FINANSIJSKO UPRAVLJANJE OBRTNIM SREDSTVIMA PREDUZEĆA

DIPLOMSKI RAD

SADRŽAJ:

1. UVOD ......................................................................................................................... 3

2. POJAM I OBLICI OBRTNIH SREDSTAVA ........................................................ 7

3. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE OBRTNIM SREDSTVIMA

PREDUZEĆA ........................................................................................................... 11

3.1. Pojam i osnovni koncepti ................................................................................. 11

3.2. Bruto masa i koeficijent obrta ......................................................................... 13

3.3. Pojam i karakteristike novca ........................................................................... 14

3.4. Pojam zaliha ...................................................................................................... 16

3.5. Pojam kredita kao oblika potraživanja .......................................................... 16

3.6. Upravljanje novcem ili gotovinom .................................................................. 18

3.7. Upravljanje zalihama ....................................................................................... 21

3.8. Upravljanje potraživanjima ............................................................................ 24

3.9. Cilj upravljanja obrtnim sredstvima preduzeća ........................................... 26

4. ZAKLJUČAK .......................................................................................................... 27

5. LITERATURA ........................................................................................................ 28

2

1. UVOD

Za većinu autora pojmovi upravljanje, rukovođenje i menadžment imaju isto značenje

odnosno predstavljaju sinonime. Međutim, svaki od navedenih pojmova osim male sadržajne

sličnosti ima svoje zasebno značenje.

Upravljanje je organizaciona funkcija i proces. Funkciju upravljanja u preduzeću

vrše vlasnici ili njihovi predstavnici. Upravljanje se realizuje donošenjem upravljačkih

odluka u procesu rada.

Rukovođenje označava aktivnost planiranja, organizovanja, vođenja i kontrole.

Rukovođenjem se daju uputstva radnicima za izvršenje radnih zadataka. Rukovođenjem se

ostvaruju predviđeni ciljevi - poslovni rezultati u određenom vremenskom periodu.

Menadžment se pojmovno određuje u trostrukom značenju. Menadžment označava

proces maksimalnog iskorišćenja i upotrebe raspoloživih resursa. Menadžmentom se naziva

uprava i nadzorni odbor u preduzeću. Menadžmentom se nazivaju i svi menadžeri - direktori

u preduzeću koji su odgovorni za izvršavanje određenih zadataka.

Preduzeće ili poduzeće je osnovni privredni subjekt (organizacija), koji se osniva radi

sticanja dobiti. Ciljna funkcija preduzeća je dobit (profit). Ovo karakteriše sve pravne forme

preduzeća. Preduzećima koja obavljaju djelatnost od opšteg interesa svojstveno je da, pored

ove ciljne finkcije, mogu imati i sekundarnu ciljnu funkciju. Ona se sastoji u zadovoljavanju

potreba korisnika usluga iz obavljanja ove djelatnosti. Nije isključeno da se preduzeća

osnivaju radi uštede troškova svojim osnivačima, bez obzira na to što privredno

zakonodavstvo to izričito ne predviđa. U pitanju su: istraživanja tržišta, istraživanja nalazišta

određenih rudnih sirovina, obavljanje određenih zajedničkih funkcija i slično.

Preduzeća organizuju proizvodnju, nude na tržištima određene količine roba (gotovih

proizvoda), nastojeći da maksimizuju svoju dobit. Kada odlučuju o proizvodnji i ponudi,

preduzeća nastoje da svoje prozvode (usluge) prodaju po takvim cijenama, kako bi pokrili

cijene koštanja (odnos ukupnih troškova proizvodnje i prometa po jedinici proizvoda) i

ostvarili određeni iznos dobiti (na primer, u vrijednosti 10% cijene koštanja).

3

Osnovna obilježja preduzeća su:

preduzeće ima svoju ekonomiju;

ekonomiju ostvaruje u okruženju sa kojim je u permanentnoj komunikaciji;

preduzeće je složen, dinamički, ekonomski sistem;

preduzeće je poslovno-finansijski entitet, te se kao takav rukovodi, prije svega,

poslovno-finansijskim ciljevima;

procesima i pojavama u preduzeću upravlja kompetentan menadžment.

Postoje tri osnovna oblika preduzeća:

privredna društva, koja mogu biti

o društvo lica (ortačko i komanditno). Ortačko društvo je preduzeće

koje se osniva ugovorom dva ili više fizičkih lica koja se obavezuju da uz sopstvenu

neograničnu solidarnu odgovornost obavljaju određenu djelatnost. Ortačko društvo mogu

osnovati najmanje dva fizička lica preko ugovora u pismenoj formi. Karakteristika ovog

društva je u tome što ortaci neograničeno solidarno odgovaraju za obaveze društva svojom

ličnom imovinom. Ne postoji zakonom određen minimum osnovnog kapitala ovakvog

preduzea. Komanditno društvo se osniva ugovorom između dva ili više lica radi obavljanja

djelatnosti pod zajedničkom firmom od kojih najmanje jedno lice odgovara neograničeno

solidarno za obaveze društva (komplementar), a rizik najmanje jednog lica ograničen je na

visinu ugovorenog uloga (komanditor). Kao i kod ortačkog društva, ne postoji zakonom

postavljen minimum osnovnog kapitala ovog društva.

o društvo kapitala (akcionarsko i društvo sa ograničenom

odgovornošću). Akcionarsko društvo osnivaju pravna odnosno fizička lica radi obavljanja

djelatnosti, a njihov osnovni kapital je utvrđen i podijeljen na akcije određene nominalne

vrijednosti. Vlasnici preduzeća ovdje odgovaraju samo do visine svog uloga, te zbog tog

zakon propisuje minimum osnovnog kapitala preduzeća.

društvena preduzeća i

4

javna preduzeća.

Ono što je zajedničko za sve oblike preduzeća je to da ono mora imati osnovna i

obrtna sredstva neophodna za rad i funkcionisanje. Svako preduzeće, bez obzira na prirodu

posla kojim se bavi, mora imati taj kapital da bi funkcionisalo i ostvarivalo dobit.

Grafički prikazano, oblici preduzeća su:

Obrtna sredstva čini novac potreban za tekuća plaćanja, materijal i sirovine koje se

drže radi ulaganja u proizvodnju, vrijednosti utrošene u proizvodnju i proizvodi koji čekaju

prodaju.

Obrtna sredstva čini i novac dat dobavljačima prije isporuke robe, kao i potraživanja

od kupaca od momenta isporuke proizvoda, odnosno pružanja usluge do momenta naplate.

Ta se sredstva neprestano obrću (cirkuliraju) u poslovnom procesu. Međutim, potrebno je

uvijek raspolagati jednim njihovim dijelom kako bi se nesmetano odvijao poslovni proces.

Upravo za taj dio treba osigurati novac već prilikom poslovnih ulaganja u poslovanje, i to

tako da taj iznos novca bude na raspolaganju kroz dulje vrijeme.

5

Za obrtna sredstva karakteristično je to da su to materijalne vrijednosti koje se troše u

proizvodnji tako da se njihova supstanca i vrijednost jednokratnom upotrebom prenose na

novi proizvod, čime se mjenja njihov prvobitni oblik.

Nemaju sva preduzeća jednaku potrebu za obrtnim sredstvima. Visina ukupnih

obrtnih sredstava jednog preduzeća zavisi od nekoliko faktora:

obima, vrijednost i asortimana proizvodnje i usluga,

tehnoloških procesa proizvodnje i pružanja usluga,

uslova snabdijevanja sirovinama i materijalima,

uslova naplate proizvoda ili usluga,

uslova podmirivanja obaveza prema drugima (doprinosi, plate…)

Preduzeće se može posmatrati kao određeni finansijski sistem. Finansijska sredstva

su neophodna za otvaranje preduzeća, za njegovo tekuće poslovanje, ali i za razvoj. Da bi se

preduzeće moglo osnovati neophodan je inicijalni novac, ali po osnivanju neophodno je

obezbediti finansiranje tekućeg poslovanja, a razvoj preduzeća se obezbeđuje novim

ulaganjima. Sva imovina i izvori finansiranja, prihodi i rashodi i novčani tokovi preduzeća

iskazuju se i prate novčano. Robni tokovi su zapravo novčani tokovi transformisani u

nenovčane.

6

2. POJAM I OBLICI OBRTNIH SREDSTAVA

Osnovna podjela sredstava preduzeća prema funkciji je na:

osnovna i

obrtna.

Osnovna sredstva učestvuju u više proizvodnih ciklusa, ne mjenjaju svoj fizički

izgled i funkcije. Tokom vijeka trajanja ona svu svoju vrijednost prenose na proizvod kroz

amortizaciju. Trošak amorizacije je navčani izraz vrijednosti trošenja osnovnih sredstava.

Osnovna sredstva mogu imati tri pojavna oblika:

stvari - građevinski objekti, instrumenti, alati, mašine,…

prava - otkupljeni patenti i licence,

novac - novčana sredstva, ako su potekla od osnovnih sredstava prodajom ili

amortizacijom ubrajaju se u osnovna iako pripadaju obrtnim sredstvima.

7

Obrtna sredstva se troše u potpunosti u jednom proizvodnom ciklusu, ulaze u

supstancu novog proizvoda i mjenjaju svoj fizički izgled prenoseći cjelokupnu svoju

vrijednost. Obuhvataju u osnovi predmete rada. Javljaju se u tri oblika:

materijalni - stvari - sirovine i materijal, gorivo i mazivo, kancelarijski materijal, ...

novčani oblik- u kom se javljaju kada se proizvodi naplate, nalaze se u blagajni ili na

žiro-računu.

prijelazni oblik - potraživanja - javlja se izmedu materijalnog i novčanog oblika,

usljed vremenskog razmaka između trenutka predaje gotovih proizvoda. Javlja se u

svim onim slučajevima kad ne dođe do transformacije sredstava roba-novac ili

rashod-novac u istom trenutku. Kao posebnu grupu obrtnih sredstava treba spomenuti

i hartije od vrijednosti-instrumente plaćanja (čekovi, mjenice, obveznice).

Obrtna sredstva (imovina) su kratkoročna sredstva koja mogu brzo i lako biti

pretvorena u novac. Najbitnije stavke su gotovina, kratkoročna potraživanja i plasmani,

zalihe i inventar. Kratkoročna potraživanja su obaveze koje kupci imaju prema kompaniji

koja je predmet analize. Kratkoročni plasmani su najčešće plasmani u kratkoročne hartije od

vrijednosti kao što su komercijalni zapisi i ostale hartije od vrijednosti koje mogu u svakom

trenutku biti unovčene.

Preduzeća nabavljaju brojne materijale koji se troše za proizvodnju proizvoda ili

usluga. Prodajom proizvoda ili usluga dobijaju se novčana sredstva koja služe za ponovnu

nabavku materijala, odnosno koja se obrnu u kratkom vremenskom periodu i na taj način

ostvare više kružnih kretanja tokom jedne godine. Odatle potiče i sam naziv “obrtna

sredstva”.

Najvažnija klasifikacija obrtnih sredstava je prema:

njihovom pojavnom obliku,

njihovom ekonomskom sadržaju,

fazama ciklusa obrtaja i

8

sistemima njihovog pribavljanja.

Prema pojavnim oblicima obrtna sredstva dijele se na :

zalihe sirovina i materijala,

zalihe nedovršene proizvodnje,

zalihe poluproizvoda,

zalihe gotovih proizvoda,

potraživanja,

finansijska imovina i

novčana sredstva.

Obrtna sredstva prema njihovom ekonomskom sadržaju dijele se na:

obrtna sredstva u robnom obliku i

obrtna sredstva u novčanom obliku.

9

Obrtna sredstva prema fazama ciklusa obrtaja dijele se na:

obrtna sredstva u fazi proizvodnje i

obrtna sredstva u fazi prometa.

Prema sistemu pribavljanja obrtna sredstva dijele se na:

stalna obrtna sredstva i

nestalna ili vanredna obrtna sredstva.

Obrtna sredstva su ona sredstva koja se u kraćim rokovima obrću i koja se pretvaraju

iz jednog oblika u drugi, novčani ili naturalni. To su sredstva koja se stalno troše u procesu

proizvodnje. Samo kratkoročna potraživanja ulaze u obrtna sredstva, a to su ona sa rokom

dospjeća do godinu dana. Ostala potraživanja čiji je rok duži od godinu dana spadaju u

srednjoročna i dugoročna.

U obrtna sredstva spadaju svi oblici novca, kratkoročne hartije od vrijednosti, sva

imovina koja se u toku godine preobrne u novac, sve zalihe materijala, robe i sitnog

materijala. Obrtna sredstva stalno mjenaju oblik, ona su u jednom momentu sirovina,

poluproizvod, proizvod, novac ili potraživanje. Ona se ne troše postepeno kao osnovna

sredstva nego jednokratnom upotrebom. Obrtna sredstva koja su potrebna za obavljanje

redovnog poslovanja preduzeća su trajna obrtna sredstva. Obrtna sredstva mogu biti i bruto

obrtna sredstva i kada se ona umanje za kratkoročne obaveze dobijaju se neto obrtna

sredstva.

10

3. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE OBRTNIM SREDSTVIMA

PREDUZEĆA

3.1. Pojam i osnovni koncepti

Finansijsko upravljanje obrtnim sredstvima ima za cilj da se što manjim ulaganjem u

ukupne i pojedinačne oblike obrtnih sredstava ostvari što veći obim poslovne aktivnosti.

Preduzeće treba da teži da utvrdi optimalan obim neto obrtnih sredstava. Neto obrtna sredstva

predstavljaju razliku između ukupnih obrtnih sredstava i kratkoročnih obaveza, i oni su važan

indikator solventnosti preduzeća.

Obrtna sredstva su dio poslovnih sredstava koja se po pravilu utroše  jednokratnim

ulaganjem u proizvodni proces i druge poslovne procese. Pod obrtnim sredstvima treba

podrazumijevati poslovna sredstva koja se jednokratnom upotrebom troše u poslovnom

procesu i čija se vrednost preobražava iz novčanog oblika preko robnih oblika, ponovo u

novac najmanje jednom godišnje.

Razlika između obrtnih sredstava i tekuće aktive je u tome što je ovaj drugi pojam

istovremeno i uži i širi pojam od pojma obrtnih sredstava, pa u tekuću aktivu ulazi ukupna

gotovina, čime je taj pojam širi od obrtnih sredstava. Neto obrtna sredstva ( neto obrtni fond )

predstavljaju razliku između ukupnih obrtnih sredstava i kratkorocnih izvora finansiranja.

Faze i podfaze kružnog kretanja kapitala:

pribavljanje novčanih sredstava (od osnivača, banaka i drugih subjekata),

trošenje novčanih obrtnih sredstava za nabavke sirovina, materijala, sitnog inventara,

ambalaže,

primanje, skladištenje i čuvanje materijalnih vrednosti,

trošenje novčanih sredstava za nabavke proizvodnih usluga i energije,

isplate i izdaci koji će u budućnosti teretiti proizvodnju,

11

isplate akontacionih davanja, poreza i drugih fiksnih obaveza,

isplata plata radnicima,

ulaganje sirovina i materijala u proizvodnju,

trošenje dijela osnovnih sredstava, sitnog inventara, ulaganje rada i usluga i energije,

izrada proizvoda ili usluga,

primanja iz proizvodnje, skladištenje i eventualno čuvanje gotovih proizvoda,

prodaja i distribucija gotovih proizvoda ili prodaja izvršenih usluga,

naplaćivanje iznosa za prodate proizvode i usluge,

podmirenje dospjelih obaveza u vezi sa početno pribavljenim obrtnim sredstvima.

Kada govorimo o novcu, moramo uzeti u obzir da on ima sljedeće pojavne oblike u

poslovanju preduzeća:

Gotovina (u blagajni  i u banci ),

Valute,

Čekovi, mjenice, akceptni nalozi,

Obveznice , blagajnički zapisi  i dr. vrijednosni papiri.

U procesu poslovanja novac mijenja oblik. Prelazni oblici novca u robu su:

Avansi dobavljačima,

Akontacije za službena putovanja,

Krediti dati kooperantima,

Akontacije plata radnicima,

12

AVR  troškova  proizvodnje.

Zalihe sirovina, materijala i sitnog inventara su zapravo:

Sirovine i  materijali,

Gorivo i mazivo,

Materijal u obradi i doradi,

Sitan inventar i ambalaža.

Kad je u pitanju sam proces proizvodnje razlikujemo:

Proizvodnja u toku,

Poluproizvode vlastite proizvodnje,

Nedovršene proizvode.

Zalihe proizvoda i robe mogu biti u dva osnovna oblika:

Zalihe gotovih proizvoda,

Zalihe trgovinske robe u skladištima.

Prelazni oblici robe u novac su sljedeći:

Potraživanja od kupaca za prodate proizvode i usluge,

Potraživanja od ostalih pdz. za prodatu robu,

Kreditni odnosi s pdz.  za prodatu robu,

Razna druga potraživanja obrtnih sredstava.

Prelazni oblici novca u novac su sljedeći:

13

Kratkoročni depoziti,

Kratkoročni krediti. 

3.2. Bruto masa i koeficijent obrta

Spadaju u faktore koji u godišnjem planu najneposrednije utiču na utvrđivanje

potrebnih obrtnih sredstava. Ukupna potrebna obrtna sredstva dobiće se kroz ceo

reprodukcioni tok ili kao sabirak prosečno potrebnih oblika obrtnih sredstava svih oblika,

podoblika i vrsta. Bruto masa predstavlja vrednosno iskazan obim odgovarajućeg oblika,

podobila i vrste obrtnih sredstava koji se odnosi na određeni vremenski interval kružnog toka

reprodukcije.

Bruto masa predstavlja:

u novčanom obliku (N) zbir svih isplata koje dospevaju u datom vremenskom

intervalu koje treba na vreme izmiriti.

u prelaznom obliku novca u robu (N-R) zbir potrebnih avansa dobavljačima,

akontacije radnicima, AVR…

u prelaznom obliku robe i novca zbir svih potraživanja za prodate proizvode i usluge

u robnom obliku zbir svih vrednosti sirovina, materijala, sitnog inventara, ambalaže,

GP i uloženih troškova koji  se iskazuju cenom koštanja gotove proizvodenje. 

3.3. Pojam i karakteristike novca

Novac je svojevrsna roba za koju se može kupiti svaka druga roba. Novcem se

raspoređuju i razmjenjuju svi proizvodi ljudskog rada. Uobičajena definicija novca kaže da je

novac obračunska jedinica i sredstvo razmjene.

Davno u prošlosti ljudima nije bio potreban novac, jer je sve za život svatko sam

proizvodio ili na neki drugi način pribavljao. Potrebe ljudi bile su male, a višaka nije bilo.

14

Kada su se neka plemena stala baviti pretežno stočarstvom, a druga pretežno ratarstvom,

među njima je počela razmjena, zbog ostatka višaka. Razmjenjivali su stočarske proizvode za

ratarske. Takva neposredna razmjena robe za drugu robu naziva se trampa. Pri tome su ljudi

dogovorno utvrdili koliko jedne robe vrijedi dati za drugu. Tako je npr. za glineni lonac

valjalo dati jedno janje, a za bakren nož tri janjeta. Međutim, ponekad vlasniku bakrenog

noža nisu trebala tri janjeta, već zemljan lonac. Tako se janjetom plaćala druga roba i razvila

se posredna razmjena: trgovina. Jednom robom plaćala se druga roba, a takva roba kojom se

može platiti bilo koja druga roba je novac. Prvi novac bio je, dakle, robni.

I papirni novac ima dugu i zanimljivu istoriju. U srednjem vijeku ljudi su počeli svoj

metalni novac povjeravati bankama na čuvanje. Banke su im izdavale potvrde na osnovu

kojih su mogli podići svoj novac kada bi im zatrebao. Te su se potvrde zvale banknote.

Postepeno su ljudi počeli plaćati robu tim potvrdama umjesto metalnim novcem. Tako je

nastao papirni novac. On zapravo samo zamjenjuje zlato ili srebro koje bi trebalo služiti za

plaćanje. Papir je mnogo praktičniji i lakši od kovina. Ni papirni novac nije sredstvo

direktonog plaćanja. Često banka prenosi novac sa jednoga korisnika na drugog žiro-

računom ili vrijednosnim papirima - čekom, doznakom, bonom i dr. - tako se novac samo

knjigovodstveno obračunava kao sredstvo plaćanja.

Novac u ime cijele države izrađuje narodna banka sa središtem u glavnom gradu.

Novac se "kuje" pomoću kalupa od osobito tvrda čelika, u kojima je izdubljen oblik jedne i

druge strane (lica i naličja) novca. Između kalupa stave se komadići metala koji pod jakim

pritiskom poprimaju oblik novca. Taj rad izvode posebne mašine. Rub novca obično je

nazubljen. Danas je to ukras, ali nekada je to bila mjera da ne bi nitko ostrugao rub zlatnog

novca i tako mu smanjio vrijednost. Za kovani novac (i za novčanice) upotrebljava se izraz

moneta, koji dolazi od toga da je kraj hrama rimske božice Junone Monete bila kovnica

novca. Novčanice se štampaju u posebnoj štampariji. Za njih se upotrebljava poseban papir, a

imaju i zamršene šare da ih je što teže falsifikovati.

Države imaju različite novčane jedinice ili valute. Novac zemlje koja mnogo

proizvodi i u inostranstvu se više traži i vrijednost mu (devizni kurs) raste. Nasuprot tome

novac zemlje koja mnogo uvozi, a malo izvozi, malo će se i tražiti i vrijednost će mu padati.

15

Ljudi koji putuju u inostranstvo najčešće svoj novac mijenjaju za novac zemlje u koju putuju.

To čine u mjenjačnici. Najjače su valute na svijetu su britanska funta, američki dolar i euro.

Promjene vrijednosti novca su inflacija, deflacija, devalvacija i revalvacija. To su

riječi latinskog porijekla.

Ako se prekomjerno povećaju emisije novčanica da bi se pokrili neki državni rashodi,

nastaje poremećaj koji se odražava u povišenju cijena. To se zove inflacija

(latinski:inflare = napuhati).

Suprotna inflaciji je deflacija (latinski: deflare = ispustiti zrak). To je novčano-

politički potez kojim se smanjuje količina novca da bi se ojačala njegova vrijednost i

izazvao pad cijena.

Smanji li se novčanoj jedinici vrijednost u odnosu prema valutama drugih zemalja i

prema zlatu, nastaje devalvacija (latinski: devalvare = smanjiti vrijednost).

Devalvaciji je suprotna revalvacija (latinski: revalvare = vratiti vrijednost):

povećanje vrijednosti vlastitoj valuti u odnosu na ostale.

3.4. Pojam zaliha

Trajna obrtna sredstva predstavljaju dio obrtnih sredstava – zaliha, koja su trajno

vezana u cilju održavanja kontinuiteta poslovnog procesa. Naime, da bi se obezbijedio

kontinuitet poslovanja preduzeća potrebno ja da ono u svakom trenutku posjeduje određenu

količinu zaliha: sirovina i materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda. Trajna obrtna

sredstva se u literaturi često nazivaju i stalne zalihe. Po svom karakteru sa aspekta

vremenskog perioda imobilizacije spadaju u trajno vezana sredstva preduzeća.

Bilansiranje trajnih obrtnih sredstava preduzeća je veoma složen problem. Koji je to

kvantum zaliha sa kojim preduzeće mora raspolagati u svakom trenutku veoma je teško

odrediti. Postoji više načina bilansiranja stalnih zaliha. Najčešće se stalne zalihe bilansiraju

kao prosječne zalihe u toku poslovne godine ili kao minimalne zalihe kojima je društvo

16

raspolagalo u periodu normalne poslovne aktivnosti. Da bi se istakao značaj i važnost ovih

zaliha često se koristi i termin gvozdene zalihe.

3.5. Pojam i vrste kredita kao oblika potraživanja

Kredit predstavlja dobrovoljno ustupanje izvjesne količine novca ili neke druge robe

od strane povjerioca (kreditora) drugoj osobi (dužniku) uz obvezu dužnika da u nekom

budućem periodu vrati povjeriocu ustupljeni iznos novca (robe), sa ili bez određene kamate.

Pojava kredita i njegov sve veći značaj u savremenom poslovanju vezan je uz veliki razvoj

robne proizvodnje i prometa roba, a s tim u vezi i sa razvojem savremenog bankarstva.

Vrste kredita:

1. prema materijalnom obliku

trgovački krediti (odobravaju ih dobavljači u obliku robe)

novčani krediti (u obliku novca)

2. prema subjektu koji ih odobrava

bankarski krediti (odobravaju ih banke)

komercijalni krediti (odobravaju ih ostale financijske institucije npr. štedno-kreditne

zadruge ili proizvođači robe)

3. prema roku otplate

kratkoročni (do 1 god.)

srednjoročni (3-5 god.)

dugoročni (rok dulji od 5 god.)

4. prema namjeni

proizvođački krediti (služe za financiranje kratkotrajne ili dugotrajne imovine)

potrošački krediti (namijenjeni kupovini potrošnih dobara)

17

5. prema osiguranju

otvoreni krediti (odobravaju se uz garanciju osoba)

zatvoreni (osigurani) krediti (odobravaju se uz zalog pokretnine ili nekretnine)

6. prema obliku potpore

namjenski ili selektivni (s državnom potporom)

nenamjenski ili obični (bez ikakve potpore)

7. prema porijeklu davaoca

unutrašnji krediti (odobravaju ih domaći kreditori)

inostrani krediti (odobravaju ih inostrani kreditori)

3.6. Upravljanje novcem ili gotovinom

Upravljanje gotovinom je stalno balansiranje između solventnosti i rentabilnosti.

Suficit gotovine ne smanjuje rentabilnost, ali deficit gotovine ugrožava solventnost

preduzeća. Deficit gotovine mora imati adekvatne izvore pokrića, dok suficit gotovine treba

da ima rentabilan plasman izvan redovnog poslovanja.

Koeficijent obrta gotovine pokazuje koliko se gotovinskih ciklusa obavi u toku jedne

poslovne godine, a gotovinski ciklus je broj dana u godini koji protekne od trenutka

izdavanja gotovine za nabavku sirovina i materijala do momenta primanja gotovine na ime

prodaje gotovih proizvoda. Koeficijent se dobija kada se broj dana u godini podijeli sa

prosječnim trajanjem jednog obrta.

Troškovi vezani za gotovinu su:

18

1. Troškovi držanja gotovine se odnose na gubitak prinosa koji se mogao ostvariti da

je raspoložena gotovina bila uložena.

2. Troškovi transakcija gotovine koje čine administrativni troškovi koji nastaju pri

transferu u hartije od vrijednosti i depozite i obrnuto.

3. Troškovi nedostatka gotovine su posljedica trenutnih kasa-skonta ili drugih priliva

da se sirovine i materijal nabave pod povoljnim uslovima.

Kod gotovine je važno predviđati moguća odstupanja između priliva i odliva

novčanih sredstava. To omogućava plan novčanih tokova koji pokazuje kada će i u kom

iznosu da se javi neto odliv gotovine, kao i kada će se javiti višak gotovine. Preduzeće treba

da nastoji da ima optimalan saldo gotovine. Za određivanje salda najčešće se koristi

finansijski metod gde se polazi od činjenice da minimalan saldo gotovine treba da bude

jednak prosječnom godišnjem saldu neophodnom za redovne aktivnosti preduzeća.

Bezgotovinske naplate vrše se sa poslovnog računa uplatioca. Gotovinu čine

banknote i kovani novac. Ovaj novac drži se u blagajni preduzeća. Najviši iznos gotovine

koji preduzeće može držati u blagajni zove se blagajnički maksimum i njega utvrđuje

centralna banka.

Gotovina ne donosi kamatu, ali se drži jer pruža više likvidnosti nego hartije od

vrijednosti. Gotov novac može da se upotrebi za kupovinu stvari. U stanju ravnoteže, sva

19

aktivna sredstva u istoj klasi rizika cijene se kao sredstva koja donose istu očekivanu

marginalnu korist.

Marginalna vrijednost likvidnosti opada ukoliko se drže veće količine gotovine.

Finansijski rukovodilac želi da stanje gotovine drži do nivoa na kome je marginalna

vrijednost likvidnosti jednaka vrijednosti kamate koje se svjesno odrekao. 

Veoma je teško odrediti na koji način bi preduzeće trebalo da upravlja svojim

gotovinskim stanjem ukoliko ne može da predvidi prilive i odlive gotovine iz dana u dan.

Jedan od načina je sljedeći (Miller i Or): Gotovinski bilans nepredvidljivo raste i

opada/pulsira sve dok ne dostigne gornji limit. U toj tački preduzeće kupuje onoliko hartija

od vrijednosti koliko je potrebno da bi stanje svoje gotovine vratilo na jedan normalniji nivo.

Ponovo se gotovinskom stanju dopušta da pulsira sve dok ne dostigne neki donji limit. Kad

se to desi preduzeće prodaje onoliko hartija od vrijednosti koliko je potrebno da se povrati

stanje na normalan nivo.

U ovom modelu se gotovinskom toku pušta da slobodno “tumara” sve dok ne udari u

neki limit, gornji ili donji nakon čega se kupuju ili prodaju hartije od vrijednosti kako bi se

stanje vratilo na normalu. 

Višak gotovine može se investirati u hartije od vrijednosti i na osnovu toga ubire se

kamata. Ali ukoliko se dese nepredviđeni odlivi preduzeće se mora zadužiti i na osnovu toga

plaća kamatu koja je po pravilu veća od kamate koja se dobija na uložena sredstva.

Finansijski rukovodilac se tu suočava sa problemom da vješto trguje. Može da investira veću

količinu slobodne gotovine, ali u tom slučaju je izvjesno da će zbog nepredviđenih odliva

morati da se zaduži. Ukoliko veću količinu slobodnih sredstava ne investira, ostavi na

računu, ta sredstva ne donose nikakav prinos. Opet umjesto da se novac držu u gotovinskim

novčanicama moze se držati u vrlo likvidnim hartijama od vrijednosti, koje je moguće lako i

brzo prodati, ali donose malu kamatu.

Kada se posmatra problem na ovaj način, najpovoljnije stanje gotovine zavisi od

troška pozajmljivanja i mjere neizvjesnosti u vezi sa budućim gotovinskim tokovima. U

20

slučaju velikih preduzeća transakcioni trošak kupovanja i prodavanja hartija od vrijednosti

postaje trivijalan u poređenju sa koštanjem prilike da se drže neangažovane zalihe gotovine. 

Jedan način da se ubrza naplaćivanje gotovine je u metodu, poznatom pod nazivom

koncentraciono bankarstvo. Kupci u jednoj datoj oblasti vrše plaćanje mjesnoj poslovnici,

ekspozituri, umjesto centralnom sjedištu preduzeća. Ta poslovnica potom ulaže čekove na

račun kod banke u tom mjestu. Višak sredstava se periodično transferiše na zbirni račun kod

jedne od glavnih, principialnih banaka preduzeća.

Koncentraciono bankarstvo spaja mnogo malih salda u jedno veliko centralno stanje

koje onda može kroz jednu transakciju da se uloži u aktivna sredstva koja donose kamatu.

Koncentraciono bankarstvo uključuje i dodatne troškove:

izgledi su da preuzeće načini dodatne administrativne troškove,

lokalnoj banci preduzeće treba da uzvrati za usluge koje ona pruža,

trošak transferisanja sredstava u banku u kojoj se vrši koncentracija. 

Bankama mora da se plati za usluge koje pružaju. Može da im se plati neposredno-

mjesečnom novčanom naknadom zasnovanom na pruženim uslugama, ili indirektno,

posredno, puštanjem da novac leži na računima banke, a koji ne donose kamate.

3.7. Upravljanje zalihama

Zalihe su jedan od glavnih segmenata obrtnih sredstava u preduzeću. Neophodnost

postojanja zaliha proizilazi iz tri osnovna razloga:

1. zato što je potrebno vrijeme da bi ekonomska dobra prošla kroz proces proizvodnje i

distribucije,

2. zbog diskontinuiteta koji postoji između pojedinih procesa, jer na pojedinim

punktovima dolazi do zastoja u kretanju ekonomskih dobara i

3. zbog neizvjesnosti i nesigurnosti koja je prisutna u privrednom životu.

21

Optimalne zalihe predstavljaju prosječne zalihe materijala, poluproizvoda i gotovih

proizvoda. Rastom prosječnih zaliha raste i veličina finansijskih sredstava. Smanjenje zaliha

iziskuje češće nabavke što povećava troškove.

Troškovi upravljanja zalihama su:

1. Troškovi pribavljanja zaliha i u njih spadaju:

a. troškovi ispostavljanja porudžbine uključujući i troškove pripreme

proizvodnje,

b. troškovi prijema, istovara, smještaja i kontrole zaliha,

c. troškovi komisionih popusta.

2. Troškove držanja zaliha čine:

a) troškovi vezivanja kapitala,

b) troškovi skladištenja,

c) troškovi osiguranja,

d) porez na imovinu,

e) troškovi amortizacije.

3. Troškovi nedostatka zaliha su:

a) propušteni prihodi od prodaje,

b) gubitak reputacije,

c) gubici zbog neizvršenja planova proizvodnje.

Postoje dvije osnovne vrste odluke o zalihama:

prva se odnosi na problem koliko treba pribaviti zaliha u jednoj porudžbini,

druga se odnosi u kojim intervalima treba pribavljanje izvršiti.

U oba slučaja optimalna solucija je ona koja iziskuje najmanje troškova pribavljanja i

držanja zaliha.

Zalihe predstavljaju sponu između proizvodnje i prodaje proizvoda. Proizvođačka

preduzeća moraju održati određene zalihe tokom proizvodnje, a te su zalihe poznate pod

nazivom zalihe proizvodnje u toku.

22

Druga vrsta zaliha - tj. zalihe poluproizvoda, sirovina i gotovih proizvoda, nisu u

dovoljnom smislu neophodne, one preduzeću omogućavaju da bude fleksibilno. Zalihe

poluproizvoda omogućavaju efikasnije realizovanje proizvodnog programa i korištenja

resursa. Bez njih u svakoj etapi proizvodnje trebalo bi čekati da se kompletira dio iz

prethodne etape proizvodnje. Posljedični prazni hodovi podstiču preduzeće na držanje zaliha

poluproizvoda. Troškovi održavanja za dato razdoblje predstavljaju troškove skladištenja,

manipulisanja i osiguranja zajedno sa traženom stopom povrata na investicije zaliha.

Prije razmatranja sigurnosnih zaliha treba razmotriti u kojoj tački je pametno

naručivati zalihe. Npr. pošto je potrebno 5 dana da naručena količina stigne, a optimalna

ekonomična količina zaliha koje preduzeće treba da naruči je 200, kako naručena količina

traje 10 dana, naručivanje treba obaviti 5 dana pre nego što zalihe budu potrošene, dakle na

količini od 100 jedinica. Ukoliko se imaju u vidu neizvjesnost potraživanja za zalihama, kao i

vrijeme isporuke, tada su preporučljive sigurnosne zalihe. To su one zalihe koje stoje kao

rezerva, u ovom slučaju to bi moglo biti 100 jedinica, tako da bi se naručivanje vršilo na

svakih 10 dana, ali na 200 jedinica preostalih na zalihama od kojih je 100 predviđeno za

potrošnju dok ne stigne nova količina, a 100 jedinica predstavlja sigurnosne zalihe. 

23

Adekvatna veličina sigurnosnih zaliha koje treba držati zavisi od nekoliko faktora.

Što je veća nesigurnost u vezi s prognoziranom potražnjom za zalihama, to će preduzeće

održavati veće sigurnosne zalihe, ukoliko je sve ostalo neizmjenjeno. Ili što je veći rizik

iscrpljivanja zaliha to su veće i nepredvidive fluktuacije u upotrebi.

Drugi faktor koji utiče na odluku o sigurnosnim zalihama je trošak održavanja zaliha.

Zastoj u proizvodnji trošak je koji nastaje kada se potroše zalihe sirovina i poluproizvoda, a

koji se na ovaj način može spriječiti. Poslednjih godina upravljanje zalihama je postalo vrlo

sofisticirano. U određenim industrijskim granama sam proizvodni proces omogućuje tzv just

in time kontrolu zaliha (zalihe se uvode u proizvodnju baš u vreme kada su potrebne uz

pomoć vrlo tačnog informacionog sistema). Metode kontrole zaliha služe kao sredstvo za

određivanje optimalne veličine zaliha, kao i za odlučivanje koliko i kada treba naručiti.

24

3.8. Upravljanje potraživanjima

Efikasno upravljanje potraživanjima od kupaca može da omogući preduzeću da

ostvari znatne ekonomske koristi. Ublažavanje kreditnih standarda i uslova prodaje na kredit

dovodi do povećanog vezivanja sredstava u obliku potraživanja od kupaca, što može da

ugrozi sposobnost preduzeća da izvršava dospjele obaveze. S druge strane, ono olakšava

prodaju, povećava obim prodaje i omogućava povećanje rentabilnosti.

Upravljanje kreditima obuhvata 5 glavnih koraka:

utvrđivanje uslova pod kojima se predlaže prodaja svoje robe,

traženje dokaza o dugovanju,

razmatranje kupaca za koje je vjerovatno da će platiti svoje račune,

utvrđivanje iznosa kredita koji može da se odobri svakom pojedinačnom kupcu,

pošto je kredit odobren - problem naplate tog novca kad dugovanje sazri. 

Ako se proizvodi po kupčevim specifikacijama ili se ulazi u znatne troškove isporuke,

možda je razumno tražiti gotovinu pre isporuke (CBD – Cash before delivery). Ukoliko se

dostavlja roba širokom krugu kupaca koji nisu stalne/redovne mušterije, može se tražiti

novac po isporuci (COD – Cash on delivery). Ako je proizvod skup i po narudžbini

pripremljen i napravljen za svakog pojedinačnog kupca, potpisan će biti formalni prodajni

ugovor, koji često reguliše progresivno plaćanje dok se radovi odvijaju.

Što se tiče transakcija u kojima je prisutno kreditiranje nailazi se na širok izbor

različitih aranžmana. Na primjer, ako se radi o poslu koji nosi visok rizik ili ako je roba

kvarljiva ili takva da se brzo preprodaje, normalno je da će prodavac zahtjevati ranije

plaćanje. U nastojanju da se kupci podstaknu da plate prije konačnog datuma uobičajno je da

se nudi gotovinski popust za promptno namirenje plaćanja. U slučaju aritkala koji se kupuju

25

neprestano iznova, tretira se kao da je kupac kupio sve u toku datog mjeseca na kraju tog

meseca (EOM – end of month). 

Ukoliko je u pitanju narudžbina koja je vrlo velika, a nema nikakvog komplikovanog

gotovinskog popusta, od kupca se može zatražiti da potpiše vlastitu mjenicu (promisori notu).

Riječ je o jednostavnom i jasnom priznavanju sopstvenog dugovanja. Ovo nije sasvim

uobičajno, ali ima dvije prednosti:

onaj ko posjeduje mjenicu može da je proda ili da je upotrebi kao jemstvo za zajam,

ovakva mjenica eliminiše mogućnost da dođe do naknadnog nesporazuma ili spora u

vezi sa dugovanjem.

Ukoliko je kupčeva kreditna reputacija iz bilo kog razloga sumnjiva, prodavac može

da zatraži od kupca da se postara kod svoje banke da prihvati ročnu menicu. U tom slučaju

banka garantuje za kupčev dug.  Ima više načina na koje može da se otkrije da li je verovatno

očekivati od kupca da plati svoje dugove. Najočiglednija naznaka je u tome da li su plaćali

promptno u prošlosti. Ukoliko se ima posla s nekim novim kupcem, treba izvršiti provjeru

kod neke kreditne agencije. Takve agencije imaju svoje redovne priručnike – knjiga referenci

koji sadrže i kreditni rejting, tj. rangiranje kreditne sposobnosti za ogroman broj domaćih i

inostranih preduzeća. Pored ovoga kreditne agencije na zahtjev klijenta pružaju i potpun

kreditni izvještaj u vezi sa potencijalnim kupcem. Ovi izvještaji se uglavnom sačinjavaju na

osnovu iskustva koja su druga preduzeća imala ili još imaju sa odnosnim kupcem.

Kredibilitet se može provjeriti i preko banke, tako što se traži informacija o kupčevom

prosječnom stanju na računu kod te banke i opštoj reputaciji, što obično rade banke.  

26

3.9. Cilj upravljanja obrtnim sredstvima preduzeća

Svaka organizacija, da bi njeno funkcionisanje bilo djelotvorno, zahtjeva da se njom

upravlja. U svakoj organizaciji moraju da postoje pojedinci koji donose odluke, koji su

odgovorni za njenu misiju, njeno praktično funkcionisanje i normalno, za njene rezultate.

Drugim riječima, svaka organizacija zahtjeva da postoji određeni broj pojedinaca koji

će se baviti misijom, ciljevima, strategijom i sprovođenjem definisanih aktivnosti. Kako je

preduzeće organizacija koja je usmjerena na privređivanje u društvu i koja posluje na tržištu

koje sa sobom nosi rizike, potrebno je da se preduzećem adekvatno upravlja.

Osnovna svrha upravljanja preduzećem jeste donošenje određenog niza poslovnih

odluka kojima se vrši kombinovanje resursa u funkciji ostvarivanja poslovnih ciljeva

preduzeća, kao i ostvarivanja stabilne tržišne pozicije, rasta i razvoja.

Upravljanje preduzećem se može podijeliti na tri faze:

planiranje,

organizovanje i

kontrolu.

Kako je upravljanje kontinualni proces, to su tri pomenute faze međusobno povezane,

odnosno mogu se posmatrati kao podsistemi sistema upravljanja u preduzeću. Planiranjem se

usmjeravaju sve poslovne aktivnosti u preduzeću, organizovanjem se realizuje ono što je

planirano, a kontrolom se vrši analiza rezultata koji su ostvareni na osnovu planskih odluka.

27

Globalni cilj poslovanja preduzeća jeste permanentno povećanje produktivnosti

poslovanja. Rast produktivnosti utiče na kvalitet proizvoda, koji utiče na rast produktivnosti.

U krajnjoj liniji ovo znači širenje tržišta i povećanje zaposlenosti.

Upravljanje se zasniva na informacijama. Donošenje poslovne odluke, kao krajnjeg

rezultata procesa upravljanja, zasnovano je na analizi informacija, pri čemu ni jedna odluka

ne može da bude bolja nego što su informacije na kojima se odluka zasniva. Upravljanje

preduzećem u savremenim uslovima privređivanja jeste orijentisano na budućnost, jer

inkorporira u sebe sve elemente koji su preduslov rasta i razvoja

4. ZAKLJUČAK

U savremenoj praksi koriste se različiti termini kao sinonimi za finansijsko

upravljanje, kao što su: upravljanje finansijama, upravljačke finansije, menadžerske finansije,

poslovne finansije, finansijski menadžment, korporativne finansije…

Finansijsko upravljanje (engl. financial management, nem. Finanzverwaltung) je izraz

kojim se označava integralni upravljački pristup delatnosti upravljanja novčanim, odnosno

finansijskim sredstvima preduzeća. Podrazumijeva prikupljanje vlastitih i tuđih izvora

sredstava, politiku naplate potraživanja, kontrolu novčanih tokova, kriterijume raspodjele

dobiti, odabir investicijskih mogućnosti itd.

Finansijsko poslovanje se može definisati i kao proces kreiranja finansijskih uslova za

efikasno ostvarivanje finansijskih ciljeva preduzeća. U suštini, finansijsko upravljanje je

upravljanje finansijskim poslovima jednog poslovnog subjekta.

Generalni cilj upravljanja poslovnim finansijama jednog preduzeća jeste oplodnja

finansijskog kapitala kompanije po maksimalnoj stopi rentabilnosti ulaganja, bez obzira da li

se radi o sopstvenom kapitalu (svojini vlasnika, odnosno akcionara), pozajmljenim resursima

(bankarski krediti) i tzv. sredstvima u obračunu, i da li se radi o raspoloživom (likvidnom)

kapitalu u novčanom obliku ili o angažovanom kapitalu.

28

Cilj upravljanja finansijskim sredstvima u preduzeću jeste da se obezbjedi nesmetano

finansiranje reprodukcije preduzeća, uz što brže kružno kretanje angažovanih finansijskih

sredstava. Efikasno upravljanje finansijskim sredstvima direktno utiče na efikasnost

poslovanja preduzeća. Usled toga je neophodno primjenjivati određene principe finansijskog

poslovanja, među kojima je najznačajniji princip likvidnosti. Pored likvidnosti značajan je i

princip sigurnosti koji zahtjeva da se finansijska sredstva ulažu u poslove za koje postoji

dovoljan stepen pouzdanosti da će se u novčani oblik vratiti u cjelosti i pravovremeno.

Finansijsko upravljanje obrtnim sredstvima preduzeća je sastavni dio funkcionisanja i

poslovanja svakog preduzeća, bez obzira na veličinu i predmet poslovanja.

5. LITERATURA

1. Prof. Dr Vunjak, N. (1994); Finansijski menadžment, Subotica

2. Prof. Dr Ristić, Ž. i prof. Komazec, S. (1999); Globalni finansijski

menadžment, Subotica

3. Prof. Dr Mikić, Đ. (2006); Poslovne finansije,Pprijedor

4. Prof. Lučić, Lj. (2004); Finansije, Novi Sad

5. Prof. Dr Mikerević, D.; Strateški finansijski menadžment, Banja Luka

6. Prof. Dr Ivanišević, M. Poslovne finansije, Beograd

29

7. Prof. Dr Rodić, J. Poslovne finansije, Beograd

OSTALI IZVORI:

1. www.knowlege-bank.org

2. www.poslovniforum.hr

3. www.management.cg.yu

4. www.krediti.rs

30