili opadanja proizvodnje, nije mogao franku vratiti

predratnu vrijednost, već ga je u odnosu prema funti stabilizovao na petini predratne

vrijednosti.

Decenije nakon Prvog svjetskog rata politički je bilo jedno od najstabilnijih razdoblja

novije francuske historije. Stare konzervativne monarhističke stranke su nestale. Desnica, a

to su bili bogati ljudi koji su branili svoj privilegirani položaj, prihvatila je demokraciju i

parlamentarizam te djelovala unutar sistema. Radničke nemire i štrajkove početkom 1919.

dočekao je režim desnog radikala Clemenceaua mješavinom sile i popuštanja radničkim

zahtjevima.

Poboljšano je socijalno zakonodavstvo i zaključeni novi kolektivni ugovori između

poslodavaca i sindikata. Radnički se pokret, i dalje većinom revolucionarno raspoložen,

potkraj 1920. na kongresu u Toursu politički podijelio na komuniste, koji su bili u većini i

priključili se Komunističkoj internacionali, i socijaliste (SFIO), koji su trenutačno bili u manjini

i ostali članovi Socijalističke radničke internacionale. Uskoro je došlo do cijepanja i u

sindikatima. Međutim, socijalisti su do 1924. dostigli komuniste i na svim slijedećim izborima

dobivali dvostruko više glasova od njih, ali su ostali odlučne pristalice parlamentarizma i

reformističkog puta u socijalizam.

U prvim poslijeratnim godinama vladali su mahom desničarski režimi koji su u

pogledu Njemačke zauzimali kruto i beskompromisno stajalište te tražili striktno provođenje

odredaba Versailleskog ugovora. Postigli su da 1923. Francuska okupira Ruhr. Ali na izborima

1924. pobijedile su lijeve građanske stranke i SFIO, tzv. "lijevi kartel".

Vladu je formirao lijevi radikal E. Herriot. Karakteristično je da su u svim narednim

vladama više od jednog desetljeća sjedili radikali, podijeljeni na všse frakcija, od umjerene

desnice do ljevice. Radikalna stranka - stranka "republikanizma, demokracije i slobode"; koja

je branila načela francuske revolucije, afirmirala se potkraj 19. st. i sada sve vrijeme bila

glavni nosilac Treće republike.

Predstavljala je, uglavnom, niži srednji sloj i seljake srednjake, činovnike, ljude

slobodnih zanimanja, dakle slojeve koji su u to vrijeme bili još vrlo brojni u Francuskoj.

Politički je bila napredna, a u ekonomskom pogledu konzervativna ili gotovo reakcionarna.

Bila je neprijateljski raspoložena prema katolicizmu, krupnom novčarstvu i veleposjedu, a

nepovjerljiva prema socijalizmu, držeći se čvrsto puteva demokracije i parlamentarizma.

Herriotova je vlada 1924. smanjila napetost u odnosima s Njemačkom i priznala Sovjetski

Savez, a potkraj dvadesetih godina se dugogodišnji ministar vanjskih poslova, proslavljeni

Aristide Briand, zauzimao za kolektivnu sigurnost u svijetu, za razoružanje i oživljavanje

uloge Društva naroda.

Njemačkog ministra vanjskih poslova Stressemanna naveo je da u Locarnu prizna

njemačko-francusku granicu, a u oktobru 1928. je zajedno s američkim ministrom vanjskih

poslova F. Kelloggom na konferenciji u Parizu predložio tzv. Briand- Kelioggov pakt, kojim su

se sve sile potpisnice odrekle upotrebe sile u međusobnim odnosima i sporovima. Potpisale

su ga sve svjetske velesile i većina manjih država (najprije 15, a potom još 48 zemalja);

godinu dana kasnije paktu je pristupio i SSSR.

Početkom tridesetih godina ekonomska je kriza donijela i političku krizu. Pojavio se

niz radikalno- totalitarističkih organizacija fašističkog tipa: kraljevi kameloti, patriotska

omladina, francuska akcija i ognjeni križevi (koje je predvodio bivsi pukovnik De la Rocque).

One su zahtijevale ukidanje parlamentarne demokracije, okončanje klasne borbe i uvođenje

čvrstog autoritarnog sistema vladavine. Na izborima 1932. radikali i socijalisti ponovo su

dobili većinu, ali radikalskim vladama nikako nije uspijevalo da stanu na kraj ekonomskim

poteškoćama. Početkom 1934. javnost je saznala za velike financijske skandale, u koje su bili

umiješani i neki članovi radikalske vlade. Fašističke organizacije su masovnim

demonstracijama svojih pristasa 6. februara 1934. pokušale oboriti režim. Pred prijetećom

opasnošću od fašističkog prevrata, socijalisti su pozvali radništvo i sve demokratske političke

snage na obranu parlamentarizma i demokracije.

U julu su francuski komunisti, pošto su se najprije posavjetovali s Moskvom, prihvatili

ponudu socijalista za saradnju stranačkih vodstava i napustili svoj nepomirljivi stav prema

socijalistima kao i politiku klasne borbe. Privremeno su odgodili oštru borbu za socijalizam u

korist obrane demokracije od fašizma. Kad je u Radikalnoj stranci prevladala ljevica i odlučila

se za saradnju sa socijalistima i komunistima, napokon je u januaru 1936. učvršćen Narodni

front. Na izborima u maju 1936. Narodni je front uvjerljivo pobijedio i vladu je obrazovao

Leon Blum, vođa najjače stranke u koaliciji - socijalista. Komunisti su u parlamentu

podržavali vladu.

U ljeto 1936. Francusku je zahvatio snažan val štrajkova kojima su sindikati

pokušavali prisiliti vladu da ostvari obećani program. Blumova je vlada doista ozakonila 40-

satni radni tjedan i radnici su, prvi put u historiji dobili plaćeni godišnji odmor. Matignonskim

sporazumom industrijalaca, sindikata i vlade sklopljeni su novi kolektivni ugovori, kojima su

znatno povećane radničke plaće; ali je to imalo više moralni učinak, jer je nagla inflacija

ubrzo odnijela to povećanje radničkim slojevima. Kapital se na sve načine opirao vladinim

mjerama, kojima se htjelo često od njegova kolača otkinuti u korist radništva.

U desničarskoj štampi bješnjela je žestoka kampanja protiv Narodnog fronta. A i u vladinoj

koaliciji došlo je do razilaženja. Radikali nisu bili skloni mjerama L. Bluma usmjerenim na

socijalizaciju, dok su ga s druge strane komunisti žestoko napadali zbog izdaje radničkih

interesa.

Blumova se vlada i u vanjskoj politici našla u teškom položaju. Blum je želio podržati

republikansku Španiju, ali se plašio otpora radikala u koaliciji, koji su insistirali na

neutralnosti, kao i parlamentarne desnice, koja je bila za Franca. Naposljetku se francuska

vlada pridružila Britancima u komitetu za nemiješanje.

Narodni se front u proljeće 1938. raspao i do početka rata vlade su sastavljali

predstavnici radikalnog centra (Daladier), i one su dobrim dijelom dokinule tekovine

Narodnog franta, dok su se u vanjskoj politici ugledale na Britance, što ih je dovelo do

neslavnog potpisivanja Münchenskog sporazuma, kojim su ostavile na cjedilu svog vjernog

saveznika Čehoslovačku.

Weimarska republika. Glavno pitanje što ga historiografija postavlja o Weimarskoj

republici jeste: kako se u razvijenoj državi s visokim životnim standardom i razvijenom

strukturom inteligencije demokracija mogla tako rastočiti da je naposljetku vlast preuzeo

Hitler i uveo svoju "iracionalnu" diktaturu? Dio odgovora nalazi se već u samom nastanku te

demokracije, kod koje nisu bili dovoljno temeljito podrezani korijeni društvenih snaga i

tradicije starog sustava. Drugi značajan destruktivni činilac usmjerenosti weimarske

demokracije bio je, svakako, versailleski diktat; no ne najmanju ulogu odigrali su i teški

ekonomski potresi kojima je bila izlozeni i koji su imali kobne političke posljedice.

Privredni temelji Njemačke bili su toliko čvrsti da ih ni teške odredbe o miru nisu bitno

pogodile. Osnovne industrije - rudarstvo, industrija željeza i čelika, radile su prema

savremenim metodama, uz neprestanu racionalizaciju pa čak i integraciju. Gotovo monopolni

međunarodni položaj kemijske industrije bio je zbog ugovorom o miru nametnutog izručenja

patenata dijelom svakako izgubljen, ali je i dalje bio značajan. Kapaciteti su se koncentrirali u

nekoliko područja, u Ruhrskoj oblasti i u Srednjoj Njemačkoj, pa je ondje bilo i jakih

socijalnih napetosti, ali je industrija s mnogim snažnim pogonima srednje veličine bila

razasuta po čitavoj Njemačkoj, što je mahom bilo i posljedica stare posebnosti država prije

osnivanja Carstva.

Berlin, kao glavni grad Njemačke, nije postao samo privrednim središtem, nego se

već od početka 20. st., a pogotovu dvadesetih godina, nudio kao sjajan kultumi centar, što

ipak nije dovelo do osiromašenja duhovnog života u "provinciji".

U najvećoj je mjeri bila efikasna i poljoprivreda, kao što je to dokazala i u ratu, a u

mnogim je krajevirma imala upravo povoljnu veličinu seljačkih gospodarstava; opasnog

usitnjavanja bilo je samo u nekim dijelovima njemačkog jugozapada. Zemljišni veleposjedi na

istoku Njemačke s jedne su strane uz jeftinu radnu snagu proizvodili jeftine tržne viškove, a s

druge održavali gotovo polufeudalni odnos.

Na izborima za konstituantu 19. januara 1919. socijaldemokrati (SPD) nisu dobili

apsolutnu većinu, potrebnu da bi mogli sami obrazovati vladu. Zato je između njih i dvije

građanske stranke, koje su dobile priličan broj glasova i bile spremne surađivati sa

socijaldemokratima - bile su to Njemačka demokratska stranka (DDP) i Katolički centar -

stvorena koalicija, a sporazumno obrazovana vlada bila je tzv. weimarska koalicija. Ljudi

koalicije bili su i glavni tvorci Weimarskog ustava, koji je konstituanta donijela 11. oktobra.

Tim ustavom država je ostala decentralizirana i pokrajinske su vlade sačuvale svoje političke

nadležnosti. Ustav je ostavio netaknutom i Prusku u svoj njenoj veličini, koja je zauzimala

3/5 cijele države. Opstanak Pruske, gdje su na vlasti stalno bili socijaldemokrati s

weimarskom koalicijom, pridonio je stabilnosti nove države, jer su početkom dvadesetih

godina desničari u Bavarskoj i Ruhru izražavali snažan separatizam. U Weimarskom ustavu

bila je jako naglašena ideja o slobodi mišljenja i političkog organiziranja, ali ona nije bila

dovoljno uspješno povezana s idejom političke odgovornosti. Taj nedostatak je otvarao

mogućnost porasta ekstremnih protuparlamentarnih i protudemokratskih stranaka (posebno

nacionalista i, kasnije, nacionalsocijalista) i njihove razbijačke politike.

Učvršćenju države trebao je pridonijeti i jak položaj predsjednika države. Taj je

položaj bio jak već po tomu što je predsjednika plebiscitarno birao čitav narod, te je bio

nezavisan o parlamentu. Predsjednik je imenovao i otpuštao kancelara i njegove ministre,

zakonske je prijedloge, čak kada su već i prošli kroz parlament, mogao stavljati na

referendum, i bio je vrhovni zapovjednik vojske. Napokon, mogao je na temelju ustava

objaviti izvanredno stanje protiv saveznih zemalja koje bi povrijedile ustav, a mogao je

privremeno staviti izvan snage i slobodarska prava građana. Tako moćnog predsjednika

duhovito su nazivali "nadomjestkom za cara". Prvi predsjednik Ebert na odgovoran je i

ispravan način upotrijebio veliku moć svoje funkcije, i uveliko je pomagao da nova država

prebrodi mnogobrojne krize prvih godina. U martu 1920. desničarski je orijentirani dio

berlinskog garnizona izvršio puč i na vodstvo države doveo Wolfganga Kappa, poznatog

poslovnog čovjeka iz doba Carstva. Legalna se vlada najprije sklonila u Dresden, a potom u

Stuttgart, dok je radništvo širom države spontano započelo opći štrajk, koji je polarizirao

cijelu državu. Dio rajhsvera ostao je vjeran legalnoj vladi, koju je podržavala i Antanta, i puč

je za nekoliko dana propao. Ali je taj događaj, kao i mnogi kasniji, pokazao kako su jake

protudemokratske snage i da one prevladavaju u nekim važnim strukturama, kao što su

činovništvo, sudstvo i vojska. A parlamentarni izbori u septembru 1920. pokazali su već

prilično izmijenjenu političku situaciju.

Stranke weimarske koalicije (SPD i Demokratska stranka) izgubile su velik broj

mandata, a time i većinu. Jako je ojačala ljevica (nezavisni i komunisti, kojima je u oktobru

1920. prišao veći dio nezavisnih), a još više građanska ljevica, podvojena na Njemačku

narodnu stranku (DVP) s mnogo nacionalno-liberalističkih tradicija, i Njemačku nacionalnu

pučku stranku (DNVP), koja je zastupala interese konzervativnog agrarnog i finansijskog

krupnog kapitala s naglašenom nacionalističkom tendencijom. Nakon tih izbora pa sve do

1928. nastaju vlade Centra (demokrati, narodna stranka i centrum) koje su tolerirali pa i

podržavali i socijaldemokrati i ljevičari. Socijaldemokrati su na vlast došli samo još 1928-30.,

ali u to vrijeme praktički ništa nisu mogli učiniti. Tako se nade reformističkog socijalizma u

društveni preobražaj parlamentarnim putem, koje su vodile Ebertove socijaldemokrate u

sedmicama prevrata 1918., nisu ostvarile. Radnički sindikati su kolektivnim ugovorima

uspješno štitili ekonomske probitke radnika, kao što su ih pojedinačno branili i radnički

povjerenici koje su određivali sindikati.

Brojčano vrlo ojačala Komunistička partija Njemačke, koja i dalje ipak nije

prevladavala kod radništva, pokušala je dva puta doći na vlast revolucionarnim prevratom:

prvi put tzv. martovskom akcijom 1920., a drugi put oktobarskim ustankom 1923. u Saskoj i

Harnburgu. Ali su u tadašnjoj društveno-političkoj konstelaciji ti pokušaji bili osuđeni na

neuspjeh, jer je vojska bila izrazito protusocijalisticki orijentirana i, unatoč junačkom držanju

radnika, brzo zauzela ustanička uporišta.

U Njemačkoj je 1923. godina donijela tešku ekonomsku i političku krizu. Velika

inflacija 1922. onemogućila je Njemačkoj uredno plaćanje ratnih reparacija Antanti. Da bi

ipak osigurali svoj dio, Francuzi su u januaru 1923. vojnički okupirali industrijski najjače

njemačko područje - Ruhr. Nijemci su odgovorili pasivnim otporom - proizvodnja u Ruhru

gotovo je obustavljena. U tome otporu cijeli je njemački narod bio jedinstven. A Njemačka

banka pospješila je inflaciju, marka je izgubila svaku vrijednost, čime su neki njemački

srednji slojevi bili teško pogođeni. Amerikanci i Britanci nisu se slagali s francuskom politikom

okupacije, ali su se ograničili samo na oštre diplomatske prosvjede, pa se njemačka vlada, da

bi izbjegla prijeteću ekonomsku katastrofu, morala odreći pasivnog otpora (u septembru

1923) i pristati da i dalje plaća reparacije.

Krajem godine uspjelo je obuzdati inflaciju i ponovo stabilizirati valutu. Međutim,

desnica je ipak tu veliku ekonomsku nevolju iskoristila za rovarenje protiv vlade: nova

konzervativna desničarska snaga, malobrojna Nacionalsocijalistička stranka, pod vodstvom

Adolfa Hitlera, pokušala je u novembru 1923. u Münchenu izvršiti puč i dokopati se vlasti.

Bavarska vlada i vojska su puč ugušile i nacionalsocijalistički je pokret za nekoliko godina

gotovo zamro.

Amerikanci i Britanci su 1924. godine izašli sa svojim (Dawesovim) planom plaćanja

njemačkih reparacija. Njemačkoj su odobrili veći zajam za stabilizaciju valute. Njemačka je

počela otplaćivati rate, a francuske čete su se povukle iz Ruhra. U zemlji su nakon 1924.,

unatoč izvanredno naglom jačanju privrede, povećanju kapitalističkih profita i prihoda radnih

slojeva, jačale desničarske snage i sve vise utjecale na politički život. Skretanje udesno bilo

je najvidljivije prilikom izbora novog predsjednika države nakon Ebertove smrti, 1925.

Oslabljena weimarska koalicija istaknula je za svojeg kandidata političara centra Wilhelma

Marxa, ali ga je porazio kandidat udružene desnice, bivši maršal Hindenburg. Usprkos

očekivanjima, Hindenburg je poštovao ustav i republiku, ali je kasnije, u kritičnim trenucima,

postao oslonac desnice i na svoj način mnogo pridonio propasti Weimarske republike.

Prvi diplomatski uspjeh Njemačke bio je 1922. sklopljeni Rapallski ugovor sa Sovjetskim

Savezom, koji je Njemačkoj pružio oslonac protiv omrznute Poljske, otvorio sovjetsko tržište,

pa čak i mogućnost da u SSSR-u uvježbava svoju vojsku (tzv. "crni rajhsver").

Ugovorom u Locarnu 1925. Njemačka je priznala francuske granice na zapadu i bila

primljena u Društvo naroda, ali nije htjela priznati istočne granice prema Poljskoj - i u tom je

pogledu čak i politika njenog najpomirljivijeg ministra vanjskih poslova Stressemana

svejednako insistirala na reviziji.

Njemačka je i dalje nastojala dobiti olakšice za plaćanje reparacija. To joj je

djelomično i uspjelo u ljeto 1929. na konferenciji u Hagu Youngovim planom, koji je ne samo

donio olakšice u pogledu njemačkih obveza nego i predvidio da strane trupe počnu smjesta

napuštati Porajnje. I kad je u jesen sve upućivalo na miroljubiv razvoj u Europi, iznenada je

izbila velika privredna kriza, koja je u Njemačkoj imala izvanredno teške posljedice.

Njemačka se industrija, većinom oslonjena na strane zajmove, koji su nakon sloma njujorške

berze opozvani, suočila s nedostatkom kapitala, stečajevima i velikom nezaposlenošću. To je

bila pozadina političke krize koja je zbog nestabilnosti demokracije neprestano rasla.

Vlada posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Müllera pala je 1930. zato što

socijaldemokrati nisu mogli prihvatiti zahtjeve kapitala, koje je u vladi zastupala posebno

Njemačka narodna stranka, da se smanje izdaci države za pomoć nezaposlenima kako bi se

tereti ekonomske krize prebacili, uglavnom, na teret radnika. Time je uklonjena posljednja

vlada Weimarske republike koja je imala izrazitu parlamentarnu većinu. Novu građansku

vladu Centra obrazovao je Heinrich Brüning, bivši sindikalni vođa, koji je uživao

Hindenburgovo povjerenje. Pošto je prijevremeno raspušten parlament, na novim izborima u

septembru 1930. ponovo se pokazala nesmanjena snaga socijaldemokracije i istovremeno

velika osipanje stranaka umjerene građanske ljevice, za koju su glasali srednji slojevi. Pod

udarcima krize oni su se utekli u okrilje ponovo vrlo aktivnih nacionalsocijalista, koji su dobili

punih 20% glasova, dok je nezaposleno radništvo davalo svoj glas komunistima, koji su

također vidno ojačali.

Brüning je imao slab položaj u parlamentu: desnica je bila protiv njega, a

socijaldemokati su ga tolerirali odnosno pod- ržavali samo iz straha od alternative otvorene

desničarske diktature. Svoj je program Brüning provodio izvanrednim vladinim odlukama,

primjenom predsjednikovih ovlaštenja, tako da je Njemačka u stvari prestala biti

parlarnentarna i postala predsjednička republika. Brüningova je vlada pokušala privrednu

krizu savladati krajnjom štednjom i deflacijskom politikom, ali je to samo povećalo broj

nezaposlenih, zbog čega se, dakako, povećavala i bijeda širokih, posebno radničkih slojeva. A

to je išlo u prilog radikalnim strankama desnice i ljevice. Desnica je prešla u ofenzivu i u

proljeće 1932. oborila Brüninga zbog njegovih krajnje opreznih planova kolonizacije radnika

na veleposjedničkom istoku Njemačke. Ljevica nije nudila realnu alternativu i pružala je tek

nejak otpor desnici. Radničke stranke bile su među sobom smrtno zavadene. Komunisti su

socijaldemokrate proglasili socijalistima i svojim najljućim neprijateljima. U julu 1932.

Njemačka je uspjela da joj Antanta u Lausanni briše sve reparacije i tako je u robi i u novcu

platila ukupno samo 23 milijarde maraka po kursu iz 1913. godine.

A ni to nije okončalo privrednu krizu u Njemačkoj. Krupni kapital odlučio se da podrži

Hitlera, koji je obećavao prestanak klasne borbe. Kancelar Franz von Papen, koji je u proljeće

1932. naslijedio Brüninga, bio je samo prijelazna figura prije dolaska Hitlera i pomagao

uništenju i ono malo weimarske demokracije što je još preostalo.

U junu je raspustio zemaljsku vladu Pruske koju su predvodili socijaldemokrati.

Politički nejedinstveno radništvo nije pružalo otpor. Nacionalsocijalisti su pojačali propagandu

i fizički teror posebno protiv pristalica radničkih stranaka. Na uzastopnim parlamentarnim

izborima u julu i oktobru 1932. nacionalsocijalisti su dobilii veoma velik broj glasova: 37,4

odnosno 34%. Na sve su načine pokušavali prigrabiti vlast. Do januara 1933. sporazumjeli su

se s ostalim desničarskim strankama i predsjednikom Hindenburgom, i tako je Hitler 31.

januara 1933. postao kancelar Njemačke.

Čehoslovačka republika

Čehoslovačka je republika bila jedina država Srednje Europe koja je uspjela za sve

vrijeme svoga opstanka sačuvati demokratsko-parlamentarni oblik vladavine. Razlog tome

treba tražiti u razmjerno vrlo povoljnom ekonomskom razvoju, naprednoj društvenoj

strukturi, demokratskim političkim tradicijama, a značajni nosioci takvog razvoja bili su i

dvojica najviđenijih političkih vođa, Masaryk i Beneš, koji su bili uvjereni demokrati.

Čehoslovačka republika uspostavljena je proglasom Narodne skupštine 14. novembra

1918., pošto su prije toga Česi (28. oktobra) i Slovaci (30. oktobra) proglasili nezavisnost i

želju da žive u zajedničkoj državi.

Prvim predsjednikom Čehoslovačke republike postao je Tomaš G. Masaryk, za vrijeme

rata vođa českog Narodnog vijeća; njegova je velika zasluga što je utjecao na Antantu da

prihvati ideju o razbijanju Austro-ugarske monarhije. Mlada je republika konačne granice

dobila mirovnim ugovorom u Versaillesu, Saint-Germainu i Trianonu, a razgraničenje s

Poljskom u Šleskoj i Slovačkoj izvršeno je 1920. pod arbitražom Francuske i Britanije.

Čehoslovačkoj je 1919. priključena i Potkarpatska Ukrajina i tako je država bila etnički

veoma heterogena, što je kasnije stvaralo velike nacionalne probleme. Čehoslovačka je

vojska u proljeće 1919. likvidirala Sovjetsku republiku u Slovačkoj. Vlada socijaldemokrata V.

Tusara je u februaru 1920. izradila ustav, čiji je uzor bila francuska parlamentarna

demokracija, i provela agrarnu reformu, posebno temeljno na zaplijenjenim posjedima

austrijsko-njemačkih aristokratskih porodica. Revolucionarno je radništvo 1920. u više

navrata štrajkalo, ali je vlada, u kojoj su kao najjača stranka bili i socijaldemokrati, uspjela

dogovaranjem spasiti situaciju. Lijevo krilo Socijaldemokratske stranke odcijepilo se u maju

1921. i formiralo Komunističku partiju Čehoslovacke (KPC).

U vanjskoj politici Čehoslovačka se oslanjala na Francusku i 1920. postala inicijator

stvaranja "Male antante”, saveza između Čehoslovačke, Rumunije i Jugoslavije, uperenog

protiv revizionističkih pokušaja Mađarske.

Čehoslovačka se nakon 1919. brzo i gotovo nesmetano razvijala. Preokret joj je u

ekonomskom pogledu čak veoma koristio, jer je kako u zemlji tako i u prijateljskim državama

Jugoslaviji i Rumunjskoj bila oslobođena konkurencije austrijskog kapitala. Svojom

modernom tekstilnom industrijom i strojogradnjom bila je konkurentna, a u prijateljskim su

državama spremno prihvaćali njen kapital i tehnologiju.

Ekonomsko blagostanje omogućavalo joj je i velik kulturni polet na svim područjima.

Na izborima 1928. znatno je porastao broj glasova što su ih dobili komunistički kandidati i

režim je KP Čehoslovačke dopustio slobodno političko djelovanje. Državno vodstvo držalo se

unitarističkog principa stvaranja "čehoslovakizma" i tako se sve više sukobljavalo s

autonomističkim i separatističkim strujanjima u Slovačkoj.

Narodne manjine, a među njima i brojni sudetski Nijemci, imale su kulturnu autonomiju (čak

i vlastito sveučilište u Pragu) i njihove su stranke nakon 1926. bile zastupljene i u

čehoslovackoj vladi.

Nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj, u Čehoslovackoj je veoma ojačala

nacionalistička stranka sudetskih Nijemaca pod vodstvom K. Henleina, koji sada više nije bio

spreman da surađuje s vladom.

Godine 1935. povukao se dugogodišnji predsjednik Masaryk a naslijedio ga je njegov

saradnik i ministar vanjskih poslova Beneš, vođa Narodnosocijalističke stranke, stranke češke

demokratskog sitnog građanstva, koje je gotovo sve vrijeme bilo zastupljeno u vladi.

Beneš je još iste godine sklopio sporazum o međusobnoj pomoći sa SSSR-om, ali do

većeg zbližavanja među dvjema državama nije došlo zbog Benešove rezerviranosti prema

komunistima, pa se Čehoslovačka i dalje vanjskopolitički posve držala Francuske. Njemački

nacizam je od proljeca 1938. počeo prijeteći ugrožavati Čehoslovačku.

Po Hitlerovim su uputama sudetski Nijemci počeli zahtijevati autonomiju i pravo na

ujedinjenje sa sunarodnjacima u Njemačkoj. To je bio prvi nagovještaj agresije na jednu

suverenu europsku državu, koja je osim toga bila jedan od stupova francuske europske

politike. Međutim, toliko slavljena saveznica Francuska kapitulirala je 29. septembra 1938. u

Münchenu pred Hitlerovim diktatom. Čehoslovačka je morala evakuirati izvanredno utvrđeni

pogranični pojas i Nijemci su odmah potom okupirali Sudetsku oblast.

A tada je došla do izražaja i druga velika pogreška čehoslovačke vanjske politike

izmedu dva rata - njen spor s Poljskom zbog područja Tesina, naseljenog Poljacima, koji je

Čehoslovačka priključila 1919. Da su Čehoslovačka i Poljska bile čvrsto povezane, Hitler ih se

vjerojatno 1938. ne bi usudio vojnički napasti, jer se smatralo da te dvije zemlje imaju vrlo

jaku vojsku. Međutim, u svom starom sporu sa Čehoslovačkom Poljaci su gledali kratkovidno

i prigodom Hitlerove okupacije Sudeta Tesin pripojili Poljskoj.

A ni predsjednik Beneš nije htio prihvatiti prijedlog KP Čehoslovačke da pozove u

pomoć sovjetske čete i pruži otpor Nijemcima; odmah nakon Münchena podnio je ostavku i

predsjednikom republike postao je E. Hacha. Sredinom marta 1939. proglasila je Slovačka

klerikalna stranka pod vodstvom J. Tise nezavisnu Slovačku, a njemačka je vojska, pod

izgovorom da želi sačuvati mir u Srednjoj Europi, zauzela Češku i priključila je Njemačkom

rajhu kao Češko-moravski protektorat.

Socijalistički sovjetski tip

U svijetu se između dva rata razvijao i društveni sistem koji je u društveno-političkom

razvoju značio nešto posve novo, a to je socijalistički sovjetski sistem, izrastao iz

pobjedonosne oktobarske revolucije u Rusiji. Pobjeda Lenjinove modifikacije marksizma i

revolucije u praksi, te iz nje rođenog sovjetskog sistema izazvala je u svjetskom

marksističkom radnčkom pokretu podvajanje na dvije posve odvojene struje: komunističku,

koja je pokušavala provesti u svijetu revolucionarnu Lenjinovu ideju, i socijaldemokratsku,

koja je odbacivala Lenjinov koncept i zauzimala se za parlamentarno-reformistički put u

socijalizam.

Još suviše slabom komunizmu nije se ostvarila njegova ideja o svjetskoj odnosno

europskoj socijalističkoj revoluciji kao neminovnoj dimenziji socijalističke revolucije uopće, i

tako je između dva rata Sovjetski Savez ostao jedina država u svijetu u kojoj je pobijedila

socijalistička revolucija i diktatura proletarijata. Sovjetski se Savez morao sam i vlastitim

naporima iz svoje zaostale privredne i društvene osnovice razvijati usred neprijateljskog

kapitalističkog svijeta i pronalaziti odgovarajuća ekonomska i politička rješenja. To je najviše

utjecalo na to da sovjetski socijalistički sistem poprimi i poneko svojstvo koje bismo teško

mogli uskladiti s vizijom klasika marksizma. No ipak je očuvao osnovne karakteristike zbog

kojih se o nekom društvenom sistemu kaže da je socijalistički: društveno vlasništvo nad

sredstvima za proizvodnju i nominalnu vlast radnih ljudi, odnosno diktaturu proletarijata.

Tako je već samom svojom egzistencijom, a donekle i planskim usmjeravanjem svjetskog

komunističkog pokreta, Sovjetski Savez snažno utjecao na socijalističke tendencije u svijetu

između dva rata.

Boljševici su Brest-litovskim mirom 3. oktobra 1918. doduše osigurali vanjskopolitički

predah, ali su se u zemlji morali sukobiti s brojnim političkim protivnicima, sa sve snažnijom

kontrarevolucijom, koju je otvoreno podržavala Antanta. Zbog suprotstavljanja Brest-

litovskom miru sovjetsku su vladu u martu 1918. napustili dotadašnji boljševički saveznici

lijevi eseri, koji su se zalagali za nastavljanje neprijateljstava protiv Centralnih sila

revolucionarnim ratom. Drugi povod za razilaženje između njih i boljševika bila je agrarna

politika. Boljševici su insistirali na ukidanju svake tržišne privrede, dakle za obvezno

predavanje seljačkih proizvodnih viškova državi. Za provođenje rekvizicija uspostavili su tzv.

seoske komitete siromašnih, kojima su u pomoć poslali radnike iz gradova. Nasuprot njima,

lijevi su eseri nastupali protiv klasne borbe na selu i zauzimali se za tržišnu privredu.

Na V. kongresu partije početkom maja 1918. lijevi su eseri nastupili protiv boljševičke

politike. Istovremeno su u saradnji s drugim eserima podigli gotovo pravi ustanak seljaka u

Povolžju i u moskovskoj oblasti, te se pobjegli teroru protiv vodećih boljševika; 30. avgusta

su u atentatu teško ranili i samog Lenjina.

Uz velika požrtvovanje i disciplinu, boljševici su ugušili pobunu, njene vođe osudili na

smrt, a nakon toga su se lijevi eseri podijelili na više skupina, od kojih su neke krajem 1919..

prišle boljševicima. Ovima je pošlo za rukom da iz sovjeta potisnu sve protivnike i uvedu

čvrst i centraliziran jednopartijski sistem vladavine, koji je provodio diktaturu proletarijata.

Na periferiji sovjetske države se u proljeće 1918. posvuda organizirala

kontrarevolucija i obrazovane su protubljševičke vlade. U Samari je u julu osnovan "Komitet

članova privremene skupštine" pod vodstvom Černova u kojem su većinu imali desni eseri, a

u Omsku desničarsko-monarhistička "privremena vlada Sibira". Ubrzo nakon toga je u Ufi

održana sveruska konferencija koja je trebala ujediniti sve kontrarevolucioname snage za

borbu protiv boljševika. Osnovan je i nekakav petočlani direktorij, svojevrsna koalicija

umjerenih ljevičara i radikalnih desničara. Glavna ličnost postao je desničar, bivši carski

admiral crnomorske flote Aleksandar Kolčak. Kontrarevoluciju je novcem i oružjem počela

pomagati Antanta.

Britanci su se već u martu iskrcali u Arhangelsku, Japanci u maju u Vladivostoku, a

njima su se potom pridružili i do tada neutralni Amerikanci. Ipak je najvažnija podrška

kontrarevolucije bila tzv. Češka legija, od 50.000 ljudi sastavljena vojna formacija bivših

ratnih zarobljenika, koji su se nakon Brest-litovskog mira namjeravali preko Sibira vratiti u

Europu i boriti se u redovima Antante. Boljševici su ih 25. maja 1918. pokušali razoružati, što

su Česi odbili i započeli neprijateljstva, zauzeli sibirsku željeznicu, prešli Ural i zaprijetili

Povolžju. Do jeseni je Crvena armija, koju je od proljeća 1918. postavio na noge Trocki,

zaustavila nadiranje kontrarevolucionamih armija prema središnjim predjelima Rusije.

Kad je u jesen 1918. završen prvi svjetski rat i na Zapadu, Antanta je krenula u

otvorenu intervenciju u Rusiji protiv boljševika. Kolčakovu vladu u Omsku priznala je kao

vladu cijele Rusije i uspjela da Kolčaka prizna i general Denikin, koji je s pomoću Francuza

skupio veću kontrarevolucionarnu vojsku u Ukrajini i na Donu.

Kontrarevolucija je u proljeće 1919. još jedanput krenula na vojnički marš protiv

Moskve i Lenjingrada. Međutim, Antantino je vijeće u Parizu na Wilsonov nagovor odlučilo da

se Antanta vojnički ne angažira u Rusiji. Tako je brojčano narasla i disciplinirana Crvena

armija u ljeto ij esen 1919. redom razbijala vojsku kontrarevolucije, koja se bez izravnog

angažiranja Antante nije mogla držati, jer je u narodu gubila svaku podršku zbog potpunog

zanemarivanja socijalnih potreba vremena. Do proljeća 1920. sovjetska se vlast proširila

gotovo na sav teritorij nekadašnje države, uključujući i Ukrajinu; izvan nje su ostale kavkaske

države, za koje su se boljševici još borili, i baltičke državice, kojima su u proljece i ljeto 1920.

mirovnim ugovorima priznali samostalnost. Ali je do konačnog mira preostala još jedna

etapa. U proljeće 1920. Sovjetska se Rusija uplela, zbog pitanja granica, u vojnički konflikt s

Po/jacima i njihovim velikim nacionalističkim i imperijalističkim apetitima.

Nakon prvih poljskih uspjeha (zauzeli su Kijev i dio Ukrajine), Crvena je armija prodrla

do Varšave. Međutim je u bitki na Visli 14. kolovoza 1920. Poljacima, uz veliku tehničku

pomoć Francuske, pošlo za rukom”čudo" da pobijede sovjetske trupe. Na to su Poljaci svoju

granicu ponovo pomaknuli daleko na istok, što je vlada Sovjetske Rusije mirom u Rigi 18.

marta 1921. i priznala, ali je između obiju država stvorena zatrovana politička klima za sve

vrijeme između dva rata. Boljševici su u proljece 1921. osvojili i kavkaske države, koje su se

potom razvijale s ostalom sovjetskom državom.

U prvim godinama nakon revolucije, u razdoblju tzv. "ratnog komunizma", boljševici

su nastojali ukinuli tržišnu privredu, pa su čak pokušali ukinuti i novac, te uvesti robnu

razmjenu izmedu pojedinih grana privrede, što je regulirala država. Za plaćanje hrane

poljoprivredi, u kojoj je još uvijek prevladavao privatni sektor, država je slala industrijske i

zanatske proizvode posve podržavljene industrije, a diobu je regulirao dekret donijet u

novembru 1918.

Za vođenje takve privrede stvoren je veliki birokratski državni aparat, koji je uz to bio

nestručan i nedorastao zadacima. To je izazvalo nezadovoljstvo tvorničkih radnika, jer je

krajem 1920. počelo nedostajali sirovina, pa i hrane. Ta ekonomska i društvena nevolja

izazvala je u redovima boljševika tzv. lijevu radničku opoziciju, koja je predlagala da sve čisto

ekonomske poslove industrije samostalno vode sindikati bez partijske birokracije. Međutim

Lenjin je na zasjedanju CK boljševika u decembru 1920. odbacio takve poglede.

Početkom 1921. se zbog ekonomskih teškoća nezadovoljstvo dijela radnika i seljaka još više

povećalo i dobilo određene političke karakteristike: programi esera i menjševika o

ustavotvornoj skupštini ponovo su počeli kružiti i isticati zahtjev za vlašću sovjeta, koji bi

uključivali više stranaka, a ne samo boljševike. Počeo se pojavljivati i anarhizam kao

samostalna politička snaga.

Početkom marta izbila je pobuna u lenjingradskoj vojnoj i trgovačkoj luci Kronštatu:

radnici i mornari su zahtijevali odbacivanje "jednopartijske diktature" i uspostavljanje sovjeta

bez boljševika. Boljševička vlast se oduprla svom snagom koju je imala, pa i vojskom, te je

tu ozbiljnu krizu riješila jurišem suhozemne vojske pod zapovjedništvom Tuhačevskog preko

zaleđene Neve na Kronštat, koji se predao nakon 10 dana ogorčene borbe (od 8. do 18.

marta 1921). Takvo vrenje medu radništvom, do kojeg je došlo zbog državnih rekvizicija i

potpune nezainteresiranosti seljaka za povećanje i modernizaciju proizvodnje, navelo je

vodstvo boljševika da porazmisli o novom načinu privrede. Na X. kongresu boljševika

usvojene su, baš u vrijeme borbi za Kronštat, na Lenjinov prijedlog osnove nove ekonomske

politike (NEP).

Ta se politika zasnivala na dvjema postavkama: socijalistički program ukidanja

privatnog vlasništva nad većim poduzećima u važnim privrednim granama ne smije se

napuštati, ali ličnu zainteresiranost proizvođača treba povećati razvijanjem tržišnih odnosa.

Kamen temeljac postavili su time što su poboljšali položaj seljaka i u proljeće 1921. ukinuli

rekviziciju i uveli porez u naturi.

Viškove koji bi im preostali seljaci su mogli slobodno prodavati na tržištu. Dopuštena

su i manja privatna poduzeća i trgovine. Protiv te nove ekonomske politike dizalo se među

boljševicima dosta glasova (Trocki), jer da ona znači odstupanje od revolucionarnog puta u

socijalizam, zahtijevajući ustrajanje na ratnom komunizmu - ubrzanoj industrijalizaciji na

račun seljaka. CK boljševika je podržavao NEP (ekonomski teoretičar Buharin) i u njegovoj se

odluci od 12. januara 1922. kaže da je NEP ekonomska utakmica izmedu socijalizma u

izgradnji i kapitalizma, koji teži obnovi na osnovi podmirivanja potreba mnogomilionskog

seljačkog sloja putem tržišta. Ali dok su u rukama sovjetske radničke države finansije, teška

industrija, sspoljna trgovina, promet i prilične poljoprivredne površine, nema opasnosti od

ugrožavanja socijalizma. Država je dopustila uvoz stranog kapitala, potrebnog za brzi razvoj

industrijalizacije, i poticala vanjsku trgovinu.

Krajem 1922. boljševici su formalno proglasili Savez Sovjetskih Socijalističkih

Republika (SSSR). Do tada su neprecizno definiranu sovjetsku saveznu državu tčinile

pojedine nacionalne sovjetske republike: Ruska Federacija, Ukrajina, Bjelorusija, Zakavkaska

Federacija. Horezam i Buhara. Ta je država nastajala postepeno, s pobjedama boljševika i

uvođenjem njihovih sovjeta kod pojedinih naroda bivšeg ruskog carstva.

Narode je udruživala jedinstveno i centralistički organizirana boljševička stranka. Nakon

revolucije ona je priznala i samoopredjeljenje naroda, ali se u praksi zauzimala za

povezivanje i suživljavanje naroda u duhu proleterskog intemacionalizma.

Federativno povezivanje posebnih nacionalnih sovjetskih republika bila je Lenjinova

ideja, za koju se morao boriti u boljševičkom vodstvu, jer se boljševički "ekspert za

nacionalno pitanje", Gruzijac Josif Visarionovič DžugašviIi - Staljin zauzimao samo za

autonomiju pojedinih neruskih naroda u sovjetskoj državi.

SSSR je u ljeto 1923. dobio i svoj ustav. Najviši organ vlasti bio je Svesavezni kongres

sovjeta, u koji su sovjeti saveznih republika slali svoje delegate. Sarno su mjesni sovjeti

birani izravno općim biračkim pravom od 18. godine. Kongres sovjeta je izabrao svoj prezidij

i predsjednik prezidija je formalno predstavljao državu, ali nije imao nikakve vlasti. Savjet

narodnih komesara ostao je i nadalje snažna izvršna vlast koja je obavljala sve državne

poslove.

21. januara 1924. umro je, nakon više napadaja kapi od kraja 1922., neosporni voda

sovjetske države Lenjin. Nakon njegove smrti državu je vodio kolegij trojice - "trojka"

Zinovjev, Kamenjev, Staljin, dok naposljetku nije Staljinu, koji je od 1922. bio generalni

sekretar partije, pošlo za rukom da sam izbije na čelo zahvaljujući tome što je držao u ruci

partijski birokratski aparat. Žilavošću, odlučnim realizmom i "čeličnom" voljom (otuda mu i

pseudonim "Staljin") nadmašivao je sve svoje suparnike, pa i vatrenog revolucionara Trockog

te blistavog teoreticara Buharina.

lzdavajući se za pravog Lenjinovog interpreta i vjemog sljedbenika njegove ideje, on

je prakticki od 1924. sve više sam upravljao preobražajem zemlje i na samodržački način.

Nasuprot konceptu Trockog, koji je inzistirao na tezi o "permanentnoj revoluciji", dakle o

njenom nastavljanju izvan granica SSSR-a, Staljin je objavio učenje o "socijalizmu u jednoj

zemiji", koji je veliki Sovjetski Savez sa svojim ljudima i bogatstvima sposoban ostvariti. Tako

je on prišao pretvaranju Rusije, sve do tada još pretežno agrarno strukturirane, u

industrijsku državu, pa je u tu svrhu 1927. proglasio prvi veliki petogodišnji plan. Taj je plan

razbio seljački privatni posjed i donio potpunu kolektivizaciju, ali i modernizaciju

poljoprivrede, putem motoriziranja, elektrificiranja sela i izgradnje velikih industrijskih

poduzeća. Pri tomu je dobro dolazila pomoć u kapitalu i savjetnicima iz inostranstva, iz

Njemačke, Britanije i SAD.

Preobražaj sela vršio se uz besprimjernu bezobzirnost; ogorčeni seljaci poklali su

svoju stoku i time samo ubrzali svoju propast. U razdoblju 1931-1933. zemljom je krenula još

jedna glad, veća od one u vrijeme građanskog rata, koja je prema ocjenama u doba

Hruščova odnijela oko 10 miliona ljudskih života, od toga ponajviše kulaka i srednjih seljaka -

elementa koji je bio najsposobniji da podigne i modernizira poljoprivrednu proizvodnju.

Najviše je propatila plodna Ukrajina. Ali tada se proces preobražaja afirmirao, i otada

je ekonomski uspon SSSR-a očigledan. Drugi petogodišnji plan je uz daljnje velike kanale i

željeznice (Moskva-Volga, Bjelomorski kanal, produzetak Turkestansko- sibirske željeznice,

itd.) nagoviještao nastajanje golemih kombinata, u koje bi se udružile različite industrije

cijelih pokrajina, kao i poboljšanje kvaliteta proizvoda.

Ali usprkos obećanju, potrošnih dobara nije bilo više nego prije, jer je, pored ostalog,

u prvi plan sve više stupalo naoružanje i naglo jačanje Crvene armije.

Taj strahovito nagli preobražaj trebalo je, općenito, plaćati najvećim žrtvama cijelog

stanovništva.

Sve brojnijom birokracijom sovjetski sistem nije oslobodio radnog čovjeka, već ga je

posve uključio u aparat moderne države sa svim njezinim pomoćnim oblicima kontrole.

Socijalizacija kapitalističkih poduzeća nije neposrednim proizvođačima donijela

samoodlučivanje, već samo njihov prelazak pod vodstvo države, tj. u ruke državnih

opunomoćenika postavljenih u ime naroda, koji su se sve više formirali kao samostalan sloj s

vlastitim interesima - težnjom za moći. Postojali su i radnički sindikati, ali ne toliko kao

zastupnici radnika koliko kao još jedna nadzorna organizacija. Protiv svih protivnika režima

strogo se postupalo. Osnovani su golemi logori za prisilni rad sve tamo do Dalekog istoka i

sjevernog Sibira. I oni su u prvom redu bili namijenjeni ostvarivanju velikih pothvata, pa je

od 1935. bilo u njima uvijek više milijuna zatvorenika; npr. samo za kopanje bjelomorskog

kanala dopremljeno je oko 250.000 kažnjenika.

Staljin je u partijskom vodstvu počeo izvoditi "čistku", koja je svoj vrhunac dostigla

između 1936. i 1938. godine. Prvo se okrenuo protiv tzv. desne opozicije, koja se opirala

prisilnoj kolektivizaciji poljoprivrede, a potom i protiv svih eventualnih suparnika. Na nizu

režiranih javnih političkih sudskih procesa osuđena je većina vodećih boljševika iz dana

revolucije i potom likvidirana. Trocki je bio prisiljen da emigrira u Meksiko, gdje ga je ubio

Staljinov atentator. Kao moguća jezgra opozicije desetkovano je i rukovodstvo Crvene armije

sa slavnim Tuhačevskim, tako da je vojska za duže vrijeme bila veoma oslabljena. Sa čistkom

se i u sociološkom pogledu zbio značajan preobražajni proces. Umjesto ljudi iz doba

revolucije, koji su dobro poznavali Europu i bili snažno internacionalistički usmjereni, sada se

popela na vrh nova generacija sovjetske inteligencije, koja je odrasla već u novoj državi i bila

ispunjena ponosom na svoju domovinu. Iskovala se nova svijest, ispunjena i tradicijama

velike ruske prošlosti, koja je tobože svoj pravi nastavak našla u sada nastaloj socijalističkoj

domovini.

Ta riječ sada se ponovo smjela upot rebljavati, pa su se i u novoj zakletvi sovjetskih

vojnika umjesto dotadašnjih internacionalističkih izraza našli u središtu pojmovi kao narod,

domovina i država.

A na vrhu države stajao je čovjek neograničene vlasti, koji je sada i svoje

vanjskopolitičke odluke donosio samo prema realnoj političkoj računici, pri čemu je imao u

vidu prvenstveno velike državne koristi SSSR-a. A služio se sovjetskim vanjskopolitičkim

državnim aparatom, kao i Komunističkom internacionalom.

Od rujna 1934. SSSR je bio član Društva naroda i s pomoću njega se htio osigurati od

opasnosti nacističke agresije. Ali kako nije postignut sporazum sa zapadnim demokracijama,

SSSR je napustio tu politiku i u kolovozu 1939. zaključio s Hitlerom pakt o nenapadanju.

Fašistički tip

U razdoblju izmedu dva rata u nekim državama svijeta pojavili su se totalitarni

politički sistemi, koji se zajedničkim nazivom označavaju kao fašistički. Premda su među

njima postojale i neke znatne razlike, ipak su svima bile zajedničke određene bitne crte. Od

najvećeg značenja bila je činjenica što su se ti sistemi pojavili u onim modernim

kapitalističkim državama u kojima parlamentarna demokracija u drugoj polovini 19. st. nije

bila dovoljno učvršćena u političkom životu, a to su bile prvenstveno Italija, Japan i

Njemačka. Za pojavu tih sistema postojali su vanjskopolitički i unutrašnjopolitički razlozi.

Versailleskim mirom te su države dobile manje nego što su očekivale (Italija) ili ih je pak taj

"mir" izuzetno teško pogodio (Njemačka), pa su se zato u njihovim društvenim strukturama

pojavile jake političke, u prvom redu konzervativne snage koje su težile reviziji odredaba

mirovnog ugovora a u vanjskoj politici zauzimale agresivna stajališta prema svojim

susjedima. Sve su se te snage pothranjivale teškim unutrašnjo- političkim i ekonomskim

stanjem zemlje; posvuda je bio razmjerno brojan srednji sloj za koji se nisu posebno zanimali

ni krupnokapitalističko liberalno građanstvo ni marksistički pokret.

Tako se taj srednji sloj (seljaci srednjaci, sitno građanstvo, činovništvo), ekonomski i

socijalno konzervativan, oslanjao na novu društveno- političku, izrazito konzervativnu

doktrinu, koju su, na temelju starijih elitističkih doktrina (Sorel, "Konzervativna revolucija"),

nakon Prvog svjetskog rata proglašavali malograđanski ideolozi. Ta je doktrina sadržavala

opiranje liberalnom kapitalizmu i monopolizmu, koji je ugrožavao opstanak srednjeg sloja, a

s druge strane neprijateljski je odbacivala emancipacijska nastojanja socijalističkog radničkog

pokreta i uopće svu modernu demokraciju.

"Fašizam je", kako je 1935. ustvrdio Ernst Bloch, "politička mobilizacija zaostalih

sektora društva, mobilizacija nezadovoljstva modernizacijom, racionalizacijom i društvenom

emancipacijom."

Fašizam je vidio spas u čvrsto autoritarnoj nacionalnoj državi, koja bi ukinula "truli

liberalni parlamentarizam" i, s druge strane, klasnu borbu, na kojoj je inzistirao radnički

pokret. Ideal mu je bilo staleški uređeno društvo, koje bi se oslanjalo na solidarizam, ali bi

istodobno sačuvalo privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Ideolozi fašizma

naglašavali su brojne "iracionalne elemente", kao što je superiornost vlastite nacije odnosno

rase i njezino poslanje. Fašistički pokreti osnivali su vlastite vojničke odrede, koji su mu služili

za vršenje fizičkog nasilja nad političkim protivnicima. Veoma su razvili savremene metode

masovnog obavještavanja i političke propagande, pa je zato optika fašističkog fenomena

između dva rata i dan-danas mnogo primjetnija na što je tada pokazivala njihova historijska

težina. Fašistički su se pokreti dokopavali vlasti tako da su se povezivali s tradicionalno

vladajućim elitama, koje su u fašizmu vidjele dobrodošlo sredstvo za obračun s

demokratskim i socijalističkim snagama i tendencijama. U toj sprezi, fašistički su pokreti

posve napustili svoj dotadašnji demagoški antikapitalizam i odano služili interesima

nacionalnog krupnog kapitala. Ukinuli su sve demokratske političke institucije, pogazili većinu

čovjekovih osobnih sloboda i uveli najbrutalniju i najnehumaniju diktaturu u suvremenoj

ljudskoj povijesti. U vanjskoj politici fašističke su se države, osobito nakon pobjede fašizma u

Njemačkoj, ponašale izvanredno agresivno. Svojim neprestano novim zahtjevima i

prijetnjama postale su isključivi krivac i izazivač Drugog svjetskog rata.

Italija. Na tokove europskog zbivanja Italija nije toliko utjecala svojom

vanjskopolitičkom težinom, koliko time što se u njoj razvio nov društveno-politički oblik -

fašizam, koji su kasnije prihvatili i u nekim drugim državama, pa se općenito upotrebljava

kao označnica za diktatorske režime razdoblja između dva rata. Zbog velikih obećanja

prigodom stupanja Italije u prvi svjetski rat, talijanska je buržoazija bila razočarana ratnim

plijenom, premda je dobila znatan dio nekadašnje habsburške monarhije. Na toliko žuđenoj

sjevernoj obali Jadranskog mora uspostavljena je naime Jugoslavija, pa se talijanske

teritorijalne aspiracije nisu mogle u cijelosti ostvariti. I financijski Italija se našla u vrlo

teškom položaju, a njezina je privredna razvijenost bila posve neujednačena: na sjeveru ona

je već imala modernu krupnu industriju, a na jugu naprotiv posve zaostalu poljoprivredu s

feudalnom strukturom i trajnom nezaposlenošću. Nakon što je Amerika ograničila

useljavanje, izgubljen je i taj "ventil" za popuštanje pritiska brzog porasta broja stanovništva.

Opće izborno pravo donijelo je masovne stranke, koje su se nakon rata pridružile ranije

vladajućim liberalima, pa se čak i takmičile s njima. Nasuprot katolitički orijentiranim

"popolarima" (Narodna stranka) stajali su socijalisti, koji su se smjesta priključili Trećoj

(komunističkoj) intemacionali, dok početkom 1921. nije i tu došlo do podjele na socijaliste i

komuniste. U ljeto 1920. u Sjevernoj Italiji sve je upućivalo na blisku socijalističku revoluciju.

Revolucionarno raspoloženo radništvo zaposjelo je tvornice i osnivalo radnička vijeća.

Ali je za preuzimanje državne vlasti i dalje bilo suviše slabo, a načinilo je i nekoliko

pogrešaka u politici prema saveznicima iz srednjeg sloja. Reformisti u sindikalnom radnčkom

pokretu bili su i za sporazum s vladom, zadovoljivši se povećanjem nadnica i poboljšanjem

socijalnog zakonodavstva u građanskom društvu. Ipak je strah od socijalističke revolucije

ostao. Te su činjenice olakšale uspon Benita Mussolinija, u kojem su se ujedinile težja za

vlašću i znatne demagoške sposobnosti s mnogo realističke političke pronicljivosti. Od

borbenog pacifističkog socijalista on se bio pretario u vatrena zagovomika ulaska Italije u rat,

a potom je, iskoristivši uznemirenost naroda i nemoć vlade, osnovao vlastiti pokret.

Borbeni sastavi ("fasci di combattimento") s kojima je započeo bitku protiv postojećih

političkih stranaka dali su ime cijelom pokretu. Protiv generalnog štrajka, koji je ljevica

najavila u jesen 1922., Mussolini je svojim borbenim sastavima zapovjedio marš na Rim. Kralj

se pokorio i povjerio Mussoliniju da sastavi vladu (premda su fašisti imali tek neznatan broj

poslanika u parlamentu) te time legalizirao fašistički pokret.

U svojem duhovnom konceptu fašizam je ujedinjavao sindikalističke ideje Georgea

Sorela i teoriju elite Vilfreda Pareta s gorljivim nacionalizmom. Trebalo je stvoriti opće

uvjerenje da je talijanska država prava nasljednica antičkog Rima, pa prema tome može

istupiti s imperijalnim zahtjevom za Sredozemljem.

Ne dirajući formalno ni monarhiju ni ustav, Mussolini je tijekom nekoliko godina (ne

prezajući ni od fizičkog terora) uspostavio jednopartijsku vladavinu. Godine 1926. raspuštene

su sve političke stranke. U parlament, koji je još postojao, birali su se poslušni poslanici,

međutim uz njega je obrazovano još i Fašističko velika vijeće, a nad svima odlučujuću vlast

imao je u svojim rukama vođa stranke i države "duce".

Povelja rada ("Carta di lavoro") iz 1927. depolitizirala je sindikalne radničke saveze i

spojila ih s poduzetnicima u poslušne korporativne strukovne saveze. Opozicija se

nemilosrdno gušila, pri čemu se nije prezalo ni od političkog ubojstva (poput onoga

socijalista Metteotija, kojeg su fašisti ubili 1924. godine).

Ali neosporni unutrašnjopolitički uspjesi, kao što su bili stabilizacija valute,

smanjivanje nezaposlenosti, osvajanje novih obradivih površina i osamostaljenje Italije u

pogledu opskrbe žitom, učvrstili su fašistički režim i pruzžli mu razmjerno široku društvenu

podršku.

Mussolini ju je 1929. pošao za rukom još jedan značajan unutrašnjopolitički podvig -

pomirenje s Vatikanom zaključivanjem tzv. Lateranskog ugovora, što mu je donijelo

naklonost i podršku katoličke crkve. Nepomirljivi politički protivnici morali su emigrirati.

Mogućnost djelovanja nisu imali ni liberali ni popolari, a još manje socijalisti i komunisti. Tako

je udaren temelj častoljubivoj vanjskoj politici, koja je u prvom desetljeću još umijela

ocjenjivati granice talijanske moći. Ali se sredinom tridesetih godina u vanjskoj politici

upustila u otvorenu agresiju.

Iz svoje kolonije Somalije napala je 1935. i zaposjela Etiopiju, članicu Društva naroda

(talijansko-abesinski rat). Svi prosvjedi Društva naroda i sve sankcije ostali su bez uspjeha, i

Italija je 1936. priključila Etiopiju svojem "imperiju". Ohrabren Hitlerovim saveznistvom,

Mussolini je potkraj godine objavio jedinstvo njemačke i talijanske vanjske politike (“tosovina

Rim-Berlin"), a uz to je od samog početka otvoreno pomagao generala Franca, prkoseći

Francuskoj, koja se opredijelila za nemiješanje.

Tako se početkom 1937. na Francovoj strani borila talijanska armija od 80 tisuća ljudi

naoružanih najsuvremenijim oružjem. Želja za prisvajanjem nekih francuskih posjeda

dovodila je talijansku politiku sve više u sukob s Francuskom, a neizravno i s Engleskom, i

tjerala je u sve tješnji zagrljaj s Hitlerovom Njemačkom, kojoj je u jesen 1938. u Münchenu

vjemo sekundirala.

Japan. U deceniji nakon Prvog svjetskog rata u Japanu se povremeno činilo da će

moderne političke stranke, zastupljene u parlamentu, dobiti veći utjecaj na odlučivanje u

zemlji. Ali su od "mandžurijske krize" 1931. militarističke i ekspanzionističke grupe sve više

uzurpirale vlast i uništile još neučvršćenu osnovu japanske demokracije. U deceniji uoči

Drugog svjetskog rata u Japanu se učvrstio totalitarni sistem, koji je japanski liberalni

političar dvadesetih godina Hozumi Nobusige nazvao teokratsko-patrijarhalnim

konstitucionalizmom, a ako bismo ga htjeli nekako komparativno svrstati, mogli bismo ga po

njegovim bitnim elementima uvrstiti u fašizam.

Japan je u jesen 1918. dobio prvu posve civilnu vladu; sačinjavali su je zastupnici

političkih stranaka na čelu s Takaši Harom, vođom liberalne stranke Seijukai.

Unatoč najvećoj odlučnosti, njemu ipak za tri godine nije uspjelo ostvariti demokratski

politički sistem s parlamentu odgovornom vladom. Car je i dalje ostao značajan

izvanparlamentarni činilac s teokratskim atributima.

Unatoč više-manje pasivnom političkom držanju car je ostao snažan oslonac svih elita

prohujalog “razdoblja Meidži". A to su bile prije svega zemaljska oligarhija i iz nje proizašla

vojna elita. Usprkos modernim građanskim reformama, japanska vojska je održala povlašten

društveni položaj.

Vojska i mornarica nisu bile podređene parlamentu nego izravno caru, i zato su zbog

njegove pasivnosti bile potpuno samostalne. Nakon smrti Takašija Haroa (koji je bio žrtva

desničarskog atentata) 1921., na vlasti su se smjenjivale dvije političke stranke: spomenuta

Seijukai - stranka financijsko liberalnog građanstva - i Minsetto - vodeća agrarna stranka;

neko su vrijeme vladale i u koaliciji. Stranke nisu stvorile iskristalizirani politički program, ni

modemu organizaciju s masovnom bazom, pa zato u državi nisu ni stekle veću popularnost i

autoritet.

Ni nakon izborne reforme 1925. godine, kad je uvedeno opće izbomo pravo

muškaraca, prilike se nisu mnogo izmijenile. Obje japanske radničke stranke dobile su na

izborima za donji dom parlamenta 1928. samo 492000 glasova i 8 mandata, što je

predstavljalo svega 3% čitavog glasačkog tijela.

Uz tradicionalno snažne patrijarhalne komponente, sindikalni se pokret kod japanskog

radništva nije mogao jače razmahati. Od 4 milijuna industrijskih radnika bilo ih je 1925.

sindikalno organizirano 250000, a taj se broj, unatoč naglom brojčanom porastu radništva,

do 1929. popeo samo na 330000.

Iako su lijeve radničke stranke bile politički nemoćne, ipak je već njihovo opstojanje u

redovima građanskih stranaka pobuđivalo strah i uznemirenost.

Svjetska privredna kriza 1929-1930. izazvala je i u Japanu veće ekonomske i

društvene potrese. Za nekoliko mjeseci cijena japanske svile i njezin izvoz smanjili su se za

50%. Znatno je pala i cijena riže. To dvoje najteže je pogodilo ionako siromašnog japanskog

seljaka. Od pet i pol miliona seljačkih porodica 68% ih je 1928. moralo unajmljivati zemlju od

veleposjednika. Bijedu je povećavao i nagli demografski porast, koji industrija nije mogla

apsorbirati.

Zato su američku zabranu useljavanja Azijaca u SAD Japanci dočekali s velikim

ogorčenjem, i ona je pobudila porast japanskog nacionalizma i rasizma.

Odavno tinjajuće japansko nezadovoljstvo američkom politikom u potpunosti je došlo

do izražaja u proljeće 1930., nakon završetka Londonske konferencije o ratnim flotama.

Radikalne nacionalističke snage napale su svoju vladu što je prihvatila diskriminatorske

odredbe konferencije o dopuštenoj snazi japanske ratne mornarice u odnosu 3:5:5 prema

momarici SAD i Velike Britanije.

Na predsjednika vlade Hamagučija (vođu civilne vlade stranke Minseito) izvršen je

atentat. Nacionalističko-militaristički i totalitaristički krugovi preuzeli su vlast i 1931. izvršili

otvorenu agresiju u Mandžuriji.

Pobjeda militarizma i nacionalizma dovela je do sve većeg unutrašnjopolitičkog

učvršćenja totalitamog sistema, koji je ukinuo demokraciju, dakle i političke stranke i

sindikate. Suprotno europskim fašističkim državama. Japan je prvo krenuo u vanjsku

agresiju, što će potom ubrzati unutrašnjopolitički proces fašizacije. Pri tome se pokazalo

koliki su utjecaj stekli u japanskoj javnosti od 1930. radikalno-nacionalistički i totalitaristički

politički pogledi.

Najugledniji ideolozi bili su "seljački" tribun Kita lkki, a iz oficirskih redova potpukovnik

Hišmiato Kingoro, vođa pokreta sakuraki (društvo trešnjeva cvijeta).

Obojici je, kao i nizu drugih radikalno-nacionalističkih pokreta, bilo zajedničko da su

se odlučno protivili parlamentarizmu, odbacivali liberalni kapitalizam, a s druge strane dakako

i marksizam kao neprimjerene japanskom nacionalnom karakteru.

Radikalni Ikki je čak tražio zakonsko ograničavanje veličine privatnog posjeda zemlje,

kapitalističkih poduzeća i drugog imanja. Posjed koji bi prelazio zakonom određenu granicu

preuzela bi i njime upravljala država.

Radikalima su obitelj i seoska zajednica predstavljali praoblik japanskog stila života,

koji je propao prodorom iskvarenog zapadnjačkog utjecaja, ali ga u budućem državnom i

društvenom uređenju Japana treba ponovo uspostaviti. Za njih su društveni nosioci

preporoda bili seljaci i oficiri.

Institucija i kult cara kao sina božjeg predstavljali su emocionalnu i državnopravnu srž

programa svih radikala u obrazlaganju posebnog karaktera i poslanja japanskog naroda, koji

ima pravo svoju državnu vlast proširiti na velika prostranstva Istočne Azije.

U narodu su propagirali militarizam i vojničke vrline sadržane u japanskom vojničkom

kodeksu "bušido".

Sve je to japanski radikalni nacionalizam prilično približilo europskom fašizmu.

Japanski se fašizam od ostalih razlikovao samo po tome što nije imao neku karizmatičnu

ličnost na čelu velikog efikasno kontroliranog masovnog pokreta, ali je tog zapadnjačkog

"vođu” vjerojatno nadomjestala careva ličnost. U Japanu nisu postojali antitradicionalistički i

antireligijski nazori, kao što nije bilo ni ideja preispitivanja svih vrijednosti u cilju stvaranja

novog tipa čovjeka i društva.

Radikalni nacionalistički japanski oficiri iskoristili su u septembru 1931. jedan incident

u Mukdenu da zauzmu Mandžuriju, koja je formalno pripadala Kini. Time su zadovoljili

neutaživu žudnju japanskog imperijalizma za tom sirovinama bogatom zemljom koje su se

morali odreći pod pritiskom Amerikanaca i Engleza 1922. na konferenciju u Washingtonu.

Potom su Mandžuriju proglasili samostalnom državom Mandžukuo, koja je dobila vlastitog

cara i ugovorom o prijateljstvu povezala se s Japanom.

Japansku je akciju Društvo naroda osudilo i Japan je u veljačl 1933. napustio tu

organizaciju, što je bio jedan od sudbonosnih događaja te godine. Zbog svoje nemoći

Društvo naroda nije poduzelo nikakve sankcije protiv Japana.

Učvrstivši svoj položaj u Mandžuriji, Japan je, nakon novog incidenta kod Pekinga (u

srpnju 1937), poveo pravi rat protiu Čang Kaj-še- kove Kine. Nakon nekoliko mjeseci slomio

je njezin otpor i zauzeo oko dvije trećine kineskog teritorija. Sada Japanci vise nisu težili za

teritorijalnom ekspanzijom starog stila kao u doba kolonijalizma.

Željeli su, kao što je bilo rečeno već 1934. s objavom neke vrste japansko-azijske

Monroeove doktrine, sebi osigurati neiscrpno sirovinsko područje i tržište za svoju industriju,

te su u Nankingu ustoličili poslušnu vladu.

Takvom svojom politikom sve su više dolazili u spor sa SAD, koje su postajale sve

oštrije prema Japanu.

Japan je već u studenom 1936. zaključio s Njemačkom i Italijom pakt protiv

Komintrne, a 1937. iz Mandžurije poveo ratne operacije protiv Mongolije i SSSR-a.

Ali pošto mu je Crvena armija 1938. nanijela prvi veći poraz, odustao je od tog plana agresije

i povukao se, te čak ni u drugom svjetskom ratu nije ponovo napao SSSR. Nakon toga svom

se snagom počeo pripremati za bliski obračun sa SAD na Pacifiku.

Njemačka pod nacionalsocijalizmom. Uspon Nacionalsocijalističke stranke

(NSDAP) i s njom nerazdvojno povezane licnosti Adolfa Hitlera na vlast sasvimje neobičan.

Od malobrojne münchenske stranke lumpenproletera i reakcionarnih građana, nastale u

poslijeratnom razdoblju krize, koja je svojom prvom značajnijom političkom akcijom (pučem

u studenom 1923. u Münchenu) doživjela pravi slom, izrasla je, nakon godina unutrašnje

konsolidacije zemlje u drugoj polovini dvadesetih godina, masovna stranka koja je značila

sudbonosnu političku snagu posljednjih godina Weimarske republike te naposljetku tu

republiku i uništila.

Isto je tako neobično i to što su nacionalsocijaliste i Hitlera u Njemačkoj mnogi

podcjenjivali dok je još bilo vremena za protuakciju, premda je Hitler svoje političke ciljeve

otvoreno iznio u svojoj knjizi "Mein Kampf" (Moja borba; 1924) i prije svoga političkog

uspona. Knjiga sadrži prilično točne poglede na psihologiju masa, iz kojih upoznajemo upravo

jezivu Hitlerovu obdarenost za zavođenje naroda.

Taj mu je talent omogućio da brzo preraste sve svoje suparnike u stranci. U knjizi je

prezrivo odbacivao politiku Weimarske republike iznoseći otvoreno svoj vanjskopolitički cilj da

za njemački narod dobije prostor na Istoku ("Lebensraum"), kako bi Nijemci napokon stekli

svjetsku važnost. Već je program stranke iz 1920., koji je kasnije proglašen nepromjenjivim,

u prvoj točki zahtijevao pravo Nijemaca na samoopredjeljenje radi ujedinjenja.

U Hitlera se ta ideja povezivala još i s rasnom ideologijom, s primitivnim biologizmom iz

Darwinove borbe za opstanak pretvorenim u politiku.

U "Mein Kampfu" on je objavio nadmoćnost nordijsko-germanskog čovjeka, tobože

utjelovljenog u Nijemcu, i njemačko gospodstvo kao povijesno poslanje njemačkog naroda.

Smisao svega političkog života on je vidio u dobivanju prostora, zadaći kojoj državnik treba

podrediti sve ostalo.

Unutrašnja politika trebala je u osnovi služiti jedino tome da tvori temelj sile u borbi

za opstanak prema vani.

Iz njega je izrastalo opravdanje za vođu-diktatora i totalitarno-diktatorsku državu.

Stoga se lako moglo provesti gašenje ličnosti i osobnih prava što su ih u europskom svijetu

izgradili klasična filozofija, prosvjetiteljstvo i humanizam: svatko je morao nestati u pokretu

koji vodi jedan čovjek, jer ti nisi ništa, tvoj narod je sve".

I njemački je narod, kao najbolji historijski izraz germanske rase, mogao druge

tobože manje vrijedne narode zgaziti, uništiti, protjerati ili u najboljem slučaju pretvoriti u

svoje sluge. Ni jedan jedini kamen u zgradi tih predodžbi nije originalan, njih susrećemo

svuda u povijesti i često čak veoma davno.

Svojevrsna je, naprotiv, jeziva dosljednost s kojom su takve misli bile dovedene do

kraja i skupljene u ideologiju, a da bi se ona pretvorila u zbilju bio je stav1jen na kocku čitav

jedan svijet - uključivši i v1astiti narod.

U vrijeme ekonomske krize Nacionalsocijalistička je stranka svojim demagoškim

antikapitalizmom i nepomirljivim antiboljševizmom privukla mase srednjih slojeva, koje su

rado prihvaćale njezinu propagandu da treba štititi onog koji živi od rada svojih ruku i

posteno zarađene imovine.

Svi ti ekonomski upropašteni slojevi zdušno su odobravali nacionalsocijalistima

njihove napade na "nepravedni versailleski sistem" i "pogubni kolektivizacijski boljševizam",

koje treba uništiti. Kad su na vrhuncu ekonomske krize reakcionarni kapitalistički krugovi

shvatili da neće moći lako izaći na kraj s političkom ljevicom, osobito objema radničkim

strankama, odlučili su se da kao oruđe upotrijebe nacionalsocijalizam.

Tako se od susreta u Bad Harzburgu u jesen 1931. Nacionalsocijalistička stranka sve

tješnje povezivala s tim krugovima i, gledano unatrag, bila je samo pitanje vremena i načina

kad će formalno doći na vlast.

U međuvremenu je krčila sebi put i do tada neuobičajenim fizičkim terorom svoje

naoružane milicije, tzv. udarnih odreda (Sturmabteilungen, SA) nad političkim protivnicima, u

prvom redu onima iz radničkih redova.

Čim su nacionalsocijalisti (skraćeno: nacisti) ušli u vladu, započeli su provoditi

unutrašnjopolitičke mjere koje su za nekoliko tjedana posve preobrazile lik Njemačke i učinile

ih apsolutnim gospodarima.

Hitler je postigao raspuštanje Reichstaga i raspisivanje novih izbora za 5. ožujka

1933., vjerujući da će na njima dobiti plebiscitarno ovlaštenje za nacističku vladavinu.

Nacistički je teror sve žešće bjesnio. Vec 27. veljače u svijet je bačena vijest o paležu

Reichstaga. Premda je i tada mnogo ljudi vjerovalo da je to djelo SA, Hitler je taj događaj

iskoristio za obračun s političkim protivnicima – komunistima, koje je optužio za palež.

Dan nakon paleža vlada je donijela dvije izvanredne naredbe, prvu "O zaštiti naroda i

države" i drugu "Protiv veleizdajničkih smutnji", koje su ukidale osnovna ustavna prava i

pravo priziva pred sudom. No unatoč tome izbori nisu Hitleru donijeli željenu plebiscitarnu

potvrdu. Od 647 mandata, nacisti su dobili samo 288, ali su u zajednici s ekstremno desnim

nacionalistima (52 mandata) imali većinu; uz njih održali su se u parlamentu katolički

centrum, socijaldemokrati i komunisti.

Već u ožujku 1933. novi parlament, iz kojega su isključeni komunisti, s pristankom

svih građanskih stranaka donosi "Zakon o ovlaštenju" (Ermächtigungsgesetz) koji je vladi

davao četvorogodišnje pravo izdavanja zakona svake vrste bez sudjelovanja parlamenta,

uključivši i državni budžet i zaključivanje međunarodnih ugovora.

Jedino su socijalisti na usta svojeg predsjednika Otta Welsa oštro prosvjedovali i

glasali protiv. Rezultat glasanja značio je parlamentarno samoubojstvo i kraj Weimarske

republike.

Sada su Hitleru bila širom otvorena vrata do vlasti. Daljnje postojanje funkcije

predsjednika države i parlamenta bile su samo puke opsjene. Jer već narednih dana vlada je

raspustila sve zemaljske parlamente i vlade. U pojedinim zemljama sada je centralna vlada

postavila državne komesare kojima je podijeljena zvučna titula "namjesnika Reicha". Velika

ovlaštenja dobila je policija. Pored dotadašnje, uspostavljena je i "Tajna državna policija"

(Gestapo).

Takvo zauzimanje vlasti čvrstom rukom pratilo je preformiranje političke svijesti.

Potican je mit o "vođi" (Führeru) koji tobože utjelovljuje povijesno poslanje njemačkoga

naroda i zato ga stranka i narod moraju bezuvjetno slijediti.

Za ministra propagande, koji je za sve vrijeme Trećeg Reicha igrao vrlo značajnu

ulogu, Hitler je postavio talentiranog Josepha Goebbelsa, bivšeg vođu berlinske organizacije

nacističke stranke. S radničkim sindikatima nacisti su obračunali već 2. maja 1933., kad su u

krvi ugušili radničke manifestacije koje su dan ranije bili dopustili. Sindikati su raspušteni, a

radnici učlanjeni u "Njemački front rada" koji su vodili nacisti. Nekoliko tjedana kasnije

zabranjena je Socijaldemokratska stranka, a građanske su se stranke same raspustile -

posljednja među njima stranka katoličkog centra, 5. juna 1933.

Sada je NSDAP mogla kazati da izražava političku volju njemačkog naroda.

Nenacističke ministre u vladi Hitler je odgurnuo na položaje gdje nisu imali o čemu odlučivati

ili su pak, kao Hugenberg u lipnju, sami odstupili.

Kod daljnjih izbora za parlament postojala je samo Nacionalsocijalistička stranka i narod je

na njima smio izraziti samo još svoje "što brojnije sudjelovanje".

Od ljeta 1933. u Njemačkoj nije bilo nikakvih ustavnih odredbi koje bi sputavale

Hitlerovu samovolju. Prepreke su nastajale jedino u njegovoj vlastitoj stranci. Po vojničku

obrazovani udarni odredi (SA) sve su se više probijali u prvi plan. Brojni od njihovih vodećih

ljudi preuzeli su važne položaje u policiji i upravi, ali kao cjelina bili su poslušno oruđe u

rukama Ernsta Röhma, koji ih je i izgradio.

U SA se očito našlo dosta ljudi koji su računali sa socijalno-revolucionarnim dijelom

nacističkog programa (Gregor Strasser). Da bi uništio te elemente i umirio njemački

generalitet, koji se plašio suparništva i ambicija SA, Hitler je odlučio da se otrese Röhma i

vodstva SA, a to je učinio utoliko lakše što je u Röhmu vidio supamika za položaj vođe. U

lipnju 1934. su elitni nacistički zaštitni odredi (Schutzstaffel, SS) na čelu s Heinrichom

Himmlerom likvidirali Röhma i vodstvo SA. Nacionalsocijalističko vodstvo je razglasilo da je to

bilo potrebno fradi državne sigumosti, jer da je Röhm pripremao puč.

Njemačka vojska i političari gledali su to obračunavanje skrštenih ruku, premda su

tada likvidirani i drugi nacistima nepoćudni ljudi, kao npr. general Schleicher, konzervativni

politicar Kahr i dva bliska suradnika vicekancelara von Papena. Po Njemačkoj su nicali

koncentracioni logori, u koje su nacisti zatvarali političke protivnike, ponajviše komuniste, a

među njima, odmah u početku, i vođu KP Njemačke Ernsta Thälmanna.

Početkom juna 1934. umro je predsjednik države maršal Hindenburg, pa je Hitler

prisvojio i predsjedničko mjesto te tako i formalno dobio u ruke vrhovnu komandu vojske,

koja se odmah morala zakleti "vođi i državnom kancelaru".

Time je na svoju stranu pridobio i vojsku, koja u početku nije bila oduševljena

"lumpenproleterskim kaplarom".

Hitleru je išlo naruku što je vladu preuzeo u trenutku kad je svjetska privredna kriza

već prešla svoju najvišu točku. Godine 1933. započeta nacistička ekonomska politika

odgovarala je općem svjetskom kretanju dok je ostajala u granicama crpljenja kredita pod

nadzorom predsjednika Državne banke Hjalmara Schuchta.

Ali su nacisti počeli državu ubrzano naoružavati, a postavili su i opširan program

autarkije, da bi država postala neovisna od uvoza sirovina. Ta je politika za nekoliko godina

uklonila nezaposlenost i stabilizirala njemačku marku. No tako brz ekonomski polet, koji je

kod njemačkih masa izazivao privremeno zadovoljstvo režimom, mogao je trajati samo

kratko vrijeme a njegov nužan nastavak bili su vojnička agresija i osvajanja.

Zbog kritike takve privrede Schacht je 1939. morao odstupiti, a naslijedio ga je nacistički

novinar Walter Funk.

Hitleru je, odmah u početku vladanja, pošao za rukom još jedan veliki politički

pogodak. Po ugledu na talijanski fašizam, u ljeto 1933. zaključio je konkordat s Vatikanom i

tako otupio oštricu političkog i kulturnog otpora njemačkih katolika i katoličke crkve.

U tom je pogledu svakako bio uspješniji od Bismarcka. Ni s protestantskom crkvom nije imao

osobitih poteskoća. Nacizam je formalno osiguravao sve željene slobode za vjerski život i

poučavanje vjeronauka u školama, a sam je za mladež uspostavio organizaciju Hitlerjugend

("Hitlerova mladež") u kojoj joj se ulijevalo učenje o "krvi i tlu".

Nacisti su ubrzo počeli provoditi svoj program antisemitizma i progoniti njemačke

Židove.

Nakon propagandnog jednodnevnog općeg bojkota Jevreja najprije su uklonjeni iz

javnih službi; u julu 1935. oduzeli su im njemačko državljanstvo, a naposljetku su ih, uz

oskvrnuće njihovih sinagoga i grobova (tzv. "Kristalna noć", između 9. i 10. novembra 1935),

posve istisnuli iz privrednog života.

Do izbijanja rata je otprilike polovina od 600000 njemačkih Židova napustilo

Njemačku i tako izbjeglo sudbinu da bude fizički uništena.

U vanjskoj politici je nacizam od samog početka bio agresivan, premda je najprije

svoje zahtjeve još formalno-pravno i diplomatski opravdavao. Pri tome je pokazao prilično

spretnosti u izigravanju svojih protivnika.

Već u jesen 1933. Njemačka istupa iz Društva naroda, otkazuje "kolektivnu suradnju"

i vraća se politici sile. Ubrzo je prekinula sve odnose i ugovore s SSSR-om, zeleći

demonstrirati svoj programski antiboljševizam. Politiku prema Istoku je, dakle, okrenula za

180 stupnjeva.

Početkom 1934. približila se svojoj do tada najvećoj protivnici Poljskoj i s njom

zaključila ugovor o nenapadanju i prijateijstvu. Već u proljeće 1935. Hitler uvodi opću vojnu

obvezu. Svjestan engleske težnje za neutralnošću, 1936. dovodi vojsku u demilitariziranu

Rajnsku oblast.

Od 1936. Njemačka je u sve jačem prijateljskom odnosu s Italijom i obje se države

međusobno podupiru u vanjskoj politici. Tako je npr. uz Mussolinijev pristanak Hitleru uspio

u proljeće 1938. njegov veliki vanjsko- politički cilj - priključenje Austrije (Anschluss)

Njemačkoj.

Otada Hitlerovi ekspanzionistički apetiti postaju sve veći. U jesen 1938. diktirao je u

Münchenu zapadnim saveznicima sporazum, kojim je u stvari uništena Čehoslovačka.

Engleska i francuska buržoazija nadale su se da će Hitlera ustupcima ipak odvratiti od rata.

Ali Hitler se više nije osvrtao na te ustupke: u ljeto 1939. usmjerio se na posljednje uporište

obiju zapadnoeuropskih velesila u Srednjoj Europi - na Poljsku, čime su ove bile politički

vitalno ugrožene; do kompromisa više nije moglo dati. Pošto im je u kolovozu uspjelo da

potpišu ugovor o nenapadanju i prijateljstvu sa SSSR-om, koji se time želio osigurati od

njemačke agresije, nacisti su se osjećali sigurnima: Njemačkaj e 1. rujna 1939. mogla

započeti svoj napad na Poljsku, što je bio početak drugog svjetskog rata.

Međutip između parlamentarne demokracije i totalitarizma

Pod taj se zajednički nazivnik može uvrstiti cijeli niz država, od Kine na Dalekom

istoku, preko Srednjoistočne i Jugoistočne Europe i Španije do Latinske Amerike. Društvena

je struktura u svima njima bila prilično slična.

Države su bile većinom agrarne, dakle opterećene svim problemima veleposjeda i,

dakako, u skladu s time, socijalnom ugroženošću srednjeg i malog seljaka.

Moderni kapitalistički razvoj zapravo je tek počinjao. Politička je demokracija u svima

njima bila bez tradicije, a vojska predstavljala vrlo značajan integracijski faktor u državi, što

joj je osiguravalo položaj povlaštene elite.

Istodobno se većina spomenutih država borila s veoma zaoštrenim nacionalnim

suprotnostima. Uzmemo li za primjer samo nekoliko država, recimo Kinu u Aziji, a u

Srednjoistočnoj i Jugoistočnoj Europi kao tipične Poljsku i Jugoslaviju, na kraju ćemo u

Španiji posve jasno vidjeti sve karakteristične crte razvoja i problema ovoga tipa država.

Kina. Kina je nakon prvog svjetskog rata započela svoju obnovu s ljudima školovanim

na Zapadu, uglavnom na američkim sveučilištima, i nakon pada posljednjeg cara 1911.

godine uspostavljena je republika. U Kini je izazvao velika ogorcčnje versailleski diktat kojim

je odredeno da Japan zadrži nad Kinom vojno-političku kontrolu (tzv. japanski program od 21

tocke).

Zato kineska vlada nije htjela potpisati Versailleski mirovni ugovor. U Kini su protesti

protiv versailleskog diktata značili početak procesa obnove pod vodstvom Sun Jat-sena, tzv.

kulturne revolucije.

Njezini su najvažniji ciljevi bili emancipacija duhovnog i društvenog života zemlje

uklanjanjem zloupotreba degenerirane "pravovjernosti" konfucijanskog kulturnog života,

bezuvjetno uključivanje Kine u suvremen razvoj zapadnog svijeta, otkrivanje zanemarenih

dostignuća kineske narodne kulture, reformu okoštalog tradicionalnog književnog jezika i

uvođenje živog narodnog govora u književnost.

Pomocu Amerike i Velike Britanije kineska je vlada u Kantonu uspjela u veljači 1922.

sklopiti s Japanom mnogo povoljniji ugovor o međusobnim odnosima. Japanci su se morali

odreći programa od 21 tačke, ali su zadržali vojno-političku kontrolu kineske Mandžurije.

Sun Jat-senova vlada je uvidjela da joj s europske i američke strane doduše više ne

prijeti nikakva opasnost, ali da otuda ne može očekivati ni pravu pomoć; osim toga je

spoznala da u društvu koje je dva tisućljeća oblikovalo mandarinstvo (visoka činovnička elita)

utemeljeno na konfucijanskoj naobrazbi, u društvu koje je gotovo posve agrarno i koje

državna organizacija tek slabo povezuje, još nije došlo vrijeme za demokraciju zapadnog

tipa.

Zato se na prijelazu 1922. i 1923. godinu obratila Sovjetskom Savezu, i odande su joj

poslali svoje savjetnike.

Stranka Kuomintang (s tri programske točke: nacionalizam, demokracija, socijalizam),

nastala od revolucionarnih grupa prema zapadnom uzoru, sada se preformirala prema

ruskom obrascu. Prišli su osnivanju moderne vojske - što je bilo utoliko teže što su vojničko

zvanje Kinezi tradicionalno prezirali.

Sovjetski su savjetnici postupali taktično i u početku nisu inzistirali na agrarnoj

revoluciji, već su se zauzimali samo za "naprednu" politiku. U sjevernim su pokrajinama,

doduše, generali u međusobnom nadmetanju nastupali kao vlastodršci koji nisu priznavali

središnju vladu u Kantonu, ali je konsolidiranje države iz Kantona sve više napredovalo. Pa i

nakon Sun Jat-senove smrti (u ožujku 1925) ono je predano nastavljeno i pod njegovim

nasljednikom Čang Kaj-šekom. Njemu je uspjelo napredovanje daleko na sjever u dolinu

Jangcea. Nakon toga je otpustio sovjetske savjetnike. Na to ga je, s jedne strane, nagnala

sama sovjetska politika, jer se u Moskvi radikalno lijevo krilo izjasnilo za prijelaz na jasan

komunistički program u Kini, a s druge su strane u samom Kuomintangu prevagnule desne

snage bogatog građanstva, kojem više nije bilo do suradnje s Komunističkom partijom Kine,

koje je moć među masama siromašnog seljaštva u dolini Jangcea i kod industrijskog

proletarijata u primorskim gradovima znatno porasla.

Radnici u Šanghaju su u proljeće 1927. pod vodstvom komunista proglasili socijalističku

komunu i početak socijalističke revolucije u Kini.

Čang Kaj-šek je protiv radnika poslao vojsku reakcionarnih nacionalističkih generala,

koja je 12. travnja uništila šanghajsku komunu. Odmah nakon toga obrazovao je u Nankingu

novu vladu sastavljenju od pristaša desnog krila Kuomintanga. u koju više nije uključio

komuniste.

U Kini je započeo građanski rat između komunista i sve izrazitije buržoasko-

nacionalističkog Kuomintanga. Komunisti su potkraj prosinca 1927., po uputama delegata

Kominterne, pokušali uspostaviti sovjetsku komunu u Kantonu, ali se ona održala samo

nekoliko dana - čete Kuomintanga brzo su je slomile. Komunisti su istisnuti iz gradova i

obalnog pojasa, pa su težište svojega djelovanja prenijeli na siromašne seljake u

jugozapadnoj Kini, kojima su počeli dijeliti veleposjedničku zemlju. Iskra socijalističke agrarne

revolucije je upaljena, a vođa KP Kine postao je ideolog agrarne revolucije Mao Ce-tung, koji

je dugo vremena morao ostati u pozadini i slušati kritiku Kominterne. Mao je na granici

pokrajina Hunan i Kjangsi poceo izgrađivati svoju revolucionarno seljačku sovjetsku republiku

i revolucionarnu kinesku Crvenu armiju.

Od prosinca 1930. Čan Kaj-šek je velikim vojničkim snagama (oružje i savjetnike

dobivao je od Amerikanaca) pokušavao zauzeti tu oblast i uništiti komuniste. Ali su Maove

ideje i praksa kod siromašnog seljačkog stanovništva već pustili duboko korijenje. Mao je

izradio taktiku partizanskog ratovanja protiv mnogo jačeg i tehnički bolje opremljenog

protivnika. Ipak se pred golemom Čang Kaj-šekovom silom (milijun vojnika) u listopadu

1934. komunistička Crvena armija morala povući s jugoistoka na sjever Kine.

U takozvanom "Dugom maršu", koji je trajao 12 mjeseci (do listopada 1935), Crvena

armija je prešla jedanaest kineskih pokrajina prevalivši ukupno oko 12 tisuća kilometara. Pri

tome je probila mnoge neprijateljske obruče, izdržala niz ofenziva i naposljetku se zaustavila

u pokrajini Šensi. Komunisti su, dakle, uspjeli spasiti jezgru svoje Crvene armije koja je, na

maršu, podjelom veleposjedničke zemlje, kod seljačkih masa središnjih i sjevernih kineskih

pokrajina stjecala mnogo pristaša.

U Jenanu su komunisti prišli izgradnji svojeg komunističkog društvenog sistema

(Jenanska republika), dok se u kuomintanskoj Kini učvršćivao nacionalistički autoritarni režim

diktatora Čang Kaj- šeka. Godine 1937. došlo je međutim do otvorenog japanskog napada na

Kinu, pa su kineski komunisti i Kuomintang međusobni obračun privremeno odgodili i sklopili

sporazum za borbu protiv Japanaca.

Poljska. Nakon Prvog svjetskog rata obnovljena je, nakon više od stotinu godina,

samostalna poljska država, što je kod poljskog naroda izazvalo prilicnu nacionalnu euforiju,

koja je u koječemu prerasla u naglašeni nacionalizam. Ta pretjerana nacionalistička

ambicioznost, koja je uhvatila korijena u razmjerno širokim slojevima poljskog naroda, nije

doduše imala nikakvu realnu privrednu i društveno-političku osnovicu, ali je više ili manje

determinirala cjelokupnu poljsku politiku između dva rata i u znatnoj mjeri skrivila i poljsku

tragediju 1939. godine.

Nakon kapitulacije Centralnih sila u prvom svjetskom ratu, u Lublinu je osnovana

Privremena vlada, koja je Poljsku proglasila republikom (u toj su vladi bili zastupnici liberalne

buržoazije, zemljišnih veleposjednika i malograđanske pristaše Pilsudskog). Istodobno je u

Krakovu postojao Regentski savjet, koji su još za vrijeme rata postavili Nijemci i Austrijanci;

taj je savjet 14. studenog 1918. svu vlast predao Pilsudskom, koji se iz njemačkih zatvora

vratio u Varšavu. Lublinska i krakovska vlada ubrzo su se sporazumjele i poglavarom države

postao je Jozef Pilsudski.

Na izborima za ustavotvornu skupštinu građanske su stranke – posebno desne

(Nacionaldemokratska i Agrarna stranka) - dobile većinu glasova i za prvog predsjednika

vlade izabrale poznatog klavirskog virtouza Ignacyja Jana Paderewskog, koji se vratio iz SAD.

Radničke stranke nisu mogle dati do većeg političkog utjecaja. U Poljsku socijalističku stranku

(PSS) Jozefa Pilsudskog, koja je i dalje bila vrlo nacionalistička, već se masovno uključila

sitna buržoazija, a ona je u tom političkom trenutku bila za demokratsku republiku a protiv

sistema sovjeta i protiv Sovjetske Rusije.

Ljevica iz PSS i socijaldemokratske stranke Poljske i Litve ujedinile su se krajem 1918.

u Komunističku partiju Poljske, koja se zalagala za uvođenje sovjetskog sistema.

Na mirovnoj konferenciji u Parizu odlučeno je da se poljska država učini što

snažnijom, kako bi postala stup Antantine politike prema Njemačkoj i Sovjetskom Savezu.

Ustavotvoma skupština je u julu 1919. za šefa države postavila Pilsudskog i donijela

građanskodemokratski ustav po francuskom uzoru s jakom vlašću parlamenta. To je u

tadašnjoj unutrašnjopolitičkoj konstelaciji snaga Poljskoj veoma štetilo jer je parlament

postao poprištem borbe različitih građanskih stranaka i njihovih interesa, što je

onemogućavalo konstruktivnu politiku i slabilo državu. Cijelo ljeto 1919. u Poljskoj su se

redali štrajkovi; ugušila ih je tek vojska, koja je uz pomoć Antante do jeseni narasla na

60.0000 ljudi. Svjesni svoje velike vojničke moći, Poljaci su se pod antiruski i antiboljševički

raspoloženim Pilsudskim upleli u rat protiv SSSR-a zbog granice.

Nakon poraza Crvene armije pred Varšavom u oktobru 1920. Poljaci su proširili

granice daleko na istok i svojoj državi priključili zapadnu Ukrajinu, dijelove Bjelorusije i Litve

s Vilnom (mir sa SSSR-om u Rigi 18. marta 1921). Potom su na sve te nepoljske narode vršili

težak nacionalistički pritisak.

Velikim političkim borbama desničarskih građanskih stranaka s desnim socijalistima

Pilsudskog bili su popraćeni izbori za parlament (sejm) u novembru 1922. Na tim su izborima

ponovo pobijedile građanske stranke, ali nijedna od njih nije dobila dovoljnu većinu da bi

sama obrazovala vladu. Tako su se sve do 1926. redale koalicijske vlade desnice i centra,

koje su zanemarivale rješavanje socijalnih problema. Pilsudski se 1922. više nije htio

kandidirati za predsjednika države, s motivacijom da mu ustav osigurava premalo prava, te

se - doduše privremeno - povukao iz političkog života.

U Poljskoj su izvanredno brzo izrastali različiti kapitalistički karteli, a jačali su i

veleposjednici. U gradovima je vladala nezaposlenost, a po selima gladovala seljačka

sirotinja. Stoga je 1923. i 1924. bilo mnogo štrajkova, dok je seoska sirotinja zahtijevala

provođenje agrarne reforme. U ukrajinskim i bjeloruskim predjelima pojavio se pokret za

priključenje Sovjetskom Savezu. U ljeto 1925. započeo je žestok carinski rat izmedu

Njemačke i Poljske. U Poljskoj se gomilao neprodani šleski ugljen i opadala vrijednost

nacionalne valute - zlota. Naredne godine Pilsudski je uz pomoć svojih pristaša izvršio

državni udar. Obećavajući "istinsku izvanparlarnentarnu demokraciju", oslobođenu stranačkih

borbi, i "radničko-seljačku vladu", u početku je dobio podršku seljaka, sitnog građanstva pa i

radništva (čak i Komunističke stranke).

Taj režim "sanacije" sejm je legalizirao. Predsjedničko mjesto Pilsudski je ustupio

svom prijatelju profesoru Mooecickom, a on je ostao ministar vojske i stvarni diktator sve do

svoje smrti 1935. godine.

Međutim, ni taj režim nije proveo značajnije socijalne reforme, pa je stoga sve više

gubio široku podršku. Djelomično ga je podržavalo desno krilo PPS i dio Agrarne stranke, ali

mu je najvažniji oslonac bila vojska a u njoj veterani Pilsudskog. U zemlji su se redali

štrajkovi, a policija je progonila komuniste, osobito nakon izbora 1928., kad je režim od 444

mandata dobio samo 128, dok je Savez radnika i seljaka dobio više od milijun glasova.

U ljeto je Pilsudski raspustio sejm i pozatvarao sve vođe opozicije. Novi sejm je u

ožujku 1932. prepustio vladi sva zakonodavna prava, a potom je još veću diktaturu donio

ustav od travnja 1935., što ga je provodio nasljednik Pilsudskoga E. Rydz-Smigly.

Uprkos policijskom teroru, od sredine tridesetih godina KP Poljske bila je veoma

aktivna. Nastojala je stvoriti Narodni front za borbu protiv fašizacije zemlje i za obranu od

izravne njemačke opasnosti. Uspjela je pridobiti na suradnju lijevo krilo PPS. Ali je od 1937.

Komintrna pokazivala sve veće nepovjerenje prema poljskim komunistima i 1938. raspustila

KP Poljske.

Zbog spora sa Čehoslovačkom Poljska nije htjela postati članicom Male antante,

premda je Francuska na tome inzistirala. Poljaci su dugo bili nepomirljivi protivnik Njemačke i

na dolazak nacista na vlast namjeravali odgovoriti zaoštravanjem odnosa u Gdansku

(Danzigu).

Ali su se Pilsudski i njegov ministar vanjskih poslova Jozef Beck predomislili i u

siječnju 1934. sklopili s Njemačkom ugovor o miroljubivom rješavanju međusobnih sporova.

Zbog takve svoje politike Poljska dobrim dijelom snosi krivnju što 1939. nije došlo do

sporazuma između Sovjetskog Saveza i zapadnih saveznika.

Jugoslavija. Jugoslavenska je država nastala 1. prosinca 1918., kad su delegacija

Narodnog vijeća (osnovano je 6. listopada kao zastupnik južnoslavenskih naroda nekadašnje

Austro-Ugarske, koji su mjesec dana bili u samostalnoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba bez

međunarodnog priznanja) i regent Kraljevine Srbije Aleksandar proglasili ujedinjenje Držve

SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ujedinjenje je provedeno nedemokratski, sporazumom između vlade Srbije i nekih

buržoaskih grupa iz ostalih jugoslavenskih zemalja. Jugoslavenski narodi (a osobito njihove

mlade buržoazije kao nosioci narodnooslobodilačkih težnji) nisu bili zadovoljni takvim

ujedinjenjem, koje je Srbiji pružalo velike prednosti i mogućnosti da nameće svoju

hegemoniju.

U novoj su se državi ubrzo pojavile nacionalne i socijalne suprotnosti. U travnju 1919.

revolucionarno se radništvo organiziralo u Socijalističku stranku Jugoslavije (koja je 1920.

promijenila ime u Komunistička partija Jugoslavije).

Unatoč oslanjanju na Francusku, Jugoslavija je doživjela vanjskopolitički neuspjeh.

Plebiscitom provedenim 1920. izgubila je slovensku Korušku u korist Austrije, a Rapallskim

ugovorom morala je pristati na odredbe Londonskog ugovora, koji je Italiji davao slovenske i

hrvatske predjele s više od pola milijuna stanovnika. Za sve vrijeme opstanka Kraljevine SHS

Italija je bila njezin glavni vanjskopolitički neprijatelj.

U novoj državi srpska je buržoazija svoju slabiju ekonomsku snagu i organiziranost

htjela nadoknaditi političkim sredstvima državnog aparata, koji je nadzirala, i stoga se trudila

da državu organizira strogo centralistički.

Glavni zagovornici centralizma bile su Narodno radikalna i Jugoslavenska demokratska

stranka. U Ustavotvornoj skupštini, izabranoj u studenom 1920., prevladavale su

centralističke stranke, koje su potom donijele tzv. Vidovdanski ustav. Protiv tog ustava

izjasnila se većina Hrvata i Slovenaca.

Hrvatska republikanska seljačka stran ka (HRSS), iako je na izborima za Ustavotvornu

skupštinu dobila 230590 glasova i 50 poslaničkih mandata, bojkotirala je rad konstituante, a

Slovenska ljudska stranka (SLS) glasala je protiv ustava.

Još prije donošenja ustava jugoslavenska je buržoazija obračunala s revolucionarnim

radničkim pokretom. Taj se pokret 1919/20. prilično razmahao, ali je KP Jugoslavije ideološki

bila slaba, njezina gledišta o nacionalnom i agrarnom pitanju bila su pogrešna, pa je stoga

brzo podlegla udarcima buržoazije.

Takozvanom "Obznanom" u prosincu 1920. zabranjen joj je rad, kao i djelatnost

sindikata, a u kolovozu 1921. je "Zakonom o zaštiti države" raspuštena pa je tako sve do

1941. djelovala ilegalno, a iz raznih uzroka dugo vremena nije imala ni većeg političkog

utjecaja.

Dio demokrata s Lj. Davidovićem uvidio je neodrživost unitarizma i od ljeta 1922.

počeo tražiti sporazum s Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom, što je dovelo do

razilaženja demokrata i radikala. Na parlamentarnim izborima 1923. Radikalna je stranka

ojačala na račun demokrata, a ojačale su i protucentralističke HRSS, SLS i Jugoslavenska

muslimanska organizacija (JMO). Ove su obrazovale federalistički blok, kojem su se počeli

približavati i demokrati.

Međutim, tome se opirao demokrat Svetozar Pribičević, glavni zagovornik unitarizma,

i početkom 1924. odcijepio svoje krilo Demokratske stranke te osnovao Samostalnu

demokratsku stranku, kojom je podržavao radikale.

Pašić-Pribičevićev režim nastupio je protiv HRSS policijskim terorom i Radić je s

hrvatskom buržoazijom morao popustiti. Odmah nakon izbora 1925. pristao je na

Vidovdanski ustav, državno jedinstvo i dinastiju te zaključio sporazum s radikalima i ušao u

vladu.

Time je Pašicu uspjelo razbiti federalistički blok, ali su problemi - centralizam ili

federalizam; a s tim i problem normalnog ekonomskog razvoja svih jugoslavenskih naroda -

ostali i dalje otvoreni. Radikali i kralj Aleksandar, koji je sve više težio za osobnom vlašću,

ubrzo su napustili sporazumijevanje s Hrvatima i Radića istisnuli iz vlade.

Na vlast su dolazile vlade sastavljene od radikala i dijela demokrata koji su podilazili

dvoru. Taj je reakcionarni režim 1927. našao saveznike u slovenskim klerikalcima dra

Korošca i u JMO. Ubojstvo prvaka HSS u Narodnoj skupštini u lipnju 1928. predstavljalo je

samo uvod u kraljevu diktaturu.

Kralj je 6. siječnja 1929. ukinuo ustav, parlament i sve političke stranke i sam

postavio vladu s generalom Živkovićem na čelu. Mase su u početku taj korak pozdravile (čak

i u Hrvatskoj) , očekujući rješenje nacionalnih sporova i sređivanje ekonomskog i socijalnog

života, ali su u njemu ubrzo prozrele diktaturu velikosrpske buržoazije.

Režim je počeo propagirati integralno jugoslavenstvo ("tri plemena jednog naroda") i

promijenio upravnu podjelu države: umjesto dotadašnje 33 oblasti uvedeno je devet

banovina, koje se nisu poklapale ni s kakvim etničkim ili povijesnim granicama.

I Jugoslaviju je 1931. zahvatila privredna kriza, pa je kralj u rujnu 1931. izdao

oktroirani ustav. Dopuštao je nekakav kvaziparlamentarizam s jednom svedržavnom

strankom, od 1933. nazvanom Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS). Diktatorski režim je

nemilosrdno nastupio protiv revolucionarnog radničkog pokreta, a progonio je i građansku

opoziciju (osobito HSS i SLS), koja je tražila obnovu parlamentarne demokracije.

Uza sve to režim JNS je sve više slabio i nakon smrti kralja Aleksandra (atentat u

Marseilleu u listopadu 1934) održao se samo do rujna 1935.

Novi režim "kneza namjesnika Pavla" i stranke JRZ sa Stojadinovićem na čelu podržali

su slovenski klerikalci, dio radikala i JMO. Stojadinović se pokušao nagoditi s Hrvatima i

riješiti tzv. "hrvatsko pitanje", a u vanjskoj politici se preusmjerio prema sve moćnijoj

Njemačkoj.

Protiv tog režima, koji je pokazivao elemente totalitarizma, obrazovala se jaka

građanska opozicija u Srbiji i Hrvatskoj ("ujedinjena opozicija"), a rastao je i otpor

demokratskih i naprednih narodnih masa, koje je preporođena KPJ, što ju je od 1937. vodio

Josip Broz, pokušavala organizirati u Narodni front. Između srpske i hrvatske buržoazije nije

došlo do sporazuma, početkom 1939. pao je Stojadinović, a dvor se sam nagodio s Hrvatima

- nakon višemjesečnih pregovora 26. kolovoza sklopljen je sporazum Cvetković-Maček, kojim

je stvorena relativno autonomna Banovina Hrvatska.

Tako se sva krupna jugoslavenska buržoazija ujedinila u reakcionarnom režimu.

Španija Glavna tema španjolske povijesti u razdoblju između dva rata bio je u doba

republike promašeni pokušaj ostvarenja razumnog slobodnog političkog sistema, koji bi

ukinuo uzroke zaostalosti i bijede velikog dijela stanovništva.

U Španjolskoj je od 1918. teoretski vladala parlamentarna monarhija, ali praktički

vlada i parlament (cortes) nisu zastupali najvažnije i najbrojnije društvene slojeve. Izborima

je i dalje manipulirala oligarhija proizašla iz gornjeg i srednjeg sloja. Radnici i seljaci bili su

odgurnuti na političku periferiju. Političkim su stremljenjima davali oduška u idejama

socijalizma i anarhizma, osobito u socijalističkim (UGT) i anarhističkim (CNT) sindikatima.

Kod socijalista bio je snažno ukorijenjen reformizam, a španjolska specificnost bio je

anarhizam, koji je nailazio najak odjek kod najbrojnijeg španjolskog društvenog sloja -

agrarnog proletarijata i siromašnih seljaka Andaluzije i Aragonije, kao i kod industrijskog

radništva Katalonije.

Anarhosindikalisti iz CNT težili su za spontanošću i cilj im je bio ukidanje svake

državne prisile i atomiziranje vlasti. Nasilje eksploatatora namjeravali su dočekati silom i

generalnim štrajkom, koji bi srušio postojeći autoritet države i omogućio nastanak "carstva

slobodnih ličnosti", udruženih u manja udruženja povezana međusobno dobrovoljnim

sporazumima. Tako je 1927. osnovana Organizacija pravih anarhista (FAI) s ciljem da spriječi

razvoj CNT u organizaciju moskovskog tipa.

Gornji sloj španjolskog srednjeg staleža bio je socijalno i ekonomski tijesno povezan s

agrarnom aristokracijom. Razvoj industrije u predjelima Bilbaoa, u Asturiji i oko Barcelone

vodila je klasa bogatih industrijalaca. Ti su ljudi, zajedno s agrarnom oligarhijom, kontrolirali

novčane zavode, pri čemu su bogati zemljoposjednici svoj novac ulagali u industriju.

U vladajućim strukturama Španjolske bila je izvanredno utjecajna katolička crkva,

koja je posjedovala goleme zemljoposjede, kao i nekretnine u gradovima. Brojila je 80 tisuća

svećenika, redovnika i redovnica. Ljudi su bili duboko religiozni, osobito žene gornjeg i

srednjeg sloja.

Svojim zavjereničkim oficirskim organizacijama u politiku se miješala i vojska.

Općenito nije bila dobra plaćena, ali su sinovi iz obitelji srednjeg sloja, koji su sačinjavali

oficirski zbor, u vojsci stjecali materijalni oslonac, društveni ugled i osjećaj pripadanja eliti.

Tako je vojska vjerovala u "dobru tradiciju 19. stoljeća" da je pozvana da se brine za

red, iskorjenjivanje korupcije, koju potiču liberalni parlamentarni režimi, pa je 1923.

sporazumno s kraljem preuzela vlast.

General Primo de Rivera suspendirao je parlament i uveo diktaturu koja je nastojala

stvoriti konzervativni sistem staleške solidarnosti. Čak je donijela i neke socijalne zaštitne

zakone u korist radništva. Ali nije ni pokušala provesti agrarnu reformu, te je zemljišni

veleposjed, to najveće zlo Španjolske, ostao netaknut.

Zbog velikog političkog nezadovoljstva u zemlji Primo de Rivera je u proljeće 1931.

dopustio održavanje općinskih izbora, koji su republikancima donijeli tako odlučnu pobjedu

da su i Rivera i kralj morali napustiti zemlju.

U lipnju iste godine održani su izbori za ustavotvomu skupštinu i još jedanput dati isti

rezultat: republikanska većina u parlamentu proglasila je republiku. Tu Drugu španjolsku

republiku najprije su podržavali ili je barem prihvaćali svi najvažniji slojevi španjolskog

društva.

Povijest narednih godina, od 1931. do 1936., zapravo je povijest propadanja tog

jedinstva, što je predstavljalo sudbonosno zbivanje u novijoj španjolskoj povijesti. Prvim

predsjednikom republike postao je napredni katolički republikanac Alcala Zamora, a

predsjednikom vlade radikalni lijevi republikanac Manuel Azana.

Socijalistički kandidati su poduprli vladu i njihov je voda Largo Caballero postao ministar

rada. Republikanska se vlada predano latila rješavanja mnogobrojnih problema. Kataloniji je

priznala autonomiju sa samostalnom vladom, a isto je obećala i Baskima, pa je tako te dvije

pokrajine i njihova stanovnšstvo (čak i konzervativno) pridobila za republikanski režim.

Nadalje, ozakonila je državni školski sistem i time zadrla u područje veoma značajno za

Crkvu.

Za dvije godine otvorila je blizu deset tisuća škola. Isto je tako odlučila da Crkvi više

ne isplaćuje nikakva sredstva iz državnog budžeta.

Godine 1932. izdala je Zakon o agrarnoj reformi, koji je omogućio oduzimanje više

milijuna hektara veleposjedničke zemlje i njezinu podjelu zadrugama ili seljačkim obiteljima.

No zbog nedostatka novca za plaćanje odštete, stvarno je podijeljeno manje zemlje

no što se to moglo po zakonu. Caballero je izdao zakon o osiguranju protiv nesreće i za

poljoprivredne radnike, zakon o plaćenom godišnjem odmoru, osmosatnom radnom vremenu

i minimalnim nadnicama, učvrstio zastupstvo radnika u mješovitim odborima u poduzećima;

ti su odbori djelovali pod nadzorom delegata koje je postavljalo ministarstvo rada.

Svjestan opasnosti što je republikanskom režimu prijetila od vojske, Azana ju je

pokušao reformirati.

Dajući im visoke penzije, umirovio je konzervativne oficire, a unaprijedio je

republikanske, ali je vojska kao cjelina ostala i dalje nepovjerljiva. Republikanski je režim

uspostavio svoju miliciju (Guardia del Asalto).

Azanin se kabinet našao između dvije vatre: s jedne strane su ga napadali

konzervativni reakcionarni krugovi, zajednički s katoličkom crkvom, a s druge libertinistički

anarhisti, smatrajući da je već kucnuo njihov trenutak, i u proljeće 1931. izazivali su velike

nerede i uspostavljali svoje komune u Kataloniji i Andaluziji.

Naoružani anarhistički odredi sukobljavali su se s reakcionarnom "civilnom gardom".

Republikanski asalti pokušali su sačuvati mir i u siječnju 1933. u Barceloni su pucali na

anarhiste, među kojima je tom prigodom bilo dosta mrtvih. Vojska i civilna garda pripremaju

puč, ali ga je vlada spriječila; ipak je u ljeto 1933. odstupila.

Na novim parlamentarnim izborima u studenom 1933. pobijedili su desnica i centar.

Osobito se istakla nova katolička desničarska organizacija (CEDA) pod vodstvom Gila

Roblesa, koja se, kao i druge kršćanske socijalne stranke u Europi, zalagala za katolički

konzervativno parlamentarni sistem.

Plašeći se anarhističkog egalitarizma, srednji se sloj sitnih posjednika utekao stranci

Centra - Lerrouxovim radikalima. Anarhisti su bojkotirali izbore i tako je Azanina lijeva

republikanska stranka pretrpjela velik poraz. Nova vlada

radikala i CEDA je provodila posve suprotnu politiku. Ukinula je autonomni status Katalonije i

nastupila protiv Baska. Obustavila je provođenje agrarne reforme, dopustila rad katoličkim

crkvenim redovima i nastavila plaćati Crkvi doprinos iz budžeta, prestala podizati državne i

ponovo dopustila otvaranje crkvenih škola, a u vojsci opet poticala desničarske oficire.

Svojim proturadničkim mjerama izazvala je otpor sindikata.

U reformističkim sindikatima UGT je, u međuvremenu, pod vodstvom L. Caballera

došlo do velikog preokreta - postali su revolucionarni i bili spremni za oružanu borbu protiv

reakcije.

U jesen 1934. izbio je u Asturiji, središtu rudarstva i metalurgije, štrajk koji je ubrzo

dobio sva obilježja revolucionarne klasne borbe. Socijalistička i anarhistička sindikalna

centrala sporazumijevaju se o suradnji, a priključili su im se i do tada gotovo beznačajni

komunisti, te je tako stvoren jedinstveni Radnički front.

U Asturiji je dva tjedna vladao radnički komitet koji je organizirao čak i španjolsku

"Crvenu armiju". Vlada je protiv radnika poslala vojsku (legiju stranaca i marokanske čete)

koja je po zapovjedništvom generala Franciska Franca de Bahamondea krvavo ugušila

pobunu. Ustanak u Asturiji predstavljao je generalnu probu za građanski rat.

Potkraj 1935. predsjednik Zamora nije htio popustiti desničarskim zahtjevima Gila

Roblesa i raspustio je parlament.

Za nove izbore u veljači 1936. lijeve stranke stvaraju narodnofrontovski blok i glatko

pobjeđuju sa 278 zastupnika prema 134 zastupnika desnice i 55 zastupnika Centra.

U Narodnom frontu snage su bile raspoređene ovako: socijalisti 99, Azana 87,

katalonski i baskijski saveznici i manje lijeve grupe 75 te komunisti 17 mjesta. U svibnju

1936., pošto je Zamori istekao mandat, predsjednikom republike postao je Azana, a

predsjednikom vlade njegov prijatelj Quiraga. Socijalisti nisu ušli u vladu, ali su je u

parlamentu podučavali. U tome se očitovala njihova podvojenost. Naime, nakon asturijskog

ustanka I. Prieto se vratio umjerenoj reformističkoj politici, dok je vođa sindikata L. Caballero

otvoreno propagirao revoluciju udružene radničke klase. Slijedeći politiku Narodnog fraota,

KP Španjolske se protivila bilo kakvim revolucionarnim koracima i povezivala se sa

socijalističkom desnicom.

Zbivanja 1936. godine tekla su gotovo jednako kao 1931. pod Azaninom vladom.

Quiragina je vlada vodila sličnu politiku kao tada Azanina. Anarhisti, s kojima su se sada

solidarizirali i socijalistički sindikalisti, ponovo počinju uspostavljati svoje komune. U

jugozapadnoj Španjolskoj seljaci su zaposjeli neobrađenu veleposjedničku zemlju i prisilili

vladu da ubrza provođenje agrarne reforme. Radnici su štrajkali. Svaki je član donosio nova

nasilja anarhista i reakcionarne desnice. Desnicu je obuzeo strah od socijalnih nemira, te je

stala izražavati nezadovoljstvo Azaninim režimom. Desničarske organizacije, od monarhista

Calva Sotela do falange, koju je obrazovao Antonio de Rivera, imale su sve veći utjecaj.

Reakcionarni kapital se odlučio da sve stavi na njih i njihova nastojanja za autoritarnom

konzervativnom neparlamentarnom državom.

Otkad je u proljeće 1936. u falangu stupio Serrano Suner, vođa omladinskog pokreta

CEDA, sa svojim pristalicama, falanga je prihvatila posve fašistički program talijanskog tipa.

Desničarske su organizacije osnivale svoju vlastitu miliciju i provodile teror protiv ljevičara i

republikanaca. Ali je za republikanski režim ipak glavnu opasnost predstavljala vojska.

Režim je ispremještao poprilično desničarskih generala i tako za neko vrijeme

spriječio put. No 17. srpnja 1936. ipak je širom države započeo put protiv republikanske

vlade. Pučište su podržavali oficiri i civilna garda.

U nekim krajevima, zbog kolebanja vojnika, put nije uspio. U Madridu je priličan broj

oficira ostao vjeran vladi, a puču su se također suprotstavili i asalti. Puč je posvuda naišao i

na odlučan otpor organiziranog radništva.

Vlada je 19. srpnja podijelila oružje civilnom stanovništvu, i time je započeo građanski

rat. Španjolska se narednih dana geografski podijelila na dva dijela: na dio gdje su pobijedili

pučisti i dio koji je ostao lojalan republikanskoj vladi, a taj je obuhvaćao više od dvije trećine

države.

Granica između njih tekla je otprilike linijom od portugalske granice južno od rijeke

Tajo planinama između Stare i Nove Kastilije, sjeverno od Madrida i dalje prema jugoistoku

do Teruela i otuda na sjeveroistok na Pireneje po sredini francusko-španjolske granice. Južno

od te granice pučisti su držali Sevillu, Cordobu i Cadiz, a na sjeveru su republikancima ostale

vjerne Asturija i baskijske pokrajine, koje su bile odsječene od ostalog republikanskog

teritorija. Potom su pučisti pokušali svoj teritorij proširiti vojnim operacijama. Rat nije tekao

samo kao pobjednički marš pucističkih nacionalista, nego su i republikanci izvojevali veći broj

vojničkih pobjeda.

U cjelini, mogao bi se podijeliti na četiri faze: 1) od početka puča do ožujka 1937; u

to vrijeme su pučisti (Francove marokanske trupe) osvajali jugozapad Španjolske i probili se

preko Toleda do Madrida; potkraj 1936. republikanci su uspješno obranili Madrid, a u ožujku

1937. izvojevali veliku pobjedu kod Guadalajare, dok su pučisti u međuvremenu osvojili

Malagu; 2) do listopada 1937; pučisti su osvojili sjeverne pokrajine, a republikanci u srpnju

dobili veliku bitku kod Eruneteja, koju nisu iskoristili; 3) od listopada 1937. do prosinca 1938;

republikanci su dobili bitku kod Teruela, u prosincu 1937. i na Ebru u srpnju 1938., ali je u

proljeće te godine nacionalistima uspio prodtor do sredozemne obale južno od Ebra, čime su

republikanski teritorij presjekli na dva dijela, i 4) od prosinca do kraja ožujka 1939.

nacionalisti su skršili otpor republikanaca.

Pučisti su odmah u početku pokazali da žele obraniti povlastice armije, agrarnih

veleposjednika, krupnog kapitala i Crkve. Taj jasan cilj nisu mnogo zamagljivali ideološkim

ukrasima. Vođa pučista je, naime, u rujnu 1936. postao konzervativni general Franco, koji

nije osjećao neke naročite simpatije prema suvremenim ideologijama, ali je zato dobro

uviđao smisao i potrebu političke stranke kao oslonca režima.

U tu svrhu upotrijebio je falangu, koju je uspio ujediniti s posve drukčije usmjerenim

monarhistima. Potom je falanga propagirala uskogrudni konzervativizam na čelu s vodom

(caudillom) - slično talijanskom fašizmu. Franco i nacionalisti su svoj rat nazivali "maršem

protiv crvenih", ali je u stvari to bio više izgovor, jer Azaninu i Quiraginu vladu nije bilo

moguće nazivati "crvenima".

Njihove su vlade zapravo bile umjereno napredni demokratski režim. Tom istom

režimu prijetila je socijalna revolucija i sa strane anarhista i lijevih socijalista L. Caballera. A

vojni put otvorio je vrata upravo toj revoluciji: kad je izgubila dio armije i policije,

republikanska vlada više nije mogla spriječiti revoluciju.

U prvim mjesecima rata u republikanskom je dijelu Španjolske nestalo autoriteta

centralne vlade i vlast u zemlji stvarno su preuzeli odbori u kojima su prevladavajuća snaga

bili sindikalisti. Revolucionarni komiteti kontrolirali su opskrbu namirnicama, komunalne

uslužne djelatnosti, i organizirali miliciju za borbu protiv pučista.

Po gradovima su, osobito u Barceloni, socijalizirali industrijska poduzeća i trgovine, a

po selima zaplijenili veleposjede i zemlje davali zadrugama ili seljacima.

U toku tri mjeseca od izbijanja puča republikanska je Španjolska doživjela

najopsežniju i najuspješniju "spontano socijalističku revoluciju odozdo” što ih je ikada bilo.

To je bila prva istinska alternativa boljševičkoj oktobarskoj revoluciji. Imala je mnoga

obilježja dostojna divljenja: ponegdje je vladala do tada nepoznata briga o ljudskom

dostojanstvu, slobodi i težnja za materijalnom jednakošću.

S druge strane bilo je dosta nasilja prema protivnicima - pristalicama pučista koji su

ostali na republikanskom teritoriju. Najviše je stradala Crkva i njezini predstavnici, u kojima

su revolucionarne mase s pravom gledale najjači oslonac reakcije. Ali je revolucija malo-

pomalo, otkako je u rujnu 1936. predsjednikom vlade postao L. Caballero, svedena u

odredene granice. Caballero je među radnicima uživao izvanredni autoritet. Ubrzo je uvidio

da bez discipline u republikanskoj armiji neće biti moguća uspješna borba protiv sve jačih

nacionalista.

A to je značilo da vlada mora doista vladati. Zato je u studenom 1936. pozvao u vladu

četiri predstavnika anarhističkog CNT -a, što je značilo velik preokret u anarhističkim

nazorima.

Za uspostavljanje reda najviše su se zauzimali španjolski komunisti; zalagali su se za

ukidanje svih revolucionarnih tekovina iz ljeta 1936. i prema uputama Kominterne inzistirali

samo na borbi protiv fašizma. U republikanskoj

Španjolskoj komunisti su malo-pomalo počeli dobivati sve veći ugled kao izvanredno

aktivni i disciplinirani ljudi, kojima treba zahvaliti što su osigurali pomoć Sovjetskog Saveza,

jedine države koja je Republici slala oružje i instruktore. Posljednjih mjeseci 1936. radnički

naoružani odredi uključeni su u redovitu republikansku vojsku.

Nastala je neobična situacija da su komunisti pri povratku k liberalno-demokratskoj

vladi iz vremena prije rata preuzeli vodstvo. Jos nije posve razjašnjeno koliko su to bili samo

vanjskopolitički interesi protufašističke alijanse a koliko ideološko ustrajanje na

"lenjinističkom" modelu revolucije i socijalizma.

Činjenica je da su komunisti nastupili protiv svih revolucionarnih ljevičara služeći se i

vladinim i svojim vlastitim aparatom. Komunističko likvidiranje anarhista u Malagi i kasnije,

1937., anarhista i trockista u Barceloni, oslabilo je revoluciju i otpornu snagu Republike protiv

nacionalista. Pod pritiskom komunista i njihovih intriga u proljeće 1937. odstupio je

Caballero, a njegovim je nasljednikom postao desni socijalist Juan Negrin, koji je djelovao

više po komunističkim direktivama. Takvim razvojem u svojim redovima republikanski je

tabor bio osuđen na poraz.

Nije ga više mogla spasiti ni pomoć međunarodnih brigada, dobrovoljaca-antifasista

koji su od kraja 1936. stizali u Španjolsku i pokazivali veliku disciplinu i odvažnost.

(U vrijeme kad su bile najjače imale su oko 35 tisuća ljudi; od toga 1600 Jugoslavena; iz

njihovih je redova u jugoslavenski NOB došao priličan broj darovitih i iskusnih partizanskih

boraca i komandanata, među kojima su prevladavali komunisti.)

Zapadne su demokracije svojom neutralnošću Republici više škodile nego koristile.

Francuska joj nije htjela poslati već plaćene avione, dok su s druge strane fašističke sile od

samog početka pomagale Franca oružjem, a i politički mnogo pridonijele njegovu uspjehu.

Španjolska republika izdahnula je u očajnickim borbama.

Znanost, tehnologija i ekonomija, koje su u krajnjoj liniji osnova ovakvom ili onakvom

političkom sistemu, razvijale su se u vremenu između dva rata tako naglo da su u koječemu

daleko nadizale postojeće političke sisteme i u znatnoj mjeri udarile temelje društveno-

političkom i kultumom poletu nakon drugog svjetskog rata.

U filozofiji dvadesetih godina neokantovstvo i intuicionizam, koji je prije rata do najvišeg

stupnja bio razvio Francuz Henri Bergson, već su preživjeli. Prevladavaju Husserlov

fenomenologizam i egzistencijalizam, Nijemci M. Heidegger i K. Jaspers, Španjolac M.

Unamuno, Francuzi G. Marcel i, kasnije, J. P. Sartre.

U Indiji je s Gandhijem i njegovim prijateljima doživio renesansu hinduizam, a u

Japanu zen budizam. I marksistička je filozofija također bila plodna, ali samo izvan

Sovjetskog Saveza. Treba spomenuti G. Lukacza ("Povijest i klasna svijest", 1923; nakon te

godine posvetio se u prvom redu estetici) i vjerojatno najvećeg marksističkog filozofa između

dva rata, Nijemca Ernsta Blocha (glavno djelo "Princip nada", 1954-59).

U početku tridesetih godina bio je izvanredno napredan frankfurtski marksistički krug

(Max Horkheimer, H. Marcuse, E. Fromm, Th. Adorno i drugi), koji je, osim u filozofiji, imao

znatnih zasluga i za marksističku sociologiju i političku ekonomiju (Henryk Grossman, "Zakon

akumulacije i propadanja kapitalističkog sistema"; 1929).

U Sovjetskom je Savezu u prvoj polovini dvadesetih godina vođena živa i zanimljiva

ekonomska diskusija, prvenstveno između teoretičara ljevice Preobraženskoga (koji je

zastupao mišljenje da komunistička privreda mora nastaviti borbu za ubrzanu

industrijalizaciju na račun seljaka) i zagovornika NEP-a Buharina (koji je predlagao postupnu

industrijalizaciju i skladno suživljavanje grada i sela te kombiniranje sitne privatne robne

proizvodnje s planskom državnom u postupnom ostvarivanju socijalisticke privrede).

Građanska sociologija stvarala je mnoštvo teorija koje su nastojale negirati

neminovnost klasnog antagonizma i njegovo nužno uklanjanje socijalizacijom. Engleski

građanski teoretičar političke ekonomije Keynes već je dvadesetih godina upozoravao na

granice liberalno-kapitalističke ekonomije i predviđao instrumentarij državne intervencije za

sprečavanje kriza i opstanak kapitalizma. Kasnije je prema njegovim teoretskim receptima

američki predsjednik Roosevelt dobrim dijelom izgrađivao svoj New Deal.

Povijesna znanost je usavršavala sliku ljudske prošlosti. Indijski arheolozi otkrili su

1921. i potom istražili najstariju indijsku civilizaciju u Mohendžo Daru. Englez H. Carter je

1922. otkrio Tutankhamonov grob, koji je potvrdio dotadašnje pretpostavke o profinjenom

umjetničkom ukusu i religioznim običajima Egipćana.

Francuska škola analista je u tridesetim godinama obogatila spoznaje o europskom

feudalnom društvu, a istodobno su G. Lefebvre i njegova škola, poštujući osnove historijskog

materijalizma, stvorili najpotpuniju sliku velike francuske revolucije i njenog

svjetskopovijesnog značenja.

U psihologiji je doba između dva rata značilo konačan prodor psihoanalize Bečanina

S. Freuda i Švicarca K. Junga, iako su se protiv frojdizma već javljali opravdani prigovori.

Medicina se obogatila nizom novih lijekova među kojima je svakako bio najvažniji antibiotik -

penicilin (pronalazač Englez Fleming, 1928), koji će doduše pokazati svu svoju djelotvornost

tek desetak godina kasnije (od 1940., kada je izoliran u čistom obliku) i u kratkom vremenu

svladati jednu od najtežih bolesti - tuberkulozu.

Epohalan i upravo revolucionaran je bio napredak matematike, fizike i kemije, koji je

udario temelje kasnijoj tehnološkoj revoluciji. Neposredno prije prvog svjetskog rata je

Danac N. Bohr s pomoću Planckove kvantne teorije otkrio novu strukturu atoma - "vodikov

spektar", razbio "ljusku" atoma i dopro do atomske jezgre, koju je valjalo dalje analizirati.

Time se potom bavio niz znanstvenika: Englez Chadwick otkrlo je 1932. neutron, a onda su

Francuzi F. Joliot i njegova žena I. Curie otkrili neke radioaktivne izotope i time dali medicini

dragocjeno oružje.

Talijan E. Fermi je 1934. prvi neutronima bombardirao atomsku jezgru i time

nagovijestio mogućnost nuklearne fisije koju će 1938. u laboratoriju izvršiti Nijemci O. Hahn i

L. Meitner.

Čovječanstvo je suočeno s pronalaskom koji mu je omogućavao oslobađanje goleme

energije. Ali je tu energiju najprije upotrijebilo u razorne svrhe s atomskom bombom što su

je u toku drugog svjetskog rata, zahvaljujući navedenim dostignućima, uspjeli proizvesti u

SAD. No u svemu ovom napretku, dakako, ne smijemo zaboraviti najvećeg znanstvenika i

najveće otkriće, koje također spada u ovo razdoblje (1916), a to su A. Einstein i njegova

opća teorija relativiteta, koja, premda u početku oštro napadana, ubrzo postaje osnovom

moderne fizike i astronomije, a time ijedan od međaša modernog doba. Einstein je bio velik

još u jednoj stvari, koja je trebala da prožme svijet, a to su njegova etika i humanizam, koje

je posvjedočio i time što je 1933. emigrirao iz nacističke Njemačke i upozoravao

čovječanstvo da ne iskorištava znanost u rušilacke svrhe.

U razvijenim su državama između dva rata razvoj i široka primjena novih tehničkih

tekovina izvanredno utjecali na promjenu načina života. Na prvom mjestu treba spomenuti

brzi razvoj automobila. No još je dalekosežnije posljedice imalo usavršavanje aviona.

Amerikanac Ch. Lindberg je 1927. prvi preletio Atlantik na relaciji New York-Pariz.

Već sredinom dvadesetih godina uveden je avionski poštanski i putnički promet, ali je sve do

drugog svjetskog rata održavan samo na kraćim relacijama, s relativno malim brojem

putnika.

Veliko olakšanje čovjeku i doprinos bržem razvoju privrede značila je široka

elektrifikacija. Radiofonija je povezala svijet, učinila ga manjim i pridonijela bržem i boljem

informiranju ljudi te tako postala i snažno sredstvo političke propagande. Prema broju radio-

prijemnika u odnosu na broj stanovnika ocjenjivali su se između dva rata tehnička razvijenost

i životni standard pojedine države.

Izvanredno je napredovala i kemijska industrija, koju su, zbog oskudice u sirovinama,

naročito strateških, najviše razvijali Nijemci. Proizvodila je niz novih sintetičkih spojeva

primjenjivih u privredi, među kojima su osobito značajno mjesto zauzimala umjetna gnojiva.

Već u to vrijeme naslućivalo se upravo izvanredno i svestrano značenje nafte za budućnost.

Velik napredak postignut je i u metalurgiji (elektroliza).

Nova tehnička sredstva u poljoprivredi upotrebljavala su se prvenstveno u razvijenim

zemljama. Europa se počela ugledati u SAD i naveliko proizvoditi moderne poljoprivredne

strojeve: traktore, motorne kosilice i vršilice. Uvođenje takve mehanizacije kao i uzgoj novih i

oplemenjenih sorti unaprijedili su agrarnu proizvodnju, tako da je podmirivala potrebe sve

većeg broja stanovništva i sve veće urbanizacije.

Sve nove i nove tehničke tekovine i porast kapitalizacije, koja je izazvala efikasnije

gospodarenje, naglo su povećali nacionalni bruto proizvod u razvijenim zemljama, osobito u

prvom deceniju, do gospodarske krize. Tako se npr. u SAD nacionalni proizvod od 62,5

milijarde dolara 1919. povećao na 93 milijarde 1928. godine, a veoma se povećao i u

Njemačkoj i Japanu. Usporedno s time brzo se povećavala i međunarodna trgovina. Ali je,

razumije se, u svjetskoj privredi dolazilo i do velikih pomicanja. Nove ekonomske sile, u

prvom redu SAD i Japan, počele su konkurirati starijima i potiskivati ih, lako npr. Veliku

Britaniju, koja je u koječemu stagnirala. Uoči prvog svjetskog rata vodeća, engleska je

tekstilna industrija, zbog snažne konkurencije novih sila i razvijanja tekstilne industrije u

novonastalim državama Srednjoistočne i Jugoistočne Europe, izgubila velik dio tržišta.

Britanski izvoz pamučne pređe i pamučnih tkanina pao je od 576000 tona 1913. na

377000 tona 1925. godine i na svega 135000 tona 1938.,dok se u isto vrijeme japanski izvoz

popeo od 3000 na 234000 tona; Britanci su, naime, nakon 1930. godine izgubili kinesko i

indijsko tržište. Doduše, kvalitetne engleske vunene tkanine održale su svoje mjesto u

svijetu, Engleska je očuvala i svoje vodeće mjesto u trgovačkoj mornarici, ali je zato vrlo

mnogo izgubila u prodaji proizvoda svoje strojogradnje: tu se u poslijeratnim godinama brzo

uzdigla Njemačka - njoj je, naime, bilo otvoreno istočnoeuropsko, u prvom redu sovjetsko

tržište.

U dvadesetim godinama Europa se razvijala sporije nego SAD ili Japan: tako su 1929.

SAD izvozile tri puta više automobila nego V. Britanija, Njemačka, Francuska i Italija zajedno.

Izvoz strojeva iz SAD se u razdoblju od 1913. do 1919. povećao za dva i po puta dok se izvoz

iz Zapadne Evrope povećao samo za oko 20%.

Položaj Evrope će se tek tridesetih godina donekle popraviti. Sve se to odražavalo i u

međunarodnoj trgovini, u kojoj je udio Evrope između dva rata opao: dok je 1913. izvoz iz

Evrope u ostali svijet iznosio 30 % cjelokupnog svjetskog izvoza, u razdoblju od 1925. do

1937. spao je na 25%. Sve to vrijeme ni trgovačka razmjena medu evropskim silama nikada

više nije dostigla predratni nivo.

Najjače industrijske države sudjelovale su između dva rata u svjetskoj proizvodnji

gotovih proizvoda sa slijedećim postocima:

SAD SSSR Njemačka Vel. Britanija Francuska Japan ltalija

1929: 43,3 5,0 11,1 9,4 6,6 2,5

3,3

1937: 35,7 14,1* 11,4 9,4 4,5 3,5

2,7

*. Podatak za Sovjetski Savez, koji je 1937. već prešao dvije petoljetke, možda je malo

previsok. Svi su podaci uzeti iz "Fischer Weltgeschichte", sv. 34, R. A. C. Parker. Das

Zwanzigste Jahrhundert 1918-45, str. 110.

Uz neosporan napredak, ekonomski razvoj je donosio sa sobom i velike društvene

probleme, u prvom redu sve veću nezaposlenost, a ponegdje socijalne napetosti izmedu

vlasnika kapitala i slojeva ovisnih o nadnici. A uz to, već je otvarao pitanje kolonijalizma i

njegova opstanka.

Ekonomske krize u svijetu između dva rata

Slom na berzama 1929. i svjetski finansijski krah koji je slijedio, bili su samo manifestacija

dubljih slabosti svjetske ekonomije. Bilo je nekoliko uzroka nestabilnosti. Prvi svjetski rat

izazvao je dramatičan porast proizvodnih kapaciteta, posebno vojnih, u većoj mjeri izvan

Europe, ali nije bilo odgovarajućeg porasta potražnje. Osim toga postojao je veliki nesklad

između poljoprivrede i industrije.

Rezultati razvoja su se nagomilavali u industrijskim zemljama, a unutar tih zemalja na

industrijskom i finansijskom polju. Povećana proizvodnja omogućila je pad cijena hrane i

sirovina tokom dvadesetih godina, pogoršavajući uslove trgovine u zemljama koje su zavisile

o izvozu tih artikala, te smanjujući njihovu sposobnost da kupuju industrijske proizvode iz

Evrope i SAD. Plaće su u SAD zaostajale za profitima, ugožavajući razvoj domaćeg tržišta i

ograničavajući potencijal novih industrija, kao što je automobilska, da zamijeni one koje su

nazadovale kao što je tekstilna.

Međunarodne finansije se nikada nisu oporavile od poremećaja uzrokovanih Prvim

svjetskim ratom. Predratni sistem čvrstih valutnih kurseva i potpune konvertibilnosti

zamjernjen je kompromisom- zlatnodeviznim standardom- koji nikada nije dostigao stabilnost

potrebnu za obnavljanje svjetske trgovine.

Prva ekonomska kriza trajala je od 1921-1923., a zahvatila je uglavnom zaraćene

zemlje, posebno Japan, Italiju, Njemačku... Poslije 1922. počelo je opadanje trgovine i

industrije, što je dovelo do nezaposlenosti u vodećoj teškoj industriji... Nakon rata SAD su

postale glavni kreditor i zauzele su nekadašnje mjesto Britanije. Veliki dio svjetskih zlatnih

rezervi bio je skupljen u Fort Noksu, osiguravajući tako Americi osnovu za široku ekspanziju

proizvodnje. Porast kredita i potrošnje na bazi ovih zlatnih rezervi, doveli su do velikog

porasta industrijske proizvodnje.

Sjedinjene Države su dvadesetih godina doživljavale veliki prosperitet. Sa opuštanjem

do koga je došlo u posljeratnim godinama to je stvorilo grozničavu atmosferu “l udih

dvadesetih.“ Isto to, samo u manjoj mjeri, osjetilo se i u Evropi krajem te decenije, kada je

oživljavanje privrede doprinijelo popularizovanju američke muzike, igara i filma.

“Zlatne dvadesete godine« (fabulous twenties) nisu bile posljednja faza kapitalizma na

vrhuncu uspona već posljednja faza reprezentativnog privatnokapitalistickog »big businessa«

sa simbolikom uspjeha u zvanju i idealom potrošačkog društva.

Obilje u tim godinama predstavljaju automobili, hladnjak i radio, zabavljačka filmska

industrija, komercijalizirani sport, džez i ilustrirani visokotiražni časopisi.

Od 1921. do 1929. godine industrijska proizvodnja se udvostručuje, pri čemu najviši

porast postiže proizvodnja artikala široke potrošnje, građevinarstvo i automobilska industrija

(1926 god. 26 miliona automobila). Jaka horizontalna i vertikalna koncentracija preduzeća,

naročito automobilske industrije i industrije potrošnih dobara, banaka i trgovačkih kuća

dovodi do poznatog problema savladavanja tržišta putem oligopola. Dok prinosi kapitala i

profiti poduzetnika između 1923. i 1929. rastu za 65%, porast plaća radnika i službenika

iznosi samo 11%, a prihodi farmera stagniraju. Samo 29% od svih američkih obitelji ima

godišnji prihod iznad službeno priznatog egzistencijalnog minimuma od 2500 $…

Kao najvažniji događaj u zakonodavstvu toga vremena valja zbog njegovih

dalekosežnih posljedica spomenuti na prvom mjestu uvođenje prava glasa za žene 28.

augusta 1920. (19. Ustavni amandman) koje vodi računa o izmijenjenom položaju žene u

industrijskom društvu. Za razliku od 1914. god., kada je u SAD-u bilo zaposleno 2 miliona

žena, godine 1930. radilo ih je 10 miliona. Zabrana prodaje alkohola (“prohibicija”) od 1.

januara 1920., pa sve do ukidanja toga zakona 5. decembra 1933. podijelila je narod u “dry”

i “wet”, u “suhe” i u “ mokre”, pa je s krijumčarenjem i potajnim pecerama, igrom na sreću i

korupcijom komunalnih činovnika pojačala razvoj gangsterstva. Međusobne borbe gangstera

u Chicagou (Al Capone), o kojima se još i danas snimaju filmovi, postale su čuvene i

zloglasne

Opću ekonomsku krizu pokrenula je finansijska kriza. Velike špekulacije na berzi

1928. otvorile su put naglom padu cijena akcija u oktobru 1929. U trci za likvidnošću kapital

je tekao natrag iz Evrope u Ameriku i nestabilni evropski prosperitet se slomio. U maju 1931.

austrijski Kredit Anstalt više nije izvršavao svoje obaveze. I kada je V. Britanija u junu 1933

napustila zlatni standard dopuštajući da funti padne vrijednost, praktično je cijeli svijet bio

pogođen.

Nešto optimističkija ekonomska klima krajem dvadesetih godina okončana je krahom

Volstrita u oktobru 1929. Bum koji je Amerika doživljavala počeo je da jenjava u ljeto te

godine. Opadanje privrednih pokazatelja i pad akcija izazvali su paniku. U Americi je došlo do

velike nezaposlenosti kada su krediti presahli: potrošnja je opala, a bankrotstva i neprodate

zalihe postali su opća pojava. Za vrijeme velike krize cijene poljoprivrednih proizvoda u

mnogim dijelovima zemlje su katastrofalno opale. U toku jedne godine nezaposlenost u

svijetu se udvostručila: u SAD je broj nezaposlenih krajem 1930. dostigao šest miliona.

Kriza je za dvije godine zahvatila cijeli industrijalizirani svijet. U SAD je 1932. bilo više

od 12 miliona nezaposlenih; u mnogim naseljima je sve bilo u zastoju. Veliki krah je porazno

djelovao i na evropsku privredu, jer su mnoge zemlje zavisile od američkih kredita.

Tadašnji ekonomski stručnjaci su smatrali da se ekonomska kriza može prebroditi

samo strogom deflacijom koja bi izbalansirala budžete, smanjila višak kapaciteta i omogućila

da se savladaju teškoće. U Njemačkoj je vlada Franza von Papena primjenila još jaču dozu

deflacije, a taj primjer su slijedile Britanija i SAD.

U mnogim industrijskim zemljama otpušteno je više od četvrtine radnika. Industrijska

proizvodnja u Njemačkoj i SAD pala je na 53 % u odnosu na proizvodnju iz 1929., a svjetska

trgovina je pala na 35 % vrijednosti iz 1929.

Činilo se da privredna depresija nema kraja. Sve do 1939. svjetski prosjek

nezaposlenosti je bio iznad 11 %.

Efekti ekonomske krize nisu bili jednaki u svim područjima svijeta. Neke su se

ekonomije brzo oporavile, dok su neke posrtale čitavu deceniju.

Gotovo jedina zemlja koju je ekonomska kriza mimoišla bio je SSSR. Uoči pojave krize on

je prešao na plansku proizvodnju, dok su osnovna sredstva za proizvodnju bila u

društveniom vlasništvu. Osim toga SSSR je bio izolovan od svjetske privrede, jer su svjetske

sile vršile ekonomsku blokadu. Problem nezaposlenosti nije postojao, pa dok je u većini

zemalja proizvodnja stagnirala u SSSR-u je zabilježila znatan napredak.

Tridesetih godina desile su se u ekonomiji značajne strukturalne promjene. Nove industrije

su i dalje napredovale, promjenili su se obrasci potrošnje, periferne oblasti povećale su

proizvodnju industrijskih dobara, a realne zarade su porasle.

Rađao se novi svjetski ekonomski poredak, čiji su se središta nalazila u Wall Streetu i

Detroitu. Međutim, ni 1939. okosnica tog novog sistema nije dostigla nivo industrijske

proizvodnje iz 1929., i tek je Drugi svjetski rat izvukao SAD iz depresije.

Prva reakcija vlada pogođenih zemalja bila je deflacija i pokušaj očuvanja vrijednosti

valuta. Uskoro su kobne posljedice krize navodile vlade da pokušaju stimulirati domaću

ekonomiju reflacijom (javni radovi), devalvacijom, nadajući se povećanju izvoza, zaštitnim i

preferencijalnim carinskim aranžmanima.

Depresija je imala značajne političke posljedice . U SAD se nezadovoljstvo radom

predsjednika Huvera i njegovim rješavanjem ekonomske krize odrazilo u pobjedi Franklina D.

Ruzvelta, koji je obećao “ Nju Dil. “

U Britaniji je laburistička vlada Remzija Mekdonalda zbog posljedica sve veće

depresije 1930. doživjela finasijsku i političku krizu. Narodna vlada je obrazovana nakon

općih izbora 1931., s velikom većinom konzervativaca, ali pod vođstvom Mekdonalda i male

grupe laburista.

U Njemačkoj su rastuća nezaposlenost i strah od društvenog sloma doveli do podrške

Njemačkoj SDP i podrili temelje Vajmarske republike. Francuska je bila pogođena kasnije od

ostale Evrope, jer je nezaposlenost bila manje izražena zbog razvijene poljoprivrede, a

industrijska osnova joj je bila manja nego u ostalim zemljama. Iako je tridesetih godina

depresija dominirala Evropom i Sjedinjenim Državama, 1933. otpočelo je oporavljanje, tako

da je pred Drugi svjetski rat naglo porastao životni standard, naročito zaposlenih.

U tom razdoblju SAD su doživjele u unutrašnjosti konfliktni razvoj koji je od euforije “big

businessa” i potrošačke industrijske kulture u “zlatnim dvadesetim godinama,” puno gorkih

iskustava masovne nezaposlenosti, u debaklu liberalno - kapitalističkog sistema za velike

svjetske gospodarske krize od 1929. do 1932, vodio do državnih zahvata u gospodarski i

društveni život Roosveltova “New Deala.” Koncentracija i birokratska koordinacija svih

gospodarskih snaga u rukama vlade, odnosno u rukama institucija ovisnih o vladi, u ratnoj su

proizvodnji prvi put pokazale prednosti i mane planiranog i dirigiranog ekonomskog i

društvenog ustrojstva kakav Amerikanci dotad nisu smatrali ni mogućim ni poželjnim.

Uspjeh tih stimulansa zavisio je o izdržljivosti i čvrstoći s kojima su se oni

primjenjivali, i što je još bitnije, kako se brzo i koliko provodilo ponovno naoružanje.

Njemačka i Velika Britanija su se rano naoružale, stimulišući i svoju i privredu

Commonwealtha, Skandinavije i istočne Europe.

Ekonomska kriza imala je u Njemačkoj katastrofalne razmjere i posljedice. Ona je

zahvatila cijelu privredu, a posebno industriju, čija je proizvodnja prepolovljena, zatim

trgovinu, finansije i poljoprivredu. Nastala je inflacija, a broj nezaposlenih je prešao 6

miliona. nadnice su opadale a porezi rasli.

Francuska i SAD su se naoružale kasnije, zbog čega su bile mnogo oštrije pogođene

recesijom 1937-38. U međunarodnim okvirima službene mjere su dovele do pada i

nazadovanja trgovine. Veći dio svijeta bio je do 1935. podijeljen na pet moneratnih blokova:

područje funte i dolara, područje zlata i područje jena te valutno područje pod pod

njemačkom kontrolom. Te grupacije uglavnom su odgovarale novom obrascu trgovine i

utjecaja.

Oživljavanje ekonomskog nacionalizma pratilo je novi intenzitet u međunarodnoj politici.

Japanska izvozna ofanziva imala je svoj politički odraz u vojnoj agresiji na Kinu. Hitler,

Musolini i Japanci iskoristili su poremećaje nastale ekonomskim slomom, pa se svijet

polarizirao u dva oružana tabora: sile Osovine, (Njemačka, Italija i Japan), i “demokracije”

predvođene V. Britanijom, Francuskom i SAD. Između njih stajao je SSSR, jedina zemlja koja

je, izolirana od svjetskog tržišta, uspjela održati ekonomski rast 30-ih godina, i koju su obje

strane pokušavale pridobiti za saveznike ili je izolirati.

Malo zemalja je iz ekonomske krize izašlo bez većih unutrašnjih promjena. Budući da je

ekonomska kriza radikalizovala gradski proletarijat, siromašne seljake i bezemljaše,

nacionalistički i revolucionarni pokreti u Africi, Aziji i Latinskoj Americi dobili su nove

pristalice.

Razvijeni svijet ravnao se prema ova dva obrasca: prvi je bio liberalan i demokratski,

simboliziran u Rooseveltovom New Dealom u SAD i vladom narodne fronte u Francuskoj. U

obe zemlje je izbor lijevih ili liberalno orijentisanih vlada uzrokovao veliki talas štrajkova i

sindikalnih organizacija i potaknuo pokušaj reformi.

Ekonomska kriza imala je značajne posljedice na socijalne i političke promjene u Evropi

1929-1939. Protestni pokreti ljevice i desnice javili su se u gotovo uu svim zemljama, kao

odgovor na ekonomsku krizu.

S pokušajem reformi fašistički pokreti su se proširili po Evropi, dovodeći na vlast Hitlera

u Njemačkoj i dva mjeseca kasnije Dollfussa u Austriji. Veliki dio istočne Evrope je ubrzo

prošao istim putem. Fašistički pokreti su se čak javili u Francuskoj, V. Britaniji i SAD, vršeći

pritisak na vladu s desna i ometajući reformne pokrete.

Velika ekonomska kriza dovela je do sloma ne samo ekonomskog liberalizma već i

liberalnih političkih institucija.

Razvoj nauke i tehnike. Kultura i sport između dva rata.

Iako se nakon Prvog svjetskog rata razvija ljudsko stvaralaštvo na svim naučnim

područjima, evropski umjetnici i pisci osjećali su se zarobljeni kulturnom krizom,

nasljednicima bolesnog društva, nesigurni u pogledu čovjekove prirode...

Prvi svjetski rat doveo je do tragičnog razdoblja stvaralačkog eksperimentisanja u

umjetnosti i nadu u društvenu regeneraciju s kojom je stoljeće počelo. Potresao je

evropsko društvo do samih njegovih temelja i izvrgavao ruglu ono što je ostalo od

tradicionalnih vrijednosti. Razbio je skupinu umjetnika, pisaca i muzičara koji su se

poznavali i zajednički radili. Premda je Pariz ostao magnet koji je privlaćio umjetnike i

pisce na svoju Lijevu obalu, slika “ grada svjetla “ polagano je tamnjela. Od vremena

Prvog svjetskog rata dalje evropski umjetnici i pisci osjećali su se zarobljeni kulturnom

krizom, nasljednicima bolesnog društva, nesigurni u pogledu čovjekove prirode ali suočeni

sa strašnim dokazima njegove iracionalnosti.

Izvan zapadne Evrope, naročito u Sjevernoj i Južnoj Americi, zemlje koje su ostale

kulturno ovisne, dugo nakon toga što su stekle političku nezavisnost, izašle su iz kulturnog

kolonijalizma tokom tih godina. Potres što ga je donio rat i evropska kriza potakli su

tendencije koje su već postojale u Sjedinjenim državama i zemljama Latinske Amerike da

istražuju i izražavaju bogatstvo svoje zemlje, svoje povijesne tradicije i kvaliteta novih

nacionalnih kultura.

Duboka nesigurnost bila je na zapadu Evrope dominantna nota od dvadesetih godina

nadalje. Malo je umjetnika i pisaca našlo način da se poveže s glavnim strujama

savremenog života. Ali u svom izražavanju sukoba, besmislenosti i kaosa često su očitovali

pometnju i tjeskobu koja je mučila njihove savremenike. Njihovo je poštenje raskrinkavalo

lažnu slavu, uskraćuivalo podršku i pripremalo tlo za novo raslinje.

Na pozadini žestoke i drastične promjene, prouzrokovane ratom i Oktobarskom

revolucijom, predratni napadi umjetnika na konvenciju, koji su tada izgledali smioni,i

radikalni, sada su se činili krotki i njihovi su oblici sada prihvaćani ili su čak postali

popularni. U desetljeću nakon rata, romani, drame i pjesme, upirući se u nepobjedivo

dostojanstvo običnog vojnika, otkrivali su kršenje svih ljudskih vrijednosti koje je izvršio

rovovski rat i ustali su protiv onog ratom izazvanog rascjepa volje u tobože civilizovanim

ljudima zahvaćenim tim ratom.

Tridesetih i četrdesetih godina, makar kakva i u kom smislu bila usmjerenost što ju

je sadržavala poslijeratna provala izražaja, sve je ponovo razoreno krizom kapitalističkih

privreda, pojavom totalitarnih država i užasima i poremećajima Drugog svjetskog rata.

Pisci i umjetnici, bačeni na smetljište nezaposlenosti ili bježeči pred nacističkim terorom ili

diktaturom u Italiji ili Španiji, našli su da je društvo s kojim su suoćeni još zbrkanije i

nesnosnije i njihova izolacija od njega još potpunija; sve više glasova zapadnoevropskih

umjetnika i pisaca bili su glasovi prognanika.

... Stvaraoci su napadali rascjepkanost i zbrku gradskog života i prikazivali masovnu

proizvodnju i strojeve kako dokidaju svako majstorstvo, podvrgavajući radnika

neprirodnom, ubitačnom ritmu i pretvarajući ljude u “ robote. “ : usmjeravali su svoje

strelice na rafiniranu gornju klasu i samozadovoljno društvo: s ironijom i užasom su

gledali na izgled Novog dobrog svijeta koji je otvorila nauka. U klasičnom prikazu bolesti

evropskog društva Thomass Mann je izabrao sanatorij za tuberkulozne kao sredinu u kojoj

će izvršiti svoju dijagnozu., da ukaže na neosjećajan, materijalistički lik inženjera kao

novog diktatora budućnosti.

Mnogi su se umjetnici i pisci osjećalim ugroženim sredstvima komunikacije – radijom,

filmom, telekomunikacijama, snimcima, popularnom štampom – koja su stvarala veliku

novu publiku i probila granice između ozbiljne i popularne umjetnosti...

Period između dva svjetska rata bio je prebogat događajima iz svih sfera ljudskoga

djelovanja. Velika znanstvena otkrića, progres, biznis, industrija, ekonomija, mediji,

umjetnost, kultura, sport itd., oblasti su koje su doživjele amplitudu ubrzanog rasta. To doba

može se odrediti kao vrijeme velikog kulturno-naučnog progresa i velikog moralno-političkog

pada. Svaku rušilačku ideologiju pratila je potreba za njenim ostvarenjem u pogledu

umjetnosti, nauke i tehnike. Ono što je specifičnost, ako izuzmemo prirodni tok civilizacijskog

napretka, jeste brojnost značajnih ličnosti koje su obilježile ovo doba, kao period modernosti

i kao razdoblje dominacije individualiteta.

Slavne ličnosti postajale su slavne jer su u velikoj mjeri bile potpomognute

društvenom i medijskom potrebom za stvaranjem ikona karizmatične aure, zapravo su više

isticane zbog onoga što rade jer je njihovo djelovanje bilo pod stalnom lupom javnosti.

Posebno se to odnosilo na profitabilnu filmsku industriju, ali i na književnu, likovnu,

muzičku, sportsku, pozorišnu, fotografsku, novinarsku, modnu, te posebno, na političku

svjetsku scenu. Iz tih širokih društveno potvrđenih sfera lansirane su ličnosti koje se danas

spominju i drže za one bez kojih XX stoljeće ne bi bilo onakvo kakvim ga historijske čitanke

predstavljaju.

To je vrijeme novotarija, dinamike, naučnog rasplamsaja, stalnih promjena, velikih

umjetničkih djela, sportskih rekorda – vrijeme pomjeranja granica ljudskih mogućnosti.

Zvjezde su rođene između dva svjetska rata. «Zvjezda» postaje idolom kojeg mase

obožavaju i čije se lice smije sa naslovnica visokotiražnih časopisa.

U periodu između dva rata, nauka i tehnika su doživjele veliki napredak i omogućile

veliki ekonomski prosperitet. Najveći napredak ostvaren je u fizici, kemiji, matematici,

biologiji, medicini, te tehničkim naukama čija su istraživanja po brojnosti, opširnosti i dubini

znatno nadmašila ranije periode.

Fizičari otkrivaju talasno kretanje atoma (1924.), postojanje pozitrona, antielektrona

i neutrona (1932.). Nastavljena su istraživanja na polju nuklearne fizike. Godine 1938.

naučnici su u laboratoriji izveli prvu atomsku fisiju bombardovanjem izpotopa urana

neutronima. To otkriće otvorilo je put stvaranju atomske bombe i korištenju nuklearne

energije u privredne svrhe. Istraživanja fizičara bila su usmjerena na područje

elektromagnetnih talasa Ta istraživanja omogućila su upotrebu televizije i usavršavanje

radija.

Kemija je svoja istraživanja usmjerila prema tehničkoj primjeni. Svoja dostignuća

bilježila je na planu organske kemije, što je omogučilo otkrića mnogih vrsta sintetičkog

materijala ( bakelita, celuloida, celofana, vještačke svile i gume...). Od 1938. godine počela

je proizvodnja najlona i perlona i vještačkih vlakana.

Tehnika svoje napore usmjerava u unapređivanju kvaliteta materijala, usavršavanju

tehnologija, a najveći uspjeh doživljava u stvaranju avionske industrije i usavršavanju avio-

konstrukcija.

Značajan napredak postigla je biologija. Naučnici su pronašli encime, vitamine i

hormone. Usavršavanje mikroskopa omogučilo je brži razvoj mikrobiologije. Razvila se i

genetika, nauka o pojavama i zakonitostima nasljeđivanja kod biljaka, životinja i čovjeka.

Na području medicine postignut je značajan napredak. Godine 1928. Aleksander

Fleming slučajno pronalazi penicilin, za kojeg utvrđuje efikasno liječenje infekcija (zaraznih

bolesti).

Napredak bilježe i društvene nauke. U ovom periodu arheologija ostvaruje kapitalna

otkrića što utjeće i na razvoj historijske nauke. Mada su arheološka otkrića imala

međunarodni značaj, većina društvenih nauka imala je prvenstveno nacionalno obilježje.

Tako indijski arheolozi otkrivaju prastaru civilizaciju Mohendžo – Daro 1921., dok u

Egiptu H. Karter otkriva 1922. Tutankamonovu grobnicu

Francuska šlkola analista je je tridesetih godina obogatila saznanja o evropskom

feudalnom društvu,; istovremeno su Lefevr i njegova škola, uzimajući u obzir osnove

historijskog materijalizma, stvorili najpotpuniju sliku o velikoj francuskoj revoluciji i njenom

doprinosu svjetskoj historiji.

U periodu između dva rata konačno je uvažena psihoanaliza, Austrijanca Sigmunda

Frojda i Švajcarca Junga, mada su se protiv frojdizma već javili osnovani prigovori.

U filozofiji dvadesetih godina prevaziđen je neokantizam i intuicionizam, koji je prije

rata najviše razvio Anri Bergson. Preovladali su Huserlov fenomenologizam i

egzistencijalizam. Njegovi predstavnici su bili Nijemci Martin Hajdeger i Karl Jaspers.

Hinduizam je doživjeo renesansu u Indiji, sa Gandijem i njegovim sljedbenicima, a u Japanu

zen budizam. Bila je plodna i marksistička filozofija. Treba spomenuti Đerđa Lukača, koji se

prvenstveno posvetio estetici, kao i največeg marksističkog filozofa između dva rata, Nijemca

Ernsta Blocha.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata u umjetnosti su se javili novi pogledi i pravci. U

likovnoj umjetnosti prevladavala su velika imena apstraktnog slikarstva, Pablo Pikaso, Vasilij

Kandinski, Mark Šagal. Javljaju se i novi pravci kao što su nadrealizam i ekspresionizam.

Salvador Dali u nadrealističkim slikama prikazuje svijet iracionalnih vizija, a nadrealista Maks

Ernst obogaćuje slikarstvo tehnikama kolaža i fotomontaže.

Među brojnim piscima koji su djelovali nakon Prvog svjetskog rata, poseban značaj

imali su Andre Breton, glavni teoretičar nadrealizma, G. Bernard Šo kao najznačajniji

dramatičar i Žan Pol Sartr, začetnik francuskog egzistencijalizma.

Od svih umjetnosti međuratnog perioda najveći uspon je zabilježen u filmskoj. U tom

periodu je snimljeno mnogo filmova vrhunske kvalitete. Od 1927. snimaju se zvučni filmovi.

Al Džonson je prvi glumac koji je progovorio i propjevao u historiji kinematografije,

našminkan i obojen kao crnac u prvom zvučnom filmu “ Pjevač džeza ” iz 1927. Prve riječi

koje je izgovorio “ Još ništa niste čuli”, postale su besmrtne, kao prvi razgovor koji se čuo na

filmu. Velika popularnost pjesama i nekoliko dijaloga ubjedili su holivudske biznismene da će

dodatni trošak oko opreme za proizvodnju zvuka biti nužan i finansijski isplativ. Prvi potpuno

ozvučeni film bio je Vornerov svjetlosti Njujorka,(1928.). Zvuk je doveo do revolucije u filmu,

ali je prošlo nekoliko godina dok je tehnički napredak dostigao umjetničke vrijednosti

postignute u eri nijemog filma.

Komedija, koja je potekla iz cirkusa, razvila se posredstvom filmskih glumaca

nadarenih za upotrebu simboličkih predstava. Čarli Čaplin stvorio je od nijemog filma

izražajno sredstvo velike preciznosti. To je bila, po njegovim riječima “ poezija pokreta. ” Kao

glumac i režiser, podigao je film do velike komedije koja izražava bol i gorčinu svijeta i

donosi olakšanje putem smijeha. On je bio malena skitnica Šarlo s polucilindrom i štapom,

koji je uvijek upadao u neočekivanu nevolju i uvijek je dočekivao dobrotom i ljubaznošću. On

je imao potpuno izgrađen karakter – slab je i blag, lukav je ali uvijek dobronamjeran. Postao

je sveopći junak svoga vremena, na kraju uvijek odlazeći cestom, s netaknutim

dostojanstvom, ma kakav bio poraz ili gubitak.

Čaplin je reagirao na krize svoga vremena. U filmu Potraga za zlatom parodirao je

filmove o pionirima, u filmu Moderna vremena način proizvodnje na pokretnoj traci... U filmu

Veliki diktator (1940.) porugom je razotkrio sliku Hitlera.

Prikazivali su se i crtani filmovi - niz slika ili crteža likova u raznim pozama slikanih

na pokretnoj pozadini. Godine 1923. počeo ih je stvarati Volt Dizni, a upotrebljavao ih je u

širokim okvirima komedije; njegovi Mika Miš (Miki Maus) i Popaj postali su popularni u

cijelom svijetu. Njegov prvi prikazani cjelovečernji film je bio Snjeguljica i sedam patuljaka (

1938. ).

Poznati glumci iz međuratnog perioda su bili Rudolf Valentino, Greta Garbo, Klerk

Gejbl, Vivijen Li..( Prohujalo s vihorom)..

Marlene Dietrich, glumica

Ovu Njemicu zanosnoga pogleda Hollywood je napravio divom. Kada se 1930.

pojavila u filmu «Plavi anđeo» svi su joj putevi ka slavi bili otvoreni. Marlene Dietrich

nikad nije bila samo objekt nečije pažnje nego i principijelna ličnost, koja je u toku

Drugog svjetskog rata odbila biti dio njemačkog nacističkog miljea, a pjevala je i glumila

za američke marince koji su se borili na strani antifašističkih snaga.

Od 1930. godine u SAD se počeo dodjeljivati Oskar za filmska dostignuća.

Na području muzike između dva rata isticali su se kompozitori Džorđž Geršvin, Alban

Berg i Moris Ravel. Geršvin je svojim djelom Rapsodija u plavom uveo u muzičku umjetnost

simfonijski džez. A. Berg je bio predstavnik muzičkog ekspresionizma, dok su se u djelima

Ravela nalazili klasicistički i impresionistički motivi. Njegovo djelo Bolero jedno je od

najpoznatijih muzičkih djela XX stoljeća.

Sredinom tridesetih godina afirmisala se džez muzika. To je razdoblje poznato u muzici pod

imenom sving.

Novi momenat historije muzike predstavljala je pojava džeza, koji je nastao u

crnačkim četvrtima Nju Orleansa, a u Europu stigao za vrijeme Prvog svjetskog rata. U

tridesetim godinama džez muzika je počela da osvaja cijeli svijet i da se emancipuje kao

samostalna muzika. U principu džez je kolektivna improvizacija: njegove opće oznake su

naglašeni ritam, agresivna zvučnost i oprečnost između solističkog i grupnog izvođenja. Od

značajnih stilskih perioda treba spomenuti Diksilend, Nju Orleans, i Čikago – džez, Sving –

eru i Be – bop do 1945.

Od interpretatora muzičkih djela poznati su pjevač i svirač džeza Luj Armstrong –

Sačmo, francuska šansonjerka Edit Pjaf i violinist Jehudi Menjuhin.

Sport između dva rata

Nakon Prvog svjetskog rata nastavljena su međunarodna sportska takmičenja. Od

1920. godine ponovo se održavaju Olimpijske igre, na kojima se bilježe sve veći broj

sportista i takmičarskih disciplina. Između dva svjetska rata Olimpijske igre održane su pet

puta: 1920. u Anversu, u Parizu (1924.), Amsterdamu (1928.), Los Anđelesu (1932.) i Berlinu

(1936.)

Od 1924. godine, organizuju se Zimske olimpijske igre. U sportu su se između dva

rata posebno isticali finski atletičari, trkači na duge staze. Najpoznatiji među njima bio je

Pavao Nurmi. Osvojio je ukupno devet zlatnih olimpijskih medalja, od toga u Parizu 1924.

godine čak pet, a u razmaku nešto dužem od jednog sata čak dvije. U Finskoj je bio toliko

cijenjen da su mu Finci još za vrijeme života podigli spomenik.

Godine 1923. utemeljene su Međunarodne studentske igre – Univerzijada, te Zimske

olimpijske igre (1924.) i Šahovska olimpijada (1927.).

U međuratnom periodu na popularnosti je posebno dobio fudbal. Godine 1930. u Montevideu

je održano prvo svjetsko prvenstvo u nogometu, na kojem je pobjednik bio domaćin,

Urugvaj.

Hitlerova olimpijada

Jedanaeste Olimpijske igre i IV. zimske Olimpijske igre održane su u Njemačkoj. One

su davale Hitleru mogućnost da prikaže svoju ideologiju i pokaže ponovno uzdizanje

Njemačke, te pretpostavljenu nadmoć arijevske rase kroz jaku propagandnu kampanju. Po

prvi put niz trkača, sveukupno 3.075 donijeli su olimpijsku baklju iz Olimpije u Grčkoj. da bi

se zapalio olimpijski plamen u Berlinu. Unatoč nadama nacista, neprikosnovena zvijezda

igara nije Nijemac, nego Džesi Ovens, crnoputi Amerikanac. On je osvojio zlato na 100 m,

200 m, štafeti 4x100 i skoku u dalj. Hitler je napustio stadion da ne bi morao dodijeliti

medalje crnom atletičaru.

Indija i Kina između dva rata

U toku 19. stoljeća pokret za oslobađanje Indije je dobio na snazi. Značajan momenat bilo je

stvaranje Indijskog nacionalnog kongresa. Tu organizaciju stvorili su Englezi u cilju lakšeg

upravljanja zemljom. Međutim, on je postao glavna politička snaga pokreta za oslobađanje

Indije.

Na čelo kongresne stranke 1920 godine došao je Mahatma Gandi, koji je stranku vodio

narednih 30 godina. Vodio je borbu za nezavisnost Indije na poseban način, dajući pečat

cijelom pokretu. Cilj borbe je bila samouprava a način borbe pasivan otpor. Na nasilje

Engleza nije se odgovaralo istom mjerom, revolucionarnom borbom, nego građanskom

neposlušnošću, bojkotom engleske robe i Engleza uopšte. Ni u zatvoru nije prestao da se

bori na svoj način, štrajkom glađu.

U toku 1927. i 1928. godine došle su u Kongresnoj stranci do izražaja radikalne struje na

čijem je čelu stajao Dževaharlal Nehru, koji je nakon Gandijeve smrti došao na čelo pokreta.

Te struje vodile su i tražile oružanu borbu, za dublje društvene promjene i bile za saradnju sa

seljaštvom i radništvom.

Još 1920. stvoren je Sveindijski kongres sindikata kojim je rukovodila Kongresna stranka.

Radnici su često štrajkovali, u borbi za svoja prava. Najveći talasi štrajkova bili su 1921, i od

1932. do 1934., kada je štrajkovalo oko 500.000 radnika. Između dva rata pojavile su se

komunističke grupe koje stiču utjecaj među radništvom. Konačno, 1934. stvorena je i KP

Indije, koja ipak nije imala značajnijeg udjela u oslobodilačkom pokretu, zbog odbijanja

saradnje sa Kongresnom strankom. Na takav stav je utjecala Kominterna, odnosno Staljin,

koji nije vodio računa o specifičnostima borbe indijskih komunista.

Englezi su na razne načine nastojali da uguše indijski pokret. Oni su koristili i vjerski

antagonizam između Hindusa i muslimana, pa su još 1906. stvorana Sveindijska

muslimanska organizacija, koja je bila protivnik Kongresnoj stranci. To je najzad dovelo

nakon II svjetskog rata do rascjepa Indije i izdvajanja Pakistana.

Da bi zadržala Indiju na svojoj strani, za vrije II svjetskog rata Engleska je nudila indijskim

vođama da Indija postane dominion, ali su oni to odbili. Nakon rata borba i pregovori su

nastavljeni. Ipak, 1947. od Indije su stvorene Indijska unija, Pakistan i Cejlon. Indija je

dobila nezavisnost, Ona je postala članica Komonvelta, ali je ta veza sa Engleskom bila

formalna. nezavisnost su dobili i Pakistan i Cejlon.

Kina

U razvoju kineske revolucije mogu se izdvojiti četiri perioda

1. od 1921. do 1926

2. 1927. do 1936.

3. 1937-1945

4. 1946.-1949.

Prvi period je počeo snažnim revolucionarnim pokretom radnika i studenata pod

vođstvom KP Kine i bio je ispunjen saradnjom sas Kuomintangom. Reorganizovana je

revolucionarna vojska južne Kine, koja je krenula na sjever, u cilju ijedinjenja zemlje. U

toku 1926. i 1927. došlo je do velikih borbi. Vojska južne Kine pod vođstvom generala

Čang Kaj Šeka u više mahova je potukla vojsku reakcionarne sjeverne Kine. Time je

završena prva faza revolucije.

Nakon smrti Sun Jat Sena 1925. na čelo Kuomintanga je došao Čang Kaj Šek, koji se

za kratko vrijeme pokazao kao predstavnik reakcionarnih krugova u zemlji, tj. kao

izdajnik revolucije.

Već 1927. izvršio je pokolj komunista, u velikim gradovima i formirao novu vladu u

Nankingu, koji je postao novi centar kontrarevolucije.

U Kuomintangu su vođstvo preuzele reakcionarne snage, dok je revolucionarne

elemente Čang Kaj Šek potiskivao. Međutim, Staljin je po svaku cijenu nastojao da

očuva saradnju KP Kine i Kuomintanga, iako ovaj više nije bio demokratska

organizacija kao u vrijeme Sun Jat Sena.

U toku 1927. došlo je do ustanka u gradovima pod vođstvom KP Kine, ali su oni

uskoro ugušeni. I tu je do izražaja došao Staljinov stav koji je KP Kine nametao

iskustva i obrasce oktobarske revolucije. Sve je to dovelo do sukoba unutar KP Kine.

Jedan od njenih osnivača Mao Ce Tung tvrdio je da borbu treba prenijeti na selo, i u

revoluciju uvuči saveznike radnika, revolucionarno seljaštvo. Po njemu je trebalo

stvoriti Crvenu arniju, i sovjete kao novu revolucionarnu vlast i izvršiti agrarnu reformu

radi stvaranja saveza radnika i seljaka. nakon što je otpušten iz KP Kine sa svojim

saradnicima je otišao u unutrašnjost zemlje, pozivajući seljake na borbu. Organizovao

je jedinice Crvene armije od seljaka. Naredne 1928. godine njemu su prišli razbijeni

revolucionarni odredi na čelu sa Ču Deom, koji je postao politički komesar Crvene

armije.

Za kratko vrijeme rebvolucionarna armija je povečana. Njoj su masovno pristupali

seljaci kojima je <Mao Ce Tung dijelio zemlju. Revolucionarna armija je stvarana kroz

marševe u borbi. Istovremeno, ona je stvarala i slobodnu teritoriju i vlast na njoj.

Nakon što se pokazala ispravnost njegovog stava Mao Ce Tung ponovo je primljen u

KP KIne, gdje je postao generalni sekretar.

Stvaranje i uspjesi Crvene armije uplašili su Ćang Kaj Šeka i reakcionarne krugove. Od

1930. do 1934. Čang Kaj Šek je je vodio nekoliko pohoda protiv Crvene armije, koju,

uprkos nekim uspjesima, nisu doveli do njenog uništenja. U toku 1937. počeo je i

napad Japana na Kinu.

Period od 1937. do 1945. ispunjen je borbom protiv Japanaca, a istovremeno se vodio i

građanski rat. Nakon napada Japana zaključen je novi sporazum između Kuomintanga i KP

Kine, a zbog spoljne opasnosti sporazum je prihvatio i Čang Kaj Šek. Prestala je međusobna

borba i počela je zajednička borba protiv Japana.

Crvena armija je ušla u sastav jediinstvene vojske, u kojoj su postojale dvije posebne

revolucionarne jedinice, IV i VIII armija.

Japanske trupe su bile bolje opremljene i prodrle su duboko na kineski teritorij. Čang Kaj Šek

je bio nedovoljno aktivan u borbi, protiv Japana i od 1945. otpočeo je i napad na IV i VIII

armiju. Obnovljen je građanski rat. Glavni teret borbe sa Japanom je pao na revolucionarne

armije. Čang Kaj Šek je veće snage slao protiv revolucionarne vojske nego protiv Japana,

iako je za ovu borbu dobijao pomoć od saveznika, tj. SAD.

Revolucionarna vojska je morala da se bori na dva fronta. Ipak, u avgustu 1945. Japan je bio

poražen a veliki doprinos pobjedi dale su IV i VIII armija. Time je zavrđšena treća faza

revolucije.

U četvrtoj i posljednjoj fazi, kineska revolucija se završila nakon žestokih borbi i velikih

teškoća. Nakon završetka rata sa Japanom nastalo je kratkotrajno primirje između KP Kine i

Kuomintanga. Međutim, već oktobra 1945. Čang Kaj Šek prelazi ponovo u napad. On je

dobio materijalnu pomoć od SAD, a čak i moralnu pomoć od Staljina s obzirom da je avgusta

1945 sklopljen savez između SSSR i Kine.

Revolucionasrne snage su odbile napad. Podsredstvom saveznika početkom 1046. došlo je

do novog primirja ali ga je Čang Kaj Šek pogazio i u julu 1946. prešao ponovo u napad. Sve

do jula 1947. njegove trupe su imale uspjeha. Tada je revolucionarna Kine prešla u

odlučujuću protivofanzivu i početkom 1948. nanijela potpuni poraz Čang Kaj Šeku, iako su

borbe sa ostacima njegove vojske trajale sve do 1951. kada su se oni sklonili na Formozu.

Nakon vojničke pobjede došlo je 1. oktobra 1949. do proglašenja NR Kine.

Put u Drugi svjetski rat

Zbivanja u svijetu između 1931. i 1939. godine označila su slom međunarodnog sistema

sigurnosti, koji je uspostavljen nakon 1919. Taj sistem sa Društvom naroda kao središtem,

trebao je spriječiti da spor između dviju država ne preraste u opći rat. Sistem se nije mogao

osloniti na pomoć SAD, a SSSR, iako član Društva, od 1934.-1939. nikada nije igrao veću ulogu.

Stoga je vođstvo pripalo V. Britaniji i Francuskoj. Činjenica da je Njemačka za vrijeme vladavine

Hitlera iracionalno težila ili svjetskoj prevlasti ili propasti, utjecala je da se sama Italija ili Japan

nisu odvratili od ekspanzionističkih namjera. Kada su se sve tri udružile u paktu protiv

Kominterne (Antikominterna pakt) u novembru 1936., a potom u Trojnom paktu, demokratske

snage su natjerane u defanzivu.

Japanski ekspanzionizam poticali su isključenje sa vitalnih tržišta, i osjećaj rasne

diskriminacije. Japanska ekspanzija u Mandžuriji i sjevernoj Kini do 1936. bili su sračunati na

kontrolu kineskih potencijala i eliminisanje britanskog, američkog i sovjetskog utjecaja.

Ekspanzija Japana počela je pritiskom na sjevernu Kinu, a nastavila se otvorenim osvajanjem

centralne Kine i obalnog pojasa 1937. – 39., a zatim se proširila na sjevernu Indokinu.

Po evropskom poimanju, Japan se nije nikada pretvorio u fašističku državu. Nije imao ni

firera, ni jednopartijski sistem. Međutim, u njemu je kao i u Njemačkoj, sa kojom je Japan

sklopio savez 1936., postojao brutalni i agresivni nacionalizam, i ubjeđenje da je

parlamentarna demokracija nespojiva sa nacionalnom veličinom. Opravdanje koje je Japan

isticao za svoju osvajačku politiku u Aziji, bilo je isto kao ono kojim je sebe opravdavala

Njemačka u Evropi: da dobije Lebensraum, životni prostor. Bez ekspanzije, smatrali su

japanski krugovi, Japansko ostrvo bi uskoro postalo pretjesno za japansko stanovništvo,

kojeg svakim danom ima više. Snažna privredna ekspanzija Japana nakon Drugog svjetskog

rata ( kao i Njemačke), nepobitan je dokaz netačnosti ovog njihovog argumenta.

U periodu između dva svjetska rata pojavili su se u nekim državama totalitarni politički

sistemi ili tzv. fašistički režimi. Oni su se pojavili u zemljama u kojima se parlamentarna

demokracija nije bila učvrstila.

U vrijeme porasta revolucionarnog pokreta radništva pod utjecajem Oktobarske

revolucije, obrazuju se stranke iz kojih su se razvile fašističke organizacije. U Italiji se

javljaju već 1921. godine, pod nazivom Camicie nere ( Kamicie Nere ) – po crnim

košuljama koje su nosili. Oni su pohodom na Rim u oktobru 1922. godine omogučili

dolazak na vlast Benita Musolinija.

Nezadovoljni vanjskopolitičkim statusom Italije nakon Prvog svjetskog rata, fašisti su

odlučili silom ostvariti hegemoniju na Mediteranu i Balkanskom poluostrvu

Talijanski ekspanzionizam inspirisan je Musolinijevom potrebom da ispuni nacionalističke

ambicije i održi ugled svjetskog državnika. To ga je inspirisalo da ojača položaj Italije u srednjoj

Evropi i pokuša steći kolonijalno carstvo u Etiopiji 1935. Britanski i francuski otpor te pobjeda

antifašističke Narodne fronte u Francuskoj naveli su ga na intervenciju u Španiji i na okretanje

Hitleru osovinom Rim - Berlin 1936.

Hitlerov ekspanzionizam bio je u skladu sa njemačkim nacionalističkim željama da se

nadoknade gubici iz 1919. i težnjom za hegemonijom u Evropi, uključujući evropski dio

Rusije, te za kolonijalnim carstvom u Africi i dalje.

Počeci dvadesetih godina pokazali su da je nacistima bila potrebna privredna kriza da bi došli

na vlast. Godine 1923., dok su vladale posljedice posljeratne inflacije, nacisti su dobili 32

poslanička mjesta na prvim slobodnim izborima. Ali, na sljedećim izborima, kada je privredna

situacija počela da se stišava, držali su samo 15 poslaničkih mjesta. Dok god je to

blagostanje trajalo, nacisti su bili osuđeni da ostaju na marginama njemačke politike.

u kratkom vremenskom roku velika ekonomska kriza je naškodila njemačkoj privredi diše

nego i jednojn drugoj u Evropi. Do 1932. industrijska proizvodnja se skoro prepolovila, i 6

miliona osoba, trećina njemačke radne snage – bilo je nezaposleno.

Zahvaljujući ekonomskoj krizi nacisti su prvi put postali glavna politička snaga . na

prvim izborima poslije kraha Vol strita 1930., broj nacističkih poslanika popeo se sa 12 na

127. U julu 1932., na vrhuncu krize, nacistička stranka je dobila 30 % glasova i 230

poslaničkih mjesta – više nego i jedna partija u historiji Vajmarske republike.

Hitler je 30. januara 1933 postao kancelar, uz podršku katoličke partije “centruma”, koja mu

je sa svojih 8 % glasova pomogla da dobije većinu 52 %. Kasnije će Hitler dobijati sve više

glasova. On je uveo klasičnu diktaturu i serijom zakona, odredbi i sl. je rekonstruisao Reich,

pretvarajući ga u unitarističku Njemačku, ukidajući podjelu na protestante i katolike i sl., a

proglašavajući arijevce i u skladu sa time progoneći Jevreje.

30. januara 1934. donio je Zakon o omogućavanju vođenja vlade, čime je ukinut

federativni karakter njemačke države, tj. landovi. Poslije smrti Hindenburga u avgustu

1934. Hitler je postao i poglavar države. Dužnosti kancelara i predsjednika sjedinjene su u

njegovoj lićnosti. Kao predsjednik Hitler je automatski postao vrhovni komansant njemačke

vojske od koje je od tada zahtijevano da se zaklinje na vjernost ne otadžbini, nego Hitleru

lično.

Hitler je težio ratu, ali nije očekivao da će to biti rat takvih razmjera. U njegovoj tzv. “Drugoj

knjizi” objavljenoj nakon rata,govori se o teorriji prostora, pri čemu Hitler kaže da njegov

pokret mora da odredi rast naroda koji je prvi na svijetu. On ima ideju o tome da Njemačka

bude hegemon hegemona, tj. da Europa bude hegemon svijeta, a Njemačka njen hegemon.

Po Hitlerovom mišljenju zemlja je božija i pripada onome ko je prvi stavi pod plug. To

Njemačka mora da uradi kao najsposobnija za to, pa je prema tome rat opravdan. Teorija

prostora ima dvije varijante: ujedinjenje austrijskih Nijemaca, sudetskih Nijemaca, njemačkih

manjina u Poljskoj, osvajanje Rusije s tim da ona postane njemačka Indija. Njemačka je

težila priključenju sjeverne Francuske zbog rudnika, Belgije, zatim Poljske i Ukrajine,

sklapanju carinske unije sa Austrijom i svođenju Rusije na predpetrovske granice, što znači

da Rusija nebi izlazila na Baltičko i Crno more. Ribentrop je podijelio Evropu na 7 velikih

prostora i shodno tome na 7 velikih sila.

Čim je Hitler došao na vlast, Njemačka je počela da se ponovo naoružava. “

Zahtijevan od vas Nijemaca, rekao je u januaru 1933., da nama , pošto ste drugima dali 14

godina, date 4 godine. Na zboru u Nirnbergu 1936. Hitler je podnio izvještaj šta je učinjeno

za te četiri godine: nijedan dotadašnji premijer nije bio u stanju da prikaže tako

pobjedonosni rekord uspjeha. nezaposlenost je pala u toku četiri godine sa 6 na manje od 1

miliona, a industrijska proizvodnja se podigla do nivoa koji je imala prije velike krize. Hitler je

tada mogao tvrditi da je stvorio koliko veliku toliko i uspješnu Njemačku. Sar se 1933.

referendumom izjasnio za pripajanje Njemačkoj, a u martu 1936. njemačka vojska je

umarširala u demilitarizovanu Rajnsku oblast.

Njemačka vlada više nije priznavala ograničenja Versaja i započela je obiman

program naoružavanja. Prvi put nakon Prvog svjetskog rata, Njemačka je ponovo postala

največa sila na evropskom kontinentu, od koje se strahovalo i čiji se glas slušao.

Između 1933. i 1938. troškovi za odbranu Njemačke su se upetostručili. Ova akcija

posebno je uzela maha nakon 1936. godine, nakon okupacije Rajnske oblasti. Tada je

usvojen četvorogodišnji plan za ponovno naoružanje koji je, više nego i u jednoj drugoj

evropskoj zemlji, veći dio privrede usmjerio na ratne potrebe.

Treći Rajh je bio zasnovan na nakim političkim i ideološkim stavovima neposredno

naslijeđenim iz XIX stoljeća, koje je Hitler razradio u političku teoriju i pretvorio u praksu, a

Rozenberg nazvao “ mitom XX stoljeća.“ “ U ljudskom društvu i čovjekovoj historiji”, glasi

suština tih stavova, “ ključnu ulogu imaju rase, a zadatak je XX stoljeća da osigura rasnu

čistoću.”

Nacionalsocijalistički pokret je to ispisao na svoj barjak i, došavši na vlast, počeo da

ostvaruje društvo i državu rasne čistote. Osnovu njegovog rasizma činio je antisemitizam, pa

je namjera da se ideologija pretvori u političku stvarnost otvorila pitanje mnogobrojnih

Jevreja, sraslih s njemačkim društvom, čija je uloga u društvu, privredi i kulturi bila veoma

istaknuta, a od kojih su mnogi nosili u sebi duboko ukorjenjeno njemačko nacionalno

osjećanje. Ali, upravo je ovo srastanje Jevreja u njemačku naciju budila posebna ogorčenja

antisemita, naročito nacionalsocijalista...

Pravne osnove rasnoj državi postavljene su Nirnberškim rasnim zakonima, od kojih je

jedan zvanično nosio ime Zakon o zaštiti Rajha, a drugi Zakon o zaštiti njemačke krvi i

njemačke časti. ... Prva među tim naredbama od 14. novembra 1935. utvrdila je slijedeći

princip: “ Jevrejin ne može biti državljanin Rajha. On ne raspolaže sa pravom glasa u

političkim pitanjima; on ne može vršiti javne funkcije.

Hitler je težio da Jevreje odvoji od ostalog njemačkog naroda, i da ih pripremi za eventualnu

likvidaciju. Jevreji su bili isključeni iz državne službe, odvojeni od svojih zanimanja, sportova i

umjetnosti. Organizovani su bojkoti jevrejskih radnji i isticane su crne liste onih domačica

koje su se usudile da se ogluše o bojkot.

Godine 1935. po Nirnberškom zakonu o rasi, postalo je nezakonito sklapanje brakova ili

održavanje seksualnih odnosa između Jevreja i ostalih Nijemaca.

... Iznenada je došao nov snažan talas antisemitizma, koji je dotad stalno jačao, a

došao je i kraj privrednoj sigurnosti Jevreja. Povod je bio atentat jednog

sedamnaestogodišnjeg Jevrejina na nekog njemačkog diplomatskog službenika pri ambasadi

u Parizu; službenik je podlegao povredama, Mladić je pucao u znak osvete zbog

nacionalsocijalističkog antisemitizma, ali je jedino uspio da pruži povod za neviđene pogrome

u XX stoljeću.

Atentat u Parizu dao je priliku koju je Gebels odavno čekao. Na godišnjicu pokušaja

puča iz 1923., uvečer, 9. novembra 1938. nacistički prvak je iskoristio komemorativnu

akademiju svojevremeno izginulih drugova i pozvao na antisemitsku akciju okupljene vođe

partije, SS i SA – odreda. Tako je počela zloglasna “ kristalna noć “ u kojoj su

nacionalsocijalisti organizovali i predvodili “ spontani revolt njemačkog naroda. “ Širom cijele

zemlje jurišni odredi su se ustremili na jevrejske bogomolje, škole, trgovine, preduzeća i

kuće. Paljevine, rušenja i demoliranja ipak nisu ostali jedini zločin noći između 9. i 10.

novembra 1938: bilo je ubijeno najmanje nekoliko desetina ljudi. Od tada su Jevreji konačno

isključeni iz društvenog života u cjelini i nad njima je počela lebdjeti sjenka smrti. Početkom

1939. Hitler je u jednom govoru obećao budućnost bez Jevreja, ali je u tom trenutku masa

njih još živjela u Njemačkoj.

Godine 1940. stvarani su planovi da Jevreji budu iseljeni na ostrvo Madagaskar poslije

Njemačke pobjede u ratu, međutim, od ljeta 1941. pristupilo se planskom istrebljenju,

masovnom ubijanju, što je eufemistički nazvano “konačnim rješenjem jevrejskog pitanja. “

Rasistička, antisemitska Njemačka počela je život kao totalitarna država, koja ima dvije

kategorije stanovništva, punopravnu i bespravnu, ali je završila kao kriminalna ustanova koja

sistematski vrši masovna ( milionska ) ubijanja čitavih naroda.

Država nacionalsocijalista nije bila samo antisemitska; ona je za niže rase proglasila i

neke druge etničke grupe, pa čak i porodice naroda. Rasna strogost je bila usmjerena i na

Cigane, sa kojima nije ni moglo biti pravih problema, jer su oni i onako živjeli na rubu

civilizacije, u nekoj vrsti dobrovoljnog geta, i bili bez ikakvog značajnijeg mjesta u

društvenom životu. Ipak je totalitarna mašinerija počela da progoni Cigane i šalje ih u logore

već od decembra 1938; u Drugom svjetskom ratu su i za njih došli dani masovnog

uništavanja. U pogledu drugih evropskih naroda, Sloveni su smatrani za nižu rasu, što nije

bilo bez najtješnje veze sa namjerama da se njemačka država proširi na Čehoslovačku,

Poljsku, Sovjetski Savez. Za ljude niže rase smatrani su i svi Nijemci sa urođenim teškim

psiho – fizičkim manama, pa ni oni nisu smatrani članovima zajednice. Kada su otpočeli

eksperimenti na živim ljudima, uz logoraše su kao zamorčići služile i osobe sa urođenim

teškim manama.

Španski građanski rat

Nakon Prvog svjetskog rata u Španiji se razmahao pokret Katalonije za autonomiju,

demokratske snage su jačale te ubrzo proglasile autonomiju. Ali, jaka reakcija s klerom na

čelu i nejedinstvenost demokratskih snaga omogučile su diktaturu Prima De Rivere 1923-

1930. Godine 1931. Katalonija je postala autonomna, demokratske snage ujedinile su se u

Narodni front, koji je 1936. godine dobio većinu na izborima. Nakon uspjeha Narodnog

fronta na izborima u Španiji 1936. godine, vojna hunta pokušala je da pučem preuzme vlast

u zemlji. Iste godine general Franco ( Franko ) počeo je krvavi građanski rat, koji su

potpomogle fašističke sile, Italija i Njemačka. Antifašistički pokret Jugoslavije ispoljio je među

prvima solidarnost s borbom španskog naroda protiv generala Franciska Franka. U španskom

građanskom ratu učestvovalo je preko 1.600 Jugoslavena, koji su se borili u redovima

internacionalnih brigada.

Građanski rat 1936. – 1939. godine postao je međunarodni problem. Francuska i Velika

Britanija su zastupale politiku nemiješanja, dok je SSSR snabdjevao republikance sa ratnim

materijalom. Iz cijelog svijeta hiljade dobrovoljaca borilo se u “ internacionalnim brigadama “ na

strani republikanaca. Njemačka i Italija pružile su punu podršku pobunjenicima pod vođstvom

generala Franca ( Franka ). Njemačka ih je snabdijevala oružjem, tehničarima i pilotima, a

Italija sa više desetina hiljada dobrovoljaca. Tri godine kasnije republikanci su poraženi i u

zemlji je je uspostavljena fašistička diktatura.

Anschlus Austrije

Prva na udar Hitlerove politike je došla Austrija. U njoj su kršćanski socijalisti preuzeli

dominantnu ulogu od socijaldemokrata i postepeno evoluirali ka fašizmu. Nacisti su 15.

marta 1933. u Austriji bili u ilegali, oko čega je bilo sukoba Hitler-Dolfus. U februaru 1934.

izbija ustanak radnika u Beču, a 1. maja Austrija se proglašava fašističkom korporativnom

državom, po ugledu na Italiju. Dolfus je 25. jula ubijen, a naslijedio ga je Šušnig, na koga

Hitler vrši veliki pritisak. Šušnig popušta i pristaje na plebiscit ali je Hitler bio svjestan da ima

dosta onih koji su bili protiv anšlusa, pa još nije htio plebiscit.

Nakon Šušnigove ostavke na vlast dolazi Zeis-Inkvart, vođa austrijskih nacista. Ubrzo

Hitlerove trupe ulaze u Austriju, koja je proglašena istočnom markom. Nakon Hitlerovog

dolaska u Beč, organizuje se plebiscit, na kome se 99,8 % stanovnika izjasnilo za anšlus.

Slijedeća je na redu bila Čehoslovačka. Česi i Slovaci su imali unitarnu državu, u kojoj

se smatralo da su Slovaci češko pleme. U Slovačkoj se razvio nacionalni pokret za federaciju i

samostalnost, a daljnji razvoj situacije im je omogučio da se proglase najprije autonomnim, a

zatim nezavisnim.

Od 1933. Konrad Henlajn je vodio “Domovinski front sudetskih Nijemaca”, a od

1935. se pokret zvao “Partija sudetskih Nijemaca”. Hitler mu je davao instrukcije kako da

djeluje u cilju pripajanja Češke. Beneš je pokušavao angažovati Francusku i Englesku

diplomatskim putem, ali uzalud. U maju 1938. dolazi do prve češke krize, a u septembru do

druge, što je vodilo ka Minhenskom sporazumu.

Pomirljiva politika zapadnih država prema Hitleru dovodi 1938. godine do kapitulacije

zapadnih demokracija. Na sastanku u Minhenu 1938. Francuska i Velika Britanija su popustile

pred Hitlerovim zahtjevima, smatrajući da će to spasiti svjetski mir.

Sastanak dvojice diktatora sa predsjednicima vlada Britanije i Francuske, počeo je u 12

sati i 45 minuta

... Hitler je bio blijed, uzbuđen. Budući hendikepiran zbog nepoznavanja i jednog

stranog jezika, on se najviše oslanjao na Musolinija. I zaista je izgledalo da je Musolini bio u

boljem raspoloženju od sviju ostalih i da je odigrao vodeću ulogu na toj konferenciji i to

definitivno i zbog toga što je poznavao jezike ostalih...

Konferencija je bila tako brzo improvizovana da joj je nedostajala svaka organizovanost.

Zapisnici se uopće nisu vodili, delegacije su sjedile u udobnim naslonjačima, razbacanim u

velikom krugu. Poslije odmora za ručak, u sobu su nagrnuli ambasadori, službenici i ađutanti,

koji su sačinjavali publiku, poredanu duž zidova. Zajednička diskusija bila je često prekidana

u upadicama ili razgovorima pojedinaca a to je bilo olakšano teškoćama oko prevoda. Kad

god bi članovi ove ili one delegacije ulazili ili izlazili radi pripremanja nacrta, nastajao je

prekid u radu. G. Čemberlen, bivši ministar finansija, bio je naročito uporan u pitanjima kao

što je naknada za svojinu; Hitler je to pitanje odbacio ljutito i ravnodušno. Najzad je

postignut sporazum u ranim jutarnjim časovima, 30. septembra. Dvojica diktatora prepustili

su Britancima i Francuzima odvratan zadatak da saopće Česima uslove pod kojima će se

izvršiti kasapljenje njihovih zemalja.

... One noći kada je održavana Minhenska konferencija napisao je general Jodl u svom

dnevniku i ovo: “ Potpisan je Minhenski sporazum. Čehoslovačka kao sila više ne postoji...

Hitlerov genije i njegova odlučnost da se ne prikloni čak ni pred svjetskim ratom, opet su

odnijeli pobjedu bez upotrebe sile. Ostaje nada da su nevjerni, slabi i sumnjalice promjenili

svoje mišljenje i da će kao takvi i ostati. “

Hitlerov prestiž u Njemačkoj uzdigao se ovim još više; olakšanje zbog izbjegnutog rata

bilo je udruženo sa oduševljenjem zbog tako jeftinog dobitka...

Za šest mjeseci Austrija i Sudetska oblast predstavljali su trijumf onih metoda

političkog rata koje je Hitler tako brižljivo pripremao posljednjih godina. Time je sjajno

odbranjena i njegova postavka o slabosti zapadnih demokratija, kao i o međunarodnoj

pocjepanosti koja nije dopuštala stvaranje jedinstvenog fronrta protiv njega. Pet godina

poslije dolaska na vlast, on je Njemačku uzdigao sa najnižeg položaja na kome se nalazila u

čitavoj svojoj historiji na položaj vodeće sile u Evropi, a sve to – ne samo bez rata, nego i uz

pristanak Britanije i Francuske. Taktika zakonitosti donijela je velike dividende, kako u

inostranstvu tako i kod kuće.

Činjenica da je predsjednik vlade Velike Britanije dolazio dva puta u Njemačku da

posreduje kod njega i da je u trećem slučaju žurio žurio preko Evrope, zajedno sa šefovima

vlade Francuske i Italije, da se poslije najsitnije moguće primjedbe sastane s njim,

sadržavala je u sebi razloge za Hitlerovo lično trijumfovanje. On je svakako bio svjestan

značaja činjenice da je dvadeset godina poslije završetka Prvog svjetskog rata diktirao uslove

pobjedničkim silama iz 1918. u onome istom gradu u kome je počeo svoju karijeru kao

nepoznati agitator.

Poslije Minhena, izvan Njemačke je zavladalo mišljenje da je Hitler cijelo vrijeme

blefirao, da je uvijek imao na umu “ Minhen “ i da se podrugljivo smješka kada Čemberlen

nije mogao prozrijeti njegov blef i kad je ozbiljno shvatio njegove prijetnje. Ovo mišljenje u

najvećoj mjeri karakteriše diskusija za vrijeme Minhenske krize, čak i danas. Međutim, ono

ne odgovara utiscima onih koji su poznavali Hitlera u to vrijeme. Ako se ti utisci uporede,

dobiva se potpuno različita slika Hitlerovog duševnog stanja. Najvjerovatnije je da je Hitler

bio potpuno neodlučan da li da rizikuje rat ili ne, sve do podne 28. septembra, kada je primio

poruku od Musolinija. Prema mišljenju Čemberlena, Hitler nije oklijevao u pitanju da li da

dobije Sudetsku oblast pomoću sile ili pregovora, nego da li će dobiti Sudetsku oblast a uz to

i cijelu Čehoslovačku.

Kritika Minhenskog sporazuma, koja je počela da se pojavljuje u Britaniji i Francuskoj,

i činjenica da je Britanska vlada predložila povećanje, a ne smanjenje svog programa

naoružanja, ubrzo je izazvala Hitlerov bijes.

Poslije razmišljanja Hitler je ostavio stvari da miruju za neko vrijeme, ali njegova namjera da

krene jedan stepen dalje nije nikada dolazila u pitanje, pa je 21. oktobra izdata oružanim

snagama nova direktiva koja je predviđala, neposredno poslije mjera za odbranu Njemačke,

pripreme za likvidaciju Čehoslovačke...

U martu 1939. godine, njemačke trupe su ušle u Čehoslovačku, okupirale je i raskomadale.

Na njenoj teritoriji stvoreni su Češki Protektorat, pod njemačkom vlašću, a Slovačka je postala

satelitska država. Naredni agresivni akt Njemačke bio je usmjeren prema Poljskoj, od koje je

Hitler tražio Gdansk ( Danzig – Dancig ).

Britanski i francuski stav prema Hitleru bio je do 1939. daleko od jedinstvenog. Hitlerova

autokratija, antiboljševizam i antisemitizam bili su cijenjeni, a u većem dijelu Evrope nije bilo

otpora saradnji sa nacističkom Njemačkom.

Nakon neuspjeha Društva naroda u slučaju Etiopije, Belgija i druge manje evropske države

pokušavale su očuvati svoju samostalnost, pridružujući se 1938. Kopenhagenskoj deklaraciji. To

je bio uzaludan pokušaj jer su do 1939. samo granice Španije, Portugala, Turske, Švajcarske i

Švedske ostale nepovrijeđene. Britanija i Francuska su pokušavale izbjeći sukob smirujući Hitlera.

Nakon žrtvovanja Čehoslovačke u Minhenu 1939. to više nije bilo moguće. Zbog neodlučne

politike zapadnih zemalja, Sovjeti su se u avgustu 1939. godine nagodili sa Hitlerom,

zaključujućim Ugovorom o nenapadanju.

Drugi svjetski rat

KRONOLOŠKA TABLICA DRUGOG SVJETSKOG RATA

1939.

1. 9. Njemački napad na Poljsku; početak drugog svjetskog rata

3. 9. Velika Britanija i Francuska objavljuju rat Njemačkoj

17.9. Sovjetske trupe ulaze u istočnu Poljsku

28.9. U Moskvi potpisan sporazum između Njemačke i SSSR-a o podjelii Poljske; Estonija

potpisuje sa SSSR-om ugovor o pomoći i ustupa mu uporišta

5. 10. Letonija potpisuje sa SSSR-om ugovor o pomoći i ustupa mu uporišta

6. 10. Svršetak ratnih operacija protiv Poljske; od područja koja je okupirala Njemačka

(nakon što su

neki dijelovi pripojeni Reichu) osnovan "Generalni guvernman"

10. 10. Litva potpisuje sa SSSR-om ugovor o pomoći i ustupa mu uporišta

30. 11. Poslije neuspjeha pregovora o teritorijalnim zahtjevima, SSSR napada Finsku

14. 12. Društvo naroda proglašava SSSR agresorom i isključuje ga iz svojih redova

1940.

12. 3. Potpisan finsko-sovjetski ugovor o miru u Moskvi; Finska odstupa SSSR-u Karelijsku

prevlaku, a poluotok Hanko ustupa mu na 30 godina

9. 4. Njemačka bez borbe zaposjeda Dansku

9. 4.-8. 6. Njemačka osvaja Norvešku

10. 5. Njemačka napada na Zapadu i ulazi u Nizozemsku i Belgiju (kapituliraju 15. 5.

odnosno 18. 5.);

u Velikoj Britaniji Winston Churchill postaje predsjednik vlade

10. 6. Italija objavljuje rat Velikoj Britaniji i Francuskoj

14.6. Njemačke trupe ulaze u Pariz

16. 6. U neokupiranom dijelu Francuske predsjednik vlade postaje Petain i traži primirje od

Njemačke

18. 6. General de Gaulle sastavlja u Londonu "Nacionalni komitet slobodne Francuske"

22. 6. Petainova vlada potpisuje u Compiegneu primirje s Njemačkom

28. 6. Sovjetske trupe zaposjedaju dio Sjeverne Bukovine i Besarabiju

10.7- lipanj 1941. Njemački zračni napadi na Veliku Britaniju ("Bitka za Englesku");

14.-15. 11. 1940. njemačko zrakoplovstvo sravnjuje sa zemljom engleski grad Coventry

3. 5. i 6. 8. Litva, Letonija i Estonija pripojene Sovjetskom Savezu, u skladu s njemačko-

sovjetskim ugovorom

30. 8. "Druga bečka arbitraža" određuje da Rumunjska ustupi Mađarskoj sjevernu

Transilvaniju

27. 9. Njemačka, Italija i Japan potpisuju u Berlinu Trojni pakt ("osovina Rim-Berlin-Tokio")

28. 10. Talijanske čete napadaju iz Albanije Grčku

20. 11. Mađarska pristupa Trojnom paktu

23. 11. Rumunjska pristupa Trojnom paktu

1941.

22. 1. Kapitulacija talijanske vojske u Tobruku

25. 3. Jugoslavija pristupa Trojnom paktu

27.3. U Jugoslaviji udar protiv kneza Pavil i otkazivanje pristupa Trojnom paktu

31.3. Prva ofenziva njemačkog afričkog korpusa u Libiji; prodor doEgipta

5. 4. Englezi zauzimaju Adis Abebu

6. 4. Potpisan sovjetsko-jugoslavenski ugovor o prijateljstvu; početak njemačko-talijanskih

ratnih

operacija protiv Jugoslavije (kapitulacija jugosl. vojske 17.4.) i Grčke (do 11.5. zauzeta čitava

Grčka s otocima)

13.4. U Moskvi potpisan japansko-sovjetski ugovor o nenapadanju i prijateljstvu

20.5.-1.6. Nijemci zauzimaju Kretu

22. 6. Njemačka napada bez objave rata SSSR; Komunistička partija Jugoslavije prvi put

poziva na

oružani ustanak (drugi put 4.7.)

rujan-listopad Nijemci zauzimaju Kijev, Kalinin, Odesu, Taganrog, Harkov

rujan-studeni Prva neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij u Srbiji

14.8. Churchill i Roosevelt potpisuju program zajedničkih političkih načela SAD i Velike

Britanije

(Atllantska povelja)

28. 11. Nijemci prodiru preko Volge; Crvena armija oslobađa Rostov

6. 12. Početak sovjetske protuofenzive pred Moskvom

7. 12. Japanci napali američku flotu u Pearl Harboru

8. 12. SAD i Velika Britanija objavljuju rat Japanu

11.12. Njemačka i Italija objavljuju rat Sjedinjenim Državama

22. 12. U Jugoslaviji formirana 1. proleterska udarna brigada kao prva regularna jedinica JNA

(u Rudom)

29. 12. Sovjetske čete oslobađaju Kerč; zaustavljena njemačka ofenziva u Sovjetskom

Savezu

1942.

siječanj-veljača U Jugoslaviji druga neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij (u Bosni)

siječanj-svibanj Japan osvaja Singapur, Nizozemsku Indiju, Burmu, Filipine i velik broj otoka

na Pacifiku

20. 1. Konferencija nacionalsocijalističkih prvaka u Berlinu (Berlin-Wannsee) donosi odluku o

"konačnom rješavanju" židovskog pitanja

travanj - U Jugoslaviji treća neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij (prodor u

Bosansku Krajinu, listopad bitka na Kozari)

4.-7.6. Pomorska i zračna bitka kod otočja Midway na Pacifiku; odlučna pobjeda američkih

snaga nad Japanom

7.6.-4.7. Nijemci osvajaju Krim sa Sevastopolom

30. 6. Kod EI Alameina zaustavljeno njemačko napredovanje u Sjevernoj Africi

16. 7. Početak velike talijanske "roške ofenzive" u Sloveniji

7. 8. Amerikanci se iskrcavaju na Guadalcanalu (najvećem u skupini Salomonskih otoka)

1. 8. Njemačke planinske jedinice stižu na vrh Elbrus na Kavkazu

23. 10.-20. 11. Britanska protuofenziva u Sjevernoj Africi; Montgomery probija njemačko-

talijanske položaje

kod El Alameina

7.-8. 11. Britanske i američke trupe iskrcavaju se u Maroku i Alžiru

11. 11. Njemačke čete ulaze u višijsku Francusku

19.-21. 11. Crvena armija opkoljava Nijemce kod Staljingrada

26.-27. 11. U Bihćcu održano 1. zasjedanje AVNOJ-a

1943.

14.-26. 1. Konferencija u Casablanki (Churchill, Roosevelt, de Gaulle); silama osovine

postavljen zahtjev za bezuvjetnom kapitulacijom

14. 1.-17.2. Crvena armija probija front na Donu

20. 1. do travnja U Jugoslaviji četvrta neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij

(prijelaz narodnooslobodilačke vojske i Vrhovnog štaba preko Neretve i Drine)

31. 1. i 2. 2. Kapitulacija njemačke 6. armije u Staljingradu; feldmaršal von Paulus predaje se

sa 90000 vojnika

13. 5. Kapitulacija njemačko-talijanskih trupa u Sjevernoj Africi

15.5.-15.6. U Jugoslaviji peta neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij (bitka na

Sutjesci)

10.7. Anglo-američke trupe iskrcavaju se na Siciliji

12.7. Početak sovjetske ljetne ofenzive; njemačke trupe povlače se preko Dnjepra

25. 7. U ltaliji svrgnut Benito Mussolini i interniran na Gran Sassu

od rujna do siječnja 1944. U Jugoslaviji šesta neprijateljska ofenziva na cjelokupni

oslobođeni teritorij

3.9. U Siracuzi na Siciliji tajno potpisano primirje između Italije i Saveznika

8. 9. Kapitulacija ltalije

9. 9. Amerikanci se iskrcavaju kod Salerna

12. 9. Nijemci padobranskim desantom oslobađaju Mussolinija iz internacije; nakon toga

Mussolini osniva u Sjevernoj Italiji .Socijalnu Republiku Italiju"

13. 10. ltalija objavljuje rat Njemačkoj

6. 11. Crvena armija oslobađa Kijev

8. 11-1. 12. Teheranska konferencija (Roosevelt, Staljin, Churchill); dogovorena podjela

Njemačke, određene istočna i zapadna granica Poljske, odlučeno da se pomaže NOP u

Jugoslaviji

29. 11. U Jugoslaviji Drugo zasjedanje AVNOJ-a (u Jajcu)

27. 12. Libanon postaje nezavisan od Francuske

1944.

1. 1. Sirija dobiva nezavisnost

14. 1. Crvena armija započinje ofenzivu kod Lenjingrada i Novgoroda

21. 1. Amerikanci se iskrcavaju kod Nettuna (južno od Rima)

4. 3. Početak velike sovjetske ofenzive protiv njemačkog južnog krila (do 12. 5. oslobođeni

Krim i Odesa)

od travnja do lipnja U Jugoslaviji sedma neprijateljska ofenziva na oslobođeni teritorij (u

sklopu ofenzive njemački

zračni desant na Drvar 25. 5.)

lipanj-srpanj Početak velike americke ofenzive na južnom Pacifiku

4. 6. Američke čete zauzimaju Rim

6. 6. Iskrcavanje anglo-američkih trupa u Normandiji pod zapovjedništvom generala

Eisenhowera

(početak tzv. druge fronte)

22. 6. Početak sovjetske ofenzive protiv njemačke armijske grupe “Centar"; napredovanje

sovjetskih trupa prema Narevu i Visli

20. 7. Neuspio atentat na Hitlera u Rastenburgu

25. 7. Na Zapadu Amerikanci probijaju njemačku frontu kod Avranchea

26. 7. Crvena armija dolazi na Vislu

1.-2. 8. Crvena armija prodire do Varšave i zaustavlja se pred Pragom, predgrađem Varšave

na desnoj obali Visle; ustanak u Varšavi, koji će trajati 60 dana

12. 8. Sastanak Tito-Churchill u Caserti

15. 8. Saveznici se iskrcavaju u južnoj Francuskoj

21. 8. Crvena armija zauzima Bukurešt

21. 8.-7. 1 O. Konferencija u Dumbarton Oaksu (SAD, Velika Britanija, SSSR, Kina) odlučuje

da se umjesto

Društva naroda osnuje Organizacija ujedinjenih naroda 2

25. 8. Rumunjska objavljuje rat Njemačkoj; oslobođen Pariz

14. 9. Sovjetske čete zauzimaju Pragu, predgrađe Varšave, u kojoj još traje ustanak

16. 9. Crvena armija zauzima Sofiju

2. 10. Nijemci ugušuju ustanak u Varšavi

19. 10. do 3. 5. 1945. Amerikanci ponovo zauzimaju Filipine

20. 10. Jedinice prve armijske grupe NOVJ i Crvene armije oslobađaju Beograd

28. 10. Bugarska potpisuje primirje sa SSSR-om, Velikom Britanijom i SAD

16.-24. 12. Bezuspješna njemačka ofenziva u Ardenima

31. 12. Mađarska objavljuje rat Njemačkoj

1945.

12. 1. Sovjetske trupe probijaju njemačku frontu na Visli; do kraja siječnja napreduju do

Odre

15. 1. Sovjetske trope zauzimaju Varšavu

4.-11. 2. Konferencija u Jalti (Roosevelt, Staljin, Churchill); odlučeno je da se Njemačka

podijeli na četiri okupacione zone; SSSR se obvezuje da će ući u rat protiv Japana

7. 3. Amerikanci prelaze Rajnu kod Remagena; slom njemačke zapadne fronte

18. 3. U Beogradu sastavljena vlada Federativne Demokratske Republike Jugoslavije

22. 3. U Kairu osnovana Arapska liga

1.4.-21.6. Amerikanci osvajaju japanski otok Okinawu

13. 4. Smrt američkog predsjednika Roosevelta; na njegovo mjesto dolazi dotadašnji

potpredsjednik Harry S. Truman; sovjetske trupe zauzimaju Beč

16. 4. Sovjetska ofenziva preko Odre i Nise prema Berlinu

19. 4. Amerikanci ulaze u Leipzig

21. 4. Francuzi zauzimaju Stuttgart

25. 4. Američke i sovjetske čete sastaju se kod Torgaua na Labi

25. 4.-26. 6. Konferencija u San Francisku; osnivanje Organizacije ujedinjenih naroda

30. 4. Hitler izvršava samoubojstvo; njegov nasljednik postaje admiral Donitz

30. 4.-1.5. Jugoslavenska armija oslobada Trst

2. 5. Kapitulacija Berlina, koji su osvojile sovjetske trupe

7.5.,9. 5. U Reimsu i u Berlinu potpisana bezuvjetna kapitulacija Njemačke; oslobođena

Ljubljana

8. 5. Jedinice 1. i 2. jugosl. armije oslobađaju Zagreb

15. 5. Kapitulacija svih njemačkih trupa najugoslavenskom teritoriju

17. 7.-2. 8. Potsdamskakonferencija;

26. 7. donesena deklaracija o Japanu

6. 8. Amerikanci bacaju atomsku bombu na Hirošimu

8. 8. SSSR objavljuje rat Japanu

9. 8. Amerikanci bacaju atomsku bombu na Nagasaki

30. 8. Iskrcavanje američkih snaga u Tokijskom zaljevu

2. 9. Kapitulacija Japana; potpisana na američkom brodu "Missouri" u Tokijskom zaljevu

Izbijanje rata

Dok se u vezi s izbijanjem prvog svjetskog rata još i moglo govoriti o "podjeli" krivnje, o

pitanju krivnje za drugi svjetski rat nikad se nije raspravljalo. Za 1939. godinu more se uzeti

kao nepobitno da su Hitler i njegovi pomagači

rat planski pripremali i naposljetku tačno odredili dan i sat u koji će započeti neprijateljstva.

Pri tome valja ponovo naglasiti da početkom godine Hitler još nije bio siguran da će rat

početi onako i protiv onog neprijatelja kako se na kraju dogodilo, ali je odlučio da u svakom

slučaju - iskoristivši položaj Njemačke u Srednjoj Europi postignut 1938. pripajanjem Austrije

i razbijanjem Čehoslovačke - stavi u pokret u međuvremenu izgrađenu ratnu mašinu radi

ostvarenja svojih pravih ciljeva, u prvom redu "dobivanja prostora" na Istoku.

Nekoliko tjedana poslije Münchena povedeni su isprva oprezni razgovori s poljskom vladom

da se ispita bi li ona možda htjela nastaviti politiku iz 1934. godine i pripomoći ostvarenju tih

planova. Jer Varšava je čak sudjelovala pri razbijanju Čehoslovačke i tom prilikom dobila od

svršetka prvog svjetskog rata sporni komad industrijskog područja oko rijeke Olse (gradove

Cieszyn, Česky Tešin).

Ali ovoga puta Poljaci su ipak prozreli što im prijeti, a osjećali su se i dovoljno snažnima da

brane svoju samostalnost; pravilnost te odluke doživjela je svoju potvrdu kad je Hitler u

ožujku 1939. likvidirao i ostatak Čehoslovačke, koji je netom u Münchenu i sam prizano, i

kad je 21. ožujka zatražio da Poljska odstupi Njemackoj Gdansk (Danzig) i dopusti joj da kroz

koridor izgradi auto-cestu koja će biti pod njezinim suverenitetom.

U čehoslovačkom slučaju Hitler je "dopustio" da se stvori marionetska Slovačka, dok su

krajevi naseljeni Česima došli kao "Češko-moravski protektorat" pod takozvanu zaštitu

Njemačke. To očito kršenje riječi i međunarodnog prava izazvali su radikalan zaokret u

britanskoj politici.

Sada je naime i Chamberlainu postalo jasno da su Hitlerovi ciljevi mnogo dalekosežniji no što

je uklanjanje nacionalnopolitičkih "nepravdi" iz versailleskog poretka. Otvorenom izjavom

premijera pred Donjim domom London je ponudio svoju pomoć svakoj državi koja bi svoju

nezavisnost smatrala ugrorenom. Time se Velika Britanija angažirala u Istočnoj Europi,

premda je to do tada uvijek izbjegavala, a to je bio znak da je uvidjela kako i nju samu

ugrožava nacistička ekspanzionistička politika. U međuvremenu. Italija je u travnju zaposjela

Albaniju i mjesec dana kasnije sklopila s Hitlerom "Čelični pakt".

Hitler je pak 28. travnja 1939. istodobno otkazao i ugovor s Poljskom zaključen na deset

godina i ugovor o floti zaključen s Engleskom, pa je prema prokušanom receptu iskoristio

njemačke žalbe zbog Gdanska kako bi zaoštrio međunarodnu krizu.

Počela je diplomatska utrka za manje europske države, pri čemu je Njemačka, već i

geografski u prednosti, neke od njih ugovorima o nenapadanju uljuljala u iluzije da će njihov

prostor ostati neutralan (Danska, Estonija, Letonija).

Pri tome mu je Litva morala vratiti područje Memela (litv. Klaipeda), a s Rumunjskom, nekoć

gorljivom zagovornicom Društva naroda i Male antante, sklopila je trgovački ugovor o

eksploataciji nafte, tako važne za vođenje rata. Odlučno je, razumije se, moralo biti stajalište

SSSR-a.

Propagandni aparat Trećeg Reicha bio je do tada uperen protiv njega, i upravo je zato

Staljin, koji je godinama nastojao voditi vanjsku politiku u okviru Društva naroda i u

sporazumu sa Zapadom, vidio u tome što su ga zaobišli pri sklapanju Münchenskog

sporazuma neku zakulisnu prijetnju, sporazumijevanje Četvorice na račun SSSR-a.

Pa kad su u ljetu 1939. London i Pariz pokušali tu pogrešku ispraviti i u obrambeni front

protiv njemačke agresije uključiti i Moskvu, ona je u tome, još uvijek nepovjerljiva, vidjela u

prvom redu pokušaj da je gurnu u prvu borbenu liniju. A njezino je nepovjerenje bilo utoliko

veće što Poljska, precjenjujući svoje snage, nije htjela sovjetskim trupama dopustiti prolaz ni

u slučaju rata niti sklopiti ugovor o uzajamnoj pomoći.

Tako su se pregovori otegnuli, dok ih odjednom nije prekinula vijest o njemačko-sovjetskom

Paktu o nenapadanju (23. kolovoza), koja je zaprepastila svijet. Staljin se nadao da će s

takvim ugovorom moći ostati izvan rata, koji je očito bio pred vratima. Hitler je možda čak

očekivao da će time zadržati Zapad da ne ispuni svoja obećanja o pomoći Poljskoj, jer joj

sada stvarna pomoć nije mogla ni stići, i da će izoliranu poljsku državu brzo pregaziti.

S moskovskim paktom bioje povezan i tajni sporazum u kojemu su obje sile međusobno

razgraničile interesne sfere, pri čemu je Baltik i poljski istok duž Visle i Nareva pripao

sovjetskoj sferi.

Tako se zapravo još prije početka rata izvršila četvrta dioba Poljske, a sovjetsko vodstvo,

koje se zbog uređenja nakon prvog svjetskog rata moralo zadovoljiti "socijalizmom u jednoj

zemlji", dobilo je osnovicu za svoju kasniju vanjsku politiku.

Osvajanje Poljske

U ratu, koji je započeo 1. rujna. Hitler je brzo svladao i zaposjeo Poljsku. Ali zapadne su sile

ipak stupile u rat, a i SSSR je također uputio svoje trupe u poljske krajeve koji su ugovorom

s Hitlerom bili priznati. I tri su baltičke države bile primorane sklopiti s njim "ugovore o

pomoći" i svoja uporišta ustupiti Crvenoj armiji.

Baltički Nijemci, koji su bili naseljeni u tim zemljama već oko 600 godina, preseljeni su na

temelju njemačko-sovjetskog ugovora "o granicama i prijateljstvu" od 27. rujna 1939. "kući u

rajh". A u pobijeđenoj Poljskoj Nijemci su započeli krvavo barbarstvo, koje je trebalo uništiti

poljski narod.

Nekadašnje pruske pokrajine - još nešto povećane - proglašene su njemačkim okružjima

(Reichsgau) i tu su se nacionalsocijalistički funkcionari morali prihvatiti ponovne

germanizacije. U preostalom dijelu Poljske (takozvanom "Generalnom guvernmanu"), u koji

je došao za generalnog guvernera - gotovo kao gorka karikatura same ideje - dotadašnji

predsjednik Akademije za njemačko pravo, počeli su odredi SS ili SD hapsiti i masovno

strijeljati ljude, ne štedeći ni žene ni djecu, da bi uništili vodeći politički i intelektualni sloj i, u

Poljskoj tada veoma brojne, Židove.

Dio oficira koji se nije slagao s tim nasiljima zadovoljavao se time da svoje čete drži po

strani od svega toga, ograničavajući se na čisto vojne zadatke. Ali u vrhu vojnog vodstva bilo

je nekoliko ljudi iz škole bivšeg šefa generalštaba Becka, koji je u ljetu 1938. iz protesta

prema Hitlerovoj ratnoj politici podnio ostavku, kojima je, kao i tadašnjem šefu generalštaba

Halderu, bilo jasno da vojska snosi moralnu i političku suodgovomost pa su razmišljali kako

da uklone Hitlera.

Činilo se da je još moguće spriječiti veliki svjetski požar, budući da se zasad na Zapadu vodio

samo pozicijski rat. Englesko-francuske trupe ušle u izgrađeni obrambeni sistem i čekale, a

Chamberlainova je vlada još uvijek tražila nekakav izlaz i nadala se da će blokada efikasno

djelovati na njemačku ratnu privredu, kojoj su bile potrebne sirovine. Slaba njemačka

opozicija uspostavila je neke dodire s engleskim izaslanicima, ali se ubrzo pokazalo da ona

zapravo ne zna što bi mogla učiniti.

Rat na Zapadu

U proljeće 1940. započele su velike ratne operacije. Najprije su zahvatile državu koja je u

prvom svjetskom ratu još bila uspjela sačuvati neutralnost, Norvešku. Tu su se izravno

sukobili zapadni i njemački interesi. Njemački su se brodovi još uvijek mogli probijati kroz

blokadu time što su plovili duž norveške obale, dakle neutralnim teritorijalnim vodama; tuda

se preko Narvika prije svega dovozila švedska ruda, koja je bila od životne važnosti za

njemačko naoružavanje. Sada je vodstvo njemačke ratne mornarice htjelo pod svaku cijenu

taj opskrbni put i vojnički osigurati, dok je Zapad htio, upravo suprotno, zatvoriti taj

posljednji slobodni prolaz u Sjevernom moru.

Obje vojničke operacije što su išle za ostvarenjem tih ciljeva bile su planirane za isti dan, ali

je njemačka bila pripremljena temeljitije i obuhvatnije, jer je Njemačka htjela vojnički zauzeti

sve ključne položaje u čitavoj zemlji.

U sukobu do kojeg je došlo njemačka je flota doduše izgubila sve svoje moderne razarače,

ali se englesko-francuski ekspedicijski korpus morao povući iz Narvika, i vojnički slaba

Norveška morala se poslije kratkotrajnog otpora pokoriti njemačkoj okupaciji. Pri tome je već

i njemačko ratno zrakoplovstvo pokazalo svoje značenje u suvremenom ratovanju kao

transportno i borbeno sredstvo, a potvrdila se i njemačka premoć u zraku.

10. svibnja počeo je njemački napad na Zapadu, i opet, kao u prvom svjetskom ratu, s jakim

desnim krilom, koji je ovoga puta uvukao u područje operacija čak i Nizozemsku, ali uz

odlučujući udar u sredini. Upravo ondje gdje je na belgijskoj granici prestajao čvrst

obrambeni sistem Maginotove linije, njemačke su udarne divizije krenule u munjeviti napad

kako bi razdvojile neprijateljske armije.

"Plan zahvata srpom"urodio je potpunim uspjehom zahvaljujući i koncentriranoj snazi

oklopnog naoružanja i neprestanoj njemačkoj nadmoći u zraku. Dvije neutralne države,

Nizozemska i Belgija, bile su pregažene i brzo prisiljene da kapituliraju, a engleski

ekspedicijski korpus opkoljen kod Dunkerquea: ali zahvaljujući akciji engleske flote uspjelo

mu je, iako uz gubitak cjelokupnog ratnog materijala, da se spasi na otok. Otpor preostalih

francuskih trupa duž Seine brzo je skršen i Francuska primorana na kapitulaciju u

Compiegneu (22.lipnja 1940).

Ako je - govoreći što je moguće objektivnije - velik dio Nijemaca prihvatio početak rata tek s

lojalnom odanošću, a nova osvajanja na Istoku već s pravim zadovoljstvom, nakon ovog

trijumfalnog šesttjednog pohoda Hitler se našao na vrhuncu slave.

Mussolini, njegov partner u "osovini", još se sjećao prvog svjetskog rata. pa se u početku,

iako su taj savez nazivali "Čeličnim paktom", radije držao politike "suzdržavanja od rata",

dakle opreznog čekanja. Ali sada, kad se činilo da je riječ samo još o podjeli plijena, on nije

htio izostati, pa je 10. lipnja navijestio rat i Engleskoj i Francuskoj.

A Hitler se već u srpnju bavio mišlju da još iste godine pošalje svoje trupe na SSSR.

V. Britanija i SAD

Jedino se Engleska još uvijek nije predavala. Chamberlain je 10. svibnja morao odstupiti

zbog svojega prijašnjeg političkog stajališta i zbog poraza u Norveškoj, pa je vodstvo

kabineta preuzeo Winston Churchill. U tadašnjoj situaciji on je svojoj zemlji mogao obećati

samo "krv, znoj, žrtve i suze", ali se također obvezao da će rat nastaviti svom energijom i iz

svakog položaja.

Kad je Hitler (19. srpnja) pred njemačkim Reichstagom u pozi svemoćnog pobjednika

ponudio okončanje rata, Engleska se na to nije ni osvrnula. Njemačka invazija Engleske,

planirana pod šifrom "Operacija morski lav", bila je još i sada vrlo rizična zbog jake engleske

flote, a nije se mogla ni započeti dok se ne izbori njemačka prevlast u zraku. Ali ona nije bila

ostvarena: u nizu zračnih bitaka njemačko je zrakoplovstvo trpjelo sve veće gubitke.

Tako je britanska otočna sila dobila na vremenu da se ponovo naoruža. Pri tome su je sve

otvorenije podupirale Sjedinjene Američke Države.

Njihov predsjednik F. D. Roosevelt je već godinama oštrim izjavama osuđivao politiku

totalitarnih agresora ("karantenski" govor u listopadu 1937) i htio je da Amerikance izvede iz

njihova izolacionizma, da se njegova zemlja pokaže kao oslonac demokratskog svijeta. U

početku rata Amerikaje još formalno ostala neutralna, ali je Zakonom o zajmu i najmu

osigurala djelotvornu pomoć ratnoj privredi zapadnih sla.

U rujnu 1940. SAD su u zamjenu za uporišta na zapadnoindijskim otocima prepustile Velikoj

Britaniji 50 svojih razarača, pa je tako ona dobila dragocjeno oružje protiv sve većih prijetnji

njemačkih podmornica.

Planovi ujesen 1940.

Tako se Hitler našao pred pitanjem kako nastaviti rat koji nije mogao okončati na uobičajen

način, a koji je već prešao uobičajene europsko-kontinentalne razmjere.

Druga polovina 1940. bila je ispunjena politikom ispipavanja i strategijskim utvrđivanjem

položaja. Odredbama primirja Francuska je bila podijeljena na okupirano područje (koje je

obuhvaćalo sjever i istok zemlje uključivši prijestolnicu Pariz i uz to još pojas duž atlantske

obale) i "neokupirani" dio.

Tu je maršal Petain, novi poglavar države, koji je nakon svršetka rata osuđen zbog

veleizdaje, pokušavao uspostaviti "novi", konzervativno-katolički usmjereni državni poredak,

ali prije svega očuvati jedinstvo francuskog kolonijalnog posjeda pod svojom vlašću.

Manji broj francuskih boraca uspio se iz tog brodoloma spasiti i prebaciti na britanski otok, a

kao njihov zapovjednik brigadni je general de Ga ulle objavio, kao i prije Churchill,

bezuvjetno nastavljanje borbe, te također pokušao privući na svoju stranu francuske

kolonije.

U početku uspjelo mu je pridobiti samo posjede u Ekvatorijalnoj Africi, dok je velika

sjevernoafričko područje, kao i Sirija, i dalje slušalo upute Petaina. Tako je Petainova

Francuska sa svojim glavnim gradom Vichyjem i usprkos porazu ostala barem formalno još

znatna snaga. Gradeći na tomu, sada je admiral Raeder, koji je bio na čelu njemačke ratne

mornarice, pokušao potaknuti Hitlera da rat premjesti na Sredozemno more i u Sjevernu

Afriku, kako bi ondje napao engleske pomorske veze i položaje.

Činilo se da je general Franco sklon sudjelovati pri protjerivanju Engleza iz Gibraltara, ali je

on postavljao zahtjeve i za francuskim Marokom, kao što je, s druge strane, Mussolini bacio

oko na francuski Tunis. U razgovorima s Petainom u Montoireu i s Francom na državnoj

granici u mjestu Hendayeu (u listopadu 1940) Hitleru nije uspjelo ukloniti te međusobne

antagonizme, a sam nije htio davati nikakva čvrsta obećanja za budućnost, pa su se oba ta

razgovora završila s potpunim neuspjehom i nije se mogla stvoriti zajednička protubritanska

fronta.

Naprotiv, Petainu je čak uspjelo da u tajnim pregovorima s Engleskom dobije stanovita

obećanja o održanju francuskog kolonijalnog imperija zauzvrat za francusku neutralnost.

Tako se on, usprkos Lavalu i neko vrijeme admiralu Darlanu, koji su se zalagali za suradnju s

Hitlerom, držao politike "attentisma" (čekanja).

Pored toga se i Italija pokazala slabim saveznikom. U čitavom ratu talijanska flota nije igrala

ulogu koja bi odgovarala njezinoj stvarnoj snazi.

Mussolini se želio barem na kopnu izjednačiti sa svojim partnerom, pa je bez pravog razloga

napao Grčku (20.listopada 1940), ali je u tom ratu doživio sramotan neuspjeh.

S druge se strane Englezima pružila prilika da ojačaju svoj položaj u istočnom Sredozemlju,

da razbiju talijansku kolonijalnu vlast u Etiopiji i prodru iz Egipta čak do Tripolisa.

Pogledi su i opet bili usmjereni na Sovjetski Savez, koji je dotada u potpunosti ispunjavao

sva utanačenja s Berlinom i svojim isporukama objektivno gledano podupirao njemačko

ratovanje, ali je pri tom, u skladu s odredbama ugovora, povećao i svoje područje pripojivši

Besarabiju, istočnu Poljsku i baltičke države.

U "zimskom ratu" s Finskom (1939/40) uz to je stekao još i Karelijsku prevlaku (teritorij

izmedu Lenjingrada i Viborga). Usprkos tome što rat s Engleskom nije mogao okončati (ili

upravo zato) u Hitlera je od srpnja sve više jačala misao da udari na istočni prostor.

U rujnu 1940. sklopile su sile "osovine" s Japanom "Trojni pakt" kojim su tri sile potvrdile

svoj zahtjev za vodećim

položajem pri uspostavljanju novog svjetskog poretka: uz obećanja o uzajamnoj pomoći, taj

je pakt bio uperen protiv SAD, da bi ih zastrašio i što dulje odvraćao od stupanja u rat,. a

SSSR je bio izrijekom izuzet iz odredaba ugovora. Tako je eto Hitler mogao pokušati da - u

pregovorima sa sovjetskim ministrom vanjskih poslova Molotovom, oslanjajući se na to što je

Trojni pakt ipak omogućavao i opkoljavanje Sovjetskog Saveza - pridobije Kremlj da se

pridruži osovinskoj kombinaciji s prodorom iz srednjoazijskog prostora prema jugu.

No Molotov je ustrajao na tome da se moraju osigurati sovjetski vitalni interesi na Balkanu i

turskim tjesnacima (Bospor i Dardaneli), i razgovori su propali.

Na to je 18. prosinca Hitler naredio da se izradi plan napada na Sovjetski Savez, "plan

Barbarossa"; napad je bio predviden već za svibanj naredne godine.

Pripreme za rat protiv Sovjetskog Saveza

Ali termin se morao malo odgoditi. Najprije je valjalo stabilizirati talijanski front u Tripolitaniji,

što je dobio u zadatak afrički korpus pod generalom Rommelom, kojem je 1942. uspjelo

prodrijeti čak do ulaza u dolinu Nila.

Zatim je Engleze 'koji su pritekli u pomoć Grčkoj trebalo potisnuti s kopna i egejskih otoka.

Engleska je avijacija mogla s Krete ugrožavati životno važna naftonosna polja u Rumunjskoj,

pa su Nijemci zauzeli otok, ali su pri tome njemački padobranci pretrpjeli teške gubitke.

A kad su se male podunavske države Mađarska, Rumunjska, Bugarska i satelitska Slovačka

priključile

Trojnom paktu a s time i Hitlerovoj hegemoniji, u Jugos laviji je nastala politička i društvena

kriza: kada je vlada Cvetković-Maček pristupila 25. III. 1941. Trojnom paktu; izbile su, pod

vodstvom KPJ, masovne demonstracije u mnogim gradovima zemlje, a oficiri zavjerenici

svrgli su kneza Pavla i vladu te postavili vladu generala Simovića i proglasili nepunoljetnog

Petra II. Karađorđevića kraljem.

Zbog toga je i tu Njemačkoj bila potrebna vojna intervencija, kako bi u zaleđu imala potpun

mir - i zato je bilo potrebno odgoditi napad na Sovjetski Savez. Jugoslavenska je vojska

kapitulirala za 11 dana, država se raspala: Sloveniju su podijelili Nijemci i Talijani, veći dio

Dalmacije, otoke i Boku Kotorsku okupirali su Talijani, Makedoniju Bugari, dio Kosova i Crnu

Goru Talijani, Bačku, Baranju, Međimurje i Prekomurje Mađari. Sva vlast, vojna uporišta i

komunikacije bili su pod kontrolom njemačke i talijanske vojske.

Pohod na Sovjetski Savez

Ma koliko da su tekle glatko, te su akcije oduzele mnogo dragocjenog vremena. Napad na

Sovjetski Savez - bez objave rata - počeo je tek 22. lipnja1941. Taktičko iznenađenje

potpuna je uspjelo (usprkos tome što su Staljina više puta upozoravali na njemačke planove)

, napredovanje je teklo brzo. njemačke čete, koje su napadale u tri velike armijske grupe,

nekoliko su puta opkolile velike protivničke snage i u tim obručima zarobile golemo mnoštvo

vojnika (oko 3 milijuna) i teškog naoružanja.

Ali Rusima je uspijevalo dovoditi svejednako nove jedinice, i napad na Moskvu mogao je

početi tek početkom listopada, neposredno prije početka razdoblja kiša i blata. Sada su već i

njemačke snage bile veoma iscrpljene i nisu mogle postići svoj cilj prije zime.

Sovjetska vlada povukla se iz Moskve na istok, u Kujbišev, a i velike tvornice otpremile su

svoje strojeve da bi nastavile proizvodnju s onu stranu Urala. Sam Staljin rukovodio je

obranom iz Moskve, pozivajući se i na ruski patriotizam. U njemačkom vojnom vodstvu

nastala je teška kriza, razilaženje u pogledu Hitlerovih strateških ciljeva, koji su ocjenjivani

kao usitnjavanje snaga.

Završilo se time da je Brauchitsch podnio ostavku, vodeći generali (Rundstedt, Bock, Leeb i

drugi) bili su smijenjeni, a Hitler je preuzeo neposredno vodstvo kopnene vojske (19.

prosinca 1941), kako bi odsada sa štabom "vrhovne komande oružanih snaga", koji mu je

bio poslušan, provodio svoju volju često do najsitnijih taktičkih odluka.

Čim je započeo njemački napad, Churchill je ponudio SSSR-u savezništvo, ne obazirući se na

ideološke suprotnosti. Već 8. srpnja 1941. u Moskvi je potpisan englesko-sovjetski ugovor u

kojem se obje sile obvezuju da će rat okončati jedino u međusobnom sporazumu.

Ubrzo poslije toga počele su Sovjetskom Savezu isporučivati ratni materijal i Sjedinjene

Američke Države. A u kolovozu britanski se premijer prvi put sastao na palubi ratnog broda

"Prince of Wales" u zaljevu Placentia na sjevernom Atlantiku s predsjednikom Rooseveltom,

koji je zbog kritične svjetske situacije suprotno svim američkim tradicijama bio i po treći put

izabran na tu najvišu dužnost.

Oni su tu potpisali "Atlantsku povelju”(14. kolovoza), koja je na temelju anglo-američke

političke tradicije, i osobito ideje prava na samoopredjeljenje koje je toliko naglašavao

Wilson, istaknula u programu od 8 točaka bitna načela za pravedno novo uređenje svijeta u

trajnom sistemu opće sigumosti "poslije konačnog razbijanja nacističke tiranije". Ulazak

Amerike u rat bio je samo još pitanje vremena, jer su pojedine njemačke mjere za proširenje

podmorničkog rata s jedne strane, a američka zaštita konvoja i borba protiv podmornica s

druge strane već bili ratna aktivnost.

U studenom je u američki program o zajmu i najmu bio uključen i SSSR.

Daleki istok

U Japanu, rasprave u državnom i vojnom vodstvu o pravoj politici koja bi osigurala

industrijsku moć i udarnu snagu vojske nisu bile završene ni poslije učvršćenja u Kini. I

poslije izgradnje mandžurske industrije bile su nužno potrebne sirovine iz SAD, ali prije svega

nafta za flotu i ratno zrakoplovstvo iz Nizozemske Indije (Indonezije), jer se njezin dovoz s

Filipina mogao spriječiti.

Tako su se u najužem vodećem krugu rasprave kretale oko toga da li da se Japan uzdrži od

ekspanzionističke politike, da li da se pokuša izjednačiti s Amerikom, da li da se priključi borbi

protiv SSSR-a ili da iznenada udari protiv anglo-američkih položaja na Pacifiku, kako bi zatim

svoju daljnju politiku mogao voditi s pozicija prevlasti nad tim prostranim područjem.

Pri tomu se pokazalo da je "osovina Rim- Berlin- Tokio" samo propagandno oružje bez

istinski usklađene političke strategije. Jer kad su se već jasno nazirale Hitlerove intencije na

istoku, Japan je sa Sovjetskim Savezom zaključio sporazum o neutralnosti (13. travnja 1941),

pa su trupe dovedene iz Sibira, čak i dalekoistočna armija, uvelike omogućile uspješan

sovjetski otpor pred Moskvom.

Tijekom ljeta Tokio je vodio pregovore s Washingtonom. Pri tome su Roosevelt i njegov

ministar vanjskih poslova Cordell Hull nastupali sve oštrije i oštrije da bi doveli do prekida za

koji bi prema vani mogli odgovornost prebaciti na suprotnu stranu, što je dovelo do japanske

odluke o ekspanzionističkom ratu na Pacifiku.

Amerikanci su bili dešifrirali japanski tajni kod pa su bili točno upućeni u razvoj zbivanja. Ali

japanski zračni napad na Pearl Harbor na Havajima (7. prosinca 1941) ipak je bio potpuno

uspješan i nanio je američkoj ratnoj momarici veoma teške gubitke.

Japancima je uspjelo proširiti svoju prevlast, zauzeti Filipine i Singapur, zaposjesti

Nizozemsku Indiju, Francusku Indokinu, Tajland i Burmu, prodrijeti pred vrata Indije i,

ugrozivši Australiju, također i na Novu Gvineju. Tek u višednevnoj pomorskoj bitki kod otočja

Midway (u lipnju 1942) Amerikancima je uspjelo potapanjem četiriju nosača aviona slomiti

kičmu japanske flote i zatim u dugotrajnom ratu na Pacifiku početi opet osvajati ono što su

bili zauzeli Japanci.

Ali temelj američke strategije bioje da prednost mora imati rat u Europi. Tu je njemačkoj

armiji na Istoku uspjelo, nakon što je izdržala strahovito oštru zimu, u ljeto 1942. još jednom

preuzeti inicijativu. Ipak nije mogla zauzeti ni Lenjingrad ni Moskvu, a napredovanje na jugu

razdvojilo se, prema Hitlerovoj uputi, u dva pravca udara na Kavkaz i na donju Volgu, da bi

tu, u Staljingradu, zapelo.

A u pozadini trupa što su se borile počeo je na velikom prostoru partizanski rat. Staljin je već

pri povlačenju aktivne vojske naredio da se rat nastavi na taj način, ali je domaće

stanovništvo pružilo punu podršku partizanskim odredima tek nakon grozota njemačke

okupacijske politike.

Njemačka okupacijska politika

Isprva su njemačke trupe nerijetko pozdravljali kao osloboditeljice od Staljinova

sistema vladavine, pa se time može dijelom protumačiti i velik broj zarobljenika u 1941.

godini (više od tri milijuna): Ali u osvojenim se područjima ubrzo razmahalo nacističko

nasilje. Za te krajeve novoosnovano Ministarstvo za Istok pod Alfredom Rosenbergom razvilo

je i odgovarajuću ideologiju o germanskom gospodstvu i rasnoj superiomosti "arijske rase".

Pored Rosenbergovih opunomoćenika nametnuli su se u osobnoj borbi za vlast, koja je u

završnoj fazi poprimila osobito surove oblike, "komesari Reicha" za velike dijelove područja,

pogotovu dotadašnji pruski gaulajter Erich Koch kao nasilnički gospodar Ukrajine. A napokon

je sve to natkrilio program germanizacije jedinica SS pod Himmlerom, koji se, kao što su i

divizije SS naporedo s armijom postajale sve brojnije, uzdignuo do najmoćnijeg čovjeka

pored Hitlera. Himmler je htio pretvoriti u zbi-lju Hitlerove davne fantazije o Istoku

naseljavanjem njemačkih seljaka, koji bi asimilirali "po krvi srodan" dio stanovništva

(povolške Nijemce), dok bi drugi bili iseljeni.

Tako se i tu provodilo plansko istrebljivanje Židova i Slavena koje je pripremilo i po pojedinim

zemljama redom provodilo jedno odjeljenje "Glavnog ureda državne sigurnosti". Ono se

izvršavalo nad muškarcima, ženama i djecom, isprva strijeljanjem, a kasnije u plinskim

komorama i pećima za spaljivanje u logorima za uništavanje. Na taj način poubijano je

najmanje 6 milijuna europskih Židova.

Dok je tako na Istoku rat dobio najbrutalniji oblik modernog osvajanja, i u Srednjoj se Europi

provodilo uključivanje "srodnih" naroda u Hitlerov novi poredak potlačivanjem i terorom.

Pokušaji da se s pomoću pokreta sličnih nacizmu uspostave o Njemačkoj ovisni režimi (u

Nizozemskoj pod Mussertom i u Norveškoj pod Quislingom) propali su zbog jednodušnog

odbijanja najširih slojeva stanovništva.

Stanovništvo tih zemalja odgovorilo je najprije odbijanjem svih zamamnih ponuda, a kasnije i

akcijama sabotaže što su ih organizirali pokreti otpora, vlade u emigraciji i posebna

organizacija britanske tajne službe.

Preokret u ratu

U jesen 1942. počeo je na Zapadu preokret u svjetskom ratu. Anglo-američke jedinice

iskrcale su se 7. studenog 1942. pod vrhovnim zapovjedništvom Eisenhowera u Maroku i

Alžiru i ubrzo pridobile na svoju stranu te francuske kolonije što su do tada bile pod upravom

Vichyja. Ujedno je s Nila krenula jedna britanska oklopna divizija pod Montgomeryjem protiv

Rommelova afričkog korpusa (bitka kod El Alameina), a u lipnju 1943. morale su kapitulirati

preostale njemačko-talijanske trupe u Tunisu.

Ratnim materijalom dobra opskrbljenim Saveznicima uspjelo je da se odande prebace na

Siciliju i da se već u rujnu iskrcaju kod Salerna. Talijanska je buržoazija reagirala na taj

preokret ratne sreće ponajprije držiavnim udarom (25. srpnja 1943) u kojemu je fasistički

režim bio uklonjen a Mussolini uhapšen.

Poslije pregovora, koji su se vodili kriomice od premoćnog njemačkog prijate1ja, zaključili su

separatno primirje. Nijemci su na iskrcavanje u Sjevernoj Africi odgovorili zaposjedanjem

čitave Francuske, a isprva su bili gospodari situacije i u Italiji. Pod maršalom Kesselringom

uspostavili su čvrst obrambeni front od jedne do druge obale talijanskog poluotoka, a

desantom padobranaca oslobodili Mussolinija, koji je bio zatvoren na Gran Sassu.

U sjevernom dijelu zemlje, kojim su još gospodarili Nijemci, Mussolini je uspostavio nekakvu

"socijalnu republiku" (Republica Sociale Italiana), marionetsku fašističku državu.

Borba je ovdje i na drugim ugroženim oblastima Sredozemlja vezala sve više njemačkih

snaga; ali 1943. godine Saveznici još nisu otvorili drugu frontu koju je Staljin neprestano

zahtijevao radi rasterećenja SSSR-a.

Pa ipak je napadačeva snaga na Istoku klonula. Od rascjepkanih armija koje su najugoistoku

fronte previše daleko napredovale, Mansteinove su napadačke trupe uspjele u pravi čas

umaknuti s Kavkaza.

Šesta armija pod van Paulusom bila je, naprotiv, kod Staljingrada (današnjeg Volgograda)

opkoljena, i kad je obrambena bitka postala beznadnom, posljednja trećina armije (90 od

330 tisućaljudi) zajedno s 22 generala i feldmašsalom von Paulusom se predala.

Staljingradska bitka (bitka na Volgi, 13. 7. 1942. do 2. 2. 1943) postala je tako jednom od

najvažnijih prekretnica u drugom svjetskom ratu. Ni slijedeće ljeto nije donijelo novu

njemačku inicijativu; posljednji takav pokušaj bio je razbijen u tenkovskoj bitki kod Kurska

(4-5.7. 1943). Sada se mogla voditi samo još što ustrajnija obrana uz što sporije povlačenje,

dok je Hitler, što je položaj postajao beznadniji, to tvrdoglavije zahtijevao da se grčevito drži

svaki pedalj zemlje, a time je samo otežavao obranu.

Tog ljeta morao se obustaviti i podmornički rat, jer su saveznicki razarači i avioni sve bolje

kontrolirali mora, ali prije svega zbog toga što je bio pronađen radar. Amerikanci su ojačali

svoje ratno zrakoplovstvo lovcima velikog radijusa kretanja i teškim bombarderima, "letećim

tvrđavama", taka da su postigli potpunu premoć u zraku i mogli usmjeriti svoje masovne

zračne napade i na središnje krajeve Njemačke.

Europa pod vlašću nacionalsocijalizma postala je opsjednutom tvrđavom čiji su se bastioni

jedan za drugim rušili.

Politički razgovori Saveznika

Godina 1943. donijela je na strani Saveznika već i najvažnije političke odluke. Počelo je to u

siječnju konferencijom između Churchilla i Roosevelta u Casablanki o nastavku rata nakon

ponovnog osvajanja Afrike. Kao neposredan cilj borbe protiv Osovine bila je proklamirana

njezina bezuvjetna kapitulacija. Time se htjelo predusresti psihološke pogreške iz prvog

svjetskog rata a ujedno utješiti Staljina što te godine "još nije bilo moguće" otvoriti drugu

frontu iskrcavanjem u Francuskoj.

Što su Saveznici bivali svjesniji svoje konačne pobjede, to su više razmišljali o onome što će

biti poslije rata, pa su se među njima počele nazirati i trajne suprotnosti interesa. Osobito je

Churchill izražavao zabrinutost da će Rusi zadobiti prvlast koja će dosezati daleko na zapad.

To je namjeravao predusresti time da stvori sporedno ratište na Balkanu, taka da bi se

savezničke čete iskrcale na Jadranu i nakon rata ostale prisutne na tom prostoru.

Staljin je već u prosincu 1941., kad je u Moskvi bio engleski ministar vanjskih poslova Eden,

nagovijestio da njegov poslijeratni program sadrži slabljenje Središnje Europe, možda

komadanjem Njemačke, ali i inzistirajući na sovjetskim granicama s početka rata, dakle na

smanjivanju Poljske.

Amerikanci su isprva željeli izbjeći svaku raspravu a time i svaki nesporazum. Zatim je u

njihovoj diplomaciji sve više jačala nada da će politiku sile uobičajenu u starom svijetu

zamijeniti miroljubivi dogovori i opće priznate pravne norme u okviru sveobuhvatne svjetske

organizacije i da će biti moguće pridobiti za to i SSSR.

Već i sadašnji ratni planovi ne bi smjeli pobuđivati nikakvo nepovjerenje. Na temelju takva

razmišljanja američka je strana uporno odbijala sve britanske planove za rat na Balkanu, a

Roosevelt je uopće bivao sve spremniji na popustljivost prema Staljinu. A to je bila voda na

mlin sovjetskoj strategiji, koja je htjela prodrijeti u međupojas europskog Istoka i Jugoistoka.

Sovjeti su uspjeli nametnuti to svoje stajalište na prvoj zajedničkoj konferenciji trojice šefova

vlada u Teheranu u studenom 1943.

Tu je bilo zaključeno da se granica buduće poljske države pomakne na zapad do Odre, a

zauzvrat za Staljinov pristanak da sudjeluje u budućoj organizaciji svjetske sigurnosti

komunističkim je strankama u pojedinim državama priznato pravo da budu primljene u

koalicije.

Kako je većina komunistčkih stranaka bila zbog jedinstvenog nastupanja protiv nacizma pod

utjecajem Krem1ja, time je dana Staljinu veća mogućnost utjecaja, a da pri tome Churchill

nije postigao željeni cilj, tj. da se Sovjetski Savez pismeno obveže u pogledu predviđene

podjele Europe.

Iskrcavanje u Francuskoj

U lipnju 1944. Anglo-Amerikanci su se napokon iskrcali u Francuskoj na poluotoku Cotentinu.

Uz izvanredne napore i goleme količine ratnog materijala u nekoliko su dana iskrcane na

obalu dvije armije, odsječena je tvrđava Cherbourg i probijena fronta što su je iza nje

izgradili Nijemci (kod Avranchea, 25. 7.)

Iskrcavši se istodobno i u južnoj Francuskoj, Saveznici su potvrdili svoju nadmoć, i

oslobodilačke su trupe 26. kolovoza ušle u Pariz. Na Istoku je njemačku frontu zadesila slična

katastrofa kad su Sovjeti probili njezino središte i napredovali sve do Varšave.

Pošto su oslobodile Francusku, savezničke su se armije isprva bile zaustavile i dopustile

njemačkom vodstvu da na starom zapadnom bedemu (Westwall) ponovo izgradi povezanu

bojnu liniju. I tu je Hitler u prosincu 1944. još jednom naredio ofenzivu u Ardenima, koja se

nakon kratkotrajnog početnog uspjeha slomila. U posljednjim mjesecima bili su svladani svi

njemački saveznici, rat je sada počeo pustošiti i samu Njemačku, civilno je stanovnistvo

bježalo pred ruskim divizijama na istoku, zapadno ratno zrakoplovstvo bombardiralo je -

premda je to već bilo bez značenja za vojnu odluku - njemačke gradove, a vrhunac strahote

bilo je bombardiranje Dresdena, prepunog izbjeglica.

Bilo je to uništavanje njemačkog naroda koje je sada, u završnoj fazi, i sam Hitler smatrao

opravdanim pred poviješću,jer se taj narod "nije pokazao vrijednim" njegovih velikih ideja. U

ruševinama Kancelarije Reicha on je, kao i Goebbels, 30. travnja počinio samoubojstvo,

imenovavši oporučno svojim nasljednikom admirala Donitza.

7. svibnja potpisao je general Jodl u Reimsu bezuvjetnu kapitulaciju njemačkih oružanih

snaga, koju je sutradan, 8. 5., pred Sovjetima, ratificirao general Keitel u berlinskoj četvrti

Karlshorst.

Odluke drugog svjetskog rata

Saveznička poslijeratna politika odvijala se najprije putem utrtim u Teheranu. Gotovo čitav

Balkan dospio je bar formalno gotovo potpuno pod utjecaj SSSR-a, osim Grčke, za koju je

Staljin sporazumom u listopadu 1944. priznao da pripada u britansku interesnu sferu.

Amerikanci su pokazivali sve manje zanimanja za pojedinosti europskog uređenja i svoju su

pažnju sada usmjerili prema ratu na Pacifiku.

U borbama "preskakanja s otoka na otok" ondje je sve više dolazila do izražaja njihova

premoć na moru i u zraku, pa su na prijelazu iz 1944. u 1945. godinu ponovo zauzeli Filipine.

No još ih je uvijek zabrinjavala otporna snaga japanske vojske na azijskom kopnu, pa su je

željeli brzo slomiti time da u rat na Dalekom istoku stupi i Sovjetski Savez. Zato su, ne

obazirući se na zabrinutost Velike Britanije, bili spremni popuštati Sovjetima u Europi, pa su

doista dobili od njih obećanje da će dva do tri mjeseca nakon pobjede u Europi Sovjetski

Savez ući u rat na Dalekom istoku.

Sovjetska taktika proširivanja utjecaja uz američku privolu najočiglednije je došla do izražaja

prilikom uspostavljanja Poljske.

Staljin sada više nije priznavao izbjegličku vladu u Londonu, nego je predstavnike te vlade

uveo u novu vladu sastavljenu u Lublinu, u kojoj su većinu imali komunisti i koja je imala

doista demokratski predstavljati poljski narod; u toj vladi su naposljetku svu vlast preuzeli

komunisti. Sličan je bio razvoj u Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj, koje su do dolaska

Crvene armije imale domaće fašističke režime.

"Izjava o oslobođenoj Europi", koju je objavila saveznička konferencija, paušalno je govorila

o pravu svakog naroda da sam izabere oblik svoje vladavine. Samo u jednom slučaju to je

učinjeno u skladu s tom izjavom, ali samostalno i neovisno o njoj, u Jugoslaviji.

Jugoslavenska narodnooslobodilačka vojska je do listopada 1944. oslobodila oko polovine

jugoslavenskog teritorija, a u listopadu i sam Beograd, pri čemu su uz dopuštenje

jugoslavenske vlade sudjelovale i jedinice Crvene armije, koja je potom lakše prodirala

prema Budimpešti.

Na konferenciji u Jalti u veljači 1945. "sile pobjednice" bile su jedinstvene u gledištu da

Njemačku valja posve oslabiti i obvezati je da nadoknadi ratnu štetu, ali nisu bile jedinstvene

u pogledu pojedinosti njezine teritorijalne podjele i u pogledu naplaćivanja ratne štete iz

njezine privrede: da li demontiranjem tvornica, ili radnom snagom, ili tekućom proizvodnjom.

Stoga je, pored namjere da se Njemačka podijelii, bilo objavljeno jedino to da će poslije

kapitulacije Saveznici preuzeti svu vlast u Njemačkoj.

U pogledu istočnih granica konferencija se ponovo izjasnila za liniju na Odri, i ubrzo nakon

toga nova je poljska vlada preuzela upravu na svim tim područjima - osim Königsberga

(Kalinjingrada), koji je SSSR zadržao za sebe kao luku koja se zimi ne smrzava. I spomo

pitanje o tome koja je Nisa (Neisse) mišljena kao produžetak linije na Odri, da li njezin

istočni krak Kladska Nisa (Glatzer Neisse) ili daleko zapadniji Lužička Nisa (Görlitzer Neisse),

bilo je riješeno u prilog Poljske, tj. linija se nastavljala zapadnim krakom rijeke. Tako su već

u Jalti bili određeni najvažniji rezultati rata u Europi.

Sovjeti su, zauzvrat, na konferenciji koja se bavila pitanjem svjetske organizacije država

poduprli stajalište: na konferenciji je dogovoreno da se stvore Ujedinjeni narodi. U toj

organizaciji trebali su se u duhu Atlantske povelje ujediniti svi "slobodni narodi". Središnje

tijelo trebalo je biti Vijeće sigurnosti u kojemu će velike sile biti stalni članovi - kao što su bile

i u Vijeću Društva naroda - ali bi i male države imale u njemu više utjecaja.

Na član kad su se ruske i američke trupe sastale na Labi, 25. travnja 1945., u San Francisku

je bila otvorena formalna osnivačka konferencija 46 država članica (među njima bila je i

Jugoslavija).

Nakon kapitulacije Njemačke savezničko je Kontrolno vijeće 5. lipnja preuzelo vrhovnu

upravnu vlast nad bivšom Njemačkom u granicama od 1937. godine, izuzevši istočne

pokrajine s onu stranu linije Odra-Nisa.

U to Kontrolno vijece bio je na zahtjev Velike Britanije primljen i predstavnik Francuske, kako

bi se povećala protuteža nasuprot Rusiji, budući da se očekivalo skoro povlačenje

Amerikanaca. I Francuzi su, pored drugih triju sila, dobili vlastitu okupacionu zonu kojom su

neposredno upravljali.

Konferencija pobjednika nad Njemačkom, koja je sjedala od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945.

u Potsdamu, mogla je samo sve to potvrditi. Premda su sada - iako iz dijametralno suprotnih

političkih i ekonomskih pobuda - zemlje sudionice više željele da se održi jedinstvo Njemačke,

ipak se nije mogla postići potpuna jednodusnost oko realnih prilika u takvoj državi.

Stoga je daljnji razvoj određivala podjela na okupacione zone. Osim Berlina, koji je dobio

poseban status, Rusi su zaposjeli Srednju Njemačku od Odre do Labe uključivši Sasku i

Tiringiju, Englezi sjeverozapad, Francuzi jugozapad, a Amerikanci Hessen, Wurttemberg i

Bavarsku.

Na Dalekom istoku Rusi su 8. kolovoza ušli u rat protiv Japana, upravo još na vrijeme da bi

mogli sudjelovati u diobi plijena. Japance, koji su poslije gubitka otoka Okinave i velikog

dijela svoje flote već od sredine lipnja tragali jedino još za nacinom kako da časno izađu iz

rata, uvjerile su atomske bombe bačene na Hirošimu (6. 8) i Nagasaki (9. 8) da moraju

smjesta kapitulirati (2. 9. 1945).

S okončanjem rata oni su izgubili sve što su bili osvojili, cak i ono što su bili stekli u

prijašnjim ratovima protiv Kine i Rusije na kontinentu.

U drugom svjetskom ratu, koji je izazvao nacizam, nije se samo srušila zamisao da se stvori

svjetsko carstvo sa središtem u Europi, nego je pored SAD iz njega izašao kao svjetska

velesila i SSSR.

Europa je u cjelini izgubila svoj položaj što ga je imala kao političko središte svijeta, i zato su

i pojedine njezine države morale napustiti kolonije koje su dijelom stoljećima posjedovale. I u

britanskom Imperiju, za koji se neposredno nakon završetka rata još činilo da će se održati

pored dviju velesila, brzo se nastavio proces raspadanja. Pošto su se osamostalili dominioni,

taj je proces zahvatio i dragulj kojim se britanska kruna osobito ponosila, Indiju, a zatim i

afričke posjede. U tom svjetskom procesu preobrazbe koji je brzo napredovao, pokušala je

Organizacija ujedinjenih naroda, u koju su ušle i sve novostvorene države, očuvati red i

afirmirati politički moral koji bi bio svima zajednički. No ipak nije mogla spriječiti da izbiju u

prvi plan interesi dviju velikih sila, SAD i SSSR-a, i one su se ubrzo sukobile u "hladnom ratu»

u koji će na ovaj ili onaj način biti uvučene sve zemlje na kugli zemaljskoj.

Pokreti otpora u drugom svjetskom ratu

Ratni vihor drugog svjetskog rata zahvatio je gotovo sve evropske države i tako velik

broj izvanevropskih zemalja i država da se s pravom može govoriti o ratnom sukobu svjetskih

razmjera. Narodi uvučeni u rat, primorani da budu njegovi aktivni sudionici, reagirali su na

ratna zbivanja na različite načine, u skladu sa svojim težnjama i ciljevima. Dok je hitlerovska

Njemčka težila za osvajanjem "životnog prostora" na Istoku i uvođenjem "novog poretka" u

Europi, fašistička Italija sanjala o obnovi nekadašnjeg Rimskog imperija na Mediteranu, a

Japan želio zavladati čitavim dalekoistočnim prostorom, u narodima pogođenim tim

agresivnim težnjama, često čak i biološki ugroženim, pojavili su se različiti pokreti otpora ne

samo okupaciji nego i ostvarenju tih težnji. U Europi, taj je pokret poprimio oblik borbe protiv

hitlerovske Njemačke i njezinih saveznika i imao je u okviru opće borbe protiv fašizma ne

samo veliko političko nego i vojno značenje.

U Aziji, pokreti otpora bili su u prvom redu usmjereni protiv japanskog zavojevača, premda je

ondje zbog specifične situacije i postojanja kolonijalnih imperija taj pokret dobivao ponekad i

karakter borbe protiv kolonijalizma odnosno težnje ugnjetenih kolonijalnih naroda da u

nastalom ratnom vihoru borbom izvojuju dugo priželjkivanu slobodu.

Od zemalja zahvaćenih ratom, u 22 zemlje razvio se oružani pokret otpora, a u 18 zemalja

partizanski rat.

Svi ti pokreti i otpori, vežući desetke fašističkih divizija (samo jugoslavenska NOB u nekim je

razdobljima vezala i do trideset neprijateljskih divizija), proširili su dimenizije drugog

svjetskog rata i pokazali se kao značajan problem u politici i strategiji agresora i okupatora, a

kao pozitivan činilac u savezničkoj strategiji.

Neosporna je činjenica da su svi oni dati velik prilog općoj pobjedi antifašističke koalicije, no

isto je tako neosporno da su se iz njih ili po njihovu uzoru ubrzo nakon rata razvili i drugi

narodnooslobodilački i revolucionarni pokreti, koji su ubrzali opće raspadanje svjetskog

kolonijalnog sistema.

Povjesničar koji proučava razvoj pokreta otpora dolazi do osnovnog zaključka da su se svi

europski narodi za vrijeme drugog svjetskog rata u većoj ili manjoj mjeri odupirali fašističkoj

okupaciji i diktaturi (čak i u Njemačkoj pojavili su se stanoviti oblici pokreta otpora).

Međutim, oblik, sadržaj, intenzitet i uspješnost otpora bili su uvjetovani raznim subjektivnim i

objektivnim okolnostima. Od subjektivnih okolnosti najvažnije je bilo to tko je pokret vodio i

kakvu je ulogu u njemu imao.

Od objektivnih okolnosti, na prvom je mjestu pitanje je li pokret otpora nastao u zemlji koju

je fašizam okupirao ili u zemlji koja je sačuvala nekakav privid samostalnosti i barem ostatke

svoga dotadašnjeg oblika vladavine. Ako se gleda sa stajališta borbe protiv okupacije, ne

vodeći računa o drugim dalekosežnim ili čak revolucionarnim ciljevima koje su pojedini

pokreti otpora imali, razumljivo je da je otpor u okupiranim zemljama bio jači, sveobuhvatniji

i beskompromisniji nego u zemljama koje su sačuvale svoje stare političke strukture.

Napokon, uspjesi odnosno neuspjesi Saveznika na svjetskim frontama također su mogli

utjecati na razvoj oslobodilačke borbe pojedinih europskih naroda.

Međutim, upravo jugoslavenski primjer pokazuje da to nije moralo biti od presudnog

značenja. U ranu zimu 1941. stanje na istočnoj fronti bilo je izrazito nepovoljno po Sovjetski

Savez, ali to nije utjecalo na razvoj narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji, koja je u to

vrijeme već bila toliko jaka da je okupator unatoč svim pokušajima nije všse mogao ugušiti i

spriječiti njezino daljnje širenje.

Upravo nam jugoslavenski primjer pokazuje da narodnooslobodilačka borba može biti i

potpuna samostalna, jer se bez obzira na uspjehe na svjetskim frontama razvijala posve

neovisno, premda je od samog početka bila dio velike antifašističke koalicije. I tako dok je

velika pobjeda Crvene armije kod Staljingrada i Kurska s jedne strane doista ulila nove nade

u skori svršetak rata, s druge je strane jedna od najvećih političkih pobjeda NOB, Drugo

zasjedanje AVNOJ-a. izazvala čak i Staljinovo negodovanje.

Povijesno gledano, pokreti otpora nisu bili ništa novo, ali je okvir drugog svjetskog rata

njihovu sadržaju dao ponekad posve nove elemente, koji se nisu mogli obuhvatiti u

dotadašnjim nazivima.

Nazivi kao ustanak, narodni ustanak, oružani ustanak naroda, pokret otpora,

narodnooslobodilačka borba, u prvom nam redu govore da se nijedan narod ne miri s

dugotrajnim nacionalnim a samim tim i socijalnim ugnjetavanjem i da će prije ili kasnije

pružiti otpor ugnjetaču, čak ako su njegova vojska i državno vodstvo kapitulirali.

Ali ti mnogobrojni nazivi ništa ne govore o sadržaju i konačnim ciljevima tih pokreta (osim o

njihovoj komponenti oslobađanja od ugnjetača): je li im cilj da svojoj zemlji osiguraju daljnji

razvoj u smjeru koji je prekinut okupacijom, ili im je cilj da usmjere razvoj države u novom

ili čak revolucionarnom smjeru.

Pokreti otpora u drugom svjetskom ratu pokazali su, s jedne strane, da je za uspjeh svake

takve borbe, bez obzira na njezin puni sadržaj, potrebno dobrovoljno i aktivno sudjelovanje

najširih masa i da je naoružana partizanska vojska najefikasnije oružje naroda u borbi za

slobodu, a s druge strane da je za uspješan razvoj pokreta bitna organiziranost s kojom se

pokret otpora vodi odnosno jedinstvenost rukovodstva koje mu je na čelu.

A čitavim nizom primjera može se dokazati da su se kao najbolji organizator pokreta

pokazale komunističke partije: u svim zemljama u kojima su postojale, upravo su one počele

organizirati borbu protiv okupatora, uglavnom tražeći podršku i suradnju ostalih naprednih i

demokratskih snaga.

S druge strane, činjenica je da su konzervativne društvene strukture ne samo u zemljama

koje su sačuvale formalnu nezavisnost nego čak i u okupiranim zemljama vrlo lako nalazile

zajednički jezik s okupatorom, prilagodujući se novim uvjetima i nastojeći da u njima

sačuvaju svoj položaj i svoje interese.

Među najznačajnije pokrete otpora u Europi svakako spadaju narodnooslobodilački

rat u Jugoslaviji, za koji je karakteristična njegova samostalnost, njegova jedinstvenost i

dosljednost, zatim partizanski rat u Sovjetskom Savezu, pokret otpora u Poljskoj i

Francuskoj, pokreti otpora u Čehoslovačkoj, u kojoj je zbog podijeljenosti zemlje postojala

specifična politička situacija, te narodnooslobodilački rat u Albaniji, koji se razvijao uz

neposrednu pomoć jugoslavenske NOB i u kojemu su primjenjivana jugoslavenska iskustva u

borbi protiv okupatora.

Jugoslavija. 1941-1943. Hitlerov napad na Jugoslaviju, u kojem su sudjelovale i sve sus

jedne zemlje potpisnice Trojnog pakta, započeo je bez objave rata 6. travnja 1941.

bombardiranjem Beograda i koncentričnim prodorima neprijateljskih vojski iz nekoliko

smjerova.

Jugoslavenska je vojska, loše opremljena i razjedinjena zbog međunacionalnih sukoba u

centralističkoj državi, kapitulirala za 11 dana (9.4. zauzeti su Niš i Skoplje; 10. 4. Zagreb; 12.

4. Ljubljana; 13. 4. Beograd; 15. 4. Sarajevo; 17. 4. Dubrovnik; 17.4. u štabu njemačke 2.

armije opunomoćenici jugoslavenske Vrhovne komande A. Cincar-Marković i general R.

Janković potpisuju bezuvjetnu kapitulaciju, koja stupa na snagu 18. 4.), a već u samim

ratnim operacijama započelo je komadanje države.

Sloveniju su međusobno podijelili Nijemci i Talijani, prepustivsi jedan manji dio Mađarima.

Vlast u Hrvatskoj Hitler je predao Mussolinijevu štićeniku "poglavniku" Paveliću: uspostavio je

Nezavisnu Državu Hrvatsku kojoj je prikljucen dio Bosne i Hercegovine, kao i manji dio

Dalmacije, dok su ostalu Dalmaciju s većinom otoka i Bokom Kotorskom okupirali Talijani;

sva vojna uporišta i komunikacije u NDH bili su, dakako, pod kontrolom njemačke i talijanske

vojske.

Nekadašnju Srbiju zauzela je njemačka vojska; osim u Banatu, njemački je general civilnu

upravu predao generalu Nediću, koji je obrazovao civilnu vladu. Makedoniju su okupirali

Bugari, a dio Kosova Talijani, koji su ga priključili Albaniji. Crnu Goru također su okupirali

Talijani, a Mađari Bačku, Baranju, Međimurje i Prekomurje. Nekadašnje Jugoslavije više nije

bilo, a kralj i vlada pobjegli su u inozemstvo, ostavivši jugoslavenske narode na milost i

nemilost okupatorima.

Vec prije okupacije CK Komunističke partije Jugoslavije započeo je opsežne i temeljite

pripreme za oružanu borbu, i nakon njemačkog napada na SSSR pozvao je (22. 6. i 4. 7.)

jugoslavenske narode na oružani ustanak. Kod CK osnovanaje vojna komisija na čelu s

Titom, od koje je 27. lipnja 1941. obrazovan Glavni štab narodnooslobodilačkih partizanskih

odreda Jugoslavije.

Prve političke i vojne uspjehe jedinstveno vođene NOB jugoslavenskih naroda pokazalo je

već savjetovanje Glavnog štaba s predstavnicima pokrajinskih rukovodstava ustanka održano

26. rujna 1941. u Stolicama kod Krupnja. Na tom savjetovanju odlučeno je da se vojna

rukovodstva po pokrajinama organiziraju kao glavni štabovi, a Glavni štab NOPOJ

preimenovan je u Vrhovni štab.

Posebna je pažnja posvećena osnivanju narodnooslobodilačkih odbora (NOO); ti odbori bili

su prvi revolucionarni organi narodne vlasti i na oslobođenim teritorijima počeli su zamjenjiva

ti organe vlasti stare jugoslavenske države.

S narodnooslobodilačkom borbom započeo je i revolucionarni proces, koji je značio da više

ne može biti povratka na stari režim, na ponovno uspostavljanje nekadašnje centralistički

uređene jugoslavenske monarhije.

S time u vezi morao se u Stolicama odrediti i odnos prema Draži Mihailoviću, koji se sa

svojim četnicima pojavio na rubu oslobođenog teritorija sa središtem u Užicu.

Do tada su članovi Vrhovnog štaba više puta pregovarali s Mihailovićem, ali je uskoro postalo

jasno da taj bivši pukovnik jugoslavenske vojske uopće nema namjeru boriti se protiv

okupatora i da ga je jugoslavenska vlada, odlazeći u inozemstvo, ostavila u domovini zato da

učini sve što je moguće kako bi se nakon oslobođenja ponovo uspostavila monarhija.

Duže vrijeme četnički su vrhovi išli s parolom stvaranja "Velike Srbije", koja bi obuhvaćala

čitav teritorij Jugoslavije isključujući samo područja koja su nastanjena isključivo hrvatskim

stanovništvom. Zbog toga Mihailović nije htio surađivati s partizanskim odredima i odlučio se

za taktiku "čekanja", koja se u danim okolnostima neminovno morala pretvoriti u suradnju s

neprijateljima i domaćom kontrarevolucijom.

Tako je Mihailovićeva "jugoslavenska vojska u otadžbini", radeći po direktivama izbjegličke

vlade u Londonu, postala suradnik okupatora i izdala interese naroda.

Zbog pritiska premoćnih njemačkih i nedićevskih snaga Vrhovni je štab napustio Užice i s

glavninom partizanske vojske prebacio se iz zapadne Srbije u istočnu Bosnu, gdje je 21.

prosinca 1941. obrazovana Prva proleterska brigada. Time je u partizanskim jedinicama pod

neposrednom komandom Vrhovnog štaba započeo revolucionarni proces prerastanja vojnih

odreda (vezanih za odredeno područje) u regularnu vojsku, kojoj će operativno područje biti

čitava Jugoslavija; ubrzo nakon toga do tog je prerastanja došlo i u drugim dijelovima

Jugoslavije.

Odredi dobrovoljačke vojske ubuduće su stvarani samo od onog dijela ustaničkih masa koje

još nisu bile spremne da stupe u regularne jedinice, no osnovna udarna snaga postale su

brigade, koje su u studenom 1942. udružene u divizije (8 divizija) a ove u korpuse.

Na kraju su, uoči oslobođenja čitave Jugoslavije, od divizija (kojih je tada bilo 27) i korpusa

obrazovane četiri armije NOV.

U siječnju 1942. Vrhovni je štab pravovremeno izvukao 1. proletersku brigadu ispod udara

njemačkih kolona u drugoj neprijateljskoj ofenzivi (Igmanski marš) i stvorio veći oslobođeni

teritorij na prostoru Bosne i Hercegovine i Crne Gore sa središtem u Foči. Tu su tada izdane

Upute za rad i organizaciju narodnooslobodilačkih odbora (izradio ih je Moša Pijade), poznate

kao Fočanski propisi. Tim je propisima regulirana organizacija narodne vlasti na

oslobođenom teritoriju.

U lipnju 1942. Vrhovni je štab, pošto je već izdržao niz dobra smišljenih neprijateljskih

udaraca, sastavio udarnu grupu od četiri brigade, s kojom se uputio prema Bosanskoj Krajini.

Tako je postupno, usprkos snažnom neprijateljskom otporu, do jeseni 1943. nastao velik

oslobođeni teritorij sa središtem u Bihaću.

To je (uz istodobna velika zbivanja na svjetskim bojištima) suočilo CK KPJ (Vrhovni štab) s

novim zadacima. Narodnooslobodilačka i dobrovoljačka vojska Jugoslavije je (20. 11.)

pretvorena u Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede Jugoslavije (NOV i POJ).

U takvoj situaciji, Vrhovni je štab dao inicijativu da se stvori jedno centralno oslobodilačko

narodno predstavništvo koje će povezati sve oslobodilačke napore u zemlji i inozemstvu.

Tako je 26. i 27. studenog 1942. u Bihaću stvoren A VNOJ (Antifašističko vijeće narodnog

oslobođenja Jugoslavije), kao privremena vrhovna vlast na oslobođenom teritoriju, koji su

izabrali izaslanici svih jugoslavenskih naroda.

Za prvog predsjednika AVNOJ-a izabran je Ivan Ribar. Međutim, zbog Staljinova otpora i da

bi se sačuvalo jedinstvo velike antifašističke koalicije, koje je značajan član bila i NOB

Jugoslavije, AVNOJ se pred javnošću nije proglasio privremenom vladom, već - kako je tada

rekao Tito - vrhovnim političkim tijelom koje će okupljati sve jugoslavenske narode i zajedno

s Vrhovnim štabom voditi ih u daljnjoj borbi.

To su dakle bili počeci posve samostalnog puta jugoslavenske NOB, a novostvoreni zajednički

organ jugoslavenskog oslobodilačkog fronta dobio je odmah u početku velike zadatke na

organiziranju narodne vlasti i angažiranju svih potencijalnih snaga jugoslavenskih naroda za

borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika.

Razumije se, veliki oslobođeni teritorij u Bosanskoj Krajini nije mogao ostati stalan, i NOV ga

nije pokušavala braniti pod svaku cijenu, naročito ne frontalnim borbama.

Neprijateljski plan o uništenju tog teritorija sastojao se upravo u tome da primora NOV na

frontalne borbe, u kojima bi došla do izražaja njegova tehnička premoć, da potisne njezine

jedinice prema Neretvi i ondje ih uništi. Tom planu Vrhovni je štab suprotstavio svoj plan:

sve partizanske jedinice u Jugoslaviji treba da maksimalno povećaju svoje akcije, što će

okupatora primorati da razvije snage što ih je pripremio za ovu (već četvrtu) ofenzivu, koja

je vođena pod zapovjedništvom general-pukovnika Löhra, glavnog njemačkog komandanta

na Jugoistoku (Grčka, Bugarska, Srbija i NDH), i talijanskog generala Roatte.

Jedinicama pod svojim neposrednim rukovodstvom (koje su bile izvan neprijateljskog obruča)

Vrhovni štab je naredio da osiguraju prijelaz preko Neretve a zatim da krenu prema Crnoj

Gori i Sandžaku. Proleterske divizije dobro su obavile taj zadatak, ali je zakasnio transport

4000 ranjenika koji su se liječili u bolnicama na oslobođenom teritoriju, pa je neprijatelj u

međuvremenu ponovo zatvorio Neretvu.

Tako je došlo do čuvene bitke za ranjenike. Uz teške gubitke jedinice NOV su ponovo probile

put, a potom nastavile ofenzivu prema Cmoj Gori i Sandžaku. Četvrta neprijateljska ofenziva

započela je 20. siječnja i trajala je, uključujući i bitku na Drini, nakon koje su jedinice N OV

prodrle u Crnu Goru, do konca travnja 1943.

Videći da je propao pokušaj "uništenja Titove države", Nijemci već u travnju obavljaju

užurbane pripreme za novu ofenzivu (peta ofenziva, svibanj-lipanj 1943).

U prvoj polovini svibnja otpočinju s pokretima trupa kojima su htjeli stvoriti širi obruč oko

oslobođenog teritorija u Sandžaku i Crnoj Gori. Cilj im je bio da unište opkoljene jedinice u

dolini Tare i Pive; Tada se Vrhovni štab odlučio za proboj preko Sutjeske, što je uz teške

gubitke i ostvario, a potom je NOV odmah prešla u protuofenzivu i oslobodila svu

Podromaniju do blizu Tuzle.

Kad se već mogla očekivati kapitulacija Italije, Vrhovni je štab počeo prebacivati svoje

jedinice u zapadnu Bosnu i prema Dalmaciji, da bi zajedno s partizanskim snagama Hrvatske

i Slovenije spriječio povlačenje talijanskih četa u Italiju.

Taj je plan u potpunosti uspio, i prigodom kapitulacije Italije u ruke jedinica NOV palo je

gotovo sve talijansko naoružanje, a nekoliko talijanskih jedinica čak joj se i pridružilo. Nakon

toga postojao je neko vrijeme veoma velik oslobođeni teritorij, koji se protezao od Istre do

zapadne Makedonije. Talijanskim oružjem naoružano je novih 80 tisuća boraca, tako da se

sada broj boraca NOV i POJ povećao na 300 tisuća, uključenih u 9 korpusa s 27 divizija, koji

su vezali 24 njemačke, 9 bugarskih i 3 mađarske divizije sa oko 450 tisuća vojnika i oko 180

tisuća vojnika domaćih kvislinških vojski.

1943-1945. Nakon kapitulacije Italije na velikim oslobođenim teritorijima svi su jugoslavenski

narodi birali narodna zastupstva i delegacije koje će u njihova ime izabrati i najviše

jugoslavensko zastupničko tijelo AVNOJ.

Tako su 29. i 30. studenog 1943. u prisutnosti 142 vijećnika iz čitave Jugoslavije na Drugom

zasjedanju AVNOJ-a postavljeni temelji nove Jugoslavije.

AVNOJ je postao najviše jugoslavensko zakonodavno predstavničko tijelo, a izvršnu vlast

delegati su povjerili Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), sa svim pravima i

dužnostima nove privremene jugoslavenske vlade. Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u

Londonu oduzeto je pravo da se predstavlja kao zakonita vlada Jugoslavije, a kralju Petru II.

zabranjen je povratak u domovinu.

O obliku nove jugoslavenske države (republika ili monarhija) trebalo je da u duhu "Atlantske

povelje" odluče sami jugoslavenski narodi nakon potpunog oslobođenja čitave države.

Nadalje, odlučeno je da se nova Jugoslavija izgradi na demokratskoj osnovi kao državna

zajednica ravnopravnih naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore te Bosne i

Hercegovine, a za vrhovnog komandanta NOV i POJ uveden je naslov maršal Jugoslavije.

Zatim je Predsjedništvo AVNOJ-a, dobivši sva ovlaštenja za popunjavanje AVNOJ-a između

dva zasjedanja, donijelo četiri odluke: odluku o dodjeljivanju naziva maršala Jugoslavije

Josipu Brozu Titu; odluku o imenovanju NKOJ-a; potvrdu odluke Slovenske Osvobodilne

Fronte o priključenju Slovenskog primorja i svih anektiranih dijelova Slovenije slobodnoj

Sloveniji u Federativnoj Jugoslaviji te odluke ZAVNOH-a o priključenju Istre, Rijeke,

anektiranih dijelova Hrvatske i hrvatskih jadranskih otoka slobodnoj Hrvatskoj u Federativnoj

Jugoslaviji; i napokon, odluku o obrazovanju Državne komisije za utvrđivanje zločina

okupatora i njegovih pomagača.

Novo dnavno rukovodstvo je uz neprestanu borbu s okupatorom i njegovim domaćim

suradnicima moralo povesti i borbu za međunarodno priznanje tekovina NOB, izraženih

zaključcima i odlukama AVNOJ-a. Staljin i Churchill zahtijevali su sporazum s jugoslavenskom

izbjegličkom vladom, u kojoj je Draža Mihailovic bio ministar vojske.

Iako zbog toga nikako nije moglo dati od sporazuma, Churchill je uskoro priznao NOV i POJ

kao sastavni dio savezničke vojske u Sredozemlju.

Tek pošto je na inicijativu britanske diplomacije reorganizirana izbjeglička vlada u Londonu i

na njezino čelo došao Ivan Šubašić došlo je napokon 16.1ipnja 1944. na Visu do sporazuma

između predsjednika NKOJ-a i Šubašića (Sporazum Tito-ŠSubašić).

Sporazum nije opozvao nijednu tekovinu NOB, već je londonsku vladu obvezao da osudi

četnički pokret i Dražu Mihailovića i da učini sve za pomaganje NOV te da olakša što brže

osnivanje jedinstvenog narodnog predstavništva. (2. studenog 1944., također na Visu, bit će

postignut i drugi sporazum između Tita i Šubašića, koji je predviđao odgađanje konačnog

uređenja zemlje do poslije rata, imenovanje kraljevskog namjesništva i zajedničke vlade.)

Nakon kapitulacije Italije Nijemci su, razumije se, pokušavali zauzeti bar važne komunikacije

preko jugoslavenskog teritorija. 25. svibnja 1944. izvršili su čak i desant na Drvar (operacija

"Konjićev skok"), gdje se tada nalazio Vrhovni štab s Titom.

Njihov cilj da likvidiraju Vrhovni štab nije uspio, jer su se članovi Vrhovnog štaba s Titom

uspjeli probiti iz Drvara. Nekoliko dana nakon toga Vrhovni štab, Predsjedništvo AVNOJ-a i

NKOJ preselili su se na slobodni otok Vis, gdje su ostali do oslobođenja Beograda.

Vrhovni štab je na Visu odlučio da težište ratnih operacija što prije prebaci u Srbiju. Tri velike

grupe NOV i POJ napale su iz Crne Gore i Sandžaka i već potkraj rujna dosegle liniju Rudnik-

Suvobor-Cer.

Odatle su započele borbe za oslobođenje Beograda, istočne i južne Srbije i Makedonije.

Prema sporazumu između NKOJ i komande Sovjetske armije dio sovjetskih snaga izvršio je

početkom listopada prodor u istočnu Srbiju, gdje se sastao s partizanskim jedinicama.

Sredinom listopada započele su u suradnji sa sovjetskim jedinicama žestoke borbe za

Beograd, koji je oslobođen 20. listopada. Nijemci su se morali povući preko Save u Srijem,

gdje su stvorili čvrstu obrambenu liniju. Na prijelazu 1944/1945. bile su oslobođene čitava

Srbija, Makedonija, Crna Gora i Dalmacija.

Prema sporazumu postignutom između Tita i Šubašića na Visu prišlo se obrazovanju

jedinstvene vlade od članova NKOJ i londonske vlade, a kraljeva prava preuzelo je

namjesništvo, dok je AVNOJ proširen članovima posljednje jugoslavenske narodne skupštine

(izabrane 1938) koji se za vrijeme okupacije u zemlji ili inozemstvu nisu kompromitirali. Nova

vlada, privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ), obrazovana je u

Beogradu 7. ožujka 1945., a njezinim je predsjednikom postao Tito.

U to vrijeme vrhovni je komandant NOV već izradio plan potpunog oslobađanja Jugoslavije:

neprijatelja treba potisnuti uz Karavanke i ondje uništiti. Zato je III. armija JA prodirala iz

istočne Bosne prema Karlovcu, a IV. armija iz Bosne prema Trstu. Ta velika ofenziva

započela je 20. ožujka i završila se tek sredinom svibnja na teritoriju Slovenije: tu su vođene

posljednje borbe drugog svjetskog rata u Europi.

IV. armija je već 16. travnja 1945. prodrla na nekadašnju jugoslavensko-talijansku granicu i

započela borbu za Rijeku, koja je trajala sve do 5. svibnja. Istodobno se dijelom jedinica i uz

punu podršku slovenskihjedinica 7. i 9. korpusa probila preko Gorskog Kotara i Snežnika na

Pivku (27. 4. 1945) i potom sudjelovala u oslobađanju Trsta, koji je oslobođen 1. svibnja, još

prije dolaska savezničke vojske koja je prodirala iz Italije. U oslobađanju Trsta značajnu su

pomoć pružili IV. armiji ilegalna komanda grada, koja je Tršćane digla na ustanak, i vojni

nastup 9. slovenskog korpusa NOV. Pošto je oslobodila Trst, IV. armija prodrla je u Korušku

te se u Celovcu susrela s engleskom vojskom, dok je 29. hercegovačka divizija krenula

prema Ljubljani i oslobodila je 9. svibnja.

U međuvremenu je III. armija prodirala Podravinom i preko Maribora u Korušku, dok su I. i

II. armija nakon teških borbi na srijemskoj fronti 8. svibnja oslobodile i Zagreb.

Sovjetski Savez. Pokret otpora u Sovjetskom Savezu bio je jedan od rijetkih za koji

su unaprijed izvršene sve organizacione pripreme. Polit- biro CK SKP(b) obvezao je već 29.

travnja sve partijske, državne, sindikalne i komsomolske organizacije da se, u slučaju rata,

organiziraju za partizanske borbe na zaposjednutom području iza neprijateljske linije. Nakon

njemačkog napada, Staljin je 3. srpnja u ime sovjetske vlade i CK SKP(b) uputio poziv svim

sovjetskim narodima na područjima što su ih zauzeli Nijemci da stvaraju partizanske odrede i

započnu široko zasnovani partizanski rat protiv okupatora.

No usprkos tome u početku rata partizanski se pokret iz različitih razloga (s jedne strane

objektivnih kao što su nedostatak oružja i odjeće, a s druge političkih, pri čemu Staljinovo

iskrivljavanje marksističke doktrine nije igralo najmanju ulogu) nije šire razmahao.

No budući da su Nijemci do jeseni 1942. okupirali 1795000 km2 sovjetskog teritorija,

područje na kojem je prije rata živjelo više od 80 milijuna stanovnika i na kojem je bilo

smješteno 47% sovjetske industrije, razvoj partizanskog ratovanja na okupiranom području

postao je od izvanredne važnosti ne samo zato da bi se spriječilo ekonomsko iskorištavanje

zauzetih teritorija već i zato da se pritiskom na njemačke snage, u prvom redu na njihove

prometne veze, olakša razvoj vojnih operacija Crvene armije.

Njegovu širenju od jeseni 1942. mnogo je pridonijelo i provođenje Hitlerovog programa

prema ruskim i drugim sovjetskim narodima, prema kojem je europski Istok trebao postati

ne samo njemačka privredna kolonija nego i zemlja čiste njemačke krvi.

Dok su prvi napadi partizanskih odreda bili tek napadi iz zasjede i pojedinačne diverzantske

akcije, od 1942. sustavno su organizirane diverzantske akcije velikih razmjera na

komunikacije i transporte, a partizanske su jedinice, sada povezane s Crvenom armijom,

prodirale sve dublje u pozadinu neprijatelja i zadavale mu sve teže udarce počinjući stvarati i

oslobođene teritorije. Prvo veliko slobodno partizansko područje, široko oko 170 a duboko

oko 70 kilometara, stvoreno je doduše već zimi 1941/42. na velikom prostranstvu iza

središnje njemačke fronte, ali partizansku jezgru na tome području sačinjavale su snage sto

ih je Crvena armija ostavila u njemačkoj pozadini kako bi ugrožavale željezničku prugu

Smolensk-Vjazma.

Nakon savjetovanja sa komandantima većih partizanskih jedinica u rujnu 1942. utvrđen je

jedinstveni organizacijski oblik: pododred, odred, bataljon, pukovnija, divizija. Najveći je

razmah partizanski rat dosegao 1943. godine, kada je nastao čitav niz oslobođenih teritorija

(Minsk-Mogilev, Gomel-Brjansk itd).

U tom razdoblju partizani su izvršili oko 3 tisuće napada na njemačke jedinice, digli u zrak

3500 mostova, uništili oko 15 tisuća njemačkih vozila, oko 900 skladišta, 1200 tenkova, 400

aviona, itd. nanoseći tako često nenadoknadive gubitke njemačkim jedinicama.

Prema sovjetskim podacima, u okupiranim područjima Ruske SFSR borilo se do kraja rata u

partizanskim jedinicama 260 tisuća ljudi, u Bjelorusiji 374 tisuće, u Ukrajini - gdje je razvoj

partizanskog pokreta tekao relativno najnepovoljnije - 175 ooo000 a ukupan broj partizana

na cjelokupnom okupiranom području SSSR-a je iznosio 1,5 miliona.

Poljska. Nakon uspostavljanja dvostruke njemačko-sovjetske okupacije, njemački su

okupatori otprilike polovicu okupiranog poljskog teritorija uključili u sastav Njemačkog

Reicha, a ostatak pretvorili u Generalni guvernman sa sjedištem u Krakovu. S druge strane,

Sovjeti su svoj dio pripojili pojedinim sovjetskim republikama, kojima je prema njihovu

mišljenju bio nepravedno oduzet nakon prvog svjetskog rata.

Pokret otpora koji se u oba njemačka područja pojavio još prije 22. 6. 1941. nikada

nije imao jedinstveno vodstvo, jer su i ciljevi pojedinih grupacija u otporu bili različiti i kretali

se u rasponu od antifašizma do otvorenog antikomunizma. Vremenski, pokret otpora

organiziran je najprije iz Pariza i Londona, gdje je djelovala poljska izbjeglička vlada generala

Sikorskog.

No ona ne usmjerava pokret u oslobodilačku borbu poljskog naroda protiv okupatora već na

organiziranje poljske vojske u inozemstvu i stvaranje tajne podzemne vojske u zemlji koja bi

imala stupiti u akciju tek pri završetku rata i u tim trenucima odigrati odlučnu ulogu u

ponovnom uspostavljanju integralne poljske države.

Vlada u izbjeglištvu zasnivala je svoju politiku na ocjeni da je Sovjetski Savez podjednak

neprijatelj poljskog naroda kao i Njemačka. Uvjerena najprije da će Njemačka potisnuti

sovjetsku vojsku do Urala, ona je stvarala Armiju Krajowu s namjerom da digne ustanak u

času kad se anglo-američke snage približe Poljskoj. Ali nakon njemačkog neuspjeha na

istočnoj fronti taj je strateški plan izmijenjen, jer je postalo jasno da će Crvena armija stići u

Poljsku prije anglo-američkih snaga.

Prema tom novom planu jedinice Armije Krajowe trebalo je da provedu lokalne ustanke

prema pomicanju fronte, tako da se u svim poljskim područjima uspostavi državna vlast prije

dolaska Crvene armije. (U tom kontekstu valja promatrati i odbijanje Sovjeta da pomognu

ustanak u Varšavi).

Pošto je 1942. ponovo osnovana KP Poljske, ona postaje jezgrom oružanog oslobodilačkog

pokreta poljskog naroda i nosilac suprotnih tendencija. Nešto kasnije osnovana je u SSSR-u

vojska sastavljena od poljskih zarobljenika, pod zapovjedništvom generala Andersa, koja je iz

SSSR-a ubrzo otišla u sastav zapadne savezničke vojske, i poljska vojska koja je ostala u

SSSR-u i kasnije uključena u Crvenu armiju.

Uza svu zamršenost situacije u takvim uvjetima ipak je dolazilo do zajedničkih akcija različito

opredijeljenih frakcija u pokretu otpora, no ubrzo se pokazalo da to savezništvo nije nimalo

čvrsto. U međuvremenu su Nijemci, da bi paralizirali barem jednu struju u pokretu otpora,

pripremili veoma uspješnu političku akciju.

Riječ je o tzv. "katinskoj aferi", zbog koje je i sam Churchill izrazio svoju zabrinutost. Nijemci

su naime objaviIi da su u ožujku 1943. na dva mjesta ( jedno je bilo u Katinskoj šumi

nedaleko od Smolenska) iskopali masovno groblje poljskih oficira i podoficira pobijenih nakon

sovjetske okupacije istočne Poljske.

To je potaknulo poljsku vladu u izbjeglištvu da prekine diplomatske odnose sa SSSR-om i

poništi ugovor o prijateljstvu, savezništvu i vojnoj suradnji sklopljen u kolovozu 1941. Nakon

toga došlo je do potpunog rascjepa između Poljske radničke partije (komunista) i izbjegličke

vlade odnosno njezinih snaga u domovini.

Otada je Poljska radnička partija odricala vladi u izbjeglištvu svako pravo da govori u ime

poljskog naroda. Sredinom prosinca 1943. ona izdaje proglas o demokratskom uređenju

poslijeratne Poljske, koji je potpisalo četrnaest organizacija, među njima i vojno i politički

snažna radikalna seljačka stranka. 21. srpnja 1944. održano je u Varšavi tajno zasjedanje

Poljskog narodnog vijeća, na kame je ono proglašeno privremenim saborom i donijeta odluka

o osnivanju Poljskog komiteta nacionalnog oslobođenja sa sjedištem u Lublinu (Lublinska

vlada).

U to vrijeme prosovjetska Armija Ludowa imala je 50 tisuća boraca, a u partizanskim

odredima 12 tisuća ljudi koji su vodili aktivnu partizansku borbu protiv Nijemaca. Borbe

protiv Nijemaca vodila je i Armija Krajowa, ali se ona držala svog utvrđenog plana pa je zbog

toga dolazila u sukob i s odredima Crvene armije što su prodirali na poljski teritorij. Ruske

jedinice prešle su poljsku granicu 20: kolovoza 1944., a već 22. kolovoza Komitet

nacionalnog oslobođenja donosi odluku da preuzima svu vlast na oslobođenom teritoriju i

osniva Poljsku narodnu armiju. Za prvog predsjednika republike imenovan je B. Bierut,

dotadašnji predsjednik Vijeća. Tim je praktički bilo onemogućeno ostvarivanje plana

londonske izbjegličke vlade.

U međuvremenu zbila se jedna od najvećih tragedija u povijesti poljskog naroda. Prema

direktivama vlade u izbjeglištvu, podzemna Armija Krajowa digla je ustanak u Varšavi.

Ustanak je izbio 1. kolovoza, u vrijeme kad se Crvena armija već posve približila varšavskom

predgrađu Pragi (na desnoj obali Visle) i bio je izvrsno organiziran, pod vodstvom generala

Bor-Komorowskog, te su ustanici već prvih dana postigli znatne uspjehe i zauzeli velike

dijelove grada.

Premda je bila očigledno da je organiziran u skladu s planovima izbjegličke vlade, u njemu su

se prvi put okupile sve snage pokreta otpora uključujući i Armiju Ludowu. Borbe su potrajale

65 dana i za to vrijeme ustanici su uništili preko 200 njemačkih tenkova, a čitave su gradske

četvrti uništene bombardiranjem.

No kako je vrijeme prolazilo ustanicima niotkuda nije stizala pomoć, herojski otpor građana

Varšave postao je uzaludan. Nijemci su doveli u grad svoje rezerve (među njima i zloglasnu

ukrajinsku SS-diviziju "Galicija") i nakon mjesec i pol žestokih borbi ugušili ustanak. 2.

listopada Bor-Komorowski je potpisao proglas o kapitulaciji.

Za tih 65 dana ustanka u obrani Varšave poginulo je 250 tisuća ljudi, a sam grad bio je na

kraju potpuno razoren.

Apeli saveznika na Staljina da potpomogne ustanak ili da bar omogući savezničkim avionima

slijetanje na sovjetskom teritoriju kako bi ustanike opskrbljivali oružjem i hranom ostali su

uzaludni. Time je i sam ustanak bio osuđen na neuspjeh.

Premda nije imao jedinstvenog rukovodstva, poljski je pokret otpora svakako bio jedan od

najjačih u Europi.

Francuska. Ako se za pokret otpora u Poljskoj može kazati da je bio veoma zamršen zbog

različitih ciljeva pojedinih njegovih sudionika, za francuski se pokret otpora mirno može

kazati da je bio jedan od najsveobuhvatnijih ali i najzamršenijih od svih pokreta otpora u

okupiranoj Europi. Dok se nejedinstvenost poljskog pokreta otpora polarizirala između

izbjegličke vlade u Londonu i Moskve, francuski je pokret otpora imao barem tri centra:

Pariz-London, Moskvu i de Gaullea, koji ipak nisu obuhvaćali cjelokupni pokret otpora u

Francuskoj, jer je postojao čitav niz samostalnih grupa koje su djelovale bez ikakve suradnje

s tim centrima.

No bez obzira na mnoštvo stranaka u francuskom pokretu otpora, okupator nije uspio

iskoristiti njihovu nejedinstvenost i njihova međusobna nesuglasja i mogao je uspostaviti

dodir samo s krajnje desničarskim elementima, kojih je ideologija bila ili istovjetna ili veoma

blizu fašističkoj.

Osnovno razilaženje u pogledu pružanja otpora bilo je u tome da li da taj otpor bude aktivan

ili pasivan.

A i oni koji su se zalagali za aktivnost pokreta, nisu uvijek bili jedinstveni u pogledu oblika te

aktivnosti. U prilog aktivnog otpora prvi se javio još 18. listopada 1939. general de Gaulle iz

Londona: "Francuska nije poražena iako je izgubila bitku".

Francuska komunistička partija, koja se defetističkim parolama "za koga? ...za što?"

kompromitirala u danima objavljivanja rata Njemačkoj, zbunjena njemačko-sovjetskim

ugovorom i Staljinovim direktivama, uskoro se pribrala i već u srpnju 1940. pozvala narod na

obranu Pariza, trudeći se da obnovi narodni front, u koji je pozivala sve napredne snage i

radeći na osnivanju partizanskih jedinica.

Građanske stranke - narodni demokrati, socijalisti, itd. - također su se aktivno uključile u

pokret otpora, ali je njihova djelovanje bilo u širokom rasponu od "otpora šaputanjem" do

oružanog suprotstavljanja. General de Gaulle, koji je sporazumom s Churchillom 7. kolovoza

priznat kao šef slobodnih Francuza, usmjerio je svoju aktivnost na organiziranje borbe protiv

Nijemaca izvan Francuske, nastojeći u prvom redu da na stranu Saveznika pridobije

francuske kolonijalne trupe odnosno da organizira vojne jedinice od francuskih izbjeglica,

smatrajući da je najvažnije da se Francuzi nađu kao vojna snaga u redovima Saveznika.

U oslobodilački pokret u domovini nije se mnogo pouzdavao, a naročito je zazirao od

komunista. Ipak su pod njegovim utjecajem bile i neke skupine pokreta otpora u samoj

Francuskoj, koje su imale zadatak da pripremaju teren za iskrcavanje Saveznika.

U samoj Francuskoj već 1941. formirana su tri središta otpora: Pariz, Normandija i Bretanja.

Naredne godine pokret se razvio i na jugu, gdje je došlo čak i do povezivanja komunističkih i

nekomunističkih partizanskih grupa, a poslije njemačke okupacije čitave Francuske u jesen

1942. činilo se da će biti postignuto barem formalno jedinstvo cjelokupnog pokreta otpora.

No već 1943. opet su postojala tri oslobodilačka pokreta između kojih je suradnja bila

nikakva ili minimalna, a naredne godine njihov je broj narastao čak na osam (ne računajući

manje samostalne skupine). Zato je za francuski pokret otpora karakteristična masovnost

sabotaža i diverzija s jedne, a veoma polagano stvaranje operativnih partizanskih jedinica s

druge strane.

Prema nekim podacima, u Francuskoj je 1943. živjelo 20 do 25 posta ljudi ilegalno ili s lažnim

ispravama, a izvršeno je blizu četiri tisuće sabotaža. Tek poslije iskrcavanja Saveznika u

Normandiji oružane snage francuskog pokreta otpora naglo jačaju te daju značajan vojni

doprinos oslobođenju zemlje.

Procjenjuje se da su u to vrijeme snage makije brojile 300000 boraca, a sve snage FFI

(Francuske snage unutrašnjeg otpora), u koji su u veljači 1944. napokon ujedinjene gotovo

sve političke organizacije i skupine francuskog pokreta otpora, oko pola milijuna ljudi. U

općoj ofenzivi nakon iskrcavanja Saveznika partizanske su snage u pozadini njemačke fronte

samostalno oslobodile dvadesetak većih gradova prije dolaska Saveznika, a Parisko

oslobodilačko vijeće, koje se još od travnja 1944. spremalo za oslobođenje Pariza i u kojemu

su prevladavali komunisti, diglo je 18. kolovoza ustanak, za koji je bila pripremljena milicija

od 50 tisuca ljudi.

U četiri dana, do 21. kolovoza, Parižani su pod vodstvom komunista gotovo potpuno

oslobodili svoj grad iz kojega se glavnina njemačkih jedinica povukla još prije dolaska

francuske oklopne divizije generala Leclerca (25. kolovoza).

Čehos1ovacka. Pošto je 15. ožujka 1939. njemačka vojskaokupirala Češku i Moravsku.

Hitler je od te dvije zemlje stvorio Češko-moravski protektorat, dok je Slovačka proglašena

nezavisnom državom u sklopu Hitlerova "novog poretka". Stoga su i pokreti otpora u Češkoj i

Slovačkoj imali različite karakteristike.

U Češko-moravskom protektoratu stvoren je u rujnu 1941. od predstavnika različitih grupa

pokreta Centralni nacionalni revolucionarni komitet, koji je djelovao na različite načine, od

pasivne rezistencije i bojkota okupatora do brojnih demonstracija i sabotaža.

Prve partizanske jedinice nastale su u Moravskoj i u proljeće 1942. tu se partizanska borba

već prilično razmahala. No poslije atentata na "protektora' Heydricha, u svibnju 1942., što su

ga izveli pripadnici jedne emigrantske grupe otpora spušteni u Češku, kad su Nijemci u znak

represalija postrijeljali sve muško stanovništvo Lidica i Bela Ležaky (24. lipnja) te oba mjesta

sravnili sa zemljom, iz Londona je sugerirano da se ofenzivne partizanske akcije obustave.

Partizanske su se jedinice povukle u defenzivu. Preostale su samo dvije vrste aktivnosti:

sabotaže u tvornicama i napadi na komunikacije. Čak i iz Moskve su tijekom 1943. savjetovali

da se vrše samo pripreme za općenarodni ustanak, koji bi u danom trenutku olakšao

prodiranje Crvene armije.

Bilo je to kritično razdoblje, jer pokret otpora nije imao nikakvih veza sa svojim

rukovodstvima, pa ga je jesenji ustanak u Slovačkoj zatekao gotovo nespremna. Tek u kasnu

jesen, odnosno na prijelazu 1944/45. partizanski su se napadi iz Moravske opet raširili sve do

Praga. U proljeće 1945. partizanski je pokret zahvatio sav teritorij Čehoslovačke koja je jos

bila okupirana od Nijemaca. 5. travnja u Kosicama je sastavljena privremena vlada narodne

fronte, a predsjednikom republike postao je Beneš. 1. svibnja u zemlji je planuo opći

ustanak, koji je 5. svibnja zahvatio i Prag, ali su glavni grad ipak oslobodile jedinice Crvene

armije tek nekoliko dana kasnije.

U Slovačkoj veće i organiziranije akcije počinju tek poslije 22. lipnja 1941., kad su malim

partizanskim jedinicama počeli prilaziti dezerteri iz slovačke vojske.

U pozadini cijelog kompleksa pokreta otpora u prvo je vrijeme bilo pitanje položaja slovačkog

naroda u odnosu na nekadašnju zajednicu s Česima. KP Slovačke, koja je doduše dosljedno

isticala samobitnost slovačkog naroda ali je širila parole o sovjetskoj Slovačkoj teško

je"mogla proširiti svoj utjecaj na šire slojeve naroda.

Tek pošto je 5. ilegalni Centralni komitet KP Slovačke raskrstio s tim parolama i izgradio

platformu za novu Čehoslovačku u kojoj će slovački narod biti potpuno ravnopravan s českim

narodom, oko KP Slovačke počeli su se okupljati široki narodni slojevi.

U tim uvjetima došlo je do sklapanja Božičnog sporazuma (25. prosinca 1943) između

predstavnika KP Slovačke, lijevih socijaldemokrata i onih građanskih političkih struja koje su

tražile da slovački narod samostalno odlučuje o svojim budućim odnosima sa češkim

narodom. Prema tom sporazumu osnovano je Slovačko narodno vijeće, u čiji je sastav usao

podjednak broj predstavnika KP Slovačke i tzv. građanskog bloka.

Prema zamisli KP Slovačke, koju je prihvatilo i Slovačko narodno vijeće, trebalo je u

dogovoru s partizanskim jedinicama i jedinicama slovačke vojske izvršiti sve pripreme da se

podigne ustanak u času kad jedinice Crvene armije prijeđu Karpate i uđu u Slovačku.

To je trebalo omogućiti Crvenoj armiji da preko već oslobođene Slovačke brzo prodre pod

sam Beč i tako ugrozi bok njemačkih četa. To je zapravo značilo usklađivanje djelovanja

slovačke redovite vojske s operacijama Crvene armije, pri čemu su partizanske akcije imale

samo pomoćnu ulogu u dizanju općeg ustanka kojim bi slovački narod sam ostvario svoju

slobodu.

Prema tom dogovoru, iz ukrajinskog štaba partizanskog pokreta u Kijevu počelo se ubrzavati

razvijanje partizanske aktivnosti u Slovačkoj ubacivanjem "organizatora", pa su se zbog

općeg raspoloženja naroda partizanske jedinice naglo povećavale i razvijale sve veće oružane

akcije.

Tako je u kolovozu izbio ustanak. i 27-28. kolovoza ustanici su oslobodili mjesto Sklabinu u

srednjoj Slovačkoj, na što su njemačke trupe, 29. kolovoza, odgovorile okupacijom cijele

Slovačke. To je navelo Slovačko narodno vijeće da pozove slovačke jedinice da pruže otpor

Nijemcima, na što je izbio opći oružani ustanak, u kojem je sudjelovalo 20 tisuća partizana i

60 tisuća vojnika slovačke vojske. Na velikom oslobođenom teritoriju (oko 15000 km2)

osnovano je drugo Slovačko narodno vijeće, ukinuta marionetska administracija slovačke

države i nadomjestena narodnooslobodilačkim odborima. U rujnu je osnovan slovački glavni

partizanski štab u koji su delegate poslali i ukrajinski partizani. Na konferenciji KP Slovačke i

Socijaldemokratske stranke u Banskoj Bystrici donesen je jednoglasni zaključak da oba

naroda u novoj Čehoslovačkoj moraju imati jednaka prava. Početkom listopada Crvena je

armija doista prešla čehoslovacku granicu, ali se zaustavila prije no što su dvije slovačke

divizije u Karpatima uspjele doći u dodir s njom, kako je planom bila predviđeno.

Nijemci su razoružali te dvije divizije, nakon čega su, poslije dvomjesečnog ustanka,

ustaničke snage bile razbijene i 28. listopada Nijemci su zauzeli Bansku Bystricu, središte

ustanka i posljednje uporište ustanika. Preostali partizani i dio slovačke vojske povukli su se

u planine i nastavili borbu do konačnog oslobođenja, dok je stanovništvo bilo izloženo

strahovitom teroru.

Grčka. Pošto je (28. 10. 1940) Grčka odbila Mussolinijev ultimatum kojim je Italija tražila da

joj se ustupe uporišta

na grčkom teritoriju, talijanske su trupe iz Albanije započele vojne operacije protiv Grčke.

Nakon početnih uspjeha talijanskih jedinica, grčka se vojska konsolidirala, prešla u

protuofenzivu i zauzela dobar dio albanskog teritorija. U ožujku 1941., pošto su prebacili iz

Italije nove snage, Talijani započinju novu ofenzivu, a u isto vrijeme u grčkim se lukama

iskrcava britanski korpus, dok Njemačke trupe ulaze u Bugarsku da bi odande intervenirale u

Grčkoj. U aprilskom ratu protiv Jugoslavije i Grčke Nijemci su jednim krakom uspjeli zaobići

Metaxasovu liniju a drugim preko jugoslavenskog teritorija prodrli u sjevernu Grčku.

Premda grčka vojska time praktički nije bila poražena, njezino je vodstvo, procjenjujući da je

položaj strateški neodrživ, 24. travnja potpisalo kapitulaciju. Kralj i vlada pobjegli su iz

zemlje, a Nijemci su okupirali Grčku i strateški veoma važan otok Kretu.

Istog dana kad je potpisana kapitulacija i britanske su se snage počele evakuirati iz Grčke.

No grčki narod, koji je pola godine hrabro odolijevao nasrtajima fašizma, premda napušten i

od svoga političkog vodstva i od Saveznika, nije se pomirio s okupacijom. Ubrzo se javljaju

pojedine grupe otpora. KP Grčke pozvala je 1. srpnja 1941. grčki narod u borbu za

oslobođenje i odmah počela uspostavljati veze s drugim strankama i vojskom, te je već 27.

rujna 1941. stvoren Vrhovni organizacioni komitet EAM-a (Narodnooslobodilačke fronte) u

koji su ušli predstavnici KP, Nezavisne zemljoradničke stranke, Saveza narodne demokracije,

Socijalističke stranke a kasnije i drugih manjih stranaka.

28. listopada EAM je izdao svoj prvi proglas, a u siječnju 1942. osnovao i svoju vojsku -

ELAS, kojoj su na čelu bile četiri predstavnika EAM -a i četiri viša oficira bivše vojske s

generalom Grigorijadisom na čelu. Nekako u isto vrijeme predstavnici desničarskih stranaka,

koje nisu ušle u EAM, osnovali su Grčku nacionalnu demokratsku vojsku, EDES, pod

zapovjedništvom pukovnika Zervasa. Uz republikanski ELAS i monarhistički EDES postojala je

i treća vojska, EKKA, ali će njezina uloga u daljnjim zbivanjima biti bez većega značenja.

Partizanski rat s obilježjem gerilskog ratovanja ubrzo je zahvatio gotovo čitavu Grčku. No

istovremeno su, uz poneke zajedničke vojne akcije, počele izbijati političke i ideološke

nesuglasice, koje su često dovodile i do otvorenih sukoba. Usprkos tome u Grčkoj su 1943.

postojale dvije države - slobodna partizanska, koje je najveći dio kontrolirao EAM, i

okupirana Grčka u kojoj je stvorena kvislinška vojska.

Na inzistiranje Engleza 7. lipnja 1943. potpisan je sporazum o ujedinjavanju svih snaga

otpora i osnovan zajednički Vrhovni štab ustaničke vojske u koji je ušao i pukovnik Zervas.

Tim sporazumom EAM je priznao jedinice EDES-a kao snage koje se bore protiv okupatora,

premda su one dotada prikriveno surađivale s njime. Kako su Churchill i Roosevelt odlučili da

u Grčkoj obnove monarhiju, nastojali su da u partizanskom pokretu prevlada desno krilo, tj.

EDES. S jedne strane pod tim pritiskom, a s druge zbog pogrešne procjene KP Grčke da je u

borbi protiv okupatora najvažnije pitanje narodnog oslobođenja a da će se pitanje

demokratskih i socijalnih sloboda rješavati poslije rata, potpisao je vojni zapovjednik ELAS-a

pukovnik Sarafis 18. lipnja deklaraciju kojom je cjelokupna partizanska vojska Grčke, dakle

sve njezine grupacije, priznata kao dio savezničke vojske na Bliskom istoku.

Time je ELAS s jedne strane osiguravao obilatiju pomoć od savezničke komande, ali je s

druge došao pod britansku kontrolu. Saveznička je komanda na Bliskom istoku pružala

doduše materijalnu pomoć i ELAS-u, ali je davala prednost EDES-u i obilatije ga pomagala,

nastojeći tako što više ojačati njegov utjecaj unutar pokreta.

Tako je politička nejedinstvenost i dalje ostala prisutna.

Zbog toga 9. listopada 1943. ponovo dolazi do otvorenog sukoba između ELAS-a i EDES-a,

nakon čega Saveznici uskraćuju pomoć ELAS- u, premda je on znatno pridonio uspjesima

savezničke vojske na Sredozemlju. Nakon kapitulacije Italije (9. 8. 1943) snage ELAS-a još

su više ojačale, ali se i političko razilaženje između ELAS-a i

EDES-a sve više povećavalo i produbljivalo. Iako slabo naoružan, ELAS se uporno i

beskompromisno borio protiv Nijemaca (samo od proljeća 1943. pa do povlačenja Nijemaca

u rujnu 1944. njegove su jedinice vodile s njima 570 većih borbi), dok su kudikamo bolje

naoružane jedinice EDES-a uglavnom izbjegavale sukobe s Nijemcima. O intenzitetu borbi

ELAS- a protiv okupatora najbolje govori podatak da su se njemačke snage u Grčkoj kretale

oko 300 tisuća ljudi.

Uza sve to, Saveznici su i dalje pružali snažnu podršku EDES-u. U rujnu 1944., neposredno

pred povlačenje Nijemaca s juga zemlje, sklopljen je novi sporazum kojim su partizanske

snage došle pod vrhovno zapovjedništvo komandanta savezničkih snaga u Grčkoj, generala

Scobiea.

18. listopada izbjeglička se vlada vratila iz Londona u Atenu i oslanjajući se na jedinice EDES-

a i savezničke čete počela otvoreno likvidirati EAM. General Scobie postavio je 1. prosinca

1944. EAM-u ultimativan zahtjev da se jedinice ELAS-a razoružaju, a već sutradan britansko

je zrakoplovstvo započelo napade na položaje ELAS-a.

Bio je to uvod u novu fazu borbe i stvarni početak građanskog rata.

Doduše, 12. veljače 1945. potpisan je, usprkos protivljenju jednog dijela rukovodstva EAM-a,

u Varkizi sporazum s vladom, koji je sadržavao 9 točaka. Ali od tih 9 točaka u djelo je

provedena samo jedna: razoružanje ELAS-ovih snaga. Nakon toga započela je prava hajka

na pristaše EAM-a, koji su se, izvrgnuti progonima, počeli ponovo povlačiti u planine i

organizirati partizanske grupe.

Do kraja 1946. te su se grupe povezale i 8. prosinca osnovale Vrhovni partizanski štab. U

međuvremenu, protiv partizanskih odreda upotrijebljena je žandarmerija, ali se ona pokazala

nesposobnom da iziđe na kraj s partizanskim odredima pa je za akcije čišćenja angažirana

vojska, koja nije postigla ništa veći uspjeh.

Do kraja 1946. jedinice Demokratske vojske stvorile su oslobođeni teritorij koji je obuhvaćao

2500 naselja, što je prisililo vladu da u proljeće 1947. započne veliku ofenzivu.

Premda su u tim borbama imale 10 tisuća mrtvih, vladine trupe nisu uspjele osvojiti

oslobođeni teritorij. Štoviše, 23. prosinca 1947. obrazovana je na njemu Privremena

demokratska vlada s generalom Markosom na čelu.

Tada, u općoj atmosferi hladnog rata, Amerikanci preuzimaju od Britanaca kontrolu nad

grčkom vojskom i stvaraju novu strategiju borbe, ali se i ova pokazala bezuspješnom:

umjesto da bude potisnuta, Demokratska vojska zauzima nove teritorije a njezina djelatnost

dopire nadomak same Atene. Zbog toga monarhisti organiziraju od travnja do kolovoza dvije

široko zasnovane ofenzive, kojima je bio cilj da potpuno unište Demokratsku vojsku. Da bi se

to postiglo, iseljeno je 500 tisuća stanovnika, kako bi se između partizana i vladinih snaga

stvorila "mrtva zona". Demokratska vojska, čije su snage u to vrijeme narasle na 9 divizija,

počinje primjenjivati novu taktiku: izbjegava frontalne borbe i organizira uspješne napade na

manje jedinice i neprijateljske komunikacije.

U takvoj situaciji, započela je Staljinova kampanja protiv Jugoslavije, što je dovelo do

pomutnje u vodstvu grčkog oslobodilačkog pokreta, koja je dosegla svoj vrhunac u ožujku

1949. kad je CK KP Grčke iz dosad neobjašnjenih razloga uklonio Markosa s položaja

predsjednika Privremene vlade i ministra vojske.

Vladine snage to su smjesta iskoristile i u velikoj ofenzivi u Rumeliji i Peloponezu razbile i

dobrim dijelom uništile Demokratsku vojsku, nakon čega je Privremena vlada bila primorana

(u listopadu 1949) objaviti prekid otpora. Tako je tek pune četiri godine nakon završetka rata

slomljen jedini europski pokret otpora koji je, započet kao oslobodilački rat protiv fašističkog

okupatora, nastavljen i nakon njegova poraza poprimivši oblik borbe koja je bila usmjerena

na obaranje omražene monarhističke vladavine i imperijalizma.

Albanija. Partizanski pokret u Albaniji, koji je uživao trajnu potporu narodnooslobodilačkog

pokreta Jugoslavije, počevši od osnivanja KP Albanije 8. studenog 1941. pa do prenošenja

iskustava u formiranju jedinica i izgradnji narodne vlasti, razvio se iz diverzantskih grupa što

su djelovale već 1941. i 1942. godine.

Početkom 1942. pojavljuju se prve partizanske čete, a 16. rujna iste godine održana je na

poticaj KP Albanije skupština jedinstvene narodnooslobodilačke fronte. Potkraj 1942. Talijani

su za borbu protiv NOB osnovali poluvojničku bjelogardijsku organizaciju Balli Kombtar

("Narodna fronta").

Akcije širih razmjera partizanske su jedinice započele ljeti 1943. nakon osnivanja glavnog

štaba i 1. udarne brigade (organiziranih po uzoru na jugoslavenske).

Poslije kapitulacije Italije albanska se narodnooslobodilačka vojska znatno povećala. No sada

umjesto Talijana u Albaniju dolaze Nijemci, koji pokušavaju zemlju umiriti demagoškim

parolama da su je oslobodili od Talijana. Kako im je Albanija bila veoma važna zbog

komunikacija s Grčkom i sa otocima, poduzeli su na prijelazu 1943/44. prvu veliku ofenzivu,

na koju je albanska NOV odgovorila protuofenzivom i stvorila nove slobodne teritorije.

Potkraj svibnja zasjedao je Prvi antifašistički kongres nacionalnog oslobođenja, na kame je

izabrano Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Albanije, kao predstavničko i

zakonodavno tijelo, i Antifašistički komitet narodnog oslobođenja, koji je imao funkciju

privremene vlade.

Na tom je kongresu kralju Zoguu zabranjen povratak u zemlju. (Odluke su, dakle, bile slične

odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a). U studenom 1943. Nijemci su, potpomognuti

balistima, započeli drugu veliku ofenzivu, koja je trajala do veljače 1944.

Njemačke jedinice u jačini od tri divizije vodile su za to vrijeme ofenzivne operacije protiv

oslobođenih teritorija srednje i južne Albanije. U tim borbama imali su 700 mrtvih, a

partizanske snage razbile su obruč i same prešle u protunapad oslobađajući dijelove srednje

Albanije, tako da su do listopada 1944. oslobodile tri četvrtine albanskog teritorija. 24.

listopada, na Drugom zasjedanju antifašističkog vijeća Komitet narodnog oslobođenja

proglašen je za privremenu vladu. Konačna bitka za oslobođenje Albanije započela je

početkom studenog (u to vrijeme Nijemci su još držali pojas uz more), a 17. studenog,

nakon upornih borbi u kojima su Nijemci imali 1500 poginulih, oslobođena je Tirana. Do

kraja mjeseca oslobođena je čitava zemlja, a dvije divizije NOV Albanije prelaze na

jugoslavenski teritorij da bi zajedno s jedinicama Jugoslavenske armije gonili njemačke

jedinice koje su se povlačile iz Grčke i Albanije.

Ostale europske zemlje. U Italiji, pokret otpora napredovao je vrlo sporo, premda je KP

Italije već 1940. i 1941. u svojim brojnim proglasima tražila obaranje fašizma, prekidanje

veza s Njemačkom, itd. Zemlju su 1943. potresali veliki štrajkovi kojih su zahtjevi bili više

političke negoli ekonomske naravi. No poslije kapitulacije Italije (9. rujna) stao se razvijati i

partizanski pokret, koji je vodio borbu protiv okupatora i nove Mussolinijeve republike u

sjevernoj Italiji. Do kraja rata taj se pokret toliko raširio da je bio vjerojatno najsnažniji u

čitavoj Zapadnoj Europi.

Na taj razvoj utjecali su s jedne strane iskrcavanje savezničkih snaga na jugu Italije, s druge

Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije koja je oslobodila velik dio Slovenskog primorja i

Istre, te napokon sama činjenica da se dotadašnja talijanska vojska raspala, što je

antifašistički raspoloženim oficirima i vojnicima omogućilo da se s oružjem prebace u

planinske krajeve i uključe u partizanski pokret.

U tim uvjetima nastale su dakako politički različito obojene partizanske grupacije (pod

vodstvom komunista stvarane su garibaldinske brigade) protiv kojih su Nijemci formirali

posebne lovačke jedinice, a povremeno mora li angažirati i jače snage. Oružani pokret bio je

najjači sjeverno od Apenina, gdje su nastajali veliki oslobođeni teritoriji.

Ljeti 1944. partizanske su snage dostigle broj od 100 tisuća ljudi, koji će potom, s

napredovanjem Saveznika u proljeće 1945., toliko narasti da će u velikim industrijskim

centrima na sjeveru planuti opći ustanak, što će savezničkim trupama omogućiti da u

posljednjoj fazi borbi napreduju veoma brzo i već 29. travnja 1945. prisile njemačku vojsku u

Italiji na kapitulaciju.

U Norveškoj, koju su Nijemci napali bez objave rata 8. travnja 1940. i zauzeli je do 10. lipnja,

vojne su akcije pokreta otpora imale gotovo isključivo sabotažni karakter, ali su bile

izvanredno dobra organizirane i često veoma velikih razmjera: od rušenja mostova,

potapanja brodova do dizanja u zrak tvorničkih postrojenja.

Najznačajnija sabotaža izvršena je u proljece 1943. protiv postrojenja ratne industrije kod

Rjukana, gdje su Nijemci proizvodili tešku vodu potrebnu za dobivanje atomske energije.

Prema nekim mišljenjima, to je onemogućilo Nijemcima da na vrijeme izrade atomsku

bombu, na kojoj su svakako radili. Kao odgovor na sve učestalije omladinske antifašističke

akcije kvislinška je vlada po nalogu Nijemaca zatvorila sveučilište u Oslu a 1500 studenata

odvedeno je u koncentracione logore u Njemačkoj.

U Danskoj, koju je Hitler morao okupirati kako bi najkraćim putem dopro do Norveške, i koja

je pod okupacijom zadržala svoju administraciju, vojsku, policiju pa čak i kralja, pokret

otpora ostao je u okvirima sabotaža sve do kolovoza 1943. godine, kad je razoružana danska

vojska, u zemlji uvedeno opsadno stanje a kralj zatočen.

Godine 1944. osnovane su ilegalne danske brigade, ali do partizanskih borbi širih razmjera

nije došlo. Slično se razvijao pokret otpora u Belgiji, premda u širim razmjerima.

Iako se belgijska vlada povukla u London, državna je administracija ostala belgijska. Otpor je

započeo sabotažama u tvornicama, koje je pratilo širenje mnogobrojnih ilegalnih listova:

1943. godine izlazilo ih je više od tri stotine. Uz to se pojavio i specifičan oblik partizanske

djelatnosti usmjeren prvenstveno na sabotaže i atentate na pripadnike njemačkih oružanih

snaga.

U Luksemburgu, koji se nije ni pokušao oduprijeti njemačkoj okupaciji, Nijemci su uspostavili

poseban oblik vlasti kojem je bio cilj da priključi zemlju Njemačkoj. Otpor je doduše ostajao

uglavnom u granicama pasivne rezistencije, ali je i to bila dovoljno da velik broj ljudi,

naročito intelektualaca, bude odveden u koncentracione logore. Pokret otpora u

Nizozemskoj, nastao od lijevih stranaka i povezan s vladom u izbjeglištvu, bio je doduše širi

nego u Belgiji ali se kretao u istim okvirima: od ilegalnih publikacija do atentata na okupatore

i njegove suradnike te sabotaža. Najznačajniji pothvat bio je generalni štrajk željezničara u

kolovozu i rujnu 1944., koji je paralizirao cijelu željezničku mrežu upravo u vrijeme kad su

Nijemci pokušavali uspostaviti novu frontu u južnoj Nizozemskoj.

Za odmazdu, Nijemci su obustavili opskrbu naroda hranom ("gladna zima 1944/45) te je u

zapadnom dijelu zemlje oko 15 tisuća ljudi umrlo od gladi.

U Mađarskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, koje formalno nisu bile okupirane, pokreti otpora

razvijali su se drukčije nego na Zapadu. U sve te tri zemlje vodeću su ulogu u pokretu imale

komunističke partije. U Mađarskoj je na inicijativu CK KP Mađarske 1941. osnovana

Mađarska narodna franta, koju su sačinjavali komunisti, lijevi socijaldemokrati i stranka malih

posjednika.

Delegati Fronte pregovarali su s Horthyjevim izaslanicima i 11. listopada u Moskvi potpisali

sporazum o razoružanju mađarske vojske, ali je Horthy odbio da to prihvati i pristao samo na

proglašenje primirja sa SSSR-om, što je bio znak za opći ustanak. Nijemci su međutim

ustanak u zametku ugušili i obrazovali novu vladu. Organizator otpora u Rumunjskoj također

je bila komunistička partija, koja je 1941. organizirala i prve partizanske grupe sa zadatkom

da vrše sabotaže u ratnoj industriji i industriji nafte. 1943. osnovanje Domovinski

antihitlerovski blok, koji je u svom prvomajskom proglasu 1944. zatražio obaranje

Antonescuova režima i savez sa SSSR-om.

Pošto je 20. lipnja 1944. osnovan Demokratski narodni blok i obrazovani partizanski odredi

sa svojim glavnim štabom, započele su brojne partizanske akcije po gradovima i selima. Kad

je u kolovozu 1944. Crvena armija započela veliku ofenzivu na moldavsku frontu, grupa

oficira je (23. 8. 1944) uhapsila vladu i Antonescua, a Crvena je armija do kraja mjeseca uz

podršku rumunjskih antifašista oslobodila zemlju.

I u Bugarskoj je prvi poziv narodu da otpočne borbu protiv profašističke diktature uputila

komunistička partija. Sredinom srpnja 1941., na poticaj komunista, objavljen je preko tajne

radio-stanice "Hristo Botev" program za osnivanje Otačestvene fronte, u koju su osim

komunističke partije ušle i druge antifašističke političke skupine. Partizanski pokret ipak je

ostao prilično dugo u uskim okvirima i počeo se znatnije širiti tek pod utjecajem zbivanja na

istočnoj fronti.

Vladin aparat ulagao je mnogo napora da likvidira partizanski pokret, ali mu to nije

uspijevalo, dobrim dijelom i zato što je dobro organizirana partizanska vojska bila tijesno

povezana s NOV Jugoslavije, koja joj je pružala svestranu pomoć. U ljeto 1944. bugarske su

partizanske brigade izvršile mnogo akcija i tako pripremale zemlju za općenarodni ustanak.

Pošto je potkraj kolovoza 1944. Rumunjska objavila Njemačkoj rat a Crvena armija prodrla

na bugarsku granicu te 5. rujna objavila Bugarskoj rat, u Sofiji su (6. rujna) izbile

demonstracije u kojima se tražilo da se sva vlast preda Otačestvenoj fronti; te su

demonstracije bile tako žestoke da je policija pucala u masu. 8. rujna Crvena je armija prešla

bugarsku granicu, a u Sofiji su još istog dana na stranu Otačestvene fronte prešli dijelovi

bugarske vojske.

Istog dana obrazovana je i vlada Otačestvene fronte, a partizanske jedinice uključene su u

bugarsku vojsku, koja je na temelju sporazuma između jugoslavenske vlade i nove bugarske

vlade sudjelovala u završnim operacijama protiv Nijemaca u Makedoniji i Srbiji.

DRUGI SVJETSKI RAT 1939. - 1945.

Kronologija

1. septembar 1939- napad na Poljsku

1940. formiran pakt Njemačka-Italija-Japan

1940- Njemačka vojska osvojila Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju, Luksemburg i

Francusku

22. juni 1941- Njemačka napala SSSR

avgust 1941. Potpisana Atlantska povelja

7. decembar 1941.- Japanski napad na Pearl Harbur

1942.- bitka kod Midwaja na Pacifiku

Pobjeda saveznika kod El-Alameina

februar 1943.- završena bitka kod Staljingrada

juli 1943.- desant saveznika na Siciliji

8. septembar 1943.- kapitulacija Italije

29. i 30. novembar 1943.- konferencija u Teheranu

6. juni 1944.- iskrcavanje savezničke vojske u Normandiji

4-11. II 1945- Jaltska konferencija

2. maj 1945.- pad Berlina 8. maj 1945.- kapitulacija Njemačke juli 1945.- konferencija u

Potsdamu

6. i 9. avgust 1945. bačene atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki

avgust 1945. - osnovan Međunarodni sud za ratne zločine

2. septembar 1945.- kapitulacija Japana

29. oktobar 1945.- usvojena Povelja Ujedinjenih nacija Antifašistička koalicija.

Na početku rata počeli su se stvarati savezi koji su imali za cilj zajedničko

suprostavljanje fašističkim silama. Sporazum između SSSR i Velike Britanije potpisan je 12.

jula 1941. godine. Njime su se potpisnice obavezale da će jedna drugoj pružiti svaku pomoć

u ratu. Ovaj sporazum bio je prvi korak za obrazovanje antifašističke koalicije. Kasnije je

SSSR sklopio savez i sa SAD, Francuskom, Kinom i drugim zemljama koje su učestovale u

ratu sa silama osovine. Pored toga, ove zemlje sklopile su i niz međusonih ugovora kojima

je stvoran moćni savez-antifašistička koalicija, u kojoj su glavnu ulogu imale tri velike sile,

SSSR, SAD i Velika Britanija.

Nakon napada na SSSR počinje se stvarati jedinstven front. U avgustu 1941. na britanskom

ratnom brodu “Princ od Welsa” na Atlantiku, sastali su se predstavnici SAD i Velike Britanije i

objavili Atlantsku povelju. Tim dokumentom sile potpisnice su se odrekle da se ne bore za

osvajanje tuđih teritorija. U njemu je naglašeno pravo svakog naroda da bira sistem svog

društvenog uređenja, te očuvanje mira nakon sloma fašizma i obnova porušenog svijeta

putem ekonomske saradnje među državama. Založili su se za slobodnu plovidbu morima i za

razvoj međunarodnog sistema sigurnosti.

U Moskvi je od 29. septembra do 1. oktobra 1941. održana konferencija predstavnika SAD,

SSSR i Velike Britanije, na kojoj su te zemlje odlučile da zajedničkim snagama ratuju do

konačne pobjede protiv fašističkih sila.

Početkom 1942. Atlansku povelju je potpisalo 26 država i to je bio značajan korak u

stvaranju antifašističke koalicije.

U toku rata održani su više puta sastanci šefova zemalja antifašističke koalicije, sa ciljem da

se usklade vojne akcije i donesu važne političke odluke. Nakon iskrcavanja saveznika u Africi

sredinom januara 1943 sastali su se Churchill i Roosevelt u marokanskom gradu Casablanci.

Na konferenciji je odlučeno da se nakon što istjeraju sile Osovine iz Afrike, američke i

britanske snage iskrcaju na Siciliji. Američki predsjednik Roosvelt (Ruzvelt) je iznio zahtjev

za bezuvjetnom kapitulacijom sila Osovine, Njemačke, Italije i Japana.

Od 28. novembra do 1. decembra 1943. godine došlo je do sastanka Roosevelta, Staljina i

Churchilla u glavnom gradu Irana Teheranu, radi usklađivanja operacija za konačnu

likvidaciju fašizma. Na konferenciji je dogovoreno otvaranje drugog fronta u zapadnoj Evropi.

Od 4. do 11. februara 1945. dodine u Jalti, na poluostrvu Krimu, održana je konferencija

saveznika, gdje je postignut sporazum o položaju Poljske i Njemačke i o Dalekom istoku.

Dogovoreno je da će Njemačka biti podjeljena u četiri okupacione zone- američku, britansku,

sovjetsku i francusku. Na konferenciji Staljin je obećao da će SSSR, tri mjeseca nakon

završetka rata u Evropi ući u rat protiv Japana. Na konferenciji u Jalti na kojoj postavljeni su

temelji Organizacije ujedinjenih nacija.

Nakon kapitulacije Njemačke, novi američki predsjednik Harry Truman (Hari Truman)

sastao se sa Staljinom i novoizabranim predsjednikom vlade Velike Britanije Clementom

Atleejem (Klementom Etlijem) koji je tokom konferencije zamjenio Churchilla, sastali su se na

konferenciji u Potsdamu kod Berlina o denacifikaciji Njemačke i okončanju Drugog svjetskog

rata. Postignut je dogovor o podjeli Njemačke i Austrije i njihovih glavnih gradova Berlina i

Beča u četiri okupacione zone kojima će upravljati SAD, SSSR, Velika Britanija i Francuska.

Prvi period rata

Napad na Poljsku

Napadom Njemačke na Poljsku, 1. septembra 1939. počeo je Drugi svjetski rat.

Nakon toga V. Britanija i Francuska su 3. septembra objavile rat Njemačkoj. Nakon što je

poljski otpor savladan, zemlja je okupirana i raskomadana. zapadni dio pripao je Njemačkoj a

istočni dio SSSR-u. Nastojeći da iskoristi novonastalu situaciju, SSSR je pripoji tri baltičke

države, Estoniju, Litvu i Letoniju. Zatim je ratom prisilio Finsku na teritorijalne ustupke.

Nasilno je izmjenjena i granica prema Rumuniji.

Nakon kapitulacije Poljske, Nijemci su prebacili velike vojne snage na zapadni front. U

aprilu 1940. bez objave rata njemačke snage napale su skandinavske zemlje. Danska je

kapitulirala gotovo bez borbe, a u junu i Norveška.

Munjevitim prodorom, uz razorna bombardovanja i desante, Nijemci su prisilili na kapitulaciju

Belgiju, Nizozemsku i Luxemburg i okupirali njihov teritorij.

Na liniji prema Njemačkoj Francuska je imala izgrađenu odbrambenu liniju (maginotovu liniju

(mažino), koju su nijemci zaobišli upadajući u Francusku preko Belgije. U francuskoj vojsci

zavladala je velika panika, posebno nakon što su njemačke snage osvojile Pariz bez borbe.

Nakon kratkog otpora krajem juna 1940. kapitulirala je i Francuska. Najveći dio njenog

teritorija su okupirale njemačke snage, dok je manjim dijelom upravljala nova francuska

vlada sa maršalom Pétainom (Petenom).

Jedini otpor njemačkim snagama pružala je još Velika Britanija. Ona se našla na udaru

njemačkih snaga u ljeto 1940. godine. Njemačka avijacija je trebala da prvo uništi britansku

industriju i saobračajnice,. Nakon toga trebalo je uputiti njemačku kopnenu vojsku. U ljeto

1940. Nijemci su izvršili snažne zračne napade na Britaniju, u kojima su pretrpjeli velike

gubitke. To je prisililo Nijemce da odustanu od svog prvobitnog plana. U to vrijeme izvan

domašaja Njemačke nalazila su se britanska ostrva i strateške baze koje je držala u

Sredozemlju.

Nakon toga Hitler se odlučio da napadne Sovjetski Savez. On je bio uvjeren da Velika

Britanija nije u stanju da preduzme ozbiljnije napade dok se Njemačka bude bavila sa SSSR.

On se čak zanosio mišljenjem da će uspjeti pridobiti zapadne sile za napad na SSSR, pod

parolom borbe protiv komunizma. Međutim, one su stale na stranu SSSR-a, uvidjevši kolika

opasnost prijeti od fašizma.

Nakon neuspješnog talijanskog napada na Grčku, Njemačka je pružila pomoć saveznici. Ona

je 6. aprila napala Grčku i do početka jula je uspjela da zauzme njen teritorij.

Pripremajući se za novi pohod protiv SSSR-a Hitler je nastojao da se čvršće povežu agresivne

sile. U jesen 1940. godine Njemačka, Italija i Japan su su u Berlinu zaključile Trojni savez.

Njime su se obavezale da će jedna drugoj pomoći u slučaju ako ih napadne neka zemlja koja

još nije bila u ratu. Budući da su se izvan ratnih sukoba nalazile samo SAD, jasno je da je

pakt bio usmjeren protiv njih.

Od prvih dana rata Njemačka je na istočni front usmjerila ogromne vojne snage opremljene

najsavremenijom ratnom tehnikom. Uz njemačke vojne snage sudjelovale su i snage Italije,

Rumunije, Mađarske, Finske i nekih drugih njemačkih saveznika (među njima su i jedinice

NDH...)

U prvih dvadeset dana ofanzive Nijemci su izvršili prodor na svim frontovima. Crvena armija,

iznenađena i nepripremljena, doživjela je velike ljudske i materijalne gubitke. Brzim

prodorom oklopnih snaga Nijemci su opkolili brojne jedinice, a zatim ih postepeno uništavale.

Do kraja 1941. Nijemci su uspjeli da zauzmu Litvaniju, Estoniju, Moldaviju, Bjelorusiju, dio

Ukrajine, Krim. Zatim su opkolili Lenjingrad, i upravili sve svoje snage prema Moskvi, misleći

da će njenim osvajanjem biti odlučen rat, ali su tu doživjeli svoj prvi veliki poraz u Drugom

svjetskom ratu.

Brzi uspjesi Japana na aziskom prostoru ukazali su na opasnost od fašizma.

Vlada SAD zahtjevala je od Japana da se povuče sa zauzetog kineskog teritorija i iz Indokine.

Odmah zatim SAD su uvele vojnu obavezu, i sklopljen sporazum sa Velikom Britanijom radi

zaštite njihovih političkih i ekonomskih interesa. Odgovor Japana bio je napad na SAD. Bez

objave rata japanske snage su napale američku pomorsku baza Pearl Harbour (Perl Harbur)

na Havajskim otocima 7. decembra 1941. Iznenađene i nespremne američke snage doživjele

su težak poraz.

Narednog dana SAD su objavile rat Japanu, a nakon toga Njemačka i Italija SAD, a Japan

Velikoj Britaniji.

Preokret u Drugom svjetskom ratu

Tokom Drugog svjetskog rata ratna tehnika je znatno napredovala. Rat je vođen na

kopnu, u zraku i na moru. Posebno su do izražaja došle podmornice, koje su potapale ratne

brodove ali i putničke i trgovačke. Od ljeta 1942. saveznici su uspjeli da ostvare premoć u

zraku.

Munjeviti rat omogučio je Japanu velike uspjehe. Velika ratna mornarica, avijacija i

dobro naoružana kopnena vojska omogučili su Japanu da posjedne teritorije na Dalekom

istoku i Tihom okeanu. Nastojeći da uništi ostatke američke flote japanska mornarica je

krenula prema ostrvu Midweyu (Midveju). pomorskoj i zračnoj bazi SAD. Američke snage su

ovaj napad dočekale spremne, nanoseći Japancima početkom jula u velikoj pomorskoj bici

težak poraz. U toj bici uništena su četiri japanska nosača aviona, a japanska mornarica se

od ovog poraza nije oporavila do kraja rata. Poraz u bici kod Midwaja je označio kraj

japanske premoći na Tihom okeanu.

Nastojeći da osvoje naftna polja na Kavkazu i unište Crvenu armiju, Nijemci su početkom

1942, godine pokrenuli veliku ofanzivu na istočnom frontu. Ta ofanziva trajala je od ljeta

1942. do proljeća 1943 godine. Došlo je do najkrvavijih bitaka u kavkaskim planinama i pred

Staljingradom. Grad je postao poprište ogorčenih borbi, koje su se vodile za svaku ulicu i

kuću. Njemačke vojne snage pretrpjele su veliki poraz, izgubivši oko 330.000 vojnika, a

ostatak je bio prisiljen na predaju.

Nakon staljingradske bitke došlo je u ljeto 1943. godine do velike sovjetske ofanzive, uz

masovnu upotrebu artiljerije i avijacije. Kod Kurska odigrala se od 5. jula do 23. avgusta

najveća tenkovska bitka u historiji. Pošto je razbila 30 njemačkih divizija Crvena armija je

otpočela opću ofanzivu na širokom frontu do Crnog mora. U stalnim naapadima oslobodila je

Ukrajinu i Bjelorusiju, a zatim prešla sovjetsku granicu i ušla u Poljsku. U Varšavi je u ljeto

1944. izbio ustanak koji su Nijemci ugušili nakon dva mjeseca. Ustanici su računali na pomoč

sovjetske armije, koju im je Staljin uskratio. Varšava je za osvetu gotovo potpuno uništena a

u ustanku je stradalo oko 200.000 Poljaka. U toku avgusta 1944. godine Crvena armija je

izvršila prodor prema Rumuniji, koja je uskoro kapitulirala. Početkom septembra u Bugarskoj

je izvršen prevrat, zbačena je fašistička vlada i objavljenm je rat Njemačkoj.

Iskrcavanje saveznika na Siciliji i kapitulacija Italije. Završna faza Drugog svjetskog rata.

Kapitulacija Njemačke i Japana. Rezultati i posljedice Drugog svjetskog rata.

Na afričkom ratištu britanske snage pod zapovjedništvom generala Montgomeryja

(Montgomeri) u jesen 1942. pobjedile su njemačko-talijanske snage kod El Alamaina u

Egiptu. Nakon toga američko-britanske snage su zaposjele Sjevernu Afriku (Maroko, Alžir i

Tunis), odakle su se iskrcale u južnu Italiju, na Siciliju. Prodor saveznika izazvao je pad

Musolinijevog režima. Krajem avgusta 1943. Musolini je bio smjenjen a na čelo talijanske

vlade postavljen je general Badoglia (Badoljo). Ta vlada je 8. septembra potpisala

kapitulaciju Italije. Iako je ona izišla iz rata, borbe na njenom teritoriju su vođene i dalje.

Američke i britanske vojne snage su u proljeće 1944. godine pokrenule veliku ofanzivu u

Italiji. Nakon što su razbile njemačke snage zauzele su Rim i nastavile ofanzivu u pravcu

sjevera.

Iskrcavanje saveznika u Normandiji

Nakon dugih vojnih i političkih priprema 6. juna 1944. godin iskrcavanje britansko-

američkih snaga na zapadnoj obali Francuske u Normandiji. To je bila čuvena operacija

Overlord (Gospodar). Saveznici su izvršili snažna bombardovanja a zatim je počelo

iskrcavanje iz vazduha i sa desantnih brodova . U operaciji je učestvovalo 10.000 aviona i

4.000 brodova., a savezničke snage brojale su oko 3 miliona vojnika. Bila je to najveća

kombinovana vojna operacija u historiji. Uprkos snažnom otporu njemačkih snaga saveznici

su prvog dana operacije uspostavili nekoliko mostobrana. Brz prodor saveznika počeo je tek

sredinom septembra, nakon novog iskrcavanja na jugu Francuske. Ubrzo je oslobođen Pariz,

a Nijemci su se povlačili do rijeke Sene. Do jeseni 1944. godine oslobođene su Francuska,

Belgija, Luxemburg i Nizozemska.

U januaru 1945. godine počela je sovjetska ofanziva pravcem Varšava-Berlin. Nakon tri

sedmice borbi Crvema armija je napredovala oko 400 km i došla na 80 km od Berlina.

Istovremeno je počela sovjetska ofanziva u Mađarskoj. Crvena armija je uskoro ušla

u Budimpeštu i nastavila nastupanje prema Beču koji je početkom aprila opkoljen i uskoro

osvojen.

Sredinom aprila počeo je sovjetski napad na Berlin, u kojem je učestvovalo 140 divizija sa

oko 22.000 topova. Ubzo je izvršen proboj fronta i počele su ulične borbe. Berlin je konačno

kapitulirao 2. maja.

Još u toku aprila 1945. godine saveznici su se sastali na rijeci Elbi i do 8. maja vodili

zajednički borbe. Tog dana Njemačka je kapitulirala pred zapadnim saveznicima a 9. maja

pred sovjetskim trupama.

Početkom 1945. godine počela je ofanziva saveznika na Dalekom istoku. Japanci su imali

velike gubitke, ali su se fanatično borili upotrebljavajući svoje kamikaze. Japan je nastavio

borbu i nakon kapitulacije Njemačke. Budući da su američke trupe imale velike gubitke

Amerikanci su donijeli odluku o upotrebi atomske bombe. Ona je bačena 6. avgusta na

Hirošimu i 9. avgusta na Nagasaki. Po dogovoru sa saveznicima Sovjetski Savez je 9.

avgusta objavio rat Japanu i izvršio prodor u Mandžuriju. Nakon poraza Japanci su 2.

septembra potpisali bezuvjetnu kapitulaciju.

Rezultati i posljedice Drugog svjetskog rata

Drugi svjetski rat je po surovosti, intenzitetu i obimu nadmašio sve ranije ratne sukobe.

Borbenim dejstvima zahvaćeno je 40 zemalja, od 61 koliko je uzelo učešća u ratu. Mobilisano

je oko 110.000 osoba, a na frontu je angažovano preko 100 hiljada tenkova, 80.000 aviona,

500.000 artiljerijskih oruđa i preko 5 miliona mitraljeza.

Računa se da je za nepunih šest godina život izgubilo preko 50 miliona osoba, od čega 19

miliona vojnih osoba i 31 milion civila.

Gubici naoružanja, materijalnih dobara i privrede prevazišli su sve ratove u historiji.

Mirovna konferencija

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Parizu je od jula do oktobra 1946. godine

održana mirovna konferecija. Na njoj su prisustvovali predstavnici oko 20 država- pobjednic i

pet poraženih zemalja, Italije, Rumunije, Mađarske, Bugarske i Finske, sa kojima je 10.

februara 1947. godine sklopljen mirovni ugovor. Sa Austrijom, Japanom i Njemačkom

mirovni ugovor je sklopljn kasnije, i sa Prijedlog mirovnog ugovora dale su velike sike- SAD,

SSSR, Francuska i Velika Britanija. Između njih vodile su se oštre diplomatske borbe, zbog

kojih neki problemi nisu rješeni ugovorima koji su sklopljeni.

Italija je morala da vrati oblasti koje je otela Jugoslaviji, osim Trsta. Morala je vratiti

neka ostrva oteta od Grčke, kao i da se odrekne Albanije i kolonija u Africi. Rumuniji je

vračen dio teritorija koje su joj otele Bugarska i Mađarska. SSSR i Poljska su se proširile na

račun Njemačke, što je bilo konačno regulisano u mirovnom ugovoru sa njom.

SVIJET PODJELA I INTEGRACIJA (1945-2000)

Kronologija

1945- osnivanje UN

1946- nirnberški proces

1947- Maršalov plan

1949- dvije Njemačke

1950- korejski rat

1955- varšavski pakt

1961- berlinski zid

prva Konferencija nesvrstanih, Jurij Gagarin-prvi čovjek u svemiru

1962- kubanska kriza

1966 presađivanje srca

1968- studentski nemiri

1969- prvi čovjek na mjesecu

1975- KESS (Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji)

1977- prvo dijete iz epruvete

1986- nesreća u Černobilu

1989- pad berlinskog zida

1998- klonirana ovca Dolly

SVIJET PODJELA I INTEGRACIJA (1945.-1992. )

Kronologija

1945. - osnivanje Organizacije Ujedinjenih nacija (OUN)

1946. - Nirnberški proces

1947. - Maršalov plan

1949. – uspostava dvije Njemačke

1950. - Korejski rat

1955. – obrazovan Varšavski pakt

1961. – gradnja Berlinskog zida

prva Konferencija nesvrstanih, Jurij Gagarin-prvi čovjek u svemiru

1962. - Kubanska kriza

1966. - presađivanje srca

1968. - studentski nemiri

1969. - prvi čovjek na Mjesecu

1975. - KESS (Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji)

1977. - prvo dijete iz epruvete

1986. - nesreća u Černobilu

1989. - pad berlinskog zida

1998. - klonirana ovca Dolly

Nirnberški proces

Proces u Nürnbergu je u historiji prvi primjer suđenja ratnim zločincima pred javnim

međunarodnim vojnim sudom. Prvi put jedan takav forum je proglasio agresiju najtežim

međunarodnim zločinom i prvi put se sudilo najvišim državnim, političkim i vojnim

funkcionerima jedne države za masovne ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločine

genocida. Po prvi put osuđene su i zločinačke organizacije: vođstvo Nacionalsocijalističke

partije, Tajna državna policija (Gestapo) sa Službom sigurnosti (Sicherheitsdienst), SS

jedinice i SA odredi, koji su vršili zločine kao državna akta po naređenju njemačke države, s

tim da svaki član tih organizacija može biti suđen pred sudovima zemalja ili okupacionih sila

u Njemačkoj. Potvrđen je i realizovan princip lične odgovornosti za zločine takve vrste, bez

obzira na zvanični položaj i rang krivca, na zakonitost njegovog djelovanja po unutrašnjem

pravu i na naređenja pretpostavljenih.

Nirnberški proces potvrdio je da je najveći dio krivičnih djela iz optužbi počinjen pa je 12

osoba proglašeno krivim i pogubljeno: Hans Gering, Joachim Ribentrop, Von Keitel, Ernst

Kaltenbrunner, Alfred Rosenberg, Hans Frank, Wilhelm Frick, Julius Streicher, Fritz Sauckel

Alfred Jodl, Arthur Seyss Inquart i Martin Bormann. Trojica su osuđena na kaznu doživotnog

zatvora: Rudolf Hess, Walter Funk, i Erwin Raeder, a četvorica na vremenske kazne zatvora

u trajanju od 10 do 20 godina. Karl Dönitz, Baldur Schirack, Albert Speer, i Konstantin

Neurath. Od optužbe su bili oslobođeni Hjalmar Schacht, Franz Papen i Hans Fritsche, dok je

Robert Ley izvršio samoubistvo prije početka suđenja, a industrijalcu Alfredu Kruppu

prekinuto je suđenje zbog staračke oronulosti. Sovjetski sudija Međunarodnog vojnog suda

general Nikičenko izdvojio je mišnjenje zbog oslobađanja od optužbe Schachta, Papena i

Fritschea, osude Hessa na doživotnu robiju umjesto smrtne kazne i odluke kojom vlada

Reicha, Generalštab i Vrhovna komanda nisu proglašeni zločinačkim organizacijama.

U zoru 16. oktobra 10 od 11 na smrt osuđenih prestupnika prema zakonu je obješeno.

Göring je izbjegao vješala tako što je u prethodnoj noći sebi oduzeo život kapsulom cijanida.

Njegovo tijelo izloženo je u sportskoj sali zatvora zajedno sa tijelima ostalih da bi se načinila

fotografska dokumentacija. Zatim su sva tijela bila spaljena i pepeo razasut na nekom

nepoznatom mjestu.

Pored velikog procesa pred Međunarodnim vojnim sudom Nirnberškim, tzv. naknadnim

procesima nazivaju se i 12 procesa vođenih od avgusta 1946. do aprila 1949. pred

Američkim vojnim sudom u Nürnbergu na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog savjeta za

Njemačku i Naredbe br. 7 komandanta američke okupacione zone u Njemačkom. Na tim

procesima pred sud je izvedeno 185 funkcionera Trećeg Rajha, od kojih su 24 osuđena na

smrt, 126 na zatvorske kazne, dok je 35 osoba oslobođeno optužbe. Nekoliko smrtnih kazni

naknadno je preinačeno u zatvorsku kaznu, a u više slučajeva kazne zatvora su djelimično

oproštene.

Statut Međunarodnog vojnog suda, materijali nirnberškog procesa i Nirnberški principi

znatno su utjecali na materijalno i formalno pravo po kojima su održana suđenja ratnim

zloćincima u raznim zemljama. Proces protiv glavnih japanskih ratnih zločinaca održan pred

drugim Međunarodnim vojnim sudom u Tokiju od maja 1946. do do novembra 1948. vođen

je u osnovi po sličnim principima i propisima. Oni su našli odraza i u međunarodnoj

Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida kao i u četiri Ženevske konvencije

iz 1949. o zaštiti žrtava rata. U skladu sa konvencijama krivično zakonici mnogih zemalja

sadržavali su te odredbe.

Osnivanje Organizacije Ujedinjenih Nacija (OUN) 1945. godine

Na završetku Drugog svjetskog rata čovječanstvo je raspolagalo organizacijom

namjenjenom “ održavanju i zaštiti mira i sigurnosti u svijetu, razvijanju prijateljskih odnosa

među narodima i ostvarenju međunarodne saradnje na osnovu društvenih, kulturnih i

humanitarnih odnosa.“ Već 1942. godine saveznici su se obavezali “ Deklaracijom Ujedinjenih

nacija “ da stvore sistem koji će osiguravati mir i kolektivnu sigurnost u svijetu nakon rata. ”

Principi na kojima će počivati Organizacija Ujedinjenih nacija ( OUN ), definisani su u

Washingtonu ( Vašingtonu ) 1944. godine.

Prije završetka Drugog svjetskog rata predstavnici pedeset zemalja sastali su na

skupu od 25. aprila do 26. juna 1945. u San Francisku i prihvatili Povelju Ujedinjenih nacija,

osnovni dokument te mađunarodne organizacije. Povelja je stupila na snagu 24. oktobra

1945. i taj dan obilježava se kao Dan Ujedinjenih nacija. Ciljevi organizacije Ujedinjenih

nacija su očuvanje mira i sigurnosti u svijetu, te razvijanje saradnje i prijateljskih odnosa na

temelju ravnopravnosti i uzajamnog poštovanja.

Mi, narodi ujedinjenih nacija, riješeni da spasimo buduća pokoljenja nemani rata, koji je

već dva puta u toku našeg života nanio čovječanstvu neopisive patnje, i da ponovo

potvrdimo vjeru u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost ljudskih ličnosti, u

ravnopravnost ljudi i žena i nacija, velikih i malih, i da uspostavimo uslove pod kojim se

mogu očuvati pravda i poštovanje obaveza koje proističu iz ugovora i drugih izvora

međunarodnog prava, i da pomažemo socijalni napredak i poboljšanje životnih uvjeta u

slobodi...

Glava I Ciljevi i načela

Član 1.

Organizacija ujedinjenih nacija ima sljedeće ciljeve:

4. Da očuva međunarodni mir i sigurnost i u tu svrhu: da poduzima efektivne kolektivne

mjere radi sprječavanja i otklanjanja svega što ugrožava mir, i suzbijanja akata agresije i

drugih povreda i da ostvari mirnim sredstvima, u skladu sa načelima pravde i

međunarodnog prava, poravnanje ili rješenje međunarodnih sporova, ili situacija koje bi

mogle dovesti do povrede mira;

5. Da razvija prijateljske odnose među nacijama, zasnovane na poštovanju načela

ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda i da poduzima druge odgovarajuće mjere za

učvršćenje sveopćeg mira

6. Da ostvari međunarodnu saradnju rješavanjem međunarodnih problema, privredne,

socijalne, kulturne i humanitarne prirode i razvijanjem i podsticanjem poštovanja prava

čovjeka i osnovnih sloboda za sve bez razlike rase, spola, jezika ili vjere:

7. Da bude središte odakle će se dovoditi u sklad rad nacija, na postizanju ovih općih ciljeva.

Član 2

Organizacija ujedinjenih nacija i njeni članovi, u sprovođenju ciljeva izloženih u članu 1, radiće

shodno slijedećim načelima:

4. Organizacija počiva na načelu suverene jednakosti svih svojih članova

5. Svi članovi organizacije ispunjavaju savjesno obaveze preuzete po ovoj Povelji, kako bi

svakom od njih osigurali prava i povlastice koje proističu iz članstva

6. Svi članovi rješavaju svoje međunarodne sporove mirnim sredstvima, na takav način da

međunarodni mir, sigurnost i pravda ne budu dovedeni u opasnost

7. Svi članovi u svojim međunarodnim odnosima, uzdržaće se od prijetnje silom, ili od

upotrebe sile koja bi bila uperena protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti

ma koje države ili koja bi na ma koji drugi način bila u suprotnosti sa ciljevima

Organizacije ujedinjenih nacija...

Izvor: Ujedinjene nacije. Zbirka dokumenata 1941.-1945., Beograd 1947.

Sjedište OUN je u New Yorku. Njeni glavni organi su Generalna skupština, Vijeće

sigurnosti, Sekretarijat, Ekonomsko-socijalno vijeće, Starateljsko vijeće i Sud pravde.

Generalnu skupštinu OUN čine svi članovi Ujedinjenih nacija. Ona može raspravljati o

međunarodnim problemima, ali nema pravo nametnuti odluke. Vijeće sigurnosti ima zadatak

očuvanja mira i sigurnosti u svijetu. Ovlašteno je da poduzme sve potrebne mjere u

međunarodnom sporu ili situaciji koja može da ugrozi mir. U te mjere ubrajaju se sankcije

(ekonomske, trgovačke, kulturne...), kojih se moraju pridržavati sve članice Ujedinjenih

nacija.

Vijeće sigurnosti ima pet stalnih zemalja članica (SAD; Rusija, V. Britanija, Francuska i

Kina) koje imaju pravo veta na odluke i 10 članica koje se mjenjaju svake dvije godine.

Ekonomsko- socijalno vijeće rukovodi svim ekonomskim i socijalnim djelatnostima

Ujedinjenih nacija. Starateljsko vijeće upravlja teritorijama koje nemaju punu samoupravu i

nalaze se pod nadzorom Ujedinjenih nacija. Međunarodni sud pravde je glavni sudski organ

UN.

Najviše upravno tijelo UN je Sekretarijat, kojeg čine Generalni sekretar, koji je glavni

administrativni službenik UN i potrebno osoblje. Osim tih organa Ujedinjene nacije imaju

niz agencija i organizacija. Visoko povjereništvo za izbjeglice (UNHCR) brine se za

izbjegle ili prognane u svijetu. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) brine se za

poboljšanje i održavanje zdravstvenih standarda u svijetu. O pravima djece u svijetu

brine se UNICEF, a o zaštiti svjetske kulturne baštine UNESCO.

Djelovanjem svojih agencija UN su u velikoj mjeri unaprijedili zdravstvenu zaštitu u

mnogim zemljama. Pomogli su velikom broju izbjeglica u svijetu, posebno za vrijeme ratnih

zbivanja. Unaprijedili su ljudska prava u svijetu i doprinijeli zaštiti kulturne baštine

čovječanstva.

Istovremeno, Vijeće sigurnosti je stalno bilo podvojeno razdorom između

komunističkih i nekomunističkih zemalja i svaka bi akcija bila spriječena vetom, na koji je

imao pravo svaki stalni član i kojim se u prvih deset godina djelovanja UN SSSR poslužio čak

77 puta.

Iz opće deklaracije o pravima čovjeka usvojenoj 10. januara 1948. godine

“ Sva ljudska bića rađaju se slobodna u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i

sviješću i trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva. Svakom pripadaju sva

prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, spola,

jezika, religije, političkog i svakog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine,

rođenja, ili drugih okolnosti. Niko ne smije biti držan u ropstvu ili potčinjenosti, ropstvo i

trgovina robljem zabranjeni su u svim oblicima. Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili

okrutnom, nečovječanskom ili ponižavajućem postupku ili kazni.

Svi su ljudi pred zakonom jednaki, i imaju pravo bez ikakve razlike da ih zakon štiti. Niko ne

smije biti proizvoljno uhapšen, pritvoren niti protjeran.

Svijet podijeljen na dvoje. Period “hladnog rata” Političke krize i ratovi

Hladni rat označava stanje zaoštrenih odnosa i napetosti između dvije ili više zemalja,

odnosno suprotstavljenih blokova. Naziv dobija nakon II Svjetskog rata, označavajući stanje

u međunarodnim odnosima, a posebno između blokova. Razvio se oko neriješenih pitanja

nakon Drugog svjetskog rata (Njemačka, Berlin, Koreja, Vijetnam, Srednji i Bliski istok).

Ispoljio se u svim područjima međunarodnog života- u politici, ekonomiji, kulturi, nauci i

tehnici... Njegovo glavno obilježje bili su propagandni i psihološki rat, trka u naoružanju,

stvaranje vojnih i političkih saveza...

Nakon završetka Drugog svjetskog rata međunarodni odnosi su se razvijali u znaku

sukobljavanja dvaju velikih sila- SAD i SSSR. Kada se završio Drugi svjetski rat SSSR je u

istočnoj Evropi uspostavljao komunističke režime u nizu zemalja (Poljska, Istočna Njemačka,

Čehoslovačka, Mađarska, Rumunija, Bugarska). Razvoj u istočnoj Evropi izazivao je

zabrinutost kod zapadnih zemalja sa SAD na čelu, zbog širenja komunizma. One su prišle

stvaranju vojne organizacije, koja je to trebala spriječiti. U ljeto 1949. u Washingtonu je

osnovan Sjevernoatlantski pakt (NATO). U njemu su se okupile SAD, Velika Britanija,

Kanada, Francuska, Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Island, Danska, Norveška, Portugal i

Italija. Savezu su kasnije pristupilin i SR Njemačka, Turska i Grčka.

Kao realcija na stvaranje NATO pakta slijedilo je stvaranje Varšavskog pakta, vojno-političkog

saveza koji su 1955. u Varšavi potpisale vlade NR Albanije, NR Bugarske, NR Mađarske, DR

Njemačke, NR Poljske, NR Rumunije, SR Čehoslovačke i SSSR. Članice su potpisale i

bilateralne sporazume o prijateljstvu i međusobnoj pomoći.

Odredbe Varšavskog ugovora predviđale su uzajamnu vojnu i drugu pomoć u

slučaju oružanog napada ili pritiska na jednu ili više članica potpisnica. U skladu sa Poveljom

OUN Varšavski ugovor je naglašavao obavezu razumnog rješavanja svih međunarodnih

sporova bez upotrebe ili prijetnje silom. Raspadom komunizma u SSSR i istočnoj Evropi

Varšavski pakt je 1991. godine raspušten.

Političke krize i ratovi

Nastojeći da onemogući Njemačku da ponovo ugrozi svjetski mir, pobjedničke

savezničke sile su nakon rata podijelile njen teritorij na četiri okupacione zone, a grad Berlin

u četiri okupaciona sektora.

Zapadni saveznici SAD, Velika Britanija i Francuska su ujedinili svoje okupacione zone i u njih

uveli centralnu upravu. Tri bivše okupacione zone su 1949. godine proglašene za Saveznu

Republiku Njemačku (Zapadna Njemačka), a za glavni grad je određen Bonn. Nakon toga

sovjetska okupaciona zona proglašena je za Njemačku demokratsku Republiku (Istočnu

Njemačku-DDR).

U Zapadnoj Njemačkoj je uspostavljen demokratski višepartijski sistem, dok je Istočna

Njemačka uređena po sovje3tskom modelu. Berlin je podjeljen na dva dijela, Zapadni i

Istočni Berlin, koji su 1961. godine odvojeni Berlinskim zidom.

Nakon Prvog svjetskog rata odlukom Društva naroda uprava nad Palestinom povjera

ne Velikoj Britaniji, koja je dozvolila naseljavanje Jevreja. To je dovodilo do sukoba

doseljenika sa Arapima koji su se suprostavljali toj odluci. Nakon završetka Drugog svjetskog

rata Velika Britanija se odrekla uprave nad Palestinom, pa je problem iznesen pred

Ujedinjene nacije, gdje je predložena podjela na jevrejski i arapski dio. Jevrejsko nacionalno

vijeće je 1948. godine proglasilo Republiku Izrael, sa glavnimm gradom Tel Avivom. Tada su

okolne arapske zemlje napale Izrael. Nakon vojnih uspjeha izraelske vojske i osvajanja novih

teritorija uz posredovanje UN rat je završen.

Napetosti između arapskih zemalja i Izraela dostigle su vrhunac 1967. godine. Nakon

što su Egipat, Sirija i Jordan nagomilali svoju vojsku prema Izraelu, njegova vojska je

preduhitrila njihovu vojsku i u Šestodnevnom ratu je porazila. Izrael je tada zauzero arapski

dio Jeruzalema, Golansku visoravan i poluostrvo Sinaj.

Novi sukobi izbili su 1973. godine, kada je egipatska vojska napala izraelsku na

Sueckom kanalu. U ovaj sukob umješala se i Sirija. Nakon što je izraelska vojska porazila

egipatsku i sirijsku, u sukob se umješao Sovjetski savez i zaprijetio nuklearnim ratom. SAD

su na to odgovorile podizanjem borbene spremnosti svoje vojske. Arapske zemlje su

odgovorile tako što su povečale cijenu nafte za četiri puta, pa je izbila naftna kriza.

Izrael je bio primoran da obustavi dalje vojne operacije, a mirovni sporazum sa Egiptom

potpisan je 1978. godine. Uprkos svim mirovnim dogovorima sukob Izraela i arapskih

zemalja traje i danas.

Slična podjela provedena je i na Dalekom istoku. Sjeverni dio Koreje okupirale su sovjetske,

a južni dio američke vojne snage. U sjevernom dijelu je 1949. godine proglašena

Demokratska Narodna Republika Koreja a na jugu Republika Koreja. Sve češći sukobi duž

granice dviju Koreja doveli su 1950. godine do rata, u koji su se uključile i velike sile. Nakon

jednog graničnog sukoba vojska Sjeverne Koreje, uz pomoć SSSR-a i Kine, prodrla je u junu

1950. u Južnu Koreju. U početku sukoba vojska Sjeverne Koreje je zauzela gotovo cijelu

Južnu Koreju. Vijeće sigurnosti UN je tada proglasilo Sjevernu Koreju agresorom i pod

zastavom UN 16 zemalja je poslalo svoje snage u odbranu Južne Koreje. Najveći dio tih

snaga dale su SAD. One su uspjele potisnuti sjevernokorejsku vojsku sve do korejsko-kineske

granice. Tada je Kina poslala pomoć Sjevernoj Koreji, pa se rat rasplamsao novom žestinom.

Nakon tri godine ratovanja sukob je okončan a granica je ponovo uspostavljena na 38

paraleli sjeverne geografske širine.

U ratu je život izgubilo oko tri miliona osoba. U Sjevernoj Koreji ostao je na vlasti

komunistički sistem koji se temeljio na kultu ličnosti Kim Il Sunga, kojeg je 1994. godine

zamjenio Kim Il Jong. Diktatorski sistem vlasti u Južnoj Koreji, koji se temlji na političkoj

eliti, dopuštao je ekonomske slobode, pa se zemlja razvila u vodeću industrijsku zemlju na

Dalekom istoku.

Ratni sukobi u južnoj Aziji

Sporazumom iz 1947. godine Britanija je priznala nezavisnost Indije. Zemlja je

podjeljena na dva dijela, na Indiju i Pakistan.

Na indijskom potkontinentu Indija, Pakistan i Kina su se sukobljavali zbog granica.

Izmješanost stanovništva i različita vjerska pripadnost predstavljali su glavni problem u

uspostavi granica između Indije i Pakistana. Područje na kome su se posebno sukobljavali

bio je Kashmir (Kašmir) u sjeverozapadnim planinskim predjelima. Zbog toga je između njih

više puta dolazilo do vojnih sukoba. Najozbiljniji sukob između Indije i Pakistana izbio je

1971. godine, kada je Istočni Pakistan želio da proglasi nezavisnost. U sukob se umješala

Indija i porazila pograničnu pakistansku vojsku. Tada se Istočni Pakistan proglasio

nezavisnim pod imenom Bangladeš.

Indija i Pakistan sukobljavali su se oko granice u Himalajima. U vrijeme kubanske krize Kina

je napala Indiju i porazila njene pogranične trupe. Međutim, zbog povlačenja sovjetskih trupa

sa Kube, bila je primorana da obustavi dalje vojne operacije.

Vijetnamski rat

Nakon povlačenja francuskih trupa iz Indokine, SAD su nastojale da zaustave širenje

komunističkog utjecaja na Dalekom istoku. Radi rješavanja budućnosti Vijetnama nastale su

1954. godine dvije vijetnamske države Sjeverni i Južni Vijetnam, sa različitim unutrašnjim

uređenjem. Sjeverni Vijetnam se obrazovao kao socijalistička, a Južni Vijetnam kao

kapitalistička država.

Početkom 1955. godine u Južnom Vijetnamu počela je aktivnost Vietkonga,

komunističkog pokreta koji se zalagao za ujedinjenje Južnog i Sjevernog Vijetnama u

jedinstvenu državu. Plašeći se uvođenja socijalističkog poretka, Južni Vijetnam nije prihvatao

ujedinjenje, što je dovelo do građanskog rata.

Sjevernui Vijetnam je pružio pomoć Vijetkongu, dok su SAD aktivno sudjelovale u ratu na

strani Južnog Vijetnama. U tom ratu poginulo je oko 2,5 miliona Vjetnamaca i nekoliko

desetina hiljada Amerikanaca. Američke trupe su se 1973. godine povukle iz Vijetnama.

Nakon tri godine, 1076 godine dva Vijetnama su se ujedinila u Socijalističku republiku

Vijetnam.

Kubanska kriza

Kada je Sovjetski Savez 4. oktobra 1957. godine objavio da je u zemljinu orbitu

lansiran prvi vještački satelit ki satelit “Sputnik” svijet je bio iznenađen. Time je pokrenuta

svemirska utrka između SAD-a i SSSR-a, u kojoj je čovječanstvo postiglo ogroman naučni i

tehnološki razvoj, ali je potaklo i utrku u u naoružanju, koja je svijet dovela na ivicu

kataklizme.

Američki odgovor na lansiranje “Sputnika” je uskoro uslijedio. SAD su ubrzale razvoj raketa

sa nuklearnim bojevim glavama. Počela je nova utrka u naoružanju, u kojoj su svijet

ugrožavale interkontinentalni balistički projektili sa dometom od nekoliko hiljada kilometara,

koje su se mogle lansirati iz podzemnih silosa, podmornica na nuklearni pogon, željezničkih

kompozicija...

Svaki sukob između SAD-a i SSSR-a izazivao je strah od upotrebe atomskog oružja, pa se

svijet našao na ivici kataklizme. Jedna od takvih kriza bila je kubanska kriza, koja je

zaprijetila nuklearnim ratom. Kada su kubanski revolucionari sa Fidelom Castrom (Fudel

Kastrom) 1959. godine preuzeli vlast na Kubi, uslijedila ja reakcija SAD, koja nije mogla

dozvoliti da se na američkom kontinentu pojavi zemlja sa komunističkom vlašću. Pokušaj

SAD-a da svrgne Castra nije uspio a u sukob se umješao SSSR koji je Kubi poslao vojnu

pomoć, posebno nuklearne rakete.

Kada su američki izviđački avioni snimili lansirne rampe i skladišta raketa, SAD su

zahtijevale da se rakete uklone sa Kube i objavile pomorsku blokadu.

Vojske SAD-a i SSSR-a bile su u stanju pune ratne pripravnosti a svijet se našao na ivici

nuklearnog rata. Kriza je riješena dogovorom američkog predsjednika Johna Kennedyja i šefa

sovjetske države Nikite Hruščova. SSSR je povukao svoje raketne projektile sa Kube, a SAD

je odustao od pokušaja da ukloni tamošnji režim.

Nakon završetka kubanske krize tražene su mogučnosti za poboljšanje američko-

sovjetskih odnosa, u prvom redu ograničenje nuklearnog oružja. Utrka u naoružanju trajala

je sve do početka 70-ih godina, kada je započela politika detanta (popuštanja nepetosti u

odnosima između dviju velesila).

Došlo je do potpisivanja prvog sporazuma između SAD i SSSRo ograničenju nuklearnog

oružja. Američki predsjednik Richard Nixon (Ričard Nikson) i sovjetski vođa Leonid Brežnjev

potpisali su u maju 1972. godine u Moskvi sporazum o ograničenju nuklearnog oružja (SALT

I). Iako su 1979. godine američki predsjednik Jimmy Carter (Džimi Karter) i Leonid Brežnjev

potpisali novi sporazum trka u naoružanju je i dalje nastavljena.

Ratovi sa Irakom

Nakon dolaska na vlast 1979. godine irački diktator Saddam Husein nastojao je da

ovlada Persijskim zaljevom, gdje se nalaze največe svjetske zalihe nafte. Koristeći tešku

situaciju u Iranu Irak ga je napao 1980. godine. Rat, u kojem su obe države imale velike

gubitke, završen je 1989. godine, uz posredovanje UN. Naredne godine iračka vojska je

zauzela Kuvajt. Nakon što iračka vojska nije napustila zauzeto područje, u januaru 1991.

započela je vojna operacija oslobađanja Kuvajta, Pustinjska oluja, u kojoj su sudjelovale

vojne snage SAD i arapskih i evropskih zemalja. Nakon četrdesetodnevnih zračnih udara po

strateškim ciljevima iračke vojske savezničke snage su uspjele da oslobode Kuvajt.

Dekolonizacija i “ Treći svijet”

Dekolonizacija

Boreći se na strani zemalja Antifašističke koalicije, neke kolonije su u toku Drugog

svjetskog rata stekle nezavisnost. Na početku 1941. godine oslobođena je Etiopija. Iste

godine nezavisnost je proglasila Sirija.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata započeo je proces osamostastaljivanja kolonija –

dekolonizacija. Problemom kolonija bavila se organizacija Ujedinjenih nacija. Nakon

razmatranja stanja u kolonijama, Opća skupština Ujedinjenih nacija je 1960. godine u skladu

sa prihvaćenim načelima u Povelji izglasala Deklaraciju o davanju nezavisnosti kolonijalnim

zemljama i narodima.

Kolonijalne sile su pokušale i oružjem da brane svoje posjede, ali bezuspješno. Do

sredine 60-ih godina oslobodila se večina azijskih zemalja, a u šezdesetim godinama afričkih.

Dok su 1946. godine samo 4 afričke zemlje bile članice UN, 1975. godine ih je bilo 47.

Večina bivših kolonija nisu ekonomski i politički bile spremne za samostalnost, što su

nekadašnje kolonijalne sile iskoristile su tu činjenicu za privredno, političko i vojno miješanje

(neokolonijalizam). Borba za prevlast u bivšim kolonijama vodila je novoj zategnutosti u

svijetu i sukobima među blokovima sila.

Velika Britanija se je odlučila da se dekolonizacija izvrši na miran način. Bivše kolonije

povezane su u Britansku zajednicu naroda (Commonwealth of Natiion), koja povezuje

privredno, politički i jezički nekadašnje britansko kolonijalno carstvo.

Mnogo teži je bio proces oslobađanja kolonijalnih oblasti koje su Francuzi proglasili za

dio francuske države. Snažan nacionalno oslobodilački pokret u francuskim kolonijama, prije

svih u Alžiru, prisilio je francusku vlast da prizna njihovu nezavisnost.

Dekolonizacijski proces najteže je prošao u kolonijama manjih kolonijalnih sila, npr.

Portugala. Njene dvije kolonije Angola i Mozambik osamostalile su se 1975. godine, nakon

teških oružanih sukoba.

Radi unutrašnje nerazvijenosti da bi očuvale svoju nezavisnost bivše kolonije su bile

prisiljene da održavaju tijesne političke i ekonomske odnose sa bivšim gospoene prodavati

svoje sirovine i otvoriti svoje tržište za njihove industrijske proizvode. Takav oblik

iskorištavanja, neokolonijalizam dobio je velike razmjere.

Neokolonijalne sile su se miješale u unutražnjopolitičke razvoj novoobrazovanih

država, što je u nekih afričkim i azijskim državama dovelo do vojnih sukoba.

“Treći svijet”- Nesvrstani

Države, koje su se suprostavile blokovskoj podjeli svijeta i neokolonijalizmu, povezale

su se u pokret nesvrstanih. Pokret se formirao 1955. godine na konferenciji u Bandungu, na

kojoj su učestvovale 23 azijske i 6 afričkih država. U svojstvu promatrača na konferenciji je

bila je prisutna Jugoslavija.

Države, u kojima je živjelo ½ milijarde stanovništva, počele su se suprostavljati

politici velikih sila. Nakon Bandunške konferencije inicijativu za povezivanje nesvrstanih

preuzela je Jugoslavija, a podržale su je Indija i Egipat. U decembru 1961. u Beogradu je

održana prva Konferencija nesvrstanih, na kojoj je učestvovalo 25 punopravnih članica.

Konferencija se zauzela za dekolonizaciju, mir i sigurnost u svijetu, kao i za rješavanje

privrednih teškoća u zemljama u razvoju.

Pokret nesvrstanih država je na početku 60-ih godina imao veliki zamah. Na njihovu

inicijativu UN su ustanovile konferenciju za trgovinu i razvoj (UNCTAD).

Zbog međunarodnih sukoba pokret je došao u krizu (rat u Vijetnamu, kinesko-indijski

sukob, bliskoistočna kriza...). Iako su u UN članice pokreta nesvrstanih imale večinu, nisu

imale značajnijeg utjecaja na međunarodner odnose, pa su se uglavnom posvetile

ekonomskim pitanjima.

Nakon što se pokret nesvrstanih proširio na oko 100 država, ponovo je došlo do krize. Na

jednoj strani su počeli ratni sukobi članica pokreta (Vijetnam-Kampučija, Irak-Iran), dok je

na drugoj strani Kuba željela da pokret stavi pod okrilje istočnog bloka. Na konferenciji na

Kubi 1979. Tito je uspio da spriječi takav razvoj. Iako je pokret nesvrstanih ostao do danas,

njegov utjecaj je vrlo slab.

Integrativni procesi u Evropi nakon 1945.

Iako je sredinom XX stoljeća svijet bio oštro podjeljen, upravo ta podvojenost je

stvorila uvjete koji su zahtijevali organiziranje svjetske zajednice.

Nakon Drugog svjetskog rata javile su se ideje o evropskom povezivanju. Još u ljeto

1946. britanski premijer Vinston Čerčil je pozvao na osnivanje “ Sjedinjenih evropskih država

” kako bi ojačala sigurnost u svijetu. Nosilac tih udruživanja trebale su biti Njemačka i

Francuska.

Evropske zemlje suočile su se sa potrebom da postave nove temelje na kojima će sa

uspjehom izgraditi svoj daljnji život, svoju stabilnost, sigurnost i svoj utjecaj u svijetu. Prvi

korak učinjen u pravcu evropske ekonomske integracije bila je Evropska zajednica za ugljen

i čelik. Robert Schuman, ministar vanjskih poslova Francuske, predstavio je 9. maja 1950.

godine plan o ujedinjenju resursa uglja i čelika Francuske i Velike Britanije u okviru

međunarodne organizacije, koja bi bila otvorena za sve zainteresovane zemlje. SR Njemačka,

Belgija, Francuska, Italija, Luxemburg i Nizozemska potpisale su Pariški sporazum kojim se

uspostavlja prva Evropska zajednica uglja i čelika. Iste zemlje potpisuju u Rimu 1957. godine

sporazum kojim je uspostavljena Evropska ekonomska zajednica ( EEZ ). Sporazum je

predviđao da se saradnja iz proizvodnje čelika proširi i na druge grane privrede.

Iste zemlje su 1957. godine osnovale Euratom, radi iskorištavanja novih izvora. Od

1973. članice EEZ postaju Danska, Velika Britanija i Irska, a od 1981. godine i Grčka. Od

1986. godine EEZ su se pridružile Španija i Portugal.

Ti koraci su označili početak nove Evrope, koja se više ne sastoji od konkurentskih

kolonijalnih sila nego Evrope kao tehnički napredne i i međusobno povezane jedinice unutar

savremenog svijeta.

Potpisivanjem 1992. godine Sporazuma iz Mastrihta o Evropskoj uniji ( EU, koja je

zamjenila EEZ) otvorena su vrata Ekonomskoj i monetarnoj uniji. To su važni faktori i za

čvršće političko povezivanje. Odluka o jedinstvenom tržištu EU stupila je na snagu 1.

januara 1993.

Od 1995. godine nove članice Evropske unije postale su Austrija, Finska i Švedska,

dok je Norveška na referendumu odbila da pristupi Uniji zbog otvorenih pitanja oko ribarenja

i eksploatacije nafte i plina. Od 1. januara 2002. stupila je na snagu jedinstvena valuta EU-

EURO u 12 zemalja članica, koje čine tzv. Euro zonu. Izvan zone ostale su Velika Britanija,

zbog tradicionalne vezanosti Britanaca za svoju valutu funtu, koja je simbol britanske snage

i nezavisnosti i Danska i Švedska iz unutrašnjih razloga.

Važnost uvođenja zajedničke valute Eura je velika. Stanovnici EU su dobili

mogučnost da prilikom poslovanja i putovanja u druge zemlje Unije koriste prednosti

zajedničke valute. Iza vrijednosti Eura stoji snažna privreda zemalja članica Evropske unije,

tako da je ova valuta vrlo brzo zauzela svoje mjesto na glavnim svjetskim novčanim tržištima

i učvrstila svoj odnos prema dolaru i jenu.

Planirano je i dalje proširenje Evropske unije novim članicama. Sporazumom iz Nice iz

2001. predviđeno je reforma institucija EU u vidu proširenja na istok Evrope. To predstavlja

važan sporazum za deset članica kandidata za prijem u EU.

Raspad komunističkog svijeta

Godina 1989. bila je čudesna godina koja je nakon četiri decenije zbrisasla

istočnoevropske komunističke vlasti. velike promjene desile su se u vrijeme kada je na vlast

u SSSR-u došao Mihael Gorbačov. On je shvatio da je došlo vrijeme promjena postojećeg

modela. Te promjene u SSSR-u potaknute su perestrojkom.

U Poljskoj i Mađarskoj liberalizacija je počela prije 1989. godine; u Istočnoj

Njemačkoj počela je u toku ljeta i trajala nekoliko mjeseci; u Čehoslovačkoj i Rumuniji

revolucija je bila sasvim spontana i za nekoliko dana postojeći režim je srušen.

Poljaci su prvi krenuli na put u slobodu. Nezavisni sindikat Solidarnost s Lechom

Walesom ( Lehom Walesom ) u relativno kratkom roku postigao je sporazum sa vladom o

održavanju slobodnih izbora. Solidarnost je na izborima u junu 1989. odnijela ubjedljivu

pobjedu i došla na vlast. Poljska je od tada imala prvu nekomunističku vladu u Istočnoj

Evropi.

U Čehoslovačkoj je uveden višestranački sistem s Vaclavom Havelom na čelu i

uspostavljena nova demokratska vlada. Slovačka se odvojila od Češke u nezavisnu državu.

U Mađarskoj se partijski kongres izjasnio za tržišnu privredu u demokraciju.

U Istočnoj Njemačkoj i Čehoslovakoj promjene su bile mnogo brže nego u Poljskoj i

Mađarskoj: odluka je donesena na ulici a ne u partijskom štabu, niti u sali za konferencije.

Tokom jula i avgusta 1989. hiljade mladih iz Istočne Njemačke okupiralo je

zapadnonjemačke ambasade u Budimpešti, Pragu i Varšavi tražeći azil. Poslije kraćeg

oklijevanja Mađari su ih pustili da pređu na Zapad, a isto su učinile Česi i Poljaci. Od tog

dana rijeka izbjeglica na zapad se nije smanjivala.

Glavne demonstracije protiv režima održane su u Lajpzigu ( Lajpcigu ). Svakog

ponedeljka uvečer, poslije službe u Nikolajevskoj crkvi, održavane su demonstracije na

kojima se broj učesnika povećavao iz nedelje u nedelju. U septembru ih je bilo samo

nekoliko stotina, popetkom oktobra već 10.000 a sredinom mjeseca 200.000.

Prekretnica se desila 17. oktobra kada je predsjednik Erich Honecker

( Erih Honeker ) podnio ostavku, a do 8. novembra to su učinili i Politbiro i vlada.

Gradonačelnici Zapadnog i Istočnog Berlina sreli su se na Potsdamskom trgu 12. novembra i

dogovorili se o raznim oblicima saradnje: ponovno ujedinjenje Njemačke počelo je na

administrativnom nivou. Godine 1990. potpisan je sporazum o monetarnoj i socijalnoj uniji, a

u oktobru proglašeno je ujedinjenje Njemačke. U decembru iste godine održani su

svenjemački izbori.

Komunizam u Rumuniji i diktatorski režim N. Ceausescua ( Čaušeskua ) srušen je

nakon demonstracija u Temišvaru i Bukureštu u decembru 1989. N. Ceausescu je pokušao sa

suprugom da pobjegne iz zemlje, ali su uhvaćeni. Vojni tribunal osudio ih je 25. decembra na

smrt i odmah su pogubljeni.

I u Bugarskoj je došlo do demokratizacije političkog života, iako nije revolucija

provedena do kraja. Na prvim slobodnim izborima 1990. godine Socijalistička partija ( bivši

komunisti ) osvojila je 47 % glasova i tako ostala na vlasti. Politička borba za veće slobode je

i dalje nastavljena.

Godine 1990. u Albaniji se uvode reforme i višestranački sistem. Na izborima 1992.

godine reformirani komunisti ( Socijalistička stranka ) su izgubili vlast i prepustili je

Demokratskoj stranci.

Od 1989. do 1992. godine sršen je u Evropi politički i društveni sistem nametnut od

SSSR-a. narodima od Baltika do Egeja.

Nauka, tehnika i kultura u drugoj polovini 20 stoljeća

Jedan od najznačajnijih događaja koji je obilježio XX stoljeće je naučna revolucija. Do

sredine XX stoljeća naučni i kulturni razvoji koji su se odigrali u prošlih 50 godina iz temelja

su izmjenili život čovječanstva, a kretanja koja su se tada pojavila išla su prema novim

revolucionarnim promjenama.

Veliki napredak naučnog znanja i njegova primjena u svakodnevnom životu, vršili su

sve jači utjecaj na privredni, društveni i politički život čovjeka, kao i njegov kulturni i moralni

razvoj.

U roku od pedeset godina čovjekovo poznavanje svemira povećalo se preko svega

prijašnjeg iskustva; energija iz mnogih izvora je ukroćena, a nuklearna energija još dalje je

povećala čovjekovu moć. Ljudi su putovali brzinom većom od brzine zvuka, izbacili su satelite

u putanju oko Zemlje, i poslali rakete da kruže oko Sunca i spustili se na Mjesec.

Tokom pedesetih godina iz nuklearnih centrala se počela dobivati energija. Od 1947.

izumljen je tranzistor, što je omogučilo razvoj kompjuterske tehnologije. Do sedamdesetih

godina kompjuteri postaju sastavni dio naučnih, poslovnih, komunikacijskih i vojnih sistema,

a od osamdesetih dio svakodnevnog života.

Tehnička djelatnost na polju komunikacija do sredine XX stoljeća se najvećim dijelom

temeljila na potrebi da se čovjeku nešto saopći, glasovi da ih čuje, slika da je vidi i štampa

da je može čitati.

Sredinom XX stoljeća čovjek je mogao poslati telegram u bilo koji dio svijeta: mogao

je neku pošiljku uputiti morskim ili kopnenim putem, automobilom, željeznicom ili zračnim

putem avionom. Mogao je čuti poruke upućene radiom, iz bilo kojeg mjesta na Zemaljskoj

kugli.

Nakon Drugog svjetskog rata usavršila se televizija. U deceniji nakon Drugog

svjetskog rata više od trideset zemalja uvelo je redovnu televizijsku službu, a 1955. godine

bilo je u upotrebi oko 45 miliona televizora. Od 1949. godine ostvarena je televizijska slika u

boji, što je potisnulo crno - bijele televizijske aparate. Veliki broj ljudi mogao je na

televizijskim ekranima pratiti događaje koji su se zbivali stotine pa i hiljade kilometara

daleko. Dnevna štampa je čitaocima pružala natpise i slike primljene teleprinterom i

telefotom. Veliki napredak zabilježen je na području prenosa zvuka. Pojavili su se

stereouređaji, videorekorderi, kasete, kao i kompakt – disk ( CD), ploča za laserski gramofon,

ili elektronski računar u kojem je tonski zapis u digitalnom obliku ( 1979.). Iste godine

izumljen je i prenosni stereouređaj valkman ( vokmen ).

Zabava, znanje, muzika i film došli su do miliona ljudi posredstvom masovnih

komunikacija. One su bile sredstvo koje je proširilo masovnu kulturu. Iako je Njena

vrijednost postala predmetom rasprava, uloga novih sredstva komuniciranja u njenom

stvaranju i proširenju bila je neosporna.

Razvoj fizike, kemije i biologije pomjerio je granice ljudskih znanja. Genetski

inženjering omogućio je intervenciju u razvojni proces i stvaranje živih organizama. Napredak

nauke posebno je zabilježen na području medicine, donoseći nova i moćna sredstva za

suzbijanje bolesti i potpuno iskorjenjivanje kuge, malarije, boginja i kolere. Preventivna

medicina smanjila je smrtnost dojenčadi, produžila trajanje života i podigla njegov nivo kakav

nije imalo nijedno društvo ranije. Pedestih godina pronađena je vakcina protiv dječje

paralize, pri pregledu trudnica koristi se ultrazvuk. Od 1956. godine koriste se

kontracepcijske tablete ( antibebi pilule). Značajni rezultati postignuti su u kirurgiji, gdje se

od 1967. godine uspješno izvode transplantacije pojedinih organa ( srce, bubrezi...). U

liječenju karcinoma ( raka ), počela je primjena kemoterapije. Nove bolesti ( embola, AIDS ili

SIDA, kravlje ludilo ... prisiljavaju naučnike na nova istraživanja.

Primjena naučnih tekovina na sredstva razaranja prešla je u naučno natjecanje da se

stvori oružje za potpuno uništenje i da se izgrade sredstva koja će se uputiti da razore cijelo

protivnikovo društvo. U stoljeću nakon Drugog svjetskog rata borba za nadmoć u pogledu

razornog oružja i sredstava za izbacivanje projektila i njihovo hvatanje sama po sebi je bila

oblik ratovanja. U središtu nove borbe bio je problem da se pronađe što brže sredstvo

otkrivanja, kako bi se spriječilo iznenađenje. Vojnoj avijaciji pošlo je za rukom da probije

zvučnu barijeru i da postigne rekorde sve većih i većih brzina. Dalekometni projektili postali

su još brži, tako da su put od jednog kontinenta do drugog mogli prevaliti u svega nekoliko

minuta. Savremeni način ratovanja je malo pružao prilike za vojničke vrline, kao što je

junaštvo i srčanost. U času kada rat više nije značio natjecanje u vještini borbe, nego je sva

njegova težina stavljena na razaranje, on je pošao smjerom dehumanizacije onih koji su ga

vodili. Zahtjevi totalnog rata ugrozili su sve društvene vrijednosti.

Veliki napredak zabilježen je u razvoju saobraćaja. Razvili su se novi tipovi

automobila. Veliki napredak zabilježen je u željezničkom saobraćaju, što je omogučilo

povećanje udobnosti i brzine prevoza putnika. Napredak brodogradnje omogučio je

izgradnju velikih brodova za prevoz različite robe.

Primjena izuma u proizvodnji ubrzala je razvoj kibernetike kao posebne nauke. Ona je

omogućila automatizaciju ( robotizaciju ) proizvodnje.

Književnost i umjetnost više nisu bile kulturno nasljeđe obrazovane elite. Kulturni izraz je

po cijelom svijetu dobivao karakter univerzalnosti.

Novost u razvoju muzike predstavljala je upotreba elektronike. Oko 1965. godine

javlja se pop muzika, kao mješavina bluza, roka i pjesme. Proizvodnjom kaseta i CD-a pop

muzika stiče sve više poklonika. Britanski vokalno – instrumentalni sastavi Bitlsi i Roling

Stonsi dajli su toj muzici konačnu formu. Muzika je brzo prelazila granice kontinenata,

spajajući cijeli svijet. Četvoricu mladića iz Liverpula, Džona Lenona, Pola Mekartnija, Džordža

Harisona i Ringa Stara slušale su rado sve generacije i sve nacije. Zvijezda rok en rola bio je

Elvis Prisli.

U književnosti posljeratnog svijeta stvaraju mnogi vrhunski autori: Jean – Pau Sartr (

Žan Pol Sartr), Aleksandar Solženjicin, Boris Pasternak, William Faulkner ( Viljem Folkner),

Ernest Hemingwaj ( Ernst Hemingvej) ...

Filmska umjetnost doživjela je u posljeratnom razdoblju značajan napredak. Nakon

rata razvio se talijanski neorealizam. U svijetu se snimaju filmovi različitog žanra ( ratni,

kriminalistički, vesterni, muzički, naučno – fantastični, erotski, kao i filmski spektakli sa

historijskim temama. Zvijezde filmske umjetnosti su bili Humphrey Bogart ( Hemfri Bogart ),

James Dean ( Džems Din), Merilyn Monroe ( Merlin Monro ), Ingrid Bergman, Brigitte Bardot

( Brižit Bardo ) ...

Ličnosti koje su obilježile XX stoljeće

Dvadeseto stoljeće bilo je prebogato događajima iz svih sfera ljudskoga djelovanja.

Velika znanstvena otkrića, progres, biznis, industrija, ekonomija, mediji, umjetnost, kultura,

sport itd., oblasti su koje su doživjele amplitudu rasta posebno u međuratnom razdoblju i u

vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. Cijelo XX stoljeće može se determinirati kao vrijeme

velikog kulturno-znanstvenog progresa i velikog moralno-političkog pada. Svaku rušilačku

ideologiju pratila je potreba za njenim ostvarenjem u pogledu umjetnosti, nauke i tehnike.

Ono što je specifičnost XX stoljeća, ako izuzmemo prirodni tok civilizacijskog napretka, jeste

brojnost značajnih ličnosti koje su obilježile ovo stoljeće kao vijek modernosti i kao razdoblje

dominacije individualiteta.

Slavne ličnosti postajale su slavne jer su u velikoj mjeri bile potpomognute društvenom i

medijskom potrebom za stvaranjem ikona karizmatične aure, zapravo su više isticane zbog

onoga što rade jer je njihovo djelovanje bilo pod stalnom lupom javnosti.

Posebno se to odnosilo na profitabilnu filmsku industriju, ali i na književnu, likovnu, muzičku,

sportsku, pozorišnu, fotografsku, novinarsku, modnu, te posebno, na političku svjetsku

scenu. Iz tih širokih društveno potvrđenih sfera lansirane su ličnosti koje se danas spominju

i drže za one bez kojih XX stoljeće ne bi bilo onakvo kakvim ga historijske čitanke

predstavljaju. Dakle, kao vrijeme novotarija, dinamike, naučnog rasplamsaja, stalnih

promjena, velikih umjetničkih djela, sportskih rekorda – vrijeme pomjeranja granica ljudskih

mogućnosti.

Sve od prvog leta avionom, upotrebe telegrafa i telefona, ili izuma pokretnih slika», pa do

leta na Mjesec i pune komjuterizacije, u službi je svjedočenja o XX stoljeću kao stoljeću

čovjeka.

Slavnih ličnosti koje su markirale put napretku ili koje su učinile da industrija zabave preko

velikog ekrana i televizora uđe naše domove, ima toliko da bi cijeli jedan udžbenik bio malo

samo da ih nabrojimo.

Zvjezde su rođene u XX stoljeću. «Zvjezda» postaje idolom kojeg mase obožavaju i čije se

lice smije sa naslovnica visokotiražnih časopisa.

Moderna umjetnost ne može se zamisliti bez genijalnih Pabla Picassoa, Salvadora Dalija,

Jacksona Pollocka, Peeta Mondriana, Vasilija Kandinskog, koji su inicirali poglede i pravce kao

što su apstraktna umjetnost, nadrealizam, kubizam, ekspresionizam. Sredinom 60-tih godina

jedan je novi vid umjetnosti preplavio svijet – popartizam, čiji je najistaknutiji predstavnik

Andy Warhol, koji je preoblikovao stvarnost dajući joj motive nove pop-kulture. Tih godina

pojavljuje se konceptualna umjetnost koja preferira idejnost djela ne apostrofirajući njegovo

puno ostvarenje i insistirajući na poruci, angažmanu, konceptu.

Filmska umjetnost postala je čudo XX stoljeća. Od svih umjetnosti film doseže najveći uspon.

Vrhunska filmska djela izlazila su iz rediteljskih vizija Roberta J. Flaherta, Sergeja Mihajlovića

Ejzenštajna, Federica Fellinija, Ingmara Bergmana, Orsona Wellesa, Johna Hustona, Alfreda

Hitchcocka, Francisa Forda Coppole, Stanleyja Cubricka, Martina Scorsesea i drugih velikana

svjetske kinematografije. U glumačkom smislu, rođene su mnoge zvijezde, koje su postale

simboli Hollywooda, najveće radionice za film ikad stvorene. Od nijemog filma i njegovih

statusnih simbola Rudolfa Valentina i Charlija Chaplina do Grete Garbo, Vivien Leigh,

Marlene Dietrich, Clark Gablea. Sredinom XX stoljeća filmski festivali u Cannesu, Veneciji,

Berlinu te glamurozna i prestižna ceremonija dodjele Oscara u Hollywoodu, utjecali su na još

veću ekspanziju filmskih zvijezda Merilyn Monroe, Elizabeth Taylor, Ava Gardner, Brigitte

Bardot, Sophia Loren, Marlon Brando, James Dean, Humphrey Bogarta, Ingrid Bergman,

Simon Signoret, Laurence Olivier, Jean Gabina. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća palicu

su od ovih zvijezda preuzeli Robert de Niro, Al Pacino, Dustin Hoffman i drugi.

U animirano filmu postižu se vrhunske kreacije, a na tom polju se posebno ističe Walt Disney

koji je stvorio svevremene junake crtanih filmova i fimove koji se pamte ( «Alisa u zemlji

čudesa», «Petar Pan», «Snjeguljica i sedam patuljaka» i drugi).

Sportska takmičenja, posebno olimpijske igre, predstavljale su pregled najboljih rezultata

ostvarenih u različitim disciplnama. Ličnosti koje će se u tom pogledu pamtiti svakako su oni

koji su rušili svjetske rekorde. Atletičari Paavo Nurmi i Jesse Owen (Džesi Oven, osvojač četiri

zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Berlinu), plivač Johny Weissmuler, u međuratnom

periodu bili su nosioci sportskih uspjeha. U drugoj polovini XX stoljeća tu su atletičarske

legende Emil Zatopek zvani «češka lokomotiva» zbog izdržljivosti na dugim stazama i

sprintašica Wilma Rudolph, zatim, Muhamed Ali, devet puta svjetski bokserski šampion u

teškoj kategoriji, Sergej Bubka, prvi čovjek koji je u skoku s motkom prebacio šest metara,

veliki teniser Bjorn Borg, košarkaš Magic Johnson, Micheal Schumacher u utrkama Formule

1, Carl Luis u atletici i mnogi, mnogi drugi.

U muzičkom smislu, XX stoljeće bilo je izuzetno razuđeno, od klasične muzike do

jazza, od modernog pop i rock zvuka do sintetizirane muzike. Kao ikone XX stoljeća ostat će

upamćeni Elvis Presley koji je dobio nadimak «Kralj rock 'n' rolla», «Beatlesi» koji su napravili

pravu senzaciju, «Rollingstonsi» kao njihov američki pandan, Micheal Jackson, Madonna...

Francusku šansonu je proslavila Edith Piaf, jazz počiva na ingenioznosti Louisa Armstronga,

dok Enrico Caruso, postaje 1903. prvim tenorom njujorške Metropoliten opere i otvara vrata

opere u svijet popularnosti. Ženski «Caruso» bila je Maria Callas, kraljica opere, koja se

1965. oprostila zauvijek od operne scene.

Na prijelazu u XX stoljeće teatarska umjetnost imala je jednu Saru Bernhardt, veliku

dramsku umjetnicu kojoj se cijeli svijet klanjao. Jedna druga umjetnica osnovala je plesnu

akademiju Rusiji. Bila je to Isidora Duncan, prva koja je izvodila moderni ples. U domenu

modne industrije prednjačila je Coco Chanel, kreatorka čiji su modeli otvorili nove

dizajnerske vizije u pogledu projektiranja savremene ženstvenosti, dok Yves Saint Laurent

oblači ženama pantalone i tako unosi revoluciju u modu. Coco Chanel je davne 1924.

dizajnirala popularni parfem Chanel 5.

Charles Lindberg 1927. preletio je Atlantk avionom «Duh svetog Ludovika», a 35

godina poslije, Jurij Gagarin 1961. prvi je čovjek u svemiru. Osam godina nakon njega

posada Apolla XI ( Neil Armstrong, Edwin Aldrin i Micheal Collins) sletjeli su na Mjesec.

Među najpopularnije mislioce proteklog stoljeća svrstavaju se egzistencijalista Jean -Paul

Sartre, utemelitelj psihoanalize Sigmund Freud, Martin Heidegger, Herbert Marcuse, Bertrand

Russel...

Ipak, napredak bez granica, pripada znanstvenicima Nikoli Tesli, Mihajlu Pupinu, Mariji i

Pierru Curieju, Albertu Einsteinu, Alexandru Flemingu... Nauka nikad nije toliko napredovala

kao u XX stoljeću.

U književnosti djeluju mnoge literarne veličine poput Aleksandra Solženjicina, Borisa

Pasternaka, Williama Faulknera, Ernesta Hemingwayja, Milaa Kundere, Georgea Orwela,

Umberta Eca, Gintera Grassa, G.G. Marqueza i dr.

Albert Einstein, naučnik

Albert Einstein (1879.-1955.) rođen je u Njemačkoj dok je svoj stvaralački vijek proveo u

Americi. Ovaj fizičar 1905. formulirao je teoriju relativiteta (E=mc2) kojom je revolucionirao

modernu nauku što je omogućilo nove predstave o vremenu, materiji i prostoru. Takvo

shvatanje dovelo je do dubljeg poznavanja sastava atoma. Utemeljitelj je i kvantne teorije.

Einstein je dobio Nobelovu nagradu 1921.

Maria Callas, operna diva

Najveća operna diva svih vremena Maria Callas rođena je 1923. u New Yorku, od

roditelja grčkih emigranata. Njena je kompletna životna storija, i karijeristički i porodično,

izazivala svojom kontroverzijom medijsku pažnju pa se može reći da je upravo Maria Callas

uvela show business u opernu svakodnevnicu.

Majka Tereza, redovnica

Jedna od najhumanijih osoba XX stoljeća je Majka Tereza. Ova Albanka, rođena u Skoplju,

cjeli je svoj život posvetila humanitarnom radu, pomoći i skrbi za siromašne. Dobitnica je

Nobelove nagrade za mir za svoj humanitarni rad u Indiji.

Ana Frank, spisateljica

«Dnevnik Ane Frank» izuzetno je književno štivo koje je učinilo mladu Jevrejku

najpoznatijom spisateljicom na svijetu post mortem. Ova 15-godišnja Nizozemka ubijena je

samo zato što je Jevrejka u nacističkom logoru Burgen-Belsen Ona je autorica potresnog

«Dnevnika», jednog od najupečatljivijih svjedočenja o užasima holokausta.

Lady Diana, princeza

Lady Diana, princeza od Walesa, ostat će upamćena ka istinska tragična ikona kraja XX

stoljeća. Bila je humanist, zagovornik poštivanja ljudskih prava i borac za uklanjanje mina u

Bosni i Hercegovni i drugdje u svijetu. Poginula je u saobraćajnoj nesreći 1997. godine u

Parizu.

Elvis Presley, kralj rock 'n'rolla

Elvis Prisli (Presley) napravio je pravi bum u poimanju muzike. Kada je 1957. godine na

originalan način i u šljaštećoj odjeći otpjevao pjesmu «Jailhouse Rock» vinuo se u samo

muzičko astralno nebo. Otvorio je put rock'n'rollu i zauvijek ostao njegov «kralj».

Bitlsi - The Beatles

Muzika je prelazila brzo granice kontinenata spajajući cijeli svijet. Četvoricu mladića iz

Liverpula, Džona Lenona, Pola Mekartnija, Džordža Harisona i Ringa slušale su rado sve

generacije i sve nacije.

Marlene Dietrich, glumica

Ovu Njemicu zanosnoga pogleda Hollywood je napravio divom. Kada se 1930.

pojavila u filmu «Plavi anđeo» svi su joj putevi ka slavi bili otvoreni. Marlene Dietrich

nikad nije bila samo objekt nečije pažnje nego i principijelna ličnost koja je u toku

Drugog svjetskog rata odbila biti dio njemačkog nacističkog miljea, a pjevala je i glumila

za američke marince koji su bili na strani antifašističkih snaga.

Muhamed Ali, bokser

Muhamed Ali devet je puta bio svjetski bokserski prvak u teškoj kategoriji. Zvali su ga

«brbljivcem»; svoju je prvu titulu ponio 1964. godine. «Brbljivac» je, međutim pokazao i

svoje antiratno ubjeđenje kada je odbio služiti vojsku ići u Vijetnam. Proglašen je najboljim

sportistom XX stoljeća

RASIZAM U VRIJEME NACIONALSOCIJALIZMA

OSNOVE FAŠISTIČKE IDEOLOGIJE

Rasizam je riječ koja se u današnje vrijeme vrlo često upotrebljava, iako se prvi put navodi u

Larusu XX stoljeća 1932. godine, u kojemu je značenje riječi dao kao "opredjeljenje, učenje

rasista, a za riječ " rasista" kaže se da je to naziv dat njemačkim nacionalsocijalistima što

tvrde da predstavljaju čistu njemačku rasu iz koje su isključeni Jevreji.

U malom ilustriranom Larusu iz 1848. godine, definicija rase je glasila: Teorija kojom se

nastoji očuvati čistoća rase u nekoj naciji. Ova definicija je 1960 promijenjena u novu

definiciju po kojoj je rasizam sistem kojim se ustanovljuje nadmoć neke rasne grupe nad

ostalima, pri čemu se naročito zahtijeva razdvajanje rasnih grupa unutar neke zemlje (rasna

segregacija).Činjenica da je pojam rasizma danas opće poznat, zasniva se prvenstveno na

svirepostima koje su počinili nacisti tokom 2. svjetskog rata.

Prvobitni oblici rasizma poznati su već iz antičkih vremena, kada postoje svjedočanstva o

pridavanju pažnje boji kože. Grci su ime barbari davali svima koji su živjeli izvan kruga

Helade. Herodot je primijetio da Egipćani zovu barbarima sve one koji ne govore istim

jezikom kao oni. Kod Aristotela se vide elementi jedne teorije o prirodnoj utemeljenosti

ropstva.

Često se kod antičkih autora nailazi i na razmišljanja koja otkrivaju egoizam, neprijateljstvo

prema onome što je drugačije od uobičajene i bliske stvarnosti, ali izgleda da malo ima

tragova ideje prema kojoj bi neki ljudi-zbog toga što pripadaju nekoj rasi jednom zauvijek i

suštinski bili inferiorni u odnosu na druge.

Krajem 19. i početkom 20 stoljeća poznata je i od nacista dobro iskorištena Čemberlenova

rasna teorija. Hjuston Stjuart Čemberlen je unuk engleskog diplomate i sin admirala, rođen u

Portsmautu 1855.godine. Djetinjstvo proveo u Versaju, studirao u Čeltnen Koleđu ,potom u

švicarskim školama i najzad na jednom njemačkom univerzitetu. Oženivši se kćerkom

Riharda Vagnera zauvijek se nastanio u Njemačkoj. Njegovo najznačajnije djelo je Die

Grundlagen des neunzehnten Jahrhundertst ( 1899).Njegova osnovna misao u tom djelu je

da treba očuvati germansku krv boreći se protiv elemenata koji su tuđi rasnom germanstvu ;

a to znači protiv rimokatoličkog duha i protiv judaizma.Čemberlen je vjerovao u pobjedu

Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Sreo se 1927 godine u Bajrotu sa Hitlerom i predosjetio

kakva će biti sudbina bivšeg slikara.

Čemberlen u svojoj teoriji o rasi ne uzima u obzir očigledne osobine ( plavu boju kose, opći

oblik lica), kao što ne uzima u obzir ni antropološka mjerenja. Istinski kriterijum kojim se

određuje rasa biće isključivo psihološke prirode. Čemberlenov zadatak je bio da istraži

prošlost da bi osvijetlio budućnost. Po njemu propadanju rase ima lijeka, da se čistoća krvi u

nekoj ljudskoj grupi može obnoviti pod uslovom da se zato nađe pravi način. Dakle za

obnovu rase po Čemberlenu treba primijeniti pet prirodnih zakona od kojih svaki predstavlja

preduslov za nastanak plemenitih rasa. To su:

a) Sirovina izvrsnog kvaliteta je osnovni preduslov za nastanak plemenitih rasa, ali

Čembrlen ni sam ne zna kako pronaći tu sirovinu.

d) Praktikovanje englogamije u dužem trajanju : potomstvo treba da nastaje samo iz

odnosa među najbližim srodnicima iz iste rase, pa će se rasa umnožiti unutar sebe

same.

f) Selekcija - njome se elementi koje treba reprodukovati odvajaju od onih koje

treba uloniti.

g) Neophodnost miješanja – koje Čemberlen poredi sa ukrštanjem pasa.

i) Miješanje rasa mora biti određeno i ograničeno jer on se boji da može doći i do

uništenja rase uslijed okolnosti koje moraju biti tačno i strogo utvrđene . Jer

dugotrajno miješanje vodi jadnu rasu u propast, pa stoga ukrštanjem moraju biti

vremenski ograničnena)

Što se tiče Jevreja , Čemberlen se divi njihovoj umješnosti kojom koriste zakon krvi da bi

proširili svoju prevlast : "Osnovni korijen ostaje bez mrlje, u njega ne može da prodre ni

jedna kap tuđe krvi." Kćeri Jevreja mogu se udati za nekoga ko nije Jevrej , ali sinovi se ne

mogu ženiti kćerima stranaca.

Jevreji su po Čemberlenu nastali iz ukrštanja među sasvim različitim ljudskim

vrstama. Postojanje jevrejskog naroda samo po sebi je grijeh, njegovo postojanje je zločin

protiv svetih zakona života , čitav narod, a ne pojedinac trebalo bi da bude opran od greške

koja nije počinjena svjesno, već ne svjesno. Jevreji su predstavljeni kao narod koji pripada

jednoj rasi a ne jednoj religiji. Manje od deset godina poslije Čemberlenove smrti ustoličena

je jedna rasistička religija. Ove Čemberlenove ideje pružile su nacističkim glavešinama

osnovu za njihovu političku akciju .

FAŠIZAM

Fašizam je totalitarni, krajnje reakcionarni politički sistem koji se prvo javio u Italiji.

Naziv potječe od latinske riječi fasces (svežanj prutova). Iako je fašizam nosio u sebi

mnoge karakteristike reakcionarnog nacionalizma i konzervativnih diktatorskih režima, imao

je i izrazite posebne karakteristike, koje su potjecale od odbacivanja individualističkog

liberalizma XIX stoljeća. Fašizam je nastao kao sinteza socijalnih zahtijeva ljevice i

nacionalističkih programa desnice. Svoju doktrinu je zasnovao na idejama Fridriha Ničea (

1844. – 1900.) o dinamičnom nadčovjeku.

Niče je pisao da narod kome se pripisuje neka kultura treba u istinu samo da bude

neko živo jedinstvo, a ne da se tako jadno raspada na spoljašnost i unutrašnjost, na sadržaj

i oblik. Također treba razmišljati kako se kroz historiju narušeno zdravlje jednog naroda

može povratiti, kako taj narod može ponovo naći svoje instikte, a time i svoje poštenje. Niče

zamjera Nijemcima što se ugledaju na druge narode i ponašaju se konvencionalno. Nijemca

se može mjeriti na osnovu njegovih misli i osjećanja, koja on izriče u svojim knjigama.

Prema Ničeu Njemačko jedinstvo u najvišem smislu riječi, kome oni teže, i vatrenije teže

nego ponovnom ujedinjenju, jedinstvo Njemačkog duha i života poslije uništenja suprotnosti

forme i sadržaja, duševnosti i konvencije.

Po mišljenju J. G. Fichtea ( 1762 – 1814 ) država bi trebala biti planski, racionalno

regulirana organizacija, u kojoj je svakome radom osiguran udoban životni položaj. Fihte

smatra da čitav gospodarski, ekonomski život treba staviti u tačne i čvrsto vezane okvire.

Ideja o stvaranju ovakve države predstavlja neku vrstu nacionalne autarhične

države. Fihte je zastupao kozmopolitske nazore, ali u njemu se razvio jak nacionalni osjećaj

romantičarske varijante. Nacionalna svijest je po njemu nužni polazni stadij, po kome se

pojedinci preko nacije uvrštavaju u kozmopolitičku cjelinu. Sve su to osnove za nastanak

fašističke ideologije.

FAŠIZAM OD FEUDALIZMA DO IMPERIJALIZMA

U historiji i tradiciji nacionalizma ogleda se historija evropske buržoazije.

Nacionalizam je u svom nastanku bio oružje buržoazije u borbi protiv feudalizma i

apsolutizma. U okviru same fašističke ideologije do ekstrema je razvijena nacionalizmu

svojstvena tendencija da se racionalni odnosi svedu na organske, da se humanistička

problematika zamjeni biološkom, da se ljudskim pravima suprotstavi socijalni darvinizam.

Nacionalizam se ne zadovoljava historijskom neizvjesnošću, već je nastoji produbiti

u njenoj vitalnoj biološkoj egzistenciji. Teorijska i funkcionalna osnova fašističke ideologije je

rasna teorija. Na ime jedna od bitnih funkcija nacionalizma od njegovog nastanka do danas

je da prikrije i ukloni iz društvene svijesti klasne suprotnosti i klasnu borbu, i da ih zamjeni

borbom protiv nekog unutrašnjeg ili spoljašnjeg općeg neprijatelja naroda. Stvarni

mehanizam ove strategije je buđenje u širokim narodnim slojevima primitivnih nagona

unutar grupnog i vangrupnog ponašanja tj., mobilisanje ovog borbenog entuzijazma koji

ljudske grupe pokazuju, kada svoju grupu treba braniti od svoje biološke ugroženosti radi

samoodržanja.

Historija njemačkog fašizma seže duboko u srednji vijek. Jedan od najznačajnijih

događaja iz tog vremena je gušenje seljačkog ustanka iz 1525 godine. Trijumf feudalne

reakcije nad demokratsko–revolucionarnim seljačkim pokretom učvrstio je u Njemačkoj za

dug vremenski period feudalizam i apsolutizam, i time otežao konstituiranje buržoazije.

Njemačka je ujedinjena kroz lanac ratova od 1848 godine, pa se tako stvarao

militaristički duh. Njemačka je morala riješiti političko konstituiranje nacije, buržoasku

revoluciju i industrijalizaciju. Političko podčinjavanje buržoazije najvišoj pruskoj državnoj

vlasti, uslovilo je preuzimanje vrlina feudalne klase; autoritarizam, poslušnost, obožavanje

domovine. Njemačko društvo nije postalo buržoasko već kvazi–feudalno. Industrijalizacija u

Njemačkoj nije stvorila klasno svjesnu buržoaziju, već je dovela do političke identifikacije

buržoazije sa bonapartističkim sistemom Vilhema II.

Tek početkom XX stoljeća Njemačka postaje vodeća evropska imperijalistička

država, koja je hrlila novoj podjeli svijeta. Dugo pripremana erupcija izbila je tek 1914

godine, kada industrijski feudalizam polazi na osvajanju novog životnog prostora. Ponovo

uskrsava stari pangermanizam u tradicionalno–agresivnoj formi > Drang nach Osten<.

Životni prostor mogao se nadoknaditi samo na račun Rusije. Vojni poraz Njemačke u Prvom

svjetskom ratu je doprinio padu monarhije i uspostavljanju demokratske republike. Godine

1918. izgubila je političku osnovu jedna od najumješnijih klasa moderne historije, autoritarna

elita njemačkog carstva.

Ratni slom dovodi do Hindenburgove i Ludendorfove vojne diktature, a tek u jesen

1918 godine sa prvim revolucionarnim talasom počelo se razmišljati o parlamentarizmu, koji

je zvanično proklamiran Vajmarskim ustavom od 31.jula 1919. godine. Prvi republički koraci

Njemačke odvijali su se u atmosferi straha od proleterske revolucije i ako u njoj nije u

potpunosti bila ostvarena ni buržoaska. Nestabilnost i dilema prve Njemačke Republike se

utemeljuje u njenoj društveno političkoj strukturi.

Nova država zasnovana je ne čitavom nizu isforsiranih prividnih kompromisa između

starog i novog ( carske armije i parlamentarizma ), moćnih koncerna kapitala koji su se

oporavljali od ratnog potresa i narasle klasne svijesti sindikata), centralističkih i federalističkih

tendencija između gotovo nepokretnih i po tendenciji i političkom programu i interesima

suprotstavljenih političkih partija. Na njenom čelu se nije nalazio civilni političar, već carski

feld maršal. Mlada Republika se uslijed opstrukcije i ljevice i desnice, od početka nalazila u

odbrambenom položaju. Republička vlada je morala da snosi nezadovoljstvo zbog

potpisivanja kapitulacije, a potom i uslova mira. Za ogorčene i bezobzirne bilo je lako da

izopače ovo u laž, da su socijaldemokrati i republikanske stranke hotimično potpisale

kapitulaciju, izdale Njemačku i zabole nož u leđa armije, s ciljem da se popnu na vlast.

Za vrijeme tih događaja Hitler je prvi put dobio obilježje političara. Poslijeratnu

krizu poražene Njemačke pratila je grčevita aktivnost militantnih saveza i antidemokratski

nastrojenih borbenih udruženja, što je vodilo općoj vojnoj militarizaciji društveno političke

afere. Opće antikomunističko držanje buržoaskih društava, kontrarevolucionaran stav

prisutan širom Evrope u sprezi sa specifičnim Njemačkim društveno– ekonomskim razvojem,

stvorili su tendenciju spremnosti posjedničkih buržoaskih slojeva za povezivanje sa

pretkapitalističkim, feudalnim, militarističkim i antisemitskim pokretima i partijama protiv

zajedničkog neprijatelja, proletarijata. Čitav splet uslova, od poslijeratnog nezadovoljstva

širokih narodnih masa do nezadovoljstva imperijalističkih težnji krupnog kapitala, uslovio je

snažan Njemački desni zaokret.

Bez obzira na različite nazive, postoje zajedničke crte fašističkih diktatura a to su

da: fašizam mora imati milenijumsku ideologiju (o hiljadu godišnjem carstvu ), da fašizam

bude klasična diktatura jer se oslanja na masovnu bazu i elitno vodstvo vezano za državnu

birokraciju (pri čemu se rukovodstvo postavlja odozgo), zatim da ima monopol medija i

informacija, monopol oružja, terorističku unutarnju policiju. Postoji i teorija o kultu vođe,

kultu mladosti itd. Treća teorija je postojanje nacionalne baštine kao izvora ideologije, za

organizaciju društva, zatim stvaranje krute birokratske države (na bazi koncepta velike

nacionalne teritorije), potom kult vođe kao oličenja pokreta.

Averzija prema demokraciji , pa i kapitalizmu sa pokušajem da se sačuva privatno

vlasništvo kao baza društva, nacionalizacija privrede, aktivna spoljna politika sa tendencijom

pretvaranja u rat, te baziranja na podršku crkve. A crkva je zastupala mišljenje daje fašizam

pokušaj stvaranja nove religioznosti.

Fašizam je pokret zaostalih industrijskih društava prema najrazvijenijim

kapitalističkim zemljama pri čemu je država morala intervenirati i nadoknaditi ono što je

slobodno tržište davalo u razvijenim kapitalističkim zemljama. Svakako da je fašizam

nastavak već postojećih nacionalizama.

Nacionalsocijalizam kao duhovna sila djelo je nekih sjevernonjemačkih

intelektualaca, a kao živi politički cilj on je nasljednik ogromne domovinske partije

Sjevernonjemačkog saveza, a samostalan rad počinje 1919. Nacionalsocijalistička partija

(NSDAP) se od početka predstavljala kao istinska narodna partija, koja ravnopravno zastupa

interese svih društvenih slojeva. Poslije 1920. godine NSDAP pod vodstvom Adolfa Hitlera

razvija u jednu isključivo kontrarevolucionarnu antisemitsku i nacionalističku partiju.

ANTISEMITIZAM

Antisemitizam je krajnje nacionalistički, napose rasistički pokret koji je Jevreje

smatrao stranim i manje vrijednom rasom, čiji gospodarski, politički i kulturni napredak treba

omogućiti. Neprijateljstvo i mržnja prema Jevrejima, progoni koji se često pretvaraju u

okrutne pogrome židovskog stanovništva, poznati su već u starom vijeku. Od kako su

raspršeni po svijetu Jevreje su ostali narodi osjećali kao strano tijelo u svojoj zajednici,

pripisujući im razorno, destruktivno djelovanje. Antisemitizam prati Jevreje od samog

početka njihove povijesti .

I u srednjem vijeku su postojale izrazite antisemitske struje. Njemački Jevreji

(aškenazi ) su u XII stoljeću prošli nevolje križarskih ratova i preživljavali zahvaljujući milosti

njemačkih careva i feudalnih gospodara. Postojala je velika zavidnost kršćana zbog jevrejske

trgovine i zanatstva, kojom su oni sebi obezbjeđivali opstanak. Jevreji su optuživani da

ubijaju kršćansku djecu, da koriste kršćansku krv za pravljene hljeba ta vrijeme Pesaha.

Dakle optuživani su za kako to kršćani zovu; >Ritualna ubojstva<.

Tokom XIV stoljeća Jevreji su optuživani da su krivi za pojavu kuge. I u XVI stoljeću

je nastavljeno optuživanje i osuđivanje Jevreja. Dakle oko 1880.godine u Njemačkoj je nikao

novi oblik mržnje prema Jevrejima, antisemitizam. Prve vođe ovog pokreta su novinar Mar,

kapelan Šteker, pruski historičar Trajčke, te slijepi filozof Diring. Oni su stvorili antisemitsku

ligu, pa su na javnim skupovima u Berlinu držali vatrene govore o jevrejskoj opasnosti. Liga

je skupljala potpise za peticiju kancelaru Bizmarku, kojom se tražila zabrana useljavanja

Jevrejima u Njemačku, zatim zabrana primanja Jevreja u službu. Bizmark nije javno

odgovorio na peticiju, ali ju je vlada nesmetano provodila u život.

Antisemitski pokret postajao je sve žešći, i narodni poslanici neprijateljski

raspoloženi prema Jevrejima često su u parlamentu držali govore u kojima su ih ponižavali.

Ovaj pokret kulminirao je u Drugom svjetskom ratu.

Nacionalsocijalizam (nacizam ; njem. Nationalsozialismus) to je politička doktrina i

praksa najreakcionarnijeg dijela monopolističke buržoazije zasnovana na ideologiji

Nacionalsocijalističke partije Njemačke (NSDAP). Poražena soldateska i fanatični militaristi

svih boja u internacionalnim i Njemačkim razmjerima čine jezgro nacističkih i fašističkih

kadrova.

Nacionalsocijalistička partija je osnovana u jeku razočaranja i ekonomskog haosa

koji je zavladao poslije Prvog svjetskog rata. Osnovana je u Minhenu 05.01.1919.godine, a

godinu dana kasnije objavljuje svoj politički program u 25 tačaka, čiji je autor Adolf Hitler.

On je u ovu partiju stupio u jesen 1919 godine, a njenim predsjednikom postao 1921.

godine. U tom programu je dana ideološka i praktična platforma nacionalsocijalizma; učenje

o nadmoćnosti arijevske rase, antisemitizam, podvrgavanje svih državnih i upravnih funkcija

pod vlast partije, ugušenje svih individualnih sloboda, zasnovano na potpunoj koncentraciji

vlasti u rukama jednog vođe, izgradnji hijerarhije zapovijedanja od vrhovnog Firera do

najnižih nositelja vlasti, princip nacionalne ekspanzije itd.

Nacionalsocijalisti su 1923. godine pokušali izvršiti državni udar na bavarsku vladu u

Minhenu. Puč je bio lako osujećen, a nacionalsocijalistička stranka je došla pod udar Zakona

o zaštiti Republike. Ali, neuspjeli puč od 1923. godine zauzima još važnije mjesto u historiji

nacističkog pokreta zbog pouka koji je Hitler izvukao iz njega a pomoću kojih je on uobličio

političku taktiku u narednim godinama. Hitler je već na procesu, 1924. postavio temelje svoje

politike. U svojoj završnoj riječi on je nastojao da izbjegne međusobna optuživanja i obnovio

staru ponudu armiji. Vođe puča su pohapšeni, a rad stranke zabranjen. Februara 1924.

godine je počelo suđenje vođama puča, koji su optuženi za veleizdaju. Presuda je izrečena

01.04.1924. godine, a kao jedan od vođa osuđen je i Adolf Hitler na pet godina zatvora, u

kojemu je boravio samo nekoliko mjeseci.

Za vrijeme boravka u zatvoru Hitler je napisao svoj politički programski spis, Mein

Kampf (Moja borba). Odmah na početku ovoga djela Hitler govori o svome mjestu rođenja,

koje leži na granici dviju njemačkih država, i smatra to predodređenom sudbinom i svojim

ciljem o njihovom ponovnom ujedinjenju, jer ista krv pripada zajedničkom carstvu. I tek

onda kada se svi Nijemci ujedine u zajedničku državu imat će pravo na stjecanje stvarnog tla

i teritorije. Hitler uočava dvije velike opasnosti po njemački narod, Marksizam i Jevrejstvo.

On kaže da je u djetinjstvu vrlo malo znao o Jevrejima, i tek u petnaestoj godini u političkim

razgovorima više saznaje o njima, te osjeća odbojnost. Jevreji su se toliko evropeizirali i

uljudili tako da ih je bilo teško razlikovati.

Za vrijeme svog boravka u Beču, Hitler je sve više primjećivao Jevreje, širio svoja

saznanja o njima, o njihovo cionističkom pokretu, o načinu njihova života, i sve više se

zgražavao. Hitler je kako kaže otkrio da socijaldemokratsku štampu pretežno vod Jevreji.

Čudio se njihovoj rječitosti ili vještini laganja, i malo po malo počeo ih mrziti, a sve više je u

njemu rasla ljubav za njegov vlastiti narod, te on postaje fanatični antisemit. On je vjerovao

da postupa u smislu svemogućeg stvoritelja: Time što se brani od Jevreja bori se za djelo

Gospodina.

Hitler počinje govoriti o univerzalnosti rase regulirane zakonom prirode, i navodi

primjere životinjskih vrsta (koje se pare sa sudrugom iste). Zakon prirode mogu spriječiti

samo izuzetne prilike, prisila zarobljeništva ili neka druga spriječenost parenja u okviru iste

vrste, ali onda se priroda počinje opirati. Svako križanje nejednakih visokih bića, daje kao

proizvod neko srednje stvorenje između visina oba roditelja. To znači: da će mladunče

svakako biti više nego rasno niža polovica roditeljskog para, ali ne i tako visoka kao viša

polovica roditeljskog para. Znači miješanjem Arijaca s nižim rasama kao učinak proizlazi kraj

nositelja kulture.

Učinak svakog rasnog križanja je:

a) opadanje razine više rase

b) tjelesni i duhovni nazadak, a time i početak jedne jako polagane a ipak

sigurno napredujuće dugotrajne bolesti.

Čovjekovo djelovanje protiv prirode dovodi do njegove vlastite propasti. Znanost,

umjetnost, tehnika, pronalazaštvo je proizvod malog broja naroda ili samo jedne rase. Sve

velike kulture prošlosti propadale su, jer su stvaralačke rase izumrle od trovanja krvi. Čovjek

koji ne poznaje ili čak prezire rasni zakon stvarno si ubija sreću koja će mu zasigurno doći.

On propušta posljednji vlak najbolje rase, a time i preduslov cjelokupnog ljudskog napretka.

Slijedom toga on kreće opterećen ljudskom osjećajnošću u područje bespomoćnih životinja.

Na pitanje, koja je rasa prvobitni obnašatelj ljudske kulture, odgovor je jednostavan, Arijac

(on je utemeljivač kulture).

Za stvaranje viših kultura bili su potrebni niži ljudi, radi nadomjeska pomoćnih

tehničkih sredstava. Arijac je pokorio niže rase i uredio njihovu praktičnu djelatnost pod

svojim zapovjedništvom, prema svojoj volji za svoje ciljeve, i time čak učinio dobro djelo za

pokorene rase. Miješanje krvi, a time i prouzročeni pad rasne razine, jedini su uzrok

odumiranja svih kultura, jer ljudi ne propadaju zbog izgubljenih ratova, već zbog gubitka one

sile otpora koja je svojstvena smo čistoj krvi.

Kod Arijaca je najjača želja za žrtvovanjem i zalaganjem ličnog rada, pa čak i

vlastitog života za druge. Arijac nije najveći samo zbog svojih duhovnih osobina, već i po

spremnosti da sve svoje sposobnosti stavi u službu zajednice. Jer predanost vlastitog života

opstanku zajednice kruna je svega požrtvovanja. Pod pojmom idealizam podrazumijeva se

sposobnost žrtvovanja pojedinca za cjelinu, za svoje bližnje. Najveća suprotnost Arijcu je

Jevrej, jer je kod njih nagon za samoodržanjem jako razvijen. Po Hitlerovom mišljenju Jevreji

su narod koji su kroz svoje postojanje doživjeli malo promjena, unutarnje nadarenosti

karaktera itd. Oni nikad nisu imali vlastitu kulturu a osnove njihovog duhovnog rada su uvijek

davali drugom, a njihov intelekt se razvijao u svijetu drugih kultura.

Kod Jevreja želja za žrtvovanjem ne prelazi goli nagon za samoodržanjem

pojedinca. Njihov prividno jak osjećaj pripadnosti zasnovan je na primitivnom instinktu

čopora, i taj nagon za zajedničkim potpomaganjem postoji dok postoji opasnost. Dakle želja

za žrtvovanjem kod Jevreja je samo prividna i postoji samo dok je opstanak svakog

pojedinca upitan. Kad ne postoje opasnosti prestaje i prividna harmonija Jevreja, jer Jevrej

se ujedinjuje samo u slučaju zajedničke opasnosti ili u slučaju interesa za zajedničkim

plijenom.

Ali ako ove opasnosti ne postoje do izražaja dolazi njihov ekstremni egoizam, i od

složnog naroda nastaje gomila zaraćenih štakora. Svoju državu Jevreji vide kao živi

organizam za očuvanje i uvećanje rase-teritorijalno je potpuno neograničena. Oni su paraziti

na tijelu drugih naroda. Jevreji povremeno napuštaju svoj životni prostor, jer budu protjerani

od narod čije su gostoprimstvo zloupotrijebili jer oni su paraziti koji se ukorjenjuju i zato ih je

teško protjerati. Tamo gdje se Jevreji nasele vremenom domaći narod odumire. Tako je

Jevrej svih vremena živio u državama drugih naroda i tamo stvarao vlastitu državu, koja je

običavala jedriti maskirana pod oznakom >Religiozna zajednica<, tako dugo dok vanjske

prilike nisu dopuštale da se potpuno iskaže njegovo pravo biće. Ako se nekada osjećao

dovoljno jakim da može biti bez zaštitnog plašta, puštao je da koprena padne, i od jednom bi

opet postao ono što drugi ranije nisu htjeli vjerovati i vidjeti, Jevrej.

Oni su sposobni svojim velikim lažima ubijediti narod da su ioni pripadnici tog

naroda ali posebne vjere. Za Hitlera je Talmud knjiga za praktičan i podnošljiv ovozemaljski

život a ne priprema čovjeka za zagrobni život. Jevrejski vjeronauk je uputstvo za održanje

čistoće jevrejske krvi, te reguliranje međusobnog ophođenja Jevreja, a također i ostalim

svijetom ne-Jevrejima. Velika jevrejska laž je i jezik, jer ga ne koristi kao sredstvo da njime

izrazi svoje misli, već da ih skrije, jer dok govori drugi jezik misli jevrejski. I sve dok ne

postane gospodar drugih naroda, Jevrej govori njihovim jezikom, a prvi Jevreji u Njemačku

su stigli tokom prodora Rimljana.

Osnivanjem prvih naselja Jevrej dolazi kao trgovac i u početku pridaje malo

važnosti prikrivanju svog narodnog porijekla. Za kratko vrijeme on se aktivira u gospodarstvu

kao posrednik i iskorišćuje svoju trgovačku sposobnost i postaje prijetnja da trgovina

postane njegov monopol. Također Jevrej počinje pozajmljivati novac uz zelenaške kamate.

On se stalno nastanjuje, u gradovima naseljava posebne kvartove i sve više gradi državu u

državi. Novčani poslovi i trgovina postaju njegov monopol, njegove zelenaške kamate

izazivaju otpor a bogatstvo zavist. Ne naklonost spram Jevreja je sve više rasla. Oni se sve

više približavaju vlasti, novcem i ulagivanjem. Sve više se Jevreji približavaju kneževskoj

vlasti, i uz male novčane nadoknade dobivaju razne dozvole i privilegije. Hitler krivi

ponašanje njemačkih kneževa, jer se zbog njihovog odnosa prema Jevrejima, njemačka

nacija nije mogla osloboditi jevrejske opasnosti. Dakle Jevrej želi postati domaćim narodom

odnosno Nijemcem, a od tog naroda on samo zna jezik i to svoje nijemstvo temelji na jeziku.

Po Hitleru rasa nije u jeziku već isključivo u krvi, a Jevreji su ti koji malo značaja

pridaju očuvanju jezika a svu važnost pridaju očuvanju svoje krvi.

Jevrej može govoriti hiljadu jezika, ali on ipak ostaje Jevrej. Razlog jevrejske težnje

da postane Nijemac leži u osjećaju opadanja kneževske vlasti, jer žele da ovladaju

građanskim pravima, i to je razlog emancipacije iz geta. On i dalje ostaje u blizini visoke

gospode i nastoji se uvući u njihov krug, a preostali dio jevrejske rase približava se

ljubljenom narodu.

Jevrej sebe predstavlja kao požrtvovanog, dobročinitelja, skromnog, i čak i žrtvom

da bi pridobili narod. On čak postaje i liberalan i počinje misliti o napretku čovječanstva.

Jevrej radi jačanja svoje političke sigurnosti pokušava srušiti rasne i građanske granice, koje

ga stežu na svakom koraku. Za ostvarenje svojih ciljeva on se služi štampom u kojoj sebe

prikazuje kao bezgranično željnog znanja. Svako znanje i svaki razvoj procjenjuje samo

prema mogućnosti pospješivanja svojega nacionalnog obilježja. Svako znanje primljeno u

školi drugih primjenjuje samo u službi svoje rase. Dok se čini preplavljen prosviješćenošću i

napretkom, slobodom čovječanstva itd. strogo zatvara svoju rasu. Svoje žene oni daju

uglednim kršćanima a svoje muško pleme održavaju čistim. Znači Jevrej truje krv drugih, ali

čuva svoju vlastitu.

Jevrej se također približava i radniku, licemjerno suosjećajući sa njegovom

sudbinom, buneći se što radnik živi u bijedi i siromaštvu , a sve to samo da bi pridobio

povjerenje radnika . Oni rado prihvaćaju ugnjetene radnike koji žive u izuzetno teškim

prilikama prepušteni nemaru od međunarodne zajednice i države . Jevrejski cilj nije

uklanjanje socijalnih nepravdi , već stvaranje jedne slijepo privržene borbene trupe za

ugušenje nacionalne gospodarske neovisnosti. Jevrej uz pomoć sindikata ruši osnove

nacionalnog gospodarstva, i usporedo s time napreduje politička organizacija koja djeluje

zajedno sa sindikalnim pokretom, jer taj pokret priprema mase za političku organizaciju.

Sindikat je stalni financijski izvor iz koga politička organizacija hrani svoj enormni aparat.

Stvaranjem štampe čiji je sadržaj prilagođen duhovnom obzoru najslabije

obrazovanih ljudi, političke i sindikalne organizacije konačno dobivaju svoju podsticajnu

instituciju, kroz koju najniži slojevi nacije sazrijevaju za najodvažnija djela. Ova štampa

napada sve karaktere koji se ne žele podvrći jevrejskoj vlasničkoj drskosti ili čija se genijalna

sposobnost Jevreju sama po sebi čini opasnošću.

Jevrejska vlast u državi je jaka i on se smije zvati Jevrej i priznaje svoja nacionalna i

politička razmišljanja. Hitler kaže Jevreji lažu da žele osnovati svoju državu u Palestini, , jer

oni žele organizaciju , centralu svoje međunarodne svjetske prevare. Jevrej svim sredstvima

pokušava pokvariti rasne osnove naroda kojeg pokorava, jer oni su da bi uništili bijelu rasu,

na Rajnu doveli Crnca.

Narod koji je svjestan svoje čistoće krvi Jevrej neće pokoriti. Jevrej također državu

potresa i gospodarski, dovodi državna preduzeća do propasti i onda ih stavlja pod svoju

financijsku kontrolu. I posljednja faza je revolucija kad Jevrej osvaja političku vlast i postaje

krvni Jevrej i narodni tiranin.

NIRNBERŠKI RASNI ZAKONI

Došavši na vlast nacionalsocijalistički pokret je počeo da ostvaruje društvo i državu

rasne čistoće, a osnovu njegovog rasizma činio je antisemitizam. Ovim činom otvoreno je

pitanje mnogobrojnih Jevreja, čija je uloga u društvu, privredi i kulturi bila veoma istaknuta.

Srastanje Jevreja u Njemačku naciju je posebno izazvalo ogorčenje antisemita, naročito

nacionalsocijalista. Prvi otvoreni nasrtaji na Jevreje počeli su sredinom marta 1933. godine,

Jevreji su maltretirani, razbijani su izlozi na njihovim radnjama, dešavale su se paljevine

jevrejskih robnih kuća i upadi u sinagoge širom Njemačke. Također su mnogobrojni Jevreji

otpuštani iz državne službe.

Od prvog aprila počinju sve žešće akcije antisemita, koji Nijemce pozivaju da

bojkotuju Jevreje, njihove usluge i robu. Od tada život Jevreja u Njemačkoj postaje sve teži.

Jevreji su prisiljavani da napuštaju državnu službu, bolnice su čišćene od jevrejskih ljekara,

jevrejski profesori su udaljavani iz škola i univerziteta, pravosuđe je čišćeno od Jevreja

sudija, tužitelja i advokata, i time je Njemačka dobila kategoriju nižih građana.

Pravne osnove rasnoj državi postavljene su Nirnberškim rasnim zakonima iz 1935.

godine koji su doneseni na državnom partijskom zasjedanju. To su izrazito rasistički zakoni

kojima je cilj da se Jevreji uklone iz javnog života.

Prvi zakon zvanično je nosio ime Zakon o građanstvu Rajha, a drugi Zakon o zaštiti

njemačke krvi i njemačke časti. Dakle oba ova zakona je jednoglasno donio ranije

plebiscitarno izabran nacionalsocijalistički Rajhstag na zasjedanju u Nirnbergu 15.09.1935.

godine.

Građanin Rajha-jeste onaj državljanin koji je njemačke ili srodne krvi, a koji svojim

ponašanjem dokazuje da je spreman i sposoban da vjerno služi njemačkom narodu i Rajhu.

Samo takav građanin je jedini nositelj punog političkog prava.

Drugi zakon predstavlja dopunu prvog i razrađuje antisemitsku suštinu nacističkog

prava. Njime se pod prijetnjom zatvora zabranjuje brak između Jevreja i državljana koji su

njemačke ili srodne krvi. U cilju provođenja ovih zakona doneseno je više naredaba kojima

su regulirana posebna pitanja ili precizirana načela rasističkog prava. Prva među tim

naredbama je od 14.11.1935. godine koja je utvrdila slijedeći princip: Jevrej ne može biti

državljanin Rajha, on ne raspolaže pravom glasa u političkim pitanjima, i ne može vršiti javne

funkcije.

Tako je nacionalsocijalistička država postala staleška, jer je na rasnoj osnovi stvorila

zakonsku razliku između građana prvog i drugog reda. Odnos prema Jevrejima je postajao

sve suroviji, ograničavano im je kretanje, maltretiranja su se sve više množila i postajala

surovija, a zbog ljubavnih veza sa Arijcima kažnjavani su čak i smrtnim presudama. Njemice

koje su optuživane za ljubavni grijeh počinjen s Jevrejima, vođene su sa tablama sramote na

kojima je pisalo da su imale seksualne odnose s Jevrejima.

Bogatstvo, sposobnost, poznavanje poslova i međunarodne veze u privrednom

smislu činili su Jevreje dragocjenim građanima Njemačke. Međutim ubrzo je stigao još veći

val antisemitizma i došao je kraj privrednoj sigurnosti Jevreja. Povod za ova dešavanja je

atentat mladog Jevreja na njemačkog službenika pri ambasadi u Parizu. On je izvršio atentat

u znak osvete nacionalsocijalističkog antisemitizma, ali je uspio da pruži povod za neviđene

pogrome Jevreja u XX stoljeću.

Krajem aprila 1938. godine Jevreji su pozvani da prijave vlastima svu svoju

imovinu, a Gebels je javno govorio da se pripremaju zakoni kojima će biti isključeni iz

privrednog života pripadnici niže rase. Na godišnjicu pokušaja puča iz 1923. godine, u veće

09.11.1938. godine, Gebels je iskoristio komemorativnu akademiju svojevremeno izginulim

drugovima i pozvao na antisemitsku akciju vođe partije, SS i SA odrede. Tako je počela

zloglasna >kristalna noć< u kojoj su nacionalsocijalisti organizirali i predvodili revolt

njemačkog naroda.

Širom cijele zemlje jurišni odredi ustrijemili su se na jevrejske bogomolje, škole,

trgovine, preduzeća i kuće. Pored paljevina, rušenja i demoliranja u noći između 09. i 10.

11.1938. godine ubijeno je nekoliko desetina ljudi i na taj način Jevreji su isključeni iz

društvenog života. Počinjena šteta iznosila je stotine miliona njemačkih maraka a ipak su

Jevreji bili oni koji su nacističkom režimu imali platiti 1,25 miliona maraka. I pored uništenih

7500 jevrejskih trgovina i stanova, i uništenih 250 sinagoga, i ljudskih gubitaka, to je bio

početak masovnog pogroma Jevreja. Nakon kristalne noći konfiscirana je na posljetku sva

jevrejska imovina a Jevreji se potpuno isključuju iz gospodarskog života.

Početkom 1939. godine Hitler je u svom jednom govoru obećao budućnost bez

Jevreja. Godine 1940. Nijemci su planirali poslije pobjede u ratu iseliti Jevreje na otok

Madagaskar, međutim od ljeta 1941. godine se pristupilo planskom istrebljenju i ubijanju,

nazvanom >konačno rješenje jevrejskog pitanja<.

Država nacionalsocijalista nije bila samo antisemitska, ona je za niže rase proglasila

i druge etničke grupe. Takvima su proglašeni Romi, koji nisu imali značajno mjesto u

društvenom životu, oni su progonjeni i odvođeni u logore. I Slaveni su smatrani nižom

rasom, a također i Nijemci sa urođenim teškim psihofizičkim manama.

Dakle nacionalsocijalistička stranka je prije svega neprijateljska prema svom

krvnom protivniku marksizmu, netolerantna prema svim drugim građanskim i nacionalističkim

grupacijama. Ona je pod firmom revolucije proglasila novi red stvari u Njemačkoj koji

predstavlja početak nove ere za cjelokupno čovječanstvo.

Kao jedan od najvažnijih momenata vođe nacionalsocijalizma naglašavaju potrebu

novog duhovnog pravca, novog pogleda na svijet. U borbi između dva osnovna veltanšaunga

(građanskog i marksističkog) nacionalni socijalizam ne koleba ni časa. Veltanšaung

nacionalsocijalizma ne predstavlja nikakvu novu tekovinu, nego samo komplikaciju starih

ideja, povezanih i organiziranih politički, borbeno zaoštrenih i tendenciozno formiranih.

Novi veltanšaung u rječniku nacionalsocijalizma ima isti smisao kao i riječ revolucija.

Pojam rase je fundamentalan u veltanšaungu hitlerizma, on je stup felkiškog shvaćanja

prirode i historije, vrhovni princip njene filozofije, tako je pojam rase postao najopćija

naučna i kulturna pretpostavka hitlerističke akcije.

ODNOS CRKVE PREMA NACISTIMA

Papa Pio XII je bio prijateljski naklonjen Njemačkoj jer je tamo službovao dugo

godina. U jesen 1933. godine nacisti počinju gaziti klauzule konkordata sklopljenog s crkvom,

tada još uvijek kao kardinal Paceli (kasnije Pio XII) spriječio je Papu Pia IX da protestira, i

držao se veoma naklono prema nacistima

Po izboru za papu Paceli odnosno Papa Pio XII otvoreno prihvata Hitlerov režim.

Kada su Nijemci okupirali Čehoslovačku nije osuđivao taj postupak, a Poljacima je poručivao

da Nijemcima predaju Dancing i Pomeraniju.

U Rimu se Papa sastao sa Ribentropom ministrom vanjskih poslova rajha, i

razgovarali o produbljivanju odnosa nacionalsocijalista i crkve. Napadom Njemačke na

Belgiju, Holandiju, i Luksemburg, Papa izražava svoje suosjećanje s narodom jer su tu

većinom živjeli katolici. Kada su napadnute Norveška i Danska Papa se uzdržao jer je u

Norveškoj živjelo tek 2000 katolika. Crkva takođe i Italiju potiče da uđe u rat.

Bilo bi uzalud tražiti u kanonskom pravu, u bogoslovlju ili papinskim spisima bilo

kakav skup odredaba koji bi imao karakter obaveznih propisa o jevrejstvu i jevrejskoj vjeri.

Kao prvo i najizvjesnije javlja se načelo prema kojemu u očima crkve Jevrej koji je valjano

pokršten prestaje biti Jevrej i postaje dio Kristova stada.

Crkva ne smatra da Jevreji tvore samoduhovnu porodicu koju sačinjavaju katolici i

reformirani kršćani. Crkva priznaje da u karakteristična svojstva izraelitske zajednice idu ne

doduše rasne ali zato etničke osobitosti. Crkva to razlikuje od davnina i uvijek je o tome

vodila računa. Poznato je iz povijesti da je crkva često zaštićivala Jevreje od bezakonja i

nasilja njihovih progonitelja, ali i to da ih je istodobno satjerivala u geta.

HOLOKAUST

Čim je Adolf Hitler došao na vlast koncentracioni logori uvode se u

nacionalsocijalističkoj Njemačkoj za ljude >nečiste krvi<, pogotovo Jevreje, zatim za politički

nepodobne, kriminalce i asocijativne tipove, homoseksualce i također pripadnike vjerskih

sekti, svećenike i druge.

Prvi logori u Njemačkoj otvoreni su početkom 1933. godine, a otvorio ih je SA i bilo

ih je 50-ak. U prvo vrijeme u te logore SA je dovodio političke protivnike i tamo mučio i

ubijao. Zbog protesta i zahtjeva većina logora je 1934. godine zatvorena, jer se bojalo da se

ne naruši ugled i popularnost nacionalsocijalističke partije. Ostali su otvoreni samo logori

Oranienburg i Dahau. Iste 1934. godine Hajdrih je osnovao >ured inspektora

koncentracionog logora<. Godine 1939.

Ured inspektora koncentracionog logora bio je pridružen glavnom uredu SS-a za

privredu, a kasnije 1942. godine po zapovjedništvu Pola ušao u SS-WVHA (koji je upravljao

cijelom privrednom i finansijskom autonomijom SS-a. Pol je osnovao posebnu uredsku grupu

D, koja je upravljala logorima i izdavala sve centralne naredbe (ništa se u logorima nije

moglo dogoditi bez opće naredbe ili odobrenja Odjela D). SS-WVHA stvorio je tri stupnja

koncentracionih logora. Prvi stupanj je radni logor (predstavljao najblaži oblik logora), Drugi

stupanj je pooštrenje životnih i radnih uslova, a Treći stupanj je najgori tzv. >mlinovi za

kosti<. U logore trećeg stupnja trebalo je zatvoriti kriminalce, homoseksualce, Jevreje i

druge.

Godine 1939. u Njemačkoj je bilo preko 100 logora i u njima se nalazilo oko 20 000

ljudi pretežno kriminalaca. Najezda nacionalsocijalizma u Evropu donijela je pravi građanski

bum koncentracionih logora. Nastali su svjetski ozloglašeni logori poput: Aušvica, Lublin-

Majdaneka, Rige, Štuthofa kraj Dancinga i mnogi drugi.

Po mišljenju Gestapoa u koncentracione logore su spadale četiri grupe osoba:

politički protivnici, pripadnici manje vrijednih rasa i rasno-biološki manje vrijedni, te

kriminalci i asocijativni. Drugoj grupi su pripadali Jevreji i Romi. Asocijativni zatvorenici su:

skitnice ,džepari, varalice, pijanice, svodnici i šverceri. Politički zatvorenici su članovi stranaka

protivnih nacionalsocijalizmu te prestupnici unutar partije. Kao antinacionalsocijalistička

opozicija smatrani su i crkveni službenici, posebno Jehovini svjedoci, kojih je 1938. godine u

Buhenvaldu bilo 450. Postojala je i posebna grupa homoseksualnih zatvorenika koji su

uništeni.

Svi zatvorenici su morali nositi vanjske oznake: Broj i obojeni trokut na lijevoj strani

prsiju i na nogavici. U Aušvicu su brojevi zatvorenicima utetovirani na podlakticu. Jevreji su

nosili i poprečno položen žuti trokut od čega je nastala šestokraka zvijezda, jer su tzv.

Oskrvnitelji rasa Jevreji koji su prekršili Nirnberški zakon o zaštiti krvi, dobili bi pored

postojećeg još jedan trokut.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata silno je porastao broj koncentracionih logora

kojih je do kraja rata bilo preko 400; za muškarce 395 i 17 za žene. Broj zatvorenika je

mnogo porastao. Prema Nirnberškim dokumentima iz 01.10.1944. godine bilo je u

nacionalsocijalističkim logorima 524 277 zatvorenika.

Od 1942. godine logori su u službi vojne industrije, jer su zatvorenici upotrebljavani

za rad u vojnoj industriji. Poseban oblik koncentracionih logora predstavljali su logori smrti

koji su u duhu konačnog rješenja jevrejskog pitanja služili za istrebljenje jevrejskog naroda.

Do oktobra 1941. godine otpremljeno je oko 537 000 Jevreja sa područja Rajha i 30

000 iz velikog protektorata u koncentracione logore na istoku. Jevreji su upotrebljavani za

prisilni rad a većina ih je zvjerski ubijana ili gušena u gasnim komorama.

Najozloglašeniji logori su bili Dahau, Buhenvald, Belzen, Saksenhauzen, Ravenzbrik,

Mathauzen, Aušvic, Treblinka, i Majdanek. Pored koncentracionih logora postojao je drugi

oblik zatvorenosti tzv. zazidani geto, kada je u Poljskoj 500 000 zatvoreno u malom kvartu

Varšave, zazidano visokim zidom gdje su Jevreji živjeli na rubu smrti u izuzetno teškim

uslovima. U junu 1942. godine nacisti su donijeli odluku da unište geto, pa je 310 000

Jevreja prebačeno u logore smrti.

Drugi svjetski rat donosi krajnju eskalaciju antisemitizma, potpuno uništenje

Jevreja u koncentracionim logorima. Godine 1941. izdan je i zakon koji zabranjuje Jevrejima

da se u javnosti pokazuju bez >jevrejske zvijezde<. Šestokraka zvijezda je morala biti velika

poput dlana, od žute tkanine na crnoj podlozi s oznakom Jevrej. Morali su je nositi čvrsto

prišivenu na lijevoj strani grudi.

O najezdi antisemitizma u svome dnevniku pisala je Ana Frank djevojčica iz

Amsterdama. Pisala je o početku rata, kapitulaciji, dolasku Nijemaca, o odnosu prema

Jevrejima kojima je postalo veoma teško. Oni su postali obilježeni, morali su nositi zvijezdu,

predati svoje bicikle, nisu se smjeli voziti tramvajem, nakon 8 sati naveče nisu se smjeli

kretat, mogli su kupovati samo između 3 i 5 sati samo u jevrejskim radnjama dok ih je bilo,

nisu smjeli ići u pozorište kino itd. I na kraju su morali bježati ili se kriti, i tako preživljavati

,ili bi bili odvođeni u logore i nisu se vraćali .

DOPREMANJE U LOGORE

Hapšenja su vršena obično noću upadom u kuću. Uhapšeni su otpremani u

policijske zatvore, gdje su znali ostajati danima, pa čak i mjesecima . Nakon detaljnih

ispitivanja zatvorenik bi ispunivši formulare bivao upućen u koncentracione logore.

Transport je trajao dugo; dvanaest sati ili čak po nekoliko dana. U jedan transportni

vagon bilo bi nagurano 100,120,150 i vise ljudi, tako da je ta prenapučenost izazivala veliki

broj smrtnih slučajeva. Zatvorenici su čak bili vezani jedan za drugog tako da nisu mogli

bježati prilikom silaska s vozova na putu do logora.

Poslije dolaska slijedila je prijemna ceremonija kada su esesovci navalili na novajlije

tukući ih i udarajući nogama, bacali su kamenje na njih, polijevali ih hladnom vodom itd. Ako

bi manji transporti stigli kasno navečer, već bi tokom noći po 10-12 ljudi bilo zatvoreno u

prostorije ne veće od 1,20 x 2 m. Sutradan su novajlije odlazile u Politički odjel na prvo

uzimanje osobnih podataka. Poslije dugog saslušanja i esesovskih prijetnji odlazilo se na

kupanje, uz što je išlo brijanje i šišanje. Nakon toga se išlo do spremišta sa odjećom, gdje su

često zatvorenici satima goli čekali na red. Oni su u spremištu dobivali: gaće, košulju, hlače,

bluzu, kapu, čarape i par cipela. Slijedeća postaja bila je komora za vrijednosti- gdje su

zatvorenici odlagali preostale osobne sitnice ( novac, zlato itd. ) koje su donijeli sa sobom.

U zatvoreničkoj pisarnici došljak je istoga dana bio upisan u kartoteku i upućen u

određeni blok. Drugi dan uslijedio je zdravstveni pregled, ispunjavanje velikog upitnog arka

za zdravstvenu kartoteku zatvoreničke bolnice.

DAN U KONCENTRACIONOM LOGORU- u logoru se budilo u svanuće, ljeti

između četiri i pet, a zimi između šest i sedam sati. Za trideset minuta moralo se umiti,

obući, doručkovati i zategnuti krevet.

Logorski doručak sastojao se od komada kruha ( koji je važio kao dnevni obrok ), i

od pola litre rijetke juhe ili kafe bez mlijeka i šećera. Potom se odlazilo na jutarnju prozivku

gdje su morali prisustvovati svi zatvorenici logora. Slijedila je naredba koje su se plašili svi

zatvorenici > naručeni zatvorenici na kapiju <. To je bila prozivka puna neizvjesnosti i vrlo

često je vodila u smrt.

Radilo se od ujutro do kasno navečer sa polusatnim odmorom. Nakon svršetka rada

slijedio je povratak u petoredovima na večernju prozivku. Večernje prozivke su za

zatvorenike bile pravi užas jer se često satima stajalo na hladnom i kišnom vremenu. Na

prozivci su se morali pojaviti svi, i živi i mrtvi, i prebijeni, i ranjeni, svi do reda. Mrtve su

morali dovlačiti na prozivke. Poslije prozivke uslijedilo bi kažnjavanje pojedinaca, a nakon

toga kratkotrajno spavanje do novog radnog dana.

RAD U KONCENTRACIONOM LOGORU

Rad u konclogorima je bio prisilan. Po dolasku u logor novopridošli bi pred firerom

rada iskazivali o svojoj stručnosti. Stručni radnici su upućivani u radionice, a ostali u radne

čete koje su tražile radnu snagu za najteže poslove, kao što su bili kamenolomi i jamski

radovi. U logoru je bilo smislenih radovi, a bilo je i potpuno besmislenih, koji nisu imali

nikakvu drugu svrhu osim mučenja. Ovim besmislenim poslovima često su mučeni Jevreji

kada su morali graditi pa onda rušiti.

Da bi dobili lakše poslove zatvorenici su velike svote novca davali podmitljivim

kapoima i predradnicima. Znači rad u unutrašnjim logorskim četama je bio lakši, jer se radilo

u kuhinji, magazinu, komori za vrijednosti, spremištu odjeće i alata, postolariji, krojačnici,

krpaonici čarapa, stolariji, bravariji, i cijelom nizu drugih radionica, kao što su skladište drva,

svinjac, vrtlarija, zatim zatvorenička bolnica sa odjelom za patologiju, pisarnica, radna

statistika, zatvorenička straža, četa za održavanje logora itd.

U Buhenvaldu je 09. 09. 1938 godine otvorena praonica rublja. Pored teškog rada

vrtlarske čete, još zloglasnije je bilo raditi u četi čistača latrina. Ova četa je bila rezervirana

samo za Jevreje. I vanjske logorske čete su radile pod izuzetno teškim uvjetima. Kamenolomi

su bili najgore čete, a jamske su bile odmah do njih po težini poslova.

Izgladnjeli zatvorenici su radili najteže poslovi i uz to bili zlostavljani, i vrlo često

bezrazložno ubijani od strane esesovaca. Npr. 01. 05. 1943 godine u Buhnvaldskom

kamenolomu su se esesovci kladili o šest cigareta ili o dvije čaše piva kome će uspjeti da

bačenim kamenom ubije nekog zatvorenika. Pošto su uzalud bacali kamenje jednostavno su

počeli nasumice pucati po zatvorenicima. Veliki broj zatvorenika je bio ubijen , za koje su

esesovci naznaćavali > pokušao pobjeći <.

KAZNE U KONCENTRACIONOM LOGORU

Sam rad u logoru je bila teška kazna, ali naravno esesovci se nisu time

zadovoljavali, pa na putu do krematorija bile su i kazne: jarac, bunker, vješanja, strijeljanja,

smrzavanja, gladovanja, ubijanja i svakovrsna mučenja.

Kao povod za kaznu SS je uzimao držanje ruku u đepovima hlača ako je bila zima,

podignut okovratnik ako je padala kiša ili puhao vjetar: najsitnije nedostatke na odjeći (

mrlja, otpalo dugme ili najmanja poderotina ).

Kažnjavalo se i za nepotpuno očišćene cipeli unatoč blatu, za previše ulaštene

cipele jer se tada smatralo da zatvorenik izbjegava poslove. Kažnjavalo se slušanje strane

radio stanice i političke propagande među zatvorenicima.

Kazne su se sastojale i u uskrati jela, stajanju, kaznenom vježbanju, kaznenom

radu, premještanja u težu radnu četu, batinanju i bičevanju, vješanje na drvo ili gredu

zatvora, strijeljanje i mnoštvo izuzetnih mučenja. Kazna batinanjem izvršavala se na tzv.

jarcu (posebno izgrađenom i udešenom drvenom stalku sličnom stolu ), na kojem bi

prestupnik bio pričvršćen kopčama, ležeći na trbuhu s glavom na dolje s visoko isturenom

stražnjicom i podvijenim nogama. Jarac je u svim logorima bio poznat instrument egzekucije.

Još strašnije od jarca bilo je vješanje od drvo; zatvoreniku bi se ruke čvrsto privezale za

njegova leđa, zatim tijelo podiglo i karikom objesilo na čavao zabijenim dva metra visoko u

drvo ili gredu, tako da su mu noge visile slobodno u zraku.Cijela tjelesna težina opteretila bi

zglobove savinute prema natrag.

SPECIJALNE USTANOVE U KONCENTRACIONIM LOGORIMA

Svaki koncentracioni logor imao je unutar svoga pogona, ili tako reći na njegovu

rubu, ustanove koje su služile određenim posebnim ciljevima. Ponekad su se i postojeće

barake ili pogoni koristili za prigodne posebne akcije.

a) krematorij – u niz koncentracionih logora SS je radi racionalizacije

smaknućb) a , koja bi naredio Himler – izvršavao samom ili u neposrednoj

blizini. Zatvorenik bi po pravilu bio zadavljen, ubijen ili obješen. U

krematoriju su bili ubijani ljudi bez obzira na dob, spol, položaj i

nacionalnost. Nije poznat tačan broj žrtava ovom metodom. Ipak

zatvoreničd) ka pisarnica u Buhenvaldu potajno je vodila spisak smaknutih

zatvorenika za Buhenvald od 28.03.1944 godine do 30.01.1945 godine

(deset mjeseci ), a za koncentracioni logor Dora kod Nordhausena koji je do

tada pripadao Buhenvaldu, spisak je vođen od 28.01.1944 godine do 11.10.

1944 godine. On je sadržavao i sače) uvao sva imena zatvorenika ako su

bila poznata, s brojevima, podacima o rođenju, zanimanju, nacionalnosti i

danu smaknuća

g) Plinske komore je imao rijetko koji logor. U koncentracionom logoru Aušvicu

esesovci su bili za to specijalizirani. Velika plinska komora u Aušvicu, tačh)

nije u Birkenau ( Brzezinki ) izgledala je ovako: četiri krematorija imala

su u zemlju ugrađeni bunker, u koji je moglo stati 1200 – 1500 ljudi. Žrtve

bi bile poredane gole a esesovci bi ih strijeljali tako da su leševi padali ravno

u plamen. Uređaj za trovanje plinom bio je jednostavan, izgledao je kao

kupaonica i žrtvama je tako i prikazivan. U svlačionici bilo je ispisano na

svim glavnim evropskim jezicima: da odjeću treba uredno odložiti zajedno s

cipelama, poslije kupke dobit će se topla kafa. Iz svlačionice je put vodio

ravno u > kupku < gdje je čim su se zatvorila iz tuševa i ventilatora

prostrujao bi plin cijanove kiseline. Smrt je nastupala obično 4-5 minuta

zavisno od broja žrtava i količine plina. Često su zbog pretrpanosti djeca

ubacivana kroz otvore. Iz kupaonice su dopirali strašni krici ljudi, žena i

djece. Samo za vrijeme komandanta logora Hosa – od 1942 godine do 1944

godine bilo je u Aušvicu prema njegovom vlastitom priznanju, plinom

ubijeno oko 2,5 miliona ljudi.

r) Stanice za pokuse – među specijalnim ustanovama u velikim logorima (kojih

su se zatvorenici osobito bojali), bili su izolirani blokovi za tzv. naučne

eksperimente, ali ti eksperimenti izvođeni su na ruku liječnika, dešavali su se

i u zatvoreničkim bolnicama i posebnim ustanovama unutar logora. Svi

eksperimenti su izvođeni uz znanje i izričito odobrenje Himlera.Najstrašniji

eksperimenti na ljudima izvršavani su u logorima, Dahau, Buhenvaldu,

Sahsenhausenu, Ravensbriku i Aušvicu. U Buhenvaldu su vršeni pokusi sa

pjegavim tifusom, pokusi s malarijom u Dahau, sa sulfonamidima u

Ravensbriku, pokusi sa visokim tlakom i podvodni pokusi u Dahau, pokusi sa

sterilizacijom u Aušvicu. U koncentracionim logorima Buhenvaldu i

Nojengamenu vršeni su pokusi za uklanjanje homoseksualiteta umjetnim

žlijezdama i sintetskim hormonima. U koncentracionom logoru

Zahsenhauzenu razni pokusi s različitim bojnim otrovima od 1943. do 1945.

godine. U logoru Dahau 1942. i 1943. godine vršeno je umjetno izazivanje

gnojnih upala radi ispitivanja alopatskih i biohemijskih lijekova. Pokusi s

regeneracijom mišića i presađivanjem kostiju izvođeni su u Ravensbriku.

Postojali su i mnogi drugi načini ubijanja i uništavanja Jevreja i drugih

naroda.

NIRNBERŠKI PROCES

Po završetku Drugog svjetskog rata došlo je vrijeme da odgovaraju oni koji su odgovorni za

počinjena zvjerstva, pokolje, ubistva, progone. Još u vrijeme rata savezničke sile su na

konferenciji u Moskvi 31.10.1943 godine obećale da će progoniti hapsiti i osuditi krivce.

Na osnovu sporazuma od 08.08.1945. godine u Londonu, između SAD-a,

Francuske, SSSR-a, i Velike Britanije, kojima se pridružile mnoge zemlje, ustanovljen je

Međunarodni vojni sud ( MVS ). Ovaj sud je imao zadatak da sudi zločincima Hitlerovog

Trećeg Rajha. MVS je poćeo raspravu u Nirnbergu 20.11.1945 godine, a svoj rad završio

01.10.1946 godine.

Proces u Nirnbergu je u historiji prvi primjer suđenja ratnim zločincima pred javnim

Međunarodnim vojnim sudom. Prvi put je agresija proglašena najtežim međunarodnim

zločinom i prvi put se sudilo najvišim državnim političkim i vojnim funkcionerima jedne

države za masovne ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločine genocida. Osuđene su i

zločinačke organizacije: vođstvo Nacionalsocijalističke partije, Tajna državna policija

(Gestapo), SS jedinice i SA odredi. Potvrđen je i realizovan princip lične odgovornosti za

zločine takve vrste, bez obzira na zvanični položaj i rang krivca, na zakonitost njegovog

djelovanja po unutrašnjem pravu i na naređenja pretpostavljenih. Četiri pobjedničke sile

ustanovile su međunarodni vojni tribunal za koji je svaka vlada imenovala po jednog sudiju i

zamjenika kao i branioca optuženih.

Članovi tribunala izabrali su britanskog lorda pravde Džefrija Lorensa za

predsjednika. On je vodio sjednice koje su održavane od novembra 1945 do oktobra 1946

godine. Optuženi, koji su se na procesu pojavili sa svojim braniocima, bili su tako izabrani da

budu zastupljene sve velike upravne oblasti Rajha.

Pravnici i javnost koncentrirali su se, neizbježno, na ljudski aspekt Nirnberga kao

procesa protiv poraženih šefova nacista i kao svjedočanstvo o patnjama žrtava. Više od

polovine optuženih teretili su se za sve četiri tačke optužnice. Američka grupa koncentriralase

na prvu tačku optužnice >planiranje ili zavjeru za počinjene u narednim tačkama navedene

zločine <, dok su Britanci naglasili > zločine protiv mira < navedene u tački 2 . Tačke 3 i 4

>ratni zločini < i > zločini protiv čovječnosti» pripali su sovjetskim i francuskim pravnicima.

Završnu riječ optuženi su dobili 31 augusta. Neki su još uvijek pokazivali prkos, neki samo

rezignaciju u očekivanju presude. Narednih sedmica članovi Tribunala završili su svoja

savjetovanja na zatvorenim sjednicama. Javno čitanje presude uslijedilo je 30. septembra

1946 godine. Ono je završeno narednog dana poslije podne sa objavom presuda, koje su

donesene prostom većinom, uprkos postojanja razlika u mišljenju.

Nirnberški proces potvrdio je da je najveći dio krivičnih dijela iz optužbi počinjen, pa

je dvanaest osoba proglašeno krivim i pogubljeno: Hans Gering, Joakim Ribentrop, Fon

Kajtel, Ernst Kaltenbruner, Alfred Rozenberg, Hans Frank, Vilhelm Frik, Julius Štrajher, Frids

Saukel, Alfred Jodl, Artur Seis Inkvart i Martin Borman. Trojica su osuđena na kaznu

doživotnog zatvora: Rudolf Hes, Valter Funk i Ervin Reder, a četvorica na vremenske kazne

zatvora u trajanju od deset do dvadeset godina- Karl Denic, Baldur Širak., Albert Šper i

Konstantin Nojrat. Osuđeni na kazne zatvora upućeni su u zatvor Špandau, koji se nalazio

pod zajedničkom upravom SSSR-a, SAD, V. Britanije i Francuske.

Od optužbe su bili oslobođeni Hjamlar Šaht, Franc Papen i Hans Friče, dok je

Robert Lej izvršio samoubistvo prije početka suđenja, a industrijalcu Alfredu Krupu prekinuto

je suđenje zbog staračke oronulosti. Sovjetski sudija Međunarodnog vojnog suda general

Nikičenko izdvojio je mišljenje zbog oslobađanja od optužbe Šahta, Papena i Fričea, osude

Hesa na doživotnu robiju umjesto smrtne kazne i odluke kojom vlada Rajha, Generalštab i

Vrhovna komanda nisu proglašene zločinačkim organizacijama.

U zoru 16. oktobra, 10 od 11 na smrt osuđenih prestupnika prema zakonu je

obješeno. Gering je izbjegao vješala tako što je u prethodnoj noći sebi oduzeo život

kapsulom cijanida. Njegovo tijelo izloženo je u sportskoj sali zatvora, zajedno sa tijelima

ostalih da bi se naznačila fotografska dokumentacija. Zatim su sva tijela bila spaljena i pepeo

razasut na nekom nepoznatom mjestu.

Pored velikog procesa pred Međunarodnim vojnim sudom nirnberškim, tzv.

naknadnim procesima nazivaju se i 12 procesa vođenih od augusta 1946. do aprila 1949.

pred Američkim vojnim sudom u Nirnbergu na osnovu Zakona br. 10 Kontrolnog savjeta za

Njemačku i Naredbe br. 7 komandanta okupacione zone u Njemačkoj. Na tim procesima pred

sud je izvedeno 185 funkcionera Trećeg Rajha, od kojih su 24 osuđena na smrt, 126 na

zatvorske kazne, dok je 35 osoba oslobođeno optužbe. Nekoliko smrtnih kazni je naknadno

preinačeno u zatvorsku kaznu, a u više slučajeva kazne zatvora su djelomično oproštene.

Statut Međunarodnog vojnog suda, materijali Nirnberškog procesa i Nirnberški

principi znatno su utjecali na materijalno i formalno pravo po kojima su održana suđenja

ratnim zločinima u raznim zemljama.

Proces protiv glavnih japanskih ratnih zločinaca održan je pred drugim MVS. U

Tokiju od maja 1946 do novembra 1948. vođen je u osnovi po sličnim principima i propisima.

Oni su našli odraza i u međunarodnoj Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina,

genocida kao i u četiri Ženevske konvencije iz 1949. zaštiti žrtava rata. U skladu sa

konvencijama krivični zakonici mnogih zemalja sadržavali su te odredbe. I pored toga što su

Nirnberški principi priznati od svih savezničkih zemalja iz Drugog svjetskog rata kao i od

OUN, veliki broj ratnih zločinaca ostao je nekažnjen.

Sa Londonskim sporazumom, statutom MVS-a i Nirnbeškim procesom, ojačana je

međunarodna zakonitost i dati su snažni impulsi za dalji razvoj međunarodnog krivičnog

prava i pravosuđa. Njihov značaj je veliki i za kriminalistiku i kriminologiju a posebno za

historiografiju. Pred svjetskom javnošću osvijetljene su na procesu mnoge važne činjenice za

političku, vojnu, diplomatsku i društvenu historiju perioda između dva svjetska rata kao i u

toku Drugog svjetskog rata.

Glavni ratni zločinci, kao i pripadnici optuženih organizacija bili su podvrgnuti

brojnim sudsko-medicinskim, morfološkim, psihološkim, psihopatološkim, grafološkim,

karakterološkim i mnogim drugim posmatranjima, mjerenjima i proučavanjima. Na osnovu

njih dobivena su nova saznanja za proučavanje tipologije zločinaca uopće i zločinaca

ponaosob, kao i uslova i utjecaja na njihovo formiranje. Za proces su prikupljeni brojni

materijali koji su u znatnoj mjeri doprinijeli razumijevanju unutrašnjopolitičkog razvoja

Njemačke, aktivnostima pojedinih političkih stranaka i grupacija, prodiranju njemačkog

kapitala i privrednoj penetraciji u druge zemlje, diplomatskim potezima nacističke diplomacije

u pripremanju agresije, planova za naoružanje, vojnih operativnih i njihovog izvođenja,

mirnodopske i ratne špijunaže, tehnike i rada ideološke indokrinacije, mirnodopske i ratne

propagande…

Veliki dio tog materijala korišten je na samom procesu, dok je znatan dio

nekorištenog materijala bio pristupačan naučnoj i stručnoj javnosti. Generalna skupština OUN

jednoglasno je potvrdila rezolucijom od 11.12.1946. principe međunarodnog prava, priznate

statutom MVS. Ujedno je pozvala Komisiju OUN za kodifikaciju međunarodnog prava da, kao

predmet od prvorazredne važnosti, formuliše te principe i da im odredi odgovarajuće mjesto

u okviru opće kodifikacije zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva ili međunarodnog

krivičnog kodeksa.

Rezolucijom od 11. Generalne skupštine OUN od 21.11. 1947. zadatak je prenesen

na novoosnovanu Komisiju OUN za međunarodno pravo, koja je formulirala 7 nirnberških

principa koji su se u osnovi podudarali sa osnovnim principima Statuta MVS i njegovim

pravnim interpretacijama (svako lice koje učini međunarodnopravni zločin odgovorno je i

podliježe kažnjavanju; činjenica da unutrašnje pravo ne kažnjava za djelo koje je

međunarodnopravno zločin ne oslobađa u međunarodnom pravu odgovornosti lice koje ga je

počinilo; ako je lice učinilo međunarodnopravni zločin u svojstvu šefa države ili odgovornog

funkcionera vlade, ne oslobađa ga odgovornosti u međunarodnom pravu, ako je imalo

mogućnost moralnog izbora; kažnjavaju se kao međunarodnopravni zločini: zločini protiv

mira, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti: suučesništvo u nekom zločinu protiv mira, u

ratnom zločinu ili zločinu protiv čovječnosti je međunarodno pravni zločin. Time su oni postali

dio međunarodnog prava Ujedinjenih nacija, a kasnije su unijeti u širu kodifikaciju

međunarodnog krivičnog prava.

Značaj međunarodnog sudskog procesa u Nirnbergu je između ostalog što je za

duže vrijeme stavio tačku na jedan fašistički sistem i bar simbolično zadovoljio pravdu

miliona stradalih od te ideologije.

ZAKLJUČAK

Rasizam kao tema naučnih rasprava o čistoći pojedinih rasa, kao npr. Kod

Čemberlena, poslužilo je kao temelj ideji o čistoći arijevske krvi i arijevaca kao više

rase.Takve spoznaje su inicirale Adolfa Hitlera da svoje fašistoidne težnje najneumjesnijim

metodama i milionskim stradanjima ljudskih bića ostvari i sprovede u praksi. Bilo je riječi o

razvoju fašizma kroz historiju o problemu konstituiranja njemačke nacije, buržoaske

revolucije i industrijalizacije.

Kada je Njemačka početkom XX stoljeća postala vodeća imperijalistička država hrlila

je novoj podijeli svijeta. Za ostvarenje svojih namjera izuzetna je prilika bila započeti rat

1914. godine. Međutim ishod Prvog svjetskog rata je bio nepovoljan, jer je donio pad

monarhije i uspostavljane demokratske Republike.

Republika je egzistirala u nestabilnosti, jer je bila na udaru ljevice i desnice,

optuživana zbog potpisivanja kapitulacije i uslova mira. U tom uzbudljivom vremenu prvi put

se pojavio Hitler kao politička ličnost. Dakle čitav niz okolnosti od poslijeratnog

nezadovoljstva širokih narodnih masa do nezadovoljstva imperijalističkih težnji krupnih

kapitalista uslovio je snaženje Njemačkog desnog zaokreta.

Govorilo se o nacionalsocijalizmu kao duhovnoj sili, dijelu nekih sjevernonjemačkih

intelektualaca, o korijenima nacionalsocijalizma, o početku rada ove partije. Ova partija se u

početku predstavljala kao istinska narodna partija svih slojeva. Poslije 1920. godine, NSDAP

pod vodstvom Adolfa Hitlera razvija se u kontrarevolucionarnu, antisemitsku, nacionalističku

partiju. Hitler počinje sa kursom konzekventnog približavanja krupnim industrijalcima i

sklapanju političkog saveza sa partijama nacionalne desnice.

Što se tiče fašističke ideologije do ekstremizma je razvijena nacionalizmu svojstvena

tendencija da se nacionalni odnosi svedu na organske, da se humanistički problem zamijeni

biološkim, da se ljudskim pravima suprotstavi socijalni darvinizam. Teorijska i funkcionalna

osnova fašističke ideologije je rasna teorija. Što se tiče antisemitizma o njemu se govori kao

o krajnjem nacionalističkom, posebno rasističkom pokretu prema Jevrejima, smatrajući ih

stranim i manje vrijednim.

Već od srednjeg vijeka Jevreji su stradavali širom Evrope, a antisemitski pokret

osnovan je 1880. godine u Njemačkoj, a svoju kulminaciju doživio je u Hitlerovoj

nacionalsocijalističkoj Njemačkoj. A sam Hitler je u svom kapitalnom djelu Mein Kampf pisao

o manje vrijednim Jevejima, o čistoći i visini arijske rase, o njenom značaju za nauku, kulturu

itd., o univerzalnosti svoga naroda. Nasuprot Arijcu Hitler spominje Jevreje koji su nekulturni,

podmukli, prljavi, sebični i to je narod koji nema u sebi požrtvovanja i jedinstva. Jevreji su

paraziti, trovači krvi, razarači kulture i svih ljudskih dostignuća. Oni su razarači država i

naroda.

Došavši na vlast Hitler svoje ideje realizira kao zakone koji Jevrejima ograničavaju

ili čak zabranjuju osnovna ljudska prava. Oni su proglašeni građanima drugog reda. Crkva na

sva ova dešavanja ne reagira žučno već pregovara i dogovara s rukovodstvom Trećeg Rajha.

Nacionalsocijalisti su odmah počeli sprovoditi donesene rasne zakone. Otvorili su logore u

kojima su mučili i ubijali Jevreje i druge pripadnike nižih rasa.

Ova politika je rezultirala najvećem zločinu XX stoljeća. Jevreji su doživjeli zločin

neviđenih razmjera i u tim strahotama nacističkog režima stradalo ih je oko 6 miliona. Ipak

na kraju rata zločinci nisu prošli nekažnjeno, suđeno im je kao zločincima koji su planirali i

provodili mučenja, ubijanja i pljačkanja.

LITERATURA

1. BALOK ALAN, HITLER SLIKA JEDNE TIRANIJE, BEOGRAD

2. CAROLINE F. WARE, K. M PANIKKAR, J. M. ROMEIN, HISTORIJA ČOVJEČANSTVA

DVADESETO STOLJEĆE SVEZAK IV, ZAGREB 1969.

5. DNEVNIK ANE FRANK (OD 12 JUNA 1941 DO AUGUSTA 1944), BEOGRAD 1964.

6. DUBNOV SIMON, KRATKA HISTORIJA JEVREJSKOG NARODA, BEOGRAD 1986.

7. ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA V, ZAGREB 1961.

8. FILIPOVIĆ VLADIMIR, KLASIĆNI NJEMAČKI IDEALIZAM, ZAGREB 1979.

10. FRIEDLANDER SAUL, PIO XII I TREĆI REICH, ZAGREB 1966.

11. HITLER ADOLF, MEIN KAMPF, ZAGREB 1999.

12. HISTORIJA 2, ILUSTROVANA ENCIKLOPEDIJA, BEOGRAD 1986.

13. KOGON EUGEN, DRŽAVA SS-a, ZAGREB 1982.

14. KULJIĆ TODOR, FAŠIZAM, BEOGRAD 1977.

15. MITROVIĆ ANDREJ, VREME NETRPELJIVIH, BEOGRAD 1974.

16. NIČE FRIDRIH, O KORISTI I ŠTETI ISTORIJE ZA ŽIVOT, BEOGRAD 1979.

18. PRIRUČNI LEKSIKON, ZAGREB 1959.

20. SUVREMENI SVET ILUSTROVANA HISTORIJA SVETA, TOM IV, BEOGRAD 1984.

21. VELIKA ILUSTROVANA POVJEST SVIJETA, RIJEKA 1978.

22. ŠNAJDER MARCEL, RATNI VELTANŠAUNG HITLERIZMA, POLITIČKE RASPRAVE,

SARAJEVO 1983.

EVROPA OD 1945. DO 1992. GODINE

I Dio Poslijeratni period

Stanje u Evropi nakon završetka Drugog svjetskog rata …………………………………. 5

Procesi protiv ratnih zločinaca i saradnika okupatora ……………………………………. 7

Hladni rat i podjela Evrope ……………………………………………………………….. 9

Formiranje Evropske ekonomske zajednice ……………………………………………… 11

II Dio Period konsolidacije i otopljavanja odnosa

Sovjetski Savez u vrijeme vladavine Nikite Hruščova …………………………………… 13

Značaj 1955. godine u odnosima Istok – Zapad ………………………………………….. 14

Pobune u Poljskoj i Mađarskoj 1956. godine …………………………………………….. 16

Pregovori Istok – Zapad 1957-1961 ……………………………………………………… 18

Berlinska kriza ……………………………………………………………………………. 19

Studentski protesti 1968. godine …………………………………………………………. 20

Sovjetski upad u Čehoslovačku 1968. godine …………………………………………… 21

III Dio period savremenog doba

Problem separatizma i terorizma …………………………………………………………. 22

Zaštita životne sredine i pokreti zelenih ………………………………………………….. 24

Sporazumi o smanjenju nuklearnog oružja …….…………………………………………. 25

Širenje i razvoj Evropske ekonomske zajednice …………………………………………. 27

Raspad Sovjetskog Saveza ………………………………………………………………. 29

Pad komunizma u zemljama Istočnog Bloka .……………………………………………. 31

Ujedinjenje Njemačke .…………………………………………………………………… 34

IV Dio Privreda i kultura

Oporavak i razvoj industrije u Zapadnoj Evropi …………………………………………. 36

Privreda Sovjetskog Saveza i istočnoevropskih zemalja …………………………………. 38

Razvoj evropskog saobračaja …………………………………………………………….. 40

Razvoj nauke i kulture ……………………………………………………………………. 41

Kultura u Sovjetskom Savezu i istočnoevropskim zemljama …………………………….. 43

Zaključak …………………………………………………………………………………. 45

Izvori i literatura ………………………………………………………………………….. 47

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Evropa se našla u teškoj situaciji i sa

neizvjesnom budućnosti. Svi su se samo pitali kakva ih čeka budućnost. Narodi Evrope nisu

htjeli da tapkaju u mjestu i prepuste se opštoj letargiji. Oni su imali želju da krenu u jednu

noviju i svjetliju budućnost. Tokom istorije podsticaj za obnovu Evrope, odnosno Zapadne

Evrope, došao je spolja iz Sjedinjenih Američkih Država. Tome je sigurno doprinijela

Staljinova politika prekrajanja Istočne Evrope. Staljin je mislio da će time pojačati sovjetsku

bezbjednost, a za narode Zapadne Evrope bila je podstrek da se probude iz poslijeratne

letargije i krenu u zajedničku budućnost.

Istorija poslijeratne Evrope nije ujednačena. Ona često izmiče uopštavanjima, jer nije

u pitanju samo istorija jednog kontinenta već istorija mnogih država. To su prije svega

istorije mnogih država unutar njega. Postojale su zajedničke crte i pravci evropske istorije u

periodu od 1945. do 1992. godine. Samim tim tema ovog rada, Evropa od 1945. do 1992.

godine, zahtjeva da se obrade zajednički pravci i crte evropske istorije u tom periodu.

Zajednička karakteristika ovog perioda je pojava dva antagonistička bloka koji su doveli do

hladnog rata i podjele Evrope. Hladni rat je u ovom periodu omogučio egzistiranje ta dva

bloka. Kad je 1989. godine došlo do pada komunizma u Sovjetskom Savezu i

istočnoevropskim zemljama, automatski se raspao i Varšavski pakt, jedan od instrumenata

hladnog rata. Raspadom Varšavskog pakta prestao je period haldnog rata čiji su tamni oblaci

imali stalan uticaj na evropske istorijske tokove.

Tema ovog rada, Evropa od 1945. do 1992, odnosi se na nedavno završeni istorijski

period u Evropi koji je obilježen hladnim ratom. Može se uočiti da je hladni rat bio borba za

prevlast i veći uticaj nad državama evropskog kontinenta, koji su vodile Sjedinjene Američke

Države i Sovjetski Savez. Značaj ove teme je što ona obrađuje i prati razvoj nove Evrope,

koja se rađa poslije završetka Drugog svjetskog rata. Naime, prije Drugog svjetskog rata

nekoliko evropskih država je imalo bitan uticaj u svijetu. No iz rata su izrasle dvije supersile

Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države, dok su ostale evropske države oslabljene

ratom izgubile svoj raniji uticaj. Evropa se 1945. godine našla na svojoj prekretnici istorijskog

razvoja. Pod teškim bremenom hladnog rata u Zapadnoj Evropi će se kroz integrativne

procese tokom ovog perioda stvoriti jaki temelji današnjoj modernoj i jakoj Evropksoj Uniji,

odnosno ujedinjenoj Evropi, čija je politika da integriše sve evropske države koje to žele.

Zbog dužine vremenskog perioda, kojeg ova tema obrađuje, a ujedno i njene složenosti,

njena obrada u ovom radu, radi što boljeg prikazivanja zajedničkih karakteristika evropske

istorije u ovom periodu, neophodno zahtjeva da se podjeli u više dijelova.

Što se tiče same naučne obrađenosti ovog istorijskog perioda, smatramo da još nije

u potpunosti istražen. To je razumljivo i opravdano, jer se radi o tek nedavno završenom

istorijskom periodu. Prvi autor, koji je obradio ovaj period evropske istorije od 1945. do

1992. godine, je poznati anglosaksonski istoričar Volter Laker. On je profesor moderne

istorije i direktor Međunarodnog istraživačkog savjeta Centra za strateške i međunarodne

studije na Džordžtaun univerzitetu u Vašingtonu i direktor je Instituta za savremenu istoriju u

Londonu. U svojoj knjizi '' Istorija Evrope 1945-1992'', on posmatra Evropu kao jedinstvenu

cjelinu uprkos političkim i ideološkim podjelama, toliko prisutnim u njenoj istoriji tokom ovog

perioda. Drugi autor koji se bavio ovom temom je takođe britanski istoričar Piter Calvocoresi.

On u svom djelu ''Svijetska politika nakon 1945.'', Evropu posmatra i istražuje njen politički

razvoj odvojeno u dva antagonistička bloka. Važno je napomenuti da je Laker za razliku od

Calvocoresija obradio privredni i kulturni život Evrope.

Osim Lakera i Calvocoresija u svom radu sam koristio i djela ostalih autora. To su

“Usud Europe” od Darka Dukovskog i ”Centralna i Istočna Evropa 1944-1993” od Ivana

Berenda. Knjiga “Usud Europe” obrađuje istoriju Evrope u 20. vijeku. Istorijska slika Evrope,

koju Dukovski prikazuje u svom djelu, je tužna slika evropske civilizacije u 20. vijeku, s tek

ponekim ljepšim naznakama. Knjiga Ivana Berenda “Centralna i Istočna Evropa 1944-1993”

pokriva istorijski period ovog evropskog regiona, od trenutka uspostavljanja komunističkih

režima u tim zemljama do njihovog pada i početak perioda tranzicije. Ova knjiga nesumnjivo

daje veliki doprinos prilikom obrade istorije Evrope poslije Drugog svjetskog rata.

Da bi što objektivnije mogli sagledati hladnoratovske odnose u Evropi između dva

antagonistička bloka, neophodnu pomoć u tome pruža nekoliko značajnih djela. To su knjige

“Svet posle Drugog svetskog rata” i “Povijest svijeta od početka do danas”. Tu je i neizbježno

djelo Gavre Altmana “Varljivi spokoj Evrope”. U svom djelu, Altman govori o hladnom ratu i

ponašanju SAD i Sovjetskog Saveza u međunarodnim odnosima.

Stanje u Evropi nakon završetka Drugog svjetskog rata

Drugi svjetski rat završen je u Evropi predajom Njemačke 7. maja 1945. godine.

Dokument o predaji potpisali su u Remsu feldmaršal Alfred Jodl u ime Vermahta i general-

pukovnik Bedel Smit u ime američkih i britanskih snaga. Francuski i ruski oficiri su bili

svjedoci ovom činu. Kasnije je održana slična ceremonija u Berlinu između Rusa i Nijemaca i

sva neprijateljstva su okončana 8. maja. Najduži i najrazorniji rat savremene istorije bio je

konačno završen na tlu Evrope, ali još nije bio okončan na Dalekom istoku. Naime, Drugi

svjetski rat je završen kapitulacijom Japana 2. septembra 1945. godine.

Na dan pobjede u cijeloj Evropi bilo je parada, smijeha, veselja na ulicama,a već

slijedećih dana Evropljani su počeli da prave bilans ratnih posljedica. Bio je to stravičan

završni račun. U Prvom svjetskom ratu Evropa je izgubila 9-10 miliona ljudi, a sada se broj

ljudskih žrtava povečao za četiri puta toliko. Francuska sa 620 hiljada i Velika Britanija sa 260

hiljada poginulih izgubile su manje u Drugom svjetskom ratu, ali je zato broj izgubljenih

života u Srednjoj i Istočnoj Evropi bio ogroman. Poljska je zajedno sa milionima ubijenih

Jevreja izgubila više od 20% ukupnog stanovništva, a Jugoslavija 10%. Sovjetski gubici su

bili 20, a njemački više od 5 miliona. Materijalni gubici Evrope su bili neuporedivo veći nego u

Prvom svjetskom ratu. Gotovo nijedan evropski grad nije prošao neoštećen, a mnogi su bili

razoreni do te mjere, da se nisu mogli prepoznati.

Politički karta Evrope poslije rata bila je izmijenjena. Nekoliko država koje su u ratu

prestale da postoje, kao Poljska, Austrija i Jugoslavija, sada su obnovljene. Najveći dobitnik

je bio Sovjetski Savez, koji je zauzeo baltičke zemlje Litvaniju, Latviju i Estoniju. Od Finske je

oduzeo oblast Petsamo i Karelski zaliv, od Čehoslovačke Potkarpatsku oblast, a Besarabiju i

Bukovinu od Rumunije, te je okupirao istočni dio Poljske. Poljska je za uzvrat dobila veliki dio

nekadašnjih njemačkih oblasti na liniji Odra-Nisa. Ona je doslovno pomjerena u svojim

granicama za više od 300 kilometara na zapad. Francuska je ponovo dobila pokrajine Alzas i

Lorenu, a Jugoslavija dio Julijske krajine. Rumunija je morala da preda južnu Dobrudžu

Bugarskoj. Sve se ovo dešavalo postepeno. Mirovni sporazumi s Italijom, Rumunijom,

Bugarskom, Mađarskom i Finskom potpisani su tek 1947., a s Austrijom 1955. godine.

Njemačka je bila podijeljena na okupacione zone, kao što je dogovoreno na

Konferenciji u Potsdamu od 17. jula do 2. avgusta 1945. godine. Sovjeti su kontrolisali

istočne oblasti – Saksoniju, Tiringiju, Brandenburg i Meklenburg. Britanci su preuzeli Rajnsku

oblast, Rur, Donju Saksoniju i sjevernu Njemačku. Američka i francuska zona bile su u južnoj

Njemačkoj. Berlin je ostao cio u sovjetskoj zoni, ali je i sam grad podijeljen na četiri sektora

slično kao i sama Njemačka. Poslije podjele Njemačke njen status nije bio riješen i

nesuglasice su postale nepremostive oko jedinstvenog njemačkog ekonomskog prostora.

Amerikanci, Britanci i Francuzi udružili su svoje zone i 1948. godine u njima uveli reformisanu

zapadnonjemačku valutu. Sovjetski Savez je na to odgovorio blokadom Berlina, koja je

trajala trinaest mjeseci. Bio je to prelomni trenutak za Njemačku. Umjesto jedinstvene

Njemačke nastale su dvije države. Zapadni saveznici dali su svojim zonama određeni

suverenitet i u maju 1949. godine od njih formirali Saveznu Republiku Njemačku. Samo

nekoliko dana poslije toga proglašena je i Njemačka Demokratska Republika.

Velika je razlika između mape Evrope iz 1919. godine i ovih podjela po okončanju

Drugog svjetskog rata. Naime, u prvom slučaju bilo je dosta pogađanja oko teritorija, te oko

etničkih i lingvističkih granica. Poslije Drugog svjetskog rata etnički problemi nisu uzimani u

obzir. Niko se nije trudio da sazna šta lokalno stanovništvo želi. Prevagu su odnijela pitanja

ravnoteže snaga i odnosa Istok -Zapad. Kad je postalo jasno da će Sovjetski Savez imati

odlučujući uticaj u Istočnoj Evropi, bilo je sasvim svejedno da li granica između Poljske i

Čehoslovačke ili između Mađarske i Rumunije prati etničko ili neko drugo razgarničenje.

Sovjetski Savez bi se pobrinuo da se ovakvi sukobi brzo riješe.

Sve do 1939. godine u Evropi je postojala tradicionalna ravnoteža. Kraj rata donio je

potpuni slom i uništenje nacizma. U tom procesu uništenja je i tradicionalna ravnoteža snaga

u Evropi. Britanija, Francuska i druge evropske zemlje su oslabljene. Osovina Berlin – Rim

pobjeđena je zahvaljujući vojnom angažovanju supersila SAD i Sovjetskog saveza. Sovjetski

Savez je zahvaljujući ratu zašao duboko u srce Evrope. Britanija, Francuska, Njemačka i

Italija godinama će zavisiti od američke pomoći. Stara evropska ravnoteža zamijenjena je

ukupnom ravnotežom snaga između SAD i Sovjetskog Saveza. Evropa je platila cijenu svoje

razjedinjenosti. Podijeljena je na mnoštvo nacionalnih država suprotstavljenih interesa. O

sudbini starog kontinenta sad je odlučivano u dva glavna centra svjetske politike u Moskvi i

Vašingtonu.

Procesi protiv ratnih zločinaca i saradnika okupatora

Pobjednici su bili suočeni s veoma hitnim problemom. Šta uraditi s onima koji su

započeli rat u Evropi i nanijeli nečuvenu patnju? Krajem rata saveznici su se složili da otvore

proces protiv glavnih ratnih zločinaca i da ih kazne. Brzo su shvatili koliko je to komplikovan

posao. Lako je bilo usatnoviti ko su bili glavni ratni zločinci, ali šta je s onim mnogobrojnim

koji su izvršavali naređenja svojih vođa? Kazniti one koji su najodgovorniji za zločine bilo

pitanje najosnovnije pravde.

Najčuveniji od svih procesa protiv ratnih zločinaca bio je Ninberški proces. Sud u

Ninbergu je bio Međunarodni vojni sud za gonjenje i kažnjavanje glavnih ratnih zločinaca sila

osovine. Formiran je na osnovu savezničkog dogovora u Londonu od 8. avgusta 1945.

godine. Dakle, glavni zadatak suda bio je suditi zločincima Trečeg rajha. Sud je bio isključivo

sastavljen od američkih, engleskih, sovjetskih i francuskih pravnika.

U nadležnost suda spadali su slijedeći zločini: 1) zločini protiv mira, 2) ratni zločini, 3) zločini

protiv čovječnosti, 4) planiranje navedenih zločina. Stotine ljudi je pripremalo suđenje, a

materijal je iznosio više od pet miliona kucanih strana.

Sud je počeo sa radom 20. novembra 1945. i čitav Ninberški proces je završen 1.

oktobra 1946. godine. Na ovom procesu je suđeno dvadesetčetvorici glavnih preživjelih

nacističkih vođa. Najistaknutiji od njih bili su Hitlerov zamjenik i komandant vazduhoplovnih

snaga Trečeg rajha Herman Gering, ministar inostranih poslova Joakim fon Ribentrop,

ideolog Alfred Rozenberg, vojni komandanti Wilhelm Kajtel i Alfred Jodl, te admiral Karl

Denic. Večina optuženih nije se kajala, niti se inatila. Tvrdili su da je u Trečem rajhu samo

firerova riječ bila bitna.

Više od polovine optuženih su se teretili za sve četiri tačke optužbe. Dvanaest osoba

je proglašeno krivim i pogubljeno 1. oktobra 1946. godine. Trojica su osuđeni na doživotnu

kaznu zatvora među kojima je bio najistaknutiji Rudolf Hes. On je od 1966. godine bio jedini

zatvorenik zatvora u Špandau. Preminuo je 1987. godine u devedesetprvoj godini života.

Četvorica su osuđeni na zatvorske kazne u rasponu od 10 do 20 godina, dok je nekoliko

osoba oslobođeno kazne. U Ninbergu je od avgusta 1946. do aprila 1949. godine vođeno još

nekoliko manjih procesa na kojima su još pogubljena dvadeset četiri niža funkcionera.

Kasnije su održani još mnogi procesi vojnim komandantima optuženim za ratne

zločine i onima koji su rukovodili policijom i specijalnim jedinicama, uključenim u progon pet

miliona Jevreja. Ovi su procesi trajali više godina. Neki osumnjičeni su tragom nestali, da bi

se poslije nekoliko godina pojavili u nekoj drugoj zemlji. Međutim, njemačka pravna mašina

je radila, bez obzira na nedostatke, s velikom upornosti i doslijednosti, ali denacifikacija nije

sprovedena do kraja. Naime, često bi neki niži oficir bio kažnjen, dok bi njegov nadređeni

prošao bez kazne. Sav užas logora smrti objelodanjen je tek poslije suđenja održanih krajem

pedesetih godina, uključujući čuveno suđenje Adolfu Ajhmanu. Jedan od najznačajnijih

procesa protiv osoblja Aušvica započet je tek 1963. godine. Proces Majdanek počeo je 1975.

godine, a presuda je izrečena šest godina poslije. Suđenje Klausu Barbiju, lionskom koljaču,

održano je tek 1987. godine.

Ostale evropske države su bile suočene s istim problemom. Čistke su se razlikovale po

surovosti. U Belgiji je otvoreno više od 600 hiljada slučajeva što je ogroman broj za zemlju

od osam miliona stanovnika. Na kraju je samo 87 hiljada izvedeno pred sud, a 77 hiljada

kažnjeno. U Nizozemskoj je uhapšeno više od 150 hiljada, a u Norveškoj čak 18 hiljada iako

je tamo saradnja s okupatorom bila rijetka pojava. Optužbe su podizane samo zato što je

neko bio u restoranu s Nijemcem ili je bio pretplačen na kolaboracionističke novine.

Najradikalnije čistke su bile u Francuskoj. Bilo je oko 170 hiljada slučajeva. Doneseno je oko

120 hiljada presuda. Smrtnih presuda je bilo oko 4700 od kojih je izvršeno oko 2 hiljade.

Među pogubljenima je bilo pisaca i novinara. Najčuveniji procesi su vođeni protiv

predsjednika države Anrija Petena i Pjera Lavala, ministra inostranih poslova iz Višija. Laval

je osuđen na smrt i pogubljen, a Peten je, s obzirom na starost, osuđen na zatvorsku kaznu.

Italija i Austrija bile su najpopustljivije prema fašizmu i nacionalsocijalizmu. Budući da

je veliki broj građana bio umješan, smatrali su da iz javnog života treba isključiti samo one

koji su se najviše istakli. U Austriji je oko 9000 ljudi izvedeno pred sud i samo je izrečeno 35

smrtnih kazni. U Italiji je bilo samo nekoliko značajnih procesa. Najvažniji su bili protiv vojnih

vođa Rudolfa Gracijanija i Roate. Međutim, ono što je propustilo uraditi talijansko pravosuđe

nadoknadili su talijanski partizani. Oni su nekoliko sedmica poslije oslobođenja Sjeverne

Italije pogubili Benita Musolinija i oko 1700 fašista.

U Istočnoj Evropi i okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza nije bilo velikih izdajnika.

Na tim prostorima Nijemci nisu tražili saradnike, kao u Zapadnoj Evropi. Naime, direktno su

nametali vlastiti nadzor onima koje su smatrali manje vrijednim. Bilo je slučajeva sitnije

saradnje s okupatorom, ali nijedan istaknuti političar ili intelektualac nije kompromitovan.

Nije bilo lokalnog nacističkog pokreta, čije bi članove trebalo goniti. Izuzeci su bili Mađarska i

Rumunija, ali čak ni tamo čistka nije predstavljala problem.

Neki od vodećih saradnika okupatora i nacističkih agenata uspjeli su pobjeći i nikada

nisu bili uhvačeni. Najpoznatiji među njima su bili Hrvat Ante Pavelić i Belgijanac Leon

Degrel. Pavelić je preminuo u Madridu 1959. godine, a Degrel je posljednji put viđen u

španskom ljetovalištu Kosta del Sol 1988. godine. Mnogi nisu bili zadovoljni načinom na koji

je čistka obavljena. Negdje je bilo pretjerano, a negdje nedovoljno temeljito. Međutim, rat je

bio tek završen i pred novim vladama, čija vlast nije bila još učvršćena, bilo je mnogo hitnih

poslova. Svi su se složili da nacizam treba iskorijeniti, a saradnike okupatora kazniti. No, u

datim okolnostima, s još uvijek razbuktalim strastima, niko nije mogao da očekuje

primjerenu pravdu.

Hladni rat i podjela Evrope

Hladni rat je predstavljao osnovu za podjelu Evrope poslije Drugog svjetskog rata. On

je posljedica suparništva dvije svjetske velesile, Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog

Saveza. Kao istorijska kategorija hladni rat je označavao odnos između dva atagonistička

bloka i različita društveno-politička i ekonomska sistema.

Rasjep među saveznicima dogodio se još prije kraja rata. Ratnu alijansu na okupu je

držala zajednička opasnost od fašizma. Prema tome nije bilo nikakvog razloga da se

antifašistička alijansa očuva i poslije rata. Tako ne iznenađuje što su se prve zategnutosti

javile čim je pobjeda antifašističke koalicije bila izvjesna. Naime, što su japanske i njemačke

armije postajale slabije, time su potrebe saveznika da budu zajedno bile sve manje. Inače je

Hitlerova posljednja želja bila da se saveznici raziđu. Igrom sudbine ili ne želja mu se

ostvarila, ali na sreću čovječanstva on nije dočekao da to vidi. Pogrešno je procjenio

trenutak, jer raspad anifašističke koalicije nije mogao da spasi njegov poredak. Korjeni

hladnog rata nalaze se u posljednjoj ratnoj godini, a on će se razbuktati tek poslije poraza

Njemačke i Japana.

Razlike između zapadnih saveznika i Sovjetskog Saveza bile su duboke. Kada bi

donosili odluku o ''demokratskom preobražaju neke zemlje'', Amerika i Britanija su smatrale

da se to odnosi na parlamentarnu demokratiju zapadnog stila. Moskva je u tom procesu

želila uvesti komunizam. Demokratija zapadnog stila je podrazumijevala kapitalizam, što

Staljin nije mogao da prihvati bar što se tiče njegove sfere uticaja, jer su kapitalizam i

fašizam po sovjetskoj doktrini pripadali istom jatu. Zapadni saveznici su veliki značaj pridavali

slobodnim izborima u oslobođenim zemljama. Sovjetski Savez je to smatrao imperijalističkom

varkom, jer bi takvi izbori neminovno na vlast doveli antisovjetske elemente.

Komplikacije su počele kad je Konferencija u Jalti završena. Na osnovu sovjetskog

ultimatuma, u Rumuniji je uspostavljena vlada pod nadzorom komunista. Ruzvelt je

preminuo 12. aprila 1945. godine, a njegov nasljednik Hari Truman je nastavio istu politiku.

Polovinom jula 1945. godine u Potsdamu je sazvana saveznička konferencija radi

razmatranja najhitnijih poslijeratnih problema. Hari Truman je tada prvi put predstavljao

Sjedinjene Američke Države. Usred sastanka, poslije pobjede laburista na izborima u Britaniji,

došlo je i do promjene u britanskoj delegaciji. Naime, Klement Atli, novi britanski premijer, i

Ernest Bevan, novi sekretar inostranih poslova, zamijenili su Čerčila i Idna. Razgovori su

vođeni o mnogim pitanjima. Dva problema su od samog početka izazivala razmirice. To su

bile granice nove Njemačke i pitanje ratne odštete. Kao osnov za razgovor poslužila je linija

Odra-Nisa. Međutim, postoje Istočna i Zapadna Nisa, koje su udaljene jedna od druge oko

sto kilometara. Posljednji ustupak Amerikanaca bila je granica na Istočnoj Nisi, a Sovjeti i

Poljaci nisu htjeli da uzmaknu od Zapadne. Na kraju je Zapad popustio kao i ranije u Jalti.

Poljaci i Sovjeti su bili zadovoljni konferencijom.

U toku prve godine poslije rata Sovjetski Savez je optužio svoje nekadašnje saveznike

zbog imperijalističkog nadiranja i pripremanja novog rata. S druge strane, mnogi političari na

Zapadu su smatrali da policijske vlasti ustanoviljene u Istočnoj Evropi ne predstavljaju

oslobođenu Evropu za koju su se borili. Mnogi od njih su počeli da misle kao predsjednik

Truman: ''Ako Sovjetski Savez ne bude zaustavljen, on će svakako pregaziti Evropu, proširti

se u Aziji i ta bi se ekspanzija mogla širiti i trajati čitav vijek''.

Bilo je sasvim prirodno da se nekadašnji saveznici ne slažu baš u svemu i da postoji borba

interesa. Međutim ko je mogao da pomisli da će poslije završetka neprijateljstava Evropa biti

podijeljena ''gvozdenom zavjesom'', na dva neumoljivo neprijateljska tabora i da će živjeti u

strahu od novog rata.

Evropa je podijeljena ''gvozdenom zavjesom'', koja se protezala od Baltika do Trsta.

''Gvozdena zavjesa'' je trebala da zapadni ''demokratski i slobodni svijet'' štiti od

''uništavajuće vatre komunizma''. S druge strane ''zavjesa'' je trebala da štiti novonastale

socijalističke zemlje i Sovjetski Savez od ''kapitalističke zaraze''. Sjedinjene Države i Sovjetski

Savez bili su uvjereni da su njihovi politički sistemi i njihove ideologije pravi put ka napretku.

Sovjetski Savez je socijalizam kao oblik društvenog uređenja uvodio tako što je do

1952. godine sve države koje su bile pod njegovim uticajem preoblikovao u države narodne

demokratije. To su bile Jugoslavija, Albanija, Bugarska, Rumunija, Čehoslovačka, Mađarska i

Poljska. Sjedinjene Države, koje su bile uvjerene da je Sovjetskom Savezu stalo do daljeg

zaoštravanja odnosa i da u Evropi treba uvesti njihovo uređenje, izrradile su globalnu

strategiju odnosa prema Sovjetskom Savezu i socijalističkim zemljama. To je poznata

''Trumanova doktrina''. Učvršćivanje socijalističkih država proglašeno je velikom opasnosću

koju na svaki način treba ukloniti. Američka politika obezbijedila je vojno-političko oruđe,

kojim bi kontrolisala za nju veoma važno područje Zapadne Evrope. To je bio Maršalov plan.

Na osnovu njega Sjedinjene Države su počele u privrednom pogledu pomagati sve

zapadnoevropske države, a posebno zapadne okupacione zone Njemačke.

Antifašistička koalicija se i formalno raspala, kada je 4. aprila 1949. godine u

Vašingtonu formiran vojni savez zapadnih država, NATO-pakt. U NATO su ušle sve zemlje

Beneluksa, Velika Britanija, Francuska, Italija, Portugalijaija, Danska, Norveška, Island,

Kanada i SAD. Godine 1952. članovi NATO-pakta postali su Turska i Grčka, SR Njemačka

1955. i Španija 1981. godine. Na vojno povezivanje Zapada, Sovjetski Savez je odgovorio tek

15. maja 1955. godine, kada je formirao svoj vojni savez, nazvan po mjestu nastanka,

Varšavski pakt. Članice Varšavskog pakta su bile Bugarska, Rumunija, Mađarska, Poljska,

Njemačka Demokratska Republika, Čehoslovačka i Sovjetski Savez. Prilikom osnivanja članica

je bila i Albanija, koja je poslije sukoba sa Sovjetskim Savezom 1961. godine istupila iz

pakta.

Dva dijela Evrope sada su bila hermetički odvojena, a Berlin je bio jedini otvor na

''zavjesi''. Između Istoka i Zapada nije bilo fizičkog kontakta. Trgovina je spala na minimum.

Turizma nije bilo ni u jednom pravcu. Zemlje Istočnog bloka potresli su unutrašnji nemiri.

Komunističke vođe su nestajali preko noći, a ni njihovi nasljednici nisu znali koliko su sigurni

na novim položajima. Ni unutar samog Kremlja nije bilo stabilno, jer je bilo naznaka političkih

čistki. Iznenada, 6. marta 1953. godine, Staljin je preminuo.

Tada još niko nije očekivao Staljinovu smrt, iako je posljednjiih godina bio

promjenjivog zdravlja. Poslije Staljinove smrti polako je počelo dolaziti do popuštanja

zategnutosti u odnosima između Istoka i Zapada. Ipak još nije bilo najave kraja hladnog

rata, već je samo završena prva i najteža etapa.

Formiranje Evropske ekonomske zajednice

Pokret za evropsko ujedinjenje dobio je odlučujući podstrek poslije Drugog

svjetskog rata. Evropsko ujedinjenje nije bilo ništa novo. Naime, vijekovima su se filozofi i

državnici zalagali za evropsku ideju. Romantičari su se u svojim djelima prisječali dobrih

starih dana, kada je cijela hriščanska Evropa bila jedan narod. U 20. vijeku panevropski

pokret je do detalja razradio ogromne prednosti koje bi se dobile ako bi se Evropa ujedinila.

Kada je rat završen, ideja evropske federacije imala je brojne pristalice. Bili su složni

u uvjerenju da se poslije razaranja, koja su prouzrokovala dva rata, Evropa može izgraditi

samo zajedničkim naporima. Evropske države su imale mnogo zajedničkih ideja i interesa.

Postojalo je i sve snažnije uvjerenje, da u modernom svijetu mala nacionalna država više ne

može da opstane kao nezavisna država. U svom govoru u Cirihu, septembra 1946, Vinston

Čerčil je predlagao osnivanje Sjedinjenih Država Evrope. On je smatrao da samo sjedinjena

Evropa može da prevaziđe svoje poteškoće i postane ponovo velika svjetska sila.

Prva značajna inicijativa u pravcu evropskog ujedinjenja se zbila na ekonomskom

polju. Godine 1947. osnovana je Organizacija za evropsku ekonomsku saradnju (OEES). U

nju je ušlo sedamnaest evropskih zemalja. Ciljevi ove organizacije bili su određeni: premostiti

jaz u odnosu na dolar i libealizovati evropsku trgovinu. Sve je postignuto u vrlo kratkom

roku. Za šest godina trgovinska razmjena među evropskim državama je udvostručena, a

povoljan trgovinski bilans premostio je jaz prema dolaru. Međutim, odmah je došlo do

rascjepa između maksimilista, koji su htjeli širi obim i sve to smatrali samo početnom fazom i

minimalista, koji su se pozivali na teškoće i bili protiv novih inicijativa.

U međuvremenu, pod oblacima hladnog rata, preduzeti su i prvi koraci ka jačanju

evropske odbrane, što je dovelo do nastanka NATO-pakta. Te zajedničke ekonomske i vojne

mjere, koje su preduzete krajem četrdesetih godina, bile su strogo namijenjene rješavanju

neposredene opasnosti i problema. No tim koracima nisu bili zadovoljni zagovornici političkog

jedinstva. Oni su u Hagu, maja 1948. godine, odlučili da u Strazburu ustanove stalnu

evropsku skupštinu-Vijeće Evrope. Ovo strogo nezvanično tijelo imalo je samo savjetodavnu

ulogu. Bavilo se uglavnom ljudskim pravima i kulturnim odnosima, bez ovlaštenja da nameće

svoje odluke.

Do 1950. godine bilo je jasno da OEES neće moći da napreduje. Sada je bila potrebna

nova inicijativa, koja će prevazići OEES. Rješenje evropskih problema moglo se naći samo

unutar zajedničkog tržišta, koje bi usklađivalo fiskalnu i monetarnu politiku. Prva inicijativa

stigla je maja 1951. godine od Francuza Žana Monea i Roberta Šumana. Prvo je 1951.

godine osnovana Zajednica za ugalj i čelik SR Njemačke i Francuske. Tvorci ovog pilot-

projekta smatrali su da je to prvi korak ka zajedničkom privrednom sistemu. Evropska

zajednica za ugalj i čelik rođena je 1953. godine, kada su u nju, pored Francuske i SR

Njemačke ušle Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg. Duhovni otac ovog projekta, Žan

Mone, je tada rekao: '' To je prvi glas Evrope koja se rađa ''. Ova zajednica je u toku

narednih pet godina postigla dobar uspjeh. Proizvodnja čelika je porasla za 42%, a trgovina

između šest članica je procvjetala. Ovo je ostavilo dubok utisak na prvobitne protivnike

zajedničkog tržišta.

Poslije nastanka Evropske zajednice za ugalj i čelik, zemlje Beneluksa su podnijele

novi prijedlog da se ukinu carine i uskladi monetarna politika. Na konferenciji u Rimu 15.

marta 1957. godine, odlučeno je da se osnuje Evropska ekonomska zajednica (EEZ). Osnovni

zadatak nove organizacije bio je da se održi visok nivo zaposlenosti, podigne životno

standard, stabilizuju cijene i sprijeći poremećaj platnog bilansa. Evropska ekonomska

zajednica je rođena 1. januara 1958. godine. Članice, osnivaći, bile su Francuska, SR

Njemačka, Italija, Nizozemska, Belgija i Luksemburg. Zajednica je zasnovana na

konfederalnoj strukturi. Nadzorni organi Evropske zajednice su bili Evropski parlament, Vijeće

ministara, Centralna komisija i Visoki sud. Dokument o osnivanju, pozant kao Rimski ugovor,

predviđao je hitno smanjenje carinskih stopa i potpuno ukidanje carinskih barijera do 1967.

godine. Carina na uvoz izvan Evropske zajednice trebalo je da ostane i to je postalo glavna

meta napada nečlanica. Carine su bile uglavnom manje nego ranije. Zajedničko tržište je u

mnogome dalo svoj doprinos opštoj liberalizaciji međunarodne trgovine.

U roku od pet godina Evropska zajednica je postala najveća trgovinska sila svijeta,

najveći izvoznik i kupac sirovina. Bila je drugi po veličini svjetski uvoznik i druga po

proizvodnji čelika odmah iza Sjedinjenih Država. U periodu od 1950. do 1960. godine

proizvodnja članica je povećana za 70%. No pojedine vlade su bile sumnjičave prema toj

nacionalnoj vlasti, koja može da ojača i postane nezavisna, koja će biti vjerna Evropi, a ne

svojoj sopstvenoj zemlji. Na osnovu toga pretpostavljalo se da će se zančaj i obim centralnog

odlučivanja u Evropi narednih godina uvečati.

Evropska zajednica je od samog početka bila opterećena zategnutim i stresnim

odnosima. No bilo je i svježeg duha, neophodne dinamike i prvih znakova novog evropskog

patriotizma. Iako su granice ostale, njihov značaj je bio smanjen. Jedina ozbiljna kriza s

kojom je Evropska zajednica suočena bila je ishod njezina uspjeha. Britanija i ostale zemlje,

koje su u početku bile protiv Zajednice, shvatile su svoju grešku i sa zakašnjenjem tražile da

budu primljene. No tada su vrata nove Evrope za njih bila privremeno zatvorena.

Naime, Francuska je pod De Golom šezdesetih godina postala vodeća sila Evropske

zajednice. Ona je iskoristila svoje pravo veta da Britaniji onemogući ulazak u Zajednicu. Tako

je sada De Gol bio glavna prepreka širenju Zajednice i evropskom jedinstvu. De Gol je vodio

suštinski protivrječnu politiku. On je želio da umanji evropsku zavisnost od Amerike, ali je iz

tog svog plana izostavio pola Zapadne Evrope i protivio se svim naporima da zajednica

postane tijesno povezano tkivo.

Ono što je postignuto nije bilo ni blizu nekadašnjim snovima federalista. Za njih je to

bila samo prelazna faza ka ostvarivanju mnogo ambicioznijeg cilja. Poslije odlaska De Gola s

vlasti u Francuskoj, Evropska Zajednica se širi i 1973. godine članice postaju Velika Britanija,

Danska i Irska. Godine 1981. članica postaje i Grčka, a 1986. godine u Evropsku Zajednicu

ulaze Španija i Portugalija.

Sovjetski Savez u vrijeme vladavine Nikite Hruščova

Odmah poslije smrti Josifa Visarionoviča Staljina, 6. marta 1953. godine, politička vlast

prelazi u ruke male grupe njegovih najbližih političkih saradnika. Među njima je ubrzo došlo i

do političke borbe, u kojoj su i neki čalnovi politbiroa, poput Lavrentina Berije, koji je

optužen da je kapitalistički agent, pogubljeni ili prisiljeni da napuste partiju. Kao najjači

takmac za Staljinovog nasljednika izbija Nikita Sergejevič Hruščov. Sam Hruščov nije bio

među glavnim takmacima za vlast ni za Staljinova života, a i prvih mjeseci poslije njegove

smrti držao se u pozadini. To njegovo samodržanje u pozadini donijelo mu je političku

prednost i u septembru 1953. godine izabran je za prvog sekretara partije. Njegova frakcija

se brzo učvrstila u partijskom aparatu i ubrzo je postao predsjednik Sovjetskog Saveza.

Nakon Staljinove smrti nije bilo lako uspostaviti političku ravnotežu. Kolektivno

rukovodstvo nije dobro funkcionisalo, jer je vladavina jednog čovjeka predugo bila jedina

norma i ostavila je dubokog traga na svim nivoima sovjetskog društva. Oni koji su vjerovali

da će poslije Staljinove smrti doći do stvarne demokratizacije režima, ubrzo su se uvjeravali

da će to biti dug proces. To je dokazao i sam Hruščov, koji je za samo nekoliko godina

povratio nadzor nad Centralnim komitetom. Time je automatski veliki broj ključnih i

regionalnih pozicija dospio pod njegovu kontrolu. Do velikih sukoba došlo je na sjednici

Predsjedništva partije u junu 1957. godine. Tada je stara garda sasvim rastjerana. U

antipartijskoj grupi, kako su ih poslije poraza zvali, bili su Vjačeslav Molotov, Gregorij

Maljenkov, Nikolaj Bulganjin, te Kaganovič, Vorošilov i Saburov. Svi su lišeni zvanja i činova,

ali nije bilo hapšenja i pogubljenja. Žrtve ovih novih čistki premještene su na niže položaje.

Bio je to kraj kolektivnog rukovodstva. Sovjetskim Savezom je ponovo vladao jedan čovjek,

ali je važno spomenuti, da je Hruščov imao mnogo ograničenja za razliku od Staljina.

Za vrijeme Hruščovljeve vladavine uklonjen je najveći dio stare staljinističke garde.

Ugled Hruščova mnogo je narušen Kubanskom krizom. Protiv njegovih poteza bili su i vojnici

i partijski funkcioneri. Ljudi su bili nezadovoljni njegovom neproduktivnosti u radu.

Razdražljivost i nestrpljenje doprinjeli su njegovom padu. Dok je Hruščov bio na odmoru,

zavjerenici su iskoristili njegovo odsustvo i proglasili Leonida Brežnjeva prvim sekretarom

partije, a Andreja Kosigina sovjetskim premijerom. Dana, 16. oktobra 1964. godine

objavljeno je da je “drug Hruščov podnio ostavku zbog svojih godina i narušenog zdravlja.”

I pored svojih nedostataka i nedoslijednosti, Hruščov je poslijeratnom Sovjetskom

Savezu donio određene slobode i napredak. Napadao je Staljina, ali sistem koji je stvorio

istog Staljina nije želio da napada, jer je i on sam bio, za vrijeme svoje vladavine, jedna od

ključnih karika istog sistema.

Značaj 1955. godine u odnosima Istok-Zapad

Poslije Staljinove smrti, 4. marta 1953. godine, i postepenog nestanka najgorih oblika

njegove vladavine, Zapad se ponadao da se i hladni rat bliži kraju. Takav optimizam je bio

sasvim prirodan, jer je međunarodna klima morala da se poboljša, pošto je do 1952. godine

dostigla svoju najnižu tačku. Optimizam koji se osjećao u glavnim gradovima na Zapadu nije

bio u potpunosti opravdan.

Nove vođe u Sovjetskom Savezu osporavale su mnoge Staljinove metode. Oni su imali

želju da poboljšaju odnose sa Zapadom. Bolje od Staljina su shvatili posljedice eventualnog

nuklearnog rata, i stoga su nastojali da postignu sporazum o zabrani korištenja nuklearnog

naoružanja. Međutim, oni su bili Staljinovi đaci, dobri komunisti i sovjetski rodoljubi. Strijepili

su od širenja zapadnih ideja u zemlje narodne demokratije, a odatle u Sovjetski Savez. Nije

se moglo znati da li će moći da vode politiku miroljubive koegzistencije, a da ne ugroze svoj

sopstveni sistem. Ipak, Staljinovi nasljednici su želili primirje, ali je novom kolektivnom

rukovodstvu trebalo da usaglasi oblik i suštinu pristupa.

Ubrzo poslije Staljinove smrti se javila ideja o sastanku na vrhu, koji bi mogao dva

bloka da izvede iz ćorsokaka u koji su zapali. Ta ideja o sastanku na vrhu potekla je sa

Zapada. Čim se malo stišala borba za moć u Politbirou, komunističke Partije Sovjetskog

Saveza, spremno ju je prihvatio maršal Nikolaj Bulganjin. On je tada bio na čelu sovjetske

vlade. Rezultat ove ideje bio je sastanak u Ženevi od 27. oktobra do 16. novembra 1945.

godine. U Ženevi se Bulganjin tada sastao sa predsjednikom SAD-a Dvajtom Ajzenhauerom,

britanskim premijerom Entonijem Idnom i francuskim premijerom Edgarom Forom.

Glavne teme razgovora u Ženevi bile su nadzor nad nuklearnim naoružanjem i

Njemačka. Sovjeti su želili da se iz Evrope uklone sve američke vojne baze, koje su im

predstavljale vojnu opasnost. Osim toga Sovjeti su želili da sprijeće naoružavanje Njemačke.

S druge strane, zapadne sile su insistirale na njemačkom pitanju. One su smatrale da bez

ujedinjenja Njemačke u Evropi nema trajnog mira. Bili su uvjereni da, bez prisustva

američkih snaga i bez velikog udjela Njemačke u NATO-paktu, Zapadna Evropa ne bi mogla

da se odupre pritisku Sovjetskog Saveza. Sovjeti nisu bili oduševljeni idejom ujedinjenja

Istočne i Zapadne Njemačke. Bili su protiv svenjemačkih izbora, jer bi mogli dovesti do pada

komunizma. S druge strane, sami su iznijeli dalekosežan prijedlog zabrane nuklearnog

naoružanja. Zapadnim silama nije odgovaralo da o tome raspravljaju, jer su bili svjesni

prednosti Sovjetskog Saveza u konvencionalnim vojnim snagama. Sastanak u Ženevi je

završen, a njegovi učesnici su i dalje jedni druge smatrali neprijateljima. Ipak, sama

činjenica, da je to bio prvi sastanak na vrhu, od početka hladnog rata, predstavnika Istoka i

Zapada, nagovještava nadolazeći period otopljavanja odnosa na relaciji Istok-Zapad.

Takođe važan događaj u 1955. godini bila je posjeta njemačkog kancelara Konrada

Adenauera Moskvi od 9. do 13. septembra. Sovjetski Savez je želio normalne odnose sa

Zapadnom Njemačkom, ali zato nije bio spreman platiti visoku cijenu. Adenauer je pristao na

posjetu, mada bez oduševljenja, samo zato da bi zadovoljio domaće kritičare. Rezultat ove

posjete bilo je obnavljanje normalnih diplomatskih i trgovačkih veza između dvije zemlje. Što

se tiče samih sovjetsko-njemačkih odnosa, nije bilo nekih značajnih promjena. Jedini opipljivi

rezultat, ove posjete, bio je povratak njemačkih ratnih zarobljenika iz Sovjetskog Saveza.

Prema tome, Adenauerova posjeta Moskvi nije doprinijela rješenju njemačkog problema i on

je i dalje ostao najznačajnije pitanje odnosa Istoka i Zapada na tlu Evrope.

Ne može se reći da su ovi sastanci bili potpun promašaj. Naime, oni su pokazali veću

spremnost nego ikad, da se nađe zajednički stav. Samim tim je važna 1955. godina, jer

dolazi do prvog sastanka na vrhu od početka hladnog rata i nagovještaja otopljavanja

odnosa Istoka i Zapada. Zbog antisovjetske revolucije u Mađarskoj 1956. godine, pregovori

su izvjesno vrijeme bili prekinuti.

Pobune u Poljskoj i Mađarskoj 1956. godine

Tačka nezadovoljstva dostignuta je najprije u Poljskoj. Privredne i društvene posljedice

staljinizma dovele su do nepodnošljive napetosti u svim oblastima života. Čim je politički

nadzor malo oslabio, u vrijeme novog kursa u Sovjetskom Savezu, došlo je do otvorenih

razgovora o nedostacima komunističkog režima.

Situacija u Poljskoj kulminirala je u ljeto 1956. godine kada je podjeljeno partijsko

rukovodstvo. Mjesto sekretara Poljske Komunističke Partije je upražnjeno kada je, za vrijeme

svoje posjete Moskvi, iznenada preminuo Boleslav Bjerut, koji je istovremeno bio i

predsjednik vlade. Liberali su bili u manjini u partijskom rukovodstvu, ali su zato imali

podršku običnih članova partije. Osim toga, studenti su odigrali glavnu ulogu u oblikovanju

izraza nezadovoljstva masa. Na ulicama Varšave i drugih poljskih gradova došlo je do

masovnih demonstracija. U toj kritičnoj situaciji Vladislav Gomulka je prvi put pomenut kao

kandidat za najvišu partijsku funkciju, što je dočekano s oduševljenjem.

Osmi partijski plenum sazvan je 19. oktobra 1956. godine. Glavne tačke dnevnog reda

bile su izbor Gomulke i trojice njegovih pristalica u Centralni komitet i imenovanje Gomulke

za prvog sekretara partije. Sovjetski lideri su bili zabrinuti razvojem događaja u Poljskoj i na

dan otvaranja plenuma došli su nenajavljeni u Varšavu. Bilo je teških optužbi. Hruščov i

Molotov su optužili poljski Politbiro za antisovjetsku propagandu. Međutim, Poljaci su se

držali svoga i nisu dozvolili da se iko mješa. Organizovane su i masovne demonstracije

podrške Gomulki. Tako se on u jednom trenutku našao u veoma nezavidnoj situaciji. Naime,

Gomulka je da bi spriječio eventualnu vojnu intervenciju Sovjetskog Saveza, ubjeđivao

Sovjete da će Poljska i dalje biti odani član komunističkog bloka. S druge strane se morao

oduprijeti sve žešćim zahtjevima naroda da se sovjetske trupe povuku iz Poljske. Na kraju su

gosti iz Moskve, mada nedovoljno, ipak dali svoj blagoslov novom poljskom rukovodstvu.

Poljacima je na ruku išla i situacija u Mađarskoj, koja je bila mnogo teža nego u Poljskoj, a

Moskvi je više odgovaralo da u jednom trenutku ima samo jedan hitan posao.

Gomulka i njegove pristalice su ispratili staljinističku struju iz Politbiroa i proglasili su

poljski put u socijalizam. Samim tim su i politički život stavili pod svoj nadzor. Poljacima je

objašnjeno da treba da budu zadovoljni postignutim, jer je geografski položaj određivao

granice njene slobode djelovanja. Savez sa Sovjetima je i politički bio neophodan i zbog

teritorija dobivenih poslije rata, a koje su ranije pripadale Njemačkoj. Dakle, sa promjenom

snaga u Evropi morala se prihvatiti sovjetska nadmoć. Neophodno je naglasiti da je Gomulkin

režim, za deset godina od oktobra 1956. godine, bio jedno vrijeme najnapredniji po

istočnoevropskim standardima.

Situacija u Mađarskoj je sasvim bila drugačija nego u Poljskoj. Komunizam u Mađarskoj

nije uspio da dobije masovniju podršku. Životni standard je opao i to je povečalo

nezadovoljstvo stanovništva. Čim je popustio strah od terora, moralo je doći do

revolucionarnog stanja. Kada su otkrivena sva nedjela počinjena u Staljinovo vrijeme, staro

rukovodstvo je izgubilo samopouzdanje. Najozloglašeniji članovi vlade, poput Rajka Rakošija,

smijenjeni su jula 1956. godine. To je dalo snažan polet revolucionarnom pokretu.

Revolucionarna uzburkanost dostigla je svoj vrhunac polovinom oktobra. Već 23. oktobra

zabranjene su sve političke demonstracije, a kad niko tu naredbu nije poštovao, tajna policija

je otvorila vatru na mase. Borbama su se pridružili i radnici širom Mađarske, a trupe koje su

poslane da brane režim otkazale su poslušnost i stale na stranu pobunjenika.

Revolucijom je srušena stara vlada i formirana je nova koaliciona vlada. U njoj je bilo i

predstavnika nekih tradicionalnih stranaka, a na njenom čelu je bio liberalni komunista Imre

Nađ. On je zahtjevao da se sovjetske trupe povuku, da se Mađarskoj dopusti da izađe iz

Varšavskog pakta i da joj se prizna neutralni status između Istoka i Zapada. Moskva nije

mogla da prihvati toliku nezavisnost svog satelita, donijela je odluku o napadu na Mađarsku.

Sovjetski tenkovski napad je izvršen 4. novembra. Mađarski revolucionari su još nekoliko

dana poslije napada pružali otpor, ali je to bila neravnopravna borba. Članovi mađarske vlade

priznali su poraz i zatražili su azil u jugoslovenskoj ambasadi u Budimpešti. Sovjeti su lako

dobili vojnu bitku, ali je teže bilo postići politički cilj intervencije. Na staru staljinističku gardu

nije se više moglo računati. Sada su bili potrebni umjerenjaci, koji su spremni na saradnju sa

Sovjetskim Savezom. Takvog čovjeka su našli u starom komunisti Janošu Kadaru. On je

napustio Nađovu vladu, izvršio kontrarevoluciju i formirao je kontravladu.

Poslije ugušenja ustanka pred Kadarom je stajao nezavidan posao. Pošto su ga na vlast

dovele sovjetske trupe on je izgubio podršku naroda. U očima večine svojih sunarodnika bio

je izdajnik, koji je prodao svoju zemlju Sovjetima. Kadar je vladao po vojnim zakonima.

Politička policija je ponovo držala vlast. Vodeći pisci osuđivani su na zatvorske kazne. Nađ je

sa članovima svoje vlade, pošto je dobio obečanje da im se ništa loše neće dogoditi, napustio

jugoslovensku ambasadu. Odmah po izlasku iz ambasade oni su uhapšeni. Suđenje je bilo

tajno. Tek nekoliko godina kasnije saznalo se da je većina, uključujući i Nađa, pogubljena.

Sovjetski napad i kontrarevolucija izazvali su talas negodovanja širom Evrope. Strasti su

uzavrele i tokom više mjeseci izgledalo je da je sovjetska vojna intervencija u Mađarskoj

uništila mogućnost približavanja Istoka i Zapada. Poslije prikladne pauze zapadni državnci su

obnovili kontakte sa Moskvom. Oni su na kraju zauzeli stav da je to unutrašnja stvar

sovjetske interesne sfere. Niko od zapadnih državnika nije ozbiljno ni shvatio apel za pomoć,

koji je poslala Nađova vlada. Naime, niko od njih nije htio zbog Mađarske novi svjetski rat.

Na Zapadu je ipak primljeno 180 000 Mađara, koji su napustili svoju zemlju poslije

sovjetskog napada.

Pregovori Istok-Zapad 1957-1961

Poslije sastanka na vrhu 1955. godine i kriza u Istočnoj Evropi, došlo je do prekida

pregovora između Sovjetskog Saveza i Zapada. Bulganjin je ponovo počeo da se dopisuje sa

Ajzenhauerom u martu 1957. godine. On je tada predložio novi pristup zabrani nuklearnih

proba u obliku moratorijuma do tri godine i pod nadzorom međunarodne komisije.

Poljski ministar inostranih poslova Adam Rapacki je podnio plan za demilitarizovanu

zonu Srednje Evrope. To je odgovaralo Sovjetima, jer su u međuvremenu snage NATO-pakta

u Evropi opremljene novim nuklearnim naoružanjem, tako da je pitanje razoružanja postajalo

sve hitnije. Stručnjaci sa Istoka i Zapada sreli su se u Ženevi jula 1958. godine, na prvoj u

nizu konferencija koje će se baviti kontrolom nuklearnih proba. Pregovori su trajali više

godina.

Godina velikog optimizma bila je 1959. Stalno se putovalo iz jednog glavnog grada u

drugi. U Moskvu je doputovao Ričard Nikson, tadašnji podpredsjednik Sjedinjenih Država, a

zatim i britanski premijer Harold Mekmilan. U Vašingtonu su bili Frol Kozlov i Anastas

Mikojan, dvojica značajnih članova Politbiroa. U septembru je Hruščov prvi put stigao u

''bastion kapitalizma'' i u Kemp Dejvidu u više navrata razgovarao sa predsjednikom

Ajzenhauerom. Atmosfera je bila srdačna, ali razgovori nisu donijeli ništa značajno, sem da

se novi samit o smanjenju nuklearnog naoružanja održi u Parizu maja naredne 1960. godine.

Pariskom samitu je predhodio jedan događaj koji je nepovoljno uticao na sam samit.

Naime, 1. maja, uoči samita nad sovjetskom teritorijom oboren je U-2, američki izviđački

avion, koji leti na velikim visinama. Američka vlada nije ni pokušala sve da porekne, već

naprotiv pokušala je da opravda akciju. Sam Ajzenhauer je poslije nekoliko dana svu

odgovornost pruzeo na sebe. Već i prije samog početka samit u Parizu je bio osuđen na

propast zahvaljujući aferi U-2. Hruščov je odmah po dolasku u Pariz izjavio da će napustiti

sastanak ako se Ajzenhauer ne izvini, ne kazni one koji su odgovorni i ne obeća da će

prestati s takvim letovima. No, Ajzenhauer nije htio da se izvini. Tako je poslije nekoliko

dana, usred žestokih optužbi, samit u Parizu završio totalnim neuspjehom. Ponovo je došlo

do kraćeg prekida pregovora između Istoka i Zapada, jer je naredne 1961. došlo do krize oko

Berlina i Kubanske krize 1962. godine. Led je iznenada probijen u avgustu 1963. godine

kada je potpisan sporazum o zabrani nuklearnih proba.

Najupečatljivija odlika odnosa Istok-Zapad tokom pedesetih i početkom šezdesetih

godina dvadesetog vijeka, jeste činjenica da je Sovjetski Savez tokom tog cijelog perioda

imao inicijativu. Sovjetski rukovodioci su vodili dinamičnu politiku u nepovoljnim uslovima.

Oni su predlagali nove poteze, izazivali krize i postavljali ultimatume. Prema njima zapadni

državnici izgledali su tromi. Ponekad bi živnuli na sovjetske poteze, ali sami nisu preduzimali

bilo šta značajno.

Berlinska kriza

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina Berlin je bio u žiži napetosti između Istoka i

Zapada u Evropi. Poslije podjele Njemačke, Zapadna Njemačka je smtrala Berlin jednom od

svojh pokrajina. S druge strane Istočna Njemačka je Berlin smatrala dijelom sovjetske zone i

prekršivši četvorozonski status grada, proglasila ga je glavnim gradom.

Napetosti oko Berlina započele su u novembru 1958. godine. Sovjeti su uputili

ultimatum zapadnim saveznicima. Oni su zahtjevali da se okonča okupacioni status Zapadnog

Berlina i da zapadne sile priznaju istočnonjemačku vladu. U drugoj polovini 1960. godine

Sovjeti su pojačali pritisak i kriza oko Berlina dostigla je svoju kulminaciju u ljeto naredne

godine. U jednom govoru, u julu 1961. godine, na moskovskoj Vojnoj akademiji, Hruščov je

objavio da će, zbog sve veće međunarodne napetosti biti povučena odluka o smanjivanju

brojnog stanja sovjetske armije i da će vojni budžet biti povećan za

jednu trećinu. Na sastanku NATO-pakta, nekoliko dana kasnije, dat je jasan odgovor da

Zapad neće odustati do svog položaja u Berlinu. Kenedi je na pregovore u Moskvu poslao

svog ličnog izaslanika Džona Makoja. Iz razgovora sa Hruščovom je bilo vidljivo da nije

moguće postići dogovor.

Nakon toga Hruščov je odlučio da stupi u akciju. Na sastanku zemalja Varšavskog pakta

odlučeno je da se zatvori granica između Istočnog i Zapadnog Berlina. Bio je to rizičan korak,

ali što se tiće Istoćne Njemačke bio je hitan i neophodan. Naime, Njemačka Demokratska

Republika trebala je cijeloj Njemačkoj da pokaže socijalistička dostignuća. No, naprotiv ne

samo da nije privukla Zapadne Nijemce, već je svake sedmice gubila hiljade svojih građana.

Za Istočnu Njemačku to više nije bilo pitanje izgubljenog prestiža, jer ako se rijeka izbjeglica

ne zaustavi istočnonjemačka privreda bit će paralisana.

Berlinska kriza dostigla je svoj vrhunac u noći 13. avgusta, kada su jedinice

istočnonjemačke armije zatvorile sve prilaze iz Istočnog u Zapadni Berlin. Nakon toga

narednih dana podignut je zid duž sovjetske zone. Bilo je to kršenje četvorozonskog statusa

grada po kojem je prilaz svim dijelovima grada bio slobodan. Stanovnici Zapadnog Berlina i

Zapadne Njemačke bili su u šoku. Odmah su zahtjevane protivmjere. Sve se završilo na

verbalnim protestima. Istočni Berlin je bio dio sovjetske uticajne zone, u kojoj komunisti

imaju svu slobodu djelovanja. Tako zapadne sile nisu željele pruzeti na sebe rizik mogućeg

vojnog sukoba.

Komunističke vođe s razlogom su bili zadovoljni ishodom krize. Nisu postigli sve što su

željeli, ali je podizanje zida mnogo doprinjelo konsolidovanju istočnonjemačkog režima.

Međutim, dugoročna politička dobit bila je ogromna. Prije svega zaustavljen je masovni odliv

i prebjeg. Istočna Njemačka je prebrodila privredne probleme izazvane masovnom seobom i

vlasti su postale još samouvjerenije. S druge strane u Zapadnoj Njemačkoj posijano je sjeme

nepovjerenja prema zapadnim saveznicima. Oni su se zapitali ako Amerika nije mogla da se

odupre Sovjetima, kad su posegli za Berlinom, hoće li biti voljna da brani Zapadnu Njemačku

u slučaju eventualnog napada. Poslije Berlinske krize, naredne 1962. godine, izbila je

Kubanska kriza. Ona je predstavljala vododijelnicu , kojom je označen kraj kritičnog razdoblja

hladnog rata i početak novog doba detanata.

Studentski protesti 1968. godine

Početkom šezdesetih godina studenti su bili apolitični i mirni. Kod njih nije bilo

revolucionarnog poriva. Politički posmatrači su tada govorili da su sve ideje iscrpljene. Ta

nagađanja da su sve političke ideje iscrpljene, izazvao je talas studentskih protesta, koji je

1968. godine zahvatio cijelu Evropu.

Prvi studentski protesti izbili su najprije u Francuskoj. Među francuskim studentima, koji

su se probudili iz faze apolitične letargije, počela se razvijati ozbiljna politička aktivnost. Prvi

protest desio se novembra 1967, kada su stupili u štrajk profesori i studenti sociologije na

Univerzitetu Nantera, u blizini Pariza. Februara 1968. godine pobunili su se i pariski studenti

koji su zahtjevali da se ukine zabrana slobodne komunikacije između muških i ženskih

studentskih domova. Nakon toga je došlo do zahtjeva za reformom univerziteta. Početkom

maja studentski pokret je dobio masovnu podršku i došlo je do novih nemira i sukoba s

policijom.

Vođe studentskog pokreta su mislili da će namjernim provociranjem nasilničkog

ponašanja policije pokazati stvarno brutalno lice režima. Kroz nekoliko dana pokazalo se da

ih ne interesuje reforma univerziteta. Obrazovanje su smatrali sporednim problemom, a

osnovno pitanje postala je revolucija. Na njihovu stranu stali su i mnogi intelektualci. Stotine

hiljada Parižana demonstriralo je 13. maja protiv degolističkog režima. Studenti su zauzeli

Sorbonu, a za četiri dana i deset miliona radnika bilo je u štrajku.

Degolističke vođe su bile zaprepaštene reakcijom. Sam De Gol je izjavio: '' Reforme da-

neredi ne!'' De Gol je 19. maja pozvao građane da brane republiku od prijeteće komunističke

diktature. U veoma kratkom roku milion degolistčkih pristalica izašlo je na ulice. Za samo

nekoliko sati pokret je izgubio svu svoju snagu. Radnici su polako izašli iz fabrika, a studenti

su napustili zauzete fakultete. Radikalne studentske grupe bile su zabranjene. Međutim,

mnogi su osjećali da je De Golova pobjeda slaba, naime, studentski pokret je pokazao sve

slabosti degolističkog režima i veliki broj Francuza je vjerovao da se vlasti neće oporaviti od

tog udarca.

Događaji u Francuskoj dali su podstrek studentskim pokretima u mnogim zemljama

Evrope, ali nigdje studentski pokret nije pokrenuo mase. Studentske grupe u Njemačkoj su

protestovale protiv Aksela Špringera, vlasnika najvećeg novinskog koncerna u Njemačkoj.

Naime, Špringerove novine bile su žestoko protiv studentskog pokreta i svega za šta su se

studenti zalagali. Talijanski studenti su tražili više stipendije i bolje uslove na univerzitetima.

No, kao i u ostalim evropskim zemljama, protest je prerastao u revolt protiv sistema. U

Španiji su studenti predvodili borbu protiv Frankove diktature. Što se tiće britanskih

studenata, oni za svoje ciljeve nisu dobili podršku javnosti, osim kada su demonstrirali

oktobra 1968. protiv rata u Vijetnamu.

Osnovni motivi studentskog pokreta bili su poznati. Naime, broj studenata od završetka

rata do šezdesetih godina je utrostručen. Univerziteti su bili pretrpani, a uslovi su postali

neadekvatni. Administracija i profesori su se ponašali autokratski, tako da studentski pokret

nije bio bezrazložan. Studentski pokret bio je suočen sa bitnom dilemom, jer zahtjev

studenata za apsolutnom slobodom nije bio u skladu sa složenom ekonomskom i političkom

stvarnosti, koja je ograničavala slobodu i demokratiju. Studenti nisu bili u sukobu samo s

neokapitalizmom već i sa modernim društvenim sistemima, jer su u njima bili sadržani jaki

elementi represije. Na kraju pokret se izborio za reforme univerziteta.

Sovjetski upad u Čehoslovačku 1968. godine

Tokom većeg dijela svoje novije istorije Čehoslovačka je bila okrenuta Zapadu, što se uopšte

nije kosilo s osječanjem slovenske solidarnosti. Iako je ta zapadna tradicija

bespoštedno potisnuta 1948. godine nije sasvim iskorjenjena i poslije popuštanja političkog

nadzora početkom šezdesetih godina ponovo je izbila na površinu. Naime, došlo je do

razočarenja u komunizam i to u zemlji u kojoj je Komunistička partija u jednom momentu

uživala veliku popularnost.

Policija je na surov način ugušila studentske demonstracije, koje su organizovane zbog

loših uslova u studentskim domovima i time izazvala pokret podrške studentima. Sam po

sebi, studentski protest bi ostao nedjelotvoran, ali se poklopio s krizom u partijskom

rukovodstvu. Naime, sva moć je bila u rukama Antonjina Novotnog, dugogodišnjeg prvog

sekretara partije i predsjednika Republike. Liberali, koji su bili u manjini u Centralnom

komitetu, iskotistili su studentske proteste za otvoren i direktan napad na struju Novotnog,

koja je stalno kršila unutrašnju partijsku demokratiju. Sredinom januara 1968. godine

Novotni i njegovi saradnici su smijenjeni. Uspostavljeno je novo partijsko rukovodstvo na

čelu sa Aleksandrom Dubčekom. Novo rukovodstvo je objavilo novi politički program pod

imenom ''Socijalizam u slobodi''. Njime je bila predviđena sloboda pojedinca. Ovaj program je

dobio veliku podršku naroda. Zatim je došlo do zahtjeva da Narodna skupština donosi

odluke, a ne samo da ih formalno ratifikuje. U martu 1968. godine ukinuta je cenzura i došlo

je do slobode izražavanja dotad nepoznate ijednom komunističkom režimu.

U Sovjetskom Savezu se javila bojazan da će se slobodarski duh iz Praga raširiti po

drugim istočnoevropskim zemljama i na taj način ugroziti politički sistem. Tokom juna i jula

1968. godine Sovjeti, Poljaci i istočni Nijemci pojačali su propagandu protiv čehoslovačke

političke reforme. Rukovodioci komunističkih zemalja pokušavali su da zaplaše češko

rukovodstvo. Čehoslovaci nisu pokleknuli, već naprotiv zahvaljujući pritiscima nacionalno

jedinstvo je bilo jače nego ranije. Zato je sa gledišta Moskve čehoslovački put bio toliko

opasan i donijeli su odluku o okupaciji Čehoslovačke. Okupacija je izvršena 21. avgusta

1968. godine. Sovjetske trupe su za osam sati pregazile čehoslovačku teritoriju. Uhapsili su

Dubčeka i ostale rukovodioce, ali je predsjednik Ludvik Svoboda odbio da ih smijeni i postavi

novo rukovodstvo, koje mu je pripremio sovjetski ambasador. Nakon toga Svoboda je

pozvan u Moskvu, Dubček i ostali uhapšeni, nisu bili spremni da se odupru Brežnjevu, koji je

prijeto da će strašne posljedice trpjeti oni i njihova zemlja, ako se ne prihvate sovjetski

zahtjevi. Mada su protiv volje prihvatili sovjetske zahtjeve, sovjetske trupe se nisu povukle iz

Čehoslovačke. Ponovo je uspostavljena jaka komunistička vlast i vračena je cenzura.

U Varšavi i Istočnom Berlinu okupacija Čehoslovačke je dočekana kao veliko olakšanje.

Okupaciju su osudile i komunističke zemlje Kina, Jugoslavija i Albanija. Zapad je oštro osudio

Sovjete, ali po njegovom mišljenju , kao i ranije, bila je to čisto unutrašnja stvar Sovjetskog

Saveza i jednog od njegovih saveznika. Zvanični Vašington i Pariz pokazali su da dugoročnih

posljedica ove invazije neće ni biti. Čim se stišala bura, sovjetski rukovodioci su započeli

novu diplomatsku ofanzivu da bi ubjedili Zapad da ono što se dogodilo u Čehoslovačkoj ne

predstavlja prepreku normalizaciji odnosa između Istoka i Zapada. Sada je postalo jasno da

samo od Moskve može da potekne inicijativa o promjenama unutar samog komunizma. Upad

u Čehoslovačku potvrdio je da je sovjetska netrpeljivost prema drugačijem političkom

sistemu i dalje ista.

Problem separatizma i terorizma

Nova Evropa, koja je nastala poslije 1945. godine, etnički je postala hegemonija nego

ranije, jer su povučene nove granice i stanovništvo je raseljeno. No, ako se uzmu u obzir

raniji istorijski periodi, vidi se da potpuna homogenost nikada nije bila moguća. Švicarska,

Belgija, Jugoslavija i Čehoslovačka su primjeri država u kojima živi više naroda. I većina

ostalih evropskih država nije etnički homogena, jer u njima žive nacionalne manjine. Tokom

prve dvije decenije poslije rata separatizmi i nacionalizmi nisu bili primjetni, ali je

sedamdesetih i osamdestih godina došlo do njihovog buđenja u nekim državama.

Povodom buđenja nacionalističkih zahtjeva mogu se naći različita objašnjenja. S jedne

strane, to su sve veća demokratizacija Evrope i određene političke slobode u Španiji,

Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu. Nacionalna svijest je i ranije postojala među Slovencima,

Baskijcima i Azerbejđancima, ali su pod Titom, Frankom i sovjetskim režimom problemi

rješavani po kratkom postupku. U Zapadnoj Evropi obnova nacionalizma među manjinama

bila je dio opšteg procesa, koji ima ekonomske i kulturne razloge. To je očigledan primjer

nacionalizma u Škotskoj, gdje je uzrok otpor prema vlasti iz Londona. Naime, sa slabljenjem

ekonomske situacije u Engleskoj sve je veći bio zahtjev za odcjepljenjem. Tako je na

referendumu, održanom 1979. godine u Škotskoj 32% glasaća glasalo za odcjepljenje. U

drugim slučajevima, pored siromaštva, uzrok separatizma je bila tradicionalna vjerska i

međunacionalna netrpeljivost. Najočigledniji primjer svega tog je situacija u Sjevernoj Irskoj,

španskoj pokrajni Baskiji i na Kosovu.

Takođe veliki problem u Evropi, pored separatizma, sedamdesetih godina postao je

terorizam, koji je aktuelan i dan danas. Terorizam u Evropi sedamdesetih godina usko je bio

povezan sa težnjama separatista u pojedinim evropskim zemljama. Najveće dvije terorističke

organizacije u Evropi su postale baskijska ETA i Irska Republikanska Armija IRA. Ove dvije

organizacije su najizdržljivije i one nisu djelovale izvan granica Španije, odnosno Sjeverne

Irske i Velike Britanije. Pored njih u Zapadnoj Evropi je bilo nekoliko manjih terorističkih

grupa sedamdesetih godina. Najpoznatije od njih su italijanske Crvene brigade i

zapadnonjemačka Bader-Majnhof grupa. One su izvodile manje terorističke napade i ubistva

bankara, visokih državnika i većeg broja njemačkih industrijalaca.

Najzlokobniji su bili slučajevi terorizma onih koji su radili za Iran, Libiju i Siriju. Ti

napadi su prije svega bili usmjereni protiv političkih emigranata iz tih zemalja, ali su im mete

ponekad bile u Zapadnoj Evropi, uključujući i civilno vazduhoplovstvo, što je odnosilo velike

žrtve. Kada bi zapadnoevropske vlasti uhvatile i osudile teroriste, njihovi sponzori bi

odgovorili otimanjem talaca i drugim napadima. Mnoge zapadnoevropske države nisu bile

dovoljno odlučne po pitanju terorizma. Stalno su se nadale da se protjerani teroristi neće

vratiti. Takvo popuštanje išlo je na ruku terorističkim napadima i u nekoliko slučajeva

neposredno je odgovorno za terorističke operacije velikih razmjera. Učestalost terorističkih

napada se smanjila poslije američkog vazdušnog napada na Libiju. Problemi separatizma i

terorizma nisu nikada do kraja riješeni. Oni i danas, ali u manjem obimu, prate savremenu

Evropu.

U nekim slučajevima razdori su lokalizovani, a u drugim vjerovatno nikada neće biti

postignuto zadovoljavajuće rješenje. Naime, pravda prema jednoj grupaciji neminovno će

izazvati veliku nepravdu prema drugoj. Samim tim sasvim bi bilo nerealno očekivati da će

ujedinjena Evropa riješiti sve protivrječne zahtjeve tolikog broja različitih etničkih grupa.

Zaštita životne sredine i pokreti zelenih

Najzanimljivija nova politička snaga, koja se u Evropi pojavila sedamdesetih godina bile

su partije ''zelenih''. Ove su se partije bavile ekološkim pitanjima, koja su uveliko prevazilazila

političke i hladnoratovske granice. Kroz partije zelenih ekologija je tek sedamsedetih prerasla

u političku silu, što je bilo prouzrokovano sve večim zagađivanjem vazduha i vode, a time

ujedno cjelokupne životne sredine. Iako je ekologija tek sedamdesetih godina prerasla u

političku silu, ona se javila mnogo ranije. Naime, termin ''ekologija'' je sredinom 19 vijeka

prvi uveo njemački filozof Ernest Hekel, koji se bavio prirodom.

U sve većim dijelovima Evrope vazduh više nije bio prijatan ni zdrav, zbog količine

azota i sumpora u izduvnim gasovima motornih vozila, fabričkih dimnjaka i elektrana. Ova

zagađenja su uzrokovala pojavu kiselih kiša i rupe na ozonskom omotaču. Postalo je

nezdravo piti vodu, a mnoge rijeke i jezera postali su biološki mrtvi i u njima je bilo

zabranjeno kupanje. Objavljeno je da su najveće evropske rijeke Dunav, Rajna, Volga i Visla

zagađene do te mjere, da se voda iz njih ne može koristiti ni za industrijske svrhe. Sjeverno,

Baltičko, posebno Sredozemno more, sadržavali su dosta azota i opasnih metala, da su u

jednom trenutku bili opasni po zdravlje. Neka jezera u Sovjetskom Savezu više nisu mogla ni

biti spašena. U Zapadnoj Evropi stanje je bilo loše, a mnogo gore na istoku gdje je isparenje

sumpor-dioksida bilo četiri puta veće nego na zapadu. Najveća šteta počinjena je evropskim

šumama. Sedamdesetih godina svima je bilo jasno da šume umiru i da se šumska flora i

fauna smanjuje. U Poljskoj i Čehoslovačkoj oko četvrtina šuma je bila već mrtva ili u procesu

izumiranja. Jedino je nešto veći procenat oštećenih šuma bio u Finskoj i Zapadnoj

Njemačkoj, mada u određenom stepenu nijedna zemlja nije bila pošteđena.

Razvoj partija zelenih obično je bio uslovljen raznim problemima koji nisu imali veze sa

zaštitom životne sredine. Najveći broj partija zelenih preuzeo je tradicionalna uvjerenja

ljevice i bili su u opoziciji u odnosu na sve ostale. Svi su počeli rad lokalno, potom su se

aktivnosti proširile na oblasti i regije, da bi u krajnjem ishodu prerasli u nacionalnu stranku.

Najuspješniji su bili njemački zeleni. Oni su počeli kao grupa građana. Godine 1979. postali

su politička stranka, a prvi put parlamentarna stranka 1983. godine. U Bundestagu su imali

četrdeset dva predsatvnika, a na regionalnom nivou, u oblasti Hesen i Zapadnom Berlinu bili

su koalicija na vlasti. Uspjeha su imali i u Švedskoj, Švicarskoj i Austriji. Čak i u zemljama,

gdje nisu ušli u parlament, kao u Velikoj Britaniji i Francuskoj, moralo se s njima računati kao

sa lokalnom snagom. U Istočnoj Njemačkoj i Čehoslovačkoj, koje su žestoko bile pogođene

uništavanjem životne sredine, ekološke grupe su imale značajnu ulogu u događajima, koji su

doveli do pada komunističkog režima.

Istorijska zasluga zelenih je velika. Oni su uvidjeli posljedice zagađenja i insistirali su da

se zaštite prirodna bogatstva i natjerali su sve da razmišljaju o granicama razvoja. Zeleni

nisu imali ideoloških predrasuda i sama ta činjenica im je olakšala djelovanje kako na Zapadu

kao političkih partija, tako i na Istoku kao ekoloških pokreta. Osamdesetih ekološka svijest je

bila jaka i bili su vidljivi prvi rezultati. Naime, donijete su zakonske odredbe o smanjenju

zagađenosti voda i vazduha. Tako je tokom osamdesetih zagađenje vazduha u Velikoj

Britaniji smanjeno za 20%. Očišćen je jedan dio sredozemne obale, a značajan napredak u

smanjenju zagađenosti postignut je i u Sjevernom moru. Dakle, uz pritisak zagovornika

zaštite životne sredine, partija i pokreta, sedamdesetih i osamdesetih godina postignut je

značajan napredak u očuvanju životne sredine u naknadi već počinjene štete.

Sporazumi o smanjenju nuklearnog oružja

Razvoj nuklearne tehnologije bio je popraćen sa uznemirenosti zbog razvoja i širenja

nuklearnog naoružanja. Pitanja kako spriječiti ulazak drugih država u nuklearnu elitu, bili su

vidovi šireg problema kontrole naoružanja koji su zamijenili pristupe naoružanju šezdesetih

godina. I u Vašingtonu i u Moskvi oživjelo je ponovno zanimanje za međusobnom

komunikacijom.

Razgovori o ograničavanju strateškog oružja SALT počeli su krajem 1969. godine. Na

pregovorima 1970. u Beču, a zatim i na Konfernciji u Helsinkiju, Amerikanci su preuzeli

inicijativu predloživši potpunu zabranu pokretnih kopnenih lasirnih rampi. Godine 1971.

postignut je dogovor o morskom dnu, koji je zabranjivao postavljanje nuklearnog oružja na

morsko dno. Sporazum o ofanzivnim raketama SALT, potpisan je 1972. godine i imao je rok

važnosti do 1977. godine. On je predviđao samo zamrzavanje izgradnje novih kapaciteta, ali

je dopuštao zamjenu zastarjele opreme na kopnu i podmornicama modernijom opremom.

Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države su se dogovorili da će nastaviti pregovore o

SALT-u. Novi sporazum trebao je sadržavati sve što je ispušteno iz sporazuma iz 1972.

godine. Sjedinjene Američke Države su ostale pri svom zahtjevu, koji su Sovjeti odbacili o

potpunoj zabrani pokretnih kopnenih lansirnih rampi. Sovjeti su bezuspješno pokušali

uključiti u sporazum odredbe o bombarderima velikog dometa, koji su činili značajan dio

američkog arsenala. Amerikanci su imali više od 500 takvih aviona, dok su ih Sovjeti imali

svega 140. najveći problem su bile rakete MIRV, koje su nosile više bojevih glava. Sovjetski

Savez do tada nije imao MIRV-e, ali su Sovjeti imali veći broj interkontinentalnih raketa

velikog dometa.

Do pomjeranja s mrtve tačke u pregovorima o sporazumu SALT 2, došlo je sredinom

1974. godine, kada je tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Ričard Nikson,

posjetio Moskvu. Na tom sastanku je izražena politička volja da se postigne sporazum. No,

sama složenost pitanja i tehnički aspekti, koji su se neprestano mijenjali, bili su jači od

pregovarača. Rasprave su prekinute početkom 1977., ali je novi predsjednik Sjedinjenih

Američkih Država, Đimi Karter, kasnije iste godine iznio nove prijedloge, a zatim zaustavio

razvoj neutronske bojne glave i bombardera velikog dometa B-1. Nakon toga, 1979. godine,

potpisan je sporazum SALT 2. Glavna odredba SALT-a 2 bilo je smanjivanje sistema za

lansiranje nuklearnog naoružanja. Bilo je predviđeno da se broj sistema na svakoj strani od

2400 smanji na 2250 u 1985. godini. SALT 2 nije ratifikovan zbog protesta javnosti u

Sjedinjenim Američkim Državama i sovjetske invazije na Afganistan.

Nove korake u pregovorima o razoružanju uzrokovala je promjena na čelu Sovjetkog

Saveza i promjena raspoloženja u Vašingtonu. Mihailu Gorbačovu je bilo potrebno smanjenje

troškova kako bi spasio Sovjetski Savez od ekonomske katastrofe, a Ronald Regan da li

slučajno ili ne, odlučio je zamjeniti ulogu ''velikog biča'' ulogom ''velikog mirotvorca''. Dva su

se lidera sastala prvi put u Ženevi 1985. godine. Nije dogovoreno ništa važno, ali su obje sile

shvatile da se njihov superstatus u svijetu smanjio, pa su morale priznati potrebu za

razoružanjem. Nakon višegodišnjih pregovora 1991. godine zaključen je sporazum START 1,

koji su potpisali predsjednici Džorđ Buš i Mihail Gorbačov. Naredne, 1992. godine, uslijedio je

START 2, koji su potpisali Džorđ Buš i Boris Jelcin. Prema START-u 2 Sjedinjene Američke

Države su trebale smanjiti svoje arsenale nuklearnog oružja s 12 600 na 3 500, a Sovjetski

Savez s 11 000 na 3 000. Obje strane su trebale eliminisati rakete tipa MIRV. Provođenje

ovih sporazuma postalo je složeno pošto se Sovjetski Savez raspao na više država, od kojih

su Rusija, Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan na svom teritoriju imali oružje predviđeno

sporazumom. Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan zasebno su se obavezale na provođenje

sporazuma i na uklanjanje sveg relevantnog oružja sa svoje teritorije u narednih sedam

godina.

Sporazumi START 1 i START 2 izazvali su velike, skupe i praktične probleme

uništavanja nuklearnog oružja. Naime, oružje izumljeno za masovno uništenje nije bilo lako

uništiti. Kraj hladnog rata razotkrio je činjenicu, da su hladni rat i nuklerano oružje dvije

zasebne pojave, koje su se povezale i održavale stalnu dozu napetosti u Evropi tokom cijelog

perioda hladnog rata. Hladni rat je završio, ali su problemi sa širenjem nuklearnog oružja i

danas aktuelni. Naime, tokom hladnog rata nuklearne države su pokušavale spriječiti širenje

nuklearnog oružja stalno obečavajući da će smanjiti vlastite nuklearne arsenale. Međutim,

nisu uspjele spriječiti širenje, jer nisu ispunile obećanja. Padom komunizma i nestankom

Varšavskog pakta istovremeno je došlo i do kraja hladnog rata, koji je ostavio NATO bez

dotadašnjeg ''neprijatelja'' i strategije. NATO je razradio novu strategiju i nastavio je da se

širi prema granicama Rusije uključujući u svoje članstvo zemlje, koje su bile članice

Varšavskog pakta i države koje su nastale raspadom bivšeg Sovjetskog Saveza.

Širenje i razvoj Evropske ekonomske zajednice

Velika Britanija i zemlje koje su u početku bile protiv projekta Evropske ekonomske

zajednice shvatile su svoju grešku i tokom šezdesetih godina su zahtjevale da se priključe.

No, mišljenja o prijemu novih članica unutar same Zajednice su bila različita. Francuska je

tokom šezdesetih godina postala vodeća zemlja Evropske zajednice. De Gol je iskoristio svoje

pravo veta da ne dozvoli Velikoj Britaniji ulazak u Evropsku zajednicu.

Klima po pitanju prijema novih članica u Evropsku zajednicu se poboljšala nakon

odlaska De Gola s vlasti u Francuskoj sredinom 1969. godine. Na predsjedničkom položaju

ga je naslijedio Žorž Pompidu, čovjek koji je bio drugačijih vidika od svog predhodnika.

Istovremeno je došlo i do promjena u britanskoj vladi. Novi britanski premijer postao je

Edvard Het, koji je inače i ranije bio zagovornik britanskog članstva u Evropskoj zajednici. U

decembru 1969. godine predsjednici vlada šest zemalja članica Evropske zajednice opredjelili

su se na sastanku u Hagu za prijem Velike Britanije i novih zemalja u članstvo Evropske

zajednice. Nakon toga su započeli pregovori o prijemu novih članica, koji su završeni

sredinom 1972. godine potpisivanjem sporazuma o prijemu. Velika Britanija, Irska i Danska

zvanično su postale članice Evropske zajednice od 1. januara 1973. godine. Norveška je

takođe vodila pregovore s Evropskom zajednicom, ali je odluka njezine vlade o ulasku u

članstvo odbijena na referendumu.

Broj članova Evropske zajednice bilo je otvoreno pitanje od njenog osnivanja. Prijem

novih članica 1973. godine nije ugrozio njenu djelotvornost. Osamdesetih godina dolazi do

novog širenja Evropske zajednice. Prvo u članstvo Zajednice 1981. godine ulazi Grčka, a

zatim i nove članice 1986. godine postaju Španija i Portugalija. Turska je molba odbijena s

izgovorom kako je Zajednica ne može razmatrati, jer je zauzeta dovršavanjem jedinstvenog

tržišta do 1993. godine. No, nije javno objavljeno da je Zajednica bila nevoljna primiti državu

čije poštovanje ljudskih i osnovnih načela građanskog ponašanja nije bilo uzorno. Tako je

osamdesetih godina Evropska ekonomska zajednica brojala dvanaest članica. To je širenje

stvorilo probleme administrativne i političke složenosti. Pritisci za dalje širenje dolazili su od

država, koje su mijenjale svoje ranije odluke o rezervisanosti prema Evropskoj zajednici i od

bivših komunistčkih zemalja, koje su se nadale da će u Evropskoj zajednici naći brži put za

svoj ekonomski oporavak.

Uporedo sa teritorijalnim širenjem, izgrađivani su elementi čvršćeg povezivanja zemalja

članica Zajednice. Prvo je juna 1968. godine uspostavljena carinska unija. To znači da su se

raspustile carinske službe nacionalnih država i da je uspostavljena zajednička carinska služba

prema trećim državama. Briselskim ugovorom iz 1975. godine osnovan je Evropski finansijski

sud, kao i prenošenje većih nadležnosti, vezanih za zajednički budžet na Evropski Parlament.

Godine 1976. uvedeni su direktni izbori za Evropski Parlament. Prvi direktni izbori za

zajednički Parlament su održani 1979. godine i odziv glasača na tim izborima je bio nešto

više od 60%. Iste godine je zaživio Evropski monetarni sistem. Funkcija toga sistema je bila

održavanje fiksnog međusobnog odnosa valuta. Evropski monetarni sistem bio je prelazni

korak ka Evropskoj monetarnoj uniji s jednom valutom. Osamdesetih godina izvršena je

modifikacija i dopuna postojećih modusa odlučivanja unutar organa Zajednice.

Tu pripada uvođenje novog procesa odlučivanja, koji je predviđao da se odluke u Vijeću

ministara donose kvalifikovanom većinom. Evropski Parlament, koji je do tada imao samo

savjetodavnu funkciju, dobio je veći uticaj. Time su uspostavljeni bitni temelji za budući

razvoj Zajednice.

Decembra 1991. godine evropsko vijeće je na konferenciji u Mastrihtu donijelo odluku o

prihvatanju ugovora o Evropskoj Uniji. Ovaj ugovor je potpisan u februaru 1992. godine, a

stupio je na snagu 1. novembra 1993. godine. Mastrihtškim ugovorom rođena je Evropska

Unija u koju je automatski integrisana Evropska ekonomska zajednica sa svim svojim

pravnim organima. Pored toga temelji Unije su bili zajednička spoljna i bezbjedonosna

politika, te saradnja u oblasti pravne i unutrašnje politike. Sve to predstavlja elemente čvrste

međudržavne saradnje unutar Unije.

Članice Evropske unije su na svom tržištu proglasile ''četiri velike slobode''. To su:

1) sloboda kretanja roba

2) sloboda pružanja usluga

3) sloboda cirkulacije kapitala

4) sloboda kretanja ljudi

Evropska Unija je federacija u svemu osim u imenu. Nacrt ugovora je priznao tu činjenicu, ali

je riječ da je federacija izbačena iz poštovanja prema britanskoj osjetljivosti. Svi građani

Unije su, pored svojih nacionalnih država, dobili zajedničko državljanstvo Evropske Unije.

Evropska Unija je dvadesetih godina počela pripreme za svoje proširenje. Godine 1995.

članice Unije su postale Austrija, Finska i Švedska. Pošto ima još mnogo država

zainteresovanih za članstvo u Uniji, Unija je 1995. godine objavila Bijelu knjigu, popis uslova

i reformi, koje zemlje kandidati moraju ispuniti da bi se mogle integrisati u Zajednicu.

Raspad Sovjetskog Saveza

Nakon odlaska Hruščova s vlasti 1964. godine na čelo Sovjetskog Saveza je došao

Leonid Brežnjev, koji je vladao sve do svoje smrti 1982. godine. Pod njegoovom vlasti

sovjetske trupe su okupirale Čehoslovačku 1968. i Afganistan 1980. godine. Njegovo vrijeme

bilježi vrhunac detanta. Prvi dio njegove vladavine obilježio je vrijeme privrednog rasta i

produktivnosti. Tako su sedamdesetih godina podignute hiljade novih fabrika. Krajem

sedamdesetih situacija se mijenja i dolazi do zastoja u produktivnosti i proizvodnji, što

automatski rezultira lošim životnim standardom većine stanovništva. Glavni uzrok tome je

pojava korupcije i zloupotrebe vlasti. Tako je početkom osamdesetih godina sve više ljudi u

Sovjetskom Savezu vjerovalo da je sistem zastario, da je pogrešan i da će dovesti do

propasti. Stanje apatije masa nastavilo se i za vrijeme kratkotrajne vlasti Jurija Andropova,

koji je preminuo 1984. i njegovog nasljednika Konstantina Černjenka, koji je preminuo 1985.

godine.

Godine 1985. generalni sekretar partije postao je Mihail Gorbačov. Sovjetski Savez je

tih godina dostigao vrhunac krize. Njegova prevlast nad Istočnom Evropom nije se mogla

više održati, a samom Sovjetskom Savezu je prijetio raspad. Izuzetno politički hrabar

Gorbačov je krenuo revolucionarnim putem ekonomskih i političkih reformi pod dvostrukom

parolom glasnosti i perestrojke. Perestrojka je značila preuređenje cjelokupnog privrednog

sistema. Gorbačov je uporno tvrdio da se perestrojka ne može postići bez glasnosti i da

glasnost nameće ne samo ukidanje cenzure i pokoravanja, nego i reformu cijelog političkog

sistema, uključujući ukidanje monopola Komunističke partije i njene kontrole nad državnim

institucijama. Koliko god bila nekima neugodna, glasnost se lako shvaćala. No perestrojka je

bila nejasna koncepcija, jer je nagovještavala promjenu ne navodeći njen tempo niti

definišući novi sistem koji bi trebao zamijeniti stari. Zato je razvoj perestrojke tekao

nesigurno i neorganizovano. Mnogi su je osporavali. Opstruisale su je hiljade ljudi, čije je

položaje mogla ugroziti. Komplikovalo ju je i ekonomsko stanje, koje je i dalje nazadovalo.

Uz to je privreda doživjela udare padom cijena nafte i havarije nuklearne elektrane u

Černobilu 1986. godine. Sve je to dovelo do opšteg nezadovoljstva i neuspjeha perestrojke.

Na političkom polju reforma je bila mnogo djelotvornija. Glavna prekretnica u tom

procesu je bila 19. partijska konferencija, koja je održana juna 1988. godine. Na ovoj

konferenciji donijeta je odluka da se ustavom utvrdi neprikosnovena vladavina zakona koja

treba da postane životna norma. Da bi se to postiglo trebalo je izvršiti velike promjene u

zakonodavnom sistemu zemlje. U tom je procesu 1990. godine ukinut član 6 Ustava

Sovjetskog Saveza prema kome je Komunistička partija zvanično bila vladajuča politička

snaga. Gorbačov je 1988. godine izvršio partijski udar i čistku u Centralnom komitetu,

isključivši sve članove, koji su mu mogli ometati planove. Njihova mjesta popunio je

podobnim članovima, koji su ga u septembru 1988. godine izabrali za predsjednika

Sovjetskog Saveza umjesto Andreja Gromika, koji je uslužno dao ostavku. Pošto je potisnuo

Komunističku partiju u drugi plan, morao je dati republikama istaknuto mjesto. U tu svrhu

osnovao je Savjet Federacije, u koji je pored njega ulazilo i svih petnaest predsjednika

sovjetskih republika. Ukinuo je i Ministarsko vijeće i zamijenio ga neprestižnim kabinetom

stručnjaka.

Političku i privrednu reformu Sovjetskog Saveza istovremeno je ometalo izbijanje

nacionalnih pokreta, koji su počeli perastati u separatizme. Sve do 1987. godine, način na

koji je Sovjetski Savez riješio nacionalno pitanje istican je kao uzor za čovječanstvo. Spolja je

isticana slika sklada i saradnje, a u stvari je bilo drugačije, jer ostali narodi Sovjetskog

Saveza nisu voljeli dominantan narod Ruse. Vrenja je bilo i ranije, ali su iz raznih razloga

rijetko izbijali na površinu. Jedan od tih razloga bila je i policijska prinuda. Pojava novog

ruskog nacionalizma izazvala je slična kretanja i u neruskim republikama. Naime, pritisak,

koji su Rusi vršili u pogledu kulturne asimilacije, bio je u sukobu sa nacionalnim

potvrđivanjem neruskih etničkih grupacija. Od petnaest republika Sovjetskog Saveza samo su

Rusija, Bjelorusija i Ukrajina pretežno slavenske. Ukrajina se istorijski kolebala između

podložnosti Moskvi i svoje nezavisnosti. I ostale republike su gajile slične osjećaje nepravde i

separatističke težnje. Budući da je toliko različitih naroda tražilo potvrđivanje svojih istorijskih

zahtjeva, Rusi su počeli tvrditi da su sve vrijeme bili eksploatisani da im niko nije zahvalan i

da na kraju hoće da budu gospodari u vlastitoj državi. Bilo je nemoguće utvrditi da li je Ruse

iskorišatvao preostali dio Sovjetskog Saveza ili je bilo obratno. U svakom slučaju, činjenica je

da su Rusi na silu zauzeli veliki broj republika, a ne da su one svojom voljom ušle u

zajednicu. Sve je ukazivalo da je raspad Sovjetskog Saveza neminovan.

Putem nezavisnosti prve su početkom 1990. godine krenule baltičke republike Letonija,

Estonija i Latvija. Na tom putu im se nešto kasnije pridružila Ukrajina i ostale republike.

Gorbačov je, da bi pokušao oživjeti veze, koje su bile u Sovjetskom Savezu, osnovao

Zajednicu Nezavisnih Država. Međutim, ona je samo bila rješenje za blaži i postepeni raspad

SSSR-a.U Rusiji je sredinom 1990. godine na predsjedničkim izborima pobjedio Boris Jeljcin,

koji je bio opredjeljen za nezavisnost Rusije. Ključni ljudi Komunističke partije, vojske i KGB-a

su izveli u Moskvi , avgusta 1991. godine, neuspjeli državni udar. Time je obilježen kraj

komunizma u SSSR-u i ubrzo je došlo do konačnog raspada Sovjetskog Saveza. Gorbačov je

dovoljno osigurao da se poslije njegovog pada 1990. ne vrati stari poredak.

Pad komunizma u zemljama Istočnog bloka

U istoriji novije Evrope, ključna je bila 1989. godina, koja je obilježena padom

komunističkih režima, koji su bili pod sovjetskim patronatom u zemljama Istočne Evrope. Pad

komunizma u istočnoevropskim zemljama usko je povezan sa promjenama u Sovjetskom

Savezu. Naime, događaji iz 1956. i 1968. godine su dokazali da do promjena neće doći sve

dok taj proces ne krene iz samog Sovjetskog Saveza. To se i dogodilo kada je Mihail

Gorbačov došao na vlast u Sovjetskom Savezu. On je započeo proces reformi u Sovjetskom

Savezu i odrekao se sovjetske dominacije nad zemljama Istočne Evrope. U svim

istočnoevropskim zemljama, osim Rumunije, komunistički režimi su pali mirno. Samo je u

Rumuniji režim odgovorio silom, ali je ubrzo doživio krah.

Prva promjena režima u Istočnoj Evropi dogodila se je Poljskoj. Još 1986. godine bilo

je jasnih naznaka da se vlada Vojceha Jaruzelskog klima. U septembru iste godine

amnestirani su svi protivnici režima. Privredna situacija se pogoršavala i došlo je do niza

dugotrajnih štrajkova. U takvoj situaciji javio se opozicioni pokret Solidarnosti. Ne obazirući

se na protivljenje vojske i tvrde partijske frakcije, Jeruzelski je legalizovao Solidarnost u

aprilu 1989. godine i pristao je na uvođenje višestranačja. Na izborima, koji su održani u

junu iste godine Solidarnost je dobila 99 od 100 mjesta u Parlamentu. Nakon toga formirana

je vlada, čiji je predsjednik postao Tadeuš Mazovjecki. Tako je Poljska postala prva zemlja u

Istočnoj Evropi, koja je dobila nekomunističku vladu nakon više od četrdeset godina.

Imenovanje ove vlade podržao je i sam Gorbačov. U januaru 1990. godine održani su i

predsjednički izbori, na kojima je pobjedio Leh Valensa, lider Solidarnosti. Sada je bilo jasno

da je komunizam definitivno pao u Poljskoj i njezin tok istorije je krenuo novim putem.

U maju 1988. godine na čelo Komunističke partije Mađarske, poslije smrti Janoša

Kadara, došao je Karolj Gros. Proces promjene režima u Mađarskoj je krenuo i junu 1989.,

kada je u Budimpešti vraćeno tijelo Imre Nađa, pogubljenog 1956. godine. Njegova sahrana

pretvorila se u velike demonstracije protiv režima. Tada je i partijsko rukovodstvo odalo

počast Nađu. Nakon toga se partija sredinom ljeta transformisala u Socijalističku stranku,

pokušavajući sebe predstaviti u novom svjetlu i tako sačuvati svoju moć. Uveden je

višestranački sistem, a najjače opozicione stranke su postale Savez slobodnih demokrata i

Demokratski forum. Na izborima održanim početkom 1990. godine najviše glasova je osvojio

Demokratski forum. Predsjednik Mađarske postao je Jožef Antal, koji je bio član Stranke

desnog centra.

Pad režima u Čehoslovačkoj bio je najbrži. Ključni datum je bio 17. novembar 1989.

godine, kada su sazvane demonstracije u znak sjećanja na pedesetu godišnjicu pogubljenja

devet čeških studenata od strane njemačkih okupatora. Demonstracije su se pretvorile u

protesni marš protiv režima i tražene su hitne promjene. Dvadesetog novembra formiran je

Građanski forum za kordinaciju opozicionih aktivnosti, na čijem čelu je bio dramski pisac

Vaclav Havel. Od tada su svakodnevno održavane masovne demonstracije. Nakon toga, 24.

novembra, Politbiro je podnio kolektivnu ostavku i komunističko rukovodstvo je pod pritiskom

naroda odstupilo. Aleksandar Dubček ponovo je vraćen na položaj predsjednika parlamenta,

s kojeg je smijenjen poslije sovjetskog upada 1968. godine. Umjesto Gustava Husaka novi

predsjednik Čehoslovačke postao je Vaclav Havel. Njegov položaj je ovjeren i na izborima

održanim naredne godine. Nakon pada komunizma u Čehoslovačkoj ona se raspala na dvije

države, koje su u budućnost krenule samostalno.

Bugarska je jedina zemlja istočnog bloka u kojoj su državni udar izveli članovi

Politbiroa. Naime, u Bugarskoj je Todor Živkov vladao čak duže nego Janoš Kadar u

Mađarskoj. Na sjednici Centralnog komiteta, koja je održana 10 novembra 1989. godine,

Živkov je iznenađeno slušao kako njegovi dotadašnji saradnici čitaju tekst njegove ostavke.

Na mjestu predsjednika naslijedio ga je Petar Mladenov. U frakciji protiv Živkova bili su mlađi

ljudi, svjesni da su neophodne neke reforme. Pošto Živkov nije bio spreman da se povuće,

kojem je bilo skoro osamdeset godina, bio je sklonjen. Na slobodnim izborima, koji su u

Bugarskoj održani u junu 1990. godine, bivši komunisti kao Socijalistička partija osvojili su

47% glasova i tako reformisani još neko vrijeme uspjeli opstati na vlasti. No, partija je protiv

sebe imala većinu stanovništva. Politička borba za veće slobode se nastavljala i predsjednik

Mladenov je podnio ostavku. Njega je 1992. godine zamijenio lider Saveza demokratskih

snaga Željo Želev.

U Rumuniji je pad komunističke diktature ostvaren uz velike žrtve. Nikolaj Čauševski je

vjerovao da je najbezbjednije ustoličen od svih istočnoevropskih vladara. On je iskoristio

Komunističku partiju za svoju zločudnu tiraniju. Sve to mu je omogućio obimni sistem

potkazivanja, dobro opremljena privatna vojska i posebno okrutna policija. Rumunska

revolucija je karakteristična po tome što nije imala svoje istaknute vođe, već je bila djelo

širokih narodnih masa, koje su ustale protiv tiranije. Kap koja je prelila čašu punu gnjeva,

bilo je proganjanje protestantskog svečenika Mađara Lasla Tokeša u Temišvaru. Zbog toga

su 17. decembra 1989. godine u Temišvaru izbile demonstracije, koje su ugušene uz mnogo

žrtava. U znak solidarnosti sa Temišvarom izbile su masovne demonstracije u Bukureštu i

drugim rumunskim gradovima. Sve se odvijalo velikom brzinom i demonstracije su se

pretvorile u sveopštu borbu protiv Čauševskove tiranije. Čauševsku je naredio 22. decembra

da vojska otvori vatru na demonstrante. No, ta naredba nije poštovana. Ministar odbrane je

izvršio samoubistvo, a vojska se suprotsatvila tajnoj policiji. Bio je to kraj diktature.

Čauševsku je pokušao pobjeći sa svojom suprugom, ali su uhvaćeni. Vojni sud ih je 25.

decembra osudio na smrt i odmah su pogubljeni. Nekoliko sedmica poslije pada diktature, u

Rumuniji su se javile stare tradicionalne stranke. Bivši komunistički lideri, koji su kovali

zavjeru protiv Čauševskog, osnovali su Nacionalni front spasa, kao prelaznu vladu. Na opštim

izborima, održanim u maju 1990. godine, Nacionalni front spasa je odnio pobjedu, a njegov

lider Jon Iliesku je postao predsjednik Rumunije. U Rumuniji je došlo do pada diktature, ali

nije došlo do radikalne promjene, kao u Poljskoj, Mađarskoj i Čehoslovačkoj.

Godina 1989. je bila godina revolucija. Bile su to revolucije protiv diktature i korupcije.

S obzirom da su komunističke partije bile na vlasti u zemljama Istočne Evrope, one su bile

odgovorne za te probleme. Samim tim su revolucije bile usmjerene protiv tih partija i time

ujedno protiv samog komunizma. Glavni faktori koji su doprinijeli padu komunizma i

sovjetske prevlasti nad zemljama Istočne Evrope su slabija privredna situacija nego na

Zapadu, dugogodišnji protesti intelektualaca i sam Gorbačov.

Potrebno je istaknuti da istočnoevropske revolucije 1989. godine nisu izbile naglo već

su bile nastavak neuspjelih pobuna 1956. i 1968. godine. Revolucije nisu riješile ekonomske

probleme u zemljama koje su se našle u tranziciji. Prema poređenju sa zemljama Zapadne

Evrope materijalno stanje u tim zemljama je loše. Ipak većina stanovnika tih zemalja je bila

materijalno imućnija od stanovnika Azije ili Afrike. Uz sav trud da uhvati korak za Zapadnom

Evropom Istočna Evropa je još više osiromašila. Najvažnija posljedica istočnoevropskih

revolucija i raspada Sovjetskog Saveza bio je automatski nestanak Varšavskog pakta.

Njegovim nestankom prestao je i hladni rat, čiji su tamni oblaci više od 40 godina prekrivali

nebo savremene Evrope, koja će sada krenuti ponovo ljepšim putem u zajedničku

budućnost.

Ujedinjenje Njemačke

Njemačka je poslije Drugog svjetskog rata imala prvorazredni značaj za Evropu. Naime,

Zapadna Njemačka je bila zemlja s najvećim brojem stanovnika u zapadnoj Evropi, a njena

privreda najjača. Cjelokupna Njemačka bila je značajna zbog svog geopolitičkog položaja.

Hladni rat je između ostalog izbio i zbog Njemačke, jer bez nje Zapadna Evropa nije mogla

da se brani. Tokom cijelog perioda hladnog rata oba suprotstavljena bloka imali su različite

poglede na rješenje njemačkog pitanja. Zapad je težio ujedinjenju Njemačke, koja bi bila pod

njegovom kontrolom. Sovjetski Savez je težio da izbori neutralni status za Zapadnu

Njemačku. Tako bi je izvukao iz Zapadnog bloka i time automatski uveliko oslabio njegove

pozicije u Evropi. Do konačnog rješenja njemačkog pitanja nije se moglo doći sve do

slabljenja jednog od suparničkih blokova u Evropi. To se i dogodilo 1989. godine, kada je

došlo do previranja u Sovjetskom bloku, a tako i u samoj Istočnoj Njemačkoj. Time su

omogučeni uslovi za rješenje njemačkog pitanja.

Previranja u Istočnoj Njemačkoj su krenula tokom avgusta 1989. godine, kada su

hiljade Istočnih Nijemaca okupirale zapadnonjemačke ambasade u Budimpešti, Varšavi i

Pragu tražeći azil. Mađari su početkom septembra odlučili da ih puste da pređu na Zapad.

Isto su poslije toga učinili Česi i Poljaci. Vlasti u Istočnoj Njemačkoj su zahtjevale da vozovi

sa izbjeglicama iz Praga i Varšave pređu preko njene teritorije. To je izazvalo nove

demonstracije i prebjege u Zapadnu Njemačku. Od tada je svakodnevno iz Istočne u

Zapadnu Njemačku znalo prebjeći oko dvije hiljade ljudi. Oni koji su odlučili da ostanu u

Istočnoj Njemačkoj ni u kom se slučaju ne smiju smatrati pristalicama vladajućeg režima. Ni

teoretski nije bilo moguće zamisliti, a kamoli izvesti kolektivan prebjeg na Zapad miliona

Istočnih Nijemaca.

Ulje na ključalu situaciju dolila je i odluka istočnoberlinskog Politbiroa, koji je dao svoju

podršku masakru na trgu Tjenammen u Pekingu. Najviše demonstracija protiv režima

održano je u Lajpcigu. One su se održavale svakog ponedeljka uveče. Broj njihovih učesnika

se povećavao iz sedmice u sedmicu. Od samo nekoliko stotina demonstranata u septembru

njihov broj je 16. oktobra dostigao oko 200 hiljada. I u Berlinu je istog dana izašlo oko pola

miliona ljudi. Policija je pokušala da rastjera demonstrante, ali zbog velikog otpora nije

uspjela u tome. Slijedećeg dana, 17. oktobra, predsjednik Istočne Njemačke, Erik Honeker,

podnio je ostavku i svoju dužnost predao Egonu Krencu. No, Krenc, Politbiro i vlada su

podnijeli neopozive ostavke 8. novembra. Predsjednik privremene prelazne vlade postao je

Hans Modrov. Tih novembarskih dana 1989. godine došlo je i do rušenja berlinskog zida, koji

je i fizički podijelio Berlin 1961. godine. Ukinuta su ograničenja u putovanju i milioni Istočnih

Nijemaca su sada mogli da iskoriste to pravo, koje im je bilo ukinuto. Na prvim slobodnim

izborima, održanim u martu 1990. godine, u Istočnoj Njemačkoj najviše glasova osvojila je

Krščansko Demokratska Unija (CDU).

Pad komunističkog režima u Istočnoj Njemačkoj izbacio je u prvi plan pitanje ponovnog

ujedinjenja Njemačke. Sa sigurnošću se može tvrditi da je to bila želja svakog Nijemca, bilo

da je bio stanovnik Zapadne ili Istočne Njemačke. Većina Istočnih Nijemaca smatrala je da

Njemačka Demokratska Republika ne može da opstane kao nezavisna država. U Istočnoj

Njemačkoj želja većine je bila da ujedinjenje bude brzo. Pregovori između dvije Njemačke

trajali su tokom cijelog proljeća i ljeta 1990. godine. Uopšte nije bilo sporno teritorijalno

integrisanje Njemačke demokratske Republike u Saveznu Republiku Njemačku. To je riješeno

tako što će se teritorija Istočne Njemačke podijeliti u pet tradicionalnih pokrajina, koje će biti

uključene u Saveznu Republiku Njemačku. Glavna tema pregovora je bilo pitanje integracije

istočnonjemačke privrede. Zapadnonjemačka vlada je obećala da će istočnonjemačku valutu

konvertirati u njemčku marku po kursu jedan za jedan. Ipak ništa nije moglo zaustaviti

kolaps istočnonjemačke industrije. No, Helmut Kol je obećao da će podići standard istočnih

Nijemaca na nivo prosperiteta zapadnih Nijemaca.

Ponovno ujedinjenje Njemačke našlo se i na međunarodnom dnevnom redu. Poslije

jednog perioda oklijevanja, zapadni saveznici su prihvatili neizbježnu realnost. Međutim, ta

ideja nije bila baš popularna među susjedima na Istoku. Gorbačov je nakratko pokušao

osigurati neutralnost novoproširene države, ali nije uspio. Na sastanku s Kolom prihvatio je

članstvo povećane Njemačke u NATO-u. Za uzvrat je dobio dozvolu da se ruska vojska zadrži

u bivšoj Istočnoj Njemačkoj do kraja 1995. godine. Dobio je i obećanje da njemačke jedinice

u NATO-u niti bilo koja druga jedinica NATO-a neće biti raspoređene u bivšoj Istočnoj

Njemačkoj.

Svečano ujedinjenje Njemačke obavljeno je 1.oktobra 1990. godine. Novoujedinjena

Njemačka je bila teritorijalno manja od predratne Njemačke. Naime, teritorija Istočne Pruske

ostala je u sastava bivšeg Sovjetskog Saveza, a teritorija iza linije Odra-Nisa je ostala u

sastavu Poljske. Da nije došlo do pada komunizma i nestanka Varšavskog pakta, vjerovatno

još neko vrijeme ne bi došlo do ujedinjenja Njemačke. Međutim, činjenica je da je ponovno

ujedinjenje Njemačke poništilo jedan od rezultata poslijeratne hladnoratovske podjele

Evrope.

Oporavak i razvoj industrije u Zapadnoj Evropi

Posljedice Drugog svjetskog rata bile su katastrofalne po privredu cjelokupne Evrope.

Naime, rat je donio velika razaranja i potpunu paralizu privrednih aktivnosti. Tako je

industrijska proizvodnja u Zapadnoj Evropi 1946. godine bila na 20% nivoa proizvodnje iz

1939. godine. Jedino je Britanija, koja je imala manje direktne štete nego ostale zemlje

kontinenta, uspjela povratiti predratni nivo proizvodnje već 1946. godine.

Veliki podsticaj oporavku zapadnoevropske privrede bio je Maršalov plan. Iako je to bilo

političko oruđe usmjereno protiv komunizma u Evropi, plan je dao podršku zapadnoevropskoj

industriji i ubrzao njen oporavak u jeku najjačeg perioda hladnog rata. Od 1947. do juna

1950. godine Maršalovim planom u najugroženije zemlje Zapadne Evrope uloženo je oko 14

milijardi američkih dolara. Najveći dio tog kolača je dobila Savezna Republika Njemačka, čija

je industrija bila najrazorenija. U njemačku industriju nije uloženo najviše samo zato što je

bila najviše razorena, već zato što je Njemačka bila obavezna platiti veliku ratnu odštetu, a to

nije mogla bez jake privrede. Tako je nakon 1947. godine oporavak zapadnoevropske

privrede bio brži od očekivanog i tako je proizvodnja 1950. godine za 35% procenata bila

veća od predratne. Najupečatljiviji pomaci zabilježeni su u proizvodnji čelika, čija je

proizvodnja između 1947. i 1950. godine porasla za 70%, zatim cementa 80%, motornih

vozila 150%, a naftnih proizvoda za 200%.

U industriji su se poslije Drugog svjetskog rata, dogodile velike strukturne promjene.

Naime, ugalj i čelik bili su u osnovi nosioci industrijskog razvoja. Sve do 1945. godine ugalj je

bio primarni izvor energije u industrijskoj proizvodnji. Već tridesetih godina počela se osjećati

nestašica uglja u Evropi. Tu nestašicu su uzrokovale sve veće energetske potrebe evropskog

tržišta. Ta situacija se mijenja poslije 1945. godine. Od tada je ugalj postepeno zamijenjen

naftom i njenim derivatima. Kako je nafta sada postala primarni izvor energije, automatski se

razvila i naftna industrija. Tako su zapadnoevropski kapaciteti za preradu nafte porasli sa

predratnih 4% na 20% u 1960., kada su podignute velike rafinerije u Roterdamu,

Sautemtonu i Hamburgu. Takođe je u tom periodu izgrađena i velika mreža naftovoda. Sve

to nam ukazuje da je više od 50% energetskih potreba u Zapadnoj Evropi šezdesetih godina

pokrivala nafta. To dokazuju egzaktni podaci o uvozu nafte u Evropu. Naime, 1929. godine

uvezeno je 17 miliona tona sirove nafte, a 1967. godine 450 miliona tona. Međutim,

zavisnost od samo jedne vrste energije stvarala je nove probleme. Iako je nafta bila mnogo

jeftinija od uglja, postojale su opasnosti od privremenih prekida u njenom snabdjevanju prije

svega zbog političkih kriza na Bliskom Istoku. Evropske države su pokušale da preduhitre ove

nepovoljnosti istraživanjem drugih izvora energije, posebno nuklearne i prirodnog gasa.

Velike količine prirodnog gasa pronađene su u Sovjetskom Savezu, Nizozemske i još nekim

zapadnoevropskim zemljama. Primjena nuklearne energije u proizvodnji električne energije

zaostajala je zbog skupog tehnološkog procesa, ali je od osamdesetih godina postala jedan

od najznačajnijih energetskih izvora u velikom broju evropskih zemalja.

Veliki procvat poslije rata je doživjela hemijska industrija, koja je pedesetih godina

utrostručila svoju proizvodnju. Tada je mnogo novih sintetičkih sirovina zamijenilo prirodne

sirovine poput prirodnih vlakana, drveta i ostalih sirovina u petrohemijskoj i farmaceutskoj

industriji. Osim što su bile suočene sa međusobnom konkurencijom na kontinentu, evropske

hemijske industrije nadmetale su se protiv divovskih američkih koncerna, koji su plasirali

svoje konkuretske proizvode na zapadnoevropsko tržište.

Evropska automobilska industrija dostigla je svoj veliki procvat šezdesetih godina.

Njemačka je tih godina imala godišnju proizvodnju oko tri miliona motornih vozila, a u isto

vrijeme Velika Britanija i Francuska su proizvodile jedan i po milion vozila, a Italija milion

vozila godišnje. Tokom osamdesetih godina Italija, Francuska i velika Britanija su proizvodile

oko dva miliona vozila godišnje. Što se tiće vazduhoplovne industrije njen razvoj je bio sporiji

poslije rata. Ni francuska, ni britanska avio industrija, sve do razvoja konkorda, nisu mogle

da izdrže trku sa američkim proizvođačima aviona. Najveći evropski proizvođači električnih

aparata su postali njemački Simens, britanski Engliš Elektrik i nizozemski Filips. Njemačke

firme su se specijalizovale za proizvodnju teške opreme, kao što su električne turbine i

transformatori. Filips se bavio prije svega proizvodnjom televizora, radio-aparata i drugih

kućanskih aparata.

Jednom riječju slobodno se može reći da je industrijski razvoj u Zapadnoj Evropi poslije

Drugog svjetskog rata bio snažan. Pored finansijske pomoći iz SAD-a, koja je došla u vidu

Maršalovog plana, sigurno je da do tako snažnog razvoja ne bi došlo bez razvoja nauke i

tehnologije, koji je takođe krenuo krupnim koracima poslije rata. To je bio napredak bez

premca. Napredak u Zapadnoj Evropi je njenim stanovnicima omogućio viši životni standard,

nego stanovnicima zemalja Istočne Evrope i Sovjetskog Saveza.

Privreda Sovjetskog Saveza i istočnoevropskih zemalja

Sovjetska privreda se brzo oporavila od ratnih razaranja. Industrijski oporavak

Sovjetskog Saveza krenuo je krupnim koracima poslije rata. Poljoprivreda je slabije

napredovala. Za slabije napredovanje poljoprivrede u Sovjetskom Savezu nisu bile samo loše

žetve već i zato što joj u cjelokupnom sovjetskom privrednom sistemu nije dat odgovarajući

značaj.

Pod Staljinom je privredni sistem bio pod najstrožijom kontrolom. Osnovno pravilo

privredne politike u Sovjetskom Savezu je bio prednost teške industrije nad poljoprivredom,

lakom industrijom i proizvodnjom robe široke potrošnje. Stoga su sovjetska teška industrija i

industrija oružja postizale velike rezultate. Taj uspjeh ne bi bio moguć bez prinude i velikih

ljudskih odricanja. Sovjetski Savez je pod Staljinom predstavljao klasični primjer prinudno

brze industrijalizacije. Naime, desetine miliona Sovjeta premješteno je iz poljoprivrede u

industriju i na druge nepoljoprivredne poslove. Staljinički ekonomisti su tvrdili da baziranost

na tešku industriju stvara preduslove za opšti privredni razvoj i povečanje životnog

standarda. Neosporno je da je Sovjetski Savez u vrijeme Staljina postao druga industrijska

sila svijeta. Sjenku na to baca činjenica da je životni standard u Sovjetskom Savezu, iako je

rastao, bio daleko na nižem nivou nego u zemljama Zapadne Evrope.

Staljinovi nasljednici su se suočili sa potrebom hitne reorganizacije pojloprivrede i

industrije. Teška industrija je i dalje zadržala svoj prioritet, ali se od tada mnogo više počelo

ulagati u poljoprivredu, stambenu izgradnju i proizvodnju robe široke potrošnje. Rezultati

nove politike bili su brzi i pozitivni. Na to ukazuju podaci o količini požnjevenog žita. Godine

1956. požnjeveno je 127 miliona tona, a već 1958. godine 141 milion tona žita. Rekordna

žetva je bila 1966. godine i iznosila je 170 miliona tona. Proizvodnja čelika porasla je sa 54

miliona tona u 1958. godini na 84 miliona u 1964. godini. U tom periodu j udvostručena i

proizvodnja nafte od 113 na 225 miliona tona. Ovo razdolje do sredine šezdesetih obilježeno

je velikim privrednim rastom, ali poslije tog perioda dolazi konsatntni period usporavanja i

vidnog zaostajanja privrede.

Uzroci opadanja sovjetske privrede od sedamdesetih godina bili su razni. Prije svega

ponovo je bio bačen akcenat na razvoj teške industrije na uštrb svega ostalog. Naime,

rukovodstvo Sovjetskog Saveza istovremeno je pokušalo da postigne veliki uspjeh na više

različitih projekata, što je bilo veoma pogrešno i destruktivno se odrazilo na budući razvoj

sovjetske privrede. Ni da su imali veću količinu kapitala ne bi postigli željeni efekat. Pored

velikih izdataka za odbranu nastojali su da prate i svemirski program Sjedinjenih Američkih

Država, što je dodatno vršilo veliko opterećenje za sve slabiju privredu. Osim svih tih činilaca

niskom privrednom rastu doprinijela je i tehnološka zastarjelost proizvodnih pogona i

cjelokupne infrastrukture. Desetkovanoj sovjetskoj privredi osamdesetih godina više nije

mogla pomoći ni Gorbačovljeva Perestrojka.

Privredni razvoj komunističkih zemalja istočne Evrope uglavnom je imao model kao i

Sovjetski Savez. Pošto su komunisti preuzeli vlast industrija je nacionalizovana i preduzete su

mjere za kolektivizaciju poljoprivrede. Sovjetski Savez je insistirao da istočnoevropske zemlje

svu svoju vanjsku trgovinu usmjere prema njemu. Da bi Sovjetski Savez mogao kontrolisati

privredu istočnoevropskih zemalja u januaru 1949. osnovan je Komekon. To je bio Savjet za

međusobnu ekonomsku pomoć. Međutim, to nije bila zajednica ravnopravnih. Naime,

sovjetske izvozne cijene za sirovine i mašine bile su mnogo veće od cijena na svjetskom

tržištu, a istočnoevropske zemlje su bile primorane da svoju robu jeftino prodaju Sovjetima.

Sovjetski model, koji je primjenjivan u privrednom razvoju istočnoevropskih zemalja,

imao je iste refleksije na privredu tih zemalja, kao i u samom Sovjetskom Savezu. Nagli

porast industrijske proizvodnje pedesetih godina doveo je do zastoja početkom šezdesetih

godina. Krajem šezdesetih godina došlo je do ponovnog uzleta proizvodnje. Sedamdesetih

godina zemlje Istočne Evrope imale su velike dugove na Zapadu, koje njihove privrede nisu

bile u mogućnost isplaćivati. To je izazvalo, osamdesetih godina, slabljenje tih privreda, a

potom njihov sunovrat. Tokom ovog cijelog perioda, slično kao i u Sovjetskom savezu,

istočnoevropske zemlje davale su prednost teškoj industriji i sve su imale velikih poteškoća

sa poljoprivredom. Tako je poljoprivredna proizvodnja Istočne Njemačke, Mađarske i

Čehoslovačke, u periodu od 1960. do 1963. godine, bila manja nego u periodu prije rata. Svi

ti činioci nepovoljno su se odrazili na životni standard stanovništva istočnoevropskih zemalja.

Kako se približavala 1989. godina ubrzano je opšte propadanje istočnoevropske

privrede. Komekon više nije ni postojao, jer su privredna kretanja tih zemalja krenula u

različitim smjerovima, približavajući se Zapadnoj Evropi, a raspadom Sovjetskog Saveza

njegovo se tržište smanjivalo. Nakon pada komunizma i raspada Sovjetskog Saveza bivše

komunističke zemlje i novonastale države prolaze kroz period tranzicije. Sav taj period

privredne tranzicije je obilježen velikom nezaposlenosti i još nižim životnim standardom.

Razvoj evropskog saobraćaja

Za vrijeme rata evropski putevi i pruge su pretrpili velika razaranja. Njihov oporavak je

bio brži nego što je očekivano 1945. godine. Poslijeratni oporavak i razvoj saobraćaja u

Evropi zasigurno je ubrzao oporavak i procvat njene industrije i poljoprivrede.

Željeznička mreža u Velikoj Britaniji, za razliku od francuskih i njemačkih, nije imala

velikih ratnih oštečenja. Željeznička mreža, koja je zajedno u Francuskoj i Njemačkoj imala

više od 70 hiljada kilometara pruge, brzo je osposobljena. Nakon rekonstrukcije oštečenih

pruga u Evropi dolazi period napretka u evropskom željezničkom saobraćaju. Uskotračne

pruge zamjenjuju se normalnim kolosjekom. Odmah poslije toga uvode se lokomotive na

dizel pogon. Krajem pedesetih godina počinje modernizacija željezničkog saobraćaja. Naime,

tada se započinje sa elektrifikacijom željezničke mreže i ukidaju se nerentabilne željezničke

linije. U tom periodu prevoz tereta i putnika željeznicom bio je za 60% veći nego u

predratnom periodu. Iako su željeznici konkurisala druga prevozna sredstva, povečavanje

broja drumskih vozila uzrokovalo je česta zagušenja evropskih puteva. To je davalo

određenu prednost željezničkom nad drumskim saobraćajem. Tehnološki napredak je osjetan

i u razvoju željeznice. Tako se u nekim zapadnoevropskim državama osamdesetih godina, na

glavnim pružnim pravcima uvode brzi vozovi, koji mogu razviti brzinu oko 200 kilometara na

sat.

Veliki napredak napravljen je u vazdušnom saobraćaju. U periodu između 1948.-1965.

godine obim vazduhoplovnog saobraćaja povećan je za deset puta i nastavio je da se

povećava. U blizini svih velikih evropskih gradova sagrađeni su savremeni aerodromi. Većina

avio-prevoznika u Evropi je držala monopol, tako da su cijene letova bile mnogo skuplje nego

u Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskom Savezu. Krajem pedesetih godina prvi put

je više putnika preko Atlanskog okenana prevezeno avionima nego brodovima. Poslije toga

plovidba je postala privilegija bogatih turista, lagodnija ali i mnogo skuplja od šestosatnog

leta.

Takođe je veliki napredak postignutu razvoju drumskog saobraćaja. U Ratu su uništeni

mnogi automobili i kamioni. Godine 1948. u Zapadnoj Evropi je bilo u upotrebi oko pet

miliona vozila. Do 1957. godine broj motornih vozila je utrostrućen. Svake se godine

proizvodnja motornih vozila povećavala i početkom osamdesetih godina na evropskim

drumovima je bilo više od sto miliona vozila. Automobil je riješio mnoge probleme,ali je

stvorio druge. Pokretljivost je postala veća. Tako su milioni radnika i službenika dolazili na

posao u velike evropske gradove. To je uzrokovalo česte sabraćajne paralize evropskih

puteva i gradova. Da bi se to spriječilo krenulo se sa izgradnjom novih super-autoputeva i

modernizacijom postojećih, pa se tako kilometraža puteva neprestano uvećavala.

Razvoj saobraćaja u Evropi poslije Drugog svjetskog rata bio je usko povezan sa

oporavkom i procvatom evropske industrije. Saobraćaj je arterija svake privrede i ako on iz

nekog razloga zaostaje automatski će dovesti i do pada privrede neke zemlje. Saobraćajni

razvoj u Evropi i svijetu poslije 1945. godine bio je revolucionaran i uveliko je olakšao i

ubrzao prevoz roba i putnika na bilo koju destinaciju nego što je to bilo ranije.

Revolucionarni razvoj saobraćaja zasigurno ne bi bio moguć bez stalnog napretka nauke i

tehnologije.

Razvoj nauke i kulture

U svim evropskim zemljama poslije rata je došlo do opšte revolucije znanja, koja se

osjetila u svakoj oblasti. To se odnosilo i na reformu školstva u pravcu demokratizacije koja

se osjetila u svakoj oblasti kao i na bum u visokom obrazovanju. Većina univerziteta je

proširila svoje kapacitete, a pedesetih i šezdesetih osnivani su novi univerziteti. Nauka i

tehnologija dobile su značajnu ulogu u društvu i državi i postale su osnovni pokretač razvoja.

U mnogim evropskim državama uspostavljena su ministarstva za nauku i tehnologiju i dio

nacionalnog dohotka odvajao se za naučna istraživanja.

Predratni i ratni napredak nauke poslije rata je korišten za civilne potrebe. U oblasti

medicine na tržištu se pojavila nova grupa lijekova protiv infektivnih i duševnih bolesti. Tako

je tuberkuloza, bolest koja je u prošlosti nosila ljudske živote, svedena na minimum. Bio je to

početak napretka u medicini. Hirurgija se razvila do te mjere da je nekada što se činilo

nestvarnim, poput presađivanja organa i ugradnje srčanih pesmejkera, sada postalo

stvarnost. U potrazi za tajnama genetskog koda biomehaničari su ustanovili nove oblasti

poput molekularne biologije. Sada je biološka manipulacija postala realna mogućnost. Nova

tehnološka revolucija krenula je sa pronalaskom poluprovodnika 1948. godine, a zatim

integralnih kola, lasera, sistema za navođenje, te sistema za obradu i kontrolu podataka. Bilo

je to vrijeme velikog uzbuđenja među naučnicima i tehnolozima.

U poređenju sa prirodnim naukama, društvene su neko vrijeme poslije rata stagnirale.

Dok za fizičare nacionalne granice nisu mnogo značile, one su za većinu filozofa, književnika i

pjesnika imale veliku važnost. Tako su u Evropi postojale mnoge filozofske škole, koje nisu

imale ništa zajedničko, tj. ni temu kojom su se bavile, niti jezik koji su koristile. Odmah

poslije rata poraslo je interesovanje za sociologiju i političke nauke. Na Zapadu je i dalje bilo

veliko inetresovanje za istoriju. Savremena istorija dobila je veliki značaj. Značajna sporna

pitanja tog doba bila su rasprava njemačkih istoričara o početku Prvog svjetskog rata, a

kasnije osamdesetih godina i debata o nacizmu.

U početku je bilo teško odrediti posebne pravce u književnosti. Pedesetih godina mnogi

intelektualci su počeli da ustaju protiv društva, koje je, kako su tvrdili, ''samozadovoljno,

konzervativno, nepošteno i lišeno kulturnih vrijednosti''. Kasnije su se u književnim

krugovima pojavile jake primjese antiamerikanizma, što je imalo jak uticaj na univerzitete. To

je zasigurno bilo opravdano, jer su često predsjednici Sjedinjenih Američkih Država tokom

hladnog rata imali veliki uticaj na politiku zapadnoevropskih lidera. Društvo je odgovaralo na

te kritike proglašavajući književnike ''neodgovornim, destruktivnim u svom kritičkom stavu i

nesvjesnim osnovnih činilaca društvenog, privrednog i političkog života''. Dok su književnici i

dalje osuđivali društvo, njihovi kritičari su tvrdili da je u mnogim novim filmovima, dramama i

romanima sa političkim temama stvarnost prikazana u potpuno drugačijem svjetlu. Ove

rasprave su trajale sve do početka osamdesetih godina, kada je opšta klima u društvu

postala mnogo umjerenija. U svakom slučaju ovakva uzbuđenja bila su ograničena na samo

određene književne, intelektualne i političke krugove i bila su dio tadašnjih opštih evropskih

kretanja. Razvoj filma tridesetih godina ugrozio je pozorišnu umjetnost. Poslije rata, u nekim

momentima, i film je doživio sličnu sudbinu zbog naglog razvoja televizije.

Tako je u Britaniji i nekim evropskim zemljama u periodu između 1957. i 1967. godine

došlo do zatvaranja znatnog broja kina, zbog naglog razvoja televizije. Uticaj televizije

postepeno je rastao prateći njeno širenje sa povečanjem broja pretplatnika. Televizija je

privlačila mnogo brojniju publiku od njenog starijeg brata, masovnog medija radija i stoga je

stekla mnogo veći uticaj na šire društvene slojeve. Kroz njen uticaj na šire društvene slojeve,

ona ima veliko dejstvo i na politiku. Kulturni uticaj televizije je bio problematičan. Osnovni

zadatak novog medija bio je razonoda. Televizijski programi su često pravljeni da zadovolje

sve gledaoce. Mnogi intelektualci su imali odbojnost prema televiziji, koja je postajala novi

stil života. Televizija je sa svojim uticajem određivala dnevni raspored gotovo cijele nacije i

imala je značajan uticaj i na nacionalne lidere. Ona je postavljala nove i gušila stare kulturne

vrijednosti. Sa pojavom i razvojem televizije javila se masmedijalna kultura, koja pored svojih

prednosti ima i jako loš uticaj na šire mase.

Poslijeratni razvoj nauke i tehnologije bio je revolucionaran. Najveći napredak postignut

je u prirodnim naukama. On je korišten za civilne potrebe i dobrobit cjelokupnog društva.

Poslije 1945. godine broširana izdanja knjiga i gramofonske ploče približile su književnost i

muziku širim masama što u prošlosti nije bilo. Potom su ploče zamijenjene audio kasetama, a

ove su zamijenjene kompakt diskovima. Došlo je i doba računara koji su od velike pomoći u

daljem razvoju i približavanju nauke i kulture masama. Tu je sa razvojem televizije i

neizbježan razvoj masmedijalne kulture sa veoma lošim uticajem na odgoj mladih generacija.

Sve je to postignuto u životnom vijeku jedne generacije.

Kultura u Sovjetskom Savezu i istočnoevropskim zemljama

Dok je trajao rat mnogi sovjetski intelektualci su se nadali da će poslije rata doći do

popuštanja političkog nadzora i većih kulturnih sloboda. Prvih poslijeratnih godina stanje se

nije ni malo promijenilo na bolje i oni su bili razočarani. Naime, poslije rata svaki vid

kulturnog života je bio pokriven čitavim nizom dekreta i time je izvedeno strogo kontrolisanje

kulture.

Kultura je u poslijeratnom Sovjetskom Savezu morala da se drži partije. Čuvena parola

tog vremena je bila ''socijalistički realizam''. Međutim, to uopšte nije značilo da sovjetski pisci

i slikari trebaju prikazati stvarnost realno, već naprotiv da postojeće stanje uljepšaju.

Sovjetski istoričari, filozofi i ekonomisti su morali stalno da citiraju Marksa, Lenjina i Staljina.

Romani, pozorišne predstave i knjige napisane u tom periodu morali su isključivo da prikažu

napredno stanje društva sa pozitivnim junacima. Stvarni sukobi su bili tabu, jer prema

zvaničnoj političkoj doktrini sukoba u sovjetskom društvu nije bilo. Za zvaničnu politiku

postojao je samo sukob između dobrih i boljih. Pravi veliki umjetnici su žestoko napadani i

njihova djela niko nije smio da štampa niti da izlaže. Mnogi od njih su živjeli u teškim

uslovima, jer su faktički bili bez posla, a neki su izgubili i život. I mnoge naučne discipline u

tom periodu su prestale da postoje, a broj snimljenih filmova bio je zanemarljiv.

Postepeno poboljšanje u kulturnom životu dogodilo se poslije Staljinove smrti. Do

početka šezdesetih godina dosegnute su granice novih sloboda. Za vrijeme tog perioda

otopljavanja, smanjen je postojeći jaz između parola i stvarnog stanja. Većini pisaca i

umjetnika, koji su u poslijeratno doba potisnuti, sada je dozvoljeno da objavljuju i izlažu

svoje radove. U književnosti, pozorištu i filmu tada su obrađivane teme, koje su u

poslijeratno vrijeme bile zabranjene. Tih godina pojavile su se dvije različite struje. Na jednoj

strani su se liberali borili za veće kulturne slobode, a na drugoj je bio na sceni

neostaljinistički konzervatizam, koji se borio protiv intelektualaca i Zapada. Iako je dozvolio

određene kulturne slobode, Hruščov je u pogledu kulture bio na strani konzervativaca. '' Više

puta je jasno naglasio da nikada neće podržati objavljivanje koještarija u kjniževnosti i

umjetnosti, koje bi bile ideološki štetne ''.

Koliko je bio ograničen prostor novih sloboda pokazalo se u slučajevima velikih ruskih

pisaca Borisa Pasternaka i Aleksandra Solženjicina. Pasternak je 1958. godine dobio

Nobelovu nagradu za roman Doktor Živago, koji je prethodne godine štampan u Italiji, a ne

u Sovjetskom Savezu. On je bio primoran da se odrekne nagrade,a sovjetski mediji su ga

žestoko napadali nazivajući ga izdajicom svoje domovine. Solženjicinov roman Jedan dan u

životu Ivana Denisoviča, nije bio samo veliki književni događaj već i politička senzacija. To je

bio prvi opis života u nekom sovjetskom logoru za prinudni rad. I on je dobio Nobelovu

nagradu 1970. godine, a kod kuće su ga napadali da iskrivljuje stvarnost i bavi se

marginalnim dijelom života Sovjetskog Saveza. Nakon toga Solženjicin je protjeran iz

Sovjetskog Saveza. Sličnu sudbinu doživio je veliki broj sovjetskih pisaca, slikara,

kompozitora i filmskih umjetnika. Progon je u odnosu na staljinovo doba predstavljao veliki

napredak, jer bi tada ovi ljudi u najboljem slučaju završili u gulagu. Poslije odlaska Hruščova

s vlasti nadzor nad sovjetskom kulturom ponovo je zaoštren. Takođe su i naučne oblasti bile

pod strogom kontrolom. Najgore su prolazile takozvane partijske nauke filozofia, istorija i

ekonomija. Takođe su i prirodne nauke pretrpile veliku štetu od uplitanja političkog aparata.

Period prve poslijeratne decenije donio je razdoblje većih kulturnih sloboda u

istočnoevropskim zemljama, nego u Sovjetskom Savezu. Sovjetska ideologija je podržavana

verbalno, ali je opšte raspoloženje bilo okrenuto ka Zapadu, a intelektualci su se bavili

nacionalnim temama. Poslije 1955. godine kulturne prilike istočnoevropskih zemalja će

postati različite. Najviše sloboda je bilo u Poljskoj. Poljski intelektualci su mogli slobodnije da

putuju na Zapad, za razliku od njihovih kolega iz drugih istočnoevropskih zemalja. Poslije

sovjetske vojne intervencije 1968. godine u Čehoslovačkoj su uslijedile dvije decenije

kulturne represije. Vodeći liberalni intelektualci izgubili su posao i mogućnost da rade u

struci. I u Mađarskoj je bilo kultune represije. Mađarske su vlasti, za razliku od svojih čeških

kolega, bile popustljivije prema intelektualcima i postigli su s njima nevoljan kompromis.

Naime, stvorena je zona kulturnog rada, koju vlasti nisu podržavale, a nisu je ni zabranjivale.

Istočna Njemačka je u kulturnom pogledu postala pustinja sa samo nekoliko oaza. Uzrok

tome su bile masovne emigracije, sedamdesetih i osamdesetih, pisaca i umjetnika u Zapadnu

Njemačku. Od svih ovih zemalja najrepresivniji režim u kulturnom pogledu imala je

Rumunija.

Kulturni život Sovjetskog Saveza i komunističkih istočnoevropskih zemalja bio je u

velikoj mjeri samoizolovan od ostatka svijeta. Mnogo stvaralačkog rada i potencijala je

ugušeno raznim političkim zabranama. Ni u kom slučaju se ne smije posumnjati da su

sovjetski i istočnoevropski pisci, umjetnici i naučnici bili manje vrijedni od svojih zapadnih

kolega. Njihov veliki hendikep je bio u tome što nisu imali prilike da pokažu svoja djela i

znanja. Tako je bilo sve do kraja osamdesetih godina. Zato su intelektualci dali svoj veliki

doprinos pokretima za veće političke slobode, koji su konačno doveli do političkih promjena u

Istočnoj Evropi 1989. godine.

Zaključak

Drugi svjetski rat je bio najveći ratni sukob u istoriji čovječanstva. On je ostavio velike

posljedice u Evropi. Evropa je u njemu pretrpila velike gubitke. Ljudski gubici su iznosili oko

40 miliona ljudi. Mnoge države su pretrpile ogromne štete u svim granama privrede odnosno

industriji, poljoprivredi i saobraćaju. Veliki broj gradova je bio razoren do te mjere da se nisu

mogli prepoznati. Evropa se 1945. godine našla u pepelu i pred neizvjesnijom političkom

budućnosti nad kojom su se nadvili mračni oblaci hladnog rata.

Period istorije Evrope od 1945. do 1992. godine bio je hladnoratovski. To je period

podijeljene Evrope na dva antagonistička bloka. U Drugom svjetskom ratu izmjenjen je

dotadašnji odnos političkih snaga. Sovjetski Savez je zahvaljujući svom velikom doprinosu u

borbi protiv fašističkih snaga izašao iz rata kao značajna politička sila. Prisutnost njegovih

vojnih snaga u istočnoevropskim državama omogučili su mu uvođenje komunističkih režima

u te zemlje. Ti njegovi potezi su bitno uticali na razvoj odnosa u Evropi i svijetu. Naime,

zapadni saveznici su se zabrinuli za svoje pozicije. Ako su u ratu prihvatili Staljinovu politiku

sada više nisu bili obavezni. Tako je došlo do hladnog rata. Uzrok hladnom ratu bilo je opšte

nepovjerenje i veliki strah među bivšim saveznicima.

Među zapadnim kapitalističkim državama nastale su značajne promjene. Sjedinjene

Američke Države su zahvaljujući svojoj vojnoj sili, političkoj i ekonomskoj snazi postale

apsolutni hegemon zapadnog svijeta. Velika Britanija i Francuska, koje su ranije bile velike

sile, iz rata su izašle dosta oslabljene. Na slabljenje njihove sile, pored ratnih gubitaka,

posebno je uticao i proces raspadanja njihovog kolonijalnog sistema. S druge strane

poražene fašistička Njemačka i Italija prvih poslijeratnih godina nisu imale nikakve

mogučnosti djelovanja u vrhu kapitalističkog svijeta. Tako je sudbinom Evrope sve manje

upravljano iz njenih metropola, a sve više iz Moskve i Vašingtona.

Smrt Josifa Visarionoviča Staljina 1953. godine je prekretnica u istoriji Evrope pedesetih

godina. Međutim, odnosi između dva antagonistička bloka nisu poboljšani koliko se očekivalo.

Ni Staljinovi nasljednici Sergej Hruščov i Leonid Brežnjev nisu želili da oslabe svoj uticaj na

Istočnu Evropu. Oni čak nisu bili spremni ni da dopuste liberalni komunistički režim, što su

Mađarska 1956. i Čehoslovačka 1968. godine osjetile na vlastitoj koži. Mišljenje Hruščova i

Brežnjeva bilo je da komunistički sistem dobro funkcioniše i da će odnijeti prevagu u

nadmetanju sa Zapadom, pa prema tome nije bilo nikakvog razloga za reformu. Na Zapadu

je tada postalo jasno da do promjena unutar komunističkog sistema neće doći ako one ne

krenu iz Moskve.

Da bi povratile svoj ugled u zapadnom svijetu, a ujedno ubrzali procvat svoje

obnovljene poslijeratne privrede, šest zapadnoevropskih država je u Rimu 1957. godine

osnovalo Evropsku ekonomsku zajednicu. Prve članice Zajednice su bile Francuska, SR

Njemačka, Italija, Nizozemska, Belgija i Luksemburg. U početku je to bio prostor zajedničkog

tržišta. Kako je Zajednica bila prosperitetna stalno su se javljale nove zemlje sa željom da

uđu u Zajednicu, a koje su u početku bile rezervisane prema njoj. Tako je 1973. godine

došlo do prvog proširenja Evropske ekonomske zajednice. Tada su u članstvo ušle Velika

Britanija, Irska i Danska. Godine 1981. članica postaje Grčka, a 1986. godine Španije i

Portugalija. Uporedo sa njenim širenjem tekao je i njen razvoj odnosno čvršće povezivanje

zemalja članica. Tako je 1968. godine osnovana jedinstvena carinska unija. Uvedeni su i

direktni izbori za zajednički Parlament. U februaru 1992. godine potpisan je Mastrihtški

ugovor, kojim je rođena Evropska Unija. Dakle, osnivanjem Evropske ekonomske zajednice

uspostavljeni su temelji današnjoj modernoj Evropi.

Najznačajnija prekretnica osamdesetih godina bila je pobjeda reformskih snaga u

Sovjetskom Savezu na čelu sa Mihailom Gorbačovom i desovjetizacija Istočne Evrope. Već

odavno je prije toga komunistički sistem prestao da funkcioniše. Privredna situacija u

Sovjetskom Savezu i istočnoevropskim zemljama bila je teška. Sve je to uzrokovalo krize u

Istočnoj Evropi 1989. i 1990. godine. Posljedice tih kriza bile su pad komunizma, raspad

Sovjetskog Saveza i ponovno ujedinjenje Njemačke. Padom komunizma i raspadom

Sovjetskog saveza automatski je došlo i do nestanka Varšavskog pakta sa istorijske scene.

Varšavski pakt je bio jedan od instrumenata održavanja stalne napetosti u hladnom ratu.

Time je okončann i hladni rat, čiji su tamni oblaci gotovo pola vijeka prekrivali Evropu.

Iako su se evropske privrede odvojeno razvijale, odnosno u dva suprotstavljena

sistema, bilo je i nekih sličnosti između poslijeratnog razvoja Istočne i Zapadne Evrope.

Privredni oporavak bio je brz i u jednom i u drugom dijelu Evrope. Međutim, pogrešno

upravljanje privrednim kapacitetima u Istočnoj Evropi dovelo je do zaostajanja u daljem

razvoju istočnoevropske privrede za zapadnom. Posljedica zaostajanja privrede bila je nizak

životni standard stanovništva u odnosu na zapadni. Velika greška u upravljanju privredom

istočnoevropskih zemalja bila je prednost, koja je data teškoj industriji na štetu ostalih

privrednih grana. Veliki napredak je postignut u nauci i tehnologiji u proteklom periodu. To je

bio period revolucije znanja u svakoj naučnoj oblasti. Kulturni život Evrope takođe se razvijao

odvojeno u dva antagonistička bloka. Pisci i drugi umjetnički i kulturni stvaraoci su na

Zapadu uživali velike slobode, a na istoku Evrope je bilo suprotno. Kulturni život Sovjetskog

Saveza i istočnoevropskih zemalja bio je samoizolovan od ostatka Evrope i svijeta. Taj

samoizolovani kulturni život neprestano je bio pod kontrolom komunističke partije i mnogo

progresivnog stvaralačkog rada je ugušeno političkim zabranama.

Zajedničko u svakom istorijskom periodu Evrope od 1945. do 1992. godine je promocija

ugroženosti. To podrazumijeva promociju straha od drugog antagonističkog bloka, različitog

ekonomsko-političkog sistema te u vojnom pogledu jačeg ili jednako snažnog. Takođe ovaj

period karakteriše neuravnoteženost ekonomski razvijenog i bogatijeg Zapada u odnosu na

Istok, koji je u stalnom privrednom zaostatku za Zapadom. U takvoj situaciji Evropljani

počinju međusobno da se integrišu u jednu Zajednicu i taj proces se nastavlja poslije

završetka hladnog rata. Evropa u tom procesu želi sačuvati svoje bogatstvo, koje se ogleda,

u jedinstvu različitih kultura, tradicija i običaja.

Dakle, pad komunizma u Istočnoj Evropi otvorio je puteve novoj, svijetlijoj, evropskoj

budućnosti. Otvorio je i vrata zajedničkog evropskog doma što su mnogi stalno priželjkivali.

Konačno je završen poslijeratni, hladnoratovski politički poredak, koji je više od četrdeset

godina dijelio Evropu i uzrokovao stalnu napetost. Evropa je od 1992. godine krenula u novu

budućnost bez napetosti, koje su je pratile u njenom istorijskom periodu od 1945. do 1992.

godine.

Izvori i literatura

1. Altman, Gavro: Varljivi spokoj Evrope, “Dnevnik”, Novi Sad, 1985.

2. Berend, Ivan: Centralna i Istočna Evropa 1944-1993, “CID” Podgorica, 2001.

3. Calvocoresi, Peter: Svijetska politika nakon 1945., Nakladni zavod

“Globus”, Zagreb, 2003.

4. Dukovski, Darko: Usud Europe, C.A.S.H., Pula, 1999.

8. Historija čovječanstva, 20. stoljeće, I-IV, IKP “Naprijed”, Zagreb, 1969.

6. Istorija 2, IRO “Vuk Karađić”, Beograd, 1985.

7. Istorijski atlas, Zavod za kartografiju “Geokarta”, Beograd, 1997.

8. Kenedi, Pol: Uspon i pad velikih sila, “CID”, Podgorica, 1999.

9. Laker, Volter: Istorija Evrope 1945-1992, IP “Clio”, Beograd, 1999.

10. Povijest svijeta od početka do danas, IKP “Naprijed”, Zagreb, 1977.

11. Savremeni svet, IRO “Vuk Karađić”, Beograd, 1984.

12. Svet posle Drugog svetskog rata, IP “Sloboda”, Beograd, 1975.

13. The Times, Narodi Europe, Naklada Zadro, Zagreb, 1997.

14. The Times, Povijest Svijeta, Henacom, Zagreb, 2002.

15. www.dadalos-europe.org

16. www.projuris.org