2013 | Umjetnost i ispovijedanje vjere

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXX. • cijena: 13 kn5

Umjetnost i ispovijedanje vjereod 12. svibnja do 8. lipnja 2013.

2013

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji god. XXX. cijena: 13 kn

živo vrelo

2013 5God. XXX. (2013.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević Mikić

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Istina u ljepoti

naša tema: Umjetnost i ispovijedanje vjere 2 Ispovijedati vjeru umjetnošću,

I. Šaško

Vjerovanje Crkve izraženo umjetnošću, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

I. Šaško, I. Raguž, S. Slišković,A. Vučković, Ž. Tanjić, I. Šaško

Sedma vazmena nedjelja

Pedesetnica. Duhovi

Presveto Trojstvo

Presveto Tijelo i Krv Kristova. Tijelovo

Deveta nedjelja kroz godinu

Presveto Srce Isusovo

trenutak: pisma čitatelja 40 Liturgija i autentičnost siromaštva

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

Petrova sumnja i vjera u susretu s Kristom.

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 5–2013

LIstina u ljepoti

L iturgija u slavljenju otajstava vjere pruža široki prostor raz nim umjetnostima – slikarstvu, kiparstvu, glazbi, arhi-tekturi, zlatarstvu, tkanju – i to ne zato što se ne bi umje-

la drukčije izraziti i što bez pomoći umjetnosti ne bi znala slaviti, nego ponajprije iz razloga što vjera uvijek traga za ljepotom. Vje-ra je nerazdruživa od spoznaje ljepote. Stoga je suvremenu krizu vjere moguće dovesti u svezu i s nesposobnošću čovjeka da otkri-va ljepotu i da joj se divi. Čovjek sve više gubi umijeće i potre-bu za divljenjem. Postaje dostatan sam sebi. Možemo biti sigur-ni, kaže Hans Urs von Balthasar, da onaj tko prezire ljepotu i tko se ne dopušta njome nadahnjivati uskoro prestaje moliti i ljubiti. Put vjere i teološkoga traganja za Bogom neizostavno nailazi na put ljepote, put koji se očituje u skladu stvorenja. Ljepota, u mje-ri u kojoj je nerazdruživa od Istine, po kojoj je autentična, usmje-rava čovjeka prema krajnjemu određenju i smislu življenja. Zato, kako podsjeća papa Benedikt XVI., »put ljepote vodi nas prema shvaćanju Cjeline u fragmentu, Beskonačnoga u konačnom, Bo-ga u povijesti čovječanstva«. Dati se voditi ljepotom, u kojoj ne-razdruživo živi ono što je istinito i ono što je dobro, znači trajno biti na putu prema Bogu. Riječ Bog može se jednako dobro izre-ći riječima: Istina, Dobrota i Ljepota. Gdje nema istine i dobrote, tu nije moguće govoriti o ljepoti.

Ljepota i govor umjetnosti stoga nisu bijeg u iracionalno, u puki estetizam. Umjetnost, ukoliko istinski traga za ljepotom, postaje put vjere. Umjetnost je spoznaja u nedovršenosti, spo-znaja u otvorenosti novomu i uzvišenijemu – upravo kao što je to i vjera. Vjera je spoznaja u trajnomu rastu, u neprekidnoj žudnji za Bogom. Zbog toga je vjeri i slavljenju vjere potrebna umjet-nost, kao jezik koji vjera najbolje razumije i kojim se jasno izra-žava u svojoj žudnji za Ljepotom koja drži svijet povezan istinom i dobrom.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Umjetnost i ispovijedanje vjere

JSvako umjetničko djelo

ispovijeda i naviješta spomen temeljne istine. Umjetnik koji ne vjeruje (barem u umjetnost) ne

postoji. Njegovo bi djelo ‘bez vjere’ izgubilo svoju

poveznicu sa svime, pa i sa samim umjetnikom.

U tome smislu umjetničko je djelo uvijek spomen-

činsko (»činiti spomen«). Ta anamnezička funkcija, osobito slike, sastoji se u prisnome odnosu sa sve-tim događajem, a za krš-

ćane s liturgijskim činom i njegovim utemeljiteljskim

događajem.

Jedna tvrtka, koja se bavi proizvodnjom opreme na području au-diovizualnoga doživljaja, svoj je promidžbeni slogan izrazila re-čenicom: Mi govorimo sliku. Svidio mi se taj pristup kao do-

bar put promišljanja govora općenito, a liturgijskoga govora poseb-no. Da bismo nešto izrekli na nama najbliži način, koristimo nama najpoznatiji oblik govora, izražaj. Umjetnicima je najbliži umjetnički izražaj, iako treba reći da je i sam govor u sebi stvaralački i da u sebi nosi konotacije umjetničkoga.

Ako je, dakle, riječ o umjetniku koji je vjernik, smijemo napome-nuti da je sve što čini i govori prožeto vjerom. Svako djelo koje uči-ni vjernik – premda tematikom (motivom) nije izravno prepoznatlji-vo kao ‘vjersko’ – u stanovitome je smislu ispovijedanje njegove vje-re. Upravo u toj neodvojivosti življenja i vjerovanja razvidna je sve-obuhvatnost vjerničkoga izražavanja. Za vjernika uvijek vrijedi slo-gan: Mi govorimo vjeru, svjedočanstvo ili protusvjedočanstvo vjere.

Ta općenitost ima svoju razradbu u pojedinim izražajima koji su posebno plodonosni na polju umjetnosti. Umjetnicima je dano da vje-ru izraze na osobito snažan način. Jednako tako treba reći da vjernici mogu prepoznavati Božje nadahnuće i prisutnost u umjetničkim dje-lima koja nisu izrasla iz govora i izražaja vjernika. Pa čak i onda ka-da se tematizira odbijanje vjere i kada je cilj sučeljavanje s vjerom kao neprihvatljivom, ne smijemo to isključiti iz obzora široke teme o vjeri.

Karl-Josef Kuschel, obrađujući literarno-teološke portrete (Ma-inz, 1991.) sistematizirao je ovako moguće odnose umjetnosti i vje-re: 1. Metoda sukobljenosti, konfrontacije (ili model indoktrinacije): umjetnost je znak nevjerovanja i u osnovi odbačena, a u najbolje-mu slučaju upotrijebljena kao sredstvo kontrasta za vlastito profi-liranje teologije; 2. Metoda korelacije: umjetnost se uzima ozbiljno kao izraz suvremenih iskustava ljudi, ali ipak se pritom postupa po shemi pitanje-odgovor, što prebrzo vodi k usvajanju logike ‘iskoriš-tavanja’ (u smislu uzimanja zdravo za gotovo). 3. Metoda struktural-ne analogije: svaka umjetnost teološki je relevantna kao »zgusnuto tumačenje stvarnosti« i može preuzeti neku religioznu funkciju kao antitezu, kontrast, alternativu, produbljenje ili konkretizaciju vlasti-te religiozne pozicije. Ovdje ostaje sačuvana autonomija obiju strana, tako da se može dogoditi i stvarni susret.

Kada, dakle, razmišljamo o ispovijedanju vjere u užemu smislu, trebamo se zaustaviti baš na trećoj metodi. Albert Gerhards (»Mo-derna umjetnost i liturgija«, 2002.) tumači da se navedene odred-

Ispovijedati vjeru umjetnošćuIvan Šaško

3

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520132013520135be odnosa mogu primijeniti na sve umjetnosti. U trećemu se modelu pojavljuje veliki spektar koji otvara mnoge mogućnosti susreta umjet-nosti i Crkve, što ima također učinak na odnos liturgije i slike.

Vjera i umjetnost različito su se razvijale sa Zapadu od početka novovjekovnoga razdo-blja. Kao razlog distanciranja smatra se zapad-ni razvoj poimanja subjekta koji se gleda u su-protnosti prema objektivnoj datosti instituci-onalnoga, dakle i liturgije. Kardinal Ratzinger upozoravao je na opasnost proizvoljnosti jer u liturgijskoj umjetnosti ne može postojati či-sta proizvoljnost. Oblici umjetnosti koji poriču Logos u stvarima, a čovjeka učvršćuju u vid-ljivoj čulnosti, nespojivi su s najdubljim smi-slom slike u liturgiji Crkvi. Liturgijska umjet-nost, često razmatrana pod pojmom ‘sakralne umjetnosti’, ne može proizaći iz izolirane su-bjektivnosti. Ona puno više pretpostavlja od Crkve iznutra oblikovni i ujedno otvoreni su-bjekt prema ‘mi’, prema zajednici kao subjek-tu (uvijek u svjetlu otajstva Krist-Crkva.

Samo tako umjetnost čini vidljivom zajedničku vjeru i ponovno govori vjerničkim srcima. Sloboda umjetnosti, koja treba postojati i u usko opisa-nome polju sakralne umjetnosti, nije proizvoljnost. Ako samo taj od Crkve iznutra oblikovani i prema ‘mi’ otvoreni subjekt može stvarati liturgijsku umjetnost, tj. umjetnost za crkveni bogoslužni prostor, ostaje prigovor da se tako ne bi moglo govoriti o istinskoj slobodi. Prigoda da se spozna ‘zgu-snuto tumačenje stvarnosti’ s pomoću umjetnosti i da se s njom raspravlja, ostaje neiskorištenom. Kao da je time propuštena prilika, koja leži u razvo-ju zapadne umjetnosti od njezina nastanka do početka novoga vijeka.

Usporedba umjetničkoga izražavanja s elementima molitveSvako umjetničko djelo ispovijeda i naviješta spomen temeljne istine. Umjetnik koji ne vjeruje (barem u umjetnost) ne postoji. Njegovo bi djelo ‘bez vjere’ izgubilo svoju poveznicu sa svime, pa i sa samim umjetnikom. U tome smislu umjetničko je djelo trajno spomen-činsko (činiti spomen). Ta anamnezička funkcija, osobito slike, sastoji se u prisnome odnosu sa sve-tim događajem, a za kršćane s liturgijskim činom i njegovim utemeljitelj-skim događajem. Kao takvi biblijski prozori u sredovjekovnim katedralama na teško dostupnim mjestima nemaju katehetsku svrhu, nego posadašnju-ju sveukupnost povijesti spasenja. Ovdje se radi o ‘slikama otajstava’ u naj-različitijim izražajima.

Osim toga, umjetnička su djela očitovanja djelovanja Duha Svetoga, po-sadašnjenja koja se tiču zajednice vjernika. U tome su smislu umjetnička djela prostori ‘krize’. Postoji, dakle, proročko-kritička snaga slike. Često

Umjetnost daje iskusiti Jakovljev put vjere: od Betela (Kuće Božje) do Penuela (Božjega lica), od spoznaje Boga do »borbe« s njim.

Marc Chagall: Jakov i spoznaja Božjega lica, 1960.

NAŠA TEMA

4


neshvaćena funkcija um-jetnosti nije (niti je bila) usklađivanje koje smiru-je, nego pokret koji uzne-mirava. Pri tome se ra-di o ‘spasonosnome nemi-ru’ koji ne smije biti razo-ran, nego prvi korak u pro-cesu zacjeljivanja koje se ostvaruje u sakramental-nome susretu. Taj epiklet-sko-parakletski element je posebno vidljiv u samome obrednom činu. Njega ži-

vi zajednica u življenju preobraženja prema punini otajstva Krista, njego-va Tijela. Plodonosna sukobljenost ne živi se samo kao iščitavanje sadrža-ja, nego kao prihvaćanje poziva koji zahtijeva vjeru i pouzdanje; na temelju nedostatnosti znaka doći do življenja simbola.

Umjetnička djela nose sa sobom i doksologiju, upućujući na beskraj-nu Božju ljepotu, koja treba doći do izražaja u ljudskim djelima, a ona su to više posvećena Bogu, njegovoj hvali i slavi, kad im nije postavljen nika-kav drugi cilj, nego da se svojim djelima ljudska srca pobožno obraćaju Bo-gu (usp. SC 122).

Umjetnička djela, osim spomenutih koji pokazuju odlike kršćanske mo-litve imaju i elemente katehetske funkcije koja se može potvrditi već u naj-starijoj kršćanskoj umjetnosti. Valja napomenuti da ona nije vezana ponaj-prije uz kulture u razdobljima nerazvijene pismenosti. Didaktika i katehe-za umjetničkih djela povećano dobivaju na značenju upravo u visokorazvi-jenim civilizacijama. Nije zanemariva niti reprezentativna funkcija koja po-stoji kod prikazivanja vladara (u liku Svevladara) te kod prikaza koji služe za legitimaciju Crkve u njezinu ustrojstvu (traditio legis).

Koliko god bila nerazdruživa stvarnost umjetničkih djela (stavljenih pod pojam ‘slika’) i liturgije, ne bi bilo dobro ne uvažiti poteškoće koje su trajni izazov za taj suodnos. On je svediv na fenomen zamjene za liturgiju. Tamo gdje liturgija izgubi svoj karakter umjetničkoga djela, raste potreba za surogatima. Gerhards tako upozorava da je liturgijski pokret sa svojim kritičkim stavom prema slici vodio k prostorima siromašnima slikom ili čak bez slika, a zatim je, na temelju osiromašenja liturgije, došlo katkad do ‘obogaćivanja’ liturgijskoga prostora upitnim, sekundarnim slikama. Gdje liturgija ne govori sama iz sebe, događa se ‘posrednička superpozicija’. Te vrste surogata ozbiljno narušavaju čujnost navještaja i ispovijedanja vje-re zajednice koja slavi u prostoru u kojemu slavi, umjetnošću kojom slavi.

Izrijeci pape FranjeUmjetnost i vjera stvaraju čudesno susretište jer omogućuju raznolikost i čuvaju posebnost svakoga čovjeka u njegovu vjerovanju i unutar objektiv-nosti stvorenoga svijeta. Kršćanin umjetnošću ispovijeda ne da će ljepota

Liturgija otvara prostor umjetnosti jer je put

umjetnosti blizak putu vjere. Tako i glazba u liturgiji oblikuje

dubok izražaj vjere, ispovijest nade i predanja Onomu koga

slavi i komu se moli.

(M. Chagall)

5

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520132013520135spasiti svijet (Dostojevski), nego da je Ljepota u Trojstvu Osoba već spasila svijet događajem Utjelovljenja i Otkupljenja.

Lako je moguće provjeriti koliko su teme ljepote, umjetnosti i liturgije bile drage papama, a pontifikati Pavla VI., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. osobito su značajni i na teorijskoj razini promišljanja tih suodnosa u suvre-menosti. Ne zalazeći daleko u prošlost, uzimam najsvježije primjere nago-vora pape Franje koji ocrtavaju kontinuitet u pristupu.

On je u svome obraćanju novinarima na audijenciji (16. ožujka 2013.) čak triput spomenuo trijadu: istina-dobrota-ljepota, što su transcendentalni atributi bića, vlastitosti svega što i kako postoji. Tada se obratio nazočnima pridajući im odlike umjetnika: »Vi imate sposobnost skupiti i izraziti oče-kivanja i zahtjeve našega vremena, ponuditi elemente za čitanje stvarnosti. Vaš rad zahtijeva proučavanje, osjetljivost i iskustvo, kao i tolika druga za-nimanja, ali traži i posebnu pozornost u odnosu prema istini, dobroti i lje-poti. To nas posebno zbližava, budući da Crkva postoji upravo da bi komu-nicirala uosobljenu (in persona) istinu, dobrotu i ljepotu. Trebalo bi postati jasnim da smo svi pozvani komunicirati tu životnu trijadu, a ne sami sebe.«

U njegovu se pristupu ocrtavaju tri razine: najprije ona koja se odnosi na Boga, Istina, Dobrota i Ljepota, iz koga proizlazi to troje iskusivo u stvo-renjima, te konačno življeno u životima ljudi. Time se očituje i trostrukost vjere: fides ex quo; fides quae; fides quo.

Papa ponovno zahvaća sličnu tematiku četiri dana kasnije, govoreći predstavnicima drugih Crkava i crkvenih zajednica i drugih religija, ali ovaj put obratnim redom, čuvajući konstantu da je ta trijada u srcu obrane i ču-vanja stvorenoga, ‘gramatika onoga Božjeg nacrta/plana koji je upisan u prirodi’.

Na Misi posvete ulja progovorio je u nekoliko rečenica o ljepoti litur-gije za koju kaže da »se nalazi u značenju svojih simbola, značenju koje se ostvarilo (konkretiziralo) u vremenu; koje je preneseno u predaji te je još uvijek sposobno govoriti i komunicirati. Ljepota liturgije nalazi se u znanju kako reći značenje zajedno s nositeljem značenja; i to je značenje, izraženo u ljepoti onoga što je liturgijsko (odjeća, znakovi, geste, riječi, slike…) Bož-ja slava, prisutnost Božje slave… Prava ljepota traži oči ispunjene vjerom.«

Primjer izražaja vjere glazbomGlazba može voditi um prema svetome na tri različita, ali međusobno po-vezana načina: kao nositeljica ili pratiteljica svetih riječi, gesta ili kretnji; kao poveznica s osjećajima karakterističnima za religiozna psihološka sta-nja; očitovanjem ljepote kao znaka transcendentalnog cilja ljudskoga duha.

Poseban primjer izvrsne svete glazbe može možda pokazati kako rad na sve tri razine zajedno može stvoriti »glasnog propovjednika« vjere. Spoje-nost teksta, asocijacija i ljepote čuje se na elegantan način u početnome ko-ralu kantate J. S. Bacha »Liebster Gott, wann werd’ ich sterben?« (BWV 8) Djelo počinje stvaranjem glazbene slike: oboe sviraju krugoliku melodi-ju, simbolizirajući neprekidno okretanje kotača vremena; pizzicato violi-na podsjeća nas na sat, odbrojavajući sate i minute; u intervalima viola da gamba uz orgulje simbolizira glasan zvuk velikoga crkvenog zvona, dok se

NAŠA TEMA

6


flauta pridružuje na jednome visokom tonu koji se ponavlja imitirajući zvo-njenje maloga zvona. Tada ulaze glasovi zbora, pjevajući meditaciju o ljud-skoj smrtnosti: »Predragi Bože, kad mi je mrijeti? Moje se vrijeme nepre-stano troši, jer potomci drevnoga Adama – od kojih sam jedan i ja – imaju ovo u svome naslijeđu: da budu za kratko vrijeme siromašni i jadni na zem-lji, a onda da i sami zemljom postanu.«

Predivan je to podsjetnik ljudske smrtnosti (Memento mori). Slušaju-ći riječi, izričito je naglašen spomen na istinu da moram umrijeti, dok me glazba, čija je istinska bit da prolazi kroz vrijeme i nestaje, tjera da osjetim sadašnje iskustvo nezaustavljivoga procesa prolaska vremena te po svojim oponašajućim aluzijama, pretpostavlja neizbježan trenutak kada će spro-vodna zvona zvoniti za mene.

Ono što čini Bachovo odstupanje od obične didaktičke vježbe jest duh u kojemu je sve ovo predstavljeno i zbog kojega je ugođaj korala sve osim morbidnosti. Bolje rečeno, stvara osjećaj mira, radosti, udobnosti te ljepo-te, čak i u prisutnosti smrti. Kao što je jednom zabilježio E. Power Biggs: »Bach gleda u lice smrti i piše uspavanke.«

Dakle, za nekoga tko čuje i razumije tekst, glazba se osjeća kao duboki izražaj vjere – ispovijest nade i radosti čak i pred licem neizbježnosti smrti. Temelji te nade napravljeni su izričito u preostalim dijelovima kantate ko-ji promišljaju o Kristu kao Spasitelju. Vjernik nalazi ovdje moćan i poletan podsjetnik te osnaženje temeljnoga stava najdubljega pouzdanja i u osjeća-ju napuštenosti od Boga.

Ali što je s nevjernicima? Jasno je da nije nužno imati kršćansku vje-ru da bi se cijenilo vještinu i ljepotu Bachove glazbe, odvojenu od njene po-ruke. Bilo bi moguće uživati u takvoj kantati na jednoj razini, svjesno se distancirajući od teksta. Ali, kad bismo to učinili, osiromašili bismo uve-like iskustvo njezine estetske moći. Onaj tko će zaista osjetiti ljepotu osje-ćaja koje Bach budi, mora u nekome smislu vjerovati s njim, bar na trenu-tak, u krajnju ljepotu koju on predočuje: pobjedu dobrote nad smrću, po-stojanje konačne životne svrhe, udobnost pouzdanja u ljubljenoga Spasite-lja. Naravno da nevjernik, kao slušač Bachove glazbe, neće osobno potvrdi-ti vjeru koja se u njoj predstavlja, ali mora barem posredno osjetiti vjernič-ko raspoloženje. I Nietzsche je opazio slušajući Bachovu ‘Muku po Mateju’: »Onaj tko je posve zaboravio kršćanstvo čuje ga ovdje istinski kao evanđe-lje, Radosnu vijest.«

Da bi se ostvario čin estetskoga vrjednovanja, mora postojati želja, ma-kar trenutačna, za ‘odgađanje nevjere’: želja da se život vidi, barem u to-me trenutku, Bachovom snagom vjere. Taj estetski čin je, dakako, daleko od istinskoga uzdizanja; no, ipak je značajan, budući da uključuje stanovi-tu otvorenost vjeri kao izvornoj ljudskoj sposobnosti. Ako neka osoba može imati sposobnost za takav čin povjerenja pred licem smrti, makar i na tre-nutak, dok više-manje žaleći niječe njezinu istinu, onda se ta osoba suočava s daljnjim pitanjem: Kako je takav čin moguć? Što je to u ljudskoj biti – čak i kod nevjernika – što se ne može razumom shvatiti, već egzistencijalno osjetiti kao temeljni pozitivni stav spram življenja, čak i pred licem smr-ti? U tome smislu Bachova glazba – kao i sva ostala velika religiozna glaz-

7

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520132013520135bena djela – predstavlja se u nekoj vrsti ‘apologetske’ funkcije dok budi u sluša-telju vjeru u lijepo, vjeru u život i onda dok podiže temelje takvome vjerovanju.

Ikonofobičnost sadašnjostiAko je navedeno o naravi lijepoga točno, onda ta apologetska funkcija nije isklju-čiva za glazbu koja je izričito vezana uz religiozni tekst, nego se očituje gdje god je duh okrenut potvrdi ljepote i razlogu postojanja. U tome smislu čak i svjetov-na glazba može biti »naviještanje, pro-povijedanje« zato što vodi duh – možda svrsishodnije nego bilo koji drugi argu-ment ili razlog – kroz iskustvo lijepoga i potvrdu života do implicitne spoznaje njegova Stvoritelja i Cilja. Zato glazba u svojim najuzvišenijim formama čini vi-še od pukoga prenošenja poruke o Bogu i dovodi slušatelja licem u lice pred zbi-lju Božje prisutnosti-u-odsutnosti i od-sutnosti-u-prisutnosti.

Na tome tragu, živimo u vremenu u kojemu samo naizgled vlada svijet slika. Zapravo je naša civilizacija duboko ikonofobična, boji se slikovnosti i ne-prijateljski se odnosi prema njima. Ne smatra ih važnima na razini spozna-je; ne vjeruje im u snazi životnosti koju imaju. Pa i u našoj vjeri slika se pre-često doživljava kao jednostavno tumačenje, komentar pisanomu tekstu ili kao površinski ukras koji gubi i u tome svoju draž pod silnim naletima raz-građujuće snage slika koje su reducirane putem masovnih medija. Zapravo taj svijet najbolje očituje kulturu relativizma.

Kao što u našemu životu postoji važno i manje važno, jednako se tako može govoriti o slikama. U sustavu vrijednosti u kojemu nema vrijedno-sti, nego je sve svedeno na istost, na nerazlikovanje, nema niti uporišnih umjetničkih izražaja koji bi govorili što vjerujemo.

Kršćanstvo je umjetnosti dalo legitimnost u Riječi koja je postala tije-lom. D. Ponnau za nju kaže da je utemeljena na Kristovoj tjelesnosti, pa se u kršćanstvu veže uz njegovu sliku. Usredotočena na bogoštovlje koje se duguje jedinomu Svetomu, umjetnost mu posvećuje bezbrojna ponizna ili uzvišena boravišta u kojima se on uprisutnjuje. Ali njegova prisutnost be-skrajno nadilazi njegova boravišta. Njegov glas ide onkraj svake glazbe ko-ja ga slavi i hvali; njegova slika nadilazi predstavljanje Isusa i svaki ljud-ski lik. Kršćanska umjetnost Boga osjeća u svim stvarima, ali ga ispovijeda u ključnome govoru Vjerovanja koje je izraženo slikom, zvukom, dodirom, mirisom i okusom. U svemu dovoljni za dodir vječnosti, u svemu iznad do-dira zemaljskoga.

Liturgijska umjetnost prevladava »strah od slike«, strah od zbiljnosti susreta s Ljepotom otkrivenom u Kristu. Ona ne bježi u puki estetizam slavlja vjere, nego posreduje ljepotu susreta s Bogom.

NAŠA TEMA

8


UVjerovanje Crkve izraženo umjetnošću

Ante Crnčević

Iskustvo vjere ne ostva-ruje je samo posluhom Božjoj riječi. Spoznaja Riječi i posluh njezinu

govoru ostvaruju se kroz emocije, zanos,

susret i dodir, kroz geste, kroz osjećaj

blizine i prostornosti, kroz umjetnost, zvuk,

glazbu, kroz divlje-nje… Umjetnost stoga nije izvanjski element

iskustva vjere, način njezinoga pokazivanja i interpretiranja. Ona, naime, nema zadaću

estetizirati liturgiju i vje-ru Crkve, nego je učiniti

iskustvenom na način koji jedino umjetnost

može ponuditi.

U svojoj Estetičkoj teoriji Theodor W. Adorno, govoreći o kom-plementarnosti umjetnosti i filozofije, naglašava da umjet-nost treba filozofiju kako bi bila ispravno interpretirana i izre-

kla ono što sama ne uspijeva izreći, no, naglašava autor, postoje i zbi-lje koje samo umjetnost može izreći – i to šuteći. U šutnju umjetnosti staju mnoge riječi, ali i misli koji se ne daju uobličiti u riječ. Suklad-no tomu, kršćanska misao o otajstvima vjere i umjetnost uvijek su se susretale u međusobnom povjerenju i dijalogu, izručujući se među-sobnoj pomoći. Samo se teološkim ključem može ispravno ‘čitati’ i interpretirati umjetnost nastalu u razmatranju i slavljenju otajstava vjere, osobito ako se prizna da umjetnost katkada uspijeva vlastitim jezikom ‘izreći’ ono za što nedostaje ljudska riječ. Sintaksa umjetnič-koga govora uvijek ostavlja razumijevanje otvorenim novomu poni-ranju i novomu spoznavanju. Riječ i slika međusobno se rasvjetljuju.

Ujedinjujući viam veritatis i viam pulchritudinis, umjetnost na jedinstven način otkriva »sjaj istine« te vjernika unosi u svjetlo ko-je rasvjetljuje spoznanje i povjerenje, od kojih je vjera satkana. Vjera dolazi ex auditu, iz slušanja, iz otvorenosti Božjoj riječi i riječi o Bogu, ali ta riječ uvijek ostavlja prostor iskustvu gledanja, motrenja. No, kad je riječ o iskustvu gledanja, potrebno je prihvatiti posebnost gledanja u vjeri. Sveti Toma Akvinski govorio je da se vjera ne rađa iz vjerni-kova gledanja, nego iz pogleda onoga komu se vjeruje (a visione eius cui creditur). Naviještanje evanđelja uvijek nas usmjerava na gleda-nje Božjim pogledom. Zato kršćanska misao rado govori o gledanju očima vjere, o vjerničkom pogledu. Ako je vjera starozavjetnoga na-roda bila oblikovana poglavito slušanjem, pri čemu su Zakon i Pro-roci bili temelj pravovjerja, u Novome Zavjetu vjera nužno traži isku-stvo gledanja – i to iz razloga što je Riječ postala tijelom. Krist, koji je po otajstvu utjelovljenja postao »ikonom Nevidljivoga«, unosi nas u gledanje Boga. Umjetnost stoga stoji pred velikom zadaćom unoše-nja vjernika u gledanje Boga, u motrenje (theoria) Otajstva, ali i u gle-danje Božjim pogledom. Ona ne ‘prikazuje’ nego ‘unosi u gledanje’.

Zgodno je, stoga, zamijetiti načine na koje je kršćanska umjet-nost kroz kulturalna razdoblja izricala i interpretirala otajstva vjere, uzimajući i sama zadaću »propovijedanja evanđelja«. Istine o stva-ranju i začetku svega u Bogu, o Bogu koji se objavljuje, o utjelovlje-nju Sina Božjega, o njegovoj smrti i uskrsnuću, o uzašašću, o nadi u njegov ponovni dolazak, o posljednjem sudu… kroz stoljeća su bile temom umjetničkoga promišljanja, pa bi se povijesni razvoj misli o

9

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520132013520135otajstvima vjere mogao jasno iščita-ti iz umjetničkih svjedočanstava to-ga poniranja kroz razdoblja povije-sti umjetnosti. Pored motrenja poje-dinih istina vjere, umjetnost se usu-dila izraziti i cjelovitost kršćanske vjere, sažete u Simbol vjere ili Vje-rovanje. U ovom razmišljanju poku-šat ćemo, poglavito slijedeći istraži-vanja koja su nam podarili Ryszard Knapiński i Roberto Mastacchi, ukratko predstaviti načine i oblike predstavljanja apostolskoga Simbo-la vjere u kršćanskoj ikonografiji.

Umjetnost i »nauk« vjereJezgra kršćanskoga vjerovanja, sa-držana u prvotnoj apostolskoj keri-gmi i kasnije oblikovana u izrijeke ili članke Simbola vjere, zajedno s Molitvom Gospodnjom vrlo je rano po-stala temeljnim sadržajem kršćanskoga nauka. Osim učenja naizust i sva-kodnevnoga ‘moljenja’ Apostolskoga vjerovanja, za što su bila razrađena i mnemotehnička pomagala, kroz kasni srednji vijek, od kada se pouka vjer-nika oblikuje na nov način, u katehetski program biva uključeno i likovno predstavljanje Simbola vjere. Premda je Simbol izrastao iz tročlane i trodi-jelne krsne ispovijesti vjere, Apostolsko je vjerovanje ubrzo prošireno i ‘po-složeno’ u dvanaest »članaka« ili izrijeka, što je dalo povoda da se svaki od članaka pribroji jednomu od dvanaestorice apostola. Prikazi dvanaestori-ce u ikonografskome programu crkve – bilo da je riječ o prikazu zbora apo-stola bilo da su prikazani »zasebno«, ili pak u nizu – služili su također kao podsjetnik na Simbol vjere i na vjerničko razmatranje njezinih otajstava.

Sagledavajući povijest umjetničkoga predstavljanja Simbola vjere mo-guće je, prema Knapińskom, razlikovati pet ikonografskih ‘tipova’: 1.) scen-ski ili narativni prikazi članaka Vjerovanja; 2.) izravni (ili ‘izvorni’) prika-zi predstavljaju apostole s ispisanim člancima vjere na otvorenim knjigama u njihovim rukama ili na svitcima koje nose (izravni prikazi); 3.) tipološko prikazivanje povezuje apostole s ‘pripadnim’ proročkim likovima; 4.) mje-šoviti stil prikazivanja u kojemu susrećemo elemente triju navedenih tipo-va; 5.) simbolički prikazi dvanaestorice apostola koji ‘upućuju’ na pojedine članke Vjerovanja.

1. Najstariji način prikazivanja zacijelo je onaj ilustrativni ili scenski gdje se svakomu članku vjere pristupa zasebno, kroz motive iz povijesti spase-nja. Tako je prvi članak vjere predstavljen prikazom stvaranja. No, katka-da poveznica između teksta i likovnoga prikaza nije odveć jasna ili izravna. Moguće je, naime, razlikovati dva načina prikazivanja unutar ovoga ikono-grafskoga tipa: a) povijesno-spasenjski motivi bez prateće rečenice iz Sim-bola vjere; b) motivi popraćeni pripadnim člancima Vjerovanja.

Apostolsko vjerovanje u slici.

J. A. Huber: »Vjerujem u uskrsnuće mrtvih«. Freska u benediktinskoj bazilici u Ochsenhausenu u Njemačkoj, 1784.

NAŠA TEMA

10


Jedan od najznamenitijih primjera prikazivanja bez popratnoga teksta Simbola vjere jesu brončane vratnice katedrale u Płocku u Poljskoj, koje potječu iz 12. stoljeća, a danas se nalaze na pravoslavnoj crkvi u Velikom Novogorodu u Rusiji, dok se na izvornomu mjestu u Płocku nalazi repli-ka iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Vratnice su skulptorski obliko-vane od četrdeset i osam motiva iz povijesti spasenja i kršćanskoga vjero-vanja, a samo uz neke motive ‘upisan’ je prateći tekst. Kroz povijest su više puta bile rastavljene i ‘presložene’ te je izvorni raspored izgubljen. Simbol vjere uklopljen je u povijest spasenja, pa se i sama otajstva vjere imaju išči-tavati kao ostvarenje pradavnoga Božjeg nauma.

Drugi važan spomenik spomenutoga načina prikazivanja jesu freske u bivšoj benediktinskoj bazilici u Ochsenhausenu u Njemačkoj, nastale u doba katoličke obnove. Prema predlošku grafičke mape Johana Georga Bergmüllera iz god. 1730., Joseph Anton Huber oslikao je 1784. na svo-dovima pokrajnjih lađa dvanaest članaka Apostolskoga vjerovanja dodav-ši i zasebni alegorijski prikaz završnoga ‘Amen’. Središnji motivi pojedinih članaka ‘obogaćeni’ su i interpretirani brojnim scenama iz povijesti spase-nja. Još ranije (1731.-1732.) kipar G. Mola izradio je u središnjoj lađi relje-fe dvanaestorice apostola tako da cjelokupni ikonografski program nudi je-dinstvenu pouku o kršćanskoj vjeri.

Znatno rašireniji način prikazivanja Apostolskoga vjerovanja jest onaj u kojemu su likovni prikazi popraćeni pripadnim tekstom članka vjere. Takvi su prikazi česti u grafičkim ostvarenjima, a osobito u katekizmima, kako katolič-kim tako i reformatorskim. Istine vjere i članci Apostolskoga vjerovanja bivaju ilustrirani, a među primjerima vrijedi istaknuti brojna izdanja svetoga Petra Canisija. Takav način ketehiziranja prenosi se i na ikonografiju liturgijskoga prostora, pa članci vjerovanja bivaju prikazani i interpretirani pripadnim tek-stom. Kao primjer iz novijega doba mogu poslužiti freske Petera Weingartena na stropu crkve sv. Nikole Heimhausena u Njemačkoj (iz god. 1958.).

2. Ipak, najrašireniji način umjetničkoga interpretiranja sažetka kršćan-ske vjere vezan je uz prikaze dvanaestorice apostola. Teško je reći koliko je takva ikonografska tradicija izravno vezana uz legendu o nastanku Apo-

stolskoga vjerovanja. Prema toj predaji, koju navode Ambrozije i Rufin iz Akvileje, a spominje se i u jednom Pseudo-Augusti-novu govoru, vjerovalo se da su apostoli na dan Pedesetnice, prije nego će poći propovije-dati evanđelje »po svem svije-tu«, »sastavili« Vjerovanje na način da je svatko od apostola, po nadahnuću Duha Svetoga, oblikovao po jedan članak vje-re. Ikonografija zapravo raslo-java textus receptus Vjerovanja na dvanaest članaka, a tradici-

Raspet, umro i pokopan; treći dan uskrsnuo od mrtvih.

Vratnice s katedrale u Płocku (Poljska), 12. st.

(Danas na pravoslavnoj katedrali u Velikom Novogorodu u Rusiji.)

11

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520132013520135ja njihovoga vezanja uz pojedine apostole nije sasvim jedinstvena i ustalje-na. Ipak, zanimljivo je razmišljati nad logikom kojom su članci vjere dodije-ljeni pojedinom apostolu. Ikonografski prikaz redovito poštuje Petrovo pr-venstvo među dvanaestoricom, pa se prvi članak vjere gotovo bez iznima-ka veže uz njegov lik, dok je zadnji članak ‘dodijeljen’ apostolu Matiji, koji je naknadno pribrojen zboru apostola. Drugi i treći članak vjere pridruženi su Ivanu i Jakovu Starijem, dvojici apostola koji su zajedno s Petrom bili Isusu bliski u posebnim trenutcima njegova života: na Gori preobraženja i na Ma-slinskoj gori. Redoslijed apostola često slijedi onaj red kojim su apostolu na-brojani u Rimskom kanonu u slavlju euharistije. No, uočljiva je i dublja mi-sao koja ide dalje od čuvanja prednosti trojice ‘odabranih’ učenika. Tako se uz apostola Tomu, koji je tražio sigurnost vjere u Gospodinovo uskrsnuće, redovito veže upravo članak: »tertia die resurrexit a mortuis«.

Prikazi apostola često su vezani uz središnji motiv koji prikazuje pro-slavljenoga Krista s rečenicom »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite, dakle, po svem svijetu…« Time se povezivanje članaka vjere s poje-dinim apostolima naslanja i na srednjovjekovni blagdan Rastanka apostola (Divisio apostolorum), nastao pod utjecajem Benedikta iz Aniane na sino-di benediktinskih opata, održanoj u Aachenu god. 817. u prigodi smrti Kar-la Velikoga. Blagdan se slavio 15. srpnja, a u nekim mjestima u Hrvatskoj sačuvan je sve do danas. U povezanosti s rastankom i poslanjem apostola, ikonografija uz njihove likove upisuje članke Vjerovanja, a gdjegdje su upi-sana njihova imena, ili pak imena krajeva u koje su bili poslani, odnosno imena mjesta u kojima su podnijeli mučeništvo. Tako se apostolska služba povezuje sa sadržajem vjere i s njezinim širenjem.

Jedan od najstarijih primjera likovnih prikazanja apostola u povezano-sti s člancima Vjerovanja nalazi se na freskama crkve sv. Jurja na otoku Reichenau na Bodenskom jezeru (10. st.). Svaki od apostola prikazan je u misionarskome hodu, bos na površini prekrivenoj zelenim lišćem, s razvi-jenim svitkom u rukama i s ‘pripadnim’ člankom vjere na njemu. Izvorni la-tinski tekst pojedinih članaka pri obnovi na početku dvadesetoga stoljeća zamijenjen je tekstom na njemačkom jeziku.

3. Po svom sadržaju i teološkom pristupu znatno je zanimljivija tipološ-ka ikonografija kojom se nastoji pokazati suzvučje između starozavjetno-ga i novozavjetnoga navještaja vjere. Čest način takvoga prikazivanja očitu-je se u povezivanju apostola s pojedinim proročkim likovima. Redovito se u tipološku i ikonografsku svezu s apostolima stavlja dvanaestoricu »malih proroka«, dok se Izaija, Jeremija, Ezekijel i Daniel vežu uz četvoricu evan-đelista, ali postoji i niz izuzetaka. Ponegdje se apostole povezuje i s drugim starozavjetnim likovima, Ahrahamom, Mojsijem, Davidom…

Kada je pak riječ o povezivanju proroka i apostola u oslikavanju Vjero-vanja Crkve, može se govoriti o nekim ustaljenim načinima koji su obliko-vali svojevrsni »proročki Credo«. Tako prvom članku apostolskoga Vjero-vanja (Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje), odgo-vara Jeremijina rečenica »O, Gospode! Ti stvori nebo i zemlju snagom ve-likom.« (Jer 32, 17). Članku vjere koji ispovijeda Kristovo začeće i rođenje od Djevice Marije pridruženo je Izaijino proroštvo »Evo, djevica će začeti

NAŠA TEMA

12


Proroci kao tumači Vjerovanja Crkve.

Misal iz Reimsa (Francuska), 1285.-1297.

(Nacionalna knjižnica, St. Petersburg, Rusija)

i roditi sina« (Iz 7, 14); uz članak koji govori o ot-puštenju grijeha vezan je prorok Malahija s vapa-jem: »Baci na dno mora sve grijehe naše« (Mih 7, 19), dok članku o uskrsnuću tijela stoji nasuprot prorok Ezekiel s navještajem »Izvest ću vas iz va-ših grobova narode moj« (Ez 37, 12).

Kao primjer, premda ne najstariji, spomi-njemo skulpture sjevernoga portala katedrale u Bambergu (13. st.) u kojima su apostoli smješte-ni na ramena proroka. Tipološko čitanje povije-sti spasenja bilo je duboko ukorijenjeno u kršćan-sku predaju pa arhitektura i ikonografija srednje-ga vijeka rado povezuju proroke s apostolima, bilo da ih stavljaju na stupove na kojima počiva Crkva, bilo da ih likovno prikazuju jedne nasuprot drugi-ma, ili pak na neki drugi način.

Korisno je izdvojiti fresko-kompoziciju Teoria apostolorum u grobljanskoj crkvici sv. Nazarija i Celza u mjestu Sologno (provincija Novara u Itali-ji). Premda je velikim dijelom oštećen, oslik jasno pokazuje dobro razrađenu kompoziciju, izgrađenu na misli o vjeri i o poslanju Crkve. U vrhu prikaza stoji Krist u slavi, okružen četvoricom evanđelista. U nižemu redu naslikana su poprsja apostola ispod kojih u prvi plan izbijaju apostoli s otvorenim knji-

gama na kojima su ispisani članci Vjerovanja. U samomu dnu prikazana su djela milosrđa. Slavljenje otajstava vjere i pouka o vjeri u takvomu prostoru pružala je mogućnost uviđanja cjelovitosti povijesti spasenja, koja svoj vrhu-nac ima u Kristu i njegovu djelu otkupljenja, koje se upoznaje i prihvaća po propovijedanju apostolske vjere u Crkvi; sama pak vjera postaje svjedočan-skom i živom po djelima vjernika koji nasljeduju Kristov primjer služenja.

U katedrali u Aosti sačuvani su iznimno vrijedni reljefi u drvu s prika-zom dvanestorice apostola. Izradili su ih god. 1469. Jean Vion i Jean de Chétro. Na naslonima korskih sjedala svaki od apostola smješten je u dip-tih, zajedno s pridruženim prorokom, a prepoznatljivi su i po karakteristič-nim člancima vjere odnosno riječima proroštva urezanima goticom u svit-ke koje nose u rukama.

Zanimljiv je i pristup koji nalazimo u Časoslovu iz Bellevillea (Pariz, Bibl. Nat., ms. lat. 10483-10484); na početku časoslova (sačuvanog u ne-koliko prijepisa s ‘preslikama’), u dijelu koji donosi kalendar, na dnu sva-ke stranice prikazan je prorok koji predaje apostolu otvoreni svitak s ka-rakterističnim proročkim retkom, a koji odgovara članku vjere koji se ve-že uz lik apostola. Tako je uz mjesec prosinac prikazan prorok Zaharija sa svitkom na kojem stoji: »Suscitabo filios tuos, Sion« (»Zavitlat ću sinove tvoje, Sione«, Zah 9, 13), dok apostol Matija drži svitak s posljednjim član-kom vjere: »Carnis resurrectionem et vitam aeternam. Amen.« Tako je mo-tritelj i čitatelj pozvan da Symbolum apostolorum promišlja kroz Symbo-

13

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520132013520135lum prophetarum. Primjeri pokazuju bogatstvo ti-pološko-interpretacijskih raznolikosti i ikonograf-skih vlastitosti.

U spomenuti motiv iz Časoslova iz Bellevillea ukomponiran je i prizor rušenja sinagoge: iz mje-seca u mjesec svaki od proroka ruši dio zidova sina-goge te, uz svitak s karakterističnim tekstom, pre-daje apostolu i kamenje od kojega biva sagrađena Crkva. Tako je na listu koji donosi kalendar za mje-sec prosinac prikazan Zaharija pored potpuno po-rušene sinagoge, a na vrhu lista prikazana je izgra-đena crkva s dva tornja, ispred koje apostol Pavao okuplja i poučava narode. Vratimo li se s ovim mi-slima arhitekturi katedrale u Bambergu zablistat će nam pred očima skulpture dviju žena: jedna, s povezom na očima, simbolizira sinagogu, staroza-vjetni narod, dok druga, otvorenih očiju i s krunom na glavi, personificira Crkvu, novi Božji narod, ko-jemu su objavljene tajne Kraljevstva Božjega.

Primjeri pokazuju da se prikazivanjem proroč-ko-apostolskih parova otvara prostor novim pro-dubljenjima i interpretacijama Apostolskoga vje-rovanja. Umjetnost tako preriče i proširuje tipološ-ko razumijevanje starozavjetne povijesti, a pouka o Simbolu širokim putem vodi do Boga Stvoritelja i do njegova uzvišenog spasenjskog nauma.

4. Kompozicijski i idejno zasebnu skupinu tvore ikonografska ostvare-nja koja objedinjuju tri prethodno spomenuta načina prikazivanja Apostol-skoga vjerovanja. ‘Scenskim’ prikazima pojedinih otajstava vjere pridruže-ni su likovi apostola i proroka, a katkada i antički folozofi, pa i sibile sa svo-jim proroštvima, tako da se u razvijenoj kompoziciji krije slojevita i boga-ta poruka, svojevrsna ilustrirana summa theologica (R. Mastacchi). Me-đu starijim primjerima ističu se minijature poznate kao Credo de Joinville, koje se nalaze u Časoslovu koji je priredio Jean de Joinville u prigodi bea-tifikacije francuskoga kralja Luja IX. (sredinom 13. st.). Ikonografsku teo-logiju toga kodeksa, kao i drugih koji su s njim povezani, posebno je istra-živao Lionel J. Friedman. Minijature iz toga kodeksa manju ulogu pridaju apostolima, prikazanima u manjemu formatu, u poprsjima unutar meda-ljona; scena pak koja ‘ilustrira’ članak vjere zauzima znatno veći di prostor. U istu skupinu ubrajaju se i ilustracije iz Misala iz Reimsa, u kojemu su li-kovi apostola smješteni u kut ilustracije članka vjere, gotovo nezamjetni, na način da prstom pokazuju na riječi vjerovanja koje su istaknute. Aposto-li se razaznaju tek iz imena koje stoji uz njih. Pored bogatih ilustracija pro-roci su prikazani u znatno većemu formatu, a u rukama drže otvorene svit-ke koji su ‘slobodno razvijeni’ na listovima kodeksa. Dok u jednoj ruci drže svitke s ispisanim proroštvima, drugom pokazuju na ilustraciju koja prika-zuje ispunjenje proroštva.

Apostol Toma u ispovijedanju vjere: »Treći dan uskrsnuo od mrtvih«.

Freska u crkvi Unser Frauen in Memmingen (Njemačka), 16. st.

NAŠA TEMA

14


Među većim ostvarenjima koja ubraja-mo u ovaj ‘tip’ prikazivanja Vjerovanja po-trebno je spomenuti freske u katedralnoj krstionici u Sieni, koje je od 1450. do 1453. izradio Lorenzo di Pietro. No, bez premca su freske Michelangela Buonarrotija na svodu i u lunetama Sikstinske kapele (1508.-1512.) koje, rasporedom biblijskih prizora te kore-lacijom niza proročkih likova i sibila s tim prizorima, mogu biti čitani i interpretirani kao ilustrativni prikaz članaka Apostolsko-ga vjerovanja.

5. Naposljetku vrijedi spomenuti i »skri-veni« ili neizravni način likovnoga predstav-ljanja Apostolskoga vjerovanja. Riječ je o

simboličkim prikazima, a najčešće su vezani uz dvanaest posvetnih križe-va na zidovima katoličkih crkava. Ti su križevi kroz tradiciju bili predstavlja-ni kao znakovi dvanaestorice apostola, pa su reljefni ili fresko prikazi apo-stola ubrzo postali pratećim elementima posvetnih križeva, a ponegdje su-srećemo i znakove koje je tradicija pripisala pojedinim apostolima (ključevi, mač, knjiga, križ, okrenuti križ…). Drugdje će, pak, likovi apostola u potpu-nosti zamijeniti posvetne križeve. Počesto su u te križeve, ugrađene u zido-ve ili oslikane na zidu, bile stavljane svijeće, na njemačkomu govornomu po-dručju zvane »Apostelleuchter« (»svijeće apostolâ«). Povezanost tih križeva s apostolima pružala je interpretaciju o apostolima kao stupovima ili temelj-nim kamenima Crkve, odnosno temeljima na kojima je izgrađena vjera Cr-kve. Zbog toga su i sami križevi bili promatrani kao »znakovi« koji su dozi-vali u sjećanje dvanaest članaka apostolskoga vjerovanja, pa su ponegdje na zidovima crkve, uz posvetne križeve, bili ispisani članci Vjerovanja.

* * *Iskustvo vjere ne ostvaruje se samo posluhom Božjoj riječi. U vjeri čo-

vjek motri, osjeća, dodiruje, okuša Riječ. Upoznavanje Riječi i posluh nje-zinu govoru ostvaruju se kroz emocije, kroz zanos, kroz susret i dodir, kroz geste, kroz osjećaj blizine i prostornosti, kroz umjetnost, zvuk, glazbu, kroz divljenje, poklonstvo i predanje, posredovano obrednim gestama… Umjet-nost stoga nije izvanjski element iskustva vjere, način njezinoga pokaziva-nja i interpretiranja. Umjetnošću se vjera spoznaje, produbljuje, slavi i živi. Ona, naime, nema zadaću estetizirati liturgiju i vjeru Crkve, nego je učini-ti iskustvenom na način koji jedino umjetnost može ponuditi. Umjetnost je put spoznaje, poniranja u istinu o Bogu, o svijetu, o čovjeku. Ona proširuje gledanje, otvara put novom iskustvu. Nikola Kabasilas govori o dvije vrste spoznaje. Prva dolazi po pouci, dakle »iz druge ruke«, posredno, i ne dovo-di uvijek do dodira sa stvarnošću. Druga dolazi po iskustvu te uvodi u istin-sko susretanje i suživljenje s onim što se spoznaje: »sve dok nismo okušali bit stvari, ni sam ‘predmet’ ne ljubimo onako kako bi trebao biti ljubljen«. Na tome tragu umjetnost, na osobit način ona koja po svojoj ucijepljeno-

Prorok Hošea i delfijska Sibilau navještaju Krista.

Musei vaticani,Appartamenti Borgia,

1292.-1294.

15

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520132013520135

Liturgijski kalendarS V I B A N J

12 N SEDMA VAZMENA NEDJELJA 13 P Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Fatimska

Dj 19,1-8; Ps 68,2-7b; Iv 16,29-33 14 U SV. MATIJA, apostol, blagdan

vl.: Dj 1,15-17,20-26; Ps 113,1-8; Iv 15,9-17 15 S Svagdan: Dj 20,28-38; Ps 68,29-30.33-36c; Iv 17,11b-19 16 Č Svagdan: Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16,1-2a.5.7-11; Iv 17,20-26 17 P Svagdan: Dj 25,13-21; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab;

Iv 21,15-19 18 S Svagdan; ili: Sv. Ivan I., papa i mučenik

Dj 28,16-20.30-31; Ps 11,4-5.7; Iv 21,20-25 19 N PEDESETNICA. DUHOVI 20 P Svagdan; ili: Bl. Dj. Marija Majka Crkve;

Sv. Bernardin Sijenski, prezbiterSir 1,1-10; Ps 93,1c-2.5; Mk 9,14-29

21 U Svagdan; ili: Sv. Kristofor Magallanes, prezb., i dr., mučeniciSir 2,1-11; Ps 37,3-4.18-19.27-28.39-40; Mk 9,30-37

22 S Svagdan; ili: Sv. Rita iz Cascie, redovnicaSir 4,11-19; Ps 119,165.168.171-172.174-175; Mk 9,38-40

23 Č Svagdan: Sir 5,1-8; Ps 1,1-4.6; Mk 9,41-50 24 P Svagdan: Sir 6,5-17; Ps 119,12.16.18.27.34-35; Mk 10,1-12 25 S Liturgija kvatri

Prigodna čitanja, str. 119-130; Mt 25,14-30

26 N PRESVETO TROJSTVO 27 P Svagdan; ili: Sv. Augustin Kenterberijski

Sir 17,24-29; Ps 32,1-2.5-7; Mk 10,17-27 28 U Svagdan: Sir 35,1-12; Ps 50,5-8.14.23; Mk 10,28-31 29 S Svagdan: Sir 36,1.4-5a.10-17; Ps 79, 8-9.11.13; Mk 10,32-45 30 Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO 31 P POHOD BL. DJEVICE MARIJE, blagdan

vl: Sef 3,14-18a (ili: Rim 12,9-16b);Otpj. ps: Iz 12,2-3,4b-6; Lk 1,39-56

L I PA N J 1 S Sv. Justin, mučenik, spomendan

od dana: Sir 51,12-20; Ps 19,8-11; Mk 11,27-33 2 N DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU 3 P Sv. Karlo Lwanga i drugovi, mučenici, spomendan

od dana: Tob 1,1a.2; 2,1-9; Ps 112,1-6; Mk 12,1-12 4 U Svagdan: Tob 2,10-23; Ps 112,1-2.7b-9; Mk 12,13-17 5 S Sv. Bonifacije, biskup i mučenik, spomendan

od dana: Tob 3,1-11.24-25; Ps 25,2-5ab.6.7bc-9; Mk 12,18-27

6 Č Svagdan; ili: Sv. Norbert, biskupTob 6,10-11a; 7,1.9-17; 8,4-10; Ps 128,1-5; Mk 12,28b-34

7 P PRESVETO SRCE ISUSOVO, svetkovina 8 S Bezgrješno srce Blažene djevice Marije, spomendan

vl.: Iz 61,9-11; Otpj. Pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 2,41-51

sti u dinamizam liturgijskoga otajstvenog događanja biva nazvana litur-gijskom, omogućuje iskustvo vjere, iskustvo Boga. Ona nije puko traganje za Bogom; ona nudi poniranje na putu koji je utrt vjerom Crkve. Zato se umjetnost Crkve nije ustručavala »promišljati« velike teme vjere, stavljati vjernika u odnos s neistraživim i neizrecivim dubinama Boga, ali polazeći upravo od one vjere koja je oblikovana u krilu Crkve, meditirajući nad sa-mim sažetkom kršćanskoga vjerovanja. Nekomu se može činiti da je umjet-nost, ilustrirajući Apostolsko vjerovanje, služila tek pouci i katehezi. No, ona je ‘izricala’ ono što kateheza i pouka ne umiju izreći, ono za što nedosta-je riječ. Zato je Vjerovanja stavljala u suodnos s poviješću spasenja, s navje-stiteljima i s onima kojima se vjera naviješta, s Crkvom i njezinim pastiri-ma, s vjernicima i djelima na koja su pozvani… Takva umjetnost ne bježi od slike i ne oblikuje neki »imaginarni« svijet dobrote i »svetoga«, »ozračje« koje bi bilo daleko od zbilje u kojoj čovjek živi, nego vjernika unosi u »Isti-nu Boga« i u zbilju njegova spasenja koje se živi u vlastitomu životu, u za-jedništvu Crkve i u susretu s ljudima s kojima dijeli život.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: Slušaj, Gospodine (ŽV 05/2012)Otpj. ps.: Gospodin kraljuje

(ŽV 05/2007 ili 05/2010)Prinosna: 260 O da bude radost ili: 231 Jedan kruhPričesna: 136.3 Jedno smo tijeloZavršna: 558 Pobjedni dan slavimo ili: 561-562 Kraljice neba

Prvo čitanje Dj 7, 55-60Vidim Sina Čovječjega zdesna Bogu.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Stjepan, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu pa reče: »Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.« Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu. Svjedoci odložiše haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: »Gospodine Isuse, primi duh moj!« Onda se baci na koljena i povika iza glasa: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« Kada to reče, usnu.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 97, 1-2b.6-7c.9Pripjev: Gospodin kraljuje,

Svevišnji – nad svom zemljom.Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja,nek se vesele otoci mnogi; pravda i pravotemelj su prijestolja njegova.

Nebesa navješćuju pravednost njegovu,svi narodi gledaju mu slavu.Poklonite mu se, svi bozi!

Jer ti si, Gospodine, Svevišnji – nad svom zemljom,visoko, visoko nad bozima svima.

Drugo čitanje Otk 22, 12-14.16-17.20Dođi, Gospodine Isuse!

Čitanje Otkrivenja svetog Ivana apostolaJa, Ivan, čuh glas koji mi govoraše:»Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu! Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad!«»Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.«I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!« I tko ovo čuje, neka rekne: »Dođi!« Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!Svjedok za sve ovo govori: »Da, dolazim ubrzo!«Amen! Dođi, Gospodine Isuse!Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaSlušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim, aleluja.

Ps 27, 7-9

Zborna molitvaGospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sada s tobom u slavi. Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisutnost s nama do svršetka svijeta, kako je obećao. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službi i mi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.


12. svibnja 2013.

17

Molitva vjernika

»Molim te, Oče, da svi budu jedno kao što ti u meni i ja u tebi.«

Josip Biffel, skica za vitraj.

Popričesna molitvaUsliši nas, Bože, naš Spasitelju, i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelo u Kristu, našoj Glavi. Koji s tobom.

Pjesma prije evanđelja Iv 14, 18Neću vas ostaviti kao siročad, govori Gospodin:idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

Evanđelje Iv 17, 20-26Neka budu savršeno jedno!

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:»Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Molim te, Oče, da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja!

Iv 17, 22

Braćo i sestre, ujedinjeni snagom Kristova Duha, molitvom se obratimo Ocu nebeskom da nas očuva u svojoj ljubavi i u zajedništvu s braćom u vjeri. 1. Gospodine, ti si Crkvu, zajednicu vjernika,

sazdao na Kristovoj ljubavi; daj joj da trajno raste u vjernosti tebi i tvoju ljubav dijeli svakom čovjeku, molimo te.

2. Gospodine, pomozi svim kršćanima da budu jedno te svojim zajedništvom grade novi svijet, molimo te.

3. Gospodine, svojom ljubavlju ozdravi sve ljude kojima smo uskratili dužnu ljubav; neka tvoj Duh nadahnjuje i ravna svako naše zajedništvo, molimo te.

4. Gospodine, ojačaj nam vjeru i pouzdanje u tebe da svi koji te traže mogu u nama prepoznati tvoju blizinu, molimo te.

5. Gospodine, našoj pokojnoj braći i sestrama daruj mjesto koje si im u vječnosti pripravio, molimo te.

Oče nebeski, izvore ljubavi i zajedništva, tvojoj dobroti izručujemo svoje prošnje: milostivo ih usliši i pomozi nam da te slavimo svojim životom. Po Kristu Gospodinu našemu.


18

U Njemu biti jedno i znati Mu ime

Prije govora o boli i rastanku, Isus uče-nike tješi riječima ljubavi, obećaje do-lazak Duha-Branitelja i Tješitelja, go-

voreći i o radosti ponovnoga susreta. Posljed-nji crescendo jest njegova molitva Ocu. Isus objavljuje središnjost navještaja Radosne vi-jesti, ono što ostavlja nakon svoje smrti, a to je ponajprije njegov odnos prema nebeskomu Ocu. Taj odnos povjerenja, pouzdanja i preda-nosti prenosi svojim učenicima. U njemu se nalazi Radosna vijest koja obuhvaća naše ži-vote i daruje život s Bogom.

Osim toga temeljnoga dara, koji nam je ostavio svojim uskrsnućem, Isus moli za vjer-nike: »Da svi budu jedno kao što (si) ti, Oče, u meni i ja u tebi…« Presveto Trojstvo je – premda nikada svedivo na ljudskost – izvor i uzor ljudskih međusobnih odnosa. To se je-dinstvo temelji na ljubavi. Puno je ljudskih or-ganizacija koje nastaju iz interesa, a Crkva je drukčija. Ona je zajedništvo pozvanih po Bož-

joj ljubavi. Početak se ne nalazi u na-ma, nego u Bogu. Razlog našega za-jedništva nije neki cilj koji smo mi zacrtali, nego je to Božji plan koji se očituje u Isusovu križu.

Jedinstvo kao pripadnost nebuU Isusovoj molitvi da svi budu jedno lako se može do-biti dojam da ta molitva zahva ća neku vrstu Isu-sova govora o kasnijim povije-snim okolnosti-ma koje su do-vele do podije-ljenostima u Cr-k vi. U tome je slučaju nakana evanđelja jasna:


molitva i poticaj da svi koji ispovijedaju Isusa kao Krista, kao Bogočovjeka nastoje živjeti je-dinstvo i zajedništvo.

No, dobro je pitati se nije li Isus u prvo-me redu molio za nešto dublje. Molio je ponaj-prije za drukčije jedinstvo: za jedinstvo svojih apostola i onih koji će ih slušati. Svesti ovaj tekst na program zbližavanja kršćanskih za-jednica može biti pokušaj bijega, kušnja da se zaboravi naše istinsko poslanje u svijetu. Isu-sove se riječi odnose na sve nas te je, stoga, za-jedništvo kršćanskih zajednica poglavito plod našega življenja kršćanstva, a ne nekoga do-govaranja u kojemu smo manje ili više uvjer-ljivi i sposobni. Jedinstvo, baš kao i sve drugo što daje živjeti Crkvi, Božji je dar koji se rađa iz predanosti Gospodinu.

Na kraju Isus čitavo svoje poslanje sažima u molitvene riječi: Njima sam očitovao tvoje ime…, da ljubav kojom si ti mene ljubio bu-de u njima i ja u njima. Ime je to koje označu-je i osobu i poruku i zajedničko življenje; ime koje izaziva potrebu zajedništva s Bogom. Po-taknuti tim završetkom pozvani smo obratiti se Ocu.

Doista, dovoljno nam je njegovo ime, ka-ko bismo podigli glavu kada nam je teško; ka-ko bismo ponovno zakoračili u ono što nazi-vamo životnom rijekom kada mislimo da smo zaboravili plivati. Kao kršćani, radosnom po-niznošću izgovaramo riječ Oče i, više negoli ri-ječ, to je ime glazba. Kada ga začujemo, kada ga proslavljamo, daj, Oče, da osjetimo da smo pripadnici neba.

Oče, ne dopusti da to ime izgovaramo ka-ko bismo izricali žalopojke i jadikovke, kako bismo hodali pokornički rastuženi ili bezvolj-ni. Daj da naučimo da se to ime objavljuje kao svibanjski dah boja i mirisâ koji nas znaju od-nijeti u one prostore koje nam svakodnevica grabežljivo otima.

Neka to bude barem mali prorez kroz ko-ji je moguće vidjeti ne neku sjajnu palaču, već kuću koja posjeduje stol i prijateljska obitelj-

joj ljubavi. Početak se ne nalazi u na-ma, nego u Bogu. Razlog našega za-jedništva nije neki cilj koji smo mi zacrtali, nego je to Božji plan koji se očituje u Isusovu križu.

pripadnost nebuU Isusovoj molitvi

19


Isus zdesna Bogu Dj 7, 55-60Stjepan gleda u nebo gdje vidi »slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu«. To je onaj isti Isus kojega su učenici vidjeli kako je uzdignut u nebo i kako ulazi u oblak, znak Božje slave. Isus koji je uzašao Ocu, sada je po svome Duhu prisutan i blizak svome progonjenom sljedbeniku. Još i više, Isus »stoji« zdesna Bogu. Taj njegov stav označuje da je riječ o sudu. Pred nama je slika Oca koji sjedi na tronu poput suca, a Isus stoji s njegove desne poput svjedoka mučeništva koje će nastupiti, ali i poput odvjetnika. Činjenica da je Stjepan ispunjen Duhom Svetim potvrđuje Isusov navještaj o Obećanju što će ga Otac dati svojim učenicima (usp. Lk 24, 49). Na Stjepanove riječi prekida se svaka regularnost sudskoga postupka pred Vijećem te nastupa linč. Svjetina ga izvodi i kamenuje izvan grada. Savao, kasniji Pavao, ovdje je među progoniteljima, no to je znak snage Krista koji može promijeniti i »tvrdu šiju i neobrezana srca«.

Darko Tepert

Zrnj

e

ska lica. Ti si Otac koji se ne umara čekati da djeca narastu i da ponovno postanu malena – u duhu – i da se odluče kroz život naučiti i upoznati najpotrebniju riječ, makar i prošap-tati ime: Otac.

Darovanost zajedništva i imenaIsus moli na nakanu nutarnjega zajedništva, nošenoga vjerom i pita nas gradimo li to za-jedništvo kao vjernici. Što činimo kao vjer-nici, kao župna zajednica? U čemu se prepo-znaje da smo jedno? U današnjoj kulturi su-koba naša zajednica, Crkva, naviješta kulturu zajedništva. U kulturi nadmetanja i isticanja pojedinca do oholosti individualizma kršćan-stvo unosi dah poniznosti, upozorava na gra-nice naše stvorenosti i smrtnosti. I dok misli-mo da ćemo svojim uvjeravanjima druge do-vesti do Isusa Krista, on sâm nas upozorava da će po zajedništvu nas vjernika drugi povjero-vati, mijenjati svoje živote i biti sretniji. Samo iz našega zajedništva i ljubavi moguće je vidje-ti da nas Bog ljubi.

Darovanost zajedništva koje se ne mo-že nametnuti, nego raste iz dara drugoga ko-ji nam pristupa, i koji u slobodi želi biti s na-ma. Darovanost imena – jer uvijek drugi daju

ime. Dobro je na to paziti kada se osobito mla-dim ljudima nameće logika da postignu, ste-knu ime; da im za ime nije potreban drugi čo-vjek. Bog je – stvarajući svijet – imenovao sve stvoreno i time darovao jedinstvenost i pre-poznatljivost. On je jedini koji nas poznaje po imenu do dna našega bića. I naše je ime veli-ko samo koliko je veliko u Bogu, u slavi obilje-ženoj križem. Darovanost imena otklanja od oholosti.

Evanđelje otkriva predivnu istinu o kr-šćanskoj zajednici. To je zajednica Duha koja je njegovom snagom sposobna živjeti neobič-nost do te mjere da najveći progonitelji u njoj pronalaze oproštenje i novi život. To je zajed-nica koja gleda otvoreno nebo i ne boji se po-kazivati ga drugima.

Toliki su pokušali na zemlji stvoriti nebo; obećavali su boljitak koji je na kraju bio obo-jen lažima, patnjom i krvlju drugoga čovje-ka. Na pitanja koja se postavljaju i u našemu društvu pokušajmo odgovoriti snagom kultu-re kršćanskoga zajedništva koje govori o daro-vanosti umjesto sebičnosti. Jer sve zlo koje se događa čovjeku proizlazi iz sebičnosti i laži o ljudskoj veličini bez Boga.

Ivan Šaško

Isus »svoje učenike« povjerava Ocu – da On u njima sačuva novost ži-

vota koji su primili. Znak novo-ga života jest međusobno jedinstvo

vjernikâ, a ono izvire iz jedinstva Oca sa Sinom. Jedinstvo Oca i Sina jest praslika i snaga svih jedinstava. Zajedništvo u vjeri unosi nas u za-jedništvo s Ocem. Ne biti »zajedno u vjeri«, ne biti »jedno«, značilo bi

nijekati novost života koji nam je darovan.

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


20

19. svibnja 2013.

Nedjelja Pedesetnice. DuhoviUlazna pjesmaLjubav je Božja razlivena u srcima našimpo Duhu Svetom koji prebiva u nama, aleluja.

Rim 5, 5; 10, 11

Zborna molitvaBože, ti otajstvom današnje svetkovine posvećuješ u svakom plemenu i narodu cijelu Crkvu. Izlij na sav svijet darove svoga Duha: što si svojom dobrotom učinio na počecima Crkve to i danas izvrši u srcu svojih vjernika. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 2, 1-11Čitanje Djela apostolskihKad je došao dan Pedesetnice, svi su bi-li zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuni-še Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi po-božni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Ela-mljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapa-docije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egip-ta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Ara-pi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 104, 1ab.24ac.29bc-31.34Pripjev: Pošalji Duha svojega, Gospodine,

i obnovi lice zemlje!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina!Gospodine, Bože moj, silno si velik!Kako su brojna tvoja djela, Gospodine!Puna je zemlja stvorenja tvojih.

Ako dah im oduzmeš, ugibajui opet se u prah vraćaju.Pošalješ li dah svoj, opet nastajui tako obnavljaš lice zemlje.

Neka dovijeka traje slava Gospodnja:nek se raduje Gospodin u djelima svojim!Bilo mu milo pjevanje moje!Ja ću se radovati u Gospodinu.

Drugo čitanje Rim 8, 8-17Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Oni koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.

Darovna molitvaIspuni, Gospodine, obećanje svoga Sina: nek nas Duh Sveti uvede u otajstvo ove žrtve i otvori nam svu istinu. Po Kristu.

Ulazna: 525.5 ili 526.8 Ljubav je Božja razlivenaOtpj. ps.: Pošalji Duha svojega (ŽV 06-2011) ili: 537 Pošalji Duha svojega (www.hilp.hr)Posljednica: 540 (541) Dođi, Duše presvetiPrinosna: 234 Kad navrši se ili: VI Izvore vode živePričesna: 542.5 Svi se napunišeZavršna: 565 Milost Duha Svetoga

21

Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« Sâm Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaDođi Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika; i oganj svoje ljubavi u njima užezi!

Evanđelje Iv 14, 15-16.23b-26Duh Sveti poučavat će vas o svemu.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Svi se napuniše Duha Svetoga, razglašavajući veličanstvenadjela Božja, aleluja.

Dj 2, 4.11

Popričesna molitvaBože, ti svojoj Crkvi dijeliš dare nebeske; čuvaj u nama milost koju si dao, da dar Duha Svetoga vazda u nama djeluje, a duhovna hrana unaprijedi djelo vječnog otkupljenja. Po Kristu.

»Branitelj – Duh Sveti, poučavat će vas o svemu…«

William de Brailes, oko 1230., Engleska.

Molitva vjernikaU snazi Duha Svetoga, kojim smo rođeni za novi život, molitvom se obratimo nebeskome Ocu, izvoru istinske novosti. Molimo zajedno:

Ispuni nas svojim Duhom, Gospodine. 1. Za Crkvu Kristovu: njezin hod kroz svijet

rasvjetljuj svjetlom svoga Duha da može ustrajno naviještati evanđelje spasenja i ljubiti svakoga čovjeka, molimo te.

2. Za papu našega Franju i sve pastire Crkve: prodahni ih mudrošću svoga Duha da budu nositelji istine i hrabri predvodnici tvoga naroda, molimo te.

3. Za sve koji u Krista vjeruju: snagom Duha Svetoga, Branitelja, učvrsti njihovu vjeru i daj im smjelost svjedočenja evanđelja, molimo te.

4. Za mlade koji u našoj župnoj zajednici pristupiše svetom sakramentu potvrde: da ih dar Duha Svetoga tješnje združi s tobom i nadahne za svjedočanski život vjere, molimo te.

5. Za ovu zajednicu u molitvi sabranu: obnovi nas svojom milošću da bismo svakodnevno postajali sve dostojnijim hramom tvoga Duha, molimo te.

Svemogući Bože, po silasku Duha Svetoga ti si htio biti trajno nazočan u svojim vjernicima. Obnovi danas u nama dar Duha koji si nam dao i pomozi nam trajno rasti u toj novosti života. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika


22

mu želimo nešto čestitati ili slično. Najkomič-nije je u svemu tomu, a piscu ovih redaka to je posebno odbojno, kad se umjesto poljubaca »kucamo« glavama, obrazima, glumeći polju-bac, a što nema n ikakve veze s poljupcem. No, nije samo nestao poljubac na usne i u obraze, nego su nestali poljupci na ruku. Nekoć se že-nama ljubilo ruke kao znak muškarčeve ljup-kosti spram žene, a također su se i svećenici-ma ljubile ruke kao izričaj poštovanja prema službi, prema Kristu. Mogli bismo još nabraja-ti mnogobrojne primjere, ali jedno je, vjerujem, svima jasno: poljubaca je sve manje. Čitatelj će se zasigurno pitati kakve veze tema poljupca ima s današnjom svetkovinom Duha Svetoga. Naizgled nema ništa, ali ako otvorimo duhov-ne spise crkvenih otaca, a napose srednjovje-kovnih teologa, među kojima posebno mjesto zauzima Bernard iz Clairvauxa, tada ćemo mo-ći vidjeti kako se o Duhu Svetomu govori kao o poljupcu; Duh je nazvan Osculum, Poljubac. Pogledajmo sada što poljubac, Osculum Duha Svetoga, znači za naš kršćanski život.

Poljubac Duha SvetogaPoljubac je najnježniji i najljupkiji izričaj sje-dinjenja među ljubljenim osobama. Nema bo-ljega znaka ljubavi od poljupca, jer poljupcem kao da se »hoće međusobno izliti dušu u du-šu, sjediniti u savršeno sjedinjenje« (sv. Fra-njo Saleški). Zato, koga se ne voli, toga se i ne poljubljuje, a prvi znak krize ljubavi jest ne-stanak poljupca. Sveti Franjo Saleški, ali već prije njega sveti Bernard iz Clairvauxa, ne mi-sli na bilo kakav poljubac nego na poljubac usta u usta, usne o usne, o kojemu piše Pjesma nad pjesmama: »Poljubi me poljupcem usana svojih.« To je najintenzivniji poljubac, jer je-dino on, kako piše naš hrvatski filozof Frane Petrić, jest poljubac kojim se »istodobno pri-ma i daje«. Da, predivna je ta Petrićeva misao, poljupcem usta o usta, usne o usne postajemo primatelji i darivatelji, primamo dušu ljublje-ne i dajemo dušu ljubljenoj.

Nedjelja Pedesetnice. Duhovi

O poljupcu

Baš smo mi, moderni ljudi, proturječni. Trsimo se i ponosni smo što smo otkri-li tijelo, što nam je tijelo postalo nešto

zbog čega se više ne stidimo. Golotinje na sva-kom koraku, tijela kamo god se okrenete. Da, tijela posvuda, a tjelesnoga dodira sve manje. Zapravo, što više stavljamo u središte tijelo, kao da time sve više jedni druge udaljujemo od tijela, od tjelesnoga dodira. A to samo po-tvrđuje da nešto ne valja s našim pristupom ti-jelu. Što nam je tjelesniji pristup tijelu, tim vi-še rastjelovljujemo tijelo. Ako igdje, onda se to zasigurno očituje u poljupcu.

Zaborav poljupcaPoljubac je gotovo iščeznuo iz modernoga živo-ta. Tu i tamo se zadržao još samo na početku nekih strastvenih veza i bračnoga života, ako ga uopće i tamo ima. U svakidašnjici više se nitko ne usuđuje poljubiti prijatelja, prijateljicu, ali i druge ljude pri velikim događajima, kad neko-

23

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520132013520135Taj poljubac primanja i darivanja u Pre-

svetomu Trojstvu jest za Bernarda Duh Sveti. Duh Sveti jest osculum, poljubac kojim Otac ljubi Sina, kojim Sin ljubi Oca, kojim se je-dan drugomu izručuju. Jedan drugomu po-ljupcem predaju svoju spoznaju i svoju ljubav. Duh Sveti poljubac je koji Otac i Sin šalju čo-vjeku. Slanjem Duha Svetoga Bog želi da ga ljubimo poljupcem, da ga dotičemo cijelim svojim bićem, »usnama« svoga razuma i vo-lje, i tijelom i duhom. Jer, kad Duha Svetoga zaboravljamo, a to je čest slučaj u duhovnosti, tada Boga udaljujemo od sebe. Stavljamo ga na sigurnu udaljenost, dopuštamo mu da bu-de još samo nasuprot, ali nikako, ne daj Bo-že, da bude u nama i mi u njemu. A što se tada događa? Bez Duha Svetoga naš se odnos s Bo-gom pretvara u puko izvršavanje obveza i pra-vila. Bog postaje naša ideja i projekt, naš po-sao i zanimanje. Bavimo se njime i njegovim istinama; da, baš se bavimo, ali ga ne ljubimo. Boga doživljavamo samo uzvišenim i dalekim, ali ne i slatkim, ljupkim (usp. Ps 147, 1). Za-pravo, više uopće ne znamo što je to istinski užitak Boga, užitak koji nas baca u ‘eksces’, ek-stazu onkraj nas samih u Bogu. Jednom riječ-

ju, nedostaje nam osculum Duha Svetoga, ne-dostaje nam nježnosti i ljupkosti.

Zato nas danas, na svetkovinu Duhova, po-ljubac Duha Svetoga poziva da prislonimo svo-je usne na Božje usne, da time postanemo čuv-stveniji i ljupkiji prema Bogu, da se ne bojimo Božje bliskosti i nježnosti, ali da se i sami ne plašimo pokazati bliskost i nježnost prema Bogu. I ne samo to. Po Duhu Svetom dobiva-mo udjela u poljupcu Oca i Sina jer u poljup-cu dajemo sebe i primamo Boga. Stoga crkveni oci odvažno tvrde da po Duhu Svetomu »ni-smo više ljudi« (sv. Grgur Nazijanski), nego se preobražavamo u samoga Boga. U Duhu Sve-tom ostajemo dakako ljudi, ali poljubac Duha Svetoga čini nas višim od ljudskoga, dobiva-mo udjela u samomu Bogu, postajemo Bogom, ulazimo u zajedništvo poljupca Oca i Sina.

Danas je tako izvrsna prigoda da se otvori-mo poljupcu Duha Svetoga. Molimo ga da tim istim poljupcem očisti usta i usne našega srca da ono može svojim poljupcem i primati i da-vati. Pritom ne zaboravimo i ne bojmo se po-ljubiti i svoje bližnje. Poklonimo im barem je-dan osculum Duha Svetoga.

Ivica Raguž

Zrnj

e


Navještaj novoga stvaranja Dj 2, 1-11Ognjeni jezici koji silaze na prisutne (Dj 2, 2-3) podsjećaju na Izaijin poziv koji je također obilježen izvanrednim događajima (usp. Iz 6, 5). Ondje se Izaija žali da je čovjek nečistih usana, no tada doleti seraf sa žeravom u ruci kojom se dotiče Izaijinih usta: »Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.« (Iz 6, 7) Na to je prorok spreman odgovoriti: »Evo me, mene pošalji« (Iz 6, 8). Moguće je da je Luka imao pred očima ovu sliku kad je opisivao silazak Duha Svetoga koji čisti usta učenika, a oni počinju »govoriti drugim jezicima«. Svi tada čuju apostole kako njihovim jezicima »razglašuju veličanstvena djela Božja« (Dj 2, 11). Na taj način apostoli postaju oni koji će »slaviti njegovo sveto ime, pričajući o veličanstvu djela njegovih« (Sir 17, 10). Knjiga Sirahova, kad govori o Božjem stvaranju čovjeka, prepoznaje njegova »veličanstvena djela«. Na taj način naš tekst daje naslutiti da se ovdje događa novo stvaranje.

Darko Tepert

On, Duh Sveti, »poučavat će vas o svemu«. Dar Duha unosi nas u »spoznaju« koja »zahvaća« i pre-obražava život. »Pouka« koju On

daje nije tek znanje, nego »život po Duhu«, život u zajedništvu s Ocem. »Dozivljući nam u pamet« sve što je Isus govorio, Duh »obnavlja« u na-šim životima snagu Riječi. Riječ po-staje Život u našim životima. Zato je dar Duha »preobrazba pameti«,

»dar mudrosti« u kojoj spoznaje-mo i živimo ono »što je dobro, Bogu

milo, savršeno« (usp. Rim 12, 2).


24

26. svibnja 2013.

Svetkovina Presvetoga TrojstvaUlazna pjesmaBlagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazano.

Zborna molitvaBože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života. Udjeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvo te se klanjamo tebi, svemogućem i jedinom Bogu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izr 8, 22-31Prije nastanka zemlje Mudrost već bijaše rođena.

Čitanje Knjige mudrih izrekâOvo govori Mudrost Božja: »Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, odiskona, prije nastanka zemlje. Rodih se kad još nije bilo pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda. Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka. Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom prahu; kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana. Kad je u visini utvrđivao oblake i kad je odredio snagu izvoru pradubinâ; kad je postavljao moru njegove granice da mu se vode ne preliju preko obala, kad je polagao temelje zemlji: bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme; igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 8, 4-9Pripjev: Gospodine, Bože naš,

divno li je ime tvoje po svoj zemlji!Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,mjesec i zvijezde što ih učvrsti –pa što je čovjek da ga se spominješ,sin čovječji te ga pohađaš?

Ti ga učini malo manjim od anđelâ,slavom i čašću njega ovjenča.Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,njemu pod noge sve podloži.

Ovce i svakolika goveda,i zvijeri poljske k tome,ptice nebeske i ribe morskei što god prolazi stazama morskim.

Drugo čitanje Rim 5, 1-5K Bogu po Kristu, u ljubavi izlivenoj po Duhu Svetomu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!Riječ Gospodnja.

Ulazna: 75.2 Blagoslovljen budi BogOtpj. ps.: Gospodine, Bože naš (www.hilp.hr )Prinosna: 165 Oče naš dobriPričesna: 273-274 Ja sam s vama Završna: XXIV.1 i 4. Jubilejski himan

Darovna molitvaGospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto ime da posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi. Po Kristu.

25


Pjesma prije evanđelja Otk 1, 8Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi!

Evanđelje Iv 16, 12-15Sve što ima Otac, moje je; Duh Sveti od mojega će uzimati i navješćivati vama.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – – navješćivat će vama.« Riječ Gospodnja.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Bogu koji jest, koji bijaše i koji dolazi.

(El Greco)

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaBudući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!

Gal 4, 6

Popričesna molitvaGospodine Bože naš, daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovjedili. Po Kristu.

U zajedništvu ljubavi, koja nam je objavljena u trojstvenom Bogu, s pouzdanjem zazovimo nebeskoga Oca da nas pohodi svojom milošću. Molimo zajedno: Gospodine, učvrsti nam vjeru!1. Gospodine, budi svojoj Crkvi svjetlo na putu.

Čuvaj je u istini vjere i nadahnjuj za djela ljubavi, molimo te.

2. Gospodine, budi vrelo mudrosti pastirima kojima si povjerio svoj sveti narod: pomozi im da propovijedanjem i vjedočanstvom života budu živi glas tvoje riječi, molimo te.

3. Gospodine, budi bliz svima koji su u vjeri posustali: mudrošću svoga Duha okrijepi im vjeru i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Gospodine, izliječi nas od sumnji u vjeri; nek nas tvoj Duh uvede u svu istinu i očuva u trajnom zajedništvu s tobom, molimo te.

5. Gospodine, daj da, nahranjeni riječju i tijelom Kristovim, iz ovog slavlja u život kročimo s novom snagom vjere, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nam zbog naše ljudske nemoći poslao svoga Sina, Otkupitelja, i darovao nam Duha Svetoga, kao trajni znak tvoje blizine. Pomozi nam trajno rasti u zajedništvu s tobom da zavrijedimo biti dionici tvoje nebeske slave. Po Kristu Gospodinu našemu.


26

V jera u Presveto Trojstvo, jednoga Bo-ga u tri osobe, temeljna je istina kr-šćanstva. Prisutna je u svim segmenti-

ma našega života. U ime Oca, Sina i Duha Sve-toga kršteni smo, započinjemo liturgiju i dru-ge molitve, označavamo početak i kraj dana, objeda, posla i drugih aktivnosti. Gotovo da nema trenutka u kojemu se ne re-feriramo na Trojstvo. S druge strane, jedinstvo Božje bi-ti u trojstvenosti osobâ »najapstraktniji« je dio našeg vjerovanja. Na misaonom polju nam je nedokučivo i uvijek ostaje otaj-stveno. Bez objave ne možemo do nje-ga doći, a objavljeno je nemoguće iznutra shvatiti. Čak nam i u praktičnom vjernič-kom životu izgleda ne-primjenjivo. Pojedine oso-be Trojstva jednostavnije per-cipiramo. Pobožan odnos razvija-mo komunicirajući s Ocem, Sinom i Duhom Svetim pojedinačno. Kao da se tu očituje na-ša ljudskost kojoj je bliže razjedinjavanje nego sjedinjavanje. No, upravo vjera u jednoga Bo-ga u različitosti osoba otvara nas ujedinitelj-skoj ljubavi koja međusobno veže osobe Troj-stva kako bi i nas sjedinila s Bogom te učinila svjedocima i suradnicima Njegova nauma je-dinstva cijeloga svijeta u Kristu. Zato u Troj-stvu ne slavimo nepristupačni misterij, nego otkrivamo Božju blizinu i poziv na sudjelova-nje u Njegovu otajstvenom životu, a današnja svetkovina nije poticaj na besplodno umova-nje, nego na božansko življenje.

Nije dobro da Bog bude samSveto Pismo nam već na početku objavljuje Božji i čovjekov identitet, posebice njihov me-

Svetkovina Presvetoga Trojstva

đusobni odnos. U dvije rečenice osvijetljen je Božji stvarateljski naum, ali i čovjekovo do-stojanstvo. Bog ponajprije izgovara: »Načini-mo čovjeka na svoju sliku«, a potom dodaje: »Nije dobro da čovjek bude sam.« Budući da je čovjek stvoren na sliku Božju, onda slobod-no možemo zaključiti kako »nije dobro da Bog

bude sam«. On nam to i sam o sebi pokušava kazati. Od početka je

u njemu prisutna otajstve-nost dijaloga i komuni-

kacije. Čin stvaranja ni-je usamljenički. »Na-činimo čovjeka«, iz-govara Bog. Kako nam svjedoči Knji-ga Izreka u današ-njem prvom čitanju, Mudrost tvrdi da je

bila »kraj njega kao graditeljica«. Da bi se

naglasila njezina važ-nost, sveti pisac ju čak uo-

sobljuje i daje joj ljudsko li-ce. Psalmistovo pitanje »Što je

čovjek da ga se spominješ?« dobiva svoj pravi odgovor u Isusu Kristu. Čitanje Sta-roga zavjeta u svjetlu Kristova uskrsnuća ot-kriva u njemu Božju Mudrost koja se utjelovi-la među ljudima. Tako Knjiga Izreka nužno vo-di do početka Ivanova evanđelja koje poručuje da »u početku bijaše Riječ… Sve je po njoj po-stalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.« Utjelovljena Riječ, u skladu s onim što učenici »sada mogu nositi« najavljuje Duha Istine ko-ji će ih »upućivati u svu istinu«. Govoreći o se-bi, Ocu i Duhu kao različitim osobama, ali koji-ma je sve zajedničko, Isus nam otkriva otajstvo unutarnjega Božjeg života s ciljem našeg pria-njanja uz njega. Ono je moguće jer smo, kako veli sveti Pavao, »u miru s Bogom po Gospodi-nu našem Isusu Kristu« i jer je »ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom ko-ji nam je dan«.

Bog je jedan, ali nije sam

27


Nije dobro da čovjek bude samPrisutnost Mudrosti kod stvaranja poručuje da svijet i čovjek nisu nastali u neredu i slučaj-no, nego s ciljem da budu odsjaj Božje Mudro-sti. Stvorenje je najjasnije očitovanje Boga ko-ji nije daleki samotnjak. Stvarajući čovjeka »na svoju sliku« Bog ga ne čini samotnim. »Nije dobro da čovjek bude sam.« Samoća je vjero-jatno najteži osjećaj koji čovjek može iskusiti. U njoj se susreću napuštenost i patnja. »Bože moj, zašto si me ostavio?!«, najbolniji je Isu-sov izričaj. No, samoća je ujedno i privilegirani trenutak. U njoj čovjek osjeća da je jedinstven, da nije ničija kopija te otkriva dubinu vlasti-toga bića. Iz svijesti o samoći javlja se želja i potreba za zajedništvom. Tako samoća posta-je plodno tlo za sjeme ljubavi koje će uroditi istinskim odnosima punim povjerenja. Ogleda se to u Isusovoj mirnoći kojom izgovara »U ru-ke tvoje predajem duh svoj.«

Ako samoća ranjava i čovjeka i Boga, onda je zajedništvo ono koje ih ozdravlja. Bog koji

nije zatvoren u hladnoću nebeske osamljeno-sti, a ne želi ni usamljena čovjeka, kroz otajstvo Presvetog Trojstva pokazuje nam put koji vodi zajedništvu i nadilazi svaku samoću. On je je-dan u tri osobe koje ljubav sabire u tako snaž-no jedinstvo da ne mogu biti drugo nego jedan, ali ne i usamljeni Bog. Kroz objavu intimno-sti vlastitoga života poučava nas kako se gra-de istinski odnosi te da se život rađa iz zajed-ništva. Tako, razmatrajući o Božjoj, dolazimo do čovjekove otajstvenosti. Kroz Božji otkriva-mo istinski čovjekov identitet. U svakome od nas kao božanska iskra tinja želja za nadvlada-vanjem samoće. Sličnost Bogu ogleda se i kroz mogućnost susreta i građenja odnosa s drugi-ma te stvaranja jedinstva ne gubeći svoju osob-nost. Stoga i sudioništvo u božanskom životu znači oblikovati vjerne, respektirajuće i plod-ne odnose s drugima u ljubavi koja pobjeđu-je mržnju i isključivost te prihvaća međusobne razlike i dopušta drugoj osobi da ostane druga.

Slavko Slišković


»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.« Isusova »pedagogija vjere«

pristupa s pozornošću učenicima i zrelosti njihove vjere. Njega se

spoznaje postupno, ponirući u otajstvo Boga i njegova spasenja.

Duh je jamac istine. On će »uzimati« od istine koju nam je Isus objavio i davati nam je po

mjeri naše vjere – onoliko koliko možemo nositi. On ne nudi neku

novu istinu, nego nas uvodi dublje u spoznaju Istine života,

u Život koji je istina.

Očitovana Mudrost Izr 8, 22-31Hebrejski glagol qanani, koji je ovdje preveden »stvori me«, znači zapravo »stekao me«. Nesiguran je prijevod glagola nasak koji je u sljedećem retku preveden kao »oblikovana sam« (8, 23) te bi ga se moglo prevesti i kao »uspostavljena sam«, a po nekima čak i »bila sam skrivena.« Sve je to omogućilo kasnije kršćansko tumačenje ovoga govora mudrosti u smislu Božje vječne Riječi, »Prvorođenca svakog stvorenja« (Kol 1, 15) i »Početka Božjeg stvorenja« (Otk 3, 14). Ova je mudrost »rođena« prije stvaranja svijeta (Izr 8, 24-26), a njezina nazočnost bila je djelatna jer je »bila kraj njega, kao graditeljica« (Mudr 8, 30). Hebrejski amon, ovdje preveden kao »graditeljica«, znači i »umjetnik«, »obrtnik«, pa je mudrost, uz Boga, ta koja punopravno sudjeluje u osmi-šljavanju i oblikovanju svijeta koji je u nastajanju. Vrhunac teksta dostiže se u svjedočanstvu mudrosti: »Moja su radost djeca čovjekova« (8, 31). Istovremeno, to je i vrhunac stvaranja i vrhunac radosti.

Darko Tepert

Zrnj

e


28

Ulazna: 77 Narod svoj hrani ili: 243 Sakramentu veličajnomOtpj. ps.: 121 Dovijeka ti si svećenikPosljednica (po volji): 202 Hvali, SionPrinosna: 228 Po obećanju ili: 229 Od Božje snagePričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo ili: 248 Zdravo TijeloZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio

30. svibnja 2013.

Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. TijelovoUlazna pjesma Narod svoj hrani pšenicom najboljom, siti ga medom iz pećine.

Ps 81, 17

Zborna molitvaGospodine Isuse Kriste, u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

Prvo čitanje Post 14, 18-20Iznese kruh i vino.

Čitanje Knjige PostankaU ono vrijeme:Melkisedek, kralj šalemski, iznese kruh i vino. On je bio svećenik Boga Svevišnjega. Blagoslovi Abrama govoreći: »Blagoslovljen Abram od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje! I blagoslovljen Bog Svevišnji koji ti u ruke preda neprijatelje!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 110, 1-4Pripjev: Zauvijek ti si svećenik po redu

Melkisedekovu!Reče Gospodin Gospodinu mojemu: »Sjedi mi zdesnadok ne položim dušmane tvoje za podnožje tvojim nogama!

Žezlo tvoje moći protegnut će Gospodin sa Siona:vladaj posred svojih neprijatelja!

Spreman je tvoj narod u svetim odoramaza dan tvog junaštva:kao rosa iz krila zorinauza te su mladi ratnici.«

Zakleo se Gospodin i neće se pokajati:»Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu!«

Drugo čitanje 1Kor 11, 23-26Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju. Po Kristu.

29


Molitva vjernika

Braćo i sestre, Krist Gospodin je po svome križu i smrti predao sebe za život svijeta. S vjerom ga zamolimo da u ovom slavlju sakramentalnog zajedništva obnovi u nama božanski život koji nam je darovao.

1. Za Crkvu, kojoj se daruješ u otajstvu euharistije: da se svakodnevno obnavlja tim darom te i sama postaje kruhom koji se lomi za život svijeta, molimo te.

2. Za svećenike koji su prvi služitelji svetih otajstava: obnovi ih u svetosti života te uvijek budu dostojni dara što su ga primili, molimo te.

3. Za sve koji osjećaju duhovnu glad: pomozi im da prihvate tvoju riječ i u njoj nađu put života, molimo te.

4. Za nas okupljene oko stola riječi i stola euharistije: da nas ovo blagovanje okrijepi za novo zajedništvo s tobom i s braćom ljudima, molimo te.

5. Za braću i sestre koji u vjeri usnuše: učini ih dionicima nebeske gozbe, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti nas u slavlju euharistije krijepiš svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju. Tom spasonosnom hranom obnovi nam duh da nam život bude na hvalu tebi. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Pjesma prije evanđelja Iv 6, 51Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin;tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

Evanđelje Lk 9, 11b-17Svi su jeli i nasitili se.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Govoraše Isus mnoštvu o kraljevstvu Božjem i ozdravljaše sve koji su trebali ozdravljenja.Dan bijaše na izmaku. Pristupe dakle dvanaestorica pa mu reknu: »Otpusti svijet, neka pođu po okolnim selima i zaseocima da se sklone i nađu jela jer smo ovdje u pustu kraju.« A on im reče: »Podajte im vi jesti!« Oni rekoše: »Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe, osim da odemo kupiti hrane za sav ovaj narod.« A bijaše oko pet tisuća muškaraca.Nato će on svojim učenicima: »Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.« I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo.Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaTko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin.

Iv 6, 57

Popričesna molitvaGospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš.

Jeli su svi i nasitili se.

Reljef u bjelokosti, 1090.-1130.Dijecezanski muzej, Salerno (Italija).


30

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Tijelovo

Isus je sa svojima u osami. Dvanaestorica su se vratili s puta na koji ih je Isus bio poslao. Išli su propovijedati blizinu kraljevstva

Božjega. Imali su vlast liječiti. Nakon povratka valja ispuniti ljudsku potrebu da ispričaju što im se događalo na putu. Iskustva nisu na kra-ju kada završi doživljaj. Doživljaji trebaju ući u riječ. Pred drugima. Pred prijateljima. Tek riječ oblikuje doživljaje i pretvara ih u iskustva. Tek razgovor s drugima iskustva povezuje u životnu priču i životno iskustvo. Ispričana iskustva pu-štaju korijenje i u duši i u odnosima. Ljudska je potreba da u maloj grupi izmijene i pričom po-nove svoja iskustva. Tako i od toga žive obitelji, prijateljstva i zajednice.

Tako živi i zajednica vjernika. Uvijek se izno-va sabire, preuzima iskonska izrečena iskustva, živi od njih i prenosi ih dalje. Potom izmjenju-je svoja iskustva s iskonskim iskustvom Isusovih učenika. Povezuje ih sa svojim središtem.

Možda bi i jedan od razloga današnjega osi-panja kršćanstva valjalo tražiti u postmoder-noj nesposobnosti zajednica vjernika da stvore

otvoreni prostor i otvoreno uho za osobna iskustva. Crkva je mjesto naviještanja Božje riječi, ali je rijetko i mjesto slušanja ljudskih iskustava.

Osama i mnoštvoIpak, za Isusom ide mnoštvo. Učenici nema-ju mnogo vremena za izmjene iskustava i mi-slî među sobom i s Isusom. Isus mnoštvu go-vori o kraljevstvu Božjem i ozdravlja bolesne. Riječ i djela idu zajedno. Njegove riječi o kra-ljevstvu prethode izlječenju, a izlječenja prate i potvrđuju riječ.

Dan je na izmaku. Približavanje večeri naj-prije opažaju učenici. Vide mnoštvo i svjesni su da im ne mogu ponuditi sklonište niti dati je-sti. Sami su u pustom kraju i sami nemaju ni hrane ni smještaja. Stoga mole Isusa da otpusti svijet. Pravo je vrijeme da odu po okolnim mje-stima, nađu hranu i prenoćište, misle učenici. Savjet je razumljiv, zdravorazuman i nadasve koristan. Osim skrbi za mnoštvo ljudi, valja-lo bi naslutiti i jedva izrečenu želju učenika za vremenom nasamo s Učiteljem. Još uvijek ni-su namireni. Još su gladni razgovora u samoći. Opažaju glad mnoštva, ali su gonjeni vlastitom glađu za vremenom u osami s Učiteljem.

Ipak, upada u oči da dvanaestorica govo-re Isusu što bi on treba činiti. Ne okolišaju ni-ti mu nešto predlažu. Govore izravno što bi on trebao učiniti. Dvanaestorica se, čini se, brinu za narod. Imaju naoko razumijevanja za njih, ali u Isusovom se odgovoru odjednom pokazu-je kako se briga dvanaestorice sastoji nadasve u brizi za njih same. Sasvim su sigurni da ne mogu pomoći okupljenomu mnoštvu koje je, zaneseno Učiteljevim govorom i djelima, zabo-ravilo na svoje vlastite potrebe. Ovo što slijedi postaje iznimno važna škola za buduće pasti-re. Pastir nije onaj tko se brine za samoga se-be. Pastir nije ni netko tko smatra da se svatko treba brinuti za sebe. Pastir se brine za druge.

Učenici su sami gladni i siromašni. Isus ih, međutim, poziva da oni nahrane gladno

Glad kao najbolja pšenica

31

55živo vreloživo vrelo5živo vrelo55živo vrelo520132013520135mnoštvo. Pastir nije netko tko ima pa dijeli onima koji nemaju. Pastir je najprije gladan i željan osame s Isusom. Tom svojom glađu, svojom žudnjom za vremenom s Učiteljem i svojim siromaštvom, može hraniti mnoštvo. Učenici to još ne znaju. Još nisu pastiri. Uče. Isus će trebati umnožiti hranu da im se otvo-re oči i da otkriju kako svojom glađu mogu na-sititi mnoge.

Učenici vide što nemaju. Upada u oči kako ih pritišće nemoć pred mnoštvom i noći. Ne-maju ni hrane niti skloništa. Nisu zvali mnoš-tvo u svoju osamu. Samo je došlo, ali oni sve-jedno osjećaju odgovornost za njihovu glad i njihov smještaj.

Isus preokreće odnose. Tamo gdje su ga učenici nukali da otpusti mnoštvo, on sada pre-uzima zapovijed. Učenici slušaju. Njihov je po-sluh čudesan. Isus im naređuje da čine što je sasvim neočekivano, nerazumno i nerazumlji-vo. Ipak, svi ga slušaju. Sve se događa kao da je sasvim naravno i svakodnevno. Luka izvješćuje jezikom koji ne otkriva nikakvu začuđenost ili neobičnost. Svi su sjeli, Isus je zahvalio, blago-slovio, dao učenicima kruh i ribe, a oni mnoš-tvu. I svi su jeli i svi se nasitili. I imali su viška.

Utažena je glad mnoštvu, a utažena je i učenicima. Gladi im nisu bile iste, ali je kruh iz Isusovih ruku od njihovih raznorodnih osku-dica stvorio duboko zajedništvo. Uz to su uče-nici otkrili i čudesnu sposobnost gladi za Bo-gom. Ljudska glad za Bogom može nahraniti gladne. Zajednicu ne tvore zajednički pothva-ti niti je vode nezreli pastiri. Zajednica se stva-ra oko Isusa, od njegove riječi i njegova kruha i od gladi i oskudicâ njezinih članova.

Kada se vjernici nedjeljom okupe oko Isu-sove riječi i njegova stola, još uvijek je moguće naići na Isusove učenike koji bi iz dobrih na-mjera i zdravorazumskih razloga poslali sva-koga da se skrbi za se. Ti isti, međutim, kada od svojih savjeta Isusu i mnoštvu, Isusovom inicijativom otvore oči i uđu u posluh Isusu, odjednom, usprkos svomu siromaštvu i svojoj gladi, ili, zapravo, upravo zahvaljujući svojoj gladi i svomu siromaštvu, počnu hraniti mno-ge. Čudesno je kako posluh Učitelju mjesto si-romaštva i gladi pretvori u zajedništvo, u na-mirenost i obilje. Pastiri su i dalje siromašni, i dalje nemaju ni hrane niti skloništa. Ipak, kroz posluh Učitelju otkrivaju da imaju i za-jednicu i Učitelja i hranu.

Ante Vučković

Evanđelist Luka događaj umnaža-nja kruha predstavlja svojoj zajedni-ci kao događaj koji osvjetljava slavlje euharistije. Mnoštvo je raspodijeljeno »po skupinama« (convivia), kao »su-stolnici«. Ne blaguju ni kao »mnoštvo

bezimenih«, niti kao pojedinci. Bla-guju »zajedno« – dijeleći kruh i dije-

leći riječ. Lomeći jedan Kruh, euhari-stija je hrana koja uspostavlja odnos – s Kristom i s braćom u vjeri. Zato

je euharistija »sakrament jedinstva« i izvor zajedništva Crkve.

Zrnj

e

Melkisedek, svećenik svevišnjega Post 14, 18-20Za vrijeme Abramova boravka u Kanaanu Melkisedek ga kao sveće-nik i kralj susreće s gostoljubivošću. Porazivši Kedor-Laomera i kra-ljeve koji su bili s njim, Abram se susreo s Melkisedekom, kraljem Šalema, koji iznese kruha i vina. Melkisedek, svećenik Boga Sveviš-njega, blagoslovi Abrama govoreći: »Od Boga Svevišnjeg, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abramu blagoslov! I Svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprijatelje, hvaljen bio!«. Abram mu potom dade dese-tinu od svega. Ovi redci pokazuju da je svećeništvo u Jeruzalemu postojalo i prije nego li je Abram stigao u Obećanu zemlju. Abram plaćanjem desetine priznaje da je Melkisedek veći od njega. Ovo reflektira i legitimira težnje velikih svećenika u Jeruzalemu, koji su u perzijsko doba htjeli biti jednaki sa svjetovnim upraviteljima Judeje proklamirajući ideal teokracije u »svećeničkom kodeksu«. Konačno su tu svjetovnu moć i dobili u doba helenizma.

Mario Cifrak



32

Ulazna: 227 O silni, jaki Bože ili: VII Velik je GospodinOtpj. ps.: Pođite po svem svijetu

(ŽV 08/2007)Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

2. lipnja 2013.

Deveta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Pogledaj me i smiluj se meni, Gospodine, jer osamljen sam i nevoljan. Vidi nevolju moju i muku i oprosti sve grijehe moje.

Ps 25, 16.18

Zborna molitvaTvoj se promisao, Gospodine, u odlukama ne vara: ukloni što nam je štetno, udijeli što pomaže za vremeniti i vječni život. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 1Kr 8, 41-43Kada dođe k tebi tuđinac, usliši ga!

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Pomoli se Salomon u hramu ovako: »I tuđinca, koji nije od tvojega naroda izraelskog, nego je stigao iz daleke zemlje radi imena tvoga jer je čuo za veliko ime tvoje, za tvoju jaku ruku i za tvoju mišicu ispruženu – ako dođe i pomoli se u ovom hramu, usliši ga s neba gdje prebivaš, usliši sve što te zaište tuđinac, da bi upoznali svi narodi zemaljski ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj Izrael i da bi znali da je ime tvoje zazvano nad ovaj dom koji sam sagradio. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 117, 1.2Pripjev: Pođite po svem svijetu,

propovijedajte evanđ elje.Hvalite Gospodina, svi puci, slavite ga, svi narodi!

Silna je prema nama ljubav njegovai vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!

Drugo čitanje Gal 1, 1-2.6-10Kad bih ljudima ugađao, ne bih bio Kristov sluga.

Početak Poslanice svetoga Pavla apostola GalaćanimaPavao, apostol – ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih – i sva braća koja su sa mnom: Crkvama u Galaciji. Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga. Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaS pouzdanjem i darovima, Gospodine, pristupamo tvom oltaru da služimo tvojim otajstvima. Molimo te, obdari nas milošću i očisti od grijeha. Po Kristu.

33


Evanđelje Lk 7, 1-10Ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.« Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu: ‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.«Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.«Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, ti nas hraniš tijelom i krvlju svoga Sina: vodi nas svojim Duhom da te ne priznajemo samo riječju i jezikom, već djelom i istinom te zaslužimo ući u kraljevstvo nebesko. Po Kristu.

»Nisam dostojan da uđeš pod moj krov.«

Molitva vjernikaBraćo i sestre, u poniznoj molitvi povjerimo Bogu svoje živote i molimo da on u nama ozdravi i obnovi sve što je grijehom ranjeno: Obnovi nam vjeru, Gospodine.1. Vodi svoju Crkvu svjetlom svoga Duha i daj

joj pouzdanja u tvoju dobrotu te uvijek bude zajednica u kojoj će ljudi nalaziti radost života i snagu tvoje blizine, molimo te.

2. Prodahni svojom mudrošću papu našega Franju i (nad)biskupa našega I.: okrijepi ih u njihovim nastojanjima i pomozi da uvijek raspoznaju put koji tvoje vjerne vodi k radosti neba, molimo te.

3. Obnovi snagu mira među svim narodima svijeta: daj da se svi prihvaćaju kao braća, a pravednost i snaga ljubavi budu put prevladavanja svake nevolje i siromaštva, molimo te.

4. Rasvijetli svojom istinom naše savjesti i daj nam spoznati sve što je nedostojno tvoga imena; daj nam radost pristajanja uz tvoju riječ kako bismo ponovno iskusili snagu tvoga ozdravljenja, molimo te.

5. Otvori nam srca za one koje smo zaboravili i koje smo prezreli svojim riječima i postupcima: nek tvoja dobrota bude put naše ljubavi prema svakom čovjeku, molimo te.

Svemogući Bože, ti svojom riječju rasvjetljuješ put spasenja i ozdravljaš sve što je grijehom ranjeno. Čuvaj nas u poslušnosti tvojoj riječi i u svetosti života kako bismo uvijek bili dostojni tvoje ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.


34

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Deveta nedjelja kroz godinu

Sveto Pismo nas često su-čeljava s pitanjem o to-me tko je naš bližnji

pokazujući kako se kroz od-govor na ovo pitanje pokazu-je pravi način življenja dara vjere. Bližnji je jedan od te-meljnih svetopisamskih moti-va. Ali ne samo bližnji. Mno-gi su iznenađeni kada otkriju da Pismo ne stavlja u središte samo bližnjega, nego i stran-ca. Motiv stranca provlači se mnogim mjestima i odlomci-ma i Staroga i Novoga Zavje-ta. Za Židove, a i za nas kršća-ne, pored pitanja »Tko je moj bližnji?«, temeljno je i pitanje kako se ophoditi prema stran-cu, na koji ga način prihvatiti i pokazati mu da se i u njemu prepoznaje onoga koji je stvo-ren na sliku i priliku Božju, da se i u njemu pre-poznaje brata ili sestru kojemu treba iskazati pravo poštovanje. Poznata je semitska gosto-ljubljivost i obveza prihvaćanja gosta i stranca pod svoj krov, iskazivanja dužne počasti i di-jeljenja vlastitoga životnog prostora i dobra sa strancima.

Tko je stranac?Pitanje o tome tko je stranac i kako se prema njemu ophoditi, pitanje je koje uvijek izno-va prožima našu kulturu, misao i život. Mno-gi su filozofi, teolozi, sociolozi, politički teore-tičari razmišljali i danas pišu o figuri stranca u našem modernom društvu koje bi silno htjelo da ta riječ bude lišena svoga negativnog nabo-ja kako se nitko ne bi morao osjećati strancem. Ali, to se čini nemogućim pothvatom. Mno-gi pokazuju da se promijenilo značenje i per-cepcija stranca, ali također da se promijeni-lo mnoštvo negativnih i pozitivnih konotacija o tome tko je stranac te kako se prema njemu

ophoditi, imajući na umu da »stranac« često živi i u nama samima, da je svaki stranac dio, druga strana medalje na-šega identiteta. Postaje tako-đer očito da smo svi mi često stranci u odnosu na druge, a ne drugi u odnosu na nas. Ko-liko puta smo se i sami osjeća-li strancima u mnoštvu život-nih situacija i okruženja!?

Evanđelje nam govori o rimskom satniku, strancu među Židovima. Već po to-me ovaj stranac nije ‘običan’ stranac. Stranac ne mora bi-ti uvijek nezaštićen i potre-ban naše brige. On može biti i okupator, onaj koji zaposje-da naš teritorij, odnose, osje-ćaje, onaj koji ima moć. Stra-nac pokazuje kako se nosi

s činjenicom da je stranac u nekoj zemlji i u nekoj situaciji. Satnik je u evanđelju, premda predstavnik omraženoga Rima, onaj koji, po svjedočenju samih Židova, voli njihov narod. Za njega Pismo isto tako kaže da mu je vla-stiti sluga bio veoma drag i da je imao mno-ge prijatelje.

Stranac koji ljubi i vjerujeOn je stranac koji ljubi. Tu se ljubav otkriva kao ključni motiv koji omogućuje povezanost stranca i izabranoga naroda. Satnik je čovjek sposoban za ljubav prema onima koji su mu podređeni toliko da se kod Isusa zauzima za svoga slugu. On je čovjek koji zna biti prija-telj, čovjek koji ljubi narod u koji je došao. Za-pravo, svojim ponašanjem i držanjem on pre-staje biti stranac. I ne samo to. On je sagradio i sinagogu, mjesto molitve i kulta. Stranac, ko-ji prepoznaje važnost duhovne dimenzije kao središta izabranoga naroda, pokazuje svu svo-ju osjetljivost i brigu za one među koje je do-

Vjera stranca

»Komu sam bližnji?«G. Sotriffer, crkva sv. Vinka Paulskoga, Roma.

35


35

šao. Premda predstavnik nametnute vlasti, on ne želi biti duhovni kolonizator. Naprotiv, on uči i prepoznaje posebnost vjere u jednoga Boga. I zato ga Židovi osjećaju svojim.

Kolike li razlike između njega i onih strana-ca koji dolaze s ciljem da porobe ne samo ma-terijalno, nego i duhovno! Koje li razlike izme-đu njega i onih stranaca koji dolaze s osjećajem superiornosti, nadmoći, koji one kojima su po-slani ili među koje su došli promatraju s prije-zirom i omalovažavanjem! Koliko puta smo se susreli s takvim strancima, a koliko smo puta i sami bili takvi stranci u životima drugih?

Zato je satnik bio otvoren za vjeru koju Isus hvali i za koju kaže da je nije našao u Izra-elu. Ljubav i vjera učinile su da satnik, prem-da nije bio Židov i premda to nije ni postao, prestane biti stranac. Ljubav koju je u sebi ga-jio prema sluzi, prijateljstvo i poštovanje pre-ma narodu, njegova sposobnost da se udalji od uloge koju je vršio, učinili su ga sposobnim za prepoznavanje Krista kao onoga koji svje-doči Božju ljubav.

Satnik ima moć, ali i sposobnost uvida u re-lativnost vlastite moći. Stranac koji zapovijeda, koji vlada, koji ima moć nad života, prepoznaje da postoji netko tko je važniji od njega, tko ima

moć drugačije naravi, koji zapovijeda na dru-gačiji način i koji svjedoči o drugačijem svije-tu. On koji izdaje zapovijedi i koji je svjestan da je i sam podložan većem autoritetu, prepozna-je da Krist svojom riječju može činiti sve no-vo i drukčije i da svjedoči autoritet Božje lju-bavi. Satnik svojom ljubavlju i hodom prema vjeri vidi da mora biti poslušan Kristovoj rije-či koja daruje slobodu, život, zdravlje. Moć ko-ju ima nije ga učinila tiraninom ili omrznutom osobom jer je moć koja mu je dana živio vođen nutarnjim osjećajem ljubavi i pravednosti, pri-hvaćanja i otvorenosti za Božju Riječ.

Danas vidimo i znademo mnoge koji ima-ju moć i koriste je radi nje same u korist vla-stitih i sebičnih interesa. Tako postaju oni koji ugnjetavaju druge i ne mare za njih, za slabije, za druge. Ako u moći nema ljudskosti, ljuba-vi i otvorenosti za Božje djelovanje, onda ona postaje izvorom nepravde i stvaranja podjela, a ako je vršena s ljubavlju, čini da i stranac po-staje jednim od nas. Krist je onaj koji ima pra-vu moć i koji nas uči kako s njom postupati i živjeti je. On u satniku prepoznaje onoga koji s ljubavlju i vjerom upravo to shvaća, a nas pozi-va da budemo isti takvi i onda kada smo stran-ci drugima i onda kada su drugi stranci nama.

Željko Tanjić

Satnik, plemenit čovjek koji se brine za svoga slugu, nije susreo Isusa. No,

čuo je za njega. Ono što je čuo, bilo je dovoljno da povjeruje u njega. S tom vjerom, oslonjenom na riječ i svjedo-

čanstvo drugih, šalje k Isusu poslanike s molbom da mu ozdravi slugu. Vje-

ra se rađa iz slušanja (»ex auditu«), iz posluha njegovoj riječi. Ne traži pro-

vjeru u gledanju, u viđenju, nego se u povjerenju prepušta snazi Božje riječi

i svjedočanstvu braće u vjeri.

Zrnj

e

Bog uslišava molitve svih 1Kr 8, 41-43Salomon u posvetnoj molitvi moli za opstojnost svoje dinastije (usp. 1Kr 8, 22-53). Zatim navodi sedam situacija u kojima će se Izraelac obraćati Jahvi te unaprijed mol i za uslišanje i oproštenje grijeha. Na koncu molitve nalazi se opća molbenica (usp. 1Kr 8, 52-53). Posvetna molitva je djelo deuteronomističke škole. Ovdje moramo paziti na različite slojeve teksta molitve. Hram je mjesto molitve, ali sam Jahve stanuje u nebu. Božja trascendentnost biva sve jasnije istaknuta. I tuđinac koji ne živi stalno u Izraelu nego se samo kratko u njemu zadržava (nokri), može još moliti u predvorju Hrama predviđenom za tuđince. Riječ je o tuđincima koji su čuli o Jahvinu spasenjskom djelovanju i trebaju ga tek ubuduće pravo spoznati i bojati se. Jahvino je ime zazvano nad njegovu kuću. Time je Hram označen kao Jahvina kuća (usp. 2Sam 12, 28; Ps 49, 12; Iz 4, 1).

Mario Cifrak



36

7. lipnja 2013.

Presveto Srce IsusovoUlazna pjesma Misli su srca njegova od koljena do koljena da im od smrti život spasi, da ih nahrani u danima gladi.

Ps 33, 11.19

Zborna molitvaSvemogući Bože, štujemo Srce tvoga ljubljenog Sina i slavimo spomen njegove ljubavi prema nama. Daj da iz tog nebeskog vrela crpemo obilne darove milosti.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pogledaj neizrecivu ljubav u srcu svoga Sina, da ti naš dar bude prijatan te nam izmoli pomirenje.Po Kristu.

Prvo čitanje Ez 34, 11-16Sam ću pasti svoje ovce i dati im počinka.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin Bog:»Evo me, sam ću potražiti ovce svojei sam ću ih pasti! Kao što se pastir brineza ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka. Izvest ću ih iz narodâ, skupit ću ih iz zemalja i dovesti ih u zemlju njihovu da ih pasem na gorama izraelskim, po svim dolinama i travnjacima. Pâst ću ih na izvrsnim pašama, ovčinjaci će im biti na visokim gorama izraelskim; ondje će počivati u dobrim ovčinjacima i pâst će na sočnim pašama, po gorama izraelskim. Sam ću pâsti ovce svoje i sam ću im dati počinka – govori Gospodin Bog. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – pâst ću ih pravedno.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23,1-6Pripjev: Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam.Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje Rim 5, 5-11Bog pokaza ljubav svoju prema nama.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tkoi odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav

Ulazna: 75.3 Misli su ili: 175 O Srce Sina BožjegaOtpjevni ps.: 93 ili 94 Gospodin je pastir mojPrinosna: 176 U slavu svetog Srca (ili 756)Pričesna: 244 Odzivam se, IsuseZavršna: 753 Do nebesa

37

Pričesna pjesmaJedan od vojnika kopljem mu probode rebra,i odmah potečekrv i voda.

Iv 19, 34

Popričesna molitvaNek nas otajstvo tvoje ljubavi, Gospodine, zauvijek privuček tvome Sinu, nek u nama zapali svetu ljubav, da mognemo Krista u braći prepoznati i služiti. Koji živi.

svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim.I ne samo to! Dičimo se u Bogupo Gospodinu našemu Isusu Kristupo kojem zadobismo pomirenje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 10, 14Ja sam pastir dobri, govori Gospodin,i poznajem svoje ovce i mene poznaju moje.

Evanđelje Lk 15, 3-7Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu!

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus farizejimai pismoznancima ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovacapa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ’Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebubiti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, po snazi Božjega dara u Kristu svi smo djeca nepresušne Božje ljubavi. Uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu i zazovimo ga vapajem:

Daruj nam, Gospodine, snagu ljubavi.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika:

prodahni je svojim Duhom da uvijek pronalazi put ljubavi do svakoga čovjeka te svima očituje tvoju blizinu i tvoj dar spasenja, molimo te.

2. Za pastire Crkve: rasvijetli ih Duhom svoje mudrosti da u ljubavi služe tvome narodu, kako bismo po zajedništvu vjere i ljubavi svi bili jedna obitelj, molimo te.

3. Za sav sve koji su ranjeni nemirom svijeta: potakni ih svojom milošću da prihvate riječ evanđelja i u njoj nađu mir i sigurnost, molimo te.

4. Za one koji trpe u osamljenosti i sve koji su ranjeni našom sebičnošću ili nesavršenom ljubavlju: da u tebi prepoznaju Ljubav koja uvijek oprašta i uvijek vjerna ostaje, molimo te.

5. Za nas ovdje okupljene: novi duh i novo srce koje si u nama stvorio, obnovi danas u svakom od nas, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti ne prestaješ iskazivati svoje ljubavi prema svakom čovjeku. Okrijepi nas svojom mudrošću da umijemo prihvatiti tvoj dar ljubavi i uzvratiti ti radosnim predanjem. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Nek nas otajstvo tvoje ljubavi,

Raspetost je najveće svjedočanstvo ljubavi.


38

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Presveto Srce Isusovo

T eško da postoji riječ oko koje se obliko-valo toliko izrijeka kao oko riječi srce. Iako je novije vrijeme umanjilo snagu

simbolike toga pojma, nije ju dokinulo. I hr-vatski bi jezik, a time i življenje bilo osiroma-šeno bez srca i srčanosti, bez srdačnosti i mi-losrđa; bez ljudi koji su meka srca, bez srda-ca koja kucaju za druge, bez ljudi koji gledaju čista srca ili bez onih koji su široka srca; bilo bi mučno da nema ljudi koji stvari primaju k srcu i koje ljudska patnja gane do te mjere da im se para i steže srce; a najviše bez ljudi koji vole svim srcem.

Bog je ljudima dao »srce da razmišljaju«, poučava nas Knjiga Sirahova. Srce je slika mjesta ljudskih opredijeljenosti, mjesto nepi-

sana Zakona i otajstvenoga Božjeg djelovanja. Stoga nije čudno što je jedno od najvećih Bož-jih obećanja ono u kojemu kaže da će čovje-ku dati novo srce i da će nov duh udahnuti u njega. To je ono srce koje plamti dok se otkri-vaju Pisma na putu učenika u Emaus; isto sr-ce za koje sveti Pavao piše: »Vjera srca posti-že pravednost« (Rim 10, 9), a u srca onih ko-ji vjeruju izliven je Duh Sina koji Bogu govo-ri i kliče: »Oče!«

Osjetljivost na ranjenost i umorKristovo je srce simbol njegove su-patnje, nje-gove simpatije s čovjekom iz ljubavi. U njemu je ispunjena riječ Izaije proroka: Njegovom se modricom izliječismo. (usp. Iz 53, 5) Otvore-no je srce čovjeka koje je kucalo Božjom lju-bavlju za svijet. U nizu predivnih slika u da-našnjim se čitanjima nalazi brižnost za povje-reno, brižnost koja traži, koja privlači, ublažu-je teret, traži, hrani do mjere uznemirenosti srca i do uzavrelosti utrobe. Takav je naš Bog. Božja ljubav osjetljiva je za ranjenost ljudsko-ga srca i onda kada, zbog načina na koji čovjek postupa, ne vidimo da čovjek ima srce.

Svaka Isusova riječ i gesta, znamenje i po-učavanje proviru iz srca koje ljubi: ono ima sućuti za gubavca; ono je ushićeno pred vje-rom carinika; oprašta onima koji su izabra-li stranputicu; pristupa slabima i umire za nas… I dok se pitamo zašto je Bog izabrao čo-vjeka patnje, osuđenika na sramotnu smrt, da bi nam objavio nadspoznatljivu ljubav, odgo-vara nam da se Bog očituje samo u velikoduš-noj ljubavi sposobnoj darivati život. To je mu-drost malenih koji se pouzdaju u Boga.

Oni mogu shvatiti i Isusove riječi: »Do-đite k meni svi vi, umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.« Umor je čudna bolest, barem u svojim uzrocima, i veoma proširena. Umor od prijeđenoga puta, umor od razočaranja, umor od nepravde, od osoba i laži, umor od nepo-vjerenja. Onaj umor koji ostavlja dojam uga-šenosti i nesposobnosti hoda i koji sve snažni-

Srce ljudske pronađenosti

Giustino Calibè, 1950.

39


39

je ritmički ponavlja: dosta mi je, ne mogu više, čini se da to nema smisla. Umor koji ne pro-izlazi iz prošlosti, već iz budućnosti, iz straha pred onim što treba učiniti; umor pred vlasti-tim snovima. I tada se javlja opasnost odlaska, lutanja, otuđenosti.

Prorok Ezekiel pred sobom je imao ruše-vine grada Jeruzalema, ruševine Hrama, sre-dišta svoga naroda koji je prognan u Babilon. Prorok je poznavao umor i odlutalost. Optužu-je glavare svoga naroda, optužuje pastire ko-ji nisu dolično odgovorili Božjemu pozivu, za-nemarujući odgovornost povjerene im službe i zbog sebičnosti postali sukrivcima tragedije.

I zato Bog govori da će se sam pobrinuti za svoje stado, objavljujući nam dobrotu ko-ja je svoj vrhunac doživjela u Isusu Kristu. Taj je pastir drukčiji od drugih. U Isusovo doba, kada bi pastiri pronašli odlutalu ovcu, neri-jetko bi joj slomili jednu nogu, da to ponov-no ne učini. Bog objavljuje da ne lomi čovjeku ni tijelo ni dušu, zbog naših lutanja; ne prepu-šta nas nama samima, niti nas slijedi da bi nas kaznio. Štoviše, na sebe preuzima teret naših grijeha. To je iznimna poruka svakoga kršćan-skoga slavlja.

Može li se iz naše vjere iščitati da Bog tra-ži čovjeka koji se osjeća izgubljenim i da mu u njegovoj tami govori da Bog tu tamu poznaje, da je kroz nju prošao i da ne daje jeftinu utje-hu koja ne zna što je gorčina? Da bismo to mo-gli, Bog je izmjerio dubinu ljudskoga trpljenja i objavio svoju brižnost u slici pastira.

Pronađenost na križuLik Dobroga Pastira dobiva svoju zaokruže-nost na križu, gdje živi objava Božje vlastito-sti, ‘najbožanskijega’ obilježja, a to je milosr-đe. Bog nas voli bezuvjetno; voljeni smo bez zasluga. Taj dar uočavamo naročito onda ka-da tu privrženost usporedimo s našim postu-panjem. Kako često svoju nepostojanu i slabu ljubav povezujemo s ispunjavanjem uvjeta po-stavljenih drugima.

U svijetu kojemu tako gorljivo oduzimamo očaranost, ljepotu i divljenje; koji cinički ra-ščlanjujemo razarajući čistoću osjećaja; u ko-jemu nagrđujemo i procesuiramo dobre na-kane i oduševljenja, potrebno je imati nekoga tko govori o ljubavi, tko živi ljubav.

Osušenoj, opustjeloj slici sadašnjih okol-nosti u svijetu nisu dovoljne tržnice jeftinih osjećaja, prividi slatkoće i površnosti. Našemu vremenu je potreban pogled istinskoga Božje-ga lica; pogled Zaljubljenika na križu, na stvar-noj mjeri ljubavi – ozbiljne i vedre, sposobne ići onkraj ljudskih ograničenosti u prostor u kojemu naslućujemo što znači izrijek da i Bog ima srce, da osjeća ljudsku patnju i tjeskobu.

U euharistiji svetkovine Presvetoga Srca Isusova Bog nam daje doživjeti da nam je sve darovao. Nema više ničega što bi bilo veće: Sin koji se predaje u smrt za nas, da nas ništa ne bi razdvojilo od Božje ljubavi. To je privlačna radosna vijest: jednostavna i istinita, svako-mu dostupna i oslobađajuća. Tko osjeća tamu i hladnoću svoga života u vjeri zna da je Gos-podin blizu, da – ostavivši ostale – traži jednu ili jednoga… Mene?

Ivan Šaško

Prispodoba o izgubljenoj ovci ne oslikava tek dubinu ljudskoga grijeha, nego ponajviše snagu Očeve ljubavi. On »ostavlja onih devedeset i devet« i ide tražiti izgubljenu. Sve dok nismo spremni prihvatiti ovu »ostavljenost« zbog »izgubljene ovce«, naše mjesto nije među onih devedeset i devet. Samo se u ljubavi može razumjeti ostavljenost. Ona nije bol, nego nesebična radost zbog ljubavi prema drugomu. Božja nas Ljubav ostavlja, kušajući nas, da bismo umjeli više ljubiti.

Zrnj

e

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Rasprava koju čitatelj spominje po-krenuta je, bez sumnje, pristupom koji se za-mjećuje u liturgijskim slavljima koja predvo-di papa Franjo, a u usporedbi s onima kojima je predsjedao papa Benedikt XVI. Iz kratkoga razdoblja novoga pontifikata, osvrćući se samo na ono što se »može vidjeti«, bilo bi presmiono izvoditi bilo kakve zaključke o promjeni ili »ti-hoj reformi« liturgije. No, nije moguće nijeka-ti zamjetljivu »jednostavnost« koja se zapaža u liturgijskim slavljima pape Franje. Pojedinci se pitaju treba li u tome gledati »novi put« za obli-kovanje liturgijskih slavlja.

Ponajprije valja reći da »uređenje svete li-turgije ovisi jedino o crkvenoj vlasti; nju pak ima Apostolska Stolica i, prema odredbama prava, biskup«, a po ovlastima koje određuje pravo »liturgiju mogu unutar određenih gra-nica uređivati također mjerodavni teritorijalni skupovi biskupâ« (SC 22). Stoga nitko tko ne-ma tu vlast ne smije po svom nahođenju u li-turgiji ništa dodavati, oduzimati ili mijenjati.

Ono što se u posljednje vrijeme zamjeću-je »drukčijim« i što bi neki htjeli nazvati »no-vim putom«, dobra je prigoda za promišljanje o temi koja nikada nije utihnula u krilu Crkve. Teološko propitivanje o odnosu između uzvi-šenosti liturgije – koja bi se očitovala (izme-đu ostaloga) i dragocjenošću liturgijskoga ru-ha, posuđa i liturgijskih predmeta – i njezine jednostavnosti, nije novost u promišljanju o li-turgiji. I na zasjedanjima Drugoga vatikansko-ga sabora mogla su se čuti razmišljanja kako bi iz liturgije trebalo ukloniti sve što podsjeća na sjaj i raskoš (npr. Manuel Larraín Errázuriz, biskup iz Čilea). No, u svim takvim rasprava-ma, koje su se s raznim predznacima obnavlja-le kroz povijest, mudrost Crkve uvijek se opre-djeljivala za plemenitu jednostavnost (nobilis simplicitas), u kojoj sjaj obrednoga slavlja ne smije zasjeniti uzvišenost Otajstva koje se sla-vi, kao što ni jednostavnost ne smije voditi u

Liturgija i autentičnost siromaštva

»neosjetljivost« za veličinu i ljepotu dara vje-re (usp. SC 34). Uzvišenost ne čezne za rasko-ši, kao što se ni jednostavnost ne gubi u pripro-stosti.

Slijedeći ovdje promišljanja koja je iznio li-turgičar M. Augé, korisno je izdvojiti dva du-hovna poticaja. Sveti Ivan Zlatousti, biskup, poučava: »Želiš li častiti Kristovo tijelo? Ne preziri ga gola: niti ga ovdje časti svilenim odi-jelima, niti ga vani zanemari kad je udaren stu-deni i golotinjom! (…) Bogu ne trebaju zlatne posude nego zlatne duše. Koja korist ako je Kri-stov stol prepun zlatnih kaleža, a on sam umire od gladi (u životima siromaha i potrebitih)?« U tim propitivanjima i poukama Zlatousti na-glašava liturgijsku dosljednost života, brigu za Krista – kako u liturgiji tako i u životima lju-di koji su u potrebi. Takve upute nisu, među-tim, po ničemu oprječne riječima koje je Franjo Asiški, »svetac siromaha«, uputio svim kusto-dima Reda manje braće: »Molim vas, više ne-go samog sebe: kad god vam se učini zgodno i korisno, ponizno zamolite klerike da nada-sve časte Presveto Tijelo i Krv Gospodina na-šega Isusa Krista, sveta imena i njegove riječi koje posvećuju tijelo. Kaleže, tjelesnike, oltar-ne urese i sve što spada na žrtvu moraju ima-ti od dragocjene tvari. A ako u nekom mjestu Presveto Tijelo Gospodinovo bude posve siro-maški smješteno, neka ga oni, prema naredbi Crkve, na dragocjeno mjesto stave i čuvaju…«

Iz riječî dvaju velikih svetaca Crkve mogu-će je razaznati dva stava koji se međusobno ne isključuju nego uzajamno obogaćuju, tvo-reći jedinstveni put na kojemu pozornost za ljepotu i uzvišenost slavljenja Kristova otaj-stva otvara prostor djelatnoj ljubavi prema si-romasima. Opasno bi bilo koji od tih stavova uzeti kao jedini i isključivi put. Plemenita jed-nostavnost čuva uzvišenu ljepotu Otajstva i ujedno nadahnjuje na djelatnu ljubav prema svima koji su potrebiti.

Kroz zadnjih nekoliko tjedana u nekim se krugovima u Crkvi živo raspravlja o priklad-nom načinu oblikovanja liturgijskih slavlja, pitajući se u gdje je granica između dosto-janstva i bogatstva, odnosno između potrebne jednostavnosti i osiromašenosti slavlja.

P. N., Zagreb

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD • BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

živo vrelo

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

NAŠA IZDANJAwww.hilp.hr/nasa-izdanja

Teks

t

Documents

2013 | Umjetnost i ispovijedanje vjere