“Ženo, što plačeš? Koga tražiš?”

[Iv 20,15]

Predraga braćo,Gospodin vam dao svoj mir!

U jednom od najdirljivijih pripovijedanjâ Uskrsnuća, sa Marijom Magdalenom svje-doci smo događaja koji slijede nakon smrti i ukopa Isusova i otajstva prazanoga groba (Iv 20,1-18). Marija Magdalena, vrlo vjero-jatno sa ženama koje su slijedile Isusa, usta-je rano ujutro trećega dana, “još za mraka” (r. 1), i ide pohoditi grob. Nije rečen motiv zbog kojega poduzima taj bolni hod: vjero-jatno su ona i njezine drúge imale potrebu da oplakuju gubitak Isusa, svoga Učitelja i prijatelja koji je umro. Približujući se grobu Mariju zbunjuje činjenica da je kamen koji je zatvarao grob bio otkotrljan. Odmah hiti u kuću gdje su se skrivali Petar i ljubljeni uče-nik da im saopći da je Isusovo tijelo nestalo iz groba i “ne znamo gdje ga staviše” (r. 2). Mariju uznemiruje otsutnost tijela Raspe-toga, otsutnost koja ju šokira, uznemiruje i izaziva Petra i učenike.

Pripovijedanje se nastavlja dolaskom Pe-tra i drugoga učenika u prazan grob. Za ra-zliku od drugoga učenika, Petar ne oklijeva, ne ostaje izvan grob, tražeći značenje onoga pred čim se nalazi. Petar ulazi i vidi samo povoje i ubrus. Ali osim tih krpa nema zna-kova tijela; grob ostaje prazan, bez života. Ulazeći u grob i drugi učenik vidi iste stvari koje je zamijetio Petar. Ali, ističe pripovje-dač, ovaj drugi učenik “vidje i povjerova” (r. 8). Što je vidio ovaj učenik što Petar i Marija Magdalena nisu vidjeli? Kao što će se rasvi-jetliti u drugom poglavlju (Gv 21,7), ’“drugi učenik” predstavlja model učeništva, ono-

ga koji svoje apsolutno povjerenje polaže u Isusa, obećanoga Mesiju. Vjera koja ga ozna-čuje je izravna posljedica njegove bliskosti i intimnosti koju dijeli s Učiteljem, intimnosti na koju smo i svi mi pozvani.

Ipak, još jednom nas pripovijedanje do-vodi do lika Marije Magdalene, jedne od ma-log broja najvjernijih, koja je ostala uz Isusa za vrijeme dramatičnog niza događaja koji su ga doveli do razapinjanja. Za razliku od Petra i drugih mušakraca, Marija nije pobje-gla od onih ponižavajućih raščovjećujućih događaja. Ostala je ondje, uz Isusa, zajedno sa druge dvije Marije, sa Majkom Isusovom i sa sestrom, koja se također zvala Marija. Marija Magdalena se opisuje kao osoba veli-ke vjere i dubokih osjećaja, kao žena prepo-znaje kako se u Isusu odmata otajstvo Boga koji djeluje u svijetu. Na ostaje izvan groba da oplakuje smrt Učitelja, da oplakuje otsut-nost Isusa iz njezina života i života drugih učenika. Kad je nazočno barem tijelo, osjeća minimum utjehe zbog činjenice što se zna gdje se nalazi tijelo i gdje se može ići opla-kivati gubitak i crpsti malo odvažnosti, kroz živo sjećanje na pokojnika. Prazan grob, na-protiv, ogoljuje i tu mršavu utjehu da se ža-luje i da se sjeća .

Dok stoji ondje, paralizirana i u suzama, Marija ne uspijeva odvratiti pogled od gro-ba. Možda se još nastoji uhvatiti za nadu da može dotaknuti izranjeno i probodeno tijelo svoga Učitelja i Gospodina. Možda se ne želi odreći nade da će barem još jednom u svom životu vidjeti Isusa, a ne samo u nedoređe-nom trenutku, tako udaljenom, u uskrsnuću na kraju vremena. Marija Magdalena, mo-

žemo reći, predstavlja odvažnost i hrabrost nekoga koji svim svojim silama, iznad pri-vidnog poraza, frustracije i zbunjenosti, on-kraj praznine gubitka i groba bez posmrtnih ostataka, ne dopušta da joj se ukrade niti da ju se liši povjerenja koje je uvijek polagala u Isusa.

Događaj uskrsnuća, zasvjedočen ukaza-njima Isusovim u Evanđelju po Ivanu, nikad ne možemo sami spoznati i iskusiti. Dok sto-ji skršena od boli i uzdisaja, Marija se nagi-nje i vidi dva anđeoska stvorenja na mjestu na koje su stavili beživotno Isusovo tijelo. Grob više nije prazan: ispunjen je Božjom nazočnošću, u liku dva aneoska bića koja počinju razgovarati sa Magdalenom nasto-jeći pomoći joj da otkrije smisao svoje boli i svojih strahova - “Uzeše Gospodina mo-jega i ne znam gdje ga staviše” (r. 13). Pre-kapajući po svojim bolima i svojim straho-vima, pomognuta onim dvama anđeoskim bićima, Marija postaje sposobna još jednom se obratiti Gospodinu Isusu, fizički, unatoč tome što ona ne zna da on stoji uz nju. I Gos-podin ne ostaje u šutnji. On prigrljuje njezi-nu patnju i njezinu žalost. Pruža joj prostor u kojemu može dati oduška svojoj teškoći i svojoj zbunjenosti. Ko što je učinio i svo-jim prvim učenicima, Isus poziva Mariju da imenuje onoga koga treži. Vjera nije pitanje doktrina ili načela koje treba učiti napamet. Vjera znači iskusiti nazočnost jedne osobe: Isusa. Kao što nas papa Benedikt XVI. i papa Franjo podsjećaju, vjera uključuje osobni susret s Gospodinom života: s Isusom (usp. Deus caritas est; Evangelii gaudium)! Papa Franjo tvrdi: “One koji poduzmu taj rizik Gospodin neće razočarati. I kada netko učini mali korak prema Isusu, tada shvati da je on već unaprijed raširenih ruku očekivao nje-gov dolazak” (EG 3).

I naš serafski Otac i Utemeljitelj, sveti Franjo, iskusio je ono što su Marija i drugi učenici živjeli. Upravo radosni susret s Gos-podinom života čini da Franjo eksplodira od radosti i dovodi ga da u Pismu svim vjernici-ma kličući tvrdi:

“O kako je slavno, sveto i veliko imati Oca na nebesima! O, kako je sveto i utješno ima-ti tako lijepa i čudesna zaručnika! O kakoje sveto i milo imati tako dobrohotna, ponizna, miroljubiva, slatka, mila i nada sve poželj-na brata i sina, koji položi život svoj za ovce svoje i pomoli se Ocu za nas” (2PVj 55-56).

Ovo je radosni susret Mrije u uskrsnom Evanđelju. Ona dokazuje svoju volju da pri-hvati rizik da ima povjerenje u uskrslog Gospodina Isusa i svoju radost u shvaćanju da je on već ondje, nazočan, da je čeka i da čeka trenutak u kojemu će se ona ponovno osloboditi svojih strahova, uznemirenosti, nepovjerenja i bilo koje druge zapreke, i da postane slobodna da dopusti da je Isus za-grli i vodi na njezinom putu prema Božjem kraljevstvu. Marijin odgovor na Isusovo pitanje je nedvosmislen: “Ti si, Gospodine Bože moj, onaj koga želim ljubiti svim sr-cem svojim, svom dušom svojom i svim si-lama svojim” (usp. Pnz 6,5). Identitet Marije učenice je odmah ponovno potvrđen. Isus joj odmah povjerava odgovornost da bude misionarska učenica, šaljući je da sa svije-tom podijeli dobrotu Gospodnju.

Predraga braćo, kroz osobni susret s Isu-som, Gospodarom uskrsloga života, život Marije Magdalene biva preobražen. Očito je da je ona bila žena duboke vjere i velike vjernosti, a to su kvalitete koje su joj omogućile da ide iznad normal-nog opsega svo-ga isksutva, da se suoči sa otuđujućim silama smrti i gubitka

smisla i da ponovno otkrije živu, vjernu i ljubaznu nazočnost Isusa, svoga ljubljenoga Gospodina. Vjera je dala Mariji Magdaleni – i može također i nama dati – potrebnu od-važnost da se suoči sa zlom, sa nepravdom, sa raščovječujućim situcijama političkoga i društvenoga tlačenja, i štoviše sa samom smrti, da naviješta pred Bogom i pred čovje-čanstvom da ljubav nadvladava svako zlo, praštanje svaku osvetu i nada svaku vrst prijetnjî i strahova.

Uskrsna vjera nam daje gledati Isusovu osobu i omogućuje nam da obnovimo svoj odnos s njim, lišavajući zlo, smrt i osjećaj osamljenosti njihove moći da nam ugrabe nadu, ljubav i radost. Vjera nam omogućuje da idemo iznad područja u kojemu možemo shvatiti, upravljati i čak kontrolirati stvari i događaje koji nas okružuju i koji se događa-ju u našemu životu. Imajući iskustvo Isusove osobe, to jest po vjeri u njega, naša obzorja nadilaze granice prostora i vremena. “Svaki put kada se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja, javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bre-menite novim značenjem za današnji svijet” (EG 11). To je moć ljubavi oslobođene doga-đajem uskrsnuća.

U ovoj Godini posvećnoga života, podsje-ćajmo se uazjamno, kao Manja braća, da smo mi, kao Marija Magdalena, kao Franjo, kao Klara i kao toliki drugi muškarci i žene prije nas, pozvani na istu vjeru, na istu vjernost i da sudjelujemo u Isusovu evangelizator-skom poslanju. Pozvani smo naviještati ono što smo sami iskusili – i što iskusujemo – u svom životu, to jest da je Krist živ. Uskrsnuo

je iz smrti! Ljubav, milosrđe i nada su pobi-jedile u tminama! Alleluja! Zbog usrksnuća Isusova možemo prigrliti naš evanđeoski, putujući, posvećeni život kao ljudi Evanđe-lja, poslanici pomirenja i nositelji svjetla i života onamo kamo nas Isus dovodi.

Nemajmo straha, tjeskobâ niti grizodušja. Bog čini da koračamo u hodočašću prema budućnosti, hodočašću koje je u i po njego-vu Duhu, koji je istinski Generalni ministar Reda. Bez obzira na ono s čim se Red danas može suočavati, mi smo pozvani tražiti Bož-je lice, njegovu ljubav i njegovu volju za naš život.

“Neka ovo bude trajna čežnja vašega srca, temeljni kriterij koji usmjerava vaš hod, bilo u malim svakidašnjim koracima bilo u važ-nijim odlukama” (Benedikt XVI., Homilija u prigodi XVII. Svjetskog dana posvećenoga života, 2. veljače 2013.). To je bila trajna če-žnja koja je omogućila Mariji Magdaleni da prepozna glas Gospodinov u vrtu novoga stvaranja. To je trajna čežnja koju ja i vi tre-bamo nastojati hraniti i držati živom u svom srcu i u srcu naše braće. Uđimo u duh Ge-neralnoga kapitula 2015. potaknuti ovom istom, trajnom čežnjom: vidjeti lice Božje i uzajamno se pozivati i pozivati cijelo čovje-čanstvo i sve stvorenje da prepoznamo i sla-vimo život koji izvire iz Uskrsloga.

Želim svima vama, braći, sestrama klari-sama i sestrama koncepcionistkinjama, sre-tan i blagoslovljen Uskrs!

Bratski

Rim, 22. ožujak 2015

Fr. Michael Anthony Perry, OFMGeneralni ministar i poslužitelj

www.ofm.orgProt. 105547