01_Jurcic_03_-_PRIJELOM

Ljubo Jurčić: Hrvatska - kapitalizam bez kapitala

1

Hrvatska - kapitalizam bez kapitala

Ljubo Jurčić*

Sažetak: Ekonomski rast rezultat je mnogih faktora: ekonomskih, političkih i kulturnih. Dok su ekonomisti tradicionalno kao faktore rasta naglašavali akumulaciju konvencionalnih inputa, u posljednje vrijeme veća pažnja se poklanja političkim i tehnološkim čimbenicima. Osim toga, kod zemalja koje su u tranziciji prešle iz komandne u tržišnu ekonomiju osjeća se nedostatak kapitala i nesposobnost da stvaraju kapital. Kapitalističke zemlje koje su razvijene ili se razvijaju stekle su sposobnost proizvodnje i povećanja vlastitog kapitala. Danas dominantan utjecaj na to ima proces globalizacije. On dominantno utječe na relativni ekonomski položaj pojedine djelatnosti, ali i cijelih država na svjetskoj sceni.

Ključne riječi: kapital, globalizacija, mala zemlja, industrijska politika, industrijska struktura.

1. Uvod

Ovaj rad se bavi kapitalom, globalizacijom, tehnološkim čimbenikom, industrijskom strukturom i ekonomskom politikom.

Ekonomski povjesničari daju značajno mjesto tehnološkom čimbeniku kao faktoru rasta. Nasuprot tome, makroekonomisti umanjuju njegovu ulogu najviše zbog nemogućnosti analiziranja snaga koje oblikuju tehnološke promjene. Međutim, zahvaljujući mnogim istraživanjima to se u posljednjih tridesetak godina mijenja. Radovi Romera1, Grossmana i Helpmana2, Aghiona i Howitta3 i Helpmana4 i drugih, potakli su mnoge mekroekonomiste da tehnološkom napretku daju * Prof. dr. sc. Ljubo Jurčić, redovni profesor međunarodne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u

Zagrebu i predsjednik Hrvatskog društva ekonomista. 1 Romer, P. M. (1990.), Endogenous Technological Change, Journal of Political Economy 98: S71-

S102. 2 Grossman, G. M., Helpman, E. (1991.), Innovation and Growth in the Global Economy,

Cambridge, MIT Press. 3 Aghion, P., Howitt, P. (1992.), A Model Growth through Creative Destruction, Ecometrica 60, p.

323-351. 4 Helpman, E. (1998.), General Purpose Technologies and Economic Growth, MIT Press,

Cambridge.


2

centralno mjesto u procesu rasta. Rezultati ovih istraživanja omogućili su da se mikroekonomski aspekt procesa inovacija poveže s makroekonomskim rezultatom, odnosno s rastom.

Važno je napomenuti da je uvijek bilo ekonomista koji su tehnološke promjene vidjeli kao glavni pokretač procesa rasta. Primjerice, Simon Kuznets je 1966. godine pisao: "... možemo sa sigurnošću reći da se od druge polovice devetnaestog stoljeća izvor ekonomskog rasta u razvijenim zemljama zasnivao na znanosti i tehnologiji: u elektrici, strojevima s unutrašnji sagorijevanjem, elektronici, atomskoj fizici i biološkom području, između ostalih".5

Današnji razvoj odvija se u uvjetima brzog tehnološkog napretka, globalizacije svjetskog gospodarstva, mehanizma tržišta i prilagođene uloge države. Država će biti uspješna onoliko koliko svojom politikom usklađuje nacionalno gospodarstvo s globalnim tehnološkim razvojem i promjenama na globalnom tržištu.

2. Kapitalizam bez kapitala

Padom Berlinskog zida završeno je političko nadmetanje između kapitalizma i komunizma. Kapitalizam je ostao sam na svjetskoj političkoj i ekonomskoj sceni kao jedini i održivi način racionalne organizacije suvremenoga gospodarstva. Zemlje trećeg svijeta koje se imale socijalizam kao dominantan oblik uređenja države i zemlje bivšeg socijalističkog bloka pokrenule su svoju tranziciju iz komandno socijalističkih u tržišno kapitalističko gospodarstvo i političko uređenje. U procesu tranzicije i njenom obliku i načinu provođenja nisu mogli izbjeći utjecaj zapadnih razvijenih tržišnih gospodarstava i međunarodnih institucija (MMF, Svjetska banka, WTO, ...) koje su podržavale i poticale razvoj tržišnog gospodarstva. Preporuke za tranziciju su bile: uravnotežen proračun, smanjiti udjel države u BDP-u, privatizacija, deregulacija, otvaranje granica-liberalizacija, neovisnost centralne banke i privlačenje stranih investicija.

Iskustvo takvog pristupa i prije pada Berlinskog zida imale su zemlje Južne Amerike, uglavnom s lošim rezultatima. Zemlje arapskog svijeta imaju najduže iskustvo slobodnog tržišta, još od antičkih vremena, ali danas ne spadaju u razvijene zemlje svijeta. Nameće se pitanje kako neke zemlje postaju uspješne i rastu i razvijaju se u slobodnom tržištu a druge ne. Postoje različite analize i različiti zaključci koji objašnjavaju jedan dio problema. U ovom radu želim upozoriti također na jednu dimenziju složenog kapitalističkog gospodarskog i političkog sustava.

Naziv kapitalistički sustav dolazi od riječi kapital. Zemlja se može razvijati u kapitalističkom sustavu ako je sposobna proizvoditi kapital. Kapital je snaga koja

5 Kuznets, S. (1966.), Modern Economic Growth, Yale University Press, New Haven, str. 10.


3

povećava produktivnost rada i povećava bogatstvo naroda. Zemlja koja nije sposobna proizvoditi vlastiti kapital, bez obzira koliko želi razviti kapitalistički sustav, neće se razvijati.

Osnovna pitanja su: što je kapital, kako se proizvodi i kakva je njegova veza s novcem? Često se resursi koji se mogu koristiti u proizvodnji poistovjećuju s kapitalom. Zemlja, šume, vode, mineralna i rudna bogatstva, štednja i posebno ljudi navode se kao najvredniji kapital. Međutim, u strogom smislu riječi to su samo resursi čijom se uporabom mogu proizvesti korisne, upotrebljive i tržišno konkurentne robe i usluge. Sustav kojim se ovi resursi pretvaraju u korisne proizvode i usluge i daje dodatnu vrijednost tim proizvodnim resursima je kapital. Pretvaranje resursa u kapital je složen proces. Što je kapital i koji je proces njegovog stvaranja, povećavanja i njegove uporabe, kroz povijest je bio predmet proučavanja svih velikih ekonomista.

Kapital se često poistovjećuje s novcem. U "mikroekonomskom" smislu to bi moglo biti i dijelom točno (za građane i poduzetnike), međutim u makreoekonomskom smislu ne. Novac je samo jedan "oblik" kroz koji kapital putuje. Novac olakšava prodaju i kupnju i služi kao mjerilo vrijednosti različitih vrsta imovine, međutim on sam po sebi nema vrijednost i nije kapital.

Voda, šume, njive, nafta, plin itd. su resursi koji se mogu pretvoriti u kapital, tj. u dobra s upotrebnom i dodanom vrijednošću. Sustav konverzije ovih resursa u tržišna dobra je kapital. Jezero na vrh brda je resurs i potencijalna energija, ali tek izgradnjom hidrocentrale i pretvaranjem te potencijalne energije u kinetičku i na kraju u električnu taj vodeni resurs se pretvara u kapital koji stvara upotrebno dobro i dodanu vrijednost. Ovdje je hidroelektrana sustav konverzije resursa u kapital. Znanje i sposobnost izgradnje hidrocentrale je kapital koji potencijalnu energiju vode pretvara u proizvod s dodanom vrijednošću. Isto je tako s naftom, plinom, zemljom, šumom i drugim resursima za koje treba izgraditi odgovarajuće sustave za njihovo pretvaranje (konverziju) u kapital.

Danas imamo "kapitalističke" zemlje koje su bogate resursima, ali su siromašne, i zemlje koje su siromašne resursima, ali su bogate. Tajna je u organizaciji (kapitalističkog) državnog sustava koji efikasnije pretvara resurse u proizvode s dodanom vrijednošću. Taj sustav je složen. Njega treba znati izgraditi, organizirati, uskladiti i njime upravljati. U osnovi to je skup institucija i procedura koje resurse pretvaraju u kapital i koje ga uvećavaju. To je u kapitalističkom sustavu osnovni posao vlade.

Vlade zemalja koje nemaju ideju izgradnje i razvoja kapitalističkog sustava svoju politiku temelje na stranim investicijama. U takvoj politici strani investitori trebaju preuzeti ulogu vlade. Oni imaju znanje i sustav pretvaranja nacionalnih resursa u vlastiti kapital. Kod uspješnih kapitalističkih vlada strani investitori su dobro došli u dijelu gdje je nacionalni granični trošak pretvaranja vlastitih resursa u kapital


4

veći od nacionalnog graničnog prihoda. Ako se razvoj kapitalizma prepusti dominantno stranim investitorima, kapital će u zemlji rasti, ali razmjerno tome neće rasti standard građana.

Kapital na makro razini nisu niti resursi, niti novac. Kapital je sustav koji omogućuje konverziju prirodnih resursa, štednje, ljudskog znanja i iskustva u konkurentne tržišne proizvode i usluge. Najveći kapital za jednu državu je vlada koja je sposobna izgraditi skup institucija i procedura koje efikasno pretvaraju domaće resurse u nacionalni dohodak.

Danas se kapitalizam izgrađuje u procesu globalizacije zbog čega se pored domaćih utjecaja na izgradnju domaćega gospodarstva trebaju uzeti i utjecaji procesa globalizacije. Ti utjecaji postaju sve dominantniji. Globalizacijski procesi mijenjaju i relativni ekonomski položaj pojedine djelatnost, tj. strukturu gospodarstva, ali i ulogu države u suvremenom gospodarstvu.

3. Globalizacija

Globalizacija ima različite aspekte: ekonomski, kulturni, politički, ekološki, karitativni itd. Globalizacija u ekonomskom smislu je proces kojim se smanjuju ili potpuno ukidaju prepreke u međunarodnoj ekonomskoj razmjeni, i povećava ekonomska integracija među zemljama. Prepreke ekonomskoj suradnji bližih, a pogotovo udaljenijih zemalja kroz povijest bile su različite. U daleka vremena komunikacija između udaljenih zemalja bila je nemoguća ili se vrlo sporo odvijala. Mogućnost prijevoza roba na veće udaljenosti u većim količinama je bila mala. Različiti dijelovi svijeta imali su različite monetarne, carinske i fiskalne sustave. Standardi po kojima su se proizvodile i koristile robe bili su različiti. Prepreke razvoju suradnje bile su fizičke, tehničke i institucionalne. Značajnije povećanje suradnje i integracijskih procesa među zemljama počinje polovicom XVIII. stoljeća kada dolazi do značajnije primjene pronalazaka industrijske revolucije i kapitalističkog načina proizvodnje. Izgradnja željeznica, parobroda i telegrafa smanjila je komunikacijske i transportne prepreke. Do početka Prvog svjetskog rata prepreke slobodnom kretanju roba, kapitala i rada preko državnih granica nisu bile značajne. Ipak, procesi prije 1914. godine teško bi se mogli, u današnjem smislu riječi, nazvati globalizacijom iz razloga što veći dijelovi svijeta nisu sudjelovali u tom procesu (nisu bili globalni u punom smislu riječi) i zato što su troškovi transporta i komunikacija bili još uvijek visoki da bi se različita tržišta integrirala. Međunarodno financijsko tržište nije bilo razvijeno niti po prometu niti po oblicima financijskih instrumenata. Razdoblje između dva svjetska rata karakterizira velika kriza, depresija i visoke carinske i necarinske prepreke, što je dovelo do pada međunarodne ekonomske suradnje, odnosno do deglobalizacije.

Suvremeni proces globalizacije počinje poslije Drugog svjetskog rata, a snažnije se počinje osjećati šezdesetih godina. Neprestani tehnološki napredak utjecao je na


5

smanjenje transportnih i komunikacijskih troškova, tako da oni danas ne predstavljaju značajniju prepreku međunarodnoj razmjeni. Dogovori u okviru raznih međunarodnih organizacija dovode do usvajanja međunarodnih standarda u proizvodnji mnogih proizvoda. U okviru međunarodne trgovačke komore usvajaju se standardi transportnih dokumenata u međunarodnom prometu i jedinstvena pravila u međunarodnom platnom prometu. Kroz runde pregovora, u okviru GATT-a, a danas WTO, ukinute su necarinske prepreke i smanjena carinska zaštita na vrlo niski nivo. Nestajanjem socijalističkog bloka, nestala je politička prepreka slobodnoj ekonomskoj razmjeni sa značajnim dijelom svijeta. Svi ti procesi i mnogi drugi doveli su do toga da se danas može proizvesti bilo gdje i prodati bilo gdje na zemaljskoj kugli. To znači će se proizvodnja robe, koja je predmet međunarodne razmjene, obavljati na lokaciji u svijetu gdje su troškovi najmanji i prodavati tamo gdje se njenom prodajom mogu postići najviši profiti. Profiti se knjiže tamo gdje su porezi najmanji.

Globalizacija sučeljava nositelje ekonomske politike s novim mogućnostima i novim izazovima. U globaliziranoj privredi efikasna proizvodnja ostvaruje se optimalnom kombinacijom ulaganja proizvodnih faktora i uz najsuvremeniju tehnologiju u svjetskim razmjerima. Cijene proizvodnih faktora iste kvalitete izjednačuju se na svim tržištima, što dovodi do redistribucije nacionalnog dohotka. Nacionalno tržište gubi značenje i ono postaje dio svjetskog.

Svi ti faktori okruženja, kako bi mogli nazvati proces globalizacije, puno snažnije djeluju na "malu zemlju" nego na veliku. Mala zemlja u pravilu ima veću ovisnost o vanjskoj trgovini nego velika. Zbog toga svaka promjena u svjetskoj ekonomiji ima značajan utjecaj na ekonomiju male zemlje. Ne postoji dilema da li se uključiti ili ne u globalizacijski proces. Pitanje je samo na koji način to učiniti. Pravilno prepoznavanje uzroka, efekata i procesa globalizacije omogućuje malim i zemljama u razvoju izradu kvalitetnije strategije. Strategija uvijek polazi od analize postojeće efikasnosti i strukture privrede, raspoloživosti i kvalitete proizvodnih faktora u svjetskim omjerima. Na temelju ove analize određuje se nivo njene razvijenosti i utvrđuju se mogućnosti, tj. faktori i ograničenja razvoja.

Bitni element globalizacije su standardizacija proizvoda i usluga i liberalizacija međunarodne razmjene. Posljedica ovog je globalno povećanje konkurencije. U većoj konkurenciji postizavanje koristi može se ostvariti samo kroz specijalizaciju u proizvodnji roba i usluga u čijoj proizvodnji zemlja ima ili može steći komparativne prednosti. Komparativne prednosti su osnova konkurentske prednosti na globalnom tržištu. Specijalizacija znači koncentraciju proizvodnje roba i usluga u djelatnostima za koje postoje raspoloživi i kvalitetni proizvodni resursi. Specijalizacija u proizvodnji na makroekonomskom planu znači promjenu strukture nacionalne privrede. Promjena strukture nacionalne privrede je cilj industrijske politike. Ponekad se umjesto industrijska politika koristi naziv i "strukturna politika". Kombinacijom instrumenata drugih ekonomskih politika,


6

industrijska politika stvara uvjete i poticaje za razvoj industrija s većom dodanom vrijednošću i optimalno pozicioniranje djelatnosti s manjom dodanom vrijednošću.

4. Industrijska struktura i industrijska politika

Osnovni cilj politike i ekonomske politike je priskrbiti građanima svoje države što viši životni standard. Nužni uvjet ostvarivanja tog cilja jest rast nacionalnog dohotka, a dovoljni uvjet je njegova ravnomjerna raspodjela. Nacionalni dohodak stvara se u proizvodnji pa je logičan zaključak da je za povećanje nacionalnog dohotka potrebno kreirati sustav, mjere i instrumente za povećanje proizvodnje. U ekonomiji postoji pojam "potencijalni dohodak", što predstavlja maksimalni dohodak koji bi se ostvario kad bi svi proizvodni faktori (zemlja, rad, kapital) bili u potpunosti zaposleni i to u proizvodnjama u kojima su najefikasniji.

Svako gospodarstvo se sastoji od tri dijela: primarnog, sekundarnog i tercijarnog. Vremenom njihovi udjeli u ukupnoj proizvodnji gospodarstva su se mijenjali. Kroz dugu povijest najveći dio je pripadao primarnom sektoru proizvodnje, tj. proizvodima zemlje i stočarstvu. Krajem XVIII. stoljeća počinje intenzivniji razvoj industrije koja se razvila iz manufakture na trgovačkom kapitalu, tako da je do šezdesetih godina prošlog stoljeća najveći udio u gospodarstvu imala prerađivačka industrija, odnosno sekundarne djelatnosti. Četvrta tehnološka revolucija potaknula je razvoj uslužnog sektora tako da danas u najvećem broju zemalja svijeta usluge čine preko 50% bruto domaćeg proizvoda. Udio poljoprivrede se smanjio kod najrazvijenijih zemalja ispod tri posto kod srednje razvijenih ispod deset posto, a prerađivačke industrije ispod dvadeset posto.

Smanjenje udjela ne znači i smanjenje proizvodnje. Bruto domaći proizvod od početka industrijske revolucije počeo je puno brže rasti zahvaljujući povećanju industrijske proizvodnje. Rasla je i poljoprivredna proizvodnja zahvaljujući, tehnološkom napretku u poljoprivredi, ali industrijska je puno brže rasla (po čemu je i dobila oznaku "revolucija"), pa je zato činila sve veći dio bruto domaćeg proizvoda.

Iako kod većine zemalja danas usluge stvaraju najveći dio bruto domaćeg proizvoda, još uvijek vrijedi pravilo da je primarna proizvodnja poljoprivreda, a sekundarna industrija, tj. prerađivačka proizvodnja. Poljoprivreda je značajna iz dva razloga. Prvi razlog je što je hrana strateški proizvod (hrana je energija za ljude isto kao što je energija hrana za strojeve) bez kojeg nema ljudskog života. Drugi razlog su uvjeti za poljoprivrednu proizvodnju koje priroda besplatno državi daje pa je ekonomski i politički nedopustivo ne iskoristiti ih. Zemlja je jedini proizvod koji je ograničen na zemlji zbog čega nastaje renta i prava je šteta ne iskoristiti tu rentu na najbolji način. Uostalom, država se neće ni približiti "potencijalnom dohotku" ako zapostavi (održivo) iskorištavanje zemlje. Zato sve razvijene zemlje koriste maksimalno mogućnosti poljoprivredne proizvodnje. Na primarnoj


7

poljoprivrednoj proizvodnji razvila se prehrambena industrija i industrija strojeva i opreme koja se koristi u poljoprivrednoj proizvodnji i prehrambenoj industriji. Međutim, rast domaće proizvodnje baziran samo na iskorištavanju zemlje ima svoje prirodne granice.

Industrijska proizvodnja na kojoj počiva sadašnja civilizacija nema ograničenja i danas su razvijene one zemlje koje imaju razvijenu prerađivačku industriju. Iako uslužni sektor čini preko 50% bruto domaćeg proizvoda kod većine zemalja danas, važno je znati da najveći dio tih usluga je direktno ili indirektno povezan s industrijom. Rast industrijske proizvodnje stvara veće potrebe za inputima proizvodnje (sirovinama, poluproizvodima, energijom, radnicima) i za dostavom proizvoda do kupca, što direktno povećava potražnju za uslugom prijevoza, a povećanje usluga prijevoza povećava potražnju za prijevoznim sredstvima. Istraživanje tržišta, dizajniranje i promocija proizvoda, financiranje cijelog poslovnog procesa su usluge koje su direktno vezane na proizvodnju. Istraživanje i razvoj novih tehnologija i proizvoda također spadaju u takve usluge. Zaposlenici zarađen dohodak u proizvodnji troše na usluge odmora i rekreacije, trgovine, kulture, na sportske, zdravstvene i obrazovne usluge itd. Teško je naći zemlju koja je postala razvijena, a da prije toga nije razvila industriju i da danas ne ulaže velike napore da učini svoju industriju još konkurentnijom na svjetskom tržištu.

Važnost prerađivačke industrije je dodatno i ponovo potvrdila posljednja svjetska financijska i gospodarska kriza. Borba za zaustavljanje krize i oživljavanje gospodarstva svodila se na očuvanje domaće proizvodnje i radnih mjesta u prerađivačkoj industriji. Spašavanje bankarskog sektora bilo je uglavnom u funkciji održavanja domaće proizvodnje i zaposlenosti.

Europska komisija uputila je Europskom parlamentu i drugim tijelima EU dokument (COM(2010) 614 od 28. 10. 2010. godine) pod nazivom An Integrated Industrial Policy for Globalisation Era, kojem odmah na početku naglašava: "Europa treba industriju" i nastavlja… "jedinstveno (europsko) tržište sa 500 milijuna potrošača, 220 milijuna radnika i 20 milijuna poduzetnika je ključni instrument u postizanju konkurentne europske industrije. Jedan od četiri radna mjesta u privatnom sektoru u EU je u prerađivačkoj industriji a najmanje jedno od četiri radna mjesta u uslužnom sektoru je direktno vezano na industriju. Oko 80% svih poslova istraživanja i razvoja u privatnom sektoru također je vezano na industriju…. Od najveće je važnosti povećati produktivnost u prerađivačkoj industriji i povezanim uslugama kako bi se ubrzalo oživljavanje ekonomije, povećao broj radnih mjesta i obnovila vitalnost i održivost EU gospodarstava i očuvao naš socijalni model. Industrija je zato u centru novog ekonomskog EU modela u Strategiji Europe 2020…. Financijska i ekonomska kriza je ponovo skrenula pažnju na činjenicu da je od centralne važnosti jaka, konkurentna i diversificirana prerađivačka industrija…. Proizvodi prerađivačke industrije čine 75% izvoza…."


8

Europska komisija je 10. 10. 2012. godine uputila dokument (COM(2012) 582 final), kojim ponovo, nakon dvije godine, naglašava važnost industrijske politike i prerađivačke industrije za oporavak europskoga gospodarstva. Dokument počinje riječima "... u vremenu kad financijska kriza ne posustaje, Europa treba realnu ekonomiju više nego ikad kako bi ostvarila gospodarski rast i povećala broj radnih mjesta. Industrijska aktivnost ima važan utjecaj na proizvodnju i zaposlenost u drugim sektorima. Procjena je da se na svakih 100 radnih mjesta otvorenih u industriji, direktno i indirektno otvara između 60 i 200 radnih mjesta u ostatku privrede ovisno o djelatnosti…"

Poticaj izradi obaju dokumenata je sadašnja kriza koja se nije trebala dogoditi. Krize se obično događaju nakon velikih prirodnih nepogoda, pandemija, nestanka energije ili hrane i sl. Ovaj put se ništa od toga nije dogodilo. Ovu krizu izazvala je neravnomjerna raspodjela nacionalnog bogatstva i dohotka, a prije svega bezgranična ljudska pohlepa. Toj bezgraničnoj ljudskoj pohlepi pogodovao je neoliberalni sustav koji je nakon pada socijalističkog sustava promoviran kao konačni i idealni sustav za društveno i ekonomsko uređenje svijeta. U tom sustavu profit i kapital su na prvom mjestu, a ne čovjek i proizvodnja. Ciljevi su postali bogatstvo i profit pojedinca, a ne blagostanje društva. Što veći profit i u što moguće kraćem vremenu. Od ekonomskih politika u prvi plan je isplivala monetarna politika uz objašnjenje da su njeni instrumenti dovoljni za ostvarivanje ekonomskih i društvenih ciljeva. Ostale politike gurnute su na marginu ili postavljene kao sluge monetarnoj politici. Novac, a ne proizvedene robe i usluge postale su mjera bogatstva. Novac je postao cilj i svrha svega. Međutim, u društvu i (makro)gospodarstvu novac nije cilj nego sredstvo i instrument za ostvarivanje društvenih ciljeva. Suvremeni novac nema svoju unutarnju vrijednost nego on jedino može biti mjera vrijednosti proizvedenog bogatstva. Mnogi to nisu shvatili, a mnogi koji su to shvatili imali su drugačiji interes. Zbog toga je "proizvodnja" novca i novčanih izvedenica proteklih tridesetak godina bila puno veća od proizvodnje roba i usluga. To je uz neravnomjernu raspodjelu iniciralo sadašnju krizu.

Poneki uzroke krize vide u visokim deficitima i dugovima država. To je još jedna u nizu zamjene uzroka i posljedica. Deficiti proračuna i zaduženost države nisu proizveli lošu ekonomske i socijalnu situaciju, nego obrnuto, pogrešna ekonomska politika proizvela je visoke deficite i dugove. Stoga rješenje problema nije u "mehaničkom" rezanju deficita, nego u promjeni ekonomske politike. Sve veći broj ljudi i političara postaju svjesni toga i sve se veći napori ulažu da se promijeni redoslijed važnosti ekonomskih politika u čemu industrijska politika, nedvojbeno, zauzima prvo mjesto. Centralno mjesto u industrijskoj politici zauzima prerađivačka industrija.

Skup mjera i instrumenata kojima vlada djeluje na promjenu industrijske strukture naziva se industrijska politika. Johnson definira industrijsku politiku kao "...


9

inicijative i koordinacije vladinih aktivnosti s ciljem podizanja konkurentnosti cijeloga gospodarstva i pojedinih industrija"6.

Može se reći da industrijsku politiku industrijska država vodi od svog nastanka. Cilj industrijske politike je uvijek bio podizanje produktivnosti, profitabilnosti i međunarodne konkurentnosti nacionalnih industrija, kroz izgradnju optimalne industrijske strukture.

Industrijskom politikom se odgovara na temeljna pitanja ekonomije: što, kako i za koga proizvoditi. Što proizvoditi, određeno je raspoloživim resursima i onima koji se pod optimalnim uvjetima mogu pribaviti. Kako proizvoditi, određuje tehnologija proizvodnje, obrazovanje i organizacija proizvodnje. Za koga proizvoditi, određeno je strukturom svjetskog i domaćeg tržišta.

Mnoge zemlje su u krizi, ne kao žrtva svjetske ekonomske krize, nego kao posljedica nepostojanja aktivne industrijske politike. Najčešće, duboki izvori krize su deindustrijalizacija gospodarstva u vremenu industrijske civilizacije. Deindustrijalizacija je posljedica prepuštanja nacionalnoga gospodarstva "nevidljivoj ruci" u situaciji kad sve pametne zemlje imaju jasne industrijske politike i ciljeve. Industrijskom politikom stvaraju se nedostajući uvjeti i elementi za efikasnu, konkurentnu i profitabilnu proizvodnju u djelatnostima za koje postoji "kritičan" broj ostalih uvjeta. Industrijska politika je u osnovi strukturna politika čiji je cilj otklanjanje prepreka ka povećanju proizvodnje i efikasnosti svakog pojedinog sektora i stvaranje uvjeta za razvoj djelatnosti s većom dodanom vrijednošću.

Prepreke koje otklanja industrijska politike su: istraživanje, razvoj i projektiranje proizvoda i poslovanja, tehnologija, obrazovanje i kadrovi, tržište, fizička i institucionalna infrastruktura, financiranje i pomoć države u nastupu na stranim tržištima. Sastavni dio nacionalne industrijske politike je i "industrijska špijunaža".

Na globalnom planu, najpoznatiji zagovornik industrijske politike, Dani Rodrik kaže da "industrijsku politiku može se promatrati kao sredstvo koordinacije za stimuliranje društveno profitabilnih ulaganja".7

Niti nevidljiva ruka, niti privatni poduzetnici ne mogu zamijeniti ulogu industrijske politike, niti je to njihova uloga. Aktivna industrijska politika s kojom će se uskladiti regionalna, obrazovna, tehnološka, financijska, monetarna politika i druge politike, jest temelj gospodarskog rasta i društvenog razvoja. Glavno obilježje razvoja je promjena strukture – proces izvlačenja ekonomskih resursa iz tradicionalnih niskoproduktivnih djelatnosti i seljenja u suvremene

6 Johnson, C. (1984.), The Industrial Policy Debate, Institute for Contemporary Studies, San

Francisco. 7 Rodrik, D. (2007.), One economics, many recipes: globalization, institutions, and economic

growth, Princeton University Press, p. 30.


10

visokoproduktivne aktivnosti. Taj proces je daleko od automatskog i traži puno više od dobrog funkcioniranja tržišta. Kada je primjereno oblikovana, industrijska politika je proces strateške suradnje između privatnih i državnih sektora, koji ima za cilj ustanoviti blokade i prepreke novim aktivnostima i investicijama te oblikovati primjerene politike kao odgovor.8 Sukladno tome, ekonomski rast ne pripada prirodnom poretku stvari i uspostava fer pravila igre u i ravnopravnih uvjeta na tržištu nisu dovoljni da potaknu rast domaće proizvodnje. Isto tako, rijetki su danas uvjereni da liberalizacija, deregulacija i privatizacija, kako je to od strane svjetskih institucija predlagano zemljama u tranziciji, sami po sebi osiguravaju ekonomski rast. Dokaz tome je razvoj južnoameričkih ekonomija kojima su bila nametnuta ta pravila od strane MMF i Svjetske banke na jednoj strani i razvoj istočnoazijskih ekonomija koja nisu slijedila ta pravila na drugoj strani. Razlika u dinamici ekonomskog rasta i razvoja ovih zemalja danas je jasno vidljiva u korist istočnoazijskih zemalja.

Bila su potrebna desetljeća da se shvati da tržišta trebaju potporu netržišnih institucija kako bi bila efikasna. Netržišne institucije su potrebne jer tržišta ne nastaju sama od sebe, ne reguliraju sama sebe, ne stabiliziraju se sama od sebe i ne daju sama sebi legitimitet. Tržišna ekonomija je nužno ugrađena u skup netržišnih institucija. Kao primjer ovakvom stavu navodimo Ameriku koja ima najslobodnija tržišta na svijetu, ali istodobno najstrože institucije koje nadgledaju funkcioniranje tržišta.

Bez obzira ima li vlada formalno ili nema industrijsku politiku, ona svojim potezima, odnosno instrumentima i mjerama drugih politika utječe na relativni ekonomski položaj pojedinih djelatnosti, nekima olakšava, a nekima otežava poslovanje. Na taj način svjesno ili nesvjesno utječe na strukturu ekonomije, odnosno vlada provodi industrijsku politiku.

Suvremena dobra industrijska politika ne mora nužno odrediti "pobjednike", nego je važnije da prepoznaje "gubitnike" i sprječava ih da ne upropaštavaju nacionalne resurse.

Izgradnja institucionalne infrastrukture kao potpore strukturnim promjenama nacionalne ekonomije, od temeljnog je značaja. Sustav obrazovanja koji će omogućiti stjecanje znanja kod vlastitih ljudi za ovladavanje najsuvremenijim tehnologijama za pretvaranje nacionalnih resursa u efikasne tržišne proizvode i usluge, spada također u temeljne faktore rasta ekonomije i smanjenja njene ranjivosti na vanjske šokove.

8 Rodrik, D., op. cit.


11

5. Tržište

Tržište ima dvije funkcije, alokativnu i kreativnu. Alokativna funkcija tržišta odnosi se na alokaciju resursa između: potrošnih i investicijskih roba, između različitih proizvodnih sektora, između različitih proizvoda u svakom proizvodnom sektoru i između različitih proizvođača. Kreativna funkcija tržišta ogleda se kroz rast ekonomije. Tržišne snage promoviraju investicije i inovacije kroz povećanje povrata na uloženo kao interakcija između budućih prihoda i sadašnjih investicija. Moglo bi se reći da je alokativna funkcija tržišta "statična", a kreativna dinamična i ona utječe na proces proizvodnje u budućnosti. U praksi postoji međuzavisnost između ovih dviju funkcija tržišta. Primjerice, alokacija resursa između investicija i potrošnje utječe na rast proizvodnje i općenito na ekonomski rast. Ekonomija, za razliku od drugih (prirodnih) aktivnosti, može biti "igra" sa sumom većom od sto (ili jedan, ovisno kako se postavi "igra"), ali i manjom. Transformacijom inputa u korisne proizvode može se na tržištu postići veća cijena proizvoda (outputa) od sume cijena uloženih inputa. U prirodi, primjerice kod transformacije jedne energije u drugu neizbježan je gubitak, odnosno, kod pretvaranja toplinske u električnu energiju, nikad se ne može dobiti količina električne koliko se uložilo toplinske za njenu proizvodnju. Mogućnost povećanja vrijednosti proizvoda iznad vrijednosti uloženih inputa za njegovu proizvodnju nazivamo ekonomska dodana vrijednost. Ostvarivanje ekonomske dodane vrijednosti kod upotrebe resursa ovisi o, primjerice, strukturi investicija ili strukturi upotrebe resursa, tj. koliko investicija ide u neproduktivne objekte, koliko u infrastrukturne a koliko u proizvodne. Optimalna struktura investicija rezultira konačnom sumom većom od sto, tj. suma budućih dohodaka (nacionalnog dohotka) u realnoj vrijednosti je veća od iznosa investicija u neproizvodne, infrastrukturne i proizvodne objekte. Loša struktura investicija, tj. pogrešna alokacija resursa između neproduktivnih, infrastrukturnih i proizvodnih investicija dovodi do sume manje od sto. To znači da suma budućih dohodaka u realnoj vrijednosti je manja od vrijednosti investicija. Takva struktura ima negativan utjecaj na ekonomski rast i na blagostanje građana. Oba rezultata (veći ili manji od sto) utječu na buduću strukturu proizvodnje, a time i na novu alokaciju resursa i dugoročni razvoj zemlje.

Samo tržište zbog nepostojanja uvjeta za savršeno djelovanje ne može uvijek ili u svim područjima gospodarskih i društvenih aktivnosti dovesti do optimalne alokacije resursa.

Tržište se sastoji od mehanizma cijena i od necjenovnih faktora. Često se kaže da je "cijena kralj" na tržištu. Ona određuje sve. Ona igra najznačajniju ulogu u alokativnoj i kreativnoj funkciji tržišta. Cijene igraju najvažniju ulogu u određivanju kojeg i koliko će se resursa koristiti i za koje proizvode i kako će svi ti proizvodi doći do kupaca. Taj mehanizam je nezamjenjiv kad se ima u vidu da postoji velik broj resursa i milijuni proizvoda i kupaca. Susret proizvođača i kupaca događa se na tržištu. Cijene, kao rezultat ponude i potražnje određuju koliko će se


12

kojeg proizvoda proizvoditi. Odnosi cijena između resursa i finalnih proizvoda značajno utječu na efikasnost i profitabilnost proizvodnje. Odnosi cijena (relativne cijene) među različitim proizvodima značajno utječu na strukturu gospodarstva, a struktura gospodarstva na njenu ukupnu efikasnost. Isto tako odnosi među cijenama proizvoda utječu na odnose među dohocima različitih proizvođača, a dohodak potrošača određuje standard potrošača i njihovu potražnju i na taj način indirektno utječe i na proizvodnju i dohodak. Dohodak proizvođača određen je odnosom cijena inputa i outputa proizvodnje u kojoj stječu dohodak. Cijene u efikasnom tržišnom djelovanju dovode ponudu i potražnju u ravnotežu.

Ravnoteža se može ostvariti samo na nekim dijelovima tržišta (parcijalna ravnoteža). Cilj ekonomske politike je opća ravnoteža u cijeloj ekonomiji, tj. alokacija resursa koja će dugoročno dovesti do maksimiziranja blagostanja građana. Gledajući izolirano na neki sektor može se konstatirati usklađenost ponude i potražnje unutar njega samog. Međutim, ta parcijalna ravnoteža može izazvati neravnoteže u drugim sektorima i cijelom gospodarstvu. Takav odnos zahtijeva regulaciju od strane države kako bi se ispravile tržišne neefikasnosti u alociranju resursa među različitim djelatnostima.

6. Država

Cijene su jedan veći dio tržišnog mehanizma. Necjenovni faktori su drugi dio, bez kojih u mnogim slučajevima cjenovni mehanizam ne bi mogao djelovati efikasno. Necjenovni mehanizam se odnosi na fizičku i institucionalnu infrastrukturu, kao i na organizacijski kapacitet države i makroekonomske politike unutar kojih cjenovni mehanizam djeluje i koji omogućuju da se robe i usluge proizvode i distribuiraju do kupaca. Isto tako necjenovni faktori odnose se na kvalitetu postojećih proizvoda, na stvaranje novih proizvoda, na isporuku na vrijeme, kvalitetno održavanje, zaštitu potrošača i prirode itd.

Pored toga sam tržišni mehanizam ne može stvarati nove tehnologije i proizvode, ne može provoditi brze i velike promjene, ne može graditi necjenovne faktore i ne može osigurati ravnomjernu distribuciju (alokaciju) dohotka, što je ekonomski bitno radi efikasnog funkcioniranja kružnog toka ekonomske aktivnosti: proizvodnja-dohodak-potrošnja-proizvodnja-dohodak-…

Isto tako, prepuštajući se potpuno tržištu ne znači da će ono svaki put isporučiti najbolji rezultat za potrošače, poduzeća ili ukupnu ekonomiju. Znajući i za mogućnosti tržišnog neuspjeha, države organiziraju institucionalne okvire za tržište i poduzeća koje djeluju unutar njega. Zbog toga tržište ne postoji nezavisno od vlade koja ima legitimnu ulogu za intervenciju i njegovo oblikovanje.

Postoje dva ekstremna pristupa odnosu države i tržišta. Jedan pristup zalaže se za minimum uloge države, ili najbolje potpuno nemiješanje, dok se drugi pristup


13

zalaže za veću intervenciju države na tržištu zbog njegove nesavršenosti. Osobito je značajna regulirajuća uloga države u uvjetima globalizacije kod manje razvijenih zemalja, odnosno kod zemalja u razvoju. Liberalizacija vanjske trgovine suočava proizvođače iz manje razvijenih zemalja s jačom, većom i efikasnijom konkurencijom iz razvijenih zemalja. Ta konkurencija iz razvijenih zemalja može sama iz svoje ekonomske snage, bez pomoći države, ulagati u unapređenje starih proizvoda, stvarati nove proizvode, razvijati nove tehnologije, zbog njihove dominacije na svjetskim tržištima ostvaruju prodaje i količine proizvodnje kod kojih već djeluju zakoni obujma itd. Unatoč ekonomskoj snazi poduzeća, države i u razvijenim zemljama pomažu svojim kompanijama u ostvarivanju još veće efikasnosti i ukupnog ekonomskog rezultata. To rade direktno i indirektno kroz skup različitih poticaja i regulacijskih instrumenata. Uz takvu konkurenciju proizvođači manje razvijenih zemalja ne mogu postići efikasnost i konkurentnost bez pomoći države. Zbog toga u novije doba argumenti za intervencionizam najviše su se pronalazili u razdoblju od Drugog svjetskog rata do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali su i danas zbog visokog stupnja liberalizacije također aktualni.

U zemljama u razvoju i s nižim nacionalnim dohotkom intervencija države u gospodarstvo je nezaobilazna. Intervencija treba imati za cilj: 1. ubrzati povećanje kapaciteta u prerađivačkom sektoru, 2. učiniti postojeću industriju efikasnom i konkurentnom na domaćem i svjetskom tržištu, i 3. stalnim unapređenjima proizvoda, tehnologija, organizacije i ukupnog poslovanja, učiniti prerađivačku industriju dugoročno efikasnom i konkurentnom. Tržište samo ne može ostvariti niti jedan od ovih ciljeva. Osnovna zadaća tržišta je efikasna alokacija resursa. Tržište je u tome najefikasnije ako postoje savršeni uvjeti za njegovo funkcioniranje. Budući da takvi uvjeti u realnom životu ne postoje, u funkcioniranju tržišta često se javljaju manjkavosti koje dovode do lošijih rezultata od potencijalno mogućih. Nivo nesavršenosti tržišta razlikuje se od zemlje do zemlje zbog specifičnosti svake zemlje koje ih razlikuju jednu od druge. Te razlike dolaze ne samo zbog razlike u raspoloživosti proizvodnih resursa i različitosti društvenih struktura, nego i zbog razine industrijske razvijenosti, industrijske baze, stupnju uključenosti zemlje u svjetsku ekonomiju i općenito, o razini ukupne razvijenosti, mjerene bruto domaćim proizvodom po stanovniku. U današnje vrijeme globalizacije kad ne konkuriraju samo proizvodi i industrije, nego i države, relativni ekonomski položaj neke zemlje u globalnoj ekonomiji ne ovisi samo o tehnološkoj sposobnosti proizvodnje nekog proizvoda, nego i efikasnom funkcioniranju države i državnih institucija.

Zemlje u razvoju možemo podijeliti u tri grupe. Prvu grupu čine zemlje sa slabom industrijskom (prerađivačkom) bazom i niskom razinom razvijenosti, mjerenog dohotkom po stanovniku, kao i lošom i neizgrađenom fizičkom, institucionalnom i organizacijskom infrastrukturom. Drugu grupu čine zemlje s već donekle izgrađenom industrijskom bazom, izgrađenom najčešće kroz politiku uvozne


14

supstitucije, s donekle izgrađenom infrastrukturom, ali s vrlo malim izvozom. Treću grupu čine zemlje u razvoju koje su ubrzale svoj razvoj kroz usvajanje, proizvodnju i razvoj izvoznih proizvoda.

Povećanje i razvoj prerađivačkih kapaciteta zahtijeva investicije, poticaje, izgradnju institucija i infrastrukture, obrazovanu i radnu snagu s iskustvom i sposobnost usvajanja suvremenijih tehnologija. Ako je zemlja manje razvijena, najvažnije pitanje nije samo izgradnja kapaciteta nego ubrzanje razvoja kroz povećanje izvoza. Za drugu grupu zemalja ključna je politika povećanja efikasnosti postojeće industrije i povećanje konkurentnosti na domaćem i svjetskom tržištu. Za treću grupu zemalja koje već značajniji dio svoje proizvodnje plasiraju na svjetskom tržištu ključna politika je promjena strukture ekonomije, povećanje produktivnosti i ekonomskog rasta kroz tehnološki napredak i inovacije. Ove ciljeve i procese ne može ostvariti samo tržište svojim automatskim djelovanjem.

Tradicionalisti, koji se zalažu za što manju ulogu države tvrde da je ona neefikasna i štetna u regulaciji tržišta. Intervencija vlade, prema njima, nije potrebna niti u trgovačkim tokovima, niti u procesu industrijalizacije, niti u makroekonomskom menadžmentu. Takvo vjerovanje je bazirano na pretpostavci da tržište i savršena konkurencija svojim automatskim djelovanjem kažnjava i ispravlja greške u alokaciji resursa. Postoje i stavovi koji su manje isključivi i koji se slažu da ne treba intervencija u trgovačke tokove, ali da su drugi oblici intervencije potrebni. To se prije svega odnosi na ulogu države u obrazovanju, izgradnji fizičke i institucionalne infrastrukture, poticanju poduzetništva, tehnološkog napretka i inovacija.

7. Regulacija

Tržišni neuspjesi su nemogućnost tržišta da svojim slobodnim djelovanjem dovede do optimalne alokacije resursa u stvaranju društveno optimalne proizvodnje roba i usluga. Tržište je neefikasno kad barem jedna od njegovih komponenti ne funkcionira dobro, primjerice njegova informativna funkcija, mobilnost, konkurencija itd. Tržište neće dobro funkcionirati kad je iscjepkano i kad proizvodi eksternalije, i sl. Sve se to odražava na potencijalno ili stvarno smanjenoj gospodarskoj aktivnosti ili smanjenoj efikasnosti ekonomije ili neravnomjernoj raspodjeli dohotka. Tržišni neuspjesi rađaju potrebu za državnom regulacijom. Ona bi trebala dovesti do ekonomski boljeg, ali i pravednijeg ili učinkovitijeg rezultata.

Slično tržišnim neuspjesima, državni neuspjesi se definiraju kao radnje koje poduzima država, a čiji je ishod lošiji od onog koji bi se dogodio bez njene intervencije ili u uvjetima djelovanja slobodnog tržišta. Povijest pokazuje da država nije sveznajuća i nesebična, te da tržišne neuspjehe često ne uklanja uspješno i besplatno.


15

Četiri su oblika državnih aktivnosti kojima se ispravljaju tržišni neuspjesi: (1) regulativne mjere (npr. regulativne mjere zaštite okoliša, kontrola kvalitete proizvoda, određivanje cijene monopolskim proizvođačima); (2) čista javna dobra (unutarnja sigurnost, narodna obrana, istraživanje svemira); (3) "kvazi" javna dobra (obrazovanje, poštanske usluge); (4) transferna plaćanja (davanja za socijalnu sigurnost). Ipak ne znači da će država ove svoje usluge privatnom sektoru pružiti na učinkovit način.

Vlade također interveniraju na tržištu kako bi postigle i šire političke ciljeve i ispravile tržišne nesavršenosti. Vlada može utjecati direktno na tržište kao dobavljač ili kupac roba i usluga, ili indirektno kroz regulacijske mjere, oporezivanje, subvencije i na druge načine.

Kod manje razvijenih zemalja veći je rizik neuspjeha i tržišta i vlade, međutim to ne može biti argument protiv vladine intervencije u gospodarstvo. Isto tako niti neuspjesi tržišta ne smiju biti argument za vječitu intervenciju vlade. Koordinacijski sustav, tj. koordinacija ekonomskih aktivnosti koja se sastoji od tri podsustava: tržište, poduzeće i država, pokazuje se najbolji. Za njihovo međusobno efikasno funkcioniranje potrebna je institucionalna, organizacijska i fizička infrastruktura. Važnost pojedinog od ovih podsustava mijenja se tijekom vremena i s promjenom razine razvijenosti zemlje, ali u svakom vremenu najveći utjecaj na njihovu efikasnost ima vlada.

Tržišta mogu zakazati i kad se vlasti u njih miješaju previše i kad se vlasti upliću premalo. Razvojne su politike u posljednja dva desetljeća bile opsjednute prvom kategorijom pogrešaka – krivim činjenjem države. Otud su došla nastojanja da se uklone propisi, ograničenja trgovine, financijska represija i državno vlasništvo. Značaj državnih pogrešaka nečinjenja – potrebnih intervencija koje nisu poduzete – je smanjen, dijelom i kao reakcija na veliki značaj koji im je pridavan s ranijim politikama supstitucije uvoza. U zadnje vrijeme vlade po čitavom svijetu počele su tragati za bolje uravnoteženom strategijom budući da liberalizacija i privatizacija nisu uspjele polučiti očekivane rezultate.9

8. Zaključak

Globalni procesi koje opisujem, jednom riječju globalizacija, su šansa i ograničenja razvoja nacionalnih ekonomija. Po prirodi stvari, velikim ekonomijama pripadaju koristi od globalizacije, dok se troškovi globalizacije raspršuju po velikom broju malih zemalja. Pored toga, međunarodne političke i ekonomske institucije koje potiču proces globalizacije napravljene su u skladu s interesima velikih zemlja, što za njih uvećava koristi od procesa globalizacije. Jedna od preporuka međunarodnih institucija je nemiješanje države u funkcioniranje privrede, odnosno tržišta. 9 Rodrik, D., op.cit., str. 155.


16

Preduvjet za efikasno djelovanje nevidljive ruke, odnosno, samoregulirajuće moći tržišta, je provedba brze liberalizacije, privatizacije, deregulacije i osamostaljenja centralne banke. Industrijska politika, kao skup mjera koje bi bile potpora razvoju domaće proizvodnje i kompenziranju nesavršenosti tržišta bila je u suprotnosti s dominantnom politikom liberalne ekonomske ideologije. Smatrano je da se samo monetarnim mehanizmima i instrumentima može upravljati ekonomijom.

Velika svjetska ekonomska kriza koja je počela krajem 2008. godine pokazala je sve slabosti ovakvog pristupa vođenju ekonomije. Zemlje koje su bili lideri u promociji monetarističko liberalnog modela, vlastite zemlje su spašavali mjerama koje spadaju u tvrdi državni intervencionizam i najaktivniju industrijsku politiku.

Kreatori politika malih, a uz to i nerazvijenih zemalja u procesu globalizacije, suočeni su s puno većim izazovima u kreiranju politika nego kod velikih zemalja. Zbog veličine domaćeg tržišta, poduzetnici malih zemalja su nužno orijentirani na svjetska tržišta, što stvara visoku ovisnost nacionalne ekonomije o svjetskom tržištu. Poremećaji na svjetskom tržištu zbog toga izazivaju veće šokove na malu nacionalnu ekonomiju nego na veliku. Konkurencija na velikom svjetskom tržištu je veća, a konkurenti su veće i efikasnije kompanije. Samo slobodno funkcioniranje tržišta male ekonomije ne može stvoriti efikasne domaće kompanije na svjetskom tržištu bez potpore državnih institucija, zbog čega se nameće potreba za izgradnjom stručne industrijske politike kojom će se kombinacijom različitih ekonomsko-političkih mjera stvoriti struktura ekonomije koja će osiguravati stabilan i dugoročan rast, povećati otpornost na inozemne šokove i omogućiti konkurentnost nacionalnih kompanija na svjetskom tržištu.

Izgradnja sustava koji efikasno transformira proizvodne resurse u tržišne proizvode i usluge je zadatak nacionalne vlade. Takav sustav čini skup institucija i procedura. Efikasni državni sustav je najveći nacionalni kapital.

Literatura:

Aghion, P., Howitt, P., (1992.), A Model Growth through Creative Destruction, Ecometrica 60, p. 323-351. Baletić, Z., (2009.), Kriza i antikrizna politika, u knjizi: Kriza i okviri ekonomske politike, Zbornik radova, Razred za društvene znanosti, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Hrvatske i Hrvatski institut za financije i računovodstvo, Zagreb, srpanj 2009. Bogomolov, O., (2010.), Pouka globalne krize, Ekonomski pregled br. 5-6. Castles, F. G., et al., Ed. (2010.), The Oxford Handbook of the Welfare State, Oxford University Press.


17

European Commission (2010.), An Integrated Industrial Policy for the Globalisation Era – Putting Competitiveness and Sustainability at Centre Stage, Brussels, 28.10.2010., COM (2010.) 614 final. European Commission (2012.), A Stronger European Industry for Growth and Economic Recovery, Brussels, 10.10.2012., COM(2012.) 582 final. Gligorov, V., (2007.), Transition, Integration and Development in Southeast Europe, Ekonomski pregled (58), 5-6: 259-304. Grossman, G. M., Helpman, E., (1991.), Innovation and Growth in the Global Economy, Cambridge, MIT Press. Helpman, E., (1998.), General Purpose Technologies and Economic Growth, MIT Press, Cambridge. Huber, E., Stephens. J. D., (2000.), Development and Crisis of the Welfare State, The University of Chicago Press. Johnson, C., (1984.), The Industrial Policy Debate, Institute for Contemporary Studies, San Francisco. Jurčić, Lj., (2005.), Ekonomski razvitak, investicije, fiksni kapital i ekonomija i politika tranzicija, Ekonomski pregled, br. 5-6. Jurčič, Lj., Vojnić, D., (2011.), Quo Vadis Croatia - Hrvatska na putu u Europsku uniju, Zbornik radova, 19. tradicionalno savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista, Opatija. Jurčić, Lj., (2010.), Financijska kriza i fiskalna politika, Ekonomski pregled, br. 5-6. Jurčić, Lj., (2010.), Hrvatska – atipičan model gospodarenja, Ekonomski pregled, br. 12. Jurčić, Lj., (2011.), Država blagostanja, MadeIn, ožujak, 2011. Jurčić, Lj., Teodorović, I., (2011.), Global Crisis, Recovery and the Changing World, Ekonomski pregled, br. 5-6. Jurčić, Lj., (2011.), The European Union and the SEE Countries, u: South-East Europe and the European Union - Looking Ahead, Hrvatsko društvo ekonomista. Jurčić, Lj., Vojnić, D., (2011.), Latentna kriza kapitalizma, u Zbornik radova, Ekonomska politika Hrvatske u 2012. godini, Hrvatsko društvo ekonomista. Kremer, M., (2007.), How Welfare States Care: Culture, Gender and Parenting in Europe, Amsterdam University Press. Kolodko, G., (1998.), Economic Neoliberalism Became Almost Irrelevant, Transition, Washington, World Bank. Kuznets, S., (1966.), Modern Economic Growth, Yale University Press, New Haven.


18

Mesarić, M., (2010.), Kruži li bauk socijalizma ponovo Europom i svijetom? Je li socijalizam poželjna i realna alternativa neoliberalnom socijalizmu?, Ekonomski pregled br. 5-6. Mesarić, M., (2008.), XXI. stoljeće - Doba sudbonosnih promjena, Zagreb. Polin, R., (2009.), Tools for a New Economy: Proposals for a Financial regulatory Sistem, Boston Review, January/February. Rodrik, D., (2007.), One Economics, Eany Recipes: Globalization, Institutions, and Economic Growth, Princeton University Press. Romer, P. M., (1990.), Endogenous Technological Change, Journal of Political Economy 98: S71-S102. Skidelsky, R., (2011.), Keynes - Povratak velikana, Algoritam, Zagreb. Vojnić, D., Jurčić, Lj., (2010.), Quo Vadis Croatia, Zbornik radova, 17. tradicionalno savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista, Opatija. Vojnić, D., (2010.), Kriza suvremenog kapitalizma (s posebnim osvrtom na krizu realnoga socijalizma i samoupravnoga socijalizma), Ekonomski pregled, (61), 5-6. Vojnić, D., (2004.), Tržište: prokletstvo ili spasenje, Ekonomski pregled, (55), 9-10. World Bank (2010.), Global Economic Prospects: Crisis, Finance and Growth. MF (2009.), Initial Lessons of the Crisis.

Croatia - Capitalism without Capital Abstract: Economic growth is the result of many factors: economic, political and cultural. While economists as growth factors traditionally emphasize the accumulation of conventional inputs, recently more attention has been paid to the political and technological factors. Furthermore, the countries that are in transition from command to market economy feels the lack of capital and inability to generate capital. Capitalist countries that have developed or are developing acquired the ability to produce and to increase its own capital. Today a process of globalization, has the dominant influence on that. It predominantly affects the relative economic position of the individual industry but also the entire country on the world stage.

Keywords: capital, globalization, small country, industrial policy, industrial structure.

Documents

01_Jurcic_03_-_PRIJELOM