CUS2001!1!10 Kovacic Bosancica Ili Hrvatska Cirilica

5/8/2018 CUS2001!1!10 Kovacic Bosancica Ili Hrvatska Cirilica - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/cus2001110-kovacic-bosancica-ili-hrvatska-cirilica 1/6

Bosančica i l i hrvatska ćir i l ica

B e n e d i k t a Z e l i ć - B u ć a n , Bosančica ili hrvatska ćirilica usrednjoj Dalmaciji, n o v o p r o š i r en o i zd an j e , i zd ao D r žav n ia r h i v u S p l i t u , k o m p j u t o r s k i s l o g R e d a k , S p li t 2 0 0 0 . , 1 -1 3 5s t r . + 4 l i s t a s t ab l ama .

Knjiga profesorice Benedikte Zelić-Bućana koja se nedavnopojavila u drugom izdanju, namijenjena je poglavito onima koji sebave pomoćnom povijesnom znanošću nazvanom paleograf i ja , i tonjezinom granom zvanom slavenska paleograf i ja . Ona će, međutim,

osim vrlo uskom krugu s tručnjaka te vrs te i tek nešto brojni jemkrugu povjesničara i arhivista koji u svojim istraživanjima ili us tručnom radu nailaze na povijesna vrela pisana t im za nas danas ,moglo bi se reći, egzotičnim pismom, dobro doći svima koji žele boljeupoznati razvoj i oblike toga posebnog tipa ćiriličnog pisma. Naposeće biti korisno onima koji žele potanje upoznati pojavu, razvojni put iraspros t ran jenos t toga p isma na području s rednje Dalmaci je .

Danas , u er i modernih sredstava komuniciranja, pa i znanstvenog, eri Interneta, sve manje se, kažu, čitaju knjige pa i one

namijenjene najširem krugu čitatelja. Stoga će se možda čak imnogim ljudima "iz kulture" činjenica da je ovo drugo izdanje takousko specijaliziranog djela činiti nevjerojatnom. Doista, kad bi ta

112



Crkva u svijetu 36 (200 1), br . 1, str . 107-11 7

s tara pismena zanimala samo r i jetke s tručnjake specijal is te za takvapitanja, imali bismo na raspolaganju još dovoljno pr imjeraka prvogizdanja toga djela, bez obzira na njegovu nisku nakladu, a ono je većodavno iscrpljeno. Ovo drugo izdanje plod je, dakako, najprijedodatnoga autorskog truda gospođe Zelić-Bučan, zat im brige i t ruda

izdavača i t iskara, ali svakako i zanimanja za to djelo u širemu kruguljubitel ja naše hrvatske kulturne bašt ine, osobito baš onih s područjasred nje Dalmacije, gdje je to pism o, usu dio bih se reći, najintenzivnijei najdu že bilo u redovitoj u po treb i, zbog čega je s toga pod ruč ja isačuvano mnoštvo spisa napisanih nj ime t i jekom više od pet s tol jeća imnogo natp isa .

Autorica u svojim "Uvodnim nap om ena m a" precizira n a š to se uovom slučaju odnosi pojam "srednja Dalmacija". To nije samo srednjidio dan ašn je D almacije nego on uključuje i da na šnju sjevernuDalmaciju, t j . odnosi se na sredinu Dalmacije kakva je i kolika je tapokrajina bila dok se nalazila pod vlašću Mletačke Republike uvrijeme njezina pada (1797.), pa i poslije sve dok nije u počecimadruge austrijske uprave bečki dvor od nje odcijepio tzv. kvarnerskeotoke. Takav geografski pojam za naše današnje poimanje zvučinekako odveć umjetno, al i kad je r i ječ o uporabi toga pisma uDalmaciji zaista je bilo potrebno uključiti i grad Zadar s područjemda naš nje sjeverne Dalm acije. Razlog je tom u ponajprije činjenica d a

se u Zadru sada čuvaju mnogi sp is i napisani bosančicom u raznimdijelovima te pokraj ine, a naknadno su, u doba austr i jske vladavine,pren ese ni u neka dašn ji s redišn ji arhiv za Dalmaciju, š to je nasl i jediodanašnji zadarski Državni arhiv. Osim toga, t reba vodit i računa i otomu da se i u zadarskom kraju, kako naglašava autor ica, t impismom pisa lo , iako neusporedivo manje nego na pros toru sadašnjesrednje Dalmacije, između rijeka Krke i Neretve. Listajući malo starem at ične knjige p isane bosančico m iz nekih župa s područja zad arsk ei š ibenske biskupije, npr . župe Vrpolje kod Šibenika, us tanovio sam

da su ti bo san ičk i up isi uglav nom pov ezani s djelovanjem poje dinihglagoljaša posuđenih iz spl i tske nadbiskupije u dotičnim tamošnjimžupama, dok su zadarski glagoljaš i tada svoje upise unosi l iglagoljicom.

Ne može danas biti nikakve dvojbe o tomu da su glavni nositeljite vrste pismenosti u ovako shvaćenoj Dalmaciji bili svećeniciglagoljaš i s tare spl i tske nadbiskupije i bivše makarske biskupije ifranjevci Provincije presv. Otkupitelja (do g. 1735. Bosanske provincije). Najviše su i najduže uz to pismo bili vezani upravo glagoljašispomenute spl i tske nadbiskupije. Franjevci su, naime, a s l ično i oniglagoljaši makarske biskupije koji su u drugoj polovici 18. st .školovani kod orator i janca don Frane Franića u Brel ima, u pisanju

113



Prikazi i osvri

hrvatskih tekstova službene i neslužbene naravi, već u drugoj polovici18. st. počeli prelaziti na latinicu, sve rjeđe se služeći bosančicom. Otoj sve izraženijoj tendenciji napuštanja bosančice među franjevcimaspomenute provincije svjedoče upravo naredbe koje je njihovaredovnička uprava u to doba u nekoliko navrata donosila , da nj ihovi

kandidati prije ulaska u novicijat moraju naučiti pisati i t im starimhrvatskim pismom, koje autor ica na više mjesta spominje. Pokazalose, međutim, u praksi daje taj proces prelaska na lat inicu u nj ihovimredovima bio nezaustavlj iv .

Autorica spominje pojedinačne slučajeve pisanja latinicom im eđ u glagoljašima, pa i poljičkim, ali to je do vrem en a tzv. drugeaustrijske uprave u Dalmaciji zaista bila rijetkost. Oni, a i seljaci kojisu od njih učili pisati, ostali su sve do oko g. 1830. gotovo isključivovezani uz njima najomiljenije pismo, koje su u ono doba nazivaliizrazom "pismo arvacko", kako su ga, uostalom, zvali i učeni SplićaniMarulićeva humanističkog kruga u 16. st . (usp. Kaletićev izraz: "ujedne knjige s tare pisane hrvatskim pismom", koji je naveden u ovojknjizi) . Njihovu navezanost na to pismo izrazio je možda najočitijeglagoljaš don Ilija Jurčević iz Duvna, školovan u glagoljaškomsjemeništu u Priku, a poslije, kao i drugi glagoljaši s područjaondašnjega apostolskog vikari jata za tursku Bosnu, osobito povezans m ak ar skin i ka no nik om Ivanom Pavlovićem Lučićem, njihovim

prijateljem i zaštitnikom, napominjući mu g. 1808. pri kraju svojegapisma: "Kad mi pišete, ako je moguće, pišite slovima arvackim."Autorica s prav om naglašava da je spom enu toj pr ivrženosti

glagoljaša iz splitske nadbiskupije toj njihovoj višestoljetnoj pisarskojtradici j i naj teži udarac zadan ukidanjem sjemeniš ta u Priku g. 1821 . ,kao i is tovremenim zahtjevom austrijskih vlasti da se župnici uvođenju m atičnih knjiga s luže lat inicom i nap oko n otvaranjem pučk ihškola u selima tijekom druge polovice 19. i prvih desetljeća 20. st . ukojima se učila latinica i samo novija ćirilica istočne varijante.

S obzirom na franjevce spomenute provincije autorica u nekoliko navrata naglašava činjenicu da su oni u većini, osim hrvatskoga,dobro poznavali jezike latinski i talijanski, a onda i latiničko pismo, aipak u pisanju hrvatskih tekstova sve do sredine 18. st . gotovoisključivo rabili bosančicu, dok glagoljaši nisu znali te druge jezike,pa su stoga kao gotovo bili prisiljeni pisati bosančicom. Iz toganaglašavanja netko bi ipak mogao izvesti krivi zaključak, daglagoljašima latinica nije bila uopće poznata, što niti ona tvrdi niti bi

odgovaralo činjeničnom stanju. Istina je da do otvaranja Privremenoga glagoljaškog s jemeniš ta za pokraj inu Dalmaciju u Zadrugotovo nijedan od njih nije učio latinski i talijanski, nego su, kakoprije sjemeništa u Priku, tako i u vrijeme njegova djelovanja, morali

114



Crkva u svijetu 36 (2001), br. 1, str. 107-117

uz hrvatski uči t i još samo s taroslavenski , u skladu s načelom koje jes lužbeno izrazio nadbiskup Stjepan Cosmi u naredbama svoje s inodeiz g. 1688.: "Što je za svećenike latinskoga obrednog jezika latinski,to je za one slavenskoga obrednoga jezika (ilirskoga) staroslavenski(ilirski) ." Međutim, s obzirom na poznavanje različitih pisama,

glagoljaši su uz svoje najomiljenije pismo bosančicu morali dobropoznavati slova još dvaju pisama, jer su svakodnevno čitali iz knjigapisanih glagoljicom (misal i brevijar) i latinicom (Ritual rimski i tzv.šćavet i l i , po sadašnju, lekcionar), dakle u usporedbi s franjevcimapoznavali su jedno pismo više: glagoljicu. Naglašavam da su slovasvih tih tr iju pisama znali ne samo čitati nego i pisati , ako je to baštrebalo, kao što i oni od nas koji poznaju sva tri ta pisma mogu njimai pisati, ali mi danas glagoljicu i bosančicu sa stanovitim većim ilimanjim naporom, a ne s lakoćom kao lat inicu, dakle upravo obratno

nego stari srednjodalmatinski glagoljaši. Svoje poznavanje latiničkogapisma oni su dokazali kad su od g. 1825. po naredbi državnih vlas t ipočeli latinicom voditi tzv. tabelarne matične knjige, zapravo već od1817 . , kad su, također po naredbi vlasti , počeli s lati tromjesečnaizvješća o matičnim upisima, tzv. parice. Latinička su s lova odmahdosta dobro oblikovali, ali ih u riječima nisu međusobno povezivalinego ih, kao i u bosančici, pisali odjelito, a potpisivali su ta svojaizvješća u najvećem broju slučajeva i dalje bosančicom, jer im je toipak b i lo dopuš teno .

Spominjem ovdje da sam t i jekom godine 2000. imao pri l ikusredit i obitel jski arhiv potomaka pok. Št ipana Tomasovića (1856.-1928.) iz moga rodnog mjesta Kučića kod Omiša. U tom arhivu imas to t in jak dokumenata , ug lavnom kupoprodajn ih ugovora dat i ran ihod konca 18. st. do g. 1868. Pisani su do g. 1830. gotovo isključivobosančicom, kojom su se potpisivali i svjedoci, inače odreda domaćipismeni seljaci, a od g. 1830. sve je bilo pisano gotovo isključivolatinicom, osim što su se stariji svjedoci sve do konca toga razdoblja i

dal je potpis ival i bosančicom, a mlađi lat inicom.Ta prekretnica ipak ni je značila potpuni prekid s tare pisarske

tradici je . Autorica s pravom naglašava " iznimnu upotrebu" bosančice,š to znači povrem enu, tu i tam o, u tadašnjoj spl i tsko-m akarsko jbiskupiji i u 2. polovici 19. i čak na početku 20. st . Dodali bismo daje u nekim seoskim sredinama to pismo bilo tol iko ži lavo uvri ježenoda su ga onako uz domaće ognjište naučili te dobro poznavali i nekidaroviti pojedinci sve donedavno, npr. pred manje od deset godinapreminula Matuka Mandalinic iz Koštanja, ponikla iz s tare polj ickeobitelji Gojsalić (1903.-1993.).

Spomenuto prvo izdanje ovoga djela bilo je objavljeno u vrloskromnoj opremi nama već pr i l ično davne 1961. godine kao pr i log 3.

115



Prikazi i osvri

svesku časopisa "Izdanje Historijskog arhiva Split" . Tekst skupa sasažetkom na njemačkom jeziku iznosio je 32 s tranice, al i su zatofaksimil i raznih do ku m en ata pisan ih bosančicom zauzimali još tol ikostranica. Autorica se poslije toga izdanja nastavila baviti bosančicom ipisat i o njoj, pa nije čudno što je ta, izrazimo se tako, manja knjižica

narasla, evo, u pravu knjigu, s dvostruko više stranica, izvanrednolijepo opremljenu. Ne radi se samo o njezinu lijepom izgledu nego je is obzirom na znanstveni aparat u bi l ješkama i s obzirom nabibliografiju ovo novo izdanje mnogo bogatije. Ovaj put je svakidok um ent do nesen u faks imi lu i pop raćen la t in ičkom t ranskr ipci jomcijeloga teksta, što ima veliku praktičnu važnost, jer mnogima kojižele naučiti to pismo pa onda čitati njima zanimljive dokumente ovaknjiga može poslužiti kao svojevrsna početnica, odnosno najboljepomagalo za upoznavanje svih oblika toga pisma koje susrećemo na

širokom području srednje Dalmacije. Stanovita ponavljanja u njoj,više pu ta neizbježna u djelima ove vrste - u nekim slučajevima, ka onp r . u navođenju M ošinova mišl jenja n a s tr . I l i opet 44, čini m i se,moglo ih se i bilo je bolje izbjeći - zacijelo ne će čitateljima biti nekostvarno opterećenje.

Osvrnuo bih se još sasvim kratko na pitanje naziva "bosančica" okojemu se u knjizi opširnije govori. Slažem se s autoricom kad tvrdida sam po sebi ni je adekvatan ukoliko svojom zvučnošću upućuje

samo na jedan dio, t j . bosanski , inače vel ikog područja na kojemu setaj t ip pisma razvio i dugo bio u porabi. Međutim, kad već neki takavterminus tehnicus uđe u opću uporabu, on dobije specifičnoznačenje, koje više nije vezano uz samu etimologiju, nego znači onošto ljudi njim hoće reći u svoj širini samoga pojma, jer r iječi su, kakose to općenito kaže, dogovoreni znakovi za pojedine pojmove. Sličnoje i s nekim po sebi neadekvatnim nazivima za t ipove lat inskogapisma uhodanim u lat inskoj paleograf i j i , npr . nazivom beneventanskop i s mo {scriptura beneventana), koji po svojoj etimologiji upućuje na

pokrajinu Benevent u Italij i , iako se to pismo jednako razvijalo iupotrebljavalo u svoje doba na mnogo š irem području, pa tako i vr loobilno u srednjovjekovnim pisarnicama dalmatinskih gradova, poriječima danas najpoznatije specijalistkinje za taj t ip pisma gospođeBrown s Instituta za srednjovjekovne studije u Torontu, osobito uonima splitskoj i trogirskoj. Problematičan je na svoj način i nazivmerov inško p i smo {scriptura merovingica), koji se oslanja na imefranačke dinastije iz koje nijedan vladar nije bio pismen niti jepokazivao kakvo zanimanje za kulturu knjige, za razliku od Karla

Velikoga - da i njega spomenemo o 1200. obljetnici krunidbecarskom krunom - koji je također bio nepismen, al i l jubitel j kulture,poticatel j i podupiratel j tzv. karolinške kulturne renesanse, po

116



Crkva u svijetu 36 (2001). br, 1, str. 107-117

kojemu se naziva vrlo lijepi i čitki tip latinice [scriptura carolina),kojom se najčešće pisalo u cijeloj Europi, ne samo u njegovo dobanego i duboko u razvijeni srednji vijek, a u biti i opet od vremenahumanis ta do naš ih dana, jer tzv . humanis t ika samo je podvrs takaroline. Unatoč tim činjenicama u paleografskoj znanosti već

općenito prihvaćeni nazivi trajno ostaju, jer stručnjacima je jasno štoznače, a os tal ima ionako treba tumačit i . Stoga ni autor ica, ni je protivnaziva bosančica, iako ga s pravom relativizira, potanje određuje itum ači uz po m oć dru gih naziva koji se s njim u većoj ili ma njoj mjeriznačenjski poklapaju.

Rekao bih još na samom svršetku ovoga osvrta da autor ica spravom brani posebnost toga t ipa ćir i l ičnog pisma pred pokušajimaprozirno poli t ički obojenima da mu se s i lom nametne pr idjev"srpski" , š to na svoj način podupiru i s hrvatske s trane neki

pojedinci skučena i isključiva duhovnog obzorja, pa upravo stoganepomirljivi protivnici "ćirilice", kao da pisma koja su sredstvakulturne komunikacije , čak kad su i potpuno is toga t ipa, ne bipripadala svim narodima koji su se njima u svojoj povijesti s lužili i l ise i sada s luže, odnosno kao da bi l jude i narode baš moralarazdvajat i i suprots tavljat i . Jasno je da to š to je hrvatska kulturnapovijest obilježena u isto vrijeme glagoljizmom i latinizmom,višejezičnošću i t ropismenoscu ni je nedostatak, nego baš njezinobogats tvo, povezano doduše sa s tanovit im r izicima i opasnost ima, al iipak takvo da bi nam na njemu mnogi veći narodi mogli zavidjeti .

Slavko Kovačić

117

Documents

CUS2001!1!10 Kovacic Bosancica Ili Hrvatska Cirilica