rujan

Skripta je sastavljena po pitanjima za pravosudni ispit za 2010. godinu objavljenima na stranici Legalis. Skripta NIJE predviđena kao službena literatura za polaganje pravosudnog ispita i autor se odriče svake odgovornosti za eventualni neuspjeh na ispitu:). Sretno!

OSNOVE PRAVA EU1

1. Razlika između Europske unije i Europske zajednice

2. Osnivački ugovori

3. Nekadašnja tri stupa EU i promjene na temelju Ugovora iz Lisabona

4. Što nazivamo Europskom pravnom stečevinom?

5. Koji su izvori prava Europske unije?

6. Koja je razlika između uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja?

7. Primjena prava Europske unije u državama članicama?

8. Koje su institucije Europske unije?

9. Nadležnost Europskog vijeća i Europskog parlamenta?

10. Nadležnost Vijeća ministara i Europske komisije?

11. Organizacija i sastav Europskog suda?

12. Metode rada i postupak pred Europskim sudom?

13. Nadležnost Europskog suda?

14. Nadležnost Suda prvog stupnja i Službeničkog suda?

15. Što je izravni učinak europske pravne norme?

16. Razlika između vertikalnog i horizontalnog izravnog učinka europske pravne norme?

17. Nadređenost Europskog prava?

18. Izravan učinak direktiva i razlika između uredbi i direktive?

19. Vertikalni i horizontalni učinak direktiva?

20. Posredni ili interpretativni učinak europskog prava?

21. Posredni učinak Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju?

22. Odgovornost države za štetu u pravu Europske unije?

23. Tržišne slobode?

24. Sloboda kretanja robe i usluga?

25. Četiri koraka testa proporcionalnosti?

26. Odnos primarnog i sekundarnog prava

27. Prethodni postupak pred Europskim sudom?

28. Predmet, svrha i učinci prethodnog postupka?

29. Na što se može odnositi pitanje nacionalnog suda?

30. Podjela uloga između nacionalnih i Europskog suda?

31. Tko može pokrenuti prethodni postupak?

32. Ovlast podnošenja zahtjeva za tumačenje?

33. Ovlast podnošenja zahtjeva za ocjenu valjanosti?

34. Koji su nacionalni sudovi obavezni postaviti pitanje Europskom sudu i u kojim slučajevima

35. Kako sastaviti zahtjev Europskom sudu?

1. Razlika između Europske unije i Europske zajednice2

Europska unija nema međunarodnu pravnu osobnost. Ona nije subjekt međunarodnog prava, te temeljem međunarodnog prava ne može stjecati prava i preuzimati obaveze. S druge strane, Europska zajednica ima pravnu osobnost i međunarodna je organizacija. Ona je dio Europske unije i čini njen Prvi stup. Europska unija i Europska zajednica danas imaju 27 država članica. Države članice su subjekti prava EU. Subjekti prava Europske zajednice i Europske unije su i fizičke i pravne osobe u državama članicama. Oni mogu stjecati subjektivna prava koja izviru izravno iz prava Zajednice i Unije, a ta su prava nacionalni sudovi država članica obavezni štititi.

Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora3 Europska zajednica prestaje postojati kao zasebna pravna osoba (Euratom i dalje postoji), a Europska unija dobiva pravnu osobnost i postaje

novi subjekt međunarodnih odnosa, čime je omogućeno da Europska Unija djeluje na međunarodnoj razini u ime država članica.

2. Osnivački ugovori

Europska unija i Europska zajednica utemeljene su Pariškim ugovorom iz 1951. godine kojime je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik, te Rimskim ugovorima iz 1957. godine o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju i Europske ekonomske zajednice. Europska unija i Europska zajednica temeljile su se na Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o Europskoj zajednici, kako su posljednji put izmijenjeni Ugovorom iz Nice koji je stupio na snagu 1. veljače 2003. godine.

Lisabonski ugovor potpisan je 13. prosinca 2007. godine u Lisabonu i stupio je na snagu 12. prosinca 2009. godine. Izvornim imenom „Lisabonski ugovor kojim se mijenja i dopunjuje Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice“, često nazivan još i „Reformskim ugovorom“. Ugovor u sebi inkorporira i Povelju temeljih ljudskih prava, koja od 01. prosinca 2009. god. ne predstavlja više samo pravni autoritet, već čini dio pozitivnopravnog poretka Unije..

*Struktura razvoja Europske Unije prema osnivačkim ugovorima

ECSC = Europska zajednica za ugljen i čelik

EEC = Europska ekonomska zajednica

3. Nekadašnja tri stupa EU i promjene na temelju Ugovora iz Lisabona4

Struktura EU često se ilustrira prikazom "tri stupa" od kojih prvi stup obuhvaća Europsku zajednicu, drugi stup zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, a treći stup policijsku suradnju i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima. Struktura tri stupa utemeljena je stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta 1. srpnja 1993. godine. Pri tome su tri izvorne zajednice činile dio prvog stupa. Od tada, Prvi stup obuhvaća Europsku zajednicu (izvornu Europsku ekonomsku zajednicu) i Europsku zajednicu za atomsku energiju, koje dijele zajedničke institucije, ali je svaka zasebna pravna osoba. Drugi stup uključuje Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Treći stup uključuje policijsku suradnju i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima.

Tri stupa Europske unije razlikuju se ne samo po svom predmetu regulacije, već i po metodi donošenja odluka.

U Prvom stupu odluke se mogu donositi i kvalificiranom većinom, odnosno, države članice u okvirima prvog stupa uglavnom ne mogu svojim glasom blokirati donošenje odluka. U Drugom i Trećem stupu odluke se donose jednoglasno, te svaka država članica može blokirati

donošenje odluka. Uloga europskih institucija različita je u okviru svakog pojedinog stupa. Tako je Europski sud nadležan odlučivati u sporovima koji se rješavaju temeljem prava Prvog stupa (pravo Zajednice), te u manjem opsegu i uz posebni pristanak država članica u sporovima koji se rješavaju temeljem prava Trećeg stupa

U Drugom stupu Europski sud nema nadležnosti. Europska komisija ima isključivo pravo zakonodavne inicijative u Prvom stupu, a u Drugom i Trećem ga dijeli s državama članicama. Europski parlament u Prvom stupu ima značajne zakonodavne ovlasti kojima se može koristiti u postupku suodlučivanja. U tom postupku, da bi neki propis mogao stupiti na snagu, mora biti prihvaćen i u Europskom parlamentu. U Drugom stupu takvih ovlasti nema, dok u Trećem stupu, ima samo savjetodavne ovlasti.

Prikaz do Lisabonskog ugovora:

Lisabonski ugovor značajno pojednostavljuje strukturu stupova. Treći stup u cijelosti prelazi u prvi i Europska unija konzumira Europsku zajednicu, dok je zajednička vanjska i sigurnosna politika zadržala izdvojen i poseban status. Na području vanjske i sigurnosne politike isključeno je usvajanje zakonodavnih akata, te Europski sud u pravilu u ovom području nema jurisdikciju. Značajno je širenje nadnacionalne metode odlučivanja na suradnju u kaznenim stvarima (članice ne mogu jednostrano blokirati donošenje odluka).

Okvirne odluke nestaju i njihovu ulogu preuzimaju direktive. Nadležnost Europskog suda širi se na suradnju u pravosuđu i unutarnjim poslovima (uz iznimku održavanja pravnog poretka i reda)

Prikaz nakon Lisabonskog ugovora:

4. Što nazivamo Europskom pravnom stečevinom?

Pravo koje proizlazi iz Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o Europskoj zajednici, te Ugovora o Europskoj zajednici za atomsku energiju, zajednički se naziva "pravo Europske unije." Ono obuhvaća sve pravne norme, u bilo kojem obliku, koje su sadržane u Osnivačkim ugovorima ili koje su donesene temeljem Osnivačkih ugovora. Ukupnost tih pravnih normi naziva se još i europskom pravnom stečevinom.

Pravo Europske zajednice obuhvaća pravo Prvog stupa koje pretežito proizlazi iz Ugovora o Europskoj zajednici i pravnih akata donesenih na njegovoj osnovi. Pravo Zajednice po svom je sadržaju uže od prava Unije. Izraz pravo Europske unije koristi se onda kada se njime želi obuhvatiti ukupnost pravnih pravila koja su na snazi u pravnom poretku Unije, bez obzira na kojem se od Osnivačkih ugovora temelje i bez obzira na to koji je stup Europske unije njihov sedes materiae.

S obzirom da je pojam pravo Europske zajednice uži od pojma prava Europske unije, izraz pravo Europske unije odnosi se i na pravo Europske zajednice, te se često u tom kontekstu i koristi. Uz ove izraze koristi se i izraz europsko pravo.

5. Koji su izvori prava Europske unije?

Izvore prava EU čine Osnivački ugovori i drugi ugovori koje su između sebe zaključile države članice, akti institucija Europske unije koji se donose temeljem takvih ugovora (uključujući i međunarodne ugovore koje sklapa Zajednica), praksa Europskog suda, te opća načela prava EU.

Pravo Europske unije moguće je podijeliti na primarno i sekundarno. Primarno pravo čine akti država članica. Riječ je o pravnim izvorima koje su izravno, bez posredovanja institucija Zajednice ili Unije prihvatile države članice. Primarno pravo obuhvaća:

‐ Ugovore o osnivanju Europskih zajednica i Europske unije;

‐ izmjene i dopune navedenih ugovora,

‐ protokole koji su pridodani navedenim ugovorima

‐ dodatne ugovore kojima se mijenjaju specifični dijelovi Osnivačkih ugovora,

‐ ugovore o pristupanju novih država članica.

Europski sud nadležan je interpretirati primarno pravo ali ne može odlučivati o njegovoj valjanosti koja se temelji na međunarodnom pravu.

Sekundarno pravo proizlazi iz Osnivačkih ugovora temeljem njihovih izričitih odredaba. Ono nastaje aktivnošću institucija Europske unije. Riječ je o pravnim pravilima koja nastaju i stupaju na snagu prema ugovorom propisanom postupku i u okvirima regulatorne nadležnosti Europske unije i Europske zajednice. Sekundarni izvori prava Europske unije u Prvom, Drugom i Trećem stupu međusobno se razlikuju.

U Prvom stupu, osnovni izvori sekundarnog prava – uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja. Pored ovih akata, postoje i akti sui generis. Europski sud pojasnio je kako ima ovlast nadzirati zakonitost svih akata institucija Zajednice, bez obzira kako se oni formalno nazivali, ukoliko oni proizvode pravne učinke.Lisabonskim ugovorom nije došlo do izmjena u pogledu pravnih akata koji se donose.

U Drugom stupu, osnovni izvori sekundarnog prava nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora su zajedničke odrednice i opće smjernice, odluke, te međunarodni ugovori i zajednički pristup. Ti akti nisu podvrgnuti sudbenom nadzoru Europskog suda. Oni imaju značaj političkih obaveza koje preuzimaju države članice. Oni nemaju izravni učinak te moraju biti provedeni, bilo aktima Prvog stupa (npr. uredbom), bilo aktima država članica.

U Trećem stupu, izvori sekundarnog prava bili su zajednička stajališta, okvirne odluke, odluke i konvencije, međutim nakon Lisabonskog ugovora pravo ovog stupa je potpalo pod prvi stup.

U pogledu vrsta pravnih akata Lisabonski ugovor grupira pravne akte u četiri kategorije: zakonodavne akte, delegirane akte, provedbene akte te akte u formi preporuka.

Pod zakonodavim aktima se podrazumijevaju uredbe, direktive i odluke donesene u zakonodavnom postupku.

Delegirane akte donosi Europska komisija na temelju ovlasti koje su na nju delegirane nekim zakonodavnim aktom. Lisabonski ugovor navodi da se radi o aktima opće primjene donesenim radi izmjene ili dopune neesencijalnih elemenata zakonodavnog akta. Ovi su akti važni za redovito funkcioniranje institucija Europske unije.

Provedbeni akti su akti kojima se osigurava primjena zakonodavnih akata i pretežno su u nadležnosti država članica ali se njihovo donošenje može u opravdanim situacijama delegirati na Europsku komisiju kada je to potrebno radi ujednačene primjene pravno obvezujućeg zakonodavstva unije u državama članicama.

Putem preporuka se nastoji usmjeravati djelovanje država članica bez obvezujuće primjene.

Praksa Europskog suda

U odnosu na presude hrvatskih sudova presude Europskog suda su drugačije strukturirane i imaju drugačiji značaj. Njegove presude mogu biti izvor prava ne samo inter partes, već i erga omnes.

I u pravnom poretku EU izreka odluke Europskog suda predstavlja izvor prava. Međutim, obrazloženja odluka Europskog suda su izuzetno bitna. Kada jednom Europski sud zauzme određeno pravno shvaćanje o značenju određene pravne norme, to će, u pravilu, učiniti u obrazloženju svoje odluke. Kasnije odluke suda temeljiti će se na takvim pravnim shvaćanjima. Stoga je razumljivo da je najzanimljiviji dio teksta odluka Europskog suda upravo onaj koji se nalazi u obrazloženju. Države članice imaju obavezu poštivati i provoditi odluke ES. Ta se obaveza odnosi na sva državna tijela, uključujući, u okvirima njihove nadležnosti, i nacionalne sudove. U suprotnom, nastati će dovoljno ozbiljna povreda prava Zajednice, što je jedna od pretpostavki da bi fizičke i pravne osobe od države mogle ostvariti naknadu štete. U svakom slučaju, povreda prava Zajednice će zasigurno biti dovoljno ozbiljna ako se nastavila usprkos presudi kojom je dotična povreda utvrđena, ili prethodnoj odluci ili

sudskoj praksi Suda o tom pitanju iz koje je jasno da je dotično ponašanje predstavljalo povredu. Drugim riječima, nacionalni sud koji bi grubo zanemario raniju praksu Europskog suda, počinio bi dovoljno ozbiljnu povredu prava EU, što bi, ukoliko su ispunjene druge pretpostavke, predstavljalo osnovu za naknadu štete od strane države.

Opća načela prava EU

Opća načela prava EU artikuliraju se kroz praksu Europskog suda. Njihov broj nije određen, a kao primjer moguće je navesti načela poput, pravne sigurnosti, učinkovite pravne zaštite, proporcionalnosti, zabrane retroaktivnosti, jednakog postupanja, ili pak zaštite temeljnih ljudskih prava. Opća načela prava EU obvezuju institucije EU i države članice. Pravo EU koje im je suprotno može biti poništeno pred Europskim sudom, a nacionalno pravo koje im je suprotno nacionalni sudovi moraju izuzeti iz primjene.

Opća načela prava kristaliziraju se kroz sudsku praksu koja s vremena na vrijeme bude kodificirana. Osnivački ugovori izvorno nisu uopće spominjali temeljna ljudska prava. Ipak, Europski sud je pojasnio da temeljna ljudska prava predstavljaju dio općih načela prava Zajednice kojima Europski sud pruža pravnu zaštitu. Europski sud 1974. godine inkorporirao je u pravni sustav EU jamstva temeljnih prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Temeljna prava inkorporirana su u pravni poredak EU iz dva izvora:

‐ ustavnih tradicija koje su zajedničke državama članicama;

‐ međunarodnih ugovora za zaštitu ljudskih prava kojih su države članice potpisnice ili na čijoj su izradi sudjelovale. Pri tome je ES mislio prvenstveno Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Jamstva temeljnih ljudskih prava relevantna su zbog slijedećih razloga:

‐ ona su kriterij legitimnosti i zakonitosti pravnih pravila koja donosi EZ i EU;

‐ države članice (uključujući i njihove sudove) moraju poštivati temeljna prava na način kako ih je definirao Europski sud kada izravno primjenjuju pravo Zajednice ili donose nacionalne propise kojima prenose pravo Zajednice u nacionalni pravni poredak.

‐ ona su kriterij za procjenu jesu li nacionalna odstupanja od tržišnih sloboda opravdana u smislu prava Zajednice;

‐ ona su jedan od kriterija za članstvo u EU

6. Koja je razlika između uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja?

Uredbe imaju opću primjenu. One su obvezujuće u cijelosti i izravno primjenjive u svim državama članicama. Države ne smiju prenositi uredbe u nacionalno pravo (tj. transformirati ih u interne propise), već se one u svakoj članici primjenjuju izravno, kao uredbe, po njihovoj objavi u Službenom listu EU; države su također obvezne ukloniti nacionalna pravila koja dupliciraju uredbe; države su naravno obvezne ukloniti i nacionalna pravila koja su suprotna

uredbama, no u slučaju da takva nacionalna pravila postoje, ona će u konkretnom slučaju pred sudom morati ostati neprimijenjena zahvaljujući kombiniranom učinku izravnog učinka i nadređenosti.

Direktive su obvezujuće za države članice kojima su upućene u odnosu na rezultat koji je potrebno ostvariti, ali ostavljaju državama izbor oblika i metoda ostvarivanja tih ciljeva. One za razliku od uredbi, nemaju za svrhu u potpunosti ujednačiti nacionalna prava. Direktive zadaju državama samo regulatorni cilj, a ostavljaju im slobodu da same odluče kako ga postići. Direktive moraju biti prenesene u nacionalno pravo. Pri toj transformaciji direktive uvijek ostavljaju državama izbor forme u kojoj će ih ugraditi u nacionalno pravo: donošenjem novog zakona ili nekoliko novih zakona, ili izmjenom postojećih zakona, ili kombinacijom zakona i podzakonskih akata, ili samo podzakonskim aktima.

Vremenski tijek vezan uz direktive je sljedeći: Direktiva biva usvojena u zakonodavnom postupku na europskoj razini (pri čemu je mogu usvojiti Vijeće i Europski parlament samo, Vijeće samostalno ili Komisija). Direktiva stupa na snagu u određenom roku od objave u Službenom listu EU ili u trenutku njene notifikacije državama adresatima. Sve direktive koje su adresirane svim državama članicama obvezno se objavljuju u Službenom listu. Od tog trenutka počinje teći tzv. implementacijski rok unutar kojeg države moraju odlučiti kako da ugrade direktivu u nacionalno pravo i moraju to učiniti.

Odluke su akti koji su u cijelosti obvezujući za one kojima su upućeni.

Preporuke i mišljenja su neobvezujući pravni akti.

7. Primjena prava Europske unije u državama članicama

Pravo EU ima izravni učinak u državama članicama, a primjenjuju ga nacionalni sudovi, odnosno, u izvansudskim situacijama, nacionalna javna uprava. Općenito, pravni učinak je svojstvo pravne norme da utječe na nastanak, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa. Kada neka norma ima pravne učinke ona stvara subjektivna prava koja su sudovi obavezni štititi. Pojam izravni učinak označava svojstvo pravnih pravila, osobito ustavnog, međunarodnog i europskog prava, da stvaraju subjektivna prava neposredno, bez ikakve dodatne regulatorne aktivnosti zakonodavne ili izvršne vlasti.

Da bi neka pravna norma prava EU mogla imati izravni učinak ona mora biti jasna, nedvosmislena i bezuvjetna. To znači da mora sadržavati određeno ili odredivo subjektivno pravo, te da za njegovo ostvarivanje pred nacionalnim sudom nije potrebna nikakva dodatna regulatorna aktivnost zakonodavne ili izvršne vlasti. U dosadašnjoj praksi Europski sud priznao je izravni učinak brojnim odredbama Osnivačkih ugovora, uredbama, direktivama, ugovorima s trećim državama, te aktima donesenima na njihovoj osnovi. Ukoliko neka norma prava EU, prema kriterijima koje je definirao Europski sud, ima izravni učinak, nacionalni zakonodavac ne smije donositi nacionalne propise koji bi mogli izravnom učinku prava EU stajati na putu. Drugim riječima, izravni učinak pravnih pravila EU ne ovisi o nacionalnom ustavnom pravu već isključivo o pravu EU.

8. Koje su institucije Europske unije?

Unija ima jedinstveni institucionalni okvir koji osigurava konzistentnost i kontinuitet aktivnosti koje se provode kako bi se ostvarili njeni ciljevi, uz istovremeno poštivanje i izgradnju pravne stečevine.

Istitucije Europske unije su:

Europski parlament

Europsko vijeće

Vijeće Europske unije (poznatije kao Vijeće ministara)

Europska komisija

Europski sud pravde

Europska središnja banka

Revizorski sud

*Prikaz institucija Europske unije prema Lisabonskom ugovoru

9. Nadležnost Europskog vijeća i Europskog parlamenta?

Europsko vijeće daje Uniji potrebne naputke za razvoj i definira opće političke smjernice i prioritete. Nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora sastoji se od predsjednika država ili predsjednika vlada država članica Europske unije, predsjednika Europskog vijeća te predsjednika Europske komisije.

Europsko vijeće razvilo se iz povremenih sastanaka na vrhu (summita) predsjednika država i vlada država članica Europske ekonomske zajednice 1960-tih godina.

Čelnici država ili vlada zemalja Europske unije sastaju se najmanje dva puta u svakih šest mjeseci kako bi raspravljali na neformalnim sastancima o pojedinim temama zajedno s predsjednikom Europske komisije kako bi raspravljali o pitanjima bitnim za Uniju, te dali političke poticaje za daljnje aktivnosti. To političko tijelo ima ključnu ulogu u usuglašavanju interesa i stajališta država članica.

Unutar Vijeća osobito je istaknuta uloga predsjednika Vijeća. Tu funkciju je do stupanja na snagu LIsabonskog ugovora svakih šest mjeseci obnašao predsjednik one države koja predsjedava Europskom unijom. Nakon Lisabonskog ugovora članovi Vijeća među sobom biraju predsjednika običnom većinom, na rok od 30 mjeseci, i ista osoba se može izabrati još samo jedanput.

Vijeće može donositi pravno obvezujuće akte, ali tada se smatra da ih je donijelo Vijeće EU u sastavu predsjednika država ili vlada budući da samo Europsko vijeće nije formalo tijelo koje

može samo donosit odluke (nema zakonodavne ovlasti). Ono to rijetko čini, a kada čini, odluke donosi jednoglasno.

Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora, Europsko vijeće je postalo jedno od tijela u institucionanoj strukturi Europske unije. Rotirajuće predsjedništvo zamjenjeno je funkcijom Predsjednika Vijeća EU s mandatom od dvije i pol godine. Prvi predsjednik Europskog vijeća od 1. prosinca 2009. godine obnaša Herman Van Rompuy.

Europsko vijeće ne treba miješati s Vijećem Europske unije (koje se naziva još i Vijećem ministara EU) koje je zasebno tijelo Europske unije, niti s Vijećem Europe, koje je zasebnameđunarodna organizacija sa sjedištem u Strasbourgu, odvojena od EU.

Europski parlament, skupa s Vijećem Europske unije, ima zakonodavne i proračunske funcije ovlasti. Obavlja funkcije političke kontrole i konzultacija u skladu s odredbama Ugovora. Europski parlament bira predsjednika Europske komisije.

Europski parlament je sastavljen od predstavnika građana Unije, s time da broj predstavnika ne može biti veći od 750 + predsjednik parlamenta. Reprezentacija građana je razmjerno proporcionalna, s time da svaka država članica ima najmanje 6 a najviše 96 predstavnika. Predstavnici se izabiru na mandat od pet godina. Članovi parlamenta među sobom izabiru predsjednika parlamenta. Od posljednjih izbora u srpnju 2009. godine Europski parlament se sastoji od 736 predstavnika a predsjedava mu Jerzy Buzek. Sjedište Europskog parlamenta je u Strasbourgu , gdje se i održavaju redovne mjesečne (četvorodnevne) plenarne sjednice, kako je propisano protokolom u Amsterdamskom ugovoru. Međutim, tijekom većeg dijela mjeseca, pripremne zakonodavne radnje, sjednice odbora, i dodatne plenarne sjednice održavaju se u Bruxellesu, gde su smještene i ostale institucije Unije. Tajništvo Europskog parlamenta nalazi se u Luksemburgu.

Parlament nema ovlasti zakonodavne inicijative, i iako izglasava zakone, nema zakonodavne ovlasti bez inicijative Komisije. Uobičajeni način donošenja odluka u parlamentu provodi se „sustavom suodlučivanja“i taj je princip odlučivanja proširen na oko 50 novih područja u odnosu na prijačnje uređenje. U pogledu proračuna Europski parlament ima jednake ovlasti kao i Vijeće ministara u pogledu prihvaćanja godišnjeg proračuna. Europski parlament kontrolira izvršenje proračuna Unije i svake godine razriješava Komisiju za troškove prethodne godine.

10. Nadležnost Vijeća ministara i Europske komisije?

Vijeće Europske unije je tijelo u kojem se neposredno izražavaju interesi država članica Europske unije. To je mjesto gdje se najučinkovitije uspostavlja međusobna suradnja i dogovori između vlada država članica. Ono donosi zakonodavne odluke u EU i zaključuje ugovore sa trećim državama. Naziva se i Vijećem ministara.

Posebnost Vijeća EU ogleda se i u njegovom sastavu. Pravno gledajući, Vijeće je jedinstveno tijelo, a u stvarnosti se sastoji od više vijeća. Naime, ministarski sastav mijenja se ovisno o temi o kojoj se raspravlja. U pravilu u radu Vijeća sudjeluju ministri vanjskih poslova,

međutim kada se raspravlja o poljoprivredi, sudjeluju ministri poljoprivrede, kada se radi o prometu, sudjeluju ministri zaduženi za transport i sl.

Dužnost predsjedavajućeg Vijeća naizmjenično obnašaju države članice u trajanju od po šest mjeseci.

Vijeće ministara zajedno s Europskim parlamentom obavlja zakonodavne i proračunske funkcije. Vijeće u pravilu odlučuje kvalificiranom većinom osim kad Ugovor predviđa drugačije. Kada se glasuje kvalificiranom većinom, glasovi država članica se ponderiraju i svakoj državi pripada različit broj glasova, što ukupno daje 345 glasova.

Kvalificirana većina postoji ukoliko su ispunjena dva uvjeta:

- za prijedlog akta mora biti ostvareno najmanje 255 ponderiranih glasova;

- pri tome za prijedlog mora glasati većina država članica.

Dodatno, svaka država članica može tražiti da glasovi za prijedlog određenog akta moraju predstavljati najmanje 62% ukupnog stanovništva EU. U suprotnom, prijedlog akta ne može biti prihvaćen.

Od 01. studenog 2014. sustav kvalificirane većine će se izmjeniti na način da će odluke koje se donose kvalificiranom većinom biti usvojene ako za njih glasa 55% članova Vijeća (barem 15) koji predstavljaju barem 65% stanovništva Unije.

Europska komisija je glavno izvršno tijelo Unije. Ona promiče opće interese Unije i daje odgovarajuće inicijative u cilju ostvarenja tih ciljeva, osigurava primjenu međunarodnih i drugih ugovora, te mjera usvojenih od institucije Unije. Nadgleda primjenu prava Unije pod kontrolom Europskog suda pravde i upravlja provedbom proračuna Unije. Uz iznimku pitanja uobičajenih vanjskih poslova i sigurnosne politike, Komisija također zastupa Uniju na vanjskopolitičkom planu.

Zakonodavni akti Unije mogu biti usvojeni jedino na inicijativu Komisije, osim onih za koje Ugovor predviđa drugačije.

Članovi Komisije biraju se na mandat od pet godina na temelju svojih općih kvalifikacija iz reda osoba čija je nepristranost u ispunjavanju svojih obveza izvan svake sumnje5. Komisija je u radu samostalna i njezini članovi ne smiju u radu tražiti niti primati instrukcije niti jedne nacionalne vlade ili institucije. Komisiju od dana stupanja na snagu Lisabonskog ugovora pa do 1. studenog 2014. godine čine je po jedan predstavnik svake države članice, predsjednik Komisije i Visoki predstavnik Unije za vanjska pitanja i sigurnost koji je ujedno i jedan od podpredsjednika.

Od 01. studenog 2014. godine komisija će se sastojati od određenog broja članova, uključujući predsjednika Komisijem, te VIsokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost, s time da će broj članova Komisije predstavljati 2/3 broja država članica koje se biraju po principu ravnopravne rotacije.

Vijeće će kvalificiranom većinom Europskom parlamentu predložiti kandidata za predsjednika Komisije na potvrdu. Ako ga parlament ne potvrdi, Vijeće je dužno u roku mjesec dana predložiti novog kandidata. Predsjednik tada sastavlja prijedlog kandidata za članove Komisije iz reda država članica koje potvrđuje Europski parlament a imenuje Vijeće. Visoki predstavnik Unije za vanjsku politiku i sigurnost predstavlja spoj dviju dosadašnjih funkcija i to visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku i povjerenika za vanjke odnose. Imenuje ga Vijeće uz suglasnost predsjednika Komisije. Funkcije i ovlasti povjerenika jesu:

vodi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Unije

provodi vanjsku politiku kako države dogovore u okviru Vijeća

predsjeda Vijećem vanjskih poslova

jedan je od podpredsjednika Komisije zadužen za vanjske poslove

Najznačajanije zadaće Europske komisije su:

pripremanje i predlaganje propisa - Komisija ima gotovo isključivo pravo pripremati prijedoge propisa koje šalje drugim nadležnim tijelima (Vijeću EU i Europskom parlamentu) na odlučivanje (pravo zakonodavne inicijative). Vijeće EU i Parlament, ukoliko žele donijeti kakva propis, nemaju pravo sami pripremiti akt, već moraju zatražiti od Komisije da izradi prijedlog akta koje će zatim nadležno tijelo donijeti.

izvršne i nadzorne ovlasti - Komisija donosi brojne provedbene propise koji omogućuju provedbu propsa Vijeća EU (smjernice, uredbe, odluke). Komisija ima važnu nadzornu ovlast u odnosu na države članice time što ih može tužiti Europskom sudu pravde za povredu odredbi osnivačkih ugovora. Zbog toga se naziva i čuvaricom ugovora (ili integracije)

uloga u vanjskog politici EU - prije svega očituje se u koordinaciji financijske i tehničke pomoći državama Srednje i Istočne Europe, zatim u vođenju pregovor za primanje u članstvo novih država, te kao trgovinski pregovaračk Unije. Ipak vanjskopolitička uoga Komisije bitno je ograničena u ovlastima koje na tom području imaju Vijeće Eu i Europsko vijeće.

11. Organizacija i sastav Europskog suda?

Europski sud pravde nalazi se u Luxembourgu i sastoji se od Suda pravde, Općeg suda (kao suda prvog stupnja), i sprecijaliziranih sudova. Sud osigurava ujednačenu interpretaciju i primjenu prava Unije. Države članice dužne su osigurati pravna sredstva u cilju ostvarivanja učinkovite pravne zaštite na područjima obuhvaćenim pravom Unije.

Sud pravde se sastoji od po jednog suca iz svake države članice kojima pomaže osam nezavisnih odvjetnika koji daju svoja mišljenja o predmetima koji se vode pred sudom. Opći sud sastoji se od barem po jednog suca iz svake zemlje članice. Suci i nezavisni odvjetnici izabiru se iz reda osoba čija je nezavisnost neupitna i koji ispunjavaju uvjete za izbor na

najviše sudačke pozicije u svojim zemljama. Suci se izabiru na vrijeme od šest godina s time da svake tri godine dolazi do djelomične izmjene sudaca. Suci između sebe izabiru predsjednika suda. Sud pravde broji 27 sudaca, dok je broj sudaca Općeg suda određen Statutom koji donosi Sud pravde. Kandidti za suce Općeg suda ne moraju ispunjavati uvjete za izbor na najviše sudačke funkcije u svojim zemljama.

Glavna je funkcija nezavisnih odvjetnika da, postupajući nepristrano i nezavisno, podnose Sudu mišljenja o predmetima o kojima odlučuje Sud. Sud nije obvezan slijediti mišljenja nezavisnih odvjetnika, ali ih u velikom broju slučajeva slijedi, a u posljednje se vrijeme često i u presudama izričito poziva na njihova mišljenja. Mišljenje nezavisnog odvjetnika objavljuje se u Zborniku sudske prakse prije teksta presude ili druge odluke Suda. Svrha je mišljenja koje podnosi nezavisni odvjetnik dati pravnu ocjenu predmeta uzimajući u obzir postojeću sudsku praksu. Pri tome se očekuje da se u mišljenju ponude pravni temelji koji podupiru predloženo rješenje, navede i kritički ocjeni postojeća sudska praksa i ustanove eventualni trendovi ili izvuku pravna načela koja proizlaze iz sudske prakse, ili pak predlože i argumentiraju razlozi za promjenu dotadašnje prakse ako predloženo rješenje odstupa od uobičajene prakse. Funkcija mišljenja, međutim, nije da anticipira odluku Suda, već da pomogne Sudu. Takva mišljenja imaju veliki faktični autoritet i često se citiraju u znanstvenoj i stručnoj literaturi, te se njima koriste pravni zastupnici stranaka u drugim sudskim postupcima.

Europski sud odluke donosi glasovanjem, ali ih uvijek objavljuje kao jedinstvene odluke svih sudaca. Odluke su stoga često rezultat kompromisa suprotstavljenih mišljenja sudaca, te iz tog razloga ponekad nisu dovoljno jasno sročene ni obrazložene. Stoga, u situacijama u kojima Sud slijedi zaključke nezavisnog odvjetnika, njegovo mišljenje može pridonijeti boljem razumijevanju odluke Suda. U tom smislu, mišljenja nezavisnih odvjetnika imaju važnu ulogu u razvoju prava EZ. Jednako kao i suci, i svaki nezavisni odvjetnik ima svoj kabinet, koji se sastoji od četiri pravna savjetnika.

12. Metode rada i postupak pred Europskim sudom?

Postupak pred Europskim sudom uglavnom se odvija u dvije faze: pisanoj i usmenoj. Pravila postupka predviđaju mogućnost preskakanja neke od faza postupka ukoliko se radi o jednostavnijim pitanjima, što omogućuje njegovo ubrzavanje. Sud zasjeda na plenarnim sjednicama (danas izuzetno rijetko), u vijećima ili u slučaju Suda prvog stupnja i Službeničkog suda, i kao sudac pojedinac. Akt kojim se pokreće postupak (tužba ili zahtjev) predaje se tajništvu Suda, gdje predmet dobiva broj pod kojim se dalje vodi i na koncu objavljuje. Predmeti pred Europskim sudom vode se pod slovom C, a predmeti pred Sudom prvog stupnja pod slovom T. Obavijest i vrlo kratka informacija o pokrenutim postupcima objavljuje se u Službenom listu EU. Kolegij sudaca odlučuje o tome hoće li se o predmetu suditi u vijeću ili u plenumu, te određuje suca izvjestitelja. Istovremeno, prvi nezavisni odvjetnik dodjeljuje predmet jednom od nezavisnih odvjetnika ukoliko se radi o predmetu koji se vodi pred Europskim sudom. Presude Europskog suda donose se glasanjem, ali se uvijek objavljuju kao jedinstvene presude. Za razliku od nekih drugih visokih sudova poput Europskog suda za ljudska prava, Vrhovnog suda SAD, njemačkog Saveznog ustavnog suda i

Ustavnog suda RH, koji dopuštaju mogućnost izdvajanja mišljenja pojedinih sudaca, institut izdvojenih mišljenja ne postoji pred Europskim sudom. Stoga iz odluke Europskog suda nije moguće vidjeti jesu li se suci pri donošenju odluke razilazili u mišljenju, te nije moguće znati je li donesena jednoglasno ili većinom i koji su suci eventualno imali različito mišljenje i kakvo. Naime, presude se u Europskom sudu donose tajnim glasanjem in camera, tj. na zatvorenoj sjednici kojoj ne može prisustvovati nitko drugi osim sudaca, dakle, niti nezavisni odvjetnici, niti tajnik suda, pa čak niti prevoditelji. Kako prevoditelji ne mogu prisustvovati kada Sud odlučuje o donošenju presude, da bi se suci različitih nacionalnosti mogli sporazumjeti, neslužbeno je za jezik sporazumijevanja među sucima izabran francuski. Stoga se sve presude, u pravilu, donose najprije na francuskom jeziku, a tek tada se prevode na službeni jezik predmeta, a zatim i na ostale službene jezike EU. Uvođenje slova ispred broja predmeta uvedeno je od 1989. godine, kada je uspostavljen Sud prvog stupnja. Raniji predmeti nosili su kao oznaku samo brojku pod kojom su zaprimljeni u tajništvu. Po završetku postupka, sve se konačne sudske odluke prevode na sve službene jezike EU (kojih je danas 23) te objavljuju u službenom Zborniku sudske prakse Europskog suda. Budući da prevođenje sudskih odluka na sve jezike Zajednice dugo traje, odluke se najprije objavljuju na internetu (www.curia.europa.eu), na jeziku na kojem je predmet vođen i na francuskom jeziku, a često i na engleskom jeziku.

13. Nadležnost Europskog suda?6

Europski sud je sud ograničenih nadležnosti. On nije ovlašten odlučivati u svim sporovima koji se rješavaju temeljem europskog prava, već samo o onim pitanjima za odlučivanje o kojima ga izričito ovlašćuje Osnivački ugovor. Europski sud i Sud prvog stupnja, u granicama svojih nadležnosti, osiguravaju da se pri interpretaciji i primjeni ovog Ugovora poštuje pravo. U cilju provedbe te zadaće Ugovor o EZ dodjeljuje ES četiri glavne grane nadležnosti:

1. odlučuje u postupcima koje zbog povrede prava Zajednice protiv država članica podnosi Europska komisija ili druge države članice;

2. nadzire zakonitost akata Europskog parlamenta, Vijeća ministara, Europske komisije i Europske središnje banke, bilo izravno ili posredno, kroz prethodni postupak.

3. odlučuje u postupcima zbog propusta institucija EZ da donesu određeni pravni akt;

4. odlučuje o prethodnim pitanjima koja mu upućuju sudovi država članica a koja se mogu odnositi bilo na interpretaciju ili na ocjenu valjanosti normi europskog prava.

Dodatno, Europskom sudu dodijeljena je nadležnost odlučivati o prethodnim pitanjima koja im upućuju države članice, a koja se odnosi na interpretaciju i valjanost okvirnih odluka i odluka, te na interpretaciju konvencija. Ova nadležnost ES postoji tek ukoliko je država članica, deklaracijom prihvatila rečenu nadležnost ES. Pri tome države članice imaju mogućnost izbora hoće li mogućnost postavljanja prethodnih pitanja dopustiti svim nacionalnim sudovima ili samo onima protiv čije presude u nacionalnom pravu ne postoji pravno sredstvo.

14. Nadležnost Općeg suda i Službeničkog suda?

Opći sud ima jurisdikciju suditi u prvome stupnju u predmetima koji se odnose na:

ispitivanje valjanosti zakonodavnih akata i akata Vijeća, Komisije i Europske središnje banke, osim preporuka i mišljenja, kao i akata parlamenta i Vijeća koji proizvode pravne učinke prema trećim stranama, a koje pitanje pred njega postave države članice, parlament, Vjieće ili Komisija.

postupanje u slučaju da institucije Unije propuste donijeti akt iz svoje nadležnosti ili postupiti po aktu, i to na inicijativu bilo koje fizičke ili pravne osobe.

postupanje u povodu naknade štete zbog povrede prava Unije od strane država članica.

donošenje arbitrarne odluke u bilo kojem predmetu koji se tiče ugovora sklopljenih od ili u ime Unije, bilo da se tiče javnog ili privatnog prava.

vođenje prethodnog postupka u pitanjima koja se odnose na interpretaciju Ugovora i interpretaciju i osjenu valjanosti akata institucija Unije.

Opći sud ima ovlasti u drugom stupnju ispitivati odluke specijaliziranih sudova u postupku žalbe.

O službeničkim sporovima, u prvom stupnju nadležnost je dodijeljena Službeničkom sudu s mogućnošću žalbe Sudu prvog stupnja. Inače, Europski parlament i Vijeće mogu uspostavljati posebne specijalizirane sudove u sklopu Europskog suda.

15. Što je izravni učinak europske pravne norme?

Izravni se učinak kao koncept europskog prava razvijao kroz sudsku praksu. Najčešće se taj pojam upotrebljava da izrazi da europska pravna norma može stvoriti subjektivno pravo izravno za pojedince (fizičke i pravne osobe) koje je ostvarivo pred sudovima u državama članicama. Kasnija je sudska praksa potvrdila da ne samo Ugovor, već i sve druge europske norme mogu imati izravni učinak. Mora se raditi o pravno obvezujućim normama koje moraju zadovaljavati odeđene uvjete za izravni učinak, ali se može raditi ne samo o normi Ugovora, već i sekundarnih izvora prava, tj. akata koje usvajaju institucije – prvenstveno u formi uredbi, direktiva i odluka, ili, pak, o međunarodnim ugovorima koje je EZ sklopila s trećim državama ili međunarodnom organizacijom.

Izravni će učinak imati ona norma koja je dovoljno jasna, precizna i bezuvjetna da bi je sud mogao primijeniti. Ne traži se da norma nameće zabranu državi, već je moguće i da od države zahtjeva određeno djelovanje, a da ipak ima izravni učinak. Uvjet jasnoće i preciznosti ne znači da norma koja zahtjeva interpretaciju ne može imati izravni učinak. Dokle god se radi o interpretaciji koju su ovlašteni dati sudovi, značenje norme moguće je razjasniti na taj način i priznati joj izravni učinak. Ukoliko nacionalni sud nije siguran u ispravnu interpretaciju, prethodni postupak mu omogućuje da traži interpretaciju od Europskog suda. Jedini faktor koji sprječava izravni učinak norme jest prepuštanje konačnog izbora političkom procesu. Ako, dakle, norma prepušta bilo nacionalnom bilo europskom političkom procesu da izaberu

subjekte za koje norma stvara prava, ili, pak, subjekte za koje norma stvara obveze, ili da izaberu detaljniji sadržaj tih prava/obveza, norma neće imati izravni učinak.

16. Razlika između vertikalnog i horizontalnog izravnog učinka europske pravne norme?

U sudskoj su se praksi počele razlikovati dvije vrste pravnih odnosa – vertikalni i horizontalni – vezano uz mogućnost nastanka izravnog učinka norme. Vertikalni je odnos onaj u kojem pojedinac (pravna ili fizička osoba) tvrdi da temeljem europske norme uživa neko pravo u odnosu na državu. Horizontalni je odnos onaj u kojem pojedinac tvrdi da uživa pravo u odnosu na drugog pojedinca koji u odnosu na njega temeljem europske norme ima određenu obvezu.

Sve obvezujuće europske pravne norme imaju, ako su dovoljno jasne i bezuvjetne, izravni učinak u vertikalnoj situaciji. No, u horizontalnoj situaciji (ili inverznoj vertikalnoj) sudska je praksa isključila mogućnost izravnog učinka jedne vrste normi – onih sadržanih u direktivama. Na direktive se, dakle, pojedinci ne mogu pozvati pred sudom protiv drugog pojedinca čak ni tad kad su odredbe direktive potpuno jasne i bezuvjetne. Ostale europske norme u pravilu mogu imati i horizontalne izravne učinke. Europski je sud do danas priznao horizontalni izravni učinak većem broju normi Osnivačkih ugovora, no to još uvijek ne znači da sve norme Osnivačkog ugovora nužno imaju horizontalni izravni učinak.

17. Nadređenost Europskog prava?

Izravni učinak, dakle, znači da će za pojedinca nastati subjektivno pravo izravno temeljem europske norme. No, to još nije dovoljno da bi pojedinci takvo subjektivno pravo ostvarili pred nacionalnim sudom. Paralelno s europskom normom može postojati i nacionalna norma.

Tvrdnjom kako zbog svoje specijalne prirode europsko pravo nadvladava interno pravo, pa bilo ono i zakon, Europski je sud omogućio da se konflikt europske i domaće norme uvijek riješi u korist europske norme. Nadređenost je time postala druga fundamentalna doktrina 'novog pravnog poretka'. Nadređenost prava EU nacionalnom pravu nije nikada bila izričito propisana Osnivačkim ugovorima. Pravo EU je nadređeno i nacionalnom ustavnom pravu. To se može zaključiti interpretacijom presude Costa v. ENEL, gdje ES ističe da su norme prava Zajednice nadređene normama nacionalnog prava "bez obzira kako su one formulirane".

Tek u novije vrijeme, postignut je praktični kompromis pri kojemu države članice zadržavaju marginu diskrecije u uređenju najvažnijih ustavnih pitanja, što je podvrgnuto sudbenom nadzoru Europskog suda.

Europski je sud objasnio da je posljedica kombinirane primjene tih dvaju načela u tome da sud mora primijeniti europsku normu, ostavljajući istovremeno neprimijenjenom domaću normu. U slučaju konflikta europske i nacionalne norme valja primijeniti europsku. Posljedica toga je da nacionalna norma ostaje neprimijenjena, ali se s njome ne događa ništa više od toga. Ta norma i dalje ostaje postojeća, valjana norma, koju će drugi nacionalni sud u drugom predmetu i dalje moći primijeniti da bi riješio spor. Europsko pravo ne ovlašćuje nacionalni sud da učini išta više s nacionalnom normom – on je ne može poništiti ili ukinuti ili proglasiti nevažećom s učincima izvan spora u kojem rješava.

Iz rečenoga slijedi da svaki nacionalni sud mora, u predmetima iz svoje nadležnosti, primjenjivati pravo Zajednice u potpunosti, te štititi subjektivna prava koja ono stvara za pojedince, te sukladno tome mora izuzeti iz primjene svaku odredbu nacionalnog prava koja bi mu mogla biti suprotna, bez obzira je li donesena prije ili nakon pravnog pravila Zajednice.

Iako nadređenost kao norma konflikta ne zahtjeva mnogo takva je obveza mnogim nacionalnim sudovima predstavljala ustavni problem. Naime, često sustavi u kojima postoji Ustavni sud predviđaju da je odluku o neprimjeni zakona u slučaju sumnje u njihovu ustavnost nužno prepustiti drugoj instituciji – Ustavnom sudu. Europski je sud smatrao, međutim, da izravni učinak europskom pravu mora biti u mogućnosti dati svaki nacionalni sud. Taj konflikt mora biti ovlašten riješiti upravo onaj nacionalni sud pred kojim je potrebno izravno primijeniti europsku normu. Ako ga na to ne ovlašćuje interno pravo, ovlast treba pronaći u europskom pravnom sustavu. U svim državama članicama EU danas sudovi priznaju i provode izravni učinak i nadređenost.

18. Izravan učinak direktiva i razlika između uredbi i direktive?

Koncept izravnog učinka činio se kao relativno jednostavan koncept sve dok se nije počela razvijati doktrina o izravnom učinku direktiva. Direktive i uredbe dva su osnovna zakonodavna instrumenta na raspolaganju institucijama. Osnovna je razlika između uredbi i direktiva u njihovoj zakonodavnoj svrsi. Uredbe su akti koji su namijenjeni da u potpunosti zamijene postojeće norme u državama članicama koje uređuju određeni tip situacije potpuno jednakom europskom normom. U tom smislu uredbe dovode do ujednačavanja prava. Zbog toga su njihove osnovne karakteristike sljedeće: države ne smiju prenositi uredbe u nacionalno pravo, već se one u svakoj članici primjenjuju izravno, kao uredbe, ponjihovoj objavi u Službenom listu EU; države su također obvezne ukloniti nacionalna pravila koja dupliciraju uredbe; države su naravno obvezne ukloniti i nacionalna pravila koja su suprotna uredbama, no u slučaju da takva nacionalna pravila postoje, ona će u konkretnom slučaju pred sudom morati ostati neprimijenjena zahvaljujući kombiniranom učinku izravnog učinka i nadređenosti.

Direktive, za razliku od uredbi, nemaju za svrhu u potpunosti ujednačiti nacionalna prava. Direktivama se nacionalna prava približavaju jedna drugima u onoj mjeri u kojoj je to nužno za postizanje ciljeva europske integracije, ali se i dalje državama omogućuje da neke stvari riješe na različit način. Stoga direktive zadaju državama samo regulatorni cilj, a ostavljaju im slobodu da same odluče kako ga postići.

No, čak i direktive koje su dovoljno cjelovite da zapravo ne zahtijevaju nikakve odluke od država članica, moraju biti prenesene u nacionalno pravo. Normalni način primjene direktiva jest uvijek kroz njihovu transformaciju u nacionalno pravo. Pri toj transformaciji direktive uvijek ostavljaju državama izbor forme u kojoj će ih ugraditi u nacionalno pravo: donošenjem novog zakona, ili nekoliko novih zakona, ili izmjenom postojećih zakona, ili kombinacijom zakona i podzakonskih akata, ili samo podzakonskim aktima. Za razliku od uredbi koje se ne smiju ugraditi u nacionalno pravo, direktive se moraju ugraditi u nacionalno pravo.

Vremenski tijek vezan uz direktive je sljedeći. Direktiva biva usvojena u zakonodavnom postupku na europskoj razini. Direktiva stupa na snagu (počinje proizvoditi učinke) u određenom roku od objavljivanja u Službenom listu EU (ako je objavljena) ili u trenutku njene notifikacije državama adresatima. Od toga trenutka počinje teći rok (tzv. implementacijski rok) unutar kojeg države moraju odlučiti kako da ugrade direktivu u nacionalno pravo i moraju to učiniti. Implementacijski rok uvijek je predviđen konkretnom direktivom. Po isteku implementacijskog roka, države bi morale direktivu ugraditi u nacionalno pravo. 'Normalan' način daljnje primjene direktive jest kroz primjenu nacionalnog prava. To, međutim, ne znači da, po ispravnom prenošenju u nacionalna prava, direktiva prestaje postojati. Ona i dalje predstavlja valjani izvor prava, te je moguće da u slučaju da je nacionalno pravo pogrešno prenijelo direktivu zamijeni to nacionalno pravo.

Pravno relevantno pitanje jest stvaraju li direktive prava za pojedince (tj. imaju li izravni učinak) i kad ih nacionalni zakonodavac nije ugradio ili ih je pogrešno ugradio u nacionalno pravo. Drugim riječima, može li se pojedinac pozvati pred sudom izravno na direktivu. Direktive same od sebe ne stvaraju prava i obveze, tj. ne uređuju pravne odnose. On samo obvezuju države da reguliraju. Do regulacije zapravo dolazi na nacionalnoj razini, te stoga, do trenutka dok država direktivu ne ugradi u nacionalno pravo, pojedinci ne mogu imati nikakve koristi od njenog postojanja. Europski je sud utvrdio da činjenica da je izravna primjena predviđena izričito samo za uredbe ne znači da i drugi akti ne mogu imati slične učinke. Ne može se državi omogućiti da se na sudu poziva na vlastiti propust da izvrši obvezu provedbe direktive. Ovo se načelo u europskom pravu obično naziva engleskim nazivom estoppel. Od predmeta Ratti opravdanje za izravni učinak direktiva postala je obveza država da direktivu provedu. Subjektivna prava pojedinaca tako više nisu zapravo nastajala izravno temeljem direktive već kao posljedica obveze države. Takvo objašnjenje imalo je za posljedicu uskraćivanje horizontalnog učinka direktivama (vidi kasnije). No, novo opravdanje dovelo je do toga da su nacionalni sudovi prihvatili izravni učinak direktiva.

19. Vertikalni i horizontalni učinak direktiva?

Opravdanje koje Europski sud daje za izravni učinak direktiva, dovelo je do razlikovanja vertikalnih od horizontalnih situacija kada se radi o direktivama. U vertikalnim situacijama, kad se pojedinac na direktivu poziva protiv države, nastaje subjektivno pravo, jer se ono temelji na obvezi države da provede direktivu. U horizontalnim situacijama, kad se pojedinac poziva na direktivu protiv drugog pojedinca, nema izravnog učinka, jer direktive ne obvezuju izravno pojedince, pa stoga ne može posljedično nastati ni subjektivno pravo za druge pojedince.

Europski je sud prihvatio argumente Velike Britanije da se na direktive pojedinac ne može pozivati protiv drugih pojedinaca. Razlog je takvog stajališta, objasnio je Sud, što direktive ne mogu izravno stvarati obveze za pojedince, već samo za države, pa stoga u horizontalnoj situaciji ne može nastati ni pravo za pojedinca. Kad bi se zauzelo drugačije nestala bi razlika između uredbi i direktiva, jer Ugovor predviđa da jedino uredbe mogu izravno stvoriti obveze za pojedince. Osnovno je opravdanje za negiranje horizontalnih izravnih učinaka direktiva u

tvrdnji da one ne mogu izravno dodijeliti obveze pojedincima, za razliku od uredbi koje to mogu.

20. Posredni ili interpretativni učinak europskog prava?

Direktive, dakle, mogu imati izravni učinak, iako samo u vertikalnim situacijama i time je Sud podigao njihovu djelotvornost. Međutim, zbog svoje svrhe u sustavu izvora europskog prava, direktive neće često zadovoljavati uvjete za izravni učinak, upravo zbog toga što će državama ostavljati regulatorni izbor radi postizanja zajedničkog cilja. Uz to, djelotvornost direktiva je umanjena nepriznavanjem njihova horizontalnog izravnog učinka.

No, osim izravnog učinka, Europski je sud razvio i druge metode kojima pojedinci mogu pred sudom ostvariti one koristi (prava) koje im je namijenila direktiva. Najvažnija je takva metoda posredni ili interpretativni učinak. Iako se doktrina o interpretativnom učinku razvijala uglavnom u vezi s direktivama i drugi izvori europskog prava imaju interpretativne učinke. Posredni učinak stvara obvezu za nacionalni sud da interno pravo interpretira u skladu s europskom normom. Ukoliko, dakle, postoji više mogućih značenja iste pravne norme (a Europski sud traži kreativnost sudova u pronalaženju mogućih značenja), nacionalni je sud dužan dati normi ono značenje kojim se ostvaruje cilj koji želi postići europska norma.

Posredni učinak nije metoda primjene europskih normi koja je podredna izravnom učinku. Ona je paralelna metoda i ne postoje jasna pravila treba li nacionalni sud prvo pokušati izravno primijeniti europsku normu ili, pak, prvo pokušati interpetirati nacionalno pravo u skladu s europskom normom. No, Europski je sud u tom predmetu inzistirao da je nacionalni sud obvezan interpretirati nacionalno pravo u skladu s direktivom. U konkretnom slučaju, nacionalni je sud trebao intepretirati interno pravo o naknadi štete tako da omogući djelotvornu sankciju tužiteljicama.

Posredni učinak može opteretiti pojedinca građanskom obvezom, ali ne i do tada nepostojećom kaznenom obvezom.

Od nacionalnog suda ne traži se da tumači pravo contra legem. No, istovremeno je Sud inzistirao da, prije nego što zaključi da bi određeno tumačenje bilo contra legem, nacionalni sud mora pokušati pronaći kompatibilno rješenje koristeći se cjelokupnim nacionalnim pravom, a ne samo jednom konkretnom normom koja se pojavila kao relevantna u sporu.

21. Posredni učinak Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju?

Dok ne stupi u članstvo EU, Hrvatska je svoje odnose s EU uredila Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Mogućnost izravne primjene tog Sporazuma pred hrvatskim sudovima u razdoblju prije članstva ovisi o hrvatskom ustavnom poretku. Ostali izvori europskog prava ne mogu se u našem internom pravu primjenjivati izravno prije ostvarenja članstva. Doktrinu posrednog učinka, međutim, moguće je i korisno primijeniti i na

hrvatsko pravo u predpristupnom razdoblju. Naime, SSP‐om je Hrvatska preuzela obvezu usklađivanja svog prava s europskim. Uz to, SSP sadrži klauzulu lojalnosti, sličnu onoj u Ugovoru o EZ, koja hrvatskim sudovima može poslužiti da zaključe o postojanju obveze

usklađenog tumačenja. Korist takvog pristupa jest u tome da se doista osigura usklađenost hrvatskog prava s europskim.

22. Odgovornost države za štetu u pravu Europske unije?

Uz doktrine izravnog i posrednog učinka, načelo odgovornosti države za štetu predstavlja još jedan korak ES prema stvaranju djelotvornog sustava zaštite subjektivnih europskih prava pojedinaca. Prema ovom načelu, države članice su odgovorne pojedincima za štetu koju im prouzroče povredom neke obveze koju su preuzeli na europskoj razini. I ovo je načelo razvijeno u sudskoj praksi. Europski ga je sud počeo objašnjavati u devedesetim godinama.

Niti Ugovor niti sekundarno europsko pravo ne predviđaju izričito postojanje ovakve odgovornosti država. Danas je razjašnjeno da država može postati odgovorna za štetu koja nastane pojedincu bilo kakvim tipom povrede obveze koja proizlazi iz europskog prava – npr. ne prenese direktivu; ne primijeni izravno europsko pravo; primijeni pogrešno europsko pravo.

Stvaranje odgovornosti država za štetu može motivirati države na provedbu direktiva, a u izostanku provedbe, pojedinci će moći barem naknaditi nastalu štetu, ako već ne mogu ostvariti prava koja im je direktiva namjeravala dodijeliti. Pravno opravdanje za Sud je našao u klauzuli lojalnosti

Pojam države koja odgovara za štetu

Jedno od pitanja koje se postavlja u vezi s odgovornosti države za štetu jest što se podrazumijeva pod državom. Europski sud usvojio je unitarni koncept države, ako da do odgovornost države mogu dovesti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u državi. Jednako tako, odgovornost može nastati zbog povrede na centralnoj ili decentraliziranoj razini.

Uvjeti za nastanak odgovornosti za štetu

Da bi država doista postala odgovorna moraju se ispuniti tri uvjeta.

1. Svrha europske norme koju je država povrijedila mora biti stvaranje prava za pojedinca, a iz norme mora biti jasno o kakvom se pravu radi.

2. Povreda koju je počinila država mora biti dovoljno ozbiljna Pitanje je li povreda dovoljno ozbiljna ovisi o mjeri diskrecije koju je država uživala prilikom donošenja odluke kojom je povrijedila europsko pravo. Što je manja diskrecija to je veći izgled da je povreda dovoljno ozbiljno.

3. Mora postojati izravna uzročna veza između povrede i štete nastale pojedincu

U pravu EU nije samo država ta koja može pojedincu uzrokovati štetu, već su to i europske institucije. I za nastanak njihove odgovornosti uspostavljeni su jednaki uvjeti kao i za nastanak odgovornosti država. Jedna, međutim, bitna razlika jest da će pojedinci svoje zahtjeve za naknadu štete protiv institucija podnositi Europskom sudu (danas u prvom stupnju

Općem sudu), dok će zahtjeve za naknadu protiv države podnositi nadležnom nacionalnom sudu.

23. Tržišne slobode?

Europska unija, odnosno Europska zajednica koja je njen sastavni dio, temelji se na 4 tržišne slobode. To su:

‐ sloboda kretanja robe;

‐ sloboda pružanja usluga;

‐ sloboda kretanja radnika; i

‐ sloboda kretanja kapitala.

Sloboda pružanja usluga preko državnih granica u sebi uključuje i slobodu poslovnog nastana.

Jamstva tržišnih sloboda, kako onih koja su propisana Osnivačkim ugovorima, tako i onih koja proizlaze iz sekundarnog prava, mogu stvarati subjektivna prava za fizičke i pravne osobe u državama članicama. Oni ta subjektivna prava mogu ostvarivati u pravnim odnosima s državom (vertikalne situacije), a pod određenim uvjetima i u horizontalnim odnosima između fizičkih ili pravnih osoba međusobno. U slučaju pravnog spora u bilo kojoj pravnoj stvari, koji je u sudskoj jurisdikciji bilo kojeg nacionalnog suda, pravni subjekti mogu se pozivati na subjektivna prava koja proizlaze iz pravnih pravila Zajednice, a nacionalni je sud ta subjektivna prava obavezan štititi. Ukratko, pravna pravila Zajednice primjenjuju nacionalni sudovi.

Pojam pozitivna integracija koristi se da bi se označio proces usklađivanja nacionalnih pravnih pravila koja ograničavaju pristup faktora proizvodnje iz drugih država članica tržištu. Pozitivna integracija ovisi o Osnivačkim ugovorima i o regulatornoj aktivnosti institucija Zajednice.

Pojam negativna integracija znači ukidanje trgovinskih prepreka između država članica temeljem neprimjene nacionalnih pravnih pravila koja takve prepreke stvaraju. Negativna integracija može biti rezultat ukidanja ili stavljanja izvan primjene nacionalnog prava država članica, a može proizlaziti izravno iz Osnivačkih ugovora ili sekundarnog prava EU, te iz presuda Europskog suda.

Kako je unutarnje tržište uređeno Ugovorom o EZ

Ekonomska integracija i unutarnje tržište uređeni su Ugovorom o Europskoj zajednici. Adresati pravnih pravila Ugovora o EZ koja uređuju unutarnje tržište su države članice i

fizičke i pravne osobe. Te se norme mogu primjenjivati i na vertikalne odnose (pojedinac‐država) i na horizontalne odnose (pojedinacpojedinac). Drugim riječima, norme Ugovora o EZ mogu imati i vertikalne i horizontalne izravne učinke. Hoće li određena norma imati određene učinke, uvelike ovisi o praksi Europskog suda.

Iako se jamstva tržišnih sloboda odnose prvenstveno na akte državne vlasti, te se pred nacionalnim sudovima mogu ostvarivati protiv države, njihov horizontalni učinak je moguć, te nacionalni sudovi na tu okolnost moraju obratiti pozornost.

Čitav Ugovor uređuje unutarnje tržište. Norme koje neposredno uređuju unutarnje tržište obuhvaćaju:

‐ Pravna pravila koja uređuju slobodu kretanja robe koja uključuje ukidanje carinskih i ne‐carinskih prepreka trgovini

‐ Pravna pravila koja uređuju slobodu kretanja radnika, usluga i kapitala, uključujući i slobodu poslovnog nastana kao dio opće slobode kretanja usluga

‐ Pravna pravila o tržišnoj utakmici, oporezivanju i usklađivanju zakonodavstva, uključujući i pravila koja uređuju državne potpore

24. Sloboda kretanja robe i usluga?

Prepreke slobodi kretanja robe mogu biti carinske i porezne ili necarinske. Temeljne odredbe Ugovora koje uređuju slobodu kretanja robe na način da propisuju zabranu necarinskih barijera su Čl. 34, 35 i 36.

Nacionalni sud koji se susretne s primjenom ovih pravnih pravila mora najprije odrediti je li određena norma nacionalnog prava koju valja primjeniti na slučaj o kojemu sud odlučuje u dosegu Čl. 34. Ukoliko jest, ta je norma prima faciae nezakonita u smislu prava Zajednice, te će je nacionalni sud morati izuzeti iz primjene, osim ukoliko se ona može opravdati jednim od razloga isključenja protupravnosti (opravdanja) koje propisuje

l. 36 ili nekim drugim važnim razlogom javnog interesa.

Je li norma u dosegu Čl. 28

Norma nacionalnog prava, bez obzira o kojem je području prava riječ, biti će um dosegu

l. 34 ukoliko "izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, ometa trgovinu unutar Zajednice".

‐ u prvom koraku ocjenjuje se je li neka nacionalna norma u dosegu Čl. 34;

‐ u drugom koraku ocjenjuje se je li riječ o arbitrarnoj diskriminaciji ili prikrivenom ograničenju trgovine. Arbitrarna diskriminacija postoji ukoliko je država iskazala diskriminatornu namjeru.

Ukoliko je neka norma nacionalnog prava u dosegu Čl. 34, ona je prima faciae suprotna pravu Zajednice i da bi se mogla primjeniti mora postojati neko od opravdanja navedenih u prvoj rečenici Čl. 36. Dodatno, Europski sud razvio je koncept osobito važnih razloga javnog interesa (engl. mandatory requirements), koji pod određenim okolnostima također mogu opravdati nacionalnu mjeru.

Temeljno je pravilo da se nacionalne norme koje su nejednako primjenjive na domaće proizvode i proizvode iz drugih država članica mogu opravdati isključivo temeljem Čl. 36 Ugovora. Pri tome je važno razlikovanje tzv. jednako primjenjivih i nejednako primjenjivih pravila nacionalnog prava. Jednako primjenjive nacionalne mjere su one koje se primjenjuju jednako, dakle, bez diskriminacije, na domaće proizvode i proizvode iz drugih država članica.

S druge strane, ukoliko je riječ o jednako primjenjivoj nacionalnoj mjeri, tada će kao opravdanje, uz ona iz Čl. 36, moći poslužiti i drugi važni razlozi javnog interesa. Ti drugi razlozi uključuju, između ostaloga, i razloge poput učinkovitosti fiskalnog nadzora, zaštite okoliša ili temeljnih ljudskih prava.

Broj takvih osobito važnih razloga razloga javnog interesa nije ograničen, pod već spomenutim uvjetom (a.) da je nacionalna mjera jednako primjenjiva na domaće i strane proizvode (da nije izravno diskriminatorna), te da (b.) uz zahtjeve koje određeni proizvod mora ispuniti u državi porijekla ne nameće dodatni teret koji ograničava pristup tržištu u državi odredišta robe. Drugo navedeni uvjet izraz je načela uzajamnog priznanja. Temeljem tog načela, roba koja je zakonito proizvedena ili po prvi puta stavljena na tržište jedne države članice mora imati neometani pristup tržištu u svim državama članicama. Drugim riječima,

nacionalne norme ne smiju nametati uvoznoj robi dvostruki teret, povrh tereta koji je već propisan u državi porijekla.

Kada osobito važni razlozi javnog interesa mogu opravdati nacionalnu

normu koja ograničava slobodu kretanja robe?

Uvijek kada je nacionalna norma u dosegu Čl. 34 Ugovora te ju je potrebno opravdati, primjenjuje se test proporcionalnosti.

Sloboda kretanja usluga

Odredbe Ugovora koje se odnose na slobodu kretanja usluga smještene su u Glavu koja uređuje slobodu kretanja ljudi, usluga i kapitala. Jedna od zajedničkih značajki sve tri navedene slobode je da su one detaljno uređene brojnim sekundarnim zakonodavstvom.

Sloboda kretanja usluga – temeljni koncepti prema GATSu

i pravu EZ

Sloboda kretanja usluga uređena je u dvije zasebne cjeline – kao sloboda poslovnog nastana i kao sloboda pružanja usluga u užem smislu. Naime, sloboda poslovnog nastana temeljem Općeg ugovora o trgovini uslugama (GATS) smatra se jednim od elemenata slobode pružanja usluga u širem smislu. GATS u Čl. I (2) usluge klasificira kao pribavljanje usluga:

(a) s područja jedne članice na područje bilo koje druge članice;

(b) na području jedne članice primateljima usluga u bilo kojoj drugoj članici;

(c) od strane pružatelja usluga iz jedne članice, temeljem poslovnog na području bilo koje druge članice;

(d) od strane pružatelja usluga jedne članice, putem prisustva fizičkih osoba te članice na području bilo koje druge članice.

Hrvatska je stranka GATS‐a i u pravnom poretku Republike Hrvatske GATS ima izravni učinak, odnosno, redovni sudovi imaju obavezu izravno pružati pravnu zaštitu subjektivnim pravima koja se na njemu temelje. S druge strane, prije stupanja u članstvo EU Hrvatska ima samo one obaveze koje je preuzela Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju i nacionalnim pravom koje je, moguće, harmoniziralo jedan dio pravne stečevine.

Ključne odredbe Ugovora o EZ koje uređuju slobodu kretanja usluga u Europskoj zajednici sadržane su u Čl. 49, Čl. 52, Čl. 56 i Čl. 57. Ugovora.

Doseg pravnih pravila Ugovora o slobodi kretanja usluga

Da bi određena situacija koja uključuje slobodu kretanja usluga bila u dosegu prava EU moraju biti zadovoljena tri kriterija:

‐ mora biti riječ o usluzi u smislu Ugovora;

‐ mora postojati supstancijalno ograničenje slobode kretanja usluga; i

‐ moraju biti uključene najmanje dvije države članice.

Određenje što je to usluga u smislu Ugovora predstavlja prvi kriterij za određenje dosega prava EU o slobodi kretanja usluga. Usluge su usluge u smislu Ugovora ukoliko se pružaju uz naknadu ili plaću. Pri tome nije odlučujuće je li davatelj usluga država ili neka neprofitna organizacija. Naplatna narav usluga podrazumijeva da mora biti riječi o ekonomskoj aktivnosti, što je ustaljeno pravno shvaćanje Europskog suda.

Drugim riječima, ukoliko nije riječ o naplatnoj ekonomskoj aktivnosti, ona ne ulazi u doseg prava EU.

Drugo, u doseg odredaba Ugovora ulaze samo one situacije koje imaju određen supstancijalni učinak na slobodu kretanja usluga.

Treći kriterij za određivanje dosega prava EU u području slobode kretanja usluga, je trans‐državni element. Drugim riječima, mora biti riječi o situaciji koja uključuje najmanje dvije države članice. Ukoliko su gore navedeni kriteriji ispunjeni, određeni će pravni odnos, u pravilu, biti u dosegu Ugovora.

Određena nacionalna pravna pravila koja jesu u dosegu prava EU, zbog supsidijarne naravi slobode kretanja usluga mogu biti u dosegu primjene odredaba Ugovora primjenjivih na druge tržišne slobode. Drugim riječima, da bi neka situacija bila u dosegu Ugovora, mora biti riječi o aktivnosti koja ne ulazi u doseg normi koje uređuju slobodu kretanja robe, kapitala ili radnika.

Opravdanja nacionalnih mjera koje ograničavaju slobodu kretanja usluga

Načelno, analiza koju Sud provodi kada ocjenjuje je li neki propis suprotan slobodi kretanja usluga, slična je analizi koja je prikazana u vezi sa slobodom kretanja robe. Ukoliko je određena nejednako primjenjiva nacionalna norma u dosegu Ugovora, ona može biti primjenjena samo ukoliko ju je moguće opravdati, a ako je riječ o normi koja je jednako primjenjiva na domaće usluge i usluge iz drugih država članica, još i temeljem nekog od osobito važnih razloga javnog interesa.

Nejednako primjenjive nacionalne mjere koje utječu na slobodu pružanja usluga, uključujući i slobodu poslovnog nastana mogu biti zakonite u smislu prava Zajednice samo ukoliko su opravdane temeljem jednoga od tri opravdanja: javnog interesa, javne sigurnosti i javnog zdravlja.

Europski sud također je pojasnio da jednako primjenjive mjere mogu biti opravdane većim brojem opravdanih razloga (engl. overriding reasons of public interest). Takvi opravdani razlozi uključuju, između ostaloga, održavanje reda u društvu, ciljeve socijalne politike, zaštitu primatelja usluga, zaštitu potrošača, zaštitu radnika, uključujući i socijalnu zaštitu radnika, dobrobit životinja, očuvanje financijske bilance sustava socijalne sigurnosti, sprečavanje prevara, sprečavanje nelojalne tržišne utakmice, zaštitu okoliša i urbanog okoliša, gradsko i ruralno planiranje, zaštitu vjerovnika, osiguranje funkcioniranja pravosuđa, sigurnost na cestama, zaštitu intelektualnog vlasništva, ciljevekulturne politike, slobodu izražavanja socijalnih, kulturnih, vjerskih i filozofskih vrijednosti, potrebu da se osigura visoka razina obrazovanosti, očuvanje raznolikosti tiska i promicanje nacionalnog jezika, zaštita nacionalnog povijesnog i umjetničkog nasljeđa, te veterinarsku politiku.

Uzajamno priznanje i test proporcionalnosti

Važno je naglasiti da načelo uzajamnog priznanja koje se primjenjuje u pravnim okvirima slobode kretanja robe, u području slobode kretanja usluga ima drugačiji značaj. Naime, za razliku od robe, kada je riječ o slobodi kretanja usluga, država primateljica smije propisivati dvostruki teret. Drugim riječima, kada je riječ o slobodi kretanja usluga, vrijedi načelo države primateljice usluge.

Ipak, kada propisuje dodatne zahtjeve koji ograničavaju bilo koji od aspekata slobode kretanja usluga, ti zahtjevi moraju proći test proporcionalnosti. Navedeni test strukturalno je jednak kod svih tržišnih sloboda. Njegova specifičnost u području slobode kretanja usluga je u tome što ostavlja državama članicama određenu diskreciju kada uređuju pravo pristupa tržištu. Kako je pojasnio Europski sud, kada je pokretanje ili obavljanje određene aktivnosti u državi primateljici podvrgnuto određenim uvjetima, državljanin druge države članice koji namjerava obavljati tu aktivnost, mora, u načelu, ispuniti te uvjete. Međutim, uvjeti koje država primateljica propisuje, ukoliko bi mogli otežati ili učiniti manje atraktivnom korištenje temeljne slobode zajamčene Ugovorom, moraju ispuniti četiri zahtjeva:

‐ moraju se primjenjivati na nediskriminatoran način;

‐ moraju biti opravdani imperativnim razlozima koji su u općem

interesu;

‐ moraju biti prikladni za ostvarivanje cilja za čijim ostvarivanjem teže;

te

‐ ne smiju ići preko onoga što je nužno kako bi taj cilj ostvarili.

Pri tome država primateljica, kada primjenjuje takve zahtjeve, mora uzeti u obzir činjenice koje svjedoče o tome da ih je pružatelj usluga već prethodno ispunio u nekoj drugoj državi članici. Primjerice, kada je riječ o uzajamnom priznanju kvalifikacija, država primateljica mora uzeti u obzir kvalifikacije koje je osoba prethodno stekla u drugoj državi članici.

25. Četiri koraka testa proporcionalnosti?

Test proporcionalnosti provodi se u četiri koraka.

1. Nacionalna mjera mora imati legitimni cilj. U pravilu, mjera će imati legitimni cilj ukoliko je riječ o nekom od opće prihvaćenih regulatornih ciljeva ili vrijednosti EU. Ponekad Europski sud dopušta državama članicama marginu diskrecije, odnosno, prihvaća neke isključivo nacionalne regulatorne ciljeve kao prihvatljive razloge javnog interesa koji mogu imati prednost pred tržišnim slobodama;

2. Nacionalna mjera mora biti prikladna za ostvarivanje legitimnog cilja. Prikladna će biti onda kada je njome taj cilj moguće ostvariti (test prikladnosti);

3. Kada je mjera prikladna za ostvarivanje legitimnog cilja, ona mora zadovoljiti i test nužnosti ili, kako se ponekad naziva, test najmanje restriktivne alternative. Taj test mjera će uspješno položiti ukoliko ne postoji nijedna druga mjera koja bi mogla jednako učinkovito ostvariti isti legitimni cilj, ali uz manje ograničenje tržišnih sloboda;

4. Konačno, ukoliko mjera zadovoljava gore navedene kriterije, sud može pristupiti testu proporcionalnosti stricto sensu. Taj konačni test, koji nije uvjek izričit, analizira mjeru odvagivajući s jedne strane interes pojedinca da ostvari subjektivna prava na koja se poziva, a s druge strane javni interes.

Test proporcionalnosti primjenjuje se u svim slučajevima kada se ocjenjuje ograničava li neki propis, nacionalni ili nadnacionalni, uživanje tržišnih sloboda. Test nije ograničen na slobodu kretanja robe već se primjenjuje na sve četiri temeljne tržišne slobode.

26. Odnos primarnog i sekundarnog prava

Osnivački ugovori nadređeni su sekundarnom zakonodavstvu i Europski sud ima mogućnosti sudbenog nadzora nad sukladnošću sekundarnog zakonodavstva s Osnivačkim ugovorima, te ih u slučaju njihove suprotnosti može i poništiti. Kada je određeno područje regulacije uređeno valjanim sekundarnim zakonodavstvom (npr. uredba ili direktiva), nacionalni sud mora te pravne izvore primjenjivati.

Ukoliko se na istu situaciju mogu primjeniti i izvor sekundarnog prava i neka od normi Osnivačkih ugovora, tada će nacionalni sud morati odrediti doseg tih normi.

Načelno, moguće su tri situacije:

‐ da je neki pravni odnos izvan dosega Ugovora i direktive. Tada će se na taj pravni odnos primjeniti nacionalno pravo. Pri primjeni nacionalnog prava, nacionalni sud morati će paziti da njegovom primjenom ne krši temeljna načela prava Zajednice, primjerice načelo jednakog postupanja;

‐ da je neki pravni odnos u dosegu Ugovora, ali ne i u dosegu direktive. Tada će nacionalni sud primjeniti izravno primjenjive norme Ugovora, a ukoliko one nisu izravno primjenjive, interpretirati će nacionalno pravo u skladu s njima;

‐ da je neki pravni odnos u dosegu i Ugovora i u dosegu direktive. U takvoj će situaciji, ukoliko je direktiva ispravno, pravovremeno i učinkovito provedena u nacionalnom pravu biti primjenjivo nacionalno pravo, koje će, ponovno, nacionalni sud morati interpretirati u skladu s direktivom i Ugovora. Ukoliko to nije slučaj, vrijede pravila o učincima neprovedenih direktiva.

Ukoliko je norma nacionalnog prava suprotna direktivi, ona će, a fortiori, biti suprotna i normi Ugovora na kojoj se direktiva temelji, odnosno koju direktiva konkretizira. Međutim, čak i kada je nacionalna norma u skladu s direktivom, to još uvijek ne znači da će nužno biti i u skladu s Ugovora.

27. Prethodni postupak pred Europskim sudom?

Prethodni je postupak mehanizam predviđen Osnivačkim ugovorom, temeljem kojeg se odvija komunikacija između nacionalnih sudova država članica i Europskog suda u svrhu postizanja

što veće ujednačenosti u primjeni europskog prava. U komunikaciju s Europskim sudom može se kroz prethodni postupak uključiti bilo koji nacionalni sud. Pravo EU ne miješa se u internu organizaciju sudstva u državama članicama, ali zahtjeva da uvijek postoji neki sud kojem će se pojedinac moći obratiti sa zahtjevom za zaštitu prava utemeljenog na pravu EU. Na nacionalnom je pravnom sustavu svake države članice da odredi koji sud je nadležan za sporove o individualnim pravima koja proizlaze iz prava Zajednice, ali su istovremeno države članice dužne osigurati da se ta prava djelotvorno štite u svakom slučaju. U komunikaciju s Europskim sudom putem prethodnog postupka tako može doći građanski sud, upravni sud, ali i kazneni sud.

Kada se pitanje koje se tiče europskog prava pojavi pred nacionalnim sudom, on može/mora pokrenuti prethodni postupak pred Europskim sudom. Postupak se pred nacionalnim sudom, u tom slučaju, nastavlja tek u trenutku kad stigne odgovor Europskog suda. Gledajući iz perspektive postupka pred nacionalnim sudom, prethodni postupak stoga predstavlja samo jedan stadij tog postupka, koji i počinje i završava pred nacionalnim sudom koji je pitanje postavio. Iako je nacionalni sud obvezan iskoristiti odgovor Europskog suda, kako će to učiniti stvar je na koncu nacionalnog suda.

Nadležnost Europskog suda u prethodnom postupku ponekad je predviđena međunarodnim ugovorima. Tako je, primjerice, Briselska konvencija o nadležnosti i priznavanju sudskih presuda, predviđala nadležnost ES za vlastitu interpretaciju.

Ugovor predviđa da i države nečlanice mogu ovlastiti svoje sudove za postavljanje prethodnih pitanja Europskom sudu. Hrvatska, za sad, nije dala takvu deklaraciju, ali ukoliko se to dogodi, njeni će sudovi i prije članstva u EU moći pred Europskim sudom pokrenuti prethodni postupak.

28. Predmet, svrha i učinci prethodnog postupka?

- Predmet prethodnog postupka

Članak 267. Ugovora ovlašćuje Europski sud za dvije stvari: za ocjenu pravne valjanosti normi Zajednice te za interpretaciju prava Zajednice.

Ocjena valjanosti do koje dolazi na inicijativu nacionalnog suda, zaokružuje sustav sudskog nadzora nad europskim pravom, na koji je Europski sud ovlašten i temeljem izravnih tužbi koje mogu podnijeti institucije EU, države članice, a ponekad i pojedinci. Ako se, dakle, u predmetu koji se vodi pred nacionalnim sudom pojavi pitanje je li norma europskog prava koja bi bila relevantna za rješavanje predmeta valjana, nacionalni sud takav odgovor mora potražiti pred Europskim sudom.

Prethodni postupak osigurava ujednačenost u primjeni europskog prava bez obzira na to pred kojim sudom koje države članice se ona događa.

Koji nacionalni sudovi imaju obvezu pokrenuti prethodni postupak pred ES. Sudska je praksa potvrdila da kad se radi o pitanju interpretacije sudovi nižih instanci nemaju takvu obvezu, već samo ovlast, dok su na pokretanje postupka obvezani samo sudovi zadnje instance. No, kad se radi o ocjeni valjanosti, ES je centralizirao sudski nadzor nad pravom EU, i uveo obvezu za sve sudove, uključujući i one niže instance, da pokrenu prethodni postupak, smatraju li neku europsku normu nevaljanom.

Svrha prethodnog postupka

Osnovna je funkcija prethodnog postupka da osigura ujednačenost Europskog prava. Europski sud nije, u prethodnom postupku, ovlašten dati svoje mišljenje o europskom pravu izvan konteksta predmeta koji se odvija pred nacionalnim sudom. Prethodni je postupak, stoga, usko vezan uz konkretni predmet pred nacionalnim sudom koji postavlja pitanje. Odgovor koji će dati Europski sud mora moći biti od koristi nacionalnom sudu koji je postavio pitanje, inače će se Europski sud proglasiti nenadležnim. Iz toga proizlaze obveze za nacionalni sud pri formulaciji zahtjeva za prethodnu odluku: taj sud mora Europskom sudu u dovoljnoj mjeri objasniti okolnosti predmeta koji se pred njim vodi. U suprotnom, Europski se sud može proglasiti nenadležnim. Jednako tako, ES ovlašten isključivo dati koristan odgovor nacionalnom sudu. Stoga, kao prvo, pitanje može postaviti samo u vlastito ime i samo iz konteksta predmeta koji jošnije dovršen što se tiče suda koji postavlja pitanje. Stoga, sud ne može donijeti odluku, pa potom postaviti prethodno pitanje, osim ako nije u mogućnosti na vlastitu inicijativu, po dobivenom odgovoru, ponovo otvoriti postupak.

Učinci prethodnih odluka

Jednom kad ES protumači neku odredbu europskog prava, takva interpretacija postaje relevantna i izvan predmeta iz kojeg je pitanje postavljeno.

Naime, interpretacije ES obvezuju izvan spora, jer postaju sastavni dio pravne norme koju objašnjavaju, a koja kao takva obvezuje. Iz istog razloga, interpretacije su retroaktivne, odnosno objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Stoga, zapravo, interpretacije ES imaju učinke erga omnes.

Ako je, dakle, ES u prethodnom postupku proglasio određenu europsku normu nevaljanom, drugi sud u nekom kasnijem postupku ne treba ponovo postavljati prethodno pitanje, već se odluka ES o nevaljanosti te norme tiče i njega.

No, iako su interpretacije ES obvezujuće erga omnes, Europski je sud smatrao da nacionalni sud ipak može ponovo postaviti isto interpretativno pitanje, zapravo je ponovljeno pitanje jedini način koji Europskom sudu omogućava da izmijeni svoju ranije danu interpretaciju.

29. Na što se može odnositi pitanje nacionalnog suda?

U prethodnom je postupku Europski sud ovlašten tumačiti Ugovor i akte institucija te ocjenjivati valjanost akata institucija. Broj normi europskog prava koje je Sud ovlašten tumačiti tako je širi od normi čiju je valjanost ovlašten utvrđivati.

Članak 267 spominje izričito jedino mogućnost tumačenja Ugovora i akata institucija. No, iako članak 267 ne spominje izričito mogućnost interpretacije međunarodnih sporazuma kojih je potpisnica Europska zajednica, Europski se sud smatrao nadležnim odgovoriti na takve zahtjeve, tretirajući međunarodne sporazume kao 'akte institucija EZ'. Također se smatrao nadležnim interpretirati akte koje donose institucije uspostavljene međunarodnim sporazumom čija je stranka Zajednica.

Europska norma čija se interpretacija traži ne mora imati izravni učinak da bi ES bio nadležan interpretirati je u prethodnom postupku. Naime, nacionalni sud može europsku normu u

predmetu koji rješava upotrijebiti i u interpretativne svrhe, a ne isključivo tako da njenom izravnom primjenom odluči u sporu. Dapače, ES je ovlašten dati čak i interpretaciju pravnog akata koji nije pravnoobvezujući.

Pod pojmom tumačenja, ES ne podrazumijeva samo razjašnjenje pojedinih izraza već i razjašnjavanje učinaka neke norme.

Što se ocjene valjanosti tiče, ona podrazumijeva ocjenu vrijeđa li neka europska norma drugu europsku normu toliko da to dovodi do njene pravne nevaljanosti. Razlozi za nevaljanost norme su: nedostatak ovlasti, povrede bitnog procesnog zahtjeva, povrede Ugovora ili bilo kojeg pravnog pravila koje se odnosi na njegovu primjenu, ili zloupotrebe ovlaštenja. ES ne može ocjenjivati valjanost Osnivačkog ugovora, koji je temeljni akt EU.

Također je nemoguće ocjenjivati valjanost općih načela prava. No, ES može ocjenjivati pravnu valjanost sekundarnog prava.

30. Podjela uloga između nacionalnih i Europskog suda?

ES je ovlašten interpretirati europsko pravo, a nacionalni je sud ovlašten utvrditi činjenice relevantne za predmet, interpretirati nacionalno pravo, te primijeniti nacionalno i europsko pravo na činjenice, ne bi li presudio u predmetu. Što se europskog prava tiče, podjela ovlasti između ES i nacionalnog suda jest takva da ES interpretira, a nacionalni sud primjenjuje europsko pravo. ES zapravo uzima u obzir pravnu i činjeničnu pozadinu predmeta pred nacionalnim sudom i u tom kontekstu daje odgovor nacionalnom sudu. Često stoga odgovor

ES zapravo ne ostavlja nacionalnom sudu mnogo prostora da samostalno odluči o primjeni europskog prava.

Ponekad nacionalni sudovi na taj način i formuliraju pitanje. Primjerice, je li odredba nacionalnog zakona X u skladu s odredbom uredbe Y? Na takvo pitanje, po podijeli ovlasti između dvije vrste sudova, ES u prethodnom postupku nije ovlašten odgovoriti, jer on podrazumijeva primjenu, a ne samo interpretaciju europskog prava. No, ES ovlašten je (i to često čini) preformulirati pitanje nacionalnog suda.

31. Tko može pokrenuti prethodni postupak?

Prethodni postupak mogu pokrenuti samo 'sudovi' i to samo sudovi 'država članica' (uz iznimku prethodnog postupka koji uvodi Međunarodni ugovor o uspostavi europskog zračnog prostora). Neki od elemenata koji neku instituciju čine sudom, a koji su se pojavljivali u sudskoj praksi su: da se radi o tijelu uspostavljeno javnim pravom, da je stalno, da ima obveznu nadležnost, da provodi sporni postupak koji dovodi do odluke sudske prirode, da provodi postupak koji je inter partes, da primjenjuje pravna pravila, da je nezavisno. Ono što jest izvjesno je da arbitraža, uključujući i stalne arbitražne sudove, nije sud. U svakom slučaju, moguće je da će ES priznati status suda i nekim tijelima koja postoje u Hrvatskoj, a koja po uobičajenom shvaćanju nisu sud, primjerice, Komisiji za kontrolu postupaka javne nabave. Već je ranije objašnjeno da institucija koja se smatra sudom može pokrenuti prethodni postupak samo iz konteksta predmeta koji se pred tim tijelom odvija. Sud također

može postaviti pitanje samo u vlastito ime i samo u svrhu rješavanja konkretnog predmeta u kojem trenutno odlučuje.

32. Ovlast podnošenja zahtjeva za tumačenje?

Ovlast, ali ne i obvezu da pokrenu pred ES prethodni postupak za tumačenje europskog prava imaju svi nacionalni sudovi koji nisu zadnja instanca u postupku u kojem se javlja pitanje tumačenja europskog prava. Članak 267 Ugovora kaže da nacionalni sud može pokrenuti prethodni postupak kad se pitanje interpretacije europskog prava postavi pred njime. Kad se može smatrati da se pitanje postavilo? Prema dosadašnjem stajalištu ES, čl. 267 ostavlja diskreciju nacionalnom sudu da o tome odluči. Stranke stoga ne mogu utjecati na odluku nacionalnog suda da postavi prethodno pitanje. Nacionalni sud može postaviti prethodno pitanje jedino ako je odluka o pitanju nužna da mu omogući donošenje presude. Europski sud to pitanje smatra dijelom razmatranja o postojanju vlastite nadležnosti u konkretnom predmetu.

Europski je sud počeo negirati vlastitu nadležnost i kad nacionalni sud nije predočio dovoljno informacija o faktičnoj ili pravnoj pozadini spora koji rješava. Ta, i danas kontroverzna sudska praksa, rezultirala je, međutim, zahtjevom da nacionalni sud objasni Europskom sudu zašto mu je odgovor na pitanje nužan.

Ako se, dakle, pitanje europskog prava 'postavilo ' i ako je odgovor na njega nužan da bi sud riješio predmet, na nacionalnom je sudu da odluči da li će ga, kada i kako postaviti. Odnosno, nacionalni sud, ako se ne radi o sudu zadnje instance u tom predmetu, može odlučiti i ne postaviti pitanje ES iako ono doista jest 'pitanje'. Drugim riječima, sud može odlučiti sam dati odgovor na pitanje interpretacije europskog prava. Pri odluci da li ili ne postaviti prethodno pitanje, nacionalni sud mora uzeti u obzir nekoliko okolnosti.

Osim toga, nacionalni sud može odlučiti kada postaviti pitanje. Pri tome je ES savjetovao (vidjeti Uputu ES nacionalnim sudovima o prethodnom postupku) da prije nego što to učini, nacionalni sud utvrdi činjenice i primjenjivo nacionalno pravo.

I konačno, nacionalni sud samostalno formulira pitanje. Pitanje bi trebalo biti sročeno tako da se tiče interpretacije europskog prava, a ne njegove primjene u nacionalnom pravu, iako je, kako je već navedeno, ES spreman preformulirati ga. No, osim samog pitanja, zahtjev upućen ES mora sadržavati i opis predmeta koji se odvija pred nacionalnim sudom, uključujući ocjenu primjenjivog nacionalnog prava, utvrđene činjenice, obrazloženje kako se europska norma čija se interpretacija traži uklapa u odlučivanje, te eventualno (što ES smatra poželjnim) stajalište suda koji je postavio pitanje o ispravnoj interpretaciji europske norme.

33. Ovlast podnošenja zahtjeva za ocjenu valjanosti?

Postojanje ovlasti odnosno obveze sudova da podnesu Europskom sudu zahtjev za ocjenu valjanosti akta Zajednice u Ugovoru o EZ regulirano je istim odredbama Ugovora kao i u slučaju prethodnog postupka za tumačenje. Naime, iz teksta članka 267 proizlazilo bi da su samo sudovi zadnje instance obvezni uputiti pitanje (ne)valjanosti akta Zajednice na rješavanje Europskom sudu, dok su ostali sudovi ovlašteni, ali ne i obvezni to učiniti.

ES je definirao pravilo prema kojem su sudovi nižih instanci ovlašteni samostalno zaključiti da je akt institucija Zajednice valjan, ali niti jedan nacionalni sud nije ovlašten samostalno zaključiti suprotno – tj. da je isti akt nevaljan. Deklaracija nevaljanosti u isključivoj je nadležnosti Europskog suda.

Dakle, svaki nacionalni sud koji smatra da je akt EZ nevaljan i stoga ga želi izuzeti iz primjene pri rješavanju predmeta mora ocjenu valjanosti tražiti od ES u prethodnom postupku. Ako, međutim, stranke u postupku osporavaju valjanost europskog akta, ali nacionalni sud ne smatra da postoje uvjerljivi razlozi za takav zaključak, ocjenu da je akt valjan može donijeti samostalno bez angažiranja ES u prethodnom postupku.

34. Koji su nacionalni sudovi obavezni postaviti pitanje Europskom sudu i u kojim slučajevima

Sudovi zadnje instance ne mogu birati da li da postave prethodno pitanje Europskom sudu ako je odgovor na njega nužan da bi riješili spor. Oni moraju podnijeti zahtjev ne samo kad se radi o ocjeni valjanosti već i kad se traži interpretacija europskog prava.

Kad sud drži akt Zajednice nevaljanim, i za sudove niže instance i za one zadnje instance postoji obveza pokretanja prethodnog postupka. Iznimka od obveze pokretanja postupka, bilo da se radi o tumačenju ili ocjeni valjanosti, postoji kad nacionalni sud odlučuje o zahtjevu za privremenom sudskom zaštitom (privremenim mjerama). Kako se u takvim slučajevima radi o potrebi da se spor, barem privremeno, hitno riješi, sud nije obvezan pokrenuti dugotrajni prethodni postupak, ali je obvezan pokrenuti postupak prilikom rješavanja o glavnom pitanju izvan zahtjeva za privremenom mjerom. Stoga će u postupku u kojem se traže privremene mjere, nacionalni sud, pa bio on zadnje instance ili ne, moći samostalno protumačiti europsku normu i privremeno odlučiti da je ona nevaljana za potrebe odobrenja ili ne traženih privremenih mjera. Takva odluka nacionalnog suda ne smije, međutim, biti konačna.

Iako nacionalni sud zadnje instance mora prepustiti interpretaciju Europskom sudu, ipak postoje dvije situacije koje i sudove zadnje instance oslobađaju obveze podnošenja zahtjeva za tumačenje u prethodnom postupku.

Prva je ona u kojoj je Sud već rješavao o materijalno identičnom pitanju ili sličnom pitanju, a druga ona koja se temelji na tzv. acte claire doktrini (hrv. doktrina jasnih akata).

Drugu mogućnost oslobađanja obveze podnošenja zahtjeva temelji se na doktrini prema kojoj dovoljno jasna odredba prava ne zahtijeva tumačenje već samo primjenu. Nacionalni sud zadnje instance ne mora pokrenuti prethodni postupak ako je ispravna primjena prava Zajednice “tako očita da ne ostavlja prostora nikakvoj razumnoj sumnji o načinu na koji treba riješiti postavljeno pitanje”. No, da bi nacionalni sud mogao zaključiti da ne postoji prostor za razumnu sumnju o njegovoj ispravnoj primjeni mora biti uvjeren da je stvar jednako očita sudovima drugih država članica i Europskom sudu.

35. Kako sastaviti zahtjev Europskom sudu?

Svaki sud bilo koje države članice, ukoliko je pozvan odlučiti u postupku koji završava sudskom odlukom, može u pravilu podnijeti zahtjev za prethodnu odluku Europskom sudu. Nije nužno da stranke u predmetu postave pitanje; nacionalni sud to može učiniti na vlastitu inicijativu.

Bilo koji sud može podnijeti Sudu pitanje interpretacije pravila prava Zajednice ako to smatra nužnim učiniti kako bi riješio spor koji mu je podnesen. Sudovi protiv čijih odluka nema pravnog lijeka prema nacionalnom pravu moraju, u pravilu, podnijeti takva pitanja Sudu, osim ako je Sud već presudio o tome ili osim ako je ispravno tumačenje pravila prava Zajednice očito. Svi nacionalni sudovi stoga moraju podnijeti Sudu pitanje kad sumnjaju u valjanost akta Zajednice, iznoseći razloge zašto smatraju da je akt Zajednice nevaljan.

Nacionalni sud može Europskom sudu podnijeti pitanje na prethodnu odluku čim utvrdi da mu je odluka o pitanju ili pitanjima interpretacije ili valjanosti nužna da bi mu omogućila da presudi; nacionalni je sud u najboljem položaju odlučiti u kojem stadiju postupka treba uputiti takvo pitanje. Međutim, poželjno je da se odluka o traženju prethodne odluke donese kad je postupak dostigao stadij u kojem nacionalni sud može definirati činjenični i pravni kontekst pitanja, kako bi Sud imao na raspolaganju informacije koju su mu nužne da provjeri, kad je to prikladno, da je pravo Zajednice primjenjivo u glavnom postupku. U interesu pravde također može biti da se pitanje podnese tek pošto obje strane budu saslušane.

Odluka kojom nacionalni sud podnosi Europskom sudu zahtjev za prethodnu odluku može biti u bilo kojoj formi koju dopušta nacionalno pravo u pogledu procesnih koraka. Treba, međutim, imati na umu da je upravo to dokument koji služi kao temelj za postupak pred Europskim sudom te da stoga mora sadržavati takve informacije koje će Sudu omogućiti da dade odgovor koji će biti od pomoći nacionalnom sudu. Uz to, samo se zahtjev koji je podnio nacionalni sud notificira strankama ovlaštenim da podnesu primjedbe Sudu, posebice državama članicama i institucijama, te se samo taj zahtjev prevodi.

Zbog potrebe da se zahtjev prevede treba ga sastaviti jednostavno, jasno i precizno, izbjegavajući suvišne detalje. Maksimum od deset strana je često dovoljan da bi se na odgovarajući način izložio kontekst zahtjeva za prethodnu odluku. Zahtjev mora biti kratak, ali dovoljno kompletan i mora sadržavati sve relevantne informacije da Sudu i strankama koje su ovlaštene podnijeti primjedbe omogući jasno shvaćanje činjeničnog i pravnog konteksta glavnog postupka.

Posebice, zahtjev treba:

‐ sadržavati kratki opis sadržaja spora i relevantne nalaze o činjenicama, ili, barem iznositi činjeničnu situaciju na kojoj se temelji pitanje;

‐ iznijeti značenje bilo koje primjenjive nacionalne odredbe i identificirati, ako je potrebno, relevantnu nacionalnu sudsku praksu, dajući u svakom predmetu precizne reference

‐ identificirati odredbu Zajednice koja je relevantna za predmet onoliko točno koliko je to moguće;

‐ objasniti razloge koji su naveli nacionalni sud da postavi pitanje interpretacije ili valjanosti odredaba Zajednice, kao i vezu između tih

odredbi i nacionalnih odredbi primjenjivih u glavnom postupku;

‐ uključiti, kad je to prikladno, sažetak glavnih argumenata stranaka.

Kako bi bilo lakše čitati i citirati dokument, od pomoći je ako su različite točke ili paragrafi zahtjeva numerirani. Konačno, sud koji podnosi zahtjev može, ako je u položaju to učiniti, ukratko iznijeti svoje stajalište o odgovoru na pitanje podneseno na prethodnu odluku. Samo pitanje ili pitanja trebaju biti iznesena u odvojenom i jasno prepoznatljivom dijelu zahtjeva, u pravilu na početku ili na kraju. Treba ih biti moguće razumjeti bez obraćanja na objašnjenje zahtjeva, koje svejedno treba ponuditi nužnu pozadinu za odgovarajuću procjenu.

Učinci zahtjeva za prethodnu odluku na nacionalni postupak

Zahtjev za prethodnu odluku u pravilu zahtjeva da se nacionalni postupak zaustavi dok Sud ne donese svoju odluku. Zahtjev i relevantnu dokumentaciju (uključujući kad je to primjenjivo spis predmeta ili kopiju tog spisa) nacionalni sud treba poslati izravno Europskom

sudu, preporučenom poštom. Tajnik Suda ostat će u kontaktu s nacionalnim sudom dok ne bude donesena odluka i slat će mu kopije procesnih dokumenata. Sud će poslati svoju odluku nacionalnom sudu. Bio bi zahvalan na informaciji nacionalnog suda o akciji poduzetoj po njegovoj odluci u nacionalnom postupku i, kad je to moguće, na kopiji konačne odluke nacionalnog suda.

1 Skripta je sastavljena iz dijelova stare skripte „Osnove prava EU“, odredbi Lisabonskog ugovora, te ažuriranih podataka prikupljenih na internetu. Budući je na internetu dostupna

samo engleska verzija Lisabonskog ugovora, opstoji mogučnost pogrešaka u skripti kao posljedica krivog prijevoda. Također, s obzirom na izmjenu naziva poglavlja u novom izdanju knjige, mislim da će neka od aktualnih pitanja biti izbačena a neka preformulirana.

2Ovog naslova nema u novoj knjizi pa ne znam je li pitanje još uvijek aktualno

3Izvorni tekstovi Ugovora o Europskoj Uniji (Lisabonskog ugovora) i Ugovora o funkcioniranju Europske Unije, te pripadajućih protokola dostupni na http://eur-lex.europa.eu/

4Tako glasi naslov u zadnjem izdanju knjige pa pretpostavljam da će i ispitno pitanje glasiti isto

5 čl, 17. Ugovora - doslovno

6 koliko sam vidio u Lisabonskom ugovoru je izmjenjena samo enumeracija članaka koji se odnose na nadležnost.