Upload
mirza-beca
View
193
Download
10
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Bosnjacka poezija
Citation preview
UVOD
Ovaj doista kratak pregled jezika i knjizevnosti naroda u BiH zamisljen je kao presjek kroz
glavne epohe literarnog stvaralastva. Uočljivo ce biti svakome da je mnogo više posvećeno
prostora bosnjackim autorima - iz jednostavnog razloga zato sto su oni sve do 1992. bili
tradicionalno zanemarivani i presucivani - kao da ne postoje. Bez namjere da umanjim
vrijednost hrvatske i srpske knjizevnosti na tlu BiH, zeljela sam samo da istaknem znacaj
bosnjackih pisaca koji oni stvarno imaju u cjelokupnom duhovnom razvitku Bosnjaka. Isla
sam za notornom cinjenicom da se dovoljno zna o piscima drugih nacija iz BiH i racunam na
moguce napade na ovakav stav. Mi obrađujemo jednu epohu sa posebnim naglaskom na
Bosnjacku poeziju. Bosnjački jezik je tipican za govorni, svakodnevni, dakle kolokvijalni
izraz, ali i kao knjizevni jezik (literatura, naucna djela, zurnalistika) u BiH i koriste ga
pretezno Bosnjaci. Tako i Bošnjačka poezija ima svoj upečatljiv stil. Onoliko koliko se
razlikuje hrvatski jezik od srpskog jezika u BiH toliko se i bosnjacki jezik razlikuje i od
hrvatskog i od srpskog. Dakle, ukoliko postoje razlike izmedju hrvatskog i srpskog onda
postoje razlike i izmedju tih jezika i bosnjackog. Ogromna vecina srednjovjekovnih autora
istice da (se u Bosni) pise bosnjacki jezikom iz prostog razloga jer su se tada ti autori osjecali
Bosnjacima. To su: Kontantin Filozof, Biskup Nina, Jeronim Magister, zatim franjevci:
Matija Divkovic, Stjepan Matijevic, Stjepan Margitic, Ambroz Matic, Luka Dropuljic, Anto
Knezevic, Martin Nedic, Ivan Frano Jukic, Pavle Dragicevic, pa: Mula Mustafa Baseskija,
Mehmed Hevaji Uskufi (autor prvog bosnjacko-turskog rjecnika), Bartol Kasic, Jakov
Mikalja, DJore Palmotic, Andija Kacic Miosic, Matija Antun Reljkovic, Antun Kanzilic,
Franjo Matija Appendini, Ivan Popovic, Alberto Fotris, Ivan Grlicic, Matija Mazuranic,
Prokopije Cokorilo, Pero Tunguz i biskup Vujicic. Tu su i: Elvija Celebija, Halil Hrle,
Alipasa Rizvanbegovic, Mustafa Rakim, Mehmed Agic, Omer Humo, zatim autor prve
gramatike u BiH Frane Vuletic, pa: Salih Gasovic, Ibrahim Edhem Berbic, Ibrahim Seljubac,
Junuz Remzi Stovro, Sejfudin Proho, Salih Puska, Dzemaludin Causevic, Arif Sarajlija, Ibro
Kapetanovic, Ahemed Kulender (autor prvog stampanog bosnjackog rjecnika) i Jusuf Midzic.
Uz to na Porti (Vlada Osmanskog carstva) jedan od pet sluzbenih jezika bio je i bosnjacki.
Onaj ko je citao navedene autore moze da zakljuci da su svi oni bar jednom u svojim djelima
naglasili da pisu bosanskim tj. bosnjackim jezikom ili su svoja djela pisali tim jezikom.
U KRATKIM CRTAMA O BOŠNJAČKOJ POEZIJI
Kako smo upoznati, prvi spomenici bosanske pismenosti javljaju se u XI stoljecu. To su
epigrafski natpisi u kamenu, epitafi (nadgrobni natipis) i ktitorski (od onoga koji je nesto
utemeljio) natpisi kao sto je Humacka ploca i natpis sa Manastirista u Kijevcima kod B.
Gradiske. Kasnije lokacije natpisa na nadgorbnim spomenicima i kamenu oupce su:
Radimlja, Boljuni, Natpis kaznaca (blagajnika) Nespine kod Visokog, Natpis velikog sudije
Gradise iz Podbrezja kod Zenice i Ploca zupana Grda u Poljicma kod Trebinja. Medjutim
prvi rukopisi nisu mladji od XII stoljeca kao sto su Grskovicev i Mihanovicev odlomak
apostola. Bosanski historiografski spisi toga doba su veoma rijetki. Ipak na osnovu leksicke
analize i vizure opisivanja dogadjaja u Bosni historiografi neke dijelove iz hrvatskog prepisa
Dukljaninove kronike; konkretno: Hrvatsku kroniku vezuju za nastanak u Bosni. Na osnovu
istih analiza i Trebinjski ljetopis iz X stoljeca, kao i pojedini dijelovi Orbinnijevog djela
Kraljevstvo Slavena i to: Istorija humskih gospodara i Bosanska kronika su nastali na osnovu
ranijih bosanskih originala. Jedina dva kronicara te epohe kojima je ostalo ime upamceno
jesu: ljetopisac Hrvoja Vukcica, Emanuel i Milic Velimisljic. Najveca i najbolje obradjena
zbirka i srednjovjekovnih povelja Kotromanica i ostalog visokog plemstva nalazi se u knjizi
Stari bosanski tekstovi - ciji je autor Mehmedalija Mak Dizdar.
Period knjizevnosti od 1463. - 1878.
Bosnjaci, zapravo muslimani Bosne od XV do XX stoljeca ukljucivali su se u literarne
tokove Osmanskog Carstva. Pored usmene knjizevnosti, osim knjizevnosti na bosnjackom
jeziku a pisane arapskim pismom, alhamijado knjizevnosti, pocinje se njegovati knjizevnost
na tri orijentalna jezika na kojima se jedino mogla da stekne visa naobrazba: persijskom,
arapskom i turskom. Usmena knjizevnost najvise je izrazena u formi: bosanska sevdalinka.
To je ljubavna pjesma istocnjacko- slavenskog spoja sa orijentalnim muzickim
karakteristikama u nacinu pjevanja uz pratnju tradicionalnog insturmenta saza. Opjevava
ljubavne zgode pojedinaca u gradskim sredinama, karakterizira je slozeno osjecanje (sevdah -
neuzvracena ljubavna ceznja). Uz sevdalinke su i lirsko- epske vrste; balade i romance.
Balada pjeva o obiteljskim odnosima, sukobima jedinke s nazorima patrijarhalne sredine, o
lokalnim zbivanjima ili dogadjajima od sireg znacenja, uvijek sa tezistem na sudbini
pojedinca. Uz glasovitu baladu Hasanaginica, najpoznatija je Smrt Omera i Mejrime, zatim
balade o braci Moric i Hifzi-begu Đumisicu. Romanca pjeva u vedrom tonu o tjelesnoj
ljubavi, cesto sadrzava lokalna obiljezja, a u brojnim primjerima opjevala je ljubavne zgode
posve odredjenih ljudi sarajevske, banjalucke, mostarske, tuzlanske i drugih sredina. Epika se
bavi junackim djelima i dvobojima znamentih povijesnih licnosti kao sto je Đerzelez Alija, o
vojnim pohodima Bosnjaka u ratovima za sultna, krajiskim sukobima na pogranicnom pojasu
Carstva (tzv. "krajinska epika", ciji su glavni junaci: Mustajbeg Licki, braca Hrnjice,
Tankovic Osman, Tale Licanin/ Budalina Tale. U pripovijetkama je veoma uocljiva
prisutnost istocnjackih tema i islamski dozivljaj zivota i svijeta. U saljivim pricama javlja se
glavni (i stvarani) junak Nasrudin-Hodza. Ravijene su lokalne predaje o pojedincima koji su
mucenicki poginuli za vjeru (sehidi), ili su nevino stradali, o vidovitim i "dobrim" ljudima
(evlijama).
Alhamijado knjizevnost je nearapska knjizevnost pisana arapskim pismom. Naziv potice od
alhamia, spanjolskog izgovora arapske rijeci al-'agamiya - nearapski, strani. Arapsko pismo u
bosnjackom jeziku (arabica) upotrebljavali su Bosnjaci cijelo vrijeme osmanske uprave, a
kuriozitet je da je pronadjen i jedan starocrkvenoslavenski tekst na ovom pismu. Na
alhamijadu su najvise pisane ilahije - pobozne pjesme, kaside - poucne pjesme, gazele
ljubavne pjesme, arzuhali - peticije, mahzari - zahtjevi, zatim: satiricne pjesme, molitve i
rjecnici. Najstariji sacuvani alhamijado tekst je pjesma "Chirvat Turkisi" islamiziranog
Madjara iz Erdelja nastala oko 1588. U XVII stoljecu najnajcajniji alahmijado pisci su: Hadzi
Jusuf, Muhamed Hevaji Uskufi, Hasan Kaimi, a u XVIII su: Mula Mustafa Baseskija (autor
poznatog visedecenijskog "Ljetopisa"), Mehmed Razi Velihodzic, Sejh Sejid Abdulvehab
Ilahmi Zepcak. U XIX stoljecu djeluju: Umihana Cuvidina, Softa Fejzo, Abudrahman Siri,
Hasan Kadija, Arif Sarajlija, Omer Humo, Salih Gasovic, Sulejman Tabakovic, Ibrahim
Seljubac, Jusufbeg Cengic, Muhamed Ruzdi Dizdarevic i Alija Sadikovic.
Persijski jezik i poezija usko su povezani. Sluzio je za suptilno pjesnicko izrazavnje, a rjedje
za prozno i to uglavnom pjesnika dervisa koji su svoje uzore trazili medju vodjama
mevlevijskog derviskog tarikata. Najpoznatiji predstavnik na persijskom je Ahemd Sudi
Bosnjak, ali tu su i Mustafa Muhlisi i Fevzi Mostarac.
Knjizevnost na arapskom je viseslojna po temama, a najrasirenija forma je bila komentar.
Redovna je pojava da su iole znacajna djela iz svih oblasti knjizevnog stvaralastva
komentirana na desetine puta. Najpoznatiji autori komentara su Hasan Kjafi Pruscak, Mustafa
Ejubovic - Sejh Jujo, Muhamed - Allamek, Ali - Dede Bosnjak i Ali - Fehmi Dzabic.
Bošnjačka poezija na turskom jeziku posebno je bogata. Prvi predstavnik je Adni
Mahmud-pasa Andjelovic, a onda slijedi plejada, pocev od Ahmedpase Hercegovica (sina
Stjepana Vukcica Kosace), te Dervisa Jakubpase Bosnjaka koji su stvarali u XV stoljecu pa
do Arifa Hikmetbega Rizvanbegovica prodefilovalo je na stotine pjesnika i prozaista. U
poeziji si kao lirici isticu Zijai Mostarac, Dervispasa Bajezidagic, Nerkesi Sarjalija i Ahmed
Celebi. Njihovi suvremenici su: prozaista, kronicar Husein Bosnjak - Kodza Muerih i Husein
Lamekani. Autobiografska djela u stihovima pisao je Alipasa Varvar. Veliki teoreticar
tesafuva i islamskog misticizma (posebno derviskog tarikata bajramija) i komentator cuvenog
Ibn Arabijeveg djela "Fusus al -hikam" je Abdulah Bosnjak. Dva su pjesnika pjevala
paralelno na bosnjackom i na turskom: Hasan Kaimi, autor kompletnog divana i Muhamed
Hevaji Uskufi, autor prvog bosnjackog rjecnika. Sabit Uzicanin je pisao najcesce forme
divanske poezije: kaside, gazele i terkib-i benda. Mehmed Mejli Kurani bio je izuzetno
plodan pjesnik i autor kronograma, a uz to i vrhunski kaligraf. Kasniji predstavnici na
orijentalnim jezicima su Fadilpasa Serifovic, Salih Sidki Madzihusejnovic Muvekit, autor
"Povijesti Bosne" i Muhamed Enver Kadic, autor "Kronike" u 28 tomova.
Treći period knjizevnosti od 1878. - 1918.
Bosnjaci su svoju poeziju u razdoblju austrougarske uprave poceli stvarati nakon jedne
decenije apatije i mrtvila izazvanih okupacijom i novom politickom, kulturnom, vjerskom i
psiholoskom situacijom u kojoj su se zatekli. Sa organizacijom skolstva, otvarnjem citaonica
javlja se i prva generacija ciji su glavni predvodnici bili Mehmedbeg Kapetanovic Ljubusak i
Safvetbeg Basagic. Zahvaljujuci njima dvojici, izmedju ostaloga dolazi prvi put do promocije
lirske vrste koja se zove bosanska sevdalinka. U rodoljubivoj lirici najpoznatiji su: Musa
Cazim Catic, Avdo Hasanbegov Karabegovic, Fadil Kurtagic i Osman Đikic. U proznom
stvaralastvu se javljaju Osman Nuri Hadzic i Ivan A. Milicevic koji djeluju i pod zajednicki
pseudonimom Osman Aziz. Ipak, dva uistinu najveca prozaista u tih cetrdeset godina su:
Abdulrezak Hifzi Bjelevac i Edhem Mulabdic. U dramskom stvaralastvu vazni su: Safvetbeg
Basagic, Hamid Sahinovic Ekrem, Salih Kazazovic i Husein DJogo Dubravic. Prvi bosnjacki
novinar Mehmed Sacir Kurcehajic izdaje novine "Sarajevski Cvijetnik".
Ali recimo sada malo konkretnije o toj relativno kratkoj, tridesetogdisnjoj, ali po obimu
stvaralastva bogatoj epohi. Nakon Mehmedbega Kapetanovica Ljubusaka koji svojim
zbornicima: "Narodno blago", "Istocno blago" predstavlja spoj prosvjetiteljstva i romantizma
i nastavak knjizevnih teznji iz osmanskog razdoblja, javalju se prvi pjesnici koju su stampali
zbirke pjesama na bosnjackom jeziku. U vecine vidljiv je uticaj usmene lirike i istocnjacke
poezije, a u nekih se ocituju evropska pjesnicka strujanja na prelazu stoljeca. Safvetbeg
Basagic pod pseudonimom Mirza Safvet pjevao je o ljubavi, patriotizmu, prijateljstvu i
prolaznosti svijeta, ugledajuci se na istocnjacke pjesnika, ali je pisao i buntovnicke stihove
(mada je bio clan Zemaljske vlade) i poeziju drustvenokritickog sadrzaja. Musa Cazim Catic
svojim lirskim izrazom pripada pravcu pjesnicke Moderne u juznoslavenskim knjizevnostima
od koje se odvaja vezom sa suvremenom turskom poezijom i tematsko-motivskim
pazajmicama iz muslimanske usmene lirike.
Četvti period u Bošnjačkoj poeziji od 1918. - 1945.
U toku I svjetskog rata knjizevno stvaranje u BiH bilo je sasvim zamrlo. Neki pisci su bili
uhapseni ili internirani, neki su umrli ili poginuli u ratu. Obnova knjizevnog stvaralastva
pocinje 1918. kao deklariranje "integralnog jugoslavenstva".
Najzivlji knjizevni rad odvijao se oko kulturno-literarnih nacionalnih casopisa. Bosnjacki
pisci objavljuju najvise u "Gajretu" 1921/41. i u "Novom Beharu" od 1927. Ali dobar dio
bosnjackih pisaca, zavisno od politickih vjetrova, suradjivao je i u hrvatskim i srpskim
casopisima ne samo u BiH nego i u Zagrebu i Beogradu.
Bosnjaci su zastupljeni sa jednako znacajnim piscima u tom dvadesetogodisnjem periodu kao
u prethodnom: Skender Kulenovic, Hasan Kikic, Hamza Humo, Ahmed Muradbegovic,
Semsudin Sarajlic, Alija Nametak, Husnija Cengic, Safet Krupic, Hamid Dizdar, Atif
Ljubovic, Rasim Filipovic, Akif Seremet, Rizo Ramic. U lirici je uocljiva prisutnost
folklornih motiva i veza s usmenom ljubavnom peozijom, ali je primjetan i uticaj evropskih
strujanja, npr. ekspresionizma, sto se oogleda i u formalnom oslobadjanju, u lirici nevezanog
stiha. Socijalna tematika okuplja paznju jednog broja liberalno orijentiranih pjesnika. Hamza
Humo je u pocetnoj fazi ekspresionista, a kasnije se vraca zavicnajnim motivima i oglasava
kao ljubavni lirik hercegovackog podneblja nadahnut sevdalinkom, sa veoma jasnim
tragovima i bogumilske i islamske mitologije: "Nutarnji zivot", "Sa ploca istocnih", "Grad
rima i ritmova". Salih Alic, liricar impresionisticke vokacije okrenut je pejsazu: "Lirski
akvareli", "Lirski dnevnik". Hamid Dizdar pretezno je ljubavni poeta hercegovackih motiva:
"Arabeske", "Zapisi u kamenu". Skender Kulenovic je svojim pjesmama duhovnog bratstva i
pjesnickog poistovjecivanja u stradanjima i zanosima bosanskog covjeka, a dao je svoj puni
izraz u poemi: "Stojanka majka Knezepoljka".
Bošnjaci i poezija od 1945. - 1992.
Dok su u medjuratnoj fazi stvaraoci iz BiH, tjerani egistencijalnim potrebom i trazenjem
dostojnijeg kulturnog ambijenta mahom zivjeli i stvarili dobrim dijelom van domovine,
poratni bosanskohercegovacki knjizevnici sve vise vezuju i svoj zivot i stvaranje za BiH. U
sklopu svih poslijeratnih novih okolonosti probija se u svijesti, pa biva i teorijski formularno
novo definiranje pojma bosanskohercegovacke knjizevnosti kao fenomena cija se cjelovitost
utvrdjuje realnim estetskim i knjizevnopovijesnim argumentima, a da se pri tome ne negira
njegova nacionalno- knjizevna slozenost. Tako u nacelu vise nema tradicionalno naslijedjenih
dilema oko odredjivanja pripadnosti bosanskohercegovcakih pisaca nacionalnim literaturama,
jer hrvatski pisci ujedno su i pisci udruzenja Hrvatske, a srpski - Srbije, dok su bosnjacki
autori pripadnici samo Udruzenja pisaca BiH (sa kasnijim izuzecima M. Selimovica i
nekolicine.) Impozantan je spisak knjizevnika: Izet Sarajlic, Mak Dizdar, Husein Tahmiscic,
Zuko Dzumhur, Sait Orahovac, Dervis Susic, Zaim Topcic, Sead Fetahagic, Ćamil Sijaric,
Alija Isakovic, Muhamed Abdagic, Dervis Imamovic, Mubera Pasic, Ahmed Muhamed
Imamovic, Nusret Idrizovic, Iso Kalac, Irfan Horozivic, Ivan Kordic, Dzemaludin Alic,
Bisera Alikadic i Abdulah Sidran.
Da malo detaljnije pogledamo neke bosnjacke knjizevnike te epohe. Mak Dizdar, nesumnjivo
najveci bosnjacki pjesnik u prvom razdoblju je liricar u cijoj se poeziji preplicu socijalni i
ljubavni motivi, a u najzrelijem dijelu njegovog opusa on je stvaralac koji je ozivio atmosferu
srednjovjekovne "hereticke" Bosne i izrazio sav tragizam njene povijesne sudbine jezikom
starih dobrih Bosnjana i time ostavio neizbrisiv trag u bosnjackoj literaturi svih vremena.
Najpoznatija njegova djela su: "Plivacica", "Vidopoljska noc", "Okrutnosti kruga" i "Kameni
spavac", a kao sakupljac bosanskih povelja iskazao se svojim zbornikom "Stari bosanski
tekstovi". Svi oni drugi, oni novi koji su se javili svojim prvim djelima zadnjih deset godina
pred rat i u samom ratnom usijanju tek treba da kontinuitetom svoga literarnog djela dokazu
da im je zaista mjesto u bosanskohercegovackoj knjizevnosti.
SARAJEVSKI TEKST O GRADU OD NERKESIJA DO ASMIRA KUJEVIĆA
NERKES MUHAMMED: ZMIŠLJANJE O POEZIJI
Za potrebe ovog rada mi ćemo izreći par riječi o poeziji staroga sarajevskoga pjesnika
Nerkesi Muhammeda. O njemu se govori kao o jednom pjesniku Sarajliji koji prema
općeusvojenom sudu književne kritike predstavlja jednog od najvećih stilista u cjelokupnoj
osmanskoturskoj književnosti . On je živio u prvoj polovini 17 stoljeća i pisao je pod
književnim imenom Nargisi . Predstavlja jednog od najvećih stilista u osmanskoj književnosti
uopće i jednog od najvećih bosanskih pisaca u toj književnosti. O porijeklu ovoga pjesnika do
sada se znalo samo ono što je o tome kazao sam pjesnik , da mu je porodica od starine
poznata pod imenom Nergiszade. Svi izvori kažu da se Nergisi rodio u Sarajevu kad mu je
otac tu bio kadija .Neki izvori kazuju da mu je i otac Bošnjak . Pored svoga književnoga
imena Nergisi koje je on uzeo iz porodičnoga prezimena i koje su Turci izgovarali Nergisl a
Bosanci Nerkesi on se mnogo puta predstavljao pod porodičnim prezimenom Nergis-zade a
katkada i Nergisl-zade. Danas se prihvaća da je on rođen prije 1586 godine a najvjerojatnije
1584. Iz rane mladosti pjesnika zna se da se 1601 godine kada je imao 17 ili 18 godina
nalazio u Sarajevu .Tu je , kaže sam , završio svoje školovanje a zatim se uputio u Carigrad
gdje se pridvorio jednom rumelijskom kazaskeru i postao njegov mulazim . Iz toga se sasvim
pouzdano može tvrditi da se Nergisi školovao u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu
kojoj je u to doba bio priznat najviši rang i da se u njoj sticalo fakultetsko obrazovanje.
Putovao je cijelom Bosnom i Turskom gdje je bio nastavnik, pa profesor medrese, pa je u
Carigradu prešao u sudsku struku i to u grupi kadija i nakon trideset godina života koji mu je
prošao potucajući se po Bosni i Rumeliji iz jednoga kadiluka u drugi ukazom sultana Murata
IV imenovan državnim kroničarem ordije . Kratko vrijeme nakon preuzimanja ove dužnosti
koja mu je pružala priliku da se iskaže i posvjedoči, veliki je stilist u pohodu prema
Carigradu umro 28.3.1635 godine panuvši sa konja u okolini Gebze u 54 godini svoga života.
Za potrebe našeg rada bitno je spomenuti kako je pored sakralnih i prosvjetnih objekata u
Sarajevu je tokom XV i XVI stoljeća sagrađen i veliki broj komunalnih i privrednih objekata.
Među tim objektima dominiraju brojni mostovi čija je izgradnja bila uvjetovana razvojem
komunikacija i raznih objekata na jednoj i drugoj obali rijeke, a to su ćuprija Isa-bega
Ishakovića (Careva ćuprija), Skender -pašina, Latinska, Čobanija, Ćumurija, Šeher Ćehajina.
Sarajevo je dobilo prvi vodovod još sredinom XV stoljeća, a znatno je proširen tokom XVI.
Grad je bio poznat i po velikom broju česama (krajem osmanske vladavine bilo ih je 156),
šadrvana, sebilja, koji su pored toga što su grad opskrbljivali vodom, doprinosili i ljepšem
izgledu grada. Česme su građene kao zadužbine pojedinaca. Narodna predaja kaže da je bolje
sagraditi česmu nego džamiju. Zidane od kamena sa kamenim koritima, često sa uklesanim
tarihom, sarajevske česme svojom ljepotom i ambijentom u kojem su podizane u sjenci
visokih stabala, džamijskih zidova ili pak samostalno postavljene, skladno uklopljene u
ambijent mahale opjevane su u mnogim pjesmama. Tako najpoznatiji sarajevski pjesnik s
kraja XVI i početka XVII stoljeća Nerkesija pjeva o svome rodnom gradu:
"Tu se čovjeku čini da može dugo živjeti,
jer na hiljadu mjesta po Sarajevu teku česme iz vrela neumrlosti. "
Kakos u poslije džamija najljepši i najmonumentalniji objekti islamske arhitekture su
hamami, mnogi pjesnici su stavljali naglasak na baš taj gradski pečat jedne culture. Svi
pomenuti objekti su građeni od kamena, prekriveni sa kupolama a imali su veoma lijepu
unutrašnju dekoraciju. Prvi je podigao Isa-beg Ishaković neposredno uz Carevu džamiju, a
kratko vrijeme iza toga 1477. godine Firuz-beg je sagradio jedan hamam na Baščaršiji koji je
odavno propao a na njega nas danas sjeća samo, jedan naziv male ulice Ćulhan.
Ima još jedna njegova poezija koju je neizostavno spomenuti zbog njenog stila, a koja glasi ovako:
Ak u loptu zatvorenu,
Metnu jednog malog mrava,
Pa je onda zavaljaju ,
Preko polja i dubrava,
U tom vječnom prevrtanju,
Samrt mu je žiće pravo,
Gledaj! ja sam mrav bijedni,
A ta lopta - nebo plavo.
Nema nikakove sumnje u to da je ovdje riječ o različitim pjesmama i da se ova poezija
razlikuje bez obzira koliki bili poticaji Nerkesija a da je riječ o fundamentalnoj razlici
svjetonazora koje dijeli gotovo više od 400 godina svjedoči nekoliko jako važnih momenata.
Prvi jest taj da danas više nitko ne osjeća da je posljednji bijednik , neki neznatni stvor koji je
toliko majušan i bijedan da je moguća komparacija sa maloćom i beznačajnošću mrava. Jer i
pored osjećaja ništavnosti našega života mi još uvijek mislimo da je on dovoljno vrijedan i da
ima svoju svrhu. I da taj mrav također ima svoju svrhu u prirodi i da je podjednako važan kao
i sva druga prirodna bića. I da je konačno, u šumskome mravu više umnosti nego u svim
našim umjetnostima kao što sam pokušao pokazati u svojoj Kozmologiji . Drugi moment bio
bi sadržan u tome da Nerkesijeva filozofija ostaje zarobljena srednjovjekovnom koncepcijom
Univerzuma gdje je kozmos sastavljen od sfera: najniža sfera najbliža Zemlji jest sfera
Mjeseca, dok je dalje sfera Merkura iznad kojih su još dvije sfere , sfera fiksnih zvijezda i
sfera najvišega neba ili regija čiste elementarne vatre. Dnevno kretanje najvišega neba od
Istoka prema Zapadu i opet od Zapada prema Istoku razlog je sukcesiji dana i noći . Ova sfera
podjeljena je u 12 sekcija koje su 12 znakova Zodijaka i svaki je znak podijeljen u 30
stupnjeva . Sukcesija godišnjih doba slijedi s obzirom na poziciju Sunca u relaciji prema
ovim znakovima. Međutim ukoliko je sfera plava centrirana s obzirom na čitav kozmos u
cjelini onda ona zadobija sasvim suvremeno značenje da se iza vidljivoga svijeta ili
pojavnoga svijeta nebeske sfere skriva nesumjeran kozmički prostor naseljen galaksijama i
nepoznatim nebeskim tijelima sa milijardama svjetlosnih godina međusobne udaljenosti. Zato
na primjer zvijezda Sirijus nije više samo prividno najveći nebeski objekt noćnoga
zvjezdanoga neba nego i binarni zvjezdani sustav koji ima svoj život, svoje rođenje, svoje
trajanje i svoju smrt. Odatle postoji vječnost, ali je riječ o vječnom procesu gdje stvari i bića
imaju svoj početak, svoje trajanje i svoj kraj. Zato ništa nije vrijednije od naših prijateljstava i
naših ljubavi prema bliskim prijateljima gdje se sjećanjem oživljuje prošlost koja tako postaje
moment sadašnjosti u jednom vječnom Sada gdje se svekoliko trajanje ukida u jednom
refleksivnom trenutku . Odatle niti geometrija nije više jedinstvena nego egzistira više
različitih sistema geometrijskih aksioma koji pretpostvaljaju i različito konstruirane prostore i
različite svjetove . Međutim važno je imati na umu da ove različite geometrije nisu
suprotstavljene nego su poredane u nizu strogo determinirajućim principima . Znači
govorimo o geometrijama koje u jednom bitnom smislu proširuju horizont euklidske
geometrije kao bazične . Prostor i vrijeme nisu više neko strogo jedinstvo u smislu euklidske
geometrije ili u smislu geometrije nebeske sfere već je riječ o našem svekolikom svijetu kao
heterogenom pluralitetu koji pretpostavlja da je svaka geometrija podjednako istinita i
jednako nužna.
Za kraj ovog kratkog izlaganja o Sarajevskom tekstu i pisanju o gradu, važno je istaknuti još
neke bitne pojedinosti. Cijelo XVI stoljeće bilo je doba općeg prosperiteta Sarajeva. To je
doba njegovog kulturnog procvata, doba u kome su njegovi stanovnici, prihvatanjem islama,
prihvatili i tekovine islamske kulture, prilagođavajući je ovim prostorima. Zahvaljujući
brojnosti kulturno prosvjetnih ustanova tokom XV i XVI stoljeća u Sarajevu je bilo dosta
obrazovanih i uglednih ljudi, koji su svojim naučnim doprinosom utjecali da Sarajevo bude
vodeći kulturni centar Bosanskog sandžaka. Mnogi su se školovali i van granica Bosne. Djela
naših stvaralaca, posebno onih koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom nalaze se po
mnogim bibliotekama u Istanbulu, Parizu, Beču, Budimpešti. Među istaknutijim pjesnicima
koji su rodom iz Sarajeva ili su stvarali u Sarajevu u ovom vremenu bili su Mustafa-paša
Skenderpašić - Suni, Mehmed Ulamapašić Gajreti, Muhamed Karamusić Nihadi, Muhamed
Nerkesi, Sani Salih Bošnjak Potur, Hafiz Ahmed Jazidžizade, Tifli Čelebi. Kao filolog
najpoznatiji u Sarajevu bio je Muhamed Musić Allamek. Među rijetkim piscima umjetničke
proze koji su pisali na arapskom jeziku treba spomenuti još i Ahmeda Šemsudina Sarajliju.
Još jedna od najljepših pjesama napisanih o Sarajevu je pjesma Muhameda Nerkesija:1
"Na moju dušu je djelovala tuga što se rastajem sa Sarajevom ljutu mi je ranu načinio
rastanak sa sarajevskim prijateljima. U njemu čovjek izgleda da poživjeti može dugo
Na hiljadu mjesta u Sarajevu teku česme, vode života. U zimskim danima studen steže
grad, ali se ipak ozbiljni starci i mladići sastaju u halvatima na razgovor Ali kad stigne
doba proljeća i behara, U raj se pretvore bašče ružičnjaka sarajevskih... "
1 http://www.sarajevo.ba/ba/article.php?pid=6 (Pristupljeno: 25.08.2014)
Da se Sarajevo najintenzivnije razvijalo tokom XVI stoljeća, pokazuje i podatak da je
početkom XVII stoljeća bio izgrađen gotovo cijeli prostor koji je činio gradsku teritoriju sve
do austrougarske okupacije. Jer, iako je Sarajevo i tokom XVII stoljeća veliki i napredan
grad, o kome s oduševljenjem pišu mnogobrojni putopisci koji su ovuda prolazili, nema više
one izgradnje kakva je bila tokom zlatnog perioda Sarajeva, kada je podignuto preko 100
džamija, šest tekija, sedam hamama, više medresa, biblioteka, mostova, hanova,
karavansaraja...2 U XVII stoljeću u cijelom Osmanskom carstvu počinje se osjećati kriza, što
se svakako odrazilo i na razvitak Sarajeva. Izgrađeno je svega nekoliko značajnih vjerskih i
objekata kulturnog značaja. Vakufnama Hurema sina Balije iz 1602. godine sadrži podatke o
izgradnji mekteba u Hadži zade Hadži Ahmedovoj mahali. On je uvakufio 86.400 akči, dvije
kuće i jednu bašču za izdržavanje spomenutog mekteba u selu Donji Nešat (blizu Pala). Vakif
je odredio da se svake godine zasadi po deset stabala u njegovoj bašči što je svakako urađeno
jer na ovome mjestu danas postoji lijep gaj. Jedna ulica na tom prostoru iznad Hrida asocira
na tu vakifovu odredbu i nosi naziv Iza gaja.
ANALIZA BOŠNJAČKE POEZIJE KROZ PRIZMU ODABRANIH
STVARALACA
Asmir Kujović
Rođen je 1973. godine u Novom Pazaru. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
na Odsjeku za književnosti naroda BiH. Objavio je zbirke pjesama “Vojni sanovnik” (1997.)
i “Zagrobni život” (2000.), te roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” (2002.). Za roman “Ko
je zgazio gospođu Mjesec” nagrađen je Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i
Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu u 2002. godini. U Beču je 2005. godine objavljeno
dvojezično izdanje njegove knjige izabranih pjesama pod naslovom “Das versprochene
Land /Obećana zemlja” na njemačkom i bosanskom jeziku.
2 Ibidem.
Figure 1: Asmir KUJOVIĆ
Objavljivao je i eseje, putopise, književnu, pozorišnu i filmsku kritiku. Pjesničkim, proznim i
esejističkim tekstovima zastupljen je u brojnim antologijama, pregledima i panoramama
savremene bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. Bio je glavni urednik sarajevskog
književnog časopisa “Lica”, sekretar u Društvu pisaca Bosne i Hercegovine i urednik u
izdavačkoj kući “Vrijeme” iz Zenice, a radio je i kao novinar u listovima “Slobodna Bosna”,
“BH Dani” i “Walter”. Pojedini tekstovi su mu prevođeni na engleski, njemački, francuski,
turski, flamanski, makedonski i slovenski jezik. Dobitnik je popularnog priznanja “Muškarac
godine” u oblasti književnosti za 2005. godinu kojeg mu je dodijelio sarajevski “Max
magazin”.3 Koscenarista je igranog filma “Sevdah za Karima” reditelja Jasmina Durakovića.
Dobitnik je i književne nagrade «Pero Ćamila Sijarića» koju mu je dodijelilo Bošnjačko
nacinalno vijeće Sandžaka. Jedan od možda najsažetijih opisa Kujovićeve poetike dao je
Enver Kazaz kada je za njega rekao da je pisac koji postvaruje metafiziku i pometafizičuje
stvarnost.4 Kujović je svakako pisac koji meditira kroz tekst i dotiče metafizičko. Govoreći
kako problematizira pitanje stvarnosti, u jednom intervjuu objašnjavao je zašto jedan lik iz
romana Ko je zgazio gospođu Mjesec, Bakir, gleda u ogledalo i vidi svog prijatelja Jasmina.
Ovo Kujović izdvaja kao simbolički ključ svog romana:
“Na jednom mjestu u Kur'anu stoji da će onaj kome knjiga njegovih djela na Sudnjem danu
bude predata u desnu ruku, ući u Raj, dok će onaj, kome knjiga njegovog života bude predata
u lijevu ruku završiti u Paklu. Mislim da sličan detalj postoji i u Bibliji. Kako je u ogledalu
desna strana - lijeva, a lijeva - desna, lik u mojoj knjizi razmišlja o tome da bi mogao ostati sa
3 http://antologija.weebly.com/asmir-kujovi263.html (Pristupljeno: 26.08.2014)4 Enver Kazaz, Iznad prizora uhodanog užasa, u: Morfologija palimpsesta, Tešanj, 1999, 70.
ove strane ogledala jedino ako prepozna odraz knjige svog života u ogledalu, tj. onu verziju
koja je u drugoj ruci.5
Čini se da je ogledalo jedan od bitnih ključeva Kujovićeve poetike uopšte i da bi se, prateći
ovaj simbol kroz njegovo djelo, mogla dotaći srž njegovog pisanja. Simbolika ogledala kroz
svjetsku književnost uvijek je bila upotrebljavana u svrhu doticanja onostranog ili
samospoznaje. Ogledalo se najprije vezuje za antički mit o Narcisu. Malarme u poemi
Herodijada onosvetski komplement vlastite ličnosti traži na suprotnoj strani ledenog ogledala,
odnosno nastoji da uspostavi metafizičku punoću svoga ja. Oscar Wild u Slici Doriana Graya
u odrazu, naslikanoj slici, traži pojavu jedne istine višeg reda. Prust u odrazu vlastite duše
nastoji da fiksira misteriju prošlog vremena.6 Jedna ruska priča za djecu govori kako je nebo
nekada bilo ogledalo i tada su svi ljudi bili dobri. Ogledalo je bila i Borhesova i Kišova
fascinacija. Simbolika ogledala je suptilno protkana kroz čitavo Kujovićevo dosadašnje
stvaralaštvo. Prisutno je kod njega i ogledalo kao simbol kosmičke i lične istine. 7 Simbolika
ogledala kao samospoznaje nalazi se i u onim, za Kujovićevo djelo možda suštinskim
riječima prisutnim i u poeziji i u romanu: „Uperena u tamu ulična lampa osvjetljava sama
sebe.” Ogledalo kao sredstvo prelaska u onostrano, postavljeno tako npr. u Kerolovoj Alisi s
one strane ogledala, kod Kujovića je i sredstvo prelaska u nutarnje, u sopstveno, u
samopreispitivanje. Jedno od simboličkih značenja ogledala koje se provlači kroz različite
religije je i ideja ogledala kao ravnoteža između dvije sile.8 U Kujovićevoj poetici stalno je
prisutna ravnoteža dva dijela neke dvojnosti ili ravnoteža između dvije suprotne sile: ega i
alter ega, stvarnog i transcedendalnog, lijevog i desnog, vremenskog i vanvremenskog,
prostornog i vanprostornog, trivijalnog i ozbiljnog, snoviđenja i stvarnosti, akcije i reakcije,
sopstvenog/nutarnjeg i spoljašnjeg.
Odnos između ega i alter ega opisan je kroz Bakira i Jasmina. Bakir je onaj koji priča priču a
Jasmin je glavni lik. Granica između njih dvojice u pojedinim poglavljima je potpuno
nejasna. Čini se da Bakir ipak nastavlja život zasebno od Jasmina koji je u ratu poludio i
poginuo. Pojava da ličnost koja predstavlja ego napiše knjigu nakon gubitka prijatelja, bliske
5 Mario Hibert, Krhotine duše, intervju sa Asmirom Kujovićem, http://www.whynot.com.ba/teme/09/
(Pristupljeno: 07.08.2014)6 Peter Krastev, Na tragu progutanog vremena, Mostovi, 110,
http://www.yurope.com/zines/mostovi/arhiva/97/110/110_12.HTM (Pristupljeno: 05.08.2014)7 Endru T. Kamings, Sve o simbolima, Narodna knjiga Alfa, 2004, 265.8 Isto, 266.
osobe, svog alter ega, prisutna je u književnosti na primjer kod Dželaluddina Rumija, koji
piše Divan Šemsi Tibriz nakon što izgubi svog šejha Šemsuddina. Sličan je i primjer Ahmeda
Nurudina u romanu Derviš i smrt, koji piše svoju ispovijest nakon gubitka svog brata Haruna
koji je zapravo nadopuna njegove ličnosti, njegov alter ego. No, nasuprot ovim djelima,
Bakirovo pisanje nije izrečeno kroz patnju, nedostatak ili gubitak psihološkog oslonca. Čini
se da je Jasmin onaj dio njegove ličnosti koji je u ratu poginuo, kao što možda dio svake
ličnosti na neki način u ratu pogine, da bi suštinska ličnost mogla da nastavi da živi. Bakirovo
odricanje od njega čini se kao jedini prirodan nastavak događaja.
Simbolika ogledala iskazana kroz odnos između lijevog i desnog, sem u već spomenutom
primjeru u romanu, javlja se i u pjesmi Leonardov zapis na crtežu srca, gdje su melek i šejtan
dvije simboličke suprotne teže ogledala, dok ključ ogledala pjesnik stvalja u sopstvenu
ljevorukost preispitujući odnos ove dvije sile u sebi samom.
Šejtan je u lijevoj komori srca
tu gdje izvire novo gorivo
od oblaka i Zemljinih plodova
i stada što ljenčari između njih.
Melek je u desnoj komori srca
gdje pristiže garež, pepeo i dim -
skršene kosti izrečenih riječi.
Taj garež on mi baca u oči
i traži da ga od rijeke razdvojim.
Šejtan udiše, melek izdiše,
Šejtan šapuće, melek zapisuje...
Ali i ja, dok ovo bilježim,
imam na umu da sam rođeni ljevak
i da su, možda, u mom slučaju
ova dvojica, zamijenili mjesta.
Odnos između trivijalnog i ozbiljnog, na koji ukazuje i Enver Kazaz, sadržan je u knjizi
Vojni sanovnik, kroz, kako kaže Kazaz, sudar površnog, što je literatrua sanovnika i najjačeg
oblika čovjekovog zatočenja, kakav je vojska.9 Na dvije suprotne strane ogledala kao ose u
Vojnom sanovniku ujedno je postavljen i odnos snoviđenja i stvarnosti kroz odnos između
sna i ratnog užasa.
Vremensko i vanvremensko kao lik i odraz u ogledalu preispituje se u Kujovićevom djelu na
više mjesta kroz relativnost prostora i vremena, neizvjesnost između prošlog i sadašnjeg. U
pjesmi Najdalje nebo kaže:
Ako pogledam u najsitniju zvijezdu
Udaljenu od zemlje bilion svjetlosnih godina,
Vidim je onakvu kakva je bila
Prije bilion godina.
Ako na najdaljem nebu stoji Adem
I gleda u mene teleskopom,
Vidi me onakvog kakav sam bio
Dok sam još bio sa njim, u Edenu.
Čovjek kroz vrijeme, koje je relativno, gleda u prostor čija je udaljenost izmjerena
svjetlosnim godinama koliko prostorna toliko i vremenska. On kroz prostor i kroz vrijeme
gleda u Adema koji istovremeno gleda njega, zapravo vidi svoj odraz u ogledalu dok je i on
Ademov odraz, odnosno spoznaje Adema u sebi, ljudsko u sebi, svoju bit onakvu kakva je još
od Edena, samospoznaje se. Relativnost vremena i neizvjesnost između prošlog i sadašnjeg
preispituje se i u stihovima pjesme Cestom za Rochester:
Pogledam na sat i pomislim
u Sarajevu je ponoć
9 Enver Kazaz, Iznad prizora uhodanog užasa, 66.
neko ko je doputovao avionom
ovdje doslovno živi u vlastitoj prošlosti
Na sličan način se odnos vremenskog i vanvremenskog kroz relativnost vremena dotiče i u
riječima: „Gabrijela ima oči koje usporavaju svjetlost, tako da vas uvijek gleda iz nekog
prošlog trenutka. To je razlog što nam se pogledi nikako ne mogu sresti. Kaže da sada ličim
na njenog bivšeg momka.”10
Ogledanje nutarnjeg i spoljašnjeg i njihov odnos opisan je na primjer u priči Parfem
paranoja. U ovoj priči koja govori o ludilu kao o odgovoru na poslijeratnu zbilju u Bosni11,
Faruk, reinkrenacija Jima Morrisona, svuda vidi kontraobavještajce koji sve duhovno smeće
Amerikanaca pohranjuju u glave Bosanaca. Faruk govori o kontraobavještajcima koji ulaze u
njega i ubacuju mu lažna sjećanja: „Znaš, ja sam imao jednu platonsku ljubav u srednjoj
školi, bila je smotra u holu škole i tada sam je prvi put vidio, i u trenutku kada su nam se
pogledi sreli, ja sam se u njoj ponovo rodio, to jest znao sam da me je ona rodila; i sad, vidiš,
tu najsvetiju uspomenu u meni oni su oskrnavili, ja sam gledao kako ovaj muškarac siluje tu
moju djevojku...”12 Iskazan kroz ogledanje nutarnjeg i spoljašnjeg, ovo je možda jedan od
najfacinantijih opisa zločina. Kujović ovdje ne postavlja zločin kao nešto što se dešava
čovjeku, nego u čovjeku, a zločin je ono što prlja i napastvuje najčistije uspomene. Riječima
„ja sam se u njoj ponovo rodio, to jest znao sam da me je ona rodila” aludira se na majku, na
zločin nad majkom, nad majkom Zemljom, nad majkom domovinom, nad praiskonskim u
čovjeku.
Sa simbolikom ogledala Kujović komunicira i na drugačije načine. Ona je prisutna i u pjesmi
Drvo života. Drvo života sa svoja 22 lista asocira na 22 slova hebrejskog alfabeta, dalje na
kabalističko dualno drvo života, na hindusko drvo koje ima korijen u podzemnom svijetu,
stablo u svijetu i grane na nebesima koje je ponekad predstavljena kao dva drveta postavljena
jedno na drugo, dva drveta koja se ogledaju jedno u drugom.13 Ogledalo ima i lunranu
simboliku jer Mjesec odražava Sunčevu svjetlost.14 To se može vezati za motiv mjeseca,
10 Asmir Kujović, Ko je zgazio gospođu Mjesec, Vrijeme, Zenica, 2005, 8.11 Nenad Veličković, Buntovna proza. Predgovor, http://www.omnibus.ba/proza/stokavski.htm (06.08.2014)12 Asmir Kujović, Parfem paranoja, http://www.omnibus.ba/proza/stokavski/price/bp51_ak.htm (06.08.2014)13 Dž. K. Kuper, Ilustrovana enciklopedija simbola, Prosveta-Nolit, 1986, 36.14 Endru T. Kamings, Sve o simbolima, 265.
prisutan u naslovu i protkan kroz čitav roman Ko je zgazio gospođu Mjesec. Ogledalo je
povezano sa vodom zbog njenih odražajnih sposobnosti. Tom vezom Kujović se služi u
pjesmi Voda u kojoj lice vode poredi sa zrcalom i zatim kaže:
Voda ne viđaše samu sebe
no samo Svjetlo
sve dok je svjetlo ne pogleda
dok se ogleda
(kao što i ti vidiš samo sebe
kada se Bog udalji od tebe).
Ovo stanje suprotno je stanju samozaborava, nestajanju u kontemplaciji, nirvani ili sufijskom
samoponištavanju u zikru. Nakon što je napisao ovu pjesmu, Kujović je našao vezu sa
učiteljem išraqi filozofije, Suhrawardijem.15 Voda uvijek simbolizuje izvorište i utoku svega
u svemiru, ali je i simbol čišćenja, a čišćenje je jedan od puteva samospoznaje koji vodi u
spoznavanje Boga i tu je opet prisutan sistem ogledala.
15 Selman Selhanović, U pokornosti Bogu čovjek stječe i upotpunjuje svijest, intervju sa Asmirom Kujovićem, u:
Preporod, Sarajevo, utorak, 31. oktobar 2006.
Senadin Musabegović
Rođen je u Sarajevu 1970. godine, je bosanskohercegovački esejist i pjesnik. Završio
jeFilozofski fakultet u Sarajevu. Političku filozofiju diplomirao je na Sienskom univerzitetu u
Italiji kod prof. Petera Wagnera sa radom "Subjekat, Moć, Maska", a doktorirao na
Evropskom institutu u Firenci kod prof. Petera Wagnera sa temom "Rat - konstitucija
totalitarnog tijela".
Figure 2: Senadin Musabegović
Kao gostujući profesor držao je predavanja na evropskim i američkim univerzitetima. Priče,
eseje i poeziju počinje objavljivati u ratu. 1995. godine izdaje svoju prvuknjigu poezije,
"Udarci tijela", a drugu knjigu poezije "Odrastanje domovine" izdaje 1999. godine. Dobitnik
je nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine i nagrade "Planjaks". Njegovi radovi su
prevođeni na engleski, poljski, italijanski, švedski i arapski jezik. Njegova poezija puna je
imaginacije.
ODRASTANJE DOMOVINE
Dok nas provode kroz dugački hodnik,
puštaju
da nam se dlačice na tek obrijanim vratovima
lijepe o hrapavu kragnu košulje,
kao uz oficirovu ruku
na kojoj su žuti žuljevi
urezani.
Uvlače nas u svlačionicu, skidaju nas
i puštaju
da u sobi gdje se samo ventilator okreće:
tragovi končanih čarapa po izblijedjelim venama crvene,
šnjura gaćica kožu pored crnog pupka nabira,
bijela potkošulja na ramenima dvije crvene linije
utiskuje.
Poredaju nas i vode na tuširanje
puštaju
da nam hladna voda
spira sav stid
što su nam ga očevi prsti
u pucketavu kožu
ubrizgali.
Osvrčući se na pjesmu, Abdulah Sidran kaže: “Simbolička prezentacija Bosne označavala je
tako neku vrstu Jugoslavije u malom, njen centar u kojem su se odigrale najveće i
najznačajnije bitke i ofanzive u borbi za stvaranje nje same.”16 Pjesma dakako oslikava
duboko stanje duše autora. S druge strane, prezentacija rata na području Bosne označavala je
u simboličkom smislu i novo jugoslavensko povezivanje. Jer, centar Jugoslavije je
najpogodnije mjesto na kojem se to povezivanje može dogoditi, odnosno na kojm se može
otvoriti proces izgradnje novih odnosa između njenih naroda. A situacija rata omogućuje
formiranje i prezentaciju ratnika koji će svojom voljom konstituisati novu istoriju, stvoriti
novo društvo, i, ujedno, novo jednistvo između suprotstavljenih i posvađanih naroda. Bosna
je, dakle, predstavljala centar, no sam odnos prema centru, u simboličkom prikazivanju rata,
iskazuje i svoje drugo značenje, što će reći, svoj dvostruki karakter. Prije svega, taj centar se
formira kroz iskustvo ratne tragedije, fragmentiranosti, rascijepljenosti, rasula. Isto tako, u
simboličkom prikazivanju opsade, obruč, koji je postavio neprijatelj, stiče se utisak da sama
opsada formira jedinstvo ili solidarnost između boraca-partizana, odnosno, unutar samoga
16 http://makdizdar.ba/bosna-kao-simbol-partizanskog-ratovanj/ (Pristupljeno 25.08.2014)
kruga ili obruča se uspostavlja partizansko jedinstvo, učvršćuje partizanska volja, formirana i
usmjerena na probijanje obruča. Isto tako, kroz krug ili obruč neprijatelj nastoji da uništi
partizanska tijela i tako onemogući svaki vid i pokret otpora. Dakle, obruč ovdje nije kao
Foucaultov panoptikum koji racionalno kažnjava tijela, kontroliše ih i njima vlada. Intencija
kruga ili obruča, u kojem se nalaze partizani, da radikalno negira partizanska tijela, da ih
isključi, uništi. Uostalom, i sva racionalna predviđanja i očekivanja su, kako je to već rečeno,
upućivala na činjenicu da će partizani biti uništeni i likvidirani. Ipak, uprkos mnogim
žrtvama, oružanoj i medicinskoj neopremljenosti, partizani uspijevaju da probiju obruč i
izađu iz kruga, što simbolički označava, ujedno, da su seoni mogli svojom voljom uzdići nad
vlastitim ponorom, da prevazižu smrtni obruč i iz njega niknu i izrastu preporođeni, jači,
snažniji i ujedinjeniji. Tako prezentacija rata ima za cilj da podstakne kolektivni entuzijazam,
kolektivnu solidarnost, i da afirmira kolektivnu sposobnost koja se sastoji u zrelosti i
stasalosti za donošenje odluka o samom sebi.
Faruk Šehić
Rođen 14. aprila 1970. u Bihaću, je bosanskohercegovački književnik i novinar. Dobitnik je
nagrade Evropske Unije za literaturu za njegovu knjigu Knjiga o Uni. Srednju školu završio
je u Bosanskoj Krupi, a studirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom
fakultetu u Sarajevu. Bio je pripadnik 5. korpusa Armije BiH od 1992-95. Jedanput je teško
ranjen. Rat završava u činu poručnika. Poeziju, prozu, eseje, likovne i književne kritike
objavljuje od 1998. godine. Književna kritika ga smatra jednim od najdarovitijih mlađih
pisaca na području bivše Jugoslavije, i predvodnikom tzv. pregažene generacije. Njegove
knjige Hit depo(poezija), Pod pritiskom (kratke priče) i Transsarajevo (poezija) uživaju kultni
status kod čitalačke publike, i objavljivane su u više tiraža. Član je Društva pisaca BiH i
P.E.N. Centra u BiH. Radi kao novinar i kolumnista u sarajevskom magazinu BH Dani. Živi
u Sarajevu.
Draga drugarice Oprah
Draga drugarice Oprah
pišem Vam ovo pismo
u nadi da ćete imati vremena
da ga pročitate
sinoć sam sanjao debelu zmiju
kako puši cigaru sa bijelim filterom
iskreno sam zabrinut za svoje zdravlje
nezgodno mi je da odem doktoru
jer znate to nije u tradiciji našeg čovjeka
sutra bi se odmah pročulo da sam lud
zato mislim da mi Vi možete pomoći
jer ste tolikim ljudima do sada pomogli
uvijek kad se sjetim Vas krenu mi suze na oči
vrlo ste suosjećajni i susretljivi za probleme
nas običnih i malih ljudi
Vi sa tim Vašim punačkim ručicama i usnama
možete prekrasno čudo učiniti
Vaš stas afrodite iz komšiluka sa debelom guzom
navodi me na vrlo zanimljiva maštanja
Vaš osmijeh i Vaše suze, Vaši kao kokain bijeli zubi
zaštitni su znaci Vaše božanstvene duše
Vaš skromni način života i Vaša simpatična kuća
i to kako ste pobijedili višak kilograma
tu strašnu zvijer koja pati mnoge na svijetu
počesto me ostavlja bez riječi i daha
pa sam se evo i sada zagrcnuo dok ovo pišem
i jedva se suzdržavam da ne zaplačem
draga moja drugarice Oprah
ako možete da mi pošaljete Vaš broj žiro računa
da uplatim koju marku za Vašu zakladu
za borbu protiv mrskog karijesa u male djece
i počesto se sjetim onih divnih panda iz Sechuana
i nesretnih kitova kako gotovo ljudski pate
dok su nasukani na proklete pješčane plaže
pomozite i njima ako možete, znam da Vi to možete
draga drugarice Oprah
već sam zaboravio razlog zbog kojeg Vam pišem
toliko me sama pomisao na Vaše slatke obraščiće
razrješava svih mojih problema
i nagoni na vrlo zanimljiva maštanja
kad pomislim da idete u zahod
i da radite sve one stvari kao i mi mali ljudi
kad pomislim da iz Vašeg anđeoskog spolovila
teče ona žuta tekućina
i da iz Vaše svetačke guze izlaze smeđi rolati
tada znam da ste Vi anđeo zarobljen u ljudskom tijelu
i podiđe me sveta jeza
ali da ne duljim draga drugarice Oprah
zaista Vas molim nemojte više molim Vas
jednostavno ne mogu više da podnesem Vašu dobrotu
molim Vas oslobodite me Vaše emisije
tog nježnog ispiranja mog mozga malog čovjeka
ili ako hoćete možete mi poslati 100 000 dolara
pa će odmah prestati sve moje patnje
puno Vas ljubim
srdačno Vaš najveći fan i pandoljubac.
P.S.
ako slučajno negdje vidite dr. Phila
puno ga pozdravite, on dobra duša kao i Vi
zato Vama i dr. Philu šaljem po jednu veliku pusu
želim Vam sretan božić i novu godinu
srdačno Vaš.
Faruk Šehić (iz knjige poezije ''hit depo'')
Pjesma bez naslova, koja počinje stihom: draga drugarice Oprah, iz zbirke Hit depo,
zamišljena je kao pismo upućeno još jednoj od megazvijezda koje spašavaju svijet, samo što
za razliku od priče Automatovdje nema direktnog prisustva rata, jer je Oprah mirnodopska
megazvijezda. U tom pismu se ironično podiže spomenik pretvaranju u show i ljudske
dobrote, procesu nježnog ispiranja mozga malog čovjeka,17 banalizaciji elementarnih ljudskih
vrijednosti i potrage za toplinom (naslov drugog poglavlja zbirke Pod pritiskom); Oprah je,
kako formuliše Dubravka Ugrešić, megametafora suvremene fetišizacije spontanosti i
iskrenosti.18 Ako se zanemare trenuci u kojima se u ovoj pjesmi Oprah iz zone božanstva
spušta među ljude, i ako se zanemari molba na kraju pjesme (molim Vas oslobodite me Vaše
emisije)19, sve ostalo, bez ikakvog preuveličavanja i ironiziranja, jeste jedno od pisama kakve
i dobija Oprah.
Pjesma bez naslova o brkovima Harisa Džinovića,20 ovaj put na primjeru lokalne
megazvijezde, u brkove koji probijaju limite džambo plakata, sinegdohično okuplja probleme
jednog od najvažnijih aspekata procesa globalizacije: eutanaziju kulture,21 pretvaranje i
kulture u robu. Muzika, koja je, po riječima Ivana Fohta, nešto najčistije i najuzvišenije što je
čovjek izumio, danas se ponižava srozavanjem na turbo folk, u svrhu ostvarivanja profita i
zadovoljenja turbo folk osjećaja i potreba; ili, kako bi rekao Rambo Amadeus: Muzika je
miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti. Turbo folk nije muzika, turbo folk je
miljenica masa, kakofonija svih ukusa i mirisa.22
Dok s jedne strane Šehić daje ironijske portrete megazvijezda koje se serviraju danas čovjeku
kao najveći uzori u svim oblastima, i u tome otkriva banalizaciju elementarnih ljudskih
vrijednosti, koja u pozadini ima ideju profita, s druge strane, kao u priči Automat, veličini i
besmislu tih postmodernihgurua, po principu groteske, Šehić suprotstavlja ogoljenu stvarnost
“malog čovjeka’’. Kao kod Asmira Kujovića, u poglavlju Sarajevo noću, romana Ko je
zgazio gospođu mjesec, tako se i kod Šehića kao u noćnoj mori kojom luđak klizi kroz
gomilu prestrašen onim što vidi,23 halucinantno pojavljuju aveti savremenog svijeta, svijeta
17 Faruk Šehić, Hit depo, str. 21.18 Dubravka Ugrešić, nav. djelo, str. 66. (poglavlje: Cinici, vratite se, sve vam je oprošteno!)19 Faruk Šehić, Hit depo, str. 21.20 Faruk Šehić, Hit depo, str. 57. (pjesma počinje stihom: brkovi Harisa Džinovića u Bulonjskoj šumi)21 Tomislav Šola, nav. djelo, str. 21.22 Rambo Amadeus, Turbo folk23 Faruk Šehić, Hit depo, str. 49. (pjesma: Dok sam čekao da sunce zađe za zgradu)
običnog čovjeka, a čovjeku koji je još uvijek pod šokom preživljenog rata, otkrivaju se goli u
svojoj besmislenosti i nakaznosti. Od najniže fudbalske lige u galaksiji,24 pa sve do ljudi iz
konzerve25 i noćnih prikaza gradova u kojima caruje isključivo i bezmjerno NIŠTA26:
narkomani u dvorcima ništavila, božanstvo ljubavi pretvoreno u kurvu, kao Olimpija Eduara
Manea – prosjak čija ruka se transformiše u kuku očaja kojom uporno grabi novčane
planktone u tranzicijskom vazduhu.27
Zato su i psovke i vulgarizmi neizostavni dio Šehićevog stila, i svoje književno opravdanje
nalaze u reakciji na šok rata, ili u ispoljavanju frustracija uzrokovanih tričavim drangulijama
mira, gdje željezni prst demijurga svrdla duboko u tlo, praveći jame za čelične temelje
solitera koji će biti nenadjebiva proteza ka bulevaru skršenih snova.28 U tom slučaju može se
reći da za Šehića vrijedi isto ono što Edin Pobrić govori za Emira Šakovića: Jezičko
oponašanje i prikazivanje primjereno je stanju i radnjama u kome se nalazio (ili još uvijek
nalazi?) bosanski čovjek: agresija, smrt, hladnoća, glad, pomjerane granice moralnosti,
izopačenost državnog sistema, laž, malograđanštvina...29
Odatle se kod Šehića sjećanja na rat u miru ne javljaju samo u vidu Pekićevih munjevitih
snimaka (koji nisu Proustovi medenjaci koji vode prema lepotama izgubljenog vremena, nego
okrutno bacaju u njegove jame kojih se dobrovoljno nikad ne biste setili30), nego se javljaju
kao u Razglednicama sa Marsa, u posljednoj priči zbirke Pod pritiskom, svjesno dozvana da
bi se suprotstavila beživotu mira, jer se čini da je, uz sav užas, u stalnom prisustvu prijetnje
nasilnom smrću, život u ratu, i tako jeftin, (šta je jeftinije / život čovjeka ili život kokoši –
pitanje je sad, piše Šaković31), bio vrjedniji i stvarniji nego što je u miru.32
24 Faruk Šehić, Pod pritiskom (priča: Kvart u konzervi)25 Ibidem.26 Faruk Šehić, Pod pritiskom (priča: Džepna odiseja)27 Faruk Šehić, Pod pritiskom, str. 150. (priča: Faruk Sehic & The Blackhearts)28 Faruk Šehić, Pod pritiskom, str. 144. (priča: Džepna odiseja)29 Emir Šaković, Pjesme iz pouzdanih izvora, Sarajevo: Biblioteka grada Sarajeva, 2005. (pogovor: Edin
Pobrić, Poetsko svjedočanstvo, str. 116)30 Borislav Pekić, Godine koje su pojeli skakavci, Beograd: BIGZ, 1987, str. 88.31 Emir Šaković, nav. djelo, str. 44. (pjesma: Još jednom i još jedno razmišljanje o čovjeku)32 Današnja tržišna književnost je realistična, optimistična, vesela, seksi, eksplicitno ili implicitno didaktična i
namijenjena širokim čitalačkim masama. Kao takva ona idejno preobražava i odgaja trudbenike u duhu
personalne pobjede nekog dobra nad nekim zlom. Kao takva ona je socrealistička.(Dubravka Ugrešić, nav. djelo,
str. 33, poglavlje: Živio socrealizam!)
Abdulah Sidran
Rođen je 2. oktobar 1944, u Sarajevu i bosanskohercegovački je pjesnik, prozaik i filmski
scenarist. Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Uređivao
omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do aprila 1992., kad je počeo rat u
BiH, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeći dramaturg.” U književnosti se
javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često
nazivaju ”šezdesetosmaškom”. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim
književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja
nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća
”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski
tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske.
(Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu
na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im
Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično,
izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”.
Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji
(”Sjećaš li se Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice,
”Kuduz” Ademira Kenovića, (A)Torzija, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i
priznanja. Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu.
Živi i radi u Sarajevu i u Goraždu.
S obzirom na tematiku odnosa jezika i subjekta u Sidranovoj poeziji, uočavaju su dvije opće
tendencije: (1) jedna je, da pjesnik jezik svoje poezije čini privilegiranim medijem za
artikulaciju subjektivnog (pjesme nastale nakon rata) i (2) druga, da je jezik medij u kojem je
subjekt izmišljen, on je fikcija stvorena iz materije jezika, himerička umjetna figura, koja
uzima određene diskurzivne funkcije, koje se ne poklapaju s određenom realnom instancom.
Ove dvije opće tendencije u korelaciji su sa shvatanjem subjekta kao konstitucionog i
smisaonog centra svijeta i sa tog stajališta se određuje istina izvjesnosti, dok druga ovo
stajalište dovodi u pitanje, obezvrjeđuje se njegov dotadašnji status na taj način da se subjekt
disperzira u seriju partikularnih subjekata, koji sa smiješkom i pod dvostrukim znakom
pitanja asociraju svog prethodnika.
Kad sagledavamo subjekt poezije općenito, te subjekt Sidranova poetskog teksta posebno, u
aspektu usmjerenosti subjekta prema jeziku, onda se nameće nerješivo pitanje o subjektu kao
instanci koja govori, pitanje o tome ko stoji iza zamjenice prvog lica singulara „ja“? Subjekt
što u poeziji artikulira ja – govorenje tom govornom radnjom ukazuje na samog sebe, pa je
logično pretpostaviti da se ovo „ja” poklapa sa subjektom. Ali, iskustva poezije i poetike, ali i
spoznaje filozofije, jezične i literarne teorije, ukazuju da se iza ovih izričaja krije jezična
metamorfoza, pa onaj ko o sebi govori kao ja igra ulogu koju mu je jezik propisao i kojem on
daje određenu formu. Da se zaista radi o ja – s - ulogom, pokazuje letimičan pogled na
pjesme Abdulaha Sidrana iz njegove rane i srednje stvaralačke faze, gdje je uloga subjekta
dodijeljena fiktivnim i stvarnim (stvaralačkim) osobama iz bosanske kulture i povijesti –
Mula Mustafi Bašeskiji, Ivanu Frani Jukiću, Gavrilu Principu, braći Morića, persifliranim
likovima Mešinih romana i Dizdareve poezije, etc. Ovo implicira da Sidran u ovim svojim
stvaralačkim fazama sustavno izbjegava udio individualnog subjekta u jeziku, zbog čega
njegov jezik nema subjektivno – individualna obilježja, to nije „njegov“ jezik, nego jezik
kulturne i povijesne općenitosti.
Istina, postoji u ovoj stvaralačkoj fazi Abdulaha Sidrana i izvjestan broj pjesama u kojima se
subjekt pojavljuje kao instanca nezavisno i izvan jezika u kojima se prekoračuju granice
jezične saopćivosti, gdje „duša“ govori sa subjektom poetskog teksta i gdje se ona
izjednačava, da parafraziramo Wittgensteina, sa kukcem u zatvorenoj kutiji. Osim toga,
znatan je broj pjesama u Sidrana u kojima ulogu govornika preuzimaju druge instance, drugi
ljudi (Kozma Astrolog), objekti i diskurzivne konfiguracije, pa se ima dojam da pjesnik ne
govori u jeziku, nego kroz jezik i da je, zbog toga, veoma teško odrediti ko govori u ovim
pjesmama, ko govori kroz jezik poezije te ko se brine oko toga, ko govori?
Poput velikog broj literarnih tekstova 20. stoljeća i ovdje se eksponira ideja
„bezsubjekatskog“ pisanja u kojima se poriče i osporava ekskluzivna uloga ja–subjekta kao
konstitucionog centra svijeta i gdje ovaj i ovakav subjekt govori iza maske drugog, čime
pjesnik dopušta jeziku da mu bude sa–igrač u stvaralačkom procesu i tako mu omogući da u
simultanoj artikulaciji iskaže vlastito i tuđe iskustvo – vlastito u stranom jeziku i strano u
vlastitom jeziku. Iz unutrašnjeg konteksta Sidranovih pjesama teško su utvrdive okolnosti
pod kojima možemo spoznati da samo „ja“ nastupa kao subjekt govora i koja dimenzija
procesa jezične artikulacije nastupa kao nosilac traga govornog subjekta, tako da nismo
daleko od spoznaje da tim pjesmama nedostaje utemeljujući subjekt pjesničkog i tekstualnog
svijeta koji, poput aristotelijanske duše, sudjeluje u svemu, nego je posrijedi djelatnost
subjekta što sve zbira i sabire sobom i na sebi, čime nedvojbeno uvlači subjekt u krizu, a time
i sam jezik.
Svi ovi spomenuti podaci i sama analiza prvenstveno su važni iz razloga što su pojedini čitači
Sidranova pjesništva bili skloni da njegov pjesnički subjekt čvršće vežu za sami njegov život.
Sidran pjeva onako kako živi; Sidran živi onako kako poetizira (samo)zadatu stvarnost oko
sebe. U pogovoru Sarajevskom tabutu Marko Vešović zapisuje da se "može reći da je Sidran,
kao čovjek, sazdan od iste tvari od koje i pjesnik u njemu. Ja, koje nam se obraća iz njegove
pjesme, nikad nije uslovna književna tvorevina u manjoj ili većoj mjeri različita od
pjesnikova empirijskog ja. čak i njegovi brojni lirski junaci ponajčešće susušti Sidran..."
Vešović je sasvim tačno podvukao da je poezija ovoga pjesnika prvenstveno uvjetovana
dramom svijesti о vlastitom postojanju, odnosno dramom о kratkotrajnosti postojanja i
nedostatnosti da se praznine svijeta zatome govorom poezije. Pjesničkom je subjektu mnogo
dobroga i željenoga u životu oteto. Najviše ga okružuju posvemašnje svakodnevnoživotne
otetosti. Pjesnikovo je da о tome ne šuti. Da о tome govori pa makar i ponovio poneku bol.
Prve stihove Šahbaze Sidran počinje jednom takvom odlukom:
dugo sam šutio
i mnogi već govore da mrtav,
napokon uspokojen
negdje s one strane mjeseca počivam
čedno opružen...
Takvo osjećanje posvemašnje životne zakinutosti i bojazni hoće li to u pjesmi moći biti
prepoznato provlači se kroz sve Sidranove knjige pjesama, da bi, kao, primjerice, u pjesmi
"Hoće li išta znati о meni", znalo narasti do razine bola:
Hoće li išta о meni znati onaj
što noću će, uz lampu i mrak uokolo,
ove redove čitati?
Hoće li čuti drhat, i strepnju
srca koje misli, dok biskao bude
slovo svako i redak, ко brižna majka
kosu dječiju, češljem najgušćim?
Hoće li išta, išta uistinu znati?
To, naravno, ne znači da bi čitanje poezije u ovom ili u svakom drugom slučaju bilo
pomjereno na čitanje pjesnika. Pjesništvo jest nedostatno u obuhvatanju cjeline pjesnikova
osjećanja svijeta. Pjesnik otvoreno sumnja u mogućnosti krhkog svjetla vlastitih riječi ili,
tačnije rečeno, sumnja u onoga ко će svojim čitateljskim svijetlom razrijeđivati vlastiti
zatečeni i opći uokolni mrak. U Sidranovu slučaju vrlo je teško držati se Eliotovih opaski da
je najbolje odvratiti interesiranje od pjesnika u korist interesiranja za samu poeziju. Sidranovi
lirski upitnici, očuđenja i tjeskobe vrve od pitanja na koja nisu bitni odgovori koliko su bitna
pitanja sama. Kroz pitanja se provlače opće nevjerice i smutnje u jeziku i oko jezika. Sidran
nastoji tačno znati šta će, koliko će i kojim to povodom pjesnički uobličiti neko osobno
osjećanje ili emociju. Jako mu je stalo do punoga stilskoga odnosa između fonostrukture
stiha, sintakse stiha i semantičkog aspekta svijeta pjesme. Zato pjesmu lomi tamo gdje je kraj
stiha kraj daha. Sve valja biti tačno odmjereno i uobličeno. A sve, opet, treba biti u punoj
saobrazbi sa onim prepoznatljivim, najvlastitijim osjećanjem svekolikih pulsacija svijeta.
LITERATURA:
Knjige
1. Asmir Kujović, Zagrobni život, Mak, 33, Novi Pazar, april 2003, 42-43.
2. Asmir Kujović, Ko je zgazio gospođu Mjesec, Vrijeme, Zenica, 2005.
3. Asmir Kujović, Obećana zemlja / Das versprochene Land, Weiser Verlag, Klagenfurt-
Wien-Ljubljana-Sarajevo, 2005.
4. Asmir Kujović, Parfem paranoja,
http://www.omnibus.ba/proza/stokavski/price/bp51_ak.htm (06.08.2014)
5. Asmir Kujović, Poezija, Oblici, 22, Sarajevo, 12. oktobar/listopad 1999, 13.
6. Al-Gazali, O samospoznaji, Zlatni zmaj, Beograd, 2003.
7. Mario Hibert, Krhotine duše, intervju sa Asmirom Kujovićem,
http://www.whynot.com.ba/teme/09/ (07.08.2014)
8. Endru T. Kamings, Sve o simbolima, Narodna knjiga Alfa, 2004.
9. Enver Kazaz, Iznad prizora uhodanog užasa, u: Morfologija palimpsesta, Tešanj,
1999, 49-82.
10. Peter Krastev, Na tragu progutanog vremena, Mostovi, 110,
http://www.yurope.com/zines/mostovi/arhiva/97/110/110_12.HTM (05.08.2014)
11. Dž. K. Kuper, Ilustrovana enciklopedija simbola, Prosveta-Nolit, 1986.
12. Kur'an, El-Kelimeh, Novi Pazar, 1998.
13. Selman Selhanović, U pokornosti Bogu čovjek stječe i upotpunjuje svijest, intervju sa
Asmirom Kujovićem, u: Preporod, Sarajevo, utorak, 31. oktobar 2006.
14. Nenad Veličković, Buntovna proza. Predgovor,
http://www.omnibus.ba/proza/stokavski.htm (06.08.2014)