0
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET
ETIKA I ODGOVORNO PONAŠANJE U ISTRAŽIVANJU
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Metodologija istraživanja Mentor: Prof. dr. sc. Nenad Smokrović Student: Ana Kukuljan
Studijski smjer: Marketing JMBAG: 0081089910
Rijeka, Rujan 2013.
1
Sadržaj:
1. Uvod………………………………………………………………………………..…2
2. Etika………………………………………………………………………….…….….3
2.1. Primjenjena etika….…………………………………………………….…….…..3
2.2. Normativna etika…………………………………………………………….…....4
2.3. Metaetika………………………………………………………………………….5
3. Odgovorno ponašanje……………………………………………………….…………6
4. Znanstveno istraživanje…………………………………………………….…………..7
4.1. Utvrđivanje i izbor problema i područja istraživanja………………….…………..8
4.2. Postavljanje hipoteze i utvrđivanje ciljeva istraživanja………………….………..9
4.3. Planiranje znanstvenog istraživanja……………………………………….……..10
4.4. Realizacija znanstvenog istraživanja……………………………………….…….11
4.4.1. Prikupljanje podataka…………………………………………….……….11
4.4.2. Analiza podataka………………………………………………….………12
4.4.3. Interpretacija rezultata………………………………………….…………12
4.4.4. Izvještaj o provedenom istraživanju……………………………….……..13
4.5. Verifikacija rezultata znanstvenog istraživanja……………………….…………13
5. Znanstvena etika…………………………………………………………….………..14
5.1. Spoznajne vrijednosti i norme profesionalne etike znanstvenika……….……….15
5.2. Socijalne vrijednosti i norme profesionalne etike znanstvenika………………...16
6. Odgovorna provedba istraživanja…………………………………………………….17
6.1. Je li istina?.............................................................................................................18
6.2. Je li pravedno?.......................................................................................................18
6.3. Je li mudro?............................................................................................................19
6.4. Upitni postupci u istraživanju……………………………………………………20
7. Odgovornost znanstvenika…………………………………………………………...21
8. Najčešći oblici znanstvenog nepoštenja……………………………………………...23
8.1. Plagiranje……………………………………………………………………...…24
8.2. Falsificiranje……………………………………………………………………..25
8.3. Fabriciranje………………………………………………………………………26
9. Utjecaj na neetično ponašanje znanstvenika…………..……………………….…….26
9.1. Mentorstvo i obrazovanje znanstvenika…………………………………………29
9.2. Pritisak na znanstvenike za objavljivanje radova……………………………….31
10. Regulacija ponašanja u istraživanju………………………………………………….34
10.1. Istraživačke institucije……………………………………………………….35
10.2. Etički kodeks………………………………………………………………...36
11. Zaključak……………………………………………………………………………..38
Literatura…………………………………………………………………………………..40
2
1. Uvod
Znanost ima značajan utjecaj na društvo, pridonosi njegovom razvoju i ima izravan utjecaj na
kvalitetu života. Znanstvena istraživanja omogućuju stjecanje novih znanja nadopunjujući ili
odbacujući poznata i stvarajući sasvim nova znanja. Isto tako izvorište su i poticaj novim
istraživanjima. Svaki znanstvenik teži priznavanju svog istraživanja nakon dugotrajnog rada.
S obzirom na veliki utjecaj istraživanja na okolinu i nasljedstvo javlja se pitanje etike i
odgovornog ponašanja u znanstvenom istraživanju. Istraživačka etika je kritičko proučavanje
moralnih problema koji su povezani s istraživačkom aktivnosti ili iz nje proizlaze. Etika u
istraživanju odnosi se na primjenu etičkih načela i prikladnost ponašanja prilikom pripreme i
provedbe istraživanja, te analizi i interpretaciji rezultata. Poštivanje etičkih načela i normi u
istraživanju važno je zbog promicanja ciljeva istraživanja kako što su znanje, istina i
izbjegavanje pogrešaka. Isto tako istraživanje često uključuje suradnju i koordinaciju među
različitim ljudima u različitim disciplinama i institucijama i zato je važno promicati
vrijednosti koje su bitne za skupni rad, kao što su povjerenje, odgovornost, međusobno
poštivanje i poštenje. Također je u interesu svakom znanstveniku da zadrži ugled i integritet i
da dobije priznanje za svoj rad i ne želi da njegov rad bude ukraden ili lažno predstavljen.
Znanstvenici se svakodnevno nalaze u situacijama u kojima trebaju donositi odluke vezane za
njihova znanstvena istraživanja prilikom kojih može doći u pitanje i etičnost određenih odluka
i postupaka. S obzirom da su znanstvenici odgovorni za napredak sveukupnog društva i da su
njihova istraživanja često pod pritiskom javnosti ne bi si smjeli dopustiti etički upitno
ponašanje iako svugdje postoje pogreške pa tako i u znanosti.
U ovom radu pokušat ću pojasniti problematiku etike i odgovornog ponašanja u istraživanju
na način da ću krenuti od pojašnjavanja osnovnih pojmova etike i teorija etika i odgovornog
ponašanja. Također ću nastojati pojasniti znanstveno istraživanje i njegove faze kako bi se
dobio uvid u situacije u kojima se može javiti pitanje etike. Te pojasniti koje su to vrijednosti
i norme koje propisuje znanost i kojih se znanstvenici trebaju pridržavati i kava je regulacija
vezana za odgovorno ponašanje u znanosti i kako funkcionira. Zatim sagledati odgovorno
ponašanje u istraživanju s aspekta znanstvenika kako pojedinca i utvrditi kakva je praksa u
znanosti i koliko su učestala etički upitna ponašanja. S obzirom da se znanstvena istraživanja
ne tiču samo znanstvenika koji ih provode nego i naručitelja istraživanja, organizacije,
financijera ali i sveukupnog društva, znanstvenici su nerijetko pod raznim vanjskim
3
utjecajima i moraju se prilagođavati pa ću pokusati utvrditi kako vanjski utjecaji mogu
utjecati na neetično ponašanje.
2. Etika
Etika je filozofska disciplina koja istražuje moralne težnje i ciljeve, te izvore i temelje morala.
Često se etika i moral upotrebljavaju kako istoznačnice, međutim, moral je skup pisanih i
nepisanih pravila koja upravljaju ljudskim djelovanjem dok etika istražuje i proučava moralno
djelovanje. Etika se bavi problematikom morala, umijećem življenja koje dovodi do sreće
pojedinca i zajednice. Budući da etika proučava moral, ponekad se naziva i filozofijom
morala ili moralnom filozofijom (Berčić, 2012). Riječ etika potječe od grčke riječi ethos što
znači običaj, navada, značenje, ćud. Odnosno moglo bi se prevesti kao način na koji je neko
živo biće naviklo u svojoj životnoj sredini. Dakle način življenja koji svatko nalazi, preuzima
i usvaja iz svoje okoline. Predmet etike je ljudsko djelovanje i to moralno relevantno
djelovanje, a cilj etike je spoznavanje moralnog djelovanja i oblikovanja moralne savjesti
(Talanga, 1999). Etika zauzima univerzalno motrište a to znači da pojedini etički stav mora
biti univerzalno primjenjiv, odnosno jednak za sve (Singer, 2003). Etika se obično dijeli na tri
dijela: primjenjena etika, normativna etika i metaetika (Berčić, 2012).
2.1. Primjenjena etika
Primjenjena etika naziva se još i praktična etika i nastoji dati odgovore na konkretna etička
pitanja pri čemu se nastoji izgraditi opću i sveobuhvatnu etičku teoriju. Pitanja kojima se bavi
primjenjena etika jesu praktična pitanja poput pitanja o abortusu, eutanaziji, smrtnoj kazni,
zaštiti okoliša, zaštiti životinja, te pitanja poput jednakosti žena, postupanja prema manjinama
i mnoga druga pitanja (Berčić, 2012). Etička pitanja primjenjene etike su uglavnom vezana uz
neku struku ili životnu praksu, ali se etičkim ispitivanjem izdvajaju iz konteksta, međusobno
povezuju i raspravljaju. Tu je naglasak na pojedinom čovjeku kako etičkom subjektu, dakle to
su pitanja vršitelja, odnosno trpitelja neke ljudske djelatnosti kao etičkog subjekta (Talanga,
1999). S toga u primjenjenu etiku pripadaju i razne strukovne etike kako što su medicinska
etika, vojna etika, bioetika, gospodarska etika, itd.
4
2.2. Normativna etika
U normativnoj etici nastoji se izgraditi sveobuhvatnu etičku teoriju koja bi trebala davati
odgovore na pojedina etička pitanja na sustavan način. Normativna teorija trebala bi davati
odgovore na pitanja što trebamo činiti i zašto trebamo činiti baš to a ne nešto drugo, dakle,
trebala bi ponuditi i sadržaj i opravdanje. Trebala bi se sastojati od jednog ili više intuitivno
prihvatljivih principa koji bi bili primjenjivi na sve moguće situacije. S obzirom na različita
pitanja koja se javljaju kod ovakve etičke teorije, normativna etička teorija dijeli se u četiri
velike skupine: konzekvencijalizam, dentologija, aretička etika ili etika vrlina, te teorije
društvenog poretka (Berčić, 2012).
1) Konzekvencijonalizam - gledište prema kojem primarno trebamo vrednovati
posljedice naših postupaka ili konzekvence. Posljedice naših postupaka su ono u čemu
je utemeljena sva etička vrijednost tih postupaka, naših principa, karakternih osobina i
svega ostalog što podliježe etičkom vrednovanju. U konzekvencijonalizmu postupke
treba vrednovati po posljedicama do kojih dovode, pravila treba vrednovati po
posljedicama do kojih dovodi njihovo pridržavanje, karakterne osobine treba
vrednovati po tome do kakvih posljedica dovode postupci onih koji ih imaju,
institucije u društvu treba suditi po posljedicama do kojih dovodi njihovo
funkcioniranje (Berčić, 2012). Pod etičku teoriju konzekvencionalizam pripada i
utilitarizam koji je etičko stajalište prema kojem su posljedice naših postupaka jedino
mjerilo njihove moralnosti (Mabbott, 1981). Temeljni princip utilitarizma je princip
sreće, odnosno najveća sreća najvećeg broja ljudi. Prema utilitarističkoj teoriji
ispravno djelovanje je ukoliko ono proizvodi jednaku ili veću sreću svih pogođenih
tim djelovanjem, a ne neko alternativno djelovanje, a smatra se pogrešnim ili
neispravnim djelovanjem ukoliko to ne čini (Singer, 2003).
2) Dentologija - etička teorija koja je primarno ili čak isključivo zasnovana na
dužnostima. Ideju dužnosti lakše je shvatiti na primjerima u kojima su dužnosti vezane
za točno određeno zanimanje ili ulogu u društvu. Međutim, prema dentološkoj teoriji
etike postoje i opće etičke dužnosti koje svi imamo bez obzira na zanimanje ili ulogu u
društvu. To su prave etičke norme koje bi svi morali slijediti odnosno to su pravila
koja vrijede uvijek, svuda i za svakoga (Berčić, 2012).
3) Aretička etika - ili etika vrlina je etička teorija u suvremenoj etici prema kojoj prioritet
u vrednovanju imaju karakterne osobine ljudi, a ne njihovi postupci. Vrline su dobre
karakterne osobine a mane su loše karakterne osobine i karakterne osobine
5
predstavljaju osnovu za svako vrednovanje, te u nekoj mjeri omogućavaju predviđanje
ponašanja. Aretička etika usredotočena je na čovjeka a ne na njegove postupke
(Berčić, 2012).
4) Teorije društvenog ugovora - sve one teorije u etici koje moralne norme i društveni
poredak opravdavaju i objašnjavaju pozivanjem na implicitni i eksplicitni dogovor
među pojedincima. Moralne norme i društveni poredak nastaju dogovorom u interesu
onih koji se dogovaraju, pa je tako pravedan samo onaj društveni poredak i one
društvene norme koje proizlaze iz takvog dogovora. Moralni zakoni se prihvaćaju zato
što bi život u zajednici bio nemoguć kada ih se ne bi pridržavali. Prema teorijama
društvenog ugovora odnos pojedinca i društva treba shvatiti prvenstveno kao ugovorni
odnos, odnosno na društvo i na pojedinca treba gledati kao na dvije stranke koje su
sklopile ugovor i tako definirale svoja prava i obveze u tom odnosu. Društvo
funkcionira po određenim normama i pojedinac stupanjem u društvo prihvaća norme
toga društva. Norme nisu nešto se prisilom mora prihvatiti ali budući da nitko ne može
i ne želi živjeti izvan društva mora ih se pridržavati. Ugovor se sklapa na uzajamnu
korist, s jedne strane pojedinac daje svoj doprinos društvu, dok s druge strane društvo
pojedincu pruža sigurnost i druge uvjete potrebne a normalan život i razvoj (Berčić,
2012).
2.3. Metaetika
Metaetika proučava podrijetlo i značenje etičkih pojmova. Metaetika se sastoji od filozofske
analize, tj. nastoji definirati etičke izraze kao što su ispravno i pogrešno, moralno. To je u
širem smislu teorija etike jer se ne odnosi na predmet etike nego na način na koji se etika bavi
svojim predmetom, nastoji otkriti bit i prirodu etike (Fieser, 2003). Metaetika je najopćenitiji i
najapstraktniji dio etike u kojem se proučava semantika, ontologija i epistemologija moralnih
termina i svojstava. U metaetici nastoji se otkriti što je to o čemu govori etika, tj. ne stoji se
unutar etike nego izvan nje. Metaetika je istraživanje biti i prirode vrijednosti. Metaetika se
dijeli više pravaca: naturalizam, emotivizam, supernaturalizam, realizam, kognitivizam
(Berčić, 2012).
6
3. Odgovorno ponašanje
Odgovorno ponašanje predstavlja odnos prema okruženju koji se mjeri pisanim ili nepisanim
moralnim pravilima. Podrazumijeva da se vrši izbor i da se donose odluke koje će doprinijeti
dobrobiti i interesima društva. Odgovorno ponašanje je etično i savjesno ponašanje ljudi i
organizacija prema društvenim, kulturnim, gospodarskim i ekološkim pitanjima (Enevoldson,
2013). Odgovornost je obaveza čovjeka da čini dobro, da računa na moguće posljedice svog
djelovanja te da u skladu s tim donosi odluke i djeluje (Šljivo Grbo, 2011/2012). Također
čovjek ima obvezu polagati račune i biti spreman snositi posljedice (Enevoldson, 2013).
Odgovornost predstavlja znanje, volju i slobodu kao glavne elemente koji su potrebni da bi se
određeni postupak mogao uračunati u odgovornost onoga tko stoji iza tog postupka
(Vučković, 2000).
Postoji subjekt odgovornosti koji može nositi odgovornost, odnosno biti odgovoran za nešto,
može preuzeti odgovornost za nešto, može se pozvati na odgovornost i može djelovati
odgovorno. I postoji objekt odgovornosti što je prvenstveno postupak, tj. radnja koju netko
izvršava. Pojam odgovornosti rabi se na tri načina: 1.) Deskriptivna odgovornost – izriče
uzročno posljedični odnos počinitelja i čina, odnosno posljedica nekog djelovanja; 2.)
Proskriptivna odgovornost – izriče moralnu ili legalnu obvezu da se nešto učini, naziva se još
i objektivna odgovornost; 3.) Askriptivna odgovornost – izriče prosudbu nekog počinitelja
koji radi u skladu sa zakonom ili moralnim normama, ili protiv njih, naziva se još i
subjektivna odgovornost (Vučković, 2000). Kod pojma odgovornosti postavlja se pitanje
prema kome netko treba biti odgovoran? Odgovornost treba biti usmjerena prema svakome
tko je dotaknut određenim postupkom i djelovanjem. Odgovornost čovjeka sa svijetom, s
drugim ljudima, institucijama, zakonima i običajima, te također i odnos vlasti i društva prema
čovjeku. Razlikuju se osnovne vrste odgovornosti (Slika 1.).
7
Slika 1. Vrste odgovornosti
Pojam odgovornosti postaje jedan od temeljnih etičkih pojmova pri čemu zauzima mjesto
koje je u etici zauzimao pojam dužnosti (Vučković, 2000). Etika od nas zahtijeva da
prijeđemo preko našeg vlastitog osobnog stajališta prema stajalištu poput onog nepristranog
promatrača koji zauzima univerzalno gledište. Etika je proizvod društvenog života koji ima
funkciju promicati vrijednosti zajedničke svim članovima društva. Etička stajališta to čine
pohvaljujući i potičući djelovanja koja se slažu s tim vrijednostima. Djelovanje radi činjenja
onog ispravnog, poprilično je koristan motiv, gledano i sa stajališta zajednice jer će ljudi,
prihvaćajući vrijednosti svoga društva uvijek imati tendenciju promicati ono što društvo
smatra vrijednim (Singer, 2003). Odgovorno ponašanje je subjektivno, univerzalno i
konkretno kako bi bilo primjenjivo u svakodnevnim odlukama i odnosima. Odgovorno
ponašanje je stav koji je usmjeren na dobrobit života svih živih bića, to je aktivno zalaganje za
bolji život svih, za bolji život budućih generacija i briga za egzistenciju čovječanstva
(Vučković, 2000).
4. Znanstveno istraživanje
Znanstveno istraživanje je skup svjesnih, sistematiziranih i metodološki organiziranih
aktivnosti pomoću kojih se dolazi do objektivnog znanja o predmetu ili pojavi koju se
istražuje (Baban, Ivić, Jelinić, Lamza-Maronić i Šundalić, 2002). U znanstveno istraživanje
uključeni su najviši i najkvalitetniji ljudski intelektualni kapaciteti i potencijali, kroz
znanstveno istraživanje ostvaruje se kompleksno intelektualno i kreativno angažiranje
znanstvenika (Ivanović, 2011). Znanstveno istraživanje usmjereno je na predmet, odnosno
ZAKONSKA ODGOVORNOST
• poštivanje zakona i zakonskih regulativa
PROFESIONALNA ODGOVORNOST
• poštivanje normi i pravila koja vrijede za određenu djelatnost
MORALNA ODGOVORNOST
• poštivanje etičkih normi i pravila
INDIVIDUALNA ODGOVORNOST
• poštivanje vlastitih vrijednosti i stavova
8
pojavu o kojoj se želi postići objektivno znanje i znanstveno istraživanje ima svoj cilj i do
rezultata se dolazi primjenjujući odgovarajuće metode i tehnike (Baban i sur., 2002). Svako
znanstveno istraživanje usmjereno je na rješavanje nekog novog problema, odnosno problema
koji do tada znanstveno nije bio rješavan, ili na rješavanje nekog već rješavanog problema, jer
je u međuvremenu, otkad je taj problem znanstveno istraživan, utvrđeno da ranije rezultate
treba podvrći znanstvenoj provjeri ili reviziji. Svakim znanstvenim istraživanjem trebalo bi
doći do novih znanja, istina i spoznaja koje će omogućiti predviđanje određenih pojava,
procesa i zbivanja u budućnosti (Ivanović, 2011).
Proces znanstvenog istraživanja je skup svih aktivnosti koje logično slijede jedna iza druge,
počevši od uočavanja problema, potrebe za istraživanjem, samog istraživanja te do izrade
zaključaka o rezultatima istraživanja. Cjelokupni proces znanstvenog istraživanja sastoji se od
nekoliko faza istraživanja (Baban i sur., 2002) (Slika 2.).
Slika 2. Faze procesa znanstvenog istraživanja
4.1. Utvrđivanje i izbor problema i područja istraživanja
Prva faza znanstvenog istraživanja je utvrđivanje i izbor problema i područja istraživanja.
Problem istraživanja je pitanje u vezi s nekom činjenicom, pojavom ili nekim procesom na
koje znanstvenik nije uspio doći ni učenjem ni proučavanjem relevantne literature i izvora,
dakle utvrdio je to pitanje kako nepoznato i odluči se za postupak i proces znanstvenog
istraživanja kako bi došao do rješenja. Izvori za identifikaciju problema istraživanja nalaze se
Utvrđivanje i izbor problema i područja
istraživanja
Postavljanje hipoteza i
utvrđivanje ciljeva istraživanja
Planiranje znanstvenog istraživanja
Realizacija znanstvenog istraživanja
Verifikacija rezultata
znanstvenog istraživanja
9
prije svega u ljudskoj praksi, znanstvenoj literaturi i u povijesti dotične znanosti ili
znanstvenog područja. O vrsti i složenosti pojave ili procesa koji je utvrđen kao problem
istraživanja odnosno o karakteru tog problema zavise buduće radnje, aktivnosti i postupci u
procesu znanstvenog istraživanja. Prilikom utvrđivanja problema istraživanja znanstvenik
treba utvrditi da li postoje praktični vanjski i stvarni polazni uvjetima, da li raspolaže s
odgovarajućim primjerenim znanstvenim i metodološkim instrumentima, zatim koliko će
vremena biti potrebno za provođenje istraživanja, koji profili znanstvenog, stručnog i
tehničkog kadra su potrebni, te kolika i koja materijalna sredstva su potrebna za rješavanje
problema. Također je potrebno utvrditi da li za provođenje istraživanja postoje narudžbe od
eventualnih konkretnih ili potencijalnih korisnika rezultata istraživanja će financiranje
istraživanja ovisiti o javnim fondovima ili udrugama. Od velike važnosti prilikom utvrđivanja
problema istraživanja je i kakav je osobni ili grupni interes voditelja projekta, pojedinih
znanstvenika i stručnjaka, istraživačkog tima u cjelini, spram tog istraživačkog problema i da
li će tja interes garantirati njihovu ustrajnost, predanost i istraživačku znatiželju tijekom
istraživanja. I kada se otkrije, utvrdi i izabere problem za znanstveno istraživanje potrebno ga
je precizno formulirati, semantički oblikovati i jasno izraziti (Ivanović, 2011).
4.2. Postavljanje hipoteze i utvrđivanje ciljeva istraživanja
Slijedeća faza u procesu znanstvenog istraživanja je postavljanje hipoteze i utvrđivanje ciljeva
i zadaća znanstvenog istraživanja. Hipoteza je misaona pretpostavka u obliku pojma ili suda o
mogućim činjenicama buduće spoznaje o još neotkrivenim pojavama ili predmetima koji se
istražuju, tj. o još neotkrivenim svojstvima tih pojava ili predmeta i o njihovom postojanju ,
odnosima, uvjetima nastanka, promjena ili razvoja (Ivanović, 2011). Hipoteza je dakle
znanstvena pretpostavka postavljena za objašnjenje neke pojave koju treba provjeriti i
dokazati da bi postala vjerodostojna znanstvena teorija ili zakon. Hipotezama se daje
pretpostavljeno objašnjenje uzroka izučavanih pojava koje još nije provjereno u praksi. U
procesu istraživanja hipoteza se može dokazati, odnosno potvrditi ili odbaciti, ukoliko se
hipoteza ne dokaže mora se postaviti druga i mora se obnoviti proces istraživanja. U
istraživanju postavlja se jedna ili više hipoteza što ovisi o zadatku istraživanja. Hipoteza se u
pravilu postavlja prije početka istraživanja ali može se postavljati i u tijeku procesa
istraživanja jer je moguće da prilikom istraživanja znanstvenik dođe do novih spoznaja koje
dovode u pitanje prethodno postavljenu hipotezu i u tom slučaju je nužno postaviti drugu
10
hipotezu (Baban i sur., 2002). Hipoteza mora biti valjana a da bi bila valjana mora biti
relevantna što znači da pruža ili omogućuje objašnjenje upravo onog problema za čije se
rješavanje i postavlja, također mora biti provjerljiva a to znači da može biti provjerena, tj.
potvrđena ili opovrgnuta. Da bi bila valjana hipoteza mora biti i produktivna, dakle mora se iz
nje moći izvesti barem neko provjerljivo rješenje, mora biti kompatibilna, tj mora se slagati s
drugim, već poznatim i provjerenim hipotezama koje govore o činjenicama u vezi s
problemom istraživanja, te hipoteza mora biti jednostavna, znači ne smije biti kompleksna i
komplicirana već jednostavna i razumljiva. Što se tiče ciljeva istraživanja oni moraju biti
jasno utvrđeni i definirani i ako je problem istraživanja jasno utvrđen i formuliran ni ciljeve
istraživanje ne bi trebalo biti teško formulirati. Definiranje, utvrđivanje i iskazivanje ciljeva
istraživanja u svakom pojedinom istraživanju ovisi o sposobnostima znanstvenika ili
znanstvenoistraživačkog tima (Ivanović, 2011).
4.3. Planiranje znanstvenog istraživanja
Planiranje znanstvenog istraživanja je dokument koja podrazumijeva popis i opis koraka koje
će znanstvenik obavljati i izvršavati tijekom istraživačkog procesa i to sa sadržajnog,
organizacijskog i vremenskog stajališta. Taj dokument znanstveniku bi trebao služiti kao
vodilja po kojoj će se odvijati proces istraživanja. Plan istraživanja omogućuje znanstveniku
preglednost vlastitih misli i zamisli, te sustavno i organizirano pristupanje izvršavanju
pojedinih poslova i zadaća. Plan istraživanja znanstveniku ili znanstvenoistraživačkom timu
omogućuje jasan uvid u eventualne probleme i poteškoće na kojem može naići tijekom
istraživanja i na eventualne slabosti samog plana ili određenih zamisli, pa će eventualne
nastale probleme, poteškoće i slabosti pravovremeno rješavati, od pojedinih zamisli odustati
ili na neki drugi način pristupiti istraživanju. Kada je napravljen plan istraživanja, znanstvenik
ga može uručiti svojim kolegama, drugim znanstvenicima, ustanovama ili plan istraživanja
može izložiti na sudu znanstvene javnosti od kojih može tražiti kritičko mišljenje ili ocjenu
štu mu može pomoći u daljnjem istraživanju. Plan istraživanja je i dokument kojim se može
tražiti financijska, materijalna ili organizacijska potpora za provođenje znanstvenog
istraživanja (Ivanović, 2011).
11
4.4. Realizacija znanstvenog istraživanja
Realizacija znanstvenog istraživanja je faza u kojoj znanstvenik poduzima konkretne
aktivnosti zadaće, postupke, poslove i operacije koje je već odredio u planu istraživanja. Svi ti
poslovi, operacije i zadaće ovisiti će o vrsti i problemu istraživanja i o naravi pojava koje se
istražuje te o uvjetima koje taj istraživački proces, ciljevi istraživanja i hipoteza postavljaju.
Realizacija znanstvenog istraživanja sastoji se od tri pod faze koje su prikazane na slici 3.
(Ivanović, 2011).
Slika 3. Pod faze realizacije znanstvenog istraživanja
4.4.1. Prikupljanje podataka
Znanost je teorija zasnovana na činjenicama i znanstveno istraživanje se ne može provesti bez
odgovarajućih podataka. Do podataka potrebnih za znanstveno istraživanje moguće je doći
putem raznih postupaka, metoda, tehnika i instrumenata kao što su promatranje, mjerenje,
brojenje, eksperiment, modeliranje, studij slučaja, anketiranje, intervjuiranje, itd. Koju od
metoda prikupljanja podataka će znanstvenik koristiti ovisi o problemu, ciljevima i
postavljenoj hipotezi jer mu upravo te odrednice uvjetuju uz izbor metoda još i izbor
populacije ili uzorka, te vrste, karakter i opseg podataka koje treba prikupiti kao i prostor i
vrijeme u kojima ih mora prikupljati. Podaci se mogu prikupljati kvantitativnim i
kvalitativnim metodama (Ivanović, 2011).
Prikupljanje podataka
Analiza podataka Interpretacija
rezultata
12
4.4.2. Analiza podataka
Prikupljanjem podataka znanstvenik dolazi do brojnih raznovrsnih kvantitativnih i
kvalitativnih podataka o populaciji, o statističkim jedinicama i obilježjima koje mu prije
analize podataka ne govore niti o ispitivanoj pojavi, niti o postavljenoj hipotezi. Kako bi se iz
podataka mogli izvući zaključci, odnosno interpretirati rezultati istraživanja potrebno ih je
kontrolirati, srediti, sistematizirati, kategorizirati, sažeti, pregledno prikazati, odnosno obraditi
odgovarajućim metodološkim i statističkim postupcima. Prvi korak u fazi analize podataka je
logička kontrola podataka, tj. proučavanje podataka kako bi se došlo do informacija o
kvaliteti, pouzdanosti i vjerodostojnosti tih podataka. Nakon logičke kontrole podatke je
potrebno unesti u računalo. Podaci se u računalo unose putem prikladnog korisničkog,
odnosno namjenskog računalnog programa ili računalnog programskog paketa za unos i
obradu tekstova, za izradu i korištenje tablica, za statističku i matematičku obradu podataka i
za izradu grafikona, za pretraživanje, korištenje i upravljanje bazama podataka, te za izradu
slika i ostalih funkcija. Analizom podataka se dobiju rezultati istraživanja koji objašnjavaju
istraživanu pojavu i postavljene hipoteze (Ivanović, 2011).
4.4.3. Interpretacija rezultata
Nakon sređivanja i statističke obrade podataka pristupa se tumačenju rezultata, tj.
interpretaciji rezultata istraživanja. U interpretaciji podataka polazi se od utvrđenih rezultata
novih spoznaja o nekim činjenicama, pojavama, vjerojatnostima, pravilnostima,
zakonitostima ili otkrićima, i uočava se njihov karakter i znanstveno značenje, te relacije
između teorijskih i empirijskih činjenica, povezujući ih misaono i logički s ranijim sličnim ili
drugačijim spoznajama o dotičnom pitanju ili s rezultatima drugih znanstvenih istraživača.
Tek se interpretacijom rezultata može smatrati da je istraživanje dalo odgovor na postavljeno
pitanje. Sadržaj interpretacije rezultata predstavlja okosnicu i srž za sastavljanje znanstvenog
izlaganja, za izradu znanstvenog članka ili za pripremu, izradu i objavljivanje znanstvenog
djela (Ivanović, 2011).
13
4.4.4. Izvještaj o provedenom istraživanju
Znanstveno i stručno istraživanje završava sa sastavljanjem i objavljivanjem izvještaja o
provedenom istraživanju. Objavljivanjem izvještaja o provedenom istraživanju ostvaruju se
svrha i ciljevi istraživanja. Također objavljivanjem izvještaja o istraživanju znanstvenik
izvršava svoj dug prema drugim znanstvenicima i istraživačima i svojim kolegama, i s druge
polaže račun za korištenje sredstava iz javnih fondova ili zaklada, bez kojih istraživanje ne bi
mogao provesti. Izvještaj o istraživanju postaje dostupan i pristupačan kada ga znanstvenik
izlaže na znanstvenim i stručnim skupovima, simpozijima, kongresima, zatim objavljivanjem
izvještaja u znanstvenim ili stručnim časopisima i zbornicima radova, ili u obliku posebnih
edicija, monografija, knjiga, studija kada se radi o opsežnijim istraživanjima i djelima.
Izvještaj o provedenom istraživanju u svojoj sadržajnoj strukturi i kompoziciji, ovisno o
karakteru, vrsti, opsegu i specifičnostima istraživanja obično sadržava naslov, sadržaj, popis
ilustracija, uvod, prikaz primijenjenih metoda i istraživačkih postupaka, prikaz rezultata,
interpretaciju rezultata i zaključak, uz te sadržajne dijelove obično sadržava sažetak,
literaturu, popis istraživača, te razne priloge (Ivanović, 2011).
4.5. Verifikacija rezultata znanstvenog istraživanja
Pod verifikacijom rezultata znanstvenog istraživanja podrazumijeva se provjeravanje,
utvrđivanje i potvrđivanje istinitosti spoznaje, odnosno dokazivanje ili opovrgavanje
istinitosti postavljene hipoteze i rezultata koji su dobiveni tijekom istraživanja. „Teorijska
istinitost se zasniva na adekvatnosti logičkog sadržaja teorijskog suda odnosno iskaza s
obilježjima zamišljenog predmeta, te na slaganju tog suda s principima one znanosti u čijem
području taj sud logički funkcionira“ (Ivanović, 2011., str. 425). Prilikom verifikacije
rezultata znanstvenog istraživanja postavljena hipoteza se može u većoj ili manjoj mjeri
potvrditi, odnosno konfirmirati pa će u tom slučaju biti zadržana kao više ili manje potvrđena
u praksi, zatim se može demantirati pa će biti modificirana, izmijenjena ili zamijenjena
adekvatnijom, te se može opovrći pa će biti odbačena ili zamijenjena drugom, često puta
suprotnom hipotezom, i na kraju hipoteza se može potvrditi kao relativno i konačno točna pa
će biti klasificirana kao znanstveno potvrđen sud ili znanstveni teorem ili zakon (Ivanović,
2011).
14
5. Znanstvena etika
Znanost nastoji objektivno izložiti svoje rezultate. Znanje pomaže čovjeku da razumije svijet
u kojem živi i da živi u skladu s tim svijetom. Postoje znanstvena istraživanja čija provedba,
primjena i upotreba dobivenih rezultata doista bude etička pitanja, no postoji razlika kada se
radi o stvarnim razlozima za zabrinutost, a kada se radi samo o pretpostavkama nastalim zbog
nerazumijevanja znanstvenog procesa. Od mnogih etičkih pitanja vezanih uz znanost, koja
uznemiruju javnost, zapravo je malo onih koja se mogu izravno i opravdano pripisati
izvornim znanstvenim istraživanjima ili zaključcima. Veliki broj pitanja vezanih za
znanstvenu etiku odnosi se zapravo na etiku društva koje nadzire i financira znanstvena
istraživanja te odlučuje o primjeni rezultata proizašlih iz istraživanja. Politika i društvo sve
jače utječu na izbor i opseg znanstvenih istraživanja. Danas razvitak znanosti ovisi o
programima vlada, čiji su ciljevi uglavnom iskorištavanje znanja za probitak i materijalne
prohtjeve, a ne proširivanje polja ljudskog znanja (Čehok i Koprek, 1996).
Kako bi se lakše razumjela etika u znanosti, znanost se promatra kako socijalna institucija
koja ima vlastite norme, sustave nagrada, kontrole i institucionalizirane uloge. Definiranje
znanstvenika kao profesionalne grupe, odnosno kako pripadnika profesije korelira s dubljim
sociološkim viđenjem socijalne organizacije znanosti i važnosti znanstvene etike u njoj.
Znanost se od ostalih profesionalnih grupa razlikuje po konstantnom nadziranju istraživačkih
rezultata kroz razvijeni formalni komunikacijski sistem, odnosno javno izvještavanje o
rezultatima. Također u znanosti je ovisnost o kolegijalnom priznavanju i odobravanju puno
veća nego u ostalim profesijama, velika je važnost kolektivnih standarda znanstvenog rada.
Da bi uvjerio kolege u relevantnost i značaj svojih istraživanja, istraživač se mora prilagoditi
tim standardima, mora pokazati svoju kompetentnost slijedeći standardne procedure i
primjenjujući adekvatne disciplinarne metode i postupke, mora pokazati da je njegov rad
značajan i relevantan za kolektivni cilj, te da je koristan u proizvodnji daljnjih inovacija.
Pravila i norme znanstvenih disciplina nisu kodificirana nego bazirana na neformalnom
koncenzusu kolega u vezi s postavljanjem istraživačkih problema, teorijama i spoznajnim
pristupima. Norme su shvaćene prvenstveno kako spoznajni, metodološki ili tehnički zahtjevi,
odnosno standardi kojima se znanstvenik vodi prilikom vlastitog istraživanja, te također u
procjeni, prihvaćanju ili neprihvaćanju i vrednovanju rezultata svojih kolega, drugih
znanstvenika. Norme su shvaćene i kao moralni zahtjevi, jer ih se ne drži samo tehnički
efikasnim već i moralno poželjnim, a obuhvaćaju i odnose suradnje ali i kompetencije među
15
znanstvenicima. Norme su zapravo tek moralni standardi kakvi postoje i u ostalim
profesijama. Sastavnice profesionalne etike su pravila kompetentnog rada jednako kao i
pravila odnošenja s sudionicima, unutar i van organizacije, pri obavljanju posla, te izravnim i
širim društvenim korisnicima produkata profesionalnog znanja. Profesionalna etika zapravo
predstavlja normativni okvir profesionalnog ponašanja i skup svakodnevnih profesionalnih
postupaka znanstvenika (Prpić, 1997).
5.1. Spoznajne vrijednosti i norme profesionalne etike znanstvenika
Temeljna načela i metodologijska pravila presudna za funkcioniranje znanosti pretvorena su u
norme koje tvore srž profesionalne etike znanosti. Norme su kriteriji evaluacije svih faza
znanstveno-istraživačkog rada – od prijedloga istraživačkih projekata do recenziranja završnih
istraživačkih izvještaja i objavljivanja znanstvenih radova. Budući da označavaju zahtjeve u
odnosu na ponašanje znanstvenika, nerijetko se razumiju i kao obilježja ličnosti i osobnih
vrijednosti znanstvenika. Vrijednosti su temelj normi: preporučenih, preferiranih, propisanih
ili zabranjenih ponašanja. Najčešće navođene norme znanstvene etike, odnosno vrijednosno-
normativne komponente profesionalne etike su:
1) Objektivnost. Objektivnost se smatra bitnom značajkom znanstvene spoznaje,
označava odsutnost pojedinačnih, osobnih, sporednih i slučajnih utjecaja i okolnosti.
Objektivnost zahtjeva vrednovanje svake spoznaje korištenjem impersonalnih i
objektivnih kriterija, nezavisno od spolne, rasne, nacionalne, klasne, političke,
religijske pripadnosti. Objektivnost se u znanosti gleda sa dva aspekta, kao stav prema
stvarnosti na način da označava otvorenost prema stvarnosti i novim iskustvima, te
kao provjerljivost znanstvenih spoznaja. Postoje proceduralna pravila koja su ključna
za postizanje objektivnosti u znanstvenom istraživanju a odnose se na replikabilnost ili
ponovljivost istraživanja, otvorenost prema podacima i empirijski adekvatnijim
tezama i teorijama, te na isključivanje subjektivnih faktora iz vrednovanja znanstvenih
spoznaja i vlastitog rada.
2) Provjerljivost. Znanstvena tvrdnja, odnosno misao mora se slagati s iskustvenim
činjenicama na koje se odnosi i koje objašnjava. Proceduralna pravila koja osiguravaju
realizaciju ove norme/vrijednosti odnose se na javnost, otvorenost i intersubjektivnu
provjerljivost svih podataka i cijelog istraživačkog postupka, od teorijskih i
16
metodoloških postavki do analize i tumačenja dobivenih rezultata, kao i na stalnu
kontrolu znanstvenih podataka i iskaza.
3) Logičnost. Znanstveni iskazi ne podliježu samo iskustvenoj već i logičnoj provjeri, jer
znanstvena misao mora biti logična, mora se slagati s ostalim pojmovima, zakonima i
teorijama u jednom logičnom sustavu. Nelogičnost je prvi znak da se ne radi o
znanstvenom iskazu.
4) Sistematičnost pretpostavlja povezanost znanstvenih iskaza u sistem, a povezuje ih i
objašnjava znanstvena teorija. Sistematičnost se iskazuje kroz značaj koji znanstvenici
općenito pridaju znanstvenoj teoriji ili nekim njezinim atributima kao što su
originalnost, konzistentnost, opseg, jednostavnost, relevantnost, plodotvornost.
5) Preciznost se određuje kao zahtjev u odnosu na mjerenje, tj. kvantitativno
promatranje. Preciznost kao spoznajna i metodološka norma ne tiče se samo mjerenja
nego svih faza istraživačkog procesa. Preciznost podrazumijeva precizno i jasno
postavljanje problema, hipoteza, zaključaka, preciznost mjerenja i matematička
preciznost te jasnoća stila. Očituje su u utvrđivanju manjih i teže primjetljivih razlika
koje su ipak spoznajno značajne pa je stoga važna i u artikuliranju pojmovnog okvira,
u izvođenju zaključaka, kod pisanja istraživačkog izvještaja, a ne samo u prikupljanju
i obradi podataka.
6) Originalnost se pojavljuje kao zasebna vrijednost ili atribut znanstvenog rada visoke
kvalitete u svim studijama profesionalnih vrijednosti i kriterija znanstvene kvalitete.
Originalnost se odnosi na teorijsku i metodološku originalnost i originalnost
iskustvene građe (Prpić, 1997).
5.2. Socijalne vrijednosti i norme profesionalne etike znanstvenika
Socijalne vrijednosti i norme definiraju se kao poželjna i propisana ponašanja u odnosima
koje znanstvenik uspostavlja u poslu. Ti socijalni krugovi znanstvenika odnose se na odnose s
klijentelom, s kolegama, s organizacijom i širom zajednicom. Najširi raspon profesionalnih
odnosa znanstvenika obuhvaća:
1) Kolege. Kolegijalni odnosi znanstvenika podrazumijevaju otvorenu komunikaciju i
razmjenu informacija o istraživanjima, pažljivo korištenje ideja i rezultata kolega,
osiguranje autorstva u skladu s udjelom u radu, te pomoć, poticaj, savjet kolegama.
17
2) Studenti. Odnos prema studentima odnosi se na znanstvenu poduku i ocjenjivanja rada
prema znanju bez povlaštenosti ili diskriminacije, nedopustiva je bilo kakva
eksploatacija rada studenata, poželjno je poticanje darovitih studenata i njihovo
uključivanje u istraživanja.
3) Ispitanici, pacijenti. Sudionici istraživanja moraju dobrovoljno sudjelovati u
znanstvenim ispitivanjima, mora im se osigurati zaštita fizičkog i psihičkog integriteta
anonimnost i tajnost podataka.
4) Institucija, naručioci/klijenti. Znanstvenik treba voditi računa o održavanju i
podržavanju ugleda znanstvene ustanove, poštivati stroge znanstveno-stručne
standarde u istraživačkom radu. Znanstvenik mora biti stručan i autoritet u odnosu na
naručioce/klijente.
5) Društvo. Odgovornost za učinke vlastitih istraživanja, razvoj i korištenje znanja za
dobrobit čovjeka i društva, beskompromisna odanost traženju istine, prihvaćanje
teorija, metodološki kriteriji i objavljivanje rezultata neovisno o socijalnim i
političkim implikacijama znanstvenih spoznaja (Prpić, 1997).
6. Odgovorna provedba istraživanja
Odgovorna provedba istraživanja i istraživačka etičnost osnova je dobivanja vjerodostojnih
podataka i izvođenja valjanih i ispravnih zaključaka. Kako bi provedba istraživanja bila etična
važno je za svakog istraživača da poznaje etičke vrijednosti i da provodi etički utemeljene
postupke. Istraživači se po prirodi posla oslanjaju na izvješća drugih istraživača i stoga je
potrebna odgovorna provedba istraživanja.
Etična provedba istraživanja svakog pojedinog znanstvenika obuhvaća znanstvenu čestitost,
kolegijalnost, zaštitu ljudi uključenih u istraživanje, brigu o pokusnim životinjama,
odgovornost u odnosu prema ustanovi i društvenu odgovornost. Znanstvena ustanova treba
poticati i promicati standarde izvrsnosti, istinitosti i zakonitosti, osigurati obrazovanje o
etičnoj provedbi istraživanja, te stalno nadzirati dosljednost pridržavanja tim standardima. Za
znanstvenika je odgovorna provedba istraživanja posvećenost intelektualnoj iskrenosti i
osobnoj odgovornosti i davanje prednosti etičkim vrijednostima pred ostalima, kao što je
osobna korist ili samodokazivanje, a posljedica je moralnog značaja, obrazovanja i iskustva
18
(Marušić, 2013). Odgovorna provedba istraživanja uključuje promišljanje znanstvenika o
vlastitom istraživanju i postiže se pozitivnim odgovorom na tri ključna pitanja (Bilić-Zulle,
2006).
6.1. Je li istina?
Prvo pitanje odgovorne provedbe istraživanja odnosi se na primjenu znanstvene metodologije,
te istinitost u prikupljanju, obradi i prikazu rezultata, odnosno u kojoj su mjeri istraživanje i
rezultati istraživanja usklađeni s istinom. Kako bi se postigla istinitost u provedbi istraživanja
potrebno je pošteno prikupljanje podataka, obrada, pohrana, vlasništvo i rukovanje podacima.
Podatke je potrebno prikupljati savjesno i nepristrano, čuvati njihovu tajnost, nepristrano ih
odabrati i obrađivati, čuvati u pisanom i elektroničkom obliku kako bi bili dostupni i korisni
javnosti i kako bi bili podijeljeni s drugima (Marušić, 2013). Za postizanje istinitosti u
provedbi istraživanja ključni su slijedeći faktori:
· Prepravljanje podataka (falsifikacija) – bitno je prilikom istraživanja ne prepravljati ili
prilagođavati podatke, ne izostavljati ili dodavati podatke ili pak naknadno mijenjati
postupke ili opremu.
· Izmišljanje rezultata (fabriciranje) – podaci i rezultati istraživanja se ne smiju
izmišljati te potom obrađivati i/ili prikazivati i objavljivati kao istiniti.
· Plagiranje – nedopustivo je neovlašteno preuzimanje tuđeg autorskog vlasništva, ideja
postupaka, rezultata ili riječi bez pravilnog navođenja izvora (Bilić-Zulle, 2006).
· Kompetencija – potrebna je znanstvena i tehnička stručnost istraživača, odnosno
poznavanje znanstvene metodologije, područja u kojem istražuje i odgovarajućih
postupaka.
· Statistika – statistička obrada podataka mora biti stručno odabrana i provedena, pri
čemu se ne smije prilagođavati statističke metode i prikaze (Marušić, 2013).
6.2. Je li pravedno?
Drugo pitanje za postizanje etične provedbe istraživanja obuhvaća odnose i norme prema
sudionicima istraživanja, odnosno svih koji su na ovaj ili onaj način povezani s
19
istraživanjem. Kako bi se postigla pravednost u znanstvenom istraživanju, bitni su
slijedeći odnosi:
· Kolegijalnost – odnosi se na odnose među istraživačima unutar istraživačke skupine
ali i u okviru šire društvene zajednice, te odnose prema studentima ili štićenicima.
Kolegijalnost podrazumijeva da kolege pomažu jedni drugima razmjenjujući znanja o
prethodnim istraživanjima, te spoznaje iz vlastitih istraživanja i podrazumijeva
pravodobno objavljivanje rezultata vlastitih istraživanja, također podrazumijeva i
pravilno dijeljenje zasluga među istraživačima i pravilno navođenje autorstva.
· Zaštita ljudi uključenih u istraživanja – u istraživanjima u koja su uključeni ljudi
potrebno je štititi život, zdravlje privatnost i dostojanstvo ljudi, te pridržavati se
temeljnih načela o ljudskim pravima. Ispitanike i pacijente potrebno je informirati o
ciljevima, metodama, izvorima financiranja, ustanovi u kojoj istraživač radi,
predvidljivim učincima i rizicima, te mogućoj neugodi postupka. Sudionici moraju
dobrovoljno pristati na sudjelovanje u istraživanju i moraju imati pravo napustiti
istraživanje u bilo kojem trenutku bez posljedica.
· Briga o pokusnim životinjama – u istraživanjima u kojima sudjeluju pokusne životinje
potrebno je s njima postupati kao s osjećajnim bićima, nužno im je omogućiti najbolje
moguće uvjete života i pridržavati se načela 3R (replacement, reduction, refinement)
koja se odnose na zamjenu uporabe pokusnih životinja drugim pokusnim modelima,
smanjenje broja životinja uključenih u istraživanje na najmanji mogući broj koji je
potreban za dobivanje rezultata, te unaprijediti postupke kako bi se smanjila patnja
pokusnih životinja.
· Odnos prema institucijama – obuhvaća odnose istraživača i njegove matične ustanove,
vanjskih ustanova, pokrovitelja i državne uprave. Znanstvenici su dužni odgovarati
svojim ustanovama, izvorima financiranja i drugim javnim ili privatnim tijelima, dužni
su poznavati pravila i zakone i izbjegavati sukobe interesa (Marušić, 2013).
6.3. Je li mudro?
Treće pitanje za postizanje etične provedbe istraživanja odnosi se na značenje istraživanja u
širem kontekstu života u društvu i predstavlja odnos istraživača prema općem dobru.
20
· Prioriteti istraživanja – cilj istraživanja je proširenje ukupnog ljudskog znanja i nužno
je truditi se istraživati probleme koji su značajni i čije će rješavanje doprinijeti razvoju
društva.
· Utjecaj na društvo i okolinu – istraživač mora biti svjestan mogućeg utjecaja vlastitih
istraživanja i njihovih proizvoda na okoliš i pravilno skladištiti opasne tvari, te se
pridržavati najviših ekoloških normi.
· Javnost službe – služenje javnosti trebalo bi biti polazište svakog znanstvenog
istraživanja i svaki znanstvenik bi trebao svoj interes zasnivati na pozitivnom
djelovanju i usmjeravanju istraživanja za javno dobro.
· Financijska odgovornost – znanstvenici trebaju poštivati uvjete izvora financiranja pa
tako javno financirana istraživanja trebaju biti vlasništvo javnosti, odnosno dijeljena, a
sredstva za istraživanja potrebno je trošiti kako je odobreno u prijedlogu istraživanja
(Marušić, 2013). Također znanstvenici ne bi smjeli pristati na etički upitna istraživanja
i postupke zbog pritiska i zahtjeva izvora financiranja.
6.4. Upitni postupci u istraživanju
Znanstvenicima se prilikom istraživanja može dogoditi da im neki rezultati istraživanja
odstupaju od očekivanja, kvare hipotezu i onemogućuju publikaciju i ponekad bi izbacivanje
samo jednog podatka, brisanje jednog nalaza ili jedne od brojnih točaka na krivulji dovelo do
statističke značajnosti i do očekivanog zaključka (Marušić, 2013). To su slučajevi u kojima ne
postoji nepoštenje ali su zaključci dobiveni pod subjektivnim dojmom ili graničnim
statistikama (Katavić, 2003/04). O nenamjernim pogreškama i pristranostima znanstvenici
moraju sami voditi računa i pokušati ih u najvećoj mogućoj mjeri ukloniti (Marušić, 2013). U
znanstvenim istraživanjima postoje i postupci u koji krše tradicionalne istraživačke vrijednosti
ali nisu nužno nepoštenje i neodgovorno ponašanje. Kršenja tradicionalnih istraživačkih
vrijednosti koje se ne smatraju znanstvenim nepoštenjem su:
· Prikazivanje nagađanja znanstvenom istinom
· Slabo vođenje bilježaka istraživanja
· Davanje/poklanjanje/zahtijevanje autorstva
· Uskraćivanje podataka
· „Iskorištavanje“ podređenih (Katavić, 2003/04).
21
7. Odgovornost znanstvenika
Znanstvena etika budi pitanje do koje se mjere znanstvenici mogu smatrati odgovornima za
primjenu znanstvenih otkrića i treba li zabraniti određena istraživanja za koja se pretpostavlja
da bi mogla imati nepoželjnu primjenu. Znanstvenici su članovi društva informirani o istim
moralnim načelima kao neznanstvenici. Oni neće poduzeti posao za koji misle da je neetičan,
a ako bi se neki znanstvenik i odlučio na takvo što bio bi osuđen od same znanstvene
zajednice. Pretpostavlja se da se projekti koji se smatraju neetičnim neće financirati, a ako i
privuku kojim slučajem nekog sponzora, rezultati takvih istraživanja neće biti prihvaćeni i
neće se objaviti. Pitanja etičnosti u znanstvenim istraživanjima postaju mnogo složenija kada
se u raspravu o znanstvenoj etici uključe neznanstvenici. Iako bez obzira na to sami
znanstvenici moraju imati savjest i snositi odgovornost za svoj rad (Čehok i Koprek, 1996).
Znanstvena etika izvedena je iz općeg moralnog pravila shodno kojem znanstvenici moraju
svoje radne ili profesionalne dužnosti obavljati savjesno. Ubrzan društveni napredak iziskuje
sve veću potrebu za znanstvenim istraživanjima i znanstvenici su izloženi sve većem pritisku,
te su suočeni s raznim čimbenicima koji mogu utjecati na etičnost njihovog ponašanja
prilikom istraživanja. Neki od tih čimbenika su decentralizacija kompanijskog financiranja,
potreba za poslovno orijentiranim primijenjenim istraživanjima, istraživačka suradnja sa
sveučilištima, maksimiziranje očekivanja i potreba klijentele, timska suradnja s
neistraživačkim osobljem, uvođenje poslovnih kriterija u vrednovanje kvalitete istraživanja,
otvorena komunikacija s menadžerima, klijentima, dobavljačima, sponzorima, sveučilišnim
znanstvenicima i istraživačima iz drugih institucionalnih sredina i zemalja (Prpić, 2004).
Znanstvenici se u svojim istraživanjima mogu naći u situacijama kada imaju dvojbe oko toga
kako postupiti i što je u tom trenutku etično i odgovorno, a pravila i norme institucije i
profesije ne nude odgovor na takvo pitanje. Jasno je da znanstvenici prvenstveno moraju
poštivati zakon i zakonske regulative i norme, zatim profesionalne vrijednosti i norme, te
općenita etička i moralna načela. Međutim kada se znanstvenici nađu u situaciji kada ne mogu
odrediti što je u datom trenutku u istraživanju etično i kako pravilno postupiti trebali bi se
voditi prema etičkoj teoriji konzekvencionalizma prema kojoj se postupci vrednuju prema
posljedicama do kojih dovode, odnosno prema etičkom stajalištu utilitarizma prema kojem je
jedino što određuje moralnost i etičnost određenih postupaka sama posljedica do koje ti
22
postupci dovode. Zauzimanje utilitarističkog stajališta u istraživanjima znanstvenicima će
pomoći donijeti pravilnu odluku kada se nađu u etički upitnim situacijama, na način da će
sagledati koje su moguće posljedice ukoliko postupe ili ne postupe na određeni način.
Znanstvenici trebaju sagledati posljedice koje može imati njihovo istraživanje na društvo,
institucije, kolege, izvore financirana, pa i na njih same.
Važnu ulogu u ponašanju znanstvenika ima razdoblje profesionalne ili znanstvene
socijalizacije kroz koje bi znanstvenici trebali usvojiti spoznajne i socijalne vrijednosti i
norme istraživačke profesije. Profesionalna etika znanstvenika se oblikuje na razini
profesionalne grupe i znanstvenog sustava, tj. etički kodeks se kao skup profesionalnih
vrednota i normi usvaja kroz visoko obrazovanje i znanstvenu socijalizaciju. Stoga socijalno
podrijetlo i profesionalni položaj znanstvenika ne bi trebali znatnije utjecati na njegove
eksplicitne profesionalne vrijednosti (Prpić, 2004). „Pa im tako isprika za neetično ponašanje
ne može biti niti istraživački eros, niti potpuna posvećenost i odanost znanosti kao duhovnom
idealu, niti socijalpolitička indiferentnost“ (Čehok i Koprek, 1996). U tablici 1. prikazane su
profesionalne vrijednosti i norme znanstvenika prema važnosti koju su istaknuti hrvatski
znanstvenici pripisali pojedinim vrijednostima i normama (istraživanje je provedeno 1995.
godine i u istraživanju je sudjelovalo 320 istaknutih hrvatskih znanstvenika).
Tablica 1. Hijerarhija profesionalnih vrijednosti i normi istaknutih hrvatskih
znanstvenika
Profesionalne vrijednosti/norme
važnost (u %)
Konceptualna preciznost 75.6 Bezuvjetna odanost traženju istine 71.6 Odgovornost za učinke znanstvenih rezultata 66.6 Strogi znanstveni standardi razvojno-istraživačkog rada 61.6 Izbjegavanje prebrzih uopćavanja 65.0 Podržavanje vrsnosti ustanove 59.7 Poticanje darovitosti studenata 60.0 Pomoć kolegama, posebice mlađim 54.4 Razvoj znanja za dobrobit čovjeka i društva 54.7 Otvorenost za sve važne podatke 52.2 Povezivanje rezultata u sustav spoznaja 49.4 Pažljivo korištenje radova drugih kolega 50.0 Stručna autonomija spram naručilaca 48.4 Autorstvo sukladno doprinosu 49.7 Znanstvena poduka i znanju primjereno ocjenjivanje studenata 45.0 Nesubjektivno iznošenje vlastitih rezultata 49.7
23
Opća logička strogost 44.1 Preciznost mjerenja 49.4 Preciznost stila 39.1 Nesubjektivno procjenjivanje znanstvenih ideja i doprinosa 46.9 Stalna kontrola iskaza i podataka 41.3 Neovisnost kognitivnih opcija o socijalnim implikacijama znanstvenih spoznaja
38.8
Osiguranje provjerljivosti i ponovljivosti 45.3 Otvorena komunikacija s kolegama 33.8 Maksimalna profesionalna usluga naručiocima/klijentima istraživanja
43.1
Teorijska originalnost 39.4 Metodološka originalnost 31.6 Zabrana iskorištavanja (rada) studenata 40.9 Originalnost iskustvene građe 26.6 Zaštita integriteta ispitanika/pacijenata 45.3 Javnost znanstvenog rada i podataka 30.9 Anonimnost ispitanika i tajnost dobivenih idividualnih podataka 40.9 Dobrovoljna suradnja ispitanika/pacijenata 32.8 Izbjegavanje vrijednosnih procjena znanstvenih rezultata 16.6 Izvor: Prpić: Profesionalna etika znanstvenika, Zagreb, 1997
Rezultati u tablici pokazuju kako su najvećem broju istaknutih hrvatski znanstvenika osobno
najvažnije vrijednosti i norme vezane za konceptualnu preciznost, bezuvjetna odanost traženju
istine, te odgovornost za učinke znanstvenih rezultata, za napredak društva, odnos prema
instituciji, kolegama i studentima. Dok najmanje važnim vrijednostima i normama smatraju
odnos prema ispitanicima i pacijentima što se može protumačiti da je u istraživanju
sudjelovao veći broj znanstvenika iz prirodnih i tehničkih znanosti nego iz bio znanosti i
društvenih i humanističkih znanosti, uzimajući u obzir razlike u vrijednostima i normama
znanstvenika iz različitih područja.
8. Najčešći oblici znanstvenog nepoštenja
Pod znanstvenim nepoštenjem smatra se izmišljanje, prepravljanje ili plagiranje u predlaganju
provođenju, recenziji ili prikazivanju istraživanja i njihovih rezultata (Marušić, 2013). Od
različitih kršenja pisanih znanstvenih pravila i normi u istraživanjima, tri oblika znanstvenog
nepoštenja su najčešća i najteža, i to su: plagiranje, falsificiranje i fabriciranje (Bilić-Zulle,
2006). Na Grafikonu 1. prikazani su rezultati istraživanja provedenog na Sveučilištu u Rijeci.
24
Grafikon 1. Svjedočenje znanstvenom nepoštenju djelatnika Sveučilišta u Rijeci (u %)
Izvor: Prijić-Samaržija: Rezultati anketa provedenih na Sveučilištu u Rijeci o pitanjima
vezanim za akademsku čestitost, Zagreb, 12.06.2013.
8.1. Plagiranje
„Plagiranje je neovlašteno preuzimanje tuđih ideja, postupaka ili teksta bez odgovarajuće
naznake s nakanom da se prikažu kao vlastita“ (Baždarić i sur., 2009, str. 108). Procjenjuje se
da je od svih prijavljenih prekršaja u znanosti gotovo 25% povezano s plagiranjem. Plagiranje
je preuzimanje tuđeg autorskog vlasništva bez odgovarajućeg navođenja autora i odnosi se
također i na neovlašteno preuzimanje prezentacija, predavanja, slika iz znanstvenih radova ili
udžbenika (Baždarić i sur., 2009). Plagiranje je prekršaj koji predstavlja krađu intelektualnog
vlasništva (Marušić, 2013). Rezultati plagiranih znanstvenih istraživanja ne pridonose razvoju
društva i ne donose nova znanja, i kao takvi su neupotrebljivi. Plagiranim radom znanstvenik
dobiva nezaslužena priznanja, dobit i ugled i oštećuje pravog autora rada (Baždarić i sur.,
2009). Neki od zabilježenih slučajeva plagiranja u znanosti su korejski znanstvenik Hak-Ryul
Kim koji je u potpunosti preuzeo rad Francuza Erika Le Bourga i objavio ga pod svojim
imenom u časopisu Korean Journal of Biological Science (Bilić-Zulle, 2006), te hrvatski
0
10
20
30
40
50
60
70
80
Plagiranje Falsificiranje Fabriciranje
25
znanstvenik Asim Kurjak kojem je dokazano plagiranje dva inozemna znanstvena rada
(Baždarić, 2013). Postoji nekoliko oblika plagiranja:
· Napadno plagiranje – preuzimanje cijelog ili većeg dijela rada drugog autora bez
odgovarajućih naznaka, ujedno i najteži oblik plagiranja. Znanstvenik preuzima, tekst,
slike i rezultate i predstavlja rad kao svoje autorsko djelo (Bilić-Zulle, 2006).
· „Kolažni radovi“ – znanstveni radovi čiji su dijelovi sastavljeni od različitih
znanstvenih radova (Baždarić i sur., 2009).
· Mikro plagiranje – prepisivanje manjih dijelova teksta, rečenica ili fraza iz tuđeg rada,
ovaj se oblik plagiranja smatra manjim prekršajem i ne smatra se ozbiljnom povredom
znanstvene čestitosti (Bilić-Zulle, 2006).
· Plagiranje prijevodom – doslovno prevođenje cijelog rada sa stranog jezika bez
navođenja izvornih autora i bez njihovog znanja i dopuštenja.
· Samoplagiranje – preuzimanje prethodno objavljenog vlastitog teksta i objavljivanje i
predstavljanje kao izvornog. U samoplagiranje ubraja se i objavljivanje sličnog teksta
pod sličnim naslovom i objavljivanje dvostrukih ili višestrukuih publikacija kada se
isti rad objavljuje u dva ili više časopisa (Baždarić i sur., 2009).
8.2. Falsificiranje
Falsificiranje je kada znanstvenik u tijeku istraživanja mijenja materijale, opremu, postupke ili
izostavlja ili izmjenjuje neke rezultate i takvo istraživanje ne može biti valjano. Znanstvenici
zanemaruju ili mijenjaju rezultate istraživanja kako bi se približili postavljenoj hipotezi,
odnosno prilagođavaju rezultate svojim potrebama kako bi postigli željeni, odnosno izbjegli
neželjeni rezultat (Baždarić i sur., 2009). Falsificiranje kao i plagiranje predstavlja težak oblik
znanstvenog nepoštenja i ne pridonosi razvoju društva i postizanju znanja i znanstveniku
donosi nezasluženu dobit i ugled. Poznati slučajevi falsifikacije u znanstvenim istraživanjima
su američki znanstvenik Eric Smart koji je prepravljao slike molekularnih mehanizama
kardiovaskularnih bolesti tijekom 10 godina u više radova i 7 projektnih prijedloga i Paolo
Sebastiani znanstvenik na Sveučilištu u Bostonu koji je prepravljao rezultate kako bi postigao
povezanost 19 gena i dugovječnosti osoba starih oko 100 godina (Baždarić, 2013).
26
8.3. Fabriciranje
Fabriciranje je izmišljanje rezultata i podataka bez stvarnog provođenja istraživanja.
Izmišljeni podaci se kao takvi obrađuju ili se prikazuju izmišljeni gotovi podaci te ih se
objavljuje kao istinite (Bilić-Zulle, 2006). Znanstvenik odluči stvoriti rezultate umjesto da
provodi istraživanje i takve izmišljene podatke objavljuje kao istinu (Marušić, 2013).
Znanstvenici najčešće fabriciraju podatke u izvještajima koje predaju izvorima financiranja
kako bi im bila dodijeljena novčana sredstva. Fabriciranje je težak prekršaj i povreda
znanstvenog etike. Primjeri znanstvenika koji su fabricirali podatke su norveški znanstvenik
Jon Sudbo koji je krivotvorio i izmislio podatke vezane za terapiju oralnog karcinoma
(Dahlberg, 2013), zatim Eric Poehlman znanstvenik sa Sveučilišta u Vermontu koji je
izmislio rezultate istraživanje vezane za studiju starenja (Pascal, 2011), te Joshitaka Fujii
japanski anesteziolog kojem je dokazano da je krivotvorio podatke u čak 172 svoja rada
(Zielinska, 2012).
9. Utjecaj na neetično ponašanje znanstvenika
Neetično ponašanje jasna je prijetnja kvaliteti znanstvenog rada i narušava povjerenje javnosti
u znanost. Različita problematična ponašanja znanstvenika mogu narušiti i umanjiti
istraživački inegritet. Neetično ponašanje znanstvenika je svako ponašanje koje je značajno
odstupanje od prihvaćenih praksi a koje je znanstvenik počinio svjesno, svojevoljno ili
nesmotreno, svako takvo ponašanje ometa povjerenje u znanost. Kao što nitko nije savršen
tako nisu ni znanstvenici ali od njih javnost očekuje najviše standarde (Ašperger, 2006).
Neodgovorno ponašanje vjerojatno je posljedica okoline u kojoj znanstvenik djeluje.
Znanstvenici su svakodnevno suočeni s raznim problemima koji nisu povezani samo s
običnim ljudskim slabostima. Na ponašanje znanstvenika znatno utječe njihova radna okolina
koja može bit nesavršena i izvor velikog stresa, te također svakodnevna potreba za
prilagođavanjem korištenju novih tehnika istraživanja i stvaranju novih znanja može dovesti
do problematičnih pitanja što dalje utječe na iterpretaciju podataka, poštivanje i primjenu
pravila, odgovarajuće odnose s kolegama. Zbog svega toga znanstvenici su ponekad prisiljeni
improvizirati i pregovarati standarde ponašanja (De Vries, Anderson i Martinson, 2006).
27
Na ponašanje znanstvenika značajno utječe i pritisak institucije, financijski poticaji i
ograničenja, pritisci rokova objave, bespovratna sredstva, karijera, vlastita ambicija i težnja za
profitom i slavom (Resnik, 2011). Sve navedeno dovodi do pogrešaka i upitnih ponašanja
znanstvenika, međutim dobar znanstvenik će pokušati minimizirati takve pogreške kroz
pažljivo i savjesno istraživanje (Letham i Locke, 2009).
Koliko je neetično ponašanje učestalo i u kojim segmentima se najviše pojavljuje pokazuje
istraživanje iz 2002. godine provedeno u SAD-u u kojem je sudjelovalo 3600 znanstvenika na
sredini karijere. Problematična ponašanja podijeljena su u osam kategorija (Anderson i sur.,
2007). Tablica 3. Prikazuje rezultate istraživanja gdje je prikazana učestalost sudjelovanja
znanstvenika u problematičnom ponašanju po kategorijama.
Tablica 3. Znanstvenici na sredini karijere koji su prijavili uključenost u jednom ili više
problematičnih ponašanja navedenim u danim kategorijama (broj znanstvenika je
izražen u postocima)
Kategorija i problematična ponašanja unutar nje
Podaci 27
Falsificiranje ili “kuhanje” znanstvenih podataka Ispuštanje zapažanja ili točaka podataka iz analize na temelju intuicije da su bili netočni
Prelaženje preko tuđih korištenja pogrešnih podataka ili upitne interpretacije rezultata
Nedostatak prezentacije podataka koji se suprotstavljaju vlastitim prethodnim istraživanjima
Metode 40
Korištenje neadekvatnog ili neprimjerenog istraživačkog nacrta Neadekvatno vođenje evidencije za istraživačke projekte Zadržavanje detalja metodologije ili rezultata u radovima ili prijedlozima Propisi 43
Ignoriranje glavnih aspekata zahtjeva ljudskih ispitanika Zaobilaženje pojedinih manjih aspekata zahtjeva ljudskih subjekata (povezanih s informiranosti, suglasnosti, povjerljivosti, itd.)
Ignoriranje pojedinosti propisa zaštite životinja Ignoriranje pojedinosti vezanih za propise rukovanja materijalima (biološke sigurnosti, radioaktivnih materijala, itd.)
Odnosi s učenicima, ispitanicima ili klijentima koji se mogu protumačiti kao upitni
Broj
znanstvenika
(u %)
28
Korištenje sredstava 72
Korištenje organizacijskih resursa za rad izvan organizacije ili druge osobne svrhe
Korištenje sredstava iz jednog projekta kako bi se završio rad na drugom projektu
Vanjski utjecaj 53
Neispravno objavljivanje angažmana u tvrtki čiji se proizvod temelji na vlstitom istraživanju
Neovlašteno korištenje povjerljivih informacija povezanih s vlastitim istraživanjem
Promjena nacrta, metoda ili rezultata istraživanja zbog pritiska izvora financiranja
Mijenjanje smjera ili planova istraživanja kako bi se poklapali s prioritetima financijera
Recenzije 31
Neprikladan ili nemaran pregled radova ili prijedloga Pružanje pretjerano pozitivnog ili pretjerano negativnog pisma preporuke Zasluge 19
Korištenje tuđe ideje bez dobivenog odobrenja ili davanja zasluge Neprimjereno dodjeljivanje priznanja autorstva Provlačenje na temelju tuđeg rada Objavljivanje istih podataka ili rezultata u dvije ili više publikacija Prečice 66
Neadekvatno praćenje istraživačkih projekata zbog preopterećenja poslom Hvatanje prečica u žurbi za dovršenje projekta Potpisivanje obrasca, pisma ili izvješća bez čitanja u potpunosti Izvor: Anderson i sur.: What do Mentoring and Training in the Responsible Conduct Have To
Do with Scientists' Misbehavior? Findings from a National Survey of NIH-Funded Scientists,
Academic Medicine, September 2007
Najveći postotak znanstvenika, njih čak 72% priznalo je sudjelovanje u etički upitnim
ponašanjima vezanim za korištenje sredstava, a to znači da su koristili organizacijske resurse
za osobne svrhe ili za rad izvan organizacije ili/i da su koristili sredstva namjenjena za jedan
projekt kako bi dovršili drugi. Slijedeća kategorija problematičnog ponašanja koja ima veliki
postotak je kategorija prečica, odnosno korištenje prečica kako bi se brže završio posao ili
loše praćenje istraživačkih procesa zbog preopterećenosti poslom i ovakav oblik ponašanja
priznalo 66% ispitanika. Također značajan postotak ispitanika priznao je sudjelovanje u etički
upitnim ponašanjima vezanim za vanjski utjecaj koji se tiču prilagođavanja i popuštanja zbog
pritiska izvora financiranja. Zapravo najveći broj znanstvenika sudjelovao je u određenim
kategorijama etički upitnog ponašanja koje su povezane za neki oblik vanjskog utjecaja, bilo
29
izvora financiranja, radne okoline ili nečeg trećeg, dok je puno manji broj etički upitnih
ponašanja vezan bas za sam istraživački proces. „Današnji znanstvenici suočeni su s velikom
konkurencijom i opterećeni su s raznoraznim menadžerskim i društvenim zahtjevima koji
stvaraju pritisak na znanstvenike kako bi prihvatili kompromise i udovoljili tim zahtjevima a
ujedno i zadržali svoj znanstveni itegritet“ (Ašperger, 2006., str. 29).
9.1. Mentorstvo i obrazovanje znanstvenika
Kako bi se osigurao integritet znanosti važno je krenuti od pojedinca, odnosno obrazovanjem
i mentorstvom poticati odgovorno ponašanje u istraživanju. Svaki znanstvenik mora biti
svjestan važnosti etike u istraživanju i svjestan svog udjela u odgovornosti za sve segmente na
koje istraživanje može imati utjecaja. Mentorstvo i obuka u istraživanju bitni su za promicanje
etičkog ponašanja i prevenciju nedoličnog i etički upitnog ponašanja u istraživanju.
Mentorstvo u istraživanju ima potencijal da smanji ili poveća vjerojatnost problematičnog
ponašanja znanstvenika, odnosno ima velik utjecaj na razvoj i ponašanje znanstvenika
(Anderson i sur., 2007).
Etički standardi u znanosti nude praktične smjernice za odgovorno ponašanje i izbjegavanje
nedoličnog i neetičnog ponašanja. Sustav etičkih standarda djeluje na način da prati ponašanje
svakog pojedinca koji ima obvezu poštivati norme postavljene od strane kolektiva u kojem
djeluje, te također ima obvezu prijaviti one koji ih ne poštuju. Pomoć mentora i kolega je od
velike važnosti jer bi se svaki znanstvenik trebao obratit nekome sa većim iskustvom kada je
doveden u neizvjesnost i nije siguran u neke svoje odluke vezane za istraživanje. Zajednička
ulaganja u zajedničke ideale i vrijednosti pomažu u uspostavljanju boljih odnosa unutar
znanstvene zajednice i pridonosi jačanju profesionalnih odnosa. Mentorstvo i obrazovanje je
vrlo bitno i za poticanje osjećaja sigurnosti pojedinca jer će u nekim problematičnim
slučajevima imati potporu skupine (Evers, 2003).
Obuku o pitanjima vezanim za etiku i odgovorno ponašanje u istraživanju znanstvenici bi
trebali dobiti tijekom svog diplomskog obrazovanja ili naknadno u svojoj daljnjoj karijeri.
Takvo obrazovanje trebala bi biti stalna praksa u znanosti, no da li je to uistinu tako pokazuje
istraživanje iz 2002. godine provedeno u SAD-u. U istraživanju su sudjelovala 1479
znanstvenika na početku karijere i 1768 znanstvenika na sredini karijere. Ispitan je oblik
mentorstva i pomoći koji su ispitani znanstvenici dobili prilikom svog diplomskog i
30
postdiplomskog obrazovanja, te pomoć i mentorstvo koji se odnose na daljnje profesionalno
iskustvo znanstvenika (Anderson i sur., 2007). Rezultati istraživanja prikazani su u tablici 2.
Tablica 2. Mentorstvo i obuka o etičkim pitanjima i odgovornosti u istraživanju koje su
znanstvenici na početku karijere i znanstvenici na kraju karijere dobili (Da) ili nisu
dobili (Ne) u %
Vrsta obuke ili mentorstva
Znanstvenici na početku karijere
Znanstvenici na sredini karijere
Da (%) Ne (%) Da (%) Ne (%) Obuka putem posebnih kolegija Kolegiji usmjereni posebno na etička pitanja 75 25 49 51 Obuka putem integrirane nastave Jedinice o etičkim pitanjima u sklopu nastave iz vašeg područja
65 35 46 54
Materijal integriran s nastavom iz vašeg područja
63 37 48 52
Etičko mentorstvo Rasprave o etici s profesorima, mentorima ili kolegama
88 12 88 12
Radionice, konferencije, okrugli stolovi i rasprave o etici
74 26 67 33
Istraživačko mentorstvo Detaljne upute dobre istraživačke prakse 88 12 86 14 Pomoć pri pisanju prezentacija i publikacija 94 6 90 10 Financijsko mentorstvo Upute za pisanje priznanja i prijedloga ugovora
79 21 71 29
Pomoć u ostvarivanja financijske potpore 84 16 76 24 Mentorstvo za preživljavanje Pomoć u učenju umijeća preživljavanja u vašem području
72 28 69 31
Pomoć u ostvarivanju profesionalnih odnosa 85 15 85 15 Osobno mentorstvo Daljnji interes za vaš napredak 92 8 89 11 Emocionalna podrška kada je potrebna 73 27 71 29 Izvor: Anderson i sur.: What do Mentoring and Training in the Responsible Conduct Have To
Do with Scientists' Misbehavior? Findings from a National Survey of NIH-Funded Scientists,
Academic Medicine, September 2007
Rezultati istraživanja pokazali su da su i znanstvenici na početku karijere i znanstvenici na
sredini karijere imali neki oblik obrazovanja i mentorstva kroz nastavu o etičkim pitanjima,
istraživačkoj praksi i razvoju profesionalnih odnosa. Većina ispitanika imala je i mentora koji
je izrazio interes za praćenje njihovog daljnjeg napretka. Međutim više od četvrtine ispitanika
obaju skupina znanstvenika nije imala mentorstvo za pomoć u preživljavanju niti
31
emocionalnu podršku u situacijama kad je bila potrebna. Što se tiče etičkih pitanja, većina
ispitanika, je imala etičko mentorstvo kroz rasprave o etici s profesorima, mentorima i
kolegama, dok značajan broj ispitanika nije imao obrazovanje o etičkim pitanjima putem
posebnih kolegija ili integrirane nastave, posebice znanstvenici na sredini karijere od kojih
više od polovice nije imalo takav oblik obuke. To je nešto na čemu bi se trebalo poraditi jer
mentorstvo ima veliki utjecaj na razvoj i napredak znanstvenika, te njihovo ponašanje i
donošenje odluka.
Poruke mentora su iznimno važne kako bi znanstvenici uspjeli u sve konkurentnijem svijetu
znanosti. Znanstvenicima su potrebne smjernice za stručno napredovanje i preživljavanje zato
su savjeti mentora od strateške važnosti kako bi njihovo ponašanje bilo primjereno, odnosno
odgovorno i etično (Anderson i sur., 2007).
9.2. Pritisak na znanstvenike za objavljivanje radova
Pritisak na znanstvenika kako bi objavljivali što više radova motiviran je time što više radova
znači veći prestiž za istraživačke odjele što onda znači više financijskih sredstava i potpora za
sveučilište. Pritisak potiče znanstvenike da prilagode svoje prioritete i zbog toga je moguće
da objavljuju neke materijale koje inače ne bi da nema pritiska.
Uvriježeno je mišljenje da se količinom znanstvenih publikacija može mjeriti kvaliteta
znanstvenih dostignuća. Pritisak za sve većim objavljivanjem znanstvenih radova može
dovesti do povećanja broja objavljenih radova upitne kvalitete. Znanstvenici pod pritiskom
objave sve više radova često posežu za etički upitnim ponašanjima. Naime, čest slučaj je da
znanstvenici objavljuju isti materijal više puta ili da fragmentiraju podatke kako bi se postigao
što veći broj publikacija, te dijele svoj rad, odnosno jedno istraživanje na što je više
publikacija moguće. Također je učestalo i povećanje broja koautora na svakoj publikaciji koja
je objavljena te na taj način znanstvenici mogu navesti povećan broj publikacija bez da su
morali provesti stvarno istraživanje. Provođenje lažnog istraživanja te izvještavanje o lažnim
podacima također je slučaj jer se tako dolazi do bržih rezultata (Wheeler, 1987). Na grafikonu
1. prikazan je porast objavljenih radova na engleskom jeziku iz godine u godinu.
32
Grafikon 1. Objavljeni radovi na engleskom jeziku po godinama 1980-2011
Izvor: Neuroskeptik: Science: Growing Too Fast?, 30. Rujan, 2012
Podaci iz grafikona pokazuju povećanje broja objavljenih radova svake godine, osim manjeg
smanjenja broja objavljenih radova 1997. godine. Iz grafikona je također vidljivo da je
godišnji rast broja objavljenih radova bio zapravo prilično konstantan u posljednjih 30 godina.
Procjenjuje se da je godišnji rast prosječno iznosio oko 4%, a gotovo uvijek se kretao u
rasponu između 2% i 6%. Drugim riječima, znanstvenici svake godine objavljuju isti broj
radova kao i prethodne uvećan za još otprilike 4%. Na grafikonu 2. Prikazan je pretpostavljeni
rast broja objavljenih radova u budućnosti, odnosno u idućih 18 godina.
33
Grafikon 2. Pretpostavljeni godišnji rast broja objavljenih radova u budućnosti
Izvor: Neuroskeptik: Science: Growing Too Fast?, 30. Rujan, 2012
Na grafikonu je prikazan pretpostavljeni godišnji rast objavljenih radova od 5%, što znači da
se može očekivati 1 milijun novih objavljenih radova do 2016. godine i čak 2 milijuna novih
objavljenih radova do 2030. godine, što je definitivno jako veliki broj (Neuroskeptic, 2012).
Kako bi se ograničio pritisak na znanstvenika za objavljivanjem sve većeg broja radova, te
kako bi se smanjila količina objavljenih radova upitne kvalitete trebalo bi postojati
ograničenje broja publikacija koje znanstvenik smije objaviti godišnje. Iako pritisak može i
pozitivno djelovati na znanstvenike na način da ih potiče za poduzimanje dodatnih
istraživanja i dodatnih projekata, zapravo u većini slučajeva samo potiče prevaru kako bi se
postigao što veći broj publikacija koje su loš pokazatelj znanstvenih dostignuća (Wheeler,
1989).
34
10. Regulacija ponašanja u istraživanju
Dobrobit našeg modernog društva ovisi o podacima dobivenim kroz istraživanje. Naši
svakodnevni životi su isprepleteni s odlukama i postupcima koji se temelje izravno ili
neizravno na informacijama sastavljenim od znanstvenih podataka. Povećanje državnog i
privatnog financiranja znanstvenih istraživanja je dovelo do povećanja broja znanstvenika.
Pitanja kao što su kvaliteta integritet podataka, sukob interesa, odnos sveučilišta i industrije,
povreda ponašanja, uključujući proizvodnju, falsificiranja i plagiranja podataka postaje dio
znanstvene zajednice. Ti problemi moraju biti riješeni jer su u sukobu s moralnim
vrijednostima i etikom društva.
Naše društvo je razvilo skup vrijednosti, u cijeloj svojoj povijesti, koje prepoznaje kao
urođeno pravo ili krivo, drugim riječima, želimo živjeti u društvu koje štiti sloboda pojedinaca
i u društvu koje je nadasve pošteno i pravedno. Znanstvena zajednica treba rješavati i riješiti
etičke probleme. Dva ključna područja koja treba mijenjati kako bi se osigurao integritet
istraživanja su institucionalni uvjeti i pojedinačni stavovi i ponašanje znanstvenika. Oba
područja su jednako važna, međutim, institucionalne promjene u politici mogu imati brže i
daleko utjecajnije posljedice. Bez promjena u institucionalnoj politici nemoguće je ut jecati na
ponašanje pojedinih znanstvenika, ali isto tako institucionalni uvjeti ne znače nužno da će ih
pojedini znanstvenici slijediti. Etička odgovornost leži u definiranju jasnih granica u vezi opće
prihvaćenih normi ponašanja za javno ili privatno dobro. Ponašanje u društvu obično proizlazi
iz obilježja pojedinaca koji tvore institucije i društvo. Dakle etička odgovornost unutar
društva treba biti podijeljena između institucija i pojedinaca.
Socijalna kontrola u znanosti dijelom ovisi od moralnih normi i profesionalne socijalizacije
znanstvenika, a dijelom ovisi o društvenim mehanizmima za otkrivanje devijantnog ponašanja
i korištenja sankcije kada je otkriveno takvo ponašanje. U znanosti, institucionalizirani uvjeti i
norme doprinose sustavu kontrole ponašanja znanstvenika i imaju funkciju usmjeravanja ka
odgovornom ponašanju i funkciju otkrivanja i sankcioniranja neodgovornog ponašanja
(Maywood, 2000). Etički standardi za znanost daju vjerodostojnost na aktivnosti koje je
potrebno regulirati. Standardi moraju biti formulirani s velikom pažnjom i integritetom.
Znanstvena etika mora biti u skladu s akademskom disciplinom ali također i zahtjeva osobne
karakteristike kao što su poštenje, integritet i hrabrost. Također treba uzeti u obzir i društvene
i ekonomske uvjete u kojima su javljaju određene etičke dileme (Evers, 2003).
Postoji nekoliko državnih tijela i udruga koje kontroliraju i brinu o znanstvenoj čestitosti:
35
Office of research integrity (ORI) – ured za znanstvenu čestitost pri Uredu za javno zdravstvo
i znanost u SAD-u koji izrađuje preporuke za izobrazbu i daje smjernice u
znanstvenoistraživačkoj čestitosti, te vodi postupke u optužbama za prijestupe u
biomedicinskim istraživanjima (Baždarić i sur., 2009).
European Network of Research Integrity Offices (ENRIO) – promovira znanstvenu čestitost,
istražuje i nadgleda slučajeve znanstvenog nepoštenja u istraživanjima (Baždarić, 2013).
Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju (OEZVO) – najviše savjetodavno i stručno
tijelo za promicanje etičkih načela i vrijednosti u znanosti i visokom obrazovanju, u
poslovnim odnosima i u odnosima prema javnosti, te u primjeni suvremenih tehnologija i
zaštiti okoliša (Agencija za znanost i visoko obrazovanje, 2013). Odbor čini devet cijenjenih
stručnjaka iz područja znanosti i visokog obrazovanja koji na sjednicama donose odluke i
stavove o etičkoj prihvatljivosti slučajeva koje prijavljuju pojedinci, znanstvene i akademske
ustanove (Baždarić i sur., 2009).
Udruga za promicanje znanstvene čestitosti u znanstvenoj publicistici (COPE) – udruga za
znanstvenike i urednike akademskih časopisa i sve ostale zainteresirane za etiku u
objavljivanju radova. Udruga daje savjete znanstvenicima i urednicima o svim aspektima
etike u objavljivanju, te također i savjete kako postupati u slučajevima istraživačkog
nepoštenja.
Vijeće znanstvenih urednika (CSE) – ima ulogu podrške, edukacije i razvoja resursa za
efektivnu komunikaciju znanosti.
Europska udruga znanstvenih urednika (EASE) – internacionalna organizacija koja
znanstvenicima omogućuje pristup izvorima, informacijama, vijestima, kontaktima,
recenzijama i događanjima vezanim za znanstvena istraživanja.
10.1. Istraživačke institucije
Uloga koju imaju istraživačke institucije u poticanju etike i odgovornog ponašanja je
obrazovanje, propisivanje odredbi, postupaka i mehanizama kontrole provođenja istraživanja.
Odgovornost institucija je određivanje odgovorne osobe, vijeća ili ureda koji bi osiguravao da
se znanstvenici pridržavaju pravila, zatim osiguravao edukaciju, vodio istrage i savjetovao
znanstvenike i znanstvenu ustanovu kako razriješiti moguće slučajeve znanstvenih prijestupa.
36
Istraživačke institucije određuju pravila, propise i postupke, te odgovornosti i dužnosti, i
zadaju jasne ciljeve i strategije, također imaju dužnost pružanja tehnološke podrške.
Odgovorno ponašanje u istraživačkoj instituciji obuhvaća poticanje poštovanja svih
uključenih u istraživački postupak, poticanje produktivne suradnje u mentorskom sustavu,
pridržavanje svih propisa i zakona o provođenju istraživanja. Institucije također imaju dužnost
predviđanja, sprječavanja i otkrivanja sukoba interesa te provođenje istrage o mogućim
slučajevima neetičnog ponašanja u istraživanju (Marušić, 2013).
Svaka istraživačka institucija trebala bi osnovati vijeće ili ured koji bi bio zadužen za
nadziranje ponašanja u istraživanju unutar vlastite institucije. Takav ured svoje obaveze
trebao bi ispunjavati s najvećim stupnjem povjerljivosti jer se neke prijave i sumnje često
pokažu neistinitim, suvišnim i nedokazivim. Također bi trebao voditi detaljnu dokumentaciju
i točno postupati po administrativnim mjerama onoga što smije i što ne smije poduzeti.
Dužnosti ureda za znanstvenoistraživački čestitost su:
· Razvijanje pravila, postupaka i regulative vezane uz otkrivanje, istragu i sprječavanje
znanstvenog nepoštenja.
· Promicanje odgovorne provedbe istraživanja.
· Savjetodavna uloga.
· Provođenje i nadgledanje istrage znanstvenog nepoštenja.
· Prikazivanje rezultata istrage.
· Predlaganje administrativnih mjera voditelju ustanove ili nadležnim tijelima
(Marušić, 2013).
10.2. Etički kodeks
Etički kodeks sastoji se od načela, obaveza i pravila ponašanja kojih bi se trebao pridržavati
svaki znanstvenik. Etički kodeks se fokusira na planiranje znanstvenih istraživanja,
dokumentiranje istraživačkih rezultata, autorstvo, postupanje s podacima i na rad sa
studentima a sve u svrhu promicanja optimalne istraživačke prakse i prevencije
neprihvatljivih ponašanja u znanosti (Prpić, 1997). Odbor donosi etički kodeks kojim
utvrđuje etička načela u visokom obrazovanju, znanstvenom radu, objavljivanju rezultata,
odnosima među znanstvenicima, nastavnicima i drugim sudionicima u znanstvenom i
37
obrazovnom procesu, postupcima i radnjama vezanim za tržišno natjecanje, te odnosu prema
javnosti i sredstvima javnog priopćavanja (Agencija za znanost i visoko obrazovanje, 2013).
ETIČKI KODEKS ODBORA ZA ETIKU U ZNANOSTI I VISOKOM OBRAZOVANJU
Cilj je Etičkog kodeksa poticati razumijevanje i prihvaćanje temeljnih načela moralno
opravdanog ponašanja te njihovu primjenu u specifičnom kontekstu Sveučilišta. Kako je
područje etike šire od zakonskog, Etički kodeks upravo nastoji afirmirati i promicati
osjetljivost na vrijednosti koje su specifične za sveučilišnu djelatnost u najširem smislu, a koje
nisu ili još nisu ugrađene u postojeću zakonsku regulativu. Sveučilište ima obvezu osigurati
nužne uvjete kako bi svi članovi/članice sveučilišne zajednice mogli biti upoznati s Etičkim
kodeksom. Nepoznavanje ili nerazumijevanje etičkih standarda ne opravdava neetično
ponašanje. Sveučilište je obvezno utvrditi i definirati proceduru u slučajevima povreda načela
ili sumnje u povredu načela koje sadržava ovaj Etički kodeks te ustanoviti tijela koja će je
provoditi. Svim članovima/članicama sveučilišne zajednice treba biti osigurano pravično i
jednakopravno realiziranje procedure pritužbe i jednakopravan status u procesu
ustanovljavanja opravdanosti pritužbe o povredi odredaba Etičkog kodeksa. Temeljna načela
Etičkog kodeksa odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju su:
1) Ljudska prava, uvažavanje integriteta i dostojanstva osobe
2) Jednakost i pravednost
3) Akademska sloboda
4) Profesionalno ponašanje
5) Poštivanje zakona i procedura (Etički kodeks odbora za etiku u znanosti i visokom
obrazovanju, 2006).
38
11. Zaključak
Znanstvena istraživanja od velike su važnosti za napredak društva i imaju direktan utjecaj na
kvalitetu života. S obzirom na to jako je važna etika i odgovorno ponašanje u istraživanjima,
naime ponašanje svakog pojedinog znanstvenika može dovesti do narušavanja kvalitete
života. Etika u znanosti funkcionira isto kao i etika u ostalim profesijama na način da ima
utvrđene i propisane standarde, odnosno vrijednosti i norme koje se tiču spoznajnog dijela
procesa istraživanja, i vrijednosti i norme koje se tiču socijalnog dijela procesa istraživanja.
Istraživanje se provodi u nekoliko faza i u svakoj od tih faza može se javiti etički upitno
ponašanje, i ne samo u tim fazama nego i u svemu što se događa oko tog istraživanja a
povezano je s tim istraživanjem. Znanstvenici su danas pod velikim pritiskom jer je napredak
društva sve brži uz nove tehnologije i konstantno se moraju prilagođavat novim uvjetima. I
zapravo u najvećem broju slučajeva javljaju se etički upitna ponašanja u istraživanjima
upravo zbog pritiska i vanjskog utjecaja na znanstvenike. Najveći motiv znanstvenicima za
neodgovorno i neetično ponašanje je novac, najveći broj znanstvenika krši etičke vrijednosti i
norme zbog dobivanja novčanih sredstava ili zbog prilagođavanja klijentima, odnosno
izvorima financiranja. Kako bi se izbjegla etički upitna ponašanja ili kako bi im se barem
smanjio broj potrebno je krenuti od svakog pojedinog znanstvenika. Svaki pojedini
znanstvenik trebao bi primiti neki oblik kvalitetnog obrazovanja, kako na samom početku
svoga obrazovanja tako i u tijeku napretka i daljnjeg rada u znanosti, vezanog ze etično
ponašanje u znanstvenim istraživanjima. Na taj način znanstvenici bi češće promišljali o etici
u nekim određenim situacijama u istraživanju i možda bi na taj način izbjegli neka etički
upitna ponašanja. Također, znanstvenici imaju pravo na pogreške i griješe kao i svi ostali ljudi
u bilo kojim drugima profesijama, no međutim nije toliko teško utvrditi kada je došlo do
pogreške a kada je nešto učinjeno svjesno i namjerno. Zatim bi trebalo krenuti od znanstvenih
institucija i trebalo bi poraditi i na sustavu kontrole znanstvenih istraživanja i svaka
znanstvena organizacija bi trebala provoditi stroge kontrole jer neetično ponašanje
znanstvenika ne šteti samo njegovoj osobnoj reputaciji već narušava i ugled institucije i
ostalih znanstvenika. I na kraju bi trebalo pooštriti kazne za znanstvenika koji postupe
neetično te bi ih to moglo motivirati da u određenim situacijama postupe etično pošto bi znali
koje su moguće posljedice. Premda stanje sa etikom i odgovornim ponašanjem u
istraživanjima nije alarmantno, iako vjerojatno ima i više etički upitnog ponašanja od onoga
što znanstvenici žele priznati i od onoga što se dokaže, i da su još uvijek iznimke slučajevi
39
neetičnog ponašanja, nije ni zanemarivo s obzirom da je znanost glavni pokretač napretka
čovječanstva.
40
Literatura:
Agencija za znanost i visoko obrazovanje 2013, Odbor za etiku u znanosti i visokom
obrazovanju, dostupno na: http://www.azvo.hr/index.php/hr/odbor-za-etiku
Anderson M. S., Horn, A. S., Risbey, K. R., Ronning, E. A., De Vries, R., Martinson, B. C.
Rujan 2007, What Do Mentoring and Training in the Responsible Conduct of Research Have
To Do with Scientists' Misbehavior? Findings from a National Survey of NIH-Funded
Scientists, Academic Medicine, Vol. 82 (9), dostupno na:
http://journals.lww.com/academicmedicine/Abstract/2007/09000/What_Do_Mentoring_and_Traini
ng_in_the_Responsible.7.aspx
Ašperger, S. Siječanj 2006, Etika u znanosti – znanstvenici bez savjesti, Mišljenja i komentari,
Kemija u industriji, vol. 55 (1), 29-32, dostupno na:
http://hrcak.srce.hr/index.php?id_clanak_jezik=4409&show=clanak
Baban, Lj., Ivić, K., Jelinić, S., Lamza-Maronić, M., Šundalić, A. 2002, Primjena
metodologije stručnog i znanstvenog istraživanja, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek
Baždarić, K. Svibanj 2013, Odgovorna provedba istraživanja, Medicinski fakultet Sveučilišta
u Rijeci, Katedra za medicinsku informatiku
Baždarić, K., Pupovac, V., Bilić-Zulle, L., Petrovečki, M. 2009, Plagiranje kao povreda
znanstvene i akademske čestitosti, Medicina, Vol. 45 (2), 108-117
Bilić-Zulle, L. 2006, Pojavnost i stajališta o prisvajanju autorskog vlasništva među
studentima medicine: doktorska disertacija, Sveučilište u Rijeci, Medicinski fakultet, Rijeka
Berčić, B. 2012, Filozofija, Sv. 1, IBIS grafika, Zagreb
Čehok, I., Koprek, I. 1996, Etika – Priručnik jedne discipline, Školska knjiga, Zagreb
Dahlberg, J. E. 15. Siječanj 2013, Case Summary: Sudbo, Jon, Office of Research Integrity,
dostupno na: http://ori.hhs.gov/content/case-summary-sudbo-jon
De Vres, R., Anderson, M.S. i Martinson, B.C. Ožujak 2006, Normal Misbihavior: Scientists
Talk About the Ethics in Research, Journal of empirical research on human research ethics,
Vol. 1 (1), 43-50, dostupno na: http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1483899/#R1
41
Enevoldson, N. 2013, What Is Social Responsability?, How To Become A Social
Entrepreneur, dostupno na: http://www.imasocialentrepreneur.com/social-responsibility/
Etički kodeks odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju 2006, dostupno na:
http://www.izor.hr/c/document_library/get_file?p_l_id=60825&folderId=60844&name=DLFE-
1701.pdf
Evers, K. 2003, Codes of conduct: Standards for ethics in research, European Commission,
Brussels, dostupno na: http://ec.europa.eu/research/science-society/pdf/codes_conduct_en.pdf
Fieser, J. 29. Lipanj 2003, Ethics, Internet encyclopedia of Philosophy, dostupno na:
http://www.iep.utm.edu/ethics/
Ivanović, Z. 2011, Metodologija znanstvenog istraživanja, Saiva, Kastav
Katavić V. 2003/04, Odgovorna provedba istraživanja, Poslijediplomski znanstveni studij
Biomedicina
Latham, G. P. i Locke, E. A. August 2009, Science and Ethics: What Should Count as
Evidence Against the Use of Goal Setting?, Academy of Management Perspectives, Vol. 23,
88-91, dostupno na: http://web.ebscohost.com/ehost/pdfviewer/pdfviewer?sid=f02db2f3-14e0-
4b8b-a2ad-a9622d87cc20%40sessionmgr112&vid=5&hid=119
Mabbott, J.D. 1981, Uvod u etiku, Nolit, Beograd
Marušić, M. i sur. 2013, Uvod u znanstveni rad u medicini, Medicinska naklada, Zagreb
Maywood 2000, Ethics in research, Experimental Biology and Medicine, Vol. 224 (4), 205-
210, dostupno na: http://ebm.sagepub.com/content/224/4/205.full
Neuroskeptic 30. Rujan 2012, Science: Growing Too Fast?, Discover magazine, dostupno na:
http://blogs.discovermagazine.com/neuroskeptic/2012/09/30/science-growing-too-fast/#.Uhz4QdK-
2So
Pascal, C. B. 2. Kolovoz 2011, Case summary: Eric T. Poehlman, Office of Research
Integrity, dostupno na: http://ori.hhs.gov/poehlman_notice
Prijić-Samaržija, S. 12.06.2013, Rezultati anketa provedenih na Sveučilištu u Rijeci o
pitanjima vezanim za akademsku čestitost, Sveučilište u Rijeci
Prpić, K. 1997, Profesionalna etika znanstvenika, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu,
Zagreb
42
Prpić, K. 2004, Sociološki portret mladih znanstvenika, Institut za društvenja istraživanja u
Zagrebu, Zagreb
Resnik, D. B. 1. Siječanj 2011, What is Ethics in Research & Why is it Important?, National
institute of Environmental Health Sciences, dostupno na:
http://www.niehs.nih.gov/research/resources/bioethics/whatis/
Singer, P. 2003, Praktična etika, KruZak, Zagreb
Šljivo Grbo, A. 2010/2011, Etika odgovornosti Hansa Jonasa, Fakultet političkih nauka –
godišnjak 2010/2011, br. 5-6, str. 168-178, dostupno na:
http://www.journal.fpn.unsa.ba/index.php/bjss/article/viewFile/144/133
Talanga, J. 1999, Uvod u etiku, dr. sc. Ivan Kordić, Zagreb
Vučković, A. 2000, Pojam odgovornosti, Odgovornost za život (ur. Bože Vuleta i Ante
Vučković), Franjevački institut za kulturu mira, Split, str. 17-30, dostupno na:
http://www.franjevci-split.hr/pdf/Pojam-odgovornost-Vuckovic.pdf
Wheeler, A. G. 10. Lipanj 1989, The pressure To Publish Promotes Disreputable Science,
The Scientist, dostupno na: http://www.the-
scientist.com/?articles.view/articleNo/10487/title/The-Pressure-To-Publish-Promotes-Disreputable-
Science/
Zielinska, E. 17. Prosinac 2012, Top Science Scandals of 2012, The Scientist, dostupno na:
http://www.the-scientist.com/?articles.view/articleNo/33695/title/Top-Science-Scandals-of-2012/
43
(Primjer sadržaja "Izjave" koju potpisanu student "stavlja" na kraju teksta diplomskog rada iza "Literature", "Popisa ilustracija" i "Priloga".)
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom ETIKA I ODGOVORNO PONAŠANJE
U ISTRAŽIVANJU izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Nenad Smokrović, a
pri izradi diplomskog rada pomagao mi je i asistent Davor Mance. U radu sam primijenila
metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju
diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili
parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirala sam i
povezala s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.
Također, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama
Fakulteta.
Studentica
Ana Kukuljan