FILOZOFSKA I TEOLOŠKA PROMIŠLJANJA O SMISLU I

BESMISLU ŽIVOTA

Ljudi su oduvijek postavljali pitanja o smislu i besmislu života, i to na različitim razinama:• na razini OSOBNOG promišljanja (svaki čovjek

nekada razmišlja o tome) • na razini FILOZOFSKO-TEOLOŠKOG promišljanja

(filozofi i teolozi se posebno bave tim pitanjem)• na razini ZNANSTVENIH promišljanja u uskom

smislu (posebno pojedine znanstvene discipline koje se bave kozmološkim i sličnim pitanjima)

Neka pitanja za promišljanje:• Tko sam?• Odakle dolazim?• Kamo idem?• Koja je svrha moga postojanja?• Zašto živim?• Koja je uloga čovječanstva?• Kako je nastao svijet i što će s njim biti?• Postoji li Bog i može li mi on pružiti odgovor na

smisao života?• Jesu li vjernici sretniji od ateista?

Mnogi su filozofi ( i drugi) tijekom povijesti promišljali o smislu života, posebno ima li patnja smisla i odakle zlo u svijetu. Neka od promišljanja su ova:

1. STOICIZAM2. EPIKUREIZAM I HEDONIZAM3. MANIHEIZAM4. ATEIZAM (posebno:

a) marksizam (Karl Marx)b) nihilizam (Friedrich Nietzsche)c) egzistencijalizam (Albert Camus)

5. KRŠĆANSTVO

1.STOICIZAM

• STOICIZAM je antička filozofska škola koja je djelovala od 4. st. pr. Kr. do 2. st. posl. Krista

• utemeljitelj: ZENON• drugi značajni predstavnici:

Seneka, Epiktet, car Marko Aurelije• naučavali su da treba umrtviti želje, bol, strah... i

staviti na prvo mjesto razum;• treba, također, živjeti u skladu s prirodom pa će biti

manje zla i patnje u svijetu

2. EPIKUREIZAM I HEDONIZAM

• EPIKUREIZAM: utemeljitelj: EPIKUR (4./3. st. pr. Kr.)

• naučavao je da je svrha života u uživanju• iako on na to nije gledao izričito egoistično, nego

više kao na cjeloživotno zadovoljstvo, uz odsutnost boli (prema zapisima, imao je teške glavobolje, pa je svaki trenutak odsutnosti boli za

njega bilo uživanje), njegovo se učenje često poistovjećuje s krajnjim egoističnim oblicima samouživanja

• HEDONIZAM: utemeljitelj ARISTIP • svrha života je samo u užitku, odnosno u životu

„od danas do sutra”, u radosti i veselju

3. MANIHEIZAM

• utemeljitelj MANI (3. st.) • učenje da postoje dva boga: bog dobra i bog zla

(bog dobra čini dobre stvari na svijetu, a bog zla je odgovoran za katastrofe i druge negativnosti)

• učenje i da svaki čovjek ima dvije duše: dobru i zlu (dobra ga potiče da čini dobro, a zla da čini zlo)

• zbog takvog djelovanja nastaje zlo i patnja u svijetu

4. ATEIZAM

• ateizam je učenje koje tvrdi da Bogne postoji, poslije ovoga života nema ništa, patnja i cjelokupan život nemaju smisla• dijeli se na više vrsta, a neke su:• MARKSIZAM (učenje Karla Marxa i Friedricha Engelsa)

– samo materijalno ima vrijednost, a duhovno ne (Bog ne postoji i on je „opijum za mase”)

• NIHILIZAM (učenje Friedricha Nietzschea) – život nema smisla, „Bog je mrtav”, poslije ovoga života nema ničega

• EGZISTENCIJALIZAM (učenje Jeana Paula Sartrea, Alberta Camusa i drugih) – život je besmislen, prazan i težak; u njemu nema nikakve životne radosti, a pogotovo ju ne može dati Bog

5. KRŠĆANSTVO• učenje da su zlo i patnja posljedica iskonskoga

grijeha (naklonosti ljudske vrste prema činjenju zla ili solidariziranju prema onima koji čine zlo)

• svaki grijeh uzrokuje patnju jer se osoba osjeća pod teretom grijeha (samo kad je bez grijeha, čovjek se može osjećati sretnim)

• svaka fizička patnja i bol imaju smisao, posebno zato jer je i sam Krist patio i umro za nas na križu

• onaj tko pati najsličniji je Kristu

PO KRISTOVOJ SMO MUCI I SMRTI SPAŠENI I ZATO PATNJA IMA VELIKI SMISAO.

POZVANI SMO SVAKODNEVNO OTKRIVATI SMISAO SVOGA POSTOJANJA I SUOBLIČAVATI SE ISUSU KRISTU.

Da bismo shvatili smisao života, važno je truditi se otkrivati smisao smrti i onoga što nas čeka poslije nje.

Neka od shvaćanja smrti i zagrobnog života su ova:• MATERIJALIZAM• NAUČAVANJE ISTOČNJAČKIH RELIGIJA• KRŠĆANSTVO

1. MATERIJALIZAM

• učenje da poslije ovog života nema ništa više• onaj tko umre potpuno nestaje• takvo shvaćanje zastupaju ateistički filozofski

pravci, poput marksizma ili nihilizma• čovjek je, prema materijalizmu, samo materijalno,

tjelesno biće, pa zato kada umre od njega ne ostaje ništa

• budući da nema Boga, nema ni vječnog života

2. NAUČAVANJE ISTOČNJAČKIH RELIGIJA• kada čovjek umre opet se vraća u ovaj svijet, ali u

nekom drugom, nižem ili višem obliku (to se učenje naziva REINKARNACIJA ili PONOVNO UTJELOVLJENJE)

• prema reinkarnaciji, svaki se čovjek – osim onih potpuno svetog života – mora ponovno roditi, a u kojem će se obliku pojaviti ovisi o njegovoj moralnosti (npr. ako je živio izrazito nemoralno, može se ponovno utjeloviti i u obliku životinje ili biljke, a ne kao čovjek)

• takvo se shvaćanje naziva još i METEMPSIHOZA ili

SELJENJE DUŠA; prema njemu, čovjekova se duša u trenutku smrti seli iz jednog čovjeka u drugi ili u neki drugi oblik

3. KRŠĆANSTVO

• nakon ovog života čovjeka čeka uskrsnuće tijela• svoje učenje kršćanstvo temelji na činjenici da je

Krist umro na križu, ali je i treći dan uskrsnuo, te je obećao i nama da ćemo i mi uskrsnuti

• Katolička Crkva govor o zagrobnom životu vezuje uz govor o raju, paklu i čistilištu

R A J

• nije mjesto, nego stanje s Bogom• već je u ovom životu moguće predokusiti raj,

odnosno svatko čiji je život prožet vjerom u Boga, već živi u određenom zajedništvu s Bogom, u »predraju«

• poslije smrti to je zajedništvo još puno snažnije• u tom smislu, Katolička Crkva naučava da je raj

intenzivan i potpuno ispunjen život s Bogom, odnosno život ispunjen beskrajnom srećom

3. KRŠĆANSTVO

PAKAO

• također nije mjesto, nego stanje bez Boga• svi koji u ovom životu odbacuju Boga, u sebi imaju

veliku prazninu, besmisao postojanja i to ih čini nesretnim – zato je pakao ovozemna stvarnost, odnosno tamo gdje nema ljubavi, gdje nema razumijevanja, gdje nema topline, ljudskosti... – tamo je pakao

• s obzirom na mogućnost postojanja pakla nakon ovog života teolozi se razilaze – neki ga prihvaćaju, drugi ne

3. KRŠĆANSTVO

3. KRŠĆANSTVO

ČISTILIŠTE

• stanje potpunog kajanja, a zbiva se u trenutku smrti• naime, Boga je moguće odbacivati u ovom životu, ali

kada čovjek umre uviđa koliko je njegov život bio promašen, da ga je Bog kroz cijeli život pozivao u zajedništvo sa sobom, a on to nije htio; u trenutku susreta s Bogom – čistom Ljubavlju – doživljava potpuno obraćenje i kajanje, i upravo se ta bol zbog promašenog života naziva čistilište

»Oko nije vidjelo i uho nije čulo ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube«.

(Sv. Pavao)