View
52
Download
2
Category
Preview:
DESCRIPTION
Tarpley Webster - Britanski Imperij u Nadmetanju Za Neospornog Gospodara Sveta
Citation preview
1
1
Webster G. Tarpley
BRITANSKI IMPERIJ U NADMETANJU ZA NEOSPORNOG
GOSPODARA SVIJETA, 1815 - 1870. GODINE
(Esej koji slijedi transkripcija je audio-zapisa, snimljenog na Schiller Institute Food For
Peace Conference, Chicago, 22 -23. veljače 1992. godine, prilikom usmenog izlaganja g.
Tarpleya).
(Pokušat ću versajsku tezu ilustrirati stanovitim brojem detalja. Prije nego počnem, reći
ću odmah, najbolja mjesta za sjedenje nalaze se ovdje u prednjem djelu gledališta, jer ako
ne budete vidjeli ove mape, bit će vam malo teţe pratiti predavanje. Izvolite, dakle, ako je
moguće, doĎite sjesti ovdje naprijed.)
Na versajsku tezu referirano je već nekoliko puta tijekom današnjih predavanja. To je,
ukratko, ideja kako svjetski sustav i svjetski poredak koji se upravo urušavaju tu oko nas i
pred našim očima, imaju svoje korijene ponajprije u dogaĎajima u okviru Prvoga
svjetskog rata izmeĎu 1914. i 1918. godine; a zatim u ugovoru iz Versaillesa 1919.
godine, točnije, u Pariškom miru iz 1919. godine.
Ta teza ide dalje i precizira kako je sam Prvi svjetski rat bio posljedica britanske
geopolitičke strategije te odluka koje su se donosile u vrijeme oko 1870.g. i svega onoga
što je uslijedilo poslije američkog graĎanskog rata. Britanci su, naime, od 1870. do 1914.
godine aktivno nastojali izazvati opći veliki poţar kako bi uništili civilizaciju i očuvali
Britanski Imperij, a protiv svih izazova s kojima su u to doba bili suočeni.
2
2
Tema koja se ovdje stalno provlači jest britanski zahtjev za jednim jedinstvenim
imperijem. Lyndon La Rouche izlagao je o tome, mislim, maloprije – naime, ideju o
jednom novom Rimskom Carstvu, carstvu koje bi obuhvaćalo cijeli svijet, pod
ultimativnom vladavinom onih za koje Britanci smatraju da su anglo-saksonska rasa
gospodara. To carstvo bilo bi oligarhijsko, kolonijalno, imperijalističko, maltuzijansko:
golema područja na zemlji bila bi tako osuĎena na depopulaciju, na siromaštvo i tako
dalje, a sve usmjereno na očuvanje Britanskog Imperija.
Kako ćemo vidjeti, Britanci su se veoma pribliţili tome da uspostave upravo takav jedan
imperij u razdoblju izmeĎu 1848. i 1863. godine. To je razdoblje koje ćemo detaljnije
razmotriti, zato što je vrlo slično ovome u kojemu danas ţivimo, danas kada su Britanci -
Angloamerikanci nadomak tome da uspostave takvu jednu vrst univerzalne dominacije, -
novo Rimsko carstvo.
U tijeku izlaganja, morat ću još neke pojmove pojednostavniti. Pojedina mjesta će
zasigurno biti razjašnjena tijekom diskusije, a podosta toga morat ću izloţiti s gledišta
britanskog navaljivanja u tom smjeru, pa ćete vidjeti koja će područja pritom iskočiti van.
Izaći će na vidjelo i stanovita povijesna ironija, naime, da taman kada su Britanci izmeĎu
1850. i 1860. godine bili najbliţe tome da uspostave svoju svjetsku dominaciju, to cijelo
njihovo nastojanje u svijetu se odjednom raspalo – osobito u dogaĎajima povezanima s
američkim graĎanskim ratom, a posebice je tu ruska suradnja s Lincolnom tijekom toga
graĎanskoga rata – sve do točke na kojoj su se, oko 1870. g., Britanci uplašili zbliţavanja
Sjedinjenih Američkih Drţava, Rusije i ujedinjene Njemačke, čime je budućnost
Britanskog Imperija bila ne samo ugroţena nego je mogla biti i dokrajčena.
U tijeku izlaganja pokazat će se dalje – i to je ogromna zasluga Lyndona La Rouchea, da
je bio u stanju sve to učiniti s obzirom na okolnosti u kojima je radio1 – kako
3
3
namjeravamo ovdje razviti jedan radikalno nov pogled na posljednjih 200 godina
povijesti, pogled kakav nećete naći ni u jednom udţbeniku. Doista, s točke gledišta ovoga
koncepta, vidjet ćete kako postoji cijelo jedno tkivo, satkano od laţi, o povijesti tijekom
posljednjih 200 godina – onako kako se ta povijest prezentira kroz angloameričke izvore,
a osobito je sluţbena (SAD) verzija o Prvom i Drugom svjetskom ratu potpuno
sastavljena od laţi. Bilo kakvu ideju o krivnji Njemačke za Prvi svjetski rat treba odmah
odlučno izbaciti na velika vrata van, i na to mjesto valja staviti ideju da je Prvi svjetski rat
bio britanska zamisao, a Britanci su sebi zacrtali da će je i provesti, najdalje u roku pola
stoljeća.
1. (Prikaz: Karta Europe, novonacrtana na Bečkom
kongresu 1815. godine)
Pitanje je, gdje započeti jedan takav ponovni pregled, pregled ispočetka kao što je ovaj?
Mogli bismo posve uredno početi s vremenom američke revolucije. No, ono što mislim
da je potrebno, ipak, jest skočiti na završetak napoleonskih ratova, jednostavno da bismo
pobliţe odredili na koji su način, u razdoblju prije 1815. godine, Britanci uspjeli proširiti
svoju kolonijalnu dominaciju na tako golema svjetska prostranstva, uključujući tu Indiju i
sve ono dalje od nje, a k tomu još i pojavu jedne nove nacije – dakako, Sjedinjenih
Američkih Drţava – koja je stajala ondje kao barijera, kao izazov britanskom
imperijalizmu. Prebacimo se stoga na završetak napoleonskih ratova, mnogima poznat
kao Europa iz vremena Bečkoga kongresa, koju ovdje vidite. To je bila ta Europa, na
karti što su je iznova nacrtali oligarsi okupljeni na Bečkome kongresu 1815. godine.
Ovdje se, dakle, nalazi naše polazište.
Sjetite se da su u svijetu izvan Europe u to vrijeme dominirali Britanci. Oni su vladali
morima, a jedina za njih značajna prijetnja stizala je iz Sjedinjenih Američkih Drţava. To
4
4
je Europa Bečkoga kongresa. Zapazite da je Poljska bila potpuno sabijena, Italija
podijeljena, tursko Osmansko Carstvo prostiralo se duboko u kontinentalnu Europu, a u
sredini svega toga imate ovaj šašavi šareni prekrivač od Njemačke, podijeljene na desetke
i desetke beznačajnih drţavica. Primijetite i to da je Belgija bila priključena
Nizozemskoj.
To je ona Europa koju se odmah povezuje s Metternichom, knezom Metternichom,
momkom koji je vladao u to vrijeme u Beču i bio glavni ministar na dvoru Habsburga. To
je Europa Svete Alijanse. Europa je bila kondominij, u kojemu su Britanci bili primorani
na suživot s Metternichom i s onim tipom srednjoeuropskih oligarha koje je on
predstavljao. Metternich je, nepotrebno je to i reći, bio jedna jako, jako nezgodna figura.
Britanci su bili prisiljeni imati s njime posla gotovo kao sa sebi ravnim. MeĎutim, ono što
vidite – i to je, smatram, glavno obiljeţje toga razdoblja - već nakon otprilike 1820.
godine Britanci su počeli polako istupati iz sustava Bečkoga kongresa. Oni su prestali
dolaziti na kongrese, prestali su potpisivati deklaracije. Umjesto toga, zauzeli su pozu
''sjajne izolacije'', a istodobno su zakuhavali revolucije protiv svih svojih navodnih
saveznika na europskome kontinentu. A posebice još – imena, primjerice Mazzini, Karl
Marx, Bakunjin, pa Prva proleterska internacionala, plus svi oni francuski socijalisti -
Louis Blanc, Fourier, i svi oni ostali – tvorili su jedno društvo britanskih agenata kojima
je cilj bio destabilizacija Metternicha i kompanije na europskome kontinentu.
Britanci su revoluciju počeli ovdje, u Srbiji – oni su kreirali onu revoluciju 1817. godine.
Britanci su bili saveznici sa Srbijom gotovo dvije stotine godina, i Srbi su kao rezultat
toga podnijeli veliko puštanje krvi, a jednako tako su to podnijele i ţrtve postradale od
Srba. Britanci su kreirali modernu Grčku 1821. godine: i pukao je glas iz Londona, kako
su britanski oligarsi voljni poduprijeti svačiju revoluciju, osim, dakako, svoje vlastite. I
oni su stvarno i poticali takva zbivanja, pa su se iz toga rodile revolucije 1848. godine.
5
5
Trebam se sada ovdje ograditi (caveat), kako bi to rekao Al Haig, pa reći kako se 1848.
godine dogaĎalo i mnogo toga drugoga. Bilo je mnogo dobrih ljudi aktivnih te 1848.
godine, no generalni nasrtaj britanske politike jasan je i nedvosmislen, a to je da su
Britanci krenuli destabilizirati Austriju, Rusiju i Prusku, poradi uspostave ravnoteţe sila.
Dopustite da vam pokaţem što se to dogaĎalo 1848. godine, za slučaj da su ljudi to
zaboravili. U osnovi, sve vlade u Europi bile su srušene. Francuska Srpanjska monarhija
u osobi kralja-graĎanina Luja Filipa Orleansa bila je srušena u korist Luja Napoleona
Bonapartea, britanskog agenta i pustolova. Svaka vlada u Italiji bila je srušena, i
posebice, Mazziniju je uspjelo stvoriti njegovu Rimsku republiku i prisiliti papu na bijeg
iz Rima. Metternich je bio prisiljen pobjeći od revolucije u Beču; u MaĎarskoj imamo
Kossutha; sve vlade u Njemačkoj bile su srušene – ne nuţno monarh, ali zasigurno prvi
ministri: slično je bilo i u Španjolskoj, i tako dalje. Jedina zemlja koja je to izbjegla bila
je Rusija, gdje nije bilo unutrašnje revolucije.
U brišućem letu, Britanci su uspjeli srušiti svaku vladu na europskome kontinentu, a
posebice još prisiliti Metternicha da se preruši u Engleza i pobjegne u London.
2. (Prikaz: Sljedeća karta: 1848.)
Ovdje je to prezanimljivo razdoblje izmeĎu revolucije 1848. i zaokreta u američkom
graĎanskom ratu, i to je nešto što nećete naći ni u jednom udţbeniku povijesti. To je
jedan apsolutno originalni koncept koji je LaRouche razvio. Pogledajmo natrag na 1850. i
na strahovitu svjetsku ofenzivu britanskog imperijalizma.
6
6
Ponajprije, slobodna trgovina. Otkuda je slobodna trgovina uopće došla? Slobodnu
trgovinu uveli su Britanci 1846. i sljedećih godina. Prije toga, sjetit ćete se, imali su
Zakone o ţitu, koji su predviĎali vrlo visoke tarife da bi cijene ţitarica drţali krajnje
visoko, no onda se sve to okrenulo, jer su u perspektivi ugledali ideju o tome kako bi
mogli opljačkati svijet, pa su se stoga ipak priklonili slobodnoj trgovini.
Britanci su uspjeli instalirati svoju marionetu, Napoleona III. On je proučio ratove
Napoleona I, svojega preteče, i zaključio je kako je Napoleonova velika pogreška bila što
se borio s Britancima. I eto, kako to često biva u povijesti francuskoga imperijalizma, tu
je jedan francuski imperijalist koji vjeruje da je put do francuskog imperija taj da
Francuska bude mlaĎi partner Britancima. I točno je to i učinio. To je onda bilo
provedeno u Krimskome ratu, kada su se Britanci i Francuzi udruţili da bi izvršili
invaziju na Rusiju, jedinu zemlju koja je preţivjela destabilizacije 1848. godine.
Imamo takoĎer, u terminima svjetske ofenzive, i reorganizaciju britanske uprave u Indiji.
To je ona čuvena pobuna sepoja2 1857. godine, koja je vodila dokončanju izravne uprave
Britanske istočnoindijske kompanije i kreiranju britanskog potkralja Indije. Premijer
Disraeli proglasio je zatim kraljicu Viktoriju ''imperatoricom Indije''.
U Kini, Drugi opijumski rat uklopio se precizno u to razdoblje. To je britanska otimačina
i grabeţ niza luka i drugih baza na kineskoj obali, a s vremenom je postalo jasno da je
njima stalo do ulaska u Kinu samo zato kako bi prerazdijelili čitavu zemlju. Ţeljeli su
Kinu okupirati vojno, jednako kao što su to učinili s Indijom.
Pa Kanzas. Kako se Kanzas uklopio u to? No, dobro, Kanzas je bio početak američkog
graĎanskog rata. Kanzas koji je krvario, s naoruţanim skupinama pristaša konfederalista i
pristaša unionista, pristaša ukidanja ropstva i pristaša zadrţavanja ropstva, rješavao je to
7
7
borbama u neprestanom istjecanju krvi. Gusarske ekspedicije pretkonfederalista u
Latinsku Ameriku, te stvaranje habsburškog Maksimilijanova Carstva u Meksiku. Kada
pogledate sve to zajedno, nema ni jednog jedinog kontinenta na cijeloj zemaljskoj kugli
gdje Britanci nisu bili u strahovitoj ofenzivi. Ideja da to bude jedno carstvo – jedna
univerzalna monarhija – sada je već posve bila nadomak ruke i samo što je se nisu
dokopali.
A sada, prekinimo ovo na trenutak. Sve je to vrlo slično ovome danas. Pogledate li
ovamo, to stvarno izgleda kao da su Britanci na papiru prekrili čitav svijet. I mogli biste
reći, pogledate li na kartu, i izračunate li, mogli biste reći, no dobro, to zbilja izgleda tako
kao da su Angloamerikanci zavladali svijetom, te da će Angloamerikanci nastaviti
gospodariti svijetom još sljedećih sto godina. No, dopustite mi da anticipiram da se to
neće baš tako odvijati.
3. (Prikaz: Karta Krimskoga rata)
Ovo ovdje je Krimski rat. Ovdje smo na Crnome moru, i što ovdje nalazimo? Dakako,
Osmansko Carstvo. Rusija je ovdje gore, i tko je dakle u utrci? Britanci i Francuzi
probijaju se kroz Bospor i Dardanele, i doista su upali ovdje na Krim. Ovo je bila jedna
od najvećih amfibijskih ratnih operacija u povijesti, a zasigurno najveća do tada. I uspjeli
su poraziti rusku vojsku, no otkrili su da njihove snage ipak nisu dovoljno značajne da se
probiju dalje u unutrašnjost zemlje.
4. (Prikaz: Karta Balaklave); Tennyson, Juriš lake konjice
Ovo je grad Balaklava. Sjećate li se Tennysonove pjesme Juriš lake konjice? To je ona iz
koje Fred Wills zna dugačke citate. Juriš lake konjice odvijao se ovdje. Ovo je britanska
8
8
invazijska flota, anglo-francuska invazija, a ovdje su neke vrlo velike ruske utvrde u
pozadini, i protiv njih su Britanci bacili svoju ''laku brigadu''. Tu smo, dakle, u
Krimskome ratu.
5. (Prikaz: Karta Meksika) – MAXIMILLIAN
Maksimilijan! Prepoznajete li ga? Habsburški nasljednik koga je na prijestolje u Meksiku
ustoličila francuska vojska, poslana od Luja Napoleona Bonapartea? Evo ga, to je on.
Ideja je bila početi ponovno uvoditi direktni kolonijalizam, posredstvom Britanaca ili
britanskih marionetskih drţava, u Meksiko, Srednju Ameriku i uopće u Ibero-Ameriku,
dok su Sjedinjene Drţave bile tako pritisnute i ruku svezanih graĎanskim ratom da
Washington nije mogao u tom trenu čvrsto stati u obranu Monroeove doktrine.
6. (Prikaz: Karta Indije) – Egzekucija sepoja-
U Indiji, kako vidimo, pobuna sepoja dovela je do velike reorganizacije britanskoga
kolonijalizma u tom području, sa slanjem potkralja iz Londona, a nije prošlo dugo pa je
kraljica Viktorija bila proglašena ''imperatoricom Indije'', tog velikog imperija, drţeći pod
svojom vlašću maharadţe i druge lokalne moćnike.
No, trebamo obratiti osobitu pozornost na 1850-e godine u Sjedinjenim Drţavama, i
Lyndon je to vrlo dobro naglasio. Pogledamo li na Sjedinjene Drţave u 1850-ima, mora
se zaključiti da je to područje bilo propala priča – izgubljeno. Zašto?
Krenimo prvo s drţavnim vodstvom. Pogledajmo taj sjajni niz predsjednika: Millard
Fillmore, počevši s 1850-ima; pa Franklin Pierce, predak Barbare Pierce, Barbare Bush;
te James Buchanan. Bio je to predsjednik za čijega mandata je graĎanski rat faktički izbio
9
9
(netko je rekao da to pokazuje kako je jedan predsjednik Buchanan bio posve dosta). Što
se dogaĎalo u doba tih ljudi? Ovo je tipično: ovdje Jefferson Davis nosi svoju uniformu
general-majora Armije Sjedinjenih Drţava. On nije bio samo general-major: on je bio i
ministar rata u ovim administracijama.
7. Jefferson Davis u uniformi
Tako, ono što imamo pod predsjednicima Filmoreom, Pierceom i Buchananom bili su
izdajnici Konfederacije – primjerice, Jefferson Davis – članovi britanskih slobodnih
zidara škotskog obreda, pretkonfederacijski vlasnici robova, izdajice, šljam zemlje: oni su
imali mogućnost ostvariti odlične karijere u Armiji Sjedinjenih Drţava. I, dakako,
kasnije, bio je to ovaj isti Jefferson Davis koji je postao predsjednikom Konfederativnih
Drţava Amerike, te prezira vrijedne marionetske drţave.
Nemojte se dati zavarati Konfederacijom. Nemojte se dati zavarati aurom viteštva iz
knjiga sir Waltera Scotta, niti dajte da vas zavara J.E.B. Stuart zapakiran u Bog zna što je
on to podmetnuo pod etos Konfederacije. Ona je bila zasnovana na ljudskom ropstvu, i
bila je to jedna protofašistička drţava koja je zavrijedila najveći prezir od svih drţava
ikad viĎenih na licu zemlje. Davis je bio njezin predsjednik.
8. Ulysses S Grant
Ljudi kao Ulysses S. Grant, koga vidite ovdje, nisu mogli ostvariti karijeru u vojsci.
Zanimljivo je vidjeti da dok Jefferson Davis biva promoviran što dalje to više, generali
Sherman i Grant bili su prisiljeni napustiti vojnu sluţbu u vojsci Sjedinjenih Drţava. Oni
su morali ući u posao - u privatnom sektoru - i pokušati zaraditi za ţivot.
10
10
9. Judah P. Benjamin, državni rizničar Konfederativnih
Država Amerike, agent porodice Rotschild iz Londona
Ovdje je jedan tipičan konfederalist. O njemu smo već mnogo pričali, Judah P. Benjamin,
- bio je sekretar riznice Konfederativnih Drţava Amerike. Na kraju graĎanskoga rata,
pobjegao je u Britaniju, gdje je nastavio ţivjeti. To je točno ona vrsta britanskoga
imperijalnog agenta kakve ćete naći u gornjim sferama konfederativnih vladajućih
struktura. On je, dakako, agent, i to specifično agent porodice Rotschild iz Londona, i ta
mješavina nečega što bi se moglo nazvati cionizam i konfederalizam danas, ono je što
animira neke organizacije kao ''Antidefamacijsku ligu''. Jer oni su točno to. ADL danas
nastavak je mentaliteta svojstvena Judahu Benjaminu.
A onda pogledajte sastav časnika Unije. Što je s ovim momkom? Misli da je Napoleon,
ili provjerava je li mu lisnica na mjestu. To je George McClellan, onaj koji je 1861-1862.
godine bio zapovjednik svih armija Unije. A ovdje je on kod Antietama.3
Ovo je bitka u kojoj je McClellan imao velike izglede da uništi Konfederacijsku vojsku
pod Leejem. No, on je to odbio učiniti. McClellan je u mnogim prilikama bio odbio
izvršiti napad jer je ţelio pregovarati o miru. Rekao je: «Mogu sjesti s Robertom E.
Leejem i proraditi to, a Abraham Lincoln zapravo u to ne pripada jer on te stvari ne
razumije kao ja». Ovo je jedna takva razmjena mišljenja gdje Lincoln njemu, u biti,
govori: «Zašto nisi slijedio i potukao Leeja? Mogao si ga uništiti na bojnom polju, a ti si
odbio to učiniti. Sada će se građanski rat nastaviti još sljedeće tri godine».
10. Lincoln – J. Davis - McClellan - karikatura ako
uspijemo skinuti s weba
11
11
Ovdje je karikatura iz tih dana koja prikazuje tadašnji pogled na stvari. To je propaganda
za McClellana. Lincoln je na jednoj strani, Jefferson Davies na drugoj, a ovo je George P.
McClellan koji ih pokušava pomiriti, posreduje meĎu njima, ako tako hoćete. On je,
dakako, bio demokratski predsjednički kandidat 1864. godine, i da nije bila riječ o
Shermanu u Atlanti i Philu Sheridanu u Dolini Shenandoah, i da nije bilo pomorskih
bitaka kod Cherbourga u Francuskoj i Farraguta kod Mobile Bay, onda bi McClellan
moţda i dobio izbore, i bio bi to kraj Unije – jer to je bila ideja, da će mjesta o kojima se
pregovaralo napustiti Konfederativne Drţave Amerike koje su egzistirale kao britanska
marionetska drţava.
Pogledajmo sad i to na koji je način ovaj svijet, koji je izgledao izgubljenim, odjednom
pomrsio i raspršio planove Britancima.
11.–Abraham Lincoln i ruski car Aleksandar II - možda
karikatura
Ruski car-reformator, Aleksandar II: došao je usred Krimskoga rata, baš kada je njegova
zemlja bila pod strašnim napadima. Došao je sa širokim programom reformi, posebice je
tu bilo oslobaĎanje kmetova 1861. godine. Zatim imamo preokret, godine 1863.: Proglas
o emancipaciji, pobjede dvojne Unije – osobito pobjede kod Gettysburga i Vicksburga, i,
sad će se vidjeti, – dolazak ruskih flota u New York i San Francisco.
Sedmotjedni rat. To je rat o kojemu se malo zna. [To je bio] 1866. poraz Austrije od
strane Pruske, što je bio neposredni preludij prema potpunom ujedinjenju Njemačke
(1871. g.). Kolaps Maksimilijanova habsburškog Carstva u Meksiku, a ovdje, ujedinjenje
Njemačke bilo je dovršeno. I kako smo već naglasili, ono što je iz tih dogaĎaja proisteklo,
taj nevjerojatan preokret 1860. godine, kada je sve izgledalo izgubljenim, bilo je
12
12
zbliţavanje Sjedinjenih Drţava, Rusije i Pruske – ili, zovimo to odsad Njemačkom – što
je privuklo pozornost ključnih snaga u Japanu i Kini. Ako se vratimo na Japan u tom
razdoblju, reformne snage u Japanu podijelile su se u globalu izmeĎu proameričkih i
pronjemačkih.
12. Prusko-austrijski rat 1866. godine – ujedinjenje
Njemačke – zbližavanje SAD-a, Rusije i Pruske
Ovdje je postojao potencijal za jednu novu kombinaciju na sjevernoj hemisferi -
Sjedinjene Drţave, Rusija, Pruska, plus Kina i Japan – dostajalo bi to za svjetsku
dominaciju, i dostajalo bi da se završi s Britanskim Imperijem jednom zauvijek.
Pogledajmo sada kako se to odvijalo dalje.
Dakako, glavna figura u tome je Abraham Lincoln, koji je bitno pridonijeo jednom od
najteţih poraza što ih je britanski imperijalizam morao primiti u posljednjih 200 godina.
13. Cassius Clay, veleposlanik Unije u St. Petersburgu,
pripadnik «Sculls and Bones», i Horace .... vodeći
petersburški bankar u vrijeme Aleksandra II.
Ovo je Linkolnov ambasador. Ovo je originalni Cassius Clay, Cassius Clay iz
Kentuckyja. On je bio veleposlanik Unije u St. Petersburgu u vrijeme američkog
graĎanskoga rata, i on je osigurao u stvarnosti jedinu vojnu pomoć od neke strane sile, za
Lincolna i za Uniju.
Ovo je admiral Lisovsky. Fotograf je ovdje Mathew Brady, a taj Mathew Brady, veliki
fotograf američkog graĎanskoga rata, imao je svoj studio u New York Cityju. A ovo
13
13
ovdje je admiral, zapovjednik ruske Atlantske flote. Je li se on ovdje došao samo slikati?
Očito ne.
14. Ruski časnici u New Yorku
Ruska flota pristizala je u rujnu i u listopadu. Brodovi su doplovljavali redom jedan po
jedan, u rasponu od nekoliko tjedana. U rujnu i listopadu ruska Atlantska flota stigla je u
New York City, i dobili su zapovijed od cara da se stave pod zapovjedništvo Lincolna u
slučaju rata izmeĎu Britanije i Francuske s jedne a Unije s druge strane. Rusija je krenula
pridruţiti se u tom ratu. Upravo su se borili u Krimskom ratu protiv Britanaca i Francuza,
i sada su bili spremni nastaviti borbu. Još jedna ruska flota doplovila je, takoĎer, u San
Francisco i provela tamo zimu 1863/1864. godine.
15. Ruski mornari u njujorškoj luci
Ovdje je još jedna fotografija koju je snimio Mathew Brady. Ovo su stvarni mornari iz
ruske Atlantske flote, koji su ušli u New York City u jesen 1863. i odigrali ključnu ulogu
u spašavanju Unije. Ova fotografija bila je dokaz činjenice da ako, primjerice, Napoleon
III bude poslao vojsku u borbu na Sjedinjene Drţave, onda će najvjerojatnije imati posla s
Rusijom na europskom kontinentu. Kao što je Gideon Welles, ministar pomorstva za
vrijeme Lincolna, rekao tih dana: Hvala Bogu na Rusima.4
16. Sedmotjedni rat 1866. – Austrija - Pruska
A zatim je ovdje još jedna fotografija koju sam upravo spomenuo. Ovo je rat za koji
gotovo uopće niste čuli u Sjedinjenim Drţavama, rat izmeĎu Pruske i Austrije. To je onaj
Sedmotjedni rat. Pruska vojska razbila je, u roku samo pedesetak dana, austro-ugarske
14
14
snage. Zanimljivo je, vjerujem, u vezi s time, to da se ovo zbivalo 1866. godine. Ono u
što se nikad nije dublje pogledalo jest odnos izmeĎu Gettysburga i ujedinjenja Njemačke.
Bi li u Njemačkoj uopće moglo doći do ujedinjenja, da Lincoln nije dobio graĎanski rat?
Htio bih predloţiti ovdje da su Gettysburg i Vicksburg ključne točke zaokreta u svjetskoj
povijesti, uz ostalo i u tom smislu da su one otvorile vrata ujedinjenju Njemačke.
Jedna zanimljiva činjenica: kraljevina Hanover, odakle dolazi, dakako, britanska
kraljevska obitelj, bila je tek jedan teritorijalni otočić. Ta kraljevina je prestala postojati, i
to je bio jedan od rezultata ovoga rata. Prusi su jednostavno stavili točku na postojanje
Hanovera. Uvjeravam vas da se Britancima to nikako nije svidjelo, i sigurno bi nešto bili
poduzeli oko toga da nisu bili tako temeljito poraţeni u američkom graĎanskome ratu.
Evo je ovdje, ujedinjena Njemačka. I opet, pogledate li onu prethodnu kartu, vidjet ćete
taj šašavi prekrivač koji se tamo nalazio – Bavarska, ovdje dolje, Baden - Wurtenberg
ovdje iznad, Mecklenburg - Schwerin, i tako dalje. Ovo je sada bilo okupljeno kao jedna
moćna ujedinjena nacionalna drţava već od 1871. godine. Dakle, Sjedinjene Drţave,
Rusija, Pruska.
MeĎutim, Britanski je Imperij vrlo moćan u tom trenutku. Mnogi ljudi zamišljaju,
zapravo skloni su smjestiti vrhunac Britanskog Imperija nazad u prošlost u dane Georga
III. No dobro, ovo su brojke iz 1909. godine, i one pokazuju da su 1909. godine Britanci
gospodarili nad jednom četvrtinom svjetskog stanovništva, u okviru Britanskog Imperija.
Jedna četvrtina svjetske populacije bila je potčinjena Britanskom Imperiju, te otprilike
jedna petina svjetskog kopna. Postoje i druge procjene koji govore o otprilike 25%
svjetskog stanovništva i 25% kopnene površine. Prisjetimo se da se Britanski Imperij još
više povećao nakon Prvog svjetskog rata, usisavanjem njemačkih kolonija, toliko da je
15
15
linija obale Indijskog oceana bila kompletno pod britanskom kontrolom. Ovo je tada bilo
nazvano ''britanskim jezerom''.
I ovdje, dakako, stari Brzezinskijev ''krizni lûk'', koji je, vrlo jednostavno, os britanskog
kolonijalizma oko Indijskog oceana.
Što su Europljani na kontinentu mogli učiniti da se odupru ovoj vrsti britanske
dominacije? E, pa, ovo je ţeljeznička mreţa na europskom kontinentu oko 1900. godine.
Zanimljivo je pogledati kako ovdje jasno postoje tri ključne točke u europskom sustavu
ţeljeznica: to su ovdje Pariz, Berlin i Beč. Ovdje gore je Budimpešta - kao drugo po
vaţnosti središte. Jedini koji se tome pribliţio je Milano, no ovdje su Alpe i slaba je
gustoća ţeljezničkih pruga.
17. Tablica «Željezničke pruge u Evropi»
Jasno je, dakle, da europski trokut ţeljeznica i infrastrukture obuhvaća upravo područje
najgušćeg industrijskog i infrastrukturnog razvitka. U isto vrijeme, grade se ţeljezničke
pruge i u Ruskome Carstvu, a osobito tu valja spomenuti velikoga grofa Sergeja Wittea,
koji je odrástao sluţbujući na ruskim carskim ţeljeznicama. Radio je prvo kao ministar
ţeljeznica, zatim je postao ministar transporta i najzad ministar financija. Ono što je
proveo bila je izgradnja ove transsibirske ţeljeznice, najveći infrastrukturni projekt XIX.
stoljeća, veći čak i od Lincolnove interkontinentalne ţeljeznice. Kako vidite, ona ide od
St. Petersburga, ovdje gore, i dalje cijelim putom kroz srednju Aziju. Prvotno je išla
preko Mandţurije na Harbin i dalje za Vladivostok; a kasnije je ovdje gore dodan još
jedan pravac, kako bi se izbjeglo kineski teritorij. Povezana je s kineskim sustavom
ţeljeznica - naprimjer, od Harbina do Pekinga i do drugih područja ovdje - Dariena, Port
Arthura i tako dalje.
16
16
18. Transsibirska željeznica – infrastrukturni podvig
XIX. stoljeća i grofa Sergeja Wittea – (1 cijela i 5
povijesnih karata)
Postoji takoĎer i ruski sustav, kako vidite. Pratimo li to malo, ovdje je drugi ţeljeznički
sustav koji se naziva transkaspijski, i koji ide ravno dolje do donjeg dijela Kaspijskog
jezera, zatim ide ravno prijeko do Irana, i – pogledajte – evo ovdje britanski
imperijalizam u Indiji, pojavljuje se ovdje nasuprot Ruskome Carstvu, samo s ovom
malom Afgani tampon-drţavom u sredini.
Pogledajte sad, dakle, ovu fenomenalnu mogućnost Witteova projekta da dopre daleko i
da stvori jedan, u biti euroazijski ţeljeznički blok. Kako je već bilo spomenuto prije,
Witteov strateški koncept bio je da Francuska, Njemačka i Rusija ne moraju ratovati
jedna protiv druge. One su trebale sklopiti savez, protiv Britanije napose. To bi ih
poštedjelo svih pokolja Prvog svjetskog rata, a Britance bi lišilo njihove geopolitičke
strategije. Britanska geopolitička strategija bila je, dakako, dominirati Sjedinjenim
Drţavama, zagospodariti po mogućnosti Japanom, a zatim ići u takozvanu ''heartland'',
maticu, središnji dio kontinenta, te izigrati sile tog središnjeg dijela jedne protiv drugih,
Francusku protiv Njemačke, Njemačku protiv Rusije, i tako dalje redom. Witteov
strateški koncept učinio bi Prvi svjetski rat nemogućim.
19. Projekt pruge Berlin – Bagdad, koji su spriječili
Britanci
17
17
A ovdje je sada jedan drugi veliki projekt ţeljezničke pruge. Ovo je ţeljeznička linija
Berlin – Bagdad. Ovdje vidite samo njezin maloazijski dio, balkanski i maloazijski dio,
no dosta je reći da je ona polazila od Berlina, nastavljala dolje preko habsburških
dominiona, zatim preko Bospora teglenicama, prolazila kroz Antoliju, pa kroz ono što je
danas Sirija, i zatim u Mezopotamiju, Irak – dosezala u Bagdad, dosezala u Kirkuk,
Mosul, Basru i naposljetku u Kuvajt. I ovo se počelo graditi izmeĎu 1900. i 1915. godine.
Ova pruga nije nikada bila završena. Ona je trebala osigurati alternativnu rutu za Indiju; a
to bi prijetilo britanskoj dominaciji uzduţ ţile kucavice njihova imperija. To je primarno
bila ideja Georga von Siemensa iz obitelji njemačkih industrijalaca, no bio je to i cilj za
kojim je teţila njemačka vanjska politika. I ako stavite sada jednu do druge ove dvije
karte koje sam vam upravo pokazao, transsibirska ţeljeznica i ova ţeljeznička linija
Berlin - Bagdad, onda Berlin postaje ţeljezničko središte univerzuma sposobno da
privuče kompletno euroazijsko zaleĎe, i dakako da su Britanci ovo morali nuţno izbjeći
po bilo koju cijenu.
Netko bi sada mogao pitati: Ako su Britanci bili odlučili 1870. ili negdje oko toga, to jest
ako su Disraeli, Gladstone, lord John Russel, kraljica Viktorija, i nekolicina drugih sjeli
za stol i rekli: ''No, dobro, neka bude Prvi svjetski rat'', i ako su to rekli 1870. godine, i to
je bilo to, zašto je onda trebalo tako dugo pa da taj Prvi svjetski rat i izbije?
Ukazao bih jednostavno na nekoliko pitanja Bismarckove vanjske politike. Momak koji
je nadzirao i upravljao stvaranjem ujedinjene Njemačke bio je, dakako, Bismarck. On je
kompozitna figura, dijelom čudovište, dijelom realpolitiker. Kao realpolitiker Bismarck
je bio veliki realist. Znao je da općeg rata u Europi ne moţe biti dokle god Njemačka i
Rusija odrţavaju dobre odnose. Slika koju ovdje vidite je saveznički sustav koji je stvorio
Bismarck. I moţete vidjeti i rezultat toga, da Njemačka ima mnogo saveznika, a da
Francuska nema nijednoga. Francuska nije mogla započeti nikakve ratove - pa čak niti s
18
18
onom probritanskom vladom u Parizu - a Britanci su bili prisiljeni drţati se posve izvan
europskoga kontinenta. I osobito ţelim naglasiti dobre odnose izmeĎu Berlina i St.
Petersburga, izmeĎu Njemačke i Rusije, prvo unutar takozvane Alijanse Tri cara -
Dreikaiserbund - a uz to i takozvani ''Ugovor o uzajamnom osiguranju''.
20. Otto von Bismarck
Tako je, dakle, od 1870. do 1890. godine i oko toga, tako je izgledala Europa. Donji dio
pokazuje što se dogodilo kada je Bismarck bio istjeran sa scene (u oţujku 1890. g.) od
sumanutog cara Wilhelma II (ovoga momka sjećate se iz razdoblja Prvog svjetskog rata),
kada je ovaj došao na vlast. Kaiser Wilhelm ništa nije razumio: on je odbacio vaţnost
savezništva s Rusijom. To je omogućilo Francuskoj da sklopi savez s Rusijom 1894.
godine, i vrlo brzo potom Britanci su bili uvedeni unutra, i imate tako trostruku Antantu –
Rusija, Engleska i Francuska, sve usmjerene protiv Njemačke. Njemačkoj je ostao jedan
jedini pravi saveznik, Austro-Ugarsko Carstvo, iako, to nije bio baš ne znam kakav
saveznik. Sa saveznicima kao što je ovaj zapravo ti ne trebaju neprijatelji, i put za Prvi
svjetski rat bio je, u biti, otvoren.
Drugo čemu treba dati naglasak jest kolonijalno suparništvo u Africi. Lyndon LaRouche
pričao je o incidentu Fashoda iz 1898. godine: Britanci su ţeljeli ujediniti jedan pojas
teritorija od Kaira pa sve dolje do Cape Towna. Britanci su tako htjeli povezati Afriku od
jednog kraja na drugi. No, bilo je nekoliko francuskih imperijalista koji su rekli, ne, počet
ćemo ovdje gore u Dakaru i idemo za Djibuti; i te dvije skupine sudarile su se u Fashodi,
a mentalitet koji je pobijedio na francuskoj strani pod Theophileom Delcasséom bio je da,
ako ţeliš imati imperij, moraš ga načiniti zajedno s Britancima, jer nisi dosta jak da ga
načiniš protiv njih: stoga je potrebno dogovoriti se s britanskim imperijalizmom. I to je
ključ Antante Cordiale iz 1904. godine.
19
19
21. Fashoda kriza– Sudan – mini-karta bez okolnih
mjesta – lord Kitchener od Kartuma i buduća
arheološka nalazišta
S time je sada sve bilo spremno za Prvi svjetski rat. Ovdje vidite Europu kakva je bila u
srpnju i kolovozu 1914. godine. Rusko Carstvo, Osmansko Carstvo ovdje; Austro-
Ugarsko Carstvo, i kako moţete vidjeti, vrlo velika Njemačka. Britanci su igrali na svoju
kartu ''istočnog pitanja'': ''istočno pitanje'' značilo je njihovu ţelju da destabiliziraju
Osmansko, Rusko i Austrougarsko Carstvo.
Moramo naglasiti, vezano uz to kako je taj rat bio voĎen, da su se Sjedinjene Američke
Drţave borile na krivoj strani. To je jedna od ključnih točaka gdje je dvadeseto stoljeće
pošlo po zlu. Bilo je loše za Francusku što je bila saveznica Britanaca a protiv Njemačke,
no bilo je još dvostruko lošije za Sjedinjene Drţave što ulaze u Prvi svjetski rat na strani
Britanaca. Katastrofe u ovome stoljeću mogle su se uvelike izbjeći da su, primjerice,
SAD odbile stati iza Britanaca, već da su radije ustrajale na svom zahtjevu da arbitriraju u
ratu - a onda da su rat i okončale tako što bi sve zaraćene strane prinudile na pravedan
mir. Tek to bi onda imalo stvarnoga smisla. I to bi onda stvorilo mnogo bolji svijet od
ovoga s kojim smo danas suočeni.
22. Prvi svjetski rat - linije bojišnice – zapadni, istočni,
balkanski, galipolje, palestina
A ovdje su bitke koje su bile voĎene. Vidite li ove linije bojišnice? Ovdje gore je zapadni
front, ovdje je onaj strašni istočni front, pa talijanski front, balkanski front, ondje vani
rusko-turski front, i pogledajte samo: tamo daleko postojao je čak kuvajtski front!
Normane Schwarzkopfe, gdje si?! – evo što su uradili Britanci. Napali su i Bagdad. Eto to
20
20
je, dakle, prava stvarnost Prvoga svjetskog rata, naime ta, da je ovaj rat, gledano
pojedinačno, bio najveća tragedija i najveća klaonica zapadne civilizacije. Devet milijuna
mrtvih. Ovo su francuske trupe kako se iskrcavaju iz kamiona. Idu se boriti u Verdunskoj
bitci u kojoj je, u nepunih šest do osam mjeseci, poginulo više od milijun ljudi.
Devet milijuna ljudi ubijeno je odmah, dvadeset milijuna ranjenih, a dodamo li tome još
španjolsku gripu i nekolicinu drugih stvari, dolazi se do stavke od oko 25 milijuna do 30
milijuna mrtvih, kao rezultat Prvog svjetskog rata. I većina od njih je iz Njemačke i
Francuske, dvije najrazvijenije zemlje zapadne Europe.
Ovo je sada Europa kakva se pojavljuje nakon mira u Parizu. A ovo je Versailles, i
nalazimo se sada usred Versaillesa, gdje se Prvi svjetski rat privodi kraju. Pogledajte
promjene koje su učinjene, vrlo velika Poljska ovdje gore, prilično velika Čehoslovačka,
velika Rumunjska, posve pristojno velika Madţarska. Zapazite takoĎer i to da je stvorena
Jugoslavija. Moţda je to i najznačajnija teritorijalna promjena iz Versaillesa, odnosno
Pariškoga mira te 1919. godine, nastanak Jugoslavije. Vidljivo je isto tako i stvaranje
Finske te Litve, Letonije i Estonije, ovdje gore na Baltiku.
23. Evropa nakon Versaillesa, 1919. godine
Teritorijalni sustav koji je proistekao iz ovoga bio je silno nepopularan posvuda. Nitko
nije bio stvarno zadovoljan svime time. Probudilo je to ţelje u mnogih različitih skupina,
i nikome se taj sistem nije sviĎao. U Turskoj se za to borio osobito Ataturk, a postojao je
i masovni pokret u Kini protiv ideje da njemački kolonijalni posjedi prijeĎu u ruke
Japancima, prema tom istom sporazumu. U Italiji je bilo tako mnogo nezadovoljnika da
je to dovelo do uspona fašizma. Slično i u Njemačkoj, i tako redom.
21
21
24a Njemačka i teritorijalni gubici nakon versajskog
sporazuma
Ovo je Njemačka, kakva je proistekla iz Prvoga. svjetskog rata. Uočite područja koja su
joj oduzeta, i sada je, dakle, linija Odra – Nissa, ovdje gore, postala granica Njemačke.
Naglasio bih još način na koji je, prema tom versajskom sustavu, Osmansko Carstvo bilo
podijeljeno 1919. godine. Sve ovo ovdje bilo je Osmansko Carstvo. Sve na što pomislite
kada kaţete Bliski istok – što obuhvaća, dakle, Tursku, Izrael, Libanon, Siriju, Irak,
Kuvajt, Saudijsku Arabiju – sve to stvoreno je Pariškim mirom – a još konkretnije,
sporazumom u Sevresu. Nešto malo duţe bilo je potrebno pa da bude stvoren i Izrael, no
u osnovi je britanski mandat u Palestini ono što će kasnije postati Izraelom.
25. Mandati na području Male Azije i Bliskoga istoka,
prema sporazumu u Sevresu
Madţarska, Austrija: ovo je carstvo prestalo postojati. Austrijanci, Madţari, Česi,
Slovaci, Talijani, Slovenci, Hrvati, i drugi, razišli su se iz ovoga carstva, i ja se moram
ispričati zbog ove karte. Nalazimo se u Sjedinjenim Drţavama, i ovo je Wodrow-Wilson
vrsta karte, zato što Srbe, Hrvate i Slovence navodi kao ''Jugoslavce'', a to je, dakako,
točno ono zbog čega je ''Jugoslavija'' i nastala. Ona nije imala ništa zajedničko sa ţeljama
onih koji su u to bili uvučeni. Ona je bila nagrada Srbiji od Britanaca i njihova prijatelja,
Woodrowa Wilsona.
I Rusija: Ruska carevina bila je raskomadana. Ovdje vidimo otrgnutu Finsku, baltičke
drţave otrgnute, Besarabija, danas Moldavija, otrgnuta, područja u Zakavkazju, otrgnuta.
Ruska carevina već je jednom bila raskomadana u XX. stoljeću. A danas upravo prolazi
22
22
kroz drugo komadanje (prim. prev.: misli se na raspad SSSR-a 1990. i nadalje). I moramo
upozoriti da, ako u ove nove drţave ne bude bila uvedena politika dirigirane ekonomije
koja bi ih odrţala na ţivotu i učinila ih prosperitetnima i stabilnima, tada, kao što je
Helga maloprije rekla, postoji stvarna opasnost da će ove drţave biti ponovno progutane
od Ruskog Carstva za petnaestak-dvadesetak godina, pa čak i manje. U slučaju 1919.
godine, Ruskom Carstvu trebalo je jednako tako oko 15-20 godina, za povratak pod
Staljinom.
Druga pojedinost o Versaillesu koju bih ovdje ţelio snaţno naglasiti jesu financijski
aranţmani, zato što tu moţemo doista vidjeti do kojega je stupnja današnji svijet zapravo
produţetak versajskog sustava.
Od Njemačke se, prema ugovoru iz Versaillesa, traţilo da plati 32 milijarde dolara
reparacija. Bilo je rečeno da Nijemci snose krivnju za rat te da su odgovorni za izbijanje
Prvog svjetskog rata. Kakva laţ! No, razlog za ovu veliku laţ bio je da oni, zato, moraju
platiti 32 milijarde dolara. Teško je to preračunati u današnje iznose. Ono onda bili su
zlatni dolari, bili su to pravi dolari, i moţda bi 32 tisuće milijardi bila neka predodţba o
tome što bi to danas značilo, a jer se tome pribrajalo još i 5% kamata, a otplata je imala
trajati otprilike 60 do 70 godina. Prema jednom proračunu, Nijemci su svoja plaćanja
trebali zaključiti oko 1990. godine. Oni su, dakle, tek prije nekoliko godina mogli privesti
kraju svoja plaćanja za Prvi svjetski rat. I s time da je ukupan iznos dugovanja dotle
porastao na otprilike 100 milijardi, zbog naraslih kamata. Recimo, dakle, 100 tisuća
milijardi reparacija.
Francuzi su pozajmili 25 milijardi tijekom rata, a Britanci i Francuzi posudili su oko 10
milijardi dolara od Sjedinjenih Drţava. Tako ovdje imamo kolo-naokolo: Njemačkoj,
dakako, nije bilo dopušteno izvoziti. Oni su bili drţani u blokadi na dugi rok. Morali su
23
23
ove reparacije plaćati Britancima i Francuzima. Uočite da je i Francuska takoĎer morala
plaćati Britancima. Francuzi i Britanci plaćali su zatim Sjedinjenim Drţavama i
bankarima s Wall Streeta, a prema Dawesovu planu i Planu Young ovi su zatim
refinancirali Njemačku kako bi ona mogla dalje nastaviti otplatu. A to je sistem
kamatarenja i to je destrukcija. Ovo je, dakako, značilo da će vitalno središte Europe biti
u ekonomskoj depresiji; da će Njemačka biti ekonomski bačena na koljena te da neće biti
razvoja u Trećem svijetu, kao rezultat toga što se europski kapital šalje van. To je u
stvarnosti jamčilo da će fašizam i boljševizam biti u prednosti pred društvima koja
počivaju na srednjoj klasi, i u sebi je već sadrţavalo sjeme Drugog svjetskog rata.
Drugim riječima, ono što je izjavio lord Keynes – da će ovo nuţno biti ekonomsko
ropstvo Njemačke – bilo je apolutno točno. Bio je to način cijeĎenja Njemačke sve dok i
posljednji Nijemac ne propišti, što bi rekao Keynes.
Rezimirajmo sada sve što smo dosad prošli o versajskom sistemu:
Usporedili smo ovdje versajske aranţmane iz 1919. s aranţmanima iz Jalte 1945. godine
koji su se danas urušili. Versajski sustav imao je Ligu naroda. Tko je bio u Vijeću
sigurnosti? SAD, Britanija, Francuska, Italija i Japan. Ovo je bila Velika petorka. SAD se
čak nisu pridruţile, no Britanci su ţeljeli voditi svijet na taj način, kao kondominij. I,
dakako, u UN-u ćemo imati Vijeće sigurnosti.
26. Armilarna sfera – simbol Lige naroda : projekcija «
zemaljskog neba» - naopako izvrnuti astrolab
Prema uvjetima iz Versaillesa nastala je i Bank for International Settlements (Banka za
međunarodna poravnanja) u Baselu, Švicarska. Ta banka je i danas tamo. Danas se
općenito smatra da je ova banka moćnija negoli MMF i Svjetska banka, a moćnija je i
nego neke druge ustanove koje su sagraĎene prema sistemu Jalta nakon Drugoga
24
24
svjetskog rata. Spomenuli smo 32 milijarde dolara u reparacijama, 10 milijardi dolara u
ratnim dugovima, neizmjeran unutarnji dug svih ovih zemalja. Nakon Drugog. svjetskog
rata njemačka industrija bila je demontirana, jednostavno tako što su je raznijeli
kojekuda, prije svih su je odnosili Rusi, no iznad svega bili su tu razni uvjeti nametnuti
putem MMF-a na prijašnji kolonijalni sektor.
Nastavimo li usporeĎivati, prema Versailleu imali smo klauzulu o ratnoj krivnji, koja
kaţe da je Njemačka bila odgovorna za Prvi svjetski rat, a prema Jalti, imamo opet to
isto. Kolektivna krivnja. Svaki Nijemac odgovoran je za sve što je Hitler činio.
Karakteristične su i zemljopisne promjene koje sam upravo spomenuo. Jugoslavija je
izrazito tipičan primjer. Prema Jalti, postoje dvije Njemačke koje su ne samo dokraja
okljaštrene, već su i podijeljene.
A zatim, pogledajte Bliski istok kao primjer onoga što je to značilo za Treći svijet. U
vrijeme Lige naroda tamo su postojali mandati: Britanci su dobili mandat nad Palestinom.
To je zatim postalo Izrael. Britanski Foreign Office obznanio je u Balfourovoj deklaraciji
da će početi stvarati drţavu Izrael. To je zatim bilo uključeno u tajne britansko-francuske
Sykes -Picot sporazume, i napokon u Ugovor iz Sevresa koji je bio ugovor s Osmanskim
Carstvom.
Kamo to vodi? Prema tipičnom Jalta-aranţmanu, u beskrajne ratova Izraela protiv
arapskih drţava. Svi ti ratovi na Bliskom istoku, rat 1948., 1956., 1967., 1969., 1973., pa
rat Iran – Irak 1980. godine, onda Zaljevski rat 1991. godine... I to nas već posve
pribliţava današnjici.
Zbog ograničenog vremena ovdje nisam bio u stanju ulaziti u izvjesne poslijeratne
dogaĎaje koji su ionako bolje poznati. No, treba reći još nekoliko pojedinosti u zaključku.
25
25
Koja je svrha svega toga? Zašto su Britanci na tome toliko inzistirali? Britanci inzistiraju
na jednom svjetskom sustavu i na nekom obliku organiziranog kaosa, a to je ono što
ovdje vidite, i što je bazirano na iracionalnom principu arbitrarne moći – na Oligarhiji –
na ideji da britanska kraljevska familija, britanski Gornji dom, i britanska aristokracija –
oligarhija imaju Bogom dano pravo da vladaju kao anglo-saksonska rasa gospodara. I u
stanju su nanijeti patnju cijelom ostatku svijeta u ime ovog ludog, imbecilnog principa
vlastite moći. Dakle, svrha cijelog ovoga sistema jest uništiti čovječanstvo. Doista, moţe
se reći kako je ovo doista bilo usmjereno protiv Njemačke da bi se Nijemce drţalo
pritisnutima, da bi ih se drţalo podijeljenima, da bi se Nijemce i Ruse drţalo jedne
drugima za vratom, da bi se Francuze i Nijemce drţalo jedne drugima za vratom. Iz toga,
takoĎer, proizlazi da su i SAD podvrgnute kolonijalnoj vlasti, kako vidite.
Dakle, sve te velike nacije su poniţene, svaka na svoj način, ovim versajskim sistemom.
No, svrha toga u krajnjoj liniji je uništiti cijeli ljudski rod, jer jedan od učinaka cijelog
ovoga sistema jest siromaštvo i ekonomska zaostalost sektora u razvoju danas, što se
izravno duguje ovim versajskim i Jalta aranţmanima.
Moramo se takoĎer zapitati: što je središte zla u tom svijetu? No, dobro, jedno vrijeme
bio je to Hitler i nacisti. To je, zasigurno, bilo veoma zlo. Musolini i fašisti. Boljševička
partija prestala je postojati – Staljinova partija, Lenjinova partija, nje više realno nema.
No, mogla bi se ponovno konstituirati, čini mi se. Mao i njegovi nasljednici u Kini su još
na vlasti, no izgleda da im je budućnost zapečaćena. Tako je, na kraju krajeva, potrebno
zapitati se: koji je to pravi problem zla u dvadesetom stoljeću, zato što ispada kako
nijedan meĎu ovim problemima, u krajnjoj analizi, nije fundamentalan, osim, zapravo,
britanske oligarhije. Osim britanske geopolitičke misli. Ideje o podjeli svijeta duţ ovih
linija, i kreiranja niza ratova bez kraja i konca.
26
26
Trebamo se takoĎer prisjetiti, pogledamo li unazad na 1850-e godine, kako upravo kada
se činilo da su Britanci na samome rubu da uzmu sve, to je trenutak u kojemu izbija van
unutrašnja slabost njihova sistema. Ovaj angloamerički sustav uništava svoje neprijatelje,
to je sigurno, no svoje sponzore i svoje gazde uništit će s još većom izvjesnošću. To je
sustav koji doslovce ţdere vlastito meso - kako se to moţe vidjeti danas, kada se čini da
su Angloamerikanci spremni preuzeti cijeli svijet, no u isto vrijeme urušavaju se iznutra, i
to takvom brzinom da neće biti u stanju nametnuti bilo kakav trajniji svjetski poredak ma
kojeg tipa.
I mislim, naposljetku, za nas to znači i jest velika prilika, zato što upravo danas vlada
kompletan politički i strateški vakuum, a i ekonomski vakuum, u cijelom svijetu. Postoji
vakuum ideja, vakuum strategije, i politički vakuum. Pogledajte demokratske kandidate
za predsjednika 1992. – zvekani, patuljci – i vidjet ćete kako postoji vakuum osobnosti,
politika i ideja. Ovo je sada vrijeme da se krene naprijed i popuni taj vakuum.
Moramo iskoristiti prednost činjenice da se sistemi koji su kontrolirali svijet - u tom stilu
rečeno - ovih posljednjih 70 do 90 godina, da se oni napokon urušavaju izravno pred
našim očima, stvarajući tako velike političke prilike.
Ne moţete se danas angaţirati politički ako nemate ovakav jedan pregled – ako ne odete
natrag do Bečkoga kongresa, do 1848. godine, do britanskog guranja prema jednom
jedincatom imperiju, te do toga kako je zbliţavanje Lincolna, Aleksandra II i ujedinjene
Njemačke utjeralo Britancima takav strah u kosti da su započeli Prvi svjetski rat i stvorili
versajski sistem.
KRAJ B3
27
27
1 Lyndon LaRouche istaknuta je osoba američke političke scene, suosnivač The Schiller Instituta
s kojim je Tarpley surađivao u vrijeme nastanka ovih eseja. LaRouche se od 1976. godine nadalje
kandidirao na izborima za Predsjednika SAD-a, te je stekao nadimak 'vječni predsjednički kandidat'. Godine 1988. bio je osuđen na 15 godina zatvora pod optužbom da je sredstva od
prodaje publikacija koristio za svoju predsjedničku kampanju te da je učinio nekakve 'poštanske
prijevare'. Izašao je nakon 5 godina uz kauciju, a predsjedničku kampanju 1992. godine vodio je iz zatvora. Njegova popularnost u SAD-u porasla je s 0,05% 1976. godine na 11-22% u Virginiji,
Marylandu, Arkansasu i drugdje, a smatra ga se, između ostalog, i prominetnim zagovornikom
Pro Life pokreta te kritičarem financijskog parazitskog kapitala. S druge strane, LaRouche je i zagovornik upotrebe nuklearne energije te autor utopijskih projekata upotrebe 'naprednih
tehnologija' za postizanje mira u svijetu. Webster Tarpley se, izgleda, ponešto udaljio od 'Schiller
Instituta' oko 2000. godine a od 2001. do danas posvetio se aktivno otkrivanju uloge američkih državnih i paradržavnih službu u napadu na Twinse. (prim. ur.) 2: Sepoji - indijski vojnici u britanskoj vojsci
3 Antietam, Gettysgurg, Vicksburg su mjesta blizuj kojih su se odigrale najvažnije bitke
američkog građanskog rata.
4 O Rusima u Americi u vrijeme Građanskog rata gotovo je nemoguće naći podatke na
institucionalnim web-siteovima. Jedan među rijetkima koji to ipak spominje je ovaj:
http://civilwar.bluegrass.net/ForeignInfluences/russia.html
-ne bez mane, dakako. U donjem tekstu prevedenom s tog site-a vrijedi zapaziti apsurdno tumačenje da je ruski car sklonio svoju flotu u njujoršku luku 'kako bi izbjegao svoje zaleđene
luke!! (prev. i prim. ur.)
„Dana 11. rujna 1863 (sic! 9/11), preneraženi Njujorčani promatrali su rusku Carsku flotu kako uplovljava u njujoršku luku. Ovaj neočekivani dolazak bio je barem jednako toliko iznenađujući i
za vlade u Washingtonu, Londonu i Parizu. Govorkalo se da će se jedna rusko-američka alijansa
boriti protiv britanskih i francuskih prijetnji da će priznati Konfederaciju i intervenirati u Poljskoj. Ruski časnici i mornari bili su primljeni kao uvaženi gosti i u njihovu čast održani su
bili brojni bamketi. Predsjednik Lincoln napravio je primanje za časnike Flote u Bijeloj kući. Sve
ovo s veliko je pozornošću bilo praćeno u Engleskoj i Francuskoj.
U srpnju, poljski pokret za nezavisnost je jenjao i opasnost od europskog rata je splasnula. Ruski
Car pozvao je svoju flotu nazad kući. Da je do europskog rata ipak bilo došlo, njegovi brodovi
bili bi na sigurnom od blokade i zaleđenih luka, i bili bi slobodni krstariti morima i vrebati britanske i francuske brodove za snabdijevanje.
Jedan fascinantan podatak: Dok su se zadržavali po New York Cityju, ruski mornari bili su preneraženi životnim uvjetima koje su vidjeli po turobnim gradskim nastambama. Donirali su
4. 760 dolara svog vlastitog novca kao pomoć za olakšanje tih uvjeta.“ (cit. Web-site)
Recommended