KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTETVLAŠKA 38ZAGREB

Katedra fundamentalne teologijeProfesor: dr. sc. Tomislav Ivančić

CRKVA

FUNDAMENTALNO-TEOLOŠKA EKLEZIOLOGIJA

UVODCrkva je znak, sredstvo i sakrament čovjekova dolaska do Boga i otkupljenja

čovječanstva. Od nje se traži vjerodostojnost jer je služenje Kristu sav njezin smisao. Od početka 20. st. postavlja se u središte teoloških rasprava tema Crkve, npr. Dibelius („Vijek Ckrve“), Guardini, Mö hler je 20. st. nazvao „stoljećem Crkve ”. 70-ih god. 20. st. Metz je navijestio dolazak „vijeka masovnog izlaska iz Crkava“. II. vat. sabor je nazvan saborom Crkve. Postaje sve više cilj samoj sebi, a ekleziologija na upotrebu profesorima teologije; razvoj nihilizma, relativizma... Ali uočava se i povratak u Crkvu koja se brine za novu evangelizaciju i povratak Europe svojim korijenima, govori se o laičkoj službi Crkve...

Identitet Crkve izvire iz njezinih korijena i cilja u svijetu. Njena je zadaća preobraziti svijet i dovesti ga u povjerenje Bogu, dovesti sve u jedinstvo, privesti čovjeka njegovu identitetu. Cilj ljudske povijesti je Isus Krist, a sila koja vodi tome cilju je ljubav. Snaga Crkve je Duh Sveti. Lohfink: Bog djeluje u konkretnom mjestu i vremenu preko ljudi koje je izabrao – to vidimo na svakoj stranici Biblije. Kehl: „katolička ekleziologija“ počinje s (mističnim) iskustvom vjere, duhovnošću dobivenom na ignacijanskim duhovnim vježbama. Na temelju toga svoju teologiju gradi i Rahner. Najvažniji je osobni i egzistencijalni susret s Kristom i otvorenost Njegovom Duhu – to vodi do svetosti. Werbick: cilj ekleziologije je pomoći Crkvi da nađe svoj identitet te susretne Gospodina i snagom tog susreta vrši institucionalne funkcije.

P. Pavao VI. smatra da „suvremeni čovjek radije sluša svjedoke, nego učitelje“. Specifičnost fundamentalne teologije je traženje jer gradi mostove između raznih znanosti i teologije, ateizma i religija, religija i objave, objave i Crkve; upozorava teologiju da je i svijet „locus theologicus“, a i opominje svijet da ne zaboravi Crkvu.

METODA je fundamentalno-teološka: 1. hermeneutski pristup suvremenoj istini o Crkvi, nutarnji sadržaj Crkve;2. metodom „via empirica“ istražuje se svjedočanstvo Crkve;3. „via historica“ istražuje povijesni nastanak Crkve i njezinu vjernost počecima;4. „via notarum“ istražuje znakove crkvene vjerodostojnosti.

Potrebno je teme nužno obrađivati interdisciplinarno – neki smatraju da se treba uputiti hermeneutskim temama, drugi smatraju da treba vidjeti koliko vjernici, klerici žive ono što naviještaju, a treći da treba proučiti pitanje je li Krist želio osnovati Crkvu.

Trostruka podjela fundamentalne teologije:1. „demonstratio religiosa“ – želi služiti znanstvenoj sigurnosti vjerničkog povjerenja u

Crkvu;2. „demonstratio christiana“ – želi drugim teološkim disciplinama pružiti sigurnu

znanstvenu bazu za istraživanje;3. „demonstratio catholica“ – želi Učiteljstvu podastrijeti znanstveni temelj na kojem

njegovi iskazi dobivaju i racionalnu uvjerljivost.

Hrvatska ekleziologijaNakon II. vat. sabora nekoliko ih je obrađeno dogmatskom metodom. Dr. Josip Stadler u

„Theologia fundamentalis“ obradio je 3 apologetska traktata: o tome da je Krist osnovao Crkvu, o njezinim oznakama, te o indefektibilitetu i infalibilitetu; obrađuje i pitanje papinog primata. Fran Barac kritizira tadašnju apologetsku metodu. Đuro Garačanin 60-ih god. 20. st. piše djelo „Crkva Kristova“ u apologetskom duhu. Danijel B. Krželj izradio je doktorsku tezu o Crkvi (na lat. objavljena).

Ivan Golub: „Duh Sveti u Crkvi“ – povezuje ekleziologiju s pneumatologijom. Mato Zovkić: „Crkva kao narod Božji. Katolička ekleziologija“ (1976) – spaja apologetski i dogmatski aspekt Crkve; „Crkva Božja na putu zemaljskom“ (1984). Dr. A. Škvorčević: brani

1

tezu o Crkvi u Rimu. R. Brajčić: „Bit i suvremenost Crkve. Putovi vjerničke svijesti danas“ – htio je dati teologiju Crkve u cjelini; to je originalan pristup ekleziologiji: dogmatska ekleziologija prožeta filozofskim promišljanjima.

I. dio: NAČELNA PITANJA

FUNDAMENTALNA TEOLOGIJATeologija je „fides querens intellectum“. To je znanost o vjeri i objavi uređena na

temelju dvojakog metodološkog načela:1. „auditus fidei“ = „slušanje vjere“ – po ovom načelu dobiva polog objave (predaja,

Pismo i učiteljstvo) i 2. „intellectus fidei“ = „razumijevanje vjere“ – pomoću spekulativne moći mišljenja želi

odgovoriti zahtjevima razmišljanja.P. Ivan Pavao II. u FeR: fundamentalna teologija ima zadaću razjasniti odnos između vjere i filozofskog mišljenja, treba pokazati da se po vjeri pokazuju neke istine koje razum zapaža već na svom samostalnom putu istraživanja, treba pokazati suglasje između vjere i njenog zahtjeva da se obrazloži pomoću razuma.

Fundamentalna teologija je grana teologije humanističkog znanstvenog područja. Znanosti: prirodne, tehničke, biokemijske, biomedicinske, društvene i humanističke (teologija i filozofija). Fundamentalna pripada sistematskoj teologiji, uz dogmatiku i moralnu teologiju. Znanost je sistematski metodološki postupak kojim se dolazi do znanja, koje je sastavni dio vjere (2 Tim 1,12: „Znam kome sam povjerovao“) – vjera je i uvjerenje i zato treba biti razumna. Zadaća fundamentalne teologije je znanstveno utemeljiti vjeru, učiniti ju vjerodostojnom i pokazati njenu istinu. Horkheimer: treba razlikovati:

1. um/intelekt – razmišlja o vrednotama koje čovjeka vode cilju; pita za bit i uzrok stvari; pita „što“;

2. razum/ratio – razmišlja o odnosima između sredstava i ciljeva; bavi se kvantitetama, mjerljivim stvarima, temelj je egzaktnih znanosti; pita „kako“.

Teološka spoznaja ima temeljne principe (kao i filozofska, npr. princip kontradikcije ili dovoljnog razloga) koje spoznajemo intuicijom i ne možemo razumski objasniti zašto je nešto tako. Čovjek razumom dolazi do istine, a duhom intuitivno vidi bit stvari. Da bi o tome mogao govoriti, treba ono što neposredno duhovno spoznaje svesti na razumsku razinu i tako izraziti. Temeljni principi teologije:

1. objava – treba biti vjerodostojna; vjerodostojnost je znanstvena zadaća fundamentalne teologije; gleda se po Isusovom principu „po plodovima ćete ih prepoznati“;

2. Crkva – primila je riječ od Krista i zapisala; potrebna je njena autentičnost i vjernost onome od koga je primila objavu;

3. učiteljstvo – apostoli su od Isusa primili riječ i snagu da ljude privode u zajedništvo s Bogom; oni su zato izvorno svjedoci.

već su prvi crkveni pisci uviđali potrebu argumentiranog prikazivanja vjere: Lk 1, 1-4: „...pomno ispitao sve od početka...da se osvjedočiš o sigurnosti riječi u

kojoj si poučen“; 1 Pt 3,15: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu tko od vas traži račun o nadi

koja je u vama!“; sv. Ignacije Antiohijski u 7 poslanica daje razloge vjere crkvama; sv. Justin piše 2 apologije da uvjeri cara u vjerodostojnost kršćanskog nauka; od Konstantina pisci teže obrazložiti smisao kršćanske vjere u raspravama s

helenizmom, neoplatonizmom i stoom; sv. Irenej u „Adversus haereses“ obrazlaže vjerodostojnost vjere Crkve;

2

Nicejski koncil nastoji obrazložiti tajne vjere jasnim filozofskim pojmovima; Efeški sabor i p. Celestin: Marija je Bogorodica; Kalcedonski sabor i p. Leon Veliki: u Kristu su 2 naravi u jednoj božanskoj osobi.

Fundamentalno-teološka podloga je neizostavna kod crkvenih pisaca i koncilskih dokumenata, ali i u svim crkvenim povijesnim epohama. Kod katolika i protestanata ona je uvjet za prihvaćanje dogmatske i moralne teologije. Mijenja se prema konkretnim ljudima u specifičnim uvjetima.

u srednjem vijeku – sv. Anselmo i Toma Akvinski prvi su sistematski obrađivali obrazloženje vjere pred razumom; pri tome su radili fundamentalno-teološki;

u doba moderne – nominalizam; filozofija tvrdi da um nije otvoren prema Bogu; fundamentalna teologija postaje apologetika, ima 3 traktata (nakon II. vat. dodao se i četvrti: teološka epistemologija):

1. „demonstratio religiosa“ – obrađuje odnos religije i kršćanstva, 2. „demonstratio christiana“ – obrađuje vjerodostojnost objave,3. „demonstratio catholica“ – obrađuje kriterije prave, izvorne Kristove Crkve;

u 19. st. sekularizacija – nastala sistematska fundamentalno-teološka djela (von Drey, začetnik tübinške škole napisao je apologetiku; apologetika kao fundamentalna teologija vlada do II. vat. sabora; I. vat. sabor dao je jasne smjernice za obrazloženje vjere;

II. vat. sabor nije dao nikakva poticaja kako bi se trebala razvijati fundamentalna teologija, pa zbog toga su uslijedile različite inicijative; koncil je rekao da je zadaća Crkve ispitivati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu evanđelja;

Biser je dao „nacrt hermeneutske fundamentalne teologije“; za razliku od tradicionalne, u hermeneutski shvaćenoj fundamentalnoj teologiji drugačije je shvaćen odnos subjekta i adresata odgovornosti za vjeru: u tradicionalnoj pojedinac stoji pred odgovornošću pred ljudskim umom, a ovdje se polazi od znakova vremena i subjekt ima sudioništvo na epohalnom načinu razumijevanja;

politička teologija Metza – fundamentalna teologija u praktičnom smislu; Peukert razradio je znanstveno-teoretsku odgovornost za vjeru; Rahner o odnosu praktične prema transcendentalnoj teologiji – predlaže reformu

teoloških studija tako da se na početku uvede prvi znanstveni stupanj refleksije o vjeri, „temeljni tečaj“ u kojem vidi jedinstvo dogmatike i fundamentalne teologije;

Knauer je svoj „temeljni tečaj“ nazvao „Ekumenska fundamentalna teologija“; nakon II. vat . (Lang je napisao jedini priručnih za fundamentalnu teologiju s

trostrukom razdiobom): Kolping piše priručnik s trostrukom razdiobom, ali uzima u obzir i historijsko-

kritičku egzegezu; pojavljuju se traktati:

1. njemačka forma – ima trostruku podjelu bez teološke epistemologije;2. romanska forma – ima teološku epistemologiju, ali ispušta religijsko-

filozofska pitanja; „Priručnik fundamentalne teologije“ obrađuje sva 4 traktata.

FUNDAMENTALNO-TEOLOŠKA EKLEZIOLOGIJATeologija je znanost vjere i svijest Crkve i Crkvi čini osobitu službu, dijakoniju. Svaka

teološka disciplina se odvija u Crkvi, za Crkvu i preko spoznaje Crkve, npr. dogmatika promatra Crkvu i njenu vjeru iznutra, moral kroz ispravno življenje evanđelja... Ekleziologija je novija teološka disciplina. Teologija se kao znanost u Aristotelovom smislu oblikovala tek u 13. st., a znanost o Crkvi je plod 19. st.

Do II. vat. u nauku o Crkvi se koristila apologetska metoda koja je bila opravdana u vremenu kad je trebalo dokazati da je Katolička prava Kristova Crkva. Danas je

3

ekumenizam otupio oštricu pitanja koja je Crkva prava. II. vat. tvrdi da se elementi istine nalaze i u nekatoličkim crkvama i crkvenim zajednicama. Crkvu opisuje kao misterij, Koncil je ekleziologiju sveo na dogmatsku (nakon njega nastali brojni dogmatski ekleziološki traktati). Na nekim se drugim koncilskim naglascima može graditi ekleziologija: Crkva kao prasakrament utemeljuje liturgiju i sakramente; značaj crkvenog jedinstva i katoliciteta utemeljuje ekumenizam; povijest Crkve je mjesto gdje se događa ostvarenje konkretnog eklezijalnog otajstva. Konstitucija o Crkvi kao otajstvu je znak da je potreban zaokret u fundamentalno-teološkoj ekleziologiji. Nužno je istraživati Crkvu s motrišta istine i vjerodostojnosti. U suvremenim ekleziologijama je ključna tema za vjerodostojnost Crkve u tome da je ju je Krist ustanovio i da od Njega ima svoje podrijetlo, ali i u crkvenom svjedočanstvu isto traže vjerodostojnost. Prihvaćaju „loci theologici“ kao ekleziološki radikalan okvir. Princip crkvene tradicije je nosivi stožer čitave teologije, a njen izvor je Božja riječ, smatraju da je tradicija Sveto pismo u Crkvi.

Pie-Ninot pri utemeljenju vjerodostojnosti crkvenog svjedočanstva: 1. izvanjska dimenzija svjedočanstva Crkve – polazi od apostolske tradicije koja

je „traditio fundans“, tj. norma i temelj Crkve svih vremena;2. unutrašnja dimenzija – življena, život vjernika u Crkvi;3. svjedočanstvo Duha u Crkvi – dimenzija ona koja stvara unutarnji život.

Time nastoji izbjeći čisto izvanjsku (= apologetska) ili unutarnju vjerodostojnost (= fideistička). Vjerodostojnost je izvanjski i unutarnji poziv na vjeru. Zato fundamentalno-teološka ekleziologija ne može bez dogmatske.

Verweyen vidi nastavak suvremene ekleziologije u prijašnjem „demonstratio christiana“ i u „demonstratio catholica“ jer je Božja Riječ došla u svijet i tu je se može pronaći. Crkva je na II. vat. saboru priznala pluralnost Crkava (Rahner o kršćanskom iskustvu koje dolazi iz drugih konfesija; Verweyen se pita o zajedničkom crkvenom obliku u kojem eshatološki događaj može biti prisutan u svim crkvama).

Priređivači „Priručnika fundamentalne teologije“ (Kern, Pottmeyer, Seckler) smatraju da se ekleziologija više ne može promatrati u okvirima prijašnje „demonstratio catholica“ jer:

1. promijenilo se shvaćanje fundamentalno-teoloških zadaća i mogućnosti – prije su tražili ekskluzivnu istinu samo unutar Rimokatoličke crkve da bi pokazali da su druge crkve u krivu; glavni je naglasak na bitnom pitanju što je istina Crkve (ne koji su kriteriji njezine istinitosti);

2. promijenila se crkvena i ekumenska situacija – II. vat sabor izriče istinu i identitet Katoličke crkve, ali i dodaje da se svi važni elementi istine nalaze i u nerimokatoličkim crkvama; „via historica“, tj. izvanjska argumentacija je nedovoljna.

Nova ekleziologija treba odgovoriti na pitanje što je Crkva i što treba biti, te na pitanje njezine istine i to iz unutarnjih aspekata Crkve koji su povezani s Božjom riječju. Božja riječ je temeljni izvor, trajno bitno središte i odlučujući kriterij Crkve.

Istina Crkve je i dar i zadaća. Kao Tijelo Kristovo Crkva je otajstveni organizam, ali i društveno oblikovana zajednica – zato je istina Crkve u vjeri i milosti sigurna, a u djelovanju njezinih članova može biti ugrožena.

prvoj Crkvi kriteriji prave Crkve bili su „jedna, sveta, katolička i apostolska“ pri čemu se razlikovao gnosticizam od Crkve;

u 5. st . u raspravama s donatistima (Augustin), za Gregorijanske reforme u 11. st. i u razgraničenju spiritualističkih pokreta u 12. st. prepoznaje se postupna izgradnja traktata „De vera ecclesia“;

prva opširna obrada znakova Crkve u srednjem vijeku je u spisu Jakoba iz Viterba, poč. 14. st.;

4

u 15. st. nastaju prvi pravi apologetski traktati o Crkvi u raspravama s husitima te u borbi između koncilijarista i antikoncilijarista. Ragus je napisao „Tractatus de Ecclesia“ 1431., a Torquemada „Summa de Ecclesia“ 1489. g.;

u 19. st. se pojavila metoda obrane istine kršćanstva i Crkve koja polazi od iskustvenog djelovanja Crkve: „via empirica“; Dechamps u Crkvi otkriva moralna čudesa koja su znak Božjeg djelovanja u njoj.

Razvijala se apologetska metoda koja je u okviru „demonstratio catholica“ obrađivala da je Isus osnovao Crkvu, da je ona kontinuirano apostolska, rimokatolička je prava Kristova Crkva, hijerarhijski strukturirana, ima nezabludiv autoritet, organ je prenošenja objave. Pred kraj apologetskog razdoblja rasla je fundamentalno-teološka teorija Crkve koja ide u 2 pravca:

1. vrhunac prvog je na I. vat., očituje se u raspravama oko koncilijarizma, galikanizma, febronijanizma, protureformacije i crkveno-političkih potreba 19. st.; sužava prenošenje objave samo na doktrinarne propozicije i na Papino nezabludivo učiteljstvo;

2. M. Cano u „De locis theologicis“ (1563) pokušao je pokazati kako se teološki razum može pomiriti s autoritetom povijesti; vrhunac ostvaruje s Tübinškom školom; ta linija se dalje razvija refleksijom na području antropologije i teologije povijesti.

Anton smatra da se fundamentalna teologija ne može identificirati s apologetikom, ona je „doctrina de fundamentis“, promatra Crkvu ukoliko je temelj teologije (ima u sebi trenscendentalno-teološki aspekt). U Crkvi je susret Boga i čovjeka – dana joj je objava, a u njoj se odigrava i čovjekovo prihvaćanje te objave, tj. vjera kao odgovor na nju. Ovaj aspekt Crkve je teološka činjenica – zato je fundamentalna teologija teološka disciplina ako promatra Crkvu kao učiteljicu i čuvaricu objave i kao subjekt vjere. Objava i Crkva su temelji „sine qua non“1 kršćanske vjere.

1. fundamentalno-teološka funkcija – ekleziologija promatra Crkvu u njezinom nutarnjem misteriju, ali i povijesnoj stvarnosti. Prva je funkcija ekleziologije ostvariti vjerodostojnost Crkve i njena poslanja. Promatra se u svojoj integralnoj stvarnosti, ukoliko je zemaljska i nebeska – zato fundamentalno-teološka obrada treba sadržavati i metodu racionalnog, povijesno-filozofskog promatranja, a još više metodu koncilske konstitucije o Crkvi (LG) i Crkvi u suvremenom svijetu (GS). P. Pavao VI.: istina o Crkvi se treba sve više izražavati prikladnim izričajima kojima Crkva sebi jasnijim učenjem izjavljuje što misli o sebi;

2. ekleziologija ima i misijsku funkciju – važan je egzistencijalni aspekt pitanja, o činu vjere koji treba biti legitiman. Crkva treba biti vođena znakovima vremena, treba voditi do egzistencijalne i osobne vjere. Znak je i sakrament spasenja za sve ljude. Božanski element Crkvu čini vjerodostojno istinitom, a ljudski ponekad skriva njeno pravo lice, zato je sveta, ali i stalno potrebna obnove;

3. apologetska funkcija – Crkva je mistično Tijelo Kristovo koje i skriva i otkriva Krista. Božansko u ljudskom – to je misterij Crkve. Bog joj je dao indefektibilitet i infalibilitet. Potrebna je ova funkcija pri odgovoru na prigovore upućene Crkvi, iznoseći izvorni nauk Crkve.

Koncil je želio fundiraniju ekleziologiju izgrađenu na uvjerljivim razlozima za istinu vjere – htio je fundamentalno-teološku ekleziologiju iako to nije izričito rekao. Možda se u dinamičnosti eklezioloških metoda krije „klasični oblik ekleziologije“ koja treba u svakom trenutku imati odgovore na pitanja o nadi koju Crkva nosi u sebi. Potrebno da se razumije govor ljudi i kroz njega izraziti istinu Crkve, poznavati kulturu, politiku, znanost, mentalitet,...teološke discipline. Ekleziolog stoji između Crkve i svijeta, znanstvenih područja i teologije, teoloških disciplina i fundamentalne teologije. Zadaća Crkve je učiniti vjerodostojnom, uvjerljivom, prihvatljivom, poželjnom istinu koja joj je povjerena.

1 „bez kojih se ne može“

5

ODGOVORNOST CRKVEFundamentalno-teološka ekleziologija želi biti odgovor na zahtjev 1 Pt 3,15: „Budite

uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem“. Ekleziologija Crkvi pomaže da odgovori svakome koji od nje zatraži razlog njezina postojanja. Zadaća je „vjerodostojnost“, odn. „istina Crkve“ se naziva kod suvremenih teologa ili „odgovornost“.

LG 2: Crkva je ostvarenje onoga što je „prikazano u slikama u stvaranju svijeta, što je pripravljeno u SZ-u, ustanovljeno u posljednjim vremenima, što se očitovalo na dan Pedesetnice i što će imati slavni završetak“. Odgovorna je:

1. Ustanovitelju i 2. ljudima za koje je ustanovljena.

Istina i vjerodostojnost Crkve predstavljaju za nju odgovornost, koja se postavlja u 2 aspekta:1. je li Crkva dostojna povjerenja, otkriva li jasno lice Kristovo, je li ostala vjerna pologu

koji je Krist stavio u nju...?2. osjeća li se suvremeni vjernik u Crkvi preobražen, a čovjek izvan nje privučen Isusu

Kristu posredstvom Crkve? P. Pavao VI. u EN: „Što je u naše dane s onom skrivenom snagom Radosne vijesti koja je kadra ljudsku savjest potresti u samim njenim dubinama?“

Istinu Crkve treba prikazati u argumentaciji koja daje temeljne razumske uvide da je vjera razumna, vjerodostojna i poželjna. Znakovi vremena specificiraju koji je aspekt Crkve uvjerljiv danas – zadaća teologa je to otkriti.

Isus je Istina – kršćanstvo nije religija knjige, nego osobe: susret s osobom Isusa Krista uvjerava i pokreće. Danas je također pred nama taj zahtjev, jer svijet unatoč tolikim znakovima odbijanja ipak traži Boga. Važni su „znakovi vremena“ (globalizacija, sekularizacija, ratovi, ekumenizam,...). P. Pavao VI. u EN: „Vjerujete li vi doista što propovijedate? Živite li to što vjerujete? Propovijedate li uistinu ono što živite? Svjedočanstvo života je bitan preduvjet uspješnosti propovijedanja.“

KOMPLEKSNOST CRKVEPie-Ninot (španjolski ekleziolog) smatra da je Crkva u LG prvi put dala definiciju o

samoj sebi. Crkva se ne može definirati, nego samo opisati, npr. Koncil ju je opisao kao narod Božji, tijelo Kristovo, zaručnicu Kristovu, hram Duha Svetoga, Božju obitelj.

Jezični problem: riječ „Crkva“ nema kod svih jednako razumijevanje, stoga ekleziologija treba osvijetliti komunikacijske odnose među ljudima. Npr. 60-tih god. 20. st. nastala je teologija „mrtvog Boga“ na temelju jezičnog nesporazuma – smatrali su da pojam „Bog“ nema nikakvog značenja za ljude jer oni preko njega ne dolaze do stvarnosti Boga.

Crkva je utopljena u kompleksnu situaciju ljudske spoznaje i kulture. Potrebno je izgraditi ekleziologiju koja će ne samo objektivno govoriti o Crkvi, nego i razabrati diferencirani stav ljudi prema njoj. Treba se približiti kompleksnom kulturnom pluralizmu ljudi da bi svatko mogao uvidjeti ono spasonosno u Crkvi.

Stvarnost Crkve je u određenoj napetosti prema njezinom idealu, onome što bi trebala biti i onome što si je zadala kao zadaću. Razlikujemo 2 stvarnosti koje su upućene jedna na drugu:

1. crkvenu stvarnost koja se može sociološki opisati i2. teološku i normativnu stvarnost.LG donosi prikaz različitih NZ-nih slika o Crkvi. Nemoguća je stroga definicija jer ona je

zajednica živih ljudi u odnosu da živim Bogom. Slike mogu biti: iz područja povijesno-socijalnih odnosa: grad, putujući narod; iz prirodnih i organskih stvarnosti: Tijelo Kristovo, vinograd; iz osobnih odnosa: majka ili zaručnica; kuća (misleći pri tome na obitelj).

6

U različitim povijesnim epohama različite slike bit će ljudima bliže da označe Crkvu, prema tome koje su sociološke stvarnosti ljudima trenutno prezentne. Slike otkrivaju pod kojim aspektom se Crkva može približiti ljudima donoseći im Kristovo spasenje.

Bellarmin definira Crkvu, pokušavajući je izraziti u unutarnjem i izvanjskom aspektu: „Crkva je ujedinjenje ljudi koji su povezani istim ispovijedanjem kršćanske vjere i sudjelovanjem u istim sakramentima, a pod vodstvom zakonitih pastira i osobito jednog zastupnika Kristova na zemlji, rimskog pape“. Definicija ima preciznosti: Crkva je organizacija, postavlja članovima obveze. Ona je zajednica vjernika, ali i pravno uređeno društvo – ta socijalno-povijesna i sakramentalna stvarnost Crkve mogu se razumjeti u eshatološkoj dimenziji spasenja ili u služenju Crkve koje je liturgijsko, navjestiteljsko i đakonsko-služiteljsko. Potrebno ju je vidjeti u njenom povijesnom razvoju i sociološkom oblikovanju. Ima moralnu kvalitetu i autoritet u svijetu te socijalno i povijesni jedinstvo i trajnost. „Jedna, sveta, katolička i apostolska“ je u konkretnoj stvarnosti, ali i eshatološkoj dovršenosti. Potrebno je Crkvu promatrati u njezinoj kompleksnosti – razlikujemo:

1. religioznost – prirođena je svakom čovjeku;2. kršćanstvo – to je određeni mentalitet i kulturološka oznaka kršćanske vjere u svijetu;3. Crkva – stvarnost iz koje se razumije i realizira kršćanstvo i religioznost.

Kao društvena tvorevina ima organizaciju, teološku refleksiju i pastoralnu praksu. Kao zajednica vjernika naviješta, dijeli sakramente i živi evanđeoski moral. Različiti su razlozi zašto netko prihvaća, tolerira ili odbija Crkvu. Gledajući:

metaforički – može biti privlačna, institucionalno – može odbijati, povijesno i sociološki – može probuditi različitost mišljenja.

Riječ „crkva“ ima različita značenja prema aspektima pod kojima se promatra. hrv. se izvodi iz grč. „kuriakh,“ = „kuća Gospodnja“ („ku,rioj“ = „Gospodin“ +

„oivki,a“ = „kuća“). Od te izvedenice i njem. „Kirche“ i engl „Church“; u romanskim jezicima se izvodi od grč. „evkklhsi,a“, npr. tal. „chiesa“, lat.

„ecclesia“ = „izabrani, odvojeni“. Tim se terminom u LXX prevodi aramejski naziv za

Izrael kao sabrani izabrani narod „lh'(Q'“ („kahal“); on označuje obnovljeni Božji

narod nasuprot poganima koji su hebr. „~yI)AG“ („gojim“), grč. „ev,qnh“.Riječ „crkva“ označuje razne stvarnosti Crkve i njezina okruženja: zgrada za vršenje kulta; narod koji se okuplja oko euharistije; lokalna crkva kao biskupija; pokrajinska crkva; nacionalna crkva (npr. Hrvatska); sveopća crkva kao Rimokatolička; nekatoličke crkvene zajednice; čitavo čovječanstvo (Tillich: „skrivena crkva“).Prema aspektu pod kojim se proučava Crkva razlikujemo razne ekleziologije: ekumenska,

sociološka, sakramentalna, hijerarhijska, duhovna, povijesna, politička, ekonomska, apologetska, eshatološka, dogmatska, liturgijska, moralna, biblijska, pravna, filozofska, psihološka, pastoralna, misijska,...

Crkva je predmet vjere, ali i sociološkog istraživanja. Možemo proučavati ulogu Crkve u političkom životu ili psihološke efekte vjere. Činjenica da je Crkva objekt vjere ne obezvrjeđuje njezino proučavanje sa sociološkog stajališta.

Crkva je istovremeno vidljiva i nevidljiva, božanska i ljudska – to su paradoksi koji otežavaju govor o Crkvi. Ona je jedinstvena i jedna kao predmet spoznaje i iskustva –

7

paradoksi stavljaju na vidjelo put na kojem se može razumjeti jedinstvenost Crkve kao „misterija“. Pojam „misterij“:

izražava neistraživi vid Božjeg približavanja čovjeku, jedan je od načina da se kaže da je Bog u Kristu učinio upad u ljudsku povijest;

u Dn označava plan bitke koji kralj prije bitke povjerava najintimnijim suradnicima;

kod sv. Pavla u Ef se preobražava u božanski plan koji je otkriven onima koji su primili Duha Svetoga.

Rahner: kršćanski nauk je tajnovito jednostavna i beskrajna punina koja se može izreći u različitosti izraza dok njezino tajnovito i jednostavno jedinstvo ostaje nepromjenjivo. Smisao tog tajnovitog i jednostavnog jedinstva je polazna točka i cilj kršćanskog mišljenja. Naše razumijevanje o Crkvi raste što je više živimo i o njoj mislimo.

POVIJESNOST EKLEZIOLOGIJEU različitim povijesnim epohama različite su ekleziologije. Crkva počiva na 2 pilastra:

1. Isus Krist – cilj je, početak i granica Crkve, od Njega je egzistencija Crkve;2. Duh Sveti – Crkva je počela živjeti na Duhove kad je postala svjesna same sebe, svoje

povezanosti s Kristom i braćom; Duh Sv. je svijest i On stvara svijest Crkve.Bez Krista Crkva ne bi bila ono što jest, a bez Duha ne bi bila svjesna onoga što jest. Treba razlikovati: stvarnost Crkve, svijest Crkve (koje su međusobno povezani) i ekleziologiju. Dvije su vrste svijesti u Crkvi:

1. habitualna – nju Crkva ima živeći svoju stvarnost; njezini vitalni čini joj daju svijest o samoj sebi;

2. refleksivna – nastaje kad Crkva počne razmišljati o samoj sebi tumačeći i slažući u formule svoj misterij. Pri rađanju Crkve bile su stvarnost (egzistencija) i svijest Crkve isto . NZ je povijesno

prenošenje stvarnosti i izraz vjere koja je postala po Duhu svjesna. S apostolima počinje dogma i teologija: pod vodstvom Duha shvatili su refleksno, odlučili se za Krista (vjera), priznali što je On (dogma) i nastojali nam prenijeti svoje izvorno iskustvo. Oni interpretiraju Njegovu osobu i djelo unutar Božjeg plana – to je teologija normativna za Crkvu jer potječe od temelja Crkve, samih svjedoka Kristova uskrsnuća.

U kasnijim vremenima se egzistencija i svijest Crkve se razlikuju. Crkva je u pojedinom razdoblju shvatila svoj misterij, uključivala je druge dogme i oblikovala svoj život:

prvo kršćanstvo u Crkvi gleda njezino sakramentalno majčinstvo; Augustin s „Civitas Dei“ potisnuo je tu sliku majke-djevice; srednjovjekovno kršćanstvo u Crkvi gleda „corpus christianorum“ (ne toliko „corpus

Christi“); u kasnom srednjem vijeku vanjske strukture Crkve igraju preveliku ulogu; taj

trijumfalizam prevladava u doba reformacije i baroka; u iluminizmu je važna moralizatorska uloga Crkve (ne toliko spasiteljski sadržaj); za njemačkog romanticizma počinje se Crkvu promatrati više iznutra u njezinom

pneumatskom aspektu – ta težnja utječe na I. vat. i encikliku „Mystici corporis“.Iz svega zaključujemo da svijest o Crkvi nije nešto novo – zato možemo govoriti o Crkvi u NZ-u, Crkvi 16-og st., Crkvi Drugog vatikanskog...

Küng razliku između egzistencije i svijesti Crkve razjašnjava razlikom između „biti“ i povijesne „forme“ u Crkvi: forma se mora mijenjati, ali bit ostaje ista; bit se ostvaruje u povijesnoj formi. Razlika biti i forme samo je u razumu, ali ipak je nužna. Jedna forma ne može potpuno obuhvatiti bit. Potrebno je uvijek gledati bit Crkve u njezinoj povijesnoj formi i tražiti da razumijemo povijesnu formu počevši od biti i u funkciji biti.

8

Postoji različitost pojmova o Crkvi: dok je bila proganjana , apologete još ne raspravljaju o Crkvi, nego brane kršćanske

pojmove Boga i Krista; kasnije se javlja teološka refleksija o Crkvi, ali kao egzegeza; apostolski oci kao pastiri Crkve gledaju na nju kao građevinu zajedništva; teolozi (Augustin, Irenej, Ciprijan) izgrađuju Crkvu u borbi protiv hereza; za grčki mentalitet Crkva je jaka u dogmatskim formulacijama, a za rimski praktični

ona je „acies ordinata“, tj. pobjeđuje zahvaljujući čvrstoj institucionalnoj strukturi; neoplatonisti : Crkva je škola istine i zajednica misterija u kojoj je važna

kontemplacija i simbolička snaga ceremonija; rimski stoički duh Crkvu gleda juridički kao dodro uređenu zajednicu gdje je

prvenstveno važna svetost i poslušnost; evanđelje je kao novi zakon koji dovodi ljude do svetog stanja u kraljevstvu Božjem na zemlji;

Origen u univerzalnom svećenstvu razlikuje one koji vjeruju na nerefleksan način, te doktore Crkve i učiteljstvo koji vjeruju na savršen način. Rimska ekleziologija gleda samo ministerijalno svećeništvo kao najviši autoritet neovisno o osobnoj svetosti.

U prvom tisućljeću nauk o Crkvi ne obrađuje se sistematski, nego u vezi s naukom o otkupljenju;

U 2. tisućljeću teologija postaje sistematska; nakon Tome (nije još sistematski obrađivao ekleziologiju) nastaju prvi sistematski traktati o Crkvi:

1. shvaćena kruto juridički – Toma zajedno s kanonistima svog vremena Crkvu gleda juridički (za spas je nužno podvrgavanje papi); kanonisti Bologne 12. st. smatraju zakon vrhovnom funkcijom u ekleziologiji;

2. sakramentalno – Rupert von Deutz i Joakim da Fiore imaju pojam karizmatičke Crkve; crkveni zakon ima podređenu funkciju.

Jača neovisnost države, a time i vlast pape u Crkvi – uprava Crkvom dana ili caru (karolinški kanonisti) ili papi. Nakon Grgura VII. drukčija je ideja Crkve: nastaje harmonija između države i Crkve. Prije p. Grgura VII. car je bio šef države i Crkve, a nakon papa je šef obiju kraljevstava. Različita je ekleziologija ako se Crkva shvaća odozdol (od puka) ili odozgor (pape).

Tridentski koncil ne dotiče se pitanja papinstva (koje je centralna točka neslaganja); I. vatikanski koncil to pitanje tretira kao jedini problem ekleziologije; galikanska je

ekleziologija (infiltrirana politikom) tražila autonomiju nacionalnih crkava; ultramontanistička apologetska inzistira na autoritetu pape (protiv protestanata, galikanizma, jansenizma i dr. oblika episkopalizma);

ekleziologija iluminizma gleda Crkvu s naravnog stanovišta kao društvo koje posjeduje izvjesna pravila;

Sailer je gleda s religioznog i etičkog stajališta kao živu posrednicu žive pobožnosti; de Maistre je u 19. st. branio monarhiju i apsolutni suverenitet pape kao temelja

kršćanske Europe; Tübinška škola gleda Crkvu kao zajednicu vjernika koju ostvaruje Duh Sv.; na I. vat. biskupi nisu htjeli da se govori o Crkvi kao mističnom Tijelu Kristovu; tek

je p. Pio XII. je mogao uvesti i razraditi taj pojam; enciklika je imala polemički karakter, a Koncil ekumenski te je precizirao Crkvu kao narod Božji u kojem laici i hijerarhija imaju svaki svoju ulogu.

Ekleziologija je uvijek povijesna jer je ostvarena od ljudi za ljude. Crkva ima povijest, tj. ona sama postoji ukoliko živi povijest. Znanost o Crkvi je, kao i ona sama nužno podložno promjenama i mora biti uvijek iznova na nov način izrečena. Ekleziologija treba pronaći put između tradicije i progresivizma:

1. tradicionalistička ekleziologija robuje nekritičkom stavu prema svijetu i vremenu;

9

2. modernistička se opet želi nekritički prilagoditi svom vremenu i ostaje zatvorena u svoje vrijeme. Znanost o Crkvi treba odrediti samom Crkvom, njezinom biti: utemeljena je na

spasonosnom djelu Isusa Krista. Crkvi je dana i vjernost njezinoj biti kako bi se ostvarila u promjenjivosti, posadašnjenju.

Crkva je nepovoljno odgovorila: na reformaciju: kontraprotestantizam (ne integralni katolicizam); na francusku revoluciju: tradicionalizam je razumu i slobodi suprotstavio tradiciju i

tako se pokazao najvećim neprijateljem prave tradicije; nakon modernističkog pokreta poč. 20. st.: integrizam želi blokirati tradiciju, želi

izdignuti autoritet iznad tradicije.Tradicionalizam 19. st. izazvao je kao integrizam kao reakciju. Sistematska koncepcija „vox populi, vox Dei“ je zamijenjena proročkom koncepcijom papinskog i kraljevskog autoriteta. Integrizam je izazvao progresizam – primjer ove reakcije je očit u vremenu p. Ivana XXIII. Za II. vat. nastaje izvjesno popuštanje u Crkvi, nastala je sloboda koju je trebao pročistiti autoritet Crkve. Ekleziologija treba poslužiti za izlaženje iz pasivnosti i uočavanja vitalnosti. Svaki je ekstrem dalek od istine: tradicionalizam, integrizam, progresizam. Božja Riječ je svjetlo i vodič koji daje rast Crkvi i oblikuje tradiciju, autoritet i slobodu. Istinu ne treba samo otkriti, nego i pokazati vjerodostojnom. Ekleziologija treba biti uvjerljiva u pokazivanju biti Crkve, ali i otkrivanju na koji način taj polog može biti ljudima vjerodostojan.

METODE FUNDAMENTALNO-TEOLOŠKE EKLEZIOLOGIJEDOSADAŠNJE EKLEZIOLOŠKE METODETraktat „demonstratio catholica“ pojavio se nakon reformacije. Znanstveno

utvrđivanje da je Rimokatolička crkva baštinik onoga što je Krist htio sa Crkvom je djelo modernog vremena. Postojala su 3 metodička postupka u ekleziološkim traktatima:

1. „via historica“ – tražio se dokumentiran dokaz da je Rimokatolička Crkva oduvijek vjerna Kristu i da se u povijesti očitovala kao jedna, vidljiva, stalna i hijerarhijski organizirana; obično se ta metoda reducirala na „via primatus“ te se dokazivalo da je biskup Rima legitiman nasljednik sv. Petra i zato je Katolička crkva djelo Krista;

2. „via notarum“ – nastojalo se dokazati da je Krist Crkvu obdario sa 4 distinktivne oznake: jedinstvo, svetost, katolicitet i apostolicitet; drugim Crkvama nedostaju neke od oznaka, jedino Katolička ima sve oznake;

3. „via empirica“ – metoda preuzeta s I. vat.; Crkvu se želi prikazati kao moralno čudo u sebi samoj, što je božanski znak koji potvrđuje njezinu transcendenciju.

Najviše se koristio „via notarum“ koji je nastao u 16. st., ali ima svoje temelje u Sv. pismu i kod otaca. Ta metoda se formirala u srednjem vijeku; tada se pojavljuju čudesa kao znakovi Kristovih sljedbenika:

kao indefektibilnost i univerzalnost Crkve koje je Krist obećao apostolima, kao vidljivost Crkve koja potječe od apostolskog poslanja i kao svetost koja potječe od poziva na obraćenje.

Od crkvenih otaca, ovu su metodu upotrebljavali: sv. Augustin – jedinstvo Crkve se čuva tako da bude u savršenoj mudrosti, da je u

njoj univerzalno slaganje u vjeri, da ima čudesa, apostolsko nasljedstvo i da se zato može zvati katoličkom;

sv. Vinko Lerinski – iznosi kanon prema kome se postavljaju 3 kriterija: univerzalnost, starovjekost i sveopće slaganje u vjeri.

Definitivnu strukturu ove metode preuzeli su teolozi iz carigradskog Vjerovanja: „vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu“. Na I. vat. u „Dei Filius“ Crkva se predstavljala kao motiv za prihvaćanje vjere jer je ona vječni „znak podignut među

10

narodima“. Crkva je konkretna objava jer stoji na početku vjere kao motiv vjerodostojnosti – zbog toga stava mnoga apologetska ekleziološka djela. Nakon I. vat. javljaju se 4 glavna apologetska pristupa Crkvi:

1. apologetsko-teološko-fundamentalni;2. pristup teološkom kriteriologijom;3. dogmatsko-teološki pristup;4. pristup koji je motiviran liturgijskim, ekumenskim, misionarskim i laičkim iskustvom.

SUVREMENE EKLEZIOLOŠKE METODEZadaća fundamentalno-teološke ekleziologije:

1. pokazati istinu Crkve – je li ona i danas nositeljica pologa koji je Krist u nju stavio;2. pokazati vjerodostojnost Crkve – ona leži u vjerodostojnosti razumskih

argumenata koji se za nju iznose, ali i u njezinoj vjernosti istini, očitovanju uvjerljivih znakova njezine istine i u pokazivanju tih znakova koji su suvremenim ljudima transparentni.

Potrebno je najprije pokazati što je Crkva kako bi se pokazalo kakva bi trebala biti i je li istinita – neophodno je spojiti dogmatsku i fundamentalno-teološku metodu.

Što je Crkva prepoznajemo iz prvih faza Crkve, tj. odnosa Crkve i Isusa. Treba proučiti prvotnu tradiciju Crkve i tu istinu spojiti s onom kako Crkva danas misli o sebi, tj. je li onakva kakvu ju je želio Isus. Crkva je kao zajednica medij Isusova Duha – posreduje li ona doista Isusa i Njegovo spasenje? Danas Crkva i svijet nateže pate od nevidljivosti Božje.

Pitanje Božje vidljivosti i može li se Bog objaviti čovjeku je stalno pitanje teoloških rasprava. Od Platona se proteže pravilo „finitum incapax infiniti“, Bog je nevidljiv jer je savršen, sveobuhvatan i nedodirljiv. Na tim tezama izgrađen je hinduizam (samsara = seljenje duša da se potpuno očisti od stvorenog svijeta), budizam (put prosvjetljenja da bi dospio u nirvanu). Iz Platonova shvaćanja Božje nedodirljivosti Nietzsche je zaključio da su Bog i stvorenja zauvijek odvojeni, da Boga nema u stvorenju i da je On mrtav. Platonizam i neoplatonizam vode duhovnosti koja bježi od svijeta (tijelo je tamnica duše). Prihvaćajući te ideje kršćanstvo se pokazalo neprijateljem svijeta: Bog je postao nedokučiv, deistički. Tu se vidi nespojivost židovske biblijske vjere i grčkog filozofskog duha. Nietzsche je načinio neku vrstu novog „evanđelja“ koje proglašava Zaratustra u kojem zahtjeva da čovjek treba ostati vjeran zemlji kako bi bio nadčovjek, vladar sebi samome, tj. bog jer je Bog mrtav – to tvrdi u „Veseloj znanosti“.

Može li Bog biti vidljiv u svijetu? Boga nitko nikada nije vidio jer On prebiva u nedostupnu svjetlu (usp. 1 Iv 4,12). U SZ-u kaže da se ne može Boga vidjeti i ostati na životu. Isus je otisak Božjeg bića, slika je Boga nevidljivoga, tko vidi Njega, vidi Oca. Rimski satnik priznaje: „Doista, ovaj bijaše Sin Božji“ (Mk 15,39). Apostoli i učenici Boga u Njemu prepoznaju kroz Njegovu revnost za Dom Božji, brigu za čovjeka. U prorocima se prepoznavao Božji glas kroz njihovu brigu za Božju čast, pravdu, vjernost Božjim zapovijedima. Crkva je medij za Isusovu poruku, posrednica spasenja i susreta s Krstom ukoliko je proročki odraz Njegova Duha: kad bude revnovala za Gospodina, kad bude spremna za Njega položiti život, kad bude svjedočka, tada će biti vjerodostojna za ljude.

Ekleziologija treba uvijek živjeti svoje vrijeme i iz tih uvjeta stvarati prikladnu metodu – H. de Lubac: „Nijedna druga teološka disciplina, želi li biti životno aktualna, nema toliko potrebe za stalnom obnovom kao apologetska znanost“. Iza I. vat. tražio se odnos između vjere i znanosti, a danas se zahtjeva obrađivanje antropološke dimenzije u kojoj stvarnost „vjerodostojne“ Crkve treba prikazati kroz odnose esencije i egzistencije današnjeg čovjeka.

Crkva je kompleksna stvarnost koja se obrađuje u povijesno-egzegetskom i dogmatskom studiju. Ona je nedjeljiva stvarnost i zato se ne smije ispustiti niti jedan vid pri

11

proučavanju Crkve (npr. njeno nutarnje otajstvo proučavano u dogmatici ne smije biti isključeno u fundamentalnoj teologiji).

Ekleziologija najprije istražuje božansko podrijetlo Crkve i njezino pravo na tumačenje Pisma i dijeljenje milosti. Nužno je shvatiti ne samo znak, nego i ono što taj znak označuje, tada će se shvatiti osobnost Crkve u cjelini. U povijesti se ekleziološke metode mogu svesti na 2:

1. dogmatska – odozgor prema dolje; iznutra prema van;2. fundamentalno-teološka – odozdo prema gore; izvana prema unutra.

Fundamentalno-teološka ekleziološka metoda treba slijediti obje, ići sveobuhvatno, promatrati Crkvu izvana i iznutra i gledati cjelinu. To zahtjeva sama funkcija fundamentalne teologije jer ona je temelj drugim teološkim znanostima. Krist je osnovao Crkvu kao znak i označeno, zato razumski dokazi o vidljivoj Crkvi nužno uključuju cijelu Crkvu. U njoj se razlikuju božansko i ljudsko, ali nisu rastavljeni. Ekleziologija u fundamentalnoj teologiji prelazi iz prijašnjih socioloških i juridičkih promatranja u pravu teološku znanost.

Izjave crkvenog učiteljstva su ujedno i novi razlog za početak daljeg istraživanja. Potrebno je vjerovati u Crkvu – to izražavamo u Vjerovanju kao pojedinci i zajednica, koja je Crkva. Na taj način izražavamo vjeru u ono što jesmo. To je „circulus fidei“ koji je sablazan za onoga koji Crkvu gleda samo izvana. Zadnji razlog ovome je u svijesti Crkve o misteriju Krista, tj. o svom misteriju.

Potrebno je ekleziologiju obraditi cjelovito, razumski i vjernički. Treba se služiti izvorima kao što su:

Sv. pismo i Tradicija, ali i osvrnuti se na svjedočanstvo Crkve o sebi.

Ovaj je traktat najprije upućen onima koji vjeruju i traže razumske razloge za svoju vjeru. Oni koji nisu vjernici također traže razumske dokaze, tj. svjedočanstvo Crkve o sebi kao nevidljivoj, metahistorijskoj stvarnosti. Schmaus i Anton: za fundamentalnu teologiju vjera određuje početnu točku i cilj obrade, ali ne i metodu, a za dogmatsku vjera označuje i samu metodu. Metoda koja pruža fenomenološku spoznaju stvarnosti misterija Božjeg naroda je služenje povijesnim spoznajama, teološkom refleksijom i egzegetskim argumentima.

Metoda mora biti određena i povijesnim trenutkom u kojem se nalazi Crkva i mentalitetom ljudi kojima se obraća. Upravo zato što ozbiljno uzima Crkvu u njenom povijesno-socijalnom liku, fundamentalna teologija mora računati s kritikom prouzrokovanom upravo tom povijesno-socijalnom strukturom. U nekim suvremenim teorijama društva Crkva je definirana kao protuemancipacijski ostatak, narkotik za nepravedne situacije, ona gubi funkcionalnost u društvu, javlja se nezainteresiranost za Crkvu... Razlog tome može biti povijesno iskustvo o Crkvi, sjećanje na brojna razočaranja koja je ona donosila kroz povijest. Takav aspekt, a ne toliko dokazivanje povijesno utemeljene Crkve i apostolske sukcesije, predstavlja hermeneutsko-povijesni problem broj jedan sadašnje ekleziologije. Rješenje nije u boljoj interpretaciji prošlosti Crkve, nego u kreposti „kušanja Duha i snage“ i novoj praksi preko bolnog obraćenja. Radi se o problemu identiteta i povijesnog kontinuiteta Crkve s misijom u koju vjeruje.

Suvremeni teolozi, tražeći hermeneutski pristup fundamentalno-teološkoj ekleziologiji, traže vidljivost isitne Crkve u životu crkvene zajednice. Crkva je zajednica u kojoj je Riječ postala tijelom i ondje se Riječ može otkriti – Riječ je istina Crkve i njezina znakovitost u Crkvi, a očitovanje Riječi je vjerodostojnost Crkve. Ako se Crkvu opravdava iz evanđeoskih spisa i života Pracrkve, nastaje „circulus vitiosus“ jer se kroz to upoznaje što bi Crkva trebala biti i tim se tekstovima može opravdati Crkva. Istinu Crkve treba tražiti u vjernicima i životu Crkve, u odjeku evanđelja i vjerničkom svjedočenju. Kehl, Werbick,

12

Metz, Schuessler Fiorenza traže Crkvu u njenoj vjerničkoj bazi. Istina Crkve nije u tome što postoje i danas Petrovi nasljednici, apostolski nasljednici, što je sačuvala novozavjetne spise, nego u tome živi li Crkva to što je sačuvala. Njena je snaga i efikasnost u njezinu životu, snazi Duha i svjedočenju koje fascinira ljude i obraća Isusu.

Hermeneutski naglasak je od svetopisamskih spisa premješten na Riječ Božju sadržanu u životu vjernika – hermeneutski problem više nije u lingvističkom području, nego u ostvarenju evanđelja u Crkvi. Svjedočki evangelizacijski i mistagoški pastoral pokazuju Crkvu vjerodostojnom. Kad evanđelje zaživi u vjernicima vidjet će se je li to Kristova Crkva jer će se u njoj događati Kristova djela. Ako toga nema, tada nevidljivost Božja ne izlazi kroz Crkvu u vidljivost.

I oni koji inzistiraju na novoj hermeneutici i oni koji slijede klasični hod fundamentalne teologije s izmijenjenim metodološkim pristupom i novim sadržajima jednako traže u životu Crkve i stavovima hijerarhije evanđeosku otvorenost i život po Duhu. Počinju s prikazivanjem Crkve kakva je danas i u tom kontekstu klasična obrada „demonstratio catholica“ dobiva smisao. Utemeljenje istine Crkve na oznakama („via notarum“) isto zahtjeva da se svetost vidi u bazi: vjernost Pracrkvi i njena otvorenost za cijelo društvo. Pitanje je to ne samo nove evangelizacije, nego i reevangelizacije – to je pravi problem suvremene fundamentalno-teološke ekleziologije. P. Pavao VI.: Crkva počinje evangelizirati samu sebe.

NAŠ METODOLOŠKI POSTUPAKVjerodostojnost i istina Crkve trebaju biti vidljivi iz ekleziološke obrade. Temelj

vjere i teologije je život Crkve vjeran Isusovom životu. Istina Crkve se ne iščitava samo iz formalne strane Crkve („via historica“) niti samo iz njene svetosti tijekom stoljeća („via empirica“), nego iz njene istine i vjernosti evanđelju danas.

Nažalost, fundamentalno-teološka ekleziologija nije uvažena u teološkim krugovima danas. Čini se da se ne radi samo o tome da Crkva počne autentičnije živjeti svjedočenje, nego da se pokaže kako i na koji način je to moguće živjeti. Traži se način kako provesti novu evangelizaciju, traži se novo razumijevanje antropologije i to one filozofsko-teološke. Na toj razini se može prepoznati djelovanje duha čovjekova i Duha Božjega i razumjeti u čemu je spas i novi život, te svjedočko iskustvo vjere Crkve.

Naš metodički postupak ima 3 koraka:1. egzistencijalno-duhovni hermeneutski pristup – želi učiniti hermeneutski korak

pokazujući egzistencijalno-duhovnim pristupom čovjeku njegovu nespašenu stvarnost i smisao Crkve; uzdiže se promatranje na duhovnu razinu i otvara se pogled za ono što je Crkva i gdje ona otkupljuje čovjeka; taj put traži p. Ivan Pavao II. u FeR;

2. istražuje vjerodostojnost konkretne Crkve:a) najprije želi pokazati istinu Crkve iz raznih dokumenata, osobito nauka II.

vat. sabora, a zatimb) ispituje vjernički život Crkve tec) pokazuje putove i načine evangelizacije i mistagoškog pastorala Crkve.

3. ispituje odnos Isusa i Crkve, osobito u pitanju institucije Crkve – obrađuje se institucija Crkve kao stalni polog crkvenih snaga dobivenih od Isusa iz Nazareta.

Cilj obrade nije samo traženje konkretnog svjedočkog života prema evanđelju, nego ukazivanje na putove na kojima se taj život inicira i ostvaruje. Na taj se način i vjernicima i nevjernicima otvara vizija do istine Crkve i njezine vjerodostojnosti.

13

II. dio: ISTINA CRKVE

UVODEnciklika „Fides et ratio“ (Ivan Pavao II.): prvo teško pitanje tiče se odnosa značenja i

istine; izvori koje tumači teolog prenose neko značenje i on se treba pitati koja je i kako je duboka i autentična istina koju donose. U Sv. pismu se iznosi istina koja je onkraj povijesnih događanja – zato pitamo za smisao odnosa između činjenice i njezina značenja jer taj odnos predstavlja smisao povijesti. FeR: kako pomiriti apsolutnu i univerzalnu narav istine s povijesnim i kulturalnim uvjetima u kojima je ona izrečena? Važna je upotreba hermeneutike koja je otvorena prema metafizici – ona može pokazati kako se od okolnosti u kojima su nastali sveti tekstovi prelazi do istine koja je u njim i nadilazi te okolnosti. Time se potvrđuje da ograničeni jezični izričaj može izreći istine koje nadilaze samu jezičnu uporabu. Papa:

tumačenje izvora je važna teološka zadaća, ali zahtjevnije je traženje razumijevanja vjere; važno je filozofsko rasvjetljavanje odnosa između istine i života, osobito

između transcendentalne istine i ljudima razumljivog jezika; „Tijesna veza između teološke mudrosti i filozofskog znanja jedno je od

najizvornijih bogatstava kršćanske predaje u produbljivanju objavljene istine“ – zato je važno proučiti metafizičku dimenziju istine da bi mogli dijalogizirati s filozofijom.

To potvrđuje II. vat. sabor u GS 15: čovjek, participirajući na svjetlu Božjeg uma, ispravno sudi da po svom razumu nadvisuje sve stvari; uvijek je nalazio dublju istinu jer je um sposoban doseći inteligibilnu stvarnost; razumna narav ljudske osobe se usavršuje mudrošću koja privlači istini i dobru, te ga po vidljivim stvarima vodi nevidljivima; danas je ona posebno potrebna da bi nova otkrića postala humanija.

U ekleziologiji se traži hermeneutski postupak.

Činjenica CrkveCrkva se svijetu pokazuje kao juridička, sociološka, religiozna i moralna veličina:

njezina se vidljivost opaža već u građevinskim specifičnostima po kojima se prepoznaju mjesta gdje se sabire crkvena zajednica;

njezina znakovitost vidi se u specifičnoj nošnji crkvenih službenika, liturgijskih slavlja i pripadnika redovničkih zajednica; kroz sve to vidljivo je da Crkva ima nevidljivu stvarnost i korijene iz kojih je izrasla njezina vidljiva fenomenološka stvarnost:

neke znakovitosti su jasne i prihvatljive i nekršćanima: npr. liturgijska glazba, umjetnost,

neke su zagonetnije: liturgijski obredi, odjeća... još zagonetniji su sakramentalni znakovi: polijevanje vodom, mazanje

krizmom, upotreba kruha i vina, ispovijedanje grijeha, polaganje ruku; posebna je tajnovitost u sv. knjigama: Sv. pismu, liturgijskim obrednicima i

molitvenicima; vjernici se sastaju nedjeljom s Isusom, jedu Njegovo Tijelo i Krv u

euharistijskoj gozbi, s Njim razgovaraju u molitvi, te se po čitanju Njegove riječi, primanju sakramenata i molitvu ispunjaju Njegovim Duhom;

njezin moral ima svoje znakove – mentalitet i moral svijeta i Crkve se razlikuje jer: vjernici su pozvani ljubiti neprijatelje, praštati, ne činiti zlo, vjerovati da su istina,

ljubav i dobrota nadmoćnije od svega; u zajednici Crkve se događaju čudesna ozdravljenja i duhovna moć koja je iznad

prirodnih zakona; mnogi su proglašeni svetima zbog herojskih kreposti – jedino objašnjenje za to je Isus i snaga Njegova Duha;

14

Crkva se brine za siromašne, bolesne, one na rubu društva jer patnici su najbliži Isusovi prijatelji;

Crkva posjeduje materijalna dobra koja su znak koji nije ni približno važan kao onaj unutarnji duhovni, milosni i božanski sadržaj.

Crkva ima središte iz kojeg sve proizlazi i komu se sve vraća; sve navedeno samo su znakovi tog središta i poziv u njega: središte Crkve je Isus Krist – povijesna osoba koju je Crkva prepoznala kao Sina Božjeg koji nas je otkupio. On je u Duhu stalno u Crkvi prisutan i po njoj djeluje.

II. vat. sabor: Crkva je „koinonia“, „communio“, „puk skupljen u jedinstvu Oca, Sina i Duha Sv.“ – prema tome Crkva je znak Božje prisutnosti jer je po njoj On među nama dohvatljiv i vidljiv na neki način. Crkva predstavlja dušu svijeta koja ga oživljuje jer u njoj i po njoj Stvoritelj svijeta ljude privodi spasenju.

Isus Krist je u svijetu prisutan po svom mističnom Tijelu Crkve. Ali ima i drugu stranu, onu ljudsku koja je grešna i zato je svjesna stalne potrebe svoga obraćenja. Jedini smisao Crkve je stalno ići za Isusom i naviještati Ga svijetu. Zbog te otajstvenosti Crkva je „skandalon“, sablazan svijetu. Unatoč tome, njezina snaga je ustrajati u dobru i istini, biti tu za čovjeka, poput Isusa.

Crkva se nalazi u svijetu i živi po zakonima prirode i života, ali se razlikuje od njega jer proklamira istinu, dobrotu, ljubav i ljepotu. Doživljava se kao Božja izabranica koja Ga treba svjedočiti svijetu. Potpuno je u svijetu i za svijet, ali živi od Boga, po Bogu i za Boga.

Bogatstvo Crkve znanstvenom refleksijom objašnjava teologija. Ona je starija od svih drugih suvremenih znanosti, od nje su se razvile znanstvene discipline. Crkva se pokazuje: kulturološki vrhunska, po umjetničkim djelima nedostižna, u liturgiji tajnovita, u pobožnosti iracionalna, u moralu čudesna, u znakovima izazovna, znanstveno racionalna (sadržaj Crkve je znanstveno, teološki, racionalno objašnjen).

Hrv. „otajstvo“ = tajna koja se „od-tajuje“, otkriva – to je prijevod lat. „sacramentum“ = „vojnička zakletva“ (čuvanje i znanje o tajni). To je latinski prijevod grč. „mysterion“ = tajni plan bitke koji vojskovođa priopćuje svojim suradnicima. Kod sv. Pavla ima značenje Božjeg plana spasenja koji se stalno otkriva i ostvaruje. Crkva je vidljivi znak Božjeg plana sa svijetom.

PUT DO UVJERLJIVOSTI CRKVE (I. pogl.)Hermeneutika ekleziološke istine je otvorena prema metafizici. Hermeneutika je

nauk o principima izlaganja nekog izričaja: u teologiji se razvila kao biblijska hermeneutika; filozofsku je razvio M. Heidegger u smislu analitike ljudske opstojnosti koja stoji iza

svega temeljnog u životu (povijest, ontologija, metafizika i znanost); Gadamer ju je razvio kao znanost o razumijevanju iskustva svijeta; duhovne znanosti traže razumijevanje života i apriornu povezanost subjekta spoznaje

sa životom – zato je hermeneutika temeljna metoda duhovnih znanosti.Gadamer smatra da hermeneutski fenomen nije pitanje metode jer je pitanje istine

najprije iskustvo istine, koje nadilazi metodu. Npr. iskustvo filozofije, umjetnosti i povijesti je očitovanje istine koje se ne može verificirati metodološkim sredstvima znanosti. Znanstvena istina nije samo ona do koje se dolazi metodološkim putem, nego još više ona do koje se dolazi iskustvom.

Hermeneutika pokušava istinu i spoznaju gledati cjelovito – to nije učenje o metodama duhovne znanosti, nego pokušaj sporazuma oko toga što su duhovne znanosti izvan njihove metodološke samosvijesti i što ih povezuje s cjelinom našeg iskustva. Problem je u tome jer se u spoznajama nameće ono što se mijenja, a zaboravljaju se duhovne stvarnosti koje trajno ostaju nepromjenjivi temelj. Gadamer: „To je opći zakon našeg duhovnog života. Perspektive

15

koje proizlaze iz iskustva povijesnih promjena u opasnosti su da budu iskrivljene jer zaboravljaju prikrivenost onoga što ostaje trajno.“ Smatra da je istina koju se dobiva teoretski daleko manja od one koju posreduje iskustvo. Filozofska hermeneutika odgovara na pitanje: kako biti siguran u iskustvene istine filozofije, teologije, umjetnosti i povijesti?

Filozofija proučava temelje čovjekova postojanja koje naziva bitkom i tu otkriva egzistenciju u metafizičkom smislu: materijalna je egzistencija prolazna, a duhovna je trajna, ostaje nepromjenjiv temelj. Promjenjivu stvarnost proučavaju racionalne znanosti, a nepromjenjivu duhovne. Duhovnim znanostima pripadaju bitak i Bog kao trajne komponente čovjekova života. Ako se istinom proglase samo one istine života koje proučavaju racionalne znanosti, izmiče se temelj na kojem se one mogu graditi. Duh je nepromjenjiv i neuništiv, te je stoga baza čovjekove sigurnosti i smirenosti. Istinu Crkve možemo prepoznati polazeći od hermeneutskih spoznaja: to je iskustvo Boga, a ne metodološko dokazivanje Njegove opstojnosti. Iskustvom duha se sveobuhvatnije dolazi do novih istina i stvara se cjeloviti sistem u kojem je moguće razumjeti istine dobivene metodama i iskustvom.

Da bi prepoznali povezanost Crkve s konkretnim životom, potrebno je poći od temeljnih spoznaja bitka, egzistencije i od razumijevanja čovjekove duhovne dimenzije. Apstraktni pojmovi bitka i egzistencije su temelji postojanja, a njihovi transcendentali „unum, bonum pulchrum“ su temeljne kvalitete postojanja i označavaju put života i budućnosti. Logoterapija smatra da je savjest glas bitka ili transcendentala – apstraktno izražene temeljne stvarnosti se doživljavaju konkretno u čovjekovom životu. K. Rahner i H. Urs von Balthasar smatraju da je fizička bolest znak da se neki nered događa u bitku među transcendentalima, tj. pojava bolesti je materijalna slika onoga što se događa u duhu. Ako se bitak očituje u slikama, tada se i nebitak ili manjak bitak očituje u psiohofizičkim fenomenima.

Hermeneutski iskorak u ekleziologiji treba pokazati tu povezanost metafizičkih pojmova s konkretnim doživljajima čovjeka, tj. treba razjasniti funkcionalnost i zakonitost duhovne dimenzije čovjeka. Temeljni filozofski i teološki pojmovi su izražaj čovjekova bića – zato djelovanje milosti, ali i razorno djelovanje grijeha konkretno djeluju na čovjekov život. To su duhovne stvarnosti povezane s fizičkim i duševnim čovjekovim zakonitostima. Hermeneutika treba napraviti mosti razumijevanja crkvenog sadržaja i konkretnog života.

FeR: kroz razvoj različitih kultura neki glavni pojmovi čuvaju svoju općenitu spoznajnu vrijednost i istinu koju izražavaju. Potrebno je da filozofsko istraživanje istraži povezanost između pojmovnog jezika i istine i predloži putove za pravilno razumijevanje istine. Hermeneutika treba uvjerljivo izreći i u konkretnu stvarnost prenijeti onu istinu koja se nalazi u umjetničkim i metafizičkim iskustvima.

Suvremena ekleziologija se rađa u vremenu kada se mijenjaju vrednote, kritizira Crkvu, a s druge se strane javlja nekontrolirana religioznost. Teolozi različito pristupaju tome:

jedni traže razumijevanje suvremene vjerodostojnosti Crkve u hermeneutskim pitanjima;

neki smatraju da na stara pitanja treba odgovoriti na novi način; neki pokušavaju u egzegetskim pitanjima novozavjetnih, posebno evanđeoskih

tekstova otkriti razloge po kojima bi suvremena Crkva postala vjerodostojna; neki će zahtijevati da Crkva postane „politička“ realnost u društvu, a drugi da postane nositeljica ljudskog oslobođenja od siromaštva; Rahner je za obranu vjerodostojnosti u trenscendentalno-teološkom pristupu; neki misle da nema mogućnosti da se Crkva učini vjerodostojnom jer Bog ima svoja

vremena, ljude, mjesta po kojima Crkva postaje privlačna i prihvatljiva.Prof. Ivančić: fundamentalna teologija se sva pretvorila u traženje, otisnula se od

tradicionalne apologetike, ali se još nije našla na čvrstom tlu definirane fundamentalne

16

teologije. Seckler smatra također da ne postoji opći konsenzus o pitanju identiteta fundamentalne teologije.

Danas teologija treba biti temeljit studij o temeljima Crkve, treba usmjeravati pogled na egzistenciju čovjeka, na njegovu osobu kao partnera i svrhu objave. Jer upravo je egzistencijalno-duhovna dimenzija čovjekova osnovna dimenzija. Panikkar: fundamentalna teologija treba viti određena metodologija, treba pronaći temelje objave i vjere koji vrijede za sva vremena. Treba se razlikovati sadržaj vjere i uvjet njezinog razumijevanja.

Suvremene ekleziologije ne odgovaraju na pitanja sadašnjeg čovjeka jer još nisu shvatile ozbiljno prigovor Rahnera i Metza: apstraktni govor o nevidljivoj Crkvi nikoga ne uvjerava, suvremena je teologija postala štivo za teologe.

Hermeneutsko pitanje je odlučujuće za svaku znanost: koji su uvjeti i pretpostavke da bi se neko znanstveno istraživanje moglo razumjeti? Razna znanstvena područja imaju razne metode i razine na kojima se mogu shvatiti:

prirodne znanosti temelje se na fizičkim eksperimentima; psihologija je na razini introspekcije; humanističke znanosti su na razini duha i imaju drugačije metode.

Različite su razine spoznaje:1. na fizičkoj razini,2. psihičkoj,3. duhovnoj – ona je vrh čovjekovih spoznaja.

Predmet teologije je na duhovnoj razini i njezine metode – zato je tek na toj razini shvatljivo ono što ona iznosi. Teološka istina je duhovne naravi i zato tek na razini duha i čovjekova bitka ekleziologija postaje transparentna. Možda je osnovni nedostatak suvremenih ekleziologija nedostatak kompetentnosti hermeneutike. Nedostatak je u tome što nema pneumatološke antropologije i zato ne znamo jasno što je duhovno ni što to donosi Crkva.

U GS je primijenjen duhovno-egzistencijalni pristup : konstitucija počiva na prvih 20 brojeva u kojima se obrađuje pneumatološka antropologija – to nije čisto metafizički pristup, nego duhovno-egzistencijalan. Na egzistencijalizam (60-ih god. 20. st.) nismo teološki odgovorili. Potrebno je obraditi razinu na kojoj se događa Crkva i razumije ekleziologija.

Danas su teološki pojmovi apstraktni, teološke istine se tvrde, dokazuju iskazima učiteljstva ili Pisma..., a ona bi trebala pronaći putove do života čovjeka. Ako se i primjeni historijski i eksperimentalni pristup Crkvi, ta svjedočanstva ne uvjeravaju jer se ne zna gdje bi Crkva trebala biti korisna za čovjeka.

Teologija bi trebala biti u službi Crkve, ali ispada da je Crkva u službi teologije. Rahner je zato pribjegao egzistencijalističkoj filozofiji Heideggera kako bi teologiju sveo na čovjekovu egzistenciju (njegova teologija je izrasla iz iskustva Ignacijevih duhovnih vježbi) i pokazao da je ona praktična i primjenjiva ako se kreće na egzistencijalno-duhovnoj razini .

Fundamentalno-teološka ekleziologija ima zadaću pokazati istinitost Crkve: istina Crkve je ona koja se izriče u apostolskom i Nicejsko-carigradskom

Vjerovanju, a fundamentalno-teološka istina Crkve je u njezinoj vjerodostojnosti – ona je

vjerodostojna kada je svjedočka, tj. kada živi istine iz Vjerovanja, zato je i odgovorna.Njezina istina odsijeva kada vjeruje tako da ta vjera postane privlačna za druge. Smisao Crkve je u tome da živi od onoga u što vjeruje. Vjera je:

međusobno povjerenje dviju slobodnih osoba; držanje za istinu onoga što je netko rekao; hodanje u onome što smo povjerovali i za Onim kome smo povjerovali.

17

Pokazati istinu Crkve znači otkriti vjeruje li ona sve što joj je Isus ostavio u baštinu i živi li to što vjeruje. Treba otkriti:

je li Isus ustanovio Crkvu kao vidljivu i duhovnu zajednicu da bude spasonosna snaga za svijet,

je li htio da bude vođena apostolima i predvođena Petrovom službom. To sve može se pokazati metodom oznaka, povijesnom, eksperimentalnom i egzegetskom. Nažalost najvažnije pitanja ostaju apstraktna:

što je Kraljevstvo Božje u praksi, u čemu se sastoji spasenje ljudi, tko je Duh Sveti i kako može djelovati na ljude, što su kreposti i milosti Kristove?

Ta pitanja mogu se razumjeti egzistencijalno-duhovnom hermeneutskom metodom. Nije potrebno tumačiti sadržaj Crkve (to čini teologija), nego treba se čovjeka u razmišljanju dignuti na duhovno-egzistencijalnu razinu na kojoj se može razumjeti sadržaj Crkve – taj je hermeneutski korak neophodan za razvoj ostale argumentacije istine Crkve. FeR: u obzorju kršćanske metafizike djelatna je filozofija bitka koja uočava zbilju u njezinim ontološkim, kauzalnim i komunikativnim strukturama; trajni poticaj nalazi u tome da se temelji na samom činu „bitka“ („actus essendi“), odakle se dopušta sveopće otvaranje prema svoj zbilji koje nadilazi sve granice tako da se dosegne Onaj koji svakoj stvari daje njezino ispunjenje. Posljednjih godina se izražava mišljenje da je potrebno kao objekt razmišljanja uzeti zaboravljene teme metafizike.

Coreth smatra da je zadaća metafizike: pomoću refleksije tematizirati, staviti u pojmove i iznijeti u govoru netematsko razumijevanje bitka koje je u temelju svake pojedinačne spoznaje, htijenja i djelovanja. Potrebno je izgraditi filozofsku antropologiju iz koje se može razumjeti temelje čovjekova bića i njegovu nužnost da preko Crkve susretne Boga kao izvorni bitak za koji je čovjekov duh i um potpuno otvoren.

A. SADAŠNJI EKLEZIOLOŠKI KAIROSIstina i vjerodostojnost Crkve treba biti transparentna i danas. Znanstvena obrada te

istine daje ljudsku sigurnosti i racionalnu obrazloživost svjedočenju vjernika, tj. daje cjelovitost svjedočanstvu Crkve. Ona treba biti racionalno utemeljena na:

1. teologiji – na čijim temeljima se gradi dalje refleksija o Crkvi,2. svakom čovjeku,3. učiteljstvu Crkve – da ima znanstvene temelje za svoju službu.

Fundamentalno-teološka epistemologija želi odgovoriti na zahtjev iz 1Pt 3,15: „...budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“.

Današnja ekleziologija treba dati temelj suvremenoj teologiji i govoriti suvremenim jezikom o sadržajima u koje vjeruje današnji čovjek, ukoliko želi posredovati vječni život. Poput sv. Pavla u atenskom panteonu: treba se pitati koji su „bogovi“ danas na koje se može nadovezati navještaj spasenja u Isusu Kristu?

Moderna i postmoderna danas igraju veliku ulogu. Pojam moderne je nadomjestio pojam sekularizacije (tj. odvajanja životnog prostora od religijskog utjecaja). Od 19. st. označava promjenjivost svih stvari u kulturno-sociološkom smislu: moderno društvo ne vrednuje prošlost, nego samo sadašnjost i budućnost, tj. odbacuje se teološki i povijesno-filozofski pokušaj da se u povijesti vidi neki smisao. Nove kreposti i vrednote su: otvorenost, fleksibilnost, mobilnost, inovacija. Teško je odrediti kada završava moderna, a počinje postmoderna. Stalna promjenjivost već u sebi sadrži smisao i cilj i ona je glavni temelj društva – zato kršćanske vrednote jedva imaju priliku da budu prihvaćene. Prema tome se shvaćanju sve, pa i moralne norme, mogu mijenjati, npr. prirodno je da istospolne osobe žive u svojevrsnoj bračnoj zajednici, da se gubi svijest o vlastitoj vjeri, identitetu... Time u ljude

18

ulazi strah. Taj duh ne pozna tradicije, kontinuiteta, a posebno ne norme, nego samo doživljavanje i stalnu promjenjivost koja ruši sigurnost i trajnost. To se opaža u pluralizmu koji je prisutan u svim životnim područjima. Pojedinac je upućen na svoju savjest i mora pronaći kriterije za izbor vlastitih vrednota i tako živjeti u određenom religioznom i moralnom sinkretizmu. New age im pruža ezoterijski i gnostički sinkretizam, a pokušaj da im se približi religijski, filozofski zahtjev za bezuvjetnom istinom odbijaju kao ideološki i fundamentalistički način gledanja na život.

Agnosticizam je mnogo rašireniji od sinkretizma, on tvrdi da se posljednje istine ne mogu jasno dokazati niti posredovati. U ponudi su brojni vrijednosni i moralni okviri, a pojedinac se sam odlučuje za određeni ili se oslanja na primarnu skupinu u kojoj dobiva svoj identitet. Svi se danas pozivaju na savjest kao zadnji kriterij za odlučivanje. GS: u takvoj situaciji nisu u stanju spoznati vječne vrijednosti niti ih valjano uskladiti s novima; zato ih spopada nemir.

Suvremena ekleziologija pronalazi svoje temelje na egzistencijalnoj i duhovnoj dimenziji, tj. na razini gdje se nalazi današnji čovjek. Po Hegelu i Berdjajevu: bit duha je sloboda. Berdjajev: Bog je nedohvatljiv jer je uvijek drugačiji; apsolutno je slobodan i stalno „promjenjiv“. Dohvaćaju Ga oni koji Ga traže, a ne koji su Ga našli. Duhovna stvarnost je iskustvo, doživljaj, a ne nauk. Bog je osoba, a kršćanstvo osobni susret. Postoji i pluralnost u Crkvi i susretanju Boga, npr. svaki je svetac drugačiji, razne zajednice su drugačije... Vrhovna čovjekova sposobnost je duhovna dimenzija i zato se treba dignuti s racionalnog, psihofizičkog na duhovno motrište.

Sociološko okruženje je nestalo ili se raspalo, nastaje odvajanje od tradicionalne sredine koja im je posredovala religijske i moralne vrednote, nastaje rascjep između starijih i mlađih generacija te starije gube autoritet i vjerodostojnost prijenosa vrednota, u obitelji se gubi zajedništvo i zato je na djecu nemoguće prenositi vrednote koje izrastaju upravo iz obitelji. Crkva time gubi bazu za svoj navještaj. To sve nameće Crkvi novi način pastorala. Traže se razlozi toga stanja:

optužuju nepokretne nositelje crkvenih vlasti da nemaju rješenja, optužuju masu laksnih kršćana, optužuju školu i obitelji što ne surađuju s Crkvom, Crkva je vezana uz prošlost i strana je svijetu, moderna epoha i Koncil su ljude učinili nesigurnima, sekularno i pluralističko društvo je mjesto vladanja đavla, ljudima nije potreban Bog jer im dobro ide...

Kehl: nova evangelizacija i katekumenat u kontekstu gdje se ljudi raduju da mogu živjeti svoju vjeru, može sve opet dovesti u red. Ali postoji zapreka navještaju u Crkvi:

1. tradicionalizam – pokušava zadržati šture mehanizme prošlosti,2. fundamentalizam – smatra da neke nevažne istine moraju biti sigurne i da

treba doslovno živjeti evanđelje,3. integrizam – želi vlašću i moću zadobiti važne pozicije u društvu.

Crkva budućnosti treba biti mjesto na kojem se posreduju izvorna iskustva vjere – znači i smisao za mističnu dimenziju, „svetu tajnu“ koja je Bog. Zato je potrebno da:

euharistije budu mjesta oslobađajućeg i radosnog ozračja, potrebna je i mnogostruka mistagogija u osobnoj molitvi i meditaciji, sam navještaj treba biti povezan sa sakramentima inicijacije i

urastanjem u konkretnu zajednicu, važno da vjernici žive evanđeoske vrednote i svoje uvjerenje.

Vjerodostojnost Crkve se najsnažnije artikulira autentičnim kršćanskim životom – zato Crkva treba učiniti vidljivim Boga u svijetu. GS: pri postanku ateizma i vjernici imaju svoju ulogu jer zanemaruju vjerski odgoj ili netočno i pogrešno izlažu nauk te tako pravo lice

19

Boga i religije prije zakrivaju, nego otkrivaju. Koncil odgovara na pojavu moderne i postmoderne: u dnu svih promjena nalazi se mnogo toga što je nepromjenjivo i ima svoj najdublji temelj u Kristu.

B. EGZISTENCIJALISTIČKI ASPEKT ŽIVOTAEgzistencijalistički filozofi u 20. st.:

Kierkegaard: čovjek je „bolestan na smrt“, Heidegger: čovjek je „bitak za smrt“ („Sein zum Tode“); Oslić smatra da su mu

Augustinove Ispovijesti bile nadahnuće za poimanje o propadanju tubitka („Dasein“), francuski egzistencijalisti (Sartre, Camus): čovjek je temeljna frustriranost jer

darovane su mu čežnje, a jedva što od toga može ostvariti; slobodu koja je dana čovjeku Bog ukida svojim zapovijedima i zato je nestanak Boga uvjet čovjekove slobode,

kršćanski egzistencijalisti: Bog je uvjet čovjekove slobode. FeR: istraživanje uvjeta pod kojima čovjek postavlja glavna pitanja o smislu života tvori za fundamentalnu teologiju nužni uvod da bi u današnje vrijeme vjera pokazala put razumu koji iskreno traži istinu. Znači da ta pitanja pružaju hermeneutsko razumijevanje za smisao, istinu i vjerodostojnost Crkve.

Čovjek poznaje samo svoj sadašnji život, a ne zna odakle je došao na svijet, tko ga je tu stavio, zašto mora živjeti, zašto umrijeti, zašto ga nitko nije pitao želi li živjeti, gdje i kada, tko to stoji iza njega i čiji glas odzvanja u njegovoj savjesti, zašto mora patiti... GS: „Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred licem smrti. Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvodiva na samu materiju, buni se protiv smrti.“ Čovjek naslućuje iz svega toga da mora postojati Bog, ali to ne zna. Osnovno je pitanje u mnoštvu raznih ponuda kako sačuvati sebe i koji put vodi u život?

Kako je moguće da se u sadašnjem svijetu visoko razvijene znanosti još uvijek ne znaju odgovori na temeljna egzistencijalna pitanja? Čovjek sam sebi ne može dati smisao niti se spasiti. Postaje svjestan da o njemu ovisi hoće li upraviti na dobro sile koje je sam pokrenuo i koje mu mogu služiti ili ga satrti. GS: „Neuravnoteženosti od kojih trpi suvremeni svijet u stvari su povezane s onom osnovnijom neuravnoteženošću kojoj su korijeni u čovjekovu srcu.“ Svakome odgovor na egzistencijalna pitanja pruža vjera. GS: Crkva vjeruje da se u njezinu Gospodinu nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti.

Crkva je tu da bi čovjeku pružila sigurne smjernice i čvrsto tlo pod nogama, kako bi pronašao Onoga koji ima našu sudbinu u svojim rukama i kako bi počeo radosno živjeti. Zato ona treba postati svjesnija Isusa Krista i Kraljevstva Božjeg koje nosi u sebi i sama živjeti i svjedočiti tu stvarnost. Te spoznaje Bog daruje čovjeku preko njegove savjesti (ne dolazi do njih sam) i pruža mu mogućnost spasenja preko Crkve. Pitanje istine Crkve se tiče svakog čovjeka, osobito patnika i onih koji ne nalaze smisao života. Zato fundamentalno-teološka ekleziologija treba postati uvjerljivi glas koji pruža saznanja o sudbonosnim pitanjima.

Bitna razlika Crkve i religije: Isus je Bog i jedini zna što se krije u onostranosti, svoje je informacije ostavio Crkvi i ona iz njih crpi znanje o smislu života, čovjeku i Bogu. Crkva nosi u sebi Kristovu snagu po kojoj čovjek može biti oslobođen: moć opraštanja grijeha Isus je ostavio Crkvi, ona ljudima otkriva Boga koji je Ljubav: svakog čovjeka osobno voli, želio ga je, štiti ga, prati, pripravio mu je neizrecivu budućnost.

Egzistencijalističko promatranje života i svijeta pomaže da prepoznamo zadaću i moć Crkve i tako hermeneutički otkrivamo svijetu lice Crkve: ona se otkriva vjerodostojnom, istinitom i odgovornom. Egzistencijalistička pitanja podužu nas na razinu na kojoj vidimo razloge tjeskobe i boli svijeta te put prema mogućnosti njihovih rješenja jer samo u suradnji s Bogom čovjek može pronaći svoj smisao. Zato je egzistencijalno-duhovna razina temeljna hermeneutika za razumijevanje svijeta, Crkve i međusobne suradnje.

20

C. EGZISTENCIJSKI ASPEKT ČOVJEKOVA ŽIVOTAFeR: filozofija bitka je nužna da bismo došli do razumijevanja vjere („intellectus fidei“);

u teologiji se potvrđuje taj način gledanja u skladu s vezom između vjere i metafizičke racionalnosti. FeR govori i o transcendentalima: kad se izgubila ideja univerzalne istine o dobru, promijenio se i pojam savjesti; zato se treba poslužiti etikom koja nije subjektivna, nego uključuje filozofsku antropologiju i metafizičku raspravu o dobru. Činjenica da čovjek postoji vodi do logičnog zaključka da nikada nije bio ništavilo (jer iz ničega ne može postati nešto) – znači da je bitak, postojanje, egzistencija oduvijek i zauvijek. Temeljna zagonetka svake filozofije: zašto uopće nešto postoji?

Temeljne egzistencijske spoznaje filozofije: postojanje nosi kvalitete jedinstva, istine, dobrote i ljepote – to su transcendentali; ne mogu postojati 2 apsolutna bitka, nego samo jedan i on ne može biti zao, nego

samo dobro; njega čovjek spoznaje jer je inteligentan – u njemu se nalazi misao koju susreće

čovjekov intelekt i tako pronalazi smisao; bitak je istinit (istina je slaganje spoznaje i realnosti); sklad jedinstva, istine i dobrote

je ljepota.Do ovih spoznaja čovjek može doći apstrakcijom, umom i duhovnom pronicljivošću. Duh na neki način sve spoznaje i prije nego to čovjek može umom i razumom staviti u pojmove i izreći. Ono što pojam sadrži je realno sadržano i u našem životu jer pojmovi su izrasli iz tog života.

Stvaranje jedinstva među ljudima i življenje istine i dobrote sudbonosni su za sve ljude. Ako čovjek čini zlo, ljudi ga se boje, ali i on osjeća krivicu i njih se boji. Čovjekova savjest jasno nalaže da treba dobro činiti, a zlo izbjegavati – sadržaj bitka i njegovih transcendentala se čuje i u savjesti. M. Buber: bitak je položen u osobi i određuje kakva ona treba biti.

A. Jores (medicinski antroplog): savjest je utemeljena na bitku. Vrlina je osjećaj odgovornosti prema vlastitoj egzistenciji. Zlo vodi k slabljenju čovjekovih snaga. Razum osposobljava čovjeka da prepozna životni cilj i opći prirodni red. Kad se napusti red ljudskog svijeta doživljava egzistencijalnu krivnju, koja je specifično ljudska bolest jer je čovjek nesposoban realizirati svoje biće. Najteže bolesti nastaju kada je zapostavljena savjest jer tada nastaje poremećaj u cijelom čovjeku, iz njegova temelja – ta krivnja je tragična. Teolozi smatraju da je fizička ili psihička bolest u većini slučajeva znak poremećaja u čovjekovoj egzistenciji.

Frankl: savjest je glas egzistencije. Ako je čovjekova volja za smisao frustrirana, nastaje egzistencijska frustracija iz koje se može razviti noogena neuroza. Duhovno nema u prvom redu religiozno značenje nego se odnosi na specifično ljudsku dimenziju.

Daniel G. Amen (klinički neuroznanstvenik, psihijatar i liječnik): povezanost između mozga i duše prisutna je i svemu što radimo – sve se reflektira u mozgu kao što si i traume mozga reflektiraju na čovjekovu dušu. Tako se u neurološkim istraživanjima prepoznaje dublja spoznaja o našem najdubljem ja.

Crkva: savjest je Božji glas – u čovjekovu se duhu čuje glas čovjekova temelja, Stvoritelja. Čovjek tako nejasno, ali ipak prepoznaje kojem pripada svijet, od koga je izišao i kome ide. GS 16: „U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba jasno odzvanja u intimnosti našeg srca. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.“

Čovjek intuitivno doživljava da čineći dobro, tražeći istinu postaje osmišljen, radostan i usklađen sa zakonitostima čitave prirode i svijeta. Tada je i propovijed Crkve u skladu s njegovim temeljima i iskustvom smisla, mira i unutarnje sigurnosti. Čovjek svijet spoznaje i

21

duhovnom intuicijom, nekom vrstom neposredne spoznaje. Prije nego počne tražiti argumente za Božju egzistenciju, on je već Boga spoznao (Augustin: „Ne bi me ti tražio da me već nisi našao“) – ateisti ne bi nijekali Boga da ga nisu već spoznali.

Jedan je Stvoritelj svijeta i čovjeka i zato su filozofske i objavljene istine u skladu. Fundamentalna teologija Crkvi treba pokazati na koji način naviještati objavljenu istinu da je ljudi mogu razumjeti, prihvatiti i po njoj se spasiti:

1. stupanj : otvorenost temeljima čovjekova bića; otkrivanje vjerodostojnosti Crkve; 2. stupanj : pokazivanje korijena poslanja Crkve, tj. Isusa Krista; pokazati

izvore iz kojih Crkva crpi objavljenu istinu, snagu milosti.Egzistencijalno iskustvo čovjeka i istina Crkve iz objave se slažu. Čovjek dobiva most od temeljnih istina o sebi do temeljnih istina Crkve.

Ono što filozofija otkriva, čovjek svojim religioznim genijem već zna na određen način. Bitak je osoba, On je oduvijek i zauvijek – ono što filozofija spoznaje kao temelj svega, teologija otkriva kao Boga. „Ja sam koji jesam“ je religioznim jezikom izrečeno ono što filozofija potvrđuje definicijom da je „bitak sve što jest“.

Iz transcendentala razumijemo moralne norme: moral je pravilo bitka, zakonitost egzistencije, uvjetovanost bića; zapovijed Božja je pravilnik bitka, tj. zahtjev temeljnog zakona svega postojanja; prirodni moralni zakon je egzistencija upisana u svako stvoreno biće, tj. zakonitost

egzistencije unesena u prirodu i čovjeka; savjest je mjesto na kojem se zakon bitka razumije, čuje i sankcionira.

Glas savjesti ili moralnog zakona ne da se prigušiti, nego upozorava da je čovjek ispao iz postojanja, tj. da gudi egzistenciju ako se nije odlučio za dobro. U tom kontekstu se bolje razumije zahtjevni moral Crkve i njen čvrsti stav uz ono što je moralno dobro: ona se time zauzima za čovjeka.

D. DUHOVNA RAZINA ČOVJEKAPotrebno je Crkvu izreći u onom duhu u kojem ona živi, a čovjeka uzdići na razinu duha

da bi u Crkvi vidio svoju osmišljenost i slobodu. Čovjek je u temelju duh i sve što radi oduhovljeno je. Sastavljen je od materije i duha – on je oduhovljeno tijelo i otjelovljena duša. Duh je njegova samosvijest i sloboda. Bog je čovjeku udahnuo životni dah i stoga je on postao Bogu sličan: postao je osoba, Božji sugovornik i kruna svega stvorenja, postao je besmrtan. Prepoznaje bitak koji je duhovan, intelektom je sposoban shvatiti ono inteligibilno.

Jer je čovjek ograničen, mogu ga zarobiti drugi ljudi, nagoni, ograničena dobra, te može zloupotrijebiti svoju slobodu. Na taj način ne može biti Božji partner, nego od gospodara postaje rob. Bit duha je sloboda – on je jednostavan, nenavezan na prostor i vrijeme te je čovjek svojim duhom istovremeno svugdje.

Zbog duhovno-materijalne datosti, čovjek je:1. zadano biće – psihofizički je zadano da bude ovdje i sada, ima jučer i sutra, mora

se odmarati, živjeti i umirati;2. slobodno biće – duhom nadilazi zadanost i boravi na svim prostorima kroz sva

vremena. Osoba je duhovna i čovjek kao osoba je sposoban komunicirati s Bogom. Čovjekova zadanost se može proširivati u nedogled kada se odlučuje za istinu, dobro i ljubav.

Sve što se događa u duhovnoj i psihofizičkoj dimenziji čovjeka, registrira savjest kao organ smisla ili sposobnost razlikovanja dobra od zla. Čovjek je stvoren tako da njegova psihofizička razina sluša duhovnu, tj. vegetativna, senzitivna i psihička duša treba slušati samo središte duše: duhovnu u kojoj je smještena savjest. Bitak je jedan, istinit, dobar i lijep i

22

zato je čitavo čovjekovo biće usmjereno prema smislu ako se toga drži. Ako povrijedi vilo koju moralnu transcendentaliju, tj. egzistencijalnu vrednotu, on gubi smisao.

Sloboda je sposobnost da čovjek može sobom raspolagati i sam se usmjeravati prema cilju. Duh i njegove moći mogu biti ugroženi manjkom bitka kada čovjek ne radi ono što je dobro – tako postaje u sebi razdijeljen i nezaštićen Božjom svemoći. Zato ugrožavanje duhovne dimenzije ugrožava cijeli njegov život, psihofizički i duhovni. Zlo je manjak bitka i zato sloboda postaje sve manja nemoralnim djelovanjem. Ono čovjeka spušta na psihofizičku razinu i on više nije ono što jest. Tako otpada od Boga koji je temelj njegova bića, mogućnost njegove slobode i zdravlja.

Čovjek je stvoren da upravlja prirodom, ali odlukom za zlo postao je nesposoban prirodu usmjeravati njenim ciljevima, te stoga i ona ima sudbinu čovjeka. Svaka odluka za zlo je i uništavanje prirode.

Kako bi čovjek opet zadobio slobodu, Bog planira povijest spasenja koja ide za tim da čovjeka privede odluci da bude slobodan – On traži čovjekovu slobodnu odluku za slobodu. Ali zbog ranjenosti grijehom on sam se ne može bez Božje pomoći odlučiti za slobodu i tu počinje drama otkupljenja i dolaska Kraljevstva Božjeg. Bog ustanovljuje Crkvu, svoj narod, kako bi se u njoj ostvarila sloboda i zajedništvo i da bi se čovjek vratio Bogu.

Lohfink: rizik koji Bog postavlja u stvorenje može se razumjeti samo od pojma slobode – Bog je potpuno slobodan i ako želi stvoriti biće koje će Mu biti drugo „ti“, kao osoba, tada mora pustiti čovjeka u neizrecivost slobode. Ta sloboda je toliko nužna da se Bog skriva (postaje „Deus absconditus“) kako ne bi ugrozio čovjekovu slobodu. Čovjek slobodu može zloupotrijebiti: bit grijeha je što čovjeka želi biti kao Bog (usp. post 3,5). Ne znači da mu Bog to ne bi želio dati, nego jer je stvorenje, on to ne može biti jer bitak je samo jedan. Bog je htio neizrecivu evoluciju čovječanstva, a čovjek je to zaustavio grijehom, ali Bog ne odustaje od svog plana sa svijetom: ljude učiniti dionicima svoje slave. Zato On utemeljuje način kako će unatoč grijehu i čovjekovoj slobodi čovjeka privući k sebi – zato treba Crkvu.

BOŽJI PLAN S CRKVOM (II. pogl.)Crkva je cilj djelovanja svih Božjih zahvata. LG: „Crkva je već od početka svijeta bila

prikazana u slikama, divno pripravljena u povijesti izraelskog roda i u Starom zavjetu, ustanovljena u posljednjim vremenima, a napokon je bila očitovana dolaskom Duha, i imat će slavan završetak na koncu vjekova. Tada će svi pravedni tamo od Adama, 'od pravednog Abela sve do posljednjeg izabranika' biti kod Oca sjedinjeni u općoj Crkvi.“

Sudnjim danom svi će biti u općoj Crkvi, ona njime ne prestaje. Tu se vidi da ona nije samo neka ustanova religioznog značenja, nego bitno Božje djelovanje u povijesti – cilj stvaranja svijeta je Crkva. Ona je izabrani narod = „ekklesia“, Božji narod. U Post čitamo da je Bog rado dolazio čovjeku (usp. Post 3,8: „Uto čuju korak Gospodina, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca...“), ali nakon grijeha želi uništiti čovjeka i sve što je stvorio jer je sve stvorio radi čovjeka. Ali nalazi način da čovjeka izvuče iz pada u zlo: počinje s Noom, zatim Abrahamom, Mojsijem i dovršava svoj plan preko svog Sina Isusa Krista. Tako Bog veže ljude uz sebe i čini ih dionicima svoga života. Kad oni ne shvaćaju i u svojoj slobodi načine krivi izbor, On svojim novim planom sve ispravi. Ono što Bog čini s Crkvom počinje već u stvaranju svijeta. Započinje s jednim narodom koji Mu je vjeran i oko njega želi okupiti cijelo čovječanstvo.

LG: „Crkva je u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda... cijela se Crkva pojavljuje kao puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga“ – tako će svijet biti suobličen trojstvenom Bogu, ona je Božja „koinonia“ na zemlji. Njezina zadaća: ustanoviti Božje kraljevstvo među narodima – LG o tome: „Crkva nadarena darovima svog Ustanovitelja i vjerno vršeći njegove zapovijedi ljubavi, poniznosti i samozataje, prima misiju da navješćuje Kristovo i Božje Kraljevstvo i da

23

ga ustanovi u svim narodima i postavlja klicu i početak tog Kraljevstva na zemlji.“Sv Pavao: Crkva je Tijelo Kristovo – Gal 4,19: „On je glava tijela, a tijelo je Crkva.

Svi udovi treba da postaju Njemu slični, dok se u njima se oblikuje Krist“. Krist je rekao da će Njegovi biti tamo gdje je On – zaključujemo: Crkva će biti zauvijek s Njime u nebu. Crkva je način kako Bog spašava sve čovječanstvo.

LG: „...htio je od njih načiniti narod koji bi ga uistinu priznavao i vjerno Mu služio, pozivajući iz Židova i pogana narod koji bi bio jedan ne po tijelu, nego po Duhu, i bio novi Božji Narod... Krist ga je ustanovio da bude zajednica života, ljubavi i istine, On ga uzima i kao oruđe otkupljenja svih i šalje ga svemu svijetu kao 'svjetlo svijeta i sol zemlje'... On ju je stekao svojom krvlju i napunio svojim Duhom, opskrbio prikladnim sredstvima vidljivog i društvenog jedinstva... da bude vidljivi sakrament ovog spasonosnog jedinstva.“

Poziv Crkve je da bude učenica Isusa Krista. Počela je tako da je sebi uzeo učenike da budu s Njim i da ih šalje. „Biti učenik“ u biblijskom smislu = pretočiti učitelja u učenika. Kao što je Otac u cijelosti pretočen kao spoznaja u Sina, tako bi i Isus trebao biti pretočen u svoje učenike – usp. Iv 14,20: „U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama“. U ovome je poslanje Crkve: Mt 28,19 „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ – ona treba Isusovo spasenje prenijeti u čitav svijet.

A. SVETOPISAMSKI NALAZCjelovita vizija Crkve oslikana je u Starom i Novom zavjetu: vizije i metafore koje

vode čovjeka prema iskustvu Boga, izražavaju sveobuhvatnu istinu o čovjeku i svijetu. Crkva je sazdana iz Božje riječi i zato se pojavljuje ondje gdje je Božja riječ.

1. Crkva prikazana u slikama (Post 1-11) Post 1-2: stvaranje svijeta i čovjeka:

r. 1-3 posvećeni su Bogu: Stvoritelj (r. 1), Duh (r. 2) i Božja riječ (r.3) – Bog stvara, njegov Duh lebdi, a svijet postaje zato što govori; ali SZ se protivi trojstvenom Bogu i naglašava Njegovu jednost i jedincatost;

Bog stvara čovjeka: 1,26 „Načinimo čovjeka na svoju sliku“ čitav se angažira pri tome – ne stvara samo riječju, nego i djelom kad mu „udahnjuje dah života“ i zato je sličan Bogu: ima razum, volju i moći, a posebno jer je osoba; sličnost je izražena i izvana 1,27 „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka“. U NZ-u: Sin Božji rođen je od Oca, a Duh od Oca i Sina – slično je i prva žena nastala od prvog čovjeka, a od čovjeka i žene nastaje dijete. Čovjek je stvoren da bude ravnatelj, gospodar prirode. Stvaranjem je pozvan u život na zemlji, a taj život je u sličnosti s Bogom te čovjek već na određen način sudjeluje u Božjem životu. U toj sličnosti okrenut je prema Bogu i to je njegova proročka dimenzija (prorok je sav okrenut prema Bogu). U stvaranju žene iz Adamova rebra, vide crkveni oci sličnost stvaranja Crkve iz Isusovog probodenog boka, a u prianjanju Adama svojoj ženi vide zaručnički vid Krista i Crkve: Krist je došao od Oca na zemlju da bi prionuo uz svoju Crkvu i s njom bio jedno tijelo – zato se Crkvu može nazvati drugim ili novim stvaranjem, novim svijetom. Post 3: istočni grijeh – zmija u kojoj se prepoznaje đavao obećava prvim ljudima da

će biti bogovi budu li jeli sa stabla spoznaje dobra i zla i u njima budi trostruku požudu: tijela, očiju i oholost života. Nakon grijeha uslijedila je kazna. Bog ostavlja šansu: ženino potomstvo će satirati glavu zmiji i Bog ih je istjerao iz raja da ne bi uzeli sa stabla života i tako zauvijek živjeli u grijehu. Tu se nalazi klica Božjeg plana da ustanovljujući Božji narod ostvari namisao da ljudi budu s Njim u slavi. U čovjeku ostaje nada da se vrati k Bogu. U Crkvi ljudi su zavođeni grijehom, u njoj je Krist, „rod žene“ koji stalno zatire glavu zmiji i ljudima daje sposobnost da se kaju i vrate u svoj poziv.

24

Post 4: Kajin i Abel – prvi sinovi Adama i Eve svoju svećeničku službu pokazuju u tome da Bogu prinose žrtvu. Kajinovu žrtvu od zemaljskih plodova Bog nije primio jer on nije Bogu dao najbolje, a Abelovu od stoke je. Kajin se ne kaje, nego ubija Abela. Tako i Crkva, umirući mučenički i svjedočki za dobro, vlada svojom kraljevskom snagom.

Post 6-10: potop – svi ljudi su iskvareni, osim Noe i njegove obitelji i zato se samo oni spašavaju. To je slika Crkve koja se u propadanju morala ipak spašava i garancija je budućeg svijeta: prinosi Bogu žrtvu, sklapa savez. Crkveni oci u Noinoj arki vide osobiti znak i sliku buduće Crkve.

Post 11, 1-9: Kula babilonska – kula do neba koju ljudi žele graditi znak je oholosti jer sebe žele staviti na mjesto Boga, ali Bog im brka jezike i raspršuje po cijeloj zemlji. Čovječanstvo koje se ne može razumjeti posljedica je nepoštivanja prirodnog zakonitog svijeta: logika čovjekova života kao Božjeg stvorenja je poštivati Stvoritelja. Nacrt Crkve: svi razumiju jedan jezik i mogu rasti sve do neba. Blagdan Duhova je kontrapozicija Kuli babilonskoj jer svi narodi razumiju Petrov govor i jedan jezik – Crkva, dokidajući grijeh, sabire ljude u jedno.

2. Crkva pripremljena u Starom zavjetu (Post 12 i dalje)Ovdje je opis glavnih podataka kojima je bila pripravljena Crkva novog saveza iz

Židova i pogana. Abrahamov poziv:

Post 12 – Crkva je narod obraćenja koji napušta odvojenost od Boga te, poput Abrahama, odlazi iz vidljivog u nepoznati svijet, samo u vjeri prihvaćen.

Post 21 – Abraham u visokoj starosti sa svojom ženom Sarom koja je nerotkinja dobiva sina Izaka. Crkva se širi po Duhu, Božjom snagom (ne prirodnim rađanjem). Bog izabire jednog čovjeka u određenom vremenu i mjestu i gradi svoj plan.

Post 22 – Bog traži da Abraham žrtvuje sina. Bog ne traži žrtve od ljudi, nego da se On žrtvuje za njih. Crkva je narod Božji nastao na žrtvi Sina Božjeg jer je iza Njegove smrti uslijedilo uskrsnuće. Post 11: Abraham se sastaje s Melkisedekom kome žrtvuje od plijena – Isus je svećenik po redu Melkisedekovu.

Post 27 – Izakov sin Ezav gubi pravo prvorodstva (važnija mu je od toga tjelesna hrana), Jakov zadobiva blagoslov i prenosi obećanja dana Abrahamu. Oni kojima je važnije Božje obećanje od bilo čega prenose na buduće generacije blagoslov otkupljenja u Kristu.

Post 35 – Jakovljevih 12 sinova su temelj Božjeg naroda, Izraela. Isus Crkvu gradi na 12 učenika da pokaže da je to novi Izrael.

Post 45 – Josip spašava Egipat i svoju braću koja su ga prodala u ropstvo. Bog ima inicijativu u izvođenju svog plana i treba Crvku u kojoj su vjernici da Njegov plan izvedu do kraja.

Mojsije – u Knjizi izlaska opisuje se izlazak iz Egipta. U gorućem grmu koji ne izgara Bog mu objavljuje soje ima (Izl 3,14) i šalje ga faraonu da oslobodi Izraelce. Prema crkvenim ocima gorući grm je Marijino djevičanstvo kojim rađa Sina Božjeg, a da ne gubi djevičansku čast. Znati ime Božje znači poznavati Boga, postati Mu blizak prijatelj. Čudesa koja čini Mojsije znak su da je on Božji poslanik – ona su pralik Isusovih čudesa.

Pashalno janje – pralik je Isusa, Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta i izbavlja ljude iz ropstva grijehu, smrti. Izlazak iz Egipta i prijelaz preko Crvenog mora označuju izlaz iz ropstva grijeha i krštenje. Mana u pustinji označuje euharistiju.

Savez na Sinaju – Bog narodu daje 10 zapovijedi i tu Izrael kao narod postaje Božji, pralik onoga što Bog želi da bude Crvka i čovječanstvo. Savez je potpisan krvlju životinja. U krvi je sadržan život, prema Bibliji – to je savez na život i smrt. Novi narod Božji nastat će u krvi Kristovoj.

25

Vjera je temelj odnosa Boga i naroda – narod se u vjeri treba osloniti na Boga jer onaj tko Mu vjeruje time potvrđuje Božju vjernost i time časti Boga. Bog je odmah htio narod uvesti u Obećanu zemlju, ali oni se nisu oslonili na Božju svemoć. Lutali su pustinjom jer su bili nevjerni. Samo su Jošua i Kaleb ušli u Obećanu zemlju jer su bili vjerni Bogu. Crkva je zajednica vjernika koji se oslanjaju na Boga.

Mjedena zmija – Bog je Izraelce kaznio jer su mrmljali na Njega, ali na Mojsijev zagovor naređuje da se na križ objesi mjedena zmija te će ozdraviti od ugriza zmije svaki koji je bude pogledao. U Crkvi križ Isusov oslobađa od grijeha.

Jezero Mara – Mojsije, na Božju zapovijed, baca drvo u jezero i voda postaje pitka. Crkveni oci tumače da su izori svih voda po Isusovu križu postali pitki i ljekoviti za krštenje, život vječni.

Buna u Meribi – ljudi su umirali od žeđi, pa Bog naređuje Mojsiju da udari po stijeni i poteći će voda, ali Mojsije je posumnjao i zato nije mogao ući u Obećanu zemlju. Crkva je narod koji se oslanja na Boga.

Šator sastanka – Bog se s Mojsijem sastajao na Sinaju, zatim je napravio šator u židovskom taboru u kojemu će biti kovčeg s 2 ploče Božjih zapovijedi, procvjetalim Aronovim štapom i manom. Crkva u sebi nosi znakove Božje prisutnosti, novu manu – euharistiju i Sv. pismo.

Prijelaz preko Jordana – svećenici u sredini rijeke drže kovčeg Saveza i vode se zaustavljaju te narod po suhom prelazi Jordan i ulazi u zemlju obećanja. Znakom krštenja ljudi ulaze u Crkvu, ali Crkva ima i drugi prijelaz ako je čovjeka nakon krštenja griješio: po ispovijedi i pričesti.

Osvajanje Obećane zemlje – dok su Izraelci vjerni Bogu i odriču se idolopoklonstva, osvajaju gradove, ali moraju ostaviti druge narode u svojoj zemlji da bi bili vjerni Bogu da im oni ne mogu ništa.

3 su odvojene službe u izraelskom narodu:1. kraljevi – vode povijest Izraela; sadržaj povijesnih knjiga SZ-a,2. svećenici – narodu tumače Božju riječ; oni pišu mudrosne knjige,3. proroci – direktno komuniciraju s Gopodinom; pišu proročke knjige.

U Crkvi je svaki član nositelj te 3 službe: hijerarhijsko i kraljevsko svećenstvo.SZ je objava Crkve i njezin kriterij življenja. Kontinuitet između SZ-a i NZ-a: stari je

Izrael prešao u Novi, a da sam nije prestao biti izabrani narod. Isti je Bog i Spasitelj obaju naroda jer su i jedan i drugi samo jedan narod.

3. Crkva je utemeljena u posljednjim vremenimaTreća faza razvoja Crkve opisana je u evanđeljima. Ona je učenica Isusova – temelji

Crkve su udareni u Njegovu utjelovljenju, smrti i uskrsnuću. U utjelovljenju se Sin Božji neodvojivo vezao uz ljude, te savršeno vezao svijet uz Oca, postao je čovjekom kako bi čovjek postao Bogom. Zato svi ljudi imaju mogućnost spasenja.

Krist je ustanovio Crvku svojom osobnošću, riječima i djelima. Naviještao je kraljevstvo Božje i donio ga u svojoj osobi – ono će doći u sili na dan Pedesetnice i u slavi na kraju svijeta. Ono je sila koja omogućuje da se ljudi vrate Bogu. Isus je to kraljevstvo tumačio usporedbama, pokazivao njegovu snagu. Isus je okupio 72 učenika, 12 apostola, a među njima jednoga: Šimuna da bude Petar-stijena i tako je stvarao novi narod da bi okupio Židove i proširio narod Božji na sve ljude. Apostolima je dao trostruku vlast: proročku, svećeničku i pastirsku – poslao ih je da naviještaju kraljevstvo Božje, krste one koji uzvjeruju u Njegovo ime, da dijele Duha Svetoga, praštaju grijehe, liječe mažući ih uljem, Njemu na spomen slave euharistiju. Dao im je novi kult u kojem je Crkva novi hram, a oni pomazanici Duha Svetoga, sposobni vršiti Isusova djela.

26

Apostoli su Isusovi namjesnici – u njima i preko njih On čini svoja djela. Oni su stoga temeljna služba Crkve koja se prenosi na njihove nasljednike preko „successio apostolica“. Apostolska je služba struktura bitna za sva vremena Crkve.

Crkva nije kraljevstvo Božje, nego je kraljevstvo Božje u njoj, ona je u službi toga Kraljevstva koje je šire od vidljivih struktura Crkve. Ustanovljena je u posljednjim vremenima, koja su počela Isusovom smrću i uskrsnućem i traju do sudnjeg dana.

4. Crkva je očitovana dolaskom DuhaNa Pedesetnicu Duh Sveti silazi na apostole, nakon Petrove propovijedi i tumačenja

tog vidljivog znaka tri tisuće ljudi se pridružuje Crkvi i ona postaje vidljiva zajednica krštenih oko apostola. Apostolsko djelovanje: hrabro svjedoče za Krista, čine Njegove znakove, ozdravljaju bolesnike, uskrisuju mrtve, istjeruju zle duhove – Kristova snaga Božjeg kraljevstva je u njima. Oni predvode Crkvu, ustanovljuju 7 đakona, očituju silu Duha Sv. u svom djelovanju, krste, dijele potvrdu, slave euharistiju. Prva Crkva u Jeruzalemu se očituje po 4 znaka (usp. Dj 2,42) – to su 4 bitne sastavnice Crkve:

1. vjerna je apostolskom propovijedanju,2. živi zajedništvo dobara,3. slavi euharistiju,4. moli.

Isus je Crkvu utemeljio, a apostoli su bili usmjereni na organizaciju Crkve: određuju propovjednike, polažu ruke na one koji će kasnije preuzimati njihovu službu, rješavaju razna pitanja, pokazuju da je Duh Sv. u njima i da djeluje po njima. Npr. prvi Koncil u Jeruzalemu 50. god.: „Odlučismo mi i Duh Sv.“ (Dj 15,28) – to je uzor drugim koncilima. Razriješeno je time pitanje da obrezanje nije znak i Novog saveza, nego vjera u Isusa Krista i krštenje, a krv euharistije je znak i pečat toga saveza.

5. Imat će slavni završetakCrkva živi u posljednjim vremenima – njezina važna karakteristika je eshatološka

dimenzija. Svojom smrću je Isus započeo sud svijetu, te je zapravo sudnji dan stalno prisutan do parusije. Njegovim je uskrsnućem došao novi svijet na zemlju, nadvladana je smrt i čovjek je neodvojivo povezan s Bogom: preobraženi su tijelo i duša, produhovljeni i sposobni sudjelovati u božanskoj naravi.

Sve je novo, ali ne u potpunosti; čovjek je spašen, ali se opet treba boriti za svoje spasenje; parusija je tu na neki način, ali je i očekujemo. Svi sinoptici imaju vijest o Isusovom eshatološkom govoru: ljudi će biti suđeni po svojim djelima, nastat će novo nebo i nova zemlja, nastat će novo, preobraženo, uskrsno tijelo, a opet identično prijašnjem. Koji do tada ne umru bit će promijenjeni i preneseni ususret Kristu.

Knjiga Otkrivenja prožeta je eshatološkim duhom: Krist prosuđuje djela Crkve, borbe između Crkve i svijeta, Đavla i vjernika. Crkva je stvarnost sišla s neba koja treba izdržati muke, nevolje, tjeskobe do kraja svijeta. Na kraju će smrt, đavao i njegovi sljedbenici biti uništeni, a Crkva kao zaručnica Janjetova zauvijek će živjeti u slavi.

ZaključakCrkva ne završava sudnjim danom, nego živi dalje. Već sada ima i nebeski dio jer je

njezina cjelina nebeska i zemaljska Crkva. Crkva je ono vječno i novo što ćemo zauvijek biti jer je Tijelo Kristovo i ondje je gdje joj je glava = Krist; ona je u klici to novo nebo i nova zemlja.

Potrebno je Crkvu istražiti i kroz Objavu. Predaja/tradicija je predaja riječi i djela, ali i milosti Isusa Krista koja se prenosi u apostolskom nasljedstvu, ali i nasljedstvu vjernika. Zapisana je u liturgijskim spisima, dokumentima koncila, papa i biskupa, crkvenih otaca, u

27

teološkim istraživanjima, vjeri vjernika i njihovom „sensus fidelium“, naviještanju Crkve i njezinim molitvama. Neka vrsta „memorije“ te tradicije je Duh Sveti: podsjeća Crkvu na sve što je Isus govorio i činio, uvodi je u svu istinu, objavljuje buduće stvari i događaje, svjedoči i poučava. On je milost, snaga, duša Crkve i stoga njezin život i smisao, cilj njezinog djelovanja jer sve vodi k Ocu.

B. OTAČKA EKLEZIOLOGIJACrkva u teologiji Crkvenih otacaPredana Božja riječ zapisana je kod crkvenih otaca. Crkva je nastavak Božjeg

okupljanja ljudi, ona okuplja Izrael, ali i cijelo čovječanstvo. Novina novozavjetne Crkve je u toj univerzalnosti – Isus je omogućio prijelaz iz Izraela u cijeli svijet. Crkva desakralizira religije, a sakralizira čitav svijet. U tom se kontekstu može razumjeti naziv službi u Crkvi i biranje svjetovnih imena umjesto religioznih. Nema više podjele na sakralni i profani svijet. Isus je umro izvan Jeruzalema kao profani osuđenik, oslobodio je čitav svijet od grijeha.

Patristička ekleziologija je pod utjecajem 4 glavna misaona strujanja:1. nauke sv. Pavla o Tijelu Kristovu,2. konkretnih struktura crkvenog ministerija,3. polemike s poganskim Rimom i4. pseudokršćanske gnoze.

Crkva kao Tijelo KristovoPojam Tijela Kristova ima 2 sloja:

1. kozmičko-mistički – tu ideju je razvio Pavao: Crkva je Kristov kozmos, kao dovršenje stvaralačke volje Božje;2. sakramentalno-juridički .

Ratzinger: misao Crkve kao cjeline Kristova Tijela ima kod crkvenih otaca dominirajuće mjesto. Ta misao je kod Pavla povezana s naukom o 2 Adama: svi su ljudi sudionici čovječanstva „prvog Adama“, tj. grijeha, a tako su i sada svi sudionici novog čovječanstva, „posljednjeg Adama“.

Za crkvene oce Adam je bio stvarnost koja je pred licem Božjim izgledala kao jedan čovjek (ne čovječanstvo sastavljeno od niza individua). Sv. Augustin komentira Ps 95,10: treba sve suditi jer je sve otkupio. Izabrane skuplja s 4 strane svijeta jer početna slova 4 strane svijeta u grč. čine riječ „Adam“:

„anatole“ = „istok“, „dysis“ = „zapad“, „arktos“ = „sjever“, „mesembria“ = „jug“.

Nakon grijeha je raspršen, ali milosrđe Božje je skupilo te komadiće i stavilo u vatru svoje ljubavi, sastavilo zajedno što je bilo raspršeno. Postati kršćanin znači prijeći iz raspršenosti u jedinstvo. Krist je na križu nosio nas, svoje Tijelo koje je Crkva.

Grgur Niški („De homine“), Grgur Nazijanski, Irenej vide u izgubljenoj ovci čovječanstvo zalutalo u grijeh jer se jedini Adam raskinuo u mnoge dijelove i sada postoji u mnoštvu individua. Babilon u terminologiji otaca znači razjedinjenje, postaje simbol naravi grijeha. Spas se sastoji u „sabrati u jedno“ razjedinjeno čovječanstvo. Jeruzalem je vizija mira – to je Crkva, Duhovi su kontramisterij Babilonu i zato fundamentalni misterij Crkve.

Za Oce postoji samo jedan ljudski bitak i zato je grijeh u jednome pogodio sve. Bog je u inkarnaciji sabrao sve ljudske bitke u jednom čovjeku i sad ih po Tijelu Kristovu sve privlači k sebi. Metodije Olimpijski: Isus je ukazanje Adama koji je uskrsnuo od riječi. Jeronim od Poitiersa inzistira na ujedinjenu s Kristom ne samo u duhu, nego i naravi. Oci imaju izvornu biblijsku viziju povijesti spasenja i mjesto Crkve u toj povijesti.

28

U euharistiji vide misterij sjedinjenja vjernika u Tijelu Kristovu, tijesnu vezu između euharistije i ekleziologije. 1 Kor 10,16: „Budući da je jedan kruh, mi smo mnogi jedno tijelo“. Vjernici, primajući tijelo Kristovo, postaju to Tijelo. Euharistija ima ekleziološki smisao. Crkva se ne može definirati bez euharistije na kojoj se gradi. U 13. st. je došlo do podjele tih stvarnosti – zato je ostao zadatak da se Crkvi i ekleziologiji vrati njezina „duša“. Euharistija je integrirana u ljudski život i u službu Crkve, ona je poziv na jedinstvo.

Sveobuhvatnost CrkveOci smatraju da se Crkva razvija od stvaranja svijeta (osobito Abela) do punine u

eshatonu. Središte i cilj povijesti je Isus Krist, pa prema tome u Njegova Crkva – Crkva je cilj Isusova djelovanja. Počinje s prvim čovjekom, Adamom, a završava s cijelim čovječanstvom kao Tijelo novog Adama. Oci imaju cjelovitu viziju Crkve:

sv. Ciprijan : „Prethodila je u slici. Kada je nestala slika, došla je Istina“; sv. Ambrozije : prethodila je sjena u zakonu, zatim slika u evanđelju, a doći će istina

u nebesima; on prepoznaje različite stadije Crkve: u praskozorje svijeta zaručena je u raju, pojavila se u praliku u potopu, naviještena je po Zakonu, pozvana preko proroka;

Origen : Crkva je od početka ljudskog roda i stvaranja svijeta; sv. Augustin : Crkva počinje s Abelom; ova Crkva hodočasnica se spaja s nebeskom,

gdje za građane imamo anđele; svi sveci su također pridruženi univerzalnom Tijelu; čitav narod svetih, od Abela do onih koji će se rađati sve do kraja i vjerovati u Krista, jest grad koji je Tijelo Kristovo;

Klement Rimski (3. nasljednik Petra u Rimu) u poslanici Korinćanima: stvori Bog čovjeka kao muško i žensko – muškarac je Krist, a žena Crkva; Crkva nije od nekada, nego od početka; bila je duhovna kao i naš Isus, a pojavila se u posljednjim danima da nas spasi;

sv. Leon Veliki : i ljudi prije Krista su opravdani i spašeni po Njemu; sv. Ivan Damašćanski : sv. Božja Katolička crkva skup je sv. otaca odvijeka,

patrijarha, proroka, apostola, evanđelista, mučenika i svih vjernika; sv. Grgur Veliki : već od krvi Abelove je započela patnja Crkve, jedna je Crkva

izabranih onih koji su živjeli prije i koji će poslije živjeti; sv. Toma Akvinski slijedi nauk Otaca: Tijelo Crkve sastoji se od ljudi koji su bili od

početka svijeta sve do svršetka; M. Cano slijedi Tomu: Crkva je izrečena na 2 načina – sačinjava je skup svih

vjernika od početka svijeta do svršetka i oni koji kažu da je sada ista crkva koja je bila u židovskom narodu;

Suarez (srednjovjekovni teolog): Crkva se počela stvarati od Adama; Rimski katekizam : istoj Crkvi pripadaju oni koji su bili od Adama i koji će u

budućnosti biti, a ispovijedaju vjeru; Y. Congar (prije Koncila piše): pravednici od Adama primili su spas po vjeri u

Krista, čiji djelotvorni utjecaj nadilazi vremena i prostore.

Ministerijalne službeHijerarhijske službe upućuju na univerzalnost i nužnost Crkve. Duh Sveti te službe

ostvaruje i posvećuje, uvodi u svu istinu. S obzirom na ministerijalne službe postojale su razlike između:

pogansko-kršćanskog ambijenta – imaju episkope; pojavljuju se uskoro i đakoni; židovsko-kršćanskog ambijenta – imaju prezbitere.

NZ izbjegava izraze poganskog i židovskog kulta, pa se službenici ne zovu „svećenici“, nego koriste profane izraze: nadglednici („episcopi“), starješine („prezbiteri“), sluge („đakoni“). Ne znači da služba nije smatrana svetom, nego kršćanstvo svojom porukom

29

svjesno kida veze sa starim religijama i proglašava svetost profanoga, a bezbožnost dotadašnjih religija. Za prvo kršćanstvo svaka služba je kršćanski đakonat, žele stvoriti novu formu službe i svetosti.

Kod Otaca iznad prezbitera i episkopa su apostoli: Pavao za pogane, Jakob za Židove i Petar kao veza to dvoje. Iz kolegija prezbitera i episkopa nastaje monarhički biskup kao nasljednik apostola – oblikuje se trostruka služba (gdje je ona, tu je i Crkva): biskupi, prezbiteri, đakoni. Nužno je da svaki biskup bude u zajednici s drugim biskupima – tako je zakoniti nasljednik apostola: u zajednici s kolegijem biskupa u Crkvi. Biskupi ujedinjuju mnoge Crkve u jedno: konkretno ujedinjenje u zajedništvu. Zato se u prva vremena manje zapažao primat Rimskog biskupa – on je bio onaj koji određuje jedinstvo jer tko je uz njega, u crkvenom je zajedništvu. „Communio romana“ je garantirala „communio catholica“. Papinstvo je proizlazilo iz euharistijske ekleziologije i u sebi je utjelovljivalo zajedništvo (tada je bilo mnogo Crkvi administrativno neovisnih o Rimu).

Nauk Otaca o crkvenim službama ne odvaja se od euharistije. Protiv gnostika se nije mogla boriti pozivajući se na Pismo, jer kanon je bio tek u nastajanju. Crkve su se pozivale na apostolske Crkve (sv. Irenej poziva se na Rim). Prvotna forma autentične riječi Isusa Krista je autorizirano ministerijalno svjedočanstvo. Teologija riječi se identificirala s teologijom službi i obrnuto. U patrističko doba su zato termini „apostolska sukcesija“ i „tradicija“ identični – oba su označena terminom „didahe“ i tako je izražena povezanost riječi i svjedočanstva. Sukcesija je forma Tradicije i Tradicija je sadržaj sukcesije. Prema prologu sv. Ivana: „Riječ je tijelom postala i ušatorila se među nama“ – tako je Crkva „šator Riječi i Tijela Kristova“.

C. LITURGIJSKA EKLEZIOLOGIJACrkva u liturgijskim dokumentimaCrkva moli onako kako vjeruje – „lex orandi“ i „lex credendi“ se podudaraju.

Osobita molitva Crkve je liturgija i njezino središte: euharistija. U liturgijskim knjigama susrećemo misli koje ne sadržava Sv. pismo ili tekstove koji tumače Sv. pismo. Napisane su po nadahnuću Duha Svetoga – u njima je Objava u obliku usmene predaje.

„Sacrosanctum concilium“ (SC) – konstitucija o svetoj liturgiji: „liturgija u najvećoj mjeri pridonosi da vjernici životom izraze i drugima očituju

otajstvo Kristovo i istinsku narav prave Crkve“. Tu se spajaju sakramentalna i društvena dimenzija Crkve. Vjerodostojnost i istina Crkve se najsnažnije izražavaju preko sakramenata. Ljudsko je podređeno i upravljeno božanskom. Liturgija Crkvu pokazuje svijetu kao znak podignut među narodima.

Crkva je rođena s križa, njezino otajstvo je proisteklo iz Kristova rebra; iz probodenog Srca je uskrsnula milosna Crkva. Ona rođena iz sakramenata i istodobno je Prasakrament, slavi otajstva spasenja koja je izgrađuju. Milost sakramenata očituje se u životu vjernika, čiji život postaje vjerodostojan i istinit. U povezanosti sakramenata i Crkve izražava jedinstvo ljudskog i božanskog: bez sakramenata nema Crkve jer iz njih je rođena, a bez Crkve nema sakramenata jer ona ih slavi:

1. krštenje – ulazi se u Crkvu,2. potvrda – postaje se sposoban svjedočiti za Krista,3. euharistija – Crkva se vidljivo okuplja i postaje jedno tijelo,4. pokora – vjernici oživljuju grijehom izgubljenu krsnu milost,5. bolesničko pomazanje – liječe se rane duše i tijela,6. sveti red – obnavljaju se ministerijalne službe,7. ženidba – stvara kućne crkve i mjesta prvog navještaja.

30

„Krist je u svojoj Crkvi uvijek prisutan, a osobito u liturgijskim činima“ – On u liturgiji koja proslavlja Boga, a ljude posvećuje, sebi pridružuje Crkvu:

u misnoj žrtvi, osobi službenika, pod euharistijskim prilikama, u sakramentima je prisutan svojom moću, u svojoj riječi, kada Crkva moli.

zemaljska i nebeska Crkva su sjedinjene u tom milosnom događaju. Liturgija ne iscrpljuje svu djelatnost Crkve, ali ipak je „vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga“ – prema njoj teže sva djela Crkve kao prema svojoj svrsi. Koncil Crkvu naziva „Majka Crkva“ jer rađa svakog vjernika: Krist nas snagom Duha preporađa (prema Pavlu je „zaručnica Kristova“).

euharistija je konstitutivni element Crkve, pa Koncil crkvama naziva samo one nekatoličke zajednice koje imaju euharistiju, a druge naziva crkvenim zajednicama. U liturgiji se djelatno okupljaju sve službe Crkve – zato je ona uvjet cjelokupnog djelovanja Crkve i snaga za život vjernika:

1. proročki naviješta,2. svećenički dijeli sakramente,3. pastirski vodi narod i uređuje liturgijska pravila.

euharistija najbolje očituje jedinstvo Božjeg naroda: u svim je narodima jedna Božji narod u kojem su svi ljudi milošću pozvani na spasenje.

D. DRUGI VATIKANSKI SABORII. vat. sabor je bio sabor Crkve. Od 4 konstitucije 2 su o Crkvi:

1. „Lumen gentium“ – dogmatska konstitucija o Crkvi; Crkva postaje svjesna svojega poziva;

2. „Gaudium et spes“ – pastoralna konstitucija; Crkva postaje svjesna svoga poslanja.

1. „LUMEN GENTIUM“Rezultat je 3 sheme:

1. shema priređena je na način dotadašnjih eklezioloških manuala i više predstavlja hijerarhologiju nego ekleziologiju;

2. shema nije odgovarala viziji koncilskih otaca;3. shema nakon iscrpne diskusije utvrdila se sadašnja konstitucija.

Osim Dodatka na kraju (u kojem pojašnjava ispravno tumačenje odnosa biskupskog kolegija i Petrove službe), konstitucija ima 8 poglavlja:

1. otajstvo Crkve – ona je znak, sakrament i sredstvo sjedinjenja s Bogom i jedinstva ljudskog roda; ona je svjetlo naroda i služi čitavom svijetu;

2. Crkva kao narod – od Pracrkve nije se Crkvu promatralo na ovaj način;3. hijerarhijska struktura Crkve – važno utvrditi je li biskupski red novi sakrament

ili punina sakramenta sv. reda, te kolegijalitet biskupa u odnosu na Petrovu službu;4. laička služba – Crkva je zajednica jednakopravnih članova u pozivu, poslanju i

dostojanstvu i zajednica 2 službe: hijerarhijske i laičke;5. opći poziv na svetost – svi imaju jednaku šansu za svetost i spasenje;6. o redovništvu – mjesto redovništva u Crkvi;7. o eshatološkoj dimenziji Crkve – dodano na posebnu molbu p. Ivana XXIII.;8. o Blaženoj Djevici Mariji u otajstvu Crkve – da se ne bi trebao sastavljati

poseban dokument o njoj.

31

Ova konstitucija je centralna na Koncilu – iz nje su shvatljivi svi drugi koncilski dokumenti; predstavlja neku vrstu sažetka nauka o Crkvi , u njoj vidimo svijest Crkve o samoj sebi.

„Otajstvo“ je prijevod lat. „sacramentum“ (što je prijevod grč. „mysterion“) = plan spasenja kod Boga skriven odvijeka, a Bog ga priopćuje prorocima, apostolima i Crkvi. Središte Crkve je Kraljevstvo Božje koje se očituje u riječima, djelima i prisutnosti Isusa Krista, a i poslanju Duha. To je klica koja raste do punine, a u punini će se ostvariti u eshatonu. Narav Crkve oslikava se pralikovima Crkve:

ovčinjak u koji se ulazi samo po Kristu, stado i njiva na kojoj raste Božje sjeme, vinograd u kojem je Krist trs, a ljudi loze, gradnja i kuća Božja, šator Božji, sveti hram u sv. gradu, nebeski jeruzalem, majka, ali i zaručnica Jaganjca.

Pralik Tijela Kristova – sv. Pavao kaže da je ona Tijelo Kristovo (nije „kao“ Tijelo Kristovo; ali niti je „mistično“, što je dodatak Pia XII. u enciklici „Mystici corpiris“). Koncil je vjeran dokumentima prije: „On svoju braću, sazvanu iz svih naroda, na mistični način sastavlja kao svoje tijelo“.

Crkva se uspoređuje s otajstvom Isusa Krista koji je Bog i čovjek – Crkva je hijerarhijski strukturirana i mistična stvarnost, ona je jedna, sveta, katolička i apostolska. Ona je vidljivi sakrament spasonosnog jedinstva. Ne tvrdi da je jedina prava, nego se izvan njezina organizma nalaze mnogi elementi posvećenja i istine. 1 Pt govori da je Crkva izabrani, sveti narod koji nekoć nije bio narod, a sada je Božji narod.

Opće svećeništvo vjernika i ministerijalno svećeništvo bitno razlikuju, ali oboje ima udio u Kristovu svećeništvu:

nadnaravnim osjećajem vjernika Crkva pokazuje pomazanje Duha i nezabludivost toga što cijeli narod Božji vjeruje; vjernici primaju darove Duha;

crkveno učiteljstvo ima dar nezabludivosti u naučavanju, a ne samo u vjeri; ono kontrolira izvanredne darove Duha.

Crkva je univerzalna, katolička jer posjeduje sve potrebno za spasenje za sve narode – treba biti usađena u svim narodima i iz svih naroda biti jedan narod Božji. Potpuno uključenje u Katoličku crkvu imaju oni koji:

prihvaćaju vjeru, primaju iste sakramente, priznaju crkvenu upravu i zajednicu.

Da bi se katolik spasio nije dovoljno da bude samo formalno u Crkvu, nego da joj pripada čitavim srcem. Taj Božji narod je povezan s kršćanima nekatolicima, a prema njemu se usmjeruju ili uvrštavaju na različite načine i nekršćani i ateisti. Među njima su Crkvi posebno bliski Židovi i muslimani. Spasenje mogu postići svi oni koji vez svoje krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i Crvku, a traže Boga. Razlikujemo:

ekumenski pokret – ide za sjedinjenjem katolika s nekatolicima; dijalog – odnos Crkve s nekršćanima; misije – idu za tim da posvuda navijeste Kraljevstvo Božje i spasenje; služi

ustanovljenju novih crkava. Treće poglavlje posvećeno je ministerijalnom svećeništvu. Crkva je apostolska:

posjeduje sve ovlasti, milosti i znanje koje su apostoli primili od Isusa. „Successio apostolica“ („apostolsko nasljedstvo“) je prenošenje spasenja od Isusa Krista do posljednjeg čovjeka ljudske povijesti. Biskupi su nasljednici apostola, a papa Petra i

32

namjesnik Krista. Apostoli su dionici Kristove vlasti, pastiri. Služba se vršila po neprekinutom nasljedstvu apostola: biskupi su po božanskoj ustanovi došli na mjesto apostola kao pastiri Crkve – time se najvišim crkvenim autoritetom izriče da hijerarhijska služba biskupa spada u bit Crkve. Ona se prenosi posebnim izlijevanjem Duha Svetoga na apostole koji se kao dar prenosio polaganjem ruku te do nas došao u biskupskom posvećenju – tim se posvećenjem prenosi punina Sv. reda (ne predstavlja poseban sakrament). Služba biskupa može se vršiti samo u hijerarhijskoj zajednici s Glavom i članovima biskupskog Kolegija koji je, zajedno s Rimskim biskupom nasljednik apostolskog Kolegija:

Rimski biskup po službi kao namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima potpunu, vrhovnu i opću vlast koju uvijek slobodno može vršiti; papa je trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva biskupa i mnoštva vjernika;

zbor biskupa je subjekt vrhovne i potpune vlasti nad cijelom Crkvom, zajedno s Rimskim biskupom; on ima brigu za cijelu Crkvu; svoju vrhovnu vlast vrše biskupi svečano na koncilima ili raspršeni po svijetu ako ih papa pozove na kolegijalan čin;

pojedini biskupi su vidljivo počelo i temelj jedinstva u svojim posebnim Crkvama u kojima i od kojih je sastavljena jedna i jedina Katolička crkva.

Biskupi su i učitelji vjere – oni ne izriču neku novu objavu, nego samo utvrđuju ispravan sadržaj objave, tj. čuvaju i tumače postojeću objavu:

A. religioznim posluhom vjere i razuma treba prihvatiti papino i biskupsko naučavanje; to naučavanje učiteljstva naziva se redovno;B. vjerskom poslušnošću treba prihvatiti izvanredno naučavanje:

1. kad papa govori kao vrhovni učitelj „ex cathedra“ te tako definira određeni nauk vjere i morala, ali i

2. ako se biskupi raspršeni po svijetu slože s papom da neki nauk proglase definiranim, a još više ako

3. na Koncilu proglase taj nauk;u ta 3 slučaja nauk je nezabludiv i obvezan za sve vjernike – ova 3 načina iznošenja nauka vjere i morala u Crkvi zovu se izvanredna; taj je nauk nepromjenjiv i predstavlja izričaj nezabludivosti same Crkve; ona u svečanim izjavama ne može biti uvedena u laž jer „vrata paklena neće je nadvladati“.

Biskupi su u službi posvećivanja milošću koju su primili od Isusa Krista, upravitelji su milosti vrhovnog svećeništva. Oni upravljaju zakonitim dijeljenjem sakramenata, te „obilato izlijevaju od punine Kristove svetosti“ (LG 26). Oni mjesnim crkvama upravljaju: savjetom, uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom u svetom vlašću, koja je prava, redovita i neposredna. Imaju potpunu pastirsku vlast i na neki način su poglavari svog naroda.

Svećenici u zajednici s biskupom čine jednu svećeničku družbu. LG 28: „Na temelju Reda i službe svi su svećenici, bilo dijecezanski bilo redovnički, pridruženi zboru biskupa i prema svome zvanju i milosti služe dobru cijele Crkve.“

Đakoni, kao niži stupanj hijerarhije, zaređeni su na služenje (ne svećeništvo) – u službi su liturgije, propovijedanja i ljubavi.

Laička služba (4. pogl. LG) Crkva je jedna po pozivu, poslanju i dostojanstvu, ali razlikuje se po službama:

1. ministerijalna,2. laička.

Laici su svi vjernici, osim članova sv. reda i redovničkog staleža, koji su po krštenju postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske vlasti, te vrše misiju čitavog Božjeg naroda. Laicima je svjetovnost vlastita i posebna jer traže Kraljevstvo Božje baveći se svjetovnim stvarima. Oni po svom pozivu iznutra poput kvasca posvećuju svijet. Isto je

33

dostojanstvo, zajednička spasonosna milost, spasenje i poziv na savršenost, ali razlikuju se po službama, različitosti milosti i djelovanjima.

Laici su pozvani Crkvu učiniti prisutnom i djelatnom ondje gdje ona samo po njima može stići. Njihov apostolat je sudjelovanje u spasiteljskoj misiji Crkve, za što su određeni po krštenju i potvrdi. Mogu biti pozvani i na neposrednije sudjelovanje s apostolatom ministerijalnog svećeništva ako od hijerarhije budu uzeti da vrše duhovnu svrhu neke crkvene službe.

Svećenička služba laika: posvećeni Kristu i pomazani Duhom svoj život, rad, patnje i cijeli svijet posvećivati Bogu – to je njihova žrtva koju prinose u slavlju euharistije.

Krist i proročku službu vrši preko laika: čini ih svjedocima, poučava osjećajem vjere i milošću riječi. Da bi laici bili proroci trebaju:

1. marljivo nastojati da steknu dublju spoznaju objavljene istine i2. ustrajno moliti od Boga dar mudrosti .

Kada upoznaju nutarnju narav, vrijednost i uređenje svega stvorenja, oni služe društvu da postigne svoju svrhu. Trebaju moralnim vrednotama prožeti kulturu i ljudska djela, te usklađivati prava i dužnosti koja imaju kao članovi Crkve s onima koja imaju kao članovi ljudskog društva.

Ne samo da laici imaju slobodu, nego i dužnost iznijeti svoje mišljenje o stvarima koja se odnose na korist Crkve. Važno je ustanoviti društvene oblike preko kojih laici mogu izricati dvoja mišljenja i postavljati zahtjeve. Nužno je da budu poslušni pastirima, koji trebaju podupirati dostojanstvo i odgovornost laika – tako laici postaju duša čitavog društva. „Što je duša u tijelu, to neka bude kršćanin u svijetu“ (LG 38, Poslanica Diognetu).

Zajednički poziv na svetost (5. pogl. LG)Svi u Crkvi pozvani su na svetost koja promiče zajedništvo u Crkvi, ali i humaniji način

života u društvu. Jedna je svetost, ali različiti su putovi prema njoj. Duh Sveti sve vodi do punine Kristove savršenosti – potrebno je hraniti se Božjom riječju, primati sakramente, sve bolje moliti te vršiti različite oblike kršćanske askeze i pokore. Najbolji način posvećivanja sebe i svijeta je u prihvaćanju volje Božje i surađivanju s njom. Svi vjernici jednako su pozvani, ali i dužni težiti za svetošću.

U redovničkom staležu su pripadnici obje crkvene službe (svećeničke i laičke). Po evanđeoskim savjetima redovnici su osobito povezani s Crkvom i njezinim otajstvom. Redovništvo svjedoči Isusov život na zemlji, ali i eminentnost Božjeg kraljevstva nad zemaljskim stvarnostima. Na biskupima je da pomažu redovnicima da po duhu osnivača rastu, a na redovnicima da iskazuju poštovanje i poslušnost biskupima, te tako žive da Crkva po njima može pokazati jasno lice Isusa Krista.

Crkva je na putu, a konačno dovršenje očekuje u nebeskoj slavi u vrijeme Parusije. Već su započela posljednja vremena, tj. sudnji dan. Nebeska i putujuća Crkva jedno su i međusobno komuniciraju duhovna dobra:

nebeska zagovorom i svjedočenjem, bratskom brigom pomaže slabosti vjernika; Crkva moli za svoje pokojnike, te traži zagovor onih koji su u nebu (jer preporuča

štovanje i nasljedovanje svetih pokojnih vjernika); osobito se u slavljenju euharistije pridružuje liturgiji nebeske Crkve.

Bogorodica u otajstvu Crkve (8. pogl. LG)Crkva Mariju gleda kao najodličnijeg člana i pripisuje joj najveću ulogu među svecima,

te joj daruje i najodličnije nazivlje: odvjetnica, pomoćnica, posrednica svih milosti. To je posredništvo po redu milosti: ono izvire iz Kristova posredništva i potpuno o njemu zavisi i iz njega crpi snagu te ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava. Ona je Majka po redu milosti: „Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga

34

Ocu prikazala i sa svojim Sinom dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu“ (LG 61). Sv. Ambrozije: Bogorodica Marija je tip Crkve jer je Crkva kao i ona, majka i djevica – zato je postala model Crkve.

2. „GAUDIUM ET SPES“O poslanju Crkve: osjeća se tijesno povezana s ljudskim rodom i stavlja pred oči

čovjeka kao cjelinu. Paradoksalna situacija suvremenog svijeta: jedni bogati, a drugi umiru od gladi, javljaju se razni oblici društvenog i psihičkog ropstva; globalizacija traži solidarnost, ali ipak se javljaju razdori... Primjene mentaliteta i struktura dovode u pitanje tradicionalne vrednote, te se ne vidi kriterij dobra i zla i to pridonosi smetnjama u ponašanju i normama. Javlja se ateizam, vjerski fundamentalizam, fanatizam, terorizam.

Nesklad je između teoretskih znanosti i moralne svijesti. Neuravnoteženost u svijetu ima uzrok u neskladu čovjekova srca. GS 10: Crkva vjeruje „da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti... na dnu svih promjena nalazi se mnogo toga što je nepromjenjivo i ima najdublji temelj u Kristu koji je isti jučer, danas i uvijek.“

Čovjek je središte i vrhunac svega, sve na zemlji treba biti uređeno prema njemu i zato najprije analizira osobu čovjeka. On je ograničen tijelom, ali duhom nadilazi sveukupnost stvari i dohvaća duboku istinu stvari. Razumom stvara empiričke znanosti, a umom dosiže inteligibilnu stvarnost, potrebna mu je i mudrost. Dublji smisao života prepoznaje preko svoje savjesti u kojoj je njegovo dostojanstvo i koja je zakon koji je Bog upisao u njega. Bez Božje milosti, sam se ne može usmjeriti prema Bogu. GS 21: „po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti koja nas, izvan njegova Evanđelja, satire“, a moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju“ (GS 22).

Koncil zahtjeva promicanje općeg dobra i poštivanje ljudske osobe: sve što se protivi samom životu, što povređuje integritet ljudske osobe, što vrijeđa ljudsko dostojanstvo i sl. postupci sramotni su sami po sebi, dok truju ljudsku civilizaciju više kaljaju one koji tako postupaju, nego one koji nepravdu trpe i u proturječju su sa Stvoriteljevom čašću.

Potrebno je uspostaviti dijalog i s neprijateljima, ali treba razlikovati zabludjeloga od zablude i tako postići odgovornost i sudjelovanje svih te solidarnost za svakoga. Koncil se bavi posebnim problemima u suvremenom svijetu, npr.:

promicanje dostojanstva braka i obitelji, kulturalnog napretka, naglašava neka načela o sveukupnom socijalno-ekonomskom životu, bavi se pitanjima politike, izgradnjom zajednice naroda i promicanjem mira.

Crkva je sposobna ujediniti čovječanstvo i sve dovesti snagom Kraljevstva Božjeg u partnerstvo s Bogom.

SVJEDOČANSTVO CRKVE (III. pogl.)Crkva ima svoj život, poziv, poslanje i službe. Ona treba pokazati da svijet vapi za

Kristom, a Krist vapi za svijetom – ona između te dvije stvarnosti. Ima zadaću ljubiti svijet i slijediti Isusa Krista, da bi svijet bio otkupljen. U službi je svijeta: Božjim blagoslovom skida prokletstvo s ljudske povijesti – tu se prepoznaje njezina istinitost, vjerodostojnost i odgovornost. Vjernici se spašavaju po tome koliko ljube svijet, koliko su spremni za njega umrijeti, kao Isus jer samo ljubav spašava.

35

Obrada vjerodostojnosti Crkve pod vidom svjedočenja – „via empirica“. Na tu metodu svjedočenja („martyria“) svode se i sve druge metode:

„via sociologica“ – pod sociološkim vidom njezine institucije; analizira se institucija Crkve i pokazuje njezina vrijednost i potreba preobražaja;

„via autoexplicativa“ – ispituju smisao Crkve i svijet vjernika o njemu; „via hagiofanica“ – istražuju svetost Crkve u njezinim svetačkim likovima; „via significationis“ – ispituje se crkveno služenje svijetu.

A. ŽIVOTNO DOGAĐANJE CRKVEŽivot Crkve odvija se na 3 razine:

1. navještaj Riječi, tj. nauk,2. liturgijsko slavlje, tj. kult,3. moralni život.

Djela apostolska govore o 4 bitne djelatnosti Pracrkve, prema kojima se danas navode 4 službe Crkve po kojima Crkva naviješta, živi zajedništvo, slavi sakramente i služi:

1. nauk apostolski – „martyria“,2. zajedništvo – „koinonia“,3. euharistija – „liturgia“,4. molitva – „diakonia“.

Istražujući istinu i vjerodostojnost Crkve, ekleziologija poseže za hermeneutskim instrumentarijem, te se pokazuje vjerodostojnost na 2 razine:

1. objektivna vjerodostojnost – pokazivanje izvora Crkve, tj. dokazivanje da ju je Isus želio i ustanovio, te ju opremio svim sredstvima spasenja i slobode;

2. subjektivna vjerodostojnost – istraživanje koliko se božanska stvarnost Crkve odražava u životu vjernika jer oni su vidljivi kriterij istine Crkve (neophodno je, osim znanja da postoji spasenje, znati i gdje se ono može dobiti); Isus: „Bit ćete mi svjedoci“ (Dj 1,8).

Crkva na Koncilu smatra da se lijek protiv ateizma može očekivati od adekvatnog izlaganja nauka, ali i autentičnog života Crkve i vjernika. Crkva treba učiniti vidljivim Boga:

najprije svjedočanstvom žive i sazrele vjere, ta vjera svoju plodnost očituje time što prožima sav život vjernika, o Božjoj prisutnosti među nama najviše pridonosi bratska ljubav među

vjernicima, koji se očituju kao znak jedinstva.Tu je očitovana sva problematika vjerodostojnosti Crkve koju ekleziologija razrađuje metodom „via empirica“, tj. ispitivanjem svjedočanstva Crkve.

Svjedok je onaj tko je doživio i iskusio snagu milosti, koji se susreo s Kristom i koji živi u sili Duha Svetoga. Empirijska metoda fundamentalne teologije želi na Crkvi pokazati efikasnost vjere i na njoj graditi vjerodostojnost. Njezina slabost je jer je pokazivala na izvanredne vjernike, na svetost u povijesti i ostavljala dojam da je djelotvornost milosti rijetka i izvanredna. Tako nije ukazivala na svetost u suvremenoj Crkvi. Suvremeni ekleziolozi posižu za traženjem događanja milosti u Crkvu danas. Oni kritički traže da se najprije iskustvu vjere i svjedočenju istine svjesno okrene ministerijalna Crkva, kako bi pokazala kojim putovima se može doći do iskustva vjere i preobrazbe života. To je već ukazivanje na istinu Crkve i njezinu vjerodostojnost:

svjesnije prihvaćanje pisane i propovijedane Riječi, iskreno predanje molitvi kao razgovoru sa živim Bogom, temeljito obraćenje.

36

Pokazivanje vjerodostojnosti Crkve:1. hermeneutsko,2. empirijsko-praktično,3. povijesno,4. svjedočanstvo milosti ili Duha Svetoga.

Na duhovni način vjernici i svijet imaju osjećaj da u Crkvi ne djeluje samo ljudska, nego i božanska snaga. Božja prisutnost može se iskusiti na puno načina i ljudi su toga svjesni – to se očituje u određenom strahopoštovanju ljudi prema Crkvi. To nije samo zbog moralne snage i autoriteta, nego više zbog korijena te snage u Crkvi. Mimo ovog ukazivanja na istinu Crkve, ona je već vjerodostojna jer samu sebe čini vjerodostojnom. Privlačnost božanskog u Crkvi snažnije je od svega drugog i temelj je zašto ljudi cijene Crkvu. Svjedočenje Božjeg Duha je daleko moćnije od svjedočenja i najmoćnijih svetačkih likova. To ljudi spontano izražavaju riječima: „Krist da, Crkva ne!“.

Crkva je vođena Duhom Božjim. Vjernik, bilo pripadnik ministerijalnog ili laičkog svećeništva, može svojim „naporom“ izazvati Božje milosrđe jer On dijeli darove prema mjeri naše vjere, koja se hrani Božjom riječi, molitvom i sakramentima. Treba biti proročki kritičan prema vjernicima u Crkvi.

NavještajCrkva je slušateljica, ali i navjestiteljica Riječi drugima. Živeći Riječ, ona svjedoči da

je istinita i vjerodostojna. Nastala je iz Riječi i njezina svrha je drugima prenijeti te Riječi. Naviještajući, Crkva:

ujedno čini spomen, tj. podsjeća Crkvu na Božji plan spasenja koji se već dogodio i stalno se događa, te tako pridonosi događaju spasenja među ljudima i pokazuje silu koju joj je ostavio Isus iz Nazareta,

otvara ljudima um za Božja djela stvaranja i spasenja, pomaže i znanosti u otkrivanju zakonitosti svijeta i prirode, posvješćuje da je Riječ tijelom postala i da je, uzevši našu ljudsku narav, darovala

svima božansku, te tako pokazuje novo stvaranje i novu strukturu svega postojećeg.Njezino naviještanje posadašnjuje Isusa Krista jer svakome tko povjeruje dolazi Isus i u njemu se nastani. Da bi mogla naviještati, ona posjeduje ustanove u kojima se uči kako razumjeti i propovijedati Božju riječ: crkvena sveučilišta, teološki fakulteti, visoka učilišta, instituti (katehetski, misionarski), razna dijecezanska učilišta, osobito za svećeničke pripravnike. Kroz proučavanje Sv. pisma, učenje propovjedništva, govorništva, homiletike i katehetike, osposobljavaju studente za navještaj riječi. U misijskim djelatnostima se odgaja za misijsku djelatnost. I iznutra Crkva ima razne oblike da Božju riječ ljudi zasade u srca i po njoj žive. Zato postoje biblijske skupine, ali i monaške i redovničke ustanove gdje je „lectio divina“, razmatranje Božje riječi, meditacija i kontemplacija. Tome služe i molitvene skupine i duhovne vježbe. Riječ susreće čovjeka:

1. izvana – Isus nas uči slušati Riječ,2. iznutra – Duh Sveti, kao nutarnji učitelj, uči primijeniti tu Riječ.

U službi Božje riječi je niz djelatnika:1. Bog koji govori;2. Riječ Božja izišla od Oca koja govori; izgovorena Riječ koja je tijelom postala i

prebiva u Crkvi;3. Duh Sveti po kojemu se događa ta Riječ, koji ju oplođuje, utjelovljuje i sam

prebiva kao duša Crkve u njoj.Crkvu čine vjernici s 2 službe:

1. ministerijalna – služi vjernicima, crkvena;2. laička – služi svijetu, svjetovna.

37

U Crkvi su različiti ljudi, nemaju svi jednake milost, darove i sposobnosti. Čovjek je ispravan po tome koliko sudjeluje sa sposobnostima koje mu je dao Bog:

u središtu su, slušaju i žive Riječ, formalno su tu, ali osjećaju pripadnost Crkvi i u njima se Riječ na neki način

događa, na rubu su, ali žele biti dio Crkve, katekumeni se spremaju da budu punopravni članovi, simpatizeri osjećaju da je tu istina i Božja prisutnost, ali nemaju dar za

uključenje u crkveni život.Riječ je u Crkvi utjelovljena i želi postati vidljiva kao u Mariji, ona je u Crkvi kao:

1. izgovorena,2. napisana i3. osobna.

Vjerodostojnost Crkve je i u tome posvješćuje li ona svijetu tu prisutnost Riječi u njoj i svijetu. U njoj se Riječ:

poučava – teologija, budi vjeru – kerigma, propovijeda – propovijed, čita – Sv. pismo, kreira liturgiju , sve drži, stvara, otkupljuje, mijenja čovjeka i svijet.

Kada se promatra izvana, Crkva ima sve knjige SZ-a i NZ-a koje je usvojila Pracrkva, a kasniji koncili potvrdili kao kanon. Ona se razvijala kao stablo, a da pritom nije mijenjala svoj identitet – iako je povijesno rasla, crpi istu snagu i rađa istim plodovima kao Pracrkva. II. vat. sabor: u Katoličkoj crkvi je supstancija Crkve, tj. cjelovitost onoga što je Isus preko apostola dao čovječanstvu. Izvorna istina i uvjerljivost Crkve je Duh Sveti. Crkveno učiteljstvo je izraz cjelovitosti Crkve: osluškivanje njezine vjere („sensus fidelium“) i oslanjanje na milosne darove Duha. Stalnost i vjernost učiteljske karizme i vjera Crkve je garant istine Crkve na području navještaja. II. vat. sabor je bio izraz Isusova navještaja, navještaja Pracrkve, crkvenih otaca, drugih faza Crkve i sklad teoloških istraživanja i učiteljskog iskaza vjere.

Crkva ne smije imati izgovore da ne može gorljivije i bolje naviještati Božju riječ, budući da radi Božje djelo. Zato su nužni proroci koji traže vjerodostojnost, a to upozoravanje na istinu Crkvu oslobađa i pomaže da ide žurnijim koracima za Utemeljiteljem.

LiturgijaLiturgija je slavljenje sakramenata kao specifičnih izvora milosti. Pitamo se je li

Crkva ostala vjerna pri dijeljenju sakramenata Pracrkvi kao modelu za sve epohe Crkve? Katolička crkva zadržala je svih 7 sakramenata koje su držale pravoslavne (prije shizme) i protestantska (prije reformacije). Unutrašnje strukture tih sakramenata ostale su u bitnome vjerne prvotnom izvorištu.

Istinitost gledamo pod vidom vjernosti današnje Crkve izvornoj, a vjerodostojnost pod vidom uvjerljivosti ljudima koji Crkvu promatraju izvana ili je proučavaju iznutra da bi u njoj našli znakove vjerodostojnosti. Pitamo se:

ima li Crkva sva sredstva po kojima se može postići evanđeoska savršenost u istoj mjeri kao u prvoj Crkvu?

čini li ona dovoljno da ljudima uvjerljivo pokaže djelotvornost sakramenata kako bi bili privučeni da ih uzmu i postanu slobodni?

Na Petrovoj službi je da se prva obrati, pa zatim učvrsti najprije ministerijalno svećeništvo, a zatim sve vjernike. Gorljivost, napori i traženje Božjeg kraljevstva već su veliki znak

38

vjerodostojnosti Crkve. Ona je na putu i nikada nije dovoljno vjerna, nego treba postati vjerna i zato se njezina istina očituje u priznanju i kajanju, bitna karakteristika Crkve je nada.

I u Časoslovu vidimo vjernost istini Crkve u svim epohama: sadrži tekstove Sv. pisma, crkvenih otaca, srednjovjekovnih teologa, svetaca i velikana novijeg doba, papinskih i koncilskih dokumenata. Proučavajući liturgiju možemo doći do istine i vjerodostojnosti Crkve. Liturgijsko slavlje neposredno otkriva njezinu ukorijenjenost u Bogu jer u znakovima sakramenata, a posebno euharistije (koja je prema SC „izvor i vrhunac svega djelovanja Crkve“) izražava se njezina božanska moć i poslanje.

Sakramenti su znakovi (materijalni, ovozemaljski, nemoćni) koji pokazuju milost (svemoćna, duhovna, božanska) koju daju. Crkva je prasakrament, mjesto na kojem se događaju sakramenti. Sakramenti su milosni izvori kojima se vjernici hrane da bi bili sposobni pobijediti zlo. Da bi to postalo djelotvorno, Crkva moli, priznajući svoje slabosti i tražeći da se u njoj nastani Božji život.

Religije traže Boga, a Crkva naviješta da je spas došao. Kršćanin je drugačiji od ljudi u svijetu i po slavlju euharistije gdje se hrani Kristovim tijelom i krvlju, ispunjajući se Božjom riječju i silom Duha Svetoga. Smisao Crkve je spasiti svijet.

Razlikujemo:1. liturgija – službeni kult Crkve, ustanovljena od Krista; odozgor je, „ex iure divino“;

to su sakramenti (osobito euharistija) i časoslov;2. pučka pobožnost – privatni kult vjernika, oblikovali su je ljudi; to su razni

blagoslovi, hodočašća, križni put, molitve, litanije, krunice;3. Crkva je i mjesto događanja mnoštva privatnih molitava i vapaja Bogu za pomoć.

Sve to izravno posreduje milost koja preobražava vjernike, te postaju sve uvjerljiviji članovi Crkve, svjedoci milosnog djelovanja i sve su ukorijenjeniji u Božju narav.

Moralni životCrkva je pozvana da živi evanđeoski etos. Drži se prirodnog zakona, 10 zapovijedi SZ-a,

no specifičnost njezina morala je nova zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu i prema neprijatelju – ti je ispunjenje Zakona, ali i sloboda od zakona. Moral Crkve traži da vjernik bude kao Isus, da ide za Njim, pozvan je da zlo pobjeđuje dobrim.

Oboružan silom Kraljevstva Božjeg, vjernik se i u moralu može pokazati drugačijim od svijeta i njegovog mentaliteta. Da bi se mogao živjeti evanđeoski moral, potrebno je disciplinirano voditi duhovni život. Uz Božju riječ i sakramente treba uključiti:

1. molitvu kojom odgovara na Božji poziv i 2. askezu koja obuhvaća pokoru, post, milostinju, odricanje, disciplinu.

Kršćanski moral, utemeljen na Božjoj istini, dobroti, ljepoti i zajedništvu, najsavršenije spašava čovjeka – to je odluka za vrednote, a protiv grijeha. Crkva ne samo da čovjeka zove na evanđeoski moral, nego mu i daje milost za življenje tog morala – najveća pomoć mu je susret s Bogom, a do toga vodi obraćenski život, slušanje Božje riječi, priznavanje vlastitih grijeha i ustrajno molitveno traženje susreta s Bogom.

Moralna teologija razradila je kodeks moralnih vrednota, sistematizirala kriterije razlikovanja duhova, način vođenja duhovnog života i razne mogućnosti dolaženja do duhovnog iskustva. Otkrila je gdje su uzroci i korijeni grijeha i kako ih iskorijeniti.

Moral je kriterij prepoznavanja onoga tko živi evanđelje – Crkva je vjerodostojna tamo gdje može pokazati herojsko življenje njezina morala. Moralni život je zato snaga i slabost Crkve. Ljudi se ne pitaju ide li tko u crkvu, nego preobražava li ga to sve, leži li u tome novi život („po plodovima ćete ih prepoznati“). Različiti su ljudi, ali Bog vidi srce:

iskreno se trude, ali postižu tek male rezultate – istiniti su,

39

ne trude se, ali su po prirodi „dobre naravi“ i dobri su, trude se i vide se sjajni tragovi Božje snage – to su jasni znakovi vjerodostojnosti.

Svjedočenje, zajedništvo i služenjePlod novog života (moralnog) koji se očituje u nasljedovanju Isusa Krista:

1. svjedočenje = „martyria“,2. zajedništvo = „koinonia“,3. služenje = „diakonia“.

Kad se vjernik prepusti vodstvu Duha Svetoga, počinje svjedočiti, svjesno raditi i živjeti za druge, počinje ljubiti ljude onako kako ih je ljubio Isus, te tako u sebi oblikuje Isusa koji postaje vidljiv u svijetu. Milost Duha i čovjekovo nastojanje oko duhovnog života postaju svjedočenje Duha i vjernika.

Pojam „svjedočiti“ i oblici tog pojma: u SZ-u 166 puta, a u NZ-u 168 puta.

Bog po svjedočenju vjernika postaje vidljiv. Isus je govorio i o onima koji sablažnjavaju: da bi bilo bolje da si objese mlinski kamen o vrat i strmoglave u dubine mora. Od početka se Bog trudi ljude privući k sebi i tko sablažnjava, protuslovi Božjoj djelotvornoj brizi i beskrajnoj ljubavi – u tome je zloća antikrista.

Svjedočiti znači: ljubiti Boga, živjeti u skladu s Njegovom voljom. Ljubav stvara zajednicu, a povezanost s Bogom sveopće zajedništvo (koje je plod te ljubavi). Živeći zajedništvo, čovjek svjedoči Boga. Crkva kao zajednica ima zajedništvo – znak toga je Petrova služba. Bitna zadaća Crkve je ekumenizam i stalna spremnost na dijalog i pomirenje. Bog daje čovjeku sakramente i po njima snagu i milost da se približe Bogu i postanu vidljivi znak Božje prisutnosti u svijetu i svjedoči o istinitosti i vjerodostojnosti Crkve. Vjerničko svjedočenje je jako bitno jer pomaže svakom čovjeku da nađe smisao života. GS 4: „Čovjek će uvijek željeti da makar i nejasno sazna koje je značenje njegova života, djelatnosti i smrti. Već sama prisutnost Crkve dozivlje mu u pamet ta pitanja.“ P. Ivan Pavao II. u „Tertio millenio adveniente“: čovjek je put Crkve jer preko nje Bog traži čovjeka.

Zajedništvo je sadržaj svjedočenja, a ono okuplja ljude u zajedništvo. Svjedočenje i zajedništvo su kriteriji njezine vjerodostojnosti. Crkva mora znati „abecedu“:

kako se dolazi do iskustva vjere i snage Duha Svetoga, kako se moli, tj. razgovara s Bogom, kako se razumije Boja riječ koja je predana, kako se plodonosno prima sakramente...

Služenje je zadaća Crkve jer Isus nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj daruje za mnoge. Tražio je da ministerijalni službenici ne budu nositelji vlasti, nego ljubavi, tj. da vlast vrše kao služenje, a ne vladanje. Crkva ima dvostruku zadaću služenja:

1. služi Bogu, primajući od Njega sve milosti za otkupljenje čovječanstva,2. služi ljudima jer sve to prima za njih.

Crkva treba tražiti načine kako da mentalitet evanđelja nadvlada u vjernicima i stvarati oblike u kojima se dijakonija može ostvariti, kako bi shvatili da: darujući se, oni primaju; liječeći rane drugih, oni ozdravljaju,... Uz duhovno služenje, potrebno je i materijalno, kulturno i znanstveno jer nijedna potreba čovjeka Crkvi ne smije biti strana.

Svjedočiti, stvarati zajedništvo i služiti drugima način je kako Crkva postaje vjerodostojna. Treba se čuvati zabluda:

40

1. ne pokušavati ljudskim strategijama spašavati ljude, nego istovremeno Božjom i ljudskom snagom („ora et labora“); FeR upozorava teologe riječima sv. Bonaventure: „Da ne bi mislio da je dostatno čitanje bez unutarnjeg pomazanja, umovanje bez pobožnosti, istraživanje bez divljenja, pažljivo motrenje bez radinosti, radinost bez poštovanja, znanje bez ljubavi, darovitost bez poniznosti, studij bez Božje milosti, prodornost uma bez božanski nadahnute mudrosti“;

2. ne ljudima pomagati samo na psihofizičkoj razini, zaboravljajući na temeljno oslobođenje koje se događa u otkupljenju; neophodno je poznavati čovjekove duhovne dimenzije i egzistencijalne sastavnice; pneumatološka antropologija, odn. antropološka pneumatologija nužna je za razumijevanje poslanja Crkve jer čovjek je otjelovljeni duh ili oduhovljeno tijelo.

B. POZIV I POSLANJE CRKVECrkva u sebi nosi poruku i sadržaj spasenja za čitavu ljudsku povijest. Isus ju je

ustanovio kao nositeljicu Njegova otkupljenja i izabrao je da bude Njegovo tijelo preko kojega On donosi svijetu spasenje. U svijetu nema niti jednog čovjeka koji bi mogao donijeti spasenje osim Isusa Krista jer On jest Bog – zato Crkva treba donijeti to spasenje svijetu. Isus nije donio spasenje samo ljudima koji žive ili će živjeti na zemlji, nego je otišao u pretpakao da odande uvede u svoje kraljevstvo sve pokojne otvorene Njegovom otkupljenju.

Crkvu je Bog izabrao da bude znak Božje ljubavi i zato treba biti stalno otvorena Božjim darovima, ali i svim ljudima. U tome je smisao poziva i poslanja Crkve. II. vat. sabor: Crkva je novi Božji narod. Sv. Pavao: Crkva je novi Izrael. Ona je narod skupljen od Izraela i svih naroda svijeta okupljen da bude Božji narod, kraljevsko svećenstvo – to su ljudi koji su i kao pojedinci „čuli“ poziv u srcu da pripadaju velikom Božjem narodu.

Crkva su ljudi koji su najprije POZVANI – inicijativa dolazi od Boga:1. stav Crkve je da bude Božja učenica – treba čuti i razumjeti Božji govor, te

prihvatiti sve sadržaje koje Bog po njoj želi dati svijetu;2. stav je obrat od svijeta k Bogu – biti član Crkve je prvenstveno obraćenje,

potrebna je preobrazba mentaliteta.Kraljevstvo Božje je prodor Božjeg svijeta u ljudski svijet, novina koja preobražava i spašava svijet. Ta preobrazba kršćane čini ljudima Božjeg profila, nositeljima Božjih snaga – zato će ih nastojati iznutra nagristi, onemogućavati da budu uzori i svjetlo. Sv. Pavao piše starješinama Efeza: da će među njih ući „vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom“ (Dj 20, 29-30).

Crkva u svijetu predstavlja mjesto stalne borbe. Pozvana je teološki promisliti Božju riječ objave kako bi razborito svjedočila o novom nebu i novoj zemlji. Treba preko sakramenata i molitve upijati darove Duha i milosti da se odupre navalama zloga. Dano joj je vodstvo apostolske sukcesije da u poslušnosti učiteljstvu Crkve stekne sigurnost onoga u što vjeruje – treba surađivati s tim što je primila kako bi se to u njoj osnažilo. Poziv je Božji dar i zadatak upućen čovjeku – u tom smislu može se promatrati sva objava: ona pokazuje da je bit Crkve poziv i njegovo ostvarenje. Prva zadaća Crkve nije obnova svijeta, nego osposobljavanje članova Crkve za obnovu svijeta: Isus je apostole pozvao najprije da budu učenici, tek onda apostoli, tj. tek onda ih može poslati drugima.

Crkva treba ostvariti odaziv na Božji poziv, koji je poput sjemena koje posjeduje svaki član Crkve – odaziv se sastoji u tome da to sjeme njeguju i vode sve do ploda. Odaziv:

1. najprije je u slušanju Božjeg poziva, a 2. zatim u volji i praksi.

Bogu treba odgovoriti spremnim srcem, zatim odaziv ostvariti stalnim prakticiranjem, po kojemu će se Isus nastaniti u njima i postati djelotvoran u svijetu – tako vjernici postaju

41

sveti. Neophodno je pri tome razmatranje Božje riječi i njezino primjenjivanje na život, te djelotvorno prihvaćanje sakramenata i svestrana molitva. Takvo posvećivanje sebe Kristu je ostvarivanje poslanja Crkve.

Crkva je pozvana u prvom redu na exodus: kao Abel, Noa, Abraham, Izrael iz Egipta, tražili su ga proroci...i sam Isus: „Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1,15) – ulazak u to Kraljevstvo zahtijeva odricanje samog sebe, uzimanje križa i hod za Kristom (usp. Mt 16,24). Evanđelje jasno zahtijeva izlazak iz starog i ulazak u novi mentalitet i život. Vjernik je pozvan u sebi ostvariti taj exodus – obraćenje je uvjet da bi netko bio vjerodostojan član Crkve.

Hrvatski biskupi u dokumentu „Na svetost pozvani“: „Istinski susret s Gospodinom i iskrena otvorenost njegovu Duhu vode do one preobrazbe čitavog života koju nazivamo „svetost“... sila tog iskustva i susreta mijenja osobu i svijet u kojem živi.“ Drama evangelizacije je u tome što mnogi propovijedaju što su naučili, a ne što su iskusili, vidjeli i opipali. P. Pavao VI. u EN: svrha evangelizacije je unutrašnja promjena, Crkva ide za tim da obrati osobnu i kolektivnu svijest ljudi. Sveopća Crkva na Koncilu, a i preko papa i biskupa naučava da je obraćenje (exodus) bitan element Crkve.

POSLANJE – Crkva u sebi samoj nema smisao, nego u onima kojima je poslana. Bonhoeffer: „Isus je čovjek za druge“ (p. Pavao VI. preuzeo taj naziv). Suvremeni ekleziološki radovi: bit Crkve je proegzistencija = bitak za druge. Ljubav je bitna snaga u poslanju Crkve – u ljubavi prema Bogu i ljudima se najsnažnije očituje Božje Kraljevstvo jer to je znak po kojem će drugi prepoznati Isusove učenike. Crkva bi trebala biti zajednica koja voli svijet istom ljubavlju kojom ga voli Isus. Svijet se može promijeniti toliko koliko kršćanin dopusti da ga promijeni Božja blizina i snaga.

Poziv i poslanje – poziv se bez poslanja može pretvoriti u egoistično traženje Božje blizine samo za sebe, a poslanje bez poziva može čovjeka učiniti lažnim prorokom, zavoditeljem i frustriranim navjestiteljem nade:

poziv – preko njega se dobiva sve što svijet treba za svoj oporavak, spasenje i moralnu preobrazbu,

poslanje – zahtijeva od vjernika da traži prikladna sredstva, metode i načine kako da spasenje prelije u svijet.

Poziv i poslanje su Božji dar čovjeku, ali i zadaća. Spasenje se događa suradnjom Boga i čovjeka. U paradoksu poziva i poslanja događa se unutarnja dinamika Crkve i svijeta.

Osnovni problem svijeta nisu patnja, smrt, katastrofe..., nego nehumanost, zlo, mržnja,... Nije problem priroda, nego sam čovjek (Bonhoeffer: čovjek je sa svime izišao na kraj, samo ne sa samim sobom). GS: korijen problema svijeta je u čovjekovu srcu – da bi se to odstranilo potrebno je čovjeka približiti Bogu, što je zadatak Crkve. Rješenje ljudskih problema nije samo u ljudskim rukama, nego i Božjoj pomoći. Na taj način Crkva uvodi čovjeka na višu razinu, gdje spoznaje smisao života.

Smisao Crkve je u Bogu koji želi k ljudima i ljudima koji žele do Boga – posrednički stoji između svijeta i Boga. Korijeni Crkve su dublji od ljudskih razloga.

C. TROSTRUKA SLUŽBA U CRKVIII. vat. sabor: Crkva je po pozivu i poslanju jedinstvena, razlikuje se po službama. ((Lat.

„munus“ = isto služenje na dvije razine koje se bitno razlikuju, a ne samo po stupnju. Hrv. to prevodimo sa „služba“ i „dužnost“, ali i lat. „sevitium“ prevodimo sa „služba“.))

Sudionici službi imaju trostruko djelovanje:1. proročka,

42

2. svećenička – svećeništvo vjernika i ministerijalno se razlikuju, ali imaju i poseban udio u Kristovom svećeništvu,

3. pastirska ili kraljevska služba.

1. Proročka službaOna snagom Duha pogađa u srca i pripravlja ih za obraćenje. Prorok osluškuje Božji

glas i prenosi ga narodu: upozorava na vjernost Bogu, predstavlja kritiku kršćanstva jer zahtjeva stalno obnavljanje. Taj se govor očituje u naviještanju evanđelja:

ministerijalno svećeništvo ga vrši riječju – potrebno je da vjeruju što propovijedaju, žive što vjeruju, propovijedaju ono što žive (EN);

laici ga u prvom redu vrše životom i svjedočenjem.

2. Svećenička služba ona se očituje kod ministerijalnog svećeništva (koje posvećuje laike):

u tumačenju onoga što proroci iznose, tj. poučavanju naroda, u prikazivanju euharistijske žrtve Bogu i dijeljenju sakramenata.

laici prvenstveno vrše duhovno bogoslužje – o tome LG: njihova djela, molitve,... ako se vrše u Duhu, postaju duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu... tako, sve to radeći posvuda kao klanjatelji, posvećuju Bogu sav svijet“. Radeći na vlastitom posvećenju, laici posvećuju svijet, te sami postaju proroci za svijet.

Proročka i svećenička služba – proročka je usmjerena na promatranje Božjeg lica, a svećenička je okrenuta Božjem narodu. Neophodno je da se svećenička stalno okreće proročkoj službi.

3. Pastirska ili kraljevska službaTo je vlast upravljanja:

biskupi crkvama upravljaju savjetom, uvjeravanjem, ali i primjerom i autoritetom i svetom vlašću (koja je služenje); biskupova vlast je prava, redovita i neposredna, izvorna vlast od Krista koja je očinska i zahtjeva da se uvijek sasluša one kojima upravljaju;

laici trebaju spoznati unutarnju narav stvorenja kako bi svijet proželi Kristovim Duhom, da bi u pravednosti, ljubavi i miru uspješnije postigao svoju svrhu; snagom Kristova Duha mogu pročišćavati profane strukture i promicati vrednote.

U navedene 3 zadaće je cjelokupna spasonosna djelatnost Crkve: 1. naviješta – poučava u katehezi; proročki budi vjeru (kerigma) i tako evangelizira;

teologizira (znanost);2. dijeli sakramente – sakramentalne milosti potpomažu ljudsku nemoć na putu

obraćenja. 3. upravljanjem vodi zajedništvo – ono nastaje iz poslušnosti, ljubavi i povjerenja

svećeništvu (ministerijalnom i općem).

U SZ-u te 3 službe bile su odvojene: proroci, svećenici i kraljevi. U Crkvi su sve službe ujedinjene u svakom vjerniku, ali na različite načine se očituju u pojedincima. Kršćani su pozvani da budu sveti kako bi mogli posvećivati svijet. Ministerijalno svećenstvo treba raditi na osobnom posvećenju kako bi mogli posvećivati laike, a oni oslobađati.

Trostruka služba u Crkvi je odraz trojstvenog djelovanja:

43

1. Bog Otac predstavlja izvor pastirsko-kraljevske službe – izvor je svega, svime upravlja, Sin Božji dolazi na svijet da ga spasi iz poslušnosti Njemu;

2. Sin Božji predstavlja izvor proročko-navjestiteljske službe – to je Riječ Božja koja istovremeno naviješta i otkriva Oca, a opet je sam Očeva slika; prorok je i izvor svih proročkih službi;

3. Duh Sveti predstavlja izvor svećeničke službe – posvećuje Crkvu, uvodi je u svu istinu, ujedinjuje u zajednici i službi, boravi u srcu vjernika kao u hramu.Svekoliko Božje djelovanje u svijetu očituje se kao kraljevstvo Božje među nama –

Crkva je pozvana njega ustanoviti u narodima, naviještati, svjedočiti za njega, omogućiti njegov rast. Danas ima iste službe koje otkrivamo u NZ-u: Petrova služba u papama, polaže ruke na „prezbitere i episkope“, zadržala je đakone, ali je uz njih razvila još neke niže službe, apostolsku sukcesiju predaje preko sakramenta sv. reda. Crkva je sakrament u kojem je ministerijalno svećeništvo vidljivi znak Kristove prisutnosti:

sakramentom krštenja obnavlja tkivo Crkve, sakramentom potvrde ga osposobljava za svjedočenje, sakramentom euharistije čine Crkvu Božjom obitelji, sakramentom pomirenja vraćaju u zajedništvo, sakramentom bolesničkog pomazanja liječe, sakramentom sv. reda učvršćuju u ministerijalnom slijedu, sakramentom ženidbe blagoslivljaju početke novih obitelji.

Crkva je zajedništvo u kojem zaređeni službenici stalno povezuju vjernike s izvorom zajedništva, Presvetim Trojstvom. To je institucija kojoj su potrebne stalne službe kako bi funkcionirala. Od biskupa i prezbitera traži se da odražavaju lik Krista jer njihova vjerodostojnost je u poniznosti.

Laičke se službe polako oblikuju. Živimo u vremenu potrebe za laičkim službama jer je ministerijalnih sve manje. Važan je odgoj laičkih službi – uz teološki studij, potreban im je i duhovni odgoj. To nastoje nadoknaditi sudjelovanjem u različitim crkvenim pokretima u koje vodstvo Crkve često nema povjerenja. Vjerodostojnost Crkve se tek očekuje u odnosu na laičko sudjelovanje u cjelovitom življenju i služenju u Crkvi.

III. dio: INSTITUCIJA CRKVE

UVODKritike su potrebne jer pokazuju rane Crkve. Crkvu će pokrenuti oni koji vide njene

slabosti, ali se i sami angažiraju da budu bolji, svetiji i vjerodostojniji. Njihov je život kritika koja pokreće druge.

„Institucija“ je izvanjsko juridičko uređenje Crkve, službenici koji je vode, dijele milosti, naviještaju Božju riječ. Ona je nositelj uređenog života Crkve i garancija prisutnosti Kraljevstva Božjega u Crkvi, čuvarica je onog nepromjenjivog. Cijenimo je ako se usredotočimo na bitnu unutarnju dimenziju Crkve, tj. ako nam je pogled uprt u božansko.

ISUS KRIST I CRKVA (I. pogl.)Osnovno pitanje: je li Isus htio osnovati Crkvu? Na temelju egzegetskih istraživanja to

se pitamo jer u NZ-u ne nalazimo nikakve juridičke akte kojima bi se moglo utvrditi da je Isus osnivač Crkve jer su za to neophodni određeni pravni čini (npr. Bog je savezom na Sinaju Izrael ustanovio narodom Božjim, dao Deset zapovijedi, te ih je Mojsije poškropio krvlju životinja). U NZ-u: Isus je došao izgubljenim ovcama doma Izraelova i želi graditi neku vrstu eshatološke zajednice koja bi bila novi Izrael.

44

Nasuprot tome je tradicionalna apologetika koja je u evanđeljima iščitala da je Isus postavio određene akte osnivanja Crkve (Mt 16,18; 18,18...). Neki egzegeti smatraju da je to izvučeno iz konteksta, te se tako tvrdi da je zemaljski, a ne uskrsli Krist ustanovio Crkvu kao zajednicu odvojenu od drugih religioznih zajednica: okupljao je učenike, dao Petru prvenstvo, prenio trostruku službu na apostolski kolegij i nasljednike, ustanovio je sakramente, Novu zapovijed ljubavi, Novi i vječni savez i euharistiji, te novo svećeništvo na Posljednjoj večeri – tako je Crkve postala „societas perfecta“, čija je zadaća preko institucionalno-hijerarhijske strukture prenositi spasenje svim ljudima.

A. CRKVA KAO SABIRANJE IZRAELAM. Kehl: takva teorija je napuštena iz dogmatskih i egzegetskih razloga nakon

Koncila. Krist je osnovao Crkvu i to teološki veže uz Presveto Trojstvo i Isusovo naviještanje Kraljevstva Božjega.

Lohfink: evanđelja nisu povijesni izvještaji o formalnom osnivanju Crkve, nego su to svjedočanstva vjere koja Crkvu tumače u svjetlu navještaja i povijesti Isusove osobe. Suvremeni egzegeti u njima vide mjerilo za viziju Crkve jer ju tumače iz pouskrsne situacije. U NZ-u je mnogostrukost teoloških akcenata u razumijevanju Crkve i njezina podrijetla: Crkva je Božje djelo, utemeljena na Isusu.

S. Pie-Ninot (španjolski teolog): pitanje osnivanja Crkve javlja se već kod luteranskog teologa Reimarusa (17/18. st) koji smatra da Isus nije imao nakanu osnovati Crkvu, nego restaurirati Davidovo kraljevstvo u Palestini. Nakon Isusova neuspjeha apostoli su počeli širiti ideju o osnivanju Crkve. Ova je teza argumentima demantirana i odbačena.

30-ih god. 20-og st. Harnack, Sabatier, Tyrrell, Loisy, Bultmann: Isus nije imao viziju nikakve forme Crkve. Linton smatra da je Crkva nastala kao konfederacija lokalnih zajednica – jer je parusija zakasnila nastao je katolički oblik Crkve kao sakramentalne zajednice (pod utjecajem helenizma i Rima).

Loisy: „Isus je naviještao kraljevstvo Božje, a došla je Crkva“ – Loisy smatra da je zbog kraljevstva Božjega bila potrebna i zajednica – ovaj argument ide protiv Harnacka koji tvrdi da je Isus htio samo kraljevstvo Božje, ne Crkvu.

Braun (katolik) 1942. g. definirao novi konsenzus koji predstavlja novu teološku etapu u viziji osnivanja Crkve: Crkva je narod Božji posljednjih vremena koji je okupio Mesija-Sin Božji, on ima početke u smrti i uskrsnuću Isusovu, a potvrđen je eshatološkim darom Duha Svetoga na Pedesetnicu. Tako apostoli naviještaju i prije uskrsnuća uspostavu eshatološkog naroda Božjeg u koji trebaju ući i pogani.

Käsemann je 60-ih god. 20-og st. naglasio suprotnost Pavlove ekleziologije koja se temelji na karizmama i ekleziologije Lukinih spisa koja je usmjerena na autoritet zaređenih službenika. Posljednja je smatrana katoličkom i ne odgovara volji povijesnog Isusa. Käsemann govori o ranom kršćanstvu koje je izvorno (i o kanonu ispred kanona) – to je stav „prokatolicizma“ koji je utjecao na mnoge (npr. katoličkog teologa Künga).

Schnackenburg i Vögtle (katolički egzegete): o Crkvi se može govoriti tek nakon Isusove proslave i Duhova. Pojava Crkve poslije Uskrsa u kontinuitetu je s povijesnim Isusom i njegovim aktima kojima osniva Crkvu. Fries govori o „nizu dijela iz kojih se može zaključiti na Crkvu“. Küng i Boff prekritički to promatraju: ne govore o Isusovim djelima koja bi se ticala Crkve, ali njegovo djelovanje postavilo je temelje pouskrsne Crkve.

U novije vrijeme nova egzegetsko-teološka sinteza „implicitna ekleziologija“. S. Pie Ninot 1986. g. u dokumentu internacionalne teološke komisije govori o Isusovoj svijesti. Implicitna ekleziologija govori o Božjem djelovanju u Izraelu i ljudskoj povijesti: Bog dalje razvija Kraljevstvo Božje koje je započeo Isus, ostaje vjeran početku koji poslije uskrsnuća povjerava Crkvi. Pravi Izrael posljednjih vremena je Crkva. Kršćanstvo je unutaržidovski pokret obnove koji prekida s farizejskim oficijelnim židovstvom. Tako Isusova smrt

45

transformira, ali ne prekida to djelo, nego nastavlja raditi na Božjem kraljevstvu koje je započelo u SZ-u.

Teolozi njemačkog govornog područja promatraju osnivanje Crkve kao obnovu i ponovno sabiranje Izraela. Lohfink je naglasio povijesnu povezanost između preuskrsnog Isusa i Crkve, te sabiranja Izraela. Crkva se definira polazeći od Izraela i izravno je povezana s Isusom kao spasiteljem Izraela. Izbor dvanaestorice je simbol čitavog Izraela, a Posljednja večera konačni dar saveza koji Bog sklapa s Izraelom. U Isusovom djelovanju vide naglašen judaizam i unutaržidovski pokret koji bi trebao biti jezgra Crkve, prema Pie Ninotu (ali i Veweyen, Werbick, Courth).

Mnogi se suvremeni egzegete slažu s Lohfinkom: pojam „sabiranje Izraela“ označava ovisnost povijesnog Isusa i nastale Crkve. Isus 5 puta govori o tome da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova ili „najprije“ sinovima Izraelovim – želi cjelokupno obnoviti Izrael koji će potpuno biti u službi univerzalnog Božjeg kraljevstva.

Tijekom Isusovog života neki su prihvaćali, a neki odbijali Isusov nauk, ali ni tu nije nastalo neko organizirano odijeljeno tijelo unutar Izraela. Isus govori o strašnom sudu i potrebi obraćenja. Werbick: Isus je naviještanjem započeo Crkvu, ali ne da ju je ustanovio kao instituciju sa svim obilježjima. Crkva je ušla u Isusov naviještaj da prakticira kraljevstvo i zato je klica tog kraljevstva na zemlji ili u otajstvu je već prisutno to kraljevstvo. Crkvu je Isus htio i ustanovio, ali ne na način kako je to mislila apologetika . Apostoli nisu utemeljitelji Crkve, nego više Isusovi pomoćnici pri sakupljanju Izraela. Matej pokazuje kako je nastala Crkva u Isusovu djelu: Isus se pokazao pravim pastirom Izraelskog naroda; mora postojati narod u kojem će kraljevstvo Božje dobiti svoj lik. Pripadnost Božjem narodu ne posreduje se više „nacionalno“, nego po obraćenju.

Lohfink: Isus uvodi stari spasenjski Izrael u eshatološki oblik nasljedovanja koji odgovara Božjoj volji (Isusovi učenici, maleni kojima objavljuje usporedbe...) – to kraljevstvo sada prelazi na sve narode. Zato se ne može govoriti o osnivanju novog Božjeg naroda, nego on je već tu i treba ga samo otkupiti.

Takvu viziju Crkve, uz Mateja, imaju i Pavao i Luka. Pavao razlikuje sinove Božje po tijelu i obećanju: nisu svi koji po tijelu potječu iz Izraela ujedno Izrael, nego oni koji su se otvoriti Božjem obećanju, ali i oni iz drugih naroda koji po duhu pripadaju novom Božjem narodu. Luka smatra da su dvanaestorica predstavnici pravog Izraela. Zajednica učenika je kontinuitet pokreta sabiranja Božjeg naroda – oni ostaju zajedno preko Velikog petka i Uskrsa u Jeruzalemu i tako pokazuju kontinuitet pravog Izraela. Nakon kamenovanja Stjepana vjerni Izraelci postaju Crkva, a nevjerni ostaju židovstvo. Bog je jednom izabrani narod uveo u novu eshatološku fazu njegove egzistencije. Lohfink: NZ vjeruje u Crkvu kao djelo Božje, ne trebaju za tu koncepciju kategoriju osnivanja Crkve.

Werbick smatra da nije potrebna diskusija o smislu i temeljnoj strukturi postojanja Crkve jer oni su ostvareni u nasljedovanju Krista. To znači da imaju udjela u Njegovu poslanju, moći, svjedočanstvu, ali i nemoći.

Lohfink: Bog može ustanoviti kraljevstvo Božje ukoliko oblikuje i promijeni konkretni narod – nerazdvojiv je dolazak kraljevstva Božjeg i novo eshatološko stvaranje Izraela jer Crkva i Izrael stoje u kontinuitetu. Odbacuje izjavu da je Isus učinio bilo kakve akte kojima bi se osnovala neka zajednica odijeljena od Izraela. Apostoli su usmjereni na stari Izrael i zato ciljaju na društvenu promjenu toga naroda, ali Isus je htio od njega stvoriti po Bogu eshatološko novo stvorenje Izraela koje će imati primat ljubavi. On želi društveno promijeniti Božji narod, ali ne i društvo općenito i u tome je napredak objave.

Ali Lohfink nabraja i granice takvog poimanja osnutka Crkve: Crkva se ne može identificirati s Izraelom kojeg je Isus htio obnoviti jer ona je nakon uskrsnuća ostala samo dio Izraela. Odbijanje Isusa prisililo je Crkvu da raskid s dijelom Izraela učvrsti juridički i organizatorski – zato se može govoriti o Isusovoj nakani da ustanovi eshatološki Božji

46

narod, ali ne u istom smislu o njegovoj nakani da osnuje Crkvu. Fundamentalna teologija ima zadatak čvrsto držati stalnu usmjerenost Crkve na čitav Izrael jer se tek tako ona može neposredno odnositi prema Isusu. Isusova nakana osnovati eshatološki Božji narod u njegovoj sveobuhvatnosti u sebi obuhvaća i Crkvu.

Lohfink: „Braucht Gott die Kirche“ – Crkva je od početka svijeta cilj Božjih zahvata. Bog djeluje na određenom mjestu u određeno vrijeme i na određenim ljudima (narod izgrađen na 12 plemena Izraelovih). On želi otkupljenje čitavog svijeta. Da bi promijenio svijet iz korijena, ne oduzimajući mu slobodu, počinje na jednom mjestu koje je vidljivo u ljudima koji mu se otvore. Npr. s Abrahamom koji izlazi iz svog svijeta i ulazi u Božje planove. Lk 12,32: „Ne boj se stado malo, jer je Otac odlučio dati vam kraljevstvo“ – na ovo Isus svodi egzistenciju učenika i Božje kraljevstvo. Dio Izraela je odbio Isusa i Crkva je s dvanaestoricom apostola ustanovljena kao novi Izrael posljednjih vremena, ali nije dovršena dok se ne proširi na cijeli Izrael.

Rascjep između Isusa i starog Izraela – Isus je donio puno novih misli, pa ne možemo govoriti samo o krivnji Židova za razilaženje s Isusom, nego o vjernosti Izraela istini. Pred pitanjem: treba li ostati vjeran Bogu otaca ili je Isus konačni odgovor Božji na dugi put Izraela?

B. ISUS JE USTANOVIO CRKVUJ. Ratzinger: samo je jedan Božji narod. U raznim Isusovim gestama vidi da je on htio

ustanoviti Crkvu: Isus je novi Jakob koji skuplja svoje sinove i osniva Crkvu (knjiga „Das neue Volk Gottes“). Egzegetske hipoteze o osnivanju Crkve:

1. liberalna egzegeza – Isusa reducira na etiku; On je protivnik institucija i nije mogao osnovati Crkvu kao instituciju.

Novo otkriće nakon II. svjetskog rata: Mesiju se ne može promatrati bez njegova naroda; nastala su 2 smjera:

2. neoliberalizam – eshatološko značenja Isusove poruke te se osnivanje Crkve protivi toj eshatološkoj radikalnosti; On je protiv svećenika, kulta, institucije...

3. marksistički smjer – Isus je na strani proletarijata, a eshatološki karakter Njegove poruke znači kraj klasnog društva, te nastaje suprotnost između „narodne“ i „službene“ Crkve; Isus je na strani naroda, a protiv institucije.

Isus je naviještao kraljevstvo Božje (spominje se 122 puta u NZ-u). Ratzinger smatra da se prema židovskom shvaćanju tog pojma misli na skupljanje i očišćenje ljudi za to kraljevstvo.

Jeremias (protestantski egzeget): smisao Isusove djelatnosti je okupljanje naroda Božjeg posljednjih vremena. Tako je Ivan Krstitelj sakupljao eshatološku zajednicu jer je bio glasnik Mesije. Kraljevstvo Božje koje naviješta Isus označava sadašnje Božje djelovanje. Treba izreku Loisyevu promijeniti („Obećano je kraljevstvo, a došao je Isus“) jer upravo je Isus nutarnja točka sabiranja novoga naroda. Da je Isus htio Crkvu vidi se iz pitanja učenika da im dade zajedničku molitvu. Jeremias zaključuje: vlastiti molitveni red kod religioznih grupa bitna je oznaka njihovog zajedništva. Učenici osjećaju da su oni nova zajednica – simbolizam sedamdesetdvojice označuje broj nežidovskih naroda, tj. Isusov zahtjev da cijelo čovječanstvo postane zajednica Njegovih učenika.

Ratzinger: Isus je htio ustanoviti i ustanovio Crkvu. Prvi Izrael nastao je na Sinaju tako što je Bog dao svoje zapovijedi i ugovor potpisao krvlju životinja. Ustanovljenje novog naroda Božjeg događa se na Posljednjoj večeri kada Isus daje novu zapovijed i pruža učenicima „kalež svoje krvi“. Ta pashalna večera shvaća se kako veza jedinstva novog naroda Božjeg, a Isusovo Tijelo je novi hram, središte okupljanja Crkve. Isus tako naviješta novi kult, a ustanovljenje euharistije je sklapanje saveza i konkretno ustanovljenje novog naroda koji je postao iz Tijela i Krivi Kristove.

47

Ratzinger: da Isus nije mislio samo na okupljanje Izraela govori i NZ-ni naziv „Crkva“, a ne „Božji narod“. Grč. „ekklesia“ (lat. „ecclesia“) potječe od hebr. „kahal“ = „okupljanje naroda“. Misli se na sabiranje naroda – Crkva je kultno sabiranje, mjesna zajednica i opća Kristova Crkva. Okupljanje dvanaestorice jako je važno. Isus cijelu noć provodi u molitvi prije nego ih je izabrao, njima tumači prispodobe, poučava ih u osami, osposobljava da čine djela koja je On činio, želi biti u njima i oni u Njemu. Na taj način Isus je Otac dvanaest sinova od kojih nastaje novi Božji narod. „Sin Čovječji“ – naziv koji je u Dn 7 simboličan i označuje Božji narod posljednjih vremena. Isus je dao ovlast vezanja i odrješivanja apostolima, a posebno Petru – sve to upućuje da je htio i formalno ustanovio Crkvu.

Pie-Ninot: koncilski tekstovi ne slažu se s koncepcijom osnivanja Crkve kako ju postavljaju njemački ekleziolozi. LG 2, 3 i 4: Crkva je izišla iz Presvetog Trojstva. LG 5 spominje riječi „ustanovljenje“ i „Ustanovitelj“, „akti ustanovljenja“ („Gospodin Isus dao je početak svojoj Crkvi propovijedajući dolazak kraljevstva Božjeg“). Isusova čudesa dokazuju da je Kraljevstvo već došlo, a s njime i Crkva. Koncil time jasno ustvrđuje da je Isus ustanovio Crkvu za svog zemaljskog, ali i nebeskog djelovanja.

Pie-Ninot navodi CTI iz 1985. g. – dokument o ekleziologiji koji nabraja 10 etapa u osnivanju Crkve: one ujedinjene pokazuju da se ustanovljenje Crkve shvaća kao povijesni proces, postanak Crkve unutar povijesti objave. LG 2: Crkva je prikazana, pripravljana, ustanovljena, očitovana i imat će slavni završetak – u tome se razvoju Crkve konstituira i definitivna fundamentalna struktura Crkve. CTI iz 1986. g. – dokument o Isusovoj svijesti o samome sebi: postavio je konkretne čine koje je moguće protumačiti jedino u pripravi Crkve koja će biti konačno konstituirana u događajima Uskrsa i Pedesetnice. Govori se o „implicitnoj ekleziologiji“ kao izrazu Isusove nakane jer se ne tvrdi da je Njegova nakana implicira izričitu volju ustanoviti sve institucionalne aspekte Crkve kako su se oni razvijali. Povijest kršćanstva se temelji na Isusovoj nakani da ustanovi Crkvu. Crkvu postavlja kao prasakrament s 3 bitne strukture, tj. sakramentalna aspekta koji predstavljaju ustanoviteljski odnos, izvornost i ustanovljenje Isusovo u odnosu na Crkvu:

1. Krist je „Ustanovitelj“ Crkve – govori se o implicitnoj i procesualnoj ekleziologiji; kraljevstvo Božje se nakon Uskrsa predaje Crkvi;

2. Crkva ima vanjski znak – sastavljana je od božanskog i ljudskog, te je stoga otajstvo i povijesni subjekt (sveta je i potrebna čišćenja); razlikuje „ius divinum“ i „ius ecclesiasticum“; u tome da u sebi nosi nešto trajno i nepromjenjivo, vidi se vjernost Crkve Isusu i njena vjerodostojnost i istina; kraljevstvo Božje je u njoj prisutno kao u otajstvu, te je ona u određenom smislu sakrament Kraljevstva;

3. nutarnji efekt milosti – Isus je temelj Crkve i ostvarenje spasenjskih otajstava, posebno naglašeno u utjelovljenju i pashalnom misteriju, te poslanju Duha Svetoga. Zatim se obrađuje Pracrkva koja je temelj i norma Crkve za sva vremena.

CRKVA U PRACRKVI (II. pogl.)Potrebno je analizirati svetopisamske tekstove i razvoj Pracrkve – tako možemo

zaključiti o Isusovoj nakani osnivanja Crkve, nakani kako da je osnuje i uopće je li ju osnovao. To je „via historica“ koje se različito obrađuje:

1. „via historicographica“ analizira čitavu povijest Crkve da se pokaže da je ostala vjerna Utemeljitelju (Kehl to upotrebljava);

2. „via fundationis“ obrađuje vjerodostojnost Crkve u njezinom osnivanju;3. „via Ecclesiae primitivae“ obrađuje Pracrkvu i njezino razumijevanje Crkve i Isusove

nakane s njom (traži evanđelje prije evanđelja);4. „via primatus“ obrađuje samo Petrovu „succesio“ u rimskim biskupima kao „factum

theologicum“ vjerodostojnosti Crkve;5. neki obrađuju pod vidom rimokatoliciteta...

48

Nas zanima obrada vanjske vjerodostojnosti Crkve (pitanje osnivanja Crkve, ispitivanja Pracrkve, pitanje primata) – važni su putovi 2., 3. i 4. obrade.

A. CRKVA ZA SVE NARODEU evanđeljima možemo naći i Isusove govore koji se protive univerzalnosti Crkve

(slanje učenika samo Židovima), te neki smatraju da je to plod razmišljanja prvotne Crkve, a ne Isusova želja. Neki smatraju da je prijelaz Crkve sa Židova na pogane Pavlovo djelo, tako da suvremena Crkva nije Kristova želja.

Neki tekstovi govore o partikularnosti, a drugi o univerzalnosti Crkve: partikularnost se nalazi u 5 tekstova:

1. Mt 10,5-6: „Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: "K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!“

2. Mt 10,23: „Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji.”

3. Mt 15,24: „On odgovori: "Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“

4. Mk 7,27: „A on joj govoraše: "Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“

5. Lk 19,9-10: „Reče mu na to Isus: "Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!” – kod Zekaja.

tekstova o univerzalnosti ima barem 5 puta više: Mt 8,11: „A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s

Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom“ Mk 10,45: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj

dade kao otkupninu za mnoge.“ Mt 25,32: „I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih

razluèiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca.“ Mt 28,19: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime

Oca i Sina i Duha Svetoga” Mk 16,15: „I reče im: 'Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu

stvorenju.“Svim ovim tekstovima mogu se dodati i oni koji govore o Isusovoj mesijanskoj

svijesti, a time i univerzalnosti spasenja po Mesiji, npr. Mt 26,64: „Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.“ – aluzija na Dn 7,14.

Isus je htio da se kraljevstvo Božje utemelji u izabranom narodu – tu se radi o prioritetu, a ne o isključivosti. Kaže „pođite radije“ (ili „najprije“), a ne „ne idite“ drugim narodima – Židovi imaju prvenstvo jer će se po njima blagoslivljati svi narodi, kako je to Bog obećao Abrahamu.

Apostoli su znali da trebaju početi sa Židovima i onda nastaviti dalje propovijedati, ali su se pitali kada treba početi propovijedati drugim narodima i na koji način će se to događati. Petar je toga svjestan, ali i Pavao najprije dođe u sinagogu, a zatim k poganima ako ga Židovi ne prime. Oni su stoga najprije išli Židovima, očekujući da će im Isus preko Duha Svetoga objaviti kada i kako će ići poganima – 2 problema uočavaju:

1. mogu li kao Židovi ići neobrezanima?2. trebaju li se pogani obrezati ako ih se prima u Crkvu?

Očekivali su objavu, kao Petar u viđenju na krovu u Jopi: sve životinje su čiste i smije ih jesti. Pavao: i pogani su sudionici obećanja Božjih u Isusu Kristu – ta je tajna bila drugima skrivena, a sada objavljena. Duh Sveti im je postupno otkrivao neke tajne – to je i Isus navijestio.

49

Zaključak: Isus je htio Crkvu za sve narode. Židovi su imali prvenstvo u redu spasenja, a apostoli nisu znali kako pristupiti židovskom Zakonu kada budu išli među pogane. Na prvom crkvenom saboru u Jeruzalemu apostoli potvrđuju činjenicu da su očekivali da im Duh Sveti to objavi: „Zaključismo, Duh Sveti i mi...“ (Dj 15,28).

B. KRALJEVSTVO BOŽJE I CRKVANa poč. 20. st. Loisy: „Isus je naviještao Kraljevstvo Božje, a došla je Crkva“. Postoji

razlika između propovijedanja Krista i Crkve, npr. to je vidljivo kod Luke: u evanđelju je pojam „Kraljevstva Božjeg“ upotrebljen oko 40 puta (a u svim evanđeljima zajedno 82 puta), a u Djelima samo 7 (u stereotipnim izrazima). Crkva se u evanđeljima spominje 2 puta (Mt 16,18; 18,17), a u Djelima 47 puta. Zato se pitamo je li se Isus bavio Kraljevstvom Božjim, a apostoli pitanjem Crkve?

Središnja tema Isusovog propovijedanja je Kraljevstvo Božje – što je to? Ritschl i Schleiermacher ga shvaćaju u moralno-etičkom smislu: unutarnja je snaga

čovjeka koji se drži vrednota; Weiss, Schweizer i Werner naglašavaju eshatološku dimenziju – smatraju da je Isus

naviještao da će ono doći ubrzo nakon Njegove smrti; Kuemmel smatra da će proći više vremena do parusije, ali misli da to vrijeme nije

trebala ispuniti Crkva. Isus je pretpostavljao da razumiju o čemu govori kad je propovijedao Kraljevstvo Božje.

U SZ-u „malkuth Jhvh“ rijetko dolazi, češće se spominje da „Bog vlada“ i smatrali da će On i u budućnosti vladati. U vrijeme progonstva proroci govore o budućem vremenu u kojem će Bog vladati. U toj vladalačkoj moći Božjoj Ezekiel vidi sudačku moć, a Izaija govori o spasiteljskoj moći Boga kao budućeg kralja.

Isus pobliže ne tumači što bi značio taj pojam. Ponajprije „Kraljevstvo Božje“ je pojam Božjeg zahvata kao kralja koji vrši sudačku i spasonosnu vlast nad stvorenjima. Novi zahvat Božji ustanovljuje novi stadij tog Kraljevstva. Isus aludira na blizinu toga zahvata u kojem će se na nov način manifestirati Božja vlast. 3 su takva zahvata:

1. Kraljevstvo Božje je već prisutno u osobi i djelu Isusa Krista – spasonosno je za one koji mu vjeruju; propovijeda se, ali je već prisutno u Isusu. Ozdravljenja od bolesti, istjerivanja zlih duhova znak su dolaska Kraljevstva Božjeg. Snaga kraljevstva Božjeg je Duh Sveti, vidljiva je kod krštenja na Jordanu, ali i u Isusovoj osobi (Lk 5,17: „sila ga je Gospodnja nukala da liječi“). Njega su apostoli iskusili prigodom slanja da liječe bolesti i davanja vlasti nad zlodusima, tako da se i po njima očituje kraljevstvo Božje.

2. doći će u sili još za generacije Isusovih slušatelja – na Pedesetnicu silazi Duh Sveti. Znak spasenja je što se širi evanđelje na sve narode, ali i raspršuju se Židovi, razara Jeruzalem kao znak suda nad onima koji ne prihvaćaju kraljevstvo Božje. Mk 9,1: „Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide da je Kraljevstvo Božje došlo u sili“. Kraljevstvo koje je Isus donio prenosi se na njegove učenike jer im obećava i šalje silu Duha, a nakon uskrsnuća im se ukazivao 40 dana.

3. eshatološka faza kraljevstva Božjeg – doći se na kraju svijeta u slavi, u vrijeme koje je poznato samo Ocu i ispunit će se tako apsolutna Božja vlast. Zato je potrebno bdjeti jer posljednja vremena započela su Isusovom smrću i uskrsnućem.

Zaključak: središnja tema Isusovog propovijedanja i cilj Njegova dolaska je Kraljevstvo Božje koje je u ljudima i po njima prelazi u svijet. Najprije se očituje u osobi Isusa Krista, a zatim i u apostolima. Ono pretpostavlja ljude koji će ga prenositi i zato Isus ustanovljuje novi Božji narod, Crkvu, čija je briga prenošenje kraljevstva Božjeg. Granice Crkve i Kraljevstva Božjeg nisu identične. Isus je htio Kraljevstvo Božje i zato je osnovao Crkvu. Njegova prva nakana je utemeljiti i na apostole prenijeti kraljevstvo Božje. Apostoli su imali

50

Kraljevstvo Božje, ali je trebalo organizirati Crkvu i utemeljiti je u svim narodima i zato se u Djelima više govori o Crkvi, a u evanđeljima o Kraljevstvu Božjem. Crkva nije dovršeno djelo, ono što je u njoj ustanovljeno mora se razvijati.

C. CRKVA I PARUSIJAVrijeme Crkve je do dana parusije, a o njegovom času zna samo Otac. U prvoj Crkvi

bio je mentalitet iščekivanja kao da bi u njihovo vrijeme mogao doći Posljednji dan: Pavao u 1 Sol 4: „najprije će mrtvi uskrsnuti u Kristu, a potom ćemo mi živi,

preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak“; Mk 13,30: „neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude“.

Iz toga neki zaključuju da je Crkva trebala postojati samo u prvoj generaciji kada se trebao dogoditi svršetak svijeta, ali kako se to nije dogodilo, produžila je svoje djelovanje i prestala je biti ono što je Isus želio.

Ako se uzme samo neki iskaz iz evanđelja i njime se pokušava sve drugo tumačiti, promašit će se istina evanđelja. Tako se slovo evanđelja suprotstavlja njegovom duhu. Pavao npr. u 1 Sol govori o skorom dolasku Gospodnjem, dok u 2 Sol opominje vjernike da sudnji dan ipak nije tako blizu. Prva generacija znala je 2 činjenice:

1. parusija će sigurno doći, ali2. ne zna se vrijeme.

Isusova smrt je popraćena znakovima koje je naveo kao znakove parusije: sunce je pomrčalo, mrtvi izišli iz grobova... Znači da se on događa u svakom naraštaju, a završit će kod Gospodnjeg dolaska na kraju vremena.

D. ISUS OKUPLJA CRKVUSabor: Crkva je prisutna od postanka svijeta – počela je sa stvaranjem čovjeka na

sličnost Božju. Nakon grijeha se već u klici otkriva kao stvarnost koja pokazuje da grijeh nema zadnju riječ. Crkveni oci je vide začetu kod Abela („Post 4,4: „Gospodin milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu“). Još jasnije otkriva se kod Noe, u Abrahamu počinje nova epoha Božjeg naroda, preko Jakova, Mojsija... a u punini se otkriva u Isusu, probija se silom Duha Svetoga i vjeruje u slavan završetak.

Lohfink: Božji plan s ljudima je Narod Božji. Ekleziolozi tvrde da Kraljevstvo Božje u sebi uključuje narod jer u njima se utjelovljuje. Isus je imao na umu Božji narod kao okupljanje svih (ekklesia). Sve što je Isus činio označava sveobuhvatnije perspektive nego samo obraćenje i sakupljanje Izraela – novi i vječni savez za sve ljude.

Shvaćamo Crkvu kao pokret koji s Izraelom počinje i širi se na sve narode kao sveobuhvatno posljednje djelovanje Božje na spasenju svijeta. Sva snaga Izraela je u Crkvi – stari Izrael je ponesen snagom Crkve. Crkva je veliki Božji pokret počeo sa stvaranjem svijeta i specifično oblikovan nakon iskonskog grijeha. Židovi kao cjelina nisu bili sposobni prihvatiti novu fazu razvoja tog naroda, te će to jednom dostići. U evanđeljima se „Crkva“ spominje 2 puta:

1. Mt 16,18: „Ti si Petar – stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“;2. Mt 18,17: „Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša,

neka ti bude kao poganin i carinik“.Prijevod je u LXX riječi aram. „qahal“ = okupljanje čvrsto uređenog naroda Božjeg, predstavlja religiozni kontekst. „Ekklesia“ u sebi nosi sadržaj aramejskog pojma, označuje stabilnost okupljanja naroda Božjeg. Iz kumranskih dokumenata saznajemo da „qahal“ znači „sagraditi skup naroda“ – znači da je to i Isusova nakana: osnovati Božji narod na čvrstoj stijeni (Mt 7, 24-27), onaj koji će slušati i vršiti Njegove riječi. Temelj na kojem se može graditi Crkva je Petrova služba. Lk 22,32: „A ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.“

51

Isus je okupljao učenike i apostole. Ne zna se točan broj učenika (pojam se u Nz-u pojavljuje 170 puta). Spominju se 72 učenika, možda po uzoru na Mojsija koji ih izabire da upravljaju narodom. Za njih je Isus imao posebnu ulogu jer posebno ih je poučavao: da budu s Isusom i da ih može poslati. Smisao učeništva je biti poput Isusa, tj. da Isus bude u učeniku i učenik u Isusu. Okupljanje učenika i ostvarivanje Kraljevstva Božjeg se međusobno slažu.

Među učenicima bira dvanaestoricu apostola (nakon uzašašća biraju Matiju da bi ih opet bilo 12). U tome gledamo Isusovu nakanu da okupi Izrael i iz njega i cijelog svijeta ustanovi novu fazu Božjeg naroda: Crkvu. 4 puta se nabrajaju u evanđeljima njihova imena: Mt, Mk, Lk i Dj. U prvoj Crkvi bila su u usmenoj predaji, mnemotehnički su složena u 3 četvrtine od kojih svaka počinje uvijek istim imenom. Prema tome, Isus je ipak nešto ustanovio i postavio neke ustanoviteljske akte. Cilj dvanaestorice:

1. da budu s Isusom, pa ih tek onda2. šalje propovijedati s onim što im je predao u ruke.

Isus utvrđuje: „Ako ja prstom Božjim izgonim zle duhove onda je zaista s vama došlo kraljevstvo Božje“ (Mt 12,28). Kraljevstvo Božje i Crkva su neodvojivi, prema tome „došla je Crkva“ kojoj je dao moć da izgoni zle duhove i liječi sve bolesti i nemoći.

Isus posebno poučava dvanaestoricu, izdvaja ih i vodi u osamu kako bi ih poučio. Šalje ih da idu propovijedati i učiniti Njegovim učenicima sve narode. Prvo ih poučava, zatim šalje da proglašavaju radosnu vijest, da krste, da na Njegov spomen slave euharistiju, opraštaju grijehe, dijele sakramente – u tome vidimo da je ustanovio novi kult. Isus im daje moć i vlast da sredstva spasenja kroz sakramente dijele svim narodima. Njihova je snaga i pobjeda Kraljevstvo Božje koje nose u sebi i dijele drugima.

Isusova nakana da ustanovi Crkvu očituje se i na Posljednjoj večeri gdje s njima sklapa novi savez i stvara se novi narod Božji. Isus im daje novu zapovijed: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13,34). Jeremija, Ezekiel, Izaija to naviještaju. Sada je sam Isus novo pashalno janje.

Sve ovo ne bi imalo smisla da Isus nije htio utemeljiti Crkvu za sva vremena – tada bi čitavo Njegovo djelovanje ostalo bitno okrnjeno. Suprotstavljanje Njegovom djelu možemo razumjeti upravo zbog nakane da osnuje novi Božji narod koji će obuhvatiti i one izvan Židovstva – to Ga je dovelo do križa, ali i koštalo života mnoge njegove učenike. Iz svega ovoga vidimo da je Isus doista imao nakanu osnovati Crkvu.

APOSTOLSKO NASLJEDSTVO (III. pogl.)Kakvu Crkvu je Isus htio osnovati? Ona u sebi nosi sakramentalni znak. Između laičkog

i ministerijalnog svećeništva je bitna razlika jer sakrament svetog reda daje neizbrisiv biljeg. „Apostolska sukcesija“:

koja počiva na svetom redu naziva se materijalnom, a ona koja počiva na jurisdikciji formalnom.

Protestantski autori: vršenje vlasti u Crkvi protivi se Crkvi kao zajednici bratske ljubavi. K. Barth smatra da vlast ne leži na apostolima, nego na propovijedanoj riječi.

Katolici smatraju da je Isus želio da apostoli imaju nasljednike te im je uz službu riječi i sakramenata dao i službu upravljanja Crkvom. Webick smatra da bi trebalo prekinuti s tim da ekleziologija mora utvrđivati „ius divinum“ u Crkvi kao glavnu zadaću. Njoj je dana vlast koja se može vršiti u nasljedovanju Krista, a ne u pravu kao u državi.

U NZ-u se različito tumači kako Isus utemeljuje Crkvu: Marko – učenici su „kontrastno društvo“ u kojem se služi, a ne vlada i traži se

obraćenje od dosadašnjeg načina života; Ivan – učenici su izabrani da svojim životom iz ljubavi donose plod i da njihov rod

ostane; Isus ih čini svojim prijateljima koji trebaju ostati u Njemu i On u njima; prema tome, nositelj crkvene službe treba biti uz Isusa i djelovati „in persona Christi“.

52

Nastaje problem jer ekleziologija je u napetosti između:1. odluke da legitimira strukture Crkve kao „ius divinum“ – tada će postati

legitimacijska ideologija; 2. da bude znanost koja pomaže da ministerijalna služba ide putem nasljedovanja

Krista (ne samo juridičkog prava na tu službu) – ako se odluči za ovu hermeneutiku nasljedovanja u opasnosti je da suprotstavi proročku neposrednost i radikalnost mnogostrukim institucionalnim posredništvom.

Rahner: Crkva treba biti odgajana u bazičnim zajednicama kako bi se juridičko i evanđeosko spojili, tako da autoritet ministerijalne službe ne bude autoritet strukture, nego slobode i iskustva vjere. Metz: onaj tko želi spasiti treba biti odvažan. Vjera Crkve treba se prenositi kao svjedočanstvo izvornog kršćanskog života u zajednicama.

Pitanje vlasti u Crkvi rješava se u shvaćanju Crkve kao „communio“ – unutar toga zajedništva razlikuje se opće i ministerijalno svećeništvo (ima zadaću voditelja zajednice).

A. ISUS ŠALJE APOSTOLEGrč. „apostolos“ = legat, glasnik. U LXX prijevod je aram. „shaliah“ = legat ili

prokurator, tj. čovjek poslan s vlašću u ime onoga koji ga je poslao. To je značenje u evanđeljima – apostoli su poslani da propovijedaju u ime Isusovo i imaju Njegovu vlast , tko njih prima, prima Njega. Prema tome, apostol je poslanje s vlašću da djeluju u ime onoga tko ih je poslao. Poslanje je da propovijedaju oproštenje grijeha i svjedoče o Kristovom uskrsnuću – oni su propovjednici i svjedoci.

Pojam apostol nije bio korišten u Isusovo doba, nego u Prvoj Crkvi. Isus među učenicima razlikuje dvanaestoricu i sedamdesetdvojicu.

Mt govori o 12 apostola, a Lk 6 puta upotrebljava taj pojam u evanđelju, a 26 u Djelima; Pavao ne govori o 12 apostola, ali apostolima naziva druge, npr. Barnabu. Poznavao

je dvanaestoricu kao prvotne svjedoke uskrsnuća i k njima odlazi prije svog djelovanja. Naziva Jakova, Kefu i Ivana stupovima Jeruzalemske crkve. On naziva apostolima dvanaestoricu, zatim one koji su svjedoci uskrsnuća i koji su od Krista poslani, ali i one koje su apostoli poslali (Andronik i Junije);

apostolima su se kasnije nazivali i putujući propovjednici; u patrističkoj literaturi taj je izraz rezerviran samo za dvanaestoricu.

Temeljna oznaka apostola je poslanje od samog Krista s vlašću koju On ima, da rade u Njegovo ime. Sv. Luka dvanaestoricu naziva apostolima, ali 2 puta i Pavla tako naziva, a i Barnabu. Razlikujemo:

neki su primili apostolstvo od samog Krista: dvanaestorica i Pavao; neke su imenovali i potvrdili apostolima dvanaestorica; crkveni apostoli koje su imenovali apostoli izvan dvanaestorice .

Trebali su imati istu službu koju je imao Isus jer ih šalje da vrše djela koja je On vršio. Svoju vlast Isus je predao dvanaestorici: vlast nad zlodusima, liječiti bolesne, propovijedati kraljevstvo Božje. Mt 18,1: „pristupe učenici Isusu“, te ih On poučava o tome tko je najveći u kraljevstvu Božjem: tko služi drugima. Isusova vlast = ponizno služenje i spašavanje čovjeka pod svaku cijenu.

Isus ih poučava kako se trebaju vladati u Crkvi: tko je pogriješio opomenuti ga treba... Posljednja instanca koja treba opominjati grešnike je Crkva jer tko nju sluša, sluša Isusa. U vlasti Crkve se grešnik suočava sa samim Kristom i Njegovom vlašću. Mt 18,18: „Što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebu...“. „Vezati i razriješiti“ u židovskom rječniku

53

označava vlast u zajednici, koja se ovdje potvrđuje izrazom „što god“. Te riječi dolaze od grč. „lyo i deo“ koje odgovaraju aramejskim izrazima „asar – sharah“, što je u rabinskoj literaturi tehnički izraz za ekskomunikaciju. U redovnom rječniku označava je li nešto u skladu sa zakonom. Apostoli su znali za vlast ekskomunikacije. Kod Židova je to mogao donijeti samo Sinedrij. Vlast i moć apostola drugačija je od rabinske jer ono što oni odluče bit će ratificirano na nebu. Isus počinje govor sa „zaista“, svečano im obećava da vrše Njegovu vlast u Njegovoj Crkvi i to onako kako ju On vrši: to je izraz ljubavi za čovjeka.

Svu vlast koju je uskrsnućem primio od Oca Isus predaje apostolima: da učine sve Njegovim učenicima... Oni participiraju na Njegovoj vlasti i imaju vlast obvezivati sve druge.

Jesu li apostoli svjesni te vlasti vidimo analizirajući Djela apostolska: apostoli upravljaju dobrima koje vjernici donose pred njih, ali ta se vlast proteže i u

čovjekovu nutrinu (otkrivaju prijevaru Ananije i Safire); ustanovljuju sedmoricu đakona; polažu na njih ruke i upućuju ih u službu; upravljaju

teškom situacijom Prve zajednice; Prvi jeruzalemski koncil sazivaju i odlučuju što cijela Crkva treba raditi i zaključuju

oni i Duh Sveti.Vlasti apostola se podlažu vjernici, ali i Pavao koji je zajedno s Barnabom išao u

Jeruzalem k apostolima radi pitanja obrezanja pogana. Apostoli svoju vlast vrše suvereno i osjećaju se odgovornima. Tu vlast vrši i Pavao, ali 2 puta odlazi k apostolima provjeriti propovijeda li ispravno. Neki misle da Crkva ima vlast, ali ne i juridičku – kažu da je Pavao karizmatički vršio vlast, ne juridički. Zato razlikuju Petrovu (juridičku) od Pavlove (karizmatičke) crkve. Ali Pavao sudi zbog grijeha (1 Kor 5,5), određuje redoslijed u slavljenju euharistije (1 Kor 11, 31-34), naređuje disciplinu i red u obdržavanju karizmi... U 2 Kor traži poslušnost jer nastupa s vlašću koju mu je dao Gospodin: da iznutra obveže vjernike, zapovijedati, ali i nametnuti sankcije.

Prva Crkva ih naziva „apostoli Kristovi“ – znači da razumiju podrijetlo njihove vlasti i stoga je „successio apostolica“ znak da Crkva uvijek ostaje apostolska.

B. APOSTOLI ŠALJU SVOJE NASLJEDNIKE„Apostolsko nasljedstvo“ predstavlja milost i službu koju oni imaju u Crkvi, a ona

se prenosi na sve one kojima su apostoli predali službu. Po nasljedstvu se prepoznavala izvornost neke Crkve jer ona tako prima milost, Božju riječ i vlast. To primanje i predavanje tradicionalna Crkva u hijerarhijskom obliku od apostola predaje i dalje prenosi.

II. vat. sabor Crkvama naziva zajednice koje su imale euharistiju, odn. one koje imaju sakrament sv. reda po kojem se prenosi apostolsko nasljedstvo. Crkve su one zajednice koje imaju biskupe kao nasljednike apostola, a sve druge su crkvene zajednice.

Indefektibilnost Crkve nije samo „de facto“, nego i „de iure“ – ona se ne može supstancijalno promijeniti – to je obećano: „i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16,18). Ima hijerarhijsko uređenje.

K. Barth: apostolstvo je vjernost nauku koji su apostoli predali Crkvi, a to su bili od Duha Svetoga postavljeni ljudi.

Capenhausen : apostoli trebaju biti samo svjedoci Uskrsloga, njihova se služba ne može predavati.

Brunner : prava Crkva je samo zajednica s Kristom u bratskoj ljubavi, a svaka juridička Crkva nije prava.

Cullman : apostolstvo je nešto jedinstveno i ne može se prenositi; biskupi i svećenici trebaju u Crkvi, ali ne kao nasljednici apostola jer ono se moglo primiti samo neposredno od Krista i prenosi se samo apostolskim spisima.

54

Praksa Prve Crkve: Krist je odredio da apostoli imaju trajne nasljednike koji ih trebaju naslijediti u trostrukoj službi (ne u svemu). Apostoli su:

izabrani i poslani od samog Krista, svjedoci Uskrsloga, utemeljitelji prvih Crkava, primili su nove javne objave za cijelu Crkvu, njima završava objava.

Samo je Isus Sin Božji – to je služba i poslanje koje nije mogao prenijeti, kao ni apostoli ove karakteristike. Ali Kristovo poslanje se nastavlja preko apostola. On će ostati s apostolima do kraja svijeta i biti im u pomoći pri vršenju Njegovih djela – misli se da će On biti jedna moralna osoba s apostolskim nasljednicima jer u njima ostaje prisutan.

Kao što je Isus odabrao apostole, tako i oni odabiru ljude kojima predaju svoju službu. Isusov primjer bio je normativan za apostole i Crkvu svih vremena. Tako su na koncilu Prve Crkve u Jeruzalemu prisutni s jednakim mandatom i apostoli i od njih odabrane starješine. Pavao također dobiva mandati od Petra, Ivana i Jakova da ustanovljuje Crkve i postavlja starješine, te šalje Tita i Timoteja kao legate da učvrste prve crkve.

C. BISKUPI, NASLJEDNICI APOSTOLACrkva je za svoje službe od početka uzimala svjetovne nazive (ne religijske) – zato

apostolski nasljednici nisu svećenici, nego nadglednici = episkopi, starješine = prezbiteri i sluge =đakoni. Danas je ostao naziv za biskupe episkopi, a za svećenike prezbiteri.

Potrebno promotriti razvoj: u početku je kolegijalno upravljanje Crkvama (više biskupa), a ubrzo prelazi na monarhijsko (biskup upravlja, ali tu su i prezbiteri), polovicom 2. st.

Krajem 2. st. lokalnim crkvama upravljaju monarhijski biskupi koji su posvuda priznati nasljednicima apostola. To govori Hegesipov fragment iz o. 170. g. (kod Euzebija Cezarejskog, „Crkvena povijest“) – on nabraja čak „successiones episcoporum“ jer tada je biskupska služba već bila tradicionalna i ona je osiguravala vjerodostojan nauk. Sukcesija i pravovjernost bili su u međusobnom odnosu.

Irenej: „Adversus Haereses“ (o. 185. g.) – svjedoči da je Plikarp, biskup Smirne zaređen je od apostola i postavljen za biskupa, a kasnije je postao biskup Lyona. On prvi nabraja imena rimskih biskupa po katalogu kako bi utvrdio podrijetlo biskupske stolice od apostola jer to je bilo vrijedno za pravovjerni nauk.

Tertulijan: „De praescriptione haereticorum“ (o. 200. g.) – daje svjedočanstvo afričke Crkve o odnosu između apostolskog nauka i pravovjernosti: heretici se ne smiju pozivati na apostolske spise jer su njihove teze daleko od nauka koji je sačuvan u apostolskim crkvama.

Crkva prvog vijekaJeruzalemska CrkvaDjela apostolska svjedoče da su ondje bili: braća, starješine (prezbiteri) i Jakov.

Prezbiteri su uz svećenike upravljali vjerom naroda u židovstvu. Ovdje su imali službu djela ljubavi, ali i udjela u određivanju prave vjere, te sudjeluju na prvom koncilu u Jeruzalemu.

Jakov je „brat Gospodinov“ kojemu se Isus nakon uskrsnuća ukazao – uživao je velik ugled među Židovima i kršćanima, čini se da je predstavljao duh i oglede Crkve među Židovima. Struktura Jeruzalemske crkve analogna je onoj židovskog Sinedrija kojim predsjeda Veliki svećenik – ovdje prezbiteriju predsjeda biskup. Možemo zaključiti da je Jakov bio biskup (iako ga NZ ne naziva tako).

Pavlove crkve

55

Imale su slično, ali specifično uređenje. Pavao i Barnaba su crkvama Listre, Ikonije i Antiohije postavili prezbitere. Čini se da nema razlike između prezbitera i biskupa, te je bilo više biskupa u svakoj crkvi, a nazivali su se prezbiteri. Predstojnici Crkve u zajednici su kao očevi prema obitelji (npr. u 1 Kor kaže da je Stefanin dom prvi plod koji je donijela Ahaja). U Poslanici Filipljanima Pavao i Timotej pozdravljaju svete u Filipima sa biskupima i đakonima – zaključujemo po tome da je bilo više biskupa, ali nije bilo prezbitera. U Pavlovim crkvama mnogi su predstavnici zajednice, s različitim nazivima, ali imena služba im je ista: briga za Kristovo stado.

Prema Pavlovim pastoralnim poslanicama Tit i Timotej imaju posebno mjesto među biskupima: upravljali su pokrajinama kamo ih je slao Pavao, a najvažnija služba bila je postavljati prezbitere u crkvama, polaganjem ruku.

Petar u poslanici prezbitere smatra nadstojnicima Crkve. Prve Crkve su prema NZ-u imale utvrđeno hijerarhijsko uređenje, nadstojnike (čija imena su različita) s istom službom. Prema slučaju Timoteja i Tita vidimo da postoje ljudi koji su imali sličnu službu kao i apostoli. Postojali su i „apostolski muževi“ koji su upravljali cijelim pokrajinama, tj. kao biskupi na čelu pojedinih crkava koje su imale kolegijalno uređenje.

Klement Rimski (3. nasljednik Petrov) piše poslanicu Crkvi u Korintu (o. 96. g.) povodom nemira jer je zbačeno nekoliko biskupa – apostoli su postavili biskupe i đakone i odredili da nakon njihove smrti njihovu službu trebaju zamijeniti biskupi. On ne spominje prezbitere kao odijeljeni dio hijerarhijske službe, nego u su istom značenju kao i biskupi. Nasljednici apostola su „viri eximii“ (Tertulijan: „viri apostolici“). Spominje mnoge prezbitere i đakone u korintskoj Crkvi – znači da se tada upravljalo kolegijalno, ne monarhijski. Iz Hegesipova svjedočanstva saznajemo da je ta Crkva u 2. polovici 2. st. imala jednog biskupa i već je tada upravljana monarhijski. Ali nejasno je kada se točno dogodio taj prijelaz.

Ignacije Antiohijski napisao je (o. 107. g.) 7 poslanica na putu za Rim: 5 crkvama u Maloj Aziji, crkvi u Rimu i Polikarpu. U svakoj, osim u poslanici Rimljanima on spominje po imenu biskupa Crkve i monarhijsko uređenje smatra poznatim. Tvrdi da se zajednice koje nemaju biskupa niti prezbitera ne mogu nazvati crkvama – slušati biskupa za njega znači slušati Boga i pridaje im isti autoritet kao i apostolima.

Polikarp, biskup Smirne (o. 107. g.): poslanica Filipljanima – u uvodu piše „Polikarp i s njim prezbiteri crkve Božje“. Ne spominje biskupe i traži podložnost samo prezbiterima.

I Crkva u Korintu (Klement Rimski svjedoči) i u Filipima su pavlove te se može pretpostaviti da su poč. 2. st. zadržale kolegijalno uređenje. Iz Ignacijevih poslanica vidi se da su crkve Sirije i Azije već imale monoepiskopalnu formu koja je u narednim desetljećima bila prihvaćena posvuda.

Euzebije Cezarejski u „Crkvenoj povijesti“ kaže da je nakon Jakova u Jeruzalemskoj crkvi bio izabran Šimun da upravlja židovsko-kršćanskom crkvom, a da u Crkvi u Antiohiji postoje biskupi, prezbiteri i đakoni.

Mnoge apostolske crkve imale su ili odmah ili ubrzo monarhijskog biskupa, što se u nekim Pavlovim crkvama kasnije dogodilo, oko polovice 2. st. Ne može se sigurno reći kada i kako se dogodio taj prijelaz s kolegijalnog na monarhijsko uređenje. Sv. Jeronim piše da se zbog nereda koji je nastao moralo prijeći s kolegijalnog na monahičko uređenje, tako da se jedan prezbiter pretpostavio drugima.

PETROVA SLUŽBA U CRKVI (IV. pogl.)Vrhovnu službu u Crkvi Isus je dao Petru i njegovim nasljednicima. Petar nije

„primus inter pares“, nema primat „honoris“, nego primat „jurisdictionis“ – znači da je među apostolima jedan po služenju najviši i on može među braćom u apostolatu u slučaju nesloge donijeti odluku kojoj se svi moraju pokoravati.

56

Pravoslavci i konzervativni protestanti dopuštaju da je Isus u Crkvi dao apostolima vlast, ali misle da Petar nije bio nešto više od „primus inter pares“. O. Cullmann priznaje izvornost Mt 16,17-19 (r. 18: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“, ali misli da se Petrova vlast odnosi samo na Jeruzalemsku crkvu i prvu generaciju Crkve. Neki smatraju da je taj tekst interpolacija iz 2. st. u rimskoj Crkvi – to je odbačeno jer:

1. svi kodeksi, prijevodi i citati crkvenih otaca slažu se da je tekst od početka na tom mjestu;

2. sam tekst sadrži semitski karakter (termini „bar Jona“ = „sin Jonin“, „meso i krv“, „Kefa“, „vrata paklena“, „vezati i razrješivati“) – to je dokaz palestinskog podrijetla i usmene predaje jer je logion predan aramejskim jezikom prije nego je preveden na grčki.

Svi evanđelisti svjedoče da je Isus Šimunu dao novo ime: aramejski „Kefa“ (grč. „Kefas, Petar“). Pavlove crkve poznaju ga po imenu „Kefas“ (najčešće ga Pavao tako zove) ili „Petros“ (2 puta upotrebljava taj naziv), a ime Šimun ne upotrebljavaju.

Kad evanđelisti govore o Šimunu ne upotrebljavaju „Kefas“ (osim u Iv 1,42: „Ti si Šimun, sin Jonin, ti ćeš se zvati Kefa...“ kada to izgovara Isus):

Mk i Lk ga nazivaju Šimun do trena poziva, a od tada ga zovu Petar;Mt ga tako zove od početka;Ivan ga naziva Petar ili Šimun-Petar.

Evanđelisti ime Petar upotrebljavaju jer je ono uobičajeno u Crkvi toga vremena. Prema tome, oko 55. g. u Pavlovim crkvama poznat je pod imenom „Kefas“, a u vremenu kad su pisana evanđelja pod imenom Petar. Iako je Isus Ivana i Jakova nazvao Boanerges, to ime nije se sačuvalo. Čak je i Isus nastavio nazivati Šimuna vlastitim imenom, ali novo ime je za Prvu crkvu imalo veliku važnost i samo se iz toga može rastumačiti sveopće prihvaćanje novog imena u Crkvi.

Uskoro se ostalo potpuno na evanđeoskom nazivu Petar. U ono vrijeme ni Kefa ni Petar nisu bila osobna imena. Aram. „Kefa“ = kamen, stijena – to ime su onda razumjeli kršćani židovskog podrijetla, ali za one iz helenističkog bilo je potrebno ime Petar (grč. „petra“ = stijena; „petros“ = kamen – ispravan prijevod aram. riječi je „Petra“). Prvim kršćanima bilo je važno značenje toga imena: Crkva je izgrađena na stijeni koja je Petrova vjera za koju je sam Isus molio da ne malakše (Lk 22,32), prema tome ona je nerazoriva.

Lingvistička posebnost ovdje je što se imena nikad ne prevode, te se značenje zna samo u izvornom jeziku. Ali izuzetak se dogodio ovdje jer je prvim kršćanima značenje toga imena bilo važno. Uz sve to Prva crkva poznaje i predaju koja opravdava veliku važnost koja je davana značenju toga imena. Sve ovo ide u prilog povijesnosti ovog logiona.

U evanđeljima ime Petar ima povlašteno mjesto: 144 puta se spominje, pri nabrajanju dvanaestorice uvijek je na prvom mjestu, drugi učenici se spominju kratko kao „Šimun i oni koji su bili s njim“, anđeo na grobu govori u Mk 16,17: „Recite njegovim učenicima i Petru“... Isus ulazi u Petrovu kuću i ozdravlja mu punicu, iz njegove lađe propovijeda, za sebe i Petra plaća porez...

Mt 16, 17-19: „Nato Isus reče njemu: 'Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.'“ – tu su sadržane 3 metafore kojima se izražava smisao Petrove službe:

1. metafora stijene – poznata je još iz kumranskih spisa. U rabinskom komentaru Knjige brojeva ova metafora pripisuje se Bogu koji gradi svijet na Abrahamu. Isus također govori o mudrom čovjeku koji gradi kuću na stijeni i ona se ne može srušiti (Lk 6,47) – stijena nije temelj nego je baza, uvjet da bi kuća bila sagrađena na čvrstom tlu. Isus kaže

57

da ni Crkvu vrata paklena neće nadvladati jer je izgrađena na stijeni. Na taj način i Petar daje čvrstoću Crkvi – kao što stijena građevnom materijalu daje uvjete da se ne bi razdvojili, tako i Petar ima vlast voditi sve članove Crkve moralnom jedinstvu. Zato se snagom njegove vjere i službe mogu nadvladati sva razjedinjenja. U Lk 22,32 Isus naviješta napasti đavla, ali i da će moliti da me malakše vjera Petrova – znači da je Petar stijena zbog stabilne vjere (ne juridičke vlasti) jer je njegova služba plod Isusove molitve za njega. Isusova molitva za Petra je stijena vjere na kojoj Crkva može graditi sigurnost vjerovanja.

2. metafora ključeva : „ključevi kraljevstva nebeskog“ (Mt zbog Židova ne upotrebljava pojam „Bog“) – iz proroka Izaije (22,21-22) vidimo da je predavanje ključeva značilo predavanje vlasti tako da onaj koji je primio vlast ima autoritet onoga koji mu je tu vlast predao. U Otkrivenju se navodi da Isus ima ključ Davidov (3,7) i da ima ključeve smrti i podzemlja (1,18). Isus treba namjesnika u Crkvi koju On gradi na zemlji – na to da je tu riječ o Crkvi upućuje i metafora stijene koja se odnosi na Crkvu koju Isus gradi na Petrovoj vjeri.

3. metafora vezivanja i razrješivanja – izraz „što god“ označava univerzalnost Petrove službe u Crkvi. Petar po daru milosti, koji mu podjeljuje Kristova molitva, može procijeniti tko je u skladu s duhom evanđelja (ekskomunikacija = juridički se nekome daje do znanja da se on sam isključio iz Crkve jer se odijelio od duha evanđelja).

Sve metafore zajedno tumače jedna drugu: vlast ključeva i služba stijene dana je samo Petru, te se moć vezivanja i razrješivanja u specifičnom smislu daje njemu. Njegova vlast ne isključuje da i apostoli participiraju na toj vlasti kao kolegij zajedno s Petrom nad cijelom Crkvom ili kao pastiri lokalnih crkava. Vrhovnu i univerzalnu vlast Krist ima u cijeloj Crkvi i nju namjesnički predaje Petru ne toliko da on u ime Krista tu vlast vrši, nego prije svega da Krist preko Petra vrši svoju vlast – to je vlast kojom se služi da bi se drugi spasili. Tom službom se ljudima daje sigurnost da mogu povjerovati u ono što Crkva posreduje od Krista. Petrova služba je služenje vjeri vjernika. Nažalost, tijekom povijesti se ova vlast ponekad zloupotrebljavala.

Crkva vjeruje da se predanje vlasti razumije i iz Iv 21: Isus nakon uskrsnuća 3 puta pita Petra ljubi li Ga više nego drugi i zatim mu kaže „Pasi jaganjce moje i pasi ovce moje“. Ovo 21 poglavlje je dodano, ali napisano je u vrijeme nastanka evanđelja (ne nakon) i nalazi se u svim kodeksima. Iako je Ivan prvi prepoznao Isusa, Petar u cijeloj perikopi ima eminentno mjesto. Prije davanja vlasti Petru, prethodi njegova trostruka ispovijest ljubavi prema Isusu. Crkveni oci to shvaćaju kao odgovor na Petrovo trostruko odreknuće. Isus daje Petru pastoralnu službu – lat. „pasce“ = „pasti“ – osim davanja hrane znači i vršiti ulogu pastira. Izrazi „pasti“ i „pastir“ su česti u NZ-u, npr. Isus se naziva dobrim pastirom, a u 1 Pt je nazvan pastirom i nadglednikom duša i prvakom pastira. Znači da je Petru povjerena uloga pastira u zajednici koja mu je povjerena kao stado. Na Istoku je običaj da se trostrukom formulom, koja se treba ponoviti pred svjedocima, pridaje ugovoru juridička vrijednost.

Krist Petru povjerava svoje ovce, te ga tako postavlja kao svog namjesnika na zemlji: „kamen koji odbaciše graditelji, a koji je postao ugaonim kamenom“ izabire učenika

da bude stijena na kojoj će izgraditi svoju Crkvu; Krist koji ima ključeve Davidove daje Šimunu Petru ključeve kraljevstva nebeskog; Krist koji je dobri pastir postavlja Petra za pastira cijelog stada.

Petar je u Prvoj crkvi od početka imao vrhovnu vlast: traži da se odabere apostol umjesto Jude, drži govor na Pedesetnicu, bilo je dosta da njegova sjena padne na bolesnike i bili su izliječeni, Bog ga čudesno izbavlja iz tamnice, ima glavnu ulogu na 1. Jeruzalemskom saboru. I istočne Crkve u prvom tisućljeću slušaju Petrove nasljednike. Pavao mu također priznaje prvenstvo i naziva ga, zajedno s Jakovom i Ivanom stupovima. Dvotisućljetna povijest Crkve pokazuje da je Petar imao prvenstvo vlasti nad čitavom Crkvom i da su mu to svi priznavali.

58

Biskupi RimaCrkva je u 1. st. bila uvjerena da su rimski biskupi Petrovi nasljednici u sveopćoj

Crkvi, kao što su biskupi u lokalnim crkvama nasljednici apostola. Petar treba druge apostole učvršćivati u vjeri kako bi sve Crkve bile izgrađene na stijeni vjere i ta služba ostaje konstitutivni element Crkve svih vremena. Krist ostaje do kraja sa svojom Crkvom, prema tome i Njegova molitva za Petrovu službu koja se zato treba događati.

Postoji ovisnost između jednog pastira i jedinstva stada. Krist je jedini pastir vjernika koji je odredio Petra kao svog vidljivog namjesnika. Jedinstvo je konstitutivni element Crkve, pa je zato i Petrova služba za jedinstvo isto konstitutivni element. „Factum ecclesiae“ je da Petar treba imati nasljednike – od 2. st. se biskupima Rima priznaje univerzalna vlast u cijeloj Crkvi. Postoje i povijesni argumenti za to:

Petar je bio u Rimu – ispod oltara Konstantinove bazilike pronađeni su ostaci kostiju muškarca, zatim i natpisi koji svjedoče da bi tu bio Petrov grob, a na zidovima grafitni zazivi Petru za pomoć. Ovaj povijesni nalaz potvrđuje i tradicija Crkve koja je u biskupima Rima vidjela Petrove nasljednike;

Irenej : „Adversus haereses“ (o.185) – biskupi Rima su Petrovi nasljednici i imaju prvenstvo u cijeloj Crkvi (govori o vlasti naučavanja, ne jurisdikcijskom prvenstvu);

Tertulijan (o.200) tvrdi da je Klementa zaredio Petar za biskupa Rima; Ciprijan (o.252) govori da biskupi Rima imaju Petrovu katedralu i Petrovo mjesto; koncil u Sardici (343-344) u 3. kanonu određuje da se u sudskom sporu svi moraju

obratiti rimskom biskupu i da svećenici različitih provincija mogu pisati „ad Petri apostoli sedem“;

Optatus Milevitanski (o.370) protiv donatista Palminijana piše da ne može nijekati da je u Rim Petar donio svoju katedru na kojoj sjedi glava svih apostola, Petar, i u kojoj svi čuvaju jedinstvo;

Jeronim (o.374) papi Damazu tvrdi da je on član katedre sv. Petra na kojoj zna da je sagrađena Crkva;

Augustin (o.400) nabraja niz rimskih biskupa koji su naslijedili Petra; koncil u Kartagi (o.417) piše p. Zosimu da odluka p. Inocenta I. protiv Pelagija mora

ostati jer se protiv papine odluke ne smije ništa učiniti; Prosper Akvitanski (o.429) protiv pelagijanaca kaže da se Prva stolica sv. Petra

suprotstavila toj kugi; Efez (431) – papin legat rekao je da je sv. Petar prvak apostola, stup vjere i

Katoličke crkve i da sve do sada živi u svojim nasljednicima; Petar Krizolog (449) heretiku Eutihu piše da treba poslušati sud Rimske stolice jer

tamo sjedi sv. Petar na svojoj stolici; Kalcedon (451) – na poslanicu koju je poslao p. Leon I. carigradskom patrijarhu o 2

naravi u Kristu svi su biskupi uzviknuli: „Tako je Petar progovorio preko Leona!“Vidi se da su zapadna i istočna Crkva priznavale biskupima Rima da su nasljednici Petrovi i Katolička Crkva je do danas stajala uz tu istinu.

Također iz prvih stoljeća možemo vidjeti koliku ovlast imaju rimski biskupi: između crkavam Male Azije i Rima nastao je spor oko dana slavljenja Uskrsa – na

Istoku su slavile 14. nisana u petak, a na Zapadu u nedjelju. P. Viktor je (190. g.) zatražio da slave prema zapadnom običaju, ali nakon protivljenja prijeti da će ekskomunicirati biskupe i Polikarta ako to ne prihvate. Irenej podsjeća papu da su i pape prije to tolerirale, te da je potrebno očuvati mir. Nakon što saziva sinode biskupa Polikart ostaje pri svom mišljenju. Iz svega ovoga vidimo da je papa imao svijest univerzalne i vrhovne vlasti nad cijelom Crkvom, kao i svijest da biskupi Crkve priznaju tu vlast.

59

u 3. st. p. Stjepan I . trebao je razriješiti pitanje trebaju li se ponovno krstiti oni koji su bili kršteni u herezi. Unatoč suprotnom mišljenju nekih biskupa odlučio je da to nije potrebno. Zbog toga ga napadaju biskup Firmijan (biskup Cezareje) i Ciprijan (Afrika). Iz toga se jasno vidi da je papa svjestan da ima vlast tako odrediti i time si pripisuje primat jurisdikcije nad cijelom Crkvom i to svoje pravo temelji na Petrovu primatu. Ovi biskupi napadaju papinu odluku, ali ne i vlast, ali cijela je Crkva prihvatila tu odluku.

u 4. st. p. Julije I . – održan je koncil biskupa koji su pristajali uz arijanizam koji je svrgnuo Atanazija s biskupske stolice u Aleksandriji. Nakon Konstantinove smrti on se može vratiti, ali postavljen (od euzebijanaca) je drugi biskup i oni apeliraju na papu, koji saziva sinodu u Rimu i proglašava Atanazija nevinim. Iz ovoga se vidi da je papa svjestan da ima pravo prosuditi u stvarima između biskupa najviših crkvenih službi, i to čak na Istoku.

koncil u Sardici (343-344) želi pomiriti te dvije strane i donosi kanone prema kojima priznaje (ne dodjeljuje) pravo da bi biskup koji bi bio osuđen od provincijske sinode mogao apelirati na Rim. Svi biskupi se trebaju pozivati na Petra kao članovi kolegija na glavu kolegija.

u 5. st . je obilje dokumenata koji pokazuju da su rimski biskupi bili svjesni vlasti jurisdikcije nad cijelom Crkvom i svi se pozivaju na Petra kao razlog svoje vlasti

osuda Nestorija od p. Celestina I. (430) – Ćiril Aleksandrijski piše papi o Nestorijvu nauku, ali i Nestorije piše. Papa saziva sinodu koja je osudila Nestorija. Car Teodozije na Nestorijev nagovor saziva koncil u Efezu (431) na koji papa šalje svoje legate i Nestorije je opet osuđen. Koncil papi piše o rezultatima i ostavlja odluku hoće li svrgnuti s biskupske stolice Ivana iz Antiohije – tu se vidi da mu priznaje vlast (i biskup Aleksandrijski Ćiril) da sudi čak i o svrgavanju carigradskog patrijarha. Znači da rimski biskup ima veću vlast od bilo kojeg patrijarha i biskupa i tu vlast priznaju svi biskupi: istočni i zapadni.

Nigdje se ne zapaža postupni rast, nego se od početka papama priznaje jurisdikcija nad cijelom Crkvom iz samo jednog razloga: sjede na Petrovoj apostolskoj stolici.

UČITELJSTVO CRKVE (V. pogl.)Crkva ne može biti vjerodostojna ako crpi evanđeoske istine samo ljudskom mudrošću

i zato je Isus ustanovio učiteljsku službu u Crkvi. Dao je kolegiju apostola autoritativno i nezabludivo učiteljstvo da bi Njegovu objavu:

neiskvarenu čuvali, autentično tumačili i spasonosno naviještali.

Karizma učiteljstva nije bila privilegij pojedinca, nego konstitutivni element. Lat. „magisterium“ može biti:

1. znanstveno – kad traži pristanak razuma zbog samih razloga u stvari (ne zbog autoriteta učiteljstva);2. svjedočko – kad traži pristanak zbog autoriteta svjedoka, iako se za to ne vidi nutarnji razlog; ono može biti:

a) svjetovno – kad se radi o pristanku na svjetovnu stvar;b) religiozno – kad svjedok govori u ime Božje i motiv pristanka je

Božji autoritet.

Učiteljstvo naviješta evanđelje, te stoga u sebi nosi vječni život – tome navještaju treba dati pristanak zbog autoriteta Krista. Sigurnost vjere u istine objave Crkva dobiva:

1. iz „sensus fidelium “, tj. slaganja svih vjernika;2. iz učiteljske službe – kad biskupi poučavaju:

60

a) redovno biskupi naučavaju vršeći na različite načine autoritativno svoju službu naviještanja;b) izvanredno kada okupljeni na koncilu kao nasljednici biskupskog

kolegija zajedno s papom proglašavaju istine vjere; tada naučavaju autoritativno i nezabludivo.

Nezabludivo uče kada definiraju kao dogmu neku istinu vjere ili morala:1. na koncilu ;2. mogu definirati i biskupi kao učitelji Crkve zajedno s papom i izvan koncila – kad

se usmeno ili pismeno slože da proglašavaju neku istinu kao dogmu, nezabludivu za Crkvu;3. kada papa kao vrhovni učitelj Crkve „ex cathedra“ proglašava neku istinu kao

nezabludivu i zato nepromjenjivu.U NZ-u vidimo da je Isus slao apostole da naučavaju najprije privremeno za njegova

života, a potom i stalno. Njihovo poslanje je komunikacija samog Kristovog autoriteta tako da poslušnost apostolima obvezuje čak pod kaznom gubljenja spasenja jer „Tako vas sluša, mene sluša...“ (Lk 10,16). Oni propovijedaju u Njegovoj prisutnosti i zato je uspješnost toga zagarantirana Isusovom djelotvornošću.

Kod Marka prihvaćanje apostolskog propovijedanja je vezano uz spasenje onih koji slušaju: „Tko uzvjeruje i pokrsti, spasit će se, a tko ne uzvjeruje osudit će se“ (Mk 16,16). Poslušnost njima sa sobom nosi i darove Duha Svetoga. Sigurnost evanđeoskog nauka nije u rukama ljudi, nego Boga. Isus moli za Petra, ali i za sve učenike da ostanu u istini, da budu očuvani od Zloga. Isus sebe posvećuje za njih.

Gospodin je apostolima dao autoritativnu vlast naučavanja, koje su oni sami bili svjesni. Oni imaju nezabludivu karizmu naučavanja i naviještanja evanđelja. Nezabludivost znači sloboda od zablude u naučavanju Kristovog nauka koja je dana Božjom pomoći . Zato Crkva vjeruje da kolegij apostola ne može griješiti u naučavanju u stvarima vjere i morala. Krist je obvezao ljude da pod kaznu vječne osude moraju vjerovati propovijedanju apostola – zato im je morao dati imunitet od zablude.

Apostolska riječ propovijedanja i vjera u to što čine ujedinjuje apostole, Isusa i Oca – to jedinstvo je nezabludivost Crkve u navještaju spasa. Kod Luke se obećanje Duha Svetog tijesno povezuje sa zadatkom propovijedanja: „Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci...“ – ovim obećava prisutnost i pomoć same božanske osobe, tj. time se ne obećava samo nezabludivost, nego i snaga koja je razlog nezabludivosti.

Kod Ivana obećanje Duha Svetoga se usko povezuje s poslanjem apostola da naučavaju Kristovu istinu koju je primio od Oca i daje je apostolima. Njima se obećava stalna asistencija Duha Svetoga i oni su toga svjesni.

Crkva je bila svjesna da je apostolski nauk nezabludiva norma vjere: Klement Rimski svjedoči da su izišli naviještati dolazak kraljevstva Božjeg sigurnim

povjerenjem Duha Svetoga; sv. Ignacije Antiohijski („Ad Magnesios“) piše da nastoje da se utvrde u naukama

Gospodnjim i apostola; Irenej („Advesus haereses“) piše da su apostoli postali bogati u istini života; Tertulijan kaže da treba prihvaćati samo apostole jer njih je Isus poslao da

propovijedaju.Krist je želio da autoritativno i nezabludivo učiteljstvo traje zauvijek u Crkvi da bi

čuvalo i pravo tumačilo Njegov nauk.Protestanti misle da su samo apostoli bili nezabludivi kad su napisali riječ Božju i zato

je samo Sv. pismo nezabludivo. Barth smatra da se stavlja ljudska riječ iznad Božje ako se učiteljstvo smatra nezabludivim. Cullmann misli da su samo apostoli primili riječ Božju neposredno i samo oni mogu predati nepokvarenu nauku. Bog i danas Crkvi govori neposrednim svjedočanstvom apostola i ne treba nikakva posrednika.

61

Katolička Crkva: Duh Sveti je inspirirao apostole kod pisanja Sv. pisma i On vodi biskupe kao apostolske nasljednike i učitelje Crkve u ispravnom tumačenju i čuvanju Pisma. Sama činjenica da Crkva cijelo prvo tisućljeće jednodušno vjeruje da su biskupi nasljednici apostola i u učiteljskoj službi čuvanja i tumačenja Božje riječi daje nam sigurnosti da se Crkva ni danas ne vara u tome. Kanon Sv. pisma odredili su biskupi sredinom 2. st. Znači da čitavo kršćanstvo vjeruje da su biskupi bar tada bili nezabludivi. Odlučujući argument je svetopisamski: obećanje da će Isus biti s njima do kraja svijeta.

Riječ učiteljstva nije ljudska, nego nju vodi Duh Sveti, koji je obećan kao Onaj koji će nas uvoditi u svu istinu. Učiteljstvo je u službi jedinstva, a jedinstvo u službi vidljivosti Krista u svijetu. Krist je svoju pomoć obećao živim nositeljima Njegove riječi, a ne pisanim spomenicima.

Biskupi – učitelji CrkveZa vjeru da su samo biskupi, ne i svećenici, nasljednici apostola u učiteljskoj karizmi,

crpimo podatke iz crkvene povijesti i prakse. Od 2. st. Crkva samo biskupe priznaje za učitelje autoritativne vjere i nasljednike apostola u autentičnom učiteljstvu: u zadaći posvećivanja, naviještanja i upravljanja. Irenej: da apostoli nisu ostavili napisanu riječ trebalo bi se pokoravati prezbiterima koji su naslijedili apostole, jer samo oni mogu predlagati nauk Crkve kojima su apostoli predali same Crkve i zato imaju karizmu sigurne istine. Zakoniti pastiri su ujedno u autentični učitelji vjernika. To potvrđuje i sinodalna praksa: od početka se biskupe poziva na rješavanje vjerskih pitanja. Npr. s obzirom na pitanje slavljenja Uskrsa sazvane su sinode u Rimu, Palestini, Pontu, Galiji i Aziji. Za rješenje tzv. lapsi za Decijeva progonstva održane su mnoge sinode biskupa u Africi (Kartaga), Italiji (Rim), biskupa Istoka (Antiohija). Ove 3 sinode (251-252. g.) vidi se princip da biskupi imaju vlast za rješavanje pitanja vjere i morala i da njihova odluka potom postaje norma za vjeru i praksu Crkve. Biskupi su međusobno komunicirali odluke sinoda kako bi se dobila veća sigurnost. Sinodalna praksa Crkve je most između koncila u Jeruzalemu 50. g. i prvih sveopćih koncila.

Biskupi su nezabludivi u naučavanju na 2 načina: 1. kad na koncilu definiraju neki nauk ili2. kad raspršeni po svijetu odluče neki nauk proglasiti nezabludivim.

Crkva je do svijesti o nezabludivosti biskupa došla po ekumenskim koncilima na kojima se okuplja veliki broj biskupa i papini legati, te se stoga govori o moralnoj većini biskupa na koncilima (nisu mogli doći svi). Obično se sinoda održala na Zapadu, čije zaključke bi nosili na koncil papini legati. Koncile bi sazivao car, a odobravao papa, koji je pozvan na sve koncile osim na Prvi carigradski. Zaključci su bili pravovaljani tek kad ih je papa potpisao, odn. papini legati u ime pape. Ekumenske koncile je sazivao papa, npr. Niceja (325), Prvi carigradski (381), Efez (431), Kalcedon (451), Drugi carigradski (553).

Zabluda u normi vjere bila bi zabluda u samoj vjeri. Ako bi se cijela Crkva varala da su biskupi zakoniti nasljednici apostola u nezabludivom naučavanju, tad bi u bitnoj normi vjere zabludila. Indefektibilitet Crkve, koji je Krist dao i garantira svojom prisutnošću i darom Duha Svetoga, zahtjeva da biskupi na koncilu moraju biti nezabludivi u stvarima vjere i morala.

Razlog za nezabludivost biskupskog kolegija i kada su oni raspršeni po svijetu je u objašnjenju da papa traži od biskupa da se izjasne o nekom nauku, nakon čega biskupi papi jave pismima ili sinodalnim zaključcima. Na taj način oni predstavljaju moralno jedan kolegij zajedno s papom kao glavom tog kolegija i zato su nezabludivi.

O priznavanju koncila nezabludivima imamo potvrdu kod crkvenih otaca (Atanazije, Ambrozije, Ivan Zlatousti, Ćiril Alesandrijski, p. Leon I., p. Gelazije...).

OZNAKE CRKVE (VI. pogl.)

62

Prema nicejsko-carigradskom vjerovanju Crkva je „jedna, sveta, katolička i apostolska“ – iz toga se crpe dokazi za njenu vjerodostojnost. Kao kriterij za pravu Crkvu, oznake su se počele upotrebljavati u 16. st. Mijenjale su se prema adresatima kojima su bile upućene: na početku izazovima protestantske teologije. U 17. st. adresati su racionalisti i te oznake tada ispunjavaju 4 uvjeta:

1. treba ih raspoznati lakše nego samu Crkvu,2. svima trebaju biti transparentne,3. trebaju odgovarati svojstvima samo prave Crkve i4. trebaju biti tako srasle s pravom Crkvom da se od nje ne mogu odijeliti.

Ovaj put otkrivanja istine Crkve je „via notarum“ (uz empirijski i historijski važan za razradbu fundamentalno-teološke ekleziologije). Oznake (vlastitosti, dimenzije, vanjski znakovi) Crkve obrađuju se na različite načine:

1. „via relationis“ – pod vidom odnosa, želi se pokazati kako različiti dijelovi Crkve imaju različite elemente oznaka;

2. „via finalitatis“ – pod vidom svrhe, cilja, gledajući u njima ono što Crkva želi postati i za čim teži;

3. „via paradoxalis“ – pod vidom paradoksa jer je Crkva istodobno i sveta i grešna;4. „via unitatis futurae“ – pod ekumenskim vidom, gledajući u oznakama buduće

jedinstvo Crkve.

JEDINSTVO je temeljna značajka Crkve jer ona ljude, raspršene zbog grijeha, privodi u zajedništvo. Bog = Ljubav je temeljna centripetalna sila povijesti – usađena je u čovjeka i stalna je čežnja svih ljudi: biti zajedno. Ekumenizam i dijalog su sredstva koja vode k tome. Isus je došao skupiti u jedno raspršenu djecu Božju – on je univerzalni jedini Otkupitelj.

Crkva je vidljivo jedna po ispovijedanju iste vjere, sakramentima, članovima i vodstvu. Iznutra je jedna jer ju vodi jedan Gospodin – zato je jedinstvena jer nema drugog imena po kojemu bi se mogli spasiti. Ujedinjena je oko euharistije, mjesnih pastira i oko pape kao djelatnog znaka ujedinjenja vjernika.

SVETOST – Crkva je objektivno sveta jer je Bog svet, a upravo se u dijeljenju sakramenata događa Isus Krist. Ljudi su pozvani na svetost. Moralna svetost je plod sakramentalne, u kojoj se milost čovjeka suobličuje Isusu. Čovjek je svet:

objektivno – ako u sebi nosi milosti dane Crkvi (jer je hram Duha Svetoga i jer je po krštenju postao novo stvorenje);

subjektivno – ako je suodgovoran za Crkvu, svijet, moralnost, ako osobno sudjeluje u milostima Crkve za spas svijeta.

Svetost Crkve: jer baštini sve milosti koje je Krist dao Crkvi: sakramenti, Sv. pismo, sve službe i

molitve koje posjeduju milosne snage; jer su u njoj sveti ljudi koji vjerno slijede Isusa – sveta je po znakovima koje je Krist

ostavio za one koji u Njega vjeruju; jer živi svoje zajedništvo, bratsku i sestrinsku ljubav...

Svetost je plod milosti i čovjekova nastojanja. To je znak da Crkva živi na razini duha. Takvi ljudi drže čvrsto savez s Bogom i ne daju da se svijet sunovrati u propast. Svetost predstavlja stalno djelovanje u Božjoj snazi, traženje je Božje snage za svijet: biti poput Isusa, čovjek za druge.

KATOLIČKA – pojma nema u Pismu, ali kao stvarnost je izraz Božje riječi jer Isus je došao da sve spasi i učenike šalje svim narodima. Izvana se time označuje vremenska i prostorna rasprostranjenost Crkve u njezinom poslanju. Ona se ne dijeli od svijeta, nego je u svijetu i za svijet. Ona je pozvana sve okupiti oko Isusa.

63

APOSTOLSKA označava stalnu vjernost Crkve njezinim počecima. Iako je toliko rasprostranjena i po kulturama se razlikuje, identična je s Pracrkvom jer ima ista sredstva spasenja koja su imali i apostoli, temelji se na sv. redu i juridičkoj sukcesiji. Isus je htio okupiti Crkvu posljednjih vremena – vizija u kojoj su svi ljudi novi narod Božji, Izrael.

Ove 4 oznake znak su i stvarnost izjave koncila iz LG 2: Crkva je prikazana u stvaranju svijeta, pripremljena u povijesti Izraela, utemeljena u posljednjim vremenima, očitovana na dan Pedesetnice i imat će slavni završetak. Crkva je Božja vizija za čovječanstvo, novo nebo. Oznake se mogu svesti na jednu: Kraljevstvo Božje – te su oznake vidljivost toga kraljevstva, a njegov nositelj je Isus Krist u Duhu Svetomu. Sve oznake upućuju na kraljevstvo Božje u Crkvi i svijetu.

64