SB_An_4_web

UMJESTO UVODA:

Ova knjiga je nastala na ideji da se viđenje stvarnog svjeta pretvori u nešto bezvremensko, nešto nestvarno, prirodu kakvu je našim okom ne doživljavamo.

Fotografije su nastale u periodu od 2 godine – od veljaće 2009 do prosinca 2010. Motivi fotogafiranja su odabrani na jezeru Bundek – parku – šetalištu, kilometar udaljenom od strogog centra Zagreba. Korištenjem specijalnih tehnika fotografiranja i obrade tako dobivenih fotografija, stvarni svijet pretvoren je u svijet iz mašte. Gospodin Zvonimir Sušak napisao je svoje dojmove i misli kao komentare fotografija. Kako knjiga još nije u potpunosti dovršena i do kraja realizirana, slobodan sam zamoliti za Vaše komentare i mišljenja, koji će biti, bez obzira bili oni pozitivni ili negativni, uvršteni kao sastavni dio ovog djela.

Svoje komentare i mišljenja slobodni ste poslati na adresu srecko.badalic@gmail.com Zahvaljujem na suradnji.

U Zagrebu, ožujak, 2012

Fotografija: Srećko Badalić

Tekst: Zvonimir Sušak

Dođi, priđi bliže. Ne moraš se bojati, sve je ovo samo san.

Kad je izašao iz kuće, zastao je na trijemu. Bio je oduševljen onim što je vidio.

Pitala ga je, je li za ples? Zašto ne, odgovorio je.

Oni su oduvijek ovdje, samo ih ne vidimo na prvi pogled. Ne, čak niti na drugi.

Zatvorila je svoje oči, bez pozdrava. Više se neće probuditi?

Ovdje sam vas dovela i odavde ću vas odnijeti ...

Mislili smo da nas nećete nikada naći.

Ne brini se, još samo malo i sve će biti u redu. Stvari će se posložiti same od sebe. Sve će doći na svoje

mjesto, vidjet ćeš. Bit ćeš ovdje ...

Jedan mali kotačić unutar jednog ogromnog procesa. Mora biti nešto što ga pokreće ...

Poznavajući ga, bilo je kao jesti omiljeno jelo na pun želudac.

Moraš krenuti, moraš pronaći svoju obitelj.

Svatko dobije ono što i traži, a da toga nije svjestan.

Poznajem te odnekud? Ne, nemoj mi reći. Aneurysm, zar ne?

Sada znam, bila si tamo.

Trebala je to noć biti kao i svaka druga, da, trebala je ali ipak, nije.

Koliko još? Nekih 30 parsa. Koliko je to? Neće uspjeti.

Dolje na koljena, kralj se približava. Dolje na koljena, kralj dolazi.

Mislim, dakle jesam, znači postojim ...

Sretna je, a zapravo i nije, koliko će tek biti. Prikriva rukama tajnu ...

Na kraju sve počinje usporenim ritmom. Sve kretnje su usporene.

Mnogo toga nam nedostaje da bismo bili ono što jesmo.

Zar misliš s time dosegnuti zvijezde? Možda ti niti jedna od njih neće biti dovoljna.

Kako je to sve započelo? Mislim da bi trebalo malo sjesti i porazmisliti o tome.

Ne postoji vrijeme, ne postoji mjesto poput ovog. Zamisli da si ovdje barem na tren, udahni

i nastavi dalje.

Kasno je sad, ostavi. Učinio bi nešto, znam, a nemaš više vremena. Bolje je ovako, vjeruj mi.

Premda je aneurysm pojam iz medicine, u ovom kontekstu se može shvatiti kao jedinstvena po-java – iznimka u urbanoj sredini.

Urbanu sredinu predstavlja grad Zagreb, a an-eurysm Bundek, odnosno skupina malih jezerca smještenih u središtu grada.

Prikazana serija fotografija nastala je korištenjem specijalnih tehnika fotografiranja (InfraRed photo) te naknadnim dodavanjem boja i tonova tehnikama u PhotoShopu kako bi se posti-gao dojam bezvremenskog.

Spoj zrcalnih simetrija i pripadajućih misli, tekstova i stihova vodi nas u neki nadnarav-ni svijet, bajkovit i nestvaran, a opet tako stvaran i moćan.

Srećko BadalićZagreb, 4. travnja 2011.

Možda je ovo početak jednog novog druženja i pogle-da na svijet, drugačiji od onog kakav danas znamo i poznajemo. Možda je ovo svijet o kakvom smo odu-vijek sanjali i priželjkivali ga, ali nismo imali snage, volje i odlučnosti to priznati sebi, a ni drugima – jedno bezbrižno mjesto pod zvijezdama za sve...

Ovdje ništa nije onako kako bi trebalo biti – možete se složiti, a i ne morate.

Pisano je u stilu „open source“ gdje kroz djelo preko svoje percepcije kao odraz doživljavate nešto na sasvim drugi način.

Nadam se samo da ono što će proizaći kroz vas preko ovog djela dalje u ovaj naš jedinstveni svijet biti nešto lijepo i veselo.

Zvonimir SušakZagreb, 14. travnja 2011.

Svaki put kad se nađemo pred nečim što ne pozna-jemo ili ne možemo objasniti, nađemo se pred važnim izborom. Tako nešto možemo ignorira-ti, možemo objasniti srećom ili slučajnošću, ali možemo i odlučiti interpretirati kao važan događaj prepun značenja...

Svatko od nas odlučuje što će misliti i u što će vjerovati pa zašto onda ne povjerovati u nešto što će nam dati nadu, snagu, vjeru, životnost ili ljubav?!

Zašto ne bismo vjerovali u čuda?! Zašto ne bis-mo pronašli čaroliju u običnome?!

Oduvijek je majčica priroda bila učiteljica života!

Inspiraciju i umjetničko nadahnuće autori pro-nalaze u prirodi...

Pokreni se, dragi prijatelju, prihvati se fo-toaparata, pera, kista, olovke, izađi iz kuće u prirodu i učini dobro djelo, a onda svima reci: „Moj me anđeo čuvar poveo sa sobom i naložio mi da to učinim!“

Borivoj Bukva, pjesnik i slikarRijeka, 10. travnja 2011.