1. UVOD

Šerijatski propisi se dijele na ibadat i muamelat. Kod ibadata izvori propisa su Kur'an i

Sunnet i tu nema kompromisa. Treba ih samo primjenjivati jer su ovi propisi detaljno regulisani

Kur'anom i Sunnetom. Za pitanje muamelata u Kur'anu i Sunnetu su dati opšti principi a ljudima

je ostalo da ih detaljizuju i konkretizuju u skladu sa stvarnim okolnostima. Tako je muamelat

legitimna djelatnost idžtihada. U nekim situacijama i okolnostima neke propise muamelata treba

iznova protumačiti. 1 Dva se metoda pri tome mogu koristiti:

1. Masleha ili koncept korisnosti (opšteg interesa) tako da se iz opštih principa islamskog

društvenog morala izvedu posebni propisi, koji su podložni promjenama u skladu sa

zahtjevima blagostanja ljudi.

2. Telfik ili eklekticizam, odnosno sistematsko poređenje mišljenja pravnih škola i pojedinih

pravnika radi formulisanja pravnog propisa koji uvažava dobre strane mišljenja različitog

porijekla.2

Među njaznačajnijim zagovornicima ovog modela fetvi svakako je Muhammed Abduhu

koji je kao muftija u Egiptu započeo izdavanje fetvi kombiniranjem različitih mezhebskih

mišljenja. Time je načinio korake ka reformi islamskog zakonodavstva i procesu reforme

šerijatskog prava. Takve su njegove fetve u vezi: nošenja šešira za muslimane u pretežno

kršćanskim zemljama, jedenje mesa zaklanog od strane kršćanina, je li dozvoljeno da hanefije i

šafije klanjaju za istim imamom u jednom džematu uprkos razlikama između ova dva mezheba.

Na sva pitanja je potvrdno odgovorio. 3 Sličnog mišljenja je i Rešid Rida. I on pravi razliku

između ibadata i muamelata. Osuđivao je okamenjene islamske pravne nauke, stagnaciju i

imitaciju u islamkom zakonodavstvu. Zagovarao je promjene u pravcu modificiranja postojećih

pravnih škola ka stvaranju jedne nove, jedinstveni pravni sistem koji se zasniva na tumačenju

svih škola. Telfik treba koristiti racionalno i sistematski tako da on postane jedna vrsta

idžtihada.4

1 Ovu podjelu šerijatskih propisa su prihvatili Muhammed Abduhu, Eš- Šaribija, Ibn Tejmije2 Metode navodi Muhammed Abduhu3 Hrestomatija; Historija šerijatskog prava, Fikret Karčić, FIN, Sarajevo, 2005,g.str.1774 Ibid, str.180.

2

2. EKLEKTICIZAM (telfik, višemezhebstvo)

Eklekticizam je filozofski pristup koji se ne drži ni jedne rigidne paradigme postavljenih

pretpostavki ili zaključaka, već stvara višestruke teorije kako bi stekao uvid u fenomen, ili

primjenjuje samo određene teorije u određenim slučajevima.

Pojam potiče od grčke riječi eklektikos, birati najbolje.5

2.1. Telfik

Eklekticizam u taklidu je nastanak novog mišljenja (telfika) kombinacijom mezhebskih

mišljenja, koja prije toga nije zastupao niti jedan mudžtehid. Telfik je slijeđenje više mezheba ili

uzimanje više mišljenja o jednom pitanju kao kombinovani propis ili mišljenje koje niko ne

priznaje. Ne priznaje ga mezheb koji slijedi mukallid (sljedbenik) niti mezheb u koji je prešao ili

koji želi slijediti u vezi s nekim pitanjem. Svaki od tih mezheba smatra neispravnim taj

novonastali propis ili mišljenje. Obično se to dešava kada mukallid u vezi s nekim pitanjem

slijedi jedno ili dva mišljenja neutralizirajući trag drugog.

2.2. Višemezhebstvo

Višemezhebstvo bi se moglo definisati kao spajanje izmedu slijeđenja dva ili više

različitih mišljenja iz različitih mezheba o jednom pitanju koje ima međusobno povezane

primarne i sekundarne dijelove i gdje svaki od tih dijelova ima poseban tretman (status), koji je u

isto vrijeme, bio predmet idžtihada i razilaženja među mudžtehidima. Mukallid u vezi s jednim

dijelom tog pitanja slijedi jednog, a u drugom slijedi drugog mudžetehida. Tako nastaje novi

kombinovani propis od dva ili više mezheba.

Kao npr. da neko u abdestu pri potiranju glave slijedi imama Šafiju, koji smatra da je dovoljno

potrti dio glave, a zatim slijedi imama Ebu Hanifu ili Malika kada je riječ o tome da abdest ne

kvari nenamjerni i nestrastveni dodir žene, nakon toga s takvim abdestom klanja.

Abdest s kojim je ta osoba klanjala nije ispravan ni prema jednom od spomenutih imama.6

5 hr.wikipwedia.org6 Imam Šafija ga smatra neispravnim, zato što takav dodir, po njemu, kvari abdest. Imam Ebu Hanife ga

ne priznaje, jer ta osoba nije potrla četvrtinu glave čije je potiranje, po njemu, obavezno. Neispravan je i

po imamu Maliku jer nije potrta cijela glava ili zbog toga što se dijelovi, koje treba oprati u abdesta, nisu

3

2.3. Kombinacija meshebskih mišljenja

Eklekticizam je ograničen na idžtihadska pitanja. Međutim, što se tiče pitanja koja su

nužno jasna u vjeri i potvrđena jasnim i kategoričkim dokazima kao što su pitanja o kojima

postoji konsenzus muslimana, tj. pitanja čije negiranje vodi u nevjerstvo, tu nema mjesta

eklekticizmu. Prema tome, nije dozvoljena kombinacija mezhebskih mišljenja s ciljem da se na

taj način iskombinuje da nešto što je dozvoljeno postane zabranjeno ili obratno. To se posebno

može odnositi na zabranjene pravne lukavštine (hijel).7 Ko se ne pridržava određenog mezheba,

dozvoljen mu je eklekticizam, jer da nije tako, onda bi svi ibadeti običnih ljudi bili ništavni zbog

toga što običan svijet nema svog mezheba, pa čak i onda kada slijedi određeni mezheb, jer je

mezheb običnog svijeta mezheb onog ko im da rješenje i odgovor za ono što oni pitaju.8

Treba znati da slijeđenje nekog imama u vezi s nekim pitanjem ne zabranjuje slijeđenje

drugog u vezi s drugim pitanjem. U tom slučaju ne može se reći da je mukallid takvim

slijeđenjem došao do rješenja koje ne priznaje ni jedan mezheb. Takav eklekticizam shvata se kao

međusobno nenamjerno miješanje mišljenja mudžtehida ili fetvi muftija, identično miješanju i

ispreplitanju narječja jednog jezika. Prema tome, ovdje mukallid ne slijedi svakog imama u svim

njegovim postupcima, nego on slijedi svakog od njih kada je riječ o određenom pitanju u vezi sa

slijeđenjem drugog, jer potpuno slijeđenje jednog imama u svim stvarima nikog ne obavezuje ni

u idžtihadu a niti u taklidu. Što se, pak, tiče tvrdnje za postojanje konsenzusa o pitanju zabrane

eklekticizma,9 to je potrebno argumentovati i dokazati. Najveći dokaz nepostojanja tog

konsenzusa je neusaglašenost stavova među ulemom o tom pitanju.10

3. TRETIRANJE EKLEKTICIZMA

trljani, po malikijama je to vadžib (obaveza).

7 Treba imati na umu da se o eklekticizmu nije govorilo prije sedmog stoljeća po Hidžri. O njegovoj

zabrani učenjaci su počeli govoriti tek poslije desetog stoljeća kako bi tako legalizovali i učvrstili mezheb,

koji je zatvorio vrata idžtihada i učinio vadžibom (obaveznim) taklid (slijeđenje) mezheba. htttp:

ilitizam.org

8 Dozvolu eklekticizma opravdava i načelo olakšavanja koje islam uveliko zastupa. htttp: ilitizam.org

9 što se prenosi od strane Ibn Hadžera i neke hanefijske uleme htttp: ilitizam.org

10 Eš-Šefševani o nastanku nekog rješenja putem eklekticizma je rekao:’’Metodolozi islamskog prava

razišli su se u vezi s tim pitanjem. Istina je da je to sa teorijskog stanovišta dozvoljeno.’’ htttp: ilitizam.org

4

3.1. Dozvoljavanje

Hanefije: El-Kemal ibnul Hemmam i njegov učenik Emirul-Hadž u djelu “Et-Tahriru” i

njegovom komentaru rekli su:’’Mukallidu je dozvoljeno da slijedi svakog mudžtehida. Ako bi

mukallid po svakom pitanju slijedio lakše mišljenje mudžtehida, ne znam dokaza, ni

tradicionalnog niti racionalnog koji bi mu to zabranio. Ne znam, da u šerijatu ima ičega lošeg u

tome da čovjek slijedi lakše mišljenje nekog mudžtehida, jer je Poslanik, a.s, volio ono u čemu je

olakšanje njegovu ummetu’’. U djelu ”Tenkihul fetava-el-hamidijje” Ibn Abidina stoji da je

dozvoljeno muftiji izdati kombinovano rješenje, i da je kadija Et-Tersusi (umro 785. god. po H.),

smatrao da je to dozvoljeno. Prenosi se, da je muftija Es-Sa'ud el-I'madi (umro 758. god. po H.)

u svojim fetvama to dozvolio. Ibn Nudžejm el-Misri (umro 970. god. po H.) bio je kategoričan i

jasan u svojoj poslanici ”Fi Bej'il vakfi bi gubnin fahišin” rekao je da je standardno mišljenje

hanefijskog mezheba - dozvola eklekticizma. On je tu dozvolu prenio i iz djela ”El-Fetava-el-

bezazije”.11 Iako je u narodu rašireno mišljenje, da je telfik zabranjen u hanefijskom mezhebu,

jasno se vidi da nije tako. Učenjaci smatraju da je dozvoljen i da ga podržavaju brojni autentični

dokazi.

Malikije: Najispravnije i najprihvatljivije mišljenje postklasičnih malikijskih pravnika je

da je eklekticizam dozvoljen. To je potvrdio Ibn A'refe el-Maliki u komentaru na Derdirovo djelo

”Eš-Šerhul-kebir”. El-Emirul-Kebir je od svojih šejhova prenio da je najispravnije mišljenje u

malikijskom mezhebu da je eklekticizam dozvoljen i da je olakšica.

Šafije: Šafijski pravnici nisu saglasni u vezi s pitanjem eklekticizma. Neki zabranjuju sve

njegove oblike, drugi zabranjuju određene vrste, dok treći dozvoljavaju eklekticizam ako se u

slučaju nekog pitanja ispune traženi mezhebski uvjeti.

Hanbelije: Tarsusi je prenio, da su hanbelijske kadije (sudije) realizovale presude koje su

donesene kombinacijom mezhebskih mišljenja.

3.2. Zabranjivanje

Ne može se reći da je eklekticizam apsolutno dozvoljen. U slučaju eklekticizma postoje

11 Emir Badi Šah (umro 972. god. po H.) je svom snagom zastupao dozvolu eklekticizma. Muftija

Nablisa, Munib ef. Hašimi (umro 1307. god. po H.) napisao je “Poslanicu o taklidu općenito”, gdje je

potvrdio eklekticizam bez ikakvih ograničenja. O toj poslanici fakih svog vremena, šejh Abdurrahman el-

Bahravi je rekao:’’Autor ove poslanice objasnio je istinu kako i dolikuje’’. htttp: ilitizam.org

5

određena ograničenja, a postoji i eklekticizam koji je sam po sebi zabranjen. To je eklekticizam

koji vodi dozvoli zabranjenih stvari, kao što su alkohol, prostitucija itd. Postoji i eklekticizam

koji nije sam po sebi zabranjen, već zbog nekih drugih faktora. Takvog eklekticizma imamo tri

vrste:

1. Namjerno slijeđenje olakšica, kao npr. da neko, bez ikakve nužde ili razloga, slijedi iz

svakog mezheba ono što je najlakše. To je zabranjeno gledajući sa načela zatvaranja

puteva fesada (nereda) predstavljenom u emancipaciji od šerijatskih zaduženja.

2. Kombinacija mezhebskih mišljenja na takav način iz kojeg bi proisteklo poništenje

presude ili odluke vladara (hakima), jer njegova odluka (sud), kao što je poznato, uklanja

oprečnost u mišljenjima. Ova vrsta eklekticizma je zabranjena zbog sprječavanja anarhije

u islamskom zakonodavstvu.

3. Eklekticizam koji zahtijeva korigovanje ili odstupanje od slijeđenog mišljenja, ili

odstupanje od slijeđenja nekog mišljenja o kojem postoji konsenzus koji je nužan tj. na

kojem se zasniva to mišljenje. Posljednji uvjet se ne odnosi na obredoslovlje, jer je takav

eklekticizam dozvoljen u ibadetima (obredoslovlju), pa makar i vodio ovim spomenutim

stvarima, sve dok ne bi uzrokovao emancipaciju od šerijatskih zaduženja, poništenje

šerijatskih mudrosti, putem raznih pravnih lukavština (hijela) koje nisu u skladu sa

šerijatom ili zanemarivanje šerijatskih intencija.12

Nedozvoljeni eklekticizam ima dva ograničenja:

12 Kao primjer odstupanja od slijeđenja mišljenja mogao bi se uzeti primjer koje se navodi u djelu ”El-

Fetava el-hindijje”, gdje se kaže: Ako bi neki pravnik rekao svojoj ženi:’’Definitivno se razvodim od

tebe’’- vjerujući da se tako desio neopozivi razvod, pa nakon toga postupi onako kako šerijat u takvim

situacijama nalaže. Nakon toga, promijeni mišljenje i bude uvjeren da razvod koji se desio nije neopoziv

nego opoziv. On, u ovakvom slučaju, mora postupiti po prvom mišljenju i nije mu dozvoljeno postupiti po

drugom, na osnovu kojeg bi mu razvedena žena i dalje bila supruga. Međutim, ako bi spomenuti pravnik

smatrao, u konkretnom slučaju, da je on dao svojoj ženi opozivi razvod i bio uvjeren da je ona i dalje

njegova supruga i nakon toga promijeni mišljenje i uvjeri se da je to neopoziv razvod i da mu je

spomenuta žena postala zabranjena, ona mu zbog toga ne bi bila zabranjena.

6

1. Kada ostane trag prethodnog postupka koji bi vodio njegovom eklekticizmu s nekim

drugim mišljenjem iz čega bi proistekao propis koji ne bi bio legalan ni u jednom

mezhebu iz kojeg su preuzeta ta mišljenje ili rješenja.13

2. Da to bude u istom slučaju, a ne u drugom, sličnom, kao npr. da neko klanja podne s

abdestom gdje je u pitanju potiranja glave slijedio hanefijski mezheb. On nema pravo

nakon toga smatrati da je njegov abdest neispravan zato što nakon toga bude uvjeren da

treba potrti cijelu glavu i slijediti malikijski mezheb. Međutim, ako bi neko jedan dan

klanjao po jednom mezhebu a drugi dan po drugom mezhebu, to mu ne bi bilo

zabranjeno.

4. ZAKLJUČAK

13 Kao npr. da se u slučaju pripreme za namaz slijedi imam Šafija kada je u pitanju potiranja glave u

abdestu, a imam Malik u slucaju čistoce psa. Ili, da nekome ko je pustio pod prisilom svoju ženu, muftija

izda fetvu da je taj razvod nelegalan i on se nakon toga oženi njenom sestrom, oslanjajući se na hanefijeski

mezheb koji smatra da je takav razvod legalan. To ne bi bilo dozvoljeno jer je takav eklekticizam

zabranjen.

7

Islamski učenjaci smatraju da nema nikakve šerijatske zapreke da islamski vladar, ili neko

od odgovornih, slijede najlakša mišljenja iz razlicitih islamskih mezheba. To se ne može smatrati

zabranjenim eklekticizmom, zbog toga što se selektivni propisi iz različitih mezheba smatraju

generalnim rješenjima za stvari koje su promjenljive i koje nisu međusobno povezane. Ako se

dogodi u njihovoj primjeni stvarni eklekticizam, on neće biti namjeran i zabranjen. Pored toga,

mišljenje koje smatra eklekticizam dozvoljenim jače je od mišljenja koje to zabranjuje. Kada bi

se i prihvatilo da je eklekticizam apsolutno zabranjen, ipak bi se moralo priznati da bi mišljenje

koje bi odabrao islamski vladar i učinio ga zakonom, to selektiranje učinilo jakim, pa čak kada bi

bilo i slabo, obavezivalo bi muslimane da ga prihvate i pokore mu se, osim ako ne bi bilo jasan

grijeh14 .

Selekcija mezhebskih mišljenja počela je još na početku prošlog stoljeća i to onda kada je

osmanska vlast osjetila potrebu proširenja načela slobode ugovora, ugovornih uvjeta i ugovornih

predmeta. To je došlo kao posljedica povećanja trgovinske i industrijske razmjene kao i napretka

sredstava unutrašnje i vanjske trgovine i pojave novih vrsta prava kao što su: autorska i

inovatorska, kao i potrebe za ugovorima osiguranje uvozne robe itd.

Cilj eklekticizma je nastojanje da se realizuju intencije Zakonodavca. Eklekticizam u

propisima podržava i načelo da se ljudski interesi mijenjaju promjenom običaja, napretka nauke,

kulture i civilizacije. Međutim, mjerilo interesa ograničeno je svim onim što podržava

uspostavljanje, očuvanje i zaštitu pet osnovnih i temeljnih vrijednosti sadržanih u: očuvanju

vjere, života, razuma, potomstva i imetka, kao i očuvanju svakog interesa koji podržava šerijat i

priznaju Kur'an, sunnet ili konsenzus. Ovdje se aludira na opće interese (mesalihul mursele) koji

se prihvataju u islamu.

Može se zaključiti da je svaki eklekticizam koji vodi poništenju i prolongiranju šerijatskih

načela, pravne politike i mudrosti, zabranjen.

Nasuprot tome, sve što jača šerijatska načela, što vodi pravnoj politici i mudrosti šerijata,

radi usrećenja ljudi i na ovom i na budućem svijetu, olakšavajući im obredoslovlja i štiteći

njihove interese u međusobnim odnosima, dozvoljen je i tražen eklekticizam.

LITERATURA:

1. Fikret Karčić, Historija šerijatskog prava, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2005.

2. Besim Korkut, Prevod Kur'ana, Zagreb, 1993.god.

14 Shodno općeprihvaćenom načelu pravnika islamske pravne politike

8

3. Džananović Ibrahim: Idžtihad u prva četiri stoljeća islama, FIN, Sarajevo, 1995.

4. Fikret Karčić, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Islamski teološki fakultet,

Sarajevo,

INTERNET IZVORI:

1. ILITIZAM – islamska banka podataka na bosanskom jeziku

2. bhmuslimmonitor.info

3. hr.wikipedia.org

4. www.znaci.com

Sadržaj strana

9

1. Uvod 1

2. Eklekticizam 22.1. Telfik 22.2. Višemezhebstvo 22.3. Kombinacija mezhebskih mišljenja 3

3. Tretiranje eklekticizma 43.1. Dozvoljavanje 43.2. Zabranjivanje 5

4. Zaključak 7

5. Literatura i izvori 8