FUNKCIONALNI KAPACITET BOLESNIKA S PREBOLJELIM INFARKTOM

MIOKARDA OVISNO O NAČINU LIJEČENJA U AKUTNOJ FAZI BOLESTI

Lakušić Nenad1, Mahović Darija2, Cerovec Duško1, Baborski Franjo1, Majsec Marcel1

1 Odjel za bolesti srca i krvnih žila, Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju,

Krapinske Toplice

2 Klinika za neurologiju, Klinički bolnički centar Zagreb

Rad je dijelom prikazan na IV hrvatskom kongresu o aterosklerozi s međunarodnim

sudjelovanjem, Dubrovnik 2003. godine.

Adresa za dopisivanje: Mr. sc. Nenad Lakušić, dr. med., Odjel za bolesti srca i krvnih

žila, Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju, Gajeva 2, 49 217 Krapinske

Toplice, e-mail: nenad.lakusic@post.htnet.hr

SAŽETAK

UVOD I CILJ RADA: Brojne studije objavljene u prethodnih nekoliko godina ukazuju

da je perkutana koronarna intervencija (PCI) superiorna u odnosu na fibrinolitičku

terapiju obzirom na rani i kasni mortalitet bolesnika. Cilj ovog rada bio je utvrditi u

kojoj mjeri način liječenja akutnog infarkta miokarda (IM) utječe na postinfarktni

funkcionalni kapacitet bolesnika.

BOLESNICI I METODE: U studiju je uključeno 128 uzastopnih bolesnika s

preboljelim prvim IM sa ST- elevacijom unutar 2 do 12 tjedana od početka bolesti.

Bolesnici su bili podijeljeni u tri skupine: skupina I s 38 bolesnika (30%) koji su

akutnoj fazi IM podvrgnuti PCI, skupina II s 46 bolesnika (36%) koji su liječeni

fibrinolitičkom terapijom i skupina III s 44 bolesnika (34%) koji nisu liječeni

fibrinolitičkom terapijom niti su podvrgnuti PCI. Kod svakog bolesnika je učinjeno

ergometrijsko testiranje i ehokardiografski pregled pomoću kojih je procijenjen

funkcionalni kapacitet. U statističkoj analizi dobivenih rezultata korišten je Microsoft

SPSS for Windows, Version 8.0.

REZULTATI: U skupini I, srednja vrijednost dostignutog stupnja opterećenja na

ergometrijskom testu iznosila je 6.1 ± 1.3, u skupini II 5.5 ± 1.2 i u skupini III 4.8 ±

1.3 MET-a (skupina I vs. skupina II p=0.03; skupina I vs. skupina III, p<0.001;

skupina II vs. skupina III, p=0.01). Srednja vrijednost istisne frakcije u skupini I je

iznosila 56 ± 10, u skupini II 53 ± 9 i u skupini III 47 ± 11% (skupina I vs. skupina II

p=0.03; skupina I vs. skupina III, p<0.001; skupina II vs. skupina III, p= 0.009).

ZAKLJUČAK: Rezultati ovog rada pokazuju da bolesnici kod kojih je u akutnoj fazi

IM učinjena primarna PCI imaju veći funkcionalni kapacitet i očuvaniju sistoličku

funkciju lijeve klijetke u odnosu na bolesnike liječene drugim načinima.

Ključne riječi: akutni infarkt miokarda, fibrinoliza, koronarna angioplastika,

funkcionalni kapacitet

2

FUNCTIONAL CAPACITY IN PATIENTS AFTER MYOCARDIAL INFARCTION

DEPENDENT ON TREATMENT STRATEGY IN ACUTE PHASE OF DISEASE

SUMMARY

BACKGROUND AND AIM: Recently published studies suggest that percutaneous

coronary intervention (PCI) is superior to fibrinolysis regarding early and late

mortality in patients with acute myocardial infarction (MI) with ST- elevation. The aim

of this study was to evaluate the influence of treatment strategy in acute phase of MI

on postinfarction functional capacity of the patients.

PATIENTS AND METHODS: This prospective study included 128 consecutive

patients with MI with ST- elevation during period of 12 weeks from onset of disease.

There were 92 (72%) male and 36 (28%) female. Mean age of patients was 59 ± 10

years. Inclusion criteria were: age under 70 years, first MI with ST- elevation and sinus

rhythm. Exclusion criteria were: previous MI, non ST- elevation MI, acute heart

failure, atrial fibrillation, unstabile angina pectoris, re-IM or neccesity for

coronarography and PCI during rehabilitation, other acute disease. Patients were

divided into three groups according treatment applied - group I with 38 pts. (30%)

treated with primary PCI, group II with 46 pts. (36%) treated with fibrinolysis and

group III with 44 pts. (34%) treated conservatively. There were no significant

differences between groups of patients regarding age, gender, risk factors for coronary

artery disease, infarct site and frequency of complications in acute phase of MI. The

functional capacity of patients was evaluated by symptom-limited exercise test. The

echocardiographic exams were also done in each patient.

Statistical analysis was performed by using the commercial software package,

Microsoft SPSS for Windows, Version 8,0. The results are expressed as a mean ±

3

standard deviation. Differences between groups were tested using by analysis of

variance (ANOVA) and post hoc Tuckey test. The value of p<0.05 was considered

statistically significant.

RESULTS: At the end of rehabilitation, mean values of exercise capacity in the group

I, II and III were 6.1 ± 1.3, 5.5 ± 1.2 and 4.8 ± 1.3 METs, respectively (group I vs. II

p=0.03; group I vs. III, p<0.001; group II vs. III, p=0.01). Mean values of ejection

fraction in the group I, group II and group III were 56 ± 10, 53 ± 9 and 47 ± 11 ,

respectively (group I vs. II p=0.03; group I vs. III, p<0.001; group II vs. III, p= 0.009).

Four patients (3%) were excluded from the study because of complications during

rehabilitation treatment.

CONCLUSION: Postinfarction functional capacity in patients with MI depends on

treatment strategy in acute phase of disease. Patients who underwent PCI in acute

phase of MI have higher functional capacity and better preserved sistolic function of

left ventricle in comparison with patients who received fibrinolysis or those who were

treated conservatively.

Key words: acute myocardial infarction, fibrinolysis, coronary angioplasty, functional

capacity

4

Akutni infarkt miokarda (IM) je od iznimnog socio-ekonomskog značenja zbog

visoke stope smrtnosti i invalidnosti, poglavito u razvijenim zemljama svijeta.

Godišnje u SAD-u oboli od IM oko 1.5 milijun ljudi.1 Prema dostupnim podacima, u

Europi smrtnost bolesnika s akutnim IM sa ST- elevacijom (eng. ST- elevation

myocardial infarction - STEMI) unutar prvih mjesec dana od početka bolesti iznosi

8.4%.2 U Republici Hrvatskoj kardiovaskularne bolesti su također vodeći uzrok

smrtnosti. Tako je u 2002. godini u Hrvatskoj od bolesti srca i krvnih žila umrlo više

od 26 tisuća ljudi uz udio u ukupnom mortalitetu od gotovo 53%. Nadalje, opća stopa

smrtnosti za ishemičnu bolest srca u 2002. godini iznosila je 199 na 100.000

stanovnika.3 Dostupni epidemiološki podatci za grad Zagreb pokazuju da je u 2001.

godini 1538 osoba bilo hospitalizirano zbog akutnog koronarnog sindroma, od čega

56% bolesnika sa STEMI.4

Unatrag 15-tak godina, strategija liječenja akutnog IM se značajno promijenila.

Tako je danas prema literaturnim podacima standard, ukoliko nema kontraindikacija,

primjena fibrinolitičke terapije u bolesnika s akutnim STEMI ako je došao u bolnicu

unutar 12 sati od početka bolova u prsima (u kliničkoj praksi je ta granica često unutar

6 sati od početka bolova). Procjenjeno je da se primjenom fibrinolitičke terapije unutar

12 sati od početka tegoba prevenira oko 20 smrtnih ishoda na 1000 liječenih

bolesnika.5 Danas se u SAD-u te u nekim europskim zemljama fibrinolitička terapija

nerjetko primjenjuje i pre-hospitalno, “na terenu”, neposredno po postavljanju

dijagnoze akutnog STEMI tijekom transporta u bolnicu. Time se dobivaju još

povoljniji efekti u smislu očuvanja funkcije lijeve klijetke kao i smanjenja stope

smrtnosti.6

Od 1977. godine, kada je švicarski radiolog dr. Andreas Grűntzig izvršio prvu

perkutanu transluminalnu koronarnu angioplastiku (PTCA), odnosno perkutanu

5

koronarnu intervenciju (PCI),7 ta je metoda liječenja koronarne bolesti doživjela

neslućeni rast i razvoj. Tako je danas u svijetu većinom prihvaćeno da se kod bolesnika

s akutnim STEMI učini PCI, većinom uz implantaciju intrakoronarne proteze tzv.

“stenta”, ako je medicinska ustanova opremljena laboratorijem za kateterizaciju srca

zbog dokumentirane superiornosti u odnosu na fibrinolizu obzirom na ranu i kasnu

smrtnost.8,9

Cilj ovog rada bio je procijeniti utjecaj načina liječenja STEMI u akutnoj fazi

bolesti u odnosu na postinfarktni funkcionalni kapacitet.

BOLESNICI I METODE

U studiju je uključeno 128 uzastopnih bolesnika s preboljelim prvim STEMI.

Svi bolesnici su bili hospitalizirani u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju

Krapinske Toplice (Bolnica) radi provedbe druge faze kardiološke rehabilitacije unutar

2-12 tjedana (prosječno 58 ± 21 dana) od početka bolesti. Studija je bila prospektivna s

razdobljem uključivanja bolesnika od 14 mjeseci, od studenog 2001. do kraja prosinca

2002. godine. Istraživanjem je obuhvaćeno 36 žena ili 28% i 92 muškarca ili 72% svih

ispitanika. Prosječna dob ispitanika je bila 59 ± 10 godina. Šezdeset i jedan bolesnik

(48%) je prebolio IM prednje, a 67 bolesnika (52%) je preboljelo IM donje stijenke.

Kriteriji uključenja u studiju: Bolesnici mlađi od 70 godina, sinusni ritam, prvi puta u

životu preboljeli STEMI.

Kriteriji isključenja iz studije: Anamneza već prethodno preboljelog IM, zatim IM bez

ST- elevacije, znakovi akutnog srčanog popuštanja, fibrilacija atrija, nestabilna angina

pektoris, re-IM ili potreba za invazivnom kardiološkom obradom (i PCI) tijekom

rehabilitacijskog tretmana. Također, isključeni su i bolesnici s drugom akutnom bolesti

čije je liječenje zahtjevalo prekid rehabilitacije.

6

Bolesnici su bili podijeljeni u tri skupine: skupina I u kojoj je bilo 38 bolesnika ili 30%

- bolesnici kod kojih je u akutnoj fazi IM učinjena primarna PCI, skupina II u kojoj je

bilo 46 bolesnika ili 36% - bolesnici koji su u akutnoj fazi IM liječeni fibrinolitičkom

terapijom i skupina III u kojoj su bila 44 bolesnika ili 34% svih ispitanika - bolesnici

koji u akutnoj fazi IM nisu liječeni fibrinolitičkom terapijom, odnosno nisu podvrgnuti

PCI, a koji su hospitalizirani unutar 24 sata od početka tegoba. Nije bilo značajnih

razlika između skupina bolesnika obzirom na dob, spol, faktore rizika za koronarnu

bolest, lokalizaciju IM kao i učestalost komplikacija u akutnoj fazi bolesti. Vrijeme od

početka tegoba do dolaska u bolnicu je kod bolesnika u skupini I iznosilo 5.7 ± 3.1, u

skupini II 6.1 ± 3.3 i u skupini III 12.4 ± 5.2 sati (skupina I i II vs. skupina III,

p<0.001, skupina I vs. skupina II NS). Osim značajno manjeg uzimanja dugodjelujućih

nitrata u skupini I u odnosu na skupinu III (37% skupina I vs. 73% skupina III, p=0.03)

te značajno većeg uzimanja tiklopidina bolesnika u skupini I u odnosu na bolesnike iz

skupine II i III (skupina I vs. skupina II i III, p<0.001), nije bilo drugih značajnih

razlika u medikamentnoj terapiji između promatranih skupina bolesnika (Tablica 1.).

Unutar skupine I, 31.6% bolesnika je u akutnoj fazi bolesti podvrgnuto PCI u KB

Sestre milosrdnice, 26.3% u KBC Rebro, 23.7% u KB Dubrava, 15.8% u Specijalnoj

bolnici za kardiologiju i kardijalnu kirurgiju “Magdalena” te 1 bolesnik ili 2.6% u

Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Frankfurtu, Republika Njemačka. Bolesnici kod kojih

je interventni zahvat učinjen u SB “Magdalena”, prethodno su bili obrađeni u Hitnoj

internističkoj ambulanti Bolnice odakle su odmah premješteni u SB “Magdalena” zbog

koronarografije i primarne PCI, a nakon intervencijskog zahvata su hospitalizirani u

Jedinici intenzivnog liječenja Bolnice.

Svi bolesnici su nakon uzimanja anamnestičkih podataka, kliničkog pregleda,

inicijalnih laboratorijskih pretraga i ergometrijskog testiranja uključeni u program

7

medicinske rehabilitacije u trajanju od 3 tjedna (prosječno 19 ± 2 dana).

Rehabilitacijski program sastojao se od svakodnevnog kondicioniranja na frikcionom

ergociklu, grupnih vježbi pod vodstvom fizioterapeuta, individualnih šetnji te dijetne

prehrane. Po provedenoj rehabilitaciji, kod svakog bolesnika je ponovno učinjen

ergometrijski test. “Symptom limited” ergometrijski test je proveden na bicikl-

ergometru tip Cardioline ECT WS 2000 uz početno opterećenje intenziteta 25W te

postupno povećavanje opterećenja svake 2 minute po 25W. Funkcionalni kapacitet je

određen prema stupnju dostignutog opterećenja izraženo u W, odnosno MET-ima.

Također, kod svakog bolesnika uključenog u studiju učinjen je transtorakalni

ehokardiografski pregled strojem tip Wingmed CFM 800, a izmjereni su dijametri

srčanih šupljina i debljine stijenki, dijastolička i sistolička funkcija lijeve klijetke te je

analizirana morfologija i funkcija zalistaka. Ejekcijska frakcija (EF) je izmjerena po

Simpsonovoj formuli prikazom dvije odnosno četiri srčane šupljine iz apikalne

projekcije.10

U statističkoj analizi dobivenih rezultata korišten je komercijalni sustav Microsoft

SPSS (eng. Statistical Package for Social Science) for Windows, Version 8.0. Rezultati

su izraženi srednjom vrijednosti ± standardna devijacija. Razlike između skupina

bolesnika testirane su jednosmjernom analizom varijance (ANOVA) te Tukey post hoc

testom. Vrijednost p<0.05 je smatrana statistički značajnom.

REZULTATI

Od ukupno 128 bolesnika uključenih u studiju, četiri bolesnika ili 3% (3

muškarca i 1 žena) je isključeno iz studije, i to po jedan iz skupine I i II te dva

bolesnika iz skupine III. Razlozi isključenja: bolesnik iz skupine I - simptomatska,

repetitivna, neodržana ventrikularna tahikardija, bolesnik iz skupine II - akutni

8

pijelonefritis radi čega je bolesnik premješten u nadležnu Županijsku bolnicu te dva

bolesnika iz skupine III - bolesnica sa znakovima akutnog srčanog popuštanja te

bolesnik sa znakovima nestabilne angine pektoris radi čega je prekinuta rehabilitacija.

Na ergometrijskom testu po završetku rehabilitacijskog treninga dobiveni su sljedeći

rezultati: u skupini I, srednja vrijednost dostignutog stupnja opterećenja u W je iznosila

119 ± 37, u skupini II 105 ± 40 i u skupini III 91 ± 37 W (skupina I vs. skupina III,

p=0.001, ostalo NS), (Graf 1.). Srednja vrijednost dostignutog stupnja opterećenja

izraženo u MET-ima je u skupini I iznosila 6.1 ± 1.3, u skupini II 5.5 ± 1.2 i u skupini

III 4.8 ± 1.3 MET-a (skupina I vs. skupina II p=0.03; skupina I vs. skupina III,

p<0.001; skupina II vs. skupina III, p=0.01), (Graf 2.). Nije bilo značajne razlike među

skupinama obzirom na udio bolesnika s pozitivnim testom koronarne rezerve: skupina

I 18%, skupina II 27% i skupina II 34%.

Ehokardiografski, nađene su sljedeće razlike: u skupini I, srednja vrijednost dijametra

lijeve klijetke u dijastoli (LVDd) iznosila je 5.28 ± 0.5 cm, u skupini II 5.53 ± 0.5 cm i

u skupini III 5.89 ± 0.7 cm (skupina I vs. skupina II, p=0.03; skupina I vs. skupina III,

p<0.001; skupina II vs. skupina III, p=0.02). Četrnaest posto bolesnika u skupini I

imalo je dijametar lijeve klijetke u dijastoli veći od 6 cm, u skupini II 20% i u skupini

III 38% bolesnika (skupina I vs. skupina III, p=0.04, ostalo NS). Nadalje, srednja

vrijednost EF određena metodom po Simpsonu je u skupini I iznosila 56 ± 10%, u

skupini II 53 ± 9% i u skupini III 47 ± 11% (skupina I vs. skupina II p=0.03; skupina I

vs. skupina III, p<0.001; skupina II vs. skupina III, p=0.009), (Graf 3.).

RASPRAVA

Rezultati ove studije ukazuju da način liječenja akutnog STEMI ima utjecaja na

postinfarktni funkcionalni kapacitet bolesnika. Bolesnici kod kojih je u akutnoj fazi

9

bolesti učinjena primarna PCI imaju veći funkcionalni kapacitet u odnosu na bolesnike

liječene drugim načinima. Rezultati dobiveni ovim istraživanjem su očekivani obzirom

na prethodne izvještaje koji gotovo uniformno ukazuju na superiornost PCI u odnosu

na fibrinolitičku terapiju. Danas je u suvremenoj kardiologiji jednoznačno prihvaćeno

da tijekom akutnog STEMI treba čim je prije moguće «otvoriti» koronarnu arteriju i

osigurati koronarni protok, idealnije mehanički, odnosno PCI, a ako nije dostupna,

fibrinolizom. Tako većina do sada objavljenih studija ukazuje da primarna PCI dovodi

do sniženja stope smrtnosti te skraćuje period bolničkog liječenja u akutnoj fazi

bolesti. Pored toga, primarna PCI smanjuje učestalost reokluzija koronarnih arterija,

reinfarkta i postinfarktne angine pektoris te dovodi do značajnog smanjenja potrebe za

kirurškom revaskularizacijom miokarda, kasne stope smrtnosti i drugih komplikacija u

odnosu na fibrinolizu.11,12,13,14 Zanimljivo je istaknuti da trend da se kod starijih

bolesnika pristupa terapijski konzervativno nije u skladu s istraživanjem Bergera AK. i

sur.15 koji su uspoređujući fibrinolitičku terapiju vs. PCI u akutnom STEMI našli da je

primjena PCI i u starijih bolesnika sigurna te da dovodi do značajnog smanjenja stope

smrtnosti unutar 30 dana, odnosno jednu godinu iza akutnog IM. Ipak, Bonnefoy i

sur.16 uspoređujući primarnu PCI s fibrinolizom započetom “na terenu”, već prije

dolaska u bolnicu, ne nalaze značajne razlike u 30-dnevnoj smrtnosti i krajnjim

točkama praćenja (eng. end-point).

Pored navedenih činjenica o nižoj stopi smrtnosti i manjoj učestalosti komplikacija,

rezultati ove studije ukazuju da bolesnici koji su liječeni primarnom PCI tijekom

akutnog IM imaju iza akutne faze bolesti očuvaniju sistoličku funkciju lijeve klijetke,

veći funkcionalni kapacitet te posljedično manja ograničenja u fizičkim aktivnostima u

daljnjem svakodnevnom životu.

10

Nadalje, rezultati studije Widimskog i sur.17 ukazuju da bi bolesnika s akutnim STEMI

koji se javio u regionalnu bolnicu bez laboratorija za kateterizaciju srca unutar 3-12

sati od početka bolova trebalo transportirati i u udaljeni tercijarni kardiološki centar u

kojem se provodi PCI jer je takva strategija liječenja akutnog IM sigurna, a povezana

je sa značajnim smanjenjem reinfarkta i stope smrtnosti u odnosu na bolesnike

tretirane fibrinolitičkom terapijom neposredno po prijamu u bolnicu u mjestu

stanovanja. Unutar tri sata od početka bolova, nije bilo značajne razlike između odmah

započete fibrinolitičke terapije u regionalnom centru i primarne PCI u udaljenom

tercijarnom centru. Ovdje je bitno istaknuti da kod odluke o načinu liječenja akutnog

IM treba voditi računa o iskustvu interventnog tima jer rezultati Magid DJ. i

suradnika18 ukazuju da su samo intervencije učinjene u ustanovama sa srednjim i

velikim opsegom, odnosno iskustvom u primarnim PCI superiornije u odnosu na

fibrinolitičku terapiju, dok nema značajnih razlika u stopi smrtnosti između

intervencije učinjene u ustanovama s malim iskustvom u primarnim PCI u odnosu na

fibrinolizu.

Zaključno treba reći da rezultati ovog rada afirmiraju intervencijski zahvat na

koronarnim arterijama kao metodu izbora u liječenju većine bolesnika s akutnim

STEMI obzirom na očuvaniju sistoličku funkciju lijeve klijetke te veći postinfarktni

funkcionalni kapacitet bolesnika kod kojih je učinjena PCI u odnosu na one kod kojih

je primjenjena fibrinolitička terapija.

11

LITERATURA

1. Antman EM, Braunwald E. Acute myocardial infarction. U: Braunwald E. i sur.

(ur.). Heart Disease. Saunders Philadeplphia, 2001:1114.

2. Hasai D, Begar S, Wallentin L. et al. A prospective survey of the characteristics,

treatments and outcomes of patients with acute coronary syndromes in Europe and

the Mediteranean basin. The Euro Heart Survey of Acute Coronary Syndromes

(Euro Heart Survey ACS). Eur Heart J 2002; 15: 1190 - 201.

3. Hrabak Žerjavić V, Kralj V, Silobrčić Radić M. Javno-zdravstveno značenje

kardiovaskularnih bolesti. Peti kongres hrvatskog kardiološkog društva. Opatija.

Liječ Vjesn 2004; 126 (Supl. 1): 7.

4. Jembrek-Gostovic M, Heim I, Hrabak-Zerjavic V, Jonke V. Epidemiologic

importance of acute coronary syndrome in the population of the city of Zagreb.

Acta Med Croatica 2004; 58: 91-3.

5. Fibrinolitic Therapy Trialists' (FTT) Collaborative Group. Indications for

fibrinolytic therapy in suspected acute myocardial infarction: collaborative

overview of early mortality and major morbidity results from all randomised trials

of more than 1000 patients. Lancet 1994; 343: 311 - 22.

6. Grijseels EW, Bouten MJ, Lenderink T. et al. Pre-hospital thrombolytic therapy

with either alteplase or streptokinase. Practical applications, complications and

long-term results in 529 patients. Eur Heart J 1995; 16: 1833-8.

7. Grűntzig AR. Transluminal dilatation of coronary artery stenosis (letter). Lancet

1978; 1: 263.

8. Schoming A, Kastrati A, Dirschinger J. et al. Coronary Stenting plus Platelet

Glycoprotein IIb/IIIa Blocade Compared with Tissue Plasminogen Activator in

Acute Myocardial Infarction. N Engl J Med 2000; 343: 385-91.

12

9. Grines CL, Browne KF, Marco J. et al. A comparison of immediate angioplasty

with thrombolytic therapy for acute myocardial infarction. The Primary

Angioplasty in Myocardial Infarction Study Group. N Engl J Med 1993; 328: 673-

9.

10. Feigenbaum H. Echocardiography. 5 izd. Philadelphia: Lea & Febiger; 1994, str.

138-41.

11. Aversano T, Aversano LT, Passamani E. et al. Thrombolytic therapy vs. primary

percutaneous coronary intervention for myocardial infarction in patients presenting

to hospitals without on-site cardiac surgery: a randomized controlled trial. JAMA

2002; 287: 1943-51.

12. Moreno R, Lopez-Sendon J, Garcia E et al. Primary angioplasty reduces the risk of

left ventricular free wall rupture compared with thrombolysis in patients with acute

myocardial infarction. J Am Coll Cardiol 2002; 20: 598-603.

13. Garcia E, Elizaga J, Perez-Castellano N. et al. Primary angioplasty versus systemic

thrombolysis in anterior myocardial infarction. J Am Coll Cardiol 1999; 33: 605-

11.

14. The Global Use of Strategies to Open Occluded Coronay Arteries in Acute

Coronary Syndromes (GUSTO IIb) Angiopasty Substudy Investigators. A clinical

trial comparing primary coronary angioplasty with tissue plasminogen activator for

acute myocardial infarction. N Engl J Med 1997; 336: 1621 – 8.

15. Berger AK, Schulman KA, Gersh BJ. et al. Primary coronary angioplasty vs.

thrombolysis for the management of acute myocardial infarction in elderly patients.

JAMA 1999; 282: 341 – 8.

13

16. Bonnefoy E, Lapostolle F, Leizorovicz A. et al. Primary angioplasty versus

prehospital fibrinolysis in acute myocardial infarction: a randomised study. Lancet

2002; 360: 825.

17. Widimsky P, Budesinsky T, Vorac D. et al. “PRAGUE” Study Group

Investigators. Long distance transport for primary angioplasty vs. immediate

thrombolysis in acute myocardial infarction. Final results of the randomized

national multicentre trial - PRAGUE - 2. Eur Heart J 2003; 24: 94 – 104.

18. Magid DJ, Calonge BN, Rumsfeld JS et al.; National Registry of Myocardial

Infarction 2 and 3 Investigators. Relation between hospital primary angioplasty

volume and mortality for patients with acute MI treated with primary angioplasty

vs. thrombolytic therapy. JAMA 2000; 284: 3131 – 8.

14

Tablica 1. Razlike u medikamentnoj terapiji između skupina bolesnika

SKUPINA

LIJEKOVA

BOLESNICI

SKUPINA I SKUPINA II SKUPINA III

N % N % N %

Acetilsalicilna kiselina 35 92 40 87 38 86

Dugodjelujući nitrati 14 37* 28 61 32 73

ACE inhibitori 19 50 27 59 25 57

Beta blokatori 15 40 17 37 19 43

Diuretici 11 29 16 35 18 41

Blokatori kalcijskih kanala 8 21 3 7 5 11

Blokatori AT1 receptora 3 8 2 4 1 2

Oralni antikoagulansi 1 3 4 9 3 7

Statini 30 79 30 65 30 68

Digitalis 1 3 2 4 4 9

Blokatori alfa1 receptora 2 5 1 2 1 2

Tiklopidin 12 32** 1 2 1 2

*skupina I vs. skupina III - p=0,03 ** skupina I vs. skupina II i III - p<0,001

15

Graf 1. Razlike između skupina bolesnika ovisno o rezultatu ergometrijskog testa

(izraženo u W)

16

Graf 2. Razlike između skupina bolesnika ovisno o rezultatu ergometrijskog testa

(izraženo u MET)

17

Graf 3. Razlike u istisnoj frakciji lijeve klijetke između skupina bolesnika

18