Ranokršćanska crkvena organizacija s hercegovačkih prostora. Early Christian Ecclesiastical organization in the Herzegovinian lands

Ranokršćanska crkvena organizacija s hercegovačkih prostora

99

27(497.6-3 Hercegovina)’’652’’

RANOKRŠĆANSKA CRKVENA ORGANIZACIJA S HERCEGOVAČKIH PROSTORA

Ante ŠKEGROHrvatski institut za povijestZagrebRepublika Hrvatska

Ako je suditi po rezultatima dosadašnjih istraživanja, intenzivno pro-vođenima tijekom posljednjih dvaju desetljeća, glavnina hercegovač-kih prostora tijekom kasne antike odnosno u praskozorje srednjega vijeka bila je pod jurisdikcijom naronitanskog, a od 533. i sarsenter-skog biskupa. Nakon osnutka Sarsenterske biskupije (Ecclesia Sarsen-terensis) u sastavu Naronitanske dijeceze (Ecclesia Naronitana) bili su neretvanski bazen i zapadna Hercegovina. Sarsenterska biskupija obuhvaćala je značajan dio istočne Hercegovine te područje poluo-toka Pelješca što gravitira Stonu. Jugoistočna Hercegovina bila je u sastavu Epitaurske biskupije (Ecclesia Epitauritana). Nema jasnih po-kazatelja je li – i ako jest, koji – dio dubljeg biokovskog zaleđa bio u sastavu Mukurske biskupije (Ecclesia Muccuritana). Tijekom ranoga srednjeg vijeka iz zasada Sarsenterske i Naronitanske biskupije izra-sla je Stonsko-zahumska biskupija (Diocesis Stagnensis-Chulmorum) sa središtem u Stonu (Stagnum) – nekoć središtu jedne od sarsenter-skih župa (parohiae). Sjeveroistočno od nje na prijelazu iz prvog u drugo tisućljeće nastala je Trebinjsko-mrkanska biskupija (Diocesis Tribuniensis et Mercanensis).

Ključne riječi: Hercegovina, Naronitanska biskupija (Ecclesia Na-ronitana), Sarsenterska biskupija (Ecclesia Sarsenterensis), Epitaur-ska biskupija (Ecclesia Epitauritana), Stonsko-zahumska biskupija (Diocesis Stagnensis-Chulmorum), Trebinjska biskupija (Diocesis Tribuniensis et Mercanensis).

Sadržaj

3

HUM I HERCEGOVINA KROZ POVIJEST

ZBORNIK RADOVAS MEĐUNARODNOGA ZNANSTVENOG SKUPA

održanog u Mostaru 5. i 6. studenoga 2009.

Uredio

Ivica LUČIĆ

Hrvatski institut za povijestZagreb, 2011.

100

Ante Škegro

Stanje istraživanja

Do provođenja spomenutih istraživanja ranokršćanske institucije s hercegovačkih prostora kao takve gotovo da i nisu obrađivane. Ako se izuzme još uvijek nenadmašno djelo talijanskoga isusovca Danijela Farlatija (1690.–1773.) – u kojem je temeljem ogromnog broja vrela, neobjavljenih i publiciranih radova drugih autora, uključujući i one Tome Arhiđakona (1200.–1268.) i Ivana Lučića Trogiranina (1604.–1679.) a gdjekad i podataka sa terena, prikazana crkvena organizacija s područja nekadašnjeg Ilirika (Illyricum) – te donekle polemika između hercegovačkih franjevaca Dominika Mandića (1889.–1972.) i Bonicija Rupčića (1920.–1984.) vođena krajem 50-ih godina XX. st. o središtu Sarsenterske biskupije1 i Mandićevo dokazivanje tobožnjeg kontinuiteta Duvanjske biskupije od vremena sv. Venancija do uspostave Apostolskog vikarijata u Otomanskoj Bosni2 (Vicariatus apostolicus in Bosna Othomana) 1735.,3 na najstariju crkvenu organizaciju s hercegovačkih prostora najčešće se usputno osvrtalo. Uglavnom ju se spominjalo u kontekstu publiciranja rezultata pojedinih arheoloških istraživanja s kojima se nastojalo povezati sjedišta dijecezanskih biskupa nekih od spomenutih dijeceza.

Početci

Rano je kršćanstvo i u Dalmaciju, kao i drugdje diljem antičke ekumene, najprije prispjelo u njezina vodeća gospodarska odnosno lučka središta: Salonu, Jader, Naronu, Epitaur, Katarum, Seniju i druga.

1 Dominik MANDIĆ (alias dr. Nedjeljko MANDIĆ), “Gdje je bilo sijelo biskupije Sarsenterensis?”, Dobri pastir (dalje: DP), br. 8, Sarajevo, 1957., 5.-68.; D. MAN-DIĆ, “Ponovno o sijelu biskupije sarsenterensis”, DP, br. 9 (1959.), 71.-77.; D. MANDIĆ, “Gdje je bilo sijelo biskupije Sarsiterensis?”, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim 1963., 19.-23.; D. MANDIĆ, “Ponovno o sijelu biskupije Sarsiterensis?”, Rasprave i prilozi, 24.-31.; Bonicije RUPČIĆ, “Povodom članka dra N. M-a – Gdje je bilo sijelo biskupije Sarsiterensis?”, DP, br. 8 (1957.), 69.-84.; B. RUPČIĆ, “Odgovor na odgovor dra N. M-a o sijelu biskupije Sarsiterensis”, DP, br. 9 (1959.), 78.-87.

2 D. MANDIĆ, “Duvanjska biskupija od XIV.-XVII. stoljeća. De episcopatu Delmi-niensi in Hercegovina saec. XIV.–XVII.”, Croatia sacra, br. 5, Zagreb, 1935., 1.-98.

3 Bono M. VRDOLJAK, “Apostolski vikarijat u Bosni 1735.–1881.”, Plodovi ljubavi i žrtve. Prinosi iz povijesti, kulture i arheologije, Livno 2005., 17.-130.


101

U unutrašnjost se širilo duž magistralne ceste Aquileia – Salona – Narona – Epidamnos – Constantinopolis i njezinih brojnih odvojaka. Najbolja potvrda tomu tragovi su sakralnih objekata, posebice bazilika, u različitim formama gdjekad preživjelih i tijekom srednjega vijeka. Ako je suditi po podacima iz, doduše skromnih, narativnih vrela i još oskudnijim materijalnim tragovima, nije neosnovano zaključiti da se kršćanstvo i po hercegovačkim prostorima naviještalo još od pretkonstantinovskog doba. Vjerovjesnici su u Hercegovinu uglavnom prispijevali preko naronitanske luke, posredstvom koje je stizala glavnina uvoznih proizvoda, baš kao i kulturni, gospodarski i drugi utjecaji, ali i šaroliki kultovi i religije.4

Prvotno su i hercegovački prostori bili pod ingerencijom salonitan-skoga crkvenog prvaka. Negdje tijekom druge polovice IV. st. nastaje di-jeceza sa središtem u Naroni, jurisdikciji čijeg biskupa je do utemeljenja Sarsenterske biskupije bio podređen najveći dio Hercegovine.5 Prilikom njezina utemeljenja u sastav Sarsenterske biskupije uključeni su stolački, nevesinjski i dabarski prostori te područje Pelješca što gravitira Stonu.6 Tijekom IV. st. po svoj je prilici bila utemeljena i Epitaurska biskupija u čijem su se sastavu, osim priobalno-otočnog područja – od Konavala i Cavtata na jugoistoku do Mljeta i Pelješca na sjeverozapadu – našli i di-jelovi istočne Hercegovine od Popova polja do Bileće i Gacka.7 I na tim je prostorima kršćanstvo naviještano još u pretkonstantinovsko doba, čemu u prilog govore i tragovi oratorija (oratorium, domus ecclesiae) iz vile suburbane (villa suburbana) s Crkvine u Paniku kod Bileće, koje se datira u vrijeme cara Galijena (253.–268.),8 pa i bilješka sv. Jeronima

4 Arheološka istraživanja u Naroni i dolini Neretve. Znanstveni skup Metković, 6.-9. listopada 2001., ZR, Zagreb – Metković – Split 2003., passim.

5 Ante ŠKEGRO, “Naronitanska biskupija”, Hercegovina. Godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe (dalje: Hercegovina), br. 23, Mostar 2009., 7.-34.

6 Ivica PULJIĆ, A. ŠKEGRO, “Sarsenterska biskupija”, Povijesni prilozi / Historical Contributions (dalje: PP), br. 30, Zagreb, 2006., 27.-39.; I. PULJIĆ, A. ŠKEGRO, “The Diocese of Sarsenterensis”, Arheološki vestnik (dalje: AV), br. 57, Ljubljana, 2006., 230.-236.

7 A. ŠKEGRO, “The Diocese of Epitaurum (Ecclesia Epitauritana)”, Histria antiqua. Časopis Međunarodnog istraživačkog centra za arheologiju, br. 17, Pula, 2009., passim.

8 Usp. Irma ČREMOŠNIK, “Prvi tragovi kršćanstva na nalazima vile u Paniku”, Opvscvla Iosepho Kastelic sexagenario dicata. Situla. Razprave Narodnega muze-ja v Ljubljani, br. 14-15, Ljubljana, 1974., 243.-248.; I. ČREMOŠNIK, Mozaici i

102

Ante Škegro

(oko 348.–420.) o boravku pustinjaka sv. Hilariona (s. Hilario eremita, † 371.) u Epitauru (Epidaurum Dalmatiae oppidum) nakon smrti cara Julijana Apostate (360.–363.) (post Juliani mortem) i čudesima koja se s njim povezuju – poput primjerice ubijanja goleme zmije s epitaursko-ga područja (serpentem boam dictum)9 i smirivanja razbješnjeloga mora nakon katastrofalnog potresa.10

Naronitanska biskupija

Naronitanska kršćanska općina, odnosno dijeceza, najzaslužnija je za najraniju kristijanizaciju pučanstva dubljeg zaleđa središnjega dijela istočnog Jadrana. Vjerovjesnici su kršćanstvo tim prostorima pronosili od najstarijih vremena, prvenstveno duž komunikacija koje su Naronu povezivale sa Salonom, odnosno dolinama Neretve i njezinih pritoka Trebižata i Bregave. I sv. Venancij (sl. 1a, 1b), koji je između 257. i 260. položio svoj život među Delmatima (inter Dalmatas) koji su obitavali na području između Neretve i Cetine te od Jadranskog mora do velikih kraških polja u zapadnoj Bosni (Glamočko, Livanjsko, Duvanjsko i Kupreško polje), na svoje je misionarske pohode u unutrašnjost polazio s naronitanskoga područja. S obzirom na činjenicu da se s njim više ne dovode u vezu slova IVS s ulomka nadgrobne ploče s Kapljuča u Saloni (sl. 2),11 njegovo djelovanje nije neopravdano tražiti

zidno slikarstvo rimskog doba u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1984., 77.-96.; Đuro BASLER, “Antički spomenici na području Trebinjske biskupije”, Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988., 31.-40.; Đ. BASLER, “Arheološki spomeni-ci kršćanstva u Bosni i Hercegovini do XV. stoljeća”, Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi sa simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije /1089–1989/., Sarajevo 1991., 1.

9 Patrologiae Latinae Tomus XXIII. Sancti Eusebii Hieronymi Stridonensis presbyteri Opera omnia, Parisii 1865., col. 49, 39; Vicko KAPITANOVIĆ, Rimski Ilirik u odrazu kršćanske književnosti, Split 2006., 47.-48.

10 Patrologiae Latinae Tomus XXIII., col. 51, 40.11 Emilio MARIN, “Civitas splendida Salona: geneza, profil i transformacija

starokršćanske Salone”, Salona Christiana, Split 1994., 30.-31.; E. MARIN, Salona Narona: razgovori, Sarajevo – Sinj 1998., 25.-26.; E. MARIN, “Mozaik u oratoriju sv. Venancija u Lateranskoj krstionici”, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, br. 24, Zagreb, 2007., 252. U vezu sa sv. Venancijem doveo ih je don Frane Bulić, usp. Frane BULIĆ, Josip BERVALDI, Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak Kronotaksa spljetskih nadbiskupa (od razorenja Solina do polovice XI. v.), Zagreb 1912.–1913., 19.-20., tab. 10; F. BULIĆ, “Sv. Venancije prvi biskup


103

i na naronitanskom području. Nema međutim nedvojbenih dokaza koji bi potvrdili ili opovrgli pretpostavke da je ovaj vjerovjesnik bio i utemeljitelj Naronitanske biskupije odnosno njezin prvi biskup.12 Sv. Venancij svakako je dokaz da je sredinom III. st. na naronitanskom području zasigurno bilo kršćana. Poput sv. Pavla Apostola dva stoljeća ranije, na svojim ih je misijskim putovanjima jačao u vjeri te ustrojavao crkvene institucije. No, broj kršćana u Venancijevo vrijeme, sudeći po oskudnim materijalnim tragovima, nije bio osobito velik. Uglavnom se radilo o strancima koji su, ovisno o svojim poslovima, obitavali bilo u samoj Naroni bilo u mjestima odnosno objektima (villae suburbanae, villae rusticae) koji su joj gravitirali.

Naronitanska je biskupija zasigurno utemeljena prije spomena nje-zina jedinog poznatog biskupa Marcela (Marcellus, episcopus Ecclesiae Naronitanae) – supotpisnika akata metropolitanskih sabora održanih 530. i 533. u Saloni pod predsjedanjem salonitanskoga nadbiskupa Ho-norija II. (Honorius Iunior, Salonitanae urbis episcopus, 528.–547.).13 Ranokršćanske bazilike iz dubljeg zaleđa Narone građene su i dekorira-ne po uzoru na njezine crkve. Radi se o tzv. naronitanskom bazilikalnom tipu, tj. jednobrodnoj građevini s apsidom i prostorijama prizidanim uz njezine bočne zidove (sl. 3). Uzevši u obzir i tu činjenicu, opravdano je

solinski i mučenik duvanjski”, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, sv. 15., Zagreb, 1928., 67., sl. 1: [Venant]ivs. Rekonstrukcija nadgrobne ploče – mense iznjedrila je imena petorice mučenika, među kojima i prezbitera Asterija – čijeg su imena slova IVS sastavni dio. Usp. F. BULIĆ, Po ruševinama stare Salone. Prilog Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 79., Split, 1986., 137.; Rudolf EGGER, Forschungen in Salona. Bd. II. Der altchristliche Friedhof Manastirine. Nach dem Material Fr. Bulić bearbeitet von Rudolf Egger, Wien 1926., 108., Nr. 285 + 156a, Fig. 62; Johannes BRøNDSTED, “La basilique des cinq martyrs à Kapljuč”, Recherches à Salone, 1, Copenhague 1928., T. IV, Nr. 5: [Ant]iochian[vs] / [Gaia]nvs / Teli[vs] / [Pavlinia]nvs / Aste[r]ivs.

12 Đ. BASLER, Kršćanska arheologija, Mostar 1986., 38.-39.; Đ. BASLER, Kršćan-ska arheologija. Drugo izdanje, Mostar 1990., 56.; V. KAPITANOVIĆ, Rimski Ili-rik u odrazu kršćanske književnosti, 15.

13 O nadbiskupu Honoriju vidi Bruna KUNTIĆ-MAKVIĆ, “Honorius Iunior, Salo-nitanae urbis episcopus. Essai sur la Dalmatie de son temps”, Radovi XIII. među-narodnog kongresa za starokršćansku arheolgiju / Acta XIII Congressus interna-tionalis archaeologiae christianae, Split – Poreč (25. 9.–1. 10. 1994.) 2, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku. Supl. 87.-89. Studi di antichità christiana pubblicati a cura del Pontificio istituto di archeologia cristiana, sv. 54., Split – Città del Vaticano 1998., 997.-1002.

104

Ante Škegro

pretpostaviti da su pod jurisdikcijom naronitanskoga biskupa bili prosto-ri koji gravitiraju Naroni odnosno neretvanskom bazenu. Tome u prilog, između ostalog, govori i ornamentalni motiv tzv. virovite rozete (sl. 4), registriran u bazilikama na duvanjsko-buškoblatskom (Bogdašići – Šui-ca, Karaula – Tomislavgrad, Podgradina – Rešetarica), širokobriješkom (Mokro) i mostarskom području (Grčine – Potoci, Cim, Žitomislići). Ako je područje Širokoga Brijega i Mostara bilo u sastavu Naronitanske biskupije – što je, kad se uzmu u obzir komunikacijski, gospodarski, kulturni i drugi elementi, više nego vjerojatno – onda je opravdano sma-trati da je ova dijeceza obuhvaćala i duvanjsko-buškoblatske prostore. Sakralni objekti, prvenstveno crkve, iz dubljeg naronitanskog zaleđa, koji su se u izvornoj funkciji održali i tijekom srednjega vijeka, svjedoče o neugaslosti pojedinih segmenata naronitanskoga kršćanstva i nakon iščeznuća Narone s povijesne scene sredinom VII. st.14

Sarsenterska biskupija

Sarsenterska je biskupija, zajedno s Mukurskom15 i Ludrumskom (Ecclesia Ludroensis),16 utemeljena 533. na metropolitanskom crkve-nom saboru u Saloni. Tom su prilikom bili posvećeni i njihovi biskupi: Paulin (Paulinus) sarsenterski, Stjepan (Stephanum) mukurski te Celi-jan odnosno Cecilijan (Celianus vel Cecilianus) ludrumski.17 Sudeći po

14 A. ŠKEGRO, “Naronitanska biskupija”, 7.-34.15 A. ŠKEGRO, “Mukurska biskupija (Ecclesia Muccuritana)”, PP, br. 34 (2008.),

9.-26.; A. ŠKEGRO, “The Diocese of Muccurum (Ecclesia Muccuritana) in Dal-matia”, AV, br. 59 (2008.), 291.-303.

16 A. ŠKEGRO, “Ludrumska biskupija (Ecclesia Ludroensis)”, Hercegovina, br. 21 (2007.), 59.-92.; A. ŠKEGRO, “The Diocese of Ludrum (Ecclesia Ludroensis)”, PP, 32 (2007.), 9.-24.

17 Daniele FARLATI, Illyrici sacri tomus primus. Ecclesia Salonitana ab eius exordio usque ad saeculum quartum aerae Christianae, Venetiis 1751., 173.: in Muccuro Stephanum presbyterum, in Sarsentero Paulinum presbyterum, in Ludro Celianum presbyterum spiravere Episcopos consecrari; Ignatius BATTHYAN, Leges eccle-stiasticae regni Hungariae et provinciarum adiacentium. Tomus primus, Albae Ca-rolinae 1785., 291.: Cecilianum; Ivan KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Codex diplo-maticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom, Zagreb 1874.–1875., 198.: in Ludrio Cellia-num; Franjo RAČKI, Thomas Archidiaconus: Historia salonitana. Scriptores, vol. III., Zagrabiae 1894., 16., bilj.: Celianum; Ferdo ŠIŠIĆ, Priručnik izvora hrvatske historije. Dio I. Čest 1. (do god. 1107). Uvod, natpisi i isprave, Zagreb 1914., 162.,


105

aktima tog sabora, koje su potpisali i novoposvećeni biskupi, sarsenter-skom su crkvenom prvaku dodijeljene bazilike s područja delontinskog i stantinskog municipija, potom one s područja označenog kao Nouense per Rusticiarum pecuatico i još neke.18 Istraživanja provođena tijekom posljednjih desetak godina pokazala su da se ova biskupija prostirala na istočnohercegovačkim prostorima te onom dijelu Pelješca koji gravitira Stonu. Sjedište joj se traži u kasnoantičkom naselju u Stocu, koje, ako se izuzme Narona, nadilazi sva druga sa širega područja donje Neretve, a ubraja se i među najstarije urbane aglomeracije rimske Dalmacije.19 Di-luntumski municipij (municipium Diluntum), prema rezultatima spome-nutih istraživanja, treba se tražiti u antičkom naselju na Grudi u Trebinji (Ravno), gdje ga lociraju natpis sa spomenom članova municipalnog vijeća20 i tragovi, čini se, ranokršćanskih objekata (bazilika, grobnice na svod i dr.).21 Stantinski municipij obuhvaćao je onaj dio poluotoka Pelješca što gravitira Stonu. Područje označeno kao Nouense per Ru-sticiarum pecuatico najvjerojatnije se treba poistovjetiti s nekadašnjim plemenskim teritorijem ilirskih Narensa (Narensai) odnosno s Nevesinj-skom vispoljanom. I područje Beuzavatika odnosno Benzavatika (Beu-zavaticum – Benzavaticum) vjerojatno se treba tražiti na istočnoherce-govačkom području.22

164.: Cecilianum; Nada KLAIĆ, Historia salonitana maior, Beograd 1967., 83., 85., bilj. 328: Celianum, bilj. 259: Cecilianum; Stjepan GUNJAČA, Ispravci i do-pune starijoj hrvatskoj historiji. Knjiga I. Izvori (analiza i kritika), Zagreb 1973., 54., 56.: Celianum; Milan IVANIŠEVIĆ, “Povijesni izvori”, Salona christiana, Split 1994., 161.: Celianum.

18 Radoslav DODIG, A. ŠKEGRO, “Akti crkvenih sabora održanih 530. i 533. u Sa-loni”, PP, 35 (2008.), 19.: quae in municipiis Dellontino, Stantino, Novense per Rusticiarum, Pecuatico et Beuzavatico (?), et supra constitutae sunt, quae tamen ad nos hactenus respexere,in parochia consequatur.

19 Vukosava ATANACKOVIĆ-SALČIĆ, “Antički Diluntum u svetlu novih arheo-loških istraživanja (Stolac i Trebinja)”, Tribunia. Prilozi za istoriju, arheologiju, etnologiju, umjetnost i kulturu (dalje: Tribunia), br. 5, Trebinje 1979., 7.-28.; Ivo BOJANOVSKI, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Sarajevo 1988., 17.

20 I. BOJANOVSKI, “Rimski natpisi iz doline Trebišnjice”, Tribunia, br. 3 (1977.), 82.-86.: D(is) M(anibus) S(acrum) / P(ublio) Aplio Plas/so patri pientis/simo dec(urioni) m(unicipii) Dil(unti) /5 et A[nniae fil(iae)] infelicissi/mae def(unctae) an(norum) VIIII. / P(ublius) Anni/us v(ivus) sibi et /10 suis fecit.

21 V. ATANACKOVIĆ-SALČIĆ, “Antički Diluntum”, 28.-35.22 I. PULJIĆ, A. ŠKEGRO, “Sarsenterska biskupija”, 27.-35.; I. PULJIĆ, A. ŠKE-

GRO, “The Diocese of Sarsenterensis”, 230.-236.

106

Ante Škegro

Epitaurska biskupija

Predaja o boravku sv. Hilariona u Epitauru23 upozorava na nazočnost kršćana na epidaurskome području još tijekom šestoga desetljeća IV. stoljeća. Nejasno je međutim jesu li već tada bili organizirani u zasebnu crkvenu općinu (parochia) odnosno dijecezu (ecclesia), kao što se inače pretpostavlja.24 Epitaurska biskupija prvi je put posvjedočena svojim biskupom Fabricijanom (Fabricianus) odnosno Fabrijanom (Fabrianus), supotpisnikom akta metropolitanskog crkvenog sabora održanog 530. u Saloni.25 Biskupa joj Florencija (Florentius, Epitauritanae ciuitatis episcopus) spominje papa Grgur I. Veliki (590.–604.) u svojim pismima upućenima u listopadu 592. salonitanskom nadbiskupu Natalu (Natalis)26 (oko 580.–592.)27 i novopostavljenom upravitelju papinskog dalmatinskog patrimonija (rector patrimonii in Dalmatia, rector patrimonii Sanctae Ecclesiae)28 i ujedno papinu predstavniku (responsalis noster) u

23 O sv. Hilarionu vidi F. MEEHAN, “Hilarion, St.”, New Catholic Encyclopedia, Se-cond Edition, 6, Fri–Hoh, Washington, D. C. 2003., 825.-826.

24 Epitaurska biskupija po svoj je prilici utemeljena tijekom IV. st., kada i Jaderska, Salonitanska i Naronitanska. Usp. Nenad CAMBI, Antika, Zagreb 2002., 209.

25 D. FARLATI, Illyrici sacri tomus secundus. Ecclesia Salonitana. A quarto saeculo aere christianae usque ad excidium Salonae. Accessere Vita Diocletiani Imperatoris, Acta Sanctorum ex ejus genere, Marmora Salonitana, Venetiis 1753., 163.: Fabrici-anus Episcopus ecclesiae Epitauritanae; I. BATTHYAN, Leges ecclestiasticae, 290.: Fabricianus Episcopus Ecclesiae Epitauritanae; I. KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Codex diplomaticus, 197.: Fabrianus; F. RAČKI, Thomas Archidiaconus, 11., bilj.: Fabrianus episcopus ecclesie epitauritane; F. ŠIŠIĆ, Priručnik, 160.: Fabri(ci)anus episcopus ecclesiae Epitauritanae; N. KLAIĆ, Historia salonitana maior, 81.: Fabri-cianus episcopus ecclesie epitauritane i bilj. 217: Fabrianus; S. GUNJAČA, Ispravci i dopune, 52.: Fabricianus episcopus ecclesie epitauritane; M. IVANIŠEVIĆ, “Povi-jesni izvori”, 160.: Fabricianus episcopus ecclesie epitauritane; R. DODIG, A. ŠKE-GRO “Akti crkvenih sabora”, 17.: Fabricianus episcopus ecclesiae Epitauritanae.

26 O nadbiskupu Natalu vidi A. ŠKEGRO, “Kriza grada Salone i Salonitanske crkve u doba nad/biskupâ Natala i Maksima”, Salonitansko-splitska crkva u prvom tisućlje-ću kršćanske povijesti. Zbornik međunarodnoga znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice mučeništva sv. Dujma Split, 14.-15. svibnja 2004., Split 2008., 300.-304.

27 Corpus Christianorum. Series Latina CXL. S. Gregorii Magni Opera. Registrum epistolarum libri I-VII, Turnholti 1982., III., 8., pag. 156.: Florentius episcopus.

28 O papinskom dalmatinskom patrimoniju vidi A. ŠKEGRO, “Patrimony of St. Peter in Dalmatia”, PP, br. 21 (2001.), 9.-28.; A. ŠKEGRO, “Papal possessions in the eastern Adriatic”, AV, br. 55 (2004.), 429.-438.; A. ŠKEGRO, “Kontroverzni biskup Malho i tzv. Delminijska biskupijaž, Archaeologia Adriatica, br. 2/2, Zadar 2009., 519.-527.


107

Salonitanskoj crkvi (Ecclesia Salonitana) podđakonu Antoninu,29 te u pismu upućenom u prosincu 597. g. jadertinskom biskupu Sabinijanu (Sabinianus, episcopus Iadertinus).30

Ako se izuzme prsten s likom oransa iz IV./V. st. (sl. 5) i još jedan s legendom viva in viva iz nešto kasnijeg vremena (sl. 6),31 na području Epitaura nije registriran nijedan ranokršćanski objekt, pa se postavlja pitanje gdje je zapravo bilo središte ove dijeceze. S obzirom na činje-nicu da su na području Raguzija (‛Raoὑsh) registrirani tragovi triju ranokršćanskih bazilika (sl. 7) te veliki broj spolija iz istog razdoblja, nije isključeno da je barem od vremena prognanog epitaurskog biskupa Florencija u toj ulozi moglo biti i ovo mjesto. U prilog tomu govorila bi i trobrodna bazilika (sl. 8) ispod dubrovačke katedrale, čija se gradnja datira u Justinijanovo doba (527.–565.).32

O jurisdikciji epitaurskoga biskupa raspoloživa vrela ne govore ništa, kao što, ako se izuzmu Sarsenterska,33 Mukurska34 i Ludrumska biskupija,35 ništa ne kazuju ni o područjima drugih ranokršćanskih dije-ceza s područja Dalmacije. Uglavnom spominju njihova središta odno-sno njihove prvake – najčešće biskupe. Iz akata metropolitanskog sabora održanog 530. u Saloni, posebice njihova 6. i 7. članka, razvidno je da jurisdikcija tadašnjih biskupa i nije bila precizno ni konačno utvrđena.36

29 Corpus Christianorum. Series Latina CXL, III., 9., pag. 157.: Florentius Epitaurita-nae civitatis episcopus.

30 Corpus Christianorum. Series Latina CXL A. S. Gregorii Magni Opera. Registrum epistolarum libri VIII-XIV, Appendix, Turnholti 1982.: Epitaurensis civitatis Floren-tium, quem suum esse dicunt episcopum.

31 Arthur J. EVANS, Antiquarian Researches in Illyricum (Parts 1. and II.), Westmin-ster 1883., 26., 27., Fig. 10, 11.

32 Željko RAPANIĆ, “Marginalia o ‘postanku’ Dubrovnika”, Arheološka istraživanja u Dubrovniku i dubrovačkom području. Znanstveni skup: Dubrovnik, 1-4. X. 1984. Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, sv. 12., Zagreb 1988., 42., 47.-48.; Izida PAVIĆ, “Die Pfeilerbasilika in Dubrovnik: Spätantiker oder mittelalterlicher Bau?”, AV, br. 51 (2000.), 205.-223.

33 Usp. I. PULJIĆ, A. ŠKEGRO, “Sarsenterska biskupija”, 7.-50.; I. PULJIĆ, A. ŠKE-GRO, “The Diocese of Sarsenterensis”, 219.-241.

34 Usp. A. ŠKEGRO, “Mukurska biskupija”, 9.-26.; A. ŠKEGRO, “The Diocese of Muccurum”, 291.-303.

35 Usp. A. ŠKEGRO, “Ludrumska biskupija”, 59.-92.; A. ŠKEGRO, “The Diocese of Ludrum”, 9.-24.

36 R. DODIG, A. ŠKEGRO, “Akti crkvenih sabora”, 14.-15.

108

Ante Škegro

Ovo je i razumljivo s obzirom na činjenicu da je kristijanizacija, posebice u ruralnim dijelovima Dalmacije, uvelike bila u tijeku. Da je jurisdikci-ja ipak postojala svjedoče upravo Sarsenterska, Mukurska i Ludrumska biskupija, utemeljene u Saloni na metropolitanskom crkvenom saboru 533. g. Pretpostavke za osnutak i funkcioniranje neke dijeceze, odnosno jurisdikcije, sadržane su u geografski zaokruženom, gospodarski snaž-nom i komunikacijski povezanom prostoru te u skladu s vjerskim potre-bama puka koji ga je nastavao. Uzevši sve to u obzir, opravdano je pret-postaviti da je Epitaurska biskupija bila prvenstveno primorsko-otočna, odnosno da su u njezinu sastavu bili prostori od Konavala na jugoistoku do Pelješca na sjeverozapadu te od Elafita i Mljeta na zapadu do Popova polja, Bileće i Gacka na istoku.37 Kako je epitaurskim zaleđem još od ranocarskog doba prolazila magistralna cesta Aquileia – Salonis – Epi-damnos – Constantinopolis (sl. 9), ne iznenađuje činjenica da se na tom području još tijekom IV. st. pojavljuju i dvojne ranokršćanske bazilike, poput primjerice one ispod crkvi Sv. Petra i Pavla kod Trebinja.38

Zaključak

Tijekom olovnih vremena barbarskog doseljavanja s povijesne su pozornice, između ostalog, iščezla i središta spomenutih dijeceza. S preživjelim kršćanskim pukom i klerom izbjeglim u sigurnija priobalna mjesta te na otoke, pojedini njihovi segmenti, iako dobrano okljaštreni, nastavili su živjeti i u nadolazećim vremenima. U takvim je okolnostima na zasadama Sarsenterske i Naronitanske biskupije stasala i Stonsko--zahumska biskupija, čiji je kler najzaslužniji za kristijanizaciju novo-prispjelog slavenskog življa.39 Prelaskom stonsko-zahumskog biskupa

37 Usp. D. MANDIĆ, Bosna i Hercegovina. Povijesno-kritička istraživanja. Svezak prvi. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Chicago 1960., 380.-381.

38 Đorđe JANKOVIĆ, “Pokretni nalazi ranovizantijskog doba iz kasnoantičke krstio-nice – crkva manastira svetih apostola Petra i Pavla kod Trebinja”, Tribunia, br. 10, Trebinje 2003., 55.-75.; Aleksandar RATKOVIĆ, “Novi podaci o crkvi sv. Ap. Pa-vla u Trebinju. Rezultati sistematskog arheološkog istraživanja”, Vidoslov. Sabornik Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske. Vaskršnji broj, god. 14., Trebinje, 2007., 221.-226.

39 Ante DRAČEVAC, “Srednjovjekovna stonsko-zahumska biskupija”, Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988., 83.-90.; Vinicije B. LUPIS, Sakralna baština Stona i okolice, Ston 2000., 10.-24.


109

u Korčulu40 tijekom prve polovice XIII. st., Sarsenterska i Naronitanska odnosno Stonsko-zahumska biskupija, u novim okolnostima i s novim središtem kao Stonsko-korčulanska, preživljavaju do 40-ih godina XVI. st.,41 a kao Stonska biskupija do 1828. g.42 Središte Epitaurske biskupije po svoj se prilici još krajem VI. st. premjestilo u 20-ak kilometara uda-ljeni Raguzij, čime je ova dijeceza kao Raguzijska odnosno Dubrovačka (nad)biskupija preživjela do danas.43

40 Božo BANIČEVIĆ, “Osnivanje Korčulanske biskupije”, Zbornik radova znanstve-noga skupa u povodu tisuću godina uspostave dubrovačke (nad)biskupije / metro-polije (998.–1998.). Tisuću godina Dubrovačke (nad)biskupije, Dubrovnik 2001., 219.-234.; B. BANIČEVIĆ, Korčulanska biskupija (1300.–1830.). Prilog poznava-nju povijesti Korčulanske biskupije u povodu 700. obljetnice njezina utemeljenja, Split 2003., passim; V. B. LUPIS, Sakralna baština Stona i okolice., 55.-66.; 700 godina Korčulanske biskupije. Zbornik radova, Korčula 2005., passim.

41 V. B. LUPIS, Sakralna baština Stona i okolice, 25.-32.42 Isto, 33.-52.43 Tisuću godina Dubrovačke (nad)biskupije, Dubrovnik 2001., passim.

110

Ante Škegro

Sl. 1. Mozaik iz kapele Sv. Venancija u Rimu

Sl. 2. Sv. Venancij drugi dolje slijeva (prema Farlatiju)


111

Sl. 3. Ulomci nadgrobne ploče s Kapljuča u Saloni s imenima ranokršćanskih mučenika: Antiohijana, Gajana, Telija, Paulinijana i Asterija (prema Marinu)

Sl. 4. Naronitanski bazilikalni tip (prema Marinu)

112

Ante Škegro

Sl. 6. Prsten s likom oranta iz riznice dubrovačke katedrale

(IV.–V. st.), podrijetlom iz Cavtata (prema Evansu)

Sl. 7. Prsten s legendom “viva in viva” iz riznice dubrovačke katedrale, podrijetlom

iz Cavtata (prema Evansu)

Sl. 5. Ornamentalni motiv, tzv. virovita rozeta (prema Glavašu)


113

Sl. 9. Tragovi ranokršćanske bazilike ispod dubrovačke katedrale (prema Paviću)

Sl. 8. Tragovi ranokršćanskih objekata s područja Dubrovnika (prema Ničetiću)

114

Ante Škegro

Sl. 10. Segment Tabule Peuntingeriane s prikazom cestovne mreže na epitaur-skom području


115

EARLY CHRISTIAN ECCLESIASTICAL ORGANIZATION IN THE HERZEGOVINIAN

LANDS

Ante ŠKEGROCroatian Institute of HistoryZagrebRepublic of Croatia

Early Christianity in the Herzegovinian lands, judging by the mo-dest data from narrative sources and the meager physical traces, had already taken root in the pre-Constantinian period. As elsewhere in Ro-man Dalmatia, it spread from the leading Eastern Adriatic centers, such as Salona, Iader, Narona, Epitaurum, Catarum, etc. Based on the remains of Early Christian structures, it made its way into the interior along ma-jor communication routes, along which the leading Early Christian hubs grew. According to the results of previous research, the Herzegovinian lands were initially subordinated to the jurisdiction of the Salona see. At some point in the latter half of the fourth century, the Narona Diocese was established, which encompassed most of Herzegovina until 533, when the Sarsenterum Diocese was formed. The territory of Stolac, the Nevesinje Plateau and Dabar Field and Ston (on the Pelješac Peninsula) were under the jurisdiction of the Sarsenterum bishop during the esta-blishment of his diocese. The south-east portion of Herzegovina was un-der the jurisdiction of the Epitaurum bishop. During the turbulent years of the Slavic/Croatian migrations, all of these Early Christian centers were dissolved. However, the sacral buildings, particularly churches, in-dicate that certain Early Christian segments persisted in the subsequent periods. These formed the foundation for the Ston-Zahumlje and Ragusa (i.e. Dubrovnik) dioceses.

Key words: Herzegovina, Diocese of Narona (Ecclesia Naronitana), Diocese of Sarsenterum (Ecclesia Sarsenterensis), Diocese of Epitau-rum (Ecclesia Epitauritana), Diocese of Ston-Zahumlje (Diocesis Sta-gnensis-Chulmorum), Diocese of Trebinje-Mrkan (Diocesis Tribunien-sis et Mercanensis).

Documents

Ranokršćanska crkvena organizacija s hercegovačkih prostora. Early Christian Ecclesiastical organization in the Herzegovinian lands