Glamuzina.historijska.geografija

7/27/2019 Glamuzina.historijska.geografija

1/90

1

HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

Nikola Glamuzina

Akademska godina 2012./2013.


2/90

2

Izdava: FILOZOFSKI FAKULTET SVEUILITA U SPLITUTeslina 12, 21000 Split, Republika Hrvatska

Tel. 385 021 384 144, www.ffst.hr

Predsjednik Povjerenstva za izdavaku djelatnost: doc. dr. sc. Renata Relja

Odgovorni urednik: prof. dr. sc. Marko Trogrli

Recenzenti:

prof. dr. sc. Borna Frst-Bjeliprof. dr. sc. Stjepan osidoc. dr. sc. Ivan Zupanc

Lektor:

dr. sc. Gordana Laco, via asistentica

Autor fotografije na naslovnici: Ante Jurevi, prof.

Datum postavljanja na mreu: 5. prosinca 2012.

ISBN: 878-953-7395-45-2

ZNANSTVENO PODRUJE: Interdisciplinarna podruja znanostiZNANSTVENO POLJE: Geografija

ZNANSTVENA GRANA: Drutvena geografijaSTUDIJSKI PROGRAM: Prediplomski studij, Odsjeka za povijest

GODINA I SEMESTAR: 3. godina, 5. semestar

FOND SATI: 30 sati predavanja

NASTAVNI PREDMET: Historijska geografija Hrvatske


3/90

3

HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE

SADRAJ

Historijska geografijapojam, mjesto, metode

Hrvatskaope geografske znaajke i oblikovanje teritorija

Prapovijest

Stari vijek

Rani srednji vijek

Razvijeni srednji vijek

Historijskogeografski razvoj susjednih zemalja

Razdoblje osmanlijske ekspanzije

Novovjekovno razdoblje potiskivanja osmanlijske vlasti

Austro-ugarsko razdoblje

Razdoblje monarhistike jugoslavenske drave

Razdoblje socijalistikejugoslavije

Suvremene razvojne tendencije

Literatura

4

14

21

30

38

44

51

55

64

72

76

80

84

87


4/90

4

HISTORIJSKA GEOGRAFIJAPOJAM, MJESTO, METODE

Historijska se geografija unutar geografske znanosti poela oblikovati uprvoj polovini 20. st.,

iako se prvi radovi historijskogeografske naravi biljee u prethodnom stoljeu, pa ak itijekom antike i srednjega vijeka. Meutim, suvremena historijska geografija, utemeljena na

modernim metodolokim pristupima, nagli je zamah dobila u drugoj polovini 20. st., a

posebno zanimanje geografa i povjesniara za tu geografsku disciplinu opaa se na prijelazu

iz 20. u 21. st.

Povijesni razvoj geografije

Geografiju definiramo kao znanost o rasprostranjenosti i meusobnom odnosu prirodnih i

drutvenih elemenatai pojava na Zemljinoj povrini. Iako je u prolosti obino svrstavana u

podskupinu prirodnih znanosti, ona zapravo ima dodirnu ulogu izmeu prirodnih i drutvenih

znanosti. Zato se u novije vrijeme kategorizira kao interdisciplinarna znanost. Po

epistemolokim i ontolokim obiljejima geografija jepreteno empirijsko-analitika znanost.

Rije je o jednoj od najstarijih znanstvenih disciplina koja je nastala u okrilju prvih starih

civilizacija. Sam je pojam skovan u 3. st. pr. Kr. u staroj Grkoj od pojmovageo (Zemlja) i

grafein (pisati). Povijesni izvori govore kako je prva osoba koja je sebe nazvala geografom

bio matematiarEratosten (276. pr. Kr. 194. pr. Kr.). Iz samoga se naziva vidi kako je

kljuno pitanje kojim se bavila prvotna geografija bilo: GDJE, odnosno GDJE SE TO

NALAZI NA POVRINI ZEMLJE. Iz samoga naziva, kao i pitanja na koja je nastojala dati

odgovor, vidljivo je praktino znaenje koje je geografija imala u starogrkom drutvu.

Naime, u to je doba najvei dio Zemljine povrine starim Grcima bio nepoznat pa je

geografija imala ulogu i zadatak upoznavanja Grka s drugim dijelovima svijeta, ponajprije

Sredozemlja. Budui da je trgovina, u prvom redu pomorska, bila kljuna za opstanak

starogrke civilizacije, geografija je imala veliko praktino znaenje. Uz gospodarske , na

razvoj su geografije takoer utjecali kulturni i politiki faktori, kao to su tenja za

upoznavanjem drugih naroda i dravnih organizacija. Ve se u to doba uspostavljaju prve

veze izmeu geografije i povijesti, a kljunu je ulogu u tome imao Herodot (485. pr. Kr.

425. pr. Kr.) koji se esto naziva ocem geografije i historije. U okviru stare Grke najvanije

je razdoblje razvoja geografije bilo na prijelazu iz stare u novu eru, od 250. do 200. pr. Kr., a

sam kraj toga razdoblja obiljeava Ptolemejev (oko 90. 161.) rad, koji je sva dotadanja

znanja o povrini Zemlje prikupio i objavio u djelu od osam tomova pod nazivom


5/90

5

Geografija. Budui da je to djelo bilo prevedeno na latinski jezik, velik je utjecaj imalo i na

kasnije antike geografe koji su dolazili iz staroga Rima, kao i one iz kasnijega

srednjovjekovnoga razdoblja (Vresk, 1997.). Specifinost je antikoga, pogotovo

starogrkoga razdoblja, bilo povezivanje geografije s matematikom jer su antiki geografi

ujedno nastojali doi do odgovora o dimenzijama Zemlje, a takoer su prvi put u povijesti

primijenili i stupanjsku mreu.

Srednjovjekovno je razdoblje bilo obiljeeno nazadovanjem na podruju geografske znanosti

koje je djelomice bilo posljedica opega gospodarskoga i kulturnoga nazadovanja na poetku

srednjega vijeka. Mnoge su antike spoznaje pale u zaborav, a geografska je misao u

kranskoj Europi bila pod velikim utjecajem crkvenoga dogmatizma. Iako e tijekom

razvijenoga srednjega vijeka, zahvaljujui jaem razvoju trgovine, ponovo poeti zanimanje

za geografiju, ona ne e dati znaajnijih imena na europskom prostoru. Glavnu su ulogu u

tadanjoj geografiji preuzeli Arapi, kako zbog sluenja antikim izvorima (to im nisu

zabranjivale njihove vjerske zajednice, tako zbog gospodarskih, odnosno trgovakih potreba

jer je arapska civilizacija bila ponajprije trgovaka. Stoga najvea geografska imena toga doba

dolaze iz arapskoga svijeta. Od njih se naroito istie Ibn Khaldn (1332.-1406.) koji se

posebice bavio analizom razvoja velikih dravnih tvorevina te je imao vanu ulogu u razvoju

historijske geografije (Vresk, 1997.).

Doba Velikih geografskih otkria (15.-18. st.) oznauje preporod geografije. Tomu su

pridonijeli novi pogledi na ivot koje je postavilo renesansno doba, obiljeeno oslobaanjem

ovjeka od crkvenoga dogmatizma, te dinamian gospodarski razvoj utemeljen na pomorskoj

trgovini. Teite se geografije vraa na europski kontinent na kojem se prevode antika

geografska djela i s kojega kreu brojne pomorske ekspedicije u druge dijelove svijeta.

Upravo zahvaljujui tim pomorskim putovanjima, od kojih je najvei znaaj svakako imalo

Kolumbovo otkrie amerikoga kontinenta (1492.), popunjavaju se znanja o karti svijeta.

Tadanja se geografija usko povezuje s kartografijom i to zbog potrebe za izradom velikoga

broja razliitih geografskih karata potrebnih pomorcima u trgovakim i istraivakim

poslovima. Tijekom toga razdoblja, primjenom kartografskih projekcija, izrauju se prve

precizne geografske karte (posebice portulani pomorske karte s podatcima o lukama,

morskim strujama i morskim mijenama), atlasi i globusi. Dodatni je poticaj toj djelatnosti dala

i primjena tiska. Od velikih imena toga doba posebno se istiu Sebastian Mnster (1488.-

1552.), autor djela Cosmographia universalis u est tomova i Gerardus Merkator (1512.-

1594.), autor brojnih karata i kartografske projekcije koja je nazvana njegovim imenom.Primat su u tom dobu preuzeli njemaki geografi. Samo 18. st. oznaava kraj toga


6/90

6

preporoditeljskoga razdoblja te svojevrsnu sponu s razdobljem oblikovanja modernih

znanosti, meu njima i geografske. Inae se 18. stoljee smatra stoljeem u kojem su najvei

razvoj zabiljeile upravo prirodne znanosti, zahvaljujui sveopem napretku na podruju

istraivanja Zemljine povrine. Poticaje takvu razvoju dali su masovna akumulacija znanja,

primjena empirijskih istraivanjih te osnivanje znanstvenih akademija. Mnogo je znanstvenih

spoznaja potjecale upravo od velikih znanstvenih ekspedicija pa se stoga u tom razdoblju

geografija sve vie povezuje s prirodnim znanostima. Uz njemake geografe, koji su i dalje

imali veliki znaaj, vanu ulogu preuzimaju francuski geografi. Najvanije je ime tadanje

geografije Nijemac Immanuel Kant (1724.-1804.), profesor filozofije i prirodnih znanosti na

sveuilitu u Knigsbergu, prijestolnici tadanje Istone Pruske (dananji Kaliningrad u

Rusiji). Upravo je on definirao geografiju i historiju kao vane znanosti koje stoje uz bok

drugim znanostima te je svojim idejama udario temelje za oblikovanje moderne geografije u

19. st. (Vresk, 1997.).

Tijekom 19. st. razvija se moderna znanost utemeljena na preciznom definiranju objekta i

metoda istraivanja. Tada se i geografija izdvaja kao samostalna znanstvena disciplina.

Tradicijski geografski koncept, zasnovan na traenju odgovora na pitanje GDJE, odlazi u

drugi plan, a sredinju ulogu dobiva novi pristup koji trai odgovor na pitanje TO, ime se

teite istraivanja prebacuje na prirodne i drutvene procese na povrini Zemlje (Vresk,

1997.). Unutar samoga sustava moderne geografske znanosti oblikuju se dva podruja

istraivanja. Prvo je fizika geografija koja se usmjerava na prouavanje prirodnih elemenata

(klime, reljefa, voda, biljnoga i ivotinjskoga svijeta). Fizika je geografija u tom razdoblju

imala glavni znaaj unutar geografije, a najvei su doprinos njezinu razvoju dali njemaki

geografi Alexander von Humboldt (1769.-1859.) i Carl Ritter (1779.-1859.). Usto se oblikuje

i drugo podruje istraivanja pod nazivom drutvena geografija, usmjereno na prouavanje

ljudskoga drutva i ovjekova utjecaja na transformaciju pojedinih dijelova Zemljine

povrine, koja je poela u Europi uslijed industrijske revolucije. Glavnu je ulogu u razvoju

drutvene geografije imao francuski geograf Paul Vidal de la Blache (1845.-1918.).

Kvantitativna revolucija, koja je obiljeila znanost druge polovine 20. st., imala je velik

utjecaj na razvoj suvremene geografije u kojoj je primjena kvantitativnih metoda u

istraivakom radupostala obvezna. Budui da su razvoju novih metodolokih pristupa

najvie pridonijeli angloameriki geografi, teite se suvremene geografije premjestilo u taj

dio svijeta. Zbog sve istaknutijih sklonosti meusobnomu povezivanju i suradnji meu

pojedinim znanstvenim disciplinama, izrazitije su interdisciplinarnost i multidisciplinarnost,to je vidljivo u sve eem povezivanju geografije s pojedinim drutvenim znanostima.


7/90

7

Dihotomije u geografiji

Dihotomija (dvojnost) bitno je obiljeje geografskoga metodolokoga sustava, a u suvremenoj

se geografiji moe govoriti o dvjema dihotomijama. Prva je uvjetovana samim objektom

prouavanja, pa se geografija dijeli na opu i posebnu (regionalnu). Rije je o dihotomiji koja

se javlja ve u antikom dobu, a proizlazi iz toga to geografija prouava pojedine geografske

elemente, kao i same regije. Druga dihotomija proizlazi iz naravi geografskoga prouavanja

koje obuhvaa prirodnu i drutvenu sferu, i zato se opa geografija dijeli na prirodnu (fiziku)

i drutvenu (socijalnu). Fizika geografija prouava elementeprirodne sredine (reljef, klima,

vode, tlo, flora i fauna), a drutvena geografija istrauje drutvene elemente (stanovnitvo,

naselja, gospodarstvo i dr.). Ta je druga dihotomija dovela i do stvarne podjele geografije u

nekim zemljama, pa se na pojedinim sveuilitima, ponajprije u zemljama koje batine

anglosaksonski obrazovni sustav, zasebno izuavaju fizika i drutvena geografija.

Odnos geografije i povijesti

Historijska se geografija esto razumijeva kao spona izmeu geografije i povijesti, dviju

znanosti koje pripadaju razliitim znanstvenim podrujima, a izmeu njih postoji vie

dodirnih toaka.injenica je kako istraivanja iz podruja povijesti obino imaju geografsku

dimenziju, dok geografska istraivanja esto imaju i povijesnu dimenziju. Geografija i

povijest razliiti su naini gledanja na svijet ali tako povezani da se meusobno ne mogu

negirati. Svaki od njih ne nudi samo jedan pogled na svijet nego vie njih s gledita analize

ljudskoga drutva, pojedinih podruja i razdoblja. Prema tradicijskomu gleditu geografija i

povijest imaju razliite objekte istraivanja pa stoga zauzimaju razliita intelektualna

podruja. Takvo je gledite dodatno ojaano kvantitativnom revolucijom koja je zahvatila

geografiju, istovremeno zaobilazei povijest (Baker, 2003.). Kljuna razlika izmeu

geografije i povijesti lei u samom pristupu istraivanju. Teite je povijesnoga pristupa na

odnosima izmeu ovjeka i povijesnih zbivanja u povijesnom prostoru uz prouavanje

zakonitosti razvoja ljudskoga drutva tijekom razliitih razvojnih faza. S druge strane,

ishodite je geografskogapristupa u meusobnom odnosu izmeu ovjeka i prostora, uz koji

prouava i tumai promjene na Zemljinoj povrini. Budui da je objekt istraivanja povijesti

znatno iri od jednostavnoga datiranja, a geografije od lociranja pojedinih fenomena, sama

historijska geografija ima znatno vei zadatak od datiranja i lociranja. Reduciranje povijesti

na puki pojam vremena, te geografije na pojam prostora istodobno znai simplifikaciju i

pogrjenu interpretaciju tih dviju kompleksnih znanstvenih disciplina. injenica je kakopostoji potreba za mjerenjem prostora i vremena, meutim niti jedna od tih dviju kategorija ne


8/90

8

moe tvoriti zasebnu jezgru pojedine znanstvene discipline ili sluiti njihovoj integraciji.

Zajedniko je zanimanje za prostor i vrijeme slab temelj na kojem bi se gradila veza

izmeu geografije i povijesti mnogo bi jai i vri temelj bio njihovo zajedniko

zanimanje za pojedine probleme. Iz svega toga proizlazi uloga historijske geografije kao

poveznice izmeu povijesne i geografske znanosti. Naime, upravo historijska geografija, ba

kao i povijest, postavlja pitanja o prolosti, istiui geografsku dimenziju. Pritom se

primjenjuje problemski pristup u analizi geografskih promjena tijekom vremena,ponajvie u

teorijskom razmatranju (Baker, 2003.).

Historijska geografija

Vremenska dimenzija u geografskim istraivanjima nalazi se od samih poetaka geografije.

injenica je kako se bez analize minulih procesa ne mogu objasniti postojea geografska

obiljeja i procesi. Samo razmatranje i prouavanje procesa moe biti kratkorono,

srednjorono idugorono (historijsko). Upravo se historijska geografija temelji na povijesnoj

(historijskoj) dimenziji promatranja Zemljine povrinepa je ona zapravo geografija prolih

razdoblja. Oblikuje se u drugoj polovini 19. st. kao zasebna disciplina na razmeu geografije i

povijesti. U poetku je bila usko vezana za povijest, a po samom se statusu nalazila na dodiru

geografije i povijesti. Stoga su se histrorijskogeografskim istraivanjima, osim geografa,

bavili i povjesniari i to sa svoga gledita prouavanja. Uslijed ve spomenutih razlika izmeu

povijesnoga i geografskogapristupa u istraivakom radu, historijska je geografija dugo bila

bez jasnih ciljeva, zadataka i metoda,pa je stoga imala status svojevrsne pomone discipline

geografije i povijesti. Tek je poslije prevladalo razumijevanje historijske geografije kao

geografske discipline po objektu i metodologiji istraivanja, koja se bavi rekonstrukcijom

geografije (tj. pejzaa) nekogapodruja u prolosti.

Svoj je ubrzani razvoj historijska geografija doivjela u drugoj polovini 20. st., a posljedica je

toga sve vei broj historijskogeografskih znanstvenih radova. Napredak je djelomice rezultat i

sve jae suradnje s drugim znanstvenim disiplinama kao to su pedologija, klimatologija,

stratigrafska geologija, povijest, arheologija i antropologija: uz njihovu pomo mogua je

preciznija i detaljnija rekonstrukcija prirodnoga i kulturnoga pejzaa tijekom prolosti

(Schenk, 2011.). Pritom ponovo dolazi do izraaja suradnja izmeu geografije i povijesti te su

geografi koji se bave historijskom i kulturnom geografijom dali osobit doprinos razvoju

povijesti okolia kao zasebne poddiscipline unutar suvremene historijske znanosti (Williams,

1994.).


9/90

9

Naime, krajem 1970-ih godina, osnutkom Amerikoga udruenja za povijest okolia (ASEH),

oblikuje sepovijest okolia kao znanstvena disciplina. Ipak, valja istaknuti kako je ponajprije

rije o interdisciplinarnom znanstvenom podruju kojim se bave razliite znanstvene

discipline: ekologija, biologija, geografija, povijest, geologija, antropologija i mnoge druge iz

prirodoslovnoga i drutveno-humanistikoga polja. Pod samim se pojmom povijesti okolia

ne podrazumijeva samo povijest prirodnoga sklopa okolia, nego i ljudskoga drutva koje je

neodvojivo od njega. Na taj se nain okoli istrauje kao aktivna, dinamina i formativna

kategorija, dio koje je i sam ovjek. Upravo u tome je bit suvremenoga pristupa koji, putem

interdisciplinarnosti i multidisciplinarnosti, dolazi do novih znanstvenih spoznaja (Simmons,

2010.).

U okviru te suradnje historijska geografija posebno se bavi rekonstrukcijom prirodnoga

okolia, tj. kulturnom transformacijom prirodnoga okolia, ovjekovim utjecajem (namjernim

i nenamjernim) na preoblikovanje okolia i prouavanjem naina kojim ovjek percipira

prirodni okoli. Upravo se istraivanjem ovjekove percepcije prirodnoga okolia razvila

historijska geozofija kao pristup kojim se prouava geografsko znanje s pojedinoga ili sa svih

gledita. Historijska geozofija istrauje geografske ideje, bilo tone ili pogrjene, raznih

populacijskih skupina bez obzira na njihovu profesiju ili etniku i vjersku pripadnost

zadravajui pozornost na njihovim subjektivnim predodbama Zemljine povrine. Prema

tomu, historijska geozofija zapravo je povijest geografskoga znanja kojim su raspolagale

razliite populacijske skupine tijekom prolosti, a ne samo geografi. Upravo je to znanje, bez

obzira na njegovu tonost, bilo (i jo uvijek jest) osnova za ovjekovo djelovanje kojim se

preoblikujeprirodni okoli i oblikuje kulturni pejza (Baker, 2003.). Za suvremeni je razvoj

historijske geografije na prijelazu iz 20. u 21. st. vana i sve izraenija suradnja unutar same

geografske znanosti, ponajprije s fizikom geografijom. Upravo zahvaljujui zajednikomu

istraivakomu radu, razvijaju se novi pristupi u prouavanju ekologije pejzaa (pulerov,

Petrovi, 2011.) i historijske geografije okolia (Lozi, Frst-Bjeli, Perica, 2006.).

Tijekom 1960-ih godina geografska je znanost ula u fazu kvantitativne revolucije, koja je

izazvala primjenu novih metodolokih pristupa u istraivanju. Primjena kvantitavnih metoda u

drugim granama drutvene geografije, posebice u ekonomskoj geografiji, s kojom je

historijska geografija bila usko povezana, dovela je do pomaka u historijskogeografskim

istraivanjima. Ona se ponajprije ogleda u smanjivanju deskriptivnosti radova iz podruja

historijske geografije, iako statistiko-matematike metode nisu naile na tako iroku

primjenu kao u drugim geografskim disciplinama. akse i u sluajevima njihove primjenepokazalo kako one ne mogu zamijeniti teorijsku analizu koja je specifina za


10/90

10

historijskogeografski pristup. Primjena bihevioristikoga pristupa dodatna je specifinost toga

razdoblja jer je za rekonstrukciju i analizu kulturnoga pejzaa, oblikovanoga u prolosti,

potrebno razumjeti ponaanje relevantnih socijalnih skupina, odnosno naina na koji su one

percipirale i vrjednovale elemente prirodnoga pejzaa te donosile odluke o njegovoj

transformaciji (Baker, 1972.). Prema tomu, iako historijsku geografiju nije zaobila

kvantitativna revolucija, ona je ipak, ponajprije zbog specifinosti objekta istraivanja,

oblikovala specifian metodoloki pristup. Njega tvore sljedee metode:

1. Regresivna metoda podrazumijeva sve istraivake tehnike koje polaze od suvremenihobiljeja kulturnogapejzaa i na osnovi njih izvlaezakljuke o njegovim obiljejima

u prolosti. Unutar regresivne metode razlikuju se retrospektivna metoda, koja kao

poetno stanje uzima situaciju u prolosti i od nje zapoinje analizu prema sadanjosti,

te retrogresivna metodakoja je usmjerena prema prolosti.

2. Statistiko-formalna metodapolazi od postavke da su pojedini elementi suvremenogakulturnogapejzaa isti kao to su bili u prolosti.

3. Morfogenetika metoda uzima kao polazite pretpostavku da su pojedini elementikulturnogapejzaa u prolosti rezultat dugotrajnoga razvoja.

4. Tipoloka metoda uzima kao polazinu toku empirijski provjerenu injenicu dapojedini elementi kulturnoga pejzaa mogu biti povezani s odreenim razdobljima

njegova razvoja.

5. Komparativna metoda koristi se rezultatima istraivanja iz podruja u kojima je razvojkulturnogapejzaa dobro dokumentiran i s pomou njih izvlai zakljuke o njegovu

razvoju u podrujima iste drutvene strukture, a za koja ne postoje pisani dokumenti.

6. Metoda povratne analize dovodi u meusobni odnos dokumente iz prolosti, koji sekoriste za rekonstrukciju kulturnoga pejzaa, a s pomou kojih se moe napraviti

retrospektivna analiza svakoga pojedinoga elementa.

7. Metoda asocijacije koristi se statistikim pokazateljima u rekonstrukciji povijesnogarazvoja i promjena u prostornoj strukturi pojedinih elemenata kulturnoga pejzaa,

poevi od najstarijih pisanih dokumenata.

8. Terensko istraivanje jedna je od kljunih metoda geografskoga rada s tim to sehistorijska geografija koncentrira na prouavanje postojeih ostataka kulturnoga

pejzaa oblikovanoga u prolosti. Cilj je terenskoga istraivanja prepoznavanje,

lociranje, opisivanje i interpretacija relevantnih ostataka kulturnoga pejzaa iz

prolosti.


11/90

11

9. Analiza zranih snimaka razvila se u novije vrijeme, a podrazumijeva znanstvenuanalizu i interpretaciju fotografija pojedinih dijelova Zemljine povrine koje su, za

razliite namjene, napravljene iz zrakoplova.

10.Metrike i kvantitativne metode zasnivaju se na statistiko-matematikoj analizibrojanih podataka iz prolosti. Ti se metodoloki pristupi u historijskoj geografiji

manjeprimjenjuju. Uzroke treba traiti u injenici to su statistiki podatci iz prolosti

vrlo rijetko kompletni, a mnogi su dokumenti u kojima su bili pohranjeni tijekom

povijesti uniteni ili oteeni, pa je stoga kvantitativne metode mogue primjenjivati u

onim podrujima u kojima su ostali sauvani do danas.

Sve su navedene metode istraivanja definirane do poetka 1970-ih godina i tvore osnovu

historijskogeografskoga rada sve do danas (Jger, 1972.). Tim se klasinim metodama

istraivanja u historijskoj geografiji mogu pridodati jo neke koje su se poele razvijati

tijekom 1960-ih godina, a njihova se primjena pokazala pionirskom:

1. Morfogenetika analiza uzima kao polazinu toku dokumente na osnovi kojih jemogua analiza kulturnoga pejzaa u prolosti, koji se promatra kao koherentni

vremensko-prostorni kompleks koji obuhvaa duga vremenska razdoblja i prua se

izvan granica promatranoga podruja. Kvantitativni se podatci, dobiveni na osnovi

analize povijesnih dokumenata, kartografski prikazuju, a zatim se interpretiraju s

historijskogeografskoga aspekta.

2. Fosfat-metoda razvijena je izmeu dvaju svjetskih ratova, a temelji se na analizirazlika u koncentraciji fosfata u tlu tijekom odreenih vremenskih razdoblja.

Zahvaljujui njezinoj primjeni, moe se identificirati lokacija naselja tijekom prolosti.

3. Analiza peludi razvijena je poetkom 20. st., a omoguuje odreivanje geografskerairenosti i udjela pojedinihbiljaka (ukljuujui i poljoprivredne kulture) u ukupnom

biljnom pokrovu tijekom odreenih razdoblja u prolosti.Na taj se nain dolazi i do

spoznaja o klimatskim promjenama, kao i o promjenama u vrjednovanju prostora.

4. Metoda daljinskih istraivanja temelji se na analizi i interpretaciji zranih ilisatelitskih snimaka. Do zranih se snimaka dolazi primjenom multispektralnih ili

hiperspektralnih senzora, termalnih infracrvenih multispektralnih senzora, infracrvenih

filmova u boji ili mikrovalnih radara. S druge strane, satelitski se snimci dobivaju

primjenom optikih sustava koji rade na principu lasera ili radara.

5. Monte Carlo metoda naziv je za deterministiku metodu simulacije kojom se uzpomo sluajnih brojanih podataka dolazi do izrauna s pomou kojih se predviaponaanje sloenih matematikih sustava. Iako su tu metodu s malo uspjeha


12/90

12

primijenili vedski geografi u analizi kolonizacije i razvoja naselja u prolosti, ipak je

na taj nain danprilog razvoju teorije kolonizacije.

Navedeni metodoloki pristupi polaze od empirijskoga karaktera geografije kao znanosti, te

naglaavaju kako se u historijskogeografskim istraivanjima, uz izravne ili neizravne tragove

u kulturnom pejzau, treba koristiti i pisanim dokazima u obliku relevantnih povijesnih

dokumenata (kao to su karte ili statistiki podatci). Problem manjkavosti podataka rjeava se

primjenom posebnih metodolokih postupaka kojima se nastoji premostiti postojee praznine

(Helmfrid, 1972.).

Spoznaje do kojih se doe, primjenom navedenih znanstvenih metoda, na kraju je potrebno

interpretirati te oblikovati odgovarajue teorijske okvire. Ulazak u podruje teorijskoga

razmatranja ima posebnu vanost jerje njegov cilj konano razumijevanje Zemljine povrine

(Baker, 1992.).

S obzirom na samo vremensko razdoblje u kojem se izvodi historijskogeografsko

promatranje, razlikuju se statiki presjeci od dugovremenskih analiza. Statistiki su presjeci

zapravo kratkorone rekonstrukcije koje odgovaraju odreenim povijesnim razdobljima od

kojih svako predstavlja posebnu etapu u oblikovanju kulturnoga pejzaa. S druge strane,

dugovremenske analize obuhvaaju dua razdoblja tijekom kojih se analizira i interpretira

evolucija pojedinih pojava.

Suvremena historijskogeografska analiza takoer se posveuje i istraivanju

historijskogeografskih (tradicijskih) regija pri emu se polazi od analize i interpretacije triju

skupina kriterija:

1. Kriterij prirodne sredine (reljef, klima, vode)2. Teritorijsko-organizacijski kriterij3. Sociokulturni kriteriji

Pod kriterijem prirodne sredine podrazumijevaju se elementi prirodne sredine koji omeuju

regije (geomorfoloki i hidrogeografski elementi). Njihova je uloga u tome to oni ujednopredstavljaju dominantan egzistencijalni element koji je, zbog ovisnosti ovjeka o prirodi u

prolosti, obino imao determinirajuu ulogu u razvoju ljudskoga drutva, a samim tim i na

oblikovanje kulturnogapejzaa. Oni se mogu odraziti i na komplementarnost dviju razliitih

prirodnih cjelina unutar regije koje mogu imati vanu ulogu za razvoj egzistencijalnoga

gospodarstva. Elementi prirodne sredine odraavaju se na tri elementa tradicijske regije:

prostorni obuhvat regije, tip gospodarstva i tip naselja.

Teritorijsko-organizacijski kriterij znaajan je zbog toga to se unutar regije ustrojavaorganizacija ivota i prostora te se oblikuje specifina struktura i hijerarhija. U tom pogledu


13/90

13

glavnu ulogu imaju politika i crkvena organizacija, pri emu treba istaknuti kako

dugotrajnija i bolje ustrojena organizacija ostavlja dublje tragove u prostoru i ivotu ljudi.

Sociokulturni kriterij polazi od kulturno-geografskih elemenata tipinih za neki prostor

(regiju). Sredinja uloga ponajprije pripada kulturnomu pejzau koji ovjek oblikuje u

kulturnom djelovanju modificiranjem prirodne sredine. On se prouava analizom pojedinih

elemenata: naselja, svjetovne arhitekture, sakralne arhitekture i elemenata agrarnoga pejzaa.

Osim samoga kulturnoga pejzaa, koji se moe nazvati elementom materijalnoga karaktera,

takoer su bitni i pojedini elementi nematerijalnoga, npr. jezik, dijalekt, regionalna svijest,

mentalitet (Frst-Bjeli, 1996.).


14/90

14

HRVATSKAOPE GEOGRAFSKE ZNAAJKE I OBLIKOVANJE

TERITORIJA

Vrijeme i prostor dvije su najizrazitije kategorije koje odreuju razvoj ljudskoga drutva icjelokupnoga ivoga svijeta na planetu. One imaju velik znaaj ne samo na dugoronoj

(povijesnoj) razini nego i u svakodnevnom ovjekovu ivotu. Svi se dogaaji tijekom

prolosti, prouavanju kojih se posveuje povijest kao znanost, odvijaju na odreenom

prostoru, tj. na povrini Zemlje, a nju prouava upravo geografija. Tijekom povijesti ovjek je

razliito percipirao i valorizirao dio Zemljine povrine na kojem ivi i na kojem je razvijano

ljudsko drutvo, a to je uvjetovano ponajprije stupnjem drutveno-gospodarskoga razvoja te

drugim initeljima (vojnostratekim, politikim, vjerskim, psiholokim i dr.). Stoga je zaznanstveno spoznavanje naina kojima je ovjek valorizirao prostor, potrebno poznavati

osnovne geografske znaajke onoga dijela Zemljine povrine koji se prouava. U ovom je

sluaju taj dio podruje Hrvatske.

Geografski smjetaj i poloaj

Geografski se smjetaj Republike Hrvatske moe odrediti s pomou stupanjske mree i

nepromjenjivih prirodnih elemenata na Zemljinoj povrini. S obzirom na stupanjsku mreu ,

Hrvatska je smjetena na sredinjem dijelu sjeverne hemisfere izmeu 4633 i 4223

sjeverne irine te na istonoj hemisferi izmeu 1927 i 1330 istone duine. Ukupna je

povrina dananjega kopnenoga dijela hrvatskoga teritorija 56 594 km2, odnosno 86 601 km2

kada se tomu pridoda dio Jadranskoga mora unutar crte od 12 NM (koliko po meunarodnim

propisima pripada primorskim dravama).Prema povrini, kao i broju stanovnika, Republika

Hrvatska spada meu manje europske drave. Geografski se smjetaj Hrvatske, s obzirom na

fizikogeografske elemente, moe definirati s trima velikim prirodnim cjelinama:

Sredozemnim morem, Dinaridima i jugozapadnim rubnim dijelom Panonske zavale.

Sam je geografski poloaj Hrvatske odreen socijalno-geografskim elementima znatno

vanijima od njezine veliine u povrinskom i populacijskom pogledu. U geografskom

pogledu Hrvatska pripada rubnomu dijelu jugoistone Europe, na dodiru Sredozemlja sa

srednjom Europom. Upravo ta mostna uloga Hrvatske u povezivanju sredozemnoga svijeta sa

srednjom Europom tijekom povijesti davala je (i jo uvijek daje) veliki strateki znaaj

hrvatskomu prostoru zbog kojega je on u prolosti bio poprite burnih politikih dogaaja.

Hrvatski je teritorij ujedno i podruje dodira velikih skupina naroda koje naseljavaju europski


15/90

15

kontinent: slavenske, romanske i ugro-finske, a u neposrednoj je blizini i germanska skupina

naroda (koja je imala velik znaaj za historijsko-geografski razvoj Hrvatske u novijem

razdoblju). Kontaktna se uloga hrvatskoga teritorija ogleda i u dodiru triju velikih religijskih

organizacijakatolianstva, pravoslavlja i islama.

Suvremeni je geografskipoloaj Hrvatske neodvojiv od prometno-geografskoga znaaja koji

je hrvatski teritorij imao u prolosti, a koji je posebice istaknut u dananjem razdoblju

suvremenoga prometa. To proizlazi iz injenice da je Jadransko more dio Sredozemlja koji je

nadublje uvuen u europsko kopno te je geografski najblii srednjoeuropskomu prostoru. S

druge strane, Panonska je zavala najblia Sredozemnomu moru upravo na podruju Hrvatske.

Odatle proizlazi velika prometno-geografska vanost hrvatskoga prostora koji su tijekom

antike uoili ve stari Rimljani, a njegova sustavna valorizacija poela je tijekom habsburke

uprave (od poetka 18. st.). Taj se prometni pravac u znanstvenoj literaturi naziva Hrvatskim

koridorom, a najui je na potezu od jugozapadnoga ruba Panonske zavale (od Karlovca) do

Kvarnera (Rijeka, Bakar, Senj). Najvea je reljefna zaprjeka na tom prometnom koridoru na

podruju Gorskoga kotara (tzv. goranski prag). Ipakprosjena nadmorska visina goranskoga

praga (od 700 do 900 m), razvijenost rijenih dolina i prijevoja omoguuju razmjerno lako

prometno povezivanje (Pavi, 1975.). Hrvatski je koridor, uz vojnostrateki znaaj, danas

pogotovo vaan za prometno povezivanje Panonske zavale sa Sredozemljem, pa se stoga s

pravom kae kako ima meunarodni znaaj.

Sam se geografski poloaj Hrvatske ponekad, rjee, odreuje i pojmovima Srednje Europe i

Balkana koji se ne koriste toliko u znanstvenoj literaturi koliko u svakodnevnom ivotu, a

posebice u politici. Pojmom Srednje Europe oznaava se prijelazni prostor izmeu

atlantskoga dijela Europe izrazitih maritimnih obiljeja i kontinentskoga euroazijskoga

prostora. Problem pri definiranju Srednje Europe proizlazi iz injenice da je rije o podruju

bez izrazitih geografskih mea. Stoga se srednjoeuropski prostor moe shvatiti na dva naina:

u uem i irem smislu rijei. Pod uim se pojmom podrazumijevagermanska srednja Europa

koja obuhvaa tri razliite prirodne cjeline: sjevernu ravnicu, sredogorje i Alpe. Rije je o

prostoru na kojem prevlada njemaki etniki i kulturni element koji ima glavnu politiku i

gospodarsku ulogu u tom dijelu europskoga kontinenta. Pod irim se pojmom razumijeva

germansko-slavensko-maarski prostor koji obuhvaa ak i pojedine dijelove romanskoga

(rumunjskoga) podruja. Tako definirana Srednja Europa dodatno obuhvaa i druge velike

prirodne cjeline: Poljsku nizinu, zapadne rubne dijelove istonoeuropske nizine, eku

zavalu, karpatski gorski sustav, Panonsku zavalu i prijelazni rub Vlake nizine. Takvo jepoimanje Srednje Europe usko vezano s geopolitikim konceptom utjecajnoga podruja


16/90

16

Njemake kao velike sile(Rogi, 1990.), a oblikovano je na prijelazu iz 19. u 20. st. i esto je

oznaavano njemakim izrazom Mitteleuropa. Sa zavretkom Drugoga svjetskoga rata, iri

pojam Srednje Europe prestao je postojati kao geografska stvarnost zbog povlaenja eljezne

zavjese upravo preko toga dijela europskoga kontinenta, ime je on podijeljen na dvije

cjeline: istonu (u sklopu tadanjega komunistikoga bloka) i zapadnu (pod dominacijom

zapadnih kapitalistikih zemalja). ak je i sama Njemaka tijekom toga razdoblja bila

podijeljena na dvije drave oprjenih drutveno-politikih sustava. Stoga je Srednja Europa u

irem smislu rijei nestala kao pojam tijekom hladnoga rata, ali se po njegovu zavretku,

potkraj 20. st., ponovo poeo upotrebljavati uslijed ujedinjenja Njemake i njezine kljune

politiko-gospodarske uloge u kontinentskom dijelu Europe. Prema tomu, problem u

svrstavanju Hrvatske meu skupinu srednjoeuropskih drava s jedne strane proizlazi iz

razliitoga shvaanja samoga pojma Srednje Europe, kao i iz injenice da se ne radi o regiji u

iskljuivo geografskom smislu rijei, nego o izrazito heterogenom prostoru (u prirodnom i

drutvenom pogledu) kojemu je jedina poveznica jak utjecaj Njemake.

S druge strane, u susjednim se dravama, kao i u drugim dijelovima Europe, Hrvatsku esto

svrstava u dio europskoga kontinenta koji se naziva Balkanom. Ne treba se uditiinjenici

kako se taj pojam ee koristi u drugim dijelovima Europe jeron uope ne potjee iz onoga

dijela europskoga kontinenta za koji se koristi. Sam je pojam Balkanskoga poluotoka

(Balkana) prvi primijenio njemaki geograf August Zeune 1808. i njime se primarno

oznaavao onaj dio Europe koji je bio pod upravom Osmanlija. Naime, taj je dio kontinenta

obiljeavala velika razlika u pogledu drutveno-gospodarskoga i kulturnoga razvoja u odnosu

prema susjednomu sjevernomu dijelu u sklopu habsburke dravne organizacije, te je

povezivan s pojmovima zaostalosti, primitivnosti i nazadnosti. Meutim, problem je u tome

to je Balkan u geografskom pogledu neprecizan i nelogian pojam. S jedne strane, rije je

prostoru koji se teko moe nazvati poluotokom jer nema izrazito poluotona obiljeja, dok je

maritimnost, koja se najvie ogleda u klimatskim obiljejima, vrlo slabo izraena i to

iskljuivo u rubnim dijelovima. Zatim,problem proizlazi i iz pitanja granica tog poluotoka.

Naime, sve velike (pa i manje) poluotoke obiljeava suenje kopna u onim dijelovima u

kojima se oni dodiruju s kontinentskim dijelom. To se moe vrlo dobro zapaziti kod ostalih

najveih poluotoka kao to su Pirinejski, Apeninski, Skandinavski, Jylland ili Krim. Meutim,

u opisu tzv. Balkanskoga poluotoka situacija je posve suprotna jer, umjesto da se suava,

upravo je najiri na samom dodiru s kontinentskim dijelom Europe. Iz toga proizlazi i pitanje

same sjeverne granice Balkanskoga poluotoka koju su razliiti autori povlaili prekorazliitih prirodnih elemenata Dunavom i Savom do ljubljanske zavale (Jovan Cviji),


17/90

17

Savom, Krkom, Postojnskim vratima i dalje Vipavom i Soom do Transkog zaljeva (kako je

definirano u Hrvatskoj enciklopediji iz 1941.) pa sve do najee koritenoga razgranienja

Dunavom, Savom i Kupom do mjesta na kojem se Rijeki zaljev najdublje uvukao u kopno.

Zanimljivo je kako sam August Zeune, tvorac pojma Balkanski poluotok, uope nije definirao

njegovu sjevernu granicu (Rogli, 1950.). Prema tomu, rije je o podruju koje se s

geografskoga gledita ni u kom sluaju ne moe nazvati poluotokom. S druge strane valja

istaknuti kako Balkanski poluotok kao pojam ne polazi primarno od geografskih nego od

politiko-socijalnih obiljeja utemeljenih na politikoj i drutvenoj stvarnosti razdoblja u

kojem je nastao. Meutim, danas se njegovim koritenjem zanemaruje injenica kako je

tijekom zadnjih triju stoljea, a pogotovo tijekom zadnjih stotinjak godina, znatno smanjen

drutveno-gospodarski jaz izmeu podruja pod nekadanjom osmanlijskom upravom u

odnosu prema susjednim sjevernim dijelovima europskoga kontinenta.

Oblikovanje dananjih granica Hrvatske

Suvremeni terirotorij Republike Hrvatske odreen je tijekom Drugoga svjetskoga rata

odlukama Zemaljskog antifaistikog vijeka narodnog osloboenja Hrvatske (ZAVNOH) i

potvren je dokumentima Antifaistikog vijea narodnog osloboenja Jugoslavije (AVNOJ)

iz 1943., dok je precizno geografski i katastarski definiran u godinama neposredno po

zavretku rata. Valja istaknuti kako su tijekom razdoblja socijalistike Jugoslavije odreene

granice meu jugoslavenskim federalnim jedinicama na kopnu, za razliku od granica na moru

koje nikada nisu jasno definirane. Zbog toga su nastali suvremeni sporovi s ostalim trima

bivim jugoslavenskim republikama koje izlaze na Jadransko more (Slovenija, Bosna i

Hercegovina, Crna Gora). Ukupna duina hrvatskih granica iznosi 2374,9 km. Za dravu

manje veliine, u koju kategoriju ulazi Hrvatska, rije je o vrlo dugoj graninoj crti koja

proizlazi iz samoga oblika nacionalnoga teritorija. Kada se gleda rapodjela kopnenih granica

sa susjednim dravama, najvei dio otpada na granicu s Bosnom i Hercegovinom 1011,4 km),

slijedi granica sa Slovenijom (501 667,8), pa Maarskom (329 355,5), Srbijom (241 317,6) i

na kraju s Crnom Gorom (25 22,6). S Italijom Hrvatska granii samo na moru, a teritorijsko

more izmeu tih dviju drava dolazi u izravan dodir u podruju vikoga akvatorija i

sjevernoga Jadrana.

Najvei dio granice s Bosnom i Hercegovinom oblikovan je u razdoblju od 1699., kada je

potpisan mir u Srijemskim Karlovcima, do 1739. (Beogradski mir), uz manje korekcije nakon

Drugoga svjetskoga rata. Zadnja je korekcija napravljena 1952., kada je tadanjemuhrvatskomu kotaru Donji Lapac pripojeno pet naselja s tadanjega bosanskohercegovakoga


18/90

18

teritorija (Boban, 1995.). Granica sa Slovenijom oblikuje se spontano u srednjem vijeku kao

etnika razdjelnica, a pojedini su dijelovi granice poslije definirani razgranienjem u okviru

Austro-Ugarske Monarhije izmeu Hrvatske i Slavonije na jednoj te Kranjske i tajerske na

drugoj strani. Hrvatsko-slovenska granica najveim je dijelom definirana nakon Drugoga

svjetskoga rata i to 1954. kada je tadanjoj Jugoslaviji pripojena zona B (koja je obuhvaala

dananje slovensko primorje i sjeverozapadni dio Istre), a Italiji zona A (u koju je ulazio Trst

s okolicom). Iste je godine odreena crta razgranienja na umberku. Granica je definitivno

utvrena manjim korekcijama iz 1956., kojima je Sloveniji naknadno pripojeno osam istarskih

sela, do tada unutar hrvatskoga teritorija (Klemeni, 1991.). Granica s Maarskom na Dravi

najstarijaje prirodna granica koja se poela oblikovati ve u 10. st. i to na etnikom naelu. U

dananjem obliku postoji od 1920., kada je mirovnim ugovorom potvrena pripadnost

Meimurja, tri naselja u Prekodravlju (Gola, dala, Repe), i Baranje Kraljevini Srba, Hrvata

i Slovenaca. Granica prema Srbiji (Vojvodina) oblikovana je nakon Drugoga svjetskoga rata i

najveim je dijelom prirodna budui da preteno, ali ne u potpunosti, prati korito Dunava i

njegovih rukavaca. Neposredno po zavretku Drugoga svjetskoga rata, u lipnju 1945.

imenovano je peterolano povjerenstvo koje je predvodio crnogorski politiar Milovan ilas,

jedan od tadanjih elnika Komunistike partije Jugoslavije. Povjerenstvo je, nakon obilaska

terena, uvaavajui etniko naelo, predloilo dananje razgranienje izmeu Hrvatske i

Vojvodine, pri emu je najvei dio Srijema, s izuzetkom njegova zapadnoga dijela, pripao

Vojvodini, dok je Baranja pripala Hrvatskoj. Granica prema Crnoj Gori oslanja se na junu

granicu Dubrovake Republike (definiranu jo u 15. st.) pri emu su dio Dalmacije (Boka

kotorska) i Sutorinski koridor (izlaz Bosne i Hercegovine na more) pripojeni Crnoj Gori.

Dananja se hrvatska granica prema Crnoj Gori oslanja na granice Dubrovake oblasti (prema

administrativnoj podjeli Kraljevine SHS iz 1922.). Pomorska je granica s Italijom odreena

Osimskim ugovorom (1975.) kada je dogovoreno razgranienje na Jadranskom moru izmeu

Italije i tadanje Jugoslavije (Boban, 1995.).

Fiziko-geografska sredina

Bez obzira na razmjerno manju povrinu nacionalnoga teritorija, hrvatski se prostor odlikuje

znaajnom prirodnom raznolikou. U geoloko-gemorfolokom pogledu mogu se izdvojiti

dvije velike reljefne cjeline:

1. Zapadni dinarski pojas izdignut je tijekom alpske orogeneze (od mezozoika dotercijara), a graen je preteno od karbonatnih stijena (vapnenac i dolomit) sa slabijerazvijenim naslagama tla koje su najbolje razvijene u dolinama i zaravnjenim


19/90

19

podrujima polja u kru. Rije je o podruju dinaminoga reljefa, a njegovu

oblikovanju glavni supeat dali egzogeni (ponajprije krki) procesi.

2. Panonski bazen dno je nekadanjega Panonskoga mora (Paratethys) nastaloga u juri, akoje je zatvoreno od svjetskoga mora u miocenu, te je isueno i zatrpano prirodnim

procesima u pliocenu. Zapadni rubni dio znatno je dinaminijega reljefa u odnosu

prema istonomu. Zahvaljujui podlozi od neprospusnih, preteno magmatskih stijena,

u tom su se podruju razvili debeli kompleksi tla, pogotovo u krajnjem istonom dijelu

gdje je oblikovana crnica na pleistocenskim sedimentima (les).

Na geolokoj je podlozi, djelovanjem primarno egzogenih procesa, oblikovan dananji reljef

tijekom milijuna godina. Sa zavretkom zadnjega ledenoga doba (pleistocena) dolo je do

zatopljenja i otapanja dijela ledenoga pokrova na Zemlji. Tada je oblikovana dananja obalna

crta i to uslijed izdizanja razine mora za 96 m.

U klimatskom pogledu izmeu pojedinih dijelova hrvatskoga teritorija postoje izrazite razlike,

a zbog njihje mogue izdvojiti tri geografska areala na osnovi klimatsko-ekolokih kriterija:

1. Sredozemni areal obuhvaa otoke i obalu, ukljuujui i podruje u neposrednomzaleu obale koji ima submediteranska obiljeja. Obiljeen je izmjenom sunoga

toplijega dijela godine, za koji je tipina pojava vruih dana, te vlanoga hladnoga

dijela. Strujanje zranih masa izraeno je tijekom cijele godine, a glavna mu obiljeja

daju suha hladna bura i vlano toplo jugo. Prevladavaju crvena i smea tla s rairenim

podrujima bez tla, a od vegetacije dominira crnogorina s rairenom ikarom

(makija).

2. Dinarski arealobuhvaa sredinji planinski prostorizmeu Risnjaka Velike KapeleMale KapeleVelebitaPljeevica Dinare. Rije je o podruju planinske klime

koji karakteriziraju hladne zime s estom pojavom snijega te kioviti topli dio godine

umjerenih temperatura. Na preteno je karbonatnoj podlozi razvijeno podzolasto

(pepeljasto) tlo slabije plodnosti koje uglavnom pogoduje razvoju bogate umskevegetacijepreteno bukovih i jelovih uma. Na veoj nadmorskoj visini, iznad granice

rairenosti ume, prevladavaju umski proplanci i livade.

3. Panonsko-peripanonski areal ima umjereno toplu i vlanu kontinentalnu klimu shladnim zimama, s estom pojavom hladnih dana, te toplim ljetima s povremenom

pojavom vruih dana. Iako su padaline ravnomjernije rasporeene tijekom godine,

ipak se malo vea koliina biljei tijekom toploga dijela s naglaenim fluktuacijama

koje pogoduju periodikoj pojavi sue. Na crnom tlu visoke plodnosti razvijena jeprirodna vegetacijska zajednica pokrov niskih trava stepa (pogotovo u podruju


20/90

20

istono od Bilogore, Papuka, Krndije i Dilja) i bjelogorinih (preteno hrastovih)

uma.

Svaki je od navedenih triju areala odredio specifian nain ovjekova ivota koji se oituje u

odgovarajuem obliku kulturnogapejzaa, kao i pojedine elemente nematerijalnoga karaktera

(dijalekta, regionalne svijesti i mentaliteta). Stoga su na hrvatskom dravnom teritoriju

tijekom povijesti, unutar triju spomenutih geografskih areala, oblikovane tri razliite

sociokulturne zone koje je gotovo nemogue meusobno otro razdvojiti. Rije je prostorima

stare agrarno-sredozemne, slabije izraene mlae agrarno-(peri)panonske te tradicijske zone

dinarsko-stoarskoga areala. Dinarski je areal ujedno i podruje proimanja drugih kulturnih

utjecaja mediteranskoga i (peri)panonskoga areala (Rogi, 1976.). Rubni su dijelovi Hrvatske

unutar sredozemnoga i (peri)panonskoga areala tijekom prolosti bili jae izloeni stranim

kulturnim utjecajima, za razliku od tee pristupanoga dinarskoga planinskoga prostora koji je

due zadrao sastavnice tradicijske autohtone kulture. Ta je geografska raznolikost tijekom

povijesti odredila distinkciju izmeu dvaju oprjenih tipova gospodarstva koji su definirali

odgovarajui nain ivota i s njim povezane drutvene strukure i mentalni sklop. Prvi je

tradicijski stoarski, preteno transhumantni, tip gospodarstva koji je odredio oblikovanje

rodovsko-plemenskih drutvenih struktura tipinih za dinarski areal. Drugi je dominantno

agrarni tip gospodarstva definiran stabiliziranim tipom naseljenosti i naprednijim oblicima

drutvene strukture i polike organizacije (Rogi,1982.).


21/90

21

PRAPOVIJEST

Tijekom prapovijesnoga doba ovjek je prvi put poeo oblikovanje kulturnogapejzaa te je

ostavio prve tragove u prirodnom okoliu. Iako su mnogi od njih izbrisani tijekom kasnijihhistorijskogeografskih razdoblja, ipak su pojedini uinci ljudskoga drutva na prirodni pejza

ostali do dananjih dana. Budui da tijekom prapovijesti ovjek jo uvijek nije poeo

upotrebljavati pismo, nije mogue s veom preciznou rekonstruirati sve relevantne dogaaje

iz tog doba. Ipak, zahvaljujui poznavanju strukture pretpovijesnoga drutva te znanstvenim

spoznajama iz podruja arheologije, paleoklimatologije, stratigrafske geologije, antropologije,

geobotanike i zoogeografije, moguaje rekonstrukcija ovjekova uinka na prirodni okoli i

oblikovanje prvoga kulturnoga pejzaa. Historijska je geografija do kljunihspoznaja dola

primjenom komparativne metode i to analizom drutvene i gospodarske strukture naroda koji

jo uvijek ive na razini kamenoga doba. Naime, od 18. stoljea do danas znanstvenici su u

velikom broju dokumenata analizirali kulturni pejza koji su oblikovala paleolitika i

neolitika drutva u udaljenim podrujima Afrike, tropskim kinim umama Australije i

jugoistone Azije te u Sjevernoj i Junoj Americi. Posebnu vanost imaju znanstvene studije

kulturnoga pejzaa koji je rezultat naina ivota pojedinih naroda kao to su Bumani u

junom dijelu Afrike, transhumantni stoari u sjevernoj i istonoj Africi, lovci i skupljai u

subpolarnim krajevima (Eskimi, Laponci, narodi sjevernoga Sibira) ili nomadi u mongolskoj

jurti (Jger, 1969.). Prapovijesno se razdoblje moe podijeliti u dvije relevantne etape:

kameno i metalno doba.

Kameno doba

Prvi ovjekov utjecaj na prirodni pejza biljei se tijekom kamenoga doba koje se dijeli na

starije (paleolotik) i mlae (neolitik), dok se prijelazno razdoblje izmeu tih dviju glavnih

etapa naziva mezolitikom.

Budui da je poelo prije otprilike 2,6 milijuna godina, a zavrilo prije oko 10 000 godina,

starije kameno doba (paleolitik) obuhvaa najvei dio prapovijesti. Sam se poetak poklapa s

prvom poznatom uporabom kamenoga orua koju su zapoeli hominidi, a kraj se podudara sa

zavretkom zadnjega ledenoga doba (pleistocena). U tom je razdoblju ljudsko drutvo bilo

utemeljeno na aktivnosti lovaca i skupljaa plodova koji nisu ostavili veega uinka na

prirodnipejza. Prve su se ljudske zajednice preteno koristile prirodnim elementima (kao to

su peine i pilje) kao nastambe u kojima su se zaklanjali od atmosferskih prilika. Na


22/90

22

podruju Hrvatske tijekom pleistocena postojala je razlika u prirodnom pejzau izmeu

primorskoga i kontinentskogapodruja. Primorski je pojas, zajedno s gorskim podrujem u

njegovu neposrednom zaleu, obiljeavala sredozemna zajednica kserofitnoga grmlja i

planinskih uma te ivotinjske zajednice sisavaca: hrka (Mesocricetus newtoni), glodavaca

(Dolomys), leoparda (Panthera pardus) i risa (Lynx lynx). S druge strane, Panonski je bazen

pripadao pontsko-kazahstanskomu podruju stepa u kojem su dominirale ivotinjske vrste iz

roda mamuta (Mammuthus), nosoroga (Coelodonta), antilope (Saiga), muflona (Ovibos),

stepskoga bizona (Bison priscus), konja (Equus), peinskoga lava (Panthera spelaea),

glodavaca (Dicrostonyx, Allactaga), leminga (Lemmus), vjeverica (Marmota) te tvora

(Mustela eversmanii), jelena (Megaloceros gigantens) i soba (Rangifer tarandus)

(Baryshnikov, Markova, 1992.). Upravo je veliki ivotinjski fond omoguavao razvoj lova

kao glavne ovjekove djelatnosti. Na hrvatskom je teritoriju registrirano oko 50 lokaliteta na

kojima su naeni tragovi ivota paleolitikoga ovjeka. Nalazita su geografski koncentrirana

u pet podruja: Hrvatskom zagorju, Poekoj kotlini, Istri, Kvarneru te sjevernoj i srednjoj

Dalmaciji (izmeu Cetine i Zrmanje), (Regan, Kaniki, 2003.).

S globalnim klimatskim zatopljenjem, koje je nastalo prije oko 10 000 godina, zavrava

zadnje ledeno doba (pleistocen) te zapoinje razdoblje klimatskoga optimuma. Uslijed

zatopljenja poeo se topiti ledenipokrov koji je prekrivao najvei dio sjevernoamerikoga

kopna te sjeverne dijelove Euroazije. Veliki ledeni pokrov, koji je tijekom pleistocena

prekrivao sjeverne dijelove europskoga kontinenta, dopirao je do dananjega njemakoga

sredogorja i sjevernoga ruba Karpatskoga gorja, dok je na podrujima juno od te crte

zahvaao samo izdvojene visoke planinske lance (Alpe, Centralni masiv, Pirineji). Na

teritoriju dananje Hrvatske, tragovi glacijacije nalaze se samo na pojedinim viim

podrujima Velebita, na kojem su se u tom dobu oblikovali manji ledenjaci (Bognar, Faivre,

2006.). Kraj pleistocena obiljeio je porast temperature zraka to je uzrokovalo otapanje

najveega dijela ledenoga pokrova i njegova povlaenja na sjever, u kojim su se okvirima

uglavnom zadrali do dananjih dana. Zbog otapanja leda, poveala se razina svjetskoga mora

i za 96 m u odnosu prema srednjoj razini tijekom pleistocena (egota, 1982.). Upravo na

prijelazu iz pleistocena u holocen, geoloko razdoblje koje jo uvijek traje, oblikuje se

dananja obalna crta i na hrvatskom teritoriju. Podizanjem morske razine, poplavljen je

nizinski prostor na podruju dananjega sjevernoga Jadrana, kao i udoline izmeu pojedinih

uzvienja koja su postala dananji jadranski otoci (egota, 1988.). Istovremeno zapoinje i

oblikovanje suvremene hidrografske mree i kontura reljefa pri emu su primarnu ulogupreuzeli egzogeni procesi (fluvijalni, padinski, krki i dr.). Na glavnim se tipovima zemljita


23/90

23

poinje iriti umska vegetacija te se na taj nain oblikujeprimarni (prirodni) pejza. Glavni

mu je peat davala dominantna zajednice uma: bukovih u planinskoj unutranjosti, hrastovih

mediteranskoga i perimediteranskoga tipa u primorju te hrastovih kontinentskoga tipa (uz

mijeanje sa zajednicom niskih travastepa) u Panonskom bazenu. S poetkom temperaturno

jo blaega i vlanijega razdoblja koje se naziva atlantskim klimatskim optimumom (izmeu

estoga i treega tisuljea prije Kristova roenja) na podruju dananje Hrvatske nastaje

nepregledni umski pokrov. Zooloke promjene, odnosno izumiranje pleistocenskih

ivotinjskih vrsta, nastale su uslijed klimatskih i vegetacijskih promjena. Koliko su se

paleolitiki lovci i skupljai uspjeli prilagoditi novim ivotnim uvjetimajo uvijek ostaje

otvoreno pitanje na koje odgovor nastoje dati dvije oprjene hipoteze: prva govori o

autohtonosti, tj. o postupnom i uspjenom prilagoavanju ovjeka novim ivotnim uvjetima,

dok se druga temelji na gleditu o presudnoj ulozi migracijakojima su dole nove skupine,

ve prilagoene na nove okolnosti. Prouavanje kultura koje su se razvile tijekom mezolitika,

razdoblja koje je poelo sa zavretkom paleolitika, daje prednost hipotezi o autohtonosti

(Rogi, 1990.).

Budui da sami prijelaz iz faze lova i skupljatva u napredniji oblik ratarstva i stoarstva

predstavlja jednu od najvanijih prekretnica u povijesti ovjeanstva, pitanje autohtonosti i

migracija jo uvijek je predmet znanstvenih rasprava. Stoga je bitno istaknuti kako postoje i

teorije koje daju prednost postavki o migracijama. One polaze od znanstvenih spoznaja koje

se protive mogunosti kulturnoga napretka drutava utemeljenih na lovako-skupljakoj

samoopskrbi. Pritom se navode demografski initelji koji naglaavaju njihov nain ivota

tijekom veega dijela godine unutar malih skupina, sastavljenih od manjega broja obitelji (ili

samo jedne obitelji), u uvjetima stalne oskudice hranom. Takvim su skupinama trebale velike

povrine radi zadovoljavanja osnovnih potreba za hranom. To potvruju prouavanja naina

ivota naroda koji jo uvijek ovise o lovako-skupljakom tipu gospodarstva, kao to su

Eskimi, kojima za opstanak populacije od 50 000 ljudi treba podruje od ak 6 mil ijuna km2.

Usto, lov i skupljatvo sezonske su djelatnosti, dok migracije sputavaju razni predmeti i

nastambe u posjedu ljudi koji ovise o takvom tipu gospodarstva. U prilog migracijskoj teoriji

dodatno govore i injenice o nedovoljnim uvjetima za podjelu rada (specijalizaciji) lovako-

-skupljakoga drutva koje je podijeljeno u male i izolirane skupine, ovisne o nadasve

suenim meusobnim kontaktima. Zbog toga je konzervativizam, kao posljedica slaboga ili

nikakvoga tehnolokoga napretka, jedan od glavnih obiljeja njihova kulturnoga razvoja.

Takoer treba uzeti u obzir i psiholoku dimenzijujerse svakodnevni ivot lovaca i skupljaatemelji na taktici umjesto na strategiji te na kratkotrajnim odlukama umjesto dugotrajnoga


24/90

24

planiranja, a upravo pripitomljavanje ivotinja i uzgoj biljaka uvode kategoriju dugotrajnoga

planiranja i irenja duhovnih horizonata. Sama je teorija o pripitomljavanju psa kao prve

domae ivotinje, s ulogom pomagaa u lovu,jo uvijek upitna. Bez obzira na razliite

teorije, utvreno je kako je proces pripitomljavanja psa rezultirao daljnjom intenzifikacijom

lova te je lovno gospodarstvo uinilo jo uinkovitijim. S druge strane, s klimatsko-ekolokim

promjenama krajem pleistocena zapoinje tehnoloki napredak ljudskoga drutva u

podrujima umjerene klime (Europa, jugozapadna Azija). Porast temperature zraka i otapanje

ledenoga pokrova, rezultirali su upravo dramatinim promjenama prirodnoga pejzaa uslijed

razvoja umskoga i movarnoga biljnoga pokrova. Izumiranje pleistocenskih ivotinja i

biljaka bilo je povezano s razvojem novih tehnika ratarstva i pripitomljavanja ivotinja, koji

zapoinje najkasnije u devetom tisuljeu prije Kristova roenja (Clark, Piggott, 1965.).

Prijelazno mezolitsko razdoblje oznauje poetak novoga naina ivota ljudskoga drutva

koje e svoj veliki zamah doivjeti tijekom sljedeega, neolitskoga razdoblja, koje se naziva i

mlaim kamenim dobom. Upravo tijekom toga razdoblja (od 6. tisuljea pr. Kr. do 2.-3.

tisuljea pr. Kr.) razvijaju se prve vane kulture te poinje sloeni proces preobrazbe

prirodnoga pejzaa i to uslijed razvoja prvih primitivnih oblika ratarstva i stoarstva.

Gospodarska osnova neolitskoga drutva bilo je motiarsko ratarstvo i stoarstvo, a

istovremeno ovjek u pejza unosi i novi element naselja. Sam je prijelaz iz lovako-

skupljakoga tipa gospodarstva u ratarsko-stoarski bio jedan od najrevolucionarnijih procesa

u razvitku ljudskoga drutva, koji e ujedno oznaiti prekretnicu u ovjekovu odnosu prema

prirodnomu pejzau. Lovci i skupljai imali su pionirsku ulogu u koritenju prirode radi

zadovoljavanja svojih osnovnih egzistencijalnih potreba. Takav e odnos prema prirodi

paleolitiki ovjek zadrati do kraja i zato su mu za preivljavanje bile potrebne velike

povrine. Stoga je paleolitiko drutvo bilo fragmentirano u obliku velikoga broja manjih,

meusobno izoliranih, skupina lovaca i skupljaa. Uslijed malobrojnosti tih skupina, kao i

njihove zatvorenosti prema inovacijama, paleolitiki ovjek nije znaajnije utjecao napreoblikovanje prirodnoga pejzaa.Nasuprot paleolitikim lovcima i skupljaima, neolitiko

se drutvo temeljilo na ratarsko-stoarskim skupinama koje su takoer imale pionirsku ulogu

u koritenju prirode s tim to su one teile ovladavanju pojedinim prirodnim resursima.

Kljunu je ulogu imalo tlo do kojega su ratari i stoari dolazili dogovorima ili osvajanjima. U

sluajevima dosezanja granica koritenja zemljita, ratari i stoari su zapoinjali ograniene

migracijeprema novim podrujima obradivoga zemljita ili panjaka. Ratarsko-stoarski je tip

gospodarstva, za razliku od lovako-skupljakoga, teio razvoju novih poljoprivrednihtehnika radi intenzivnijega koritenja postojeih poljoprivrednih povrina ili privoenju


25/90

25

kulturi neiskoritenoga zemljita. Upravo zbog toga je gospodarski napredak bio povezan s

primjenom raznih inovacija u gospodarstvu, kao i s razvojem drutvenih mehanizama radi

utede vremena i energije neophodnih za to uinkovitiju poljoprivrednu proizvodnju

(Alexander, 1977.). Pojedini autori u prvi plan stavljaju upravo drutvenu komponentu te

istiukako je prelazak na proizvodnju hrane mogu i zbog isto drutvenih motiva: tenjom

za veim drutvenim ivotom, razvojem drutvenih mehanizama za odravanje reda kao i

potrebom da se nadvlada ivotinjske i ljudske suparnike (Orme, 1977.). Prve ratarsko-

-stoarske jezgre oblikuju se u umjerenom klimatskom pojasu Azije, gdje se od 5. tisuljea

pr. Kr. poinje razvijati uzgojpenice i jema u jugozapadnim i sredinjim dijelovima

kontinenta. Poslije, od 3. tisuljea pr. Kr., zapoet e razvoj ratarstva i stoarstva na

afrikom kontinentu i to u trima pojasima: sredozemnom primorskom, istonom visinskom i

prijelaznom sahelskom. Iz tih se jezgara ratarstvo i stoarstvo poinju iriti prema drugim

dijelovima azijskoga i afrikoga kontinenta, te prema Europi (Alexander, 1977.). Prve se

neolitske ratarsko-stoarske jezgre na europskom tlupojavljuju u istonom dijelu kontinenta,

u kontinuiranoj zoni od obala Egejskoga mora do Kaspijskoga jezera, odakle se dalje ire

prema zapadu. irenje prvih oblika ratarstva prema zapadu povezano je s problemom

osnivanja i kontinuiranoga odravanja prvih naselja na jednom mjestu. Naime, razvoj stalnih

naselja bio je uvjetovan sigurnom opskrbom hranom koja je trebala omoguiti njihovim

stanovnicima preivljavanje tijekom vie narataja. Taj je problem vei pri uzgoju

poljoprivrednih kultura, od kojih su najvanije bile itarice, i to zbog iscrpljivanja plodnosti

zemljita. Rjeenje je za takvu situaciju migracijsko ratarstvo, koje moe biti zamijenjeno

prirodnom regeneracijom tla, gnojenjem, koritenjem mulja ili navodnjavanjem (Clark,

Piggott, 1965.).

Neolitski e ovjek imati revolucionaran utjecaj na prirodni pejza koji je na podruju

dananje Hrvatske ostavio tragove unutar dvajuprirodno razliitih areala:

1. podunavski (kontinentski) s jaom ratarskom komponentom u odnosu prema stoarskoj i

lovako-skupljakoj. O njegovu razvoju svjedoe ostatci vie kultura: Starevake (nalazita u

Vuedolu, akovtini, virovitikoj Podravina i drugim dijelovima Slavonije), Korenovske (s

glavninom nalazita u okolici Virovitice te u Poekoj kotlini), Sopotske (Vuedol, Lovas,

Vukovar, Dalj, Sarva, Osijek) i Vinanske (Bapska, Vukovar, Vinkovci).

2. jadransko-sredozemni s jaom stoarskom komponentom u odnosu prema ratarskoj i

lovako-skupljakoj. On se razvio u okviru kultura koje su obuhvaale cijeli primorski pojas:

impresso (s glavninom lokaliteta u Istri i sjevernoj Dalmaciji), danilske (Danilo, Vela jama na


26/90

26

Loinju) i hvarske (Vela, Markova i Grapeva pilja na Hvaru, Vela pilja na Koruli, Vela

pilja na Loinju).

Upravo e neolitski ovjek na hrvatskom teritoriju, ba kao i u ostalim dijelovima Europe ,

uzrokovati potiskivanje nepreglednih uma: u kontinentskom podunavskom arealu, koji je

obuhvaao cijeli Panonski bazen, onpotiskuje umske zajednice (preteno hrastove) razvijene

na lesnim zemljitima razvojem paljevinskoga ratarstva. Takav je primitivni oblik obrade

zemlje bio zasnovan na paljenju uma radi stvaranja obradivih povrina, kao i dobivanja

pepela kojim se poveavala plodnost tla. Zbog vrlo male plodnosti koju je pepeo davao tlu iz

godine u godinu, bilo je potrebno stalno paliti nove umske pokrove kako bi se stvorile nove

plodne obradive povrine. Taj se ovjekov utjecaj na pejza odvijao u uvjetima labilne

bioklimatsko-ekoloke ravnotee, zato se nekada dominantne umske zajednice nisu

uspijevale obnoviti u prvotnom obliku. Osim tih prvih primitivnih oblika ratarstva, jo je vei

utjecaj na degradaciju umskoga pokrova imalo stoarstvo. Naime, prvi oblici stoarstva bili

su zasnovani na ekstenzivnoj ispai ime su dodatno unitavane umske zajednice.

Najrazorniji je utjecaj na umski pokrov imalo ekstenzivno stoarstvo u jadransko-

sredozemnom arealu, zasnovano na ovarstvu i kozarstvu. Zbog toga je pokrenut proces

degradacije umske vegetacije koja se razvila na krkoj podlozi. Takav tip gospodarstva,

utemeljen na sustavnom paljenju i unitavanju uma tijekom vie od triju tisuljea, rezultirao

je potpunom degradacijom (peri)mediteranskih uma u ikaru i goli kamenjar. Dinarski

planinski prostor, izmeu podunavskoga i jadransko-sredozemnoga areala imao je ulogu

poveznice izmeu njih. Budui da je bio tee pristupaan, gotovo neprohodan i prekriven

gustim bukovim umama, imao je sporednu ulogu u ivotu neolitiara na hrvatskom podruju,

o emu svjedoe i rijetki arheoloki nalazi, pogotovo u sferi naseljenosti. Stoga je geografska

koncentracija neolitskoga drutva unutar dvaju spomenutih areala jedno od njegovih glavnih

obiljeja. Osim dugotrajnoga (tisuljetnoga) uinka na prirodni pejza, znaajka je

neolitskoga drutva njegova opa geografska rairenost, to pokazuju arheoloki nalazitragova ivota ak i na udaljenimpuinskim otocima. Neprekidan i dugotrajno miran kulturni

razvoj nesumnjivo je utjecao na razvoj sjedilakoga pacifistikoga mentaliteta koji je

najvjerojatnije bio usko povezan sa slabljenjem borbenoga duha i pokretljivosti te nije

pogodovao razvoju geografski veih i drutveno sloenijih organizacija. O tome svjedoi i

injenica kako sve do kasnoga neolitika nisu naeni tragovi utvrenih naselja, dok je oruje

bilo slabo razvijeno. Stoga se opravdano smatra kako je unitenje neolitskoga drutva bilo

usko povezano s takvim kulturnim obiljejima(Rogi, 1990.).


27/90

27

Metalno doba - razdoblje indoeuropskih kolonizacija

Nakon revolucionarnoga napretka tijekom neolitika, obiljeenoga razvojem ratarstva i

stoarstva te sjedilakoga naina ivota, koji su rezultirali oblikovanjem prvoga kulturnoga

pejzaa, sljedei je korak u razvoju ljudskoga drutva bio otkrie i primjena metala. Starije su

znanstvene spoznaje govorile o prostoru jugozapadne Azije kao o geografskoj jezgri iz koje se

irila uporaba metala, meutim, noviji nalazi pokazuju kako je vjerojatno postojalo vie

neovisnih sredita u Aziji i Europiu kojima je zapoeto taljenje, primjena i irenje metala.

Primjena metala u lovu i ratovanju vezuje se uz civilizacije koje su se razvile u jugozapadnoj

Aziji. Do samoga je prijelaza iz mlaega kamenoga doba u bakreno i bronano doba

najvjerojatnije dolo istodobno u vie geografskih podruja, meu kojima nije bilo

meusobnih dodira. U jugozapadnoj su se Aziji prvi oblici obrade metala razvili u vie

geografskih jezgara na podruju Iranske visoravni. Daljnji se razvoj obrade bakra i bronce u

Mezopotamiji treba promatrati u okviru opega napretka u tehnolokom razvoju kao i

evoluciji raznih segmenata ljudskoga drutva. Izum i primjena kotaa, do kojih se dolazi na

podruju dananjega Irana i Turkmenistana (ili u Mezopotamiji), oznaili su prekretnicu u

ratovanju i to zbog razvoja dvoprega, etveroprega i bojnih zaprega. Upravo je razvoj novih

ratnih tehnika potaknuo pojavu prvih utvrda, a njihov je razvoj dokumentiran u prvim

gradskim naseljima kao to su Harappa i Mohenjo Daro. Za razvoj prerade metala na

europskom je kontinentu posebno vaan postanak prvih metalurkih sredita u junom

primorskom dijelu Anatolijske visoravni, odakle se obrada metala iri na susjedno europsko

tlo. Taj je proces biopovezan s razvojem sloenijih oblika drutvene organizacije, izraenih u

dinaminu rastu naselja, oblikovanju utvrenih naselja i pojavi prvih gradova-drava meu

kojima su voeni gotovo stalni ratovi (Clark, Piggott, 1965.). Prema tomu, injenica je kako je

najvii stupanj razvoja metala (bakra, bronce i eljeza) dosegnut upravo u jugozapadnoj Aziji.

Primjena metala imala je golemi znaaj za ovjekajerje bila iznimno vana za razvoj orua i

oruja toje bilo uzrono-posljedino povezano s razvojem poljoprivrede, novih oblikaratovanja i organizacije drutva. Za Europu je metalno doba posebno vano zato to tijekom

toga razdoblja poinju prve masovne migracije. Geografska jezgra koja je imala ulogu

ishodita do tada najveih migracija u ovjekovoj povijesti bili su jun i dijelovi euroazijskih

stepa te maloazijske, iranske i pakistanske visoravni na kojima su ivjele razne skupine

stanovnitva koje danas oznaavamo skupnim nazivom indoeuropskih naroda. Sami uzroci

koji su doveli do tih velikih migracijskih kretanja jo uvijeksu predmet znanstvenih rasprava,

a najee se spominju klimatski, drutveni, demografski, ekonomski i psiholoki. Iakonovija istraivanja posebice istiuklimatske poremeaje, koji su se negativno odrazili na ivot


28/90

28

naroda na tom prostoru uslijed sve izraenijih sunih razdoblja, jo uvijek se s potpunom

sigurnou ne mogu iskljuiti ostali navedeni uzroci, pogotovo oni politiki. Naime, veina se

znanstvenika slae, a u prilog tomu govore i mnogi nalazi, kao to su asirski dokumenti iz

Kanesh Karuma, kako su prve skupine indoeuropskih naroda pristigle na europski prostor u

drugoj polovini treega tisuljea prije Kristova roenja, a same su se seobe odvijale u vie

valova. Povijesni dokumenti pokazuju kako je razdoblje od 2300. do 1900. pr. Kr. bilo

obiljeeno izrazitom politikom nestabilnou uslijed stalnih promjena vlasti u velikim

kraljevstvima u Egiptu i Mezopotamiji, to je potaknulo indoeuropska plemena koja su ivjela

na rubovima tih velikih civilizacija na migriranje prema zapadu (Clark, Piggott, 1965.). Ti su

novopristigli narodi bili nositelji preteno stoarskoga tipa ekonomije koji je, uz uporabu

metalnoga oruja, bio glavna osnova drutvene organizacije. Jedan je od kljunih elemenata

njihove drutvene organizacije bio izraziti ratniki mentalitet zasnovan na rodovsko-

plemenskom sustavu. Budui da su indoeuropski narodi poznavali iskljuivo ekstenzivno

stoarstvo, dok je ratarstvo bilo na znatno slabijem stupnju razvoja, postojala je stalna potreba

za velikim panjakim povrinama, to je bio glavni razlog njihovih estih meusobnih

sukoba. Stoga su stalna pokretljivost, ratobornost, potreba za irenjem teritorija i kontrolom

prostora, kao i drutvena organizacija zasnovana na izraenoj hijerarhiji i istaknutoj ulozi

voe, bile glavna obiljeja indoeuropskih naroda. Takva su obiljeja bila usko povezana

upravo s ulogom koju je imala dominantno stoarska komponenta. Neolitiki ovjek, preteno

pacifistikoga mentalnoga sklopa povezanoga s naglaeno ratarskom komponentom,

sjedilakim nainom ivota i kljunom ulogom ene u drutvu (matrijarhat), uope se nije

mogao oduprijeti indoeuropskim najezdama. Stoga e svi tragovi neolitskoga drutva biti

izbrisani u vrlo kratkom razdoblju. Tijekom metalnoga doba nestaje geografska dvojnost koja

je za teritorij dananje Hrvatske bila izraena tijekom neolitika, a novo arite naseljenosti

postaje dinarski planinski prostor, koji je u neolitskom razdoblju imao posve rubni znaaj. O

tome nam jasno govore ostatci materijalne kulture iz toga razdoblja, ponajprije brojni

fortifikacijski objekti (gradine) koje su indoeuropski doseljenici podizali na reljefno tee

pristupanim podrujima pogodnima za obranu i nadzor okolnoga prostora. Usto, dinarski je

planinski pojas (kojemu je jezgra bila na podruju dananje Bosne i Hercegovine) obilovao

nalazitima eljezne rude, drvom (potrebnim za proizvodnju drvenoga ugljena koji se koristio

prilikom taljenja metala), kao i vodnim bogatstvom koje se takoerkoristilo pri obradi metala.

Stoarski tip gospodarstva, razvijen tijekom dvaju tisuljea, imao je velike posljedice za

oblikovanje kulturnoga pejzaa tako da u dinarskom podruju zapoinje degradacijavegetacije,ponajprije umske, dok se u Panonskom bazenu i primorskom podruju ona jo


29/90

29

vie pojaava. Tek e u kasnijoj razvojnoj fazi tijekom latenskoga doba (od 450. pr. Kr. do

rimskih osvajanja) jaati ratarstvo i to prijelazom s paljevinskoga nomadskoga na ustaljeno

dugorono ratarstvo. Istovremeno se prelazi i s nomadskoga na transhumantno stoarstvo koje

obiljeavaju sezonska kretanje prema prostorima bolje ispae (zimi prema primorskim i

panonskim podrujima, a ljeti prema planinskim). Budui da indoeuropski narodi koji su

naseljavali hrvatski prostor nisu za sobom ostavili pisane tragove, jo uvijek postoji problem

njihova jasnoga diferenciranja (Kelti Prediliri Protoiliri Prailiri Iliri) pa stoga jedine

spoznaje o njima dolaze iz antikih (starogrkih i starorimskih) izvora. Upravo oni svjedoe o

estim meusobnim ratovima meu starosjediteljskim ilirskim, panonskim i keltskim

narodima zbog velikih potreba za prostorom. Pri kraju se tog razdoblja biljeiprva znaajnija

stabilizacija naseljenosti koja je mogla iznositi najvie do pet stanovnika po etvornom

kilometru. Pritom valja istaknuti kako je teite naseljenosti bilo u naplavnim ravnima

Panonskoga bazena i poljima u kru, dok su planinski prostori, posebice u krkim podrujima,

bili periodiki koriteni s vrlo slabom ili gotovo nikakvom naseljenou (Rogi, 1990.).


30/90

30

STARI VIJEK

Antiko doba predstavlja veliki preokret u historijskogeografskom razvoju hrvatskoga

teritorija. Zahvaljujuipostanku dviju velikih civilizacija u neposrednom susjedstvu, u okvirudravnih organizacija stare Grke i staroga Rima, na podruju dananje Hrvatske oblikuje se

novi kulturni pejza na viem stupnju, a njegovi su tragovi ostali ouvani do dananjih dana.

Mrak kojim su obavijeni dogaaji postupno e biti rastjeran zahvaljujui brojnim pismenim

tragovima koje su za sobom ostavile spomenute dvije velike civilizacije, i timeje podruje na

istonoj obali Jadranskoga mora konano ulo u povijesno razdoblje.

Starogrko razdoblje

Kronoloki promatrano, prva je vana velika drutveno-politika organizacija na europskom

Sredozemlju nastala u staroj Grkoj, u neposrednoj blizini dananje Hrvatske. Tijekom

najveeprostorne ekspanzije obuhvaalajepojedine dijelove dananje Makedonije i Albanije

te su u tim krajevima stari Grci imali izravan kopneni dodir s ilirskim plemenima. Iako je u

tom podruju postojala meusobna trgovaka razmjena, glavni starogrki kulturni utjecaji ne

e doi na hrvatski teritorij kopnenim putem. Naime, poznato je kako je starogrka civilizacija

bila ponajprije pomorska, pa stoga prvi kulturni i civilizacijski utjecaji dolaze sa zapada

jadranskim putom. Uzroke grkoj ekspanziji tijekom antike treba traiti ponajprije u

geografskim obiljejima Grke koja je preteno krka zemlja slabo razvijene hidrografske

mree i s vrlo malo plodnoga zemljita. Budui da u takvim okolnostima poljoprivreda nije

imala znaajnije razvojne mogunosti glede proizvodnje hrane, stari su Grci razvijali

trgovinu, ponajprije pomorsku, kao osnovu razmjene proizvoda. Ipak, u razdobljima

demografske ekspanzije ni ona nije bila dovoljna za osiguravanje preivljavanja cjelokupnoga

stanovnitva. Taj se problem rjeavao iseljavanjem i osnivanjem kolonija u drugim dijelovima

Sredozemlja, kako na istoku (crnomorsko primorje) tako i na zapadu (Apeninski poluotok).

Za historijskogeografski je razvoj Hrvatske relevantan upravo zapadni ogranak starogrke

ekspanzije koji je bio usmjeren prema obali Jonskoga mora. U Jonskom su bazenu doseljenici

iz grkih polisa naselili Siciliju i juni dio Apeninskoga poluotoka te su na tom podruju

oblikovali prve kolonije na znaajnom stupnju kulturnoga razvoja (s glavnim sreditem u

Syrcousai, dananjoj Sirakuzi na Siciliji). Daljnjim su iseljavanjem stari Grci poeli zalaziti

u Jadransko more te su na njegovim obalama takoerosnivali gradove. Ta je ekspanzija dola

do samoga sjevernoga dijela, do dananje talijanskepokrajine Umbrije. Geografska je blizina


31/90

31

odredila starogrku ekspanziju i prema istonoj obali Jadranskoga mora, napodruje dananje

Hrvatske. Prve je znaajnije tragove na Jadranskoj obali za sobom ostavio Dionizije Stariji

koji je u drugoj polovici 4. st. pr. Kr. vladao Sicilijom i junim dijelom Apeninskoga

poluotoka. Ojaavi vojnu flotu gradnjom nekoliko stotina novih brodova, on je od Sirakuze

nainio najveu pomorsku silu u sredinjem dijelu Sredozemlja. Pod svojim je nadzorom

imao pomorski promet od Kartage i Sardinije na zapadu, preko jonske obale Grke i

Otrantskih vrata na istoku sve do sjeverne Afrike (Matijai, 2009.). Zahvaljujui pomorskoj

nadmoi, uspostavio je tipinu talasokraciju u tom dijelu Sredozemlja koja se ogleda i u

osnivanjupolisa kao to suIssa (na Visu),Phros iDimos iliDimale (na Hvaru) iKrkyra 'e

Mlaina (na Koruli). Na tom e podruju stari Grci poeti oblikovanje kulturnoga pejzaa

utemeljenoga na irenju naprednoga sredozemnoga ratarstva (posebice uzgoja vinove loze,

maslina i itarica), ribarstva, pomorstva i trgovakoga posredovanja. Geografska je jezgra

starogrke dravne organizacije na dananjem hrvatskom teritoriju bila upravo na otonom

dijelu srednje i june Dalmacije. Uzroke treba traiti ne samo u geografskim initeljima (tj.

blizini Apeninskoga poluotoka), nego i u pomorskoj nadmoi koja im je omoguavala

kontrolu pomorskih putova i laku obranu. Sam znaaj Visa, s kojega se kontrolirala plovidba

prema sjevernomu dijelu Jadranskoga bazena, potvruje tu injenicu. Daljnjom e

ekspanzijom stari Grci poeti naseljavanje na istonojadranskoj obali, gdje osnivaju trgovake

emporije na podruju srednjodalmatinske obale: Tragourion (dananji Trogir), Epetion

(Stobre) te starogrkuSalonu(na podruju dananjega Solina), neposredno uz ve postojeu

ilirsku. U delti Neretve, neposredno uz ilirsku Naronu, podiu svoje trgovako naselje. Za

razliku od otonoga pojasa, koje je imalo ulogu jezgre pod grkom kontrolom, gradovi na

srednjodalmatinskoj obali bili su smjeteni u podruju pod kontrolom ilirskih plemena. Stoga

su oni imali ulogu mjesta trgovake razmjene i sekundarni znaaj. Tu injenicu dodatno

potvruje geografski smjetaj grkih trgovakih naselja u onim dijelovima obale prema

kojima su vodile glavne komunikacije prema unutranjosti, kao to su Katelanski zaljev iue Neretve (Matijai, 2009.) Budui da stari Grci nisu dolazili na obalu kao osvajai ve

ponajprije kao trgovci, te u potrazi za podrujima pogodnima za razvoj poljoprivrede, samo

osnivanje tih naselja svjedoi o znaaju srednjodalmatinskoga primorja u ilirskom drutvu.

Upravo u toj injenici, kao i u vrlo ogranienom naseljavanju rubnih primorskih dijelova

dananjega hrvatskoga teritorija, treba traiti razloge zbog kojih starogrka civilizacija nije

ostavila dublje tragove u kulturnom pejzau. Naravno, tomu treba pridodati i vremensku

dimenziju jer su mnogi elementi, koje su stari Grci introducirali u p rirodni pejza, tijekomvremena izbrisani. Od znaajnijih se mogu spomenuti ostatci starogrke zemljine


32/90

32

parcelizacije na Hvaru (u blizini Staroga Grada) i Visu (u okolici grada Visa). Sama su

gradska naselja zauzimala vrlo malo povrinu, a arheoloka istraivanja pokazuju kako je Issa

bila prostorno najvea (8,5 ha) te je raspolagala s najveim agerom (najmanje 450 ha). S

druge strane, obalna su naselja bila prostorno vrlo skuena te su zauzimala znatno manju

povrinu, o emu najbolje svjedoi primjer Tragouriona koji se pruao na svega tri hektara

(Matijai, 2009.).

Starorimsko razdoblje

Starogrka je civilizacija imala pionirsku ulogu u oblikovanju prvih naprednijih i trajnijih

oblika kulturnoga pejzaa na hrvatskom prostoru. Zbog znatnih razlika u stupnju razvoja

izmeu starosjediteljske ilirske organizacije i grkih doseljenika, ilirska plemena nisu u

potpunosti mogla implementirati sve inovacije koje su pristigle na njihov ivotni prostor.

Upravo e u segmentu inovacija uspjeh zabiljeiti stari Rimljani, ija e uprava imati znatno

vei znaaj te e u pejzau ostaviti tragove od kojih su mnogi ostali vidljivi sve do dananjih

dana.

Znaaj starorimskoga razdoblja je viestruk, a na prvom je mjestu potrebno istaknuti kako je

tijekom njega prvi put cijeli dananji hrvatski teritorijbio inkorporiran u jedinstvenu i vrsto

organiziranu politiku cjelinu. Za razliku od starih Grka, koji na istonu obalu Jadranskoga

mora dolaze ponajprije kao doseljenici koji se bave trgovinom, pomorstvom i poljoprivredom,

stari Rimljani dolaze u sklopu izvrsno ustrojene i u svakom pogledu nadmone dravne

organizacije. Jo jedna od bitnih razlika u tome je to stari Rimljani na dananji hrvatski

prostor dolaze s jasnim ciljevima: vojno slamanje i pokoravanje ilirskih plemena,

iskoritavanje gospodarskih resursa i naseljavanje rimskih graana. Na taj je nain podruje

na istonoj obali Jadranskoga mora trebalo biti inkorporirano u granice i drutveno-politiki

sustav najveega i najmonijega imperija na Sredozemlju. Radi ostvarivanja tih ciljeva stari

su Rimljani teili to boljem ustrojavanju osvojenoga prostora, pa je stoga bilo potrebno

introducirati odreene elemente prostornoga ureenja od kojih su tri najvanija:

1. Organizacija urbane mree2. Izgradnja prometnoga sustava3. Upravno-teritorijska organizacija prostora

Navedena su tri elementa uzrono povezanapa ih je stoga vrlo teko promatrati izdvojeno,

zanemarujui vezu koja je postojala meu njima od poetka starorimskoga razdoblja. Ipak,

kada se govori o tim trima elementima, valja imati na umu kako njihov razvoj nije bio sasvimsinkronian na temelju jedinstvene politike. Upravo zbog promjene politike tijekom stoljea


33/90

33

upravljanja dananjim hrvatskim teritorijem, starorimska je dravna organizacija razvijala one

elemente koji su joj u tom trenutku bili najpotrebniji (Rogi, 1990.).

U prvoj je fazi najveu vanost imalo ostvarenje strateko-politikih ciljeva i zatoje najvea

pozornost pridana izgradnji prometnoga sustava potrebnoga za kretanje rimske vojske.

Upravo su zbog toga poduzeti opseni radovi na ureenju cesta, neophodnih za uvoenje

kolnoga prijevoza, kao i ureenje rijenih korita kojima su se transportirale vojne trupe.

Ovladavanje istonojadranskim lukama, njihova nadogradnja, kao i ureenje novih luka , bili

su nuni zbog kontrole Jadrana radi unitenja ilirskih gusarskih uporita. Nakon stratekih

ciljeva, koji nisu nikada posve izgubili znaaj (pogotovo tijekom kasne antike kada ponovo

preuzimaju primat zbog potrebe za organizacijom obrane od upada barbarskih naroda),

vanost su dobili gospodarski. Radi njihova ostvarivanja stari su Rimljani na osvojenom

podruju poeli provoditi elemente osmiljene ekonomske politike. Usko povezana s njom

bila je politika kolonizacije rimskih graana s Apeninskoga poluotoka, koji su trebali biti

oslonac novoj vlasti, kao i element koji e u taj novoosvojeni dio imperija uvesti naprednije

oblike gospodarske valorizacije. Podjela novoosvojenoga prostora na provincije s jasnim

sustavom subordinacije, simbolinoje i stvarno oznaila prijelaz iz dotadanje rodovsko-

-plemenske rascjepkanosti u jedinstvenu dravnu organizaciju.

Urbana mreaprvi je vaan element koji starorimska dravna organizacija unosi u pejza.

Iako su se naselja urbanoga, a ponajvie protourbanoga tipa ve pojavila na teritoriju dananje

Hrvatske u okviru ilirske te starogrke civilizacije, unutar starorimske dravne organizacije

ona e dosegnuti do tada nevieni stupanj razvoja. Naime, rimska je civilizacija bila

ponajprije urbana, a gradovi su imali kljunu vanost u organizaciji prostora. Oni su

istovremeno imali vie uloga od upravne i gospodarske, preko vojne, pa sve do vjerske i

kulturne. Gradu je bila namijenjena uloga elementa koji je trebao politiki i ekonomski

integrirati prostoru kojem je smjeten. Stoga ne zauuju napori koje su stari Rimljani ulagali

u razvoj urbane mree i svakogapojedinanoga gradskoga sredita. U samom su se pristupurazvoju urbane mree vodili sasvim praktinom politikom, pa su tako na onim podrujima na

kojima je ve postojala mrea gradova (istonojadranska obala) istu samo preoblikovali, a

nove su gradove podizali u podrujima gdje ih nije bilo (posebice u Panonskom bazenu).

Takoervalja istaknuti kako je rimska urbana mrea bila hijerarhijski ralanjena, to je bio

rezultat dalekovidnoga pristupa koji je poivao na postavci da svako urbano naselje ne moe

imati jednaku vanost u prostoru i administrativno-politikoj podjeli. Stoga su naselja

urbanoga tipa mogla imati vii upravni status (coloniae) ili nii (municipium) s tim to sugradovi sa statusom kolonija imali sredinju ulogu u prostoru. Oni su ujedno bili i ishodita


34/90

34

populacijske ekspanzije doseljenika s Apeninskoga poluotoka, kao i gospodarska i kulturna

arita iz kojih su se u okolni prostor irile inovacije. Dominacija primorskih gradova

pokazuje jadransku orijentaciju teritorija dananje Hrvatske u starorimskom razdoblju, iako su

gradska sredita u Panonskom bazenu bila na vrlo visokom stupnju razvoju, a po

gospodarskoj su snazi i stratekom znaaju znatno nadilazila one na obali. Uzroke treba traiti

u samoj gospodarskoj strukturi starorimske civilizacije koja je bila ponajprije agrarna s

teitem na ratarskoj komponenti. U okolici gradskih naselja stari su Rimljani provodili

parcelizaciju agrarno najvrjednijega zemljita (ageri). Panonski je bazen u to doba ostvarivao

vrlo visoki stupanj ratarske proizvodnje, ponajprije itarica koje su se izvozile prema

sjevernojadranskim lukama, zbog ega su tamonji gradovi doivjeli iznimno dinamian

razvoj. Obilje plodnoga tla, kao i znatno umsko bogatstvo, bili su osnova jaega razvoja

gradskih naselja te su poticali doseljavanje rimskih graana s Apeninskoga poluotoka.

Dodatni je poticaj njihovu rastu dala i velika koncentracija rimskih vojnih snaga zaduenih za

nadzor sigurnosti granica Carstva, a koje je svakodnevno trebalo opskrbljivati raznim

proizvodima. Oblikovanje novoga kulturnoga pejzaa bilo je najizraenije u blizini velikih

gradskih sredita, to je vidljivo i iz tragova koji su u pejzau ostali do danas. S tih su

najproduktivnijih zemljinih kompleksa potisnute stoarske skupine ilirskih starosjeditelja na

manje vrijedne agrarne povrine u brdsko-planinskom pojasu to je dodatno pojaalo

degradaciju pejzaa u primorskom pojasu. Obalni su gradovi, osim luke, vojne i upravne

uloge, ujedno bili i sredita preko kojih se odvijala razmjena proizvoda iz unut ranjosti

provincije Dalmacije s drugim dijelovima Carstva (Rogi, 1990.). Stoga su prema njima

vodile glavne ceste prema zaleu, a na podruju dananje Hrvatske najvei su znaaj imali

Tarsatica (Trsat, danas dio Rijeke), Senia (Senj), Vegia ili Vegium (Karlobag),Aenona (Nin),

Jader(Zadar), Scardona (Skradin), Salona (Solin),Narona(Vid kod Metkovia) iEpidaurum

(Cavtat).

Prometni sustav, drugi vaan element kulturnoga pejzaa, meusobno je povezivao urbana

sredita cestama za kolni prijevoz. Upravo je na podruju cestogradnje rimski imperij pokazao

svoju nadmo u odnosu prema ilirskoj i starogrkoj civilizacijibudui da se oureenju cesta

brinula sama dravna vlast. Iako su ceste graeneponajprije za potrebe vojske i dravne

uprave,

Documents

Glamuzina.historijska.geografija