1
Frensis Fukujama
SUDAR KULTURA
2
2. DIO
DRUŠTVA SA NISKIM NIVOOM POVJERENJA I PARADOKS
PORODIČNIH VRIJEDNOSTI
Putevi ka socijabilnosti i skretanja s njih
Tijekom američke predsjedničke kampanje republikanci su optuživali demokrate da
glorificiraju vanbračno roditeljstvo, a demokrati republikance za restriktivan pristup prema
homoseksualcima i neprijateljski odnos prema neudatim majkama. Postalo je jasno da
ozbiljni problemi pritišću američku obitelj a to je više puta priznao i demokratski predsjednik
Bill Clinton. Porastom vanbračnih zajednica tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina zbio
se i značajan porast bijede i socijalne patologije koja pothranjuje siromaštvo. Jedan broj
imigranata u SAD-u nije bio zahvaćen ovim procesom jer su oni zadržali snažnu obiteljsku
strukturu prisutnu u onim kulturama iz kojih su došle. Danas je u Americi pozitivna ocjena
uloge obitelji kao institucije koja ne može biti zamijenjena širim društvenim grupama. U
prošlosti obitelji nije dodjeljivana pozitivna uloga u promoviranju ekonomskog rasta.
Teoretičari koji su obitelj promatrali kao prepreku ekonomskom rastu nisu u potpunosti
griješili. Familijaristička društva ( poput Kineskog i Italijanskog gdje se obitelj tretira kao
nešto od veće važnosti od ostalih oblika zajedničkog života) imaju veće teškoće pri stvaranju
velikih ekonomskih institucija i reduciraju broj sektora globalne ekonomije u kojima takve
vrste biznisa mogu efikasno funkcionirati. Kulture koje su sklone dobrovoljnim
organizacijama, s druge strane, mogu stvoriti velike ekonomske organizacije bez društvene
pomoći.
3
Postoje tri puta u socijabilnost: prvi je zasnovan na obitelji i krvnom srodstvu, drugi na
dobrovoljnim asocijacijama neovisnim o krvnom srodstvu ( škole, klubovi, profesionalne
organizacije) i treći zasnovan na državi. Postoje tri oblika ekonomskog organiziranja:
obiteljski biznis, profesionalno vođene korporacije i poduzeća u državnom vlasništvu.
Sve ekonomske aktivnosti praktično počinju kao obiteljski biznis u kojem su obitelji vlasnici
i upravitelji. Obiteljski biznis u obliku seljačkog gazdinstva je bio sveprisutan u
predindustrijskim poljoprivrednim društvima ali i u modernim društvima ( Engleska i SAD).
Biznis u zrelim ekonomijama, također, obično počinje od malih obiteljskih poduzeća i tek
kasnije dobiva korporacijsku strukturu. Dakle obiteljski biznis predstavlja polaznu točku za
razvoj ekonomskih organizacija. U nekim zemljama poput SAD-a, sistem svojinskih prava je
rano uspostavljen tako da je obiteljski biznis bio uključen u pravne entitete. U zemljama
poput Kine obiteljski biznis se razvijao bez pravne zaštite. Iako su pravni aranžmani
omogućavali ljudima međusobno nepovezanim krvnim srodstvom da surađuju u biznisu, to
nije dovodilo do gašenja obiteljskog biznisa. Praktično sav američki biznis sve do 1830-ih je
bio obiteljski biznis. Štoviše, mnoge su suvremene korporacije još u obiteljskom vlasništvu.
Kako je biznis rastao, jedna obitelj nije se mogla njime baviti jer koliko god bila sposobna
ona nije imala toliko mnogo kompetentnih članova za nadzor različitih dijelova poduzeća
koje se naglo grana. Rast firme je zahtijevao mnogo više kapitala nego je jedna obitelj mogla
osigurati. U mnogim slučajevima obitelj je bila izgurana iz biznisa koji je osnovala jer su ga
otkupili investitori koji nisu pripadali obitelji. Ponekad su se obitelji dezintegrirale same zbog
svađa ili nekompetentnosti da upravljaju biznisom. U ovoj točci se biznis suočava sa
odlučujućim izborom: pokušati zadržati kontrolu nad poduzećem unutar obitelji ( što često
znači opredijeliti se za kontinuirano malu firmu ) ili odustati od kontrole i postati pasivni
akcionar. Ako se opredijeli za ovo posljednje, obiteljski biznis otvara put modernoj
korporacijskoj formi organizacije. Tada umjesto vlasnika koji su osnovali firmu dolaze
profesionalni menadžeri, izabrani ne po krvi nego po kompetentnosti u nekom području
upravljanja.Poduzeća postaju institucionalizirana tj. izvan kontrole bilo kojeg pojedinca. Da
se ne bi svakodnevno podnosilo izviješće osnivaču poduzeća, stvorena je hijerarhija
menadžera tako da se način donošenja odluka decentralizirao. Korporacijska forma
organizacije se pojavila sredinom 19. stoljeća prvo u SAD-u a kasnije u Njemačkoj. U prvoj
polovini 20. stoljeća ona je postala dominantan oblik ekonomske organizacije u SAD-u.
Max Weber u knjizi Religija Kine tvrdi da je jaka kineska obitelj stvorila ono što se naziva
„rodbinski okovi“ koji ograničavaju razvoj univerzalnih vrijednosti i društvenih odnosa
4
neophodnih za modernu organizaciju biznisa. Na Zapadu mnogi analitičari smatraju da
obiteljske veze moraju oslabiti ukoliko se želi ekonomski progres. Kineski komunisti su
također vjerovali u ovo i željeli su slomiti kinesku obitelj te poticali lojalnost prema drugim
organizacijama ( partiji, komuni i samoj državi ). Vladao je konsenzus da će kulture u
budućnosti dijeliti strukturu nuklearne obitelji tipičnu za industrijaliziranu Ameriku i Europu.
Današnja istraživanja povijesti obitelji ukazuju da teza prema kojoj je put do moderne
obitelji, put od proširene do nuklearne obitelji, nije sasvim točna. Povijesne studije upućuju
na to da je nuklearna obitelj bila prisutna u predindustrijskim društvima i u nekim
slučajevima proširene grupe zasnovane na krvnom srodstvu su se prvo dezintegrirale a
kasnije ponovno konstituirale kada je industrijalizacija uznapredovala.
U SAD je u posljednje vrijeme gledište o obitelji kao prepreci razvoju ublaženo i zamjenjuje
se na što ukazuje i rasprava o tradicionalnim vrijednostima koju je pokrenuo Dan Kvajl –
pozitivnijim pristupom utjecaju obiteljskog života na ekonomsko blagostanje. Jasno je da
teoretičari modernizacije nisu bili u pravu kada su tvrdili da će raspad obiteljske strukture
završiti sa nuklearnom obitelji, čiju su stabilnost i homogenost uzimali zdravo za gotovo.
Ispada da su se nuklearne obitelji počele raspadati u izvanbračne u alarmantnom procentu.
Utjecaj obiteljskih vrijednosti na ekonomski život ukazuje na jednu proturječnu stvar –
moguće je da su obitelji u nekim društvima suviše jake da bi omogućile formiranje moderne
ekonomske organizacije, dok u drugima mogu biti suviše slabe za obavljanje osnovnog
zadatka – socijalizacije.
Carstvo pješčanih zrna
Vangove laboratorije Laula koje su proizvodile kompjutersku opremu počele su kao
mali obiteljski biznis. Njegove laboratorije su imale ogroman prihod i zapošljavale veliki broj
ljudi, tako da je Vang vjerojatno bio jedan od najvećih poslodavaca u bostonskom području.
Ed Vang koji je osnovao Vangovu laboratoriju rođen je 1951. godine u Šangaju, odakle je
5
emigrirao u u SAD u svojoj 25 godini. Javnost je pisala o njegovom uspješnom poslovanju u
domenu visoke tehnike sljedeće generacije. Problem je nastao kad se Vang odlučio povući iz
posla sredinom osamdesetih godina i inzistirao da posao preuzme njegov sin rođen u
Americi. FredV ang je bio promoviran i pored nekih starijih menadžera dokazanih
sposobnosti. Razmetljivi nepotizam je otuđio mnoge menadžere koji su odlučili napustiti
firmu. Pad Vangovih laboratorija nakon toga je bio ošamućujući, čak i za nestabilnu
kompjutersku industriju. Oko 90 % njene tržišne kapitalizacije je iščezlo u roku 4 godine i
ona se 1992. godine našla pod bankrotom. Stari Vang je morao priznati da njegov sin nije
dorastao biti menadžer i uručio mu je otkaz.
Ova priča otkriva fundamentalnu istinu o kineskom biznisu koji se usprkos eksploziji kineske
industrije i dalje nastavlja oslanjati na obiteljske veze. Kineska obitelj obezbjeđuje kapital za
novi biznis, ali ona isto tako nameće strukturalna ograničenja koja ih sprječavaju da se
razviju u postojane institucije velikih razmjera. Prva stvar koja se zapaža u industrijskoj
strukturi kineskog društva poput Tajvana, Hongkonga i Singapura je mala veličina poduzeća.
Na Zapadu, u Japanu i Koreji ekonomski razvoj se odvija više kroz brzo ukrupnjavanje
poduzeća nego kroz rast broja poduzeća. Sasvim suprotno važi za kinesku kulturu. U Tajvanu
se nalazi jedan broj velikih državnih kompanija, posebno u petrokemiji, industriji čelika,
aluminija i u avio-saobraćaju. Mnoga od njih država održava iz razloga nacionalne sigurnosti
ili zbog toga što državno vlasništvo predstavlja jedini način da se takva društva razviju kao
velika poduzeća. Privatni sektor u kojem dominiraju mala poduzeća bilježi impresivan
razvoj nakon 1951. Kao i u svim azijskim društvima, u Kini, pored individualnih poduzeća
postoji i drugi oblik ekonomske organizacije koji bi se mogao svesti pod zajednički naziv –
mrežaste organizacije. To su savezi kompanija, najčešće centrirani oko jedne banke,
kompanije koje su jedne drugima akcionari i posluju jedne s drugima.
Razlog zbog kojeg du poduzeća u kineskom društvu mala leži u tome što je cijeli biznis u
privatnom sektoru i što njime upravljaju obitelji. Ovo ne znači da u kineskom ekonomskom
društvu nema velikih kompanija sa svojim ograncima širom svijeta. Spolja ove kompanije
izgledaju kao moderne korporacije u San Francisku, Londonu i dr. ali ovim velikim
kompanijama upravljaju obitelji. Na čelu regionalnih poslovnica firme se obično nalaze brat,
rođak ili zet osnivača firme u Hongkongu ili Tajpeju. Obitelji obično ne dozvoljavaju da
njihove akcije u kompanijama padnu ispod 35 do 40%, dakle ispod procenta koji im
omogućava da vode glavnu riječ u firmi. Štoviše, mnoge akcije su vlasništvo banke ili
financijske organizacije koju kontrolira ista obitelj. Teškoće se javljaju kada treba napraviti
6
nužan iskorak da bi poduzeće funkcioniralo i poslije smrti osnivačke obitelji a to je prijelaz
sa obiteljskog na profesionalni način upravljanja. To je iz razloga što kinezi imaju izrazitu
sklonost vjerovati samo onim ljudima koji su u krvnom srodstvu s njima i obrnuto, ne vjeruju
ljudima koji nisu s njima u krvnom srodstvu. Za razliku od Japana, kinesko društvo nije
orijentirano ka grupnom organiziranju. Ovo je dobro uočio Lin Ju-Tang koji je o japanskom
društvu govorio kao o komadu granita, dok je kinesko društvo komparirao sa carstvom
pješčanih zrnaca u kome svako zrno predstavlja individualnu obitelj. Zapadnim analitičarima
se zbog ovoga kinesko društvo čini kao suviše individualističko društvo. U tradicionalnom
kineskom ekonomskom životu ne postoji figura koja se, po društvenoj važnosti, može
usporediti s onom koju Japanci nazivaju banto – profesionalni menadžer koji je doveden
izvana da bi obavljao poslove obiteljskog biznisa. Sitni obiteljski biznis zahtijeva
zapošljavanje onih koji ne pripadaju obitelji ali je njihov odnos prema obiteljskim vlasnicima
– upravljačima sasvim na distanci. Zaposleni koji ne pripadaju obitelji ne vole, generalno
gledano, raditi za druge i želja im je u jednom momentu raskinuti ugovor i osnovati vlastitu
firmu. Menadžerima koji nisu članovi obitelji se ne daje pravičan udio u poslovanju i oni se
često žale na nedostatak otvorenosti kada komuniciraju s bosom. Članovi obitelji imaju
prvenstvo kada je riječ o važnijim pozicijama. Nepotizam, koji Veber i drugi smatraju
velikim ograničenjem za proces organizacije nije iščeznuo iz kineskog ekonomskog života
usprkos ekonomskom rastu kineskih društava. Osnivači velikog kineskog biznisa pokušavaju
izaći na kraj s problemom nekompetentnih potomaka dobrim obrazovanjem svoje djece u
poslovnim i menadžerskim školama ili udajom kćerke za nekoga ko će unijeti novi
menadžerski talent u obitelj. Nepovjerenje prema onima izvan porodičnog kruga i sklonost ka
obiteljskom upravljanju u kineskim društvima uvjetovali su 3 faze u evoluciji kineskog
biznisa.
U prvoj fazi biznis osniva jedan poduzetnik (obavezno strogi patrijarh) koji postavlja svoje
rođake na ključna mjesta i vlada poduzećem na autoritativan način. Unutar kineske obitelji
mogu postojati određene napetosti ali prema vanjskom svijetu ona nastupa kao ujedinjeni
front a svađe razrješava osnivač svojim autoritetom. Pošto mnogi kineski poduzetnici kreću
iz siromaštva, čitava obitelj je spremna naporno raditi da bi biznis uspio. Kako biznis
napreduje izostaje napor da se krene ka modernom upravljačkom sistemu, već različiti
ogranci firme direktno ispostavljaju izviješća osnivaču firme. Kineski upravljački stil se
često opisuje kao personalistički – odluke se ne donose na osnovu objektivnih kriterija već na
vezi šefovih osobnih odnosa sa podređenima, čak i u slučajevima kad su mu oni rođaci.
7
Druga faza u evoluciji obiteljske firme, pod pretpostavkom da je ona uspješna, započinje
nakon smrti osnivača. Princip jednakog nasljedstva muških članova obitelji duboko je usađen
u kinesku kulturu. Oni kreću sa jednakim udjelom iako nisu svi jednako kompetentni i
zainteresirani za posao. Posao ima najveće šanse opstati ukoliko jedan od sinova preuzme
vodstvo i opet centralizira autoritet, ovog puta osobno svoj. Ako se ovo ne dogodi, autoritet
se dijeli na braću i često dolazi do sporova koji se ponekad moraju rješavati putem ugovornog
razgraničenja autoriteta. Ukoliko se podjela autoriteta ne sredi na miroljubiv način,
nasljednici se mogu upustiti u nadmetanje nad kontrolom unutar firme, što u nekim
slučajevima može voditi ka njenom raspadu.
Treća faza se zbiva kada se kontrola prenese na unuke osnivača. Pošto sinovi često imaju
nejednak broj djece, udjeli unuka variraju u veličini. U slučajevima uspješnih obitelji, unuci
rastu u okruženju u kojem stvari idu dobro. Međutim, za razliku od osnivača, oni su mnogo
spremniji svoj prosperitet uzeti zdravo za gotovo i u pravilu su manje motivirani činiti žrtve
da bi posao bio konkurentan, ili su razvili interese za druge tipove aktivnosti. Postepeni pad
poduzetničkog talenta od prve do treće generacije je nešto što se događa u svim kulturama a
ne samo u kineskoj. U SAD Biro za sitan biznis procjenjuje da je 80 % ukupnog biznisa u
obiteljskom vlasništvu a samo trećina preživljava u drugoj generaciji. Umjesto da dozvole
profesionalnim menadžerima da preuzmu upravljanje firmom, obiteljski vlasnici biznisa se
lako mire sa njenom podjelom na nove koncerne ili njenom potpunom dezintegracijom.
Firme se stalno formiraju, rastu i potom se raspadaju. Daljnja posljedica relativno male
veličine kineskih firmi je nestašica kineskih svjetski poznatih marki proizvoda. U kineskom
poslovnom svijetu postoji samo nekoliko poznatih marki. Kineske kompanije u Hongkongu i
Tajvanu proizvode tekstil koji koriste čuvene marke ( Lacosta, Adidas, Nike ) ali one same
vrlo rijetko ustanovljavaju svjetski poznate zaštitne znakove. Teško je malim kineskim
obiteljskim poduzećima narasti do razmjera u kojima mogu proizvoditi prepoznatljive
proizvode za masovno tržište.
Tendencija kineskih firmi da ostanu male i da njima upravljaju obitelji ne predstavlja nužno
problem, već može u nekim slučajevima biti prednost. Mala, obiteljska firma je vrlo
elastična, tako da može brzo donositi odluke i odgovoriti na promjene u tržišnoj potražnji
koja se mijenja preko noći.
Postoje tri načina da kinesko društvo prevlada nesposobnost za stvaranje velikih korporacija.
Prvi je razvijanje mrežastih organizacija razgranavanjem obiteljskih veza sa drugim malim
8
obiteljskim firmama. Mnoge organizacione mreže koriste prednosti rodbinskih veza van
obitelji, kao što su veoma velike plemenske organizacije koje postoje u južnoj Kini. S druge
strane, neki odnosi mrežastih organizacija nisu zasnovani na krvnom srodstvu već na
osobnom povjerenju. Drugi način razvijanja krupne industrije je privlačenje stranih direktnih
investicija. Kineska društva su vrlo oprezna kad je riječ o stranom investiranju u njihovu
ekonomiju. U Tajvanu i Kini ova je praksa kruto regulirana.
Treći način je posredstvom državnog vlasništva nad poduzećima. U prošlosti je Kina imala
mnoge razvijene industrijske grane proizvodnje koje su bile u vlasništvu države a bio je i
jedan broj poduzeća u privatnom vlasništvu, ali nadziran od strane vlade. Vlada je imenovala
državne supervizore, iako je pravo na bavljenje određenim industrijama bilo prodato
privatnim trgovcima od kojih je vlada uzimala porez. Kina danas ima nekoliko džinovskih
državnih poduzeća ali su oni većinom neefikasni. Ali su nacionalisti naslijedili nekoliko firmi
u državnom vlasništvu i sve do nedavno se nisu žurili da ih privatiziraju.
Fenomen Budenbrokovih
Kada su komunisti u Kini došli na vlast 1949. godine, riješili su slomiti vladavinu
kineskog familijarizma. Oni su pogrešno vjerovali da je tradicionalna patrijarhalna obitelj
prijetnja ekonomskoj modernizaciji. Isto tako, smatrali su obitelj velikim rivalom koja slabi
gledište da ideologija i nacija trebaju dominirati ovom velikom državom. Komunisti su uveli
niz novih mjera usmjerenih na razbijanje tradicionalne obitelji: kažnjavanje poligamije i
jamčenje prava ženama, seljačka gazdinstva su razbijena kolektiviziranjem privrede,
obiteljski biznis je nacionaliziran a djeca su indoktrinirana vjerovati da je partija a ne obitelj
konačni izvor autoriteta. Obiteljima je dozvoljeno imati samo jedno dijete i to je bio otvoreni
udar na tradicionalni konfučijanizam s imperativom da se ima mnogo sinova. Međutim,
komunisti su podcijenili moć konfučijanske kulture i došlo je do ogromnih političkih
previranja. Konfučijanizam u najvećoj mjeri određuje karakter kineskog društva u kojem
9
prevladava pet konfučijanskih odnosa: vladar-ministar, otac-sin, muž-žena, stariji-mlađi brat,
prijatelj-prijatelj. Od pet ključnih konfučijanskih odnosa, odnos između oca i sina je ključni, a
sinovljevo duboko poštovanje puno ljubavi predstavlja centralni moralni imperativ
konfučijanizma. U svim kulturama se sinovi potiču pokoravanju roditeljskom autoritetu, ali u
kineskom društvu ovo predstavlja izniman značaj. Sinovi se pokoravaju roditeljskom
autoritetu, kao odrasli ih pomažu ekonomski kad roditelji ostare, očekuje se da obožavaju
njihove duhove kada umru, da održavaju obiteljsku lozu. Na Zapadu se očev autoritet bori s
mnogim rivalima ( učitelji, poslodavci, država, u krajnjoj liniji Bog ), a u tradicionalnoj Kini
je to nezamislivo. U kineskom društvu, pokoravanje roditeljskom autoritetu je slično
božanskom činu. Središnje mjesto obitelji u tradicionalnoj kineskoj kulturi postaje očigledno
u situacijama kada nastaje konflikt između odanosti svojoj obitelji ili višim političkim
autoritetima ( caru ) ili u NR Kini ( komesaru ). Po konfučijanizmu do toga ne bi nikada
trebalo doći jer se teži harmoničnim odnosima ali ukoliko do toga dođe oni su najizraženiji
kada nečiji otac počini zločin i policija ga traži. Dolazi do moralne agonije sina koji je
prisiljen birati između lojalnosti državi ili ocu ali na kraju uvijek pobjeđuje obitelj. Primat
obitelji nad državom i nad bilo kojim drugim odnosima, ostavio je velike posljedici na
organizaciju poslovanja. Uslijed konkurencije između obitelji kinesko društvo izgleda
individualističko. Slabo osjećanje dužnosti i obaveza prema bilo kome izvan obitelji
manifestira se u tradicionalnoj Kini samodovoljnošću seljačkih domaćinstava. Seljaci se nisu
obraćali svojim susjedima ni za što, iako je postojala potreba za kolektivnim radom, osobito u
vrijeme žetve. Stupanj samodovoljnosti je bio niži među obiteljima otmjenog porijekla.
Članovi obitelji nisu radili, već su upravljali i stoga su bili ovisni od rada onih koji nisu bili
članovi obitelji. Otmjene obitelji su često živjele u gradovima gdje su bili bolji uvjeti za
razvijanje društvenih odnosa van obitelji. Ipak, kineski aristokrati su ostali u većoj mjeri
samodovoljni u odnosu na njihove europske pandane. Ako se kineski familijarizam promatra
iz povijesne perspektive, jasno je da iza njega stoji ekonomska racionalnost. U Kini nisu bila
uspostavljena svojinska prava. Slobodno je određivan nivo poreznog opterećivanja lokalnom
stanovništvu od strane lokalnih službenika ( kojima je država dala to pravo ), seljaci su se
slali u vojsku ili na javne radove. Tradicionalna Kina se suočavala s kroničnim situacijama
prenaseljenosti i nestašice resursa ( zemlje ) te je borba između obitelji uvijek bila intenzivna.
Seljak je mogao vjerovati samo članovima svoje obitelji jer su svi izvan obitelji bili
grabežljivi i nisu iskazivali osjećaj recipročne obveze prema njemu. Veći broj obitelji je živio
na ivici gladi i nisu mogli iskazivati velikodušnost prema prijateljima i susjedima. U
kineskom tradicionalnom društvu se naslijeđe raspoređivalo samo na sinove ( u jednakim
10
dijelovima ), tako da su sljedeće generacije dobivale sve manje i manje, što je na kraju
rezultiralo individualnim seljačkim djelićima zemlje koji su bili previše sitni da bi se obitelj
mogla adekvatno prehraniti. Čak i kad se radilo o bogatim obiteljima, ravnopravna raspodjela
nasljedstva je značila da će imovina biti proćerdana za jednu ili dvije generacije. Sinovi su
bili važni zbog nasljedstva i kao oblik društvene sigurnosti. Kombinacija jakog
familijiarizma, principa jednakog nasljeđivanja muške djece, nedostatka mehanizma za
usvajanje onih koji nisu članovi obitelji i nepovjerenje prema ljudima van obitelji vodili su
obrascu ekonomskog ponašanja u tradicionalnoj Kini koji se vidi i u poslovanju u
suvremenom Tajvanu i Hongkongu u mnogim aspektima. Na djelu je stalan uspon i pad
obitelji. Sposobnost i moralne vrline sljedećih generacija nisu zajamčene, tako da uvijek
postoji mogućnost da obitelj zapadne u siromaštvo. Ovaj proces rasta i propasti obiteljskog
bogatstva podsjeća na uzavreli lonac u kojem obitelji u mlazevima izbijaju na površinu a već
se u sljedećem momentu rasprše na dno. Ideal konfučijanske obitelji je gazdinstvo pet
generacija koji žive sa svojim pra-praunicima. Međutim, ovaj tip proširene obitelji je često
više ideal nego stvarnost. Nuklearne obitelji su u Kini raširenije nego što to mnogi Kinezi
vjeruju. Velika udružena obitelj je više privilegija dobrostojećih jer jedino bogati mogu
uzdržavati nekoliko generacija. Pogrešno je misliti o tradicionalnoj kineskoj obitelji kao o
harmoničnoj jer često dolazi do napetosti unutar nje. Uz to, jednaki status braće vodi rivalstvu
i česti su sukobi i ljubomora među njima. Mnoge su se obitelji razložile u nuklearne jer nisu
mogle podnijeti pritiscima kojima su bile izložene. Izvan nuklearne i proširene obitelji
postojali su krugovi krvnog srodstva od velikog značaja za ekonomiju. Najvažnije je bilo
pleme, korporativna grupa koja slavi jedinstvo. Pleme se može shvatiti kao obitelj svih
obitelji koje imaju zajedničko porijeklo. Iznad plemena postoji „pleme višeg reda“ u kojem
su različita plemena povezana u džinovski klan pomoću prastarog pretka. Ekonomski
promatrano, plemena su imala funkciju širenja kruga krvnog srodstva i broja ljudi kojima se
moglo vjerovati u poduzeću. Ista plemena mogu obuhvaćati i bogate i siromašne obitelji a
bogati nisu imali obvezu pomagati siromašnim članovima. Zahvaljujući društveno-
ekonomskim promjenama došlo je i do promjena u tradicionalnoj kineskoj obitelji i plemenu.
Urbanizacija i geografska mobilnost slabili su plemenske organizacije jer članovi obitelji nisu
više mogli živjeti u istom selu kao i njihovi preci. Međutim ne može se govoriti o propasti
konfučijanskih obitelji već su se obiteljski odnosi sami rekonstruirali. Sasvim je sigurno da
struktura suvremenog kineskog biznisa ima svoje korijene u posebnom mjestu obitelji u
kineskoj kulturi. Obrazac ekonomskog života je isti kako u tradicionalnoj, tako i u modernoj
Kini: stalno uspinjanje i propadanje poduzeća vođenih od strane obitelji i njihova
11
nesposobnost da opstanu duže od dvije ili tri generacije, duboko nepovjerenje prema
strancima i otpor prema uvođenju u biznis onih koji nisu članovi obitelji te društvene
prepreke akumuliranju velikog bogatstva zahvaljujući načinu nasljeđivanja.
Italijanski konfučijanizam
U proteklo vrijeme jedan od najzanimljivijih ekonomskih fenomena za proučavanje je
bila industrija malog obima u centralnoj Italiji. Italija se kasno industrijalizirala i smatrala se
jednom od zaostalijih zemalja Zapadne Europe ali su određeni dijelovi tijekom sedamdesetih
i osamdesetih godina doživjeli „bum“ pojavom mreže sitnog biznisa koji se bavio
proizvodnjom svega od tekstila i dizajnirane odjeće do strojarskog alata i industrijskih robota.
Neki poklonici sitnog biznisa su navodili Italiju kao primjer na koji se trebaju ugledati i druge
zemlje. U nekim dijelovima italije, kao i u Kini, obiteljske veze izražavaju tendenciju da
budu jače od ostalih društvenih odnosa koji se ne zasnivaju na krvnom srodstvu. Posljedice
toga na industrijsku strukturu su slične: poduzeća u privatnom sektoru su relativno male i
kontrolirane od strane obitelji, dok je u velikim poduzećima potrebna državna pomoć da bi
bila sposobna za život. Edvard Benfild je u studiji „Morlna osnova zaostalog društva“
društvene odnose u malom gradu na jugu italije. On smatra da su najzapaženija obilježja male
sredine na jugu Italije potpuno odsustvo asocijacija. Jedina osjećanja su bila ona prema
članovima svojih nuklearnih obitelji. Obitelj je bila jedini izvor socijalne sigurnosti za ljude.
Žitelji su bili nesposobni za udruživanje da bi organizirali škole, biznis, bolnice ili neku
drugu formu zajedničke aktivnosti. Jedina inicijativa za organiziranje društvenog života je
dolazila od države ili crkve. Benfild je uočio da će u takvom društvu ljudi izražavati osjećaje
straha i nepovjerenja prema vladi, istovremeno vjerujući u postojanje potrebe za jakom
državom koja će kontrolirati njihove sugrađane. Ekonomski efekti amoralnog familijarizma
su bili očigledni: nedostatak asocijacija ( koji nadilaze obitelj ) veoma je ograničavajući
faktor za ekonomski razvoj. Ako ljudi ne mogu stvarati i održavati korporacijske
organizacije, oni ne mogu imati modernu ekonomiju. Najveći dio žitelja u južnom dijelu
Italije su seljaci ograničeni na pribavljanje sredstva za život; zaposleni u industriji ( ako bi
ona postojala u takvim zajednicama ) morali su dolaziti spolja, najčešće u formi kompanija
kojima upravlja država. Iako bi krupni zemljoradnici te regije mogli osnovati profitabilne
fabrike, oni se ipak za to ne odlučuju jer vjeruju da država ima obvezu preuzeti rizik na sebe.
12
Ovaj atomistički individualizam ne karakterizira cijelu Italiju već popriličan dio njenih južnih
regija. Što se ide više na jug katolicizam postaje sve jači dok građanski svijet postaje sve
slabiji. Najsnažnije komunalne grupe su „delikventske zajednice“ kao što su mafija ili
kamora. U društvu u kojem su odnosi međuljudskog povjerenja slabi, krvna zakletva članova
organizacije La Koza Nostra služi kao surogat krvnosrodstvenih veza koji podupiru uvjerenje
kriminalaca da neće biti izdani u situacijama gdje je izdaja veoma primamljiva.
Korumpiranost političkih i poslovnih elita je prisutnija na jugu nego na sjeveru zemlje.
Postoji oštar kontrast između sjeverne i južne Italije: sjeverna Italija s mnogo gušćom
mrežom društvenih organizacija sliči više centralnoj Europi.
Zadnjih pedeset godina društveni analitičare ne govore o dvije već o tri Italije: siromašni jug,
uključujući ostrva Siciliju i Sardiniju; industrijski trougao koji čine Milano, Genova i Torino
kao sjever; i ono što je nazvano trećom Italijom ( između prve dvije ) čine Emilija-Romanja,
Toskana, Umbrija, Veneto, Friuli i Trentino. Treća Italija ima karakteristike po kojima se
razlikuje od tradicionalne Italije. Italijanske regije u kojima je socijalni kapital najrazvijeniji
su one na sjeveru, naročito oblasti u Trećoj Italiji. Taj dio Italije je ekonomski najdinamičniji
i najbogatiji socijalnim kapitalom, on najviše nalikuje Tajvanu i Hongokongu. Italijanski
sociolozi koji su prvi počeli pisati o Trećoj Italiji su uočili da se njena industrijska struktura
sastoji od malih poduzeća koje se nalaze u rukama obitelji i kojima one upravljaju. Dok
seljački familijarizam ostaje obilježje siromašnog juga, dotle je obiteljski biznis Treće Italije,
nasuprot tome, inovativan, izvozno orijentiran i u mnogim slučajevima na visokoj tehničkoj
razini. Ova regija je središte italijanske industrije strojarskog alata, koja je krajem
sedamdesetih uzdigla Italiju na mjesto drugog najvećeg proizvođača strojarskog alata, nakon
Njemačke u Europi. Drugi visoko konkurentni proizvodi Treće Italije uključuju tekstil i
odjeću, namještaj, farmersku opremu, izradu cipela, industrijske robote, visokokvalitetnu
keramiku i keramičke pločice. U ovoj oblasti postoje samo dvije velike kompanije koje su u
javnom sektoru, Beneton i Simint. 68 % radnika je zaposleno u kompanijama koje imaju 10
zaposlenika. U mnogim slučajevima sitni obiteljski biznis je spontano stvorio mreže firmi sa
drugim sličnim kompanijama, a one su opet sklopile podugovore sa malim firmama za
snabdjevačke i marketinške usluge. Ovaj dinamizam i uspjeh sitnog biznisa u Trećoj Italiji
učinio je da on postane predmet teorijskog istraživanja. Ovim se nastojalo dokazati da
masovna proizvodnja koja uključuje velika poduzeća nisu bila nužna posljedica industrijske
revolucije. Mala poduzeća, zasnovana na zanatskim vještinama, ne samo da su preživjela
pored džinovskih kompanija već su svojim razvojem postala primjer elastičnosti i
13
prilagodljivosti koju imaju samo mala poduzeća. Ona predstavljaju mogući model razvoja i
za druge zemlje u budućnosti. Europska komisija je gledala na talijanske industrijske oblasti
kao na pozitivan primjer razvoja sitnog biznisa. Sjeverna Italija ima veća poduzeća nego
južna ali iako ona ima najveći nivo socijalnog kapitala, njome dominiraju sitna poduzeća.
Mnogi analitičari smatraju da Treća italija treba veću pažnju usmjeriti na organizacijske
mreže nego na pojedinačna poduzeća. To će omogućiti malim kompanijama da postignu
rezultate koje imaju ekonomije obima, a pri tome nisu primorane stvarati velike korporacije.
Za razliku od kineskih organizacionih mreža, talijanske se ne zasnivaju samo na obitelji već
uključuju i suradnju s izvan obiteljskim elementima na profesionalnoj osnovi. Iako su jake
obiteljske veze prisutne i u centralnoj Italiji, one ovdje ostavljaju duboki trag prvenstveno u
ekonomskoj sferi, dok u političkoj sferi nema raskoraka između obitelji i dobrovoljnih
asocijacija. Familijarizam ima veću snagu u čitavoj italiji ( sjever-jug-centar ) nego u drugim
europskim zemljama, iako varira od regije do regije. U Italiji su proširene obitelji ( otac i
majka žive s obiteljima svojim oženjenih sinova ) prisutne do danas. Međutim najveći broj
proširenih obitelji je na jugu, što potvrđuje da oni osjećaju primarnu moralnu obvezu prema
obitelji. Iako bi netko mogao pomisliti da jug Italije najviše sliči na Kinu, gdje radijus
povjerenja ne prelazi krug nuklearne porodice, u stvari, Treća Italija je ta čija porodična
struktura najviše sliči na onu u Kini. U Trećoj italiji obiteljska struktura je izvor podrške
modernom talijanskom obiteljskom biznisu. Npr. proširena obitelj koja se bavi
poljoprivredom u centralnoj Italiji uzima zemlju u zakup na osnovu dugoročnog ugovora
kojim se obvezuje zemljovlasniku platiti u naturi ( djelom poljoprivrednih proizvoda koji se
gaje na toj zemlji – napolica ). Ugovor potpisuje glava obitelji u ime ostalih članova obitelji.
Zemljoposjednik ima interes da obitelj kojoj je iznajmio zemlju bude dovoljno velika kako bi
efikasno obrađivala imanje. Treća italija je prožeta familijarizmom na neki način razvijenijim
i intenzivnijim od familijarizma juga i sjevera. Taj familijarizam čini ekonomsku osnovu
obiteljskog biznisa. Italija je zemlja u kojoj dominiraju mala obiteljska poduzeća gdje se
čovjek ne osjeća otuđenim i mnogi se analitičari pitaju da li taj oblik predstavlja industrijsku
organizaciju novog doba, gdje bi se ekonomija obima kombinirala sa intimnošću malog
radnog prostora i ponovnog spajanja vlasništva i upravljanja. Sve do recesije, od 1992. do
1994. talijanska ekonomija je bila jedna od onih koje se najbrže razvijaju u Europskoj
zajednici. Mala veličina poduzeća nije, prema tome, ograničenje za rast ukupnog društvenog
proizvoda u Italiji. Međutim, postoje neki negativni aspekti ovog oblika industrijalizacije.
Talijanske obiteljske firme imaju najčešće kratku životnu povijest jer ne uspijevaju usvojiti
efikasnu menadžersku praksu, baš kao i u kineskim društvima. Vlasnici poduzeća su
14
nepovjerljivi prema svojim zaposlenicima i nabavljačima, o čemu svjedoče rasprostranjena
praksa „rada na crno“ i razni oblici protuzakonitog ponašanja. Gledano iz ovog kuta,
organizacijske mreže nisu toliko val budućnosti koliko izraz nesposobnosti ovih malih
poduzeća da izrastu u velike, efikasne korporacije koje su nužne za osvajanje velikih tržišta.
Mnogi promatrači su uspoređivali Italiju i kontinentalnu Europu, ali ni jedan do sada nije
pokušao usporediti Italiju i Kinu. Iako se ove regije razlikuju po religiji, povijesti i drugim
kulturnim aspektima, oni su veoma slični u pogledu nekih bitnih stvari. U oba slučaja obitelj
ima centralnu ulogu u društvenoj strukturi, što dovodi do nedostatka organizacija koje nisu
zasnovane na krvnom srodstvu; isto tako u oba slučaja se industrijska struktura sastoji od
relativno malih obiteljskih poduzeća povezanih u organizacijske mreže kako bi se postiglo
ono što se postiže ekonomijom obima. S druge strane, ni kineska ni italijanska obiteljska
poduzeća nisu u stanju raskinuti sa onim sektorima na koja su ograničena svojom veličinom i
prema tome zauzimaju slično mjesto unutar globalne ekonomije. U pogledu industrijske
strukture, ovi dijelovi italije su u suštini konfučijanski i imat će određene probleme prilikom
prilagođavanja izmijenjenim ekonomskim uvjetima.+
Neposredni odnosi u Francuskoj
Francuska država je imala prioritetan cilj proteklih desetljeća postati lider u jednom
broju visoke tehnologije kao što su zračni saobraćaj, elektronika i kompjuteri. Ovaj pristup je
u suglasnosti sa onim pristupima koje je francuska vlada prakticirala bar proteklih pet stotina
godina: grupa birokrata je izrađivala planove za promoviranje tehnologije koji su ostvarivali
zaštitom domaće industrije, novčanim potpomaganjem nekih njenih dijelova, vladinim
posredovanjem i poslije pobjede Socijalističke partije 1981. nacionaliziranjem jednog broja
poduzeća visoke tehnike. Ovaj tip industrijske politike ( dirižizam ) donio je neke rezultate.
Međutim, ukupno izviješće o francuskoj industrijskoj politici na polju visoke tehnike je
sumorno. Francuska kompjuterska industrija, nacionalizirana i novčano pomagana od strane
vlade, počela je odmah krvariti i na kraju francuske firme nisu uspjele postati vodeći
isporučilac „hardvera“ i „softvera“, osim ako je u pitanju francusko telekomunikacijsko
tržište. Mnogi kritičari su zaključili da je vlada morala intervenirati jer privatni sektor nije
15
nikada bio dinamičan, inovativan i poduzetan. Privatna poduzeća u Francuskoj se ne upuštaju
u rizik ( ona su pasivna, bojažljiva ). Najuspješnija poduzeća (izuzimajući ona koja su bila u
državnom vlasništvu ili koja su potpomagala država), bila su obiteljski koncerni koji su
opsluživali relativno malobrojne potrošače koji su zahtijevali visoku kvalitetu proizvoda,
odnosno specijalizirana tržišta. Može se zaključiti da ovaj model podsjeća na familijaristički i
iako je teško usporediti razvijeno francusko društvo s kineskim društvom postoje znatne
sličnosti između njih, osobiti kada je riječ o opremljenosti socijalnim kapitalom. Ono što
Francuska dijeli sa tipično kineskim društvima je slabost organizacija koje posreduju između
obitelji i države, što ograničava sposobnost francuskog privatnog sektora u stvaranju velikih,
dinamičnih poduzeća. Kao rezultat toga, francuski ekonomski život je koncentriran ili oko
obiteljskog biznisa ili oko džinovskih državnih poduzeća koja su osnovana kada je država
intervenirala da bi ohrabrila stvaranje velikih privatnih korporacija. Ono po čemu se
Francuska razlikuje od konfučijanskog društva je to da Francuska nije familijaristička u onom
smislu u kojem su to kineska društva. Francuska nije nikada imala razvijenu industriju koja
obitelji daje specijalne privilegije. Niti u predmodernim vremenima krvno srodstvo u
Francuskoj nije imalo ulogu koju je imalo u Kini. Francuska je u srednjem vijeku obilovala
organizacijama, religioznim redovima, klubovima od kojih ni jedna nije bila zasnovana na
krvnom srodstvu. Kasnije je Francuska zagovarala koncept karijere otvorene za talentirane,
zasnovane na objektivnim kriterijima vrijednosti, a ne statusu koji se stječe rođenjem ili
nasljedstvom. Francuska obitelj nikada nije težila postati samodovoljna ekonomska jedinica.
Kinezi su iskazivali nepovjerenje prema državi a u Francuskoj, nasuprot tome, državna služba
je ambicija najboljih i najdarovitijih koji su se nadali poslu u birokraciji ili u upravi jedne od
državnih kompanija. Značaj francuske obitelji se ne zasniva toliko u činjenici da je ona jaka i
povezana koliko je važna za ekonomski život. Francuski biznis je konzervativan s
nedostatkom smisla za novo i nepoznato, prvenstveno zainteresiran za preživljavanje i
neovisnost njegovog obiteljskog poduzeća, što znači da se opire odlasku u svijet radi traganja
za izvorima kapitala koji bi oslabili njegovu kontrolu nad biznisom. Francuski biznis je
mnogo manje orijentiran na izvoz od njemačkog i uvijek upire pogled u vladu u čijim će
rukama naći utočište. Međutim, mnogi kritičari su smatrali da se francuska ekonomija počela
naglo razvijati pedesetih godina, stvarajući svoje minijaturno „čudo“, ne manje impresivno
nego ono njemačko. Stoga je premisa francuske zaostalosti dovedena u pitanje. Danas
Francuzi imaju jedan od najviših dohodaka po glavi stanovnika u industrijskom svijetu.
Usprkos kritikama, malo je onih koji bi negirali da je francuska ekonomija bila
familijaristički organizirana dok nije ušla u drugu polovinu 20. Stoljeća i da je u velikoj mjeri
16
kasnila za Njemačkom i SAD u pogledu prijelaza od obiteljskog biznisa na profesionalno
vođenje korporacije. Francuska država je imala veliku ulogu u promoviranju tog prijelaza.
Francuska je sporo prihvaćala nove tehnologije nego Njemačka i Amerika. Francuska
proizvodnja je ostala tijekom najvećeg dijela 19. stoljeća okrenuta ka tradicionalnoj industriji
potrošačkih dobara visoke kvalitete kojoj su posebno dobro odgovarale male firme. Mnoga
specifična obilježja francuske ekonomije imaju svoje porijeklo u francuskom familijarizmu.
Francusko tržište masovnih potrošačkih dobara je nastalo poslije Drugog svjetskog rata, za
razliku od Njemačke i SAD gdje je stvoreno ranije, ali se relativno kašnjenje može objasniti
sporijim odumiranjem obiteljskog biznisa. Solidarnost tradicionalne francuske buržoaske
obitelji, s njenom zagledanošću u sebe i njenu zainteresiranost za svoj status postala je glavni
predmet francuske literature i društvenih komentara. Međutim, francuski familijarizam nije
bio jak kao u Kini i Italiji, pa se stoga postavlja pitanje zašto se obiteljski biznis tako sporo
preobražavao u poslovni menadžment i modernu korporacijsku strukturu. Mnogi promatrači,
među kojima je najznačajniji Aleksis Tokvil, smatraju da je razlog vezan s niskim stupnjem
povjerenja među Francuzima i njihovom tradicionalnom nesposobnošću da se spontano
povezuju u grupe. Tokvil smatra da je francuska uoči revolucije bila razdrta klasnim
podjelama i statusnim hijerarhijama koje su sprječavale ljude da se međusobno udružuju i
surađuju, čak kada su imali i zajedničke interese. Francuski sociolog Mišel Kruazije je
primjetio da je ovo bila i karakteristika klerikalnog djelovanja poslije Drugog svjetskog rata i
da unutar bilo koje birokracije nije bilo nikakvih udruženja kako na poslu tako ni u dokolici.
Namještenici su rijetko sklapali prijateljstva unutar organizacija i radije su komunicirali po
hijerarhijskim pravilima koje je odredila organizacija. Postoji izrazita kulturna odbojnost u
Francuskoj prema neformalnim, neposrednim odnosima i jaka sklonost ka autoritetu koji je
centraliziran i pravno definiran. Odbojnost prema neposrednim odnosima, odnosima „licem u
lice“ je očigledna u mnogim područjima francuskog ekonomskog života. Odnosi unutar rada
kao cjeline pate od formalizma: npr. radnički sindikati pokazuju tendenciju da ne rješavaju
sporove sa menadžmentom na lokalnoj razini već da ih proslijede višim vlastima – u krajnjoj
crti vladi u Parizu. Kada je riječ o ekonomskim poslovima, apsolutna carska kontrola u vezi s
porezom, razvijena za vrijeme vladavine Šarla II, je bila produžena, što se manifestiralo
rastućim poreskim stopama, i za vrijeme Šarla II i početkom 16. stoljeća. Tokvil primjećuje
da je najštetnija posljedica ovog poreskog sistema bila njegova nejednakost-on je kod ljudi
stvarao svijest o međusobnim razlikama i međusobnu zavist zbog privilegija. Pored ovoga,
kruna je namicala nova sredstva prihoda prodajom zvanja kraljevskoj birokraciji koja se
naglo povećala. Nosioci ovih zvanja nisu obavljali neke značajne funkcije koje su bile
17
društveno korisne, već im je stjecanje titula omogućavalo da budu oslobođeni poreza i znatan
društveni prestiž. Francuski pripadnik srednje klase bi, tek što je stekao neki mali kapital,
umjesto da ga investira u posao, kupovao činovnički položaj. Prodaja titula je imala
dugoročan štetan efekt, cijepala je francusko društvo na klase i dijelila ove klase na sve manje
i manje slojeve koji su se borili za zvanja i kraljevsku naklonost. Statusne razlike staroga
režima opstale su i u modernoj Francuskoj i utjecale na ekonomski život na bezbroj načina.
Relativno kasni razvoj masovne proizvodnje i ustrajavanje francuskog tržišta za
proizvodnjom skupe, visokokvalitetne robe svjedočanstvo je djelovanja ostatka
aristokratskog senzibiliteta među potrošačima koji pripadaju srednjoj klasi. Unutar klase
menadžera postoji povijesna napetost između krupne i sitne buržoazije, odnosno između „dva
kapitalizma“, prvog koji je katolički, obiteljski i proizvodno orijentiran, i drugog kojim
dominiraju Jevreji i protestanti koji su u velikoj mjeri upleteni u financije, bankarstvo i
špekulacije. U Francuskoj isto tako postoji nepovjerenje između francuskog kapitala u Parizu
i industrije u Parizu. Posljedica ovoga visokog stepena centralizacije sastojala se prirodno u
visokom stupnju ovisnosti francuskog biznisa od zaštite i pomoći države. Ovo navikavanje na
ovisnost od vlade favoriziralo je vršenje nadzora nad čitavim francuskim privatnim sektorom
prije revolucije a tradicija velikog interveniranja francuske vlade u ekonomiju, osobito u
korist velikih poduzeća, nastavljena je sve do danas. Mnoge privatne firme koje su u rukama
obitelju postaju nacionalizirana kada narastu do određene točke jer dolaze u neprilike zbog
nekog razloga pod vodstvom njihovih privatnih vlasnika i / ili menadžera. Francuski
dirižizam ( aktivno uključivanje države u francuski privatni sektor ), bio je dakle kako uzrok
tako i posljedica slabosti francuskog privatnog sektora i njegove nemoći da sam stvori velika
konkurentna poduzeća. U davnoj povijesti, centralizirana francuska država je smišljeno
podrivala neovisnost privatnog sektora pomoću poreza i privilegija u namjeri da ga stavi pod
političku kontrolu, što je imalo za posljedicu slabljenje poduzetničkih i organizacijskih
navika u sferi biznisa. U kasnijim godinama pomanjkanje poduzetničkog duha je postalo
razlog interveniranja države koje su željele udahnuti energiju opreznom i neinventivnom
privatnom sektoru. Nastao je složeniji problem u 20. stoljeću kada je socijalistička vlada
željela nacionalizirati privatni biznis iz ideoloških razloga i kada je on bio sposoban za
samostalan život i kasnije pojavom konzervativnih vlada koje su insistirale na privatizaciji,
također iz ideoloških razloga. Najveći dio neoklasičnih ekonomista smatra da su državna
poduzeća manje efikasna od privatnih jer ona nisu motivirana efikasno upravljati poduzećem
jer uvijek se oslanjaju na intervenciju vlade ukoliko dođe do određenog problema. Druga
strna medalje slabosti francuskog privatnog sektora su talentiranost i snaga birokracije javnog
18
sektora. U Francuskoj se nacionaliziranim poduzećima upravljalo prilično efikasno i vlada
nije sterilizirala sve što dotakne svojim prstima, kao nekim drugim regijama, već je
izražavala dosta inteligencije i energije pri realizaciji zadataka koja je sebi
postavljala.Francuska je proteklih nekoliko generacija prošla proces kulturne homogenizacije
pošto se integrirala u širu europsku zajednicu, uključila se i u proces globalizacije svjetske
ekonomije. Francuske korporacije su nastojale biti što konkurentnije na globalnoj sceni.
Mnogi eminentni francuski ekonomisti su studirali na američkim univerzitetima, sve veći broj
njih govori internacionalni jezik biznisa: engleski. Situacija vezana sa tradicionalnom
francuskom slabošću na planu udruživanja se bitno izmijenila. Međutim, sve ove kulturne
promjene se sporo razvijaju. Jaz nepovjerenja i dalje postoji između francuskih radnika i
njihovih menadžera. Na polju socijalnog kapitala, francuska i dalje sliči Italiji i Tajvanu što
će imati velike posljedice po francusku ekonomsku budućnost. Ukoliko Francuska želi igrati
važnu ulogu u sektorima u kojima veličina ima značaj, država će morati nastaviti s
interveniranjem. Privatizacija će funkcionirati manje efikasno u francuskom kulturnom
kontekstu nego u drugima i država će morati intervenirati da bi spasila one privatizirane
industrije za koje smatra da imaju strateški značaj.
Koreja: kineska kompanija iznutra
Utvrđeno je da su društva sa niskim stupnjem međusobnog povjerenja orijentirana na
obitelj, obilježena mnoštvom manjih privatnih poduzeća koja čine poduzetničko središte
njihove ekonomije i mali brojem državnih poduzeća na drugom kraju skale. U takvim
društvima država ima važnu ulogu u promoviranju krupnih poduzeća koja ne mogu spontano
nastati u okviru privatnog sektora. Republika Koreja, predstavlja izuzetak i ona je slična
Japanu, Njemačkoj i SAD jer ima velike korporacije i izrazito koncentriranu industrijsku
strukturu. S Druge strane, ako se gleda obiteljska struktura, Koreja je mnogo bliža Kini nego
Japanu. Obitelj zauzima važno mjesto U koreji i ne postoje u korejskoj kulturi mehanizmi
japanskog tipa koji omogućavaju uvođenje stranaca u obiteljske grupe. Ako imamo ovo u
vidu, u Koreji bi trebao prevladavati sitni obiteljski biznis s teškoćama pri pokušaju stvaranja
krupnih korporacija. Međutim, korejska država je smišljeno promovirala džinovske
korporacije sukladno svojom razvojnom strategijom tijekom šezdesetih i sedamdesetih,
prevladavajući tako sklonost ka poduzećima male i srednje veličine tipičnim za Tajvan.
19
Korejski slučaj pokazuje kako odlučna i kompetentna država može oblikovati industrijsku
strukturu i prevladati dugotrajne kulturne predispozicije ( npr. problemi upravljačkog
nasljedstva, odnosi unutar fabričke dvorane ). Koreja je poznata po velikoj koncentraciji
industrije i u njoj postoje dvije razine organiziranja: individualna poduzeća i velika
organizaciona mreža koja objedinjuje korporacijske entitete. Korejska mrežasta organizacija
je poznata kao chaebol i ima ista obilježja kao japanski zaibatsu, jer je oblikovana po uzoru
na japanski model. Praktično cjelokupni sektor korejskog biznisa je dio chaebol mreže.
Japanski utjecaj na korejsku organizaciju biznisa je ogroman. Koreja je bilo skoro u
potpunosti poljoprivredno društvo na početku japanske kolonijalne okupacije 1910. godine, i
zahvaljujući u velikoj mjeri ovom posljednjem je stvorena rana industrijska infrastruktura.
Približno 700 000 Japanaca je živjelo u Koreji 1940. godine, a približno toliki broj Korejaca
je bio u tom periodu u Japanu na prinudnom radu. Dobar dio emigrantske populacije iz ove
zemlje se vratio u Koreju poslije rata, što je imalo za posljedicu značajan razmjer znanja i
iskustva u biznisu. Predsjednik Park Čung Hi i drugi njemu slični su imali strategiju razvoja
koja je bila proizvod njihove analize japanske industrijske politike u Koreji tijekom
predratnog perioda. Zaposleni u jednoj firmi korejskog chaebola imaju akcije u drugim
firmama istog chaebola i obrnuto, pri čemu te firme imaju težnju međusobne suradnje, često
bez ikakve novčane naknade, i u tom je sličnost sa japanskim keiretsu. Međutim, postoje i
neke značajne razlike između korejskog chaebola i japanskog keiretsu. Prvo, korejska
organizacija nije usmjerena na neku privatnu banku ili na neku drugu financijsku instituciju
na način na koji to radi keiretsu. Sve korejske komercijalne banke su bile u vlasništvu države
sve do njihove privatizacije ranih sedamdesetih, kada je korejskim industrijskim firmama bilo
zakonom zabranjeno imati više od jedne osmine procenata akcija u bilo kojoj banci što znači
da ih je kontrolirala vlada na mnogo neposredniji način (tako što je ona bila vlasnik
bankarskog sistema). Drugo, chaebol, je zasnovan na krvnom srodstvu i postoji prirodno
jedinstvo između čelnika njegovih sastavnih poduzeća, što je različito od odnosa koji vladaju
između sastavnih dijelova keiretsu u Japanu. U korejskoj obiteljskoj strukturi se naslijeđe ne
prenosi, kao što je u Japanu često slučaj, na kćerke. U japanskom domaćinstvu, ulogu oca,
najstarijeg sina i slično nisu morali igrati krvni srodnici. U korejskom društvu, suprotno tome,
usvojeni sinovi su morali poticati iz srodstveničke grupe. Korejski način nasljeđivanja se
razlikuje i od onog u Japanu ali i od onog u Kini. Nasljedstvo je djeljivo, ali se ne dijeli na
jednake dijelove između sinova kao u Kini. Najstariji sin dobiva dva puta više nego drugi
sinovi, a u svakom slučaju ne manje od polovine imanja. Ukoliko su dijelovi na koje se dijeli
obiteljska svojina suviše mali da bi bili ekonomični, mlađi sinovi dobivaju samo simbolično
20
nasljedstvo. Međutim, kao i u Kini, postoji mnogo onih koji polažu pravo na nasljedstvo
bogatog oca, pa postoj tendencija da se bogatstvo raspe poslije dvije ili tri generacije. Obitelji
u Koreji su manje nego u Kini, od mlađih sinova se očekuje da uzmu svoj dio nasljedstva i
odu iz obiteljske kuće te zasnuju svoje domaćinstvo. Međutim, za razliku od Japana, pravno
nasljeđivanje pozicije glave obitelji se ne događa očevim odlaskom u mirovinu već njegovom
smrću. Koreja je već dugo konfučijansko društvo, u strožem smislu od Japana, te je po tome
bliža Kini. Neki, štoviše, tvrde da je Koreja u većoj mjeri konfučijansko društvo od Kine.
Konfučijanizam je u Koreji postao državna ideologija za vrijeme dinastije Ji (1392-1910.),
dok je budizam bio zvanično potisnut, a budistički monasi su se povukli u planine. Ako se
izuzme jak protestantsko-kršćanski utjecaj u 20. stoljeću, religijski život u Koreji je bio
manje aktivan i raznovrstan nego u Japanu. Konfučijanska vrlina djetinje ljubavi, pune
poštovanja jako je naglašena u Koreji kada je riječ o lojalnosti, kao što je slučaj i u Kini. To
znači da primarna lojalnost u korejskom tradicionalnom društvu nije okrenuta prema
političkim autoritetima već prema obitelji. Korejski familijarizam je uzrok što se ovo društvo
pokazuje više individualno nego Japansko, iako je ono što se tretira kao individualizam, u
stvari, konkurencija između obitelji i plemena. Korejska društvena struktura je slična onoj u
Kini: kralj i mandarini na vrhu, obitelj i plemena ispod, ali relativno malo posredničkih
organizacija nije zasnovano na krvnom srodstvu. Kao i u južnoj Kini, primarna društvena
struktura koja stoji između obitelji i države zasnovana je na krvnom srodstvu – plemenu.
Korejska plemena su čak i šira nego u Kini – ljudi traže zajedničko porijeklo od zajedničkih
predaka idući unatrag trideset generacija, pa i više. Utjecaj velikih plemena se vidi po tome
što postoji manji broj prezimena nego čak i u Kini: 40% Korejaca se zovu Kim a 18% Park.
Plemena su u Koreji homogena, ne dopuštaju da se dijele po klasnoj ili statusnoj osnovi. Ako
je kultura važna stvar, korejska industrijska struktura bi trebala podsjećati na industrijsku
strukturu Tajvana ili Hongkonga. Istina je da korejski biznis, usprkos svojim razmjerima,
zaista podsjeća na kineski biznis, više nego na japanske korporacije. Ispod spolja nametnutih
korporacijskih džinova (kao što su Hyndai i Samsung), leže familijaristička poduzeća nastala
iznutra, koja se sporo prilagođavaju profesionalnom načinu upravljanja. Korejski chaebol je
započeo kao obiteljski biznis, veliki dio njih je ostao u obiteljskim rukama, i, u krajnjoj liniji,
obiteljski vođen. Iako su velike korporacije nastojale izbjeći ograničenja koja nameću
ambicije da jedna obitelj upravlja zajedničkom svojinom u potpunosti zapošljavanjem
profesionalnih menadžera, obiteljska kontrola na vrhu je ostala relativno čvrsta. Ovakav
model se nalazi u oštroj suprotnosti sa onim u Japanu, gdje daleko manji broj predsjednika
predstavljaju osnivači i rođaci osnivača, a u mnogo većem broju se regrutirani iznutra (ali pri
21
tome nisu u srodničkim odnosima sa osnivačkom obitelji). Postoji i velika stopa sklapanja
brakova između potomaka osnivača chaebola u Koreji. Najveći dio poduzetnika osnivača žele
svoj biznis prenijeti na najstarije sinove i ispada da 65% njih to i čini. Ispravno obrazovanje
djece poduzetnika osnivača postaje izuzetno važno, međutim problemi nastaju ukoliko je
najstariji sin nekompetentan ili nezainteresiran za preuzimanje vodstva u korporaciji. Drugi
način na koji korejski familijarizam utječe na korejsku poslovnu praksu tiče se upravljačkog
stila, gdje poduzetnici osnivači inzistiraju na tome da donose sve važne upravljačke odluke.
To je dobro s jedne strane, jer autoritarni način donošenja odluka omogućava korejskim
kompanijama da vuku poteze brzo i odlučno ali s druge strane, ovaj stil može značiti da su
odluke donesene na osnovu nedovoljnog znanja. Odnosi zajedničke solidarnosti, koja
prožima japansku korporaciju, uvijek nedostaju u korejskim kompanijama. Mada je Koreja
veoma homogena rasno i lingvistički, ona je klasno rascijepljeno društvo u usporedbi s isto
tako homogenim Japanom. Veliki broj korejskih poduzetnika dolazi iz uglađene, učene
yangban klase koja je manje otvorena prema onima koji joj ne pripadaju nego japanska
samurajska klasa. Utjecaj korejskog familijarizma ne industrijsku strukturu ne treba
prenaglašavati . Tradicionalna korejska obitelj i njene unutarnje veze su slabile do određenog
stepena usporedo sa urbanizacijom zemlje. Kako su korejska poduzeća rasla, osnivači nisu
mogli naći dovoljno kompetentnih upravljača unutar obitelji, pa su bili primorani zapošljavati
profesionalne menadžere izvan obitelji. Veliki chaeboli su postali poznata imena i bilo je
pitanje nacionalnog ponosa ne dopustiti takvim poduzećima da propadnu. Najveći dio
korejske ekonomije je bio reguliran pomoću državne kontrole nad kreditima što joj je davalo
mogućnost da nagradi ili kazni privatne kompanije posredstvom osiguravanja novčane
pomoći. Korejska država je 1962. god. Uvela petogodišnji plan kojim je razradila strategiju
investicija u zemlji. Pristup kreditima je bio ključ za kontrolu nad cjelokupnom ekonomijom,
tako da su i najmoćniji biznismeni bili svjesni da moraju biti u dobrim odnosima s vladom
kako bi osigurali stalni pristup kreditima. Korejka vlada je koristila neke mehanizme da bi
potakla stvaranje velikih poduzeća. Prvo i najvažnije, je njena kontrola nad kreditima. Drugi
mehanizam koji je vladi stajao na raspolaganju sastojao se u tome da je ona mogla ovlastit
samo ograničen broj poduzeća za uzimanje učešća u unosnim izvoznim poslovima. Kada je
Park Čung Hi došao na vlast, njegov režim je usvojio zakon o ispitivanju protupravnog
stjecanja bogatstva na osnovu kojeg je jedan broj biznismena (uz veliki publicitet) optužen.
Oni su bili oslobođeni gonjenja i nije im bila oduzeta imovina ukoliko su pristali na osnivanje
poduzeća u industrijskim sektorima koji su pod kontrolom vlade. Sedamdesetih godina,
korejski planeri su odlučili da umjesto nekih radno intenzivnih industrija (npr. tekstilna),
22
stave težište na tešku industriju. Tijekom jedne decenije, čitava se sektorska struktura
korejske ekonomije promijenila. Iako je država imala veliki utjecaj na stvaranje velikih
korporacija u Koreji, pogrešno bi bilo tvrditi da Koreja nema društvenu osnovu za velike
organizacije. Postoji nekoliko putova u socijabilnost koje dopuštaju Koreji da prevladaju
granice uskog familijarizma. Prvi od tih putova je pleme – zapošljavanje na osnovu krvnog
srodstva može se vršiti na širokoj osnovi, ublažavajući negativne posljedice nepotizma. Drugi
put je regionalizam – različite korejske regije imaju samosvojne identitete koji datiraju iz
vremena koje je prethodilo ujedinjenju zemlje pod kraljevstvom Sile. Političke poslovne elite
dolaze disproporcionalno iz raznih provincija. Treći put koji nadilazi obitelj je univerzitetska
klasa – velike korporacije zapošljavaju ljude s najprestižnijih univerziteta a stepen
solidarnosti koji se razvija između pripadnika iste univerzitetske klase je osnova za stvaranje
organizacionih mreža. Četvrti put je vojska – poslije korejskog rata postoji opća vojna obveza
za muškarce u Koreji. Služenjem vojnog roka stječe se socijalizacija i disciplina služenja se
prenosi u poslovni život. Konačno, u korejskoj suvremenoj urbanoj kulturi članovi studijskih
ili hobi grupa koje nastaju dijele svoje interese i aktivnosti, čime stvaraju prostor za
socijabilnost izvan obitelji i radnog mjesta. U Koreji je nacionalizam i osjećaj nacionalnog
identiteta razvijeniji nego u Kini – japanska kolonizacija, revolucija, rat i borba sa Sjeverom
– sve je ovo podiglo svijest Korejaca o sebi kao bitnoj etničkoj i nacionalnoj skupini. Postoje
neke kulturne razlike unutar Koreje koje imaju utjecaj na ekonomski život: poduzetništvo nije
npr. ravnomjerno podijeljeno između korejskih regiona, već je koncentrirano u posebnim
oblastima. Kršćanstvo, također, ima utjecaj na korejski ekonomski život. Mnogo ljudi iz
Koreje se preobratilo u kršćane tijekom japanske okupacije jer je ovaj čin bio manje opasan
oblik protesta protiv japanske vlade. Kršćani u Koreji su aktivniji u političkom i društvenom
životu nego što bi se moglo pretpostaviti na osnovu njihovog udjela u ukupnom stanovništvu.
Opredjeljujući se za proizvodnju velikih razmjera, korejski državni planeri su dobili mnogo
od onoga za što su se zalagali. Korejske kompanije danas konkuriraju na globalnom polju
Japancima i Amerikancima u mnogim industrijskim sektorima. Glavna prednost chaebol
organizacije je sposobnost grupe da stupi u nove industrije. Nije svaka država kulturno
kompetentna upravljati industrijskom politikom kao što je korejska. Park Čung Hi je i pored
svojih grešaka imao jasnu viziju razvoja ekonomskog pravca, tolerirao je znatnu razinu
korupcije ali u razumnim granicama. Park je bio diktator koji je uspostavio surov politički
sustav ali je kao ekonomski lider učinio mnogo bolje stvari. Usprkos očitom raskoraku
između korejske familijarističke kulture i njenih velikih korporacija, činjenica je da Koreja
ima familijarističku kulturu s relativno niskom razinom povjerenja prema onima izvan
23
obiteljskog kruga. U nedostatku ove kulturne navike, korejska država je bila primorana
intervenirati kako bi stvorila velike organizacije koje inače privatni sektor ne bi mogao sam
proizvesti. Krupni korejska chaebol je efikasniji nego državne kompanije u Francuskoj, italiji
i u jednom broju zemalja u latinskoj Americi, ali on nije ništa manje proizvod novčane
pomoći, zaštite i drugih oblika državne intervencije.
24
3. DIO
DRUŠTVA SA VISOKIM NIVOOM MEĐULJUDSKOG POVJERENJA
Privrede bez potresa
Spontana socijabilnost je kulturna karakteristika čije je postojanje preduvjet za
postojanje velikih korporacija u nekoj privredi. Napredna industrijska društva su razvila
široke pravne okvire za privredne organizacije od individualnog vlasništva do velikih, javnih
multinacionalnih kompanija. Iako su vlasnička prava i druge moderne ekonomske institucije
nužne za stvaranje suvremenog poslovanja, ljudi često nisu svjesni da se suvremeno
poslovanje zasniva na društvenim i kulturnim navikama koje se obično podrazumijevaju.
Suvremene institucije su nužan, ali ne i dovoljan uvjet za suvremeni prosperitet i društveno
blagostanje koje ga prati; one se moraju kombinirati sa određenim tradicionalnim društvenim
i etičkim navikama kako bi pravilno funkcionirale. Ugovori omogućuju ljudima koji se
međusobno ne poznaju i nemaju razlog za međusobno povjerenje da rade jedni s drugima, ali
proces je mnogo efikasniji ukoliko postoji međusobno povjerenje. Pravni oblici omogućuju
ljudima koji nisu rodbinski povezani da međusobno surađuju, a koliko im to uspijeva ovisi od
njihove sposobnosti za suradnju s onima koji im nisu rođaci. Japan, Njemačka i Sjedinjene
Države su postale vodeće industrijske sile zbog toga jer su imale zdravo naslijeđe socijalnog
kapitala i spontane socijabilnosti. U ovim zemljama su se moćne velike organizacije razvile
spontano, prvenstveno iz privatnog sektora. Država je povremeno intervenirala u posrnuloj
industriji, financirala tehnološki razvoj ili upravljala velikim privrednim organizacijama
(telefonske kompanije, pošta) ali su intervencije bile male u odnosu na intervencije države u
zemljama sa niskim stupnjem povjerenja. Od početka industrijalizacije pa sve do danas, ove
zemlje su vodeće u svjetskoj industriji i najbogatija društva u svijetu. U pogledu industrijske
strukture ove zemlje imaju više zajedničkoga jedna s drugom nego sa zemljama koje
pripadaju obiteljskim društvima. Spontana socijabilnost u svakoj od njih ima različite
korijene. U Japanu je to obiteljska struktura i priroda japanskog feudalizma; U Njemačkoj je
to vezano za opstanak tradicionalnih komunalnih organizacija kao što su gilde, i u
dvadesetom vijeku; U Sjedinjenim Državama spontana socijabilnost je proizvod njenog
sektaškog protestantskog naslijeđa. Često se minimum povjerenja i poštenja podrazumijeva
25
ali se zaboravlja da ono prožima svakodnevni ekonomski život i da je ključno za njegovo
ispravno funkcioniranje. Ukoliko ne bi postojalo povjerenje, ugovori bi bili beskrajno dugi i
detaljni. Nitko ne bi ponudio više u zajedničko ulaganje od onoga što je u zakonskoj obavezi
od straha od manipulacije, na nove prijedloge partnera bi se gledalo kao na posebno smišljene
trikove. Svako rješenje bi se moralo tražiti u pravnom sustavu ili čak kod krivičnog suda.
Opće je pravilo da povjerenje nastaje onda kada u zajednici postoji skup moralnih vrijednosti
na osnovu kojih se očekuje ispravno i pošteno ponašanje. Značajna je činjenica da su ove
moralne vrijednosti općeprihvaćene: i prezbiterijanci i budisti, na primjer najvjerojatnije bi
otkrili da imaju dosta zajedničkog sa svojim istovjernicima i iz toga bi stvorili osnovu za
međusobno povjerenje. Postoji još jedan razlog zbog kojeg bi društva koja manifestiraju
visok stepen komunalne solidarnosti i zajedničkih moralnih vrijednosti trebala biti
ekonomski efikasnija od njihovih individualistički nastrojenih konkurenata. Mnoge
organizacije proizvode ono što ekonomisti nazivaju javnim dobrima, tj. dobra koja koriste svi
članovi organizacije bez obzira koliku su jačinu napora uložili u njihovu proizvodnju.
Nacionalna obrana i javna sigurnost su klasični primjeri javnih dobara koja osigurava država
i koja pripadaju svim građanima. Manje organizacije imaju također zajednička javna dobra
(npr. sindikat) koji pregovara o većim plaćama što koristi svim članovima te organizacije.
Sve organizacije koje proizvode javna dobra ove vrste imaju istu unutarnju logiku: što one
postaju veće, postoji težnja pojedinaca da budu slobodni strijelci. Slobodni strijelac koristi
javna dobra koje proizvodi organizacija ali odbija pružiti svoj osobni udio u zajedničkom
naporu. U malim grupama se problem slobodnih strijelaca vrlo rijetko javlja. Problem
slobodnog strijelca je klasična dilema grupnog ponašanja. Najčešće rješenje je da grupa
uvede neku vrstu prinude nad svojim članovima kako bi onemogućila da se ponašaju kao
slobodni strijelci. Npr. sindikati zahtijevaju disciplinu članstva i uplatu članarina a u
protivnom bi morali napustiti sindikat ili vlade se oslanjaju na zakonske sankcije kako bi
navele ljude da plaćaju porez ili služe vojsku. Ljudi postaju slobodni strijelci jer svoj vlastiti
interes stavljaju iznad interesa grupe ali kada bi izjednačili svoju dobrobit sa dobrobiti grupe,
ili ako bi čak stavili grupni interes iznad vlastitog, bilo bi mnogo manje vjerojatno da bi
izbjegli posao ili odgovornost. Pojedincu je izuzetno lako da se identificira s ciljevima neke
grupe na uštrb svojih ciljeva ukoliko organizacija nije čisto ekonomska. Međutim, čak i u
organizacijama koje imaju ekonomske ciljeve, dobri menadžeri su naučili svojim
uposlenicima ugraditi izvjesno osjećanje ponosa, uvjerenja da su dio nečeg značajnijeg od
njih samih. Grupe u kojima vlada visok stupanj povjerenja i solidarnosti mogu biti ekonomski
efikasnije od onih u kojima toga nema. Međutim ne predstavljaju svi oblici povjerenja
26
prednost, jer ako odanost prevladava ekonomsku racionalnost, onda solidarnost zajednice
jednostavno prerasta u nepotizam. Kada šef npr. favorizira svoju djecu ili pojedinca posebno,
to nije dobro za organizaciju. Jasno je da društvena solidarnost ne djeluje uvijek blagotvorno
na ekonomski boljitak. Za tradicionalnu socijabilnost se može reći da predstavlja odanost
starijim, već odavno ustanovljenim grupama. Srednjovjekovni proizvođači, koji su slijedili
ekonomska učenja katoličke grupe spadali su u ovu kategoriju. Nasuprot tome, spontana
socijabilnost je sposobnost za okupljanje i povezivanje nove grupe i za razvoj inovativnih
organizacija. Spontana socijabilnost može biti od pomoći sa ekonomskog gledišta ukoliko se
koristi za osnivanje ekonomskih organizacija koje stvaraju nova bogatstva. Tradicionalna
socijabilnost, s druge strane, često može predstavljati prepreku rastu. Društvo koje pokazuje
najveću stupanj spontane socijabilnosti među suvremenim društvima je Japan.
Granitna stijena (Japan)
Mnogi Amerikanci i Europljani smatraju da su azijske ekonomije slične a u
stvari je Japan mnogo sličniji u pogledu spontane socijabilnosti Americi nego Kini. Razlike
između japanske i kineske kulture su evidentne, osobito u pogledu obiteljske strukture. Ono
što je vidljivo u modernoj industrijskoj strukturi Japana je da su u ovoj zemlji uvijek
dominirale velike organizacije. Još prije drugog svjetskog rata u japanu su postojale zaibatsu
( ogromne obiteljske mrežne organizacije ) koje su dominirale japanskom industrijom.
Zaibatsu je nestao za vrijeme američke okupacije, ali se postepeno ponovno pojavio kao
današnji keiretsu. Japanska industrija se nastavila ukrupnjavati i danas je japanski privatni
sektor daleko koncentriraniji nego je to slučaj u bilo kojem kineskom društvu. Mnoge
kompanije u Japanu su uvezane u jedan sustav krietsu. Iako Japan ima mnogo velikih
korporacija, ona ima i veliki i snažni sektor male privrede. Japanska obitelj obično i posjeduje
i upravlja ovim malim poduzećima, slično kao i u kineskom društvu, a u ta poduzeća spadaju
maloprodaja, restorani, sitna industrija, tkanje i lončarstvo. Mnogi su mislili da će ova mala
poduzeća nestati napretkom industrijalizacije ali se to nije dogodilo. Mnogi su smatrali da je
sitni biznis bit japanskog „čuda“ ali je ova tvrdnja prenaglašena i pogrešno predstavlja značaj
27
malih poduzeća u Japanu. Najveći broj malih poduzeća u Japanu zauzima relativno neslavne
i neuspješne sektore kao što su maloprodaje, restorani i druge usluge a japanska velika i
konkurentna poduzeća su najuspješnija i izvozno orijentirana. Dogaša se, ali vrlo rijetko, da u
Japanu male kompanije izniknu takoreći niotkuda i prerastu u industrijskog lidera, kao npr.
Honda Motor Company. Male kompanije često sudjeluju u inovativnim projektima ali u
glavnom po uputama većeg liidera. Sposobnost malih kompanija da kooperiraju s velikim u
okviru mreže keiretsu je značajna organizacijska novina, međutim činjenica je da u japanu
uglavnom dominiraju velike organizacije. Druga značajna karakteristika japanske
industrijske strukture je činjenica da je obiteljsko upravljanje zamijenjeno profesionalnim
relativno rano, tijekom japansko ekonomskog razvoja. Danas postoje mnoge profesionalno
vođene, ogromne japanske kompanije u javnom vlasništvu. Kao i u cijelom svijetu, i u
Japanu su sve korporacije započele kao obiteljski biznis. Ovo se posebno odnosi na veliki
zaibatsu, koji je ostao u posjedu obitelji sve do njegovog rasturana poslije rata. Međutim,
iako je zaibatsu ostao do svog kraja u posjedovanju obitelji, u njima se mnogo ranije prešlo
na profesionalno upravljanje. Banto, zaposleni rukovodilac često nije bio ni u kakvom
krvnom srodstvu s vlasnikom, a doveden je da nadgleda obiteljski biznis. Banto je prolazio
određenu vrstu šegrtovanja i mada je njego status bio kao status vazala u odnosu na
feudalnog gospodara, on je posjedovao veliki stupanj autonomije u menadžerskom
odlučivanju. Japanci su uočili opasnost od prekomjernog familijarizma i iako nepotizam
postoji i u Japanu, mnogo je manje dominantan nego u Kini. Mnoga japanska poduzeća
zabranjuju međusobna vjenčanja svojih zaposlenika, a zapošljavanje je zasnovano na
objektivnim kriterijima kao što su sveučilišna svjedočanstva. Mnogi poznati osnivači
poduzeća u Japanu nisu dozvoljavali svojim sinovima ulazak u biznis, kako ne bi stvarali
dinastiju. U Japanu je prelazak sa obiteljskog na javno vlasništvo trajao duže vrijeme. Iako su
obiteljski vlasnici zaibatsu mreža i drugih biznisa vrlo rano napustili upravljanje, dugo su se
opirali odricanju vlasništva i kontrole svojih kompanija. Oni su uporno čuvali svoje akcije.
Obiteljsko vlasništvo velikih kompanija u japanu je naglo nestalo tijekom američke okupacije
1945. Tadašnja vlada je smatrala da je nagomilavanje bogatstva u okviru mreže zaibatsu
nedemokratsko i vlasnicima velikih obiteljskih trustova je bilo naređeno da stave u depozit
svoje udjele kod Komisije za ukidanje zaibatsua koja ih je kasnije javno prodavala. Tako je
dolazila do ukidanja zaibatsu mreža. Međutim, mreža zaibatsu se prestrojila u keiretsu pod
upravom novih rukovoditelja ali je vlasništvo postalo dekoncentrirano. Posljedica ovoga je
bila pojava japanskih poduzeća u poslijeratnom periodu koje su mnogo više bile slika
modernih korporacija nego one iz prethodnog perioda. Japanski biznis je bio, većim dijelom,
28
profesionalno vođen, sa vlasništvom koje je javno prodato, pa je, prema tome, postojala
razdvojenost između vlasništva i upravljanja. Japan je pao na jedan od najnižih procenata
učešća obiteljskog biznisa među industrijaliziranim zemljama. Većinu japanskih korporacija
posjeduju neke druge institucije: mirovinski fondovi, banke, osiguravajuća društva, itd. Dok
se mnoga mala japanska poduzeća stalno stvaraju i propadaju, velika japanska poduzeća
imaju veliku moć opstanka – moć opstanka koju im pružaju partneri iz njihovog keiretsua.
Sasvim suprotno od Kineza, Japanci su izgradili velike tržišne organizacije u Sjedinjenim
Državama, Europi i drugim ciljanim tržištima. U Japanu je vlada imala određeni udio u
stvaranju velike industrije svojom svjesnom politikom, ali obim japanskih poduzeća bi bio
vrlo velik i bez intervencije vlade kao posljedica kulturnih faktora. Osim toga, japanska vlada
je tijesno surađivala sa zaibatsuom, usmjeravajući ka njima kredite i poslove. Poznato je da
japanska vlada radi ruku pod ruku s velikim korporacijama i nikada nije imala odbojan stav
prema velikom biznisu, za razliku od američke administracije. Japanska država nije imala
preveliku ulogu u potpomaganju krupne industrije, kao npr. korejska. Državna podrška je bila
više epizodna i ne podudara se sa svim periodima rasta krupne industrije. Pošto su se
japanska poduzeća ustrojila tako da imaju profesionalne rukovoditelje i administrativnu
administraciju, nikada se nisu suočile s problemom sloma ili gubitkom poduzetničke energije
nakon smrti osnivača kao što se to događalo u kineskim kompanijama. Japanske kompanije
imaju jedinstvene organizacijske karakteristike: praksu mrežne organizacije, doživotno
zaposlenje, međusobno posjedovanje akcija i sl. U Japanu nedostaju takmičari u obliku malih
agresivnih kompanija u oblasti kompjutera i drugim visokotehnološkim sektorima. Slabost
velikih kompanija je sporo donošenje odluka jer se i rutinske odluke ( koje se donose na
nižim razinama) moraju odobriti od strane pola tuceta rukovodilaca sa više administrativne
razine. Mala obiteljska poduzeća s manjom administracijom mogu često daleko brže reagirati
u donošenju odluka. S druge strne, veličina kompanija je omogućila Japanu da se održi u
ključnim sektorima, odakle bi u drugom slučaju bio isključen. Teško se može zamisliti da bi
napad na američku automobilsku industriju i industriju poluprovodnika mogle izvesti
japanske kompanije tijekom 1970-ih i 1980-ih godina na bilo koji drugi način bez najvećih
kompanija koje su posjedovale tehnološke resurse i dubok džep. Japanske kompanije su često
snižavale profit da bi mogle konkurirati američkom tržištu, a mogle su prevazići ovaj period
niske profitabilnosti pošto su ih pokrivali profitabilniji ogranci kao što su potrošačka
elektronika. Kompanije su dakle imale financijsku podršku svojih partnera iz mreže keiretsu.
Na kraju se može zaključiti da su japanske kompanije rano prevazišle obiteljski biznis zbog
japanske obitelji koja je u mnogome različita od kineske.
29
Sinovi i stranci (Japan)
Japanci su vrlo rano razvili naviku udruživanja koja nije zasnovana na krvnom
srodstvu. Japanci su još u vrijeme feudalizma imali klanove koji su podsjećali na plemena u
Kini ali oni nisu tvrdili da potječu od istog pretka i umjesto toga su bili povezani odanošću
prema feudalnom gospodaru. Fundamentalna osnova za japansku sklonost ka spontanoj
socijabilnosti je struktura japanske obitelji. Veze unutar japanske obitelji daleko su slabije
nego u Kini. Nedostatak familijarnosti u Japanu je omogućio stvaranje drugih vrsta
udruživanja što čini osnovu za visok stupanj socijabilnosti u Japanu u dvadesetom stoljeću.
Neosporno je da je Japan konfučijansko društvo i ima mnoge vrijednosti koje su zajedničke s
Kinom, odakle je dio japanske kulture i preuzet. I za Japance i za Kineze je odanost djece
prema roditeljima središnja vrijednost, djeca imaju mnoge obveze prema svojim roditeljima
koje ne postoje u zapadnim kulturama. Tradicionalno se smatra da sin mora osjećati veću
ljubav prema svojim roditeljima nego prema svojoj ženi. I u jednoj i u drugoj kulturi postoji
snažna težnja ka poslušnosti prema starijima, poštovanju predaka, žene su striktno podređene
muškarcima, prihvaća se zajednička obiteljska odgovornost pred zakonom. Pored ovih
zajedničkih karakteristika, postoje i vrlo značajne razlike u ove dvije kulture u pogledu
ideologije obitelji koje imaju neposredan utjecaj na modernu ekonomsku organizaciju.
Središte ove razlike je japanski ie („domaćinstvo“), a što se znatno razlikuje od kineske jia
(obitelji). Japansko „domaćinstvo“ obično, ali ne i nužno, odgovara biološkoj obitelji. Ono
više nalikuje na udruživanje zbog imovine domaćinstva, koju zajednički koriste članovi
obitelji, i u kojoj je glava obitelji istovremeno i glavni presuditelj. Položaj glave obitelji se
obično prenosi s oca na najstarijeg sina, ali ulogu najstarijeg sina može imati bilo koji čovjek
izvan obitelji ukoliko je prošao odgovarajući postupak usvajanja. To se najčešće događa
ukoliko obitelj nema muških potomaka ili ukoliko su oni nekompetentni. Ukoliko nema
muških potomaka, često se dogodi da poslije udaje kćerke, zet zauzme poziciju glave obitelji
i tretiraju ga kao sina. On zadržava tu poziciju čak i ako se kasnije u obitelji rodi sin. Za
razliku od Japana, u Kini nije uobičajeno usvajanje nebioloških stranaca. U Japanu su često i
sluge bile članovi ie, sluge kao nesrodnici koji su živjeli u jednom domaćinstvu imali su
daleko bliže odnose s obitelji od srodnika koji su živjeli u drugom domaćinstvu te su mogli
postati ritualni srodnici poštujući pretke te obitelji i sahranjujući se u obiteljskim grobnicama.
Često je bila praksa, ne samo usvajanje sinova, već ukoliko je sin bio nesposoban da iz nekog
razloga preuzme vodstvo u ie, on bi se preskočio u korist potpunog stranaca. Ne nosi se
30
nikakav žig zbog usvajanja izvan obiteljske grupe, obitelj usvojenika se ne ponižava javno,
kao u Kini. Sasvim je uobičajeno da mlađi sinovi u uspješnim obiteljima postaju usvojeni
sinovi u drugim obiteljima. Mnoge poznate i istaknute osobe u Japanu su bile usvojeni sinovi.
Postotak usvajanja je bio veliki u samurajskim obiteljima još u sedamnaestom, osamnaestom
i devetnaestom stoljeću. Druga velika razlika između Japan i Kine odnosi se na pravo
naslijeđa. U Kini se prakticira ravnomjerna podjela na jednake dijelove između muških
potomaka tisućama godina. Međutim, u Japanu je praksa da najstariji sin ili nasljednik kojeg
bi obitelj proglasila najstarijim sinom, nasljeđuje cjelokupan posjed, uključujući i obiteljsku
kuću. Ovaj sin ima razne obveze prema mlađim srodnicima: on npr. Može zaposliti mlađeg
brata u obiteljskom biznisu ili mu može pomoći da započne neku drugu karijeru. Ali on nije
obvezan dijeliti obiteljsko bogatstvo. Zapravo, od mlađih sinova se očekuje da zasnuju svoje
zasebno domaćinstvo. Iz ovih razloga se obitelj brzo dijelila u drugoj generaciji na starije i
mlađe ogranke. Kineski običaj o posjedovanju više žena nije bio raširen u Japanu, što nije
značilo da su Japanci vjerniji svojim ženama – praksa posjedovanja konkubina je bila
uobičajena – ali je značilo da bogati imaju manje sinova sa zakonskim pravom na obiteljsko
naslijeđe. To je razlog zašto se obiteljsko bogatstvo nije rastapalo u Japanu za dvije ili tri
generacije, što je bilo uobičajeno u Kini. Manja domaćinstva su značila da ie nije težio u istoj
mjeri samodovoljnosti kao velika tradicionalna kineska obitelj, već su bila prinuđena tražiti
privredne poslove izvan sebe. Činjenica da mlađi sinovi nisu nasljeđivali obiteljsku imovinu,
značila je da su oni bili stalan izvor radne snage za niz drugih djelatnosti (u administraciji,
vojsci, trgovini). Ovo je omogućilo da se Japan urbanizira, jer su se pojavile mogućnosti
zapošljavanja u gradovima. Razlike između japanskog i kineskog društva se ogledaju i na šire
društvene grupe. U Kini iza obitelji stoji pleme a iznad plemena nad pleme a oni su svi
povezani krvnim srodstvom. U Japanu su postojale velike organizacije dozuku što se prevodi
kao klanovi, ali oni nisu zasnovani na krvnom srodstvu. Oni su prije bili povezani
međusobnim obvezama u vrijeme dok je vladao kaos zbog feudalnih ratova u Japanu. Tako je
npr. Samuraj štitio grupu seljaka od lutajućih bandi dobivajući zauzvrat dio njihovih
poljoprivrednih dobara. Karakter japanskog društva se razlikovao od kineskog još od
početka feudalnog perioda. Japansko društvo je imalo relativno male i krhke obitelji i razvilo
je znatan broj nesrodnički zasnovanih organizacija. U Japanu postoje iemoto grupe –
udruženja nesrodnika koji se ponašaju kao da su srodnici. U ovim grupama se japanci uče
tradicionalnim umjetnostima i zanatstvu kao što su streličarstvo, izrada mačeva, ceremonija
čaja, aranžiranje cvijeća, itd. Učitelj igra ulogu oca a učenici imaju ulogu djece. Iemoto
grupe su slične zapadnim dobrotvornim društvima zbog toga što nisu zasnovane na krvnom
31
srodstvu; na početku im može svatko pristupiti. Ali one imaju i odlike obitelji, u smislu što
odnosi u grupi nisu demokratski već hijerarhijski. Japanski konfučijanizam se razlikuje od
kineskog jer je u Japanu je vrlina odanosti izbila na prvo mjesto. U kineskom konfučijanizmu
je odanost isto bitna vrlina ali su u ortodoksnom kineskom konfučijanizmu dobrodušnost,
dobra volja unutar obitelji, ljubav prema roditeljima, bile od ključnog značaja. Japanci su
prekrojili Konfučijeva uvjerenja koja su uvezli iz Kine kako bi odgovarala njihovoj političkoj
situaciji. U Japanu su državljanstvo i nacionalizam daleko značajniji nego u Kini. Tamna
strana japanskog smisla za nacionalizam i sklonost ka međusobnom povjerenju je odsustvo
povjerenja prema ljudima koji nisu Japanci. Npr. mnoge japanske multinacionalne
kompanije, koje su izvan Japana, zaposlile su veliki broj domaćih menadžera koji su
rukovodili njihovim prekooceanskim poslovima ali im nikada nije ponuđeno da pređu npr. u
Tokio. Još jedna specifičnost japanskog društva je u tome što u Japanu nikada u predmoderno
vrijeme nije vladala snažna centralizirana vlast sa jakom i nametljivom administracijom.
Japan se ponosi sa neprekinutom dinastijskom tradicijom ali su svi japanski carevi bili slabi i
nikada nisu mogli podčiniti feudalnu aristokraciju kao što je to bio slučaj u Francuskoj.
Mnogi vidovi japanske kulture su utjecali na uspjeh ekonomije u Japanu. Jedan od najvažniji
se odnosi na karakter japanskog budizma. Budistički kaluđeri su slavili svjetsku ekonomsku
djelatnost i širili trgovačku etiku što se može usporediti s protestantskom etikom rada koja je
postojala u Engleskoj, Holandiji i Americi. Ova pojava je u tijesnoj vezi sa Zen tradicijom
perfekcionizma u svakodnevnim, sekularnim djelatnostima – izradi mačeva, streljaštvu,
drvodjelstvu, tkanju svile i sl. – što se postizalo prije unutarnjom meditacijom nego pomoću
neke tehnike. Ovaj opsesivni perfekcionizam bitan za uspjeh japanske izvozne industrije, ima
prije vjerske nego ekonomske korijene. Iako i druge oblasti u Aziji usvajaju japansku radnu
etiku, malo njih posjeduje japansku tradiciju perfekcionizma.
Posao za cijeli život (Japan)
32
Japanska velika poduzeća prakticiraju sistem doživotnog zapošljavanja. Doživotno
zapošljavanje i visok stupanja komunalne solidarnosti što postoje u japanskim kompanijama
predstavljaju jedan od glavnih obilježja japanske privrede. U Japanu postoji visok stupanj
recipročnih moralnih obveza koje su razvijene unutar grupa. Ove osjećanje obveze nije
zasnovano na krvnom srodstvu kao u Kini a prvo ispoljavanje recipročne obveze se pojavilo
na japanskom tržištu rada u odnosima koje su japanski radnici i rukovodioci imali između
sebe. U Kini, zaposlenici koji nisu članovi obitelji obično ne žele ostati dugo u obiteljskom
biznisu ukoliko imaju druge mogućnosti. Nasuprot tome, velike japanske kompanije uvele su
praksu doživotnog zapošljavanja neposredno nakon rata. Kada netko započne svoju karijeru u
okviru neke kompanije postoji dogovor da će mu uprava osigurati stalno zaposlenje, dok se
zaposleni obvezuje da neće napustiti poduzeće ukoliko mu netko ponudi bolji posao ili veću
plaću. Može postojati i pisani ugovor, ali moć dogovora se ne nalazi u samom ugovoru.
Zapravo inzistiranje na pisanom ugovoru nije dobra forma i može imati za posljedicu
izbacivanje zaposlenog u potpunosti iz sustava doživotnog zaposlenja. Kazne za kršenje
neformalnog ugovora mogu biti oštre; ukoliko neki zaposlenik napusti poduzeće zbog bolje
plaće može biti prokazan kao i poduzeće koje pokušava preoteti djelatnika. Kada u Japanu
osoba završi koledž, dobiva posao na osnovu kvalitete koledža koji je pohađao. Student koji
nije uspio proći stepenicu prijemnog ispita bukvalno je spriječen poslije toga raditi u sektoru
velikih kompanija koji imaju dobre poslove i velike plaće, mada mu ostaju mogućnosti
zapošljavanja u sektoru malih poduzeća. Što se tiče plaća, ne daju se jednake plaće za jednaki
rad; plaća se prije zasniva na starješinstvu ili nekim drugim faktorima koji nisu u vezi s
radom radnika, kao npr. da li izdržava veliku obitelj. Japanci svojim zaposlenicima isplaćuju
veliki dio od ukupnih primanja u obliku bonusa. Neki dobivaju bonus i za individualni napor
ali bonus se češće daje većim grupama – recimo nekom sektoru u kompaniji ili cijeloj
kompaniji – kao nagradu za zajednički napor. Ukoliko se djelatnik pokaže kao
nekompetentan ili ne odgovara u nekom drugom smislu, kompanija će, radije nego da ga
otpusti, pronaći neki posao za njega u drugom dijelu poduzeća gdje će mu biti manja
odgovornost. Ovo može imati za posljedicu nastajanje slobodnih strijelaca jer svaki bonus za
dobro obavljen posao postaje dobro čitave kompanije, što kod pojedinca može izazvati želju
izbjegavanja svog dijela tereta i odgovornosti. Dio nepisanog ugovora o doživotnom
zaposlenju jeste suglasnost djelatnika da obavlja svoj posao savjesno i odgovorno u
kompaniji pošto ona njemu osigurava stalno zaposlenje i postepeno napredovanje. Drugim
riječima, zaposleni želi uraditi sve najbolje za kompaniju zbog toga jer se ona stara o
njegovom dugoročnom blagostanju. Osjećanje obveze je uobičajeno u Japanu a opće
33
obrazovanje ne krije da poučava djecu „moralnom“ ponašanju. Japanski poslodavci su
poznati po svom paternalističkom odnosu prema osobnom životu svojih djelatnika.
Nadzornik će prisustvovati vjenčanjima i sahranama svojih djelatnika a često se može čak
baviti i navođenjem budućih brakova. Za razliku od kineskih poslodavaca, japanski
poslodavci pomažu svojim djelatnika na svim područjima života a on će se s njima
najvjerojatnije družiti i poslije radnog vremena. Tipično je za japanske kompanije da
organiziraju sportske i društvene aktivnosti, odmore i ljetovanja svojih djelatnika. Japanska
korporacija se često opisuje da liči na obitelj, a djelatnici su često spremni žrtvovati interese
svoje obitelji u korist interesa kompanije. Moralne veze koje se javljaju između uposlenika u
kompaniji često postaju važnije od veza s obitelji, što se smatra kao znak odanosti.
Specifične su i japanske sindikalne organizacije koje djeluju kao kompanijski sindikati što
znači da uposlenici i uprava imaju zajedničke interese a ovo reflektira veći stupanj
međusobnog povjerenja nego što postoji u Sjedinjenim Državama i mnogim europskim
državama. Sistem zasnovan na recipročnoj moralnoj obvezi prema radu, zahtijeva, na prvom
mjestu, postojanje visokog stupnja povjerenja unutar društva. Da to ne postoji, poduzeće bi
moglo eksploatirati djelatnike u ovom sustavu doživotnog zaposlenja, a djelatnici bi se mogli
ponašati kao slobodni strijelci. Teško bi se moglo zamisliti da se sistem doživotnog
zapošljavanja uvede u društva s niskom razinom međusobnog povjerenja. Recesija koja se
pojavila u Japanu 1992-1993, te krah ekonomije izvršili su snažan pritisak na sistem
doživotnog zapošljavanja. Japanske kompanije su, da bi izvršile obveze prema zaposlenim,
premještale zaposlene u druge oblasti biznisa; premještali ih u manje kompanije; umanjile su
bonuse; sprovele prerano umirovljenje; i konačno slale djelatnike kući ali ih zadržavale na
platnom spisku iako ne rade. Nove generacije diplomiranih studenata su se mnogo rjeđe
uspijevale zaposliti u tom periodu. 1993. godine je bilo 150. 000 diplomiranih studenata u
potrazi za poslom. Životno zaposlenje je obveza koja se mogla lakše ispuniti kada je Japan
imao dvocifreni rast, mada je bilo padova i usporenja. Japanska ekonomija je danas postala
zrela i uklopila se u shemu sporijeg dugotrajnog rasta. Sistem doživotnog zapošljavanja je
dobro djelovao u prošlosti zbog recipročne obveze u japanskom društvenom životu i zbog
toga bi se teško mogao primijeniti u zapadnim ekonomijama.
Novčana klika (Japan)
34
Mnogi entuzijasti vjeruju da mreže malih poduzeća ili pojedinaca čine jedan novi
oblik organizacije koji će se pokazati nadmoćnim u odnosu na velike hijerarhijske
korporacije. Međutim, ako želimo da mreža bude još efikasnija to se može ostvariti jedino
ako postoji visok stupanj međusobnog povjerenja i ako postoje zajedničke moralne norme
ponašanja učesnika u mreži. Hakeri su izgradili internetsku mrežu jer im je bio cilj pokazati
slobodu duha i neprijateljsku usmjerenost ka svim oblicima vlasti, ali mreža je bila izuzetno
ranjiva na određene oblike nemoralnog i asocijalnog ponašanja. Mreža kao zajednica
zasnovana na recipročnoj moralnoj obvezi je možda najrazvijenija u Japanu. Pored
doživotnog zaposlenja, keiretsu ili mreža biznisa, je drugi jedinstveni oblik japanske
ekonomije čije djelovanje ovisi od sposobnosti da se uđe u međusobne odnose zasnovane na
visokom stupnju povjerenja. Poslovne grupe koje podsjećaju na keiretsu postoje u mnogim
kulturama ali japanski keiretsu sustav posjeduje brojne oblike kakvih nema u drugim
društvima. Prvo, kieretsu sustavi u Japanu su veliki i imaju značajnu ulogu u japanskoj
privredi kao cjelini. Šest najvećih japanskih intertržišnih keiretsua ujedinjuje u prosjeku
trideset i jednu kompaniju. Poduzeća koja ne pripadaju keiretsuu uglavnom pripadaju novim
industrijama, gdje se savezništva još nisu uspjela oblikovati. Druga karakteristika je što,
usprkos njegovoj veličini, pojedinačna kompanija nekog keiretsua rijetko kad posjeduje
monopolistički položaj u odnosu na bilo koji pojedinačni sektor japanske privrede. Treća
jedinstvena karakteristika je ta da članovi mreže teže međusobnoj trgovini. Članovi keiretsu
mreže ne trguju isključivo međusobno, ali će težiti ka većoj međusobnoj trgovini, nego sa
kompanijama spolja, često plaćajući i veću cijenu za nižu kvalitetu što se kosi sa zakonima
tržišta. Tendencija članova keiretsu mreže za međusobnim trgovanjem predstavlja jedan od
glavnih problema trgovinskih odnosa SAD i Japana i možda je jedan od najvećih izvora
nerazumijevanja između te dvije zemlje. Kada neko američko poduzeće pokuša izvesti nešto
u Japan, teško može razumjeti zašto će japanski potrošač radije platiti veću cijenu partneru iz
keiretsua nego što će uzeti američki uvozni artikl. Konačno, stepen intimnosti koji vlada
među keiretsu partnerima je često izuzetno velik i odražava veliki stupanj međusobnog
povjerenja. Razumljivo je zašto se odnos keiretsu pojavio u japanskoj kulturnoj sredini: zbog
relativne lakoće s kojom dvije strane mogu ući u trajne odnose međusobnih obveza
transakcijski troškovi su niži u cjelini u Japanu. Transakcije koje bi inače bile skupe kada
obavljaju izvan granica poduzeća u društvima sa niskim stupnjem međusobnog povjerenja,
kao što su Hongkong ili južna Italija, koštaju mnogo manje u Japanu zbog toga što ugovorne
strane imaju visok stupanj povjerenja da će se ugovor izvršiti. U mrežnoj organizaciji ne
35
postoji jedinstveni centar autoriteta: ukoliko se dva člana ne mogu složiti oko transakcijske
cijene, ne postoji centralni ured koji bi razriješio njihov spor. Ako je potrebno poduzeti neku
akciju koja obuhvaća cijelu mrežu – na primjer odluka da se spasi neki ogranak – svaki član
pojedinačno ima pravo veta. Iako je Japan društvo sa velikim stupnjem međusobnog
povjerenja to ne znači da svi Japanci vjeruju jedni drugima. Postoje kriminalci u Japanu koji
ubijaju, pljačkaju i varaju, mada u daleko manjem broju nego u Sjedinjenim Državama.
Stupanj povjerenja izvan mreže keiretsu mnogo je manji nego unutar mreže. Kao i praksa
doživotnog zaposlenja i keiretsu odnosi su bili pod velikim pritiskom tijekom recesije koja je
u Japanu počela 1992. Jedna je stvar platiti veću cijenu partneru iz keiretsua kada su dobra
vremena, a druga kada se to čini dok se gubici gomilaju, a poduzeća izvan mreže mogu
ponuditi priličan popust. Utjecaj recesije i porast jena teško su pogodili mala poduzeća, koja
su se često osjećala nezaštićena od svoje mreže keiretsu dok su veliki proizvođači očajnički
pokušavali smanjiti vlastite troškove prebacujući ih na podugovarače. Pritisak na slamanje
keiretsu odnosa je dolazio i sa vanjske strane, uključujući tu i američke izvoznike koji
neprekidno teže da se probiju u zatvoreno japansko tržište. Međutim, kao što nije slomila ni
sustav doživotnog zaposlenja, recesija početkom 1990-ih nije slomila ni keiretsu sistem već
ga je samo malo savila. Japan je bio prva zemlja Istočne Azije koja je prekoračila okvire
obiteljskog biznisa i prihvatila moderan kooperativni oblik organizacije uvođenjem
hijerarhijske strukture upravljanja i profesionalnih menadžera. Japan i Koreja su jedine
azijske zemlje čijom privredom dominira veliki privatni biznis. Razlog zbog kojeg je Japan
postigao ovaj cilj leži u činjenici da japansko društvo posjeduje daleko izražajniju sklonost ka
spontanoj socijabilnosti nego društva kao što su Kina ili Francuska sa relativno slabim
srednjim slojem. Poslije Japana, Njemačka je vjerojatno zemlja sa najvišim stupnjem
spontane socijabilnosti.
Njemački džinovi
Njemačka privreda je bila izuzetno uspješna jedan dugi vremenski period. Njemačka
je u devetnaestom stoljeću pretekla svoje razvijenije susjede Britaniju i Francusku i postala
vodeća ekonomska sila u Europi u posljednje dvije generacije. Još od vremena Bizmarka,
Njemci su uvijek imali poprilično jaku državu blagostanja, koja danas troši više od polovine
36
ukupnog domaćeg proizvoda. Iako u Njemačkoj ne postoji sistem doživotnog zapošljavanja,
otpustiti njemačkog radnika daleko je teže nego otpustiti američkog. Iznenađuje veliki broj
sličnosti između njemačke i japanske kulture, obadvije se zasnivaju na visoko razvijenom
smislu za komunalnu solidarnost, obje zemlje imaju reputaciju da u njima vlada red i
disciplina, da se održava čistoća javnih mjesta i da se odlikuju urednošću privatnih domova.
Oba naroda na svoj posao odlaze sa velikom odlučnošću i ozbiljnošću, za oba naroda važi
neposjedovanje profinjenog ukusa ili smisla za humor. Obje zemlje su poznate po svom
strojarskom alatu i mehaničarima, po svojim automobilskim i optičkim industrijama. S druge
strane, njihova komunalna solidarnost unutar nacionalne zajednice slabi brigu za ljude izvan
vlastite zajednice; nijedna od ovih zemalja nije poznata po prijateljskom odnosu prema
strancima i obje su poznate po brutalnost prema narodima koje su pokorili i kojima vladaju.
U isto vrijeme, važno je ne naglašavati previše sličnosti između Japana i Njemačke, posebno
poslije II. svjetskog rata. Njemačka je doživjela velike kulturne promjene poslije rata i
postala je mnogo otvorenije i više individualističko društvo od Japana. Jedinstvena njemačka
država se počela industrijalizirati početkom 1840-ih godina, a karakteristika njemačke
privrede bile su velika poduzeća. Danas su njemačka poduzeća najveća u Europi u smislu
apsolutne veličine. U prošlosti su njemački sudovi podupirali legalnost velikih udruženja i
kartela u isto vrijeme kada su američki sudovi bili angažirani na njihovom razbijanju, pa su
džinovska njemačka udruženja u ključnim sektorima (kemija i čelik) bila znatno veća nego
njihovi strani takmaci. Njemačka je u to vrijeme bila najveća i najrazvijenija u svijetu što se
tiče kemijske industrije a politika je bila da se snažne njemačke industrije ujedinjuju u
jedinstveni trust. Ove trustove je razbio saveznički kontrolni savez koji je upravljao
okupiranom njemačkom poslije Drugog svjetskog rata. Ovi trustovi se nikada poslije nisu
ujedinili kao što se dogodilo sa japanski zaibatsuom. Nijemci su vrlo brzo prešli s obiteljskog
biznisa na profesionalnu upravu sa administrativnom hijerarhijom. Postoje brojne njemačke
komunalne ekonomske institucije čija se paralela može pronaći prije u Japanu nego bilo gdje
drugo u Europi. Prva takva institucija jeste industrijska grupacija okupljena oko banke. Kao i
u Japanu i drugim azijskim zemljama koje su se rano modernizirale, njemački industrijski rast
u drugoj polovini devetnaestog stoljeća primarno je financiran od strane banaka. Investicije
ovih banaka u pojedine kompanije i industrije nisu bile ni kratkoročne ni dugoročne.
Predstavnici banaka bili su angažirani u poslovima svojih klijenata, kompanija u dužem
vremenskom periodu. Bila je uobičajena praksa da predstavnici banaka imaju svoje mjesto u
upravnom odboru kompanija koje su nadgledali. Po zakonu je uobičajeno da onaj ko
preuzima neku kompaniju mora posjedovati najmanje sedamdeset i pet procenata akcija da bi
37
uspio, a jaka financijska pozicija banaka omogućava im blokiranje neželjenih pokušaja
preuzimanja. Mada je Njemačka u prošlosti bila klasno podijeljeno društvo, nikakve slične
statusne razlike nisu postojale između bankara i industrijalaca. Druga karakteristična
industrijska institucija u Njemačkoj su bili karteli, koji su postojali i u Japanu. Ovi karteli su
zajednički snosili troškove za istraživanje i razvoj te se zajednički angažirali u planovima za
razvoj industrije. Ti karteli su težili postati još značajniji u vrijeme recesije; u tom periodu
poduzeća su se složila da podijele tržište prije nego da međusobno konkuriraju ne bi li
slabijeg takmičara izbacili iz biznisa. U Njemačkoj, za razliku od Amerike, nikada nije
postojalo nepovjerenje prema veličini kartela. Njemačka industrija je od samog početka bila
izvozno orijentirana; njena veličina se češće uspoređivala sa svjetskim tržištem kojem je ona
služila a ne sa uskim domaćim tržištem. Mada njemačkom ekonomijom dominiraju velika
poduzeća, ona ima i veliki i dinamičan sektor malih poduzeća, tzv. Mitelstand. Obiteljski
biznisi su isto tako značajni u Njemačkoj kao i u bilo kojoj drugoj zemlji; zapravo mnogo je
više sačuvana obiteljska kontrola upravljanja velikim biznisima u Njemačkoj nego u SAD-u.
Iako su njemački karteli razbijeni nakon Drugog svjetskog rata, njih danas zamjenjuje
Federalno udruženje njemačkih poslodavaca, Federalno udruženje njemačke industrije i
druge grupe sa specifičnim industrijskim sektorima. Ove organizacije se angažiraju u
dugoročnom planiranju strateške budućnosti pojedinih industrijskih sektora, djeluju kao
protuteža sindikatima tijekom pregovora na kojima se određuju plaće, privilegije i radni
uvjeti u industriji kao cjelini, uključuju se pri utvrđivanju standarda za obuku i za kvalitetu
proizvoda. Treća komunitarna ekonomska institucija u Njemačkoj se sastoji od kompleksa
odnosa radnik-uprava koji su uređeni poslije rata kao dio socijalno-tržišne privrede.
Njemačka je imala snažan i dobro organiziran radnički pokret, kojeg je politički predstavljala
još od kraja 19. stoljeća, utjecajna Socijaldemokratska partija. Iako su postojale marksističke
struje unutar njemačkog radničkog pokreta, radničkim odnosima je u poslijeratnom periodu
dominirao konsenzus. Njemački radnički sindikati su se uvijek ponašali na način koji bi
uprava smatrala odgovornim, npr. broj izgubljenih dana zbog štrajkova je u Njemačkoj
najmanji u razvijenom svijetu. Ukratko, postoji daleko veći stupanj međusobnog povjerenja
između radnika i uprave u Njemačkoj nego ga ima u manje komunalno orijentiranim
društvima. Njemački rukovodioci i njemačka država su tradicionalno pokazivali visok
stupanj paternalističke brige za radničke interese. Poslije burnih 1930-ih i 1940-ih godina,
kada su nacionalisti zabranili nezavisne radničke sindikate, lideri poslijeratne Njemačke su
ustanovili novi, kooperativniji sistem kojim su radnički predstavnici zauzimali mjesta u
odborima kompanija u kojima su radili, s pravom pristupa korporativnim informacijama i
38
stvarnim, iako ograničenim, učešćem u upravljanju. Odnosi između radnika i uprave u
Njemačkoj slična su odnosima u japanu, odnosi su zasnovani na velikoj razini međuljudskog
povjerenja. Međutim, postoje značajne razlike u načinu na koji ove dvije zemlje shvaćaju
svoje komunalne institucije. Iako su efikasno surađivali sa upravom, njemački sindikati su
ostali daleko više politizirani od svojih japanskih kolega i daleko su neovisniji. Druga
značajna razlika je u tome što su njemačke institucije kodificirane zakonom u daleko većoj
mjeri nego japanske, mada ih to ne čini nužno više institucionaliziranim. Za razliku od
Japana, u Njemačkoj su svi odnosi obuhvaćeni zakonima koje su odredili, često do najsitnijih
detalja, odnose u potpunosti. Uloga države u organiziranju poslijeratne njemačke ekonomije
proizilazi iz duge tradicije državnog interveniranja u privredi. Njemačka vlada je u
devetnaestom stoljeću štitila i pomagala pojedine industrijske grane. Njemačka država je
posjedovala mnoge industrijske grane, posebno željeznice i sistem komunikacija, bez ikakvog
ustezanja. Možda je najveći uspjeh vlade bio uspostavljanje prvorazrednog općeg i višeg
sistema obrazovanja. Uloga njemačke države u ekonomiji je dovoljno poznata i o tome se
često pisalo. Ova politika nije svojstvena samo Njemačkoj niti je to nužna odlika društava u
kojima vlada visok stupanj međusobnog ljudskog povjerenja i snažna sklonost ka spontanoj
socijabilnosti. Ono što je daleko svojstvenija odlika njemačkog privrednog života je grupno
orijentirana priroda odnosa u radionicama njemačkih poduzeća. Ovi odnosi su tijesno
povezani i postoji veliko povjerenje unutar radničke sale.
Veber i Tejlor (Njemačka)
Jedna od činjenica koja dosta govori o njemačkom društvu je uloga podoficira u
njemačkoj vojsci. Prije demokratskih reformi poslije Drugog svjetskog rata podoficiri su
imali mnogo veću vlast nego su to imale njihove kolege u Francuskoj, Britaniji i Sjedinjenim
Državama, obavljajući poslove koje su obavljali oficiri u drugim vojskama. Odnosi koje ima
podoficir sa svojim ljudima isti su kakve ima i predradnik sa radnicima koje nadzire, ti odnosi
su otvoreni i bliski. Djeluje kao iznenađenje da odnosi u grupama u Njemačkoj mogu biti
tako egalitarni jer je ona na glasu po hijerarhiji i autoritetu. Sama suština privrednog života,
po Maksu Veberu i sociološkoj tradiciji koju je on zasnovao, jeste nastanak i razvijanje
propisa i zakona. Jedna od njegovih najpoznatijih pojmova je podjela vlasti na tradicionalnu,
39
karizmatsku i birokratsku formu. U prvom slučaju vlast se nasljeđuje iz dubokih kulturnih
korijena, kao što je religija ili patrijarhalna tradicija. U drugom vlast dolazi kao „dar“; vođu
je odabrao Bog ili neka nad prirodna sila. Za Vebera je krajnje otjelovljenje racionalnosti bila
moderna birokracija. Moderna birokracija je socijalno otjelovljenje regularnih propisa i
upravljala je bukvalno svim aspektima modernog života, od korporacija, organa vlasti i
vojske do radničkih sindikata, vjerskih organizacija i obrazovnih ustanova. Moderni
ekonomski svijet bio je, po Veberu, povezan i sa povećanjem značaja ugovora. Razvoj
institucija kao što su vlasnička prava, ugovor i sistem trgovačkog zakonodavstva bio je
presudan za uspon Zapada. Ovo je omogućilo zamjenu za povjerenje koje prirodno postoji
unutar obitelji i srodničkih grupa i ovim su potpuno nepoznati ljudi mogli međusobno
surađivati u zajedničkim poslovnim ulaganjima i na tržištu. Treba priznati opći značaj propisa
i ugovora za moderno poslovanje, ali je očigledno da propisi i ugovori ne mogu zamijeniti
potrebu za međusobnim povjerenjem na današnjem radnom mjestu. Postoje određene
prednosti, sa ekonomskog gledišta, kada smo u mogućnosti raditi u sredini koja je relativno
neopterećena propisima. Mnogo je lakše obavljati poslove u sredinama koje nisu opterećene
velikim birokratskim propisima. Postoji obrnuti razmjer između propisa i povjerenja: što ljudi
više ovise od propisa u reguliranju međusobnih odnosa, to manje vjeruju jedan drugome.
Dugo vremena se smatralo da proces industrijalizacije, posebice razvoj masovne proizvodnje,
neizbježno vodi umnožavanju propisa i eliminiranju odnosa povjerenja među radnicima.
Novi oblik masovne proizvodnje koja se počela razvijati u devetnaestom stoljeću, imao je
svog ideologa: Frederika V. Tejlora, čija se knjiga „Principi naučnog upravljanja“ smatrala
biblijom novog industrijskog doba. Tejlor, inženjer u industriji, bio je jedan od prvih
pobornika proučavanja vremena i pokreta kako bi se postigla maksimalna efikasnost rada u
fabričkim halama. On je pokušao utvrditi „zakone“ masovne proizvodnje, preporučujući
visok stupanj specijalizacije tako da se namjerno izbjegavala potrebna da radnici na pokretnoj
traci pokažu inicijativu, promišljenost, pa čak i stručnost. Oni radnici koji su bili
produktivniji bili su bolje plaćeno od onih manje produktivnim. Cilj upravljanja je bio da se
na radnom mjestu kao jedina kvaliteta od radnika zahtijeva poslušnost. Sve radnikove
aktivnosti, od samog načina kako pokreće svoje ruke ili noge duž proizvodne linije, bile su
propisane detaljnim pravilnikom koji su načinili proizvodni inženjeri. Sve druge ljudske
kvalitete – kreativnost, inicijativa, inovativnost isl. – spadale su u oblast specijalista iz nekog
drugog organizacijskog dijela poduzeća. Tejlorizam, upravljanje zasnovano na nauci,
predstavljao je primjer niske razine međusobnog povjerenja i fabričkog sustava zasnovanog
na strogim propisima. Posljedice tejlorizma po odnose između radnika i uprave u fabrikama u
40
kojima je bio primijenjen, bile su predvidljive i dugoročno gledano sasvim štetne. Fabrike
koje su funkcionirale po Tejlorovom principu slale su poruku svojim radnicima da im se ne
mogu povjeriti neki odgovorniji poslovi i da će njihove dužnosti biti određene do najsitnijeg
detalja i u zakonskoj formi. Jedino je prirodno, prema tome, da sindikati odgovore sa svojim
zahtjevima da i poslodavci odrede svoje dužnosti i obveze do detalja, pošto se upravi ne
može vjerovati da će se brinuti o dobrobiti radnika. Sindikati kojji su učestvovali u
pregovorima oko ovih ugovora govorili su da ukoliko uprava insistira na podjeli rada na
tejloristički način na male i specijalizirane zadatke, oni su spremni to prihvatiti ali da
obvezuju upravu da se ovih specifikacija striktno pridržava. Upravi se tejloristički način
upravljanja svidio iz razloga što je sprječavao radnike da uzurpiraju ono što se smatralo
privilegijom menadžera. Sistem kontrole posla omogućavao je da sve odluke o poslovanju i
proizvodnji ostanu u rukama rukovodilaca. Mnogi kritičari modernog industrijskog društva
su smatrali da je tejloristička podjela rada nužna posljedica kapitalističkog oblika
industrijalizacije i da je u ovom sistemu čovjeku suđeno da postane otuđen: mašine koje je
napravio da mu služe postale su njegovi gospodari. Sa svakom novom tehnološkom
inovacijom nastajao bi strah koji bi imao devastirajuće posljedice na ljudsku prirodu.
Mogućnost otuđenja prelaskom industrije sa zanatske na masovnu proizvodnju vodi ka još
jednom fundamentalnom pitanju zašto ljudi rade? Neoklasični ekonomisti smatraju da se rad
u svojoj suštini smatra nesrećom: to je nešto bolno što ljudi radije ne bi činili i oni ne rade
zbog samog posla već radi novca koji troše u svoje slobodno vrijeme. Prije svega, Adam i
Eva nisu ništa radili u raju; rad je nastao kao posljedica prvobitnog grijeha kada je Bog za
kaznu tražio da oni rade kako bi se uzdržavali. Po kršćanskoj tradiciji, smrt se smatra
počinkom od rada za vrijeme života, otuda i natpis na nadgrobnim spomenicima „počivaj u
miru“. Međutim, postoji i jedna druga tradicija koja je tijesno povezana s Marksom: ljudi su
istovremen bića i proizvodnje i potrošnje i oni pronalaze zadovoljstvo u gospodarenju
prirodom. Prema tome, rad po sebi ima pozitivan naboj bez obzira na način na koji se
kompenzira. Što se više razvijala masovna proizvodnja, postalo je jasno da tejlorizam nje
jedini model industrijskog upravljanja, da vještina i zanatstvo ne moraju nestati a da odnosi
povjerenja mogu ostati ključni za ispravno funkcioniranje na radnom mjestu. Činjenica da su
preživjele male, na zanatstvu zasnovane industrije i da su čak pokazale nevjerovatnu
vitalnost, obezvrijedilo je širenje tejlorizma. Napredak u tehnologiji, na primjer, stvara
potrebu za novim vještinama, čak iako uništava one stare. Prema tome, od samog početka
masovne proizvodnje činjenice pokazuju da radnici, u stvari, nisu pasivni, izolovani,
egoistični pojedinci, kako je to mislio Tejlor. Radnici čiji posao nije bio rigidno definiran
41
propisima o radu, već su mogli sami odlučivati o proizvodnom procesu, pokazali su se
produktivnijim i zadovoljnijim svojim poslom. Radnici su u ovim uvjetima pokazali veliki
interes za međusobnim pomaganjem i stvorili vlastiti sustav vođa i međusobne podrške
ukoliko su prepušteni sami sebi. Povjerenje i socijabilnost nisu pravedno raspoređeni po
različitim kulturama, već ih u jednima ima više nego u drugima. Naime, tejlorizam može biti
jedini način na koji se može postići disciplina u fabrici u određenim društvima sa niskim
stupnjem međusobnog povjerenja, dok bi društva sa visokim stupnjem međusobnog
povjerenja težila da se priklone alternativama tejlorizmu koje su zasnovane na većoj
disperziji odgovornosti i vještina. Najuvjerljiviji dokaz da tejlorizam nije nužna posljedica
industrijalizacije dolazi iz iskustva drugih zemalja. Radno mjesto u Njemačkoj nije nikada
bilo organizirano čisto po tejlorističkoj liniji, već su ovdje institucionalizirani mnogi odnosi
međusobnog povjerenja.
Povjerenje u timove (Njemačka)
Dok se u Njemačkoj industriji prihvatila masovna proizvodnja, tejlorizam se nikada
nije previše svidio njemačkim menadžerima i industrijskim inženjerima, a još manje
njemačkim radnicima. Tejloristička uvjerenja su došla u sukob sa njemačkim vjerovanjem u
značaj „uživanja u radu“, čiji se korijeni nalaze u njemačkoj moćnoj predmodernoj tradiciji
majstorstva. Industrijski inženjeri koji su pisali o fabričkoj organizaciji u to vrijeme,
pokušavali su napraviti razliku između tejlorizma i onoga što su smatrali daleko humanijim
sistemom koji je zapravo primijenio Ford. Fordove fabrike su prakticirale neki oblik
kompanijskog paternalizma koji nikada nije bio dio Tejlorovih principa o upravljanju. Ford je
osiguravao stanove i druge povlastice svojim radnicima pokušavajući izgraditi duh
zajedništva unutar fabrike između radnika i uprave. Ideja o zajedništvu interesa između
radnika i uprave dobila je institucionalni oblik 1920. ozakonjenjem radnih savjeta. Radnički
savjeti su izabrali radničke predstavnike na razini poduzeća a predstavnici su učestvovali u
donošenju odluka u oblasti koja je do tada predstavljala ekskluzivno pravo uprave. Jedna od
neobičnosti njemačkog društva je koegzistencija dva različita imidža njemačkog društva. S
jedne strane, Njemačka je kao i svako drugo europsko društvo, rascijepana znatnim klasnim
razlikama. Ona ima moćan i sofisticiran radnički pokret koji se bori za prava radnika. U isto
42
vrijeme, postoji visoki visok stupanj ponosa na rad od strane njemačke radničke klase i duh
profesionalizma koji omogućava njemačkim radnicima da se identificiraju sa svojom
industrijom i svojim rukovodiocima. U Njemačkoj je fabrički rad bio zasnovan na bazi
timova mnogo prije nego što su američke fabrike počele uvoditi timove kao pomodnu uvoznu
praksu. Njemački predradnik koji ima veću odgovornost, nego recimo njegov francuski
kolega, može premještati radnike s mjesta na mjesto kako bi obavljali različite funkcije
unutar svoje grupe. On zapaža kako radnici iz njegove grupe stječu polako vještinu i može ih
iskoristiti na najbolji način prema osobnom mišljenju zasnovanom na stvarnom radnikovom
doprinosu. Radnici se mogu pomjerati sa jednoga na drugo radno mjesto u okviru procesa
socijalizacije. Prema tome, ukoliko se neki radnik razboli, vođa grupe može premjestiti
drugog radnika na njegovo mjesto a da to ne predstavlja kršenje propisa. Meister ( predradnik
) mora dobro poznavati svoje radnike jer ih je on dužan vrednovati. Bonusi i buduće kretanje
ovisit će od ovog vrednovanja. Predradnik može obaviti ovu procjenu jer je i on sam počeo
od mjesta kvalificiranog radnika te sam poznaje sve zadatke koje nadgleda. Hijerarhije
radnika i uprave u Njemačkoj pokazuju viši stupanj organizacijskog zajedništva. Radnici u
Njemačkoj posjeduju imaju veće kvalifikacije i tehničko znanje te su u stanju raditi na svojim
proizvodnim linijama sa nižim stupnjem nadzora nego je to slučaj u Britaniji. Kao posljedica
toga u Njemačkoj je razmjer bijelih kragni (predradnika) naspram plavih mantila (radnika)
niža nego u Britaniji i Francuskoj. Kao što se može očekivati od jednog društva koje je više
organizirano na bazi zajedništva, razlike u plaći za različite kategorije poslova su manje u
Njemačkoj nego u npr. Francuskoj. Sklonost njemačkih menadžera za davanjem veće
odgovornosti radnicima plavih mantila tijesno je povezana sa višom razinom radnih
kvalifikacija u Njemačkoj što je povezano sa sistemom šegrtovanja koji je služio da te
kvalifikacije razvije. Njemački sistem šegrtovanja je znatno širi od britanskog, gdje postoji
samo u nekim industrijama ili u Francuskoj. Nekih 70 procenata svih mladih Nijemaca su
počeli svoju radnu karijeru kao šegrti; samo 10% Nijemaca nije uspijevalo završiti
šegrtovanje ili neku višu školu. Šegrtovanje postoji bukvalno u svim sektorima i traje dvije-tri
pa i više godina. Na kraju programa šegrtovanja se dobije diploma poslije položenih ispita i
svaka diploma je izvor određenog ponosa, bilo da se radi o kvalifikaciji za pekara, tajnika,
automehaničara, sve zahtijeva mnogo više truda i znanja nego u SAD, Engleskoj ili
Francuskoj. Obuke unutar kompanije su skupe ali poduzeća koja organiziraju obuke ne daju
niti traže obećanje o doživotnom zaposlenju i lojalnosti od radnika koji završe ovu obuku, za
razliku od Japana. Radni savjeti imaju izražene osjećaje za potrebu svojih kompanija da
ostanu konkurentne i često sami vrše pritisak za prekvalificiranje ili premještanje radnika
43
kako bi kompanija sačuvala produktivnost. Kompanije ne žele otpuštati svoje radnike pa im
daju jak poticaj da se prekvalificiraju kako bi mogli prelaziti na drugo radno mjesto.
Dinamičnost njemačkog sistema stručnog obrazovanja je takva da se mogućnosti obuke ne
iscrpljuju završetkom šegrtskog programa. Iz osnovnog šegrtskog programa izrasta sistem
srednjeg a to omogućava starijim da podignu stupanj svoje stručnosti. Zapravo, tijekom
radnog vijeka, otvaraju se različiti putovi ka višem obrazovanju, pa prema tome i promjeni
profesionalnog i društvenog statusa. Početkom 1980-ih, sistem šegrtovanja se našao u krizi
pošto se prijavio veliki broj mladih ljudi, a nije bilo ni približno toliko mjesta niti je bilo
velikih mogućnosti za zaposlenjem nakon završetka obuke. Međutim, ovaj problem je nestao
kada se bum djece pretvorio u manjak djece. Sistem je vrlo dobro planiran da može obučiti
radnike za sve vrste industrija sa srednjom tehnologijom u kojima su Nijemci tradicionalno
vodeći, kao što su automobili, strojarski alati, kemikalije i druga proizvodna dobra. Njemački
rukovodioci misle suprotno od svojih francuskih kolega da njihovi podčinjeni žele znanje o
svom poslu i da su ga sposobni steći u mjeri koja im omogućava raditi autonomno. Zadatak
njemačkog nadzornika nije naređivati podčinjenima kako će obavljati svoj posao, već prije da
ih uputi na ono što bi trebalo uraditi. Njemački radnici, pošto nisu strogo pritisnuti propisima,
moraju se oslanjati na svoje nadređene kako ne bi zlouporabili njihovu diskrecionu moć.
Recesija iz 1992-1993. izazvala je visoki nivo nezaposlenosti u Njemačkoj, njemački radnik
je postao izuzetno skup, a poslodavci su bili preopterećeni mandatnim troškovima za
zdravstvo, nezaposlenost, obuku i povlasticama za godišnji odmor, kao i oštrim
ograničenjima za otpuštanje radnika i smanjenje obima kompanije. U Njemačkoj je, nasuprot
Japanu, većina ovih povlastica propisana zakonom, a provode ih državni organi na različitim
nivoima. Prema tome, daleko ih je teže prilagoditi u periodima pada proizvodnje. Komunalne
institucije u Njemačkoj su ostvarile vidan ekonomski rast praćen visokim stupnjem socijalnih
povlastica tijekom većeg dijela poslijeratnog perioda, a to je nešto što je izmaklo mnogim
susjedima Njemačke.
Insajderi i autsajderi
Jedna od velikih ironija suvremene njemačke ekonomije jeste što je sistem
šegrtovanja, za koji postoji široko uvjerenje da predstavlja osnovu njemačke industrijske
44
dominacije u Europi, direktan nasljednik srednjovjekovnog sistema gildi. Uloga gildi u
razvoju slobodnih institucija je prilično složena. Gilde i njima slične korporacije su postojale
u bukvalno svim europskim zemljama i u većini azijskih zemalja i bile su prethodnica
modernih organizacija. Gilde su propisivale kvalitet proizvoda a povremeno se bavile i
obučavanjem svojih članova. Krajem srednjeg stoljeća one su odigrale veliku ulogu u rušenju
feudalnog sistema. Posebno u centralnoj Europi, gilde su imale jake korijene u carskim
slobodnim gradovima, gdje su izborile pravo da upravljaju svojim i postale su neovisne od
vlastelinske kontrole. Njihovo postojanje je ograničilo vlast apsolutističkih vlastelina, pa su,
prema tome, imale značajnu ulogu u razvoju slobodnih političkih institucija na Zapadu. Iako
je bilo onih koji su tvrdili da su gilde imale značaja za očuvanje majstorske tradicije i visokih
standarda kvalitete, početkom osamnaestog stoljeća apsolutistički monarsi su u Engleskoj i
Francuskoj otvoreno ustali protiv njih. Prvi liberali su nastavili tu njihovu borbu i nastojali su
smanjiti vlast i utjecaj gildi. Borba liberala protiv gildi u zemljama njemačkog govornog
jezika bila je znatno napornija i zamršenija. Borba liberalnih ekonomskih reformatora protiv
gildi odvijala se paralelno sa borbom političkog liberalizma u Njemačkoj. Krajem
devetnaestog stoljeća prava moć gildi je bila potkopana u praksi naglim razvojem novih
industrija kao što su željeznica i čelik koje su nastale izvan njihovog djelokruga. Zakonska
kontrola kvaliteta proizvoda je postojala samo u sektoru tradicionalnih zanata. Kako se
Njemačka industrijalizirala, veliki broj majstora iz tradicionalnog zanatskog sektora je prešao
u modernu proizvodnju i postali su strojari ili drugi kvalificirani radnici i sa sobom su
donijele svoje korporativističke tradicije. 1922. godine u Njemačkoj je legalno priznata
Komora majstorske konfederacije kao predstavnik majstorskih interesa. Oformljavale su se
mnoge šegrtske i tehničke škole koje su omogućavale profesionalnu obuku. Pram tome, gilde
nisu nemilosrdno razorene u Njemačkoj kao što se dogodilo u Francuskoj. One su preživjele i
preobukle se u moderan oblik, postajući poslije rata osnova državnog sistema šegrtovanja.
Nasuprot tome, Engleska poslije rata više nema sistem opće profesionalne obuke. Njemački
primjer, zapravo pokazuje značaja kada je netko pametan da sačuva određenu vrstu
tradicionalne kulture. Prema tome, sa ekonomskog stanovišta, Nijemci su imali sreću što nije
razoren sistem gildi kao što su razorene mnoge njihove tradicionalne institucije za vrijeme
polustoljetnog ratovanja. Poslije poraza 1945. godine, inženjeri i poduzetnici su postali
centralne figure, pošto je cijela nacija usmjerila svoju energiju u privredni oporavak. U
prošlosti, i Njemačka i Japan su bile poznate kao autoritarne države kao i po tome što su
predstavljale jako izražena hijerarhijska društva. Ali ipak, njemačke i japanske hale daleko su
više egalitarističke nego što su engleske, francuske ili američke. Postoji daleko manje
45
formalnih statusnih razlika između nadzornika i radnika. Kako je moguće da društva koja
nisu nikada prihvatila stav „da su svi ljudi stvoreni kao jednaki“, u stvari, tretiraju svoje
članove u praksi kao daleko više ravnopravne? Odgovor leži u činjenici da se egalitarizam u
komunalno orijentiranim društvima ograničava na homogene kulturne grupe koje ga teže
iscrpiti ne šireći ga na druga ljudska bića, čak iako s njima dijele vladajuća kulturna uvjerenja
svoga društva. Moralne zajednice razlikuju insajdere i autsajdere, i prema insajderima se
ponašaju s dužnim poštovanjem i ravnopravnošću, što se ne prenosi na autsajdere. Zapravo,
postoji obrnuta proporcija između solidarnosti onih unutar zajednice i osjećanja
neprijateljstva, indiferentnosti ili netolerancije prema onima izvan nje. Zemlje u kojima se
formalno usvaja zakon „da su svi ljudi stvoreni kao jednaki“ moraju zbližiti daleko
raznovrsnije ljude koji ne moraju međusobno dijeliti ista kulturna uvjerenja ili moralne
standarde. Poslije Drugog svjetskog rata Njemačka komunitarna kultura se promijenila u
znatno većem obimu nego u japanu. Njemačka je prešla put od jedne od najmanje tolerantnih
europskih država do jedne od najotvorenijih. Usprkos pooštrenju zakona o azilu i pokretu
protiv stranaca, njemački gradovi, kao što su Frankfurt i Hamburg, spadaju među najviše
kozmopolitske gradove na svijetu. Za razliku od Njemačke, japanska poslijeratna
transformacija nje bila tako cjelovita. Iako je zemlja prihvatila demokratsko ustrojstvo,
postoje razlike između Japana i Njemačke, što je vidljivo i po načinu na koji se govori o ratu
u udžbenicima i po načinu na koji ugledni japanski političari i akademici uporno niječu
odgovornost za rat. Nijemci danas, u prosjeku, rade daleko manje nego Japanci. Bez obzira
na snagu njemačke protestantske redne etike koju je proslavio Maks Veber, prosječna radna
nedjelja u proizvodnji je pala na 31 sat , u usporedbi sa 42 sata u Japanu. Njemački radnici
uzimaju svoj godišnji odmor sa daleko mirnijom savješću nego što to čine Japanci. Recesija
sa početka 1990-ih nastavila je vršiti pritisak na njemačke komunitarne ekonomske institucije
ali su kompanije radije vršile prekvalifikaciju radnika nego da ih otpuste. Nijemci se mogu
ovako ponašati jer su u mnogo boljem položaju nego mnogi njihovi europski konkurenti.
Radno mjesto od velikog povjerenja
46
Ukoliko bi se pravila usporedba između američkog proizvodnog radnog mjesta sa
njemačkim radnim mjestom, gdje postoji timska orijentiranost i visoko međusobno
povjerenje, ili sa francuskim, birokratski reguliranim modelom, gdje skoro nema
međusobnog povjerenje, većina ljudi bi dala isti odgovor. Ipak, tejlorističke fabrike naglo
nestaju u Sjedinjenim Državama u posljednjih nekoliko desetljeća, a na njihovo mjesto dolazi
daleko više timski orijentiran oblik organizacije fabričke hale. Ako pogledamo malo na
povijest američke masovne proizvodnje, lako se može uočiti da tejlorizam predstavlja neku
vrstu povijesne anomalije. Kada je tejlorizam uveden u auto-industriju početkom stoljeća,
mnoge njegove karakteristike nisu odgovarale Amerikancima i njegovo uvođenje je izazvalo
neku vrstu otpora. Henri Ford je, na primjer, ubrzo ugradio brojne paternističke odnose i
praksu sa svojim radnicima koji se teško mogu identificirati sa tejlorizmom. Kompanija je
osnovala „sociološko odjeljenje“ koje je bilo odgovorno za blagostanje radnika. Odjeljenje je
slalo istraživače u kuće svojih radnika kako bi se ispitali uvjeti života, moralno ponašanje i
problemi kao što je pretjerano konzumiranje alkohola. Radnici bi se selili u bolje stanove
ukoliko je kompanija smatrala da je to potrebno. Kompanije je i izradila program učenja
engleskog jezika i posebno se zalagala za zapošljavanje hendikepiranih osoba. Poslije Drugog
svjetskog rata i nakon oporavka od depresije, u Sjedinjenim Državama je ustanovljena
legalistička forma radničkih odnosa. Uprave u Sjedinjenim Državama su uspjele primijeniti
japanski model o međusobno povezanoj industriji, gdje vlada veliko međusobno povjerenje i
opći entuzijazam radnika.
Međusobno povezana proizvodnja, koju je usavršila Toyota Motors, već je dugo hit u
industriji, a njena primjena se raširila od Japanoa do Sjeverne Amerike, Europe i dijelova
Trećeg svijeta. Međusobno povezanu proizvodnju je otkrio 1950. godine Taiiči Ono, glavni
proizvodni inženjer u Toyoti. Suština međusobno povezane proizvodnje je stvaranje izuzetno
dobro uređenog sistema proizvodnje koji se može lako prekinuti ukoliko dođe do bilo kojeg
problema na bilo kojoj točci duž linije od snabdjevača do finalnog proizvođača. Onoov
sistem povezane proizvodnje je koncipiran tako da i sami radnici koji rade na liniji imaju
određen stupanj odgovornosti u odlučivanju što u tom trenutku treba učiniti da bi linija
najbolje funkcionirala. Umjesto da primaju detaljne instrukcije kako će obavljati svoj i onako
jednostavan posao, čitav tim radnika je dobio široku odgovornost da zajednički rješavaju
proizvodne probleme. Radne grupe raspravljaju o radu proizvodne linije i radnici neprekidno
mogu davati svoje sugestije. Tako su nastali proizvodni timovi. Radnici se obučavaju za
obavljanje većeg broja zadataka, tako da se mogu premještati na druga mjesta ukoliko se javi
47
potreba za to. U fabrici je proizvodna linija tako organizirana da se unaprijed sprječavaju
zastoji na liniji kao cjelini. Zaustavljanje predstavlja najveću krizu u fabrici i odgovornost za
jednu takvu odluku je ostavljena isključivo najvišem upravnom tijelu. Ovaj potpuno razvijen
oblik uvlači u sistem i čitavu mrežu snabdjevača i podugovarača. Od snabdjevača se očekuje
da isporučuju male količine proizvoda točno na vrijeme i da su spremni na promjene onom
brzinom kako to zahtijevaju radnici na finalnoj proizvodnoj liniji. Vrlo teško se gradi cijela
mreža snabdjevača, ali kada se jednom uspostavi koordinacija, ta mreža postaje produžena
ruka same proizvodne kompanije. Odnos povjerenja je vrlo važan za očuvanje mreže
snabdjevača.
Postojale su mnoge prepreke koje su ometale uvođenje povezane proizvodnje u
Sjedinjene Države. Postojao je strah da bi mnogi ostali bez posla ukoliko se ukinu radni
propisi. Mnogi menadžeri nisu bili zadovoljni što predaju fabričku halu na kontrolu
proizvodnim radnicima. Međusobno povezana proizvodnja može biti i izuzetno stresna za
radnike koji moraju preuzeti odgovornost za produktivnost svoje grupe i moraju raditi pod
punim pritiskom kako bi izvukli maksimum iz složenog procesa proizvodnje. Autori MIT-
ove studije tvrde da međusobno povezana proizvodnja nije kulturno determinirana i da se pod
odgovarajućim menadžmentom može prenijeti bilo gdje. Konačno, međusobno povezana
proizvodnja nije proistekla iz tradicionalne japanske kulture; nju je pronašao inženjer iz
Toyote u određenom povijesnom trenutku i ta je kompanija imala veliku prednost u
efikasnosti nad svojim japanskim rivalima dok i oni nisu uveli ovaj sistem. Polazeći od
stavova o kulturi i povjerenju, moglo bi se očekivati da kulture u kojima postoji jaka sklonost
ka spontanoj socijabilnosti, kao što su Japan i Njemačka, najlakše prihvaćaju međusobno
povezanu proizvodnju, dok obiteljske kulture, kao što su Italija, Francuska, Tajvan i Hong
Kong, imaju većih problema. Sjedinjene države su posebno kompliciran slučaj: one su u
velikoj mjeri tradicionalno društvo sa visokim stupnjem povjerenja, ali i društvo sa snažnom
individualističkom tradicijom, tako da se u ovoj državi u određenim povijesnim trenucima
posezalo za industrijskim rješenjima koji polaze od niskog stupnja povjerenja.