1

Dr. sc. Željko Karaula karaula1980@gmail.com

Mile Budak i tjednik « Hrvatski narod» 1939.-1940. godine1

Sažetak: U ovom radu autor prikazuje političku orijentaciju novina «Hrvatski narod» pod uredništvom dugogodišnjeg političkog emigranta Mile Budaka nakon njegova povratka iz emigracije i njegove stavove i varijacije prema unutrašnjopolitičkim odnosima u Jugoslaviji, vodstvu HSS-a prije i nakon Sporazuma Cvetković-Maček, te, međunarodnoj konstelaciji snaga u Europi pred početak i za vrijeme prvih mjeseci drugog svjetskog rata. List je u svom jednogodišnjem djelovanju sve do zabrane u ožujku 1940. godine napadao nositelje vlasti u Jugoslaviji, posebno vodstvo Hrvatske seljačke stranke na čelu sa Mačekom, provodio «umjerenu» germanofilsku liniju, dok mu je glavni zadatak bilo propagiranje ustaških ideja i plasiranje u javnost elemenate ustaške ideologije. Klju čne riječi: tjednik „Hrvatski narod“, Mile Budak, ustaška ideologija, germanofilska linija, unutrašnji i vanjskopolitički događaji, Kraljevina Jugoslavija

I. UVOD

Promjena političkog pravca talijanske politike prema Jugoslaviji krajem 1936. godine,

koja je nakon atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. godine koji su

izveli pripadnici ustaškog pokreta pod njenim pokroviteljstvom, pala na najniže grane, značila

je i promjenu odnosa prema ustaškim političkim emigrantima na talijanskom tlu. Fašistička

Italija se odlučila za put suradnje sa Kraljevinom Jugoslavijom. Jedan od glavnih razloga za

promjenu političke orijentacije Italije prema Jugoslaviji je bojazan zbog približavanja

Jugoslavije rastućem njemačkom utjecaju, dok je talijanska politika Jugoslaviju vidjela kao

branu njemačkoj penetraciji prema Jadranu i kao isključivo područje talijanskih političkih i

gospodarskih interesa. Ustaški emigranti su tokom svog dugogodišnjeg boravka u Italiji bili

neprestano pod njezinom milosti i nemilosti, zavisno o tome kakvi su bili odnosi Italije i

Jugoslavije, tj. da li su napredovali ili stagnirali. Sklapanjem Beogradskog sporazuma 25.

ožujka 1937. godine između Italije i Jugoslavije fašistička Italija se trebala odreći svoje

1 Rad je objavljen u zborniku Dani dr. Franje Tuđmana - Hrvati kroz stoljeća: Veliko Trgovišće, (znanstveni skup 16. V. 2008.)., God. 1., 2008., 189.-213.

2

dotadašnje politike razbijanja Jugoslavije, između ostalog i pomoću ustaških emigranata.2

Članak 4. Beogradskog sporazuma izričito se odnosio na pitanje emigracije, jer se u njemu

ugovorne strane obavezuju da na svojoj teritoriji neće dozvoliti «nikakvu djelatnost koja bi

bila uperena protiv teritorijalne cjelovitosti druge ugovorne strane.»3 Između izbora prisilne

pasivizacije u Italiji ili povratka u domovinu gdje bi trebali nastaviti život «ispravnih

građana» koji je emigrantima nudila Stojadinovićeva vlada, Mile Budak, dotadašnji

zapovjednik ustaškog logora na Liparima i neformalni Pavelićev zamjenik, izabrao je put

povratka.4 Početkom srpnja 1938. godine Mile Budak se sa svojom obitelji vraća u domovinu.

Čim je stigao u zemlju Budak je želio obnoviti veze sa vođom HSS-a Vladkom Mačekom, s

kojim je nekada prijateljevao i dijelio politička stajališta. Kako prenosi Maček u svojim

memoarima, Budak ga je posjetio na njegovom posjedu u Kupincu te mu izrazio uvjerenje «

da je jedina moguća politika ona koju vodiš ti. Mussolini drži naše ljude u svojim logorima

kao pse na lancu. Kad mu treba, pusti ih malo sa lanca, a onda ih opet priveže.»5 No, Budak je

vrlo brzo promijenio mišljenje. Već nekoliko mjeseci kasnije Budak ga je ponovo posjetio

sada u Rogaškoj Slatini gdje se Maček liječio i nagovarao ga da se vodstvo HSS izjasni

otvoreno za ciljeve Osovine, jer «Hrvati ne mogu biti ponovo na strani gubitnika».6 Maček je

to kategorički odbio, što je zapravo značilo i njihov «potpuni razlaz».

II. ORGANIZACIJA I OSNIVANJE TJEDNIKA HRVATSKI NARO D

Povratkom skupine ustaških intelektualaca iz emigracije (Lorković, Budak, Oršanić) u

zemlju postavilo se pitanje načina njihovog daljnjeg političkog djelovanja. U proljeće 1939.

utemeljena je organizacija Uzdanica, kao udruga za međusobnu ispomoć uhićenih ustaških

2 Bogdan KRIZMAN, Vanjska politika jugoslavenske države 1918.-1941., Školska knjiga, Zagreb, 1975., Denis MACK SMITH, Mussolinijevo Rimsko carstvo, Globus, Zagreb, 1980., Jacob HOPTNER, Jugoslavija u krizi 1934.-1941., Rijeka, 1972., Živko AVRAMOVSKI, Balkanske zemlje i velike sile 1935.-1937. Od talijanske agresije na Etiopiju do jugoslavensko-italijanskog pakta, Beograd, 1968., Vjekoslav BRATULIĆ, Politički sporazumi između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS odnosno Jugoslavije nakon Rapalla, Jadranski zbornik, 6., Rijeka-Pula, 1966., 5.-70., Dnevnik grofa Ciana, Zagreb, 1948., Milan VANKU, Mala Antanta 1920.-1938., Titovo Užice, 1969. 3 Bogdan KRIZMAN, isto, 96.-97. 4 U historiografiji postoji prijepor o razlozima Budakovog povratka u Hrvatsku. Dok neki podaci govore da je to učinio sa Pavelićevim znanjem i privolom, drugi opet sugeriraju «privremeni» politički razlaz Budaka sa Pavelićem. Pogledati u: Ljubo BOBAN, Nekoliko izvještaja o povratku Mile Budaka iz emigracije (1938), Zbornik HIS, Slavonski Brod, 7-8.,1970.,507.-523., Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Zagreb, 2001., 34.-35. 5 Ivo PERIĆ, Vladko Maček-politički portret, Zagreb, 2003., 206. 6 Isto, 207.

3

intelektualaca. Uzdanica je razvila veliku kulturnu djelatnost. Uz novčanu pomoć7 Mile

Budak8 je pokrenuo tjednik Hrvatski narod koji se počeo tiskati u otprilike 80.000 primjeraka.

Sredinom veljače 1939. zagrebačko novinstvo je bilo bogatije za još jedan list. Članci i prilozi

u Hrvatskom narodu nastojali su pokriti sve teme i probleme hrvatskog javnog i političkog

života. List je izlazio na osam stranica velikog novinskog formata. Velika pozornost u listu

davana je unutrašnjopolitičkim i vanjskopolitičkim zbivanjima, hrvatskom gospodarstvu,

kulturi i ekonomiji, raznim dopisima iz krajeva Hrvatske, a posebno je praćeno stanje u Bosni

i Hercegovini koja je smatrana sastavnim dijelom Hrvatske.9 Čini se da su prvi brojevi lista

uglavnom slani pretplatnicima, a dio onim ustanovama za koje se mislio da bi se mogli

pretplatiti. Poslije je razvijena mreža povjerenika u Zagrebu i ostalim dijelovima Hrvatske i

Bosne i Hercegovine koji su neposredno širili list.10 Prema Ivanu Oršaniću, koji je bio

politički urednik Hrvatskog naroda, u listu je bila prisutna germanofilska linija, koju je on

nastojao ublažiti. Glavni nositelj te linije bio je Slavko Kvaternik, s kojim se on zbog toga

sukobljavao, ali ga je u zaštitu uzimao Budak, koji po Oršaniću nije bio takav „neuračunljivi

germanofil kao Kvaternik“.11

Evo kako je Budak opisao izlazak lista Hrvatski narod u zapisniku o saslušanju kod

Odjela za zaštitu naroda (OZNA) poslije rata, kao okrivljenik:“ Kako je bilo mnogo

nezadovoljnika sa Seljačkom strankom, a i sa Bućevim12 djelovanjem, ja sam sa nekoliko

7 Čini se da je glavnu financijsku pomoć za izdavanje lista dao Vladimir Košak, istaknuti financijski stručnjak i tajni zaprisegnuti član ustaške organizacije od 1936. godine, koji je kasnije postao ministar u NDH, te su novine pisale da je Košak bio „jedan od glavnih pokretača lista „Hrvatski narod“ kojemu je dao financijalnu osnovu.“ Vidi više o tome: Mario JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Školska knjiga, Zagreb, 2006., 526.-528. 8 Mile Budak (1889.-1945.) književnik i političar. Prije prvog svjetskog rata urednik Mlade Hrvatske. Zaposlio se u odvjetničkoj kancelariji kod A. Pavelića, te ulazi u Hrvatsku stranku prava. Nakon odlaska Pavelića u emigraciju preuzima vodstvo HSP-a i pristupa Seljačko demokratskoj koaliciji (SDK). Nakon pokušaja atentata na njega 1932. godine emigrira u Italiju gdje postaje Pavelićev doglavnik i zapovjednik svih ustaških logora u Italiji. Nakon povratka postaje urednik Hrvatskog naroda. Stvaranjem NDH postaje ministar bogoštovlja i nastave, a u rujnu 1941. imenovan je veleposlanikom NDH u Berlinu. Kratko je postao i ministar vanjskih poslova NDH. Britanske vojne vlasti ga krajem rata izručuju Jugoslaviji 1945. godine gdje ga Vojni sud II jugoslavenske armije osuđuje na smrt. Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.-1945., Minerva, Zagreb, 1997., 53.-55. 9 Mario JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb, Školska knjiga, 2006., 528 10 Isto, 533 11 Ivan ORŠANIĆ, Moj nacionalizam i ustaštvo, republika Hrvatska, Buenos Aires, XXV, 10, travanj 1975., 55. 12 Stjepan, Buć ( Dubrovnik, 1888.- Munchen, 1975.), političar i publicista. Studij prava završio u Zurichu gdje je i doktorirao. Otvara u Zagrebu odvjetnički ured i započinje političku djelatnost. U početku pristupa HRSS-u te postaje narodni zastupnik i član Glavnog odbora HRSS, no zbog neslaganja sa politikom S. Radića oko ulaska u beogradsku vladu 1925. godine izbačen iz stranke. Pristupa Hrvatskoj stranci prava (HSP) na čijoj listi je opet izabran za zastupnika. Za vrijeme diktature ostaje u zemlji i pokušava obnoviti rad HSP, što mu ne uspjeva. Pokreće tjednik Nezavisnost 1938. godine te se po pitanju odnosa prema HSS-u razilazi sa Budakom, jer je bio za umjerenu liniju. Osnivač nacionalsocijalističke stranke 1940. godine, te pristaša pronjemačke politike. Jače se angažira u politici NDH tek 1943. godine kada je izabran za člana Odbora za ponovno vraćanje Dalmacije NDH. Nakon 1945. emigrirao, te nalazi utočište u Njemačkoj. Jedna od središnjih osoba organizacije Hrvatski narodni otpor što ga je u zapadnoj Njemačkoj osnovao Branimir Jelić. Godine 1960. dolazi do rascjepa odbora i Buć se

4

prijatelja pokrenuo list „Hrvatski narod“ veljače 1939. god. Zastupajući u njemu gledište

apsolutnog ostvarenja hrvatske državnosti. Oko lista su se naglo okupile pristaše. Pristaše

ranije stranke prava su bile nezadovoljne sporazumom Maček-Cvetković i to se

nezadovoljstvo izrazilo u velikoj tiraži lista, iako su svi bili učlanjeni u HSS, osim najstarijih

pravaša. I na visokim položajima državne uprave je bilo ličnosti koje su odobravale naš rad.

Mi tada nismo još formalno provodili ustaške organizacije, ali je u Zagrebu postojala

pripomoćna zadruga „Uzdanica“ čiji su članovi bili sve ustaše. (…) U „Hrvatskom narodu“

mi smo zastupali politiku oslanjanja na Osovinu s razloga, što su sve druge sile bile u

savezničkim odnosima sa biv. Jugoslavijom, te nam izbor nije preostajao. Akcionog odbora za

našu akciju nije bilo, već su se hvatale veze, da u svakom mjestu upoznamo ljude, (…). To je

zapravo bio zametak (ustaške) organizacije u zemlji, a evidenciju o tim ljudima imali smo u

upravi „Hrvatskog naroda“. Koliko ja znam nitko nije podržavao tada veze sa službenim

predstavnicima osovinskih sila“.13 Prema Jelić-Butić Hrvatski narod je u stvari bio legalno

ustaško glasilo koje je okupilo najradikalniji dio desno orijentirane hrvatske inteligencije,

dajući njenoj djelatnosti izrazitije političko obilježje.14

III. POLITI ČKA ORIJENTACIJA TJEDNIKA HRVATSKI NAROD

«Samo je ime našega lista već cijeli program. Nijesmo ni stranka ni pokret ni savez

stranaka…..Mi smo čestice svojega dragoga cijelog hrvatskog naroda….. ali ne ćemo da

budemo čestice čestica, kada smo živi dio velike cjeline, koja je u prodornom gibanju od

1102.»15 Ovim riječima je glavni urednik Mile Budak počeo 9. veljače 1939. godine izdavanje

tjednika Hrvatski narod. Odmah se primjećuje želja uredništva da se na Hrvatski narod gleda

kao na opće hrvatsko glasilo, a ne glasilo jedne stranke. Na načelima »Zrinskog i Frankopana,

Starčevića i Kvaternika, Antuna i Stjepana Radića» osnovani tjednik poziva na

«oživotvorenje političkih načela i nauke oca domovine Ante Starčevića».16 Dr. Mile Budak je

sa svojim pristašama odvojio. Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.-1945., n. dj. 52.-53. U konkretnoj političkoj situaciji nije bilo većih suprotnosti između Buća i Budaka, barem se u javnosti nije stjecao dojam nekog nejedinstva. 13 Hrvatski državni arhiv (HDA), RSUP SRH, SDS, 013.0/52, kutija 25., Dosje Mile Budaka, Fond Mile Budaka, zapisnik o saslušanju od 26. V.1945., 6.-7. Cjeloviti tekst zapisnika i još neke druge dokumente donio je Ivo PETRINOVIĆ, Mile Budak – portret jednog političara, Književni krug, Split, 2002., 165.-230. 14 Fikreta JELIĆ-BUTIĆ, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941/1945., Liber i Školska knjiga, Zagreb, 1977., 48 15 «Naša prva riječ», Hrvatski narod, 9. II.1939.,1. 16 Isto.

5

bio glavni urednik tjednika do njegovog nasilnog utrnuća, a Slavko Kvaternik,17 Mladen

Lorković,18 Mirko Puk,19 Stijepo Perić20 i politički urednik Ivan Oršanić21 uz ostale anonimne

suradnike činili su glavninu redakcije. Poznanstvo ovih ljudi sezalo je u početke 30-tih

godina. Prema Goldsteinu Hrvatski narod bio je novina za bolje informiranu i obrazovanu

publiku. Najznačajnije obilježje uređivačke politike bila je oporba prema režimu u Beogradu,

jasan antikomunistički stav i kritika isuviše „meke“ Mačekove politike.22

Pad Stojadinovićeve vlade Hrvatski narod nesumnjivo je objašnjavao nerješavanjem

«hrvatskog pitanja» koje je ta vlada sebi uzela za primaran zadatak. Ističe se da je

Stojadinović samo jedna karika više u lancu srbijanskih političara, «čuveni «virtuoz» i

političar (…) koji je slomio kičmu kao i mnogi i premnogi prije njega» u rješavanju hrvatskog

položaja u karađorđevićevoj monarhiji.23 Iako je pozdravljao pad Stojadinovića i dolazak

njegovog ministra Cvetkovića na čelo nove vlade kao korak naprijed Hrvatski narod je

upozoravao da se «hrvatsko pitanje» ne može još više odugovlačiti kao što se to dosad radilo, 17 Slavko Kvaternik, (1878.-1947.), rođen u kotaru Vrbovsko u građanskoj obitelji. Rano se opredijelio za vojnički poziv, gdje napreduje, tako da je početkom 1918. godine postavljen na čelo glavnog stožera 55. (155) pješadijske divizije. Godine 1920. u novoj vojsci Kraljevine SHS nakon početnog namještenja na mjesto komandanta puka u Celju je «neočekivano» umirovljen. Nakon vojnog umirovljenja postaje građanski činovnik (neko vrijeme ravnatelj bankovne zadruge Hrvatski radiša) te se početkom 30-tih godine pridružuje ustaškom pokretu. Od svibnja 1934. do kolovoza 1935. bio je interniran u mjestu Raže u Crnoj Gori te Peći na albanskoj granici. 10. travnja 1941. godine proglašava «uskrsnuće» NDH na zagrebačkom radiju dok su Nijemci ulazili u Zagreb. Zbog svojih zasluga je imenovan Vojskovođom NDH i glavnim zapovjednikom i ministrom Hrvatskog domobranstva i oružništva NDH. Kasnije je imenovan i doglavnikom u Glavnom ustaškom stanu. Nakon sukoba sa Pavelićem oko političkih koncepcija krajem 1942. godine razriješen dužnosti. Poslije kapitulacije NDH izručen jugoslavenskim vlastima i poslije suđenja pogubljen 1947. godine. Vojskovođa i politika: sjećanja Slavka Kvaternika, uvod i urednik Nada Kisić-Kolanović, Zagreb, Golden marketing, 1997. 18 Mladen Lorković (1909.-1945.) rođen u Zagrebu. Pristupio revolucionarnoj frakciji hrvatske omladine nakon atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, te ubrzo otišao u emigraciju (Njemačka).Nakon povratka 1939. godine postaje suradnik u «Hrvatskom narodu» i autor knjige «Narod i zemlja Hrvata». Poslije osnutka NDH postaje ministar vanjskih poslova. Nakon neuspjelog «puča» Vokić-Lorković, zatočen u logoru Jasenovac gdje je početkom svibnja 1945. godine i ubijen. Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Mladen Lorković - ministar urotnik, Zagreb, Golden marketing, 1998. 19 Mirko Puk (1884-?1945), dugogodišnji odvjetnik u Glini. Rano pristupa ustaškom pokretu. Za vrijeme NDH bio je prvi ministar pravosuđa. Podržavao je radikalnu liniju ustaštva za obračun sa svim protivnicima. Jedno vrijeme glavni ravnatelj Ustaškog nakladnog zavoda. Tijekom povlačenja vlade NDH prema Austriji najvjerovatnije pogubljen kod Škoflje Loke u Sloveniji. Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.-1945., n. dj., 333.-334 20 Stjepo Perić (1896.-1954), odvjetnik i diplomat. U siječnju 1933. odlazi u emigraciju i pristupa ustaškom pokretu. Prilikom povratka u domovinu 1937. godine bio je određen za organiziranje ustaškog pokreta u Dalmaciji. Nakon osnutka NDH prvi njezin veleposlanik u Italiji, a zatim kraće vrijeme veleposlanik u Bugarskoj. Krajem 1943. godine imenovan ministrom vanjskih poslova NDH, a zbog prosvjeda zbog njemačkih zločina u Sinju koje je počinila SS-divizija Prinz Eugen, Pavelić ga je krajem travnja 1944. godine smijenio. Poslije rata otišao u Argentinu. Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.-1945., n. dj., 316.-317. 21 Ivan Oršanić (1904.-1968.) publicista i političar, rođen u Županji. Dugogodišnji urednik Hrvatske smotre. Tokom rata zapovjednik Ustaške mladeži i jedan od najpovjerljivijih Pavelićevih suradnika. U emigraciji osniva Hrvatsku republikansku stranku kojoj je predsjednik sve do smrti. Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.-1945., n. dj., 302.-303. 22 Ivo GOLDSTEIN, Židovi u Zagrebu 1918.-1941., Novi Liber, Zagreb, 2004., 526. 23 «Uzroci pada Stojadinovićeve vlade», Hrvatski narod, 9. II.1939., 3.

6

jer se stvari u «svijetu ne ponavljaju (…) te se u današnjim vremenima može lako dogoditi, da

se zagovornici stare taktike ipak jednom prevare».24

Sljedećih mjeseci Hrvatski narod je vrlo detaljno pratio tijek pregovora između

Mačeka i Cvetkovića koji su formalno počeli početkom travnja 1939. godine. Tijekom

proljeća i ljeta 1939. godine u velikom broju članaka u Hrvatskom narodu se prigovara što se

uopće pregovara sa vladom, srbijanskim političkim krugovima, te bliska suradnja HSS-a sa

Samostalnom demokratskom strankom (SDS). U početnim mjesecima izlaženja lista su

napadi na beogradske vlasti bili izraženiji od napada na HSS, no takvo se stanje mijenjalo

zavisno od razvoja pregovora između Mačeka i Cvetkovića. Već na početku procesa

pregovora između Hrvata i Srba Hrvatski narod se pita da li se pokreće rješavanje «hrvatskog

pitanja» zbog njega samoga ili su tome stoje drugi razlozi. Svjesno unutrašnjeg alarmantnog

stanja u zemlji, a i vanjskopolitičkih okolnosti u Europi uredništvo prenosi govore iz

beogradske skupštine, pri čemu daje naglasak na one koji oslikavanju dramatičnost situacije.

Tako se prenosi govor dr. Čubrilovića, predstavnika stranke zemljoradnika, koji kaže da nas

«događaji iznutra i izvana tjeraju da postupamo što brže, jer Hrvati neće dugo čekati svoja

prava (…) oni će ih tražiti, a ako ih ne dobiju, oni će to svoje pravo oteti.»25

U prvo vrijeme dok su stavovi vodstva HSS-a u pregovorima sa predsjednikom vlade

Dragišom Cvetkovićem (kurirom krune) bili čvrsti u tome da budućoj hrvatskoj jedinici treba

da pripadne cijela ili barem veći dio Bosne i Hercegovine, jer po riječima potpredsjednika

HSS-a Jurja Šuteja „između velikog broja Hrvata katolika i Hrvata muslimana ne postoji u

tom pogledu nikakva razlika te (…) htjeli oni ili ne htjeli, prisilit ćemo ih da nam predaju naše

područje“,26 Hrvatski narod je podržavao i podupirao ovakve stavove. I u listu HSS-a

Hrvatskom dnevniku primarno je prevladavala „teritorijalna retorika“, jer je list tvrdio da u

slučaju da Bosna ne bude autonomna, treba se donijeti odluka o prostorima „Vrbaske, Drinske

24 «Mi nemamo ništa protiv toga da Stojadinovićeva taktika doživi svoj definitivni slom», Hrvatski narod, 24. II.1939., 2. 25 «Hrvatsko pitanje pred beogradskom skupštinom», Hrvatski narod, 10.III 1939., 3. 26 Mirko GLOJNARIĆ, Borba Hrvata (1919.-1939.), Zagreb, 1940., 302.-310. O stavovima i varijacijama vodstva HSS-a prema pitanju Bosne i Hercegovine vidi: Ljubo BOBAN, Sporazum Cvetković-Maček, Institut društvenih odnosa, serija I, monografija 5., 1965., Isti, Maček i politika HSS-a od 1928. do 1941., Zagreb, Liber, knjiga I. II., 1974., Tomislav IŠEK, Hrvatska seljačka stranka u Bosni i Hercegovini 1929. -1941., Institut za istoriju, Sarajevo, 1991., Dana BEGIĆ, Pokret za autonomiju BIH u uvjetima sporazuma Cvetković - Maček, Prilozi, 2., 1966., 177.-191., Perko VOJINOVIĆ, Vrbaska banovina u koncepcijama sporazuma Cvetković- Maček, Jugoslavenski istorijski časopis, Beograd, 1980., 1-2., 85.-105. U cilju svojih zahtjeva za teritorijalnim proširenjem vodstvo HSS-a se često koristilo Muslimanskom organizacijom HSS-a (MO HSS) kao znakom podrške većine muslimana Bosne i Hercegovine politici dr. Mačeka, iako je ta organizacija okupljala samo manjinski dio muslimanskog korpusa, te je opredjeljenje muslimanskog puka većinom bilo daleko od onog kursa kako ga je interpretirao dr. Maček i vodstvo HSS-a.

7

i Zetske banovine, (…) jer je neosporno da je veliki dio toga područja pripada Hrvatskoj.“27 U

cilju teritorijalnog proširenja Banovine Hrvatske korišteni su i ekonomski zahtjevi jer „ovakva

Hrvatska u sadašnjem opsegu ne može opstati jer su joj „potrebni još neki krajevi za vlastitu

gospodarsku izgradnju, posebno prirodna bogatstva Bosanske krajine“.28 Pitanje pripadnosti

Bosne i Hercegovine imalo je za posljedicu i održavanje skupova pod pokroviteljstvom HSS-

a i nekih desnih akademskih studenskih organizacija pod okriljem hrvatske desnice, poput

KAD „August Šenoa“, HAKD „Domagoj“, sveučilišni pododbor Matice Hrvatske, Hrvatsko

muslimanski akademičari „Narodne uzdanice“ koji su krajem travnja 1939. godine u Zagrebu

održali skup povodom glasina da bi se Bosna i Hercegovina imala odvojiti od ostale Hrvatske

ili da se jedan njezin dio prepusti doseljenom nehrvatskom elementu. Sveučilištarci su tražili,

za razliku od vodstva HSS-a koje je bilo u tom pitanju fleksibilnije da „na damo Bosnu i

Hercegovinu dijeliti (…) jer ona u sklopu Hrvatske zauzima odlučan položaj. Ona je jezgra,

središte i glavno uporište hrvatskog teritorija (…) dok su muslimani Hrvati najčišći dio

hrvatskog naroda“. I samo predavanje na skupu Muhameda Hadžijahića te Ivana Nevstića

dokazivalo je političko opravdanje hrvatskog karaktera ovih zemalja, hrvatskog državnog

prava i hrvatskog životnog prostora.29

Sporazum se u gotovo svim člancima spominje kao nužnost bez kojega nema izlaza iz

sadašnje situacije. Kako je rješavanje «hrvatskog pitanja» i stvaranje jedne neovisne jedinice

značilo i novo ustrojstvo Kraljevine, Hrvatski narod je isticao da on ne želi nikakvo miješanje

«hrvatskog pitanja» sa srpskim ili nekim drugim. « Mi stojimo na stanovištu da svaki narod

ima pravo potpuno urediti svoju kuću (…). Nama Hrvatima je sasvim svejedno kao će Srbi

urediti svoj život (…) mi ne želimo kompliciranje «hrvatskog pitanja» nekim drugim

pitanjem».30 Pri tome je Budak naglašavao svoju antijugoslavensku orijentaciju na idejnoj

osnovi, kao u svom odgovoru Milanu Ćurčinu31 na njegov članak u „Novoj Europi“ „Ja sam

Srbohrvat“, da je „sporazum lijepa riječ, ali nije svaki sporazum lijep. Ta i kapitulacija je

sporazum. Ako se zbilja želi lijep i pravedan sporazum, treba znati priznati u čemu je spor.“

Po Budaku spor je u ideji jugoslavenstva koja nije kompromitirana po nekim „političkim

špekulantima“ jer se „jugoslavenstvo kompromitiralo samo po sebi, po unutarnjoj logici i

dinamici svog razvitka. (…) Jalov je to posao prebacivati krivnju za slom jugoslavenstva na 27 Hrvatski dnevnik, 10. XI. 1939., 2. 28 Hrvatski dnevnik, 30. I. 1940., 2. 29 Ferdo ČULINOVIĆ, Jugoslavija između dva svjetska rata, knjiga II., 1961, Zagreb, 223. 30 «Agitacija naših protivnika», Hrvatski narod., 17. III. 1939., 4. 31 Milan Ćurćin (1880. Pančevo - 1960. Zagreb.), književnik i publicista. Studirao u Beču germanistiku i slavistiku. Kao docent na beogradskom sveučilištu bavio se južnoslavenskom narodnom predajom i poezijom. U periodu od 1920. do 1940. bio glavni urednik časopisa „Nova Europa“ koji je zastupao projugoslavenske stavove. Hrvatski biografski leksikon, knjiga III, Zagreb, 1993., 172.-173.

8

pojedinca. Ako se dakle želi ukloniti spor, treba najprije ukloniti klicu spora,

jugoslavenstvo.(…) jer Hrvati i Srbi se mogu jedni s drugim sporazumjeti samo kao narod s

narodom.“32

Kako je tijek pregovora između Mačeka i Cvetkovića postajao sve jasniji i konkretniji

Hrvatski narod je jasno davao do znanja svojim čitaocima koja je veličina odgovornosti na

plećima V. Mačeka i HSS-a. Tako M. Budak u svom naslovnom članku «Povijesna

odgovornost» piše da se je moglo «griješiti i u abesinskom i u austrijskom i u češkom i u

španjolskom pitanju, ali se ne smije pogriješiti u – hrvatskom pitanju!»33 Uskoro je Hrvatski

narod pojačao kampanju u kojoj je smatrao da sporazum sa beogradskim vlastodršcima nije

potreban jer prema Budakovim riječima „ Skoro je neumjesno govoriti, da treba praviti neki

sporazum, jer ne postoji nikakav nesporazum: sve su vlade do sada posve svjesno, bez ikakve

zabune, činile sve što je Hrvatima bilo krivo i nepravedno, a što je uspješno produbljivalo jaz

medju nama. Kakav tu sada treba sporazum, kada je dovoljno, da se svak počinje baviti samo

svojim poslovima i da ne zasjeca plugom u susjedovu oranicu!?.“34 Koristeći se uzavrelom

političkom situacijom u toku pregovora grupa oko Hrvatskog naroda počela je propagirati

pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, čime je počela propaganda za teritorijalne izmjene

u duhu ustaške koncepcije poimanja „hrvatskog pitanja“. Prema Bobanu Budak je izričito

tražio od Mačeka da ne dopusti da dođe do diobe Bosne i Srijema.35 U isto vrijeme pojavila se

knjiga „Narod i zemlja Hrvata“ u izdanju Matice Hrvatske koju je napisao Mladen Lorković

jedan od stalnih suradnika Hrvatskog naroda.36 U knjizi je velika pozornost dana granicama

Hrvatske, a autor je naglasio da je novostvorena banovina Hrvatska samo „djelomično

rješenje hrvatskog pitanja“, jer su u Banovini Hrvatskoj okupljeni samo oni krajevi u kojima

katolički Hrvati čine većinu, dok su područja islamskih Hrvata gotovo beziznimno ostala

izvan Banovine Hrvatske„.37

Poslije sklapanja sporazuma Cvetković – Maček 26. kolovoza 1939. godine kojim je

stvorena Banovina Hrvatska, osim Hrvatskog naroda napadi protiv sporazuma vršeni su i

raspačavanjem letaka u kojima se optužuju Maček i vodstvo HSS-a da „spašavaju

Jugoslaviju“, te da su pod firmom sporazuma „prodali hrvatski narod“. U tim lecima posebno

je zapažena Budakova izjava pod naslovom „Lajbek je zakopčan“ u kojemu se ističe pogrešno

32 „Mi nismo Srbohrvati!“, Hrvatski narod, br. 23., 1939. 33 «Povijesna odgovornost», Hrvatski narod, 21.IV 1939., 1. 34 Hrvatski narod, 24. II 1939., 2. 35 Ljubo BOBAN, Sporazum Cvetković-Maček, 271.-272. 36 Mladen Lorković je u Hrvatskom narodu pisao pod pseudonimom Junius. 37 Mladen LORKOVIĆ, Narod i zemlja Hrvata, Marijan tisak, Split, 2005. (reprint izdanja iz 1939. godine).

9

Mačekovo gledanja na međunarodnu politiku, jer je Maček sebi u zadatak „stavio spašavanje

jugoslavenske koncepcije u punom njenom opsegu, jer će se samo u njoj moći i on spasiti od

vanjskih neprijatelja.“ Isto tako neki leci su bili znatno oštriji. Tako jedan pod naslovom

„Mačekova slobodna Hrvatska“ piše da Maček više voli bijelog Orla Karađorđevića nego čast

i slobodu hrvatskog naroda, te da se time odustaje od samostalne države, te u suštini znači

„politi čku kapitulaciju“. 38

Hrvatski narod je osim što je bio politički tjednik, ispunjavao i svoje druge uloge. Uz

to što je bio «politički centar» za sve listove sličnih provenijencija koji su izlazili u Hrvatskoj

i Bosni, na neki način on je uz udrugu Uzdanica postao «zametak (ustaške) organizacije u

zemlji, gdje su se hvatale veze sa ljudima, s kojima kako to kaže Budak u «odlučnom času

možemo računati (…), a evidenciju o tim ljudima imali smo u upravi Hrvatskog naroda.39

U svojoj težnji da Hrvatski narod predstave kao građansko, napredno glasilo

uređivačka politika nije dozvoljavala tekstove u kojima se ispoljava radikalni antisemitizam.

Ipak antisemitskih članaka je bilo, ali su većinom orijentirani na gospodarsku tematiku, gdje

se napadaju vlasnici tvornica, Židovi, koji eksploatiraju svoje radnike, Hrvate, ili ih drže u

teškom egzistencijalnom stanju. Kao jedan od razloga za takvu politiku uredništva, gdje u

listu nema agresivnog antisemitizma, Goldstein navodi da je list tiskan u štampariji

„Tipografije“ koja je bila u židovskom vlasništvu. 40 Međutim, čini se da među uredništvom i

suradnicima toga lista nisu tada prevladavali snažniji antisemitski nazori, te su antisemitski

članci bili vrlo rijetki.41 Tako se u jednom članku prebrojavaju nehrvati što se nalaze u

hrvatskim glazbenim ustanovama u Zagrebu, pri čemu ispada da ima previše Židova u

hrvatskoj glazbi, te da oni njeguju „tuđinski duh“. Na primjer u Zagrebačkoj filharmoniji koja

na čelu ima „ovakovu upravu: g Arany-a, Fabri-a, Grafa itd.ta filharmonija bojkotira rad i

djelovanje petnaestak hrvatskih skladatelja i koncertnih umjetnika samo zato jer su svi oni

napisali da im je dosta tuđinskog duha i nesusretljivosti od strane te ustanove.“42 U drugom

38 Fikreta JELIĆ-BUTIĆ, Prilog proučavanju djelatnosti ustaša do 1941. godine, Časopis za suvremenu povijest, 1.-2., 1969., Zagreb, 83. 39 IVO PETRINOVIĆ, isto, Zapisnik o preslušanju okrivljenog Mile Budaka, 26.V.1945., 7. 40 Ivo GOLDSTEIN, Židovi u Zagrebu 1918.-1941., Novi Liber, Zagreb, 2004., 528. 41 Mario JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb, Školska knjiga, 2006., 533. Jareb je istražio dokumente iz procesa koji je vođen poslije rata protiv vlasnika „Tipografije“ Dragutina i Milana Schulhofa koji su osuđeni na gubitak nacionalne časti, prisilan rad i konfiskaciju cjelokupne imovine. Na izravno pitanje suca zašto je optuženi kao Židov (Dragutin Schulhof) mogao dopustiti da se kod njega štampa jedan antisemitski list, na što je on odgovorio da on nikada „nije čitao „Hrvatski narod“, te mu nije bio poznat njegov politički pravac.“ Shulhofovima je jedini kriterij za prihvaćanje nekog lista za tisak bilo redovito plaćanje. Isto. 42 „U čijim se rukama nalaze hrvatske glazbene ustanove?“, Hrvatski narod, 10. III. 1939., 4.

10

slučaju donosi se izvod iz jednog pisma iz Dalmacije u kojoj jedan stranac kada je naručio

doručak uzeo dvije kocke šećera, umotane u fini papirić, i prije nego što je odmotao šećer,

pročitao natpis tvrtke na papiriću i odmah progovorio na svom jeziku „I ovaj nije Hrvat“, (…)

na što je još rekao „Hrvati rade, a tudjinci jedu“. 43

I Budak se u svom članku „Nekoliko misli o uređenju Hrvatske“ zalaže za stvaranje

nekog idealnog društva zasnovanog na vrijednostima hrvatskog sela,“ ali zbog toga po njemu

treba „promjeniti trgovački zakon koji je stvoren za krštene i nekrštene Židove, koji sami sebe

nazivaju privrednicima, a da nijesu nigdje i nikada privrijedili – što znači: proizveli, stvorili! –

niti prebijena novčića, već samo poskupljivali sve seljačke proizvode.“44 U istom članku

Budak se užasava što neki Schlesinger gradi crkvu.45 Konačno vijesti iz Njemačke o

deportacijama Židova donose se uredno bez ikakva komentara.46 Navodi se i slučaj hrvatskih

radnika u jednoj tvornici vagona u Slavonskom Brodu, koji su u teškom stanju, jer ih

eksploatiraju četvorica Židova“.47 Preuzimane su i formulacije iz fašističke propagande o

židovskom kapitalu kao uzročniku rata pa se tako navodi pod perom Ivana Oršanića da

„internacionalno žido-kapitalističko vodstvo određuje jednom pacifizam, drugi put obračun, a

radništvo misli da se time rješava njegov problem.“48 U nekim navodima se opaža i rasistički

oblik antisemitizma, kada Budak navodi zahtijevajući borbu protiv kapitalizma i komunizma

konstatira da su „vođe i jednima i drugima – isti! Nijesu, doduše, isti ljudi, ali je ista krv, isto

podrijetlo, ista rasa, koja imade svoje težnje i ciljeve, pa ide za njima posve svijesno i

proračunato, po odredbama svoje krvi koja ih kroz stoljeća vodi i ravna.“49

No, ima i kontraprimjera kada Hrvatski narod prenosi članak iz lista Katolički tjednik

koji je izlazio u Sarajevu gdje stoji da je danas „došlo do velikih protužidovskih pokreta i

akcija na sve strane. Nijesu oni nemotivirani. Mnogo je toga neopravdano, ali mnogo je i

opravdano. To je reakcija na židovsku akciju. Bezobzirna i silovita akcija na neskrupuloznu i

besavjesnu akciju. Gdje ona prevršuje granice i dira u moralna načela treba je požaliti,

otkloniti i osuditi. Ali treba je i razumjeti.“50

43 „Hrvati rade, a tudjinci jedu“, Hrvatski narod, 17. III. 1939., 4. 44 Ivo GOLDSTEIN, n. dj., 527. 45 Ivo GOLDSTEIN, Antisemitizam u Hrvatskoj, Zbornik „Zna li se 1941.-1945.“ – antisemitizam, holokaust, antifašizam, Zagreb, Židovska općina Zagreb, 1996., 49. 46 Hrvatski narod, 25. I. 1940., 2., Ivo GOLDSTEIN, Antisemitizam u Hrvatskoj, n. dj., 50. 47 Isto. 48 „Medjunarodni savez kapitalizma i proleterijata“, Hrvatski narod, 2. VI. 1939., 1. 49 „Nekoliko misli o uređenju Hrvatske“, Hrvatski narod, 46-47., 1939., 16. Radi se o Lavu Trockome i Rockefelleru, koje i Budak navodi, osobe židovske vjere. 50 „O antisemitizmu“, Hrvatski narod, 31. III 1939., 4.

11

Ovakva orijentacija Hrvatskog naroda oko židovskog pitanja kasnije za vrijeme NDH

je vrlo zamjerena Budaku, tako da je i u izvještaju policijskog atašea njemačkog poslanstva

Hansa Helma koje je on slao u Berlin istaknuto da je Hrvatski narod „štampan u jevrejskom

poduzeću „Tipografija“ i da u njemu nikada Jevreji nisu napadnuti.51

Međutim, takvo pisanje Hrvatskog naroda s antisemitskim naglaskom nije samo

karakteristično za te novine, već odražava određeni zaokret koji se dogodio u hrvatskom

novinstvu, kada je pod njemačkim pritiskom jugoslavenska vlada Cvetković-Maček bila

prisiljena na uvođenje nekih antižidovskih uredbi.52 Tako je «Hrvatski dnevnik» glasilo HSS-

a povodom uvođenja uredbe numerus clausus za Židove, koja znači da se broj židovskih

studenata i učenika mora svesti na postotak Židova u ukupnom stanovništvu, donio komentar

u kojemu se brani taj potez vlade (u kojoj participira HSS-op.a.) jer nakon uvođenja «ove

uredbe ne će se više događati, da domaći sinovi ostanu bez namještenja, dok njihovi

saučesnici Židovi zauzimlju položaje u mnogo većem broju, nego što im pripada». Sugerira se

da Židovi imaju svoje «ideale, različite od ideala ostalih državljana».53 Na takvo pisanje

židovska zajednica i njezine novine «Židov» uopće nisu reagirali, jer su procijenili da im

javna pozivanja na ravnopravnost neće pomoći.54

Osim „židovskog pitanja“ Hrvatski narod je često iznosio podatke i o položaju Hrvata

u državnim službama. Ističe se položaj Hrvata željezničara koji su posvema zapostavljeni u

službi i isključeni sa svih viših pozicija, zadržavaju im se promaknuća, te su kažnjavani

raznim premještajima, otpustima itd. Navodi se da na sarajevskom željezničkom ravnateljstvu

ima 30 strojevnih inžinjera, a među njima nijedan Hrvat, dok među šefovima od četvorice

samo je jedan Hrvat. Od 22 šefa većih stanica samo 4 su Hrvati, no tako bismo „mogli u

nedogled ovu žalosnu statistiku, dovoljno je reći samo ovo, od 63 viša položaja zauzimaju

Hrvati - 7 mjesta.“55

Mile Budak je radi propagiranja svojih ideja često održavao i predavanja u hrvatskim

gradovima. Tako je u gradu Bjelovaru na predavanju pod naslovom „Navik on živi, ki zgine

51 Mile Budak – o sebi, i drugi o njemu, urednik Darko Sagrak, Zagreb, 2006., 349. Tu se donosi dio izvještaja iz povjerljivog fonda Hansa Helma iz Hrvatskog državnog arhiva, koji su kasnije prevedeni na srpski jezik za potrebe istražnih organa OZNE i SDS. 52 Ivo GOLDSTEIN, Dva antisemitska zakona u Kraljevini Jugoslaviji 1940. godine, Zbornik Mire Kolar-Dimitrijević, Zagreb, 2003., 395.-407. Prva uredba se odnosi na zabranu poslovanja svih veletrgovina i radnji živežnim namirnicama kojima su suvlasnici ili vlasnici bili Židovi. Druga uredba zabranjuje da broj Židova na visokoškolskim ustanovama i školama bude veći no što ga židovsko stanovništvo čini u ukupnom stanovništvu zemlje. Treba napomenuti da vlasti nisu ove uredbe baš ažurno provodile u djelo. 53 Hrvatski dnevnik, 6.X.1940., 2., Druga uredba. 54 Ivo GOLDSTEIN, isto, 400. 55 „Položaj Hrvata željezničara“, Hrvatski narod, 17.III. 1939., 4.

12

pošteno“ pred oko tisuću ljudi „manjim dijelom građanstva, a većim seljaštva“, održao

predavanje u kojem je istaknuo da hrvatski narod treba iz svoje historijske prošlosti da izvuče

neke simbole (znamenja) oko kojih će se grupirati njegove političke snage. Naglasio je

važnost tih simbola kod drugih naroda, kod Mađara kruna sv. Stjepana, kod Srba – predaja o

Kosovu. U predavanju je posebno istaknuo ulogu katoličke crkve u Hrvata i njezine zasluge

za politički razvitak hrvatskog naroda, a naglasio je i kult predaka i ulogu hrvatske „krvi“ koja

je ključna za političku svijest svakog pojedinca. List „Glas Bjelovara“ navodi da je

predavanje bilo prilično nejasno slušateljstvu te da je tek rečenica „Svaki narod ima pravo da

bude gospodar u svojoj kući“ donijela aplauze i jače odobravanje, a i inače kritizira Budaka i

njegov Hrvatski narod jer napada HSS i ideologiju braće Radića, demokraciju koja je po

Budakovim riječima „u današnjoj formi preživjela“, te su puni divljenja prema „dinamičnim

državama.„56

Jedna od zanimljivih rubrika u Hrvatskom narodu bila je pod naslovom „Poruke

prijateljima“ preko koje je Budak slao razne poruke, u prenesenom značenju, pristašama

ustaške organizacije diljem zemlje. Tako se u prvoj „Poruci prijateljima“ kaže „Mi počesmo,

jer netko mora početi ovim poslom, kada je on postao potreban kao korica kruha, no mi ne

svojatamo stoga ni prvenstva ni skorupa, a očekujemo da rodoljubi ne će dopustiti ni da

budemo vazda jedine žrtve. (…) Ne tražimo dogovore, gdje im nije mjesto ni vrijeme.“57 U

drugoj „Poruci“ se ističe „Kako bilo da bilo, mi ćemo mirno svojim putem, znajući da

savjesno i pošteno ispunjavamo svoje – deržanstvo. Ništa nas pri tome ne smetu kreketanje

žaba. One ne mogu od žabokrečine vidjeti daleko. Medjutim kada sine proljeće, pa pripeče

sunce, močvare presuše, žabokrečina otvrdne – nestat će i žaba. Sakrit će se.“ 58 I dalje sve u

tom skrivenom tonu što i sam Budak priznaje „još uvijek nijesmo u prilikama, da možemo

mirno i objektivno govoriti o svim pitanjima koja nas zanimaju, pa smo prisiljeni na ovo

izmotavanje (…) moramo upozoriti naše prijatelje da nam nikako nije moguće donijeti dopise

kako nam se neki grlati . Neka u jednom se selu groze, a u drugom se ne boje, ali je

najsigurniji znak slabosti kada se netko počinje nadimati od sile. Sigurno i sam osjeća da

tobožnju snagu mora pokazati – nadimanjem.“59

56 „Prili čno jasna nejasnoća“ (Povodom predavanja g. dr. Mile Budaka), Glas Bjelovara, 6.V. 1939., 1., Više o tjedniku Glas Bjelovara i njegovim stavovima, Željko KARAULA, Kao je pisao „Glas Bjelovara“ – list ljevičarske orijentacije, Cris, Povijesno društvo Križevci, 2007., (u tisku). 57 „Poruke prijateljima“, Hrvatski narod, 9. II. 1939., 2. 58 „Poruke prijateljima“, Hrvatski narod, 24. II 1939., 3. 59 „Poruke prijateljima“, Hrvatski narod, 29. IX. 1939., 2.

13

Osobitu pozornost Hrvatski narod posvećivao je pitanju pripadnosti Bosne i

Hercegovine, odnosno muslimanima u Bosni kao cjelini. U mnogim člancima nesumnjivo se

pokazuje da je on muslimane i njegovu političku elitu smatrao integralnim dijelom hrvatskog

naroda. Tako dr. Mirko Puk u članku „Ante Starčević i muslimani“ navodi da je Starčeviću

„ideal hrvatskog rasnog čovjeka muslimanski dio hrvatskog naroda, a pogotovu plemstvo

„plemstvo od krvi i sablje.(…) jer je on ispravno riješio konfesionalnu diferencijaciju

hrvatskog naroda (…) ne temelju hrvatskog državnog prava koji se sa nacionalnim potpuno

poklapa (…) te je tom dijelu hrvatskog naroda namijenjena presudna misija u pravcu njegova

teritorijalnog integriteta i samoodređenja“.60 Takvu orijentaciju list je pokušavao dokazati i

znanstvenim sredstvima dokazujući pripadnost muslimana hrvatskom korpusu. Suradnik u

listu Muhamed Hadžijahić istakao je nekoliko elemenata za to. Prema njemu ja važan

čimbenik jezik jer“ u Bosni ikavicom govore isključivo muslimani i katolici, dočim

pravoslavci govore ijekavski, (…) te da su muslimani još u XVI. stoljeću svoj jezik zvali

narodnim hrvatskim imenom.(…) i nazivi za mjesece koji su jedino kod Hrvata i Slovenaca

ostali na narodnom nazivu (siječanj, veljača) bili su po Ćiri Truhelhi poznati bosanskim

muslimanima, (…) u širokim narodnim masama.“

Prema Hadžijahiću i nazivi naselja svjedoče o tome jer se“ šesti kotar grada Sarajeva

zove od davnina Hrvatsin, a ima i više sela i mahala imenom Hrvati, Hrvaćani, Hrvačići“, a

da se ne govori o bogatoj tradiciji opjevanih junaka u muslimanskoj narodnoj pjesmi poput „

od Hrvata mato, Luka od Hrvata, Hrvat-barjaktar, ona zna i pozna Krešin kralja“. Prema tome

na osnovi „subjektivnih i objektivnih činilaca (…) muslimani zajedno sa katolicima čine

jedinstveni etnički tip“.61 List je bio i vrlo popustljiv i prema muslimanskim političarima,

većinom iz JMO-a, te pisao o njima sa velikim simpatijama i mnoge njihove poteze je

proglašavao pozitivnim, a ako to nisu bili onda ih je zanemarivao. Tako je i Mehmed Spaho,

vođa Jugoslavenske muslimanske stranke (JMO) dugogodišnji ministar u vladi Milana

Stojadinovića i Dragutina Cvetkovića ocijenjivan sa pijetetom. Tako mu Budak u nekrologu

povodom smrti priznaje da Hrvati nisu bili zadovoljni smjerom Spahine politike, „ ali su s

punim pravom bili još nezadovoljniji muslimani Hrvati našom politikom, i ne griješe mnogo,

kada kao razlog svoje politike navađaju držanje Hrvata katolika prema sebi.“62

Takav slični politički pravac je Hrvatski narod držao i prema Spahinom nasljedniku na

čelu JMO-a Džaferbegu Kulenoviću i predstavniku islamske vjerske zajednice u Bosni

60 „Ante Starčević i muslimani“, Hrvatski narod, br. 1., 9. II. 1939.,3. 61 „Nacionalna obilježja bosansko-hercegovačkih muslimana“, Hrvatski narod, br. 7., 24. III 1939., 2. 62 „Nekrolog Mehmedu Spahi“, Hrvatski narod, br. 22., 7.VII. 1939., 1.

14

Fehimu Spahi. Čini se da su srpske grupacije željele da unesu razdor između ove dvije

ličnosti, te je Hrvatski narod ukazivao da se protivnici „muslimanskog dijela hrvatskog

naroda koje predstavljaju Džaferbeg Kulenović i F. Spaho, služe svakakvim intrigama i

prikazu razdor između ova dva čovjeka“, te je prenosio izjavu F. Spahe gdje je on zaprepašten

pokušajima da mu se omete politički pravac, i daje neki drugi koji nije u skladu sa današnjim

težnjama bosansko-hercegovačkih muslimana.(…) te da je on trebao da osnuje grupu „koja bi

imala da našeg današnjeg političkog predstavnika u vladi Džafera Kulenovića ukloni sa

položaja (…) što je najobičnija intriga i pokušaj proturanja neistina u našu javnost.63 Hrvatski

narod je branio Kulenovića jer je bio hrvatske orijentacije, te je 1939. u tajnosti položio

ustašku prisegu. 64 U prvi mah Hrvatski narod je hvalio politiku dr. Kulenovića na sklopljeni

sporazum Cvetković – Maček koji za sada „šuti, a ta njegova šutnja i previše govori za one

koji shvaćaju politiku. Ovom šutnjom okrnjena su ova tradicionalna kliješta kojom je Beograd

stiskao Hrvate.“ dok za Slovence kaže da su ostali na strani Beograda „što će im Hrvati biti

dužni honorirati.“ 65 Pokušava se prikazati da su muslimani na strani Hrvata u velikom broju,

pa tako po listu je na zadušnici za „Oca domovine Antu Starčevića u Sarajevu prisustvovao

veliki broj građana, medju kojima i u sasvim lijepom broju i braća muslimani“.66

Hrvatski narod je svojim djelovanjem postao i središnja centrala za sve listove sličnih

provenijencija širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Primjer toga su novine Posavska

Hrvatska koje su izlazile u Slavonskom Brodu, a bile su pod kontrolom desne struje HSS-a u

Brodu. Tako se već od prvog broja Posavske Hrvatske preuzimaju članci iz zagrebačkog

Hrvatskog naroda, te kako je Mile Budak postepeno otkrivao sklonost nacionalizmu

emigracije, a rješenje hrvatskog pitanja povezivao sa idejama istih, Posavska Hrvatska ga je

pratila u stopu. Preuzimajući sve glavne tvrdnje iz Hrvatskog naroda i Posavska Hrvatska je

tvrdila da je sporazum „samo jedna postaja na putu do ostvarenja ciljeva i težnji hrvatskog

naroda“. Zanimljivo da je uredništvo Posavske Hrvatske u početku negiralo pronacistički

smjer lista jer da „samo šuplje glave i zlobni jezici mogu misliti (…) da smo mi rvatski

63 „Intrige protiv muslimanskih Hrvata“ Hrvatski narod, br. 55., 23. II. 1940., 6. 64 Mario JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, n. dj., 534.-535., Vidi i : Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Muslimanska inteligencija i islam u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ČSP, 3., 2004., 901.-939., Enver REDŽIĆ, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke. Akademija nauka i umjetnosti BiH i Institut za istoriju, Sarajevo 2000. Treba spomenuti da se je Kulenović u razdoblju od 1939. do 10. travnja 1941. godine zalagao kao član vlade Cvetković-Maček za autonomiju BiH, te ga u tom trenutku podržava cijela muslimanska javnost i „sarajevska čaršija“. Dolazak NDH Kulenović je oduševljeno pozdravio „jer muslimani vide NDH kao svoju državu, u kojoj gledaju sigurnu potporu svoje bolje budućnosti“. Bio je imenovan potpredsjednikom Hrvatske Državne Vlade. Međutim postoje dokazi da nije imao podršku muslimana za taj svoj angažman. 65 „Pukla su kliješta kojima su stezani Hrvati“, Hrvatski narod, 2. II. 1940., 1. 66 „Zadušnice u Sarajevu“, Hrvatski narod, 17.III. 1939., 4.

15

nacionalisti fašisti“.67 No daljnim jačanjem i vojnim uspjesima Trećega Reicha i takve

formulacije su nestale iz Posavske Hrvatske. Na njenim stranicama žestoko su napadani oni

narodi koji su „profitirali“ od Prvog svjetskog rata kao Poljaci, Česi, Srbi i Rumunji. Za

Poljake se kaže da su sami krivi za svoju sudbinu koja ih čeka, dok je posebno pozdravljana

samostalnost Slovačke, dok su Česi predstavljani kao eksploatatori i ugnjetači slovačkog

naroda.68

Hrvatski narod je posebnu pažnju posvećivao međunarodnim pitanjima. Već u prvom

broju nakon izbijanja drugog svjetskog rata, napadom nacističke Njemačke na Poljsku,

redakcija Hrvatskog naroda nije krila na čijoj se strani nalazi i čiju pobjedu nazire. Otvoreno

se izražavala simpatija prema silama Osovine, dajući do znanja da i Hrvatski narod i ustaški

pokret u budućnosti računaju sa podrškom tih sila. Tako je Budak u svom predgovoru

„Europa u plamenu“ naglašava da su samo „površni vjerovali da je Njemačka 1919. mirovnim

ugovorom „za vazda“ oborena, satrvena i uništena“. Medjutim, njezin preporod dodje prije

nego li je to mogao predvidjeti i najveći optimista. Ona se brzo osovila na noge, najprije

prikupila rasule svoje udove, a zatim počela tražiti i otrgnute svoje dijelove“.69 Hitlerova

koncepcija novoga europskog poretka bila je posebno hvaljena te su odobravani i prvi koraci

njemačke ekspanzije prema Austriji i Čehoslovačkoj, te talijanski prema Albaniji.

Hrvatski narod ističe da je došlo do „zamašnih teritorijalnih promjena u Europi, (…)

koje će dovesti do izmjene europske i svjetske ravnoteže. Stvaranjem češko-moravskog

protektorata Njemačka je dosegla broj pučanstva Francuske i Engleske zajedno (bez kolonija),

(…) postala prvom industrijskom državom svijeta, te znatno povećala svoj ratni potencijal

Škodinim tvornicama. Italija je stvaranjem unije sa Albanijom postala preko noći balkanskom

vlašću, čime su ojačane njene pozicije na Mediteranu. (…) Ovo proljeće kao i lanjska jesen,

bijahu crni petak zapadne demokracije.“70 Zanimljivo kako je Budak komentirao privremeno

njemačko-rusko partnerstvo u komadanju Poljske, pokušavajući da izjednači ili bar usporedi

dvije „revolucije“ nacističku i boljševičku, sa demokracijom kao idejom, a zatim jednu

revoluciju sa drugom. Prema njemu ideje francuske revolucije su s vremenom izobličile

suvremene demokracije sa svim svojim mogućim slabostima i prenamaganjima u tolikoj mjeri

da su postale nepristupačne i daleke čovječanstvu, one više ne valjaju, više ih nema. „Traži se

novi svjetionik, novi barjak, nova krilatica, koja će svojim oblikom biti neodoljiva (…) i ta se

67 Posavska Hrvatska, 3. II. 1940., 3. 68 Hrvoje ČAPO i Đorđe MIHOVILOVIĆ, O preobrazbi lista Posavska Hrvatska u glasilo ustaškog režima, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 34-35-36., Zagreb, 2001.-2004., 185.-205. 69 „Europa u plamenu“, Hrvatski narod, 8. IX. 1939., 1. 70 „Situacija u Europi“, Hrvatski narod, 21. VII. 1939., 1.

16

krilatica nadje u Rusiji u obliku sovjetske pravde, u Njemačkoj u Hitlerovom preporodu (…)

no tu se ne radi samo o krilaticama, nego o cijelim novim životima.“71 I jedna i druga

revolucija su nastale u borbi protiv demokracije koja je u „gnjiležu i umiranju“, no prednost

daje ipak fašističkoj revoluciji jer je ona „neisporedivo pitomija od boljševičke, (…) te da je u

idejama fašizam mnogo smireniji, umjereniji i obazriviji prema postojećem od

boljševizma.“72 Budak negira da su na vlasti u Njemačkoj i Rusiji diktature, jer prema njemu

se radi o društvenim revolucijama, koje su zadovoljile većinu svog pučanstva, (…) te ako ne

pobjede sada, čovječanstvo će opet dizati revolucije, da se otme onom ( demokraciji o.p a.)

što život osudi na „propast i smrt“.73

Prema redakciji Hrvatskog naroda „fašizam nije nikakav grijeh“ već jedino sredstvo

protiv kapitalizma i svih njegovih posljedica, koji je doveo do gomilanja bogatstva s jedne

strane, i grozne socijalne bijede izrabljivanog radnika (…) bajoslovna bogatstva američkih

milijardera i jahte engleskih lordova plaćene su krvlju milijuna ljudi (…) dok totalitarni

režimi posvećuju najveću brigu radniku i seljaku i samo u tom državnom uređenju dolazi do

izražaja zaštita interesa malog čovjeka.“ U istom članku se pojavljuju jasne totalitarističke

tendencije. Tako Božidar Cerovski (1902.-1947.) koji u to vrijeme živi u inozemstvu, piše u

istom članku „Interes pojednica mora nestati pred interesom cjeline!“, što je samo prerada

nacističke lozinke „Tvoj narod je sve, Ti si ništa“.74 Vrlo brzo, iako je na sceni još bio

njemačko-ruski pakt Hrvatski narod, počinje svoju borbu protiv komunizma, koristeći rusko-

finski rat, kao primjer borbe nacionalizma i komunizma. „ danas najmanja zemlja i narod na

svijetu (Finska o.p.a.) u očajnom idealizmu, bere lovorike protiv kukavnih materijalista (…)

Kakva strahovita blamaža za komuniste. Da sam komunist – rekao bih da nisam! Nema toga

materijalizma koji bi pobijedio idealizam! Nema toga komunizma, koji bi pobijedio

nacionalizam. (…). Da sam komunist – zaista to danas ne bi bio!“75 Dalje Hrvatski narod

71 „Susret revolucija: boljševičke, fašističke i nacističke“, Hrvatski narod, 22. IX. 1939., 1. 72 Isto. 73 Isto. 74 „Ipak se kreće“, Hrvatski narod, 19. I. 1940., 1., Ivo GOLDSTEIN, Židovi u Zagrebu 1918.-1941., Novi Liber, Zagreb, 2004., 526. 75 „Da sam komunist danas bi se toga zaista sramio“, Hrvatski narod, 19. I 1939., 1. Rusko-finski rat je uzrokovao je podjele i u Komunističkoj partiji Hrvatske. Tako je prema pisanju poznatog književnika Miroslava Krleže, inače člana komunističke partije zbog toga nastao lom između njega i partije. Nakon što je Miroslav Krleža rekao Augustu Cesarcu, onako da provocira njegovu „partijsko-vojničku svijest“ da bi otišao na finski front kao dobrovoljac, kada bi bio nešto mlađi. Na pitanje Cesarca: Na čijoj strani?. Krleža je odgovorio: Zar bi mogao misliti da bi se angažirao na strani brutalnog napadača? Cesarac je odgovorio da ovakve izdajnike treba streljati.“ Ovaj događaj je bio povod za razilaženja Krleže sa partijom, jer se u poznatom „sukobu na ljevici“ Krleža nije slagao sa linijom i odlukama KPJ, u internim razgovorima osuđujući „Staljinove čistke“, što takva indoktrinirana partija nije mogla dopustiti. Ivan OČAK, Krleža - Partija, (Miroslav Krleža u radničkom i komunističkom pokretu 1917.-1941.), Spektar, 1982., Zagreb, 255. Vidi i: Ivo GOLDSTEIN, Miroslav Krleža u hrvatskoj historiografiji i hrvatskoj povijesti, Spomenica Filipa Potrebice, FF press, Zagreb, 419.-435.

17

napada svaku ideju zajednice među narodima, i uzima kao primjer Sovjetski savez jer „gdje

su god razni narodni „ujedinjeni“, tu nema općeg blagostanja, već pojedinačnog bogaćenja:

jedni žive na račun drugih.(…) naoko su slobodni u svojim „republikama“ , a stvarno pod

terorom nekolicine diktatora“ Donosi se komentar i o kolonijama Francuske i Velike Britanije

„koje su lažne zajednice naroda“ jer u njima „osloboditelji“ i „ujedinitelji“ „žive kao gavani, a

kolonijalci kao sužnji, mogli bismo reći, kojeg li bogatstva u Engleskoj, a koje li bijede u –

imperiju.(…) zato dok svaki narod ne bude slobodan, nema „slobode“ ni u „demokracijama“

ni u sovjetskim „unijama“.“76 Po Hrvatskom narodu ako su demokracije i komunizam

„nepodesne“ za život malih naroda, neizravno se zaključuje da malim narodima jedinu

slobodu donosi fašizam i nacizam. Hrvatski narod veliča novi europski poredak u koji bi

trebalo da se uklopi i hrvatski narod, a to uklapanje bi moralo biti psihološko, politički i

kulturno potpuno jasno određeno kao početak nove epohe koja će obuhvatiti cijeli svijet.77

Od veljače 1940. godine Hrvatski narod počinje otvorenije propagirati svoju

„nacističku“ orijentaciju i žešće napadati politiku HSS-a i Vlatka Mačeka i njegov sporazum

sa Cvetkovićem. Tako dr. Stijepo Perić piše da hrvatskom narodu da „ovo vrijeme nalaže, da

ne gledajući uvijek samo na časovite koristi koncesije koje se uvijek u svakom ratu obećavaju

i daju, da se poslije rata ili potpuno oduzmu ili u najmanju ruku suze, treba imati u vidu samo

jedno, slobodu. Razdoblja se povijesnog stvaranja ne vraćaju svake dvije do tri decenije. Neka

nas ne zadovolji polovična sloboda, jer se puna narodna sloboda dade izvršiti samo u vlastitoj

narodnoj državi. Koncesije se ne mole ni ne primaju u ovim povijesnim razdobljima, nego se

uzimlje sloboda“. 78

Gradeći svoje temelje na idejama koje je zagovarao Ante Starčević, a to je stvaranje

samostalne hrvatske države, Hrvatski narod je pisao da je “dr Ante Starčević živi čovjek kroz

kojega je hrvatska narodna duša poželjela da hrvatska državna misao dodje na površinu i u

život. (…) Svi oni koji su bili za tu misao morali su biti sa dr. Starčevićem koji je najjači izraz

te misli, a oni koji su bili protiv hrvatske državne misli, bili su protiv Starčevića.“79 Hrvatski

narod je uporno nastojao te ideje približiti hrvatskom čovjeku, tražeći od njega da prihvati da

su sve opcije i načela koja tome teže prihvatljiva. Hrvatski narod je pokazivao stalnu

tendenciju radikalizacije svojih stavova i sve jasnije prikazivanje elemenata ustaške

ideologije.

76 „Teško je robovati i „demokracijama“ i „unijama“, Hrvatski narod, 23. II. 1940., 6. 77 „Uklapanje u svjetski poredak“, Hrvatska smotra, napisao Ivan Oršanić, 1. V. 1940., 565. 78 „U vremenu povjesnog stvaranja“, Hrvatski narod, 2. II. 1940., 1. 79 „Dr. Ante Starčević – prigodom četrdeset i četvrte godišnjice smrti“, Hrvatski narod, 1. III. 1940., 1.

18

Prenošene su vijesti i iz drugih krajeva zemlje koje su govorile o nezadovoljstvu

drugih naroda svojim položajem u Kraljevini Jugoslaviji. Tako se prenosi izjava dr. Sekule

Drljevića, Crnogorca na listi HSS-a koji žestoko napada radikale i traži osamostaljenje Crne

Gore u granicama određenim po Londonskom ugovoru sa vladom i kraljem na Cetinju, jer je

po Drljeviću tako: „odlučeno u Münchenu, da se najkasnije do 1. travnja ima naša država da

raspadne.“80 Hrvatski narod je isticao sa srbijanskim vlastodršcima ne odgovara ni „historijski

i etnički princip“ u preuređenju Jugoslavije jer u slučaju prvog mora bi doći u federaciji i

Bosna i Crna Gora, dočim bi Slovenci ispali iz „gospodujuće klase“, a ni etnički princip ne

konvenira Beogradu jer bi tek onda odveć upalo u oči kako je slabo sazdana srpska ta

Jugoslavija. Tada bi izgledala ta federacija kao ciganski ovratnik.“81

Hrvatski narod je često donosio reakcije srbijanskih stranaka na sporazum Cvetković-

Maček i Banovinu Hrvatsku obezvrjeđujući sporazum i smatrajući ga nedovoljnim i

kratkotrajnim, jednostavno iluzijom koju su Srbi nešto dali Hrvatima. Tako se prenose izjave

demokrata i radikala, JRZ-a i zemljoradnika koji traže srpsku jedinicu: „žele znati naime gdje

su srpske zemlje. Njihovo je mišljenje da nisu zadovoljni sa podjelom Bosne. Tvrde da su

Hrvati dobili i više nego što su ikada imali (…) Prema redakciji izvan svake je dvojbe da bi

nastavkom preuređenja države, tj. stvaranjem novih dviju jedinica, srpske i slovenske, došlo

do sporova „ jer se već sada čuju glasovi o reviziji sporazuma, što znači još više suzivanje

Banovine Hrvatske. Ta neki dan Davidović je tražio cijelu Bosnu i južnu Dalmaciju, jer bi se

ove zemlje bolje osjećaje u istočnoj jedinici“.82 Ipak smrt Ljube Davidovića 19. veljače 1940.

prisilila je Hrvatski narod za jednu pozitivniju ocjenu njegova političkog djelovanja jer ga

„hrvatski narod gleda drugim očima, gleda ga kao čovjeka koji se u danom momentu nije

služio prema Hrvatima krvavim sredstvima, kao mnogobroji drugi dužnosnici koji su se

nalazili na istom mjestu gdje se nalazio i Ljubomir Davidović. (…) Laka mu srpska zemlja!“83

I jedan od prvaka demokratske stranke Milan Grol na skupu u Šabcu kaže prema

Hrvatskom narodu „da način na koji je donesen sporazum umjesto umirenja donio

uznemirenje, mjesto olakšanja donio otežanje problema. (…) 26. kolovoza je potpisan jedan

sporazum, a ostavljen, skriven od javnosti, jedan nesporazum. (…) srpski narod se uzlaže

80 „Agitacija dr. S. Drljevića“, Hrvatski narod, 9. II. 1939., 3. 81 „Kliješta i federacija“, Hrvatski narod, 23. II 1940., 2. 82 „Pukla su kliješta kojima su stezani Hrvati“, Hrvatski narod, 2. II. 1940., 1. 83 „Smrt Ljube Davidovića“, Hrvatski narod, 23. II. 1940., 6., Branislav GLIGORIJEVIĆ, Demokratska stranka i politički odnosi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1970., Mira RADOJEVIĆ, Bosna i Hercegovina u raspravama o državnom uređenju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) /Jugoslavije 1918.-1941., Istorija 20. veka., 1., 1994., 7.-41.

19

opsnosti da ono što nije dano narodu da sam rješava, sutra može biti riješavano poticajima tko

zna s kojih strana i s kojim smjerovima.“84 Prenose se izjave nekih srpskih stručnjaka koji su

sudjelovali u izradi uredbe o Banovini Hrvatskoj, poput dr. Gojka Tasića koji izjavljuje da će

se ta uredba primjenjivati, a možda i neće „jer je ovaj akt privremen i suspenzija nekih točaka

ustava traje privremeno i završava se ili vraćanjem na stari ustav ili donošenjem novog ustava.

(…) Što se tiče granica izmedju Banovine i ostalih dijelova države Tasić konstatira da to nije

granica kao izmedju stranih država „jer je zajednička vanjska politika i vojska, te ova granica

nema nikakva značenja (…) državljanstvo je jedno, vanjska trgovina jedna, a osim toga

željeznice i pošte su državne“. Prema Tasiću „nije ni položaj Banovine Hrvatske potpuno

reguliran, dok se ne izvrši reorganizacije cijele države“85 Prenose se i vijesti iz novina „Srpske

riječi“ iz Zagreba koje su predložile da se na posjedu kneza Thurn-Taxisa u Gorskom kotaru

nasele srpski seljaci iz Šumadije koji bi time produžili „Vrbaski klin“ da se poveže

pravoslavlje i tako razdvoji banska Hrvatske od dalmatinske Hrvatske, čime bi se Velika

Srbija spojila sa Kranjskom.“ Ali te namjere su prozrete a Hrvatski narod tražio od

banovinske vlasti da napravi pravu temeljitu reviziju „dobrovoljačke zemlje“ u Banovini

Hrvatskoj i svakoga pošalje tamo gdje spada, pa bilo to na Kosovo ili kamo mu drago.“ 86 I

skoro godinu dana prije Hrvatski narod je upozoravao na osnutak srpskog društva „Krajina“ u

Zagrebu koje ie osnovano sa političkim tendencijama, a obuhvaćala je srpske kotareve u

Hrvatskoj i sjevernoj Bosni, a kojemu je također bio cilj rastaviti Hrvatsku od Dalmacije.87

Hrvatski narod se u mnogo navrata okomljavao na predstavnike Samostalne

demokratske stranke (SDS) koji su sa HSS činili Seljačko-demokratsku koaliciju, ne želeći

suradnju Hrvata i Srba u Hrvatskoj, smatrajući je lažnom i prijevarnom. Iako je Seljačko-

demokratska koalicija osnovana 1927. godine, Hrvatski narod nije „zaboravljao“ ulogu Srba i

predstavnika SDS-a u Hrvatskoj u prethodnom razdoblju jer se sada „njezini političari

preporučuju ili u Zagrebu ili u Beogradu, (…) a prije su bili batina i kundak – oružnici

Hrvatske (…)“ jer „rehabilitacije nema i nemogu lijepe riječi popraviti strašna dijela, a niti

ciljevi Nehrvata mogu biti isti sa ciljevima hrvatskog naroda. Isključeno je da su Sudetski

Nijemci mogli misliti isti kao i - Česi.88 I jedan od prvaka SDS Hinko Krizman je često

napadan kao „stari „prijatelj“ hrvatskog naroda, još iz vremena kada je SDS bila u vladi i

84 „Da zabilježimo i ovu“, Hrvatski narod, 23. II. 1940., 6. 85 „Kakva bi imala izgledati u budućnosti Banovina Hrvatska“, Hrvatski narod, 15. IX 1939., 6. 86 „Velikosrpski klin“, Hrvatski narod, 23. II. 1940., 2. 87 „Najnoviji krajišnici“, Hrvatski narod, 10.III 1939., 6., Hrvatski narod je isticao da to društvo nema svrhu postojanja jer ovaj kraj „nikada nije činio neku zaokruženu cjelinu, ni neku političku ili gospodarsku jedinicu, pa to ne može ni danas iz jednostavnog razloga, što nema ni prava na neki posebni opstanak.“ 88 „Agitacija naših protivnika u glavnom gradu Hrvatske“, Hrvatski narod, 17.III.1939., 4.

20

provodila teror u hrvatskim krajevima. Sada se dr. Krizman veseli da su „braća Hrvati“

postigli ono – što jesu, (…) i takve ljude je HSS digla iz političkog groba i darovala mu

mandat.“89

Uzdanica koja je legalno radila na osnivanju svojih podružnica u Hrvatskoj i Bosni i

Hercegovini, raspačavajući preko njih i Hrvatski narod, s druge strane radila je i na osnivanju

ilegalnih ustaških organizacija – rojeva. Situaciju u Banovini Hrvatskoj koja je za njih bila

ipak povoljnija, koristila se za daljnje jačanje političkih aktivnosti. Sve to su bili prvi

konkretniji koraci u stvaranju ustaške organizacije na širen području u zemlji. Preko Uzdanice

djelovalo se i na Zagrebačkom sveučilištu, pa je tamo osnovan Ustaški sveučilišni stožer

1940. godine. Članovi toga udruženja napravili su manje terorističke akcije.90

Osnivanjem Banovine Hrvatske vodstvo HSS-a je prvi put moralo preuzeti i

konkretnije mjere u ostvarenju svoga socijalnog dijela programa i zauzeti svoj stav prema

ekonomskim i socijalnim problemima hrvatskog sela. No, međutim stanje zapuštenosti i

siromaštva hrvatskog sela nije bilo moguće efikasno sanirati, a i sama Banovina Hrvatska se

našla u velikim financijskim poteškoćama. Takvo stanje dovelo je, naročito u 1940. godini, do

podvajanja na selu i u gradovima gdje je dolazilo do slabljenja političke uloge HSS-a na selu

te se pojačavao utjecaj pristaša ustaškog pokreta i komunista.

Domovinski ustaški pokret u svojoj propagandi je nastojao maksimalno iskoristiti

teškoće u kojima se našla HSS i probleme koje je proživljavala Banovina Hrvatska.

Nezadovoljstvo hrvatskih seljaka zbog gospodarskih i socijalnih problema oni su nastojali

iskoristiti za opravdanje svog državnopravnog programa, tvrdeći da se sva ta pitanja mogu

riješiti samo u uvjetima samostalne hrvatske države. Polazna točka ustaške propagande i

propagande Hrvatskog naroda bila je tvrdnja de se socijalna i ekonomska pitanja mogu riješiti

samo poslije potpunog otcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije. Bezrezervno antijugoslavenstvo i

antisrpstvo bio je cilj njihove politike. U pogledu Sporazuma i stvaranje Banovine Hrvatske,

ustaški pokret nije išao za tim da se korigira ta politika, već su tražili njeno potpuno

odbacivanje. I njemački povjerenik u Jugoslaviji izvještavao je svoju vladu potkraj studenog

1939. godine u jakoj unutrašnjoj opoziciji, koja se suprostavlja Mačeku, koja ne prihvaća

kompromis sa Beogradom, „a prema njemu ima i dosta pristalica, posebno među

omladinom.“91 Imajući to na umu HSS je u strahu od gubitka podrške seljačkih masa

tolerantno postupao prema ustaškim organizacijama do neke određene mjere ( i iz obzira

89 „Veselje dr. Krizmana“, Hrvatski narod, 15. IX. 1939., 6. 90 Fikreta JELIĆ-BUTIĆ, n. dj., 50. 91 Vladko Maček i stvaranje Banovine Hrvatske, urednik Franjo Gaži, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb, 1991., 188.

21

prema Italiji i Njemačkoj). Takvu situaciju koristili su pristaše ustaških organizacija da se

infiltriraju u redove Hrvatske seljačke i građanske zaštite koja je postajala sve većom snagom

u političkom životu Banovine Hrvatske.92 Ustaški pokret postaje sve aktivniji, koristeći

„mlitavost“ na suzbijanju njihove akcije. Prema izvještajima armijskih oblasti iz Banovine

Hrvatske za ideje ustaškog pokreta počinju se zanimati ljudi „intelektualnih zvanja“, a

zajedno sa inteligencijom zamjećuje se i da se „industrijski elemenat sve više udaljava od

kursa HSS-a i približuje njima podesnijoj stranci, hrvatskim nacionalistima.93

Iz broja u broj Hrvatski narod je žestoko napadao politiku HSS-a i „njihovo srljanje u

provaliju“, tako da su vlasti često cenzurirale njegove stranice. Veliki broj listova morao je

izaći u ponovljenim izdanjima, bez dijelova koje je izbacila banska cenzura. Od početka 1940.

godine cenzurirana izdanja imala su uz broj lista i oznaku „a“. Prema Jarebu iz broja u broj

kako je u listu rasla kritika prema HSS-u cenzura je sve više oštećivala sadržaj lista te je bila

očita tendencija vlasti da mu se onemogući normalno izlaženje.94 Često se događalo da su

cenzurirani članci izlazili u javnost kao leci, što je posebno ljutilo bansku vlast. Prigodom

devetogodišnjice smrti Milana Šufflaya Budak je napisao članak „Šufflay naš žrec i

vidovnjak“ u kojem je u svojevrsnom zanosu prenosio Šuffllayeve riječi, „Frankovci

pobjeđuju! – znao je često puta reći i nije se umarao, da tu misao ponavlja. – Došlo je njihovo

vrijeme. Pogledajte što učini frankovac Kemal paša. Divan je u svojoj smionosti i u bistrini

svojih pogleda i rezanja, kuda smjeri. Pa frankovac Mussolini! Stvorio je čudo od Italije, a još

veće čudo od Talijana! Savršeno poštenje, savršena jasnoća, savršeno rodoljublje i savršena

bezobzirnost. Kao Pravda….“

U istom članku, iako nije bilo direktnog napada na HSS već se spominju samo

„hrvatski putnici što su naučili tamo na istoku i te kako - računati, lisičiti, gledati jedno,

osjećati drugo, govoriti treće, a raditi, kako najbolje odgovara njihovom gospodskom

računu.“, što nije promaklo cenzuri. Govoreći u povijesnim analogijama, oko irske borbe za

slobodu protiv britanske vlasti, Budak piše da je Šufflay govorio da krilatica „Republika

92 Ljubo BOBAN, Previranja na selu u Banovini Hrvatskoj, Istorija XX veka, II., Beograd, 1961., 251.-254. 93 Isto. Prema Bobanu utjecaj ustaša u političkom životu Banovine Hrvatske, odnos HSS prema njima predstavlja jedno od najsloženijih pitanja u povijesti političkih odnosa u Banovini Hrvatskoj. Intenzivno političko diferenciranje u HSS-u, pozicije desnih elemenata u stranci, razočaranje masa u politiku HSS-a i njihovo prelaženje na pozicije komunista i ustaša, razvoj hrvatsko-srpskih odnosa, te razvoj međunarodne situacije bili su glavni elementi koji su određivali odnos HSS-a prema ustaškom pokretu i njegovim simpatizerima i pristašama. Vidi i: Mira KOLAR-DIMITRIJEVI Ć, Utjecaj fašizma na ekonomsko-socijalnu politiku Hrvatske do travnja 1941. godine, Zbornik fašizam i neofašizam, CDD, Zagreb, 1976., 221.-233., Fikreta JELIĆ-BUTIĆ, Prilog proučavanju djelatnosti ustaša do 1941. godine, n. dj., 86., Autorica smatra da su mnogi činovnici u aparatu Banovine Hrvatske dobrim dijelom školovani u Njemačkoj često skloni fašističkom utjecaju, te da je to jedan od razloga zbog čega vodstvo HSS-a nije išlo do kraja u obračunu sa ustaškim pokretom. 94 Mario JAREB, n. dj. 537.

22

svemu svijetu dika“ (krilatica Stjepana Radića – o.p.a.) nije ništa postigla, već samo krilatice

Sinn Fein, Mi sami, Bog i Irci, jer Irci nisu pravili republike, nisu htjeli preporoditi svijet.

Komentirajući Radićevo priklanjanje Moskvi sredinom 1920-tih godina, Budak piše da je

Šufflay rekao da „tko ne vidi da, takva fronta, pa koliko bila jedinstvena, dovodi hrvatski

narod u katastrofu, taj se sastoji od pilećeg mozga i ogromne torbe žući“. 95 Po njemu

„Stranka prava nijeti i štiti svetu vatru čistog, nebalkanskog hrvatstva, da je ne pogase

balkanske bure. Na njoj će se zagrijati svi hrvatski putnici, kada se napola smrznutih od

ruskog leda jednoć povrate sa svojih balkanskih eskurzija.“96

Nakon što se i taj članak pojavio u necenzuriranom izdanju kao letak, banske vlasti su

odlukom od 14. veljače zabranile raspačavanje letaka, a 1. ožujka 1940. godine je donesena

odluka o zabrani daljnjeg izlaska Hrvatskog naroda. Istovremeno potkraj veljače izvedena je i

veća ustaška teroristička akcija kada su postavljeni eksplozivni uređaji u nekoliko javnih

telefonskih govornica i u zgradu Sudbenog stola.97 Sve to prisililo je vlasti na oštrije reakcije.

Nekoliko dana prije Mile Budak je zatvoren, čime je onemogućena inicijativa za daljnje

izlaženje lista pod drugim imenom.98

Time je završen period izlaska lista Hrvatski narod za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i

Banovine Hrvatske. List se ponovo pojavio tek nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske

(NDH) čime se tjednik Hrvatski narod pretvara u dnevne novine i postaje praktično

glasnogovornik ustaškog režima.

95 „Šufflay naš žrec i vidovnjak“, Hrvatski narod, 16. II. 1940. 96 Isto. 97 Fikreta JELIĆ-BUTIĆ, n. d,., 50. 98 Mario JAREB, n. dj., 537. Prema Ernestu Baueru pokušaj da se Hrvatski narod zamjeni drugim listom pod nazivom „Zemlja“ odmah je ugušen od banskih vlasti. Budak je ostao u zatvoru do 11. travnja 1940. kada je na intervenciju bana Šubašića pušten doma zbog samoubojstva njegove supruge Ivke. Međutim i dalje je ostao pod policijskim nadzorom.

23

Slika 1. Naslovnica prvog broja Hrvatskog naroda od 9. II. 1939. godine

Slika 2. Mile Budak, glavni urednik Hrvatskog naroda 1939.-1940.

IV. ZAKLJU ČAK

Političku orijentaciju tjednika Hrvatski narod, koje su izlazile od veljače 1939. do

ožujka 1940. godine pod uredništvom dugogodišnjeg političkog emigranta Mile Budaka

nakon njegova povratka iz emigracije odražavali su stavovi i varijacije prema

unutrašnjopolitičkim odnosima u Jugoslaviji, prema srpskom pitanju u „hrvatskim zemljama“,

vodstvu HSS-a prije i nakon sporazuma Cvetković-Maček, te međunarodna konstelacija snaga

u Europi pred početak i za vrijeme prvih mjeseci drugog svjetskog rata. List je u svom

jednogodišnjem djelovanju, sve do zabrane u ožujku 1940. godine, napadao nositelje vlasti u

24

Jugoslaviji, kako beogradske vlastodršce, tako vodstvo HSS-a na čelu sa Vlatkom Mačekom

zato što nije ostvarilo „slobodnu hrvatsku državu“ već se odlučilo na sporazum s srpskom

krunom i srpskim političarima. List je posebno na svojim stranicama isticao pitanje

pripadnosti Bosne i Hercegovine koja je po Hrvatskom narodu integralni i neotuđivi dio

Hrvatske, (dok su muslimani samo grana hrvatskog naroda), a koja je po sporazumu

Cvetković-Maček podijeljena što zapravo znači izdaju hrvatskih interesa i protunarodnu

politiku vodstva HSS-a. U međunarodnoj politici Hrvatski narod je provodio u početku svog

izlaženja «umjerenu» germanofilsku liniju, a kasnije sve jasniju profašističku orijentaciju

slaveći diplomatske i vojne uspjehe sila Osovine. Glavni zadatak bilo propagiranje ustaških

ideja, organizacija ustaških punktova u zemlji i širenje krugova pristaša te plasiranje u javnost

elemenata ustaške ideologije.