Zvonko KovaKANON U MEUKNJIEVNIM ZAJEDNICAMA I INTERKULTURNA POVIJEST KNJIEVNOSTI (u tezama)Sarajevske Sveske br. 08/09Knjievni kanon, kako ga tumai suvremena teorija knjievnosti ne odnosi se samo na provjerene vrijednosti iz knjievnoga naslijea, koje se i u uvjetima razvijenijih knjievnih kultura rijetko iznova uspostavljaju, preispituju, pa se tek razliito interpretiraju, nego je on pojava s kojom rauna i knjievna kritika, izdavai i nastava knjievnosti, pa esto zasluuje kulturno- socioloku pozornost. Obino autore takvih vrijednih knjievnih ostvarenja nazivamo klasicima, njihove tekstove klasinima, to onda znai da su uzorni, prvoklasni, upravo savreni. Ne trebamo ih, u kontekstu razgovora o kanonu, dovoditi u vezu s klasicima ili klasinim tekstovima iz stare grke i rimske knjievnosti, kao niti s tekstovima iz klasicizama, premda su tekstovi tih razdoblja obilovali, za cjelokupnu europsku, pa i svjetsku kulturu, vrlo utjecajnim kanonskim tekstovima.Metodologija knjievne povijesti uglavnom preuzima iz postojee paradigme povijesti knjievnosti ideju reprezentativnog opusa/autora, kojima esto vrlo pojednostavljeno prikazuje razdoblja u sukcesivnom slijedu ili smjenjivanju, kako nas je svojedobno pouavao MilivojSolar, dakle ba tekstovima koji po svemu prekorauju okvire doba u kojemu su nastali. Odavno je ve primijeeno da osrednji pisci zapravo bolje ilustriraju pojedinu knjievnu epohu, stilsku formaciju ili knjievni pravac, poetiku razdoblja, pa ipak povjesniari knjievnosti razvoj pojedine knjievnosti najradije prikazuju kanonskim tekstovima. Iako smo svi svjesni da kanonski tekstovi, tekstovi klasika pojedinoga razdoblja nacionalne knjievnosti, prekorauju granice razdoblja, kao i granice pojedine knjievnosti, pa postaju svevremeni a prevoenjem na vie jezika internacionalni, univerzalni, to e rei vani i za druge nacionalne knjievnosti, odnosno kulture pojedinih nacionalnih jezika. Osnovno je dakle metodoloko pitanje promiljanja odnosa kanona i povijesti knjievnosti moe li se smjena razdoblja prikazivati reprezentativnim tekstovima i autorima, kad su oni kao kanonski tekstovi transtemporalni i transkulturalni? Privremeni bi odgovor mogao glasiti: moe, ako je proces kanoniziranja obuhvaao vie razdoblja i vie knjievnosti, ako su tekst i autor zapravo izmakli idealu devetnaestostoljetne paradigme povijesti nacionalne knjievnosti. Najbolje o tome govore pokuaji retroaktivnoga stvaranja kanonskih tekstova nove knjievnosti, poput bonjake, kao i preuranjena knjievnopovijesna presuivanja piscima suvremene knjievnosti, u kojima se knjievni povjesniari prikazuju kao knjievni kritiari, a knjievni se kritiari opet daju impresionirati autoritetom konzervativne akademske prosudbe.Za povijest knjievnosti je svakako proces kanoniziranja jedan od najzanimljivijih postupaka, jer u njemu esto nesvjesno i sama sudjeluje, ali se jo uvijek nedovoljno pita o svim razlozima ili principima postupaka kanoniziranja pojedinoga autora odnosno pojedinanog teksta. Poznato je da mnogi autori nisu odmah od svojih suvremenika prepoznati kao klasici domae knjievnosti, inovativnost ili naprosto neobinost njihova djela u odnosu na knjievne standarde razdoblja u kojemu djeluju znala je biti toliko snana da su ih kao klasina prepoznali tek kritiari kasnijih razdoblja. Poznato je kako je slovenskoga klasika romantizma France Preerena kao klasika u punom smislu prepoznao i afirmirao Josip Stritar u razdoblju realizma, a Sreka Kosovela, osobito njegov radikalniji ekspresionistiko-avangardni udio u povijesti knjievnosti kao klasika modernizma otkriva tek ezdesetih godina prologa stoljea generacija neoavangardista oko Tomaa alamuna i Francija Zagorinika. Danas, sto godina poslije njegova roenja, Kosovel se slavi kao neosporni klasik evropske avangarde i jedan od najveih slovenskih pjesnika XX. stoljea. Jo je drastiniji primjer nerazumijevanja danas upravo neupitnog suvremenog klasika slovenske knjievnosti Vladimira Bartola, kojega kritika njegova doba, zabavljena vrijednostima socijalne knjievnosti tridesetih godina minuloga stoljea, gotovo sasvim odbacuje i zanemaruje, a afirmiraju ga tek programatski postmodernisti osamdesetih godina, ali je on sada meu najitanijim autorima slovenske proze, a zajedno s takoer svojedobno osporavanim Vitomilom Zupanom obavezan predmet kolske lektire, popularna tema maturantskih eseja i ispita.Neto su drugaiji primjeri iz hrvatske i srpske knjievnosti, odnosno iz knjievnosti srednje-junoslavenskoga komunikacijskoga prostora. Zanemarimo li probleme srednjevjekovne knjievnosti te knjievnosti od renesanse do romantizma, koja premda preteno katoliko-hrvatska, jo uvijek esto figurira u povijestima knjievnosti i nastavi kao zajednika, nacionalno deatribuirana, dubrovako-dalmatinska knjievnost, a koja u kontekstu promiljanja o knjievnom kanonu zapravo jedina ima svoje klasike europskoga znaenja, ostaju nam istinski zajedniki prostor tradicijske kulture, usmena narodna knjievnost te novije i suvremene knjievnosti od romantizma do postmodernizma. Vrijednosti nacionalno isprepletene narodne knjievnosti tokavskoga jezika, koja postaje velikim dijelom temeljem knjievnom jeziku najprije Hrvata i Srba, pa potom i Crnogaraca i Bonjaka, na razliite su naine koritene u knjievnostima spomenutih naroda u kasnijim razdobljima. Osim to e se i slovenski realisti kadto pozivati na tu srpsku narodnu pjesmu, Hrvati e se sve vie oslanjati na svoju bogatu pisanu knjievnost i narodnu knjievnost pisanu na akavskom i kajkavskom narjeju, dok Srbi sa Crnogorcima oslonjeni na zajedniku narodnu knjievnost prekidaju svoje veze slavenosrpskim periodom (najbolji su primjeri upravo klasici prijelaznoga razdoblja Jovan Sterija Popovi i Njego), dok Bonjaci tek u novije doba otkrivaju svoju razlikovnu dionicu, nadam se ne odriui se cjeline za volju dvojbena iskanja identiteta.Naime, ve je iz toga primjera vidljivo da rasprava o kanonu u kontekstu novije i suvremene knjievnosti sredinje junoslavenske meuknjievne zajednice, od samoga poetka ne moe biti samo nacionalno usmjerena, odnosno uvjetovana devetnaestostoljetnom paradigmom povijesti knjievnosti, na naim stranama tako nesretno obnovljenom u najnovije doba. U najmanju ruku, potrebno je dvostruko razumijevanje knjievnih i meuknjievnih procesa karakteristinih za tu sredinju knjievno-komunikacijsku junoslavensku zajednicu. Pored esto suenih, reduktivnih vidika nacionalne povijesti knjievnosti, u duhu ve davno iznesenoga zahtjeva za potrebom radikalne promjene paradigme povijesti knjievnosti, potrebno je, kao i u sluaju definiranja jezika, koji nam je istodobno zajedniki i svoj vlastiti, za mnoge suvine knjievnopovijesne procese zadrati horizont cjeline jezinoga i kulturalnoga iskustva odnosnoga komunikacijskoga prostora. Odavno je ve utvreno da je najvaniji razlog prirodne cjeline nacionalne knjievnosti jedinstvo jezinoga materijala, kako bi rekao Feliks Vodika, pa bi se zbog toga, knjievnosti sredinjega junoslavenskog jezika-dijasistema, odnosno srpskohrvatskoga standarda, kao policentrinoga jezika, kako ga shvaa suvremena hrvatska jezikoslovka Snjeana Kordi, morala prouavati u paradigmi nacionalne povijesti knjievnosti kao relativno jedinstvena cjelina. Da se to, osim kadto u inozemnim slavistikim prouavanjima, uglavnom ne radi, nego se nacionalna knjievnost prikazuje s obzirom na predodbe (ideologiju) nacionalne kulture, ope je poznata injenica, ali to ne znai da je potrebno sasvim odustati od pokuaja promjene paradigme povijesti knjievnosti, kad nas same okolnosti, tonije stanje na knjievnom terenu i u knjievnom materijalu, sile na to. (Zbog jo ive upotrebe kajkavskoga i akavskoga, materinjeg jezika pojedinih hrvatskih pisaca, hrvatska knjievnost samo na prvi pogled ima filoloke argumente za odustajanje od povijesti knjievnosti utemeljene na jedinstvu jezinoga materijala ili kako se voli rei na jezinom identitetu, jer se ve u drugom pogledu ona sama raspada na glavnu knjievnost i dvije podknjievnosti, akavsku i kajkavsku i to skoro u neprekinutim kontinuitetima.)Zadrimo li se ukratko, grosso modo, na junoslavenskim knjievnostima 20. stoljea, uvjerit emo se, bez puno teorijskoga uvjeravanja, da su komunikacijski procesi sredinjega jezino-knjievnoga prostora presudno utjecali i na stvaranje kanona/klasika pojedinih nacionalnih knjievnosti, kao i na njihovo kasnije odravanje u irem kulturnom kontekstu. Recimo Ivan Cankar, kao neosporni klasik slovenske moderne, desetljeima je zahvaljujui socijalnim dimenzijama svoga opusa bio u kazalitu i nastavi knjievnosti odravan kao kanonski pisac, podjednako u bosanskom i hrvatskom, kao i srpsko-crnogorskom knjievnom kontekstu, ali ne sa svojim najboljim modernistikim ostvarenjima (Kua Marije Pomonice, Nina, osim ako izuzmemo hvalevrijedan napor sarajevskog junoslaviste Juraja Martinovia!), nego vie onima koje se danas uglavnom iz ideolokih razloga ne prihvaaju, pa je u Hrvatskoj, na primjer, u najnovije doba Cankar sasvim ispao iz konkurencije kanonskih autora srednjoeuropske moderne. S druge strane, vrijednosti Matoeva ili Ujevieva opusa, zasigurno su stvorene u konkurenciji i pribliavanju standardima ire meuknjievne zajednice hrvatsko-srpske, ali e se njima priznati samo zapadnoeuropski kontekst inspiracije. August Cesarec u pozitivnom a Milo Crnjanski u negativnom smislu (ili obratno, ako tako hoete) za srpsku i hrvatsku knjievnost sporo ili gotovo nikako nisu prepoznavani kao klasici iste modernistike knjievnosti, nego nad njihovim djelima jo uvijek lebdi sjena ideoloke pripadnosti. Andria i Krleu teko je i zamisliti bez razumijevanja kompleksnoga postupka kanoniziranja njihovih tekstova u irem meuknjievnom kontekstu, kao to je i autore dvojne pripadnosti iz tog sredinjeg interkulturnog konteksta, poput Izeta Sarajlia ili Dizdara, Mee Selimovia ili Vladana Desnice, posebno kada je rije o najvrijednijim, kanonskim njihovim tekstovima, teko razumjeti u kontekstu retroaktivno predstavljene paradigme nacionalne povijesti knjievnosti, bez ostatka. U takvom, irem knjievnopovijesnom obzoru svojevrsne interkulturne knjievnosti, sluajevi poput suvremene bosanske (bosansko-hercegovake, bonjake) knjievnosti, knjievnosti pripadnika nacionalnih manjina, nee biti incidentalni, nego ravnopravni, zakonodavni kao i najroeniji nai pisci. (Poput Mile Budaka, na primjer.)Kada smo spomenutoga ve spomenuli, ne treba zaboraviti da u stvaranju novih vrijednosti, kanona, u pojedinim knjievnostima veliku ulogu igraju ideoloka prevrednovanja, ali ini se bez velikih uspjeha, kada je rije o naknadnim ukljuivanjima djela neznatnijega umjetnikog pokria. Ideologije su monije, osobito kada djeluju neizreeni nalozi u naim preteno nacionalistikim ustanovama knjievnosti, prilikom iskljuivanja, odstranjivanja, obeshrabrivanja pa i slamanja nepodobnih pisaca, kojima je naknadno u prebogatom Parnasu zaslunika teko izabrati neko povoljnije mjesto. Iskupljuju ih (vraaju u red reprezentativnih autora) samo neosporne knjievno-estetske vrijednosti koje nove generacije pisaca, kritiara, izdavaa, a tek na kraju i povjesniara knjievnosti, eventualno bolje vide. Kao to je poznato, silan, sistematian rad kritiara i antologiara, pa onda i povjesniara knjievnosti obino urode plodom. Nai e biti bolji i prepoznatljiviji, a politiki prokazani ili naprosto generacijski ili granini njihovi pisci ustrajno e se stavljati u zagrade, ustupljivat e im se manje mjesta u antologijama i pregledima, pa e se i iskljuivati.Na kraju, gledano poredbeno-kontrastivno, iako je u lingvistikom smislu bugarsko-makedonski sluaj manje zapleten od hrvatsko-srpskoga, osobito ako zanemarimo viedesetljetno negiranje dijela bugarske filologije postojanja makedonskoga jezika, na knjievnom planu mnogi potencijalni autori dvojne pripadnosti nisu bili podjednako prihvaeni u obje knjievnosti, odnosno njihovo moebitno kanoniziranje nije bilo potpomognuto s obje strane. Nikola Vapcarov ili Hristo Smirnevski kao da postaju taoci makedonskoga pitanja u bugarskoj knjievnosti, dok Anelko Krsti i Koo Racin otvaraju bogatiju stranicu afirmacije, kasnije i kanonizacije makedonske knjievnosti u odnosu na ostale junoslavenske/jugoslavenske, osobito one iz sredinjega interliterarnoga konteksta, spomenimo samo poeziju Mateja Mateskog ili prozu Slavka Janevskog, svojedobno sretno promovirane i hrvatskim knjievnim nagradama (Goranov vijenac, Krlea). Ovdje je jasno kako se drutvena dimenzija funkcioniranja knjievnosti, ak puki dravno-pravni okviri, ne mogu izuzeti iz prouavanja recepcije ma i najvrijednijih tekstova te razumijevanja procesa knjievno-povijesnoga situiranja pojedinih pisaca.Uostalom, to sve utjee na formiranje knjievnoga kanona, kako se postaje klasikom u knjievnosti, nije tako jednostavan proces. Za rjeavanje problema iz moga ugla, iz perspektive nove, interkulturne povijesti knjievnosti, koja paradigmu povijesti knjievnosti uzima ozbiljno samo da bi je osporavala, dovoljno je upozoriti da u kompleksnom procesu kanoniziranja pojedinih autora ili tekstova ne treba zanemariti mehanizme multikulturne knjievne komunikacije izazvane ve prirodnom viejezinou jezika na kojemu se pie, zatim mnogom postajom zajednike povijesti, postojanjem zajednikih knjievnih institucija, poput asopisa i biblioteka vodeih izdavaa, poliliterarnosti itatelja, itd. A da o meunarodnom, komparatistikom aspektu same pojave jo nismo niti zapoeli govoriti.Kada su me zagovornici (ili zatoenici) paradigme povijesti knjievnosti svojedobno pitali emu nova interkulturna povijest knjievnosti, jer da se vienacionalna drutva za koja je ona miljena raspadaju, pokazujui se nesposobnima za preivljavanje u vrlom novom svijetu tranzicije i globalizacije, odgovarao sam da ona nije projektirana za povijesno prouavanje knjievnosti u budunosti nego za potrebe knjievne historiografije (i komparativne i nacionalne), za prouavanje knjievnosti u prolosti. Meutim, nove pojave npr. asopisa poput sarajevskih Biljenica/Sveski, tuzlanske knjievne nagrade Mea Selimovi za roman godine na bosansko-hrvatsko-srpsko-crnogorskom jezinom podruju, moderne koncepcije bosanske knjievnosti, oivljavanje i pozicioniranje knjievnosti pripadnika nacionalnih manjina, na tom istom jezinom podruju, to je fenomen najnovijega doba, uvjeravaju me da e i knjievna sadanjost kao i budunost dati jo dosta materijala knjievnim povjesniarima koji u knjievnosti, pa onda i u reprezentativnim tekstovima, kanonskim djelima i klasicima, nee uvijek iznova prepoznavati tek reprezentaciju nacije nego prezentaciju, pa zato ne rei i propagandu knjievnosti kao knjievnosti, to god o njoj mislili i kakva god ona bila. Uloga kanona, uzmemo li u obzir samo knjievne nagrade, koje mu pogoduju, pa ga i stvaraju, ne moe se iskljuiti niti iz te trine utakmice. Zato je apsurdno da smo novo staro drutvo doekali s toliko nacionalne zatvorenosti, zatrovanosti, umjesto meusobne i svijetu okrenute otvorenosti, kao jednom ve dosegnutoga standarda meunarodne razmjene. Oekujui konano opravdano od svijeta da neto i od nas i naega iskustva s knjievnou kanonizira i posvoji.Interkulturna povijest knjievnosti(u tezama)Svjestan inovativnosti (ali i ideoloke nepodobnosti) interkulturnoga pristupa u prouavanju povijesti knjievnosti, za razumijevanje cjelovitoga kompleksa, pokuat u svoje razmiljanje o kanonu u junoslavenskim knjievnostima, uokviriti ili pojasniti osnovnim metodolokim premisama, raunajui da u meu urednicima asopisa Biljenice/Sveske, kao i meu itateljima, naii na vee razumijevanje nego u idilinim, nacionalno obvezujuim asopisima pojedinih junoslavenskih drava.Prva teza:Meusobni odnosi i poticaji europskih susjednih kultura, od antikih grko-rimskih vremena do suvremenoga doba viestruke intenzivne komunikacije, bili su predmetom kako nacionalne tako i komparativne povijesti knjievnosti, pa ipak mnoge pojave i procesi kao da su izmicali njihovu praktinom i teorijskom obzoru. Zbog toga, a jo vie u viziji interdisciplinarne znanosti novoga stoljea, namee se potreba za novom interkulturnom povijesti knjievnosti, interkulturnom interpretacijom, osloboenima (esto iskljuive) nacionalne monoloke perspektive, u korist multikulturnoga dijaloga pojedinaca te viepripadnosti pojedina opusa i knjievna djela. Zato bi koncepciju interkulturne povijesti knjievnosti valjalo predstaviti u projekciji odnosa europskih susjednih knjievnosti i njihove povijesti.U tipologiji knjievnoga susjedstva moemo razabrati nekoliko tipova realizacija. Prvi je tip unutarnje susjedstvo koje karakterizira odnos dominacije, bez obzira radi li se o odnosu pripadnika vladajuega naroda u odnosu na domicilni ili u odnosu pripadnika veinskoga naroda prema nacionalnim manjinama. Drugi je neposredno zemljopisno (ili regionalno) susjedstvo dvaju ili vie naroda, a trei se odnosi na povijesno susjedstvo to okuplja narode povijesno povezane zajednikim vladarom ili zajednikom vienacionalnom dravom. etvrti bi se tip susjedstva mogao promatrati kroz prizmu uske srodnosti jezika i konfesionalne razlike, itd. Slino kao i u teoriji interliterarnoga procesa, drugaije e tipove posrednitava razviti susjedne kulture povezane srodnim jezicima, zajednikom prolou, od susjedstva razliitih jezika i nesklone povijesti, drugaiji oni meu kojima susjedstvo nije optereeno dominacijom ili ratovima, a drugi opet oni susjedi koji stoljeima ive u koegzistenciji i miru.Druga teza:Poredbeno prouavanje slavenskih jezika i knjievnosti (tzv. interslavenska komparatistika), na podruju junoslavenskih knjievnosti, s metodolokoga motrita, omoguava povjesniarima knjievnosti da se legitimno slue evidentno komparatistikim metodama (tipoloka prouavanja, aspekti recepcije, problematika prijevoda), a specifini problemi tih knjievnosti kao to su: jezina srodnost, djelomina jednojezinost, prostorna povezanost, meusobno susjedstvo, interferencije, zajedniki drutveno-politiki okviri, razliita pripadnosti irim nadnacionalnim prostorima (srednjoevropskom, mediteranskom, balkanskom), viestrukost konfesionalno-civilizacijskih krugova, u sklopu suvremenih knjievnoznanstvenih orijentacija mogu razvijati interes za stanovitu specifikaciju, odnosno proirenje moderne komparatistike metodologije.Poredbena istraivanja junoslavenskih knjievnosti, osim to mogu biti kamen kunje zrelosti i sposobnosti domae kulture da svoje diferencirano jedinstvo shvati kao svoju jedinstvenu diferenciranost, unutar aktualne europske integracijske problematike moe aktivno doprinositi razumijevanju razliitosti susjednih kultura (problem narodnosti!), kao i konkretnim prilozima za imaginarnu komparativnu/interkulturnu historiju europske kulture upozoriti na skroman, ali dostojanstven, ulog kultura malih i jo razvojno perspektivnih naroda.Trea teza:Odluujui se za komparatistiku tekstova, to podrazumijeva poredbenu povijest knjievnosti srodnih jezika i idioma kao povijest reprezentativnih tekstova u njihovu komparativnu suodnosu, ne znai da bi drugaiji pristupi bili nekorisni, dapae stanovita komplementarnost raznih metodolokih razina u istraivanjima bila bi samo dobrodola. Poredbeno prouavanje junoslavenskih knjievnosti moe se odvijati u znaku politekstualnosti, a bilo bi pogodno za usporedbene analize pojedinih knjievnih tekstova, djela i opusa, do razine anrovskih istraivanja, a eventualno i za prispodobne interpretacije knjievnih tekstova s tekstovima drugih umjetnosti (poznat princip korelativnosti). Komparativna historija, poredbena povijest kulture i umjetnosti, usporedna znanja iz povijesti jezika i dijalektologije, itd. do ekologije, kompletirat e strunjaku za knjievnost sliku razdoblja, pa se moe rei da je komparativno prouavanje knjievnosti na razini interdisciplinarnosti upravo najpogodnije za sinteze o poetikama perioda, a bez njih se ne bi mogle ni zamisliti knjievnopovijesne sistematizacije na dijakronijskom planu.Osim bilateralnih suoavanja tekstova, to nee teko pasti ni tradicionalnom komparatistu, umnaanje analiziranih podataka u sinkronijskim presjecima iz tekstova vie knjievnosti, kako za knjievnoteorijsku sistematizaciju tako pogotovo za knjievnopovijesnu, osigurat e strunjaku sigurnije sinteze i jasnije sudove openitije vrijednosti, pa se komparatistika tekstova srodnih jezika i idioma ukazuje kao jedna od boljih perspektiva i komparatistike i knjievne znanosti u cjelini.Komparatistika tekstova srodnih jezika i idioma ne rauna ni na kakva presizanja u kulturi, nego pridonosi oslobaanju stvaralakih procesa iz svih jezika i svih slojeva jezika jedne knjievnosti, kao i iz svih slojeva knjievnosti jednoga jezika, pa ak i onih koje smo, unutar vlastite tradicije, spremni tretirati onako kako se uostalom na nas i danas gleda iz razvijenijih kultura, oslobodimo se konano svih iluzija, kao na narode koji su samo sluajno stekli pravo na ivot. Strano je kada se u filologijama u povijesti osporavanih naroda osporavaju posebnosti manjih etnosa, ma koliko meusobno bliskih, povijesno i sudbinski povezanih.etvrta teza:Neprimjerena optika mononacionalnih koncepcija u povijesti knjievnosti bit e jo manje primjerena istinskom interesu knjievnoga kritiara, pa dobro poznavanje pojedinih srodnih knjievnosti susjednih kultura ne mora biti samo ideal otvorenog drutva, nego i izazov struci. Kritiar djela iz multikulturnoga drutva esto se nalazi u prilici da kvalitete pojedine nacionalne kulture provjerava u odnosu na tekstove iz druge tradicije, pa mu se prirodno otvara prostor za objektivniju arbitrau i argumentiraniju procjenu. Izvui se danas iz obaveza nacionalne knjievnosti znai dogoditi se u situaciji stanovitoga besteinskoga stanja, pri emu susjedne kulture, kulture meusobno povezanih naroda, bilo bliskom jezinom osnovom, bilo istorodnim socijalnim uvjetima i usporedivim povijesnim okolnostima, mogu postati pouzdanijim orijentirima od mnogih globalnih kriterija. U uvjetima naglaenoga policentrizma svjetske kulture, a posebno knjievnosti, bez dominantne poetike i estetike koncepcije, kritiaru e vie pomoi umnaanje simptoma suvremene knjievnosti iz vie srodnih knjievnosti, nego li mehaniko zalaganje za pomodnim trendovima, prvenstveno iz razvijenih knjievnosti i kultura.Peta teza:U osnovi, mogli bismo govoriti o pojavama empirijske i intencijske interkulturalnosti, s prijelaznim oblicima kada se npr. interkulturalnost pojavljuje programatski, odnosno dok intencije filologa stranih jezika i knjievnosti postaju stvarnou domicilna kulturna konteksta.Kao to bi vea svijest o razliitim funkcijama povjesniara nacionalnih knjievnosti i egzistenciji knjievnosti same ostvarila dragocjen odmak znanstvenika od objekta njegova istraivanja, ne stidei se i neugodnih otkria u spoznajama vlastite kulture, pa onda i vlastite duhovnosti, tako bi i realistiniji pristup u komparatistici, naime prevladavanje otuenosti od ekskluzivne discipline i velikih tema svjetske knjievnosti koristio za raspoznavanje onog meuprostora u kojemu najee djeluje filolog susreta kultura, odnosno za raspoznavanje prostora interkulturne djelatnosti, kako tumaa tako i autora tekstova. Naime, u obje se discipline zanemarivao dinamian entitet rubnih prostora, graninih situacija, prijelaznih pojava, meuknjievnosti, bez obzira radi li se o entitetu unutar jednoga jezika ili onom nastalom u meujezinim kontaktima.Budua interkulturalna povijest knjievnosti moe se skicirati kao hermeneutika komplementarnosti razliitih u kulturnom smislu unutranjih i vanjskih vienja prouavanih tekstova. Prevedimo na osobni jezik, situacija seminarske interpretacije i komparatistike tekstova odreena je kao situacija ukrtanja kultura, kada se u zajednikom razumijevanju vidi mogunost boljeg razumijevanja, ukljuujui i samorazumijevanje, jer implicira uzajamno oneobiavanje svoga.Razumijevanje knjievnosti, kako pokazuje i usporeivanje italakih iskustava, ne bi trebalo imati za cilj stvaranje konsenzusa, nego bi cilj zapravo bio da se omogui formuliranje razlika, razlika u reakciji na tekstove, da se razlike kao takve uine vidljivima. U seminarskim analizama, umjesto potrage za jedinstvenim smislom, usmjerit emo se prema dijalogu, zapravo polilogu, ukrtanju perspektiva, respektirajui razlike u kulturnohistorijskom i knjievnopovijesnom predznanju, nastale utjecajem razliitih jezinih struktura, utjecajem razliitih drutvenopovijesnih razvoja, razliitih kulturnih tradicija (religije, umjetnosti), pa i prirodnih iskustava (klime, krajolika), ne i na kraju prema koncepciji kontinuiteta vlastite povijesti, odnosno svijesti o vlastitom kulturnom identitetu.esta teza:Prepoznamo li interkulturni pristup knjievnosti kao legitimnu orijentaciju unutar znanosti o knjievnosti, a interkulturalnu povijest knjievnosti kao novu teoriju povijesti knjievnosti, definitivno ukazujui na to da kriza povijesti knjievnosti nije bila kriza povijesti, knjievnopovijesnoga studija, nego kriza mononacionalnoga pristupa, monolokih govora, nacionalnih filologija. Knjievna stvarnost, knjievna proizvodnja, sve se vie odvijala u meunarodno zavisnim drutvima, a u posebnim meuknjievnim zajednicama, kroz specifian meuknjievni proces, zbilja knjievnosti sve se vie udaljavala od pozitivistiko-strukturalistikih simuliranja tokova nacionalnih kultura, knjievnosti. Dogodilo se da sistematizacije nacionalne povijesti knjievnosti zaostaju i za stanjem meuknjievne komunikacije i za knjievnom praksom i, na kraju, za duhom nove posthistorijske epohe. Obnova povijesti knjievnosti u smjeru interkulturne povijesti, postmoderne intertekstualnosti i kulturalnih studija, omoguuje strunjacima da i intrakulturne procese vide diferencirano u hijerarhiji svojih podsustava i polusustava (knjievni idiomi, anrovi, regionalne osobitosti, zaviajni aspekti).Meuknjievne zajednice povijesne su pojave, promjenama podlone formacije, pa nisu homogene, nego heterogene, raznolike tvorevine; njihova je osnovna karakteristika u tome to su specifine pojave u odnosu na pojedinanu - nacionalnu knjievnost, dok su u odnosu na svjetsku knjievnost opa pojava.Sam pojam meuknjievne zajednice (koji kao da dijelom oduzima sastavnicama zajednice neto od suverenosti nacije, u posljednje doba tako vane za sve slavenske narodne zajednice), najbolje je zamijeniti terminom interkulturni kontekst, kojemu je interkulturalnost dominantna osobina, a interliterarni proces dinamika, koherentna osnova. Isto tako, valja razluiti pojmove standardna i specifina meuknjievna zajednica. Uoavajui dijalektiku interliterarnoga procesa, kao i razliite kriterije konstruiranja meuknjievnih zajednica, trebali bismo moda standardnima nazvati sve one meuknjievne zajednice koje su trajnijega karaktera, vievjekovnoga postanja, to se temelje npr. na jezikim, konfesionalnim ili civilizacijskim kriterijima, dok bi specifine meuknjievne zajednice morale biti samo one to se temelje na promjenjivim kriterijima njihova zasnivanja (drutveno-ideoloki razlozi, zemljopisno-povijesni pojmovi).Dakle, uz nacionalne knjievnosti neophodno je pratiti i opisivati, dati im relevantan knjievnopovijesni status, one sastavine meuknjievnoga procesa koje ine iri ambijent jedne nacionalne knjievnosti. Dvostrukost konstituiranja povijesnih injenica, s obzirom na nacionalnu knjievnost i s obzirom na neki nadnacionalni kulturni kontekst, karakteristina je za sve junoslavenske knjievnosti to pokazuju i zavrne etape njihovih nacionalnih integracija.Moemo rei da je junoslavenska meuknjievna zajednica specifina upravo po koegzistenciji katolike i pravoslavne, zapadnoslavenske i istonoslavenske kulture. Meutim, na junoslavenskom kulturnom prostoru razlikujemo dvije standardne meuknjievne zajednice konfesionalnoga tipa koje doputaju da pojedine junoslavenske knjievnosti promatramo u kontekstu zapadnoslavenskih kultura, kao jugozapadne slavenske jezike i knjievnosti, a druge opet u kontekstu standardne meuknjievne zajednice istonoslavenskih kultura, kao jugoistone slavenske jezike i knjievnosti. Odreenjem pak junoslavenske meuknjievne zajednice mogu se pratiti integracijski i dezintegracijski procesi, procesi diferencijacije pojedinih nacionalnih kultura upravo u pribliavanju odnosno udaljavanju meu slavenskim kulturama, vjerojatno zakonodavni i za itavo slavensko podruje. Islamska (posebno u pojmu bosansko-muslimanska, odnosno bonjaka), idovska, protestantska ili grkokatolika komponenta, razliita intenziteta i razliite funkcije, itavom tom prostoru daju, uz kulture brojnih nacionalnih manjina, potenciranu dimenziju interkulturalnosti, ali je bitno ne mijenjaju.Sedma teza:Posebnu bi pozornost zasluivao osvrt na probleme interpretacije knjievnosti, bilo prilagoivanjem hermeneutike hermeneutici stranoga, u pravcu naglaene interkulturalnosti, kako medijatora kultura tako i itaoca, pri emu koncept seminarske, odnosno interkulturne interpretacije ne mora imati samo metodike nego i metodoloke izazove. Stalna svijest o drugome, razliitom, posebno pri interpretaciji tekstova iz druge kulture, udvostruuje potrebu za identifikacijom nepoznatoga u kontekstu poznatoga, dovodei injenice strane kulture u nove odnose vlastite kulture.Interkulturna interpretacija, kao i interkulturna povijest knjievnosti, zapravo je zabavljena specifinostima interkulturnoga dijaloga, reflektirajui uz nacionalnu i poredbenu knjievnost, zaseban identitet interkulturalne knjievnosti knjievnosti koju proizvodi interkulturalni interpretator, povjesniar knjievnosti, koji prouava drugu knjievnost u svojoj kulturi (kao i svoju u drugoj), ali i knjievnosti to je nastajala ili nastaje u otvorenom multikilturnom ambijentu vienacionalnih zajednica prole i budue Europe, zapadne, srednje ili istone. Sjeverne i june, izvan svih ideolokih predrasuda.Sloimo li se da je sama bit knjievnoga u vapaju za drugosti kao spoznajnoj nunosti vlastitosti, upitajmo se zato se upoznavanje razliitoga, osobito ako je izraeno u jeziku bliskom jeziku vlastite kulture, toliko optereeno preprekama, predrasudama?Mogunosti i granice ophoenja izmeu svojega i tuega, to se danas prepoznaje u konceptu interkulturne kompetencije, odnosi se na zanemarivanje povijesne i zadobivanje prostorne (jezine, kulturno-civilizacijske) distance, koliko god danas subjekt zapravo gubi svoju egocentrinu ontologiju, mogunost distance prema drugima, pa i prema samome sebi. Ono to u dananjem europskom drutvu moe biti problem, pri narastajuim tenjama prostorne nepomijeanosti, za interkulturnoga povjesniara, odnosno interpretatora, moe biti lagodna prednost: on svoju interkulturnu kompetenciju stjee razotkrivanjem empirijske interkulturalnosti tekstova, tema i biografija pisaca, u interkulturalnosti asopisa i novina, kao prebogatih dokumenata plodnosti ili rastrganosti knjievne komunikacije multikulturnoga drutva (meuknjievnih zajednica). Uoavajui dijaloge kultura, situacija ukrtanja, obogaenja, premda i njihove zatvorenosti, interkulturna interpretacija nas moda moe dovesti u predvorje znanstvene utemeljenosti, istinitosti, naega razumijevanja, knjievnosti i svijeta, koje kao da prebiva u kulturnoj razliitosti, upravo u interkulturalno korelativnome.Pridruimo li tekstovima dvojbene pripadnosti, opusima i piscima upitnoga identiteta, svoju nesigurnost, obazrivost i skromnost u pristupu, bit emo na najboljem putu spoznavanja znanstvene istine i/ili razumijevanja, tumaenja knjievnosti. Interkulturna interpretacija, zasnovana za zasadama nove, interkulturne hermeneutike, orijentira se, kako smo vidjeli, spram ukrtanju kultura te njihovu dinaminom dijalogu. Najbolja je provjera te tvrdnje novo itanje, tumaenje tekstova autora dvojbene, odnosno dvojne pripadnosti, kao i propitivanje kritike recepcije pojedinoga pisca u kontekstu multikulturne knjievne komunikacije.(Opirnije u autorovim knjigama Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Knjievna smotra, Zagreb, 2001. te Meuknjievna tumaenja u tisku; tamo i literatura).