Mehmed Džemaludin Čaušević

Student:Jusuf Bačvić

Mehmed Džemaludin Čaušević bio je reis-ul-ulema u Bosni i Hercegovini u burnom

vremenu, možemo reći da je bosanski reformator, prosvjetitelj i vjerski lider muslimana u

teškim vremenima. Pokrenuo je i aktivirao izučavanja modernih nauka među muslimanima u

Bosni te je lično mnogo doprinio u razvoju nauke i bosanskog jezika. Tokom svog

reformatorskog rada nailazit će na otpor pojedinih slojeva stanovništva, ali neće pokleknuti

pred njima. Možemo reći da predstavlja značajnu ličnost za muslimane u tom periodu,

zauzimajući se za njih stavljao je sebe u neposrednu opasnost. Svoju veličinu i humanost

pokazao je kada početkom Prvog svijetskog rata staje u obranu srpskog naroda u Bosni. U

ovom radu upoznat će mo se sa životom i djelom Džemaludina Čauševića.

***

Mehmed Džemaludin Čaušević rođen 28.XII.1870. u selu Arapuša kod Bosanske

Krupe, predstavlja krupnu figuru ne samo islamskog svijeta u Bosni i Hercegovini na

prijelazu XIX u XX stoljeće, već ukupne bosanske povijesti, kulture i politike. Čaušević je

bosanski velikan po mnogo čemu, po dubini i širini svoga obrazovanja, vremenu u kojem se

pojavio, slobodi s kojom je izricao svoje stavove, markantnosti svoje pojave, kao i po „gardu“

koji je znao zauzeti kad god je bilo potrebno da brani svoje stavove u koje je čvrsto vjerovao

da su pravi, pravovremeni, te time i islamski.1 Otac mu je bio ugledni Ali-efendija omiljen

među krajišnicima koji su ga zvali Ali-hodža. On mu je bio i prvi učitelj. Nakon što je završio

mekteb i osnovnu školu, upisao se u Bihaćku medresu gdje naukovanje nastavlja pred

bihaćkim muftijom Ahmed-Sabit efendijom Ribićem, a sa 17. navršenih godina otišao je u

Istanbul na školovanje pred slavnim profesorom Salih efendi Tokatlijom. Po nagovoru svoga

profesora Ismaila efendije Manastirlije, upisao je pravni fakultet u Istanbulu (Mekteb-hukuk).

U Istanbul je zadivio mnoge učenjake svojim intelektom i bistrinom. Za vrijeme boravka u

Istanbulu tokom ramazana putovao je diljem Osmanskog carstva. Na tim putovanjima

upoznao je mnoge značajne ličnosti i običaje koji su bili zastupljeni kod ondašnjih

muslimana.

1 Enes Karić, Mehmed Džemaludin Čaušević, Dobra knjiga. Sarajevo, 2008. 7 str.

1

Iz priloženog vidimo da je Džemaludin Čaušević odrastao i školovao se u XIX

stoljeću, koje na ovom podneblju predstavlja izrazito turbulentan period. Period koji je

obilježen krupnim promjenama za muslimanski svijet na ovom geopolitičkom prostoru.

Nekad veliko Osmansko carstvo povlači se sa Balkana a na njegovo mjesto stupa Austro-

Ugarsko carstvo. Ovom promjenom dolazi do krupnih kulturoloških promjena, npr.

dotadašnje pismeno stanovništvo služilo se arapskim pismom, dolaskom Austro-Ugarske

arapsko pismo mjenja latinica, ta izmjena je preko noći sve pismene ljude učinila

nepismenim.2 Muslimansko stanovništvo ekonomski slabi i gubi dominatni položaj. Veliki

broj mulimanskog stanovništva napušta Bosnu i seli u Tursku. Odlazili su najbogatiji i

najobrazovaniji slojevi ali i oni koji su bili mladi i željni prosperiteta u Turskoj.

Nakon što je diplomirao na Mektebi-hukuku u Istanbulu, septembra 1903. godine

vraća se u Bosnu i biva imenovan na položaj nastavnika arapskog jezika na Velikoj gimnaziji

u Sarajevu.3 Predavanja je držao i u Begovoj džamiji. Specifičnim načinom izlaganja osvojio

je Sarajlije. U svojim govorima bavio se temom ovog i budućeg svijeta ( u Bosni su tada

hodže i ulema govorile samo o vrijednostima onog svijeta, dok su ovaj svijet zapostavljali ),

predlagao reforme, nudio muslimanima vizije o boljem vjerskom i svjetovnom životu.4

Godine 1905. imenovan je članom vrhovnog tijela Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

ili Ulema-medžlisa. U periodu između 1905.-1909. godine putovao je po Bosni da bi ostvario

bolji uvid u vjerskom životu mulimana. Na ovom putovanju doživio je pravo razočarenje, u

narodu je vladala neobrazovanost i konzervativizam. Kod Čauševića se učvrstilo uvjerenje da

nema napretka, posebno u vjerskom pogledu, bez reforme i unapređenja vjerske nastave. To

je se trebalo postići tako što bi se umjesto vjeronaučnih udžbenika na arapskom i turskom

jezku, uveli udžbenici na bosanskom jeziku. Bio je to početak reformatorskog i programskog

djelovonja Džemaludina Čauševića kojem će se posvetiti do kraja svog života. Mehmed

Džemaludin Čaušević 1909.godine imenovan je profesorom Šerijatske sudačke škole u

Sarajevu. Tu je ponovo istakao reformatorski duh, te je bio omiljeni profesor.

Hrabrost, marljivost, odvažnost predstavljaju osobine koje su krasile Čauševića te se

njegovo ime ubrzo pročulo širom Bosne. Kad je hafiz Sulejman efendi Šarac podnio ostavku

na mjesto reis-ul-uleme, hodžinska kurija na svom vijećanju predložila je Čauševića za ovaj

2 Mirsad Bakšić, Reis-ul-ulema, http://www.islamska-zajednica.hr/tribine/causevic/Reis_Causevic.php (11.dec 2013.)3 Karić, str 8.4 Muhamed, Poznati krajišnici:Mehmed Džemaludin Čaušević, http://www.krajina.ba/57157/poznati-krajisnici-dzemaludin-ef-causevic/ (11.decembar 2013.)

2

najviši vjerski položaj Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Austro-Ugarskim vlastima

nije odgovarala Čauševićeva energičnost i beskopromisnost, ali je car Franjo Josip ipak

potvrdio Čauševićev izbor, te je menšura, ili akt o postavljanju, stigla iz Istanbula od šejhu-l-

islama. Na dan 26.marta 1914.godine,5 u predvečerje Prvog svijetskog rata, Čaušević je

svečano proglašen reis-ul-ulemom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Na tom

visokom položaju Čaušević je ostao sve do 1930.godine, kad je podnio ostavku ne slažući se

sa jugoslovenskim vlastima oko načina administriranja vakufima i vjerskim poslovima u

tadašnjoj Jugoslaviji.6

Kao što smo ranije pomenuli, Džemaludin Čaušević je nakon povratka iz Istanbula u

Bosni ozbiljno pristupio prosvijetiteljskom radu. Da bi uvidio stanje u kome se nalaze

muslimani u Bosni početkom XX stoljeća, on polazi na putovanje po Bosni obilazeći islamske

škole. Na ovom „inspekcijskom“ putovanju doživio je veliko razočarenje. Medrese su bile u

očajnom stanju. Ova činjenica je na Čauševića ostavila dubok pečat te opredjelila glavne

tokove njegovog kasnijeg reformatorskog rada.

Glavno pitanje reformatorskog djelovanja Čauševića odnosilo se na reformu

obrazovanja bosanskih muslimana. Džemaludin Čaušević je došao na ideju da se pismenost

među muslimanima Bosne može raširiti pomoću arapskog pisma, koje bi se malo dotjeralo za

naš jezik. Međutim, Čaušević je dobro znao da su bosanski muslimani veoma fanatični kada

je vjera u pitanju, te da odbacivanje arapskog jezika nebi prošlo bez nesuglasica. Da bi pisao

na bosanskom jeziku, a arapskim pismom, Čaušević je naložio Agof efendiji Zeronianu da

izlije posebna slova i znakove za one glasove kojih ima u bosanskom, ali nema u arapskom

jeziku, kao što je P, zatim Ž, Č, Ć, itd.7 Ova ideja je uspješno sprovedena, te je muslimanski

narod u Bosni čitao islamska štiva na bosanskom jeziku koja su bila pisana tzv. arebicom. Do

početka Prvog svijetskog rata arebicom je štampano preko dvadeset raznih knjiga od kojih su

mnoge uvedene kao udžbenici u mektebima, s kasnije i nekim medresama. Pokrenuo je i

kalendar koji se zvao mekteb. U ovom kalendaru arebicom je štampao svoj Ilmihal dok je

Ahmed efendija Mahinić štampao Sufaru. Na arebici štampana su još neka djela, npr.

Vasijjetnama od Birgilija, te poznati spjev posvećen proroku Muhamedu, od hafiza Saliha

Gaševića pod naslovom Mevlud.

5 Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svijetskog rata, BKC Sarajevo. 1998. 273.str.6 Karić, str. 9.7 Isto: 33 str.

3

Bilo je i onih koji su se protivili ovim promjenama i reformama koje je uvodio

Čaušević, novo pismo mnogi su nazivali „matufovicom“, ( od arapske riječi matuh, što znači

osoba koja je počela zaboravljati ) međutim Čaušević se nije dao omesti. Bio je iznimno

uporan u sprovođenju reformi. Godina 1909. veoma je važna kad je u pitanju reformatorski

rad Džemaludina Čauševića. Iste godine osnovano je Udruženje imama i mualima Bosne i

Hercegovine. Ovo udruženje imalo je više ciljeva koji su trebali ispuniti, a sve u cilju

sprovođenja reformi. Neki od tih ciljeva su sljedeći, borba za reformu nastave u mektebima,

uvođenje udžbenika na bosanskom jeziku, kao i borba za bolji materijalni i statusni položaj

imama i vjeroučitelja u tadašnjim bosanskohercegovačkom društvu. Uočava se i borba za

uvođenjem latinice i ćirilice, list Jeni Misbah počeo se štampati na latinici i ćirilici, a ovaj list

je bio glasilo Organizacije ilmije Bosne i Hercegovine čiji predsjednik je bio Džemaludin

Čaušević.

Pitanje obrazovanja bosanskih mulimana bilo je u samom središtu Čauševog

dugogodišnjeg reformatorskog rada. Međutim pored obrazovanja on se bavio i drugim

pitanjima koja su važna za muslimane, npr. pokrivanje žene i njenog hidžaba, nošenje šešira,

bankovne kamate, zatim pitanjima da li muslimani smiju služit vojsku u državi čiji je suveren

nemusliman i sličnim pitanjima. Ova pitanja podigla su prašinu kod muslimana u Bosni i

Hercegovini. Mnogi su počeli vršiti pritisak na Džemaludina Čauševića zbog ovih pitanja.

Čaušević se branio time što se pravdao da su njegove namjere bile plemenite, te da pokrivanje

ženskog lica nije „farz“, te da ne predstavlja strogu dužnost. Čaušević je na prvom mjestu,

ovakvim razmišljanjem htio ohrabriti muslimansku žensku djecu u Bosni i Hercegovini na

javno školovanje. U vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije otvarane su razne škole

u kojima se školovao mali broj muslimanki. Ostajale su kod kuće i nikad nisu ovladale ni

latinicom ni ćirilicom. Razlog ovome bilo je upravo poštivanja običaja pokrivanja lica, i

običaj izoliranja muslimanki. Džemaludin Čaušević pozivao se na škole koje su otvarane u

Istanbulu i u kojima su studirale učenice i u kojima su predavale nastavnice i profesorice sa

otkrivenim licima. Govorio je da je i u drugim muslimanskim zemljama bilo muslimanki koje

su otkrivale lica i radile u fabrikama i studirale mnoge nauke. Čaušević se također borio i

protiv izoliranja muslimanki i svođenja njihovih života samo na kućne poslove. Mulimanke,

po njemu treba da pohađaju škole evropskog tipa. Više je volio da muslimanka radi u fabrici i

zarađuje za život, nego da sjedi u kući i tokom noći izlazi na sumnjiva mjesta. Džemaludin

Čaušević smatrao je da muslimanka, da bi opstala u Evropi, mora biti obrazovana na način da

tu svoju širu evropsku domovinu dobro poznaju.

4

Što se tiče nošenja šešira možemo samo reći da je i ovo pitanje izazvalo mnoge

polemike. Šešir ili fes bila je francuska kapa koja se krajem XIX i početkom XX stoljeća u

Bosni postala raširena tema. Kroz dosadašnji tekst lahko se da zaključit da je muslimansko

stanovništvo u Bosni i Hercegovini bilo fanatično i konzervativno po pitanju vjere. U

bosanskom društvu raspravljalo se o tome „kakvu kapu propisuje islam“. Džemaludin

Čaušević je zauzimao stav : Ako se šešir nosi da bi se time pokazalo nevjerstvo onda je to

nošenje strogo zabranjeno, u suprotnome nošenje šešira nije predstavljalo prijestup.

Ako bolje pogledamo situaciju u kojoj su se našli bosanski muslimani tokom

reisovanja Čauševića, shvatit će mo razloge ovakvog djelovanja Čauševića. Dolaskom

Austro-Ugarske na ove prostore iz straha za svoju vjeru Bošnjaci su se priklonili nazivu

muslimani. Položaj muslimana nakon uspostavljanja Kraljevine SHS nije se popravio. Period

između dva svijetska rata obilježen je procesom denacionalizacije Bošnjaka. Bošnjaci se u

službenim dokumentima Kraljevine SHS a kasnije Kraljevine Jugoslavije nisu mogli nazivati

Bošnjacima, već samo muslimanima, ili su se mogli opredjeliti kao Srbi ili Hrvati.

Džemaludin Čaušević je ove probleme smatrao posljedicom neobrazovanosti i jadnog stanja

muslimana u Bosni. Džemaludin Čaušević u jednom tekstu objavljenom 1934.godine skreće

pažnju sunarodnjacima na njihov problem, obrazovanje. On napominje kako su evropljani

izučavali prirodne nauke dok su mulimani očekivali pomoć od halife. Govorio je kako

muslimani izučavaju Kur’an, ali da drugi izvršavaju ono što Kur’an od ljudi traži. Ovim

akcijama i reformama Čaušević je pokušao probuditi bosanske muslimane iz latergije. Poziva

ih da prihvate stvarnost ovog svijeta na dinamički način, a pomoću tog dinamizma da budu

još bolji muslimani. A bolji muslimani mogu postati jedino obrazovanjem i shvatanjem

Evrope i evropske znanosti. Možemo zaključiti da stanje muslimana u Kraljevini SHS nije

bilo idealno. Islamska zajednica na čelu sa Džemaludinom Čauševićem, borila se za prava

muslimanskog djela stanovništva, međutim kako je i sama Islamka zajednica slabila i

siromašila jer su joj oduzimana vakufska imanja nije mogla pružiti adekvatnu zaštitu

muslimanima. Uvođenjem 6. januarske diktature 1929.godine kralj Aleksandar Karađorđević

planirao je da na vodeća mjesta postavi sebi odane ljude. Kralj je naredio Ministarstvu pravde

da izradi Nacrt Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije, po kojem bi se

ukinula samostalnost Islamske zajednice. Džemaludin Čaušević poduzeo je neke korake da

osujeti ozakonjenje. Poslao je pismo ministru pravde Milanu Skršiću u kojem traži da se

Zakon ne potvrdi, a ukoliko to učini, da ga razriješe dužnosti. Nacrt je usvojen a ministar

pravde donio je Uredbu o privremenoj organizaciji vlasti i poslova Islamske vjerske zajednice

5

Kraljevine Jugoslavije. Džemaludin Čaušević je kraljevim ukazom 26.februara 1930.godine

postavljen za reis-ul-ulemu sa sjedištem u Beogradu. Međutim Čaušević odbija da stupi na

dužnost sve dok se ne ukine Uredba o privremenoj organizaciji vlasti i poslova Islamske

vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije.8 Odbijajući da prihvati ponudu, Čaušević je u pismu

upućenom ministru pravde tražio da bude penzionisan, makar ostao i bez mirovine. Kralj je

6.aprila 1930.godine potpisao ukaz o penzionisanju. Ovim činom završava borba

Džemaludina Čauševića za prava muslimanskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji. Na mjesto

reis-ul-uleme postavljani su ljudi kojima je upravljala vlada i kralj. Nakon penzionisanja,

Džemaludin Čaušević se povlači i bavi izučavanjem vjere. Rezulat toga bio je prijevod

Kur’ana 1937.godine u Sarajevu na bosanski jezik. Prijevod je nosio naslov Kur’an časni,

prijevod i tumač. Zajedno sa Džemaludinom Čauševićem ovom radu pristupio je Muhamed

Pandža. Prijevod je štampan latinicom, a Čauševićevom i Pandžinom prijevodu Kur’ana

pridodat je i originalni arapski tekst u vokalizaciji uobičajenoj za kulturnu zonu koja je bila

pod uticajem Osmanskih Turaka.9

Mehmed Džemaludin Čaušević umro je 1938.godine. Na dženazi je prisustvovao

veliki broj ljudi koji je odao posljednje počasti Čauševiću. Za kraj možemo konstatovati da je

Džemaludin Čaušević čovjek koji je posjedovao široke vidike, i bez imalo sumnje možemo

naglasiti da je Džemaludin Čaušević bio čovjek ispred svoga vremena.

8 Enver Ćorović, Položaj Islamske zajednice u Jugoslaviji 1918-1936., http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=9831:poloaj-islamske-zajednice-u-jugoslaviji-1918-1936&catid=207&Itemid=220 (13.decembar 2013.)9 Karić, str. 107.

6

Literatura i izvori:

„Bosna i hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svijetskog rata“,BKC,

Sarajevo, 1998.

Karić, Enes: „,Mehmed Džemaludin Čaušević“, Dobra knjiga, Sarajevo, 2008.

Purivatra, Atif: „Nacionalni i politički razvitak muslimana“, Svijetlost, Sarajevo, 1969.

Bakšić, Mirsad: „Reis-ul-ulem Mehmed Džemaludin Čaušević“ http://www.islamska-

zajednica.hr/tribine/causevic/Reis_Causevic.php

Ćorović,Enver: „Položaj Islamske zajednice u Jugoslaviji 1918-1936.“

http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=9831:poloaj-islamske-

zajednice-u-jugoslaviji-1918-1936&catid=207&Itemid=220

Poznati krajišnici:Džemaludin ef. Čaušević: http://www.krajina.ba/57157/poznati-krajisnici-

dzemaludin-ef-causevic/

7