Embed Size (px)
Citation preview
BOSANSKE PRI^E I SLIKE
literarni i likovni radovi učenika
osnovnih škola 2019.
IZLOŽBA GRAFIKASarajevo 16 - 26 maj 2011.
adresa: Titova 54, 71000 Sarajevo, BiHtel. 00 387 33 205 553, mob. 00 387 61 304 134E -mail: [email protected]
Mirsada BALJIĆvoditelj galerije
B Z K
GALERIJA PREPORODKREATIVNI CENTAR VIZUELNIH UMJETNOSTI
9 789958 820885
BOSANSKE PRIČE I SLIKE
IZLOŽBA GRAFIKASarajevo 16 - 26 maj 2011.
adresa: Titova 54, 71000 Sarajevo, BiHtel. 00 387 33 205 553, mob. 00 387 61 304 134E -mail: [email protected]
Mirsada BALJIĆvoditelj galerije
B Z K
GALERIJA PREPORODKREATIVNI CENTAR VIZUELNIH UMJETNOSTI
BOSANSKE PRIČE I SLIKE literarni i likovni radovi
učenika osnovnih škola 2019.
IZLOŽBA GRAFIKASarajevo 16 - 26 maj 2011.
adresa: Titova 54, 71000 Sarajevo, BiHtel. 00 387 33 205 553, mob. 00 387 61 304 134E -mail: [email protected]
Mirsada BALJIĆvoditelj galerije
B Z K
GALERIJA PREPORODKREATIVNI CENTAR VIZUELNIH UMJETNOSTI
IzdavačBZK “Preporod”Branilaca Sarajeva 30, 71000 SarajevoTel.: + 387 33 444 078Fax: + 387 33 226 511Web: www.preporod.baE-mail: [email protected]
KATALOG 17
UrednikEdin Mulać
Redakcioni odborBisEra alikadić, Mirsada Baljić, Mirsad BEćirBašić, alMEdina ČEngić, jasMinko MulaoMErović, Mirzana Pašić kodrić, Mušo šahMan
Sekretar redakcijealMEdina glaMoČ
Grafičko oblikovanjejasMinko MulaoMErović
FotografijeMuhaMEd džanko
Računarska pripremaMahir sokolija
Za izdavača sanjin kodrić
Prednja strana koricaadina raMović i iMan vuk, vii1 razredOŠ “Kovačići”, Sarajevo Prva nagrada
Zadnja strana koricalarisa MEdić, III razred “Prva sanska škola” (PŠ Trnova), Sanski Most
ŠtampaDobra knjiga, Sarajevo
Izložba likovnih radovaGalerija BZK “Preporod”Titova 54, 71000 Sarajevo
© 2019. BZK “Preporod”
ISBN 978-9958-820-88-5
alMEdina ČEngić: Bosanske priče i slike ........................ 7
LITERARNI RADOVI .................................................... 11
LIKOVNI RADOVI ........................................................ 51
Likovni radovi koji su također izloženi u Galeriji BZK “Preporod” na dan dodjeljivanja nagrada ....... 71
Škole koje su učestvovale na konkursu BOSANSKE PRIČE I SLIKE ........................................ 75
Sadržaj
CIP – Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo
821.163.4(497.6)-93-822
75-053.5
BOSANSKE priče i slike : literarni i likovni radovi učenika osnovnih škola 2019. / [urednik Edin Mulać ; fotografije Muhamed Džanko]. – Sarajevo : BZK Preporod, 2019. – 76 str. : ilustr. ; 24 cm
ISBN 978-9958-820-88-5COBISS.BH-ID 27502086
7
Tema Bosanske priče i slike sedamnaestog natjecanja Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” za literarne i li-
kovne radove učenika osnovnih škola u Bosni i Hercegovini 2019. godine privukla je zadovoljavajući broj učenika. Pri-javljen je 171 literarni rad i 517 likovnih radova. Mladi pisci i likovni stvaraoci željeli su da nam svoju domovinu opišu i naslikaju onako kako je oni vide i shvataju u svojim emoci-jama, snovima i vizijama. U svojoj mašti, opisujući prizore, likove, događaje, vođeni najiskrenijim emotivnim porivom, redali su ovi čudesni umjetnici najljepše stihove, riječi i re-čenice, bojili gradove i prirodu, kako bi što vjernije dočarali sve ono što su priče i slike njihove Bosne. Opisivali su prizo-re i predjele zaustavljene u znatiželjnim dječijim pogledima, pričali o zapamćenim predajama i kitili Bosnu svojim epite-tima, metaforama i bojama, samo onako kako to dijete može.
Redale su se slike, listali albumi, osluškivale priče nji-hovih nana, baka i djedova, porodice i dragih prijatelja, u kazivanjima koje samo Bosna pamti. U traganju za odgo-vorima na pitanja o budućnosti svoje domovine, ovi mladi umjetnici kreirali su vizije novog svijeta i doba o kojima će njihova Bosna svjedočiti. Tu i takvu domovinu, skladnu i sretnu, oni su spremni graditi i stvarati, poštujući svoju tradiciju koja im je ostavljena u naslijeđe.
Svjesni su ovi mladi ljudi da će bez priče i prošlosti, bez starih građevina i sačuvane prirode, njihova budućnost biti neispunjena i siromašna. Upamćene riječi, savjeti, mudre izreke, običaji svog naroda i svojih predaka obogaćuju ži-vot čovjeka. On se mora pomno zagledati u svijet koji ga okružuje i pažljivo slušati glas koji ga opominje, prepoznati vrijednosti koje su mu povjerene, jer će samo tako osigura-ti svoju budućnost. Mora prepoznati zlo i prihvatiti dobro, kako bi to zlo bilo nadvladano. Bosna i bosanski čovjek to dobro znaju, jer ova je zemlja mnogo toga podnijela na svojim plećima, kako to kažu ovi naši mladi pisci. Mladost mijenja svijet svojim dobrim namjerama, pa tako i ovi naši mladi stvaraoci grade s iskrenim željama novi put u svoju sretniju i sigurniju budućnost.
Bosna, kao ni život, kako pjesnik kaza, nije samo “če-sma suza i svirala jauka”, mada je njena prošlost i bolna i tužna. Ova mala ponosna zemlja u mašti svoje mladosti jeste “svirala usklika i česma radosti”, ona je suncem oku-pana, kišom umivena, vjetrom počešljana.
Almedina ČengićBosanske priče i slike
8
Pitaš se šta je u mome srcu?U toj maloj sehari života,Tu se skriva moj zavičaj,Ta najveća ljepota. (Amar Mehmedović)
“U tom šarenom vezu je bilo mnogo truda, ljubavi i isku-stva nekada mladih, spretnih ruku, a danas nježnih, toplih, staračkih koje me pomiluju svaki put kad dođem. Veoma me obradovala poklonom koji je nekako posebno miri-sao. Ta vezena livada s cvijećem i danas me podsjeća na nje žnu staricu, a njen miris, čini mi se isti, kao onog dana kad sam maramicu uzela u ruke.”
(Belma Ahmetbašić) Bosna je sjetnim pričama uspavljivana, a dječijom gra-
jom buđena. Ona je zemlja koja privlači svoje ljude u tople zagrljaje i onda kada su oni daleko od nje. Mirisni i veseli blagdani bosanskih naroda, opisani u radovima učenika, bude sjećanja na sretne trenutke i vrijeme zajedništva i praštanja onima koji su to zaslužili. Naša Bosna ne voli samo one koji nju ne vole. Ona svim drugim ljudima dobrih namjera iznova priča svoje priče, slika i pokazuje svoje ljepote, i opet potvr-đuje dobrodošlicu dragim i poželjnim gostima, koji će svo-jim dobrim namjerama obogatiti njenu čudesnu raznolikost.
Žiriji su još jednom imali težak zadatak da od svih ra-dova koji su pristigli na Konkurs istaknu najbolje. Svim ovim mladim ljudima žiriji, kao i u ranijim natjecanjima, odaju priznanje i zahvaljuju na trudu koji su poklonili ne samo “Preporodu” nego i svima nama koji smo spremni da im damo podršku i ukažemo na pravi put kojim će ko-račati u budućnosti.
Ove godine, na 17. Konkursu o temi Bosanske priče i slike, članovi žirija za odabir najboljih literarnih radova bili su Bisera Alikadić, Mirsad Bećirbašić, Almedina Čengić i Mirzana Pašić Kodrić.
Za najuspješnije su proglašeni: Ahmed Halilbašić, uče-nik VII razreda “Prve osnovne škole”, Živinice, prva na-grada; Denis Džafić, učenik IXc razreda OŠ “Miladije”, Tuzla, druga nagrada i Amila Medić, učenica VIIa razreda OŠ “Humci”, (Humci) Čelić, treća nagrada.
Članovi žirija za odabir najboljih likovnih radova bili su Mirsada Baljić, Jasminko Mulaomerović i Mušo Šahman.
9
Za najuspješnije su proglašeni: Adina Ramović i Iman Vuk, učenice VII1 razreda OŠ “Kovačići”, Sarajevo, prva nagrada; Armin Hamzić i Eldar Hrvat, učenici Centra “Vladimir Nazor”, Sarajevo, druga nagrada i Kadrija Kapidžić, učenik V1 razreda OŠ “Podlugovi”, Podlugovi, treća nagrada.
Posebno ističemo suradnju u ovom projektu s pred-metnim nastavnicima i nastavnicima razredne nastave, koji su uložili dodatni trud da pregledaju i dostave nam učeničke radove. Žiri za literarne radove priznanje dodje-ljuje Jasminki Hadžić, nastavnici OŠ “Humci”, (Humci) Čelić, Marici Ferhatbegović, nastavnici “Prve osnovne škole”, Živinice i Amri Terzić, učiteljici “Prve sanske škole”, Sanski Most.
Posebno vrijedan angažman u likovnom dijelu Konkursa ove godine po ocjeni žirija pokazale su Belma Bašić, uči-teljica OŠ “Isak Samokovlija”, Sarajevo i Alma Beširević, učiteljica “Prve sanske škole”, Sanski Most.
Zahvalnice upućujemo Ajli Hadžihasanović, profeso-rici Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju “Vladimir Nazor”, Sarajevo i Dženiti Hrnjičić, profesorici Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju, Sarajevo.
Žiriji u navedenim sastavima imali su izuzetno zahtjevan zadatak. Odluke o nagrađenim učenicima i odabir objavljenih literarnih i likovnih radova tek su nijansama dali prednost u odnosu na mnogobrojne druge prijavljene na Konkurs.
Bosna i Hercegovina, naša domovina, ima šta da priča i ima šta da slika. Sve dok mi, njezini ljudi, iskreno svje-dočimo o njenoj šarolikosti u historiji, kulturi, tradiciji, vjeri, ona će postajati još ljepša, bogatija, interesantnija i očaravajuća. Sve dok o njoj razmišljamo, govorimo, piše-mo, dok je slikamo i istražujemo sve njene skrivene tajne u bogatoj prošlosti koja nas određuje i sadašnjosti u kojoj živimo, možemo biti sigurni u njenu i svoju budućnost, koja čeka na nas.
LITERARNI RADOVI
13
Prva nagrada
Zametenu jesenjim suhim zlatomDrhtavi koraci stazu staru gaze
Steže se grlo, znam, blizu je moj domSlušajući srce oči put pronalaze.
Zamirisa vjetar na djetinjstvo mojeI kroz grane voćki u dvorištu sviraOpale dunje kraj umornih nogu stojeA nostalgija poče po duši da mi prebira.
Nesigurno ruka stara vrata otvaraSlike drage tu me dočekašeOsjetih da mirišu dunje s ormaraKoje majka često na njega stavljaše.
Sklopih oči da zadržim uspomene oveU kojim vidjeh i sestre i braćuČujem majku kako ih na ručak zoveDok nestašno po dvorištu vrište i skaču.
I zvuk sjekire se iz dvorišta čujeZnam, otac za zimu drva spremaČak i naš stari mačak Cicko tu jeEno ga ispod strehe spokojan drijema.
Kao čedo u toplom naručju majkeDuša mi u sretnim danima zadrijemaJe li sve ovo dio neke sretne bajkeDrhtim sav, jer vidim sve čega više nema.
Otvorih oči, dočekaše me slike nove A sjećanja mi još za vratom dišuMiris dunja vratio je dane oneKoji i danas u srcu najljepše zamirišu.
AHMED HALILBAŠIĆ, VII razredPrva osnovna škola, Živinice
14
Druga nagrada
Antoine de Saint-Exupéry je u svom djelu Mali princ rekao: “Oči su slijepe. Treba tražiti srcem.”
Od Malog princa sam dosta toga naučio o smislu i ulozi ljubavi u životu. Njegovo prijateljstvo s ružom, žrtvovanje, njegova ljubav samo su u meni potpirili još više osjećanja i ljubav postavili na uzvišeno mjesto.
Ljubav, sreću, tugu, rastanke i ljepotu mogu prepozna-ti, shvatiti, osjetiti svim srcem. Spreman sam i žrtvovati se za ljubav ako treba, ako je to nešto ili neko i vrijedno ili vrijedan toga.
Od ljubavi nema ništa ljepše.Od sposobnosti da čovjek voli nema vrednije i uzviše-
nije sposobnosti. Pa zar i kišni dan ne izgleda ljepše kada volite ili ljubite nekoga?
Moja velika ljubav je sevdalinka. Sevdalinka mi je u uhu. Prepoznajem je u mojoj Bosni, u mojoj kući, čujem i učim u školi, pjevam na priredbama, ali čujem je i osjetim njezi-nu ljepotu i u cvrkutu ptica, žuboru vode, pirkanju vjetra...
Riječi našeg bosanskog jezika se slažu sa sevdalinkama kao najljepše rime i zvuče kao najljepše pjesme. Bez riječi našega jezika ni sevdalinka ne bi milovala dušu. Oduvijek je bilo poznato da ljubav ne poznaje svoje dubine sve dok ne dođe čas rastanka. Ne volim rastanke. Ni u njima ih ne volim. Patnja zbog neuzvraćene ljubavi, zbog rastanka, uda-je ili ženidbe rastuže me i svaki put mi iz oka potekne suza. Volim riječi bosanskog jezika, ali ne volim one u kojima je neko tužan. Njih bih rado izbrisao iz sevdalinke.
Zadržao bih i uokvirio samo one riječi u kojima se veli-ča ljubav, čista i istinska ljubav, ali i ašikovanje, razgovor i pjesmu pod pendžerom.
Ponekad je samo prolazak kroz moju domovinu Bosnu i Hercegovinu dovoljan da čujem riječ sevdalinka. Kao neko ko je rođen i odrastao u njoj imao sam priliku da mi se od malena provlači kroz uši riječ koja mi je kao dječaku uvijek bila zanimljiva. Usmena predanja, televzija, knjige, novi-ne, radio, a posljednjih godina i sve popularniji internet su riznice o sevdalinci. Šta je to ustvari sevdalinka? Kada bi
15
me neki strani državljanin pitao o njoj, da li bih mu znao tačno objasniti? Sevdalinka jeste narodna ljubavna pjesma iz Bosne u bosanskom jeziku. Nastanak riječi sevdalinka je kako možemo pretpostaviti vezan za riječ sevdah. Sevdah na arapskom jeziku znači crna žuč, dok na našem, najljepšem jeziku na svijetu, predstavlja čežnju ili ljubavni žar. Jeste sve to, ali jeste i ljepota, znamenitost, naslijeđe...
Sevdalinka je ljubav, ona je Bosna i Hercegovina. Ona je naš ponos. I ni na jednom drugom jeziku, ona ne bi zvu-čala onako kako zvuči na bosanskom.
Eto, tako bih ja sa punim srcem i ponosom što je naša, objasnio strancu šta je sevdalinka. Kada god imam priliku da poslušam sevdalinku, ja to uradim. Moje uši tada uživaju.
Njen tekst koji u većini slučajeva govori o ljubavi izre-čen je emocionalno i slikovito, tako da svaku riječ doživim lično. Melodija sevdalinke je nešto posebno. Nešto što se može doživjeti samo u Bosni. Probudi mi sjećanja, pone-kad sretna, a ponekad i tužna. Mene sevdalinka podsjeća na Bajram. U svakoj bosanskoj kući, od ranog jutra za taj praznik se čuje sevdalinka. Bez obzira na uzrast, svi pa-žljivo slušamo melodiju, koja ispunjava svaki kutak naših kuća, a onda kroz prozore izlazi i ide u ulicu... Slušaju-ći sevdalinku ja živim u nekom drugom vremenu. Tamo ašikujem, mislim na dragu u noćnim satima kada mi san neće na oči i zamišljam moju Eminu. Čak su i meni kao Bosancu rođenom u 21. stoljeću mnoge od tih riječi ne-poznate. Te riječi su dokaz da je bosanski jezik vrijedan sevdalinke. Sevdalinka je pjesma u kojoj su bosanske rije-či uobičajene i koriste se često sada. Iako stvarana davno, ljubavni jadi, ljepote gradova i države, planina, rijeka i je-zera te okruženje u kome se tada živjelo, šire moja znanja o mojoj Bosni i Hercegovini...
Bosanski jezik u sevdalinci je neizbježan iz prostog ra-zloga jer je sevdalinka nastala u Bosni. Sastavni dio pjesme sevdalinke jesu takozvani turcizmi. Oni daju neku posebnu čar, a naš bosanski jezik i naše bosanske riječi, e to je pra-vo bogatstvo. Kroz čitavu historiju nastanka ove pjesme, od usmenog predanja do zapisivanja provlače se riječi kao što su: basamaci, kaldrma, ašikovanje, pendžer, mahala, so-kak, selam, kujundžija... i mnoštvo drugih riječi koje sam imao priliku čuti, ali i mnoštvo onih za čije značenje sam morao pitati. Koliko je sevdalinka bitna za bosanski jezik,
16
toliko je i on bitan za nju. Očuvanjem sevdalinke i njenog prenošenja u izvornom obliku za sobom povlači i očuvanje bosanskog jezika. Sevdalinka kao kulturna baština Bosne i Hercegovine važan je prikaz naše domovine i treba je za-štititi. Učeći o sevdalinkama i bosanskom jeziku produžava se njihov vijek što i jeste sveukupan cilj.
Sevdalinka je dokaz o postojanju bosanskog jezika, a bosanski jezik je ukras sevdalinke. Kada bi me neko upitao šta još znam o sevdalinci, imao bih odgovor koji bi ispunio očekivanje osobe koja me pitala. Sevdalinka je nešto čime se ponosim, to je obilježje moje domovine koje ću čuvati i prenijeti u budućnosti i mojim nasljednicima.
I tako kao što je Mali princ volio svoju ružu, ja volim svoju Bosnu i Hercegovinu, volim svoj bosanski jezik i vo-lim sevdalinku.
DENIS DŽAFIĆ, IXc razredOŠ Miladije, Tuzla
17
Treća nagrada
Kao pogled ispred:kocka za kockom, figura, red,
šareno, lijepo, obojeno,utkano, precizno spojeno.
Dok ga okom gledaš,šta sve zamišljaš?
Ne možeš da sakriješ,kako pogledom po njemu lutaš.
Djed priča da dok su bili mali, svaku su šaru imenom zvali:jednu šaru boje plave,nju su pritokom Save zvali,dok su druge kocke, boje crvene,imale ime ruže rumene.
Svako bi dijete sebi izabralojednu šaru i ime joj dalo.
Jedna je šara veliki stup,a sljedeća je neki skup,za njom slijede ljudi u grupi,pa onda djeca u školskoj klupi,spojive, jedna za drugom.
Gledam ih nježno, i opet se čudim!Ja tu vidim djetinjstvo svoje,sestri su to samo rasute šarene boje.
Otac ga vidi drugim očima, majčin poklon u njemu počiva.On čuva zapovijedi oštre, stroge,u njemu stoje uspomene mnoge.
Šta sve ne skriva on u sebi,taj ćilim šareni, što pomalo blijedi?
18
Ne može nikad besjedit nana,da riječ ćilim ne pređe preko njenih usana.On s njom dijeli mnogo uspomena,s njim su joj protekla duga vremena.
AMILA MEDIĆ, VIIa razredOŠ Humci, (Humci) Čelić
19
Stari mostovi, muzeji i spomenicisvjedoci su bosanske prošlosti.
U njima je bezbroj važnih i lijepihbosanskih priča i vrijednih slika.
Naša je Bosna i Hercegovina bogatahistorijom, kulturom i tradicijom.Ona se svim srcem i čistom dušom voliOna tiho s nama o prošlosti zbori.
Priča nam o šumama i rijekama,cvjetnim livadama i zelenim šumama,o svojim skromnim, dobrim ljudima i njihovim dugim mukama i strahotama.
Pamti naša zemlja sve svoje junake. Pričale su nam uplakane majke i nane kako se krv mlada lila, i borba vodila da bi slobodna naša domovina bila.
ŠABAN MEHMEDOVIĆ, VIII razredCentar za slušnu i govornu rehabilitaciju, Sarajevo
20
Da pročitam priču,naučiću slova.
Da nacrtam sliku, treba mi boja.
Bosansku priču nek ispriča dijete!U sreći i smijehu neka riječi lete!
Najljepše se priče pričaju iz srca.Ljubav ih stvara.A računar ne kuca.
Neka priča bude kao bijela ptica roda!Neka ima gnijezdo, slikara i čitaoca svoga!
MALIK ĆEHOVIĆ, VII razredCentar za slušnu i govornu rehabilitaciju, Sarajevo
21
“Ustaj kćerko, vrijeme ti je da ideš u školu. Čemu ta suza u oku? Jesi li što bolesna?”
Duša me boli majko. Čudan sam san usnila. Kao na javi vidjeh čovjeka širokog, milog lica s pogledom uprtim na-prijed, u daljinu. Ponosan, nabusit, rogobatan čovjek u isto vrijeme isijavao je neizmjernu plemenitost, dobrotu, neu-strašivost i duboku emotivnost. Po viš’ njegove glave na zidu, pojavi se kao živa, slika bjeličaste stijene, skrivene u kanjonu nedirnutog krajolika a s nje pršće bezbroj srebre-nih kapi blještavog vodopada. I vidjeh bolnu, neobjašnjivu čežnju u njegovim očima. Čežnju koja srce para. I uzdah, uzdah me njegov dotače majko! Obuze me nemir i suosje-ćanje duboko. Poželjeh da ga dotaknem, zagrlim, ali išče-znu, izgubi se taj meni tako mio junački lik.
A onda odjednom vidim vatru, dim, zgarišta, haos i be-znađe. Košmar, komešanje ljudi, zbjegovi, konvoji, ko-lone. Bosu, golu, umazanu djecu, vrištanje, plač, odmo-tane šarene šamije na glavama izbezumljenih, nemoćnih starica. Vidim krv, blato. Čujem progone i jauke ranjenih nedu žnih ljudi. Pokušavam ustati majko ali ne mogu. Ne-što me pritišće. Davi u grlu. Steže! A suze skamenjene. Pa onda od silne tegobe ne mogu ni glasa pustiti. A zaurlikala bih do neba! Do kraja svijeta da se čuje zulum i nepravda nad nedužnim narodom!
Iz vatre i gustog dima, besmisla, haosa i stradanja, izra-nja slika mog milog junaka, majko. S malim bosanskim konjićem onako mlad, stasit i ponosan, naborana čela i zgrčena lica, u vojničkoj uniformi obilazi stratišta. Usta-je narod! Okuplja se svjetina oko njega, budi se nada. Cio narod stavlja se u funkciju odbrane zemlje. Krampovima i noževima, goloruki aktivno i smiono hrle u odbranu do-movine, države, života, imovine, časti.
Ljudi u uniformama, vojska, postrojavanje, mobilizacija. Uniformisani ljudi biraju mog junaka za komandanta. Od-zvanjaju njegove riječi: “Sve za odbranu”! Ustaje Krajina! Jedinstvena i odlučna, u odbranu zemlje Bosne i Hercego-vine i svoje Krajine. Jurišaju hrabri borci, smioni ratnici
22
“ljuti Krajišnici”! Ujedinjen, ohrabren narod i svakim da-nom silnija i ustrojenija vojska niže pobjede s legendarnim komandantom na čelu. Kud god prođe slobodu za sobom sije. Oslobođeni su mnogi gradovi. Sunce s Vlašića obasja-lo je narod Ključa i Petrovca. Petrovačkim poljem Ljiljani se šire i zastave Bosne i Hercegovine vihore.
A mog junaka mori sjeta. Čežnja za onim raskošnim, blještavim vodopadom, za snenim bosonogim djetinj-stvom, za majkom, za rodnim pragom. Još nije gotovo. Svim srcem želi da dođe do mene, da me uzme u naručje, da vidi moj nevini dječiji osmijeh, sjaj i sreću u očima. Kako vrijeme prolazi i svakim pedljem oslobođenog teri-torija njegova vizija slobodnog zavičaja Bosanske kraji-ne, namjere, težnje i stremljenja da dohvati onaj čarobni vodopad, mene i oslobodi naš grad, svoj voljeni i jedini rodni grad, bivaju sve jače.
I vidim ga! Dolazi majko! Juriša smiono i odlučno ko-rak po korak. Ujedinjena silna vojska, narod uz zvuke to-pova i gromke pucnje. Zemlja se zatrese od žestoke borbe. Strah i trepet zavlada pred neviđenom silom. Kolone ne-prijateljske, okupatorske, zlotvorske vojske dadoše se u bijeg pred “ljutim Krajišnicima”. Preživjeli mještani naseljenih mjesta, našeg grada i njih nekolicina u gradu uznemireni, jecaju u nevjerici da je došao i taj sudbonosni dan da su dočekali svoje oslobodioce koji su ih izbavili iz četverogodišnjeg užasnog logora smrti i spasili od muče-nja, zlostavljanja, ubijanja, silovanja i masovnog progona s vlastitih ognjišta.
Puno si mi pričala o tim teškim ratnim vremenima maj-ko. Pričala si mi o tom sudbonosnom najsretnijem danu, 10. oktobru 1995. godine, kada je s našim viteškim herojima i odabranim borcima iz svih krajeva stigla sloboda i u naš Sanski Most. Reci mi majko je li moj junak iz sna legen-darni ratni komandant Trećeg i Sedmog korpusa, general Armije Bosne i Hercegovine Mehmed Alagić?
Budeći me majko, prekinula si najljepše trenutke moga sna. Dok me milovao po kosi odlazeći je govorio: “Uči i radi i uvijek budi spremna braniti ugled, čast, dostojanstvo i svoju domovinu jer domovina je kao majka. I upamti, do-movina se samo srcem i perom brani!”
U školi smo učili da je 7. marta 2003. godine moj junak otišao u bolji svijet, zauvijek, i otud bolna suza u mom oku.
23
“Vidiš kćeri, veliki ljudi, naši junaci, su besmrtni. Oni zauvijek žive u našim srcima, mislima i snovima. Vječno će da se priča, prepričava i pamti herojstvo, neustrašivost, požrtvovanost, čast i poštenje usnulog junaka, generala Armije Bosne i Hercegovine Mehmeda Alagića. On nam je donio mir i slobodu i postao legenda ovih prostora. A legende, kćeri, nikad, nikad ne umiru.”
ENA GROZDANIĆ, V razredPrva sanska škola, Sanski Most
24
Danas je poseban dan, najljepši planet što krasi svijet,
danas je Bajram naš.
Haljinu plavu poput modrog moraskrojila je meni majka moja.S buketom najmirisnijeg cvijećada me na Bajram prati mir i sreća.
Mjesec srebreni svu noć je bdio, nizao zvijezdesve do zoreda bi Bajramu zlatni đerdan poklonio!
U podne je suncenajljepše sjalo,djeca jure sokacima s korpama u rukamakurbane da brzo podijele i slatkiše zasluženeod komšija prime.
Čuvajmo svi adete našei zemlju našu,njenu tradiciju,čuvajmo Bajram kao dio nas!
ILMA MEHMEDOVIĆ, VIIIa razredOŠ Humci, (Humci) Čelić
25
“Eh, kad bih mogao vratiti bar trenutak svog djetinj-stva!” Duboki uzdah iz tijesnih pluća bi se oteo mom
djedu dok bi s tugom u glasu izgovorio te riječi. Dok sam bio mali, nisam to u potpunosti shvatio. Kako su godine odmi-cale i ja sazrijevao, shvatio sam za čim djedovo srce čezne.
Moj djed Šahim, sad već u poznim godinama, dobar dio dana je provodi na klupi ispod jabuke ramićke. Njene krošnje bi ljeti pružale debelu hladovinu. Djed bi sjetnim po-gledom posmatrao brdo zvano Gradina na planini Konjuh. Inače je djed imao teško djetinjstvo. Majka Rahima mu je umrla dok je rađala četvrtog djedovog brata Ibrahima. Tad je djed imao šest godina, ubrzo su ostali i bez oca Muje koji pogibe s nekoliko svojih rođaka u Drugom svjetskom ratu. Mjesto pogibije je bila Gradina u koju bi djed satima šutke gledao, ponekad mi se činilo kao da u mislima s njom razgovara. Djed bi samo dok pada kiša i dok traje loše vri-jeme bio u kući. Podnenamaz kao i druge dnevne namaze je bezbroj puta obavio ispod ramićke u čijoj blizini je pro-ticao bistri potočić gdje bi uzimao abdest. Baš tako jednog kasnog popodneva, dok je djed završavao ikindiju-namaz, posmatrao sam ga. Zadivilo me to njegovo jasno, iz dubi-ne duše, izgovaranje: “Subhanallah, Elhamdulillah, Alla-hu ekber”, dok su njegovi hrapavi prsti nježno prebirali po tespihu. Iako su prsti bili crni od ljuštenja oraha, oni su za mene predstavljali sve ono što miluje moje djetinjstvo.
Po završetku namaza djed se nakašlja, odupirući se na mene, sjede na svoju klupu koju je zub vremena uveliko na-čeo. Svojim zapovjedničkim glasom mi se obrati, a duboki pogled se gubio negdje u daljini: “U šta ti danas provede dan?” To je inače bilo često djedovo pitanje. Više zamuc-kujući razvukoh riječ po riječ: “Pomagao sam maammii neeešto u kuući.” Klimajući glavom nastavi: “Ja, jah, a da li ti je mama sve spremila za sutra jer ljudi će rano doći iz džamije, Bajram se klanja oko pola sedam. Moram pozva-ti svoje ahbabe i daidžića Ahmeta, on mi je jedino živ od bližnje rodbine.” Klimajući glavom sam odobravao dje-dove tvrdnje: “Jest, djede, sve je spremo, samo još neke
26
sitnice.” Pa doda onako mudro ispitivački: “A, reci mi je li halva gotova, ona je važna kao i baklava.” Grleći ga na uho mu poluglasno odgovorih: “Jest, djede, ništa se ne seki-raj.” “Samo da nije zaboravila sogan dolmu, to Ahmet naj-više voli”, djed se zadovoljno pogladi po bradi. Ali za koji tren se opet javi njegov sjetni pogled. U meni se tad pojavi želja da mi djed po ko zna koji put ispriča neki događaj iz djetinjstva. A on bi svaki put pričao o svom rahmetli ocu. Nekako sam osjećao, koliko je ta priča za njega bila bolna, toliko ga je činila i sretnim jer on je s velikim ponosom i ljubavlju izgovarao ime svog oca. Ovaj put mi je ispričao kako im je rahmetli otac jedne zimske noći s ratišta donio komad prohe. To je ustvari bio njegov ručak, a on je donio svojoj djeci jer je znao da su gladni. Taj komad svi su po-dijelili po komadić, a strina Aiša, sad već rahmetli, jedan dio ostavila za sutradan. Dok mi je djed to pričao, njegove zamagljene oči se napuniše suzama koje su se kotrljale niz staračko lice. Djed kao da ih nije želio brisati, jedna najsjaj-nija zastade u dubokoj bori na obrazu. Gledajući ga, srce mi je jako zalupalo, potrčao sam i bacio mu se u za grljaj. Na trenutak sam pomislio da ćemo se skupa s klupom pre-vrnuti, pomiješale su nam se i suze. Svejedno i njegove i moje su bile slane. Želio sam da osjeti da postoji neko ko ga jako voli i kome puno znači. Za trenutak sam bio u ne-doumici da mu otkrijem iznenađenje koje sam mu pripre-mao za sutrašnji dan, jer sutra se poklapa Kurban-bajram i Dan državnosti. To je bio i datum pogibije djedovog oca na obližnjem brdu, datum kog se djed nerado prisjeća, ali isto tako ne da ga zaboravu. Djed sad već smirenije reče: “Su-tra, ako Bog da, poranit ću na sabah, klanjati bajramnamaz i kući na ručak, nemoj da ja ujutro čekam, na vrijeme nek te mama probudi da abdestiš. Kad bi mogli u prvi saf stići, poslije ručka na priredbu u školu, a mi ćemo dok se vratiš, inšallah prinijeti žrtvu za našu čeljad. Kad se odmoriš, po-dijelit ćeš kurbane komšijama i rođacima.” A ja počeh raz-vlačiti onako razmaženo dječije, da bih bio što uvjerljivi-ji, jer se baš tu krilo iznenađenje za djeda: “Ma, djede, ne moram ja ići na priredbu u školu, to nije obavezno.” A on odlučno kao iz topa: “Ni govora, sve po redu obavit, vjer-ske obaveze obavit ćeš navakat, taman do početka priredbe i dug prema domovini odužit, i za nju je neko krv lio.” Kli-majući glavom odgovorih: “Dobro, djede, uradit ću kako
27
kažeš.” Umiljavao sam se djedu, a tu noć nisam mogao oči sklopiti jer sutra na priredbi je proglašenje pobjednika s konkursa literarnog rada o domovini. U radu sam pisao o rahmetli Muji, djedovom ocu, koji je hrabro položio svoj život za odbranu domovine. Nisam bio siguran da je priča dovoljno dobra za prvo mjesto. Iako sam nakratko zaspao do uranka na sabah, sanjao sam da je moja priča pobijedila. Kad sam ustao, otišao sam s djedom u džamiju, nismo stigli u prvi saf, nekako smo uspjeli naći mjesto u drugom. Ubrzo se džamija napunila tako da skoro nije bilo više mjesta ni za šibicu, što bi naš narod rekao. Ali sve je proteklo u naj-boljem redu, po završetku hutbe jedni drugima smo čestitali Bajram. Bilo je tu i bajramluka, neko marku, neko slatkiše, nije bitno šta je samo da je dječije lice ozareno. Kod kuće smo s gostima obavili ručak, a ja sam neprestano razmi-šljao o svom snu.
Sredio sam se za svečanost u školi i lagano krenuo jer sam imao dovoljno vremena do početka priredbe. U velikom holu škole, koji je pažljivo bio uređen za posebne prilike, održavala se priredba. Uredno poredane stolice za goste su bile okrenute prema širokim stepenicama gdje je trebalo da nastupaju učenici koji su pripremili program zajedno sa svo-jim nastavnicima. Početak priredbe je ozvaničila intonacija himne. Redali su se učenici s recitacijama, ilahijama i osta-lim sadržajima. Iz trenutka u trenutak me sve više hvatala nervoza. Razmišljao sam o natječaju za priču i o svom snu, više nego ikad želio sam tu pobjedu. Želio sam da usrećim svog djeda kome je ukradeno djetinjstvo i da mu bar malo radosti unesem u starački život. Došlo je vrijeme proglaše-nja pobjednika vezanog za konkurs. Na široke stepenice, s velikom plavom knjigom izašla je nastavnica Marica, ina-če nastavnica bosanskog jezika. S ponosom je izgovorila moje ime, ja u prvi mah nisam mogao povjerovati da je to stvarnost. Svi su se okrenuli prema meni, začuo se gromki aplauz. Moji drugari su mi pritrčali u zagrljaj i od njihovog stiska sam jedva disao. Ali zagrljaj moje nastavnice Marice zauvijek ću pamtiti jer baš na njen nagovor s ovom pričom sam konkurisao za ovo takmičenje.
Naravno, i za kraj svečanosti smo poslušali našu himnu s velikom pažnjom i poštovanjem dok se zastava Bosne i Hercegovine još ponosnije vihorila nad našim glavama. Iz škole sam istrčao jedva čekajući da ispričam radosnu vijest
28
svom djedu. Bez kucanja i bez ikakve najave utrčao sam u kuću sav uzbuđen. Moji najmiliji su odmarali uz baklavu poslije hairli zaklanog kurbana. Pao sam djedu u krilo i s ponosom rekao: “Djede, moj san se ostvario, želio sam baš tebe da usrećim i iznenadim, na godišnjicu pogibije tvog oca ja sam dobio nagradu za najbolju napisanu priču, pri-ču o tvom rahmetli ocu a mom pradjedu.” U očima mog djeda su se ponovo zacaklile suze, ali ovaj put od sreće i kroz suze reče: “Ja sam danas najsretniji čovjek, sretan sam da moj babo nije zaboravljen. Lahka im zemlja bo-sanska, elFatiha.” Još jednom me čvrsto zagrlio, a ja sam osjetio koliko sam potreban djedu da zaliječi svoje rane.
I danas, kao veliki čovjek, stvaram najljepše priče upra-vo o svom djedu.
MUHAMED DURAKOVIĆ, VII razredPrva osnovna škola, Živinice
29
Živim u Bosni i Hercegovini i ponosim se time. Mno-go puta sam pomislila kako u ovoj državi nemam bu
dućnost. Često sam planirala gdje da odem, gdje da nađem sreću. Sada kada sam zrelija znam kakav posao želim i znam da ću i u Bosni i Hercegovini uspjeti. Moj posao iz snova je dizajner enterijera i idem prema tom cilju. Potru-dit ću se da uspijem i u svojoj domovini. Neizmjerno mi je drago što moji roditelji nisu nikada htjeli otići u Nje-mačku, Austriju ili neku drugu “obećanu zemlju”. Mnogo puta sam čula od ljudi koji su otišli iz Bosne i Hercegovi-ne, da nigdje nema ljudi kao što su Bosanci, nigdje se ne pije kafa kao kod nas... Nikada neću razumijete one koji mrze svoju zemlju. Naša domovina je raznolika i treba-mo se ponositi time. Ja neizmjerno volim i svoj grad. Ono zbog čega je, po mom mišljenju, ovaj grad poseban je to što se u podne, u isto vrijeme, čuju crkvena zvona i ezan. To je poseban trenutak koji se može osjetiti samo u Tuzli i u Bosni i Hercegovini. Velika prednost naše domovine je i naša historija i naša raznolika kultura. Nažalost, malo ljudi u Bosni i Hercegovini vidi to, ljudi se svađaju, ratuju i ne vide da je naša narodna raznolikost razlog za ponos. Prije nekoliko dana u Prijedoru se desila situacija veza-na za tu našu raznolikost. U takvim situacijama me bude sramota što takvi ljudi žive u mojoj domovini. Smatram da je nacionalizam kancer koji se širi našim društvom sve brže i zahvata sve veću masu.
Naša domovina je predivna zemlja koja ima poseban narod. Mislim da je rješenje najvećeg problema nezapo-slenosti, to da mladi nađu poslove koji su potrebni tržištu rada i da budu ambiciozni, a ne da upisuju srednje škole s ciljem da odu u Njemačku. Tada će se naša domovina po-četi razvijati i ponosit ćemo se njome, iako se i sada ima-mo čime ponositi.
ELA STOJANOVIĆ, IXa razredOŠ Sjenjak, Tuzla
30
Vidi što se gore zlati kapija avlije moja mati.
U avliji kaldrma i srebrena česma, a s pendžera se čuje bosanska pjesma.
S prozora pogled na Baščaršiju, središte kulture sarajevske,u njem’ se bijele džamije visoke i ostaci kulture bosanske.
Ali pored ovih građevina starihi ljudi koje spominjemo svuda, Bosna posjeduje i velika prirodna čuda.
Od modrih rijeka do uzvišenih planina, misterioznih šumai razigranih potoka.
Una, Vrbas, Drina, Jahorina, Igman, Vran,pa mene uvijek obuzmenekakva milina kad vidim taj san.
Volim svoju domovinu moju dragu Bosnu i Hercegovinu!
MILA MOSCA, VII1 razredOŠ Musa Ćazim Ćatić, Sarajevo
31
Bio je to kao i svaki drugi dan. Silazio sam niz vratni-čku kaldrmu i slučajno zapeo za kamen koji mi se
našao na putu. Odjednom sam začuo šum. Šum rijeke po-praćen zvukovima kalajdžija. Ustadoh i shvatih da moje ruke nisu više moje, izgledaju starije i veće. Shvatih da ovo nisam ja, moje ruke nisu više moje. Ovo je tuđe tijelo. U tom trenutku čuh kako neko zove: “Aleksa, Aleksa!” Okrenuh se, i zapazih da mene neko zove. Mladić mi je prišao i rekao: “Aleksa, Emina je na pendžeru!” Iako ni-sam ni znao ko je Emina, srce me je odvuklo njenoj kući. Samo što sam stigao u njenu bašču, tu ne bi ni Emine, ni pendžera, ni ibrika. Vidjeh samo pustu kasabu i njivu. Iznad sebe začuh borbene avione i povike djece. Krenuh za njihovim glasovima. Glasovi su se čuli u seoskoj školi i tek tad shvatih da sam u životu Lazara Mačka. Ne mogu im pomoći jer sam samo pisac Branko. Osjetih žeđ, a ispred mene “česma se puši, od srebra je, voda otiče, ka-men ostaje”. Džemaludinove ruke oprah na vodi i popih gutljaj te čarobne vode koju i vile noću piju. Žubori kao Bosna nad pitomim krajem, a nad njom anđeo širi lahka krila. Bosna žubori, a poput Musine misli, kraj tvog se dvora u daljini gubi. Začuh pitanje: “Kakvog sad dvora?” Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki. “Dvora u Bosni, i posnoj i bosoj, i hladnoj i gladnoj”, odgovorih mu. I tada shvatih da ja više nisam Musa. Ja sam Mak, Mak Dizdar.
Šetam polahko Radimljom i gledam kamene spava-če kako jedan drugome šapuću o historiji. Njihova pri-ča se širi i dopire u svaki kutak Bosne ponosne. Od sto-lačkih stećaka do Višegradske ćuprije, od Gradačačke kule do Starog mosta, od Kulina bana do našijeh dana, s koljena na koljeno ili oštrim perom prenosi se priča o zemlji Bosni, njenim junacima, njenom pejzažu i du-hovnim ljepotama.
Tim ljepotama na krilima historije prolazim i ja, gle-dam prelijepe pejzaže Bosne. Slušam tokove Bosne, Dri-ne, Sane i Une...
32
Iznenada se prolomi glas mujezina s čaršijske džamije. I onda, otvorih oči. Nekoliko ljudi je stajalo pored mene i zabrinuto me promatralo dok ležim i brišem krv s čela. Uz oštru bol postadoh svjestan da sam na istoj kaldrmi kojom sam silazio u čaršiju.
ALI KLEPIĆ, VI1 razredOŠ Mirsad Prnjavorac, Vogošća
33
Već je trebalo da se s obližnje munare začuje ezan za akšam. Brzo sam otišla do trgovine i kupila nekoliko
slatkiša i jednu maramu s bijelim cvjetovima. Uputila sam se prema kući jedne stare nane, koja je u našem mjestu dugo živjela sama. Njena kuća je bila prava bosanska. Iako trošna i sa starim pendžerima, krasila je našu ulicu. Kada sam otvo-rila vrata bakrene ograde, krenula sam do ulaza kamenim putićem. Pokucala sam na stara drvena vrata i odjednom, uz škripu tih drvenih vrata, ukaza se nanino naborano lice sa ši-rokim osmijehom. Srdačno me primila i rekla mi da sjednem na jedan kauč koji je bio prekriven vezenom tkaninom. Dala sam poklon koji sam joj kupila. Nasmijala se i rekla da će mi, pošto joj često dolazim u posjetu, pokazati šta se nalazi u jednoj maloj sehari. Bila sam baš radoznala i željela sam da saznam šta se sve u njoj nalazi. Nana je otvorila seharu sa ukrasima i pokazala mi maramice koje je vezla. Bile su predivne. Pokazala mi je i jednu požutjelu fotografiju naše ulice i rekla da je djevojka koja stoji po strani zapravo ona. U to doba, rekla je da je ulica bila prepuna djevojaka, koje su na nogama nosile nanule, a umjesto današnjih haljina bile su obučene u široke dimije i prekrasne bluze. Lijepo djevojačko lice krasila je kerana šamija. Našla se u sehari i biserna ogrlica, dvije zlatne narukvice, jedan srebreni prsten koji joj je prijateljica poklonila za rođendan i broševi različitih oblika. Nana mi je rekla da uzmem što god želim. Stidljivo sam rekla da želim samo jednu maramicu i ništa više. U tom šarenom vezu je bilo mnogo truda, ljubavi i isku-stva nekada mladih, spretnih ruku, a danas nježnih, toplih, staračkih koje me pomiluju svaki put kad dođem. Veoma me obradovala poklonom koji je nekako posebno mirisao. Ta vezena livada s cvijećem i danas me podsjeća na nježnu staricu, a njen miris, čini mi se isti, kao onog dana kad sam maramicu uzela u ruke.
BELMA AHMETBAŠIĆ, VI1 razredPrva osnovna škola, Bosanska Krupa
34
Bajramski ručak. Smjestila sam se ugodno pored Nje, kao i obično. Bajramski ručak, a ja sjedim. Ja. Sjedim.
Ko mi je dao pravo da sjednem i uživam u možda zadnjem Bajramu s Njom? Kao već mlada djevojka, zauzimam po-ziciju u kuhinji, gdje mi je navodno i mjesto.
Prati me pogledom miješanih emocija. “Helem, veli-ka je ona djevojka, ne urekla se, nije zijanćer, al’ fali meni onaj curetak. Ono, znaš, dok ja zapalim koju, da mi ispriča šta bi u parku i tako to...”, govorila je znajući da je niko ne sluša. Ipak, nije bila svjesna da sam ja, baš kao biljka vodu, upijala svaku izgovorenu riječ.
Znala sam oduvijek da je bila posebna osoba. Koračala je put života na neuobičajeno lijep način, a jedna sam od rijetkih koja ga je odlučila nastaviti Njenim utabanim sta-zama. Trudila sam se učiti na Njenim greškama, slušajući o zgodama i nezgodama kroz koje je prošla s maksimal-nom posvećenošću. Bijaše mi kao mudra drugarica sa ša-renom lepezom životnog iskustva, prepuna savjeta i pouka izvučenih iz ličnih nezgoda. Vrlo rijetko bi se dešavalo da prepričavanjem mjesto radnje smjesti van granica voljene domovine. Argumentiranim riječima je branila Bosnu od verbalnih agresora, te bi me pitala: “Milo moje dijete, kako neko može ne voljet’ svoju otadžbinu, gdje su rijeke prožete ljubavlju, ali i bosanskim inatom? Zašto bježi od mje-sta odakle mu je sva krv, gdje je i sam rođen?” Ne znadoh odgovor, a i ne vjerujem da ću ga ubrzo i saznati...
Sticajem ratnih okolnosti ona je u maju 1992. godine do-nijela srceparajuću odluku. Napustila je Sarajevo bez svog sina, vojnika najisturenijeg fronta Armije Bosne i Herce-govine. Nakon nešto manje od osam mjeseci Njenog izbje-glištva u južni dio Hrvatske, došlo je pismo unutar kover-te s ljiljanima. Svako pročitano slovo ju je paralo po duši kao usijana oštrica noža. Nastavila je čitati bezemocionalni tekst u kojem se u kratkim crtama objašnjava gdje i kako je brutalno ubijen Njen tridesetpetogodišnji sin. Budući da sam tek s navršenih šest godina saznala za ovu tragediju, pi-tala sam se kako život može biti nepravedan u tolikoj mjeri
35
prema ljudima koji to nisu zaslužili? A upravo bih od tih ljudi, nakon ovako tragičnog doživljaja, očekivala mržnju i izricanje nezamislivih kletvi narodu agresorske vojske. Prevarila sam se i uočila gospođu Tugu koja je zamijeni-la Mržnju, te preuzela težak posao koji će raditi zajedno s Patnjom, Tjeskobom, Nesanicom...
I tačno kad pomislih da je uspjela naći unutarnji mir, 2009. godine u bolnici joj je umrla najmlađa kćerka nakon višegodišnje borbe s rakom.
Iako mala, uspjela sam pročitati njeno umorno, uplakano lice, i došla do zaključka da nikada više neće biti ona na-smijana, naizgled bezbrižna pranana Kisa. No, nakon sve-ga što je proživjela, trebao joj je neko blizak, ali ne tako ozbiljan, da osunča tmurne dane. Svaki moj dolazak posli-je škole, ili na ručak ili na igru, ju je vraćao iz neizbježne, turobne tame, upravo zato što je bio nevin, dječiji, iskren.
I nakon što sam spremila tacne za kahvu, zgrabih “Drinu” s trpezarijskog stola, uhvatih je pod ruku i izustih: “Hajde-mo, nano moja, da zapališ koju, znam da ti treba pauza...”
Ono što tad još nisam shvatila je činjenica da joj je trebala pauza od života. Bila je premorena, život je postao patnja, zdravlje narušeno. Kao što je ona pismo s ljiljanima, ja sam poruku o njenoj smrti na mobitelu čitala s gorčinom, rije-kom suza s nepresušnim izvorom. Nisam mogla prihvatiti da moje junakinje, moje pranane Kise više nema, ali sam znala da je svojim prisustvom postala neodvojiv dio mene. Ona je bila sve osim obične pranane, nevjerovatno hrabra i mudra. Ona je naprosto bila Ona!
AMILA ČENGIĆOŠ Musa Ćazim Ćatić, Sarajevo
36
Kad’ bi zavirio u moje srceOtvorilo bi ti širom vrata
I pokazalo brdo, travu zelene boje,Bistru rijeku, visoku planinu,Daleki proplanakočarao bi oči tvoje.
Pitaš se šta je u mome srcu?U toj maloj sehari života,Tu se skriva moj zavičaj,Ta najveća ljepota.
Lijep je i kad sunce sija,I kad’ ga prekriva prekrivač bijeli,Iako je tako mal,Meni je veći,Nego svijet cijeli.
Krasi ga prostrano plavetnilo,Na njemu razliveni oblaci,Behar mu je u proljeće broš.A proljetna pjesma dječiji zvižduci.
Kad’ bi zavirio u moje srce,Vrata bi ti širom otvorilo,To malo središte životaLjubav prema zavičaju je stvorilo.
AMAR MEHMEDOVIĆ, IXa razredOŠ Humci, (Humci) Čelić
37
Usnio sam vilu-djevojku u nebesko plavoj haljini, pro-tkanoj sunčevim sjajem i s cvijećem ljiljana u kosi. Oči
joj duboke i zvjezdane, ali nekako sjetne, kao da se neka velika tuga nastanila u njima. No, na usnama joj poskaku-je osmijeh, bez namjere da nekud drugo ode uprkos svemu što mu je prijetilo da ga odatle otjera.
Pokaza rukom da je slijedim, što ja i učinih, ne znajući kuda to i zašto idem. I nađosmo se na vrhu svijeta gdje se tišina vijekova kao prašina nakuplja ukrug.
“Gdje se nalazimo?”, upitah vilu-djevojku.“Tu, gdje možeš da upoznaš najveću tajnu o sebi?”, od-
govori ona gledajući me u oči.“Kakva je to tajna?”, upitah je.“To je tajna koja govori o bogatstvu tvoje duše, o tome
ko si i šta nosiš u sebi”, reče vila. “Legende i priče koje su pričali naši djedovi i očevi povezuju svakog od nas, pod-sjećajući nas na iskušenja i stradanja kroz koja smo hrabro i časno prolazili da bi bili danas gdje jesmo i da bi poštovali to što imamo – da bi bili sačuvani od zaborava.”
Gledajući u podnožju pred sobom vidio sam slike prošlog vremena kako se jedna za drugom smjenjuju kao na velikom filmskom platnu – kraljevi i vitezovi čuvali su svo-ju zemlju s lukom i strijelom, štitom i mačem. Doba kra-ljeva smijenilo je doba novih osvajača koji poharaše ze-mlju, ali ne i narod. U siromašnoj raji nastavilo je da kuca hrabro srce predaka koje ne priznaje poraz, već nastavlja da se bori i kada se čini da su sve bitke uzaludne. Potom zapucaše puške, pištolji, začu se odjek bombi i grmljavi-na topova. Gospodari rata jahali su na željeznim konjima i letjeli na čeličnim pticama prijeteći da cijeli svijet sruše pred sobom. Nisu uspjeli! Narod je i dalje pjevao o slobo-di, braneći svoje ime od zaborava.
“Razumiješ li to što vidiš?”, upitala me je vila-djevojka i ja tek tada shvatih tugu u njenim očima i, suprotno od nje, osmijeh na njenom licu. Tugu zbog patnje kroz koju je pro-lazila i osmijeh zbog spoznaje da ju je pobijedila, vjerujući u sebe. To je bila njena, ali i moja tajna. Tajna sreće našeg
38
zajedničkog postojanja koja kaže da se nijedan čovjek ne mjeri po onom što ima, već onim što nosi u sebi.
“Svako od nas dio je prošlosti koja nas ispunjava pono-som, povezuje ljubavlju i hrabri nadom u bolje sutra. Svijest o našoj prošlosti pogled je u našu budućnost!”, uzviknuh radosno, kao da sam uspio riješiti najteži matematički zadatak. Pogledah na mjesto gdje je vila stajala. Bilo je prazno.
“Kakav čudan san!”, pomislih i izjurih iz kreveta jer sam kasnio na prvi čas historije. Nastavnica je tog dana govori-la o Prvom martu – Danu nezavisnosti naše zemlje. Sjetih se sna i vile-djevojke i, najednom, shvatih da je ime vile Bosna. Kroz odškrinut prozor vjetar iz daljine donese miris ljiljana, a nebom se zavihoriše plavožute zastave s bijelim zvijezdama. Bosna i Hercegovina svoj dom je izgradila na vrhu svijeta – u našim srcima.
Udahnuh duboko...
RIJAD ČAMPARAOŠ Musa Ćazim Ćatić, Sarajevo
39
Utihnulog jutra, na seoskoj avliji, mogla se vidjeti razastr-ta ponjava kako uživa u nečijim riječima. Te riječi kao
da su gradili stari bosanski stepenik, starih bosanskih kuća i penjale se na nebo zadivljujući sve i svakoga. Na ponjavi sjedi starica, napola zavijene kerane šamije oko glave u ra-skošnim svilenim dimijama ispruženih po ponjavi, a kad bi to gledali s neba sve bi izgledalo poput jednog uspavanog, običnog đurđevka u kolijevci naninih vrtova. Na mjestu gdje je sjedila mislim da su se sakupljali najsitniji organizmi da vide i čuju taj glas koji je imao moć da smiri i dušu i srce.
U Saraj’vu pod Babića dvorezelen čador i zelena trava:tu djevojke kolo zaigralei međ’ njima dvije mile seje,dvije šćeri Firdus-kapetana.
Odjekivalo je sa svih strana. Glas starice odzvanjao je sva-čijom avlijom, za njenom su se keranom šamijom okretali svi mladići i svako mlado djevojče iz sela. Šamija je igrala na vjetru, kao mladić i lijepo djevojče u kolu na seoskom vese-lju. Starica bi svakim stihom starih, u srcu čuvanih, bosanskih sevdalinki iz bardaka zalijevala livadu. Mora da ju je sevda-linka zatvorila u svoje umirujuće kafeze, pa bi da trava bude zelena kao pod Babićevim dvorovima. Po toj čehri pogođenoj strijelom vremena, punoj pupoljaka iz davnina, mogli ste na prvi pogled ugledati i spoznati brižnu majku kojoj su djeca otišla na dalek put, pa svoje i tuđe srce smiruje sevdalinkom. Zapjeva ona glasno, prohuja neka hučka i promijeni položaj svakoj travici oko ponjave, u svakom budžaku:
Mlađu prosi Babić Ahmed-beže,a stariju pola Sarajeva.Starija je mlađoj govorila:Počuj mene, moja mila sejo,pokloni mi Babić Ahmed-bega,ja ću tebi pola Sarajeva!
Nije ona željela probuditi u nekome tugu, samo je že-ljela da svi znaju kako čezne za sinovima, za mužem. Usta
40
starica s ponjave, smota je baš onako kako to rade stari-ce: iskusno i lahorno, te ode u svoju staru, prelijepu kuću. Požu rila je, koračala hitro kao munja. Otvoren pendžer, a čak i kroz demir prolaze opojne snage svakojakih mirisa.
“Bujrum, djeco! Šerbe, halva i pekmez za sve!” – vikala je starica.
Zbog nje i njene hrane, i njenog pića, sva djeca iz sela su obustavljala igru! Kad god bi ona povikala da su hrana i piće spremni, mlado ženskinje bacilo bi iglu i konac kojim je izrađivalo svoje lutke za igru, dok bi muška čeljad nabi-la loptu visoko u nebo tako da bi ostala gore sve dok se ne bi vratili siti i zadovoljni.
Sakupili se mladi musafiri u prekrasnom čardaku, a pred nji-ma hastal. Na hastalu bošča, na bošči šerbe, halva, pekmez. U budžaku hastala stoji handžar za kukuruzu, do njega šećerlama za zasladu, a starica im se zadovoljno smiješi. Među musafiri-ma jedan mladić, zagledao je cijelu prostoriju. Imao je šta i da vidi: stara bosanska sećija, pred vratima ibrik, a do njih u budžaku valo pored bureta za brašno. Oči da ti stanu, da ti se vili-ce ukoče od divljenja! Po duvarima šargije koje daju najljepše zvukove, a kroz okrajak pendžera mogla se vidjeti hašlama i anđeli kako je tresu, jedući taj eliksir života. Sahani su bili po-redani svuda po staroj stolariji. Mladić opazi neku čudnu har-tiju koju kao da je vrijeme uzelo i zgnječilo svojim šakama, te jedući predivan obrok upita staricu: “Ma ja moram pitati! Nije mi adet ali jednostavno moram! Kakvo je ono čudo obješeno na zidu? Šta je to?” “Eee, moj sinko, to sam ja pisala svom sinu. Ali nikad nisam uspjela poslati. Volio mi je pričati o Kulinu banu i dobrim danima. Sjećam se kao da je jučer bio tu, sjedio sa mnom pored šporeta i pričao mi sve o banu, o našoj dragoj domovini. Ali šta ćeš, takav je zeman: odeš i više se nikada ne vratiš...” – starici se srce stezalo lancem, zadrhtala joj je suza u oku. Nikad neće prežaliti svoga sina. Ni jednog ni drugog.
Začu se ezan, a vjetar se uvi kao loza oko munare. Pade noć, a idućeg jutra starica je dovršila sevdalinku, onako kako je samo ona znala:
Bogme neću, moja mila sejo,ne dam tebi Babić Ahmed-bega,da mi dadeš i sve Sarajevo!
ADIS ARNAUT, IXa razredOŠ Hamza Humo, (Babino) Zenica
41
Bosna i Hercegovina moja domovina je,Rodna gruda, srce moje.
U njoj se rodih, u njoj željeh ostariti,U njoj željeh snivati najljepše snove.
Ti snovi, kao oblaci na nebuKroz moju maštu prolaze,U njima snivah priče stareMoje domovine, Bosne, prkosne i ponosne.
Svaku noć pred spavanje čitah priče naše domovinePriče o snažnom Baš Čeliku uvezanog lancima i velikim krilima,Priče o Usudu, mladom dječaku u potrazi za boljom nafakom,Priče o Titizu i Džometu, dva brata različite sudbine,Priče o Kabadaluku i zmijama što čuvahu jezero neznano.
Čitah priče i sanjah snove te,Godinama kasnije, i dan-danasJoš uvijek sanjam priče te,Onda poželim i ja da sam tamoI da vile lete tada oko mene.Moji snovi idu sa mnomA moja domovina, Bosna i Hercegovina,Ostaje u mome srcu gdje god da odem ja
Bilo to java ili san!
SAJRA SPAHIĆ, VIII2 razredOŠ Meša Selimović, Zenica
42
Bosna i njen glavni grad.Grad duše, života i ljepote.
To je moj grad. Sarajevo.
U njemu živi lijepa ljubavna priča,u koju smo svi potajno zaljubljeni.
Bio kišan ili sunčan dan,Sarajevo je moj najvoljeniji grad.
I kada vjetar o prozore bijei kada kiša uporno lije,moja ljubav prema tebinikad ne prestaje.
I kada napolju sunce sija,tvoja ljepota me naprosto opija.
Ruke širim da te zagrlimda ljepotu tvoju makar na tren upijem.Moj voljeni grade, moja Bosno mila,u tebi sunce najljepše sija.
I tu je sve,što na svijetu želim, jer volim te takvu,baš kakva jesi.
ESMA BILANOVIĆ, IIIb razred OŠ Isak Samokovlija, Sarajevo
43
Rođena sam u Bosni, tu sam provela jako lijep dio svog života i planiram živjeti u njoj do smrti. Mnogi ljudi žele
da idu iz Bosne, zbog bolje ekonomske situacije u drugim ze-mljama i potrage za boljim poslom. Oni govore da se u Bosni ne može živjeti, ali zapravo nisu u pravu, već se ne žele po-truditi. Odlaze, a nisu ni svjesni kakvo bogatstvo ostavljaju za sobom. Ostavljaju svoj rodni kraj i porodicu. Mislim da nijedan posao nije vrijedan porodice i prijatelja koji pred-stavljaju najveće bogatstvo koje se ne može kupiti novcem.
Kada se sjetim Bosne, sjetim se svoje porodice i svog toplog doma, što nikada neću osjetiti u bilo kojoj drugoj zemlji. Ovo nikada neće razumjeti ljudi koji nisu iz Bosne. U njoj vlada neka ljubav koju ne mogu opisati riječima. Volim njene zna-menitosti, vjerske objekte, hranu, ljude, sevdalinke i još mnogo drugih stvari. Iako u njoj postoji mnogo problema, trebamo je voljeti i učiniti je boljom, umjesto da to ignorišemo i odlazimo.
Vremena su se promijenila, došlo je do razvijanja dru-štvenih mreža. Ponekad mi se čini da se prave vrijednosti zaboravljaju, već je samo bitno ko je ljepši i popularniji. Drago mi je što nisam takva i što mi to nije glavni cilj u ži-votu. Iako sam okružena mnogim televizijskim emisijama i sličnim stvarima koje nemaju svrhu ni pouku, ostala sam svjesna svoje porodice, prijatelja, sreće i domovine.
Dok neka djeca svoje slobodno vrijeme provode na dru-štvenim mrežama, ja volim poslušati neku sevdalinku pomo-ću koje mogu zamisliti kako su ljudi živjeli u prošlosti. Volim kada na času pročitamo staru bosansku priču pomoću koje saznam mnoga razmišljanja ljudi. U svojoj glavi tada stvorim sliku bivšeg života u Bosni. Često volim pitati članove svoje porodice o tome zato što volim slušati priče iz njihovog dje-tinjstva. Zahvalna sam im što su me naučili da cijenim prave vrijednosti i da mi ne treba mnogo da budem sretna. Ovim želim da pokažem drugim ljudima koliko ima lijepih stvari u Bosni koje se zanemaruju zbog loših. Iako su neke države eko-nomski razvijenije, naša sreća je bitnija od bilo kojeg posla.
TEA MARKOVIĆ, IXa razredOŠ Sjenjak, Tuzla
44
Iz tog ljutog kršaiz nijemog kamena
i škrapeiz užarene kuglešto s neba sipa lavuu pokušaju da sve uništi začuh hroptaj očajnikau tišini uvehlog dana.
On svoj očaj u bijes pretvara,iz bijesa pjesmu pjeva.Ogoljen pred drugimamjesto srdžbeon stihove ko niske ćilibara stvara!Prkoseć drugimašto iz usta otrov siju da druge pokore i ponize Sanjar dušu ustima otvara.
U toj duši, što smrt i život okusi želja za ljubavlju i mirom spava! Istinski pjesnik može iz hropca očajada pjesmom mržnju razara.Jer... dok budan spava,u grobu svojih misliiz ljubavio Ljubavikameni spavačuzastopno tragapiše i sanja!
MAK SABLJIĆ, VIII3 razredPrva osnovna škola, Ilidža
45
Ponovo se spušta noć. Noć u kojoj me nema. Noć u kojoj samo još diše moja sjena na stidljivoj mjesečini. Uspo
mene se provlače kroz pukotine na ovoj trošnoj zgradi. Većina sjenki po zidu me podsjeća na tebe, jedna čak sliči na tvoj nos, dok druga ima oblik one tvoje papuče pomalo čudnog oblika koju često skrivah od tebe. Čujem kako me kobajagi ljutito prekorijevaš i pričaš, a sve vrijeme me go-licaš po trbuhu i njušci.
A onda odjednom iznenada postajao si nekako sve tiši, a tvoji roditelji sve zabrinutiji. Počeo si izostajati iz ško-le i sve slabije izlaziti napolje. Osjetio sam da nešto nije u redu, jer tvoje malo lice je poprimilo neku čudnu boju i znao si danima izbivati iz kuće. Kada si se vraćao, samo bi me pogledao izmučenim pogledom u kojem sam ipak mo-gao prepoznati ljubav. A onda kad sam jednog dana pratio auto tvog oca, vidio sam da te je odveo u jednu ogromnu, svijetlu zgradu oko koje se širio čudan, jak miris. Sve je nekako mirisalo na strah i neizvjesnost. Tada sam shvatio o čemu se radi. Čitavim putem nazad sam zavijao i došav-ši kući, zavukao se ispod stepeništa gdje se nalazio tvoj bi-cikl. Na svaki šum i zvuk auta sam se trzao i istrčavao da vidim jesi li se vratio. Dani su mi bili dugi, a tuga je po-lahko počela širiti ruke ka meni. Nisam mogao ni jesti, ni cviliti. Odveli su me od kuće po nagovoru komšija da ne bih prizvao neko zlo.
Sjećam se tog dana kada me tvoj otac stavio u onu istu kartonsku kutiju u kojoj si ti držao lopte u garaži i stavio u auto. Nisam se opirao, i pored svega sjećam se da su mu ruke drhtale i da me gledao nekim molećivim pogledom kao da traži oprost. Mislio sam da ću zapamtiti put kojim smo došli, ali previše je bilo mostova i krivina da bih se vratio iako su pred mojim očima bile slike tvojih zagrljaja i rije-či tvog oca: “Rex, oprosti i budi dobar. Vratit ću se po tebe čim se Tarik vrati. Obećavam ti!”
Mislim da sam to čitavo ljeto najviše proveo na tom istom mjestu gledajući u daljinu. Čekao sam. Svaki poznati zvuk auta mi davao nadu da ste se vratili po mene. U početku
46
sam brojao crvena auta koja prođu, a onda sam prestao bro-jati i počeo trčati za njima. Trčao sam bez daha prateći ih i istovremeno lavežom dozivati: “Hej, stanite! Tu sam! Po-gledajte me!” Trčao sam tako danima za autima, za ljudima koji su podsjećali na vas. Trčao sam tako gotovo svaki dan tog pakleno vrućeg i dugog ljeta i čekao na istom mjestu. Nadao sam se. Niko me nije mogao odatle otjerati, ni lju-di s kišobranima, ni djeca kamenjem. Više od udaraca me boljelo to što nisi bio ti u nekom liku dječaka i što su me plašila mnoga dječija lica ispunjena bijesom.
Jednom sam, vjerovatno, zaspao i sanjao da sam ptica. Možda budem ptica u nekom novom životu. Imati krila i slobodno letjeti, e, to bi bilo već nešto. Sjenke se i dalje igraju, a kapci su dodirnuli dno. Čekaj, još nije kraj. Čini mi se da već u ovom totalnom mraku dobijam krila. Osje-ćam se lakšim. Ja letim. Sad ću kao ptica lakše naći put do tebe, Tarik. Letim. Čekaj me, Tarik! Letim u novo jutro, jutro u kojem će me biti. Čekaj me.
HARIS HALILBAŠIĆ, VII razredPrva osnovna škola, Živinice
47
Nigdje nećeš naći ljepši jezik od bosanskog, što naslijedismo
još od vremena srednjovjekovnog.
Bez njega si bez imena, bez djedova, bez sinova,bez budućnosti i bez uspomena.
Samo s njim možeš biti cijenjena,nezaboravljena i blagoslovljena.
Zato, čuvaj rode svoje milo blago, čuvaj ga kao čedo drago!
“A blago nije si srebro, ni zlato, već je blago ono što je srcu drago.”
LAMIJA MUJČINOVIĆ, IXa razredOŠ Humci, (Humci) Čelić
48
Bosno mila, draga moja, k’o bajka bila je historija tvoja.
Kulinova banovina od Drine do Krajeva tada se prostirala. Bosna od Lima do Cetine, od Rame do Kotorskog zaliva.
Sefardima i Romima utočište dala i Hagadi domovina postala, u romskim pjesmama si opjevana. Iliri tobom koračali, Slaveni te svojom zvali. Bila si dom Rimljanima, Osmanlijama, Austrougarima... Bila si, draga moja, spaljivana i kao feniks se iz pepela dizala.
Sevdalinke ti i danas pjevamo, tvojim pobjedama još se veselimo, slobodu tvoju i našu životom štitimo. Slavimo tebe i historiju tvoju, mirisnim bajramskim kolačima, šarenim uskršnjim jajima, okićenim božićnim drvcima,nježnim sefardskim melodijama, đurđevdanskim običajima, na stećcima, bosančicom uklesanim, drevnim bogumilskim natpisima.
Bosno, ti si zemlja volje jake,ti si zemlja moje majke, ti si zemlja moga oca,tebe će ljubiti i djeca moja.
NAILA DELALIĆ, IX1 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
49
Najbolji sinovi tvojiNa kapiji tvojoj stoje
Braneći svaku kuću, domI tvoje plavožute boje.
Hrabro i neustrašivoKoračaju za slobodu tvoju,Za svakog čovjeka, majku, dijeteI domovinu svoju.
Mnogi su život za nju dali,Borci velikoga srcaI jasnu poruku ljubaviCijelom svijetu poslali.
Zato nam živi,I budi samo našaBosno i Hercegovino,Meni srcu najdraža.
RIJAD HALILOVIĆ, IX3 razredPrva osnovna škola, Ilidža
50
U zemlji visokih gora,Dubokih šuma, bistrih rijeka,
Zelenih polja,Živi čovjek plemenitog kova.
On poštuje tradiciju i običajeNa prošlost i pretke ponosan je.Svojoj djeci u amanet dajeSve što za život stekne i posjeduje.
Samo radom i trudom postiže što želiSvaki višak nesebično dijeli.Komšije i prijatelje kao rod voli,Prečih nema kad ga duša boli.
Kad svoja polja zaore i zasijePa u jesen plodom magaze puniti staneSrce raste, zadovoljstvo ne krije,Za rad na suncu i noći neprospavane.
Kad ga tuga, il’ nevolja snađeBitku bije nikom ne kazuje.Ne želi nikog da uznemirujeDok život svoj tok nađe.
Što je vrijedno životom će braniti,Tuđe blago neće pogledati,Al’ u društvu se opusti Pa stane igrati i pjevati i sve će razveseliti.
Tako Bosanac kova plemenitaŠto god da radi i činiU dušu svoju utka.
SARA ĐUKLA, V razredOŠ Berta Kučera, Jajce
LIKOVNI RADOVI
53
Druga nagradaARMIN HAMZIĆ i ELDAR HRVAT
Centar Vladimir Nazor, Sarajevo
54
Treća nagradaKADRIJA KAPIDŽIĆ, V1 razred
OŠ Podlugovi, Podlugovi
55
NEIRA DRLJEVIĆ, VII3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
RUA MELEK KADRIBAŠIĆ, VI1 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
56
IMRAN DŽIDO, IIIb razredOŠ Isak Samokovlija, Sarajevo
57
BERNA FETAHAGIĆ, VIII2 razredOŠ Hrasno, Sarajevo
58
DAMIAN PUTICA, VIII2 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
NEDIM H., III3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
59
ĐANA ČELAM, III3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
60
MAK BLAGOJEVIĆ, III3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
61
ILMA ODŽAK, V3 razredOŠ Podlugovi, Podlugovi
SARA ČELIGIJA, VIII1 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
62
ALMIN DEVIĆ, VI2 razredOŠ Srednje, Srednje
LARA IMAMOVIĆ, IV4 razredOŠ Osman Nuri Hadžić, Sarajevo
63
ERNA ĐURĐEVIĆ, VI2 razredOŠ Safvet beg-Bašagić, Sarajevo
64
NUH PANJETA, III3 razredOŠ Safvet beg-Bašagić, Sarajevo
KAAN MUHAREMOVIĆ, II2 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
65
NEJLA BEKTIĆ, VIII1 razredOŠ Safvet beg-Bašagić, Sarajevo
66
SRNA SELMANOVIĆ, I2 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
ISMAIL SILAJDŽIĆ, V2 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
67
EMA BARAKOVAC, VI1 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
BOJAN ŠEGRIĆ, V2 razred OŠ Hasan Kikić, Sarajevo
68
ILMA SATOVIĆ, III3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
FARAH ŠEHIĆ, I2 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
69
NEIRA ČAMO, VI2 razredOŠ Alija Nametak, Sarajevo
70
MEJRA ŠPIODIĆ, IX2 razredOŠ Podlugovi, Podlugovi
71
Faris Alagić, VII1 razredDruga osnovna škola, Bosanska Krupa
Džemal Alić, VIIIb razredOŠ Kamenica, Bihać
Ajna Bajrambašić, III3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
Ishak Bašić, VI1 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
Adna Begić, VIII1 razredOŠ Podlugovi, Podlugovi
Šejla Beširević, IV1 razredPrva sanska škola, Sanski Most
Adna Bešlija, VI2 razredOŠ Podlugovi, Podlugovi
Lejla Bišćo, VIII3 razredOŠ Kiseljak 1, (Gromiljak) Kiseljak
Edina Bogućanin, II2 razredOŠ Džemaludin Čaušević, Sarajevo
Denial Bosnić, Inela Sakić, Lara Imamović, IV4 razredOŠ Osman Nuri Hadžić, Sarajevo
Jure Buha, IV1 razredPrva sanska škola, Sanski Most
Orhan Delić, I2 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
Asija Dizdar, IIIb razredOŠ Isak Samokovlija, Sarajevo
Lamija Drobić, IX1 razredOŠ Pazar, Tuzla
Ajdina Durak, IX3 razredOŠ Kiseljak 1, (Bilalovac) Kiseljak
Amer Duraković, IX2 razredOŠ Podlugovi, Podlugovi
Likovni radovi koji su također izloženi u Galeriji BZK “Preporod” na dan dodjeljivanja nagrada
72
Mirha Dvoženić, IX3 razredOŠ Kiseljak 1, (Bilalovac) Kiseljak
Darian Džino, II1 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
Ismail Efendić, III3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
Edin Ferkić, II1 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
Nađa Gadžo, VI razredCentar za slušnu i govornu rehabilitaciju, Sarajevo
Lana Galijašević, V2 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
Lajla Grgić, VII3 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
Emina Hadžić, IX1 razredOŠ Safvet-beg Bašagić, Sarajevo
Nora Hajrić, II1 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
Admir Halilović, VIII1 razredPrva sanska škola, Sanski Most
Meldina Hanić, IX2 razredOŠ Dr. Safvet-beg Bašagić, Gradačac
Emina Hasić, VIII2 razredOŠ Mahala, Sanski Most
Merjem Hubijer, IIIb razredOŠ Isak Samokovlija, Sarajevo
Nejra Hukić, VIII1 razredOŠ Mahala, Sanski Most
Nejla Husarević, VII2 razredDruga osnovna škola, Bosanska Krupa
Melika Huseinbašić, VIIIb razredOŠ Muhsin Rizvić, Fojnica
73
Adna Ibišević, Alem Alaim,Emin Medošević, Eyla Hodžić,Irma Đeđibegović, IX razredOŠ Vladislav Skarić, Sarajevo
Alta Iman Ibrahimović, IIIb razredOŠ Isak Samokovlija, Sarajevo
Ajdin Imširović, IX1 razredPrva sanska škola, Sanski Most
Nejra Jahić, IX1 razredOŠ Kiseljak 2, (Zabrđe) Kiseljak
Alis Karaibrahimović, VI2 razredPrva osnovna škola, Bosanska Krupa
Fatima Lekić, IIIb razredOŠ Isak Samokovlija, Sarajevo
Nejira Mahmić, VII1 razredPrva osnovna škola, Bosanska Krupa
Iman Mezetović, IIa razredOŠ Kladanj, Kladanj
Meliha Mušić, VII2 razredDruga osnovna škola, Bosanska Krupa
Ejna Nalić, IV razredPrva sanska škola, Sanski Most
Lejla Neretljak, V1 razredOŠ Srednje, Srednje
Sadika Okugić, VIIIb razredOŠ Kamenica, Bihać
Asja Operta, IIIb razredOŠ Isak Samokovlija, Sarajevo
Alisa Oruč, V1 razredOŠ Podlugovi, Podlugovi
Lamija Perviz, VII2 razredOŠ Behaudin Selmanović, Sarajevo
74
Maša Radovanović, IIIb razredOŠ Isak Samokovlija, Sarajevo
Ajla Smajić, Va razredOŠ Miričina, Gračanica
Armina Sulejmanović, VI2 razredOŠ Alija Nametak, Sarajevo
Arian Šipetić, I2 razredOŠ Hasan Kikić, Sarajevo
Umma Tahirović, IIIb razredOŠ Isak Samokovlija, Sarajevo
Faris Teufiković, VII1 razredOŠ Puračić, Lukavac
75
“Kamenica” – Bihać“Bosanska Krupa” – Bosanska Krupa“Druga osnovna škola” – Bosanska Krupa“Prva osnovna škola” – Bosanska Krupa“Ahmet Hromadžić” – Bosanski Petrovac“Mirsad Salkić” – Bužim
“Cazin” – Cazin
“Čelić” – Čelić“Humci” – (Humci) Čelić
“Prva osnovna škola” – Donji Vakuf
“Muhsin Rizvić” – Fojnica
“Druga osnovna škola” – Gračanica“Hasan Kikić” – Gračanica“Miričina” – Gračanica“Orahovica” – (Donja Orahovica) Gračanica“Stjepan Polje” – Gračanica“Edhem Mulabdić” – Gradačac“Hamdija Kreševljaković” – Gradačac“Musa Ćazim Ćatić” – (Zelinja Donja) Gradačac “Safvetbeg Bašagić” – Gradačac
“Hadžići” – Hadžići“6. mart” – Hadžići
“Prva osnovna škola” – Ilidža“Sedma osnovna škola” – Ilidža“Šesta osnovna škola” – Ilidža
“ Berta Kučera ”– Jajce“Jajce” – (Kruščica) Jajce
“Kiseljak 1” – (Bilalovac) Kiseljak“Kiseljak 2” – (Lepenica) Kiseljak“Kladanj” – Kladanj“Stupari” – (Stupari) Kladanj“Velagići” – Ključ“Čelebići” – (Čelebići) Konjic
“Poljice” – Lukavac“Puračić” – (Puračić) Lukavac
“Safvetbeg Bašagić” – Novi Travnik
Škole koje su učestvovale na konkursuBOSANSKE PRIČE I SLIKE
76
“Podlugovi” – Podlugovi“Prusac” – Prusac
“Mahala” – Sanski Most“Prva sanska škola” – Sanski Most“Skender Kulenović” – Sanski Most“Alija Nametak” – Sarajevo“Behaudin Selmanović” – SarajevoCentar “Vladimir Nazor” – SarajevoCentar za slušnu i govornu rehabilitaciju – Sarajevo“Džemaludin Čaušević” – Sarajevo“Grbavica I” – Sarajevo“Hasan Kikić” – Sarajevo“Hrasno” – Sarajevo“Isak Samokovlija” – Sarajevo“Kovačići” – Sarajevo“Meša Selimović” – Sarajevo“Musa Ćazim Ćatić” – Sarajevo“Osman Nuri Hadžić” – Sarajevo“Safvetbeg Bašagić” – Sarajevo“Sokolje” – Sarajevo“Šejh Muhamed ef. Hadžijamaković” – Sarajevo“Umihana Čuvidina” – Sarajevo“Vladimir Nazor” – Sarajevo“Vladislav Skarić” – Sarajevo“Porodice ef. Ramić” – Semizovac“Druga osnovna škola” – Srebrenik“Sladna” – Srebrenik“Špionica” – Srebrenik“Srednje” – Srednje
“Brčanska Malta” – Tuzla“Miladije” – Tuzla“Miladije” (PŠ “Solana”) – Tuzla“Novi Grad” – Tuzla“Pazar” – Tuzla“Sjenjak” – Tuzla“Sladna” – Tuzla
“Podzvizd” – Velika Kladuša“Mirsad Prnjavorac” – Vogošća
“Ahmed Muradbegović” – Zenica“Hamza Humo” – (Babino) Zenica“Hasan Kikić” – Zenica“Meša Selimović” – Zenica“Musa Ćazim Ćatić” – Zenica
“Dubrave” – Živinice“Prva osnovna škola” – Živinice
BOSANSKE PRI^E I SLIKE
literarni i likovni radovi učenika
osnovnih škola 2019.
IZLOŽBA GRAFIKASarajevo 16 - 26 maj 2011.
adresa: Titova 54, 71000 Sarajevo, BiHtel. 00 387 33 205 553, mob. 00 387 61 304 134E -mail: [email protected]
Mirsada BALJIĆvoditelj galerije
B Z K
GALERIJA PREPORODKREATIVNI CENTAR VIZUELNIH UMJETNOSTI
9 789958 820885
