Arhitektonsko-građevinski fakultet

Univerzitet u Banjoj Luci

Estetika u arhitekturiEstetski ideali lijepog u antici i danas sa osvrtom na vremenski period između

Mentor: Student:

P a g e | 2

Sadržaj:

1. Uvod...........................................................................................................32. Estetika i antika..........................................................................................7

2.1. Antika..............................................................................................82.2. Estetski ideali u antici......................................................................8

2.2.1. O simetriji hramova....................................................................92.2.2. Tri oblika stubova; kako su oni nastali; o korintskom kapitelu.11

2.3. Analiza objekata i opažanje u arhitekturi antike............................192.4. Estetičke misli.................................................................................22

3. Estetika u 21. vijeku..................................................................................243.1. Estetika-simbolika..........................................................................253.2. Estetika-arhitektura-kultura...........................................................293.3. Estetika-arhitektura-dinamizam.....................................................343.4. Estetika-arhitektura-stil..................................................................40

4. Estetiku u arhitekturi sa istorijskim kontekstom promjena.....................465. Zaključak ..................................................................................................53

P a g e | 3

1. Uvod

Svako razmatranje pitanja vezanih za međuodnos arhitekture i estetike suočava se, od početka, sa stanovitim problemom: na koji način i u kojoj mjeri odrediti stepen i karakter ovog međuodnosa. U tom kontekstu se može govoriti o posebnostima kada se razmatra pitanje estetike u arhitekturi, ili arhitekture u estetici, ili pak jednostavno arhitekture i estetike. Zasigurno parametri koji definišu estetske principe u arhitekturi nisu jednaki onima kojima se utvrđuju principi i aspekti pojavnosti arhitekture, kao jedne od brojnih umjetničkih oblika, u okviru filozofske estetike. U svojoj biti, ovo pitanje može postati i složenije uvođenjem parametara koji određuju položaj arhitekture u dvjema različitim estetičkim koncepcijama, pragmatičnoj i idealističkoj. Dok se u prvoj, kao samodovoljni, prihvataju određeni egzaktni parametri koji definišu arhitekturu kao estetski objekat, u drugoj koncepciji ti isti parametri predstavljaju samo oruđe neestetske vrijednost, kojima dominira ideja kao subjektivni i kulturni sadržaj estetskog objekta, a preko kojih se ostvaruje nužna čulna pojavnost ideje. Ova dvojnost u pristupu estetskog određenja arhitekture, ali i arhitektonskog uobličavanja estetike, nalazi svoje pomirenje u savremenim konceptima po kojima umjetničko djelo, pa i arhitektonsko, ne mora nužno biti i estetski objekat, ali pri tome estetski objekat nužno mora proizlaziti iz umjetničkog djela, kao šireg koncepta koji obuhvata i djela primjenjene umjetsnosti i industrijskog dizajna. S toga se i koncepti zasnovani na pragmatičnom pristupu mogu prije svega prihvatiti kao principi umjetničke tehnike, koji mogu, ali i ne moraju biti aktivirani kao parametri preobražaja umjetničkog djela u estetski objekat. Suprotno tome, idealistički koncepti neposredno definišu svojstvo ovoga preobražaja sa filozofskog, kulturnog, religijskog, sociološkog i drugih aspekata, pa prema tome uspostavljaju suštinske vrijednosti daleko šire komunikacije ideja i stavova koji prirodno pripadaju oblasti estetike. Pri tome je osnovno pitanje, da li se preobražaj arhitektonskog djela u estetski objekat zamišlja samo kroz proces vrijednovanja materijalno-oblikovanih komponenti, ili se preko njih kao nužnih opažajnih vrijednosti komuniciraju ideje od posebnog kulturnog značaja. Iz ovih razloga je u savremenom kontekstu daleko prihvatljivije razmatrati pitanja arhitekture i estetike kao ravnopravnih pojava u složenom međuodnosu, bez predhodno zadatih okvira koji utvrđuju pojmovi kao što su, arhitektonska estetika ili estetika u arhitekturi.

P a g e | 4

Time se prihvata samostalnost u oblasti, arhietkture kao umjetsnost, koja ne mora nužno biti vezana za oblast estetike, ali čiji se stvaralački oblici mogu preobraziti u estetski objekat i kao takav doživjeti pod određenim uslovima. Ovo pitanje je od značaja zbog toga što se u osnovi ne umanjuje značaj arhitektonskog djela kao umjetnočkog proizvoda, a koji u sebi ne sadrži komponente estetske komunikacije. Ono može biti oblikovano parametrima Gešalt teorije, koja sam po sebi ne obezbjeđuje kvalitete estetske percepcije. S toga je rasprava o presudnim aspektima estetske komunikacije kroz oblike arhitektonskog stvaralaštva prioje svega usmjerena na pitanja konceptualnih ideja i principa koji prevazilaze pitanja ljepote ili ružnoće djela, njegovog dopadanja ili ne dopadanja. Ovo se možda jednostavnije može objasniti preko jednog primjera preuzetog iz slikarstva. Ukoliko vrijednujemo Rembrantovo djelo o kvalitetu proporcija i anatomije ljudske figure, on bi nužno bio najuspješniji slikar sedamnaestog vijeka, dok bi u tom slučaju, na primjer Andrea del Sarto bio najveći. Kako se preobražaj umjetničkog djel au estetski objekat pokreće snagom vizije i unutrašnjeg sadržaja djela, Rembrantovo slikarstvo svojom kontemplativnom snagom razara emotivnu inertnost i uspavnost duha, dok del Sartovo i dalje opaža i doživljava samo preko intelektualnog ushićenja spoznaje savršenih oblika. U suštini se radi o različitim nivoima složenostio, koji u prvom slučaju tumači prostorne i vremenske komponente emotivnog sazrijevanja oblika kao manifestacije života, dok se u drugom primjeru vizija nije odmakla dalje od statičkog sistema lijepog, koje je istini na volju ponekad sasvim dovoljno u definiciji umjetničkog djela. Slično je i sa arhitekturom. Iz ovih razloga se u tekstovima koje u ovom radu predstavljam ni u jednom slučaju ne spominjem pitanje ljepote ili prosuđivanja vezanog za ovaj parametar stvaralaštva i vrednovanja. Na konceptualnom nivou razmatranja estetskih prinsipa koji djeluju u arhitekturi i kroz nju pitanje ljepote, simetrije, ritme, proporcije kao i mnogih drugih elemenata niuje samo po sebi važno. Njihova upotreba, struktura njihovog objedinjavanja, kao idejni aspekt njihove pojave su ono što ih od neestetskih kategorija preobražava u estetske elemente komunikacije. Međutim, pitanja opažanja, kulture, stila i preobražaja njegovih elemenata, dinamizma i istoricizma, stvaralačkog procesa između ostalog, mogu biti, i jesu oblasti preko kojih estetika i arhitektura ostvaruju suštinsku komunikaciju. Izučavanje razvoja estetičke misli o arhitekturi skopčano je sa posebnim izazovima i nedoumicama. Prije svega, kao osnovno pitanje, postavlja potreba određena trenutka u kome se može uočiti pojava procesa i aspekata, značajnih za oblikovanje estetičkog koncepta kojim se procjenjiju vrijednosti stvaralačkog procesa, djela, njegovog doživljavanja i procjene društvenog značaja. Budući da se u pisanom obliku iskazivanja ideja više nego u likovnom, može tačnije odrediti pojava pojmova i misonih struktura značajnih za identifikaciju estetičkog mišljenja, istraživanja u našoj raspravi usmjereno je na analizu tekstova.

P a g e | 5

Tekstovi nedvosmisleno otkrivaju stepene razvoja estetičkog mišljenja, kao i sve međuoblike i posebnosti koje su predhodile krajnjem uobličenju estetičke strukture tumačenja arhitektonskog djelovanja.

Posebno je značajno pitanje odnosa simboličkog i estetskog konteksta tumačenja arhitekture. Ova dva oblika društvenog i kulturnog iskazivanja vrijednosti i značaja umjetnosti, prije svega graditeljstva, skoro da su oduvijek, makar elementarno, strukturno povezane. Simboličko tumačenje svijeta i čovjekovog djelovanja u njemu, kao stariji oblik strukturiranja značenja i vrijednosti graditeljstva, u datom istorijskom trenutku sa pojavom estetičkog konteksta stvaralaštva i njegovog vrijednovanja nije prestalo da postoji. Naprotiv, čini se da su u tom smislu ova dva oblika iskazivanja ljudskih misli i stavova prožimala, gradeći sližene značenske strukture. S toga je naše razmatranje pojave i razvoja estetičke misli u arhitekturi i otpočelo sa analizom onih ideja koje su nepobitno u oblasti simboličkog iskaza, jer postoji opravdano očekivanje da je preko ovog primarnog oblika komunikacije kroz ljudsko stvaralaštvo, u određenom trenutku istorijskog razvoja kulture došlo do uobličenja primarnih estetičkih stavova. Kao što će to analiza pokazati, simbolički oblik iskazivanja značaja arhitektonskog djela, dovodi do pojave ustaljenih matrica komunikacije. Na to ukazuju primjeri iz najranijih civilizacija, mediteranskog i bliskoistočnog područja, koji u najvećem obimu odražavaju veoma sličnu strukturu uobličavanja simboličkog značenja i njegovih arhitektonskih manifestacija. Uz određene razlike, koje proističu iz posebnosti mentaliteta naroda, prirode podneblja, kao i razlika u razvoju političkih i društvenih odnosa datog područja, simbolički jezik u arhitektri Egipta i Mesopotamije se može smatrati kao jedinstveni korpus oblika i značenja. Ova dva područja su i od izuzetnog zančaja za dalje izuučavanje pojava, značajnih za našu temu, posebno u antičkoj Grčkoj i u Rimu. Pri tome se mora podvući osnovno svojstvo simboličkog vida iskazivanja značenja u arhitekturi: jednom usvojena značenjska matrica, koja odgovara društvenoj potrebi komunikacije kroz arhitekturu, postaje manje više nepromjenljiva u svojoj osnovnoj strukturi. Svako dodavanje značenja, kao i razvoj narativnog oblika razjašnjavanja osnovnog značenjskog sklopa, čini se da vodi oblicima koji se mogu tumačiti kao elementarno estetički. I u ovom smislu se, zapravo, može postaviti osnovno pitanje vezano za prirodu razlike između simboličkog i estetskog iskaza. Simbolički sklop značenja djeluje arhetipski, nepromjenljivo i suštinski do kraja, neobjašnjivo. S druge strane estetički koncept podvlači metaforičke, narativne veze između pojava, koje se iskazuju na način koji određuje stepen društvene i kulturne svijesti datog naroda u datom vremenu. Stoga su estetičke misaone strukture daleko više promjenljiva kategorija mišljenja u odnosu na simboličko, pri čemu se prati promjena stanja svijesti zajednice i stepen njenog kulturnog razvoja. Estetičko mišljenje jeste spekulativno, filozofsko mišljenje, koje ima potrebu da racionalno objašnjava i razjašnjava društvene odnose i kulturne vrijednosti, čemu simboličko mišljenje nije sklono.

P a g e | 6

Upravo ovo svojstvo omogućava identifikaciju rane pojave estetičkog mišljenja u razvoju ljudskog društva. Navedeni proces prati određena teškoća jer, kako to primjeri pokazuju, estetsko ne mora uvijek da ide sa pojmom lijepog. Iako u svojoj suštini estetsko, između ostalog, sadrži značenje lijepoga, ovaj pojam je u većini izostavljen u tekstualnoj strukturi koja se može tumačiti kao estetička. Pored toga identifikacija estetičkog mišljenja u tekstovima ranih civilizacija otežana je i zbog nedostatka samog termina estetičko. Međutim, svako kritičko i analitičko mišljenje koje na racionalan način vrjednuje arhitekturu u društvenom kontekstu, može se prihvatiti kao estetičko, s tim što pri tome mora održavati i etičke stavove na kojima se dato društvo zasniva. Daleko je lakše preoznati estetičko mišljenje kada su u upotrebi pojmovi koji identifikuju aspekte društveno utvrđenih kategorija lijepog, ukusa i umjetničkih vrijednosti. Tim više, što i u zavisnosti od načina tekstualnog iskazivanja ideja u određenom smislu pojačava ili smanjuje obim estetičkih kategorija koje su u datom trenutku u žiži interesovanja. Stoga se i analiza pojave estetičkog mišljenja u pretstojećoj raspravi vezuje za oblik izražavanja, koji u suštini i određuje proces uobličavanja misli. Samim tim se estetička misao i njen razvoj mogu posmatrati kao dinamička struktura društvene komunikacije, koja posjeduje svoje minimalne, ili pak prenaglašene oblike tumačenja vrijednosti. Pri tome se može zapaziti da se i u estetičkom mišljenju javlja jezgro značenja koje je prisutnou svim oblicima tektualnog izražavanja, a koje predstavlja suštinu društveno utemeljene kategorije vrijednosti arhitektonskog djela. Da li je ovo jezgro blisko ili jednako simboličkoj suštini pojave, pitanje je za neku drugu raspravu.

P a g e | 7

2. ESTETIKA I ANTIKA

P a g e | 8

2.1. Antika

Pojam  antika dolazi od latinskog antiquus što znači star, starinski, drevan. Iz latinskog je riječ ušla u gotovo sve moderne evropske jezike (njemački: die antike, engleski: antiquity, ruski: aнтичность, izg. antičnost). U osnovnom značenju, odnosi se na kulture Stare Grčke i Rima i kulture pod njihovim uticajem. U širem smislu znači "davnina".

Pojam antika u svom osnovnom značenju u literaturi obuhvata kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1200. ili 800. g.p.n.e. do oko 500. ili 600. g.n.e, tj.približno od pojave grčkih gradova-država (polisa) i grčke arhajske umjetnosti do propasti Zapadnog Rimskoga Carstva i "paganske" kulture. Postoji zajednička i neprekinuta kulturna tradicija, koja započinje oko godine 800. p.n.e., razvija se i uz razne transformacije održava kroz gotovo hiljadu i po godina. Nakon prvog vijeka prije nove ere uz to se u okviru Rimskog Carstva oblikovalo i političko jedinstvo.

Ponekad se u "antiku" uvrštava i starije doba Kretsko-mikenske kulture, koje započinje oko 1900. g.p.n.e.. Većina autora ovo razdoblje razmatra posebno, jer kretsko-mikenska kultura u području Grčke i Egejskog mora propala je do oko 1100. g.p.n.e uz velika razaranja i ekonomski, demografski i kulturni nazadak, pa slijedi mračno razdoblje i nema kulturnog kontinuiteta.

Pojam antika prvenstveno podrazumijeva kulturu Grčke i Rima i svih zemalja koje su bile pod utjecajem grčke i rimske kulture. Ponekad se to pobliže označava sintagmom klasična antika (ili klasična starina, ili klasična kultura), dok pojam "antika" može obuhvatiti i druge sredozemne kulture toga razdoblja (npr. židovsku, perzijsku, egipatsku, keltsku itd.).

Pojam se počeo koristiti u Evropi u srednjem vijeku jer se o starim Grcima i Rimljanima uopšteno govorilo kao o "starima", dok se o kulturama i civilizacijama koje su im prethodile nije znalo gotovo ništa (situacija se počela mijenjati tek u XIX vijeku).

Antika je u uobičajenoj podjeli istorije dio Starog vijeka (koji započinje pojavom prvih civilizacija u Mesopotamiji i Egiptu oko godine 3500. p.n.e., a završava padom Zapadnog Rimskog Carstva). Ponekad se i izjednačava s pojmom "Stari vijek".

Na primjer: Eduard Kale u knjizi Istorija civilizacija ima poglavlje "Antičko razdoblje" i piše: »Pod antikom se obično razumijeva kulturna istorija Stare Grčke i Rima, no mi ovdje (…) u antičke civilizacije uključujemo sve stare ili drevne civilizacije koje su se u raznim područjima zemlje javile prije ili u vrijeme stare Grčke i Rima.«

P a g e | 9

Razdoblje antike (u osnovnom značenju) uobičajeno se dijeli u tri podrazdoblja. Granicu čine osvajanja Aleksandra Makedonskog (umro 323. g.p.n.e..) i uspon moći Rima.

1. Grčko doba. U prvom razdoblju antike grčka je kultura, iako donosi izvanredne novine, još marginalna u odnosu na stare civilizacije i velike sile onoga doba (Egipat, Asirija, Babilonija, Perzija).

2. Helenizam . Nakon  Aleksandrovih  osvajanja (do 323.g.p.n.e.),  Makedonija  postaje velesila i grčka se kultura naglo širi u zauzeta područja, koja su ranije većinom bila pod vlašću Perzije, potiskujući tradicionalne kulture; tako nastaje razdoblje helenizma. S obzirom na malobrojnost Grka i drevnost kultura pokorenih naroda, grčka kultura pritom doživljava značajne promjene, koje mnogi istoričari označavaju kao dekadenciju.

3. Rimsko razdoblje. Razni istoričari različito označavaju kada prestaje razdoblje helenizma, a započinje rimsko razdoblje: od 201. g.p.n.e. (kraj Drugog punskog rata) do 30. g.p.n.e. (Egipat, posljednje kraljevstvo pod helenističkom dinanstijom, pada pod rimsku vlast). U kulturnom smislu, Rimsko razdoblje je uveliko nastavak helenizma, jer su rimska nauka i umjetnost zavisni od grčke; nova dostignuća razvijena su uglavnom u pravu i arhitekturi, a značajne promjene događaju se u religiji: religije "uvezene" s Istoka postepeno potiskuju staru grčku i rimsku religiju.

Kraj antike, koji je ujedno i kraj starog vijeka, proces je rasipanja političke moći Rimskog carstva i propadanja njegove kulture koji traje otprilike tri stoljeća; svaki pojedinačni datum manje je ili više arbitraran. Iako se u raznim udžbenicima i literaturi i danas kao kraj antike najčešće spominje 476. godina, kada pada Zapadno Rimsko Carstvo, današnji istoričari obično smatraju da antika traje duže, do približno 600. godine, jer u mnogim područjima kulturni se kontinuitet nastavlja.

Tako npr. kasnoantički gradovi na istočnoj obali Jadrana nastavljaju i nakon 476. živjeti na istim kulturnim i ekonomskim osnovama, što se ne mijenja ni kada početkom VI vijeka padaju pod političku vlast istočnih Gota. Tek invazijom Avara početkom VII vijeka većina tih gradova biva razorena. U ostalima su ostaci antike živjeli u agoniji još desetljećima, dok nisu podlegli snazi slavenske asimilacije. (Suić, str. 24-25)

P a g e | 10

2.1.1.Mikenska kultura 

Očito pod utjecajem minojske kulture s Krita, prve visoke kulture u Europi, koja je svoj procvat imala u vremenu oko 1900.-1450. g.p.n.e., na kopnenom dijelu Grčke se iz kulture srednje heladike razvila mikenska kultura (oko 1600.-1050. g.p.n.e.). Polazište joj je vjerovatno bilo u Argolisu i pojavljuje se iznenadno s bogatim grobovima (od oko 1600. g.p.n.e.). Između ostalog, mikenska kultura je od minojske preuzela pismo tzv. linearno pismo.

Lavlja vrata u Mikeni

Poznata su prekrasna središta mikenske kulture. Značajna nalazišta su Mikena, Pil, i Tirint na poluotoku Peloponezu, Orhomen i Gla u središnjoj Grčkoj kao i Miletu u zapadnom dijelu Male Azije i niz drugih.

U gradskim su se središtima nalazili dijelovi zvani zamak ili palača, koji su u većini slučajeva bili jako utvrđeni u 13. stoljeću. Bogati kupolasti grobovi, fina, dijelom bogato obojena keramika, umjetnički obrađeno zlato, srebro i fajansa i slični nalazi svjedoče o bogatstvu i specijaliziranosti gospodarskog sistema sa središnjom upravom. Njegovane su žive trgovinske veze s Bliskim istokom, Asirijom i Egiptom. Mikenska keramika je bila omiljena u velikom dijelu Sredozemlja, a vjerojatno su u južnoj Italiji postojala grčka trgovačka naselja.

Vrijeme između 1200. i 750. p.n.e. se obično naziva "mračno razdoblje" jer iz tog vremena gotovo da i nema tragova.

Početkom tog razdoblja mnogi su gradovi na grčkom kopnu razoreni, čime je nestala i podloga za kulturu palača. Mikenska tradicija nastavljena je još oko 150 godina, prije nego je počelo tzv. protogeometrijsko razdoblje (oko 1050.-900. g.p.n.e.).

P a g e | 11

Prema predanju, oko 1050. g.p.n.e. počinje snažno osporavano razdoblje "Jonskih selidbi" tokom kojih su stanovnici grčkog kopna naselili Egejska ostrva i Malu Aziju.

Na grčkom se kopnu pruža vrlo difuzna slika: nađeno je vrlo malo naselja, a i ona izgledaju, za razliku od mikenskog razdoblja, vrlo siromašno. Međutim u Lefkandi, na grčkom ostrvu Eubeji, pruža se sasvim drugačija slika, tamo su pronađeni, pored naselja s velikom zgradom kneza Lefkandija, grobovi koji su bili vrlo bogato opremljeni.

Tijekom zadnjih decenija, zahvaljujući mnogim novim nalazištima, "mračno razdoblje" ipak se polako rasvjetljava. Prema pretpostavkama naučnika koji se bave istraživanjem Homera, u različitim dijelovima Ilijade ogledaju se prilike tog vremena. To je vrijeme bilo očigledno vrlo značajno za razvoj grčkog društva, sve do grčkih polisa.

2.1.2.Stara Grčka

Sa takozvanim arhaičnim razdobljem u ranom VIII vijeku p.n.e.  počinje pravo razdoblje antike. Od 776. p.n.e. poznate su liste pobjednika Olimpijskih igara. U razdoblju od oko 770 do 540. p.n.e. Grci se u vrijeme velike kolonizacije šire prema zapadnom Sredozemlju (prije svega na Siciliju i u južnu Italiju), sjeverna ostrva u Egejskom moru i na Crno more. U Maloj Aziji su se već ranije naselili. U tom razdoblju (negdje između 750 i 650. pr. Kr. zapisani su i Homerovi epoviIlijada i Odiseja, najstariji literarni spomenici zapada u to je vrijeme (oko 700. p.n.e.) djelovao i Hesiod.

Istovremeno se stvara i sastav grčkih gradova-država, polisa, pri čemu je većina njih imala samo mali broj stanovnika.

Sparta, vojnička država u nastajanju na jugu Peloponeza, podvrgla je svojoj vlasti Meseniju i na taj način uspostavila kontrolu nad cijelim jugozapadnim dijelom poluotoka. Sparta se sa svojom oligarhijskom strukturom može smatrati prvim primjerom grada ustrojenog na načelu polisa, koji će od toga vremena prevladavati.

I u velikom broju drugih grčkih gradova-država ustav je uređivao zajednički život građana, ali ni tiranija, kakva je oko 650. p.n.e. postojala, na primjer, u Korintu i u Megari, nije bila baš rijetkost.

Atenski Akropolis

Kad Perzijanci upadaju u Grčku, Atenjani ih 490. p.n.e. pobjeđuju u Maratonskoj bitci. Deset godina kasnije, perzijski Veliki vladar Kserkso I  okuplja veliku vojsku i kreće u

P a g e | 12

kaznenu ekspediciju, da osveti poraz svog oca u bitci kod Maratona. Međutim, gubi pomorsku bitku kod Salamine s atenskom flotom pod zapovjedništvom Temistokla, a 479. pr. Kr. kopnena vojska gubi bitku kod Plateje s udruženim vojskama grčkih polisa. Time je Perzija za neko vrijeme potisnuta, a grčki polisi u Maloj Aziji oslobođeni.

S osnivanjem Atičkog pomorskog saveza 477. pr. Kr. pod vodstvom Atene, za nju počinje razdoblje procvata koje traje do kraja vladavine Perikla 429. pr. Kr.. U tom razdoblju nastaju neka od najznačajnijih filozofskih, literarnih i arhitektonskih djela stare Grčke: Eshilove tragedije, tada stvaraju Sofoklo i Euripid, a tada se gradi i Partenon na Akropolisu. U to je vrijeme u Ateni djelovao i Sokrat,Platonov učitelj.

Borba za prevlast [uredi]Rastuće suparništvo između Atene kao pomorske i Sparte kao kopnene sile dovelo je 431. pr. Kr. do Peloponeskog rata koji je trajao 30 godina, a povjesničar Tukidid vrlo ga je dojmljivo opisao. Ovaj sukob, u kojem su se uspjesi zaraćenih strana neprekidno smjenjivali, završio je 404. pr. Kr., uz pomoć koju su Spartancima pružili Perzijanci, potpunim porazom Atene i uspostavljanjem privremene hegemonije Sparte nad Grčkom.

U prvoj polovici 4. stoljeća pr. Kr. grčki gradovi gotovo neprekidno ratuju jedni protiv drugih, svi protiv svih, mijenjaju se saveznici - uz neprestano uplitanje perzijskih careva - pri čemu se čežnja za općim mirom koristi i za promidžbene ciljeve.Teba smjenjuje 371. pr. Kr. Spartu u njezinoj ulozi hegemona nakon bitke kod Leuktre, ali je i prevlast Tebe trajala kratko. Time je Peloponeski rat, kako se to kasnije pokazalo, osjetno poremetio dotadašnji odnos snaga.

Za to se vrijeme na Siciliji moćna Sirakuza dokazala protiv trgovačke republike Kartage, koja je još od ranog 5. stoljeća pr. Kr. bila u konfliktnom odnosu s grčkim polisima. Osim toga, za razliku od matične zemlje, na Siciliji se kao oblik vladavine održala hegemonija u velikom broju gradova.

Tek prisilno ujedinjenje Grčke od strane Filipa II. Makedonskog okončalo je neprekidne borbe za prevlast između polisa. Atenjani, kao Demosten, smatrali su ga ne-grčkim barbarom, ali on je sa svojom izvrsnom vojskom dobio bitku kod Kairona 338. pr. Kr. i uspostavio hegemoniju nad Helom, što je godinu dana kasnije i osnaženo Korintskim savezom.

Vrijeme helenizma (336 do 30. pr. Kr.) [uredi]

P a g e | 13

Aleksandar Veliki - rad nepoznatog suvremenika

Nakon što je 336. pr. Kr. ubijen Filip II., njegov sin Aleksandar Veliki vodi grčko-makedonsku vojsku u Aziju i u nekoliko godina osvaja cijelo perzijsko Carstvo. Aleksandrov pohod utro je put grčkoj kulturi na čitavom tada poznatom Orijentu, od Egipta, Mezopotamije i Perzije pa sve do granica Indije. Nakon Aleksandrove smrti 323. pr. Kr. u Babilonu njegovi su nasljednici Dijadosi (većinom njegovi generali) nakon dugotrajnih međusobnih ratova podijelili carstvo između sebe. U svim dijelovima carstva - od ptolomejskog Egipta na zapadu pa sve do seleukidskog carstva na istoku - helenizam je tijekom sljedećih stoljeća bio dominantna kultura.

Razdoblje helenizma bilo je obilježeno gotovo neprekidnim borbama triju velesila (Ptolemejevići, Seleukidi i Antigonidi) za prevlast. Početkom 2. stoljeća pr. Kr. Rim je intervenirao u Grčkoj. 146. pr. Kr. Rimsko Carstvo podvrgava pobijeđene članove ahajskog saveza provinciji Makedoniji i razara vodeći polis tog vremena, Korint. Mnogi polisi, kao Atena i Sparta, neko vrijeme još ostaju, bar formalno, nezavisni. Nedugo zatim je uslijedilo zauzimanje Pergamona, a 63. pr. Kr./64. pr. Kr. i zadnjih ostataka Seleukidskog područja. Zadnja država sljednica Aleksandrovog carstva, Egipat Ptolemejevića čija je zadnja vladarica bilaKleopatra VII., integrirana je 30. pr. Kr. u Rimsko Carstvo. Time je prestao postojati svijet helenističkih država kao utjecajni vojni i politički čimbenik tadašnjeg svijeta. Grčka kultura je ipak nastavila život nesmanjenom snagom u Rimskom Carstvu sve do njegovog nestanka na zapadu, a nakon toga u Bizantu.

Rimsko Carstvo [uredi]

Rimski Forum

(Glavni članak: Rimsko carstvo)

Nakon Grka, Rimljani postaju sljedeći nositelji i posrednici antičke kulture. Što su dalje prodirali na Levant, tim su više prihvaćali književnost, filozofiju, umjetnost, arhitekturu kao i kulturu svakodnevnog življenja Grka, da bi zatim preuzeto širili na područje zapadnog Sredozemlja i dalje, sve do Rajne i britanskih otoka.

Korijeni Rima [uredi]Rim, prema legendi osnovan 753. pr. Kr., nastao je, kako smatraju prema novijim istraživanjima, tek krajem 7. stoljeća pr. Kr. spajanjem više selskih naselja uz plićine na donjem dijelu rijeke Tibra. Politički i kulturno, Rim je dugo bio pod etruščanskim utjecajem. S druge strane, Etruščani su još od ranije imali intenzivne kontakte s grčkim kolonistima.

Rimska Republika (oko 500. do 27. pr. Kr.) [uredi]

P a g e | 14

(Glavni članak: Rimska Republika)

Rimljani su se oko 500. pr. Kr. oslobodili prevlasti etruščanskog grada-kraljevstva, protjerali zadnjeg rimskog kralja Lucija Tarkvinija Oholog i razvili vlastiti, prvi oblik republikanske vlasti. U idućim desetljećima, do oko 450. pr. Kr., stvara se tablica dvanaest zakona koja bilježi prve civilne, kaznene i procesnopravne norme rimskog prava. Ustavom je utvrđena podjela vlasti, i time su položeni temelji Rimske Republike.

Do 272. pr. Kr. su Rimljani ovladali cijelom Italijom južno od doline rijeke Pad. S Punskim ratovima protiv pomorske sile Kartage u 3. i 2. stoljeću pr. Kr. počinje uspon Rima prema položaju velesile starog vijeka i on za više stoljeća preuzima vlast nad cijelim Sredozemljem. Nakon 200. pr. Kr. Rim se miješa i u politiku helenističkih velesila i preuzima protektorat nad istočnim Sredozemljem. Godine 148. pr. Kr. Makedonija Antigonida, 63. pr. Kr. područje Seleukida i na kraju 30. pr. Kr. Egipat Ptolemejevića postaju rimske provincije.

Istovremeno, u samom Rimu dolazi do niza kriza izraženih sukobima između pretstavnika patricija koji su ustrajavali na zastarjelim socijalnoekonimskim strukturama i plebejaca koji su tražili reforme. U vrijeme građanskih ratova kriza kasnog razdoblja Rimske Republike dosiže vrhunac, i postaje jasno da je Republika kao takva nadživljena. Time postaje moguć principat. Već je Gaj Julije Cezar svojim položajem doživotnog diktatora dosegnuo status monarha. Prvim rimskim carom smatra se August, Cezarov nećak i nasljednik, koji je s principatom uspio umjesto razrušene republike uvesti monarhističko državno uređenje.

Doba rimskih careva [uredi]

Glavni članak:Rimsko Carstvo

Rimsko Carstvo, kako ga je zasnovao August, on i njegov nasljednik Tiberije vodili su sigurnom rukom. No već u vrijeme Kaligule, Klaudija i Nerona pojavljuju se prvi znaci raspada. Nakon jedne krizne godine (Godina četiri cara) na vlast dolazi dinastija Flavijevaca (Vespazijan, Tit i Domicijan). Njihova je vladavina sve u svemu, kako na vanjsko- tako i na unutarpolitičkom planu, bila vrlo uspješna. Nakon što je Domicijan u jednoj zavjeri ubijen, ponovo slijedi kriza koja je uglavnom prevladana u vrijeme tzv. Pet dobrih careva.

Upravo u vrijeme tih "dobrih careva" imperij doživljava (u prvoj polovini 2. stoljeća) svoj najveći procvat i veličinu (ekspanzija u vrijeme Trajana, povrat teritorija i osiguranje granica pod Hadrijanom). Ubrzo nakon toga sve više raste pritisak na granice carstva. Na sjevernim i sjeveroistočnim granicama pritisak vrše Germani, na istočnim Parti (koji su se usprkos nekoliko poraza uspjeli dokazati), a kasnije i Sasanidi. Smrću Marka Aurelija 180. završava takozvano „zlatno doba”, koje se može samo uvjetno smatrati zlatnim.

Kasna antika (284. do 602./641.) [uredi]

Krajem 3. stoljeća car Dioklecijan uspijeva, uvođenjem tetrarhije, još jednom postići stabiliziranje carstva. To vrijeme početka kasnog starog vijeka obilježeno je prijelomnim događajima. Priznavanje i privilegiranje kršćanstva u vrijemeKonstantina I. (koje je prije toga bilo ponekad i krvavo progonjeno) predstavljalo je značajan odmak od antičke kulture, a posebno od antičke filozofije i religijskog pluralizma.

P a g e | 15

Julijanovom smrću propao je zadnji pokušaj oživljavanja poganskih kultova povezivanjem s novoplatonizmom 363.; svi sljedeći carevi bili su kršćani.

Valentinijan I. uspijeva stabilizirati zapadni dio carstva, ali u okviru seobe naroda 378. dolazi do bitke kod Adrinopolisa, i time do nove krize. Car Teodozije I. Veliki sredio je stanje na istoku carstva i istovremeno je bio zadnji car koji je vladao cijelim Rimskim imperijem. On je proglasio kršćanstvo državnom religijom. No dokazano je da se bar do 6. stoljeća na području imperija nalaze pogani.

Nakon podjele carstva 395. imeđu sinova cara Teodozija samo se Istočno Rimsko Carstvo, kojim se upravljalo iz Konstantinopola, pokazalo trajno sposobnim za život (latinski je do 7. stoljeća ostao službeni jezik). Tzv. Zapadno Rimsko Carstvo sve je slabije odolijevalo navalama Huna i Germana. Došlo je do postupnog raspadanja rimske vojske, dok su Germani zaposjeli mnoge zapadne provincije i pri tome preuzeli mjesta rimskih upravljača. Po svemu sudeći, promjene do kojih je dolazilo zbog posljedica seobe naroda nisu bile ni približno tako jednostavne kao što se dugo vjerovalo, i sad su ponovo predmet znanstvenih rasprava. Godine 410. Rim su opljačkali Zapadni Goti, a 455. Vandali.

Tradicionalna povijest, koja tom događaju nije pridavala veliku pažnju, često ga je smatrala "krajem starog vijeka"; danas se odustalo od tog stajališta. Zbog više razloga se danas i 6. stoljeće ubraja u stari vijek. Istočnorimski car Justinijan I. Veliki (527.-565.) pokušao je ponovo - u početku s dobrim rezultatima - obnoviti cijeli imperij, što na kraju ipak nije uspjelo; pored ostalog, Sasanidi su vršili veliki pritisak na istočne granice. U Istočnorimskom carstvu antička kultura i duhovni svijet živjeli su i dalje do u srednji vijek, ali tu su značajni rez donijela Arapska osvajanja i odvojila kasnoantičko ranobizantsko carstvo od srednjevjekovnog Bizanta. Ovisno o razmišljanju različitih povjesničara, kasna antika završava ili 602. godine nasilnim dolaskom na vlast cara Foke, ili 641. godine nakon smrti cara Heraklija i konačnog pada Egipta u arapske ruke. [1]

Značenje i utjecaj antike [uredi]

Značaj antike za daljnji razvoj svjetske povijesti gotovo je neprocjenjivo. U tom razdoblju leže korijeni razvoja zapadnog svijeta. Jonska filozofija prirode, atička demokracija, rimsko pravo i religijski pluralizam i tolerancija ostavština su antike na koju se nadovezuju današnji prosvjetitelji, teoretičari države, prirodne znanosti, borci za ljudska prava i mnogi drugi.

Do danas su sačuvana brojna svjedočanstva o veličini i značenju tog razdoblja - pored sačuvanih tekstova filozofske, literarne ili povijesne naravi - brojni objekti grčke i rimske umjetnosti: od velikih skulptura do minijatura, keramike itd. Velike antičke zbirke nalaze se u Rimu, Ateni, Napulju, Parizu, Londonu, Münchenu, Sankt Peterburgu, Beču i Berlinu. Za upoznavanje svakodnevnog života u to vrijeme značajna su arheološka nalazišta u Pompejima, Delfima, Pergamonu i čitavom nizu drugih mjesta.

Kad se u Italiji u 15. stoljeću počelo ponovo cijeniti i oponašati očuvane ostatke (uglavnom rimske) umjetnina starog vijeka, to je razdoblje nazvano renesansa, tj. ponovno rođenje antike.

Međutim, ne treba smetnuti s uma da se antika u srednjem vijeku nije nikada potpuno ugasila. Uz Bizantince i Arape, i u Europi je tijekom Srednjeg

P a g e | 16

vijeka zahvaljujući nekim aktivnostima redovnika i karolinškoj renesansi (kraj VIII. i početak IX. st.) sačuvano nešto od antičkog nasljeđa.

Novija istraživanja naglašavaju neke neprekinute linije između antike i srednjeg vijeka.

Tek u XIV. stoljeću u Europi (na području latinskog kršćanstva, odnosno katoličanstva) razvija se interes za izgubljene tekovine antike (Renesansa), koje su uvelike sačuvane zahvaljujući islamskim Arapima uz posredovanje Židova. Uz obnovu interesa za antičku umjetnost i književnost povezan je i svjetonazorski okret od srednjovjekovne prevlasti religije tj. usmjerenosti na onostrano (transcedentno, metafizičko, na Boga) ka interesu za ovaj svijet i za čovjeka (humanizam). Tada započeti duhovni razvoj dovodi do prosvjetiteljstva i moderne. Suvremna zapadna kultura i civilizacija nezamisliva je bez grčke znanosti i filozofije, bez rimskog prava, bez grčke i rimske arhitekture i umjetnosti.

2.3. Analiza objekata i opažanje u arhitekturi antike Proces popažanja jednog arhitektonskog djela kao stilskog, pogotovo u okviru kategorija definisanih u određenoj epohi, zasniva se na složenoj estetskoj komunikaciji. Ukoliko se stil posmtrata kroz osobenosti osnovnih strukturnih predložaka motiva, onako kako ih je postavio Altieri, kao oblikovanih semantičkih ili ekspresivnih, onda se i svojstva djela pripadajuće nekom stilu može svrstati u okviru definisane globalne teriotorije.

3.1. Estetika-arhitektura-simbolika

Kao vrijeme burnog razvoja arhitekture i teorija vezanih za nju, dvadeseti vijek dinamički interpretira oblasti simboličkog i estetičkog u arhitekturi. Ova se pojava može posmatrati kao posljedica događanja na širem teoretskom planu i uobličenja novih tumačenja vrijednosti simboličkog i estetetskog u umjetničkoj kreaciji i uticaju na posmatrača. Kao sastavni dio ovih procesa, u dvadesetom vijeku se javljaju brojne kontradiktornosti, sukobi i protivrječni stavovi u ovim tumačenjima. Ovo se posebno osjetilo u oblasti arhitektonskog stvaralaštava. Tome je u velikoj mjeri doprinjelo specifično povezivanje simbolizma i estetike u teorijama o umjetničkom stvaralačkom procesu. Oblikovani kvaliteti, značenja i društvena uloga arhitekture, time su dobili nove dimenzije i tumačenja u odnosu na ideje i stavove prethodnih epoha. Međutim i pored toga se u pojedinim idejama i interpretacijama 18. i 19. Mogu naslutiti izvorišta ovih novih koncepcija. Govoreći o simbolizmu u arhitekturi 20. Vijeka, ne možemo zaobići činjenicu u razugradnji njegovog značenja i svojstava. U tom smislu se ocjena Rolanda Barta o gubitku značaja simbola u vijeku može vrjednovati kao pogled na stvarno stanje čitavog jednog pravca razvoja arhitekture i umjetnsoti. Razdvajanja semantičkih od sigmantičkih i paradigmatičkih svojastava simbola ukazuje na raslojenost koja omogućava interpretaciju i vrednovanje značenja simbola. Paradoksalno zvuči da je, na primjer, u vremenu kada su atrhitekti i modernističari postmodernističkog pokreta proklamovali najširu upotrebu simbola,

P a g e | 17

razgradnja njegovog izvornog načenja bila je i najjača, pokušaj objašnjenja ovog fenomena usmjerava nas na određene procese prepoznatljive već u arhitekturi 18. vijeka. U tom kontekstu je Tafurijeva ocjena o ključnoj ulozi alegorije kojom je u vremenu prosvećenosti započeta izgradnja značenja simbola, od velike važnosti. Proces lajicizacija umjetničkog univerzuma, kao posljedica preovladjavajućeg racionalizma oduzeo je simbolu metafizičku i transcendirajuću snagu i uveo ga u oblast induvidualne kreacije. Pri tome od posebnog značaja odumiranje transcendentnog simbola, čime je njegovo osnovno strukturno svojstvo bilo izgubljen o. Ukoliko je simbol predstavljanje nečega što po sebi postoji iza sfere izražavanja, kako se izrazio Geršund, onda se značaj gubitka transcendentnog svojstva simbola jasno ističe. Nasuprot tome, ukoliko je alegorija predstavljanja nečega što je moguće izraziti izražajnim svojstvom nečega drugog onda se i arhitektura 18. vijeka mora analizirati u tom kontekstu. Po svem sudeći upotreba alegorije se u arhitekturi 18. Vijeka može povezati sa težnjom uvođenja karaktera u aritekturu, kao jedne od značajnih estetskih kategorija tog vremena. Davanje karaktera arhitekturi povezano je sa jačanjem narativnosti. Architecture parlante je u tom smislu krajnji domet u ostavrivanju ove ideje. I sam pojam alegorije često opisivan kao održiva metafora u narativnoj formi, pa se i upotreba narativnosti u arhiekturi 18.vijeka može povezati sa njenom alegoričnošću. Suprotno tome simbol trancendirajući stvarnost svojim značenjem, odbacuje narativnost. Simbol iskazuje ideju načinom suprotnim narativnom pristupu. Kako je isticao Gadamer simboli ne moraju biti slikovne predstave. Njihovo svojstvo da nose konotaciju smanjuje njihovu funkciju denotacije. Čak i primjenjeni u arhitekturi simboli izražavaju, a ne opisuju. Kao ishod kakterizacije, arhitektura 18. vijeka je izgubila cjelovitost simboličkog iskaza. To naravno ne znači da se pri tome nisu zadržali neki rudimentalni aspekti simboličkog jezika. Pri tome se, medjutim, pojačala komponenta svjesnog djelovanja arhitekture. Namjera ostvarivanja unaprijed zamišljenog efekta, kao estetička kategorija, počinje da dominira. Iz tog razloga se teško može prihvatiti stvav o značajnoj ulozi simbolizma u na primjer, Buleovoj arhitekturi. Izražajnu ulogu karaktera u Buleovoj arhitekturi i sam Etlin naziva metaforičkom ili alegoričkom. Samim tim ni Buleovomhramu sličan prostor ne može iskazivati simbolička svojstva na čemu Etlin insistira. Ovako definisan prostor se pokazuje samo kao jedan od elemenata iskazivanja karaktera u arhitekturi. Oblikovanje u hramu sličnog prostora se može posmatrati kao element Buleove estetske namjere da narativnim efektom jasnije objasni svoje stavove. I sama ideja na primjer u operi kao hramu umjetnosti i suviše je literarna da bi bila simbolična. Bule i sam u svom objašnjenju projekta za Njutnov kenotaf racionalistički ističe ideju o transponovanju novootkrivenog zakona gravitacije u -medijum arhitekture. Ali ne simbolički već stavom da se slikom zemaljskog globusa može svjesno asocirati zakon gravitacije.Arhitektonsko djelo u cjelini, kao i svaki njegov element, najčešće nose značenja adekvatna formi njihovog vizuelnog ispoljavaja. Već sam po sebi, simbolički sistem jednog arhitektonskog djela usmjerava uobličenje određene strukture i tipa u prostoru u saglasnosti sa funkcionalnim zahtjevima. Pri tome je proces prenošenja značenja iz simboličkog sistema strukturu usmeravan intuitivno. To bi značilo da je primarni

P a g e | 18

prostorni tip proizvod onto-psihološkog impulsa, koji u procesu daljeg uobličenja uspostavlja vezu sa adekvatnom funkcijom i socio-kulturoliški uslovljenom formom. Forma koja daje simbolu njegovu ekspresivnu snagu jeste u suštini vezana za estetsku manifestaciju djela. Estetičnost se ovdje ne odnosi na samo značenje, koliko na snagu forme i njenih svojstava da podrži osjećajno određeno značenje kroz ekspresivni izraz. To znači da bi se mogla dopustiti misao po kojoj se simboličko značenje može oblačiti u različite forme. Ovako definisana estetska komponenta je procesnog karaktera. Ona više nije određena u smislu prikazivanja samo onoga što vizuelno jeste. Estetska komponenta djela, kao proces komunikacije, i to ne samo u vremenu njegovog nastanka, zaista postaje aktivna energija koja organizuje društvene stavove i iskazuje vrijednosno. To omogućava da jedno arhitektonsko ostvarenje bude prihvaćeno kao simbolički izraz zajednice bez obzira na namjeru stvaraoca. Možda će najnoviji povratak arhitekture oblikovanju struktura zasnovanih na metafizici prirode, kako to definiše Derida, kao povratak strukturama koje se mogu u svom dinamizmu interpretirati na više načina, otvoriti mogućnost novog tumačenja simboličko-estetske strukture u arhitekturi. U tom smislu možemo zasigurno očekivati nastavak rasprave o ovom pitanju.

Značenje i utjecaj antike

Značaj antike za daljnji razvoj svjetske povijesti je gotovo neprocjenjiv. U tom razdoblju leže korijeni razvoja zapadnog svijeta. Jonska filozofija prirode, atička demokracija, Rimsko pravo i religijski pluralizam i tolerancija su ostavština antike na koju se nadovezuju današnji prosvjetitelji, teoretičari države, prirodne znanosti, borci za ljudska prava i mnogi drugi.Do danas su sačuvana brojna svedočanstva o veličini i značenju tog razdoblja - pored sačuvanih tekstova filozofske, literarne ili povijesne naravi - brojni objekti grčke i rimske umjetnosti: od velikih skulptura do minijatura, keramike i.t.d. Velike antičke zbirke nalaze se u Rimu, Ateni, Napulju, Parizu, Londonu, Münchenu, Petrogradu, Beču i Berlinu. Za upoznavanje svakodnevnog života u to vrijeme značajna su arheološka nalazišta u Pompejima, Delfima, Pergamonu i čitavom nizu drugih mjesta.Kad se u Italiji u 15. stoljeću počelo ponovo cijeniti i opnašati očuvane ostatke (uglavnom rimske) umjetnina starogvijeka, to je razdoblje nazvano renesansa, tj. ponovno rođenje antike. Međutim, ne treba smetnuti s uma da se antika u srednjem vijeku nije nikada potpuno ugasila. Uz Bizantince i Arape, i u Europi je tijekom Srednjeg vijeka zahvaljujući nekim aktivnostima redovnika i karolinškoj renesansi (kraj VIII. i početak IX. st.) sačuvano nešto od antičkog nasljeđa. Novija istraživanja naglašavaju neke neprekinute linije između antike i srednjeg vijeka. Tek u XIV. stoljeću u Europi (na području latinskog kršćanstva odnosno katoličanstva) razvija se

P a g e | 19

interes za izgubljene tekovine antike (Renesansa), koje su uvelike sačuvane zahvaljujući islamskim Arapima uz posredovanje Židova. Uz obnovu interesa za antičku umjetnost i književnost povezan je i svjetonazorski okret od srednjovjekovne prevlasti religije tj. usmjerenosti na onostrano (transcedentno, metafizičko, na Boga) ka interesu za ovaj svijet i za čovjeka (humanizam). Tada započeti duhovni razvoj dovodi do prosvjetiteljstva i moderne.

Kada antropologija istražuje različite kulture onda se usmjerava na vrijednosti tih kultura kroz koje pokušava zaključiti o njihovoj povijesti i pogledima na svijet. Jedna od tih vrijednosti je i umjetnost kao kreativna upotreba mašte za interpretaciju, razumijevanje i uživanje života. Svaka kultura je kroz umjetnička djela ostavila svjedočanstvo onoga što je smatrala da je lijepo ili da je ružno i na taj način je dala svoju interpretaciju života.

Kultura zapadne civilizacije također ima svoju povijest lijepoga i ružnoga. Ovdje nastupa filozofija i pita za utemeljenje govora o odnosu lijepoga i ružnoga. Ružno je kategorija koja je dugo smatrana ovisnom o lijepome. Kao negacija lijepoga. Početak osamostaljivanja ružnoga nalazi se u opravdanju zla kod Augustina koji zlo opravdava kao neophodan dio cjeline koja je dobra. Tako i ružno odstupa od estetski dopadljivog da bi se pojačao izraz i da bi se doprlo do onog unutarnjeg i time daje svoj doprinos cjelini estetskog doživljaja.

No, možemo li govoriti o potpunoj samostalnosti ružnoga? Čini se ipak da ne. Lijepo i ružno ostaju dva međusobno povezana krila onoga što zovemo cjelovitost. Možda je bolje govoriti o većoj samostalnosti ružnoga u odnosu na lijepo gdje ružno nije više samo negacija lijepog, već svojom složenošću i bogatstvom omogućuje cjelovitiji i dublji estetski doživljaj.