Gotovo svakodnevno smo u prilici da čujemo i pročitamo da je situacija u bosanskohercegovačkoj privredi, ali i privredi drugih zemalja širom Evrope i svijeta teška , bremenita i da problemi doživljavaju svoju kulminaciju. Ovu konstataciju potvrđuju brojni primjeri otpuštanja radnika, para prihoda, sve veći gubici u poslovanju, neredovne isplate plaća, štrajkovi, pokrenuti stečajevi i sl. Sve ovo upućuje na jedinstven zaključak je poslovna kriza preduzeća evidentna i vrlo izražena. Kako danas ne postoje imuna preduzeća na krizu poslovanja od izuzetne važnosti je blagovremeno uočiti prve simptome krize, kao i odlučno reagovati na pojavu tih simptoma. U tom smislu, uspješan menadžment u okviru svojih uobičajenih aktivnosti vrši permanentno praćenje i kontrolu poslovanja. Jedan od instrumenata menadžmenta koje stoje na raspolaganju u anticipiiranom upravljanju tom krizom, pored boniteta preduzeća i sistema ranog upozorenja, jeste i upravljanje rizicima.

Prije 90-tih godina prošlog stoljeća premalo pažnje se posvećivalo harmonizaciji prakse upravljanja rizicima na nivou preduzeća s osnovnim ciljem poslovanja preduzeća – povećanjem tržišne vrijednosti i bogatstva vlasnika. Ova pogreška u temeljnom shvaćanju funkcije upavljanjaj rizicima počela se ispravljati tokom 90-tih godina proškog stoljeća kada se počelo razmišljati jesu li odluke o upravljanju rizicima kompatibilne s poslovnom strategijom preduzeća. Na upravljanje rizicima počelo se gledati kao na strukturirani proces koji povezuje strategiju preduzeća, ljude, tehnologiju i znanje s ciljem vrednovanja i upravljanja rizicima kojima je preduzeće izloženo pri ostvarivanju svog temeljnog cilja.

Upravljanje rizicima može povećati vrijednost preduzeća smanjenjem očevikanih tokova finansijskih teškoća, smanjenjem mogućih konflikata između kreditora i vlasnika preduzeća, smanjenjem menadžerske averzije prema riziku, smanjenjem poreznih obaveza te smanjenjem mogućnosti propusštanja profitabilnih investicija osiguranjem dovoljne količine internih sredstava finansiranja. Značajan razvoj u finansijskoj i elektronskoj tehnologiji omogućio je stvaranje čitave palete proizvoda i tehnika namjenjenih upravljanju rizicima koji su kompatiblini sa ostvarenjem temeljnog cilja poslovanja preduzeća, odnosno povećanjem njegove vrijednosti.

Upravljanje rizikom (risk management) se definiše kao sistematski proces identifikacije i ocjene čistih rizika sa kojima se susreće organizacija ili individua, kao i proces selekcije i implementacije velikog broja odgovarajućih metoda i tehnika za sprečavanje ostvarivanja ovog rizika.1

Rizik je nepoželjan i neprijatan. Racionalna priroda čovjeka navodi da se nešto preduzme odnosno upravlja rizikom. U tu svrhu, mnoštvo autora i onih koji su zaduženi za tu funkciju u svojiim preduzećima na različite načine objašnjavaju šta oni konkretno podrazumjevaju pod pojmom upravljanje rizicima- rizik menadžment2. Razlike se odnose iskljuučivo na specificiranje rizika koji su u pojedinim slučajevima predmet upravljanja rizicima. U ovom radu osvrnut ćemo se samo na nekoliko različitih mišljenja, koji suštinski objašnjavaju jedan pojam.

1 KoČOVIC šuLEJIC STR 962 Pojmovi rizik menadzment i upravljanje rizicima koriste se kao sinonimi kroz cijeli ovaj rad.

Upravljanje rizikom znaci optimizaciju troškova rukovođenja rizikom na način pri kojem nikom neće biti oštećen. Upravljanje rizikom obuhvata poslovnu filozofiju, kulturu i klimu organizacije, kao i neke poslovne funkcije finansijske institucije. 3

Vaughn E. I T. Ističu da je upravljanje rizcima „naučno zasnovan pristup problemu čistih rizika sa kojima se susreću pojedinci i preduzeća.4 Upravljanje rizikom je centralni dio strateškog nivoa i korporativnog upravljanja bilo kojeg privrednog subjekta.5

Upravljanje rizicima može se opisati kao skup aktivnosti poduzetih s ciljem minimiziranja efekata koji imaju negativan učinak na poslovanje poduzeća. S obzirom da upravljanje rizicima ima određene troškove, minimiziranje negativnih efekata ne znači nužno i uklanjanje rizika u potpunosti. Na menadžmentu poduzeća je da donese odluku koji rizici su prihvatljivi i uz koju cijenu.

Aktivno upravljanje rizicima važan je dio moderne korporativne strategije, što je vidljivo iz podatka da su financijski direktori velikog broja poduzeća rangirali upravljanje rizicima kao jednu od njihovih najvažnijih poslovnih funkcija. Upravljanje rizicima je nauĉni pristup problemu bavljenja rizicima sa kojima se susreću pojedinci i preduzeća, te znaĉajan faktor ukupnog razvoja.

Upravljanje rizicima nešto je uže podruĉje nego što to sam izraz govori, jer se pojedinci i preduzeća susreću sa dosta širokim rasponom rizika od kojih su neki van dosega funkcije upravljanja. Upravljanje rizicima usmjereno je na dio ukupnih rizika i to one koji se klasifikuju kao ĉisti rizici. Kao je upravljanje rizikom vezano za upravljanje osiguranjem, trebali bismo razlučiti te dvije funkcije.6

Pojam "upravljanje rizicima" je širi od pojma upravljanje osiguranjem jer se bavi i rizicima od kojih se moţemo i od kojih se ne moţemo osigurati izborom odgovarajuĉih tehnika za upravljanje rizicima. Upravljanje osiguranjem podrazumjeva upotrebu tehnika osim osiguranja, na primjer unajmijivanje kao alternativu osiguranju, ali u najveĉem dijelu ograniĉeno je podruĉje onih rizika od kojih se moţemo osigurati. Upravljanje rizikom, prema tome, bavi se svim čistim rizicima, bez obzira da li se od njih možemo osigurati.

Ciljevi rizik menadzmenta

Važan dio funckije rizik menadžmenta u jednom preduzeću jeste jasno definisanje ciljeva upravljanja rizicima. Osnovni cilj svakako jeobezbjeđenje sigurnosti unatoč postojanju rizika i 3 Davidson F., „Managing Risk in Organisations – A Guide for Managers“, Jossey Bass, San Francisko, 2003, str.32-176.4 VV str 295 Peterson C., Lewis C., „Managerial Economics“, Fourth Edition, Prentice Hall Inc., New Yersey, 1999, str.468-482.6 VV str 29

mogućim gubicima. Ciljevi upravljanja rizikom su izuzetno važni,a oni se mogu podijeliti u dvije grupe:7

- Ciljevi prije gubitka (preloss objectives) i

- Ciljevi poslije gubitka (postloss objectives).

Ciljevi upravljanja rizikom prije gubitka

Utvrđivanje ciljeva upravljanja rizikom prije gubitka podrazumjeva da preduzeće odredi šta ono ustvari očekuje od svog programa upravljanja rizicima. Ciljevi upravljanja rizicima pruije gubitka su: 8

- Priprema za potencijalne gubitke na najekonomičniji način kroz analizu programa osiguranja i drugih tehnika za upravljanje rizicima

- Smanjenje zabrinutosti i straha vezanog za sve rizike i

- Praćenje propisa u pogledu zaštite od rizika.

Ekonomičnost, kao primatni cilj upravljanja rizicima prije gubitka, zahtjeva da se preduzeće pripremi na eventualni gubitak na najekonomičniji način. Ta priprema podrazumjeva analizu troškova programa sigurnosti, praćenje preije osiguranja, kao i troškove koji se vežu za razne modele upravljanaj rizikom i modele saniranja istih.

Drugi cilj upravljanja jeste smanjenje zabrinutosti i straha vezanog za sve rizike. Preduzeće je izloženo raznim vrstama rizika, tako da menadžeri koji upravljaju istim i ostali izvršni menadzeri mogu biti veoma zabrinuti i uplašeni. Pojedinci u preduzeću, zaduženi za donošenje odluka vezanih ua izloženost preduzeća određenim rizicima, mogu na različite načine da posmatraj8u rizike kojima je izloženo preduzeće. Shodno tome, pojedinim rizicima se pridaje veći značaj u odnosu na druge. Na primjer, oni mogu biti mnogo zabrinuti zbog prijetnje visokim odštetnim zahtjevom zbog neispravnosti proizvoda nego zbog mogućeg gubitka u slučaju manjeg požara.

Cilj upravljanja rizikom može da bude i zadovoljenje zakonskih obaveza, budući da upravo ti zakonski propisi mogu nalagati da se preduzeće osigura od odreženih rizika. Na pprimjer, država preko svojih zakonodavnih organa može zahtjevati od preduzeća: da postavi sigurnosne uređaje radi zaštite zaposlenih od povrede, da pažljivo odlaže otpad i štetne materijale ili da pravilno označava proizvode. Zadatak menadžera koji upravlja riizikom jeste da se preduzeće ponaša u skladu sa zakonskim propisima ili će, u protivnom , u slučaju kršenja propisa biti pokrenuti različiti vidovi kaznenih mjera.

Konačno, cilj upravljanja rizikom može da bude poslovanje preduzeća u skladu sa etičkim principima. Preduzeće može ostvariti značajne uštede u provođenju programa upravljanja rizikom na način da poduzme radnje koje nisu u skladu sa etičkim normama. Tako npr., neka fabrika može izbjeći ugradnju odgovarajućih filtera i drugih sistema za zaštitu okoline čime zagađuje vazduh i na taj način ugrožava zdravlje stanovništva čije je prebivalište u okolini.

7 Ostojić S., „osiguranje i upravljanje rizicima, Datastatus, beograd, 2007, str.113.8 Kozarević s., „Generalizacija modela za upravljanje konfliktima u životnom osiguranju, doktorska disertacija, Ekonomski fakultet, tuzla, 2004, str 68

Ciljevi upravljanja rizikom poslije gubitka

Menadzeri koji upravljaju rizikom imaju također jasne ciljeve pošto se gubitak dogodi, omogućivši na taj način da gubitak ne ostavi neželjene posljedice na ogranizaciju i/ili pojedinca. Od ciljeva poslije gubitka, najznačajniji su :9

- Opstanak nakon gubitka,

- Kontinuirano djelovanje i obezbjeđenje stlanih prihoda,

- Obezbjeđenje stalnog napredovanja i

- Minimiziranje posljedica koje gubitak ostavlja na ostale članove društva.

Svakako, najvazniji cilj poslije gubitka jeste opstanak preduzeća. Ovaj cilj podrazumjeva da preduzeće jos posluje neko vrijeme nakon pretrpljenog gubitka.

Drugi cilj je nastavak poslovanja. Za pojedina preduzeća od krucijalne je važnosti sposobnost da nastave poslovanje nakon gubitka. Priimjera radi, javna rpeudzeća moraju nastaviti da pružaju svoje usluge građanima. Banke, pekare, mljekare i drua preduzeća koja su na udaru konkurencije moraju nastaviti sa poslovanjem i nakon pretrpljenog gubitka. U protivnom, njihovi poslovi kao i njihova tržišna pozicija zauvjek će biti preuzeta od strane konkurenata.

Važan cilj upravljanja rizikom poslije gubitka jeste i obezbjeđenje stbilnosti prihoda. Prihodi koje preduzeće ostvaruje zadržavaju se ako ono nastavi da posluje. S druge strane, preduzeće može imati velike dodatne troškove da bi postiglo taj cilj (npr. otpočinjanje poslovanja na drugoj lokaciji), a očekivanih prihoda možda neće imati.

Naredni cilj upravljanja nakon gubika jeste neprekidan razvoj preudzeća. Preduzeće može ostvariti svoj rast i razvoj na način da konstantno uvodi nove proiizvode i na taj način je ispred svojih konkurenata, da osvaja nova tržišta i li ako preuume drugo preduzeće ili se pak spoji s njim. Zadatak menadzera zaduzenog za upravljanje rizikom jeste da prouci posljedice koje gubitak moze imati na sposobnost preduzeća da se dalje razvija.

Konačno, ciljevi socijalne odgovornosti se odnose na smanjenje posljedica koje će gubitak imati na pojedince i društvo u cjelini. Pojedini gubici mogu negativno uticati na zaposlene, dobavljače preduzeća, kreditore i društvou cjelini. Primjera radi, neki gubici mogu biti veoma veliki što uzrokuje bankrot preduzeća, te prestane sa poslovanjem, što može da izazove povećanje ekonomskog siromaštva na duži period u mjestu u kojem se nalazi preduzeće ukoliko se radi o manjem mjestu. Kao primjer mogu da posluže i gradovi u BiH, u kojima se zapošljavalo u pojedinim preduzećima i po nekoliko hiljada zaposlenih. Bankrotstvom tih preduzeća u tranzicionom periodu znatno su osiromašenni građani tih gradova ali to bankrotstvo je izazvalo i neke političke, a ne samo socijalne posljedice.

POSTUPAKuspješnost poslovanja je osnovni cilj poslovanja svakog preduzeća, pa odluku o tome kako se zaštititi , odnosno koje rizike osigurati a koje zadržati u vlastitom pokriću, odnosno koje mjere kontrole šteta

9 Safetova disertacija isto

poduzeti, može donijeti osoba koja djeluje u preduzeću ili ona koja ima potpuno saznanje o tehnološkom procesu i ostalim relevantnim elementima za ocjenu rizika.

Osnovni cilj upravljanja rizikom je očuvanje učinkovitosti djelovanja organizacije, tj. da budemo sigurni da nije spriječena u postizanju drugih ciljea zbog čistih rizika ili gubitaka koji proizilaze iz tih rizika.

Upravljanje rizicima je logički proces koji koriste firme i pojedinci kako bi se nosili sa njihovom izloženošću rizicima. S obzirom na prorodu posla osiguranja, upravljanje rizicima je nerazdvojivo od svih aktivnosti preduzeća.

Upravljanje rizicima je dinamički proces i može se definisati kao identifikacija, analiza i ekonomska kontrola onih rizik akoji prijete sredstvima ili onim kapacitetima koji donose zaradu. To je strategija planiranja izvora sredstava prije nastanka šteta, koje će služiti za njihovo pokriće kada nastanu. To je kontinuirani proces upravljanja mogućnošću naastanka štete.

U literaturi, upravljanje rizicima uopšte (bilo da je u pitanju finansijska institucija, preduzeće ili neka druga organizaciona forma) posmatra se kao proces koji involvira nekoliko sukcesivnih faza. Iako postoje različita shvatanja u pogledu faza ovog proces ( njihovog broja i obuhvata), mogu se izdvojiti sljedeće četiri ključne faze: 10

1.) Identifikacija rizika2.) Procjena (evaluacija) rizika3.) Izbor metode za upravljanje rizicima4.) Implementacija i procjena rezultata

Taj proces prikazan je i na slici X.

Slika X: Proces upravljanja rizicima

10 EMIRA

Identifikacija rizika

Prije nego što se bilo što može učiniti s rizicima s kojima se susreće preduzeće, mora ih se biti svjestan. Upravljač rizikom unutar preduzeća mora istražiti i otkriti kojim je rizicima izloženo njegovo preduzeće. Zbog razlika u postupcima i uvjetima u kojima se izvode istraživanja, teško je uopćeno govoriti o rizicima s kojima se određena organizacija susreće. Neki su rizici relativno očiti, dok postoje mnogi koji se teže uočavaju, i često se predvide.

Identifikacija rizika je osnovni elemenat proces upravljanja rizikom. Ako želimo da pravilno i učinkovito odredimo metodu pokrića rizika onda moramo tačno identifikovati izvor nastale štete i utvrditi njenu objektivnu veličinu. Identifikacija rizika podrazumjeva istraživanje izloženosti imovinskim rizicima, rizicima odgovornosti, rizicima gubitka prihoda, rizicima gubitka radne sposobnosti i sl. Za identifikaciju ovih rizika menadžeri imaju na raspolaganju brojne izvore, gdje ubrajamo finansijske izvještaje preduzeća, razne upitnike, intervju, razmjenu informacija sa drugim odjelima i vanjskim partnerima i sl.

Da bi se identifikacija rizika uspješno ostvarila, neophodno je da upravljač rizikom uvijek posjeduje dobre informacije o karakteru, uzrocima i oblicima ispoljavanja rizika, kao i načinima za njihovo izbjegavanje i eliminisanje. Uspješnost njene provedbe također zahtjeva obuhvatanje svih rizika kojima je izloženo jedno preduzeće, kao i prognoze eventualnih budućih rizika.

U postupku identifikacije potrebno je: 11

- Utvrditi prirodu rizika. To znači da je potrebno utvrditi radi li se o imovinskim rizicima, rizicima od odgovornosti ili pak osobnim rizicima, odnosno ako se radi o imovinskom riziku koji je njegov izvor npr. poplava

- Definisati rizik. Treba utvrditi radi li se npr. o poplavi poslovnog ili stambenog prostora, jer o tome ovisi veličina moguće štete.

- Sistematizirati uzroke i posljedice ostvarenog rizika. Potrebno je utvrditi koji je bio uzrok i koje su posljedice nastupa rizika, jesu li npr. uzroci poplave podzemne vode, pucanje cijeli ili visoke vode i sl., odnosno koje su posljedice poplave: je li došlo do korozije, truljenja, prekida struje, telefonskih linija ili nesto drugo.

Prema ranije utvrđenom, preduzeće može odrediti visinu štete i sredstva potrebna za njenu nadoknadu. u procesu identifikacije rizika sve potrebne informacije koje su potrebne pojedinom preduzeću mogu obezbjediti agenti, profesionalna udruženja, konsultanti za upravljanje rizicima i svi oni koji raspolažu saznanjima o obilježju rizika kojem je neko preduzeće izloženo.

Evaluacija

Nakon identifikacije rizika pristupa se njihovoj evaluaciji, odnosno vrednovanju potencijalnih gubitaka. Ova faza podrazumjeva utvrđivanje frekvencije javljanja gubitaka, odnosno vjerovatnoće

11 Andrijasevic str 12

njegovog nastupanja u određenom vremenskom periodu. 12 evaluacija podrazumjeva da se na bazi podataka o kretanjima šteta u prošlosti utvrđuju intenzitet i učestalost pojedinog rizika (provale, požara i sl.). na taj način može se utvrditi da mnoge štete, iako se ostvare, neće predstavljati veliki problem za preduzeće, jer bi i šteta,ako nastane, bila mala pa je stoga nije potrebno kontrolirati , za razliku od velikij i učestalih šteta. Stoga je svako preduzeće obavezno da ocijeni ulestalost i intenzitet štete , kao i maksimalnu štetu koja može nastati za svaki pojedinačni rizik. Stavljajući u odnos maksimalnu štetu i svoju ukupnu imovinu on ocjenjuje visinu mogućeg gubitka koji će pretrpjeti u slučaju nastupanja rizika. I dok će određena šteta za nekog predstavljati manji gubitak, za drugog će biti veći. Na osnovu tih veličina preduzeća i donose odluke o načinu pokrića određenog rizika. Zbog toga osiguranici rangiraju rizike i štete prema njihovom značenju. Štete koje mogu dovesti do propasti preduzeća svakako su važnije u programima upravljanja rizikom nego neke male štete.

Prilikom procjene ozbiljnosti potencijalnih gubitaka, posebnu pažnju treba posvetiti procjeni maksimalno mogućeg gubitka i maksimalno vjerovatnog gubitka. Maksimalno mogući gubitak je onaj koji nastaje samo u najgorem slučaju, dakle ne psotoji gubitak veći od tog. Tok je , na primjer, potpuno uništenje imovine. Međutim, ovaj gubitak i nije najvjerovatniji, tj. vjerovatnoća je da će imovina u slučaju ostvarenja štetnog događaja biti uništena maksimalno u iznosu od 30%. Dakle, u datim normalnim okolnostima, najvjerovatnije maksimalan iznos štete koji može nastati predstavlja maksimalan vjerovatni gubitak. Jednom kada se procijeni maksimalno mogući i maksimalno vjerovatni gubitak, menadžer rizhika može®azviti plan da njima upravlja.

Izbor metode za upravljanje rizcima

Nakon što se idek+ntifikuju i procijene rizici, naredni korak jeste izbor metode za upravljanje rizcima. Metode upravljanja rizikom mogu se podijeliti u 2 skupine: 13

a) Metode fizičke kontrole, kojima se smanjuje broj i veličina štete,a to su:a. Izbjegavanje rizikab. Smanjenje veličine rizika

b) Metode fiinansijske kontrole, kojima se osiguravaju sredstva za pokriće šteta, a to su:a. Zadržavanje rizikab. Transfer rizikac. Osiguranje.

Metode upravljanja rizikom prikazane su na sljedećoj slici.

Slika X: metode upravljanja rizikom

12 kozarevic13 Andrijasevic str15

Izvor: andrijasevic

Pri tome je potrebno izabrati jednu ili kombinaciju više metoda. Taj izbor uveliko ovisi i o raspoloživim srtedstvima za pokriće potencijalnih gubitaka. Ako se u prve dvije faze procesa upravljanjkaj rizicima došlo do pravih informacija onda se može očekivati da se izvrši i pravi izbor metode za upravljanje. Izbor mora biti zasnovan na procjeni pozitinih i negativnih efekata svake metode kao i raspoloživim resursima i karakteristikama rizika, odnosno potencijalnih gubitaka. 14

Impelementacija programa i procjena rezultata

Posljednja faza rizik menadžment procesa podrazumjeva implementaciju programa i kontrolu i procjenu njegove efikasnosti. Ova faza uključuje:15

1) Definisanje zadataka koji se trebaju obaviti2) Određivanje nosioca odgovornosti za obavljanje tih zadataka3) Utvrđivanje načina razmjene informacija o rizik menadžmentu4) Alociranje troškova implementacije programa5) Kontrola i procjena efikasnosti programa.

Ovim postupcima završava se cjelokupan rizik menadžment proces. Kontrola koja ima rutinski karakter, nekada može rezultirati značajnim modifikacijama i promjenama programa, što može rezultirati dovođenjem rizik menadžera na početak novog rizik menadžment procesa.

14 Kozarevic 2,915 Kozarevic 5.41