Ferdo Šišić

PREGLED POVIJESTI HRVATSKOGA NARODA

-skripta-

1

II. DOSELJENJE I PRVA DVA STOLJEĆA U NOVOJ DOMOVINI

Političke organizacijeJužni Slaveni kasno ulaze na političku pozornicu zbog dva razloga: 1) kod njih nije bilo

većih samostalnih političkih organizacija i 2) živjeli su u neposrednoj blizini dobro organiziranih ratničkih naroda, Germana (Goti) i Turana (Avari). S vremenom su se Slaveni počeli okupljati u veća plemena, ojačana u borbama, sa knezom na čelu (po ugledu na Germane), a uz njega se spominje i savijet (vijeće) odličnika. Južni Slaveni ubrzo su se uvježbali u ratnoj vještini, preuzevši od Germana savršenije oružje i stvarajući vojske. Nerjetko su se Južni Slaveni stavljali u službu neprijatelja, prvenstveno Bizantskog Carstva, jer je tada vrijedilo pravilo da se ratuje tamo gdje se moglo naći osobne koristi. To je bila prirodna posljedica seljenja. Domovina kao institucija nije postojala, domovina je bilo pleme a ne zemlja. To je razlog zbog kojeg Južni Slaveni, a to vrijedi za sve Slavene, u početku svoje povijesti neće nastupiti kao jedinstven narod sa jedinstvenim ciljem, nego u omanjim plemenskim organizacijama.

Pomicanje i seljenjeProvale Slavena i Anta u bizantske provincije južno od donjeg Dunava, počinju u prvoj

polovici 6.st. Od tog vremena datira i povijest Južnih Slavena, obilježena vladanjem cara Justina I. (518-527), a još više njegova nasljednika Justinijana I. (527-565), koja se sastoji od redovitih provala u carske provincije preko donjeg Dunava i od neprekidnog pomicanja na zapad u Panoniju. Upadanje Slavena u porovincije Carstva pokazuje dvije različite faze. U ranije doba Južni Slaveni provaljuju u Carstvo samo radi plijena i roblja, vračajući se svaki put preko Dunava u svoja obitavališta, kasnije idu za tim da na prekodunavskom ispražnjenom i opustjelom carskom zemljištu stvore stalne nasobine. Ta druga faza osobito je u vezi sa dolaskom Avara.

AvariAvari ili Obri bili su konglomerat različitih turanskih azijskih plemena, u kojem su

hunsko-ugarski čopori bili u većini. Od 6.st stigli su pod vodstvom hagana Bajana na zapadnu obalu Kaspijskog jezera ponudivši se u službu caru Justinijanu koji ih je, državši se načela da barbare treba uništiti barbarima, primio u službu i pružio haganu godišnju novčanu potporu. No, Avari se već od 562. počinju širiti prema Vlaškoj nizini, a poslije odlaska Langobarda iz današnje Mađarske, došli su do srednjeg Podunavlja i Potisja, samo Srijem dospije u ruke Bizanta. Tada završi suradnja između Bizanta i Avara. 579.god Bajan zauzme grad Sirmij i nakog trogodišnje opsade ga napokon zauzme (582.) i u požaru spali i uništi.

Nakon toga započinju avarsko-bizantski ratovi koji potraju sve do 626. S Avarima su prolazili i pomicali se i brojni Slaveni. Tako su se od početka 7.st nastanili Južni Slaveni u svu današnju Slavoniju, Hrvatsku i jugozapadnu Ugarsku i slavonske zemlje od talijanske granice na zapadu do izvora Mure na sjeveru. U Dalmaciju su Južni Slaveni s Avarima provalili 597. Papa Grgur I. se zabrinuo da preko Istre ne bi došli do Italije. Uz mnoge ugledne grčke gradove napokon osvoje i slavnu Salonu 614.god i time je pala bizantska vlast na sjeverozapadnom dijelu Baklanskog poluotoka.

Nevolje Bizantskog Carstva došle su do vrhunca 626. kada su Avari i Slaveni napali sam Carigrad s jedne, a Perzijanci s druge strane. No Slaveni su bili potučeni na moru, na što Avari napuste kopneno bojište. Poraz pod Carigradom imao je za Avare presudne posljedice jer se od tada datira njihovo slabljenje, a pokoreni narodi (Slaveni) su počeli dizati ustanke i

2

jačati vlastitu vojsku te tražiti slobodu. U tome im je pomagao car Heraklije (610-141). Između 630. i 640.godine provaljuju oboružane čete Hrvata iz svoje domovine Bijele Hrvatske (današnja Mala Poljska sa središtem oko Krakova) u Panoniju i rimsku Dalmaciju. Nadvladali su i potjerali Avare, te sami zagospodarili tim prostorom. Hrvati su bili dio slavenskih Anta i prvi su pripadali sjeverozapadnoj slavenskoj jezičnoj skupini. Konačni pad avarske moći bio je oko polovice 7. st, a njime završi i konačno doseljavanje Slavena na Balkanski poluotok.

Bizantsko Carstvo i Slaveni prije doseljenjaPad avarske moći pružio je Carstvu priliku da se svom snagom bace na Perziju koja je

već 627. slomljena u bitci kod Ninive. Međutim na jugoistoku se uzdigao novi neprijatelj – Arapi (Saraceni); bili su izvrsno organizirani i disciplinirani i kratko vrijeme uspjeli su uništiti Perziju i osvojiti bizantske provincije Palestinu i Siriju s Jeruzalemom, Antiohijom i Edesom te Egipat.

Puna dva stoljeća nemamo nikakvih vijesti o Slavenima, osobito onima koji će poslije formirati hrvatski narod. Razlog može biti taj što su se oni u to vrijeme vratili na svoje staro patrijahalno društveno uređenje. Carstvo je stoga puštalo slavene poslije njihova doseljenja u miru te su, prepuštajući im njihovo društveno uređenje, nad njima zadržali tek nominalnu vlast.

U to doba novi narod – narod Bugara- ugrožavao je mir u Carstvu.

Utemeljenje bugarske državeBugari su bili ogranak turske gomile poznate pod nazivom Huna. U ranom srednjem

vijeku bili su podjeljeni na dvije skupine – Utigure i Kutrigure, od kojih je svaka imala kana na čelu. Kutriguri su se već od 5.st nazivali Bugarima, ali su ih uskoro pokorili Avari. Međutim Utiguri su na istoku Azovskoga mora stvorili novu bugarsku državu, koja se na početku VII.st, oslobodivši Kutrigure od avarskoga ropstva, proširila sve do ušća Dunava. To je bila „stara ili velika Bugarska“ bizantskih ljetopisaca. Utemeljenje bugarske države je vrlo važan događaj u povijesti Balkanskog poluotoka. Time su stvoreni temelji za osnivanje nove narodnosti, koja će uskoro postati faktor od presudnog značenja i utjecati na život balkanskih Slavena i na sudbinu Bizantskog Carstva.

Etnografske prilike poslije doseljenja SlavenaStanovnici primorja nosili su najprije ime Romani, ali se već od 12.st zovu Latini;

govorili su dijalektom koji su sami nazivali latinskim, a znanost ga danas zove dalmatinskim. Slaveni su sve Romane, građane na primorju i ostatke romanskog stanovništva u unutrašnjosti, koji su pred njima umakli ponajviše u planine, nazivali Vlasima; ali su ipak jedne od drugih razlikovali utoliko što su za Romane u unutrašnjosti nazivali Crnim Vlasima. Kako su se Slaveni naseljavali prije svega na plodnoj zemlji uz riječne doline, Vlasi, živeći po gorama i držeći se jedino stočarstva, odvikli su se od poljodjelstva i s vremenom postali nomadski pastiri.

Osim Romana ostalo je još i Ilira, i to na kasnijoj srpskoj zemlji, te Avara, njih je najviše bilo u današnjoj svjevernoj Dalmaciji, Lici, Krbavi, Gackoj i sjeverozapadnoj Bosni. U ličko-krbavskim stranama po svoj prilici imali su zasebnog glavara kojega su zvali bajan, od čega je poslije postao hrvatski naziv ban.

Slaveni su od starosjedioca preuzeli naziva mjesta, planina i rijeka te su nazive prilagodili svome jeziku.

3

Carska Dalmacija u 7. i 8. stoljeću Život preostalog romanskog žiteljstva poslije doseljenja Slavena bio je vrlo težak.

Zemlja na otocima (kamo su se sakrili za vrijeme avarsko-slavenskih provala u pokrajinu Dalmaciju) bila je slabo rodna, pa su svu hranu morali uzimati iz mora. Jezgra romanskih preostataka Dalmacije ipak su, bar u 7. i 8.st bili brojni otoci, od Cresa i Krka do Lastova i Mljeta, na kojima se produžio kakav-takav tradicionalni rimski politički i kršćanski život. To nam stanje prikazuje pouzdani podatak iz vremena pape Ivana IV., dalmatinca iz Salone, koji je 640. poslao „kroz čitavu Dalmaciju i Istru opata Martina s obiljem novca da iskupi zarobljenike od pogana“, tom je prilikom Martin sakupio i kosti kršćanskih mučenika, tako salonitskih biskupa sv. Venacija i Sv. Dujma, zatim ih odnio u Rim gdje ih je papa dao položiti tik lateranske bazilike sv. Ivana u posebnoj kapeli sv. Stjepana (sv. Venacija).

Tada su se dogodile važne promjene u Carigradu, u kojem je vladao Leon III. (717-740), obnovitelj Bizantskog Carstva. On je zauvijek odbio arapsku najazdu na Carigrad, uveo je mnogobrojne reforme. Za njegovo doba izbila je i ikonoklastička kriza (borba zbog svetačkih slika ili ikona). Glavni razlog tome je taj što je car htio postati i glava crkvi i neograničeni gospodar. Ali zbog toga je došao u sukob s papom, i započeo lavinu sukoba koja se na kraju završila crkvenim raskolom na Istočnu i Zapadnu Crkvu. 732.god, oduzeo je Leon III. papinskoj jurisdikciji Siciliju, donju Italiju i cijeli Ilirik (a s njim i Dalmaciju) te ih podvrgao carigradskom patrijahatu. Tim carevim postupkom položena je osnova temeljnom bizantskom crkveno-političkom principu, da se granice carigradske patrijaršije imaju točno preklapadati sa državnim granicama, odnosno da na bizantskom političkom teritoriju nema mjesta nikakvoj stranoj crkvenoj vlasti neovisnoj o caru.

Jaz nastao između bizantskog dvora i rimske kurije nagnao je papu da se preda zaštiti franačkoga kralja Pipina, a Langobardi su učinili kraj bizantskom posjedu u srednjoj Italiji podloživši Ravenu trajno svojoj vlasti (751/752.)

Izgubivši Ravenu, Bizantsko Carstvo se više posveti Crkvi u Dalmaciji. U Splitu je uređena biskupija (odnosno naslovna nadbiskupija) kao nasljednica stare Salone. Prvi joj je glavar bio Ivan Ravenjanin koji je preobrazio Dioklecijanov mauzolej u stolnu crkvu, posvećenu najprije Blaženoj Djevici Mariji, a tek kasnije prozvanu po Sv. Dujmu. Politička vlast opet dobije svoje središte u Zadru, gdje je stolovao carski namjesnik (dux), a pod tom vlasti bili su gradovi Trogir, Split te otoci Krk, Osor, Rab i Vrgada; ta oblast zadržala je i dalje ime Dalmacija.

Slavenske oblastiSve su te oklolnosti utjecale na Slavene, koji su u to vrijeme osnovali više većih oblasti

po svojem teritoriju sa knezom na čelu. Između ušća Raše (u Istri) i ušća Cetine, pa Jadranskoga mora, rijeke Vrbasa i preko njega u srednjem i donjem toku dalje na istok prema Bosni i Drini prostirala se Hrvatska; između ušća Cetine i ušća Neretve prostirala se Neretljanska oblast (kneževina); od Neretve do Dubrovnika prostiralo se Zahumlje ili Hum; od Dubrovnika do Kotora bila je Travunja (ili Trebinjska oblast), a od Kotora do Bojane i ušća Drina bila je Duklja. U unutrašnjosti su se prostirale Bosna i Srbija. U Panoniji se širila posebna oblast u kojoj je ostalo slavonsko ime, Sclavonia (Slavonija) tj. Panonska Hrvatska.

4

III. FRANCI I PANONSKA HRVATSKA U IX. STOLJEĆU

Napredovanje FranakaU drugoj polovici 7.st, Franačka se država počela naglo širiti prema granicma

Balkanskog poluotoka. Karlo Veliki je 788.pokorio bizantsku Istru, te Bavarsku. Tim osvajanjem postali su Franci susjedima Avarskog haganata i Bizantskog Carstva. Želeći se proširiti sve do Dunava, Karlo Veliki pošao je u rat protiv Avara. Rat se vodio u dva maha (791., i 795.-796.), a u njemu je na franačkoj strani sudjelovao panonsko-hrvatski knez Vojnomir. Avari su bili potučeni, a njihova država je potpuno nestala. Tako su se panonski Hrvati napokon oslobodili avarske prevlasti, ali su postali franački podanici i sva zemlja između Save i Drave do Dunava potpala je pod Karla Velikog.

Dalmatinska Hrvatska dolazi pod Franke800.godine okrunio se Karlo Veliki za rimskoga cara i zaratio s Bizantskim Carstvom.

Franci su ubrzo pod svoju vlast stavili damatinsko-hrvatsku oblast i podvrgnuli ju furlanskom markgorfu. Kad je bizantski car Nikofor sklopio sa Karlom mir (803.), odrekao se Dalmatinske Hrvatske, a zadržao je jedino primorske gradove i otoke (Dalmaciju). Međutim, Dalmacija se već slijedeće godine predala Francima, a na to između dvaju carstava izbije rat koji je završio Karlovim porazom na moru. 812.god mirom u Aachenu ponovno je ugovoren mir kojim je potvrđen dogovor iz 803.: Dalmatinska Hrvatska ostala je u franačkoj vlasti, a gradovi Zadar, Trogir i Split, te otoci Krk, Cres s Lošinjem (Osor) i Rab, s nazivom Dalmacija, u bizantskoj vlasti. Na početku 9.st franački su misionari pokrstili i dalmatinske Hrvate. Dalmatinsko-hrvatski knez, kojeg je narod slobodno birao, bijaše podvrgnut vrhovnom nadtoru furlanskog markgrofa. Prvi poimenice poznati knez kršćanin je bio Višeslav (oko 800.), koji je stolovao u Ninu. Iz njegovog doba ostao je sačuvan spomenik za kojeg se vjeruje da je posvećen njemu pa se prema tome naziva Višeslavova krstionica.

Ustanak panonskog kneza LadislavaNakon smrti Karla Velikog na franačko prijestolje dolazi slabi vladar Ludovik Pobožni.

Njemu su se poklonila oba hrvatska kneza, panonski knez Ljudevit (810-823) i dalmatinski knez Borna (810-821). Panonski Hrvati izrazito su patili zbog okrutnosti furlandskog grofa Kadala. Panonski knez Ljudevit se zbog toga potužio caru Ludoviku Pobožnom. Kada to nije pomoglo podigao se Ljudevit sa svojim narodom na oružje, u kojoj je natjerao markgrofa Kadala na poraz i povlačenje. Nakon tog uspjeha zamolio je Ljudevit cara za mir, dao mu je i uvjete pod kojima će priznati njegovu vrhovnu vlast. Ludovik je te uvjete odbio. Odlučan da se se riješi franačke vlasti krene Ljudevit u novu bitku, a za pomoć je pozvao okolne Slovence i dalmatinske Hrvate s Timočanima. Pridružili su mu se Slovenci i Timočani, ali knez Borna ostane na strani cara.

Međutim, u Furlanskoj na čelo markgrofa dolazi Balderih i sakupi vojsku s namjerom da pokori odmetnule Slovence, ali njima je pomogao Ljudevit. Ljudevit je tu doživio manji poraz. U isto vrijeme provali knez Borna s juga na Ljudevitovu zemlju, ali ga ovaj dočeka na Kupi i napadne. Borna je bio teško poražen, jedva je i sam sačuvao živu glavu. Ljudevit je uskoro provalio u Borninu zemlju te ju pljačkao i palio. Borna se zatvorio u svoje zidine te iz njih napadao Ljudevita. Ljudevit je u ratu s Bornom izgubio mnogo vojske i konja te se odlučio povući. Vrativši se u panonsku kneževinu počeo je graditi utvrde.

5

820.godine Borna je prisustvovao saboru cara Ludovika Pobožnom i rekao mu što mu Ljudevit sprema. Sabor je zaključio da buntovnog kneza treba napasti sa tri carske vojske i tako savladati. Prva vojska dolazila je iz Italije, druga iz Karantanije, a treća iz Bavarske. Pred tolikom silom Ljudevit se zatvorio u neku utvrdu (možda u Sisku) i prepusti zemlju pljačkama i paležima. Ne postigavši ništa, franačke su se vojske povukle, a na povratku opet pokore Slovence carskoj vlasti koji će od tog vremena trajno ostati podvrgnuti njemačkoj vlasti.

Ljudevit novi napad Franaka nije dočekao, već je iz nepoznata razloga sa odabranom četom pobjegao u Srbiju, našto Franci konačno pokore Panonsku Hrvatsku. U Srbiji je Ljudevit ubio kneza, podredivši njegovu oblast sebi. Nakon toga Ljudevit se zaputio u Dalmatinsku Hrvatsku. Tamo je nakon smrti kneza Borne (821.) zavladao Vladislav. Knez Ladislav utočište je potražio u Borninog ujaka Ljudemisla, a on ga je dao – zacjelo po franačkom naređenju – ubiti. Iako nije uspio sa svojim snažnim ustankom, Ljudevit je zacjelo najjača ličnost najranije hrvatske povijesti.

Franačko-bugarsko ratovanjeUskoro nakon pobjede nad Ljdevitom, upustila se Franačka u ratovanje s Bugarskom,

koju na početku 9.st do velike snage podiže kan Krum. Proširio je svoju na sjever (Banat i Erdelj) te su tako Bugari graničili na na zapadu sa Franačkom. Kan Krum je osječao toliku snagu da je zamislio napasti Carigrad, kojeg nije mogao osvojiti bez brodovlja te je morao caru Leonu V. ponuditi primirje. Uskoro kan Krum umire, a nasljeđuje ga sin Omurtag koji je s carem sklopio formalni mir na trideset godina. Omurtag je 827. sa lađama na Dunavu i Dravi krenuo na Panonsku Hrvatsku, koja je ovim ratom došla pod vlast Bugara. Nakon podjele nasljedstva car Ludovik Pobožni brigu za Panonsku Hrvatsku ostavlja svome sinu Ludoviku Njemačkom (Bavarski) koji ipak nije uspio vratiti Panoniju (zbog sukoba sa braćom oko nasljedstva). Čini se da su Bugari svoju vlast ograničili na današnju Slavoniju i Srijem, te Srbiju s Beogradom, a u nekadašnjoj Savskoj Panoniji postao je uz njihovu pomoć knezom Ratimir. Tek kad su se prilike u Franačkoj smirile poslao je Ludovik Bavarski na Ratimira podunavskog markgrofa Ratibora. Tom je vojnom Ratibor opet pokorio Panonsku Hrvatsku podvrgnuvši ju državi kralja Ludovika Njemačkog. 845. su u Paderborn pred kralja Ludovika došli bugarski poslanici, koji su bez sumnje s njim sklopili mir po kojoj Bugarskoj ostaje Srijem.

Knez BraslavPotkraj 9.st opet se u Panonskoj Hrvatskoj spominje kao zasebni knez Braslav (880.-

896.), vjeran franački vazal. Za vrijeme njegove vladavine pojavio se novi narod – Marađi; oni su napali moravsku državu i naselili se u Ugarsku. Dolaskom mađara odjednom se izmjene političke prilike u Panonskoj Hrvatskoj: franačke vlasti nestade, a ubrzo nalazimo Panosku Hrvatsku u tjesnoj vezi s Dalmatinskom Hrvatskom, s kojem se ona spoji u Kraljevinu Hrvatsku. Poslije 896. knezu Braslavu nestaje svaki trag.

6

IV. DALMATINSKA HRVATSKA I NERETLJANI DO DRUGE POLOVICE 9. STOLJEĆA

-dok je Panonska Hrvatska bila pod franačkom, a djelomično i bugarskom vlašću, razvijale su se političke prilike u Dalmatinskoj Hrvatskoj sasvim drugim pravcem; na njih je osobito utjecala Venecija

VenecijaVenecijom se (po ilirskom plemenu Veneta) nazivala sva zemlja između Alpa, rijeka

Po i Soče i mora. Najznamenitiji gradovi bili su Hatrija (Adria), Patavium (Padova), Vicentia (Venecija) i Aquileia (Oglej). Alpske rijeke donosile su stoljećima krš i mulj, koji se zbog morske tišine spuštao na dno. Tako su usporedno s kopnom nastali dugoljasti pješčani otoci zvani lidi; močvare između njih zovu se lagune. Za vrijeme seobe naroda, od prve polovice 5. do druge polovice 7.st domorodačko se stanovništo sakrilo na to područje, koji su se počeli baviti brodarstvom, ribarstvom, trgovinom i iskuhavanjem morske soli. Kada je u početku 9.st na lidima Rialto i Olivolo utemeljen grad Venecija, stekla je pokrajina Venecija svoje prirodno središte. Venecija je puna 3.st bila pod Bizantom, što joj je dobro došlo jer je proširila svoje trgovačke veze prema Istoku i prodavajući luksuznu robu dalje na Zapad. U početku 9.st mletačka je trgovina već bila dobro razvijena.

Slabljenje bizantske vlastiCar Leon V. ubijen je na Božić 820. godine, a na vlast se probio Mihajlo II. Mucavac,

taj je prevrat doveo do slabljenja bizantske vlasti. Protiv njega se podigao vojvoda Toma, najvjerovatnije slavenskog podrijetla, koji je u savezu sa Arapima s jakom mornaricom napao Carigrad, ali je odbijen i ubijen. Taj je građanski rat opustošio najbolji dio Bizantskog Carstva, oslabio mu vojsku i mornaricu i tako omogućio Arapima da 826. zauzmu otok Kretu, a 827. i velik dio Sicilije.

Slabljenje bizantske vlasti najjače se osjećao na periferiji, na Jadranskom moru, gdje su se oni gradovi i otoci koji su bili pod bizantskom vlasti odjednom ostali prepušteni sami sebi. U takvim je prilikama car Mihajlo II. sa carem Ludvikom obnovio Aachenski mir, zabrinut da će gradovi doći pod izravnu vlast hrvatskog kneza, odnosno u opseg Franačke. Bizantska vlast slabila je i u Veneciji. Na Jadranskom moru jačalo je gusarenje Neretljana, koje su naročito željeli zaustaviti Mlečani.

Borbe s VenecijomSukobi između Mlečana i Neretljana s vremenom su se pretvorili u pravi pomorski rat.

Ratovali su najviše na poganskim neretljanskim otocima.

Knez Mislav (o. 835-845)Kada je 828. ukinuta furlanska markgrofija, i time je prestao nadzor njezina markgrofa

nad Dalmacijom, te je dalmatinski knez neposredno podređen kralju Italije, te je odsada bio mnogo slobodniji i nezavisniji. Dalmatinsko-hrvatski knez bio je tada Mislav (o. 835-845), vjerojatno Vladislavov nasljednik, sa sjedištem u Klisu. Bio je pobožan vladar, dao je izgraditi crkvu Sv. Jurja, u Putalju, nedaleko salonitskih ruševina, i obdario je zemljištem i kmetovima koji će nasljedno obrađivati tu zemlju. Splitskoj crkvi, odredio je desetinu od uroda i životinja na svom kneževskom posjedu u susjednom Klisu. Bio je to prvi dar što ga je splitska crkva dobila od hrvatskog vladara na hrvatskom zemljištu. To darivanje imalo je značaj i sa

7

političkog gledišta, jer je splitska crkva bila na bizantskom teritoriju, pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha.

Dalmatinska Hrvatska tada se pojavila kao nova sila na Jadranskom moru, uperena svakako protiv Arapskih gusara. Ali Mislav je pomorsku snagu okušao i protiv Mlečana,koji su tada napadali Neretljane, samo o tim borbama nemamo dovoljno izvora. Znamo samo da je mletački dužd natjerao kneza na trajan mir pod nepoznatim uvjetima.

Arapski naletiArapi su sve više širili svoju vlast po Siciliji i nekim pdručjima južne Italije. U Dalmaciji

Arapski su napadi bili usmjereni isključivo protiv različitih mjesta izvan unutrašnjosti nesigurnog dalmatinskog arhipelaga, držeći se isključivo otvorene pučine.

Knez Trpimir (o.845-864)Nasljednik kneza Mislava i praotac one dinastije koja je uz neke izuzetke vladala u

Hrvatskoj sve do pred kraj 11.st. Trpimir je priznavao vrhovnu vlast cara Lotara, kao kralja Italije. Sebe naziva „pomoću Božjom knez Hrvata“ (dux Chroatorum iuvatus munere divino), što je prvi spomen hrvatskog imena u historijskim spomenicima, kao što je njegova sačuvana isprava (od 4.ožujka 852.) najstariji poznati hrvatski diplomatski spomenik. Trpimir je stolovao u Klisu, u kojem je imao dvorac na kojem su ga okruživali župani, komornici i dvorski svećenici. Na početku svoje vladavine odlučio se podići samostan u čast Sv. Petra, u koji je pozvao benediktaske redovnike iz Monte Cassina. Samostan s crkvom sagrađen je nedaliko Klisa u današnjim Rižinicama. Kada je samostan sagrađen Trpimir se obratio svome kumu, splitskom nadbiskupu Petru da mu pozajmi srebra. U zamjenu je Trpimir ispravom potvrdio da su sve te zemlje vlasništvo splitske crkve.

Bugarski ratBugarski kan Boris je iz nepoznata razloga napao Dalmatinsku Hrvatsu, ali ga je knez

Trpimir porazio i natjerao na mir (855). Taj rat je svjedočanstvo da je Dalmatinska Hrvatska tada morala neposredno graničiti sa Bugarskom; negdje na rijeci Bosni, tj u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni, gdje je očigledno bilo i hrvatsko-bugarsko bojište.

Rascjep između Istočne i Zapadne crkvePotkraj Trpimirova vladanja dolazi do začetka crkvenog rascijepa (shizme) između

Carigrada i Rima. Hrvati su ušli u sferu zapadne (latinsko-romansko-germanske) kulture. Sporova između Istoka i Zapada bilo je zbog različitih crkvenih pitanja, dvije su se Crkve razlikovale ne samo jezikom nego i nekim obredima. Najveći problem bilo je poštivanje ikona. Sukob je započeo kada je umjesto trogodišnjeg cara Mihajla III, vlast u Bizantskom carstvu preuzela njegova majka, carica Teodora i njezin brat Bardas. Bardas je svrgnuo sestru i postavio sebe za suvladara mladog cara. Ubrzo se protiv njih digao carigradski patrijarh Ignatije (sin cara Mihajla I.), našto ga je dvor svrgnuo i otjerao u progonstvo. Za patrijarha je postavljen učeni laik Fotije koji je odmah zaređen i posvećen. Na papinskom je mjestu tada bio Nikola I. Njemu se tužio Ignatije pa se papa obratio Mihajlu III. i Fotiju i polao legate da ispitaju istinitosti tužbe. Nakon istrage sazove papa Nikola I. u travnju 863. crkveni sabor na kojem zbaci Fotija iz svećeničkog staleža i zaprijeti mu izopčenjem iz Crkve ako se i dalje bude nazivao patrijarhom, uz sve to Ignatije je ponovno proglašen zakonitim patrijarhom. Na to Fotije odgovori tako da i on sazove sabor istočnih biskupa u Carigradu, u ljeti 867. te baci

8

crkveno proklestvo na papu i njegove pristaše, i uz to optuži Zapadnu crkvu da naučava neke zablude: post u subotu, zabranu ženidbe svećenicima, napuštanje krizme po običnom svećeniku i samovoljni uvitak „filoque“ u simbol vjere. I napokon zaprijeti anatemom (prokletstvom) svima koji bi ostali u crkvenoj vezi sa papom.

Krštenje BugaraUpravo u to doba pada pokrštenje Bugara. Kan Boris shvaćao je važnost i značenje kršćanstva znajući da je ono glavni uvjet opstanka u tadašnjoj međunarodnoj europskoj zajednici. Iako su i Fraci (Ludvik Njemački) pokušali sklopiti savez sa Bugarima (zbog napada na moravskog kneza Ratislava), ipak je Bizant imao većih uspjeha. Mihajlo III., kojem bi sklapanje saveza između Bugara i Franaka bio težak udar, došao je s brodovljem pred bugarsku obalu Crnoga mora, na što je kan zatražio mir uz uvijet da će primiti kršćanstvo (čime je razvrgnuo savez sa Ludovikom Njemačkim) ali da mu Mihajlo da neke teritorijalne ustupke. Boris je kršćanstvo prihvatio tek 865.. Kršćanstvo se među Bugarima brzo širilo, a Boris zatraži vlastitog crkvenog poglavara. Međutim Fotije to nije ispunio, jer je htio novu zemlju zadržati u svojoj neposrednoj ovisnosti. Na to Boris otpremi poslanike papi Nikoli I. u Rim, koji mu je ispunio želje o zasebnom poglavaru. Na to su grčki svećenici potjerani iz Bugarske, a došli su rimski koji su uveli latinske obrede. Ubrzo se pokazalo da niti papa neće dati Bugarskoj zasebnu crkvenu granu (patrijarha) te se Bugari vrate Carigradu (870.), te tako ostadu u trajnoj crkvenoj vezi s Istokom.

V. DOMAGOJ (864. – 876.) I ZDESLAV (876.- 879.)

Sukob s Venecijom Knez Trpimir imao je tri poimenice poznata sina: Petra, Zdeslava i Mutimira. Ipak na

kneževsko prijestolje sjeda Domagoj (864. – 876.), član neke druge porodice, kojoj se zemljišni posjed nalazio oko Knina. Promjena vladajuće dinastije nije se zbila mirnim putem, te je to odlučio iskoristiti mletački dužd Urso Particijak napavši 865. Hrvatsku jakim brodovljem, Domagoj je odmah zatražio obustavu neprijateljstva, što dužd prihvati, uzme od njega taoce i vrati se u Veneciju.

Utemeljenje ninske biskupije Oko 864. utemeljena je hrvatska biskupija u Ninu. Ona je izravno podvrgnuta papi, jer su svi dalmatinski (gradski) biskupi u to doba (doba Fotijeve shizme) pripadali pod carigradskog patrijarha. Sada je čitavi hrvatski politički teritorij pripadao ninskoj biskupiji i ostao pod njom do 928. Svaka veza između Hrvata i dalmatinskih biskupskih gradova bila je tada prekinuta; uspostavljena je jedino za biskupa Teodozija koji je 886.-887. bio i nadbiskup u Splitu.

Car Valilije I. i jadransko primorje 866.god jaka je arapska mornarica opsjedala Dubrovnik punih petnaest mjeseci. U toj nevolji Dubrovčani pošalju svoje ljude u Carigrad da zatraže pomoć. U to doba u Carigradu je došlo do velikih promjena: suvladar cara Mihajla III. postao je Vasilije; koji je 867. dao smaknuti samog cara i uspeo se na prijestolje kao Vasilije I. Bio je on utemeljitelj takozvane makedonske dinastije koji je odlučio obnoviti bizantsku svjetsku politiku i učiniti kraj arapskoj moći na Sredozemlju. Stoga se Vasilije odmah odazvao molbi Dubrovčana i pošalje još

9

867.god opsjednutom gradu u pomoć jako brodovlje pod zapovjedništvom patricija i admirala Nikete Orife, koji je otjerao Arape. Ova je akcija vratila Carstvu ugled na Jadranskom moru.

Car Ludovik II. i opsada Barija Arapi su gotovo u isto vrijeme napali i južnu Italiju, a oni su se za pomoć obratili Lotarovom sinu, Ludoviku II. On se odazvao pozivu i u proljeće 867. započeo vojnu s ciljem da osvoji Bari, glavnu južnoitalsku arapsku utvrdu, i da uspostavi carsku vlast po cijeloj Italiji. Uspjevao je opkoliti grad s kopna, ali sa mora su Arapi ipak bili dominantni jer car Ludovik II. nije raspolagao nikakvom mornaricom. Zato je car Vasilije ponudio Ludoviku savez, ne samo da otjera Arape, nego da obnovi sjaj Istočnog Rimskog Carstva i osobito da osvoji Siciliju. Savez je franački car prihvatio. 869.god pred Bari je stiglo jako bizantsko brodovlje, ali Franci su poslali tek malu vojnu četu. Na to su ljuti Grci vratili svoje brodovlje u Korint.

Crkveni sabor u Carigradu Vasilije je želio za sebe pridobiti moćnog papu Nikolu I. i privržnike bivšeg patrijarha Ignatija, te je prisilio Fotija da se odrekne patrijarške stolice i povuče ga u manastir; priznavši natrag Ignatija. U Rimu je u to vrijeme umro Nikola I., a naslijedio ga je Hadrijan II., on je priznao Vasilija „bogoljubivim i pravovjernim carem“ te je poslao poslanike u Carigrad da crkvi vrate mir. Crkveni sabor u Carigradu osudio je Fotija i njegove privržnike, te s Ignatijem uspostavi prividno mir između Zapadne i Istočne crkve, s naglaskom na pet patrijarha u Kristovoj crkvi (dakle i dalje nisu priznali papu kao vrhovnog poglavara). Bugarska crkva i dalje je pripadala Carigradu, bez obzira na žestoke prigovore papinskih poslanika.

Pad Barija Nakon odlaska Bizantske mornarice, nastavio je sa jakom vojskom Ludovik II. opsadu Barija. Pozvao je kao vrhovni gospodar svoje podanike iz Dalmacije i njihovog kneza Domagoja, da dođu sa, nesumnjivo jakim brodovljem, u pomoć. Tako je Bari zauzet 2. veljače 871. godine.

Bizantsko-franački savez se raspadaPovratka papinih poslanika sa crkvenog sabora u Carigradu, zaustave neretljaski

gusari koji su ih opljačkali i odveli u ropstvo. I papa Hadrijan II. i Ludovik II. na taj su događaj gledali kao na nemar bizantskih upravitelja. Bizant je kaznio Neretljane podredivši ih sebi pod vrhovno gospodstvo. Odmah po padu Barija, car Ludovik odustao je od saveza sa Bizantom. Car Vasilije učvrstio je svoju vrhovnu vlast, ne samo nad dalmatinskim otocima i gradovima, nego i nad unutrašnjim Srbima. Tako je oko 872. cijeli Balkanski poluotok bio podjeljen između tri vrhovne vlasti: franačkom, bizantskom i bugarskom.

Ponovni sukobi sa Mlećanima Ponovni sukobi Hrvata sa Mlećanima započeli su hrvatskim napadom na njihovu lađicu koju je dužd Urso Particijak poslao da uhodi Arape. Mora da su Hrvati bili opaki i srašni jer je Domagojevo ime u mletačkim ispravama ostalo zapamćeno kao prokleto, a isto tako ime njegovim podanika koji su bili vješti gusari.

Urota protiv kneza DomagojaKnez Domagoj našao je neprijatelje u Trpimirovićima i njihovim prijateljima te u

10

privrženicima cara Vasilija, obje strane imale bi koristi od toga da se on skine s vlasti. Urota protiv kneza ubrzo je otkrivena i njezini članovi poubijani. Samo se jedan od njih spasio sakrivši se kod svećenika Ivana, zapovjedivši mu da od kneza zatraži pomilovanje. Međutim Domagoj je ipa dao smaknuti pobunjenika. Na to svećenik Ivan ode u Rim tužiti Domagojev čin papi. Papa Ivan VIII. nagovori svećenika da se vrati u Hrvatsku, a Domagoja savjetuje da ne ubije odmah one koji mu rade o glavu već da ih kazni izgonom.

Hrvati se oslobađaju franačke vlasti875.god umire car Ludovik II. i ostavi Italiju Karlmanu, sinu Ludovika Njemačkog, koji

je tada bio gospodar u Panonskoj Hrvatskoj, Donjoj Panoniji, Moravskoj, Češkoj i Slovencima. Dalmatinska Hrvatska je od 803. pripadala Dalmaciji, tako je i ona sada morala doći pod vlast Franaka. Ne slažući se s time, na poticaj cara Vasilija, dalmatinski se Hrvati pobune i, poslije teškog rata na kopnu i moru, zbace napokon franačku vlast zauvijek. Za vrijeme toga ustanka umro je knez Domagoj (876.).

Nakon njegove smrti, u doba rata s Njemcima, preuze kneževsku stolicu neki njegov neimenovani sin (876.-878.), koji je s mlečanima ugovorio mir i obnovio prijateljstvo. Novi se knez nije održao dugo na prijestolju, jer ga je uz pomoć Bizanta protjerao Zdeslav, sin kralja Trpimira.

Knez Zdeslav (878.-879.)Zdeslav je priznao vrhovnu vlast bizantskog cara Vasilija, i tako je bizantska vrhovna

vlast zamjenila franačku. Grčki svećenici pokrstili su ostatke Slavena koji još nisu bili pokršteni. Ali političkim smijerom kneza Zdeslava većina Hrvata nije bila zadovoljna, naročito zbog toga što je sada s vrhovnom bizantskom vlašću nužno došla i hrvatska crkva, sa središtem u Ninu, pod vrhovnu jurisdikciju carigradskog patrijarha, baš kao i biskupski gradovi u Dalmaciji. Razumljivo je da je tada ninska biskupija nužno bila podređena splitskoj nadbiskupiji. Upravo tada, biskupsku je čast obnašao biskup Teodosije, koji je do tada bio ninski đakon. Teodosije, odan papi, združi se sa hrvatskim velikašem Branimirom, našto je knez Zdeslav 879. ubijen nedaleko Knina, a na prijestolje se uspe Branimir.

VI. KONSTANTIN I METOD

Grad SolunNa sjevernoj obali Egejskog mora nalazio se grad pod slavenskim imenom Solun. Taj

je grad u Bizantskom Carstvu oduvijek slovio kao važno središte znanja i trgovine.

Konstantin i Metod prije polaska u MoravskuU tom gradu rodili su se braća Konstantin i Metod kao sinovi visokog bizantskog

činovnika. Stariji Metod (rođen oko 820.) odlikovao se snažnim tijelom i bistrim praktičnim razumom, a mlađi Konstantin (rođen oko 826.) bio je slabašan, ali neobično snažna duha koji je već u ranoj mladosti pokazivao sklonost za znanost, pa su ga zbog toga i polali u Carigrad, gdje mu je učiteljem bio kasniji patrijarh Fotije. Uskoro se Konstantin zaredio za svjetovnog svećenika i postao bibliotekar u crkvi Sv. Sofije, a zatim i profesor filozofije, međutim povukao se iz službe i otišao u isti manastir gdje se nalazio Metod (koji je do tada obavljao svjetovnjačku službu za nekog bizantskog upravitelja). Nakon nekoliko godina manastirskog života pozove car Mihajlo III. Konstantina da pođe u hazarsku zemlju (oko Crnog mora,

11

između Kavkaza do rijeke Don) kao misionar i pokrsti Turane (do tada mnogobošci, mojsijevci ili muslimani). Konstantin je to učinio, doduše sa malo uspjeha.

Konstantin i Metod polaze u MoravskuOdlazak u Moravsku, odnosno Panoniju je glavno djelo dvojice braće. Slavenska

Moravska bila je podjeljena na mnoštvo manjih kneževina, u neposrednom susjedstvu Njemaca, koji nisu imali naročita uspjeha u njihovom pokrštavanju. Slabo prihvaćanje kršćanstva bila je posljedica zaziranja od njemačke vrhovne vlasti, naročito za vrijeme moravskog kneza Ratislava koji je sve napore ulagao u vlastitu samostalnost.

Tradicija govori da su Ratislavovi poslanici, koji su došli na dvor cara Mihajla na prijelazu iz 862. na 863.god, zatražili da pošalje u Moravsku učitelja vješta slavenskom jeziku, koji će moći poučiti puk kršćanskoj vjeri i rastumačiti mu Sveto pismo. No, vjerovatnije je da je ta ideja o grčkoj misiji u Moravskoj niknula u Carigradu. Patrijarh Fotije vidio je zbližavanju Moravske Bizantu priliku da raširi utjecaj grčke crkve među Slavenima. Najidealniji za širenje kršćanstva bio je njegov prijetelj Konstantin koji je bio izuzetno vješt u slavenskom jeziku. Da bi izbjegao sve vanjske znakove grčke političke vlasti, Konstantin je najprije sastavio alfabet, glagoljicu, kao pandan izvornom slavenskom pismu.

Konstantin i Metod u MoravskojGodine 863. pošla su braća u Moravsku kao obični mislionari. Baš tada nesretno se

svršio rat kneza Ratislava sa Ludovikom Njemačkim, pa je stoga nemoguće dovoditi u vezu dolazak i pojavu braće Konstantina i Metoda u ikaku vezu sa političkom ili crkveno-političkom težnjom moravskog kneza, jer on nikad ne bi pristao na to da dođe do otvorena sukoba s Rimom i da se iz Moravske istjeraju njemački svećenici. Sam njihov dolazak nije smatran političkim uznemiravanjem pa su oni tri i po godine, podupirani od kneza Ratislava, obavljali svoj misionarski rad s velikim uspjehom, ali ograničivši se samo na krštenje, podučavanje mladeži i ostalog puka vjeronauku, te na čitanje i pisanje glagoljicom i crkvenoslavenskim jezikom; na kojem je Konstanin, kao svećenik, služio misu. Ali s vremenom se našao dio njemačkog svećenstva kojima se misionarski rad dvojice braće nije sviđao, pa su ih, čini se, tužili papi Nikoli I. Na to papa pozove Konstantina i Metoda u Rim sumnjajući da se njihov rad kreće u smjeru Focijeva nauka. Braća su se pozivu odazvala, a po putu na jug, umro je papa Nikola I., a naslijedi ga Hadrijan II. On je braću dočekao sa velikim počastima, osobito zbog toga što je saznao da sa sobom nose kosti sveca Klementa I. Kako papa nije imao prigovora na njihov rad, odobri pismo i crkveni slavenski jezik, te zaredi Metoda za svećenika. Konstantin je po dolasku u Rim bio slabiji i bolesniji no ikad, te se povuče u neki samostan i prihvati ime Kyrillos (Ćiril), na koncu je 14. veljače 869. umro (pokopan je u crkvi Sv. Klementa u Rimu).

Metod postaje panonsko-moravskim nadbiskupom. 869.god Metod je sa svojim učenicima napustio Rim i otiđe u Koceljevoj kneževini (po

tadašnjem knezu Kocelju, koji je vladao Panonskom Hrvatskom), zacjelo u Blatni Grad. Tada knez Kocelj dobije zamisao o obnavljanju nekadašnje srijemske metropolije, kojoj je Metod trebao biti nadbiskup (što mu je papa Hadrijan II. i odobrio). Taj je događaj izazvao veliko protivljenje Njemaca, koji su baš u to doba zavladali Moravskom, nakon smrti kneza Ratislava. Njemci su uhvatili Metoda, oduzeli mu nadbiskupske časti i zatvorili ga u samostan (u kojem je ostao dvije i po godine). Međutim, papu Hadrijana III. nakon smrti naslijedi papa Ivan VIII. koji se svim silama trudio izbaviti Metoda iz Njemačke samnice. Na koncu su Njemci

12

pustili Metoda, te se on vratio kao biskup u Moravsku, ali sa zabranom služenja mise na slavenskom jeziku.

Metodovo nadbiskupovanje u MoravskojNovi moravski gospodar Svatopluk privolio je Metoda da uz latinski obred nastavi

štovati i slavenski. Tako je Metod unatoč papinoj zabrani i dalje služio misu u svojoj crkvi na slavenskom jeziku. To su iskoristili njegovi protivnici da ga napadnu za herezu. Na to pozove pismom papa nadbiskupa Metoda 879. u Rim da se tu ustvrdi njegovo pravovjerje, a u drugom pismu upozori Svatopluka da njegov narod ostane vjeran jedino pravnom apostolskom nauku rimske crkve. Metod se odazvao papinom pozivu, gdje je na posebnom sinodu ne samo dokazano njegovo pravovjerje, nekogo i slavensko pismo i crkveni slavenski jezik dobiju potvrdu svete stolice; ali s napomenom da se riječ Božja mora čitati najprije na latinskom, a tek onda na slavenskom jeziku. S tim dodacima, papa je utvrdio dualizam moravske crkve. Ali njemački kler nije odustao, počeo je je optuživati Metoda i njegov kler da su privrženici fotijanskog nauka. Pokret, što se tada digao protiv Metoda bio je toliko strastven i silovit da se ovoga puta Metod tužio papi u Rim, obavjestivši ga da će zbog opasne situacije morati otići u Carigrad.

Metodovi poslijednji daniNa svome putu za Carigrad Metod je prošao kroz Dalmaciju i Hrvatsku, gdje je tada

vladao knez Branimir. U Carigradu je Metod najvjerovatnije od cara Vasilija I. i patrijarha Fotija tražio odobrenje za širenje slavenskog jezika pa se vratio u Moravsku. Zadnji čin nadbiskupa Metoda, bilo je bacanje kletve na njemačkog nadbiskupa Wichinga koji je protiv njega sve vijeme spletkario. Umro je 6.travnja 885. te je svečano pokopan u stolnoj crkvi svoje biskupije. U Rimu je ubijen papa Ivan VIII., a naslijedio ga je Stjepan V. koji je pod utjecajem nadbiskupa Wichinga dao posve razoriti djelo braće Konstantina i Metoda, izdavši strogu zabranu upotrebe slavenskog jezika. Metodovi učenici mogli su birati između toga da ostave slavensko bogoslužje ili napuste Moravsku. Odabrali su drugu opciju i pošli u Bugarsku i Hrvatsku, gdje su nastavili veliko djelo svojih prvoučitelja.

Moravske države ubrzo nestade pod kopitima mađarskih konjanika (god. 907.).

VII. BRANIMIR (879.-892.) I MUTIMIR (892.-o. 910.)

Knez Branimir (879.-892.)Kneu Branimir je pravi osnivač političke nezavisnosti Hrvatske. Odmah nakon svog

nastupa pošalje zajedno s Teodosijem pismo papi Ivanu VIII. u kojem oboje iskažu odanost apostolskom prijestolju sv. Petra. Papa je na Spasov dan (21.svibnja 879.) na misi blagoslovio Branimira, sav hrvatski narod i svu njegovu zemlju. Tim se činom hrvatski narod definitivno pridružio katoličkoj crkvi i rimskom papi. Papa je odmah pomislio da bi isto mogli napraviti i dalmatinski gradovi koji su ostali pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha. Međutim nakon što je patrijarh Fotije ustoličen, on i car su zadržali dalmatinske gradove pod svojom upravom, ali su se odrekli Kneževine Hrvatske, koja tako postade (o. 880.) posve nezavisnom državom ne priznavajući nad sobom ničiju vrhovnu vlast. Poslije toga papa je svečano u Rimu, 881.godine, posvetio Teodosija za ninskog biskupa.

13

Slavenska služba Božja u HrvatskojSluženje mise na slavenskom jeziku došla je do Hrvata i prije prelaska samog Metoda

kroz hrvatski prostor, ali je samo ojačala kada su nakon Metodove smrti neki njegovi učenici potražili zaštitu u Hrvatskoj, u prvom redu na području ninske biskpije, zatim i po krčkoj. Ipak slavensko bogoslužje nikada nije dobilo državno priznanje i zaštitu; slavenska se služba, a time i narodna hrvatska crkva, prikazuje kao snažna pojava u hrvatskom narodu u to vrijeme i kasnije (10. i 11.st) ali ipak uvijek samo kao dopuštena uz latinsku. U dalmatinskim gradovima latinski su svećenici toliko mrzili slavenski crkveni jezik i pismo, da su ga ubrzo proglasili heretičkim.

Dalmatinski gradovi i otoci plaćaju danak hrvatskom vladaruIzmeđu 882. i 886.god pada odredba cara Vasilija dalmatinskim gradovima i otocima

da u ime mira i odštete zemljišta, što su ih posjedovali izvan svojih zidina na susjednom hrvatskom teritoriju, plaćaju hrvatskom vladaru godišnji danak, i to od novca što se inače davao Carstvu.

Prvi pokušaj ujedinjenja dalmatinske i hrvatske crkveCara Vasilija naslijedio je njegov stariji sin Leon VI. Mudri. Prvi čin mu je bio da je

umjesto Fotija na patrijaršku stolicu postavio 16-o godišinjeg brata Stjepana. Papa Stjepan V. odmah se upustio u pregovore s patrijarhom, i tako opet između dvije crkve zavladaju dobi odnosi. U hrvatskoj se baš u to vrijeme ispraznila nadbiskupska stolica, pa splićani izaberu za svoga nadbiskupa ninskog biskupa Teodosija. Bez sumnje je i knez Branimir vidio svoje koristi u tome i ponadao se da će mu ti događaju pribaviti vlast nad dalmatinskim gradovima, jer je nemoguće da se sam biskup Teodosije upustio u takav čin bez njegove dozvole. Međutim Teodosije je protiv crkvenih pravila sebi zadržao i ninsku biskupiju, čime je razljutio papu kojem nije ništa javio. Teodosije je papi odgovorio da je to učinio kako bi obnovio staru salonitsku crkvu i zatražio je od pape pallium (znak nadbiskupske vlasti). Papa mu je odgovorio da po pallium dođe u Rim. Što se dalje zbivalo ne znamo, jer se Teodosiju gubi svaki trag u izvorima (vjerojatno je umro). Već 892.god nalazimo u Splitu kao nadbiskupa Petra II., a u Ninu biskupa Aldefredu, čime je očito propao Branimirov plan ujedinjenja dalmatinske i hrvatske crkve i zemlje.

Mletačko-neretljanski sukobiPlanule su nove borbe između Neretljana i Mlećana. Nakon nekih manjih okršaja

pođe dužd Petar Kandijano, u ljeti 887.god na Neretljane, ali ih ovi kod današnje Makarske teško poraze. Tada se Venecija, da bi si osigurala nesmetan prolaz i trgovinu na Jadranskom moru, odluči na plačanje godišnjeg danka hrvatskom vladaru koji je tada očito imao vlast u Neretljanskoj kneževini. Knez Branimir umro je na početku 892.

Knez Mutimir (892. – o.910.)Kneza Branimira naslijedio je najmlađi Trpimirov sin Mutimir. Odmah na početku

njegova vladanja došle su u sukob ninska i splitska crkva zbog tumačenja Trpimirove darovnice (852.). Ninski biskup Aldefreda tvrdio je da je knez Trpimir samo nadbiskupu Petru, dok je živ, dao na uživanje crkvu sv. Jurja u Putalju, a ne splitskoj crkvi zauvijek. Ali na ročištu u Biaćama pred crkvom sv. Marte pokazalo se da je tvrdnja ninskog biskupa neispravna, našto je Mutimir ponovno potvrdio očevu darovnicu. Mutimir je posljednji

14

hrvatski knez, njegov nasljednik Tomislav prvi se okitio kraljevskim naslovom.Srbi

U susjednoj Srbiji dogodile su se važne promjene. Poslije pobjede nad Bugarima plane među braćom Mutimirom, Strojimirom i Gojnikom razdor, koji je završio tako da je Mutimir savladao braću i poslao ih u Bugarsku u zatočeje, a zadržao je kod sebe Gojnikova sina Petra. Petar je pobjego u hrvatsku knezu Branimiru, a kad je Mutimir umro (890.), provalio je u Srbiju (892), gdje su vladali Mutimirovi sinovi. Petar ih je pobjedio i protjerao te sam zavladao Srpskom kneževinom. Poslije tri godine (895.) udari prograni Bran Mutimirović sa svojim sinom Pavlom na kneza Petra, ali ovaj ih zarobi i da ih oslijepiti. Dvije godine kasnije pokušao je Klonimir Strojimirović, uz bugarsku pomoć svladati kneza Petra, ali neuspješno. Od tada pa do smrti vladao je Srbijom mirno Petar Gojniković.

VIII. TOMISLAV I NJEGOVI NASLJEDNICI

Kralj Tomislav (o.910-928.)Mutimira je naslijedio Tomislav (o. 910. – 928.), najvjerovatnije njegov sin, koji se prvi

puta spominje zajedno sa splitskim nadbiskupom Ivanom 914., još kao knez. Od Mutimira je naslijedio uređenu državu što mu je omogućilo da se upusti u političke mjene svoga vremena. Svoju pažnju prvo je usmjerio na sjever, gdje su se zbivale važne promjene: to je doseljenje Mađara između 896. i 900.god.

Doseljenje MađaraMađari su produkt stapanja dviju različitih etničkih skupina: uralsko-tatarskog i ugro-

finskog podrijetla. Već se u 8. i 9. st. Mađari javljaju kao etničko jedinstveni nomadski narod. S dolaskom na Mađara uništena je zauvijek njemačka vlast u srednjem Podunavlju,

koja je dotle sve više napredovala, ali je uz to prekinuta i dotadašnja veza između sjevernih i južnih Slavena.

Vlast hrvatskog kneza se proširuje na Panonsku HrvatskuTek što su se naselili po Ugarskoj, Mađari su starim rimskim cestama i putevima

počeli brzim konjima provaljivati u Njemačku, Italiju, Bugarsku i Bizantsko Carstvo. Za tih pljačkaških napada došao je s Mađarima u sukob knez Tomislav, i ne samo da ih je spretno odbio od svojih granica, nego je i svoju vlast proširio po najvećem dijelu nekadašnje Panonske Hrvatske. Kako se i kada Dalmatinska Hrvatska proširila po Panonskoj, ne znamo, ali je sigurno da se 925.god teritorij nekadašnje sisačke biskupije – koji je sve do pada franačke vlasti u tim stranama oko 900.god pripadao patrijaršiji u Akvileji – računao kao zemlja koja potpada pod splitsku nadbiskupiju i pod hrvatskog vladara.

Srbi i BugariPobjedivši Klonimira Strojimirovića (896.), srpski knez Petar Gojniković vladao je

punih dvadeset godina. Sprijateljio se s bugarskim knezom Simeunom, najmlađim sinom kana Borisa. Poslije toga knez Petar napao je Neretljansku oblast i zauzme ih, osim otoka Visa, Brača i Hvara koji su u to vrijeme bez sumnje bili u vlasti hrvatskog kneza Tomislava. Međutim tada su se razišli Petar i Simeun (koji je tada ratovao sa Bizantom, čiju je vrhovnu vlast priznavao Petar). Tako je započeo rat između Petra i Simeuna; srpski knez je uhvaćen i odveden u bugarsku, a na prijestolje u Srbiji dođe bugarski štićenik Pavao Branović.

15

Dalmacija dolazi pod papuIzmeđu pape i Bizanta vladalo je prijateljstvo, a jedinstvo kršćanske crkve bilo je opet

obnovljeno. Zacjelo posredovanjem pape Ivana X (kao nekoć Ivana VIII) obraltilo se Bizantsko Carstvo Hrvatskoj i njezinom vladaru Tomislavu, nastojeći ga pridobiti za sebe u savez protiv Bugarske. Tom se prilikom patrijarh (Nikola Mistik) odrekao dotadašnje jurisdikcije nad dalmatinskim gradovima i otocima, prepustivši ih rimskom papi, a car ih ujedno preda na upravu knezu Tomislavu, te mu je ujedno dao i titulu prokonzula. Tako se dalmatinski gradovi došli pod trajnu uparavu Zapadne crkve, a u bližu i tješnju političku vezu sa susjednom hrvatskom državom.

Pad SrbijeUpravo tada je car Simeun opsjedao Carigrad, ali na vjest o tim događajima na

jadranskom primorju napusti opsadu u Srbiji, te sklopi sa carm Romanom primirje, a zatim se okrene sa svom silom na srpskog kneza Zahariju. U tom su ratu bugarske vojske pokorile Srbiju i rastjerale narod na sve strane, najviše u Hrvatsku, kamo se i Zaharija sklonio. Tako je Srpske kneževine privremeno nestalo – ona je postala dio goleme bugarske države (god. 924.).

Hrvatska postaje kraljevinomU to vrijeme bio je hrvatski knez Tomislav na visini svoje moći. Konstantin

Porfirogenet kaže da je Hrvatska tada raspolagala ogromnom vojskom (pješadija i konjanici), a na moru je imala 80 velikih brodova sa velikom posadom. Zacijelo se tada, oko 925.god Tomislav proglasio hrvatskim kraljem (rex Croatorum), pošto je sklopio savez s Bizantom, primio je dalmatinske gradove i otoke u svoju upravu, proširio je svoju vlast na Panonsku Hrvatsku i na otoke Brač, Vis i Hvar. Tomislav je to sigurno učinio uz odobrenje Svete stolice, jer mu papa priznaje kraljevski naslov. Ali, je li Tomislav krunjen, od koga i gdje, to ne znamo. Tako se Hrvatska Kneževina preobrazila u Kraljevinu.

Pitanje jurisdikcije splitske nadbiskupijeNakon što su dalmatinski gradovi i otoci prišli papi, na površinu je izašlo pitanje

jurisdikcije splitske nadbiskupije, koju su želili obnoviti „kako je nekoć bila“, prije propasti Salone. Želeći što jače sebi privući dalmatinske gradove, kralj Tomislav pristao je na težnje latinskog episkopata,ali je naišao na jak otpor ninske crkve i njezinog biskupa Grgura. Kralj Tomislav se sa dalmatinskim biskupima obratio papi Ivanu X s molbom da se sazove crkveni sabor u Splitu. Papa pristane i odasla, kao svoje poslanike, ankonskog biskupa Ivana i prenestinskog biskupa Lava, a oni onda, 925., sazovz sabor u splitsku stolnu crkvu.

Na taj su sabor došli dalmatinski biskupi i opati, ninski biskup Grgur, kralj Tomislav s hrvatskim velikašima, neki srpski velikaši (oni koji su u Hrvatskoj našli utočište pred bugarima) i humski knez Mihajlo u čijoj je državi bila biskupija u Stonu. Na saboru je zaključeno da se vlast splitske nadbiskupije proteže od Raše do Kotora.

Međutim, bugarski car Simeun (proglasio se carem negdje u vrijeme kad i Tomislav kraljem) počne spremati rat protiv Hrvatske. Godine 926. poslao je Simeun jaku vojsku, ali su je Hrvati potukli. Poraz bugarske vojske, tada najjače na Balkanskom poluotoku, svjedoči o snazi vojske kralja Tomislava.

16

Drugi splitski saborNa tom crkvenom saboru (928.) prije svega naglašena je vlast splitskog nadbiskupa po

cijeloj hrvatskoj državi. S tim u vezi ukinuta je ninska biskupija, a Grgur postade skradinskim biskupom. Slavenska služba ipak se održala među Hrvatima, zacjelo zbog toga što su je dalmatinski biskupi i dalje tolerirali.

Poslije tog sabora umro je kralj Tomislav (928.). Njegova najvažnija zasluga je u tome što je osnovao Kraljevinu Hrvatsku, proširio njene međe do Drave i obranio hrvatski narod od mađarskih provala i od velike bugarske navale.

Nasljednici kralja TomislavaTomislava je na prijestolju najprije Trpimir II (oko 928.-935.), po svoj prilici njegov

mlađi brat, a zatim Trpimirov sin Kresimir I (oko 935-945), koji su održali hrvatsku državu na onoj visini do koje ju je podigao njihov prethodnik.

Međutim nakon smrti kralja Kresimira I, ostala su nejgova dva sin: Miroslav i Mihajlo Kresimir. Vladanje preuzme Miroslav (945.–949.), ali u četvrtoj godini njegova vladanja diže se protiv njega ban Pribina u korist mlađeg brata Mihajla Kresimira. Došlo je do teških nereda u hrvatskoj državi, i na kraju do građanskog rata u kojem Miroslav pogine od banove ruke, a kraljem postade Mihajlo Kresimir II (949. – 969.). Za građanskog rata iz teriorija hrvatske države otpali su otoci Brač, Hvar i Vis, vrativši se pod Neretljansku oblast. Otpala je od Hrvatske i Bosna koja je ušla u sklop Srpske Kneževine, a dalmatiski gradovi i otoci vratili su se pod izravnu vlast Bizantskog Carstva.

O vladavini kralja Mihajla Kresimira II znamo malo. Hrvatskoj je državi zacijelo vratio bar zapadni dio Bosne, a vlast mu je u zemlji između Save i Drave ostala netaknuta. Došavši jednom u Zadar, obdario je samostan sv. Krševana selom Diklom (kraj Zadra), a njegova žena Jelena sagradi kod Solina dvije crkve: sv. Marije „od Otoka“ i sv. Stjepana. U prvoj je sahranjena sama Jelena, a u susjednoj crkvi sv. Stjepana bio je mauzolej hrvatskog vladarskog doma. Mihajlo Kresimir umro je oko 969., jer se već iduće godine spominje njegov sin i nasljednik kralj Stjepan Držislav.

IX. PRVI KRESIMIROVIĆI (969. – 1058.)

Stjepan Držislav (969. – 997.)Naslijedio je očinsko prijestolje u doba kada su se u njegovu susjedstvu zbili veoma

sudbonosni događaju. Najvažniji je taj da se u Makedoniji, osnovala nova bugarska država kojom je vladao Samuilo. On je u nekoliko godina zavladao Bosnom, Srbijom, oteo Mađarima Srijem, osvojio je Dulju, Travunju, Zahumlje i Neretljansku oblast, pa je tako postao opasan susjed hrvatskoj državi (između 986.-989.). To što tada i Hrvatska nije došla pod Samuilovu vlast dokaz je da se ona za vrijeme Mihajla Kresimira II. i Stjepana Držislava oporavila od građanskog rata i uzdigla na snažne noge. Uz to Hrvatsku je pomagalo i Bizantsko Carstvo (koje se i samo nalazilo u gotovo neprekidnom četrdesetogodišnjem ratu sa Bugarima). Da se odnosi i savezništvo između Bizanta i Hrvatske jače učvrste, Carstvo je opet ustupilo Stjepanu Držislavu upravu nad dalmatinskim gradovima i otocima; štoviše ono ga obdari kraljevskim znakovima, tj. krunom, žezlom, plaštem i zlatnom jabukom, našto se Stjepan Držislav okruni za kralja Hrvatske i Dalmacije godine 988. Ujedno je odlikovan titulom carskog eparha i patricija. Stjepan Držislav je bio u dobrim odnosima i sa Venecijom, koja mu je plaćala (baš kao i Branimiru) danak. Inače, Venecija je bila u tijesnim vezama sa Bizantskim Carstvom, koje joj je „zlatnom bulom“ (992.) podijelilo trgovačke povlastice, naročito u samom

17

Carigradu. No, te godine Venecija na čelu sa duždem Petrom Orseolom odluči da Hrvatima više neće plačati uobičajeni danak te dođe do ponovnog sukoba Hrvata. Tom prilikom mletačko brodovlje napadne otok Vis, a baš u to vrijeme umre kralj Stjepan Držislav. Ostavio je za sobom tri sina: Svetoslava Suronju, Kresimira i Gojslava.

Svetoslav Suronja (991.-1000.)Svetoslav nije dugo mirno vladao. Protiv njega su se pobunila braća Kresimir i Gojslav;

pobjedili su ga u građanskom ratu, a zaštitu je pronašao kod građana nekih dalmatinskih gradova, koji su od tad bili njegovi podanici.

Borbe za prijestolje u Hrvatskoj i Dalmaciji odmah je odlučio iskoristiti dužd Petar II. Oreolo, jer je već tada bio u otvorenoj borbi s Hrvatskom, a zadar se već oko 998. bio stavio pod njegovo okrilje. U prilog mu je išlo što se baš nekako u to vrijeme bizantski car Vasilije II zaokupio borbom s Bugarima, pa se dužd obratio Vasiliju sa molbom da mu preda na upravu i zaštitu dalmatinske gradove i otoke, ugrožene ratom u Hrvatskoj, a car mu to odobri. Na Spasovdan, 9. svibnja 1000.god krenuo je dužd sa velikim brodovljem iz Venecije. Otoci Krk, Osor i Rab, a nakon poraza hrvatskog brodovlja kraj Zadra, i gradovi Zadar, Trogir i Split svečano dočekaše Petra Orseola. Silom su zauzeti hrvatski grad Biograd i neretljanski otoci Korčula i Lastovo. U Trogiru dođe duždu u susret Svetoslav, sklopi s njime savez i prijateljstvo te mu preda kao taoca, u znak da ozbiljno misli, svoga sina Stjepana. Odrekao se Svetoslav danka i vlasti nad dalmatinskim gradovima, a zauzvrat mu duž pomogne da se vrati na hrvatsko prijestolje. Tako se Petar Orseolo vratio u Veneciju sa taocem Stjepanom i s titulom vladara Dalmacije. Tim ratom prestala je hrvatska moć na Jadranskom moru i započe dugotrajna borba za Dalmaciju. Daljnja sudbina kralja Svetoslava nije nam poznata.

Kresimir III i GojslavVladanje Kresimira III (1000. – 1030.) i Gojslava (1000. – oko 1020.) obilježeno je

neprestanim borbama s Venecijom, odnosno s obitelji Orseolo. Dužd Petar Orseolo udao je svoju kćerku za Svetoslavova sina Stjepana, koji je odgajan na duždevu dvoru, a jednog sina (Oton) za sestru prvog ugarskog kralja Stjepana I, drugog sina oženio je nečakinjom cara Vasilija II. Tako su nastupile prve veze hrvatskih vladara sa Ugarima i Bizantincima.

Kralj Kresimir III neprestano je upadao i osvajao neke dalmatinske gradove, pa je zbog toga pošao dužd 1018.godine opet na Dalmaciju, i potukavši Kresimira vratio te gradove pod svoju vlast. U to vrijeme bizantski car Vasilije II. uspio je poraziti Bugarsku (Makedonsko Carstvo) i učiniti ih bizantskom provincijom. Sada i car navali na Hrvatsku, pa braća Kresimir i Gojslav priznaju njegovu vlast. Car je ostavio Kraljevini Hrvatskoj svu slobodu, a Kresimira imenovao naslovom patricija (1019.). Tada se poslijednji put spominje kralj Gojslav.

U veneciji je buknula buna protiv obitelji Orseola, a dužd Oton je protjeran. Kralj Kresimir III ponovno pokuša zauzeti dalmatinske gradove, ali ga u tome spriječi Bizant.

Stjepan I (1030. – 1058.)Kada je uskoro cijeli rod Orseola trajno istjeran iz Venecije, jedni su utočište pronašli

u Bizantu, a drugi u Mađarskoj. Zato se protiv Kresimira digao i ugarski kralj Stjepan I (1027.). Napao je krajeve južno od Drave, ali ih ne pripaja Ugarskoj, mora da je tako nastala samostalna hrvatska oblast, zvana Banat ili Dukat Slavonski. Tu je oblast ugarski kralj Stjepan I. prepustio sinu Svetoslava Suronje – Stjepanu (koji je zbog bune u Veneciji pobjegao zajedno sa obitelji Orseolo u Mađarsku). Tako je Hrvatska Kraljevina ponovno postala podjeljena: Panonska Hrvatska u vlasti Svetoslavića, Dalmacija pod Bizantom i jedino uža

18

Hrvatska pod Kresimirovom vlasti. Od 1018. do 1024. Hrvati se bore za svoju samostalnu biskupiju, ali od toga nije bilo

ništa. Kresimira je naslijedio sin Stjepan I (1030. – 1058.), koji je iskoristio tadašnje nemire u

Carstvu da zaposjedne bizantske dalmatinske gradove, ali to nije potrajalo dugo jer su ovi ipak uspjeli vratiti vlast.

U vrijeme kralja Stjepana I. Hrvati su dobili svoga biskupa s nazivom episcopus Chroatensis. On doduše nije imao vlast u cijeloj Hrvatskoj već je bio dvorski biskup sa specijalnim prerogativima. Prvi takav biskup je bio Marko.

Normani Tada su u južnoj Italiji svoju vlast uspostavili Normani, koji će uskoro odigrati važnu

ulogu u hrvatskoj povijesti.

Rimsko-bizantski crkveni rascjepNa papinsku stolicu zasjeo je Leon IX, s kojim počinje niz snažnih crkvenih vladara u

stoljeću „borbe za investituru“. Leon IX se svom snagom borio da istrijebi iz crkve simoniju (kupovanje crkvenih časti i posjeda) i svećeničku ženidbu. Oko 1050.godine u Split je došao papin legat, kardinal Ivan, i sazvao crkveni sabor da ispita život dalmatinsko-hrvatskog svećenstva. Tom su prilikom istjerani mnogi svećenici iz službe. Potkraj pontifikata Leona IX došlo je do spora između Rima i Bizanta. Spor se vodio između pape i patrijarha Mihajla Kerularija i to zbog razlika u crkvenom naučavanju. Do trajnog rascjepa došlo je zato što se papin legat, kardinal Humbert provokativno ponašao u Carigradu prema samome patrijarhu. Uvrijeđeni patrijarh Mihajlo Kerularij zabranio je papinskim legatima u Carigradu služiti misu, na što su se oni vratili u Rim i prokleli patrijarha i njegove privržnike. Tako se ispunila težnja Bizantinaca da se papa nikako ne smije mješati u poslove crkve na Istoku. Tek od tada postoji zapadna ili katolička i istočna ili pravoslavna (otrodoksna ili anatolska) crkva, koje stoje jedna prema drugoj u opreci i sporu.

O posljednjim danima kralja Stjepana I ne znamo gotovo ništa, osim da je pokopa na Otoku u Solinu u crkvi sv. Stjepana. Naslijedio ga je sin Petar Kresimir.

X. KRALJ KRESIMIR IV (1058. – 1075.)

Petar Kresimir IV.Sin kralja Stjepana I., nosi ime svoga djeda, kralja Kresimira III. Bez sumnje je okrunjen

za hrvatskog kralja ali ne zna se gdje točno – najvjerovatnije u Biogradu, jer su se tamo nalazili kraljevski dvor, biskup i gradski prior. Petar Kresimir je baš u Biogradu dao podići benediktanski samostan Sv. Ivana Evanđelista.

Crkveni sabor u SplituNa papinsku stolicu zasjeo je papa Nikola II koji je nastavio posao svoga predhodnika

Leona IX. Sazvao je u travnju 1059.god sinod u Lateranu, na kojem je doneseno više oštrih kanona, uspostavljenih protiv simonije i svećeničke ženidbe. Ti su zaključci razaslani svim biskupima i opatima da ih proglase katoličkom svijetu, a u neke zemlje papa je poslao i svoje legate da ih ondje provedu. U Hrvatsku gdje se osjećao snažan utjecaj Istočne crkve:(svećenički brak, nošenje duge brade i duge kose, slavenska liturgija), je odaslan opat

19

Majnard. U veljači 1060. nalazio se on uz kralja Petra Kresimira u Biogradu, gdje je prisustvovao objavljivanju darovnice novosagrađenom samostanu sv. Ivana Evanđelista, kojem je Petar Kresimir uz neke zemljišne posjede dao još i „kraljevsku slobodu“ (oprost od plačanja bilokakvog poreza) i vlastitu sudbenu vlast. Poslije toga sastao se u stolnoj crkvi u Splitu sabor dalmatinsko-hrvatskih biskupa i opata kojem je presjedao Majnard. Majnard je najprije proglasio zaključke lateranskog sinoda, a zatim su u vezi s njim stvoreni i neki kanoni s posebnim obzirom na prilike dalmatinsko-hrvatske crkve. Na saboru nije bila ukinuta glagoljica, ali je bilo zabranjeno zaređivanje svećenika ako ne znaju latinski. Na saboru se odlučili i o smjenjivanju dotadašnjeg spliskog nadbiskupa starca Ivana, a na tu funkciju postavljen je osorski biskup Lovro.

U Rimu se 1063.god održao novi Lateranski sinod na kojem su ponovno proglašeni kanoni doneseni na prošlom sinodu. Tada je papa Aleksandar II ponovno potvrdio i kanone splitskog sabora i opet ih odaslao Petru Kresimiru, biskupima i opatima.

Sukob između hrvatske i latinske strankeKada je stigla papinska potvrda splitskih sinodalnih kanona trebalo ju je i provesti.

Kako hrvatsko-dalmatinski kler većinom nije znao latinski, a uz to je bio i oženjen zatvorene su mnoge crkve, a svećenicima je zabranjeno držati misu. Takvo je stanje izazvalo velike nerede po čitavoj hrvatskoj državi, a narod se razdvojio na dvije stranke: onu koja se protivila zaključcima sinoda (hrvatsku) i reformatorsku (latinsku) uz koju su stali dvor, visoko plemstvo i visoki kler.

Vođa protureformatorskog pokreta bio je Ulfo (ili Wolfgang) koji je organizirao snažni otpor s ciljem spječavanja provođenja reformi. Buknula je buna u cijeloj zemlji ali je ubrzo bila ugušena. Kada je saznao o tim događajima, papa Aleksandar II, pošalje u Hrvatsku svog legata kardinala Ivana. Svećenik Ulfo je uhićen i doveden u Split, gdje je legat Ivan sazvao sinod (1064.). Na sinodu je Ulfo riješen svećeničkog zvanja, ošišan i bičevan. Od tada u zemlji zavlada mir.

Sjedinjenje Dalmacije s HrvatskomDalmatinski su gradovi bili tada pod izravnom carskom upravom, a 1067.god stajao

im je na čelu „katapan cijele Dalmacije“, uz to i zadarski prior (što nam dokazuje da se Zadar oslobodio mletačke uprave). Već 1069. bio je Petar Kresimir gospodar cijelog dalmatinskog teritorija, a katapan Leon njegov podređeni časnik. Ta se promjene dogodila uz znanje Bizantskog Carstva koje je tad bilo zaokupljeno teškim ratovima sa Turcima Sledžucima u Maloj Aziji i Normanima u južnoj Italiji. Dok su raniji hrvatski vladari (Tomislav i Stjepan Držislav) bili samo nominalni vladari u Dalmaciji, Petar Kresimir bio je pravi gospodar. Tim su se činom sjedinile vlasti na istočnoj obali Jadranskog mora, od tada regium Dalmatiae et Croatiae nije puki naslov vladara već se tako označavao jedinstveni političko-upravni teritorij kojim se širila njegova moć.

Unutarnja uprava svakog grada ostala je, prema starim običajima i institucijama, u rukama gradskog vijeća i priora kojega su građani slobodno izabirali, a kralj potvrdio.

Petar Kresimir na vrhuncu svoje moćiTe je velike promjene državne granice Petar Kresimir dao ovjekovječiti darom samostanu sv. Krševana u Zadru – darovao je otok zvan Maun.

Jasno je da je već tada u hrvatskoj državi bil više banova. Iz isprava se vidi da je uz kralja na primorju banovao Gojčo, a istodobno zemljomizmeđu Drave i Save upravljao je ban

20

Zvonimir, već tada zet ugarskog kralja Bele I, čiju je ženu Jelenu imao za ženu. Uz Petra Kresimira, koji nije imao djece, suvladar i prijestolonaslijednik je bio njegov sinovac Stjepan, tada s titulom dux. Stjepan se kao dux prvi puta spominje 1066.god, a 1078. kao bivši dux jer se titule odrekao i povukao u benediktinski samostan. Pretpostavlja se da je tada njegove dužnosti preuzeo Zvonimir, i postao suvladar i nasljednik kralju Petru Kresimiru. Treća banovina, za vrijeme vladavine Petra Kresimira bila je Bosna. Bizantsko Carstvo pretrpilo je tada težak udarac od Seldžuka, što je pokrenulo velike nemire. To je bio znak za njegove susjede (Mađare i Pečenege) da mogu pokušati navalu. Neprilike u Carstvu iskoristili su i Bugari (tada pod Bizantskom vrhovnom vlasti) koji su se obratili za pomoć srpskom knezu da im da za pomoć jednog od svojih sinova za vladara, te Hrvatima, koji su se također odazvali. Međutim brzo se pokazalo da je, usprkos svim neprilikama, Carstvo i dalje dovoljno jako da im se odupre. Već poslije nekoliko mjeseci ustanak je ugušen, a Bugari su se vratili u sklop Bizantskog Carstva. Bizantsko se Carstvo tada okrenulo i na Petra Kresimira. S mora ga je napao normaski vojskovođa Amiko, pristaša Bizanta. On je uzalud 1074.god opsjedao otok Rab, ali su uspjeli da (najvjerovatnije) u Ninu zarobe samog kralja. Tada dođe do nagodbe, po kojoj Petar Kresimir ustupio Normanima gradove Split, Trogir, Biograd i Nin.

Crkveni sabor u SplituU studenom 1074. papin legat Gerard je sazvao crkveni sabor u Splitu. Akti s tog

sabora nisu sačuvani, znamo samo da su na njemu ponovno proglašeni kanoni sa splitskog sabora iz 1060.godine.

Uplitanje VenecijeUčvršćivanje normanskog kneza Amika na istočnoj obali Jadrana nikako nije moglo ići

na račun Veneciji. Tada je dužd bio Dominik Slivio, koji odluči iskoristiti normansku navalu ako da pokuša, poslije više desetljeća, na jadranskoj obali ponovno uspostaviti mletačku vlast. Potkraj 1074. otplovio je dužd iz Venecije brodovljem i vojskom, i ubrzo protjera Amika i njegove Normane. Sada je vlast nad Splitom, Trogirom, Biogradom i Zadrom, a možda još i Ninom pripala duždu, pa on uzme naslov vladara Dalmacije .

Najteži je udarac bio što se dalmacija opet odcijepila od Hrvatske. Kralj Petar Kresimir umro je slijedeće, 1075.godine, a pokopan je u atriju crkve sv. Stjepana. A danas ga pamtimo kao najmoćnijeg hrvatskog vladara.

XI. DMITAR ZVONIMIR (1075.-1089.)

Izbor i krunidba Dmitra ZvonimiraNakon smrti Petra Kresimira dolazi na hrvatsko prijestolje njegov suvladar Dmitar Zvonimir kao „milošću božjom herceg Hrvatske i Dalmacije“. Kada je on stupio na prijestolje Venecija je posjedovala dalmatinske gradove i hrvatski Biograd.

Tada je papa bio Grgur VII (jedan od najvećih papa). Negdje sredinom 1075., nakon što je sklopio ugovor sa dalmatinskim gradovima o njihovom sjedinjavanju s Hrvatskom, Zvonimir je poslao papi Grguru poslanstvo koje je od pape tražilo priznavanje nove samostalne državno-pravne tvorevine, Kraljevine Dalmacije i Hrvatske: za uzvrat će se Zvonimir u svemu priključiti papi Grguru. Papa je pristao i odalsao u Hrvatsku 1075.god kao svoje legate Gepizona i Fulkoina da sazovu sabor u bazilici sv. Petra u Solinu. Oni su na tom

21

zboru iznjeli uvjete što ih je sastavi Grgur VII budućem vladaru. Kada su ti uvjeti bili prihvaćeni, 1075. je obavljena svećana krunidba. Najprije su hercega Dmitra Zvonimira svi okupljeni svećenici i narod proglasili hrvatsko-dalmatinskim kraljem, a zatim ga je sam papin poslanik Gepizon okrunio u bazilici sv. Petra u Solinu. Zvonimir je tada prisegao papi Grguru VII da će mu biti vjeran podanik i da će davati godišnji dar u iznosu od 200 dukata ustupivši mu pritom samostan sv. Grgura u Vrani kao svratište za njegove poslanike; kao znak tog vazalstva primi Dmitar Zvonimir iz Gepizonovih ruku papinsku zastavu.

On je na ovaj način postao papin vazal, ali nije doveo državu u državnopravnu ovisnost o papi. Odnos između Zvonimira i pape treba se tumačiti kao neki politički savez, u kojem će kralj papi pomagati svojom oružanom snagom, a papa će svojim ugledom braniti zemlju od svakog nasilja.

Vladanje Dmitra ZvonimiraPrvi je kralja napao knez Vecelin, po svoj prilici istarski velikaš, podanik njemačkog

cara Kenrika IV. Nije poznato zašto ga je napao, ali znamo da se u sukob upleo Grgur VII u korist Zvonimira. Malo kasnije pošao je kralj u rat kao saveznik normanskog hercega Roberta protiv Bizantskog Carstva i njegove saveznice Venecije. Normansko-hrvatski sabor bio je jak i nadmoćan, porazili su mletačko brodovlje kod Krfa. Car Aleksije Komnen odlučio je odštetiti svoga saveznika Veneciju, tako što im je ustupio sva svoja prava na Hrvatsku i dalmatinske gradove (dužd se morao zadovoljiti samo nazivom). Uto umre normanski herceg Robert, a savez s Hrvatima se raspadne, još teži udarac za Hrvatsku bila je smrt pape Grgura VII, s kojom kralj Zvonimir izgubi najjaču potporu.

Ti su ratovi u Hrvatskoj izazvali veliko ogorčenje i nezadovoljstvo, koje je povečalo još i to što se za Zvonimirova vkadanja počeo javljati sasvim novi smjer i u unutarnjem životu hrvatske države. Dosadašnje župane počeli su zamjenjivati knezovi (comites) po zapadnom feudalnom uzoru, a banska čast kao da i nije bila popunjena, jer se za njegova vladanja uopće ne spominje ban. Tuđinski utjecaj u zemlju je unoslila i Zvonimirova žena Jelena, a kraljev položaj pogoršala je prerana smrt njegova sina Radovana (poslije 1083.).

Zvonimirova smrtPotučen od navala Pečenega i Seldžuka car Aleksije obratio se papi Urbanu II za

pomoć, na što ovaj pristane. Vjerojatno se tada car obratio i Zvonimiru. Kralj je bio sklon da se odazove carevoj i papinoj molbi, pa u tu svrhu sazove 1089.god na Kninskom polju sabor. Većina je Hrvata bila protiv takvog rata daleko na istoku, u korist tuđeg vladara, pa su na samom saboru ubili svoga kralja. Dmitar Zvonimir pokopan je u kninskoj stolnoj crkvi.

XII. STJEPAN II, PETAR I KOLOMAN

Kralj Stjepan II (1089.-1090.)Nakon smrti kralja Zvonimira državom su zavladali neredi. Kako kralj nije ostavio

nasljednika trebalo je riješiti pitanje tko će sjesti na ispražnjeno hrvatsko-dalmatinsko prijestolje. Hrvatska se bila razdijelila na dvije stranke: jedna (i to ona jača) okupila se oko poslijednjeg Trpimirovića, sinovca kralja Petra Kresimira IV, te ga okrunila kao kralja Stjepana II; druga stranka okupila se oko kraljice Jelene Lijepe koja svojatala hrvatsku krunu za sebe – ta je stranka poricala pravo Stjepana II na krunu jer se on sam odrekao krune kada je otišao u

22

samostan. Oko Stjepana II okupili su se dalmatinski gradovi sa svojim visokim klerom, a i većina hrvatskih velikaša i plemića. Već 1090.god kralj Stjepan II umire.

Unutarnje borbeSmrt posljednjeg Trpimirovića imala je sudbonosne posljedice na hrvatski narod i

njegovu državu. Sada je velik dio Stjepanove stranke, prije svega dalmatinski gradovi i hrvatski velikaš Petar iz roda Gušića, stao uz udovicu Jelenu, a prvotna je stranka bacila svoje poglede na Bizant, i njegova cara Alekseja Komnena, nadajući se od njega pomoći. I tako buknu krvave borbe između dvije stranke, u kojima su od Petra stradali mnogi dalmatinski gradovi, osobito Split. U takvim prilikama obratila se kraljica Jelena i njezini privržnici ugarskom kralju Ladislavu. Ta je misao naišla na odaziv i u Splitu, gdje je gradski prior Petar iz roda Kakauntova pošao do Petra Gušića u Krbavu, te su oni zajedno otišli do Ladislava. Ladislavu su ponudili vladanje nad Hrvatsko-dalmatinskom Kraljevinom. Ladislav je to prihvatio i sabrao vojski te u proljeće 1091. krenuo prema Hrvatskoj.

Vojna kralja LadislavaKraljeva vojska mirno je prolazila Hrvatskom Kraljevinom sve do Gvozda gdje se

sukobio sa nekim plemenima. Odatle pošalje Ladislav papi Urbanu II posebno poslanstvo, koje je imalo predati još u pismo monteksaninskom opatu, s molbom da mu bude saveznik, to više što će mu sada biti susjed budući da je Ladislav stekao gotovo cijelu Hrvatsku. Očito je kralj tada računao na potpuni uspjeh svoje vojske pa se nada ovladati i dalmatinskim gradovima. Međutim, prije nego što je Ladislav stigao do mora u Ugarsku su provalili Kumani, te je kralj morao povući svoju vojsku iz Hrvatske. U zemlju između Gvozda i Drave postavio je kao posebnog ugarskog kralja svog sinovca Almoša (1091.-1095.).

Hrvatski kralj PetarUskoro je poslao i Aleksije u dalmatinske gradove svog opunomoćenika Guifreda koji

opet združi stari dalmatinski temat s Carstvom. Kralj Ladislav više nije poslije dolazio u prekodravsku Hrvatsku, ali da je što jače priveže uz Ugarsku osnovao je 1094. Zagrebačku biskupiju, a za prvog biskupa joj postavi Čaha imena Duh.

Nasljednik kralju Ladislavu bio je njegov stariji sinovac Koloman. Koloman se prije svega izmirio sa papom Urbanom II, a potom odlučio povesti vojnu na hrvatskog kralja Petra, kojemu je prijestolnica bila Knin.

Koloman je bio zaručen sa normanskom princezom Buzilom. Kada je ona preko hrvatskih zemalja trebala stići u Ugrasku, započeo je Koloman rat (1097.). Negdje oko Gvozda potučeni su kralj Petar i njegova vojska, a sam kralj je ubijen. Tada je do jadranske obale stigla Buzila sa svojom pratjom, a ugarska vojska pošla je pred nju do Biograda, te ju od tamo otprate do Ugarske.

Sporazum između Kolomana i HrvataGodine 1102. pošao je Koloman prema Hrvatskoj i zamoli po posebnim poslanicima

hrvatsko plemstvo da se njime mirnim putem nagodi, na što je ono pristalo. Sada su predstavnici dvanaest hrvatskih plemena između Gvozda i Neretve, kao predstavnici države, svojom voljom izabrali Kolomana hrvatsko-dalmatinskim kraljem, obvezavši ga na zasebnu krunidbu za hrvatsko-dalmatinskog kralja i održavanje zasebnog sabora u hrvatskim državnim poslovima. Koloman opet, da uloni sve znakove što ih sa sobom nosi, priznaje i potvrdi hrvatskom plemstvu, tj hrvatskom političkom narodu onog vremena, sigurno i

23

neumanjeo posjedovanje njihovih plemenskih drevnih zemljišnih baština i kmetova na njima. Oni, kao slobodni a ne pokoreni plemići, ne moraju plaćati kralju zemljarinu, nego su mu samo dužni, u znak vjernosti, obavljati vojnu službu.

Poslije toga pođu Hrvati s Kolomanom do Biograda na moru, gdje su ga okrunili za zakonitog hrvatskog-dalmatinskog kralja. Tom je prilikom Koloman prisegom zajamčio sva javna i državna prava Kraljevini Hrvatskoj: Ugarska i Hrvatska imati će od sada istoga vladara, ali su ipak dvije posebne kraljevine, vezane u državnu zajednicu samo osbom kralja koji stog uzima u svoj naslov još i titulu rex Dalmatiaeet Croatiae. Položaj Hrvatske kao samostalne političke i državne cjeline nije se dakle promjenio. Vladarska prava bila su: imenovanje bana, izdavanje privilegija i darovnica, potvrđivanje na saboru stvorenih zakona, ubiranje poreza i carina, uživanje kraljevske zemlje izumrle hrvatske dinastije, vrhovno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom i određivanje vanjske politike. Sve ostale unutarnje poslove – političke, upravne, sudske, financijske i vojničke – obavljati će hrvatsko plemstvo i nadalje samo u sporazumu s kraljevim predstavnikom u Hrvatskoj, s banom odnosno hercegom, tj članom dinastije, kad ga bude.

Tako je završilo staro hrvatsko narodno kraljevstvo.

XIII. UNUTARNJE STANJE HRVATSKE DRŽAVE OD 7. DO KRAJA 11. STOLJEĆA

ImePrvotno narodno i službeno ime bila je Hrvatska ili hrvatska država, kojemu se s

vremenom pridružilo drugo, starije, Dalmacija, osobito otkad su u 11.st i primorski carski gradovi pripali hrvatskoj krun, pa je stoga službemo ime glasilo: Hrvatska i Dalmacija. Ime Slavonija nastupila je uskoro i to od stranaca.

GraniceGranice hrvatske države često su se mijenjale. Naselivši se kao dio Južni Slavena u

rimsku Dalmaciju i Panoniju, Hrvati nisu odmah stvorili vlastitu državu, nego više manji oblasti: Panonsku Hrvatsku, Dalmatinsku Hrvatsku, Neretljansku oblast i Bosnu. Od svih tih oblasti najvažnija je bila Dalmatinska Hrvatska. Kada njezin knez Tomislav postade kraljem, otkupi prvi oko sebe dio hrvatskih oblasti. Ali najsnažnija hrvatska država je bila za vrijeme vladavine kralja Petra Kresimira IV, u vrijeme njegovog vladanja granice su bile najšire.

NarodNarod koji je osnovao to kraljevstvo bijaše hrvatski, a tuđinci, osobito zapadnjaci,

voljeli su ga zvati i slavenskim. Uz hrvatski narod preostao je još pod dalmatinskim gradovima i romanski, zvani Romani (poslije Latini i Vlasi), ali se već u 11.st naselilo i dosta Hrvata po gradovima, osobito Splitu i Zadru.

DruštvoDruštvo je bilo sastavljeno od slobodnih i neslobodnih ljudi. Neslobodni ljudi (servi,

ancillae tj. zavisni seljaci, kmetovi ili kućni sluge) bilo je ne samo po primorskim gradovima nego i po hrvatskim plemićkim i crkvenim posjedima. Neslobodnim bi neko postao kupnjom ili prodajom, zbog duga, dobrovoljnom prodajom (poglavito crkvi) i sužanjstvom u ratu, a taj je društveni položaj onda prelazio od oca na djecu. Oslobodio bi se oporukom svoga gospodara ili njegovom javnom izjavom.

24

Slobodni ljudi djelili su se u seljake, građane i plemiće. Seljaci su u staroj hrvatskoj državi uživali sasvim slobodan posjed zemljišta, slobodno su njime raspolagali a uz to su bili i slobodni državljani, ravni građanima i plemićima. Građanstvo se djelilo u dva reda: na gradske plemiće, kojima su se tradicije gubile u rimskim vremenima, i na obične neplemenite građane. I plemstvo je bilo dvojako: više i niže. Visoko plemstvo činili su ban, župani i dvorski dostojanstvenici, a svi su ostali sačinjavali niže plemstvo. Hrvatsko se plemstvo razvilo od plemenskih glavara i starječina. Oni su sastavljali pratnju hrvatskog vladara, imali su glavne državne časti, pa su se moli narodnom voljom uspeti čak na prijestolje (pr. Domagoj i Branimir). Potkraj 11. st najodlučnija hrvatska plemena nalazila su se između Neretve i Gvozda: Kačići, Kukari, Šubići, Čudomirići, Snačići, Mogorovići, Gušići, Karinjani-Lapčani, Polečići, Lačničići, Jamometići i Tugomirići (12 hrvatskih plemena?), a ona su se s vremenom razgranala u mnogobroje manje obitelji.

CrkvaU crkvenim poslovima Hrvati su oko 864. stekli za svoje područje biskupiju u Ninu, a

bila je izravno podvrgnuta papi, dakle autokefalna. Tek kad su i dalmatinski biskupi došli 923. u zajednicu s papom, protegla se njihova jurisdikcija, naročito ona splitskog nadbiskupa, i na hrvatski teritorij, a ninska je biskupija tada ukinuta. Važne promjene odigrale su se u 11.st kada su nanovo utemeljene biskupije u Trogiru, Kninu, Biogradu i u Ninu, te su uspostavljene barska i dubrovačka nadbiskupija. Od svih tih biskupija najvažnija na hrvatskom teritoriju bila je kninska, kojoj se vlast protezala sve do Drave, a biskup joj je nosio naziv „biskup Hrvata“. Nadbiskupe je redovito posvećivao sam papa, a biskupe splitski nadbiskup. Glavno nadbiskupovo pravo bilo je sazivanje pokrajinskih crkvenih sabora (sinoda), presjedanje tim saborima i predladanje pitanja za vijećanje te donošenje zahtjeva. Sabor je redovito zasjedao u stolnoj crkvi u Splitu, ali bi se sastajao i u drugim gradovima. Na takvim se saborima najčešće vijećalo o nauci, moralu, stegi svećenika i puka.

Od svećeničkih redova u tadašnjoj Europi bio je priznat samo jedan red, benediktinski. Još je knez Trpimir (o.850.) podigao benediktinski samostan sv. Petra nedaleko svoga dvora na Klisu. Ostali benediktinski samostani bili su: u Zadru (sv. Grizogona, sv. Marije), Biogradu (sv. Ivana Evanđelista), Trogiru (sv. Nikole) i Splitu (sv. Stjepana „pod borovima“)

VladarDo početka 10.st na čelu hrvatske države bio je knez (dux), a zatim kralj (rex). Vrhovna

vlast, osobito kraljevska bila je nasljedna, ali je prema prilikama mogla priječi na kraljeva brata ili njegova sina, niti načelo izbora nije bilo isključeno. Kralj se smatrao namjesnikom božje vlasti na zemlji, a prima je krunidbiom. Kraljevski znakovi bili su kruna, žezlo, zlatna jabuka i mač. Hrvatski vladari nisu imali stalno mjesto stolovanja.

Dvorski časniciU kneževsko doba to su bili: župani (dvorski župan), komornik, peharnik, konjušnik,

štitonoša i buzdovanar. U kraljevsko doba: tepči, štitonoša, ded (upravljao prihodima), dvorski sudac (ujedno i kraljev zamjenik u pravosudnim poslovima). Drugi dvorski časnici (časnici drugog reda) bili su dvornik, vratar, sokolar, pasar (nadzornik lovačkih pasa).

25

Ban i županiSvoju je vlast hrvatski vladar dijelio s banom (od 10.st) i županima (od 9.st). Za

vrijeme narodnih vladara bio je u starije vrijeme jedan ban, a taj je stajao na čelu ličke, krbavske i gacke županije, ali u doba kralja Petra Kresimira IV bila su tri bana: hrvatski, slavonski i bosanski. Župani su bili na čelu županija, koje se često sastoje od više manjih župa.

Uprava Ban, župan i biskupi sačinjavali su kraljevsko vijeće, uz to se još i narod sastojao u skupštine i sabore.

Upravnu, vojničku i sudbenu vlast obnašao je kralj, u prisutnosti i sporazumi sa svojim glavnim savjetnicima (prvenstveno banovima i županima).

Isprave je izdavala dvorska kancelarija na latinskom, a moguće i hrvatskom jeziku.

Vladadarski prihodi i daćeKrunski prihod bila je u prvom redu daća što su je plaćali kmetovi na vladarskim

dobrima, a kmetova je bilo mnogo, osobito u primorskim županijama. Sve su daće tekle u kraljevsku blagajnu. Danji prihod je daća za od svih zemalja koje su držali i uživali hrvatski plemići i svećenstvo, samostani i crkve, a plaćali si je za svoje gospodare zapravo kmetovi tih plemića ili korporacije. Ta kmetska daća s vremenom je postala prinuda njihovih vladara. Zemljarina je bila daća koja se plaćala još od rimskih vremena. Svih spomenutih daća Koloman je oslobodio dio onih dvanaest hrvatskih plemena između Gvozda i Neretve.

Danji prihod sačinjavao je danak kojeg su cijelo jedno stoljeće plaćali Mlečani za slobodnu plovidbu po moru i bizantski dalmatinski gradovi za vrijeme cara Vasilija I „mira radi“ za svoje posjede na hrvatskom zemljištu.

Novčane prihode činile su globe koje su se plaćale za različite zločine i krivice. Hrvatski vladari nisu kovali vlastiti novac jer se u državi koristio bizantski, tada svjetski

novac, naročito zlatnici i srebrenjaci. Inače se trgovalo i daće plaćale i u prirodarinama (žito, vino, ulje, sol, sir, živad i stoka), a najviše u kunskim kožama.

VojskaHrvatski vladar bio je vrhovni zapovjednik vojske, nagovješćivao je ratove i sklapao

mir. Hrvatska je već za knezova Trpimira i Domagoja imala jaku mornaricu, a za kraljeva Tomislava i Petra Kresimira bila je vojska još veća i snažnija. Mornaricom je u kraljevsko doba zapovijedao zamjenik nekadašnjeg neretljanskog kneza.

Dalmatinski gradoviDalmatinski gradovi imali su cijelo to vrijeme svoju samoupravu. Na čelu tih gradova

bio je prior kojeg su birali gradski plemići, a zatim ga je potvrđivao bizantski car, a poslije hrvatski kralj. Prior je bio glava gradskog vijeća koje se sastojalo od sudaca, tribuna i bilježnika.

ProsvjetaGradovi su važni kao središta prosvjete i umjetnosti tog vremena, jer se time u prvom

redu zanimalo svećenstvo (benediktinci). U samostanskim školama glavni predmet bila je latinska gramatika. Glagolsko pismo dobilo je svoj konačni oblik (uglasti) u Hrvatskoj pa se stoga uglasta glagoljica naziva i hrvatskom glagoljicom. Nema sumnje da su njome bile

26

napisane i neke crkvene knjige, a upravo je hrvatskog podrijetla glasoviti rukopis, obično nazvan Glagolita Clozianus, iz 9.st nekoć vlasništvo kneza Ivana Frankopana Krčkog.

Graditeljstvo se u Hrvatskoj razvijalo prema uzoru u susjednoj Raveni i Akvileji; crkve su bile ponajviše male okrugle zdrade s kubetom, a oltari i drugi djelovi crkve su bili okičeni osobito zanimljivom geometrijskom ornametanikom, simboličkim pticama i drugim životinjama koje se stereotipno pojavljuju na vrpčastim dekoracijama. Od tih zgrada najvažnija je crkva sv. Donata u Zadru (9.st., podignuta na starijim temeljima), zatim sv. Nikole i sv. Križa kod Nina, sv. Barbare u Trogiru i sv. Trojstva kod Splitta. Sve su te crkve sačuvane do danas. Iz svega toga vidimo da je stara hrvatska država bila na visini kulture svoga vremena, u prvom redu pod utjecajem susjedne Italije.

27