Bliski istok - Glinene pločice i zaboravljeni narodi

BLISKI ISTOK: Glinene pločice i zaboravljeni narodi

Objavljeno: 06.03.2013

Drevne glinene pločice ponekad sadrže “neočekivane” detalje poput riječi izgubljenih jezika - neke ukazuju i na dosad nepoznate civilizacije; priredio Slobodan Čukić

Šapat odavno izgubljenog jezika

DREVNI JEZIK NA GLINENOJ PLOČICI IZ TURSKE: Početkom maja ove godine međunarodni arheološki tim otkrio je glinenu pločicu na jugoistoku Turske u ruševinama otkrivenim tokom iskopavanja asirske palate u drevnom gradu Tušan. Na pločici staroj 2800 godina otkriveni su i tragovi nepoznatog drevnog jezika. Otkriće je veoma važno jer bi moglo da pomogne u pronalaženju etničkih i kulturnih korijena drevnih "varvara" - planinskih plemena koja su, u prethodnim milenijumima, napadala prve velike svjetske civilizacije, kulture antičke Mesopotamije. Prilikom dešifrovanja natpisa na pločici, dr Džon Mekginis arheolog sa Univerziteta Kembridž uočio je i tragove davno zaboravljenog jezika - kojim je najvjerovatnije govorio nepoznati narod sa planina Zagros. Prema pisanju britanskog "Indipendenta", pločica sadrži imena 60 žena - najvjerovatnije ratnih zarobljenica, od kojih 45 nemaju nikakvu sličnost sa bilo kojim od nekoliko hiljada drevnih bliskoistiočnih imena koja su poznata stručnjacima, što ukazuje da je riječ o nepoznatom jeziku. Vjeruje se da su žene sa "glinenog spiska" bile raspoređene po selima na prisilan rad, najvjerovatnije kao tkalje. Arheolozi i lingvisti namjeravaju da podrobnije analiziraju ova imena - od kojih su najtipičnija Ušimanej, Alaganija, Irsakina i Bisunumej, u pokušaju da otkriju da li u redosljedu ili frekvenciji slova postoji nekakva sličnost sa nekim od poznatih drevnih jezika. Pretpostavlja se da su žene misterioznih imena dovedene iz centralog ili sjevernog dijela planina Zagros jer je to jedini dio teritorije na kojem su Asirci bili vojno aktivni prije 2.800 godina. Najvjerovatnije su dovedene u Tušan u drugoj polovini 8. vijeka p. n. e. nakon jednog od pohoda asirske vojske koji je predvodio kralj Tiglat Pilaser III ili Sargon.

DA LI JE RIJEČ O TRAGOVIMA ZABORAVLJENOG ŠUBRIJSKOG JEZIKA: Arheološki lokalitet Zijaret Tepe nalazi se 60 kilometara istočno od Dijarbakira u gornjem toku Tigra u jugoistočnoj Turskoj. Danas se zna da je riječ o antičkom Tušanu, provincijskom gradu i sjedištu garnizona na sjevernoj granici Asirskog carstva. Zakopana skoro 3000 godina, tablica sa klinastim pismom otvorila je mogućnost otkrivanja davno zaboravljenog antičkog jezika, nakon što je na njoj uočena neuobičajena imena.Istraživači koji su radili na tom lokalitetu, pretpostavili su da je ovim jezikom nekad govorilo stanovništvo koje je bilo deportovano sa planine Zagros, na granici današnjeg Irana i Iraka. Smatraju da bi nepoznati jezik mogao biti šubrijski – domorodački jezik koji se govorio u toj oblasti prije nego što su tu stigli Asirci, ali koji nikad nije bio zapisan.Izgleda da se pisani trag šubrijskog jezika sačuvao na glinenoj tablici, koja je preživjela požar koji je uništio palatu u 8. vijeku prije nove ere.

Da li se radi o šubrijskom jeziku?


DA LI JE RIJEČ O TRAGOVIMA ZABORAVLJENOG ŠUBRIJSKOG JEZIKA: U časopisu za bliskoistočne studije, dr Džon Mekginis, sa Mekdonald istituta za arheološka istraživanja u Kembridžu, objašnjava kako su mu pažnju privukla imena sa drevne tablice.”Ukupno je sačuvano oko 60 imena. Jedno ili dva su asirska, dok nekoliko drugih može pripadati drugim poznatim jezicima tog perioda, kao što su luvijski ili huritski. Ali većina pripada do sada nepoznatom jeziku. Ako pretpostavimo da su oni koji su govorili tim jezikom poticali iz zapadnog Irana, postoji mogućnost da se upotpuni slika prvog svjetskog multietničkog carstva. Iz sačuvanih tekstova nam je poznato da su Asirci pokorili narod u toj oblasti. Sada znamo da je tamo postojao i drugi jezik, vjerovatno iz iste oblasti, a možda na otkriće čeka još dokaza o njegovom postojanju”, kaže Mekginis.Arheološki lokalitet Zijaret Tepe nalazi se na rijeci Tigar u jugoistočnoj Turskoj i na tom mjestu se od 1997. sprovode opsežna arheološka iskopavanja. Smatra se da je monumentalna građevina koja je otkrivena na tom lokalitetu ostatak palate upravnika grada, koji je izgradio asirski kralj Ašurnasirpal II (883-859. p.n.e. ). Tablica je pronađena u prostoriji koja je mogla biti prijestona dvorana, prema dr Dirku Vikeu sa Univerziteta u Majncu.

Požar je uništio palatu negdje oko 700. godine prije nove ere, ali se sačuvao veći dio sadržaja tablice na reversu.Tokom dešifrovanja zapisa, Mekginis je identifikovao ukupno 144 imena, od kojih 59 još uvijek može da se pročita. Njegova analiza je u prvi plan izbacila mogućnost identifikacije ne samo sa uobičajenim jezicima u okviru Asirskog carstva već i sa drugim jezicima tog vremena, uključujući egipatski, elamitski, urartu i zapadno-semitski. Rezultati su pokazali da samo 15 čitljivih imena pripada jeziku koji je odranije bio poznat. Britanski stručnjak je predložio nekoliko teorija o tome odakle bi ovaj misteriozni jezik mogao poticati. Jedno od tumačenja je da bi to mogao biti šubrijski – domorodački jezik kojim je govoreno u oblasti Tušan, prije dolaska Asiraca, a koji nikada nije bio zapisan. Pored toga, smatra se da je to bio dijalekt huritskog jezika, koji je poznat i ne izgleda da nosi bilo kakvu sličnost sa većinom imena na tablici.Planina Zagros je jedina oblast koja je bila pod asirskom okupacijom, a za koju nije poznat govorni jezik. To je ono što otvara mogućnost da se tekst sa tablice poveže sa tom oblašću. Asirski kralj Esarhadon, čak pominje nepoznati jezik kao mekrićanski, koji vjerovatno potiče sa Zagrosa, premda je ova oblast bila sastavljena od poglavarstava i vjerovatno je više dijalekata bilo u upotrebi.”Ako je to tačno, ukazuje nam da je Iran bio dom prethodno nepoznatim jezicima”, kaže Mekginis. ”Prvi utisak je da su imena na tablici pripadala ženama iz izolovane zajednice. Možda su postojala i druga o kojima tek treba nešto da pronađemo.”Tablica se čuva u Dijarbakiru u Turskoj.

Kako dešifrovati najstariji zapis Objavljeno: 08.03.2013

NA KORAK OD DEŠIFROVANJA NAJSTARIJEG ZAPISA NA SVIJETU: Britanski stručnjaci za drevnu pismenost objavili su da su na pragu razumijevanja najstarijeg nedešifrovanog pisma na svijetu, poznatog kao proto-elamitsko, starog preko 5000 godina. - Mislim da smo konačno na pragu otkrića - rekao je Džejkob Dal (Dahl), profesor na Oksfordu, rukovodilac Fakulteta orijentalnih studija.

Dal optimizam temelji na visokoj tehnologiji. U prostoriji u Ashmolin muzeju u Oksfordu, nalazi se uređaj nalik velikoj crnoj kupoli (Reflectance Transformation Imaging System) koji uzrokuje treperenje svjetla i snimanje iz različitih uglova, nakon čega se stvara jedinstvena slika. Ova tehnologija omogućava najdetaljnije visokokvalitetne fotografije simbola urezanih u glinene ploče."Kvalitet fotografija je nevjerovatan. Već 10 godina dešifrujem ovaj sistem, a sa ovom novom tehnologijom mislim da ćemo konačno uspjeti u tome."Sve fotografije biće dostupne na Internetu kako bi se cjelokupna javnost mogla uključiti u projekat.Ovaj znakovni sistem korišćen je u kratkom periodu, između 3200. i 2900. godine p.n.e, na području današnjeg južnog Irana. Pripada ranom bronzanom dobu a njegov razvoj vjerovatno je prekinut zbog prihvatanja klinopisa pod uticajem susjednih drevnih civilizacija. Protoelamitski period započeo je u momentu kada je Suza (kasniji glavni grad Elama) došla pod uticaj kultura sa Iranske visoravni na istoku. Suza je jedan od najstarijih gradova u regiji i svijetu. Nalazila se u pojasu između rijeka Šaur i Dez, i predstavljala je važan politički centar. Najstarije urbane strukture u okolini datiraju iz 4000. p.n.e, dok su ruralni ostaci mnogo stariji. Oslikana keramika pronađena u okolini grada svjedoči o vrlo ranom postojanju civilizacije (u doba Uruka).Elamitska civilizacija trajala je od oko 2700. p.n.e. do 539. p.n.e. Elamitski jezik je iščezao, iako je bio jedan od zvaničnih jezika u Persijskom carstvu. Pominje se na Darijevim zapisima u Behistunu, kao i na trojezičnim natpisima u Persepolisu. Zadnji zapisi na elamitskom jeziku datiraju iz vremena osvajanja Aleksandra Makedonskog, nakon čega upotreba jezika gubi na značaju. Neizvjesno je da li se proto-elamitsko pismo direktan prethodnik linearnog elamitskog pisma. Oba su nedešifrovana. Izgleda da nekoliko proto-elamitskih znakova ima veze sa malo starijim proto-klinastim mesopotamskim pločicama, ali je vjerovatnije da dijele zajedničko porijeklo. Proto-elamitski sistem pisanja korišćen je na veoma širokom geografskom području koje se protezalo od Suze na zapadu (današnji Iran), do Tepe Jahje na istoku (takođe današnji Iran), a možda i šire. Poznati korpus natpisa sastoji od nekih 1.600 pločica, od kojih je velika većina iskopana u Suzi. Najznačajnija kolekcija proto-elamitskih zapisa čuva se u Luvru. Svi raniji pokušaji dekodiranja su propali. Elamitski nije srodan ni jednom od semitskih ili indoevropskih, odnosno sumerskom jeziku.

Zagonetni proto-elamitski simboli


NA KORAK OD DEŠIFROVANJA NAJSTARIJEG ZAPISA NA SVIJETU: Neki stručnjaci smatraju da je elamitski jezik mogao biti dio veće jezičke grupe koja se naziva elamo-dravidska. Savremena nauka elamitsku istoriju pretežno poznaje preko fragmentarnih podataka, rekonstruisanih na osnovu mesopotamskih izvora.Džozef Dal sa Oksforda sada procjenjuje da je na pragu razumijevanja tog najstarijeg nedešifrovanog pisma iz antičkog vremena. Princip nove metodologije je u tome da se glinene pločice umetnu u uređaj, koji pomoću kombinacija 76 zasebnih fotografskih svjetala i kompjutera snima svaki urez. Na osnovu toga stvara se jedinstvena virtuelna slika koja se može okretati pod svim uglovima. Dal je dosad dešifrovao oko 1200 zasebnih simbola, ali je i dalje mnogo toga nepoznato. Najveća prepreka je kompleksnost samog znakovnog sistema. Veliki broj simbola i dalje predstavlja zagonetku, a još nijesu dešifrovane ni osnovne riječi poput "krava" i "stoka". Prema Dalu, polovina znakova je stvorena da bi predstavljala određene zvuke. Napominje da se zapisi teško dešifruju i zbog toga što su izvorni tekstovi puni grešaka - što otežava oblikovanje konzistentnih obrazaca. Pored toga, Dal smatra da nijesu postojala ni ustaljena pravila, zbog čega se ne može očekivati ni tačnost u pisanju. Proto-elamitski znakovni sistem je vremenom postao vrlo iskvaren, da bi zatim potpuno nestao iz upotrebe i to nakon samo trista godina. Britanski stručnjak pojašnjava da je proto-elamitsko pismo istorijski značajno zbog toga što je to prvi zabilježeni slučaj da je jedno društvo prihvatilo pismo susjedne grupe, porijeklom iz Mesopotamije, nakon čega je stvoren potpuno drugačiji niz simbola. Uz to, riječ je o prvom znakovnom sistemu u kome su korišćeni slogovi. Vidjećemo da neki stručnjaci misle drugačije. Uprkos činjenici da još uvijek nijesu rastumačeni svi znaci, Dal kaže da poruke na glinenim pločicama, pogotovo zbog toga što je korišćen i numerički sistem, ukazuju da se natpisi odnose na prihode i na vlasništvo nad zemljom, a ne, recimo, na poeziju. U pitanju je jednostavna poljoprivredna zajednica, koja je imala svoje vladare, ispod kojih je dolazio srednji sloj moćnika, dok su se na samom dnu društvene ljestvice nalazili radnici koji su bili surovo tretirani. Vladari su nosili titule koje su jasno odražavale njihov status. Na primjer, naziv "gospodar stotine" označavao je čovjeka koji je pod svojom kontrolom imao stotinu ljudi. Glavna prehrambena namirnica ove civilizacije bio je ječam. Od njega su spremali neku vrstu kaše, a pili su i ječmeno pivo. Potčinjeni radnici dobijali su hrane dovoljno tek za preživljavanje, dok su bogatiji društveni slojevi uživali u jogurtu, siru i medu.Ali, naša priča se ne zaustavlja na Dalovom poduhvatu, već nas vodi dalje, na jugoistok Irana, gdje su, kako tvrdi arheolog Jusef Madžizade, početkom prošle decenije otkriveni ostaci jedne od nastarijih civilizacija.

Veliki pronalazak na jugu Irana Objavljeno: 10.03.2013

DA LI SE U KERMANU NALAZE OSTACI NAJSTARIJE CIVILIZACIJE: Ako je vjerovati iranskom arheologu Jusefu Madžidzadeu (Madjizadeh) istorija Starog svijeta bi uskoro mogla započinjati poglavljem o velikoj, “najstarijoj”, civilizaciji čiji su tragovi otkriveni na jugoistoku Irana.Istraživanja ove doskora skoro potpuno nepoznate kulture traju već desetak godina i iz dana u dan rezultiraju fascinantnim otkrićima. Tako je početkom januara 2011. javljeno da je prilikom građevinskih radova u regionu Khajeh Askar (provincija Kerman) u gradu Bam, pronađen novi arheološki lokalitet. Iskopani uzorci ukazali su da bi to nalazište moglo biti najstarije mjesto naseljavanja na području te zemlje, starije od 5000 godina. Analizom pronađenog keramičkog posuđa ustanovljeno je da se drevni stanovnici nijesu koristili grnčarskim kolom. Osim toga, pronađena su i dva groblja koja otkrivaju različite načine pokopavanja muškaraca i žena - jedni su bili položeni u fetalnom položaju, a drugi licem prema gore. Uz tijela su otkriveni i razni predmeti, a pored jednoga je pronađena školjka s hromatskim materijalom koji je korišćen u kozmetičke svrhe. Ono najvažnije je što su arheolozi pretpostavili da su žitelji novopronađenog lokaliteta bili povezani s drugim drevnim stanovnicima ovog područja, kao na primjer s “civilizacijom Jiroft”, čiji su tragovi otkriveni 2001, malo zapadnije od Bama, kod Jirofta (lokalitet Konar Sandal) pored rijeke Halil-Rud, takođe u provinciji Kerman. U nastavku ćemo se baviti upravo tim otkrićem.Od 2002. godine Madžidzade je sproveo pet istraživačkih kampanja, što je dovelo i do otkrića ostataka velikog zigurata, impresivnih dimenzija, sagrađenog od oko 4 miliona zemljanih opeka, starog više od 4200 godina. Na lokalitetu Konar Sandal pronađeni su i mnogi drugi zanimljivi artefakti, od kojih je svakako najvažniji drevni zapis na glinenoj pločici. Natpis, otkriven u palati, bio je urezan na cigli od koje je sačuvan samo donji lijevi ugao, objasnio je Madžidzade, dodajući da su „dva preostala znaka bila dovoljna da se prepozna elamitsko pismo“. Na ovom mjestu naša priča dobija novu dimenziju jer je za pronađene natpise utvrđeno da su stariji od zapisa iz doba Kutik-Inšušinaka, kralja Elama koji je živio od 2240. do

2220. godine prije nove ere i koji je za vrijeme svoje vladavine poticao korišćenje linearnog elamitskog pisma kako bi se zapisivao elamitski jezik. Ovo je ukazalo da je novi zapis na novootkrivenoj pločici možda povezan sa proto-elamitskim pismom koje se prvi put pojavilo u Suzi prije oko 5200 godina.Štaviše, petoro lingvista iz SAD, Francuske, Rusije, Danske i Irana ustvrdili su da je novi natpis najstariji do sada pronađen, te da je čak 300 godina stariji od onih iz Suze. Ovi stručnjaci su otišli i dalje, pretpostavljajući da je elamitski pisani jezik izvorno nastao baš u Jiroftu, gdje se razvio prvi sistem pisanja, a tek potom proširio zemljom.

Jiroft važan poput Mesopotamije?


NOVA VELIKA CIVILIZACIJA STAROG SVIJETA: „Prije otkrića u Jiroftu jedini antički natpisi poznati stručnjacima bili su klinasto pismo i hijeroglifi”, kaže iranski arheolog Jusef Madžidzade, dodajući da je “novootkriveni natpis formiran od geometrijskih oblika i da nema lingviste širom svijeta koji bi mogao da ga dešifruje“. Mnogi iranski i strani stručnjaci slažu se da je civilizacija Jiroft bila velika kao sumerska i mesopotamska. Madžidzade odavno pretpostavlja da je Jiroft bio direktno povezan sa drevnom Aratom, koja se pominje u sumerskom tekstu “Enmerkar i gospodar Arate”, poznatom po brojnim sličnostima s biblijskim tekstom o Kuli vavilonskoj.Tokom pet istraživačkih kampanja u Jiroftu pronađeni su mnogi artefakti koji potvrđuju postojanje bogate civilizacije u trećem milenijumu prije nove ere. Šesta istraživačka faza u Jiroftu bila je fokusirana na hram i mjesto gdje su pronađene pločice tokom prethodnih sezona. Mnogi predmeti vezani za civilizaciju Jiroft oduzeti su prije 2001. od lokalnih pljačkaša. Arheološki tim kojim je rukovodio Madžizade započeo je iskopavanja 2002. Ostaci grada otkriveni su na više od dva kvadratna kilometra. Iskopavanja su dovela i do otkrića nekoliko objekata, koji pripadaju četvrtom milenijumu prije nove ere.Zaplijenjeni artefakti i neke pronađene posude pripadali su takozvanom “interkulturnom stilu”, tipu keramike poznatom iz Mesopotamije i Iranske visoravni, a od 1960. i sa obližnjeg nalazišta Tepe Jahja u Bafti. Hipoteza o civilizaciji Jiroft ukazuje da je ovaj “interkulturni stil” u stvari karakteristika dosad nepoznate, dugovječne civilizacije.

Madžidzadeove tvrdnje, međutim, nijesu prihvatili svi stručnjaci. Tako je arheolog Oskar Muskarela iz Muzeja Metropolitan, komentarisao u avgustu 2004. godine da je iranski stručnjak pribjegao senzacionalizmu, kasneći istovremeno sa objavljivanjem naučnih izvještaja, te da su njegove tvrdnje da stratigrafija lokaliteta pokazuje kontinuitet čak od 4. milenijuma p. n. e. previše optimistične. Muskarela nikada nije prihvatio važnost tog nalazišta. Ranija iskopavanja u Kermanu sproveo je Aurel Stein oko 1930. godine. Jedno od najznačajnijih arheoloških istraživanja u toj provinciji izveo je 1966. godine američki arheolog Jozef Kaldvel iz Ilinois muzeja, a naredne godine i Lamberg-Karlovski sa Harvarda.Prema Madžidzadeu, geofizička istraživanja francuskih stručnjaka u Kermanu ukazala su na postojanje barem desetak istorijskih i arheoloških slojeva, koji pripadaju civilizacijama koje su postojale na tom području tokom različitih perioda. Prema pisanju francuskih naučnika koji su proučavali to područje, dokazi o tim civilizacijama mogu se pratiti do dubine od 11 metara. “Ono što je očigledno su dokazi o Tal-i-Iblis kulturi u Bardsiru, koji se mogu pratiti u svim djelovima regije. Tragove te kulture, poznate kao Ali Abad period (četvrti milenijum prije nove ere) otkrio je američki arheolog Jozef Kaldvel“, rekao je Madžidzade.

Zapanjujuće otkriće drevnog pisma


JIROFT I KRALJEVSTVO ARATA: Kako je došlo do otkrića drevnog pisma u Jiroftu na jugu Irana?Sredinom februara 2003. godine, oko dva sata popodne kolege su pozvale glavnog arheologa prof. Jusefa Madžidzadea da pogleda ono na šta su naišli u prašnjavom rovu na lokalitetu Konar Sandal. Bio je to posljednji dan šestonedjeljnog istraživanja na arheološkom nalazištu blizu Jirofta u jugoistočnoj iranskoj pustinji i Madžidzade je sređivao kratke bilješke prije okončanja radova za tu godinu.Ovaj arheolog, rođen u Iranu, koji je istraživao Jiroft već drugu godinu, bio je je čvrsto uvjeren da ostaci 4500 godina starog grada kriju ključ o tajnovitom bronzanodopskom

kraljevstvu, čije bi otkriće dopisalo barem poglavlje ili dva istorije drevnog Bliskog istoka."Uzeo sam motiku i počeo da pomažem pri iskopavanju nečega što je odavalo utisak veoma dobro očuvanog pečata", prisjećao se Madžidzade u svom domu u mediteranskom lučkom gradu Nici u Francuskoj. Nakon što je pažljivo izvadio pet centimetara dugačak pravougaonik iz rova, arheolog ga je okrenuo prema suncu. Zanijemio je kada je ugledao ono što je izgledalo kao natpis. Bio je to prvi dokaz da je ovo drevno naselje imalo pismo. "Veliki je napredak kada možete reći da je Jiroft bio istorijska civilizacija, a ne praistorijska", kaže on. "Pronalazak pisma na pločici izmamio mi je suze na oči. Nije mi tada još bilo na pameti da ga ne možemo pročitati – to je došlo kasnije". Dok neki stručnjaci umanjuju Madžidzadeovu izjavu da je Jiroft bio više od regionalne kulture, drugi se uglavnom slažu, kaže on, da se razlikovanje civilizacija zasniva na jedinstvenoj monumentalnoj arhitekturi i sopstvenom načinu pisanja. "Prošle zime (2004) pronašli smo oboje", kaže Madžidzade.Nekoliko godina nakon iranske revolucije 1979, ovaj stručnjak odbacio je rukovođenje odjelom za arheologiju na Teheranskom univerzitetu. Nakon godina samonametnutog egzila u Nici, vratio se sa suprugom Francuskinjom, zahvaljujući izvjesnom "otopljavanju" koje je uslijedilo nakon izbora Mohamada Katamija1997. za predsjednika. Otkriće Jirofta dogodilo se slučajno. Tokom 2000. godine bujice su razotkrile hiljade nepoznatih grobnica duž rijeke Halil-Rud. Sejed Mohamad Behešti, zamjenik šefa iranske kulturne baštine, predložio je ubrzo Madžidzadehu da započne iskopavanja, zbog njegovih ranijih pretpostavki o značaju Jirofta. Madžidzade je kao autor trotomne istorije Mesopotamije i vodeći iranski autoritet za treći milenijum prije nove ere, odavno pretpostavljao da Jiroft stoji u direktnoj povezanosti sa legendarnom zemljom Arata, "izgubljenim" slavnim bronzanodopskim kraljevstvom. Tu potragu započeo je još kao doktorant na univerzitetu u Čikagu, kada je (1976) objavio članak u kome je sugerisao da se Arata, koja je navodno izvozila svoje veličanstvene proizvode u Mesopotamiju, bila smještena negdje na prostoru jugoistočnog Irana.

Gdje se krije legendarna Arata?


POLEMIKA OKO ZNAČAJA JIROFTA: Prema drevnim zapisima, legendarno kraljevstvo Arata je u trećem milenijumu prije nove ere imalo lijepo ukrašenu prijestonicu, s tvrđavom čije su zidine bile ukrašene zelenim lapislazulijem, a visoke kule jarko crvenom opekom. Aratski umjetnički proizvodi bili su cijenjeni do te mjere, da je oko 2500 godina p. n. e. sumerski kralj Enmerkar poslao poruku vladaru Arate tražeći da mu pošalje zanatlije i arhitekte u njegovu prijestonicu Uruk, radi izgradnje hrama u čast Inane, boginje plodnosti i rata. "Ako zamislite da je Uruk bio srce sumerske civilizacije i da je njegov kralj traži od drugog vladara udaljenog oko 2.000 kilometara (ka istoku) da pošalje svoje graditelje i majstore, onda shvatate da je kvalitet njihovog rada morao biti izvanredan", kaže iranski arheolog Jusef Madžidzade. "Ti graditelji su morali biti nadaleko poznati. Danas u mom umu ne postoji sumnja da je Jiroft bio Arata.” Nekoliko kolega se slaže sa time. Među njima je i francuski epigrafičar Fransoa Vala (Vallat), koji povezuje Jiroft sa Elamitskim kraljevstvom koje se nalazilo na jugozapadu današnjeg Irana, blizu granice sa Irakom. Za sada, međutim, ne postoje čvrsti dokazi, a drugi stručnjaci pokazuju opreznost. "Kada započnete istorijsku rekonstrukciju geografske regije na osnovu legendi i mitologije, uvijek ste u dubokoj vodi", kaže Abas Alizade, iranski arheolog na Orijentalnom institutu Univerziteta u Čikagu. "Neki stručnjaci smatraju da se Arata nalazila u Azerbejdžanu. Drugi ukazuju na Baludžistan ili na Persijski zaliv. To je komplikovana stvar", dodaje Alizade.Ipak, čak i da se ispostavi da Jiroft nije Arata, ipak predstavlja glavni trag za bolje razumijevanje ere u kojoj je pismenost prvi put procvjetala, a trgovci prenosili začine i žitarice, zlato, lapislazuli i ideje od Nila do Inda. Iako nije u istom rangu sa mnogo uticajnijim civilizacijama Mesopotamije, Egipta i doline Inda, "Jiroft je očito veoma važan arheološki kompleks", kaže Holi Pitman, istoričarka umjetnosti na Univerzitetu u Pensilvaniji, koja je jedna od sve većeg broja stranih naučnika kojima je dozvoljen boravak u Iranu. "To je nezavisna, autohtona bronzanodopska civilizacija s velikim brojem naselja, različitih veličina, koje smo tek počeli da istražujemo. U poređenju sa dokumentovanim istraživanjima drugih civilizacija iz trećeg milenijuma prije nove ere, to su zbilja vrlo rani dani", objašnjava Pitmanova. "Mi još uvijek nemamo dovoljno materijala da je uporedimo sa Mesopotamijom. Ali morate zapamtiti da je 500 arheoloških ekipa istraživalo Mesopotamiju tokom jednog vijeka. U Jiroftu, imali smo dvije sezone sa jednim timom od oko 30 naučnika", kaže ona. Uprkos tome, među dosadašnjim spektakularnim otkrićima su ostaci grada u dužini od kilometar i po, neobična citadela okružena debelim odbrambenim zidom i zigurat nalik sumerskom, koji je među najvećim u drevnom svijetu – visok 17 metara i dug 40 metara u osnovi.

Otkriće „karike koja nedostaje”


Arheolozi su u Jiroftu na jugoistoku Irana otkrili i 25 pečata sa prikazima bikova, kozoroga, lavova, zmija i ljudskih figura, kao i natpisima. Među najimpresivnijim otkrićima je zapanjujući broj izrezbarenih i dekorisanih vaza, čaša i kutija napravljenih od hlorita, mekog, finozrnastog i čvrstog sivo-zelenkastog kamena. Pronađene su, doslovce, desetine hiljada komada, pri čemu je veliki dio opljačkan iz grobnica od strane lokalnih seljaka, koji su ih prvi otkrili nakon što su ih bujice razotkrile 2001. godine.“Hiljade ljudi je kopalo”, objašnjava iranski arheolog Jusef Madžidzade. Trgovci starinama su od njih otkupili mnoštvo antikviteta. Seljaci su često prodavali vaze od hlorita, vrijedne nekoliko desetina hiljada dolara na međunarodnom tržištu, za samo nekoliko vreća brašna. Konačno, u jesen 2002, iranske vlasti su zaustavile pljačku i zaplijenile stotine krijumčarenih artefakata.Predmeti iz Jirofta su "nedostajuća karika" za razumijevanje bronzanog doba u ovom regionu, jer pomažu da se objasni zbog čega se toliko izrezbarenih posuda od hlorita, sa vrlo sličnim ukrasima, moglo naći na vrlo udaljenim antičkim lokalitetima, od Marija u Siriji do Nipura i Ura u Mesopotamiji, Socha u Uzbekistanu i saudijskoarabijskog ostrva Tarut, sjeverno od Bahreina, kaže Madžidzade. Do sada je glavno središte proizvodnje ovih posuda bilo misterija. Iako su neki od njih vjerovatno proizvedeni lokalno, enormni broj predmeta nađenih u Jiroftu dokazuje da su se najproduktivnije radionice nalazile upravo tu. Jiroftske zanatlije ukrašavale su svoje proizvode neobičnom i zagonetnom ikonografijom. Neki su ukrašeni lapislazulijem iz Avganistana, karneolom iz doline Inda, tirkizom, ahatom i drugim uvezenim poludragim kamenjem. "Umjetnici su imali naturalistički način prikazivanja", kaže Madžidzade. "To je stil koji nije postojao nigdje drugdje u to doba. Tu je svakako morala postojati kamenorezačka škola, jer je vidno estetsko jedinstvo tih predmeta širom kraljevstva. Ovaj visoki umjetnički kvalitet nije se mogao iznenada pojaviti niotkuda", tvrdi on. "Takvoj tradiciji je za razvoj potrebno od 300 do 400 godina."Okrugle kutije ukrašene su prikazima zakrivljenih vrata, zidova od trstike, zigurata i drugih arhitektonskih detalja koji vjerovatno upućuju na nekadašnji izgled i detalje zakopanih zgrada u Jiroftu.

Pored ovih predmeta, tu su takođe i ružičasti i narandžasti pehari od alabastera, bijele mermerne vaze i bronzane figurine. Mnoge scene na posudama iz Jirofta imaju veliku sličnost sa bogovima, životinjama i biljkama prikazanim na sumerskim kipovima, pločama i cilindričnim pečatima. "Jiroft me nagoni na pomisao da je Iran imao daleko veći uticaj na mesopotamske kulture nego što sam ranije mislio" kaže francuski arheolog Žan Pero (Perrot), veliki poznavalac bliskoistočne starine.

„Legalni” grabež za antikvitetima


RAZVLAČENJE DRAGOCJENOSTI: Od osobite je važnosti što je američki arheolog Karl Lamberg-Karlovski sa Harvarda utvrdio da je nekoliko hiljada potpuno novih, praznih hloritskih posuda nađenih u Jiroftu, proizvedeno bez ikakve druge svrhe osim da budu pohranjene u grobovima u čast mrtvih. Lamberg-Karlovski se prije više od četiri decenije proslavio otkrićem lokaliteta Tepe Jahja, udaljenog nekih 90 kilometaram od Jirofta. "Vrlo je intrigantna činjenica da nijedna od tih posuda ne sadrži ni trunke ulja, parfema, hrane i ljekova, niti pokazuje bilo kakav drugi znak upotrebe", kaže Lamberg-Karlovski. Ali, pljačkanje Jirofta se i dalje nastavlja, uprkos suzbijanju krađe i naoružanim čuvarima. Ove zime, dok je radio na terenu, do iranskog arheologa Jusefa Madžidzadea stigla je dojava da pljačkaši kopaju na šest kilometara udaljenim grobovima. Stigavši što je prije moguće do groblja s jednim od stražara, zatekao je nekoliko desetina pljačkaša, koji su pobjegli čim su vidjeli da Madžidzade dolazi. Iz jednog od pljačkanih grobova je navodno nestalo nevjerovatnih 200 artefakata, uključujući 30 fino izrađenih posuda od hlorita."Je li to bio grob gospodara Arata?", pita Madžidzade žalosno. "Budući da su svi predmeti istrgnuti iz konteksta i nestali, to nikada nećemo saznati, čak ni ako se pojave na tržištu antikviteta.” U slobodno vrijeme ovaj arheolog obilazi okolna sela da bi razgovarao sa mještanima o značaju Jirofta i njegovim dragocjenim artefaktima.

"Pokazujem fotografije objekata i naših iskopavanja i govorim seljanima jednostavnim jezikom da su svi predmeti pripadali njihovim babama i đedovima, njihovim precima", pojašnjava Madžizade. „To je vaša baština. Baština se ne prodaje. Ako stavimo ove čaše i vaze u muzej, one će privući turiste. To će donijeti više novca od prodaje komada jednom ili dvaput. Vi i vaša djeca ćete imati koristi od turista i obrazovanja.“ "Malo pomalo, ljudi saznaju više o kulturnoj vrijednosti nalaza", dodaje iranski arheolog.Na međunarodnom tržištu umjetnina, vlada drugačija situacije. Muzeji i privatni kolekcionari su brzo prepoznali kulturnu, estetsku vrijednost predmeta koji su, siguran je Madžizade, ukradeni iz Jirofta. "Pretraživao sam Internet, aukcijske kataloge i brošure, i bio sam šokiran kada sam vidio da su muzeji u Švajcarskoj, Japanu, Turskoj, Pakistanu i drugdje kupovali te predmete“, kaže on. Zaštita Jirofta nameće se kao neodložan zadatak, jer su Madžidzade i njegov tim otkrili više od 250 zasebnih lokaliteta na širokom području veličine jedne Austrije. Osim toga, drugi arheološki tim otkrio je u šumovitim planinama 150 kilometara sjeverno od Jirofta, rudnike bakra, u kojima je vjerovatno kopana ruda za bakarne i bronzane artefakte nađene u grobovima u Jiroftu. Ali, do sada, niko nije otkrio gdje bi mogli biti rudnici hlorita.

Milioni cigli za gradnju zigurata


MJESTO GDJE SE MOŽDA RODIO EP O GILGAMEŠU: Francuski geomorfolog Erik Fuaše (Fouache), stručnjak za ispitivanje slojeva ispod arheoloških nalazišta, otkrio je još nešto, što je regij Jirofta davalo ključnu prednost nad Mesopotamijom – vodu! Riječ je o mreži arteških bunara iz koje se dobijalo obilje vode za navodnjavanje i piće, čak i kada bi rijeka Halil Rud presušila. Zahvaljujući tim izvorima vode, stanovnici su razvili poljoprivredu zasnovanu na, kalorijama bogatim, urminim palmama - a ne na žitaricama, kao što je bio slučaj u trouglu između Tigrisa i Eufrata, kaže Fuaše. Palmini šumarci su takođe pružali hlad u raskošnim vrtovima. "Dakle, vrlo je moguće da su žitelji Jirofta razvili poljoprivredu lakše od Mesopotamaca", tvrdi ovaj naučnik koji planira dublje sondiranje da bi pronašao još starije ostatke, u vrlo trusnoj regiji. "Na osnovu aerosnimaka koji pokazuju tragove nekadašnjih pomjeranja, očekujemo da ćemo naći starija naselja koja nijesu vidljiva s površine", kaže francuski stručnjak.

Nalazište Jiroft sastoji se od dva zasebna lokaliteta, zvanih Konar Sandal A i B. Fragmenti sa natpisima potiču sa Konar Sandala B, gdje je do sada u dubinu iskopano oko devet metara, uz otkriće ostataka monumentalne citadele čija je osnova pokrivala gotovo 13,5 hektara. Jusef Madžizade nagađa da je u tom impozantnom zdanju nekada bio smješten glavni gradski administrativni centar, a možda i hram i kraljevska palata. Pronalaženje pročelja te strukture bilo je veoma naporno, jer je lociranje ulaza donijelo istraživačima nedjelje kopanja u glinovitoj zemlji. "Blato je poput kamena i teško ga je probiti pijukom", kaže iranski arheolog. Konačno su nabasali na ono što liči na glavnu gradsku kapiju, kvadratni zemljani prolaz koji podsjeća na arhitektonske detalje prikazane na nekoliko vaza od hlorita. Takođe su otkriveni ostaci drugog zida uz ostatke trećeg, s kanalima, a pored toga i privatne kuće, kao i još jedne značajne javne zgrade - možda trgovačkog središta. "Znamo da je to još jedna monumentalna građevina jer su cigle veće od onih koje su korišćene za privatne kuće", kaže Madžidzade. Ogromni zigurat na Konar Sandalu A bio je ogroman inženjerski podvig koji je zahtijevao četiri do pet miliona cigli. Poput sumerskog, vjerovatno je bio sakralna građevina, sa „mostom između neba i zemlje“, vjerovatno na vrhu, u vidu prostorije gdje je zaštitničko božanstvo grada imalo „dodir“ sa svojim smrtnim pratiocem, ženom ili kćerkom vladara. Iako se vrlo malo zna o vjerovanjima i ritualima žitelja Jirofta, Madžidzade je uvjeren da praksa pokopavanja mrtvih s relativno bogatim artefaktima, ukazuje na dobro organizovanu religiju sa svešteničkom klasom koja je usmjeravala napore zanatlija. Još se u drevnom mesopotamskom epu o Gilgamešu pominje skorpion-muškarac sličan onima uklesanim na kamenim vazama iz Jirofta. Arheolozi pretpostavljaju i da su djelovi tog epa kružili Jiroftom, te da je možda odatle i potekao.

Oštre kritike američkih arheologa


HARVARDSKI STRUČNJACI OSPORAVAJU MADŽIDZADEA: Jedan od važnijih pronalazaka u Jiroftu bilo je otkriće kostiju morskog psa i školjki iz Persijskog zaliva, udaljenog 200 kilometara. Otkrio ih je Marjan Maškur, iranski istraživač koji živi u Parizu.

Po Jusefu Madžidzadeu, to potvrđuje da su jiroftski trgovci koristili puteve koji su vodili ka Persijskom zalivu, i dalje ka Mesopotamiji, razmjenjujući posude od hlorita, lapislazuli i drugo drago kamenje, kao i ostalu robu proizvedenu u Jiroftu. On vjeruje da čak i u ovoj relativno ranoj fazi ima dovoljno dokaza za preokretanje nekih od temeljnih polazišta bliskoistočne arheologije. - Fascinantno kraljevski blago koje je 1920-tih iskopao Leonard Vuli (Wooley) u sumerskoj prijestonici Uru, uključujući i kultnog, školjkama ukrašenog kozoroga koji gricka lišće sa zlatnog stabla, može se na koncu pratiti unatrag do radionica u Jiroftu, kaže Madžizade, dodajući da se to odnosi i na posude od hlorita iz Uruka, Marija i Socha."Nijesmo sigurni koji su zlatni predmeti mogli doći iz Jirofta", kaže Holi Pitman, "ali za neke predmete od hlorita nađene u Mesopotamiji možemo pouzdano dokazati da su bili izvezeni iz regije jugoistočnog Irana. ""Prije tri godine, složio bih se sa opšteprihvaćenom tvrdnjom da je Mesopotamija bila kolijevka civilizacije. Sada usmjeravam misli na Jiroft, koji je na svom vrhuncu bio jednako važan i uticajan, kao i sumerska civilizacija", kaže Madžidzade. Na ove riječi neki stručnjaci dižu uzbunu. Američki arheolog Karl Lamberg-Karlovski je jedan od skeptika. Ne sporeći važnost otkrića Jirofta i njegove “hloritske žile”, ovaj harvardski profesor upozorava na pretjerivanje. "Implikacije da je Jiroft najstarija orijentalna civilizacija su veoma daleko od cilja“, tvrdi on. "Što se tiče dosad otkrivenog materijala, ne postoji ništa starije od 2500. godina prije nove ere, što je hiljadu godina mlađe od južnog mesopotamskog svijeta." Madžidzade, međutim, tvrdi da je keramika pronađena u Jiroftu uporediva sa krhotinama iz Tepe Jahje, koje datiraju 2800. godina prije nove ere. Osim toga, rezonuje on, zanatlijama iz Jirofta je bilo potrebno gotovo pola milenijuma da razviju vještinu koja je probudila zavist kralja Enmerkara 2500 godina p.n.e, što je zaključak koji gura unazad osnivanje Jirofta u doba oko 3000 godina prije nove ere.Na nesreću, radiokarbonsko datiranje vaza i posuda – najrelevatnija metoda za utvrđivanje starosti artefakata – nije od koristi u Jiroftu, zbog toga što dosad nijesu otkriveni bilo kakvi organski tragovi na iskopanim predmetima. Harvardski arheolozi i drugi prebacuju Madžidzadeu zbog njegovih tvrdnji."To su vrlo tanki zaključci. Pokušaj stavljanja Jirofta na isti nivo sa sumerskom, egipatskom i civilizacijom doline Inda, ili čak sa baktrijskim materijalom iz središnje Azije, zahtijeva preuveličavate i iskrivljavanje arheoloških nalaza. Jiroft jednostavno nije ni blizu toga", kaže Lamberg-Karlovski.

Alizade: Nije riječ o civilizaciji Objavljeno: 18.03.2013

Na osnovu sopstvene hemijske analize komada hlorita iz Taruta, Mesopotamije i sa drugih mjesta, američki arheolog Karl Lamberg-Karlovski navodi da je kamen nalažen na tim mjestima vađen lokalno, te skreće pažnju na tvrdnje da je keramika iz Jirofta izvožena nadaleko. "Vrlo je značajno da je Jiroft bio središte proizvodnje za veliki broj posuda od hlorita, ali reći da su posude otkrivene u Mesopotamiji, Arapskom poluostrvu i iranskoj visoravni došle iz Jirofta je očigledna laž", kaže Lamberg-Karlovski.Jusef Madžidzade se slaže da su posude od hlorita mogle biti proizvedene na drugom mjestu - ali od strane putujućih jiroftskih majstora i klesara ili pak lokalnih zanatlija koji su imitirali jiroftske stilove. Za Remi Bušarlat (Boucharlat), iz francuskog Centra za naučna istraživanja u Teheranu, moguće je da je Jiroft izvozio posude od hlorita ka Mesopotamiji i šire. "Mi ipak još uvijek ne znamo da li su Mesopotamci klesali svoje slike na nedovršenom kamenu ili po uzoru na ikonografiju nastalu u Jiroftu", kaže ona. Abas Alizade sa Orijentalnog instituta slaže se da su zanatlije iz Jirofta mogle da putuju do Mesopotamije i drugih područja na Bliskom istoku, ali istovremeno ukazuje na pretjeranost nekih Madžizadeovih tvrdnji, uključujući i onu da Jiroft prethodi Sumerima.Nakon analize jiroftskog natpisa na pločici, ovaj arheolog iz Čikaga posumnjao je i u njegovu autentičnost. Kaže da u poređenju sa sofisticiranim znakovnim sistemima koji su već postojali u regiji oko 2500 godina prije nove ere, taj artefakt iz Jirofta predstavlja "jedan ekstremno nejasan niz ogrebotina". "Postoji veliko uzbuđenje oko Jirofta zbog čudesnog broja otkrivenih posuda od hlorita, ali problem je što mi ne znamo ništa o kreatorima tih predmeta", kaže Alizade. "Ono što je značajno jeste sličnost sa dizajnom nađenim u elamitskoj kulturi, ali nazvati Jiroft civilizacijom nije baš sasvim istinito u ovom trenutku. Posjedovanje glavne zanatske radionice nije dovoljno za kvalifikovanje lokaliteta kao nove civilizacije."Od lijepih hloritskih posuda, vaza i pehara, koji na koncu pružaju malo informacija o drevnim stanovnicima Jirofta su mnogo uzbudljivija nedavno iskopana naselja i zgrade, kaže Remi Bušarlat. "Mi sada ulazimo u drugu fazu istraživanja, onu koja nadilazi fine predmete radi znanja o kulturi i relativno visokom stepenu društvene organizacije i tehničke osposobljenosti", objašnjava ona.

Bez obzira na to kakav će uticaj konačno imati na bliskoistočnu arheologiju, nema sumnje da je Jiroft poslužio kao pilot-program za grupni rad iranskih profesora i studenata sa stručnjacima iz svijeta - uglavnom američkim i francuskim kolegama. "Prije revolucije 1979, došlo je do velike saradnje između iranskih i stranih arheologa", kaže Holi Pitman, koja je među prvima došla da iskopava u Iranu prije više od 25 godina. "Sada pokušavamo da nastavimo tamo gdje smo stali", zaključuje Pitmanova.

KRAJ

Feljton u listu “Vijesti”, od 6. do 18. marta 2013.

Documents

Bliski istok - Glinene pločice i zaboravljeni narodi