Aleph O God, I could be bounded in a nutshell and count myself a King of infinite space. Hamlet, II, 2. O Boe, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora. Hamlet, II, 2. But they will teach us that Eternity is the Standing still of the Present Time, a Nunc-stans (as the Schools call it); which neither they, nor any else understand, no more than they would a Hic-stans for an Infinite greatnesse of Place. Leviathan, IV, 46. Ali, oni e nas uiti da je Vjenost nepominost Sadanjosti, nekakvo Nunc-stans (kao to bi skolastiari rekli), to ni oni ni bilo tko drugi ne razumije ita vie nego to bi razumio neko Hic-stans kao Beskrajnu veliinu kakva Prostora. Levijatan, IV, 46. Onoga vrueg ljetnog jutra u naoj veljai, kad je, poslije neodgodive agonije koja se ni za asak nije srozala na plaljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po eljeznim oglasnim tablama na Trgu Constitucin koe reklame nekih novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i prostrani svemir ve odvaja od nje i da je ta promjena samo prva u beskonanom nizu. Neka se svemir mijenja, ali ja neu, pomislio sam sa sjetnom tatinom; znam da sam joj neko dodijavao svojom zaludnom odanou; sad kada je umrla, mogu se posvetiti sjeanju na nju, lien nade, ali i ponienja. Sjetio sam se da joj roendan pada tridesetog travnja; obii toga dana kuu u Ulici Garay, da pozdravim njenog oca i Cariosa Argentina Danerija, njezina bratueda, spada u uljudan, nepokudan i, moda, neizbjean gest. Opet u priekati u sumraku prenatrpanog predsoblja, ponovo u razgledati pojedinosti na njezinim mnogobrojnim slikama. Beatriz Viterbo u profilu, u boji; Beatriz pod krinkom, na karnevalu 1921.; Beatriz na prvoj priesti; Beatriz na dan vjenanja s Robertom Alessandrijem; Beatriz malo poslije razvoda, na objedu u Konjikom klubu; Beatriz u Quilmesu, s Deliom San Marco Porcel i Carlosom Argentinom; Beatriz s pekinezom to joj ga je poklonio Villegas Haedo; Beatriz en face i u profilu, nasmijeena, s rukom ispod podbratka ... Neu morati, kao nekada, opravdati svoj dolazak skromnim poklonom u obliku knjiga: knjiga kojima sam, na posljetku, nauio razrezivati stranice da, mjesecima poslije toga, ne bih morao ustanoviti kako ih nije ni dotakla. Beatriz Viterbo umrla je 1929.; otada sam se svakoga tridesetog travnja navraao u njezinu kuu. Obino bih doao u sedam i etvrt i zadrao se oko dvadeset i pet minuta; iz godine u godinu dolazio sam sve kasnije i zadravao se sve dulje. Godine 1933. u pomo mi je priskoio pljusak: morali su me pozvati da ostanem na veeri. Taj lijepi presedan valjalo je, dakako, njegovati, i 1934., negdje iza osam, pojavio sam se nosei alfajor, tipinu slasticu iz Santa Fea; kako i dolikuje, ostao sam na veeri. Za tih turobnih i nejasno erotinih godinjica imao sam priliku upoznati, malo-pomalo, Carlosa Argentina Danerija. Beatriz je bila visoka, krhka osoba, blago pognuta dranja; iz njezina hoda izbijala je (dopustite mi oksimoron) neka vrsta ljupke grubosti, zaetak zanosa. Carlos Argentino rumen je, impozantan, prosijed, profinjenih crta lica. Radi kao nekakav pomonik u neitkoj knjinici s june periferije; odrjeit je, ali i bespomoan; donedavna je svake veeri i blagdanom ostajao kod kue. Njegova duhovna aktivnost budna je, strastvena i potpuno beznaajna. Sav je u jalovim analogijama i sitniavim obzirima. Ima (kao i

Beatriz) prekrasne velike i izduene prste. Mjesecima je bio opinjen Paulom Fortom, manje zbog njegovih balada, a vie zbog pomisli na savrenu slavu. "On je Knez francuskih poeta", ponavljao je nedotupavno. "Uzalud se mrgodi na njega; nee mu nauditi, znaj to, ni najotrovnija od tvojih strijela. Tridesetog travnja 1941. uzeo sam slobodu da slastici dometnem bocu domaeg konjaka. Carlos Argentino srknuo ga je, ocijenio ga zanimljivim i poslije nekoliko aica upustio se u velike misli o modernom ovjeku. - Vidim ga u radnom kabinetu - ree pomalo s neobjanjivom ustrinom - kao u kuli na gradskim bedemima, okruena telefonima, telegrafima, fonografima, radio-telefonskim ureajima, kinematografima, projekcionim lampama, glosarima, orarima, brevijarima, biltenima ... Zakljuio je da za tako opremljena pojedinca putovanje postaje izlino: nae XX. stoljee preoblikovalo je pripovijest o Muhamedu i brdu; sad brda hrle suvremenom Muhamedu. Te su mi se misli uinile tako nesuvislima, a njihovo izlaganje tako bombastino i dosadno da sam ih smjesta povezao s knjievnou; rekao sam mu da ih pribiljei. Odgovorio je, prema oekivanju, da je to ve uinio: takva i ina, nita manje poticajna, shvaanja nalaze se u Uvodnom Pjevanju, Proslovnom Pjevanju ili, kratko i jasno, Pjevanju Proslovu spjeva na kojem ve godinama radi, bez reklame, bez halabuke, vrsto oslonjen na dva potpornja koji se zovu rad i samoa. Prvo daje maha mati; zatim slijedi tesanje i fina obrada. Spjev se zoveZemlja: posrijedi je opis reenog planeta, u kojem, dakako, ne manjka slikovitih digresija i smionih uzleta. Zamolio sam ga da mi proita kakav krai stavak. Otvorio je ladicu u pisaem stolu, izvadio debeo sveanj blok-listova s otisnutim zaglavljem biblioteke "Juan Crisstomo Lafinur" i uzeo itati sa zvonkim uitkom: Razvidjeh, poput Grka, gradove sviju ljudi, Posle i dane urne, opake gladi udi, Povijesti ja ne krojim, ne dolijevam ambre, Al' voyage o kom priam ...jest autour de ma chambre. - Ova je kitica zanimljiva u svakom pogledu - glasila je njegova prosudba. - Prvi stih naii e na toplo povlaivanje sveuilinog profesora, akademika, grecista, ali ne i vajnih mudraca koji tvore preteni dio javnoga mnijenja; drugi ide od Homera ka Hesiodu (kao saetak implicitne poasti ocu didaktike poezije, na proelju novoga zdanja), smiljeno pojaan postupkom koji svoje porijeklo vue iz Svetoga pisma i naziva se nabrajanje, gomilanje ili nizanje argumenata; trei stih - barokizam, dekadentizam, nesmiljeno njegovanje iste forme? - sastoji se od dva jednaka polustiha; etvrti, izrazito dvojezian, pribavit e mi jednoduno odobravanje svakog duha koji znade cijeniti lepravu britkost dosjetke. Da ne spominjem neobian srok i erudiciju koja mi omoguuje da, bez cjepidlaenja!, u etiri stiha ubacim tri uene aluzije to obuhvaaju trideset stoljea zgusnute knjievnosti: prva cilja na Odiseju, druga na Poslove i dane, trea na besmrtnu igrariju koja je potekla iz nehajna pera onog Savojca ... Sve mi je bjelodanije da je suvremenoj umjetnosti potreban melem smijeha, scherzo. Dvojbe nema, neka prozbori Goldoni! Proitao mi je jo oveu hrpu kitica koje je opet popratio odobravanjem i iscrpnim komentarom. U njima nije bilo ni zrnca invencije; ak mi se nisu uinile mnogo loijima od one prve. Sastojale su se od marljivosti, mirenja sa sudbinom i sluajnosti; vrline koje im je Daneri pripisivao dolazile su naknadno. Shvatio sam da se pjesnikov rad ne svodi na pisanje pjesama; on je u smiljanju razloga da mu poezija zavrijedi divljenje: naravno, taj naknadni rad mijenja djelo u pjesnikovim oima, ali ne i u oima drugih

ljudi. Danerijevo deklamiranje bilo je ekstravagantno: zbog klimave metrike nije uspio da tu ekstravaganciju, osim u sporadinim navratima, unese u spjev. Jedan jedini put u ivotu bio sam u prilici da pregledam petnaest tisua dvanaesteraca u Polyolbionu, topografskoj epopeji kojom je Michael Drayton obuhvatio faunu, floru, vode, planine, vojniku i redovniku povijest Engleske; siguran sam da je taj zamani ali ipak ogranieni, pjesmotvor manje dosadan od slinog nadobudnog pothvata Carlosa Argentina. On je naumio da pretoi u stihove cjelokupnu kuglu zemaljsku: te 1941. godine uspio je obraditi nekoliko hektara u dravi Queensland, preko kilometar toka rijeke Ob, plinski spremnik sjeverno od Veracruza, glavne trgovake radnje u etvrti Concepcin, ljetnikovac Mariane Cambaceres de Alvear u Ulici Once de Setiembre, u Belgranu, i tursku kupelj nedaleko od poznatog akvarija u Brightonu. Proitao mi je aicu mukotrpnih stavaka iz australske zone svoga spjeva: ti dugaki i bezoblini aleksandrinci bili su lieni relativnog zanosa iz Uvoda. Navodim jednu kiticu: Pazi. Sa desnog boka rutiniranog stupa (Sjevernom idu stranom sjeverozapadnog dijela) Kostur ami bez roka. Boja? Plavetnobijela, I ovji obor sija odsjajem suhog trupa. - Dva smiona rjeenja - kliknuo je vatreno - to ih iskupljuje, ve ujem kako guna, punokrvnost izriaja. Molim, molim. Prvo, adjektiv rutiniran to, en passant, vjerno odslikava neumitnu jednolinost svojstvenu obanskim i ratarskim poslovima, jednolinost koju se ni Georgike ni na slavom ovjenani Don Segundo nisu nikad usudili ovako neposredno prokazati. Drugo, siloviti prozaizam kostur ami bez roka, to e ga kakav mlitavac s gnuanjem osuditi, ali e ga rasni kritiar cijeniti kao suho zlato. Cijeli je taj stih, budimo iskreni, malo remek-djelo. Idui polustih zainje ivahan dijalog s itateljem: hoe da preduhitri njegovu arku znatielju, stavlja mu pitanje u usta i odgovara na nj ... smjesta. A to veli na onaj izum plavetnobijela? Slikoviti neologizam upuuje na nebo, neobino vaan imbenik australskog krajolika. Bez toga priziva, namazi ove freske bili bi odvie mrani, i itatelj bi bio primoran da zaklopi knjigu, ranjen u dno due neizljeivom i crnom sjetom. Otiao sam oko ponoi. Dvije nedjelje poslije toga, Daneri mi je telefonirao, valjda prvi put u ivotu. Predloio mi je da se sastanemo u etiri, "da zajedno popijemo mlijeko u susjednom salonu-baru to ga je progresivni zanos Zunina i Zungrija - vlasnika moje kue, vjerojatno se sjea - otvorio na uglu; tu slastiarnicu isplati se vidjeti." Pristao sam, prije pomiren sa sudbinom negoli oduevljen. Jedva jedvice pronali smo slobodan stol: "salon-bar", neumitno moderan, bio je malko manje grozan od mojih predvianja: za oblinjim stolovima, uzbueni uzvanici razglabali su o novanim iznosima to su ih Zunino i Zungri investirali bez ikakva cjenkanja. Carlos Argentino divio se toboe nekakvim supermodernim elektrinim ureajima (koje je, oito, ve prije vidio) i rekao mi sa stanovitom strogou: - Htio-ne htio, mora priznati da se ovaj lokal moe staviti uz bok onima najelegantnijima iz Ulice Flores. Poslije toga, proitao mi je etiri-pet stranica svoga spjeva. Prepravio ih je, drei se onog izopaenog naela verbalne pompoznosti: gdje je prethodno stajalo plav, sad je ugurao plaviast, plavkast, ak i plaviav. Rije mlijean nije mu bila dovoljno runa: za ustri opis perionice vune radije je odabrao mljeast, mljeikast, zamlijeen, mljekovit... Ogoreno je psovao kritiare; zatim ih je, neto dobrohotnije, usporedio s osobama "koje ne posjeduju dragocjene kovine, parne pree, valjaonice i sumporne kiseline za kovanje blaga, ali zato mogu oznaiti drugima gdje se to blago nalazi". Poslije toga okomio se na prologomaniju, "kojoj se davno narugao, u duhovitom proslovu Don Quijotea, Knez svih Genija". Priznao je, ipak, da bi naslovnoj strani novoga djela priliio kieni prolog, rijei podrke s potpisom kakva literata od kalibra, od ugleda. Dodao je da namjerava objaviti poetna pjevanja svoga spjeva. Odmah sam dokuio

razloge njegova neobinog telefonskog poziva; taj e od mene zatraiti da mu napiem predgovor za onu cjepidlaarsku zbrku. Moja bojazan nije se obistinila; Carlos Argentino je s kivnim divljenjem primijetio da nee pogrijeiti epitet ako proglasi solidnim ugled to ga u svim krugovima uiva Alvaro Melin Lafinur, ovjek od pera, koji bi, uz moje zauzimanje, mogao s ushienjem sroiti prolog uvenome spjevu. Da se izbjegne najneoprostiviji neuspjeh, morat u nastupiti kao zagovornik dviju nepobitnih odlika: formalne savrenosti i znanstvene strogosti, "jer u tome prostranom perivoju tropa, figura, elegancije, nema ni jedne zakoljice koja ne potkrepljuje golu istinu". Dodao je jo da se Beatriz uvijek druila s Alvarom. Sloio sam se, pun najljepih rijei. Da sve bude uvjerljivije, naglasio sam mu da s Alvarom neu razgovarati u ponedjeljak nego u etvrtak, na prijateljskoj veeri kojom se obiljeava svaki sastanak u Klubu pisaca. (Te veere postoje samo u mati, ali je nepobitna injenica da se sastanci odravaju etvrtkom, to je Carlos Argentino mogao provjeriti u novinama i to je reenici pridavalo istiniti prizvuk.) Rekao sam, proroanski i lukavo, da u, prije negoli povedemo razgovor o prologu, izloiti zanimljivi plan cijeloga spjeva. Rastali smo se. Kad sam skrenuo u Ulicu Bernardo de Irigoyen, sasvim sam nepristrano razmotrio to mi je raditi: a) razgovarati s Alvarom i rei mu da je onaj Beatrizin bratued (taj eksplikativni eufemizam omoguit e mi da je spomenem) sastavio spjev to otvara beskonane mogunosti kakofoniji i kaosu; b) ne razgovarati s Alvarom. Pronicljivo sam zakljuio da e se moja lijenost opredijeliti za b). U petak, od ranih sati, poelo je zvrndanje telefona. Ljutilo me to se ta sprava, koja je neko prenosila nepovratni Beatrizin glas, sada srozala na prenosnika jalovih i vjerojatno bijesnih prigovora onog prevarenog Carlosa Argentina Danerija. Sreom, nita se nije dogodilo - ako izuzmemo neizbjenu odbojnost kojom me poastio taj ovjek to mi je najprije nametnuo delikatnu dunost, a onda me zaboravio. Telefon me prestao gnjaviti, ali mi se potkraj listopada javio Carlos Argentino. Bio je izvan sebe, isprva mu nisam prepoznao glas. Ojaen i bijesan, mucao je kako oni nezajaljivi Zunino i Zungri, pod izlikom da ele proiriti svoju poganu slastiarnicu, sad hoe ruiti njegovu kuu. - Kuu mojih roditelja, moju kuu, staru i uglednu kuu u Ulici Garay! - ponavljao je, da utuenost moda utopi u melodiji. Nije mi bilo odve teko shvatiti njegove jade. Kad ovjek navri etrdesetu, svaka je promjena odvratni znamen protjecanja vremena; osim toga, posrijedi je bila kua koja me beskonano podsjeala na Beatriz. Htio sam napomenuti tu tankoutnu pojedinost; moj me sugovornik nije sluao. Ako Zunino i Zungri budu i dalje tjerali svoj apsurdni naum - ree - doktor Zunni, njegov odvjetnik, istoga e asa zatraiti odtetu i primorati ih da isplate sto tisua pesosa. Zunnijevo ime na mene je ostavilo dojam; njegova kancelarija, koja se nalazila izmeu ulica Caseros i Tacuar, uivala je poslovian ugled. Zapitao sam da li je ve preuzeo sluaj. Daneri je odvratio da e s njime govoriti toga istog popodneva. Neto se skanjivao, a onda onim tihim, bezlinim, glasom, kojim obino povjeravamo neto vrlo intimno, dodade da mu je kua nuno potrebna za dovrenje spjeva, zato to se u jednom zakutku podruma nalazi Aleph. Objasnio mi je da je Aleph jedna od toaka u prostoru koja sadri sve toke. - U podrumu je, ispod blagovaonice - nastavio je, proistivi izgovor uzbuenjem. - Moj je, moj je. Ja sam ga otkrio u djetinjstvu, prije negoli sam krenuo u kolu. Podrumske su stube strme, tetak i tetka nisu mi dali da silazim, ali je netko rekao da je u podrumu cijeli svijet. Pri tom je mislio, kako sam poslije saznao,

na globus, ali sam ja shvatio da je to svijet. Kriomice sam iao, stropotao se niz zabranjene stube, pao. Kad sam otvorio oi, vidio sam Aleph. - Aleph? - zinuo sam. - Jest, mjesto gdje se nalaze, odvojeno, sva mjesta na zemaljskoj kugli, viena sa svih strana. Nikome nisam povjerio svoje otkrie, ali sam se vratio. Odakle djetetu spoznaja da je steklo povlasticu da kao zreo ovjek isklee svoj spjev! Zunino i Zungri nee me opljakati, ne, i stoput ne! Doktor Zunni dokazat e im, sa zakonikom u ruci, da je moj Aleph neotuiv. Pokuao sam srediti misli. - Zar taj podrum nije suvie mraan? - U tvrdu glavu istina ne dopire. Ako su u Alephu sva mjesta na Zemlji, onda su ondje sve lui, sve svjetiljke, svi izvori svjetlosti. - Dolazim smjesta da to vidim. Spustio sam slualicu, prije negoli stavi kakvu zabranu. Dovoljno je da ovjek sazna jednu injenicu, pa da odmah rasvijetli niz srodnih, ranije nesluenih pojedinosti: ja, budala, dotad nisam razabrao da je Carlos Argentino luak. Uostalom, cijela ta obitelj Viterbo ... I sam esto ponavljam kako je Beatriz bila ena, curica, gotovo nesmiljene pronicljivosti, ali ona njezina nehajnost, rastresenost, samoivost, prava pravcata okrutnost, moda imaju svoje patoloko objanjenje. Ludilo Carlosa Argentina ispunilo me zloudnom sreom: nas smo se dvojica, u dnu due, zapravo oduvijek prezirali. U Ulici Garay dvorkinja mi je rekla da izvolim priekati. Deko je, kao i uvijek, u podrumu, gdje razvija slike. Pored vaze bez cvijeta, na suvinom klaviru, smijeio se (vie neprolazno negoli anakronino) veliki Beatrizin portret u neprirodnim bojama. Nitko nas nije mogao vidjeti; obuzet oajnikom njenou, pristupio sam slici i rekao joj: - Beatriz, Beatriz Elena, Beatriz Elena Viterbo, Beatriz draga, Beatriz zauvijek izgubljena, to sam ja, Borges. Naskoro je uao Carlos. Stao je odreito govoriti; vidio sam da su mu sve misli usmjerene na gubitak Alepha. - aica pseudokonjaka - naredio je - i kree u podrum. Vidjet e, obvezan je dorsalni poloaj. Nita manje nisu obvezni pomrina, mirovanje, privikavanje oiju. Lei e na poploani pod i uprijeti pogled u devetnaestu stubu na uvenom stubitu. Ja se vraam, sputam podni poklopac, i ti ostaje sam. Nemoj da te prestrai kakav glodavac. Za koju minutu ugledat e Aleph. Mikrokozam alkemiara i kabalista, naeg stvarnog i poslovinog prijatelja, multum in parvo! Prolazei blagovaonicom, nadovee: - Naravno, ako ga ne vidi, tvoja nesposobnost ne potire moje svjedoanstvo ... Sii. Za koji asak moi e uspostaviti dijalog sa svim Beatrizinim slikama. Hitro sam siao, sit njegovih lupetanja. Podrum, malko iri od stubita, prilino je podsjeao na bunar. Pogledom sam uzalud traio globus to ga je spomenuo Carlos Argentino. U jednom kutu bili su nagomilani sanduci s bocama i torbe od krutog platna. Carlos dohvati jednu torbu, presavije je i postavi na tono odreeno mjesto.

- Jastuk nije kraljevski - stao je objanjavati - ali ako podignem za cigli centimetar, nee vidjeti ni prst pred nosom i svladat e te pometnja i stid. Rasprostri se na pod i izbroji devetnaest stuba. Posluao sam njegove budalaste upute; napokon je otiao. Briljivo je zatvorio podni poklopac; unato pukotini, koju sam kasnije uoio, zavladao je mrak kao u rogu. Odmah sam prozreo svoj pogibeljni poloaj: luak me iva zakopao, davi mi prethodno da ispijem otrov. Carlosovo petljanje odavalo je pritajeni strah da ja neu ugledati udo: da zabauri svoje bulanjenje, da ja ne saznam za njegovo ludilo, mora me ubiti. Podila me mutna nelagoda koju sam pokuao pripisati ukoenom poloaju, a ne djelovanju narkotika. Sklopio sam oi, otvorio sam ih. Tada sam ugledao Aleph. Evo me sada u neizrecivu sreditu svoje pripovijesti; ovdje poinje moj spisateljski oaj. Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedniku prolost. Kako da drugima prenesem beskonani Aleph to ga moje bojaljivo sjeanje tek ovla zahvaa? U slinoj nevolji, mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da oznai boanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na neki nain, sve ptice; Alanus ab Insulis, o kugli kojoj je sredite posvuda a obodnica nigdje; Ezekijel, o anelu sa etiri lica, koji se istodobno obraa Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu. (Ne navodim uzalud ove nepojmljive analogije; one se, donekle, tiu Alepha.) Moda mi bogovi nee uskratiti da pronaem ekvivalentnu sliku, ali bi tada ovaj izvjetaj zabrazdio u literaturu, u patvorinu. Osim svega, ostaje nerjeivo sredinje pitanje: nabrajanje, makar i djelomino, beskonanog skupa. U tom divovskom trenutku vidio sam milijune ugodnih ili grozomornih ina: nijedan me nije osupnuo vie od injenice da su svi okupljeni u istoj toki, da se ne preklapaju i ne stapaju. Ono to su mi oi ugledale bilo je istovremeno; ono to budem zapisao bit e susljedno, jer je takva narav jezika. Evo to sam uspio zapamtiti. U donjem dijelu stube, s desne strane, vidio sam kuglicu koja se prelijevala u svim bojama i gotovo se nepodnoljivo ljeskala. Isprva sam pomislio da se okree; potom sam dokuio da je to gibanje opsjena koju stvaraju vrtoglavi prizori u njoj. Promjer Alepha mogao je iznositi dva-tri centimetra, ali je u toj kuglici bio sadran svemir, u naravnoj veliini. Svaka je stvar (uzmimo, zrcalo) bila beskonaan broj stvari, zato to sam je bjelodano vidio iz svih toaka univerzuma. Vidio sam napueno more, vidio sam svitanje i predveerje, vidio sam mnotva ljudi u naoj Americi, vidio sam srebrnastu pauinu u sreditu crne piramide, vidio sam nebrojene i bliske oi kako se ogledaju u meni kao u zrcalu, vidio sam sva zrcala na ovome planetu i ni u jednome svoj odraz, vidio sam u stranjem dvoritu u Ulici Soler one iste ploice to sam ih prije trideset godina vidio u ulaznom trijemu jedne kue u Fray Bentosu, vidio sam grozdove, snijeg, duhan, rudne ile, vodenu paru, vidio sam ispupene ekvatorijalne pustinje i svako zrnce pijeska u njima, vidio sam u Invernessu enu koju nikad neu zaboraviti, vidio sam zanosne vlasi, uznosito tijelo, vidio sam rak na sisi, vidio sam krug osuene zemlje na ploniku gdje je neko bilo stablo, vidio sam jedan ljetnikovac u Adroguu, primjerak prvog engleskog prijevoda Plinija to ga je nainio Philemon Holland, vidio sam istodobno svako slovo na svakoj stranici (u djetinjstvu sam se udio kako se slova u zatvorenoj knjizi ne izmijeaju i izgube u toku noi), vidio sam no i tadanji dan, vidio sam zalazak sunca u Quertaru to je odraavao boju jedne rue u Bengalu, vidio sam svoju praznu spavaonicu, vidio sam u kabinetu u Alkmaaru globus meu zrcalima koja ga beskonano umnaaju, vidio sam konje uzvijorene grive na alu Kaspijskog mora u svitanje, vidio sam njene kosti jedne ruke, vidio sam kako preivjeli borci iz neke bitke alju razglednice, vidio sam u izlogu iz Mirzapura panjolske igrae karte, vidio sam iskoene sjene paprati na tlu jednog staklenika, vidio sam tigrove, motorne klipove, bizone, morsku bibavicu i vojske, vidio sam sve mrave na ovome svijetu, vidio sam perzijski astrolab, vidio sam u ladici pisaeg stola (i protrnuo vidjevi rukopis) raskalana, nevjerojatna, neporeciva pisma to ih je Beatriz slala Carlosu Argentinu, vidio sam omiljeni spomenik u Chacariti, vidio sam uasne ostatke neko predivne Beatriz Viterbo, vidio sam kolanje svoje tamne krvi, vidio sam mehanizam ljubavi i mijenu smrti, vidio sam Aleph, sa svih strana, vidio sam u Alephu Zemlju, i na Zemlji opet Aleph, i u Alephu Zemlju, vidio sam svoje lice i svoju utrobu, vidio sam tvoje lice, spopala me vrtoglavica i briznuo sam u pla, jer su

moje oi vidjele onaj skroviti i hipotetiki objekt ijim nazivom ljudi barataju, premda ga ni jedan ovjek nije vidio: nedokuivi svemir. Obuzelo me beskrajno udivljenje, beskrajna alost. - Mora da si pobenavio od pustog zabadanja nosa onamo gdje mu nije mjesto - javi se mrski i veseli glas. - Koliko god lupao glavom, nee mi se za ovo otkrie oduiti ni za sto godina. Straan opservatorij, to kae, Borges? Cipele Cariosa Argentina stajale su na najvioj stubi. Zateen iznenadnim polumrakom, nekako sam se iskobeljao i promucao: - Straan. Ba straan. Zaudila me ravnodunost vlastitog glasa. Carlos Argentino nestrpljivo je navaljivao: - Jesi li sve vidio, u bojama? U isti mah smislio sam osvetu. Dobrohotno, izrazito samilosno, nervozno, okolino, zahvalio sam Carlosu Argentinu Daneriju to me uveo u svoj podrum i toplo mu preporuio da iskoristi ruenje kue i napusti pogibeljnu metropolu koja nikome, ali ba nikome, ne prata. S blagom upornou odbio sam raspravu o Alephu; zagrlio sam ga, na polasku, i ponovio mu da su isti zrak i mir dva najbolja lijenika. Na ulici, na stubama Concepcina, u podzemnoj eljeznici, sva su mi lica bila bliska. Pobojao sam se da me vie nita nee moi iznenaditi, pobojao sam se da e me vjeno pratiti dojam povratka. Na svu sreu, poslije nekoliko besanih noi, ponovo me pohodio zaborav. Postskriptum od 1. oujka 1943. est mjeseci poslije ruenja zgrade u Ulici Garay, izdavaka kua "Prokrust", ne posustavi pred duljinom zamanog spjeva, izbacila je na trite izbor "argentinskog iverja". Ishod je izlino spominjati: Carlos Argentino Daneri dobio je Drugu nacionalnu nagradu za knjievnost. Prva je dodijeljena doktoru Aiti; trea, doktoru Mariju Bonfantiju; zaudo, moje djelo Kockareve kocke nije poluilo ni jednog glasa. Tko zna po koji su put pobijedili neshvaanje i zavist! Ve odavna nisam sreo Danerija; novine piu da e nam uskoro podariti drugu knjigu. Njegovo nadahnuto pero (sada neoptereeno Alephom) posvetilo se stihovanju izvadaka doktora Aceveda Diaza. "Primio sam tvoju turobnu estitku" - pisao mi je. "Ti, emerni moj drukane, puca od zavisti, ali mora priznati - makar prepukao! - da sam ovom prilikom svoj eir uspio zakititi najrumenijim perom: svoj turban, najsjajnijim kalifom meu svim rubinima" Dodat u dvije primjedbe: prva se odnosi na narav Alepha; druga, na njegov naziv. On, kao to je poznato, potjee od prvog slova svetog jezika. Njegovo postavljanje na proelje ove pripovijesti nije sluajno. Za Kabalu, to slovo oznaava En Sof, bezgraniko i isto boanstvo; govorilo se takoer da ima oblik ovjeka koji pokazuje Nebo i Zemlju kako bi oznaio da je donji svijet zrcalo i zemljovid gornjega; za Mengenlehre on je simbol transfinitnih brojeva u kojima cjelina nije vea od pojedinoga dijela. Mene zanima: je li Carlos Argentino sam odabrao taj naziv, ili ga je proitao, postavljena na neku toku gdje se stjeu sve toke, u nekom od bezbrojnih tekstova to mu ih je otkrio Aleph iz njegove kue? Koliko god to nevjerojatno zvualo, ja mislim da postoji (ili je postojao) drugi Aleph, ja mislim da je Aleph iz Ulice Garay lani Aleph. Da obrazloim. Oko 1867. kapetan Burton obnaao je u Brazilu dunost britanskog konzula: u srpnju 1942. Pedro Henrquez Urena otkrio je u biblioteci u Santosu jedan njegov rukopis u kojemu se spominje

zrcalo to ga Istok pripisuje Iskandaru Zu al-Karnainu, odnosno Aleksandru Dvorogome Makedonskom. U tome zrcalu odraavao se cijeli svemir. Burton navodi i druge sline tvorevine - sedmerostruki pehar Kai Hosrua, zrcalo to ga je Tarik Benzejjad otkrio u kuli (Tisuu i jedna no, 272), zrcalo to ga je Lukijan iz Samosate uspio razgledati na Mjesecu (Vjerodostojna povijest, I, 26), zrcalno koplje to ga prva knjiga Capellina Satyriconapripisuje Jupiteru, sveobuhvatno zrcalo Merlinovo, "okruglo i udubljeno i nalik na svijet od stakla" (The Faerie Queene, III, 2, 19) - i nadodaje ove zanimljive rijei: "Svi spomenuti predmeti (kojima je jedina mana to ne postoje) obine su optike sprave. Vjernici koji dolaze u damiju Amr, u Kairu, dobro znaju da je svemir u jednom od kamenih stupova to opkoljavaju sredinje dvorite ... Nitko ga, dakako, ne moe vidjeti, ali oni koji prislone uho na stup, tvrde da iz njega ubrzo zauju ravnomjerno huanje ... Damija potjee iz VII. stoljea: stupovi su doneseni iz drugih predislamskih hramova, jer, kao to je zapisao Ibn Haldun: "U dravama koje su osnovali nomadi cjelokupno graditeljstvo u rukama je stranaca. " Postoji li taj Aleph u sri kamena? Jesam li ga vidio kad sam sve vidio i zatim ga zaboravio? Na je duh podloan zaboravu; i ja sam iskrivljujem i gubim, zbog tragine erozije godina, crte na Beatrizinu licu. Za Estelu Canto (Milivoj Telean)