1. Definicija i pojam menadžmenta i menadžera

Menadžment je proces oblikovanja i održavanja okruženja u kojemu pojedinci, radeći

zajedno u grupama ostvaruju odabrane ciljeve. To je zapravo proces postizanja željenih

rezultata kroz efikasno korištenje ljudskih i materijalnih resursa.

Hrvatska riječ menadžment, kao prevedenica engleske riječi management, se u najširem

društvenom smislu, može poistovjetiti s pojmom procesa i koordinacije efikasno korištenih

ljudskih i materijalnih resursa, kako bi se postigli određeni ciljevi.

Menadžment je vrlo složen pojam te ga je moguće promatrati i definirati s različitih

aspekata, kao što su menadžment kao poslovni proces, kao nosioci određenih funkcija u

poduzeću, menadžment kao vještina, kao znanstvena disciplina, profesija ili funkcija u

poduzeću.

Najveći broj autora prihvatio je “procesni” pristup definiranja menadžmenta iz kojeg

proizlazi definicija “Menadžment je proces oblikovanja i održavanja okruženja u kojem

pojedinci, radeći zajedno u skupinama, efikasno ostvaruju odabrane ciljeve”.1

Zaokret u razvoju znanosti o menadžmentu napravio je Peter Drucker2 koji je definirao

menadžment polazeći od ciljeva: "Menadžment je proces rada s drugim ljudima, kojima se

ostvaruju organizacijski ciljevi, u promjenjivoj sredini, uz efikasnu upotrebu ograničenih

resursa". Na taj se način menadžment poistovjećuje s resursom, odnosno znanjima i

vještinama, čiji se rezultati prepoznaju na tržištu.

Godine 1978. Atchison i Hill su definirali menadžment kao proces donošenja odluka

usmjerenih na ostvarivanje ciljeva, pri čemu menadžeri upotrebljavaju svoje vještine u

donošenju odluka sa svrhom komuniciranja, utjecanja i vođenja drugih prema postizanju

ciljeva.

1 H. Weihrich i H. Koontz: “Menedžment”, 11. izdanje, Mate d.o.o, Zagreb, 1998., str. 4.2 Peter Ducker (1909-2005), američki menadžer, savjetnik, profesor, autor.

Iz navedenih definicija menadžmenta proizlaze neke bitne karakteristike menadžmenta, a

to su:

1. Rad s drugima i pomoću drugih

– operativne zadatke ne obavlja neposredno menadžment, već to čini s drugima I pomoću

drugih koji su nositelji pojedinačnih zadataka.

2.Ciljevi poduzeća

– poduzeće egzistira da bi ostvarilo određene ciljeve koji uvijek zahtijevaju zajedničku ili

kolektivnu akciju. determiniraju svrhu poduzeća i njegov smjer. Oni su mjerilo uspješnosti

menadžmenta s obzirom da se ex post komparira ostvareno i zadano.

3.Efikasnost nasuprot efektivnosti

– menadžment je odgovoran za ravnotežu između efektivnosti i efikasnosti. U tom se

smislu efikasnost definira kao odnos inputa i output, a efektivnost kao veličina outouta

koju menadžment mora ostvariti.

4.Ograničeni resursi

– resursi koji se rabe kao inputi u procesu proizvodnje nisu neograničeni, već im prijeti

iscrpljenje. Stoga je nužno da se s njima postupa racionalno. Međutim, kada to i ne bi bilo

tako,potreba racionalne uporabe raspoloživih resursa determinirana je visinom cijene

outputa.

5. Promjenjiva okolina

okolina poduzeća puna je promjena koje su sve raznovrsnije, brojnije i dinamičnije, pa

okolina poduzeća postaje složena, heterogena, dinamična i neizvjesna.

U tom se kontekstu menadžmentu postavljaju dva osnovna zadatka: 1. Pripremiti se za

nastupajuće promjene, 2. Prilagoditi se nastalim promjenama.

Da bi se pripremio za nastupajuće promjene menadžment najprije mora identificirati

karakter i segmente okoline u kojoj poduzeće egzistira kako bi potom mogao odrediti

primjerenu strategiju djelovanja prema toj okolini.

Menadžment ne izvršava neposredno operativne zadatke poslovanja poduzeća već se u

tome oslanja na druge zaposlenike koji su nosioci pojedinačnih zadataka. Menadžment

osigurava tzv. logističku podršku kako bi se stvorili uvjeti za efektivnu i efikasnu upotrebu

drugih u svrhu ostvarivanja ciljeva poduzeća što uvijek zahtjeva kolektivnu akciju koja

pretpostavlja menadžment. Ciljevi određuju svrhu, smjer i akcije menadžmenta, a

ostvarenost ciljeva ukazuje upravo na razinu uspješnosti menadžmenta.

Efikasnost se ovdje shvaća kao odnos uloženog i ostvarenog, dok efektivnost

podrazumijeva veličinu profita kojeg je potrebno ostvariti. Za njihovu ravnotežu je

odgovoran menadžment.

Temeljne funkcije menadžmenta su:

1. Planiranje – sadrži dijagnozu poslovnog položaja poduzeća, određivanje pravca

djelovanja, ciljeve koje na tom putu treba ostvariti, strategiju koju treba izabrati za

ostvarivanje tih ciljeva te menadžersko odlučivanje u svim tim fazama. Planiranje

se pojavljuje kao metoda premošćivanja jaza između onoga gdje se poduzeće nalazi

i onoga gdje se u budućnosti želi naći.

2. Organiziranje – menadžmentu se postavlja zadaća izbora adekvatne organizacijske

strukture, sustava upravljanja i ekonomskih odnosa u poduzeću.

3. Kadroviranje - je usmjereno na materijalizaciju organizacije poduzeća. Zadaća je

kadroviranja dijeliti te uloge konkretnim ljudima koji će ih najbolje obavljati. To se

ostvaruje identifikacijom raspoloživih kadrova, regrutiranjem novih kadrova,

selekcijom i profesionalnom orijentacijom, promocijom, planiranjem karijere,

kompenzacijama te osposobljavanjem i usavršavanjem.

4. Vođenje - znači fazu menadžmenta u kojoj je potrebno da se svi akteri procesa rada

usmjere prema željenom cilju.

5. Kontroliranje – označuje postupak mjerenja ostvarivanja izabranih ciljeva i

poduzimanje korektivnih akcija da se ti ciljevi ostvare. Mjerenje ostvarivanja

ciljeva provodi se na osnovi praćenja odstupanja od planova.

Menadžer je osoba koja alocira ljudske i materijalne resurse te usmjeruje operacije u

poduzeću. Menadžer planira budućnost i pokušava odrediti najefikasniji put ostvarenja

ciljeva. U obavljanju tih funkcija svi se menadžeri postavljaju prema izazovima.

Moraju pronaći put da motiviraju zaposlene i da povećaju ukupnu efektivnost,efikasnost i

proizvodnost svoje kompanije.

Također, moraju prihvatiti odgovornosti za utjecaj na društvo. Menadžer je osoba koja

ostvaruje svoje zadaće radeći uz pomoć drugih ljudi i to onih nad kojima ima direktnu

kompetenciju (njegovi podređeni) i onih nad kojima nema direktnu kompetenciju (npr.

Štabni specijalisti).

Menadžeri rade na ključnim upravljačkim i izvršnim položajima u privatnim i državnim

proizvodnim i uslužnim poduzećima, u kojima kreiraju i provode poslovnu politiku. U

pravilu su rukovodioci vitalnih službi poduzeća, u koje se ubrajaju proizvodnja, prodaja i

nabava, služba računovodstva i financija, kadrovska služba te služba istraživanja i razvoja.

 Menadžeri organiziraju i koordiniraju izvršenje radnih zadataka, nadgledaju njihovo

provođenje i motiviraju zaposlene. Tim aktivnostima oni nastoje udovoljiti ciljevima

organizacije: održati i povećati proizvodnost i dobit, zadovoljiti promjenjive i sve

specifičnije potrebe kupaca, uvesti tehnološke promjene u radni proces. Zbog organizacije

izvršenja radnih zadataka menadžeri planiraju rad službi kojima upravljaju u skladu s

definiranom strategijom poslovanja. Predlažu godišnje i mjesečne planove rada u kojima

predviđaju potrebne aktivnosti i resurse.

Da bi koordinirali i provodili nadzor nad izvršenjem radnih zadataka, menadžeri

formuliraju pravila koja se odnose na odgovornosti i nadležnosti, mehanizme kontrole i

razmjenu informacija. Pojave li se problemi, menadžeri ih nastoje riješiti i s tim ciljem

razvijaju timove ili mreže stručnjaka različitih profila unutar i izvan organizacije.

Menadžeri odgovaraju za zakonitost poslovanja povjerenih im službi, stoga kontinuirano

prate zakonske propise s područja svojih odgovornosti. Motiviranje zaposlenih menadžeri

postižu tako da jasno izražavaju suradnicima i podređenima svoje zahtjeve i daju im

povratne informacije. Pritom izražavaju svoju viziju organizacijskih ciljeva na razumljiv

način i potiču zaposlene da tu viziju slijede, iskazujući poštovanje i povjerenje njihovim

naporima.

 

Budući da poslovanje na svjetskom tržištu postaje vrlo složeno, natjecateljsko i

nepredvidljivo, posao menadžera sve se više usmjeruje prema strateškom upravljanju,

poduzetništvu i integrativnom upravljanju. Strateško upravljanje pod-razumijeva da

menadžer uočava ključne trendove razvoja tehnologije i njima prilagođuje poslovnu i

razvojnu politiku poduzeća. Zbog težnje prema decentralizaciji velikih inertnih poduzeća i

razvijanju poslovanja autonomnih profitnih centara, menadžeri nalik poduzetnicima

preuzimaju nove rizike i razvijaju nove načine za rješavanje problema, primjenjujući

inovacije. Integrativnom upravljanju menadžeri se približuju integrirajući stručna znanja

koja primjenjuju da bi kreirali proizvode i usluge najbliže potrebama potrošača, čime

poduzeće stječe prednosti na tržištu. Na primjer, komercijalni stručnjaci trebaju biti i

tehnički obrazovani ukoliko žele prodavati proizvod visoke tehnologije.

U klasičnom pristupu Robert Katz definira tri vrste sposobnosti, odnosno vještina

potrebnih uspješnim menadžerima3:

1. tehničke vještine se odnose na specijalizirana znanja i analitičke sposobnosti u

izvršavanju i realiziranju određenih poslovnih metoda, procesa i postupaka, a

podrazumijevaju dobro poznavanje posla i problema koji su obuhvaćeni djelokrugom rada

menadžera;

2. socijalne vještine ili sposobnost rada s ljudima podrazumijevaju uspješno

komuniciranje, motiviranje i vođenje pojedinaca i grupa, izgradnju odnosa suradnje i

timskog rada, stvaranje atmosfere suradnje i sigurnosti, slobode razmišljanja i sl.;

3.konceptualne vještine ili sposobnost shvaćanja podrazumijevaju vještinu sagledavanja

“velike slike”, odnosno poduzeća kao cjeline, visoke međuzavisnosti različitih funkcija i

aktivnosti unutar njega, te utjecaj promjena nastalih u jednoj na ostale organizacijske

jedinice (ovo obuhvaća i sagledavanje povezanosti organizacije s užom i širom okolinom).

3 H. Weihrich i H. Koontz: “Menedžment”, MATE d.o.o., Zagreb, 1994., str. 6.

Za menadžere je važna sposobnost analitičkog mišljenja i brzog zaključivanja. U

odsutnosti potrebnih informacija, sposobnost intuitivnog i kreativnog mišljenja povećava

vjerojatnost da će menadžer donijeti odluku primjerenu situaciji. Od njih se očekuje da

imaju razvijenu sposobnost jasnog i uvjerljivog izražavanja ideja, planova i prijedloga u

pisanom i govornom obliku. Samoinicijativa, sistematičnost i sposobnost racionalne

organizacije raspoloživog vremena te sklonost suradnji i timskom radu važne su

pretpostavke radne uspješnosti.

Menadžere treba krasiti postavljanje visokih ciljeva samima sebi, suradnicima i

organizaciji te nezadovoljstvo prosječnim učinkom. Upornost, samopouzdanje i osjećaj

kontrole nad onim što čine, ali uz objektivan odnos prema sebi, odnosno uz priznavanje

vlastitih mogućnosti i ograničenja, održavaju njihov radni učinak na visini. Sklonost

humoru te optimizam i polet kao osobine ličnosti olakšavaju menadžerov posao i čine ga

manje stresnim. Poznavanje više svjetskih jezika i široka opća naobrazba pomaže im u

poslovanju na svjetskom tržištu, na kojemu se susreću poduzeća raznolika po

organizacijskoj kulturi i načinima poslovanja.

Menadžeri/vođe/lideri formiraju pravce, usmjeravaju ljude sukladno filozofiji tj. misiji

organizacije/tvrtke, motiviraju i inspiriraju te donose pozitivne ponekad i dramatične

promjene. Ponašanje menadžera ima velik utjecaj na ponašanje vođenih/zaposlenika jer oni

promatraju ponašanje svog vođe. Ponašanje lidera, dakle, vrši značajan utjecaj na

uspješnost i doprinose zaposlenika.

Biti dobar vođa znači imati samopouzdanja, samopoštovanja ali i poštovanja prema drugim

ljudima. Poštovati druge ljude, saslušati njihove sugestije i mišljenja, uzeti u obzir tuđe

stavove i ideje znači zadobivati njihovu lojalnost i povjerenje. A to su temelji svakog

dobrog menadžera. Kvalitetan menadžer će kombinirati više stilova vodstva te preuzeti

glavnu ulogu tek ako pravilno i pravično koristi svoja ovlaštenja.

Menadžeri motiviraju svoju grupu, a donošenjem odgovarajućih odluka otkrivaju u

pojedincu njegove kvalitete i potencijale te na taj način kreiraju nove, kreativne putove uz

suradnju cijele grupe za postizanje odgovarajućih ciljeva, vizija, misija….