Grad od KostijuCASSANDRA CLARE

Instrumentarij smrtnikaknjiga prva

Za mojeg djeda

Ja nisam zaspao.Između izvršenja kakva strašnog čina

i prve pobude sve nalikujepriviđenju ili groznu snu:

Pokretač duh i smrtnička oruđaTada su u suglasju; a ljudsko ustrojstvo,

Ko kakvo kraljevstvo malo, tada mučiPriroda pobune.

William Shakespeare, Julije Cezar

ITAMNI SILAZAKJa opjevah Kaos i Noć vječnu

Ponukan Muzom nebeskom da smjeloSiđem u tamu i gore se vratim...

John Milton, Izgubljeni raj

1PANDEMONIJ

"Ti se sigurno šališ", reče izbacivač, prekriživši ruke preko golemihprsa. Svisoka je gledao mladića u crvenoj jakni s patentnimzatvaračem i odmahivao obrijanom glavom. "Ne možeš unutra stime."Pedesetak tinejdžera koji su čekali u redu ispred Pandemonija

nagnuli su se naprijed da bolje čuju. Čekanje na ulazak u taj klub zasve uzraste bilo je dugotrajno, osobito nedjeljom, a u redu seuglavnom nije događalo mnogo. Izbacivači su bili opaki i smjesta bise okomili na svakoga tko bi izgledao kao da će praviti probleme.Petnaestogodišnja Clary Fray, koja je stajala u redu sa svojimnajboljim prijateljem Simonom, nagnula se naprijed kao i svi drugi, unadi da će se dogoditi nešto uzbudljivo."Joj, ma dajte." Mladić podigne taj predmet iznad glave. Izgledao je

kao drveni štap zašiljen na jednom kraju. "To mi je dio kostima."Izbacivač podigne obrvu. "Koji je što?"Mladić se naceri. Doimao se prilično normalno, pomisli Clary, za

Pandemonij. Kosa neonski modre boje stršala mu je oko cijele glavenalik na pipke prestrašene hobotnice, ali nije imao kompliciranetetovaže na licu ni velike metalne šipke provučene kroz uši ili usne."Ja sam lovac na vampire." Pritisnuo je onaj drveni predmet. Savio seu stranu lako poput vlati trave. "Ovo je lažno. Pjenasta guma.Dobro?"Njegove zelene oči bile su previše jarko zelene, primijeti Clary: boje

antifriza, proljetne trave. Po svoj prilici kontaktne leće u boji.Izbacivač slegne ramenima, odjednom se dosađujući. "Svejedno.Uđi."Mladić se provuče pokraj njega brzo poput jegulje. Clary se svidio

okret njegovih ramena, način na koji je usput zabacio kosu. Njezina bimajka za njega upotrijebila riječ - nonšalantan."Pomislila si da je sladak", reče Simon rezignirano. "Zar ne?"Clary ga udari laktom pod rebra, ali mu ne odgovori.Unutra je klub bio pun dima od suhog leda. Šarena svjetla igrala su

se na plesnom podiju, pretvarajući ga u višebojnu vilinsku zemlju odplavih i neonsko zelenih, jarko ružičastih i zlatnih nijansi.

Mladić u crvenoj jakni pogladio je dugačak, poput britve oštar nožkoji je držao, a licem mu je zaigrao dokon osmijeh. Bilo je tako lako -malčice glamura na nož, kako bi se pričinio bezopasnim. Još maloglamura na oči i onog časa kad je izbacivač pogledao izravno unjega, bio je gotov. Dakako, sve bi se to vjerojatno moglo izvesti beztolikog truda, ali i on je bio dio te zabave - varanja ovozemaca,neskriveno i na njihove oči, uživanja u tupim izrazima njihovihpriglupih lica.Nije da su ljudska bića bila beskorisna. Mladić je zelenim očima

promatrao plesni podij, na kojem su se tanki udovi odjeveni u krpiceod svile i crne kože pojavljivali i nestajali iza vrtložnih stupova dimadok su ovozemci plesali. Djevojke su zabacivale duge kose, mladićinjihali kukovima odjevenim u kožu, a gola se put presijavala od znoja.Vitalnost se naprosto prelijevala iz njih, valovi energije od kojih ga jeobuzela pijana smušenost. Iskrivio je usne. Nisu znali koliko su sretni.Nisu znali kako je to životariti u mrtvom svijetu, gdje Sunce mlitavovisi na nebu poput izgorjela ugarka. Njihovi životi gorjeli su jarkopoput plamena svijeće - i bilo ih je isto tako lako utrnuti.Rukom je čvršće stisnuo nož koji je nosio i baš je zakoračio na

plesni podij kad se neka djevojka odvojila iz mase plesača i uputilaprema njemu. Zabuljio se u nju. Bila je lijepa, za ljudsko biće - dugakosa gotovo iste boje kao crna tinta, oči poput ugljena. Bijela haljinado poda, onakva kakve su žene nosile nekada dok je svijet bio mlađi.Čipkasti rukavi vijorili su joj oko tankih ruku. Oko vrata je nosila debelisrebrni lanac s kojeg je visio tamnocrveni privjesak veličine bebinešake. Bilo mu je dovoljno da suzi oči kako bi shvatio da je pravi -pravi i dragocjen. Slina mu je navrla na usta dok mu se primicala.Životna energija navirala je iz nje kao krv iz otvorene rane. Prolazećipokraj njega, nasmiješila se, dozivajući ga očima. Okrenuo se i pošaoza njom, osjećajući okus fantomskog peckanja njezine smrti nasvojim usnama.Uvijek je bilo lako. Već je osjećao kako mu snaga njezina života koji

se gasi kola venama poput vatre. Ljudi su bili tako glupi. Imali sunešto toliko dragocjeno, no to gotovo uopće nisu čuvali. Odbacivali susvoje živote zbog novca, zbog paketića praha, zbog dražesnogosmijeha kakvog stranca. Djevojka je bila blijeda sablast koja jeuzmicala kroz obojani dim. Došla je do zida i okrenula se pa mu se

nasmiješila primivši suknju rukama i podignuvši je. Ispod suknjenosila je čizme do bedara.Došetao je do nje, kože naježene od njezine blizine. Nije bila tako

savršena izbliza: opazio je maskaru koja joj se razmazala ispod očijui znoj koji joj je zalijepio kosu za vrat. Namirisao je njezinu smrtnost,taj slatki vonj truleži. Imam te, pomislio je.Hladan osmijeh izvio joj je usne. Odmaknula se u stranu pa je vidio

da se naslanjala na zatvorena vrata. Preko njih je crvenom bojom bilonažvrljano ZABRANJEN ULAZ - SKLADIŠTE. Posegnula je rukomiza leđa prema kvaki, pritisnula je i provukla se unutra. Načas jeugledao naslagane kutije, zapetljane kablove. Skladište. Osvrnuo seiza sebe - nitko nije gledao. Ako ona želi privatnost, tim bolje.Ušao je u prostoriju za njom, nesvjestan toga da ga netko prati."Onda," reče Simon, "baš dobra glazba, ha?"Clary nije odgovorila. Plesali su ili barem činili ono što je prolazilo

kao plesanje - mnogo njihanja naprijed i natrag s povremenim naglimsaginjanjem sve do poda, kao da je nekome od njih ispala kontaktnaleća - u prostoru između skupine tinejdžerki u metalik steznicima imladog azijatskog para koji se strastveno milovao dok su im sešarene ekstenzije za kosu ispreplitale poput vinove loze. Neki dečkos piercingom na usni i ruksakom u obliku plišanog medvjedića dijelioje besplatne tablete biljnog ectasyja, a njegove padobranske hlačemlatarale su pod udarima zraka iz stroja za vjetar. Clary nije obraćalamnogo pozornosti na njihovu bližu okolinu - pogledom je pratilamodrokosog mladića koji je uspio nagovoriti izbacivača da ga pusti uklub. Sunjao se kroz gužvu kao da nešto traži. Način na koji se kretaona nešto ju je podsjećao..."Što se mene tiče," nastavi Simon, "neizmjerno uživam."To baš i nije bilo vjerojatno. Simon je, kao i uvijek, u tom klubu

upadljivo stršio u trapericama i staroj majici kratkih rukava, na kojoj jesprijeda pisalo MADE IN BROOKLYN. Svježe oprana kosa bila mu jetamnosmeđa, a ne zelena ili ružičasta, dok su mu naočale stajaleukrivo na vrhu nosa. Nije se baš doimao kao da razmišlja o silamatame, nego prije kao da se upravo uputio u šahovski klub."Aaa-haa." Clary je bilo savršeno jasno da je on s njom izlazio u

Pandemonij samo zato što se njoj ondje sviđalo, dok je njemu bilodosadno.

Nije bila sigurna čak ni zašto joj se sviđalo - zbog odjeće i glazbe tomjesto bilo je nalik na san, na nečiji tuđi život, ni približno sličnonjezinu dosadnom stvarnom životu. No oduvijek je bila previšestidljiva da bi razgovarala i s kim osim sa Simonom.Modrokosi mladić probijao si je put izvan plesnog podija. Izgledao je

pomalo izgubljeno, kao da nije pronašao onoga koga je tražio. Claryse zapita što bi bilo kad bi mu prišla, predstavila se i ponudila mu daga provede uokolo. Možda bi se samo zablenuo u nju. Ili je možda ion stidljiv. Možda bi bio zahvalan i možda bi mu bilo drago, ali bi setrudio to ne pokazati, onako kako to dečki rade - ali ona bi znala.Možda...Modrokosi se najednom ispravi, zauzme pozoran stav, kao lovački

pas kraj lovine. Clary poprati smjer njegova pogleda i opazi djevojkuu bijeloj haljini.Pa dobro, pomisli Clary, nastojeći se ne osjećati kao ispuhani balon.

To je valjda to. Djevojka je bila prekrasna, takva da bi je Clary radonacrtala - visoka i tanka kao trska, duge, bujne crne kose. Čak i s teudaljenosti Clary je vidjela crveni privjesak oko njezina vrata. Pulsiraoje pod svjetlima plesnog podija poput zasebnog srca bez vlastitatijela."Držim", nastavi Simon, "da DJ Bat večeras ulaže jedinstveno

izuzetan trud. Slažeš li se?"Clary zakoluta očima i ne odgovori; Simon je mrzio trance glazbu.

Pozorno je gledala djevojku u bijeloj haljini. Kroz mrak, dim i umjetnumaglu njezina blijeda haljina blještala je poput svjetionika. Nije čudošto ju je modrokosi mladić slijedio kao opčaran, previše zanesen dabi primjećivao bilo što oko sebe - čak ni dvije tamne figure koje su mubile za petama, krivudajući za njim kroz gužvu.Clary uspori plesanje i zagleda se. Nekako je uspjela razabrati da su

te figure muške, da su visoki i odjeveni u crno. Ne bi mogla reći kakoje znala da slijede onog mladića, ali znala je. Vidjela je to po načinuna koji su išli za njim, po njihovu pažljivom oprezu i po prikrivenomskladu njihovih pokreta. U grudima joj se počeo otvarati malen cvijetstrepnje."U međuvremenu," dometne Simon, "htio sam ti reći da se u zadnje

vrijeme odijevam u žensku odjeću. Osim toga, spavam s tvojommamom. Mislio sam da bi trebala znati."

Djevojka je stigla do zida i otvarala je vrata s natpisom ZABRANJENULAZ. Pozvala je modrokosog mladića da je slijedi i provukli su sekroz vrata. To za Clary nije bilo ništa novo, par koji se skriva umračne zakutke kluba da bi se pohvatao - no bilo je utoliko čudniješto ih je netko pratio.Propela se na nožne prste, pokušavajući pogledati preko gomile.

Ona dvojica stala su ispred tih vrata i kao da su raspravljala. Jedan jeimao plavu kosu, a drugi tamnu. Plavi je posegnuo rukom u jaknu iizvukao nešto dugo i oštro, što je bljesnulo pod titravim svjetlima.Nož. "Simone!" povikala je Clary i uhvatila ga za ruku."Što je?" Simon se doimao uznemireno. "Ma dobro, zapravo ne

spavam s tvojom mamom. Samo sam htio privući tvoju pozornost.Nije da ti mama nije vrlo privlačna žena, za svoje godine.""Vidiš li onu dvojicu?" Mahnito je uprla prstom, umalo udarivši

raskošnu crnkinju koja je plesala pokraj njih. Djevojka je ošineprijekim pogledom. "Oprosti... oprosti!" Clary se ponovno okreneSimonu. "Vidiš li ona dva tipa tamo? Kod onih vrata?"Simon zaškilji i slegne ramenima. "Ne vidim ništa.""Dvojica su. Pratili su onog tipa s modrom kosom...""Onog za kojeg si pomislila da je sladak?""Da, ali nije stvar u tome. Onaj plavokosi je izvukao nož.""Jesi li sigurna?" Simon se zagleda jače, odmahujući glavom. "Još

uvijek ne vidim nikoga.""Sigurna sam."Simon, najednom vrlo ozbiljan, izravna leđa. "Idem po nekoga iz

osiguranja. Ti ostani ovdje." Otišao je gurajući se kroz gužvu.Clary se okrenula baš na vrijeme da spazi plavokosog mladića kako

prolazi kroz ZABRANJEN ULAZ, s prijateljem za petama. Osvrnulase oko sebe; Simon si je još uvijek pokušavao prokrčiti put s plesnogpodija, ali nije mu išlo osobito dobro. Čak i da je tada viknula, nitko jene bi čuo, a dok bi se Simon vratio, nešto strašno već se moglodogoditi. Snažno se ugrizavši za donju usnu, Clary se stane probijatikroz gužvu."Kako se zoveš?"Okrenula se i nasmiješila. Ono malo svjetlosti u skladištu prosipalo

se kroz visoke rešetkama zagrađene prozore, musave od prljavštine.Po podu su bile razbacane hrpe strujnih kablova, zajedno s

polomljenim krhotinama zrcala disko-kugli i odbačenim limenkamaboje."Isabelle.""To je lijepo ime." Pošao je prema njoj, oprezno koračajući između

kablova za slučaj da je neki od njih pod naponom. Na slabom svjetluizgledala je pomalo prozirno, isprano od boje, ovijena u bijelo poputanđela. Bit će divno kada padne... "Nisam te još viđao ovdje.""Pitaš me dolazim li često ovamo?" Zahihotala se, pokrivši usta

dlanom. Oko zglavka imala je nekakvu narukvicu, tik ispod rukavahaljine - a tada je, kad joj se primaknuo, opazio da to uopće nijenarukvica, nego tintom iscrtan uzorak na njezinoj koži, splet vijugavihlinija.Ukipio se. "Ti..."Nije dovršio. Pokrenula se brzinom munje, sunuvši na nj otvorenim

dlanom, udarivši ga u prsa tako da bi se sopćući srušio na tlo da jebio ljudsko biće. Zateturao je unatrag, no tada joj se nešto stvorilo uruci, vijugavi bič koji je zlatno bljesnuo kad je njime zamahnulanadolje, omotavši mu ga oko gležnjeva, trzajem mu izmaknuvši tlopod nogama. Tresnuo je na pod, previjajući se dok mu je omraženimetal duboko grizao kožu. Nasmijala se nadvijena nad njime iomamljeno je pomislio kako je trebao znati. Nijedna ljudska djevojkane bi nosila haljinu poput te koju je nosila Isabelle. Nosila ju je daprekrije kožu - cijelu kožu.Isabelle snažno povuče bič, zategnuvši ga. Osmijeh joj je blistao

poput otrovne vode. "Sad je samo vaš, dečki."Začuo je tih smijeh iza sebe, a tada su se na njemu našle ruke koje

su ga trgnule uvis i gurnule na jedan betonski stup. Osjećao je vlažankamen na leđima. Ruke su mu povukli odostraga i zavezali muzglavke žicom. Dok se otimao, netko je zaobišao stup i ušao mu uvidno polje; mladić, mlad kao Isabelle i jednako zgodan. Njegovežutosmeđe oči svjetlucale su poput komadića jantara."Onda", reče mladić. "Ima li i drugih s tobom?"Modrokosi je osjećao kako mu krv navire pod previše stegnutim

metalom, od čega su mu ručni zglobovi postali skliski."Kakvih drugih?""No daj." Mladić žuto-smeđih očiju podigao je ruke i tamni su mu

rukavi skliznuli dolje, otkrivši rune tintom iscrtane po njegovim

zglavcima, nadlanicama i dlanovima. "Ti znaš što sam ja."Duboko u unutrašnjosti lubanje zavezani mladić zaškripao je drugim

nizom zuba."Sjenolovac", siknuo je.Čitavim licem drugog mladića razlio se širok osmijeh. "Gotov si",

rekao je.Clary gurne vrata skladišta da se otvore i uđe u njega. Načas

pomisli da je prazno. Jedini prozori bili su visoko i zagrađenirešetkama; kroz njih se pomalo čula ulična buka, zvuk automobilskihtruba i škripa kočnica. Soba je bazdjela na staru boju i debeo slojprašine prekrivao je pod, pun razmazanih tragova cipela.Ovdje nema nikoga, shvati, ogledavajući se u čudu. U prostoriji je

bilo hladno unatoč kolovoškoj vrućini vani. Leđa su joj bila ledena odznoja. Zakoračila je naprijed i zaplela nogu u strujne kablove.Sagnula se da oslobodi tenisicu iz kablova - i začula glasove.Djevojački smijeh, oštar odgovor nekog mladića. Kad se uspravila,ugledala ih je.Kao da su se stvorili između dva treptaja oka. Bila je to djevojka u

dugoj bijeloj haljini, crna kosa spuštala joj je po leđima poput vlažnemorske trave. Ona dva mladića bila su s njom - onaj visoki s kosomcrnom poput njezine i onaj niži, svjetloputi, čija se kosa presijavalakao mjed pod slabom svjetlošću što je dopirala kroz visoke prozore.Svijetli dečko stajao je s rukama u džepovima, nasuprot onompankeru, koji je bio zavezan za stup nečime što je izgledalo kaoklavirska žica, ruku ispruženih iza leđa, a nogu zavezanih okogležnjeva. Lice mu je bilo napeto od boli i straha.Uz mahnito udaranje srca, Clary se sakrije iza najbližeg betonskog

stupa i proviri glavom. Gledala je kako svjetlokosi hoda amo-tamo,ruku prekriženih preko prsa. "Nego", reče. "Još uvijek mi nisi rekaoima li s tobom drugih tvoje vrste."Tvoje vrste? Clary se zapita o čemu on to govori. Možda je nabasala

na nekakav rat između bandi."Ne znam o čemu govoriš." U glasu modrokosog čula se bol, ali i

otresitost."Misli na druge demone", reče crnokosi, progovorivši prvi put. "Znaš

što je demon, zar ne?"

Dečko zavezan za stup okrenuo je glavu u stranu, snažno stišćućizube."Demoni", polako je izgovorio svjetlokosi, ispisujući tu riječ prstom

po zraku. "Religijski su definirani kao žitelji pakla, sluge Nečastivog,ali ovdje, za potrebe Klave, obuhvaćaju sve zlonamjerne duhove čijeje podrijetlo izvan naše izvorne dimenzije...""Dosta, Jace", reče djevojka."Isabelle ima pravo", reče viši mladić. "Nikome od prisutnih ne treba

predavanje iz semantike - a ni iz demonologije."Ovi su ludi, pomisli Clary. Zbilja ludi.Jace podigne glavu i nasmiješi se. U tom pokretu bilo je nečega

divljeg, nečega što je podsjetilo Clary na dokumentarce o lavovimakoje je gledala na Discovery Channelu, na ono kad bi velike mačkepodigle glavu i ponjušile zrak da osjete miris plijena. "Isabelle i Alecmisle da previše govorim", reče. "Misliš li i ti da previše govorim?"Modrokosi nije odgovorio. Još uvijek je stiskao zube. "Mogao bih

vam dati informacije", reče. "Znam gdje je Valentine."Jace se osvrne prema Alecu, koji slegne ramenima. "Valentine je

pod zemljom", reče Jace. "Ovaj stvor nas samo zavlači."Isabelle zabaci kosu. "Ubij ga, Jace", reče. "Neće nam ništa reći."Jace podigne ruku i Clary ugleda odsjaj slabašnog svjetla s noža u

njegovoj ruci. Bio je neobično proziran, sječiva svijetla poput kristala,oštra poput staklene krhotine, a drške optočene crvenim kamenjem.Zavezani mladić naglo udahne. "Valentine se vratio!" usprotivi se,

natežući spone koje su mu ruke držale iza leđa. "Svi Pakleni svjetovito znaju... Ja znam... mogu vam reći gdje je..."U Jaceovim ledenim očima najednom zaiskri bijes. "Anđela mi, svaki

put kad uhvatimo neku mrcinu kao što si ti, uvijek tvrdi da zna gdje jeValentine. E pa i mi znamo gdje je. U paklu je. A ti..." Jace preokrenenož koji je držao i njegovo sječivo bljesne poput vatre. "Ti mu se tamomožeš pridružiti?Clary više nije mogla. Izašla je iz skrovišta iza stupa. "Stani!" viknula

je. "Ne možeš to učiniti."Jace se naglo okrene, toliko zapanjen da mu je nož ispao iz ruke i

zveknuo na betonski pod. Isabelle i Alec okrenu se zajedno s njim, sidentičnim izrazom zabezeknutosti na licu. Modrokosi mladić ovjesiose o svoje vezove, ošamućen i širom otvorenih usta.

Alec progovori prvi. "Što je ovo?" htio je saznati, pogledavajući sadClary, sad svoje kompanjone, kao da bi oni mogli znati što ona turadi."To je djevojka", reče Jace, ponovno se sabravši. "Sigurno si već

vidio djevojke, Alec. Tvoja sestra Isabelle jedna je od njih." Zakoračiprema Clary, škiljeći kao da ne može posve vjerovati u to što vidi."Ovozemska djevojka", reče više samome sebi. "A vidi nas.""Naravno da vas vidim", reče Clary. "Pa nisam slijepa.""E jesi", reče Jace, saginjući se da podigne nož. "Samo što to ne

znaš." Uspravi se. "Bolje da nestaneš odavde, ako znaš što ti jepametno.""Ne idem nikamo", reče Clary. "Ako odem, ubit ćeš ga." Upre prstom

u mladića s modrom kosom."To je istina", prizna Jace, vrteći nož između prstiju. "A zašto je tebi

važno hoću li ga ja ubiti ili neću?""Za... zato što..." promuca Clary. "Ne možeš ići okolo i ubijati ljude.""Imaš pravo", reče Jace. "Ne možeš ići okolo i ubijati ljude!" Pokaže

prstom na mladića s modrom kosom, čije su oči bile napolazatvorene. Clary se zapita je li se onesvijestio. "Ovo nije čovjek,djevojčice. Možda izgleda kao čovjek i govori kao čovjek, možda čak ikrvari kao čovjek. Ali je čudovište.""Jace", reče Isabelle opominjući ga. "Dosta.""Ti si lud", reče Clary, uzmičući od njega unatraške. "Pozvala sam

policiju, da znaš. Stići će svaki čas.""Laže", reče Alec, ali na licu mu se vidjela sumnja. "Jace, hoćeš li..."Nije uspio završiti rečenicu. U taj tren modrokosi se mladić uz visok

kreštav poklič oslobodio spona koje su ga vezale za stup i bacio naJacea.Pali su na tlo i otkotrljali se zajedno, a modrokosi je udarao Jacea

šakama koje su svjetlucale kao da na vrhovima prstiju imaju neštometalno. Clary je ustuknula u namjeri da pobjegne, ali joj je nogazapela o zapetljani kabel, pa je pala, izbivši si zrak iz pluća. Čula jeIsabellin vrisak. Preokrenuvši se, Clary ugleda modrokosog kakosjedi na Jaceovim prsima. Na vrhovima njegovih kandži nalik nabritve presijavala se krv.Isabelle i Alec trčali su prema njima, Isabelle vitlajući bičem u ruci.

Modrokosi zamahne ispruženim kandžama prema Jaceu. Jace

podigne ruku da se obrani, a kandže je zaparaju, tako da je šiknulakrv. Modrokosi opet zamahne rukom - a Isabellin bič ošine ga poleđima. On krikne i prevrne se na bok.Brz kao Isabellin bič, Jace se preokrene. U ruci mu bljesne oštrica.

Zarije nož u prsa modrokosog mladića. Crnkasta tekućina navre okodrške. Mladić se u luku izdigne s poda, krkljajući i grčeći se. Licaiskrivljena od gađenja, Jace ustane. Njegova crna majica sada je nanekim mjestima bila još crnja, mokra od krvi. On pogleda u zgrčenioblik do svojih nogu, ispruži ruku i istrgne nož. Drška je bila skliska odcrne tekućine.Oči modrokosog mladića treptavo se otvore. Uperene u Jacea, kao

da su gorjele. Mladić izusti kroza zube: "Neka bude tako. Otpisani ćevas sve pobiti."Jace kao da je zarežao. Mladićeve šarenice nestale su mu u glavi.

Tijelo mu se počelo trzati i tresti dok se gužvao, urušavao u sebe, sveviše smanjivao, sve dok nije posve nestao.Clary se uspentrala na noge, otresavši električne kabele. Počela je

uzmicati. Nitko od njih nije obraćao pozornost na nju. Alec je došaodo Jacea i primio ga za ruku, podižući mu rukav vjerojatno zato damu dobro pregleda ranu. Clary se okrene da potrči - i otkrije da joj putpriječi Isabelle s bičem u ruci. Njegova zlatna traka bila je umrljanatamnom tekućinom. Ona zamahne bičem prema Clary i njegov joj sekraj omota oko zglavka pa se čvrsto zategne. Clary jekne od boli iiznenađenja."Glupa mala ovozemko", reče Isabelle kroza zube. "Zbog tebe je

Jace mogao poginuti.""On je lud", reče Clary, pokušavajući šaku povući natrag. Bič joj se

urezao još dublje u kožu. "Svi ste vi ludi. Što ti misliš, tko ste vi,parapolicijski ubojice? Policija...""Policija uglavnom nije zainteresirana kad ne možeš pokazati leš",

reče Jace. Pridržavao si je ruku i oprezno birao put prema Clary popodu i prekrivenom kablovima. Alec ga je slijedio, lica iskrivljenog odmrštenja.Clary pogleda mjesto s kojeg je onaj mladić nestao i ne reče ništa.

Ondje nije bilo čak ni krvave mrlje - baš ničega što bi dokazivalo da jei ikada uopće postojao.

"Vraćaju se u svoje izvorne dimenzije kad umru", reče Jace. "Zaslučaj da si se pitala.""Jace", sikne Alec. "Pazi."Jace odmakne ruku. Lice mu je bilo poprskano jezivim kapljicama

krvi. Još uvijek ju je podsjećao na lava s tim široko razmaknutimsvijetlim očima i tom zagasito zlatnom kosom. "Ona nas vidi, Alec",reče. "Već zna previše.""Što onda hoćeš da napravim s njom?" upita Isabelle."Pusti je", tiho odgovori Jace. Isabelle ga prostrijeli iznenađenim,

gotovo ljutitim pogledom, ali se ne usprotivi. Bič sklizne, oslobodivšiClarynu ruku. Ona protrlja bolan zglavak i zapita se kako će se,dovraga, izvući odande,"Možda bismo je trebali povesti sa sobom", reče Alec. "Kladim se da

bi Hodge volio porazgovarati s njom.""Nema teorije da je odvedemo u Institut", reče Isabelle. "Ona je

ovozemka.""Je li doista?" blago reče Jace. Njegov miran glas bio je gori od

Isabelline otresitosti i Alecove srdžbe. "Jesi li već imala posla sdemonima, djevojčice? Jesi li hodala s vješcima, razgovarala sDjecom noći? Jesi li...""Moje ime nije djevojčica", prekine ga Clary. "I nemam pojma o

čemu govoriš." Nemaš? Reče neki glas u njezinoj glavi. Vidjela sikako je onaj dečko ispario. Jace nije lud - ti bi samo željela da jest."Ja ne vjerujem u... u demone ili što god bilo to o čemu...""Clary?" Bio je to Simonov glas. Naglo se okrenula. Stajao je na

vratima skladišta. Pokraj njega bio je jedan od kršnih izbacivača kojisu na ulazu ljudima stavljali žigove na ruke. "Jesi li dobro?" Zaškiljioje prema njoj kroz tmušu. "Zašto si sama ovdje? Što je bilo s onimtipovima... znaš, onima s noževima?"Clary se zablene u njega, a zatim pogleda iza sebe, gdje su stajali

Jace, Isabelle i Alec; Jace u krvavoj majici i još uvijek s nožem u ruci.On joj se naceri te pomalo pokajnički, a pomalo podrugljivo slegneramenima. Očito ga nije čudilo što ih ni Simon ni izbacivač ne vide.To nekako nije čudilo ni Clary. Polako se okrenula natrag prema

Simonu, znajući kako mu zacijelo izgleda tako sama u tom vlažnomskladištu, stopala zapetljanih u plastične strujne kablove jarkih boja."Mislila sam da su ušli ovamo", reče bijedno. "Ali čini se da nisu. Žao

mi je." Skrene pogled sa Simona, čiji se izraz lica mijenjao izzabrinutog u posramljeni, na izbacivača, koji se doimao samougnjavljeno. "Bila je to pogreška."Iza nje, Isabelle se zahihoće."Ne vjerujem", reče Simon tvrdoglavo dok je Clary na rubu pločnika

očajnički pokušavala dozvati taksi. Čistači su bili prošli ulicomOrchard dok su njih dvoje bili u klubu pa je ulica bila sjajno crna oduljaste vode."Znam", složi se ona. "Čovjek bi pomislio da će biti nekih taksija.

Kamo svi idu u nedjelju u ponoć?" Opet se okrene prema njemu,slegnuvši ramenima. "Misliš da bismo bili bolje sreće u uliciHouston?""Ne taksijima", reče Simon. "Tebi - ne vjerujem tebi. Ne vjerujem da

su oni tipovi s noževima samo nestali."Clary uzdahne. "Možda nije bilo nikakvih tipova s noževima,

Simone. Možda mi se sve to pričinilo.""Nema teorije." Simon podigne ruku iznad glave, ali taksiji koji su im

se približavali samo su projurili, prskajući prljavu vodu. "Vidio sam tilice kad sam ušao u to skladište. Izgledala si opako izbezumljeno,kao da si vidjela duha."Clary pomisli na Jacea s njegovim lavovski-mačjim očima. Spusti

pogled na svoj zglavak, okružen tankom crvenom linijom na mjestugdje se ovio Isabellin bič. Ne, ne duha, pomisli. Nešto još čudnije."To je bila samo pogreška", reče klonulo. Zapita se zašto mu ne

kaže istinu. Osim, naravno, zato što bi pomislio da je luda. No u tomešto se dogodilo bilo je nečega - nečega u ključanju one crne krvi okoJaceova noža, nečega u njegovu glasu kad je rekao Jesi lirazgovarala s Djecom noći? - što je željela zadržati za sebe."Pa, bila je to vraški nezgodna pogreška", reče Simon. Osvrne se

prema klubu, iz čijih je vrata tanak red još uvijek zmijoliko vijugao dopola ulice. "Sumnjam da će nas ikada pustiti da ponovno uđemo uPandemonij.""Što te briga? Mrziš Pandemonij." Clary ponovno podigne ruku dok

je neki žuti obris brzao prema njima kroz maglu. Ovaj put, međutim,taksi se uz škripu kočnica zaustavi na njihovu uglu, a vozač pritisnesirenu kao da mora privući njihovu pozornost.

"Konačno nam se posrećilo." Simon povuče vrata taksija i uvuče sena plastikom prekriveno stražnje sjedalo. Clary uđe za njim,udahnuvši poznat miris njujorških taksija na cigaretni dim, kožu i lakza kosu. "Idemo u Brooklyn", reče Simon vozaču, a potom se okreneprema Clary. "Gle, znaš da mi možeš sve reći, zar ne?"Clary je malo oklijevala pa kimnula. "Naravno, Simone", rekla je.

"Znam da mogu."Zalupila je automobilska vrata za sobom i taksi je krenuo u noć.

2TAJNE I LAŽI

Tamni princ sjedio je na crnom pastuhu, ogrtač od samurovinevijorio mu je za leđima. Zlatan kolut vezao je njegove plave uvojke,naočito lice bilo mu je smrknuto od žara bitke i..."I ruka mu je izgledala kao patlidžan", iznemoglo promrmlja Clary

sebi u bradu. Crtež naprosto nije valjao. Uzdahnuvši, istrgne jošjedan list iz bloka za crtanje i baci ga u narančasti zid svoje sobe.Pod je već bio načičkan odbačenim lopticama od papira, pouzdanznak da njezina kreativna energija nije tekla onako kako se bilanadala. Po tisućiti put poželjela je biti više nalik svojoj majci. Sve štobi Jocelyn Fray nacrtala, naslikala ili skicirala bilo je lijepo i naizgledlako.Clary izvuče slušalice iz ušiju - prekinuvši Steppin Razor usred

pjesme - i protrlja bolne sljepoočnice. Tek je tada postala svjesna dastanom odjekuje glasna, prodorna zvonjava telefona. Odbacivši blokna krevet, skoči na noge i potrči u dnevnu sobu, gdje je crveni retrotelefon stajao na stoliću pokraj ulaznih vrata."Je li to Clarissa Fray?" Glas na drugom kraju zvučao je poznato,

iako ga nije uspjela odmah identificirati.Clary nervozno omota telefonsku žicu oko prsta. "Daaa?""Bok, ja sam jedan od huligana s noževima koje si jučer upoznala u

Pandemoniju. Bojim se da sam ostavio loš dojam i ponadao sam seda ćeš mi pružiti priliku da se iskupim..,""SIMONE!" Clary odmakne slušalicu od uha, prasnuvši u smijeh. "To

uopće nije smiješno!""Naravno da je. Samo što ti ne razumiješ foru.""Budalo." Clary uzdahne, naslonivši se na zid. "Ne bi se smijao da si

bio tu kad sam jučer došla kući.""Zašto ne bih?""Moja mama. Nije joj bilo drago što smo zakasnili. Iskočila je iz kože.

Bilo je gadno.""Molim? Pa nismo mi krivi što je bila gužva na cesti!" pobuni se

Simon. On je bio najmlađe od troje djece i imao je istančan smisao zaobiteljsku nepravdu.

"Da, no, uglavnom, ona to ne doživljava tako. Razočarala sam je,iznevjerila sam je, zabrinula sam je, bla, bla, bla. Ja trujem njezinživot", reče Clary, oponašajući točnu frazu svoje majke uz tek sitanugriz savjesti."Znači, imaš zabranu izlazaka?" upita Simon malo preglasno. Clary

je čula dubok žamor glasova iza njega; ljude koji su pokušavalinadglasati jedni druge."Još ne znam", reče. "Mama je jutros izašla s Lukeom i još se nisu

vratili. Gdje si ti uopće? Kod Erica?""Da. Upravo smo završili s probom." Iza Simona zvekne činela.

Clary se trgne. "Eric večeras čita poeziju u Java Jonesu", nastaviSimon, misleći na kafić iza ugla Claryne ulice, u kojem je noću katkadsvirala živa glazba. "Doći će cijeli bend da mu pruži podršku. Hoćeš liići?""Aha, može." Clary zastane, tjeskobno rastegnuvši telefonsku žicu.

"Čekaj, ne.""Začepite, dečki, može?" zadere se Simon, a Clary po tome kako ga

je slabo čula shvati da je udaljio telefon od usta. Vratio ga je trenutakkasnije, zabrinuto rekavši: "Je li to bilo da ili ne?""Ne znam." Clary se ugrize za usnu. "Mama se još uvijek ljuti na

mene zbog onoga sinoć. Nisam sigurna da je želim iznervirati tražećiustupke. Ako ću imati frku, ne želim da to bude zbog Ericove ušljivepoezije.""Ma daj, pa nije tako loša", reče Simon. Eric mu je bio prvi susjed i

poznavali su se gotovo cijeli život. Nisu bili bliski kao Simon i Clary, aliosnovali su rock-bend na početku drugog razreda zajedno s Ericovimprijateljima Mattom i Kirkom. Svi zajedno svaki tjedan predano suvježbali u garaži Ericovih roditelja. "Osim toga, to nije ustupak,"dometne Simon, "nego pjesnička večer u blizini tvoje ulice, iza ugla.Nije da te zovem na neku orgiju u Hobokenu. Neka dođe i tvojamama ako želi.""ORGIJA U HOBOKENU!" začuje Clary nečiji poklič, vjerojatno

Ericov. Ponovno zvekne činela. Clary zamisli svoju majku kako slušaErica dok čita poeziju i zadrhti iznutra."Ne znam. Ako se svi pojavite ovdje, mislim da će poludjeti.""Onda ću doći sam. Pokupit ću te pa možemo zajedno pješice, s

ostalima ćemo se naći tamo. Tvoja mama neće zamjeriti. Ona me

voli."Clary se morala nasmijati. "Što je znak njezinog upitnog ukusa, ako

mene pitaš.""Ne pitam." Simon prekine vezu usred galame svojih prijatelja iz

benda.Clary spusti slušalicu i pogledom preleti dnevnu sobu. Posvuda je

bilo dokaza umjetničkih sklonosti njezine majke, od ručno izrađenihukrasnih jastuka naslaganih na tamnocrveni kauč, do zidova punihJocelyninih slika, brižno uokvirenih - uglavnom pejzaža; zavojitih ulicasredišta Manhattana obasjanih zlaćanom svjetlošću; prizora izProspect Parka zimi, sa sivim ribnjacima porubljenim čipkastimslojem bijelog leda.Na polici iznad kamina stajala je uokvirena fotografija Claryna oca.

Svjetloput muškarac zamišljena izraza lica u svečanoj vojnoj uniformi;u uglovima njegovih očiju vidjeli su se izdajnički tragovi bora odsmijanja. Bio je odlikovani vojnik koji je služio u prekomorskimzemljama. Jocelyn je neke njegove medalje držala u kutijici pokrajsvojeg kreveta. Nije da su medalje bile od ikakve koristi kad seJonathan Clark autom zaletio u stablo na samome izlazu iz Albanyja iumro prije nego što mu se kći uopće rodila.Nakon što je umro, Jocelyn je ponovno uzela svoje djevojačko

prezime. Nikada nije govorila o Clarynu ocu, ali kutiju s njegovimugraviranim inicijalima, J. C, držala je pokraj svojeg kreveta. Osimmedalja, u njoj su se nalazile fotografija ili dvije, vjenčani prsten ijedan uvojak plave kose. Katkad bi Jocelyn uzela tu kutiju, otvorila je ivrlo nježno držala taj uvojak kose na dlanovima, a potom bi gaspremila natrag i opet pažljivo zaključala kutiju.Zvuk ključa koji se okreće u ulaznim vratima prenuo je Clary iz

snatrenja. Žustro se bacila na kauč i pokušala izgledati zadubljeno ujednu od knjiga mekih korica koje je njezina majka bila ostavila nastoliću uza zid. Jocelyn je čitanje smatrala svetom razonodom iuglavnom ne bi prekidala Clary usred neke knjige, čak ni zato da vičena nju.Vrata su se otvorila uz tresak. Bio je to Luke, ruku punih nečega što

je izgledalo kao veliki kvadratni komadi kartona. Kad ih je odložio napod, Clary je vidjela da su to kartonske kutije, rastvorene tako da subile plosnate. Uspravio se i uz osmijeh se okrenuo prema njoj.

"Bok, uj... bok, Luke", reče ona. Prije nekih godinu dana bio ju jezamolio da ga prestane zvati ujakom Lukeom, rekavši da se zbogtoga osjeća staro i da ga to, uostalom, podsjeća na Čiča Tominukolibu. Osim toga, blago ju je podsjetio, on zapravo i nije njezin ujak,nego samo blizak prijatelj njezine majke koji je zna čitav njezin život."Gdje je mama?""Parkira kamionet", reče on, uz stenjanje ispravljajući svoju visoku i

vitku figuru. Bio je odjeven u uobičajenu uniformu: stare traperice,kariranu košulju i iskrivljen par naočala sa zlatnim okvirom, koje sumu nahero stajale na korijenu nosa. "Podsjeti me još jednom zaštoova zgrada nema teretno dizalo?""Zato što je stara i ima karakter", odmah ispali Clary. Luke se naceri.

"Čemu kutije?" upita ona.Njegov osmijeh nestane. "Tvoja je majka htjela spakirati neke

stvari", reče, izbjegavajući njezin pogled."Koje stvari?" upita Clary.On neodređeno odmahne rukom. "Nepotrebne stvari koje se motaju

po kući. Smetaju. Znaš da ona nikad ništa ne baca. A čime se tibaviš? Učiš?" Izvuče joj knjigu iz ruke i naglas pročita: "Svijet jošuvijek obiluje tim šarolikim bićima, koje trezvenija filozofija odbacuje.Vile i goblini, duhovi i demoni još uvijek se vrzmaju uokolo..." Spustiknjigu i pogleda Clary preko ruba naočala. "Je li to za školu?""Zlatna grana? Nije. Škole nema još nekoliko tjedana." Clary mu

uzme knjigu. "Mamina je.""Slutio sam."Ona je spusti natrag na stol. "Luke?""Aha?" Već zaboravivši na knjigu, čeprkao je po kutiji za alat koja je

stajala pokraj kamina. "A, evo ga." Izvuče narančasti plastični pištoljza ljepljivu traku i zagleda se u nj s dubokim zadovoljstvom."Što bi ti učinio da si vidio nešto što nitko drugi nije mogao vidjeti?"Pištolj za ljepljivu traku ispadne Lukeu iz ruke i zvekne na popločani

kamin. On klekne da ga podigne, ne gledajući je. "Misliš, kad bih biojedini svjedok zločina, tako nešto?""Ne. Mislim kad bi uokolo bilo još nekih ljudi, ali da si ti jedini koji ih

može vidjeti. Kad bi bili nevidljivi svima osim tebi."Oklijevao je, još uvijek klečeći, rukom čvrsto stežući ulubljeni pištolj

za ljepljivu traku.

"Znam da zvuči ludo," nervozno se odvaži Clary, "ali..."On se okrene. Njegove oči, vrlo plave iza naočala, usmjere se

prema njoj s izrazom odlučne nježnosti. "Clary, ti si umjetnica, kaotvoja majka. To znači da vidiš svijet onako kako ga drugi ljudi ne vide.To je tvoj dar, da vidiš ljepotu i užas u običnim stvarima. Zbog toganisi luda - samo različita. Nema ništa loše u tome da je netko različit."Clary privuče noge i nasloni bradu na koljena. U mislima ugleda ono

skladište, Isabellin zlatni bič, modrokosog mladića kako se trza usamrtničkim grčevima i Jaceove žuto-smeđe oči. Ljepota i užas.Reče: "Da je moj tata živ, misliš li da bi i on bio umjetnik?"Luke se doimao zatečeno. Prije nego što joj je uspio odgovoriti,

vrata su se širom otvorila i Claryna majka važno je ušla u sobu,lupkajući petama čizama po ulaštenom drvenom podu. Pružila jeLukeu zveckav snop ključeva od auta i okrenula se da pogleda kćer.Jocelyn Fray bila je mršava, ali snažna žena, kose nekoliko nijansi

tamnije od Claryne i dvostruko duže. Trenutačno je bila usukana utamnocrvenu punđu probijenu tehničkom olovkom, koja ju jepridržavala. Na sebi je imala bojom umrljane treger-hlače prekomajice kratkih rukava boje lavande i smeđe gležnjače čiji su potplatibili obloženi skorenim naslagama uljane boje.Ljudi su Clary uvijek govorili da sliči svojoj majci, ali ona to nije

primjećivala. Jedina sličnost između njih dvije bila je njihova figura:obje su bile tanke, s malim grudima i uskim bokovima. Znala je danije lijepa poput svoje majke. Da bi bila lijepa, moraš biti vitka ivisoka. Ako si niska kao Clary, tek malo viša od metar i pol, onda sislatka. Ne zgodna ni lijepa, nego slatka. Pridoda li se kosa bojemrkve i lice puno pjegica, Clary je pokraj svoje majke slične Barbiebila krpena lutka.Jocelyn je čak imala graciozan hod zbog kojeg su se ljudi okretali za

njom da je gledaju dok prolazi. Clary se, naprotiv, stalno spoticala ovlastita stopala. Ljudi bi se okretali za njom jedino kad bi proletjelapokraj njih padajući niza stepenice."Hvala ti što si donio kutije", reče Claryna majka Lukeu i nasmiješi

mu se. On joj ne uzvrati osmijeh. Claryn želudac nelagodno sepromeškolji. Očito se nešto događalo. "Oprosti što sam tako dugotražila mjesto. Danas ima sigurno milijun ljudi na parkiralištu...""Mama?" prekine je Clary. "Za što su te kutije?"

Jocelyn se ugrize za usnu. Luke baci pogled iskosa na Clary, nijemonukajući Jocelyn da priđe. Nervoznim pokretom iz zglavka Jocelynodgurne viseći uvojak kose iza uha i pridruži se kćeri na kauču.Izbliza, Clary je vidjela kako umorno izgleda njezina majka. Ispod

očiju imala je tamne polukrugove, a kapci su joj od nedostatka sna bilibiserne boje."Je li to zbog onoga sinoć?" upita Clary."Ne", brzo reče njezina majka, no tada zastane. "Možda malo. Nisi

smjela učiniti to što si sinoć učinila. To znaš.""I već sam se ispričala. O čemu se ovdje radi? Ako ćeš mi zabraniti

izlaske, učini to pa da završimo.""Neću ti zabraniti izlaske", reče njezina majka. Glas joj je bio napet

kao žica. Dobaci pogled Lukeu, koji odmahne glavom. "Jednostavnojoj reci, Jocelyn", reče on."Biste li mogli ne razgovarati o meni kao da nisam tu?" reče Clary

ljutito. "I kako to misliš, da mi kaže? Što da mi kaže?"Jocelyn glasno izdahne. "Idemo na praznike." Lukeov izraz lica

postane prazan kao obrisano slikarsko platno. Clary odmahneglavom. "O tome se radi? Idete na praznike?" Zavali se na jastuke."Ne razumijem. Čemu tolika strka?""Mislim da ne razumiješ. Htjela sam reći da svi idemo na praznike.

Nas troje - ti, ja i Luke. Idemo u seosku kuću.""O." Clary pogleda Lukea, no on je prekrižio ruke na prsima i zurio

kroz prozor, čvrsto stisnute čeljusti. Zapitala se što ga muči. On jeobožavao staru seosku kuću u unutrašnjosti države New York - kupioju je, sam je obnovio prije deset godina i išao onamo kad je godmogao. "Na koliko dugo?""Do kraja ljeta", reče Jocelyn. "Donijela sam kutije za slučaj da želiš

spakirati neke knjige, potrepštine za slikanje...""Do kraja ljeta?" Clary se zgroženo uspravi. "Ne mogu, mama. Imam

planove - Simon i ja namjeravali smo napraviti tulum za povratak uškolu i imam hrpu sastanaka s mojom likovnom grupom, onda jošdeset sati u Tischu...""Žao mi je zbog Tischa. Ali sve drugo može se otkazati. Simon će

razumjeti, kao i tvoja likovna grupa."Clary je čula neumoljivost u majčinu glasu i shvatila je da misli

ozbiljno. "Ali platila sam te satove crtanja! Štedjela sam cijele godine!

Obećala si." Naglo se okrenula, obrativši se Lukeu. "Reci joj! Reci jojda nije fer!"Luke nije skrenuo pogled s prozora, premda mu je u obrazu zatitrao

jedan mišić. "Ona ti je majka. To je njezina odluka.""Ne razumijem." Clary se opet okrene prema majci. "Zašto?""Moram otići, Clary", reče Jocelyn, a uglovi usta joj zadrhtaše.

"Trebaju mi mir i tišina za slikanje. I trenutačno nemamo novca...""Pa prodaj još tatinih dionica", ljutito reče Clary. "To obično i činiš,

zar ne?"Jocelyn uzmakne. "To baš i nije fer.""Gle, idi ako želiš ići. Baš me briga. Ostat ću ovdje bez tebe. Mogu

raditi; mogu naći posao u Starbucksu ili tako nešto. Simon kaže daoni stalno zapošljavaju. Dovoljno sam stara da se brinem za sebe...""Ne!" Clary se lecne od oštrine u Jocelyninu glasu. "Vratit ću ti novac

za satove crtanja, Clary. Ali ideš s nama. Tu ne možeš birati.Premlada si da ovdje ostaneš sama. Nešto bi se moglo dogoditi.""Kao na primjer? Što bi se moglo dogoditi?" htjela je čuti Clary.Prolomio se tresak. Iznenađeno se okrenula i vidjela da je Luke

prevrnuo jednu od uokvirenih slika koje su bile naslonjene na zid.Vratio ju je, doimajući se vrlo uzrujano. Kad se uspravio, usne su mubile smrknuto stisnute. "Idem."Jocelyn se ugrize za usnu. "Čekaj." Ona pohita za njim do ulaza,

sustigavši ga baš kad je primio kvaku. Vrpoljeći se na kauču, Clary jejedva nekako razabrala majčin ozbiljan šapat. "... Bane", rekla jeJocelyn. "Zovem ga i zovem već tri tjedna. Njegova govorna poštakaže da je u Tanzaniji. Što da radim?""Jocelyn." Luke odmahne glavom. "Ne možeš dovijeka odlaziti k

njemu.""Ali Clary...""Nije Jonathan", prosikće Luke. "Nakon što se to dogodilo, više nisi

bila ista, ali Clary nije Jonathan."Kakve veze moj otac ima s tim? Pomisli Clary zapanjeno."Ne mogu je stalno držati u kući, ne dopuštati joj da izlazi. Ona to

neće trpjeti.""Pa naravno da neće!" Luke je zvučao stvarno ljuto. "Ona nije kućni

ljubimac, nego tinejdžerica. Gotovo odrasla osoba.""Kad bismo otišli iz grada..."

"Razgovaraj s njom, Jocelyn." Lukeov glas bio je čvrst. "Doista tomislim." On posegne za kvakom.Vrata se širom otvoriše. Jocelyn tiho krikne. "Isuse!" uzvikne Luke."Ma ne, to sam samo ja", reče Simon. "Makar, već su mi rekli da

nevjerojatno sličimo." Domahne Clary s dovratka. "Spremna?"Jocelyn odmakne ruku s usta. "Simone, jesi li prisluškivao?"Simon trepne. "Ne, tek sam stigao." Skrene pogled s Jocelynina

blijeda lica na Lukeovo smrknuto. "Nešto nije u redu? Da odem?""Ne trudi se", reče Luke. "Mislim da smo ovdje gotovi." Progura se

pokraj Simona i stušti stepenicama u brzom ritmu. Odozdo se začujetresak vrata.Simon je oklijevao na vratima, doimajući se nesigurno. "Mogu se

vratiti kasnije", reče. "Stvarno. Nije problem.""To bi bilo..." započne Jocelyn, ali Clary je već bila na nogama."Zaboravi, Simone. Idemo", reče, dograbivši svoju kurirsku torbu s

kuke pokraj vrata. Objesi je preko ramena, bijesno pogledavši majku."Vidimo se kasnije, mama."Jocelyn se ugrize za usnu. "Clary, zar ne misliš da bismo trebale

porazgovarati o tome?""Imat ćemo mnogo vremena za razgovor dok budemo na

'praznicima'", otrovno odvrati Clary i zadovoljno primijeti kako senjezina majka lecnula. "Ne čekaj me budna", dometne i zgrabivšiSimona za ruku, napola ga odvuče kroz ulazna vrata.On se ukopa petama i dobaci pokajnički pogled Clarynoj majci, koja

je stajala na ulazu, malena i napuštena, čvrsto isprepletenih prstiju."Doviđenja, gospođo Fray!" dobaci. "Želim vam ugodnu večer!""O, začepi, Simone", prasne Clary, pa iziđe i zalupi vratima,

presjekavši majčin odgovor."Isuse, ženo, iščupat ćeš mi ruku", protestirao je Simon dok ga je

Clary vukla za sobom dolje, lupajući zelenim tenisicama po drvenimstepenicama svakim ljutitim korakom. Pogledala je uvis, donekleočekujući da će vidjeti majku kako ih bijesno promatra s odmorišta,no vrata stana ostala su zatvorena."Oprosti", promrmlja Clary, pustivši mu zglavak. Zastane u podnožju

stepenica, kurirska torba lupkala joj je po kuku.Claryna crvenkasto-smeđa kuća u nizu, kao i većina takvih u Park

Slopeu, nekoć je cijela služila kao rezidencija nekoj bogatoj obitelji.

Ostaci njezine nekadašnje grandioznosti još su bili vidljivi po zavojitimstepenicama, oštećenom mramornom podu u stubištu i širokomjednostrukom krovnom prozoru visoko gore. Sada je kuća bilapodijeljena na nekoliko stanova pa su Clary i njezina majka dijelile tutrokatnicu sa stanarkom ispod njih, postarijom ženom koja je izsvojega stana vodila dućan s vidovnjačkim potrepštinama. Iz njegagotovo nikada nije izlazila, premda posjete kupaca nisu bile česte. Nazlatnoj pločici pričvršćenoj za vrata pisalo je MADAM DOROTHEA,VIDOVNJAKINJA I PROROČICA.Težak miris tamjana dopirao je iz poluotvorenih vrata u haustor.

Clary je čula tiho mrmljanje glasova."Lijepo je vidjeti da joj dobro ide", reče Simon. "Ovih dana teško je

naći stalan posao kao prorok.""Zar baš moraš biti sarkastičan oko svega?" otrese se Clary.Simon trepne, očito zatečen. "Mislio sam da ti se sviđa kad sam

duhovit i ironičan."Clary je baš htjela odgovoriti, kad se vrata stana Madam Dorothee

širom otvore i neki čovjek izađe kroz njih. Bio je visok, puti bojejavorova sirupa, zlatno-zelenih očiju nalik na mačje, a kosa mu je bilaraskuštrana i crna. Uputi joj blještav osmijeh, pokazavši joj oštrebijele zube.Preplavi je val mučnine, snažan osjećaj da će se onesvijestiti.Simon je pogleda s nelagodom. "Je li ti dobro? Izgledaš kao da ćeš

se srušiti."Ona trepne. "Što? Ne, dobro sam."On kao da nije htio odustati. "Izgledaš kao da si vidjela duha."Ona odmahne glavom. Kopkalo ju je sjećanje na to da je nešto

vidjela, ali kad se pokušala usredotočiti, izmaknulo joj je poput vode."Ništa. Učinilo mi se da sam vidjela Dorotheinu mačku, ali valjda je tobila samo svjetlosna varka." Simon se zagleda u nju. "Nisam ništajela od jučer", doda, braneći se. "Mislim da sam malo pukla."On joj zaštitnički prebaci ruku preko ramena. "Idemo, častim te

nečime za jelo.""Ne mogu vjerovati da je takva", reče Clary četvrti put, vrškom

nacha po tanjuru loveći zalutali komadić umaka guacamole. Bili su uobližnjoj meksičkoj zalogajnici, skromnom mjestašcu pod imenom

Nacho Mama. "Kao da nije dosta što mi svaki drugi tjedan zabraniizlaske. Sad ću još i cijeli ostatak ljeta provesti u egzilu.""Pa znaš, tvoja je mama ponekad takva", reče Simon. "Kao, recimo,

onda kada udahne ili izdahne." Nacerio joj se iza vegetarijanskogburrita. j"Da, sigurno, samo se ti smij", reče ona. "Tebe nitko neće odvući

nekamo usred ničega na Boga pitaj koliko dugo...""Clary." Simon prekine njezinu tiradu. "Nisi na mene ljuta. Osim

toga, to neće dugo trajati.""Kako ti to znaš?""Pa zato što poznajem tvoju mamu", reče Simon nakon stanke.

"Mislim, ti i ja smo prijatelji već koliko, deset godina? Znam da jeponekad uhvati. Predomislit će se."Clary uzme feferon s tanjura i zamišljeno mu stane grickati vrh. "Ali,

je li to stvarno tako?" reče. "Mislim, poznaješ li je doista? Ponekad sepitam poznaje li je itko."Simon trepne. "Sad te više ne pratim."Clary usiše zrak da si rashladi usta koja su je žarila. "Mislim, ona

nikad ne govori o sebi. Ja ne znam ništa o tome kako je živjela prije,o njezinoj obitelji, a ni mnogo o tome kako je upoznala moga tatu.Nema čak ni slike s vjenčanja. Kao da je njezin život počeo kad merodila. Uvijek mi tako odgovori kad je pitam o tome.""Ah." Simon joj složi raznježenu grimasu. "Pa to je baš slatko.""Ne, nije. To je čudno. Čudno je što ne znam ništa o baki i djedu.

Mislim, znam da roditelji mojeg tate nisu bili previše ljubazni premanjoj, ali zar su mogli biti toliko loši? Kakvi to ljudi uopće ne želeupoznati svoju unuku?""Možda ih ona mrzi. Možda su je zlostavljali ili takvo što", predloži

Simon. "Ipak ima one ožiljke."Clary se zablene u njega. "Ima što?"On proguta zalogaj burrita. "One male tanke ožiljke. Po cijelim

leđima i rukama. Vidio sam tvoju mamu u kupaćem, znaš.""Ja nikad nisam primijetila nikakve ožiljke", reče Clary odlučno.

"Mislim da ti se pričinilo."On je blijedo pogleda i kao da je baš htio nešto reći, kad je njezini

mobitel, zakopan duboko u torbi, počeo uporno drečati. Clary ga je

uspjela izvući, pogledala brojke koje su titrale na ekranu i namrštilase. "Moja mama.""Shvatio sam po tvojem izrazu lica. Razgovarat ćeš s njom?""Ne sad", reče Clary, u želucu osjetivši poznati ugriz savjesti kad je

telefon prestao zvoniti jer se uključila govorna pošta. "Ne želim sesvađati s njom.""Uvijek možeš biti kod mene", reče Simon. "Koliko god želiš.""Pa, prvo ćemo vidjeti hoće li se smiriti." Clary pritisne gumb za

govornu poštu na mobitelu. Glas njezine majke zvučao je napeto, aliočito se trudila namjestiti vedar ton: "Dušo, žao mi je što sam tezaskočila s planom za praznike. Dođi kući da popričamo." Clary jeprekinula vezu prije nego što je poruka završila, osjetivši još jačukrivnju, ali istovremeno još uvijek bijesna. "Želi pričati o tome.""Želiš li ti pričati s njom?""Ne znam." Clary nadlanicom protrlja oči. "Ideš li na onu pjesničku

večer?""Obećao sam da ću doći."Clary ustane, odgurnuvši stolac. "Onda idem s tobom. Nazvat ću je

kad to završi." Remen kurirske torbe sklizne joj niz ruku. Simon gaodsutno gurne natrag gore, zadržavši prste na goloj koži njezinaramena.Vani je zrak bio spužvast od vlage, koja je nakovrčala Clarynu kosu i

Simonu plavu majicu prilijepila na leđa. "Onda, kako bend?" upitaona. "Ima li što novo? Bilo je dosta vike u pozadini kad smo pričali natelefon."Simonovo se lice ozari. "Sve je sjajno", reče. "Matt kaže da zna

nekoga tko bi nam mogao srediti gažu u Scrap Baru. Opetrazgovaramo o imenima.""Da?" Clary sakrije osmijeh. Simonov bend zapravo nikad nije

stvorio nikakvu glazbu. Uglavnom su sjedili u Simonovoj dnevnoj sobii svađali se o mogućim imenima i logotipima za bend. Katkad sepitala zna li itko od njih uistinu svirati neki instrument. "Koji suprijedlozi?""Biramo između Urota morskog povrća i Panda stamen kamen."Clary odmahne glavom. "Oba su užasna.""Eric je predložio Kriza u ležaljci.""Možda bi se Eric trebao držati igrica."

"Ali onda bismo trebali naći novog bubnjara.""O, a to je ono što Eric radi? Ja sam mislila da samo žica novac od

vas i baulja okolo pričajući curama u školi da ima bend kako bi ihimpresionirao.""Nipošto", reče Simon živahno. "Eric je okrenuo novi list. Sad ima

djevojku. Hodaju već tri mjeseca.""Skoro pa su vjenčani", reče Clary, zaobišavši jedan par koji je gurao

kolica s dvogodišnjim djetetom: djevojčicom sa žutim ukosnicama,koja je čvrsto držala lutku malene vile sa zlatom protkanim krilimaboje safira. Clary se učini da je krajičkom oka spazila kako krilalepršaju. Brzo je okrenula glavu."Što znači", nastavi Simon, "da sam ja zadnji član benda koji nema

curu. Što je, znaš, cijeli smisao sviranja u bendu. Cure.""Mislila sam da se radi o glazbi." Neki čovjek sa štapom presjekao

joj je put, hodajući prema ulici Berkeley. Skrenula je pogled,ustrašena da će na svakome koga predugo bude gledala niknuti krila,dodatne ruke ili dug račvast jezik nalik zmijskome. "Uostalom, kogabriga imaš li ti curu?""Mene", reče Simon mračno. "Uskoro ćemo ja i školski domar

Wendell biti jedini preostali bez cure. A on smrdi na sredstvo zapranje prozora.""Tako barem znaš da je još slobodan."Simon je srdito pogleda. "Nije smiješno, Fray.""Uvijek imaš Sheilu 'Tanga' Barbarino", predloži Clary. Clary je

sjedila iza nje na matematici u prvom srednje. Svaki put kad bi Sheiliispala olovka - što se događalo često - Clary je bila počašćenapogledom na Sheilino donje rublje, koje je nadvisivalo struk njezinihsuperniskih traperica."Ona je ta s kojom Eric hoda zadnja tri mjeseca" reče Simon. "U

međuvremenu, njegov savjet bio je da bih samo trebao odlučiti kojacura u školi ima najbolje tijelo i pozvati je van prvi dan škole.""Eric je seksistička svinja", reče Clary, najednom nesklona saznati

za koju djevojku iz škole Simon misli da ima najbolje tijelo. "Moždabiste bend trebali nazvati Seksističke svinje.""Ne zvuči loše." Simon nije izgledao zatečeno. Clary mu se izbečila,

a njezina kurirska torba počela je vibrirati kad je mobitel stao treštati.

Izvadila ga je iz džepa s patentnim zatvaračem. "Opet tvoja mama?"upita on.Clary kimne. U mislima je vidjela majku, malenu i samu na vratima

njihova stana. U grudima joj nabuja osjećaj krivnje.Ona podigne pogled na Simona, koji ju je gledao očima smrknutim

od brige. Njegovo lice poznavala je toliko dobro da bi ga moglanacrtati u snu. Pomisli na usamljene tjedne bez njega koji su je čekalipa ugura mobitel natrag u torbu. "Idemo", reče. "Zakasnit ćemo napredstavu."

3SJENOLOVAC

Kad su stigli u Java Jones, Eric je već bio na pozornici, njihao senaprijed-natrag pred mikrofonom čvrsto zatvorenih očiju. Za tu jeprigodu vrhove kose obojio u ružičasto. Iza njega, Matt, koji jeizgledao ušlagirano, nasumično je udarao u djembe."Ovo će biti prestrašno", prorekne Clary. Dohvati Simonov rukav i

povuče ga prema izlazu. "Ako potrčimo, još možemo pobjeći."On odlučno odmahne glavom. "Ja sam čovjek koji drži svoju riječ."

Izravna leđa. "Idem po kavu ako nam ti nađeš mjesto. Što ćeš piti?""Samo kavu. Crnu - kao moja duša"Simon se uputi prema šanku, mrmljajući si u bradu nešto u stilu da

mu sada ide bolje nego ikada ranije. Clary pođe pronaći mjesta.Kafić je bio krcat za jedan ponedjeljak; većinu izlizanih sofa i

naslonjača zauzeli su tinejdžeri koji su uživali u izlasku radnimdanom. Osjećao se snažan miris kave i cigareta od klinčića. Clarynajzad pronađe slobodan dvosjed u mračnom uglu pri dnu prostorije.Jedina osoba u blizini bila je plavokosa djevojka u narančastoj majici,udubljena u igranje svojim iPodom. Dobro, pomisli Clary. Eric nasovdje neće moći pronaći nakon predstave da bi nas pitao kako namse čini njegova poezija.Plavokosa djevojka nagne se postrance na svom stolcu i kvrcne

Clary po ramenu. "Oprosti." Clary iznenađeno podigne pogled. "Je liono tvoj dečko?" upita djevojka.Clary poprati djevojčin pogled, već spremna reći Ne, ne poznajem

ga, no tada shvati da ona misli na Simona. Išao je prema njima licanaborana od koncentracije, trudeći se da ne ispusti nijednu od dviječaše od stiropora. "A, ne", reče Clary. "On mi je prijatelj."Djevojka se ozari. "Sladak je. Ima curu?"Clary je oklijevala sekundu previše prije nego što je odgovorila:

"Ne."Djevojka se sad doimala sumnjičavo. "Je li gej?"Simonov povratak poštedio je Clary odgovaranja na to pitanje.

Plavokosa djevojka brzo se naslonila natrag kad je spustio šalice nastol i zavalio se pokraj Clary. "Mrzim kad im ponestane pravih šalica.Ove su vruće." Puhnuo si je u prste i namrštio se. Clary je pokušala

sakriti osmijeh dok ga je gledala. Obično nikada nije razmišljala otome izgleda li Simon dobro ili ne. Ima zgodne tamne oči, smatrala je,i dobro se razvio u otprilike zadnjih godinu dana ili tu negdje. Uzdobru frizuru..."Zuriš u mene", reče Simon. "Zašto zuriš u mene? Imam nešto na

licu?"Trebala bih mu reći, pomisli ona, premda je jedan dio nje bio vrlo

nesklon tome. Bila bih loša prijateljica kad mu ne bih rekla. "Nemoj sesad okretati, ali ona plavokosa tamo misli da si sladak", prošapće.Simon krajičkom oka pogleda djevojku, koja je marljivo proučavala

jedan broj manga časopisa Shonen Jump. "Ona u narančastojmajici?" Clary kimne. Simon se doimao neodlučno. "Zašto takomisliš?"Reci mu. Hajde, reci mu. Clary zausti da odgovori, no prekine je

pisak, mikrofonije. Namršti se i prekrije uši dok se Eric na pozornicihrvao s mikrofonom."Oprostite, društvo!" zadere se. "Dobro. Ja sam Eric, a na

bubnjevima je moj dobar prijatelj Matt. Moja prva pjesma zove se Beznaslova." On iskrivi lice kao da silno pati i zatuli u mikrofon."Hajdemo, lažni moj molohu, podle slabine moje! Sve tvrdine sravnijalovim žarom!"Simon na dvosjedu sklizne nadolje. "Molim te, nemoj nikome reći da

ga poznajem."Clary zahihoće. "Tko još koristi riječ 'slabine'?""Eric", reče Simon mračno. "Sve njegove pjesme imaju slabine.""Otečena je muka moja!" zavijao je Eric. "Agonija u njoj buja!""Još i kako", reče Clary. Sklizne nadolje po sjedalu do Simona.

"Nego, u vezi s onom curom koja misli da si sladak...""Daj, pusti sad to", reče Simon. Clary iznenađeno trepne. "Htio sam

o nečemu razgovarati s tobom.""Furiozna krtica nije dobro ime za bend", ispali Clary odmah."Nije to", reče Simon. "Nego ono o čemu smo pričali maloprije. O

tome kako ja nemam curu.""A." Clary podigne jedno rame kao da će njime slegnuti. "E pa ne

znam. Pozovi Jaidu Jones na spoj", predloži mu, imenujući jednu odmalo djevojaka u St. Xavieru koje su joj se uistinu sviđale. "Ona jedraga i sviđaš joj se."

"Ne želim pozvati Jaidu Jones na spoj.""Zašto ne?" Clary najednom obuze neodređena srdžba. "Ne voliš

pametne cure? Još uvijek tražiš super tijelo?""Ni jedno ni drugo", reče Simon, doimajući se uzrujano. "Ne želim je

pozvati na spoj jer to stvarno ne bi bilo fer prema njoj..."On zašuti. Clary se nagne naprijed. Krajičkom oka vidjela je kako se

i ona plavokosa djevojka nagnula naprijed, očito prisluškujući. "Zaštone bi?""Zato što mi se sviđa jedna druga", reče Simon."Dobro." Simon je izgledao pomalo zelenkasto, kao onda kad je

slomio gležanj na nogometu u parku pa je morao došepati kući.Zapitala se kako mu, pobogu, to što mu se netko sviđa može stvorititoliku tjeskobu. "Nisi gej, zar ne?"Simonova se zelenkasta boja produbila. "Da jesam, bolje bih se

odijevao.""Onda, tko je ta?" upita Clary. Baš je htjela dometnuti da će ga, ako

je zaljubljen u Sheilu Barbarino, Eric prebiti na mrtvo ime, kad jezačula kako netko iza nje glasno kašlje. Bio je to onakav posprdankašalj, onaj zvuk kao kad se netko pokušava ne nasmijati na savglas.Okrenula se.Na pohabanoj zelenoj sofi prilično blizu nje sjedio je Jace. Na sebi je

imao istu tamnu odjeću kao noć prije u klubu. Ruke su mu bile gole iprekrivene slabo vidljivim bijelim crtama nalik na stare ožiljke. Nazglavcima je imao široke metalne narukvice; vidjela je da iz lijeve virikoštana drška noža. Gledao je ravno u nju, podsmješljivo kriveći uskeusne. Gore od osjećaja da joj se netko smije bilo je Claryno apsolutnouvjerenje da pet minuta ranije nije sjedio ondje."Što je?" Simon je popratio njezin pogled, ali iz praznog izraza

njegova lica bilo je očito da ne vidi Jacea.No ja te vidim. Gledala je u Jacea kad je to pomislila, a on je

podignuo lijevu ruku da joj mahne. Na tankom prstu zasvjetlucao jeprsten. Ustao je i pošao, ne žureći, prema vratima. Claryne usneiznenađeno su se razdvojile. Odlazio je, samo tako.Osjetila je Simonovu ruku na podlaktici. Izgovorio je njezino ime,

pitao što nije u redu. Jedva ga je čula. "Odmah se vraćam", čula jesebe kako kaže dok je skakala s dvosjeda, umalo zaboravivši odložiti

šalicu kave. Pojurila je prema vratima, ostavivši Simona da zuri zanjom.Clary je nahrupila kroz vrata, uplašena da je Jace već nestao u

sjenkama uličice, poput duha. No bio je ondje, nehajno naslonjen nazid. Baš je nešto izvadio iz džepa i pritiskao gumbe po tome.Iznenađeno je podigao pogled kad su se za njom zatvorila vratakafića.U sumraku koji se brzo spuštao kosa mu je izgledala bakreno

zlatno. "Poezija tvojeg prijatelja je užasna", rekao je.Clary trepne, načas zatečena. "Što?""Rekao sam da mu je poezija užasna. Zvuči kao da je pojeo rječnik i

počeo nasumično bljuvati riječi.""Briga me za Ericovu poeziju." Clary je bila bijesna. "Zanima me

zašto me pratiš.""Tko kaže da te pratim?""Dobra fora. A i prisluškivao si. Hoćeš mi reći o čemu se radi ili da

jednostavno pozovem policiju?""A što ćeš im reći?" reče Jace posprdno. "Da te gnjave nevidljivi

ljudi? Vjeruj mi, djevojčice, policija neće privesti nekoga koga ne vidi.""Već sam ti rekla da moje ime nije djevojčica", procijedi ona kroza

zube. "Nego Clary.""Znam", reče on. "Lijepo ime. Kao ona biljka, muškatna kadulja. U

stara vremena ljudi su mislili da ćeš, ako pojedeš njezine sjemenke,moći vidjeti vile. Jesi li to znala?""Nemam pojma o čemu govoriš.""Ti ne znaš baš mnogo, zar ne?" reče on. U njegovim zlatnim očim

bilo je lijenog prezira. "Čini se da si ovozemka kao i svaki drugiovozemac a ipak me možeš vidjeti. Zagonetno.""Što je ovozemac?""Netko iz ljudskog svijeta. Netko kao ti.""Ali i ti si ljudsko biće", reče Clary."Jesam", odgovori on. "Ali ne kao ti." U njegovu tonu nije se čuo

obrambeni stav. Zvučao je kao da mu je svejedno vjeruje li mu ona iline."Ti misliš da si bolji. Zato si nam se smijao.""Smijao sam vam se zato što me zabavljaju izjave ljubavi, pogotovo

kad je neuzvraćena", reče on. "I zato što je tvoj Simon jedan od

najovozemskijih ovozemaca na koje sam ikada naišao. I zato što jeHodge mislio da bi ti mogla biti opasna, ali čak i ako jesi, sigurnonemaš pojma o tome.""Ja opasna?" ponovi Clary zabezeknuto. "Jučer sam te vidjela kako

si nekoga ubio. Vidjela sam te kako mu zabijaš nož pod rebra i..." Ividjela sam njega kako siječe po tebi prstima nalik na britve. Vidjelasam te kako krvariš, razrezan, a sad izgledaš kao da se ništa nijedogodilo."Možda sam ubojica," reče Jace, "ali ja znam što sam. Možeš li i ti to

reći?""Ja sam obično ljudsko biće, kao što si rekao. Tko je Hodge?""Moj učitelj. A da sam na tvojem mjestu, ne bih se tako olako

proglašavao običnim." Nagnuo se naprijed. "Daj da ti vidim desnuruku.""Desnu ruku?" ponovi Clary. On kimne. "Ako ti pokažem desnu ruku,

hoćeš li me pustiti na miru?""Svakako." U glasu mu se čuo podsmijeh.Gunđajući, ispružila je desnu ruku. Izgledala je blijedo na slabom

svjetlu koje je dopiralo kroz prozore; zglobovi prstiju bili su rijetkoistočkani pjegicama. Na neki način osjetila se izloženo kao da podižemajicu i pokazuje mu gole grudi. Uzeo je njezinu ruku među svoje ipreokrenuo je. "Ništa." Zvučao je gotovo razočarano. "Nisi ljevakinja,zar ne?""Nisam. Zašto?"Pusti joj ruku, slegnuvši ramenima. "Većina djece sjenolovaca dobije

biljeg na desnu ruku - ako su ljevaci kao ja, onda na lijevu - dok sujoš mlada. To je trajna runa koja daje dodatnu vještinu u baratanjuoružjem." Pokaže joj nadlanicu svoje lijeve ruke; izgledala joj jepotpuno normalno."Ništa ne vidim", reče ona."Opusti um", predloži on. "Čekaj da ti dođe. Kao da čekaš da nešto

ispliva na površinu vode.""Ti si lud." No opustila se, gledajući u njegovu ruku, promatrajući

tanke crte preko zglobova prstiju, dugačke prste...Iznenada je iskrsnuo, bliješteći poput crvenog pješačkog semafora.

Crni crtež nalik na oko preko njegove nadlanice. Trepnula je i nestaoje. "Tetovaža?"

On se samodopadno nasmije i spusti ruku. "I mislio sam da možeš.Ne, nije tetovaža - to je biljeg. To su rune utisnute u našu kožu.""Zbog njih bolje barataš oružjem?" Clary je u to bilo teško

povjerovati, premda možda ne mnogo teže nego u postojanjezombija."Različiti biljezi čine različite stvari. Neki su trajni, ali većina ih

nestane nakon što se upotrijebe.""Zato ti ruke danas nisu išarane tintom?" upita ona. "Čak ni kad se

koncentriram?""Upravo zato." Zvučao je zadovoljno sobom. "Znao sam da imaš

barem vid." Pogleda u nebo. "Gotovo se sasvim smračilo. Trebamokrenuti.""Mi? Mislila sam da ćeš me sad pustiti na miru.""Lagao sam", reče Jace bez trunčice nelagode. "Hodge je rekao da

te moram dovesti u Institut. Želi razgovarati s tobom.""Zašto bi on htio razgovarati sa mnom?""Zato što sada znaš istinu", reče Jace. "Već najmanje sto godina nije

bilo ovozemca koji zna za nas.""Za nas?" ponovi ona. "Misliš, za ljude kao ti. Ljude koji vjeruju u

demone.""Ljude koji ih ubijaju", reče Jace. "Zovemo se sjenolovci. Barem tako

zovemo sami sebe. Donjosvjećani za nas imaju manje laskavaimena.""Donjosvjećani?""Djeca noći. Vješci. Vile. Čaroban narod iz ove dimenzije."Clary odmahne glavom. "Nemoj sada stati. Onda valjda ima i, ne

znam, vampira, vukodlaka i zombija?""Naravno da ima", obavijesti je Jace. "Makar ćeš zombije uglavnom

naći južnije, tamo gdje ima voudun svećenika.""A mumije? One vise samo u blizini Egipta?""Ne budi smiješna. Nitko ne vjeruje u mumije.""Ne vjeruje?""Naravno da ne", reče Jace. "Gle, Hodge će ti sve to objasniti kad se

nađete."Clary prekriži ruke preko prsa. "A što ako se ja ne želim naći s

njim?""To je tvoj problem. Možeš doći ili dobrovoljno ili nedobrovoljno."

Clary nije mogla vjerovati svojim ušima. "Ti to meni prijetiš da ćešme oteti?""Ako na to želiš tako gledati," reče Jace, "da."Clary zausti da se ljutito pobuni, no prekine je kreštavo zvrndanje.

Opet joj je zazvonio mobitel."Samo daj, javi se ako hoćeš", reče Jace velikodušno.Mobitel je prestao zvoniti pa onda počeo ponovno, glasan i uporan.

Clary se namršti - njezina mama zacijelo je izvan sebe. Napola seokrene od Jacea i počne prekopavati po torbi. Kad je izvukla mobitel,već je odjekivao treći put. Prinijela ga je uhu. "Mama?""O, Clary. O, hvala Bogu." Oštri trnci uzbunjeno su se uspeli

Clarynom kralješnicom. Majka joj je zvučala uspaničeno. "Slušajme...""U redu je, mama. Dobro sam. Na putu sam kući...""Ne!" Jocelyn je promuklo zahripala od užasa. "Ne idi kući!

Razumiješ me, Clary? Da se nisi usudila doći kući. Idi Simonu. Idiravno Simonu i ostani kod njega dok ti se ja ne..." Prekinula ju je nekabuka u pozadini: zvuk nečega što pada, krši se, nečeg teškog štoudara u pod..."Mama!" vikne Clary u mobitel. "Mama, jesi li dobro?"Iz mobitela se začuje glasno zujanje. Glas Claryne majke probije se

kroz statiku: "Samo mi obećaj da nećeš dolaziti kući. Idi Simonu inazovi Lukea - reci mu da me pronašao..." Njezine riječi nadglasao jesnažan tresak nalik na pucanje drveta."Tko te pronašao? Mama, jesi li zvala policiju? Jesi li..."Njezina izluđena pitanja prekinuo je zvuk koji Clary nikad neće

zaboraviti - hrapav, gmizav zvuk, popraćen udarcem. Clary začujekako njezina majka oštro udiše prije nego što je progovorila jezivomirnim glasom: "Volim te, Clary."Veza se prekinula."Mama!" vrisnula je Clary u mobitel. "Mama, čuješ li me?" POZIV

OKONČAN, pisalo je na ekranu. Ali zašto bi joj majka tako prekinulavezu?"Clary", reče Jace. Prvi put ga je čula kako izgovara njezino ime.

"Što se događa?"Clary ga je ignorirala. Grozničavo je pritisnula gumb koji je nazivao

njezin kućni broj. Nije bilo odgovora, osim signala zauzetosti linije.

Claryne ruke počele su se nekontrolirano tresti. Kad je pokušalaponovno nazvati, mobitel joj je ispao iz drhtavog stiska i snažnotresnuo u pločnik. Kleknula je da ga podigne, ali bio je gotov, dužprednje strane vidjela se dugačka napuklina. "Kvragu!" Gotovo usuzama, zavitlala je mobitel i bacila ga na tlo."Prestani s tim." Jace je povuče na noge, rukom joj stisnuvši

zglavak. "Nešto se dogodilo?"Daj mi svoj telefon", reče Clary, grabeći crni, metalni, ovalni

predmet iz džepa njegove majice. "Moram...""To nije telefon", reče Jace, ne pokušavajući joj ga oduzeti. "To je

senzor. Ti ga nećeš moći koristiti.""Ali moram nazvati policiju!""Prvo mi reci što se dogodilo." Pokušala je osloboditi zglavak, ali

njegov stisak bio je nevjerojatno jak. "Mogu ti pomoći."Clary oblije val srdžbe, vruća plima u njezinim žilama. Uopće ne

razmislivši o tome, zvizne ga u lice i zagrebe mu obraz noktima. Oniznenađeno ustukne. Istrgnuvši mu se, Clary potrči prema svjetlimaSedme avenije.Kad je izbila na aveniju, naglo se okrenula, napola očekujući da će

ugledati Jacea za petama. No uličica je bila prazna. Načas jenesigurno gledala u sjene. U njima se ništa nije kretalo. Okrenula sena peti i potrčala prema kući.

4RAVENER

Noć je postala još toplija i dok je trčala kući činilo joj se da iz petnihžila pliva kroz vrelu juhu. Na uglu njezine ulice Clary je zarobilocrveno svjetlo na pješačkom semaforu. Dok je promet pokraj njehujao u rasplinutim svjetlima automobilskih farova, nestrpljivo jepocupkivala klateći se na nožnim prstima. Opet je pokušala nazvatikući, ali Jace nije lagao; njegov telefon nije bio telefon. Barem nijesličio nijednom telefonu koji je Clary ikada vidjela. Tipke na senzorunisu imale brojeve, nego samo onakve bizarne simbole, a nije bilo niekrana.Trčeći ulicom prema svojoj zgradi, vidjela je da su prozori na drugom

katu osvijetljeni, što je bio uobičajen znak da joj je majka kod kuće.Dobro, pomislila je. Sve je u redu. No želudac joj se stegnuo čim jeušla u stubište. Svjetlo na stropu pregorjelo je i ulaz je bio u mraku.Činilo joj se da se u sjenama nešto prikriveno kreće. Drhteći, počelase uspinjati stepenicama."Kamo si ti to naumila?" reče neki glas.Clary se naglo okrertula. "Što..."Ušutjela je. Oči su joj se privikavale na polumrak i razabrala je oblik

velikog naslonjača dovučenog pred zatvorena ulazna vrata MadamDorothee. Starica se ukliještila u njega poput prenatrpanog jastuka.Clary je u polumraku mogla razaznati samo oblik njezina napudranalica, čipkastu bijelu lepezu u njezinoj ruci i razjapljenu rupu njezinihusta dok je govorila. "Tvoja majka", reče Dorothea, "radi paklenubuku tamo gore. Što radi? Gura namještaj?""Ne vjerujem da...""I stubišno svjetlo je pregorjelo, jesi li primijetila?" Dorothea lepezom

potapša oslonac za ruku na naslonjaču. "Može li tvoja majka rećisvojem dečku da promijeni žarulju?""Luke nije...""I krovni prozor treba oprati. Prljav je. Nije čudo što je ovdje mračno

skoro kao u rogu."Luke NIJE kućevlasnik, htjela je reći Clary, ali nije. Bilo je to tipično

za njezinu postariju susjedu. Kad jednom uspije natjerati Lukea dadođe promijeniti žarulju, zamolit će ga da učini još sto stvari - da joj

nosi vrećice iz kupovine, popravi tuš. Jednom ga je natjerala da jojraskomada stari kauč sjekirom kako bi ga mogla iznijeti iz stana neskidajući vrata sa šarki.Clary uzdahne. "Pitat ću.""I bolje ti je." Dorothea trzajem ručnog zgloba zaklopi lepezu.Claryn osjećaj da nešto nije u redu samo se pojačao kad je stigla do

vrata stana. Bila su otključana i tek pritvorena pa je klinasta zrakasvjetlosti padala na odmorište. Uz osjećaj sve veće panike, gurnula jevrata da se otvore. U stanu su sva svjetla bila upaljena, sve lampe,sve je bilo pojačano na najsvjetlije. Od svjetlosti su je zaboljele oči.Ključevi i ružičasta torbica njezine majke stajali su na maloj polici od

kovanog željeza pokraj vrata, gdje ih je uvijek ostavljala. "Mama?"zazove Clary. "Mama, doma sam."Nije bilo odgovora. Otišla je u dnevnu sobu. Oba prozora bila su

otvorena, metri koprenastih bijelih zastora nadimali su se napovjetarcu poput nemirnih duhova. Tek kad je vjetar jenjao i zastori sesmirili, Clary je vidjela da su jastuci strgnuti s kauča i razbacani posobi. Neki su bili rasparani po dužini, a njihova pamučna unutrašnjostrasuta po podu. Police za knjige bile su prevrnute, njihov sadržajrazbacan. Klavirska klupa ležala je na boku, zijevajući poput otvorenerane, izrigavši Jocelynine voljene knjige o glazbi.Najužasnije su bile slike. Sve do jedne bile su izrezane iz okvira i

nasjeckane na trake koje su raštrkano ležale po čitavom podu. To jezacijelo bilo učinjeno nožem - platno je bilo gotovo nemogućerazderati golim rukama. Prazni okviri sličili su oglodanim kostima.Clary je osjetila kako joj u grudima buja krik: "Mama!" vrisnula je."Gdje si? Mamice!"Nije se obratila Jocelyn s "mamice" otkako je imala osam godina.

Uzbubnjala srca potrčala je u kuhinju. Bila je prazna, vrata svihormarića bila su otvorena, iz razbijene bočice umaka Tabascotekućina boje crvene paprike prolila se na linoleum. Koljena kao dasu joj se pretvorila u vreće pune vode. Znala je da bi trebala izjuriti izstana, pronaći neki telefon, nazvati policiju. No sve te stvari činile sujoj se dalekima - prvo je trebala pronaći majku, vidjeti je li dobro. Štoako su upali lopovi, što ako se njezina majka odupirala...?Kakvi to lopovi ne odnose novčanik, ni televizor, ni DVD-player, ni

skupe laptope?

Zatim je došla do vrata majčine spavaće sobe. Na trenutak joj seučinilo da je barem ta soba ostala netaknuta. Jocelynin ručno izrađenšareni prekrivač za krevet bio je pažljivo složen na poplunu. Clary jeosmijeh uzvratilo njezino vlastito lice na noćnom ormariću; škrbaviosmijeh petogodišnjakinje, uokviren crvenkastom kosom. Iz grudi jojse ote jecaj. Mama, poviče u sebi, što ti se dogodilo?Odgovorila joj je tišina. Ne, ne tišina - u stanu se začulo nešto od

čega su joj se nakostriješile dlačice na šiji. Kao da se nešto prevrnulo- neki težak predmet koji je tresnuo na pod uz tup udarac. Nakontupog udarca uslijedio je zvuk gmizanja, sklizanja - i približavao sespavaćoj sobi. Želuca stisnuta od straha, Clary se osovi na noge ipolako se okrene.Načas je pomislila da je hodnik prazan i osjetila val olakšanja. Zatim

je spustila pogled.Čučalo je na podu, dugačko ljuskavo stvorenje s grozdom pljosnatih

crnih očiju točno po sredini kupolaste glave. Nalik na križanca izmeđualigatora i stonoge, imalo je široku, spljoštenu gubicu i bodljikav repkojim je prijeteći mlataralo amo-tamo. Mnogo nogu savilo se ispodnjega dok se pripremalo na skok.Clary se iz grla ote krik. Zatetura unatrag, spotakne se i padne baš u

trenutku kad je stvorenje skočilo na nju. Otkotrlja se na stranu istvorenje je promaši jedva za pedalj, kližući se po drvenom podu iurezujući duboke brazde kandžama. Iz njegova grla proključa tihorežanje.Ona se uspentra na noge i potrči prema hodniku, ali stvor je bio

prebrz za nju. Ponovno skoči i sleti tik iznad vrata, gdje ostane visjetipoput golema zloćudna pauka, piljeći u nju grozdom očiju. Polakootvori usta, pokazavši niz zmijskih zubi iz kojih je kapala zelenkastaslina. Dok je krkljao i siktao, dugim crnim jezikom palucao je izmeđučeljusti. Užasnuta, Clary shvati da su zvukovi koje stvara riječi."Djevojka", siktao je. "Meso. Krv. Jesti, o, jesti."Polako je počeo puzati niza zid. Jedan dio Clary iz užasa je bio ušao

u neku vrstu ledenog mira. Stvor je sad stajao na nogama i gmizaoprema njoj. Povlačeći se, ona dohvati fotografiju u teškom okviru sastola pokraj sebe - ona, njezina majka i Luke na Coney Islanduneposredno prije vožnje u autićima za sudaranje - i zavitla je načudovište.

Fotografija ga pogodi posred tijela i odbije se, kresnuvši na pod uzprasak skršenog stakla. Stvorenje kao da nije primijetilo. Nastavilo jeprema njoj, razbijeno staklo krčkalo mu je pod nogama. "Kosti,pregristi, isisati moždinu, piti iz žila..."Clary je leđima udarila u zid. Više nije imala kamo uzmicati. Osjetila

je neki pokret na kuku i umalo iskočila iz kože. Njezin džep. Uguravširuku unutra, izvukla je onaj plastični predmet koji je uzela Jaceu.Senzor je titrao kao mobitel koji vibrira. Tvrdi materijal bio je gotovobolno vruć u njezinu dlanu. Stisnula je ruku oko senzora baš kad jestvorenje skočilo.Stvorenje je nasrnulo na nju i srušilo je pa je glavom i ramenima

snažno udarila u pod. Izvila se na bok, ali bilo je preteško. Ležalo jena njoj; težak, sluzav pritisak od kojeg joj se povraćalo. "Jesti, jesti",stenjalo je. "Ali to se ne smije, gutati, kušati."Vruć zadah na njezinu licu smrdio je na krv. Nije mogla disati. Imala

je osjećaj da će joj rebra popucati. Ruka joj je bila pričepljena izmeđunjezina tijela i tijela čudovišta, a senzor joj se utisnuo u dlan. Migoljilase pokušavajući osloboditi ruku. "Valentine neće saznati. Ništa nijerekao o djevojci. Valentine se neće ljutiti." Usta bez usana trzala sumu se dok je rastvarao ralje, polako, val smrdljivog daha bio je vrućna njezinu licu.Claryna se ruka oslobodila. Vrisnuvši, zamahnula je na stvora u

namjeri da ga udari, da ga oslijepi. Gotovo da je i zaboravila nasenzor. Kako se stvorenje razjapljene čeljusti sagnulo prema njezinulicu, uglavila mu je senzor između zuba i osjetila vruću kiselu slinukako joj curi po zglavku i užarenim joj kapljicama prska golu kožu nalicu i vratu. Čula je sebe kako vrišti kao iz velike daljine.Doimajući se gotovo iznenađeno, stvorenje se trgne unatrag sa

senzorom zaglavljenim između dva zuba. Zareži promuklim ljutitimbrundanjem i zabaci glavu. Clary vidje kako guta, ugleda kretanjenjegova grla. "Sad sam ja na redu", pomisli uspaničeno. "Ja sam..."Najednom se stvorenje stane trzati. U nekontroliranim grčevima

skotrlja se s Clary na vlastita leda, mlateći po zraku mnogobrojnimnogama. Crna tekućina navre mu iz usta.Hvatajući zrak, Clary se preokrene i počne puzati dalje od stvorenja.

Umalo je dospjela do vrata, kad je začula kako nešto zviždi zrakom

pokraj njezine glave. Pokušala se sagnuti, no bilo je prekasno. Neštoju je snažno udarilo u potiljak i srušila se prema naprijed u crnilo.

* * *Svjetla su je bola kroz očne kapke, plava, bijela i crvena. Čulo se

visoko zavijanje čija se reskost podizala, nalik na vrisak užasnutadjeteta. Clary potisne poriv na povraćanje i otvori oči.Ležala je na hladnoj vlažnoj travi. Noćno nebo mreškalo se iznad

nje, kositren sjaj zvijezda prigušivala je gradska rasvjeta. Do njeklečao je Jace, sa srebrnih narukvica na zglavcima sijevale su muiskrice svjetlosti dok je tkaninu koju je držao parao na trake. "Ne mičise."Zavijanje je prijetilo da će joj probiti uši. Clary neposlušno okrene

glavu na stranu i nagradi je oštar ubod boli koji joj sune niz leđa.Ležala je na djeliću travnjaka iza Jocelyninih pažljivo njegovanihgrmova ruža. Lišće joj je djelomično zaklanjalo pogled na ulicu, gdjese policijski automobil, čije je plavo-bijelo svjetlo bljeskalo i sirenazavijala, upravo parkirao na pločnik. Već se okupila omanja gomilasusjeda koji su gledali kako se vrata automobila otvaraju i iz njihizlaze dva policajca u plavim uniformama.Policija. Pokušala je sjesti i opet joj je došlo da povrati; zgrčila je

prste na vlažnoj zemlji."Rekao sam ti da se ne mičeš", prosikće Jace. "Taj demon, ravener,

pogodio te u šiju. Bio je polumrtav pa ubod nije bio ne znam kako jak,ali ipak te moramo dopremiti u Institut. Budi mirna.""Taj stvor - to čudovište - ono je govorilo." Clary se nekontrolirano

tresla."Već si čula demone kako govore." Jaceove ruke bile su nježne kad

joj je traku zauzlane tkanine provukao ispod vrata i zavezao je. Bila jenamazana nečim voštanim, nalik na vrtlarski melem pomoću kojeg jenjezina majka svoje bojom i terpentinom zlostavljane ruke održavalamekanima."Onaj demon u Pandemoniju - izgledao je kao čovjek.""To je bio demon eidolon. Mjenjač oblika. Raveneri izgledaju kako

izgledaju. Nisu vrlo privlačni, ali su preglupi da se time zamaraju.""Rekao je da će me pojesti.""Ali nije. Ubila si ga." Jace je dovršio čvor i sjeo.

Na Claryno olakšanje, bol u šiji smanjila se. Podigla se u sjedećipoložaj. "Tu je policija." Glas joj je bio nalik na žablji kreket. "Trebalibismo...""Oni ne mogu ništa. Netko je vjerojatno čuo tvoje vrištanje i pozvao

ih. Mogu se okladiti da to nisu pravi policajci. Demoni znaju sakritisvoje tragove.""Moja mama", reče Clary, gurajući riječi kroz natečeno grlo."Tvojim žilama teče ravenerski otrov, upravo sad. Za jedan sat bit

ćeš mrtva ako ne pođeš sa mnom." On se osovi na noge i pruži jojruku. Ona je uzme i on je povuče na noge. "Idemo."Svijet se nagnuo. Jace joj je prebacio ruku preko leđa, pridržavši je

da vrati ravnotežu. Vonjao je na blato, krv i metal. "Možeš li hodati?""Mislim da mogu." Pogledala je preko grmlja u gustom cvatu. Vidjela

je dvoje policajaca kako prilaze stazom. Jedno od njih bila je mršavaplavokosa žena koja je u ruci držala baterijsku svjetiljku. Kad ju jepodigla, Clary je vidjela da na toj ruci nema mesa; kosturska ruka čijisu vrhovi prstiju bili naoštreni koštani šiljci. "Njezina ruka...""Rekao sam ti da bi to mogli biti demoni." Jace pogleda prema

stražnjoj strani kuće. "Moramo se maknuti odavde. Možemo li proćikroz onu uličicu?"Clary odmahne glavom. "Zazidana je. Nema načina..." Riječi joj se

raspršiše u naletu kašlja. Podigne ruku da prekrije usta. Odmakne jecrvenu. Zacvili.On je zgrabi za zglavak i preokrene ga, tako da se bijelo, ranjivo

meso unutrašnje strane njezine podlaktice našlo ogoljeno podmjesečinom. Ispod kože vidjeli su joj se obrisi plavih vena, koje sunosile otrovanu krv do njezina srca, mozga. Clary osjeti kako jojkoljena klecaju. U Jaceovoj ruci bilo je nešto, nešto oštro i srebrno.Pokušala je povući ruku unatrag, ali držao ju je prejako. Osjetila jepeckav dodir na koži. Kad ju je pustio, tik ispod pregiba zglavkaugledala je simbol od crne tinte, nalik na one koji su prekrivalinjegovu kožu. Ovaj je izgledao kao skup krugova koji se preklapaju."Što bi to trebalo činiti?""Sakrit će te, reče on. "Privremeno." Predmet za koji je Clary ranije

mislila da je nož uvukao je natrag u pojas. Bio je to dugačak, svijetaocilindar debljine kažiprsta i zašiljen na vrhu. "Moja stela", reče.

Clary nije upitala što je to. Bila je zaokupljena nastojanjima da nepadne. Tlo joj se propinjalo gore-dolje pod nogama. "Jace", rekla je isrušila se na njega. On ju je uhvatio kao da je bio vičan hvatanjudjevojaka koje padaju u nesvijest, kao da je to činio svaki dan. Moždaje i činio. Podignuo ju je u naručje, rekavši joj na uho nešto što jezvučalo kao Zavjet. Clary je nakrenula glavu da ga pogleda, novidjela je samo zvijezde koje su se vrtložile širom tamnog neba iznadnje. Tada je svemu otpalo dno i čak ni Jaceove ruke oko nje nisuuspjele spriječiti njezin pad.

5KLAVA I ZAVJET

"Misliš li da će se ikada probuditi? Prošlo je već tri dana.""Moraš joj dati vremena. Demonski otrov snažna je stvar, a ona je

ovozemka. Ona nema rune da joj čuvaju snagu kao mi.""Ovozemci užasno lako umiru, zar ne?""Isabelle, znaš da spominjanje smrti u bolesničkoj sobi donosi

nesreću."Tri dana, polako pomisli Clary. Sve misli tekle su joj tromo i polako,

kao krv ili med. Moram se probuditi.No nije mogla.Zadržavali su je snovi, jedan za drugim, rijeka slika koja ju je nosila

poput lista bačenog u struju. Vidjela je majku kako leži u bolničkomkrevetu, s očima nalik na modrice na bijelom licu. Vidjela je Lukeakako stoji na hrpi kostiju. Jacea s bijelim pernatim krilima koja murastu iz leđa, Isabelle kako sjedi gola sa svojim bičem omotanim okotijela poput mreže od zlatnih koluta, Simona s užarenim otiscimakriževa utisnutih u dlanove. Anđele koji padaju i gore. Padaju s neba."Rekla sam ti da je to ona ista djevojka.""Znam. Sitna je, zar ne? Jace je rekao da je ubila ravenera.""Da. Kad sam je prvi put vidjela, mislila sam da je piksi. Ali nije

dovoljno lijepa da bi bila piksi.""Dobro, nitko ne izgleda najbolje s demonskim otrovom u žilama.

Hoće li Hodge pozvati Braću?""Nadam se da neće. Odvratni su mi. Svi koji se tako unakazuju...""Mi se unakazujemo.""Znam, Alec, ali kad mi to radimo, to nije trajno. I ne boli uvijek...""Ako si dovoljno star. Kad smo već kod toga, gdje je Jace? On ju je

spasio, zar ne? Mislio sam da će ga zanimati kako se oporavlja.""Hodge je rekao da je nije obišao otkako ju je doveo ovamo. Valjda

ga ne zanima.""Ponekad se pitam je li on... Gle! Pomaknula se!""Valjda je onda ipak živa." Uzdah. "Idem reći Hodgeu."Claryni kapci kao da su bili zašiveni. Učinilo joj se da osjeća paranje

kože dok ih je polako otvarala i trepnula prvi put nakon tri dana.

Iznad sebe ugledala je čisto plavo nebo, mekane bijele oblake ibucmaste anđele s čijih su zglavaka vijorile pozlaćene trake. Jesam limrtva? zapitala se. Je li moguće da raj doista izgleda ovako? Čvrstoje zažmirila i opet otvorila oči: ovaj put je shvatila da gleda u zaobljenidrveni strop oslikan rokoko motivom oblaka i kerubina.Mučno se podigla u sjedeći položaj. Sve ju je boljelo, osobito šija.

Osvrnula se oko sebe. Nalazila se u namještenom krevetu, jednom udugome nizu sličnih kreveta s metalnim uzglavljima. Odmah donjezina kreveta stajao je mali noćni ormarić, a na njemu bijeli vrč išalica. Čipkasti zastori bili su navučeni preko prozora, zaklanjajućisvjetlost, premda je izvana čula slabašne, uvijek prisutne zvukovenjujorškog prometa."Onda, konačno si se probudila", reče neki suhi glas. "Hodgeu će biti

drago. Svi mi mislili smo da ćeš vjerojatno umrijeti u snu."Clary se okrene. Isabelle je sjedila na susjednom krevetu; duga

kosa crna poput ugljena bila joj je upletena u dvije debele pletenicekoje su joj sezale do ispod struka. Njezinu bijelu haljinu zamijenile sutraperice i uska plava majica, iako joj je onaj crveni privjesak jošuvijek namigivao na vratu. Tamnih spiralnih tetovaža više nije bilo nanjoj; koža joj je bila neokaljana poput površine vrhnja u zdjeli."Žao mi je što sam vas razočarala." Claryn glas bio je hrapav kao

brusni papir. "Je li ovo Institut?"Isabelle zakoluta očima. "Ima li nešto što ti Jace nije rekao?"Clary zakašlje. "Ovo je Institut, zar ne?""Da. Ti si u bolničkom odjelu, makar si to već i sama shvatila."

Iznenadna oštra bol natjera Clary da se uhvati za trbuh. Zaječi.Isabelle je zabrinuto pogleda. "Jesi li dobro?"Bol je slabjela, no Clary je osjećala kiselinu u dnu grla i neobičnu

vrtoglavicu. "Želudac.""A, da. Skoro sam zaboravila. Hodge je rekao da ti ovo dam kada se

probudiš." Isabelle dohvati keramički vrč i natoči malo njegovasadržaja u pripadajuću mu šalicu, koju pruži Clary. Bila je puna mutnetekućine koja se blago pušila. Mirisala je na bilje i još nešto, neštosnažno i tamno. "Ništa nisi jela tri dana", istakne Isabelle. "Vjerojatnoti je zato loše."Clary oprezno srkne gutljaj. Napitak je bio izvrstan, bogate i ugodne

arome, a iza njega joj je u ustima ostao okus maslaca. "Što je to?"

Isabelle slegne ramenima. "Neki od Hodgeovih uvaraka. Uvijekfunkcioniraju." Ona sklizne s kreveta, sletjevši na pod mačkastopovijenih leđa. "Ja sam Isabelle Lightwood, inače. Živim ovdje.""Znam kako se zoveš. Ja sam Clary. Clary Fray. Je li me Jace doveo

ovamo?"Isabelle kimne. "Hodge je bio bijesan. Ostavila si sukrvicu i krv po

cijelom tepihu na ulazu. Da je to načinio dok su moji roditelji ovdje,sigurno bi mu zabranili izlaske." Pogleda Clary, malčice suzivši oči."Jace je rekao da si posve sama ubila onog ravenera."Clarynim umom brzo proleti slika škorpionskog stvora s gadnim, zlim

licem; ona zadrhti i čvršće primi šalicu. "Valjda jesam.""Ali ti si ovozemka.""Nevjerojatno, zar ne?" reče Clary, uživajući u slabo prikrivenoj

zapanjenosti na Isabellinu licu. "Gdje je Jace? Je li u blizini?"Isabelle slegne ramenima. "Negdje", reče. "Trebala bih svima reći da

si se probudila. Hodge će htjeti razgovarati s tobom.""Hodge je Jaceov učitelj, zar ne?""Hodge nas sve podučava." Pokazala je prstom. "Kupaonica je

tamo, a na šipku za ručnike objesila sam neku svoju staru odjeću zaslučaj da se poželiš presvući."Clary nagne šalicu da uzme još jedan gutljaj i otkrije da je prazna.

Više nije osjećala ni glad ni vrtoglavicu, što je bilo olakšanje. Odložišalicu, a pokrivač omota oko sebe. "Što se dogodilo s mojomodjećom?""Bila je puna krvi i otrova. Jace ju je spalio.""Je li?" upita Clary. "Reci, je li on zbilja uvijek neotesan ili to čuva

samo za ovozemce?""O, neotesan je prema svima", reče Isabelle živahno. "Baš je zato

tako prokleto seksi. Zato, a i ubio je više demona nego bilo tkonjegovih godina." Clary je zbunjeno pogleda. "Nije li on tvoj brat?"To privuče Isabellinu pozornost. Glasno se nasmije. "Jace? Moj

brat? Nije. Otkud ti ta pomisao?""Pa živi ovdje s tobom", istakne Clary. "Zar ne?"Isabelle kimne. "Dobro, da, ali...""Zašto ne živi s vlastitim roditeljima?"Isabelle se načas doimala kao da joj je neugodno. "Zato što su

mrtvi."

Clary iznenađeno otvori usta. "Jesu li poginuli u nekoj nesreći?""Ne." Isabelle se uzvrpoljila, odgurnuvši tamni uvojak kose iza

lijevog uha. "Majka mu je umrla kad se rodio. Otac mu je ubijen kad jeimao deset godina. Jace je to gledao.""O", reče Clary tiho. "To su bili... demoni?"Isabelle ustane. "Gle, moram ih sve obavijestiti da si se probudila.

Već tri dana čekaju da otvoriš oči. E, da, u kupaonici ima sapuna",dometne. "Možda bi bilo dobro da se malo opereš. Smrdiš."Clary je bijesno pogleda. "Baš ti hvala.""Nema na čemu."Isabellina odjeća izgledala je smiješno. Clary je morala presaviti

nogavice traperica više puta prije nego što se prestala spoticati o njih,a labavi ovratnik crvene majice samo je naglašavao nedostatakonoga što bi Eric nazvao "balkonima".U maloj kupaonici oprala se tvrdim sapunom od lavande. Kad se

obrisala bijelim ručnikom za ruke, vlažna joj je kosa ostala visjeti okolica u mirisnim raskuštranim pramenovima. Zaškiljila je u svoj odraz uogledalu. Visoko na lijevom obrazu imala je ljubičastu masnicu, ausne su joj bile suhe i natečene.Moram nazvati Lukea, pomisli. Tu negdje zacijelo je postojao

telefon. Možda će ga smjeti upotrijebiti nakon što porazgovara sHodgeom.Svoje je tenisice pronašla uredno složene kod podnožja bolničkoga

kreveta, dok su ključevi bili upleteni u vezice. Uvukavši noge u njih,duboko je udahnula i pošla potražiti Isabelle.Hodnik izvan bolničkog odjela bio je prazan. Clary je smeteno

pogledala niz njega. Sličio je onakvoj vrsti hodnika kojima je katkadatrčala u noćnim morama, mračnim i beskrajnim. Svjetiljke od staklanapuhanog u oblik ruža visjele su sa zidova u razmacima, a zrak jevonjao na prašinu i vosak za svijeće.Iz daljine je čula slabašan i nježan zvuk, nalik na balkonske

zvončiće za oluje. Polako se uputila hodnikom, vukući jednu ruku pozidu. Viktorijanske tapete, bordo i svjetlosive, bile su blijede odstarosti. S obje strane hodnika nizala su se zatvorena vrata.Zvuk prema kojem je išla postajao je glasniji. Sad ga je uspjela

prepoznati kao zvuk klavira koji netko svira nemarno, iako sneporecivom vještinom, premda nije prepoznala melodiju.

Zašavši za ugao, došla je do vrata koja su bila širom otvorena.Provirivši kroz njih, ugledala je prostoriju koja je očito bila glazbenadvorana. Veliki klavir stajao je u jednom uglu, a nizovi stolica bili suporedani duž suprotnog zida. Središte prostorije zauzimala jeprekrivena harfa.Za koncertnim klavirom sjedio je Jace, brzo prelazeći preko tipaka

vitkim prstima. Bio je bos, odjeven u traperice i sivu majicu kratkihrukava, a plava kosa mrsila mu se oko glave kao da se maločasprobudio. Gledajući brze, sigurne kretnje njegovih ruku po tipkama,Clary se prisjetila osjećaja kada su je te šake podigle, kada su jenjegove ruke nosile dok su zvijezde padale oko nje poput kišesrebrnih šljokica.Zacijelo je izazvala neki zvuk, jer se okrenuo na stolcu, trepćući

prema sjeni. "Alec?" reče. "Jesi li to ti?""Nije Alec. Ja sam." Zakoračila je dublje u prostoriju. "Clary."Tipke klavira zabrenčale su kad je ustao. "Naša kućna uspavana

ljepotica. Tko te napokon poljubio da se probudiš?""Nitko. Sama sam se probudila.""Je li netko bio uz tebe?""Isabelle, ali otišla je po nekoga - Hodgea, čini mi se. Rekla mi je da

čekam, ali...""Trebao sam je upozoriti na tvoj običaj da nikad ne činiš ono što ti se

kaže." Jace zaškilji prema njoj. "Je li to Isabellina odjeća? Izgledasmiješno na tebi.""Mogla bih istaknuti da si ti spalio moju odjeću.""Iz čiste predostrožnosti." On zaklopi sjajno crn poklopac klavira.

"Dođi, odvest ću te Hodgeu."Institut je bio golem prostor nalik na spilju; izgledao je manje kao da

je sagrađen prema nekakvom planu, a više kao da ga je iz stijenaprirodno izdubio protok vode i godina. Kroz mnoga poluotvorenavrata Clary je vidjela bezbrojne identične sobičke, a u svakome pojedan nenamješten krevet, noćni ormarić i velik otvoren drveni ormar.Svijetli kameni lukovi pridržavali su visoke stropove, a mnoge lukovekrasile su zamršene rezbarije malenih figura."Zašto ovo mjesto ima toliko spavaonica?" upita Clary. "Mislila sam

da je to neki istraživački institut."

"Ovo je rezidencijalno krilo. Dužni smo omogućiti zaklon i smještajsvakom sjenolovcu koji to zatraži. Ovdje možemo smjestiti do dvjestoljudi.""Ali sobe su većinom prazne.""Ljudi dođu pa odu. Nitko ne ostaje dugo. Obično smo tu samo mi -

Alec, Isabelle, Max, njihovi roditelji - i ja i Hodge.""Max?""Upoznala si bajnu Isabelle? Alec je njezin stariji brat. Max je

najmlađi, ali on je s roditeljima otišao preko oceana.""Na praznike?""Ne baš." Jace je oklijevao. "Njih možeš smatrati... stranim

diplomatima, a ovo mjesto veleposlanstvom, na neki način. Oni sutrenutačno u domovini sjenolovaca, rade na nekim vrlo osjetljivimmirovnim pregovorima. Maxa su poveli sa sobom jer je vrlo malen.""Domovina sjenolovaca?" Clary se vrtjelo u glavi. "Kako se zove?""Idris.""Nikad nisam čula za to.""Naravno da nisi." Glas mu je opet postao onako iritantno

superioran. "Ovozemci ne znaju za nju. Duž cijelih granicapostavljene su zaštite - zaštitne čarolije. Kad bi pokušala ući u Idris,samo bi odmah prešla s te granice na sljedeću. Ne bi niti znala što sedogodilo.""Znači da nije ni na jednoj karti?""Nije na ovozemskim kartama. Za potrebe razgovora, možeš je

zamisliti kao malu zemlju između Njemačke i Francuske.""Ali nema ničega između Njemačke i Francuske. Osim Švicarske.""Upravo tako", reče Jace."Pretpostavljam da si ti bio tamo. U Idrisu, mislim.""Odrastao sam ondje." Jaceov glas bio je neutralan, ali nešto u

njegovu tonu dalo joj je do znanja da ne odobrava daljnja pitanja utom smjeru. "Većina nas odraste ondje. Jasno, sjenolovaca ima pocijelom svijetu. Mora nas biti posvuda jer posvuda ima demonskeaktivnosti. Ali sjenolovcu je Idris uvijek 'dom'.""Kao Meka ili Jeruzalem", reče Clary zamišljeno. "Znači, većina vas

odraste ondje, a onda, kad odrastete...""Šalju nas gdje smo potrebni", skrati Jace. "A neki, kao Isabelle i

Alec, odrastu daleko od domovine jer im tamo žive roditelji. Uza sve

resurse ovog Instituta, s Hodgeovom obukom..." On zastane. "Ovo jeknjižnica."Bili su dospjeli do dvokrilnih, lučnih drvenih vrata. Plavi perzijski

mačak žutih očiju sklupčano je ležao pred njima. Podignuo je glavudok su mu prilazili i otegnuto mijauknuo. "Hej, Crkvo", reče Jace,bosom nogom pogladivši mačku leđa. Mačak zadovoljno suzi oči."Čekaj", reče Clary. "Alec, Isabelle i Max - jesu li oni jedini sjenolovci

tvojih godina koje poznaješ, s kojima provodiš vrijeme?"Jace prestane gladiti mačka. "Da.""Onda si sigurno dosta usamljen.""Imam sve što mi treba." Gurne vrata i otvori ih. Nakon malo

oklijevanja, ona uđe za njim.Knjižnica je bila kružnog oblika, a strop joj se uzdizao u šiljak, kao

da je uređena u kakvoj kuli. Zidovi su bili obloženi knjigama, a policetako visoke da su po cijeloj njihovoj dužini u pravilnim razmacima bilepostavljene ljestve na kotačima. I nisu to bile obične knjige - bile su toknjige uvezene u kožu i baršun, okovane lokotima robusna izgleda tešarkama od mjedi i srebra. Hrptovi su im bili načičkani draguljimamutna sjaja i ukrašeni zlatnim slovima. Djelovale su pohabano nanačin koji je odavao da te knjige nisu samo stare, nego i čestokorištene, a i voljene.Pod je bio od ulaštena drva s umecima od komadića stakla,

mramora i poludragih kamenčića. Ta intarzija tvorila je uzorak kojiClary nije mogla sasvim odgonetnuti - možda sazviježđa ili čak kartusvijeta; pretpostavila je da bi se morala popeti na više mjesto u kuli ipogledati dolje kako bi je dobro vidjela.U sredini prostorije stajao je veličanstven stol. Bio je izrezbaren od

jedne jedine drvene ploče, od velikog, teškog komada hrasta koji sepresijavao tupim sjajem starosti. Ploča se oslanjala na leđa dvajuanđela izrezbarenih od istog drva, s pozlaćenim krilima i patničkimizrazom urezanim na lica, kao da im težina ploče slama leda. Zastolom je sjedio mršav muškarac sjedinama prošarane kose i dugakukasta nosa."Ljubiteljica knjiga, vidim", reče on, smiješeći se Clary. "To mi nisi

rekao, Jace."Jace se zahihoće. Clary je naprosto znala da joj je došao iza leđa i

da stoji ondje s rukama u džepovima, cereći se onim svojim iritantnim

smiješkom. "Nismo baš mnogo razgovarali tijekom našeg kratkogpoznanstva", reče. "Bojim se da naše čitateljske navike nisu stigle nared."Clary se okrene i ošine ga pogledom."Kako znate?" upita muškarca za stolom. "Da volim knjige, mislim.""Po izrazu tvojeg lica kad si ušla", odgovori on, ustajući i zaobilazeći

stol. "Nekako sumnjam da sam te ja impresionirao."Clary zatomi uzdah zaprepaštenja kad je ustao. Načas joj se učinilo

da je neobično deformiran; lijevo rame bilo mu je grbavo i više oddrugog ramena. Kad se približio, vidjela je da je ta grba zapravo pticakoja mu mirno sjedi na ramenu - stvorenje sjajnog perja i blistavihcrnih očiju."Ovo je Hugo", reče muškarac, dotaknuvši pticu na ramenu. "Hugo

je gavran i kao takav zna mnogo. Ja sam, pak, Hodge Starkweather,profesor povijesti, i kao takav ne znam ni približno dovoljno."Clary se malo nasmije, preko volje, i stisne njegovu ispruženu ruku.

"Clary Fray.""Čast mi je što sam te upoznao", reče on. "Bila bi mi čast upoznati

svakoga tko može ubiti ravenera golim rukama.""Nisam ga ubila golim rukama." Još joj je bilo čudno što joj netko

čestita zato što je nešto ubila. "Nego Jaceovim... no, ne sjećam sekako se zvalo, ali...""Misli na moj senzor", reče Jace. "Ugurala ga je stvoru u grlo.

Vjerojatno su ga ugušile rune. Pretpostavljam da će mi trebati novi",dometne, gotovo kao da se tek sad toga sjetio. "Trebao sam to prijespomenuti.""Ima ih nekoliko rezervnih u oružarnici", reče Hodge. Kad se

nasmiješio Clary, tisuću borica zrakasto mu se raširilo oko očiju,poput pukotina na staroj slici. "Brzo si razmišljala. Kako ti je palo napamet upotrijebiti senzor kao oružje?"Prije nego što je dospjela odgovoriti, prostorijom se razlegne oštar

smijeh. Clary su knjige toliko oduševile, a Hodge ju je toliko zbunio,da nije bila vidjela Aleca izvaljenog na meko tapeciranom crvenomnaslonjaču pokraj praznog kamina. "Ne mogu vjerovati da sipovjerovao u tu priču, Hodge", reče on.Clary isprva uopće nije razumjela što je rekao. Bila je previše

zaokupljena zurenjem u njega, Kao i mnoge jedince, fascinirala ju je

sličnost između braće i sestara, a sada, na punoj svjetlosti dana,točno je mogla vidjeti koliko Alec sliči svojoj sestri. Imali su istu kosucrnu poput ugljena, iste tanke obrve koje su se na krajevima izvijaleprema gore, istu intenzivno bijelu boju kože. No za razliku odIsabelle, koja je bila čista arogancija, Alec se zgurio u naslonjaču kaoda se nada kako ga nitko neće primijetiti. Trepavice su mu bile duge icrne kao Isabelline, no dok su njezine oči bile crne, njegove su biletamnoplave kao staklo za boce. Gledale su u Clary s neprijateljstvom,čistim i koncentriranim poput kiseline."Nisam baš siguran da shvaćam kako to misliš, Alec." Hodge nakrivi

jednu obrvu. Clary se zapita koliko mu je godina; zračio je nekakvomvječnom mladošću, unatoč sjedinama u kosi. Imao je savršenoizglačano, pristalo odijelo od tvida. Izgledao bi kao dobrodušansveučilišni profesor, da nije bilo debelog ožiljka koji mu se pružaodesnom stranom lica. Zapitala se kako ga je dobio. "Želiš reći da onaipak nije ubila tog demona?""Naravno da nije. Pogledaj je - ona je ovozemka, Hodge, i to klinka.

Nema teorije da je svladala ravenera.""Nisam klinka", prekine ga Clary. "Imam šesnaest godina - dobro,

imat ću u nedjelju.""Istih je godina kao Isabelle", reče Hodge. "Bi li nju nazvao

djetetom?""Isabelle potječe iz jedne od najvećih sjenolovačkih dinastija u

povijesti", reče Alec lakonski. "Ova djevojka, s druge strane, potječeiz New Jerseyja.""Ja sam iz Brooklyna!" ražesti se Clary uvrijeđeno. "I što onda?

Ubila sam demona u vlastitoj kući i ti ćeš me sad tupiti kao praviseronja jer nisam trulo razmaženo bogato derište kao ti i tvojasestra?"Alec je izgledao zabezeknuto. "Kako si me to nazvala?"Jace je zvučao kao da se jedva suzdržava da ne prasne u smijeh.

"Ima nečega u tome, Alec", reče. "Mnogo demonske aktivnostizapravo se odvija u gradovima, znaš. Posebno trebaš paziti nademone ispod mostova i u tunelima...""To nije smiješno, Jace", prekine ga Alec ustajući. "Ti joj misliš

dopustiti da stoji ovdje i vrijeđa me?"

"Da", reče Jace blago. "To će ti koristiti - pokušaj to shvatiti kaotrening izdržljivosti.""Možda i jesmo parabatai", reče Alec napeto. "Ali zbog tvoje drskosti

nestaje mi strpljenja.""A meni ga nestaje zbog tvoje tvrdoglavosti. Kad sam je pronašao,

ležala je na podu u lokvi krvi, s umirućim demonom gotovo na sebi.Nestao je na moje oči. Ako ga nije ubila ona, tko onda jest?""Raveneri su glupi. Možda je samoga sebe piknuo u vrat žalcem.

Znalo se dogoditi...""Sad želiš reći da je počinio samoubojstvo?"Alec stisne usne. "Nije u redu što je ona ovdje. Ovozemci ne smiju

ulaziti u Institut i za to postoje dobri razlozi. Kad bi itko čuo za to,prijavio bi nas Klavi.""To baš i nije sasvim točno", reče Hodge. "Zakon nam dopušta da

pružimo utočište ovozemcima pod određenim okolnostima. Ravenerje već napao Clarynu majku - ona je vrlo lako mogla biti sljedeća."Napao. Clary se zapita je li to eufemizam za "ubio". Gavran na

Hodgeovu ramenu tiho zagrakće."Raveneri su strojevi za traženje i uništavanje", reče Alec. "Djeluju

po naređenju vještaca ili moćnih vladara demona. A zašto bi nekogvješca ili vladara demona zanimalo neko obično ovozemskokućanstvo?"Clary reče: "To je sigurno bila pogreška.""Demoni ne prave takve pogreške. Ako su se okomili na tvoju majku,

morao je postojati neki razlog. Da je bila nevina...""Kako to misliš 'nevina'?" Claryn glas bio je miran.Alec je izgledao zatečeno. "Ja...""On misli", reče Hodge, "da je izuzetno neobično da se neki moćni

demon, od onih koji mogu zapovijedati mnoštvu nižih demona,zainteresira za ljudska bića. Nijedan ovozemac ne može prizvatidemona - oni nemaju takvu moć - no bilo je nekih, očajnih inepromišljenih, koji su pronašli neku vješticu ili vješca da to učineumjesto njih.""Moja majka ne poznaje nikakve vješce. Ona ne vjeruje u magiju."

Clary se nečega sjeti. "Madam Dorothea... koja živi na katu ispodnas... je vještica. Možda su demoni progonili nju i greškom se okomilina moju mamu?"

Hodgeove obrve podignuše mu se do kose. "Na katu ispod vas živivještica?""Ona je nadrivještica - lažna", reče Jace. "Već sam provjerio. Nema

razloga da se neki vještac zanima za nju, osim ako ga zanima tržišteneupotrebljivih kristalnih kugli.""I eto nas opet na početku." Hodge podigne ruku da pogladi pticu na

ramenu. "Čini se da je vrijeme da obavijestimo Klavu.""Ne!" reče Jace. "Ne možemo...""Imalo je smisla tajiti Clarynu nazočnost ovdje dok nismo bili sigurni

da će se oporaviti", reče Hodge. "Ali sada se oporavila, a ona je prviovozemac koji je prošao kroz vrata Instituta u više od stotinu godina.Znaš kakva su pravila o ovozemskoj upućenosti u sjenolovce, Jace.Moramo obavijestiti Klavu.""Apsolutno", složi se Alec. "Ja bih mogao poslati poruku ocu...""Ona nije ovozemka", mirno reče Jace.Hodgeove obrve opet mu se naglo podigoše do kose i ostanu tako.

Alec, prekinut usred rečenice, zakašlje od iznenađenja. U iznenadnojtišini Clary je mogla čuti šuškanje Hugovih krila. "Ali jesam", reče."Ne", reče Jace. "Nisi." Okrene se prema Hodgeu i Clary ugleda

lagan pokret njegova grla kad je progutao slinu. Taj mali dokaznjegove nervoze neobično ju je umirio. "Te noći... bilo je demonadu'siena odjevenih u policajce. Morali smo proći pokraj njih. Clary jebila previše slaba da bi trčala i nije bilo vremena da se sakrijemo -inače bi umrla. Tako da sam upotrijebio stelu - stavio sam joj runumendelin na podlakticu. Mislio sam...""Jesi li ti sišao s uma?" Hodge toliko jako tresne dlanom po stolu da

je Clary pomislila kako će se drvo raspuknuti. "Znaš što Zakon kaže ostavljanju biljega na ovozemce! Ti... od svih ljudi, baš bi ti to trebaonajbolje znati!""Ali upalilo je", reče Jace. "Clary, pokaži im ruku."Uz smeten pogled prema Jaceu, ona ispruži golu ruku. Sjetila se

kako ju je gledala te noći u onoj uličici, razmišljajući o tome kakoranjivo izgleda. Sad je, tik ispod bore na zglavku, vidjela tri blijedakruga koja se preklapaju; njihove linije bile su blijede poputuspomene na ožiljak koji je s godinama izblijedio. "Vidite, skoro jenestalo", reče Jace. "Uopće je nije boljelo."

"To nije važno." Hodge je jedva svladavao gnjev. "Mogao si jepretvoriti u otpisanu."Dvije jarke crvene mrlje gorjele su visoko na Alecovim jagodičnim

kostima. "Ne mogu vjerovati, Jace. Samo sjenolovci smiju dobivatizavjetne biljege - oni ubijaju ovozemce...""Ona nije ovozemka. Niste pratili? Zbog toga nas je i vidjela. Sigurno

ima klavske krvi."Najednom osjetivši hladnoću, Clary spusti ruku. "Ali nemam. Ne

mogu imati.""Moraš", reče Jace, ne pogledavši je. "Da nemaš, taj biljeg koji sam

ti stavio na ruku...""Dosta, Jace", reče Hodge s očitim negodovanjem u glasu. "Nema je

potrebe dodatno plašiti.""Ali bio sam u pravu, zar ne? To ujedno objašnjava što se dogodilo

njezinoj majci. Ako je bila sjenolovac u egzilu, lako je moguće da jeimala donjosvjetske neprijatelje.""Moja majka nije bila sjenolovac!""Onda tvoj otac", reče Jace. "Što je s njim?"Clary mu čvrsto uzvrati pogled. "Umro je. Prije nego što sam se

rodila."Jace se gotovo neprimjetno lecne. Alec prvi progovori. "Moguće",

reče nesigurno. "Ako joj je otac bio sjenolovac, a majka ovozemka -pa svi znamo da Zakon ne dopušta brakove s ovozemcima. Moždasu se skrivali.""Moja majka bi mi rekla", reče Clary, ali pomisli na to kako od oca

ima samo jednu sliku i na to kako majka o njemu nikada nije govorila,te shvati da to nije istina."Ne nužno", reče Jace. "Svi mi imamo tajne.""Luke", reče Clary. "Naš prijatelj. On bi znao." Pomisao na Lukea

popratio je bljesak krivnje i užasa. "Prošla su tri dana - sigurno je većlud. Mogu li ga nazvati? Imate li telefon?" Okrene se prema Jaceu."Molim te."Jace je oklijevao gledajući Hodgea, koji je kimnuo i odmaknuo se od

stola. Iza njega stajao je globus od kovane mjedi koji baš i nije sličiodrugim globusima koje je viđala; bilo je nečega pomalo čudnog uobliku zemalja i kontinenata. Pokraj globusa nalazio se staromodancrni telefon sa srebrnim brojčanikom na okretanje. Clary podigne

slušalicu na uho i poznati ton slobodne linije preplavi je poputljekovite vode.Luke se javi nakon trećeg zvona. "Halo?""Luke!" Ona se nasloni na stol. "Ja sam. Clary.""Clary." Čula je olakšanje u njegovu glasu, premda uz nešto što nije

mogla jasno odrediti. "Jesi li dobro?""U redu sam", reče ona. "Oprosti što te nisam prije nazvala. Luke,

moja mama...""Znam. Bila je policija.""Znači da ti se nije javila." Svi ostaci nade da je njezina majka

pobjegla iz kuće i negdje se sakrila isparili su. Nije bilo moguće da sene bi javila Lukeu. "Što je rekla policija?""Samo da je nestala." Clary pomisli na policajku s kosturskom rukom

i zadrhti. "Gdje si?""U gradu", reče Clary. "Ne znam točno gdje. S nekim prijateljima. Ali

izgubila sam novčanik. Ako imaš gotovine, mogla bih taksijem dotebe...""Ne", odsječe on.Slušalica joj sklizne po znojnom dlanu. Ona je uhvati. "Molim?""Ne", reče on. "Previše je opasno. Ne smiješ doći ovamo.""Možemo pozvati...""Slušaj." Glas mu je bio grub. "U što god da se uvalila tvoja majka,

to nema nikakve veze sa mnom. Bolje ti je tamo gdje jesi.""Ali ne želim ostati ovdje." Čula je cmizdravost u vlastitu glasu, kao

malo dijete. "Ne poznajem ove ljude. Ti...""Ja ti nisam otac, Clary. To sam ti već rekao."Suze su je pekle u očima. "Oprosti. Samo što...""Nemoj me više zvati da ti radim usluge" reče on. "Imam svojih

problema. Ne treba mi još da se gnjavim i s tvojima", dometne iprekine vezu.Stajala je i zurila u slušalicu, a ton slobodne linije zvrndao joj je u

uhu poput ljutite ose. Opet je okrenula Lukeov broj i pričekala. Ovajput uključila se govorna pošta. Tresnula je slušalicom, drhtavih ruku.Jace se naslanjao na oslonac za ruke Alecova naslonjača i gledao

je. "Slutim da mu nije bilo drago što te čuje?"Clary se osjećala kao da joj se srce stisnulo na veličinu oraha:

sićušan, tvrd kamenčić u grudima. Neću plakati, pomisli. Nikako pred

ovim ljudima."Mislim da bih želio porazgovarati s Clary", reče Hodge. "Nasamo",

dometne odlučno, ugledavši Jaceov izraz lica.Alec ustane. "Dobro. Ostavljamo te.""To baš i nije pošteno", prigovori Jace. "Ja sam je pronašao. Ja sam

joj spasio život! Ti želiš da ostanem, zar ne?" pobuni se, obrativši seClary.Clary skrene pogled, znajući da će se, otvori li usta, rasplakati. Čula

je Alecov smijeh kao da dopire iz velike udaljenosti."Ne žele te svi cijelo vrijeme, Jace", reče."Ne budi smiješan", čula je Jaceov odgovor, no zvučao je

razočarano. "Onda dobro. Bit ćemo u oružarnici."Vrata su se za njima zatvorila uz odlučan škljocaj. Clary su oči žarile

kao kad bi predugo pokušavala zadržati suze. Pred njom se ocrtavaoHodge, nejasna siva mrlja. "Sjedni", reče. "Tu, na sofu."Zahvalno je utonula u mekane jastuke. Obrazi su joj bili mokri.

Podigla je ruku da otre suze, trepćući. "Inače ne plačem mnogo",zatekla se kako govori. "Nije to ništa. Začas ću se smiriti.""Većina ljudi ne plače kad su uzrujani ili uplašeni, nego prije kad su

frustrirani. Tvoja je frustracija razumljiva. Prošla si kroz vrlo tešketrenutke.""Teške?" Clary obriše oči u porub Isabelline košulje. "Moglo bi se

tako reći."Hodge izvuče stolac iza stola, privukavši ga tako da joj može sjesti

sučelice. Njegove oči, vidjela je, bile su sive, kao i njegova kosa isako od tvida, no u njima je bilo dobrote. "Mogu li te nečimeponuditi?" upita."Neko piće? Čaj?""Ne želim čaj", reče Clary uz prigušenu srdžbu. "Želim pronaći

majku. A onda želim pronaći onoga tko ju je odveo i želim ga ubiti.""Nažalost," reče Hodge, "nitko od nas trenutačno više nema gorke

osvete na zalihi, stoga ili čaj ili ništa."Clary ispusti porub košulje - pun mokrih mrlja - i reče: "Što da onda

radim?""Mogla bi mi za početak malo pričati o tome što se dogodilo", reče

Hodge, čeprkajući po džepu. Izvadi platnenu maramicu - urednosloženu - i pruži joj je. Ona je uzme u tihoj nevjerici. Još nikad nije

upoznala nekoga tko nosi platnene maramice. "Taj demon kojeg sividjela u svojem stanu - je li on prvo takvo stvorenje koje si vidjela?Prije toga nisi imala pojma da takva stvorenja postoje?"Clary odmahne glavom, pa zastane. "Bio je još jedan prije, ali tada

nisam znala što je to. Prvi put kad sam vidjela Jacea...""Da, naravno, kako glupo od mene što sam to zaboravio." Hodge

kimne. "U Pandemoniju. To je bio prvi put?""Da.""A tvoja ti ih majka nikad nije spominjala - ništa o drugom svijetu,

možda, koji većina ljudi ne može vidjeti? Je li ti se činila osobitozainteresiranom za mitove, bajke, legende o fantastičnim...""Ne. Mrzila je sve to. Mrzila je čak i Disneyjeve filmove. Nije joj se

sviđalo što čitam mange. Govorila je da je to djetinjasto."Hodge se počeše po glavi. Kosa mu se nije pomaknula. "Vrlo

neobično", promrmlja."Pa i nije", reče Clary. "Moja majka nije bila neobična. Ona je bila

najnormalnija osoba na svijetu.""Normalnim ljudima demoni obično ne ispremeću kuće", reče

Hodge, ne bez blagosti."Zar to nije mogla biti pogreška?""Da je bila pogreška", reče Hodge, "i da si ti obična djevojka, ne bi

vidjela demona koji te napao - ili da si ga vidjela, tvoj bi ga umobradio kao nešto posve drugo: opasnog psa, možda čak i drugoljudsko biće. To što si ga ti vidjela, to što ti je govorio...""Kako znate da mi je govorio?""Jace mi je prenio da si rekla 'ono je govorilo'"."Siktalo je." Clary zadrhti, prisjećajući se. "Govorilo je o tome kako

me želi pojesti, ali mislim da nije smjelo.""Raveneri su obično pod kontrolom nekog jačeg demona. Sami za

sebe nisu vrlo pametni ni sposobni", objasni Hodge. "Je li rekao štonjegov gospodar traži?"Clary razmisli. "Rekao je nešto o nekom Valentineu, ali..." Hodge se

trgne prema naprijed toliko naglo da se Hugo, koji mu je udobnosjedio na ramenu, vine u zrak uz razdraženo graktanje. "Valentineu?""Da", reče Clary. "To isto ime čula sam u Pandemoniju od onog

dečka... mislim, demona..."

"Svi mi znamo za to ime", odsječe Hugo. Glas mu je bio miran, alividjela je da mu ruke lagano drhte. Vrativši mu se na rame, Hugo snelagodom nakostriješi perje."Neki demon?""Ne. Valentine je... bio je... sjenolovac.""Sjenolovac? Zašto kažete bio?""Zato što je mrtav", reče Hugo odrješito. "Mrtav je već petnaest

godina."Clary se nasloni na jastuke sofe. U glavi joj je bubnjalo. Možda je

ipak trebala pristati na onaj čaj. "Može li se raditi o nekom drugom?Nekome s istim imenom?"Hodgeov smijeh bio je neveselo štektanje. "Ne. Ali moglo bi se raditi

o nekome tko se služi njegovim imenom da prenese neku poruku."Ustane i priđe stolu, ruku sklopljenih na leđima. "A ovo bi bilo pravovrijeme za to.""Zašto baš sad?""Zbog Sporazuma.""Mirovnih pregovora? Jace ih je spominjao. Mir s kime?""S donjosvjećanima", promrmlja Hodge. Spusti pogled na Clary.

Usne su mu bile čvrsto stisnute. "Oprosti", reče. "Tebe to sigurnozbunjuje.""Čini vam se?"On se nasloni na stol, odsutno gladeći Hugovo perje. "Donjosvjećani

su oni koji s nama dijele Svijet sjena. S njima smo oduvijek živjeli unapetom miru.""Kao vampiri, vukodlaci i...""Vilinski narod", reče Hodge. "Vile. I Lilitina djeca, koja su vješci,

budući da su poludemoni.""A što ste onda vi sjenolovci?""Ponekad nas zovu nefilima", reče Hodge. "U Bibliji, oni su potomci

ljudi i anđela. Legenda o podrijetlu sjenolovaca kaže da smo stvoreniprije više od tisuću godina, kad su ljude pregazile najezde demona izdrugih svjetova. Neki vještac prizvao je anđela Raziela, koji je ukaležu pomiješao malo svoje krvi s ljudskom i dao je ljudima da piju.Oni koji su pili anđelovu krv postali su sjenolovci, kao i njihova djeca idjeca njihove djece. Kalež je stoga poznat kao Kalež smrtnika.Premda ta legenda možda ne odgovara činjenicama, istina je da je

tijekom godina, kad god bi se redovi sjenolovaca prorijedili, uvijek bilomoguće stvoriti nove pomoću Kaleža.""Uvijek bilo moguće?""Kalež je nestao", reče Hodge. "Valentine ga je uništio netom prije

nego što je umro. Zapalio je velik požar i spalio se zajedno sa svojomobitelji, ženom i djetetom. Ostalo je crno spaljeno tlo. Ondje još uvijeknitko ne želi graditi. Kažu da je tlo prokleto.""Je li prokleto?""Moguće. Klava povremeno kletvama kažnjava kršenje Zakona.

Valentine je prekršio najvažniji od svih Zakona - podigao je oružjeprotiv svojih kolega sjenolovaca i usmrtio ih. On i njegova skupina,Krug, poubijali su desetke svoje braće, zajedno sa stotinamadonjosvjećana, za vrijeme zadnjih Sporazuma. Jedva su nekakoporaženi.""Zašto bi se on okomio na druge sjenolovce?""Nije odobravao Sporazume. Prezirao je donjosvjećane i smatrao da

ih treba poklati, sve zajedno, kako bi ovaj svijet bio čist za ljudskabića. Ako donjosvjećani nisu demoni, nisu osvajači, on je smatrao dasu demonske prirode i da je to dovoljno. Klava se nije složila - oni sudržali da nam je pomoć donjosvjećana potrebna kako bismo konačnojednom zasvagda istjerali demonske vrste. I doista, tko bi mogaotvrditi da vilinski narod ne pripada ovome svijetu kad je ovdje duže odnas?""Jesu li Sporazumi potpisani?""Da, potpisani su. Kad su donjosvjećani uvidjeli da se Klava

okrenula protiv Valentinea i njegova Kruga da ih obrani, shvatili su daim sjenolovci nisu neprijatelji. Ironično, svojom pobunom Valentine jeomogućio Sporazume." Hodge je opet sjeo na stolac. "Ispričavam se,ovo tebi sigurno zvuči kao dosadna lekcija iz povijesti. Takav je bioValentine, Smutljivac, vizionar, čovjek velikog šarma i uvjerenja. Iubojica. A sada netko priziva njegovo ime...""Ali tko?" upita Clary. "I kakve veze moja majka ima s time?"Hodge ponovno ustane. "Ne znam. Ali učinit ću što mogu da

otkrijem. Poslat ću poruke Klavi i Tihoj braći. Možda će htjetirazgovarati s tobom."Clary nije upitala tko su Tiha braća. Zamorilo ju je postavljati pitanja

na koja su je odgovori samo još više zbunjivali. Ustala je. "Postoji li

ikakva mogućnost da odem kući?"Hodge je izgledao zabrinuto. "Ne, ja... mislim da to ne bi bilo

mudro.""Tamo ima stvari koje trebam, čak i ako ću ostati ovdje. Odjeća...""Možemo ti dati novca da kupiš novu odjeću.""Molim vas", reče Clary. "Moram vidjeti je li... moram vidjeti što je

preostalo."Hodge je oklijevao, no zatim je odlučno pridignuo glavu. "Ako se

Jace složi, možete ići zajedno." Okrenuo se prema stolu, premećućipapire. Osvrnuo se preko ramena kao da je najednom shvatio da jeona još uvijek tamo. "On je u oružarnici.""Ne znam gdje je to."Prepredeno se nasmiješio. "Odvest će te Crkva."Ona pogleda prema vratima, gdje se sklupčao debeli plavi perzijski

mačak, nalik na počivaljku. Ustao je kad mu se približila; krzno mu semreškalo poput tekućine. Zapovjedno mijauknuvši, poveo ju je uhodnik. Kad se osvrnula preko ramena, vidjela je da Hodge već neštopiše po komadu papira. Šalje poruku toj zagonetnoj Klavi, naslutila je.Nije joj se činilo da su to osobito dobri ljudi. Zapitala se kakav će bitinjihov odgovor.Crvena tinta na bijelom papiru izgledala je kao krv. Namrštivši se,

Hodge Starkweather pažljivo i pedantno savije pismo u oblik tuljca pazazviždi Hugu. Tiho grakćući, ptica mu sleti na zglavak. Hodge setrgne. Prije mnogo godina, u Pobuni, bio je ranjen u to rame pa bi mučak i težina mala poput Hugove - ili mijena godišnjih doba, promjenatemperature ili vlage, prenagli pokret ruke - budila staro žiganje isjećanje na bol koju je bilo bolje zaboraviti.Neka sjećanja, međutim, nikad nisu blijedila. Kad je zatvorio oči,

slike su mu iza kapaka bljeskale poput žarulja. Krv i tijela, izgaženazemlja, bijeli podij s crvenim mrljama. Krici umirućih. Zelenabrežuljkasta polja Idrisa i njegovo beskrajno plavo nebo, probodenokulama Staklenoga Grada. Bol zbog gubitka prelije ga poput vala; onstisne šaku, a Hugo ga, lepršajući krilima, kljunom ljutito ubode uprste do krvi. Otvorivši ruku, Hodge pusti pticu, koja mu načini krugoko glave dok je uzlijetala prema krovnom prozoru, a zatim nestane.Otresavši se zle slutnje, Hodge posegne za novim komadom papira,

ne primjećujući grimizne kapljice koje su se razmazivale po papiru

dok je pisao.

6OTPISANI

Oružarnica je izgledala upravo onako kako bi nešto što se zoveoružarnicom trebalo izgledati. Na ostruganim metalnim zidovimavisjeli su svakojaki mačevi, bodeži, šiljci, koplja, oružni štapovi,bajunete, bičevi, buzdovani, kuke i lukovi. Meke kožnate torbe punestrijela njihale su se s kuka, a bile su tu i hrpe čizama, štitnika zanoge i metalnih navlaka za zglavke i ruke. Prostor je vonjao na metal,kožu i sredstvo za poliranje čelika. Alec i Jace, više ne bosonogi,sjedili su za dugim stolom u sredini prostorije, glava pognutih nadneki predmet koji se nalazio među njima. Jace podigne pogled kad suse vrata iza Clary zatvorila. "Gdje je Hodge?" reče."Piše Tihoj braći."Alec potisne drhtaj. "Uh."Ona se polako približi stolu, svjesna Alecova pogleda. "Što vi

radite?""Završavamo s uređivanjem ovoga." Jace se odmakne u stranu

kako bi ona vidjela što se nalazi na stolu: tri dugačka tanka štapića odsrebra mutna sjaja. Nisu izgledali ni oštro ni osobito opasno. "Sanvi,sansanvi i semangelaf. Serafinski bodeži.""Ne izgledaju kao noževi. Kako ste ih napravili? Magijom?"Alec je izgledao užasnuto, kao da mu je rekla da odjene baletnu

Suknjicu i napravi savršenu piruetu. "Smiješno je koliko suovozemci", reče Jace nikome posebno, "opsjednuti magijom, zajednu hrpu ljudi koji uopće ne znaju što ta riječ znači""Ja znam što to znači", prasne Clary."Ne, ne znaš, samo misliš da znaš. Magija je tamna i elementarna

sila, a ne samo gomila svjetlucavih štapića, kristalnih kugli i brbljavihzlatnih ribica.""Ja nikad nisam rekla da je to gomila brbljavih zlatnih ribica, ti..."Jace odmahne rukom, presjekavši je. "To što električnu jegulju

nazivaš gumenom patkicom ne znači da je to gumena patkica, zarne? I Bože pomozi jadniku koji se odluči okupati s tom patkicom.""Lupetaš", primijeti Clary. "Ne lupetam", reče Jace veoma

dostojanstveno. "Da, lupetaš", prilično neočekivano reče Alec. "Gle,

mi se ne bavimo magijom, dobro?" doda, ne gledajući Clary. "To jesve što trebaš znati o tome."Clary se htjedne otresti na njega, ali se suzdrži. Već joj se činilo da

je Alec ne voli; bilo je besmisleno povećavati njegovo neprijateljstvo.Obrati se Jaceu. "Hodge je rekao da mogu ići kući."Jaceu umalo ispadne serafinski bodež koji je držao. "Što je rekao?""Da pregledam majčine stvari", ispravila se. "Ako ti ideš sa mnom.""Jace", izdahne Alec, no Jace se ne obazre na nj."Ako stvarno želiš dokazati da su moji mama ili tata bili sjenolovci,

trebali bismo pregledati mamine stvari. Ono što je preostalo od njih.""U zečju rupu." Jace se prepredeno naceri. "Dobra ideja. Krenemo li

odmah, trebali bismo imati još tri ili četiri sata dnevne svjetlosti.""Želiš li da i ja idem s vama?" upita Alec kad su se Clary i Jace

uputili prema vratima. Clary se osvrne prema njemu. Već je napolaustao sa stolca, očiju punih iščekivanja."Ne." Jace se ne okrene. "U redu je. Clary i ja možemo to srediti i

sami."Pogled kojim je Alec prostrijelio Clary bio je kiseo poput otrova.

Laknulo joj je kad su se vrata zatvorila iza nje.Jace je krenuo hodnikom, a Clary je trčkarala da sustigne njegov

dugačak korak. "Imaš li ključeve od stana?"Clary spusti pogled na cipele. "Aha.""Dobro. Nije da ne bismo mogli provaliti, ali onda bi bila veća

mogućnost da pritom poremetimo bilo kakve postavljene zaštite.""Ako ti tako kažeš." Hodnik se proširio u predvorje s mramornim

podom i crnim metalnim vratima najednom zidu. Tek kad je Jacepritisnuo gumb pokraj tih vrata, a ona se rasvijetlila, Clary je shvatilada je to dizalo. Škripalo je i cviljelo dok im se penjalo ususret. "Jace?""Ha?""Kako si znao da imam sjenolovačke krvi? Jesi li zbog nečega bio

siguran?"Dizalo je stiglo uz posljednji jauk. Jace je otkvačio vrata i gurnuo ih

postrance da ih otvori. Unutrašnjost, sva od crnog metala i ukrasnihkomadića pozlate, podsjetila je Clary na krletku. "Nagađao sam",reče, zakvačivši vrata iza njih. "To mi se činilo kao najvjerojatnijeobjašnjenje."

"Nagađao si? Morao si biti prilično siguran, s obzirom na to da si memogao ubiti."On pritisne gumb na zidu i dizalo se klimavo pokrene uz brenčanje

čije je vibracije osjetila u kostima stopala. "Bio sam devedeset postosiguran.""Razumijem", reče Clary.U njezinu glasu zacijelo je bilo nečega, jer se okrenuo da je pogleda.

Dlanom ga je prasnula posred lica, pljuska od koje se zanjihao napetama. Stavio je ruku na obraz, više zbog iznenađenja nego zbogboli. "Za kog vraga sad ovo?""Za onih deset posto", reče ona i ostatak puta dolje do ulice

protekne u tišini.Vožnju vlakom prema Brooklynu Jace je proveo uronjen u srdit muk.

Clary se ipak držala blizu njega, pomalo osjećajući krivnju, osobitokad bi pogledala crveni otisak koji mu je njezina pljuska ostavila naobrazu. Tišina joj zapravo i nije smetala; davala joj je priliku darazmisli. Neprestano je prolazila kroz razgovor s Lukeom, vrtjela ga jei vrtjela po glavi. Boljelo ju je razmišljati o tome, kao da grizeslomljenim zubom, ali nije mogla prestati.Malo dalje u vlaku dvije tinejdžerke sjedile su na dvostrukom

narančastom sjedalu i hihotale se. Pripadale su onoj vrsti djevojakakoje se Clary nikad nisu sviđale u St. Xavieru; plastične prozirneružičaste natikače i lažno preplanuli ten. Clary se načas zapita smijuli se njoj, no ubrzo primijeti, iznenađeno se lecnuvši, da gledaju uJacea.Prisjeti se djevojke u kafiću koja je gledala Simona. Djevojke su na

licima uvijek imale takav izraz kad bi mislile da je netko zgodan. Uzasve što se dogodilo, umalo je zaboravila da Jace jest zgodan. Nijeimao Alecov delikatan izgled skulpture, no Jaceovo lice bilo jezanimljivije. Na svjetlosti dana oči su mu bile boje zlatnog sirupa i bilesu... uperene ravno u nju. Nakrivio je obrvu. "Mogu ti nekakopomoći?"Clary se smjesta prometne u izdajnicu svoga spola. "One cure na

drugoj strani vagona zure u tebe."Jace odglumi ljupko zadovoljstvo. "Naravno da zure", reče. "Ja sam

zapanjujuće privlačan.""Nisi nikad čuo da je skromnost privlačna osobina?"

"Samo od ružnih ljudi", povjeri joj se Jace. "Krotki će možda baštinitizemlju, ali ona trenutačno pripada uobraženima. Poput mene." Onnamigne djevojkama, koje se zahihoću i skriju iza kose.Clary uzdahne. "Kako to da te vide?""Glamuri su gnjavaža. Ponekad nam se ne da truditi."Činilo se da mu je incident s djevojkama u vlaku popravio

raspoloženje. Kad su izašli sa stanice i krenuli uzbrdo prema Clarynustanu, izvadio je jedan od serafinskih bodeža iz džepa i počeo gavrtjeti po rukama i preko zglobova prstiju, mumljajući neku melodijusebi u bradu."Baš moraš to raditi?" upita Clary. "Živcira me."Jace počne mumljati glasnije. Bilo je to glasno, melodiozno

pjevušenje, nešto između Sretan rođendan i Borbene himnerepublike."Oprosti što sam te pljusnula", reče ona.On prestane mumljati. "Budi sretna što si udarila mene, a ne Aleca.

On bi ti uzvratio udarac.""Izgleda kao da jedva čeka takvu priliku", reče Clary, šutnuvši

praznu limenku soka koja joj se našla na putu. "Kako te ono Alecnazvao? Para - nešto?""Parabatai", reče Jace. "To znači par ratnika koji se bore zajedno -

koji su bliskiji nego braća. Alec mi je više od najboljeg prijatelja. Mojotac i njegov otac bili su parabatai kad su bili mladi. Njegov otac jemoj kum - zato živim s njima. Oni su me posvojili.""Ali tvoje prezime nije Lightwood.""Nije", reče Jace i ona bi pitala koje je, ali stigli su do njezine kuće i

srce joj je počelo udarati tako glasno da je bila uvjerena kako sezacijelo čuje kilometrima daleko. U ušima joj je zujalo, a dlanovi su jojbili orošeni znojem. Stala je ispred živice od šimšira i polaganopodizala pogled, očekujući da će ugledati žutu policijsku traku kakopriječi prolaz kroz ulazna vrata, razbijeno staklo rasuto po travnjaku isve u kršu i lomu.No nije bilo ni traga razaranju. Okupana ugodnom

poslijepodnevnom svjetlošću, crveno-smeđa kuća kao da je blistala.Pčele su lijeno zujale po grmovima ruža ispod prozora MadamDorothee."Izgleda isto", reče Clary.

"Izvana." Jace posegne u džep traperica i izvadi još jednu onakvumetalnu i plastičnu napravu za koju je ranije pogrešno mislila da jemobitel. "Znači, to je senzor? Što radi?" upita ona."Hvata frekvencije, kao radio, ali ove frekvencije su demonskog

podrijetla.""Demonski kratki val?""Tako nešto." Jace je držao senzor pred sobom dok se približavao

kući. Tiho je škljocao dok su se penjali stepenicama, no tada jeušutio. Jace se namrštio. "Hvata tragove aktivnosti, ali to bi mogli bitiostaci od one noći. Ne primam ništa dovoljno jako da bi ovdje sadabilo demona."Clary je ispustila dah koji nije niti znala da je zadržavala. "Dobro."

Sagnula se da uzme ključeve. Kad se uspravila, ugledala jeogrebotine na ulaznim vratima. Zacijelo je prošli put bilo previšemračno da bi ih vidjela. Bili su nalik na tragove kandži, dugački iparalelni, izgrebeni duboko u drvu.Jace joj dotakne ruku. "Idem prvi", reče. Clary mu je htjela reći da se

ne treba skrivati iza njega, ali nije uspjela izustiti ni riječ. Osjetila jeokus užasa koji je osjetila kad je prvi put ugledala ravenera. Okus jojje bio oštar i bakren na jeziku, kao stare kovanice.On otvori vrata jednom rukom, domahnuvši joj da ga slijedi rukom u

kojoj je držao senzor. Kad su se našli u haustoru, Clary je trepnula jersu joj se oči privikavale na polumrak. Žarulja na stropu još uvijek nijeradila, a krovni prozor bio je previše prljav da bi propustio imalosvjetlosti, pa su sjene na oštećenom podu bile guste. Vrata MadamDorothee bila su čvrsto zatvorena. Nikakvo svjetlo nije prodiralo krozpukotinu do poda ispod njih. Clary se s nelagodom zapita je li joj sešto dogodilo.Jace podigne ruku i dlanom prijeđe niz rukohvat. Odvoji je mokru,

zamrljanu nečime što je u polumraku izgledalo crnkasto crveno. "Krv.""Možda je moja." Glas joj je zvučao piskutavo. "Od one noći.""Da je tako, do sada bi se osušila", reče Jace. "Idemo."On se uputi stepenicama s Clary za petama. Odmorište je bilo

mračno i triput je pogriješila ključ prije nego što je pravi uspjelaugurati u bravu. Jace se nadvijao nad njom, nestrpljivo gledajući. "Nepuši mi za vrat", sikne ona; ruka joj se tresla. Mehanizam najzaduhvati i brava škljocne, otvorivši se.

Jace je povuče unatrag. "Ja ulazim prvi."Oklijevala je, no tada je stala na stranu da ga propusti. Dlanovi su joj

bili ljepljivi, i to ne od vrućine. Zapravo, u stanu je bilo svježe, gotovohladno - ledeni zrak prodirao je iz ulaza, štipajući je za kožu. Osjetilaje kako se naježila dok je pratila Jacea kratkim hodnikom u dnevnusobu.Bila je prazna. Zapanjujuće, potpuno prazna, onakva kakva je bila

kada su tek uselile - golih zidova i praznog poda, bez pokućstva, čaksu i zastori bili skinuti s prozora. Samo su malo svjetliji pravokutniciboje na zidu odavali gdje su visjele slike njezine majke. Kao u snu,Clary se okrene i uputi u kuhinju, s Jaceom, čije su svijetle oči bilesužene, iza sebe.Kuhinja je bila jednako prazna, nestali su čak i hladnjak, stolci, stol -

kuhinjski ormarići bili su otvoreni, a njihove prazne police podsjetilesu je na jednu dječju uspavanku. Pročistila je grlo. "Što ćedemonima", reče, "naša mikrovalna?"Jace odmahne glavom, uglova usana povijenih prema dolje. "Ne

znam, ali trenutačno ne primam nikakvu demonsku prisutnost. Rekaobih da su odavno otišli."Ona se još jednom osvrne uokolo. Netko je bio očistio proliveni

umak Tabasco, odsutno primijeti."Zadovoljna?" upita Jace. "Ovdje nema ničega."Ona odmahne glavom. "Hoću vidjeti svoju sobu."Činilo se kao da će nešto reći, no tada se predomislio. "Što se mora

nije teško", reče, uguravši serafinski bodež u džep.Svjetlo u hodniku bilo je ugašeno, ali Clary nije trebala mnogo

svjetla da bi hodala po vlastitu stanu. S Jaceom koji ju je slijedio,došla je do vrata svoje sobe i posegnula za kvakom. Bila joj je hladnau ruci - tako hladna da ju je gotovo zaboljelo, kao kad ledenu sigudodirneš golom kožom. Vidjela je da ju je Jace brzo pogledao, no većje pritiskala kvaku, odnosno pokušavala to učiniti. Kretala se polako,gotovo ljepljivo, kao da je s druge strane uronjena u nešto ljepljivo ižitko...Vrata su sunula prema van, srušivši je na tlo. Odsklizala se preko

poda u hodniku i udarila u zid, preokrenuvši se na trbuh. Dok sepodizala na koljena, čula je duboku riku.

Leđima uza zid, Jace je čeprkao po džepu s izrazom iznenađenja nalicu. Nad njime se, poput diva iz bajke, nadvijao golem muškarac,širok kao hrast, sa sjekirom široka sječiva stisnutom u golemoj,mrtvački bijeloj ruci. Otrcani prljavi dronjci visjeli su mu s kaljavekože, a kosa mu je bila mutno zamršena i masna od nečisti. Bazdio jena otrovan znoj i trulo meso. Clary je bilo drago što mu ne vidi lice - ileđa su mu bila dovoljno strašna.Jace je uhvatio serafinski bodež. Podigao ga je viknuvši; "Sansanvi"Iz cijevi sune oštrica. Clary pomisli na stare filmove u kojima se

bajunete kriju u štapovima za hodanje i izlijeću na pritisak nekesklopke. No ovakav nož još nikad, nije vidjela: proziran poput stakla,s blistavom drškom, opako oštar i dug gotovo kao Jaceovapodlaktica. On zamahne, posjekavši golemog muškarca, koji klimavoustukne zaurlavši.Jace se okrene i pojuri prema njoj. Uhvati je za ruku, povuče na

noge i pogura ispred sebe niz hodnik. Čula je stvora iza njih kako ihprati; koraci su mu zvučali kao olovni utezi koje netko baca na pod, aliprilazili su brzo.Protrčali su kroz ulazni hodnik na odmorište na stepenicama i Jace

se naglo okrenuo da zalupi ulazna vrata. Čula je škljocaj automatskebrave i zadržala dah. Kad ih je pogodio strahovit udarac iz stana,vrata su se zatresla na šarkama. Clary ustukne prema stepenicama.Jace je pogleda. Oči su mu blistale od manična uzbuđenja. "Idi dolje!Izađi iz..."Začuje se još jedan udarac i ovaj put šarke popuste, a vrata izlete

prema naprijed. Bila bi oborila Jacea, da se nije pokrenuo tako brzoda je Clary to jedva spazila; odjednom je stajao na najvišoj stepenici,s nožem koji mu je u ruci blistao poput pale zvijezde. Vidjela je daJace gleda prema njoj i nešto viče, ali nije ga čula zbog urlikagigantskog stvorenja koje je nahrupilo iz skršenih vrata, jureći ravnona njega. Priljubila se leđima uza zid dok je prolazilo u valu vrućine ismrada - a tada je sjekira letjela, šibala zrak, parala ga premaJaceovoj glavi. On se sagne i sjekira se teško zabode u rukohvat,duboko ga zarezavši.Jace se nasmije. Smijeh kao da je razbjesnio stvora; odustavši od

sjekire, nasrne na Jacea ogromnim podignutim šakama. Jacezamahne serafinskim bodežom u širokom luku, sjurivši ga do drške u

divovo rame. Div je načas stajao i ljuljao se. Zatim zatetura premanaprijed, raširenih ruku i šaka. Jace se brzo pomakne u stranu, ali nedovoljno brzo: goleme šake dohvatile su ga kad je div posrnuo i pao,povukavši ga za sobom. Jace je jednom kriknuo; začuo se niz teških ipraskavih udaraca, a potom muk.Clary se uspentra na noge i sjuri niza stepenice. Jace je ispruženo

ležao u njihovu podnožju, s rukom svijenom ispod tijela podneprirodnim kutom. Preko njegovih nogu ležao je div, drška Jaceovanoža virila mu je iz ramena. Nije bio posve mrtav, ali slabašno setrzao i iz usta mu je tekla krvava pjena. Clary mu je sada vidjela lice -bilo je mrtvački bijelo i poput papira, prekriveno crnom mrežomužasnih ožiljaka koji su mu gotovo izbrisali crte lica. Očne duplje bilesu mu crvene gnojne rupe. Potiskujući poriv na povraćanje, Clary sestušti preko zadnjih nekoliko stepenica, prekorači diva koji se grčio iklekne pokraj Jacea.Bio je tako miran. Stavila mu je ruku na rame, osjetila da mu je

majica ljepljiva od krvi - njegove ili divove, nije znala. "Jace?"Oči mu se otvore. "Je li mrtav?""Skoro", reče Clary mračno."K vragu." Trgne se. "Moje noge...""Budi miran." Otpuzavši mu okolo do glave, Clary mu podvuče ruke

ispod pazuha i povuče ga. On zaječi od boli kad su mu nogeiskliznule ispod stvorova trupla, koje se još trzalo. Clary ga pusti i onse s mukom osovi na noge, s lijevom rukom ukoso preko prsa. Onaustane. "Je li ti ruka dobro?""Nije. Slomljena je", reče on. "Možeš li posegnuti u moj džep?"Ona zašuti u nedoumici, kimne. "Koji?""U jakni iznutra, desni. Izvadi jedan serafinski bodež i daj mi ga." Bio

je miran dok mu je nervozno uvlačila prste u džep. Stajala mu je takoblizu da je osjećala njegov miris, po znoju, sapunu i krvi. Njegov dahgolicao joj je šiju. Prsti joj se sklope oko cijevi i ona je izvuče, negledajući ga."Hvala", reče on. Ovlaš je prijeđe prstima prije nego što joj izgovori

ime: "Sanvi." Kao i prethodna, i ova cijev naraste u bodež opakaizgleda, čiji mu sjaj obasja lice. "Ne gledaj", reče, primaknuvši seunakaženu tijelu stvora. Podigne nož iznad glave i sjuri ga. Krvprokulja iz divova grla, poprskavši Jaceove čizme.

Donekle je očekivala da će div nestati, da će se urušiti u sebe kaoonaj dečko u Pandemoniju. Ali nije. Zrak je bio pun mirisa krvi: teškogi metalnog. Jace se oglasi dubokim, grlenim zvukom. Bio je blijed, noje li od boli ili od gađenja, nije znala. "Upozorio sam te da ne gledaš",reče."Mislila sam da će nestati", reče ona. "Natrag u vlastitu dimenziju -

tako si rekao.""Rekao sam da se to događa s demonima kada umru." Uz bolan

trzaj on slijeganjem ramena zbaci jaknu, ogolivši gornji dio lijeve ruke."Ovo nije bio demon." Desnom rukom izvuče nešto iz pojasa. Bio jeto onaj glatki predmet u obliku štapića pomoću kojeg je na Clarynukožu nacrtao one krugove koji su se preklapali. Dok ga je gledala,osjetila je kako je podlaktica počinje žariti.Jace je uhvati kako zuri i jedva se primjetno nasmiješi. "Ovo je

stela", reče. Prisloni je na tintom iscrtan znak tik ispod ramena,neobičan oblik gotovo nalik na zvijezdu. Dva kraka zvijezde stršila suiz ostatka znaka, nepovezana. "A ovo se događa kad su sjenolovciranjeni."Vrškom stele nacrta liniju koja je povezala ta dva kraka zvijezde.

Kad je spustio ruku, znak je zasvjetlucao kao da je nacrtanfosforescentnom tintom. Na Claryne oči znak mu utone u kožu, kaošto predmet zavezan za uteg tone u vodu. Ostavio je sablastanpodsjetnik; blijed, tanak, gotovo nevidljiv ožiljak.Clary se pred očima pojavi jedna slika. Leđa njezine majke, prilično

nepokrivena gornjim dijelom kupaćeg kostima, s lopaticama ikrivuljama kralježnice prošaranim uskim bijelim tragovima. Kao da jeto vidjela u snu - leđa njezine majke nisu uistinu tako izgledala, znalaje. No ta ju je slika kopkala.Jaceu se ote uzdah, a napet, bolan izraz nestane mu s lica. Pokrene

ruku, prvo polako, zatim nešto lakše, pomičući je gore-dolje, stežućišaku. Očito više nije bila slomljena."Nevjerojatno", reče Clary. "Kako si...?""To je bio iratze - iscjeliteljska runa", reče Jace. "Kad se runa dovrši

stelom, aktivira se." On ugura tanak štapić u pojas i pokretom izramena ponovno navuče jaknu. Vrškom čizme podbode divovo tijelo."Ovo ćemo morati prijaviti Hodgeu", reče. "Poludjet će", doda, kao damu pomisao na Hodgeovu uzrujanost čini zadovoljstvo. Jace je,

pomisli Clary, tip osobe koji voli kad se nešto događa, pa čak i neštološe."Zašto će poludjeti?" reče Clary. "I jasno mi je da ovaj stvor nije

demon - zato ga senzor nije registrirao, zar ne?"Jace kimne. "Vidiš li mu te ožiljke po cijelom licu?""Da.""Napravljeni su stelom. Ovakvom." On potapša štapić u svom

pojasu. "Pitala si me što se zbiva kad usiječeš biljege na nekoga tkonema sjenolovačke krvi. Jedan biljeg samo će te zapeći, ali mnogobiljega, i to jakih? Usječenih u meso posve običnog ljudskog bića beztraga sjenolovačkog podrijetla? Dobiješ ovo." Trgne bradom prematruplu. "Rune su očajno bolne. Obilježeni polude - bol ih natjera dasiđu s pameti. Postanu okrutni bezumni ubojice. Ne spavaju i ne jeduako ih ne natjeraš pa umru, uglavnom brzo. Rune imaju veliku moć imogu se rabiti za veliko dobro - ali mogu se rabiti i za zlo. Otpisani suzlo."Clary ga je užasnuto gledala. "Ali zašto bi to netko sebi radio?""Ne bi nitko. To se radi nekome. Možda neki vještac ili neki

donjosvjećanin koji je postao loš. Otpisani su odani onome tko ih jeobilježio i okrutni su ubojice. I mogu izvršavati jednostavnanaređenja. To je kao da imaš... vojsku robova." Prekorači prekomrtvog otpisanog i baci pogled na nju preko ramena. "Vraćam segore.""Ali tamo nema ničega.""Možda ih ima još", reče on, gotovo kao da se tome nada. "Ti bi

trebala pričekati ovdje." On krene stepenicama."Ne bih to učinila da sam na tvojem mjestu", reče kreštav i poznat

glas. "Ima ih još tamo odakle je ovaj prvi došao."Jace, koji je skoro već bio na vrhu stepenica, okrene se i zablene.

Clary također, premda je odmah znala tko je to rekao. Nije mogla neprepoznati taj kruti naglasak."Madam Dorothea?"Starica kraljevski nakosi glavu. Stajala je na ulazu u svoj stan,

odjevena u nešto što je sličilo šatoru od sirove ljubičaste svile. Zlatnilanci svjetlucali su joj na zglavcima i ovijali vrat. Njezina duga kosa,prugasta poput jazavčeva krzna, ispadala joj je iz punđe pričvršćenena tjemenu.

Jace je još uvijek buljio. "Ali...""Još čega?" reče Clary."Još otpisanih", odvrati Dorothea s razdraganošću koja, po Clarynu

mišljenju, doista nije bila primjerena okolnostima.Ona pogleda po haustoru. "Napravili ste nered, je li? I sigurna sam

da niste namjeravali počistiti. Tipično.""Ali vi ste ovozemka", reče Jace, najzad završivši rečenicu."Kako pronicavo", reče Dorothea, čije su oči iskrile. "Klava je s

tobom stvarno prekinula tradiciju."Zabezeknutost je nestajala s Jaceova lica, a zamijenilo ju je buđenje

bijesa. "Vi znate za Klavu?" zapita. "Znali ste za njih i znali ste da uovoj kući ima otpisanih, a niste im javili? Već i samo postojanjeotpisanih zločin je protiv Zavjeta...""Ni Klava ni Zavjet nikada nisu ništa učinili za mene", reče Madam

Dorothea, ljutito sijevajući očima. "Ne dugujem im ništa." Načas jenjezin kruti njujorški naglasak nestao, zamijenio ga je drugačiji,snažniji, dublji naglasak koji Clary nije prepoznala."Jace, prestani", reče Clary. Obrati se Madam Dorothei. "Ako znate

za Klavu i za otpisane," reče, "onda možda znate i što se dogodilomojoj majci?"Dorothea odmahne glavom, zaljuljavši naušnice. Na licu joj se

vidjelo nešto nalik na sažaljenje. "Moj ti je savjet", reče, "da zaboravišna majku. Otišla je."Pod kao da se nagnuo ispod Clary. "Mislite, mrtva je?""Ne." Dorothea je tu riječ izgovorila gotovo nerado. "Sigurna sam da

je još živa. Za sada.""Onda je moram pronaći", reče Clary. Svijet se prestao naginjati;

Jace je stajao iza nje s rukom na njezinu laktu da je podupre, ali onaje to jedva primjećivala. "Razumijete? Moram je pronaći prije nego..."Madam Dorothea podigne ruku. "Ne želim se miješati u

sjenolovačka posla.""Ali poznavali ste moju majku. Bila vam je susjeda...""Ovo je službena istraga Klave", prekine je Jace. "Ja se uvijek mogu

vratiti s Tihom braćom.""O, za ime..." Dorothea baci pogled na svoja vrata, a onda na Jacea

i Clary. "Pretpostavljam da isto tako možete ući", reče najzad. "Rećiću vam što mogu." Krene prema vratima pa se zaustavi na pragu,

bijesno ih pogledavši. "Ali ako ikome kažeš da sam vam pomogla,sjenolovče, sutra ćeš se probuditi sa zmijama umjesto kose i sdodatnim parom ruku.""To bi moglo biti zgodno, dodatan par ruku", reče Jace. "Korisno u

borbi.""Ne ako ti rastu iz..." Dorothea zastane i nasmiješi mu se, ne bez

zlobe. "Vrata.""Jao", reče Jace blago."Da, jao, Jace Wayland." Dorothea umaršira u stan, a njezin

ljubičasti šator zavijori oko nje poput kričave zastave.Clary pogleda Jacea. "Wayland?""To mi je prezime." Jace je izgledao uzdrmano. "Ne mogu reći da mi

je drago što ga ona zna."Clary pogleda za Dorotheom. Svjetla u stanu bila su upaljena; težak

miris tamjana već je preplavio haustor, neugodno se pomiješavši svonjem krvi. "Ipak, mislim da bismo mogli pokušati razgovarati snjom. Što možemo izgubiti?""Kad provedeš malo više vremena u našem svijetu," reče Jace, "više

me to nećeš pitati."

7PETODIMENZIONALNA VRATA

Činilo se da stan Madam Dorothee ima otprilike isti raspored kaoClaryn, premda je ona prostor rabila posve drugačije. U ulazu, koji jebazdio na tamjan, visjeli su zastori od perlica i astrološki plakati.Jedan je prikazivao sazviježđa zodijaka, drugi tumač kineskihmagijskih simbola, a na trećem se vidio dlan raširenih prstiju, nakojem je svaka linija bila pomno označena. Iznad dlana latiničnim supismom pisale riječi In Manibus Fortuna. Uske police na kojima sustajale knjige složene u hrpe nalazile su se duž zida do vrata.Jedan zastor od perlica zazveči i Madam Dorothea glavom proviri

kroza nj. "Zanima te hiromantija?" reče, primijetivši Claryn pogled. "Ilisi samo znatiželjna?""Ni jedno ni drugo", reče Clary. "Vi stvarno možete proricati

budućnost?""Moja je majka bila vrlo darovita. Mogla je čovjeku vidjeti budućnost

iz dlana ili iz lišća na dnu šalice čaja. Naučila me nekim svojimtrikovima." Ona svrne pogled na Jacea. "Kad smo već kod čaja,mladiću, želiš li malo?""Što?" reče Jace, doimajući se zbunjeno."Čaj. Držim da istovremeno smiruje želudac i usredotočuje um.

Divno piće, čaj.""Ja bih čaja", reče Clary, shvativši koliko je vremena prošlo otkako je

išta pojela ili popila. Osjećala se kao da je, otkako se probudila,pokreće čisti adrenalin.Jace je podlegao. "U redu. Samo da nije Earl Grey", doda,

namrštivši tanak nos. "Mrzim bergamot."Madame Dorothea kreštavo se i glasno nasmije pa opet nestane iza

zastora od perlica, koji je iza nje ostao lagano zanjihan.Clary podigne obrve prema Jaceu. "Mrziš bergamot?"Jace je bio odlutao do uske police za knjige i pregledavao što sadrži.

"To ti nije po volji?""Ti si vjerojatno jedini dečko mojih godina koji zna što je bergamot, a

kamoli da ga ima u čaju Earl Grey.""Da, pa", reče Jace ohola izraz lica, "ja nisam kao drugi dečki. Osim

toga," dometne, izvukavši jednu knjigu s police, "na Institutu moramo

slušati predavanja o osnovnim medicinskim primjenama biljaka. To jeobavezno.""Mislila sam da su sva vaša predavanja nešto tipa Uvod u klanje i

Odrubljivanje glave za početnike."Jace preokrene jednu stranicu. "Vrlo smiješno, Fray." Clary, koja je

proučavala plakat za čitanje sudbine iz dlana, naglo se okrene premanjemu. "Ne zovi me tako."On iznenađeno podigne pogled. "Zašto ne? To ti je prezime, zar

ne?"Slika Simona prikaže joj se pred očima. Simona kad ga je zadnji put

vidjela, kako zuri za njom dok istrčava iz Java Jonesa. Opet seokrene plakatu, trepnuvši. "Samo tako.""Razumijem", reče Jace, a ona po njegovu glasu razabere da uistinu

razumije, i to više nego što je željela. Začuje kako vraća knjigu napolicu. "To smeće sigurno drži na ulazu zato da impresioniralakovjerne ovozemce", reče on glasom punim gnušanja. "Ovdje nemanijednog ozbiljnog teksta.""Samo zato što to nije ona vrsta magije kojom se ti baviš..." započne

Clary srdito.On se bijesno namršti, ušutkavši je. "Ja se ne bavim magijom", reče.

"Utuvi si to u glavu: ljudska bića ne rabe magiju. Jednim dijelomupravo ih to i čini ljudskim. Vještice i vješci mogu rabiti magiju samozato što imaju demonske krvi."Clary načas razmisli o tome. "Ali vidjela sam te kako rabiš magiju.

Koristiš čarobna oružja...""Koristim pribor koji je magičan. I već samo zato da bih to mogao,

moram proći strogu obuku. Štite me i tetovaže runa na koži. Kad bi tipokušala upotrijebiti jedan od serafinskih bodeža, recimo, vjerojatnobi ti opekao kožu, a možda bi te i ubio.""A što ako dobijem tetovaže?" upita Clary. "Bih li ih onda mogla

koristiti?""Ne", reče Jace zlovoljno. "Biljezi su samo jedan dio toga. Postoje

ispiti, kušnje, razine obuke... gle, jednostavno zaboravi, dobro? Držise dalje od mojih bodeža. Zapravo, ne diraj nijedno moje oružje bezmojeg dopuštenja.""Eto, ode moj plan da ih sve prodam na eBayu", promrmlja Clary."Prodaš na čemu?"

Clary mu se dobrostivo nasmiješi. "Jednom mitskom mjestu velikemagijske moći."Jace se doimao zbunjeno, a onda je slegnuo ramenima. "Većina

mitova su istiniti, barem djelomično.""Počinjem to shvaćati."Zastor od perlica ponovno zazveči i pojavi se glava Madam

Dorothee. "Čaj je na stolu", reče. "Nema potrebe da ostanete stajatiovdje kao dva magarca. Dođite u salon.""Imate salon?" reče Clary."Naravno da imam salon", reče Dorothea. "Gdje bih inače primala?""Samo da ostavim šešir lakaju", reče Jace.Madam Dorothea probode ga mračnim pogledom. "Da si upola tako

zabavan kao što misliš da jesi, dečko moj, bio bi dvostruko zabavnijinego što jesi." Ona opet nestane iza zastora, a glasan joj "Hmf!"gotovo priguši zveckanje perlica.Jace se namršti. "Nisam sasvim siguran kako je to mislila.""Stvarno", reče Clary. "Meni je bilo savršeno jasno." Odmarširala je

kroz zastor od perlica prije nego što je dospio odgovoriti.Salon je bio tako slabo osvijetljen da je Clarynim očima trebalo

nekoliko treptaja da se prilagode. Blijeda svjetlost ocrtavala je crnebaršunaste zastore navučene preko cijelog lijevog zida. Punjene pticei šišmiši visjeli su sa stropa na tankim uzicama; ondje gdje su imtrebale biti oči imali su sjajne crne kuglice. Pod je bio obloženizlizanim perzijskim ćilimima s kojih su se ispod nogu dizali oblačićiprašine. Skupina mekih ružičastih naslonjača okupila se oko niskogstola; na jednom kraju stola stajao je špil karata za tarot zavezansvilenom vrpcom, a na drugom kristalna kugla na zlatnom postolju.Nasred stola bio je srebrni servis za čaj, postavljen za društvo:otmjen pladanj s naslaganim sendvičima, plavi čajnik koji je ispuštaotanku liniju bijelog dima i dvije šalice za čaj na usklađenimtanjurićima, postavljene pred dva naslonjača."Ideš", reče Clary slabašno. "Ovo izgleda divno." Zauzme mjesto u

jednom naslonjaču. Bilo je ugodno sjesti.Dorothea se nasmiješi, a oči joj zaiskre od vragolasta veselja.

"Uzmite čaja", reče, oprezno podignuvši čajnik. "Mlijeko? Šećer?"Clary iskosa pogleda Jacea, koji je sjedio pokraj nje i prisvojio

pladanj sa sendvičima. Pomno ga je proučavao. "Šećer", reče ona.

Jace slegne ramenima, uzme jedan sendvič i odloži pladanj. Claryga je pomno promatrala kada ga je zagrizao. Opet je slegnuoramenima. "Krastavac", reče, odgovorivši na njezin pogled."Uvijek mi se čini da su sendviči od krastavca idealni uz čaj, a

vama?" raspita se Madam Dorothea ni kod koga određeno."Mrzim krastavce", reče Jace i pruži ostatak svojeg sendviča Clary.

Ona zagrize u njega - bio je začinjen točno pravom količinommajoneze i papra. Želudac joj zakrči u znak zahvalnosti na prvoj hranikoju je okusila nakon onih nachosa koje je pojela sa Simonom."Krastavac i bergamot", reče Clary. "Mrziš li još nešto za što bih

trebala znati?"Jace pogleda Dorotheu preko ruba svoje šalice. "Lažljivice", reče.Starica mirno odloži čajnik. "Možeš me nazivati lažljivicom koliko

god hoćeš. Istina, ja nisam vještica. Ali moja mama je bila."Jace se zagrcne čajem. "To je nemoguće.""Zašto je nemoguće?" upita Clary radoznalo. Otpije malo čaja. Bio je

gorak, snažna okusa po zemlji i dimu.Jace snažno izdahne. "Zato što su one napola ljudi, napola demoni.

Sve vještice i svi vješci su križanci. A budući da su križanci, ne moguimati djecu. Sterilni su.""Kao mazge", reče Clary zamišljeno, prisjetivši se nečega iz

biologije. "Mazge su sterilni križanci.""Tvoje poznavanje stoke zapanjuje", reče Jace. "Svi donjosvjećani

jednim su dijelom demoni, ali samo su vješci djeca demonskihroditelja. Zato su njihove moći najjače.""Vampiri i vukodlaci - i oni su jednim dijelom demoni? A vile?""Vampiri i vukodlaci posljedica su bolesti koje su demoni donijeli iz

svojih izvornih dimenzija. Većina demonskih bolesti smrtonosne su zaljude, ali u ovim slučajevima napravile su čudne promjene nazaraženima, a da ih pritom nisu doista ubile. A vile...""Vile su pali anđeli," reče Dorothea, "izbačeni iz raja zbog ponosa.""Tako glasi legenda", reče Jace. "Priča se i da su one potomci

demona i anđela, što se meni uvijek činilo vjerojatnijim. Dobro i zlo,pomiješani. Vile su lijepe kao što su navodno i anđeli, ali u sebi imajumnogo zloće i okrutnosti. I primijetit ćeš da većina njih izbjegavapodnevno sunce..."

"Jer vrag snagu ima", reče Dorothea tiho, kao da recitira starupjesmu, "samo u mraku."Jace joj se namršti. Clary reče: "Navodno? Želiš reći da anđeli

nisu...""Dosta o anđelima", reče Dorothea, najednom praktična. "Istina je

da vješci ne mogu imati djecu. Moja me majka usvojila jer se htjelaosigurati da će netko paziti na ovo mjesto kad je više ne bude. Ja nemoram svladati magiju. Moram samo stražariti i čuvati.""Što čuvati?" upita Clary."Što, doista?" Namignuvši, postarija žena posegne za sendvičem s

pladnja, no bio je prazan. Clary ih je sve pojela. Dorothea zahihoće."Lijepo je vidjeti kad se mlada žena do sita najede. U moje vrijemedjevojke su bile jaka, izdržljiva stvorenja, a ne grančice kao danas.""Hvala", reče Clary. Pomisli na Isabellin tanak struk i najednom se

osjeti ogromno. Uz zveket odloži praznu šalicu za čaj.Madam Dorothea smjesta zgrabi šalicu i napeto se zagleda u nju;

između olovkom nacrtanih obrva pojavi joj se bora."Što je?" nervozno upita Clary. "Jesam li razbila šalicu ili što?""Čita lišće iz tvojeg čaja", reče Jace kao da se dosađuje, ali ipak se,

zajedno s Clary, nagnuo prema naprijed dok je Dorothea debelimprstima neumorno prevrtala šalicu, mršteći se."Je li loše?" upita Clary."Nije ni dobro ni loše. Zbunjujuće." Dorothea pogleda Jacea. "Daj mi

svoju šalicu", zapovijedi.Jace je izgledao uvrijeđeno. "Ali nisam još gotov s..."Starica mu otme šalicu iz ruke i pljusne višak čaja natrag u čajnik.

Namršteno se zagleda u ono što je ostalo. "U tvojoj budućnosti vidimnasilje, mnogo krvi koju ćete proliti i ti i drugi. Zaljubit ćeš se upogrešnu osobu. Usto, imaš jednog neprijatelja.""Samo jednog? To su dobre vijesti." Jace se nasloni, a Dorothea

odloži njegovu šalicu i ponovno uzme Clarynu. Odmahne glavom."Ovdje ništa ne mogu pročitati. Slike su zbrkane, besmislene."

Pogleda Clary. "Imaš li ti blokadu u glavi?"Clary se smete. "Imam li što?""Kao neku čaroliju koja možda skriva nekakvo sjećanje ili ti je možda

blokirala vid."Clary odmahne glavom. "Ne, naravno da nemam."

Jace se živahno nagne naprijed. "Nemoj tako brzo", reče. "Istina jeda ona tvrdi da se ne sjeća da je ikada prije ovog tjedna imala vid.Možda...""Možda samo kasnim u razvoju", odbrusi Clary. "I nemoj mi se ceriti

samo zato što sam to rekla."Jace odglumi povrijeđenost. "Nisam niti mislio.""Spremao si se naceriti, vidjela sam.""Možda", dopusti Jace. "Ali to ne znači da nemam pravo. Nešto ti

blokira sjećanja, skoro sam siguran u to.""Vrlo dobro, da pokušamo nešto drugo." Dorothea odloži šalicu i

posegne za svilenom vrpcom zavezanim kartama za tarot. Raširikarte u lepezu i pruži ih Clary. "Prelazi rukom preko njih dok nedotakneš jednu koja ti se čini vruća ili hladna, ili koja kao da ti se lijepiza prste. Onda je izvuci i pokaži mi je."Clary pokorno prijeđe prstima preko karata. Na dodir su bile svježe i

skliske, ali nijedna joj se nije činila osobito topla ni hladna, niti joj seijedna zalijepila za prste. Najzad je nasumice izabrala jednu ipodignula je uspravno."As kupa", reče Dorothea smeteno. "Karta ljubavi."Clary je preokrene i pogleda. Karta joj je bila teška u ruci, a slika na

prednjoj strani hrapava od prave boje. Prikazivala je ruku koja držikalež ispred zrakasta sunca obojana pozlatom. Kupa je bila zlatna,izrezbarena uzorkom manjih sunaca i načičkana rubinima. Tajumjetnički stil bio joj je poznat kao vlastiti dah. "To je dobra karta, zarne?""Ne nužno. Najstrašnije stvari koje ljudi rade, rade u ime ljubavi",

reče Madam Dorothea s iskricom u očima. "Ali to je moćna karta. Štoti vidiš u njoj?""Da ju je naslikala moja mama", reče Clary i baci kartu na stol. "Jest,

zar ne?"Dorothea kimne s izrazom sretnog zadovoljstva na licu. "Naslikala je

cijeli špil. Dar za mene.""Tako vi kažete." Jace ustane, hladnih očiju. "Koliko ste dobro znali

Clarynu majku?"Clary zabaci glavu da podigne pogled u njega. "Jace, ne moraš..."

Dorothea se nasloni u naslonjač, s kartama lepezasto raširenimpreko širokih grudi. "Jocelyn je znala što sam ja i ja sam znala što je

ona. Nismo o tome mnogo razgovarale. Ponekad bi mi napravilaponeku uslugu - recimo, naslikala je taj špil karata - a ja bih njojzauzvrat povremeno prepričala neki donjosvjetski trač. Zamolila meda osluškujem spomene jednog imena pa sam to i činila."Jaceov izraz lica bio je neproničan. "Koje je to ime bilo?""Valentine."Clary se uspravi u naslonjaču. "Ali to je...""A kad kažete da znate što je Jocelyn bila, kako to mislite? Što je

bila?" upita Jace."Jocelyn je bila što je bila", reče Dorothea. "Ali prije toga bila je

poput tebe. Sjenolovac. Pripadnica Klave.""Ne", šapne Clary.Dorothea je pogleda tužnim i gotovo nježnim pogledom. "Istina je.

Odlučila je živjeti u ovoj kući upravo zbog toga što...""Zbog toga što je ovo utočište", reče Jace Dorothei. "Zar ne? Vaša

majka je bila kontrolor. Ona je napravila ovaj prostor, skriven,zaštićen - savršeno mjesto za skrivanje donjosvjećana u bijegu. Timese bavite, zar ne? Ovdje skrivate kriminalce.""Ti bi ih doista tako nazvao", reče Dorothea. "Poznat ti je moto

Zavjeta?""Sed lex dura lex", reče Jace automatski. "Zakon je strog, ali to je

Zakon.""Zakon je katkada prestrog. Ja znam da bi me Klava bila oduzela

mojoj majci daje mogla. Hoćeš da im dopustim da iste stvari činedrugima?""Znači, vi ste filantrop." Jace napući usne. "Pretpostavljam da

očekujete od mene da povjerujem kako vam donjosvjećani ne plaćajudobro za povlasticu boravka u vašem utočištu?"Dorothea se naceri dovoljno široko da pokaže bljesak zlatnih

kutnjaka. "Ne možemo se svi osloniti na izgled kao ti."Činilo se da se laskanje Jacea nije dojmilo. "Trebao bih reći Klavi za

vas...""Ne možeš!" Clary je sad bila na nogama. "Obećao si.""Nisam ništa obećao." Jace je izgledao buntovno. Zagrabio je prema

zidu i povukao u stranu jedan baršunasti zastor. "A da mi kažete štoje ovo?" zatraži.

"To su vrata, Jace", reče Clary. To su i bila vrata, čudnovatosmještena u zid između dva izbočena prozora. Bilo je očito da to nisumogla biti vrata koja nekamo vode, jer bi se inače vidjela s vanjskestrane kuće, Izgledala su kao da su načinjena od nekog metalablagog sjaja, žućkastijeg od mjedi, ali teškog poput željeza. Kvaka jebila izlivena u obliku oka."Začepi", reče Jace srdito. "To je portal. Zar ne?""To su petodimenzionalna vrata", reče Dorothea, odloživši karte za

tarot natrag na stol. "Nisu sve dimenzije ravne crte, znaš", dometnekao odgovor na Claryn tup pogled. "Među njima ima nagiba, pregiba,petlji i pukotina. To je dosta teško objasniti ako nikad nisi proučavalateoriju dimenzija, ali u glavnim crtama, ova vrata mogu te odvestikamo god želiš otići u ovoj dimenziji. To je...""Izlaz za nuždu", reče Jace. "Zbog toga je tvoja majka htjela živjeti

ovdje. Zato da uvijek može začas pobjeći.""Zašto onda nije..." započne Clary i ušuti, najednom užasnuta.

"Zbog mene", reče. "Te noći nije htjela otići bez mene. Zato je ostala."Jace je odmahivao glavom. "Ne možeš se kriviti."Osjetivši kako joj suze naviru ispod kapaka, Clary se progura mimo

Jacea do vrata. "Želim vidjeti kamo bi otišla", reče, posegnuvši premavratima. "Želim vidjeti kamo je namjeravala otići...""Clary, ne!" Jace ispruži ruku za njom, ali njezini prsti već su se

sklopili oko kvake. Brzo joj se zavrtjela pod rukom, a vrata su seširom otvorila kao da ih je gurnula. Dorothea tromo ustane, viknuvši,ali bilo je prekasno. Prije nego što je uopće stigla završiti vlastiturečenicu, Clary osjeti kako se prevrće prema naprijed i pada krozprazan prostor.

8OMILJENO ORUŽJE

Bila je previše iznenađena da bi vrisnula. Najgori je bio osjećajpadanja; srce joj je tuklo u grlu, a želudac se valjao poput vode.Ispružila je ruke, pokušavajući se uhvatiti za nešto, bilo što, što bimoglo usporiti pad.Prsti joj se sklope oko grana. Lišće joj se trgalo pod rukom. Udari o

tlo, snažno, kukom i ramenom tresnuvši o tvrdu zemlju. Otkotrlja se,uvlačeći zrak natrag u pluća kroza zube. Tek se počela podizati usjedeći položaji kad je netko sletio na nju.Padne unatrag. Neko čelo pogodi njezino, a njezina koljena nečija

tuđa. U metežu ruku i nogu, Clary iskašlja kosu - ne svoju - iz usta ipokuša se iskoprcati ispod težine za koju je pomislila da će jespljoštiti."Au", reče joj Jace na uho, zgroženo. "Lupila si me laktom.""Pa ti si sletio na mene."On se pridigne na ruke i spokojno spusti pogled na nju. Clary je

vidjela plavo nebo iznad njegove glave, komadić grane drveta i ugaokuće obložene sivim daskama. "Nisi mi ostavila mnogo izbora, zarne?" upita. "Ne nakon što si odlučila veselo skočiti kroz taj portal kaoda ulijećeš u podzemnu. Imaš sreće što nas nije iskrcao u EastRiver.""Nisi morao za mnom.""Da, jesam", reče on. "Ti si daleko previše neiskusna da bi se bez

mene obranila u opasnoj situaciji.""Baš slatko. Možda ti oprostim.""Oprostiš? Što?""To što si mi rekao da začepim."On suzi oči. "Nisam... Dobro, jesam, ali ti si...""Nema veze." Njezina ruka, pričepljena pod njegovim leđima, počela

je trnuti. Okrenuvši se na bok da je oslobodi, ona ugleda smeđu travumrtva travnjaka, žičanu ogradu i još malo one kuće obložene sivimdaskama, najednom bolno poznate.Ukoči se. "Znam gdje smo."Jace prestane frfljati. "Što?"

"Ovo je Lukeova kuća." Ona sjedne, odgurnuvši Jacea na bok. Ongraciozno skoči na noge i ispruži ruku da joj pomogne ustati.Ignorirala ga je i trapavo ustala, tresući utrnulu ruku.Stajali su ispred male sive kuće u nizu, ugniježđene između drugih

kuća u nizu koje su porubljivale obalu Williamsburga. S East Riverapuhao je povjetarac, njišući malen znak iznad prednjih stepenica odcigle. Clary je promatrala Jacea dok je naglas čitao riječi ispisanevelikim slovima: "KNJIGE GARROWAY. KORIŠTENE, U DOBROMSTANJU, NOVE I RASPRODANE. SUBOTOM ZATVORENO." Onpogleda tamna ulazna vrata, čija je kvaka bila zaključana teškimlokotom. Pošta koja se gomilala nekoliko dana ležala je na otiraču,netaknuta. Zatim pogleda Clary. "On živi u knjižari?""Živi iza knjižare." Clary se osvrne praznom ulicom, koju je

najednom kraju zatvarao luk Williamsburskog mosta, a na drugomnapuštena tvornica šećera. S druge strane trome rijeke Sunce jezalazilo iza nebodera donjeg Manhattana, ocrtavajući ih zlatom."Jace, kako smo došli ovamo?""Kroz portal", reče Jace, proučavajući lokot. "On te odvede na bilo

koje mjesto o kojem razmišljaš.""Ali nisam razmišljala o ovom mjestu", prigovori Clary. "Nisam

razmišljala ni o kojem mjestu.""Sigurno jesi." On odustane od te teme, doimajući se

nezainteresirano. "Dakle, kad smo već tu...""Da?""Što želiš učiniti?""Otići, valjda", reče Clary gorko. "Luke mi je rekao da ne dolazim

ovamo."Jace odmahne glavom. "I ti to samo tako prihvaćaš?"Clary prekriži ruke, zagrlivši samu sebe. Unatoč dnevnoj vrućini koja

je jenjavala, bilo joj je hladno. "Imam li izbora?""Uvijek imamo izbore", reče Jace. "Da sam ja na tvojem mjestu, sad

bih bio prilično znatiželjan po pitanju Lukea. Imaš li ključeve odkuće?"Clary odmahne glavom. "Ne, ali ponekad ostavlja stražnja vrata

otključana." Ona pokaže prema uskom prolazu između Lukeove kućeu nizu i sljedeće. Plastične kante za smeće bile su posložene uuredan niz pokraj hrpa presavijenih novina i jednog plastičnog

spremnika za prazne boce soka. Luke je barem još uvijek odgovornoreciklirao."Sigurna si da nije kod kuće?" upita Jace.Ona pogleda prazan pločnik. "Pa nema njegovog kamioneta, dućan

je zatvoren i sva svjetla su ugašena. Rekla bih da vjerojatno nije.""Onda vodi."Uski prolaz između kuća u nizu vodio je do visoke žičane ograde.

Okruživala je Lukeov mali vrt iza kuće, gdje se činilo da uspijevajedino korov koji je niknuo između kamenih ploča, raskomadavši ih ukrhotine koje su se trusile."Gore i preko", reče Jace, proguravši prednji dio čizme kroz rupu u

ogradi. Počeo se penjati. Ograda je tako glasno štropotala da seClary nervozno ogledala uokolo, ali u susjednoj kući nije gorjelonijedno svjetlo. Jace je prešao preko vrha ograde i skočio na drugustranu, sletjevši u grmlje, što je bilo popraćeno urlikom koji je paraouši.Clary je načas pomislila kako je zacijelo sletio na neku mačku

lutalicu. Čula je Jaceov iznenađen krik kad je pao na leđa. Nekatamna sjena - prevelika da bi bila mačja - izletjela je iz grmlja i jurnulapreko dvorišta, držeći se nisko. Gipko skočivši na noge, Jace potrčiza njom kao da je kani ubiti.Clary se počne penjati. Kad je prebacila nogu preko vrha ograde,

Isabelline traperice zapele su za okrajak žice i poderale se sa strane.Pala je na tlo, utonuvši cipelama u mekano blato točno kad je Jacepobjednički viknuo: "Imam ga!" Clary se okrene i ugleda Jacea kakosjedi na uljezu koji je ležao potrbuške, s rukama iznad glave. Jace gauhvati za zglavak. "Hajde, da ti vidimo lice...""Skini se više s mene, kretenčino pretenciozna", zareži uljez,

odgurnuvši Jacea. Napola se iskoprca u sjedeći položaj, izubijanenaočale stajale su mu nakrivo.Clary stane kao ukopana. "Simon?""O, Bože", reče Jace rezignirano. "A ja sam se stvarno ponadao da

sam ulovio nešto zanimljivo.""Ali što si radio skriven u Lukeovom grmlju?" upita Clary, otresajući

lišće iz Simonove kose. On je trpio njezino pomaganje s očitomzlovoljom.

Kad je zamišljala svoj ponovni susret sa Simonom, nakon što sve tozavrši, on je nekako bio bolje volje. "Taj dio mi nije jasan.""Dobro, dosta je. Mogu si sam srediti kosu, Fray", reče Simon, naglo

se trgnuvši da se izmakne njezinu dodiru. Sjedili su na stepenicamaLukeova stražnjeg trijema. Jace se bio naslonio na ogradu trijema iuporno je hinio da ih ignorira, bruseći nokte stelom. Clary se zapita bili se to svidjelo Klavi."Mislim, je li Luke znao da si tu?" upita."Naravno da nije znao da sam tu", reče Simon razdraženo. "Nisam

ga pitao, ali siguran sam da ima prilično strogu politiku premakojekakvim tinejdžerima koji vrebaju iz njegova grmlja.""Ti nisi kojekakav; on te poznaje." Poželjela je ispružiti ruku i

dodirnuti mu obraz, koji je još uvijek malo krvario na mjestu gdje ga jeogrebla grana. "Glavno da si dobro.""Da sam ja dobro?" Simon se nasmija oštro, nesretno. "Clary, imaš li

ti pojma kroz što sam ja prošao u zadnjih nekoliko dana? Zadnji putkad sam te vidio, istrčala si iz Java Jonesa kao šišmiš iz pakla, aonda si samo... nestala. Nisi se nijednom javila na mobitel - onda ti jekućni telefon bio iskopčan - onda mi je Luke rekao da si otišla nekimrođacima izvan grada, a ja znam da nemaš nikakvih rođaka. Misliosam da sam učinio nešto zbog čega si pošizila.""Što bi ti mogao učiniti?" Clary posegne za njegovom rukom, ali on

je povuče ne pogledavši je."Ne znam", reče. "Nešto."Jace, još uvijek zaokupljen stelom, tiho se zahihoće sebi u bradu."Ti si mi najbolji prijatelj", reče Clary. "Nisam bila ljuta na tebe.""Da, no očito ti se nije dalo niti nazvati me i reći da si se uselila

nekom poblajhanom nazovi-gotičaru kojeg si vjerojatno upoznala uPandemoniju", kiselo istakne Simon. "Nakon što sam ja proveozadnja tri dana pitajući se jesi li mrtva.""Nisam mu se uselila", reče Clary, sretna zbog tame kad joj je krv

pojurila u lice."I moja je kosa prirodno plava", reče Jace. "Samo da se zna.""Pa što si onda radila ta tri dana?" reče Simon, pogleda smrknuta od

sumnjičavosti. "Stvarno imaš pratetku Matildu koja je dobila ptičjugripu pa ju je trebalo njegovati dok ne ozdravi?""Je li Luke zbilja to rekao?"

"Ne. Samo je rekao da si otišla u posjet bolesnoj rođakinji i da titelefon vjerojatno jednostavno ne radi na selu. Nije da sam mupovjerovao. Kad me otjerao sa svojeg ulaza, zaobišao sam kuću ipogledao kroz stražnji prozor. Gledao sam ga kako pakira neku velikuzelenu platnenu torbu kao da se nekamo sprema na vikend. Tadasam se odlučio zadržati i motriti sve to.""Zašto? Zato što je pakirao torbu?""Bila je puna oružja", reče Simon, trljajući krv na obrazu rukavom

majice. "Noževi, nekoliko bodeža, čak i jedan mač. Čudno, ali nekaod tih oružja kao da su svijetlila." On svrne pogled s Clary na Jaceapa opet natrag. Glas mu je bio nabrušen kao neki Lukeov nož. "Sadćeš reći da mi se pričinilo?""Ne", reče Clary. "Neću to reći." Pogleda Jacea. Njegove oči zlatno

zaiskriše na zadnjoj svjetlosti zalaska Sunca. Ona reče: "Ispričat ćumu istinu.""Znam.""Nećeš me pokušati spriječiti?""On spusti pogled na stelu u ruci. "Mene veže moja zakletva zavjetu",

reče. "Tebe ne veže nikakva slična zakletva."Ona se opet okrene Simonu, duboko udahnuvši. "U redu", reče.

"Evo što trebaš znati."Sunce je potpuno zašlo iza obzorja i trijem je utonuo u mrak kad je

Clary ušutjela. Simon je saslušao njezino podugačko objašnjenjegotovo ravnodušna izraza lica, samo se malo lecnuo kad je stigla dodijela s ravenerom. Kad je završila, pročistila je suho grlo, najednomužasno žedna. "Onda," rekla je, "ima li pitanja?"Simon podigne ruku. "O, imam pitanja. Nekoliko."Clary polako izdahne. "Dobro, da čujem."On uperi prst u Jacea. "Znači, on je... ponovi, kako zoveš ljude kao

što je on?""On je sjenolovac", reče Clary."Lovac na demone", razjasni Jace. "Ja ubijam demone. Nije vrlo

komplicirano, zbilja."Simon opet pogleda Clary. "Ozbiljno?" Oči su mu bile sužene, kao

da donekle očekuje da će mu reći kako ništa od toga nije istina i kakoje Jace u stvari opasni odbjegli luđak s kojim se odlučila sprijateljiti izhumanitarnih razloga.

"Ozbiljno."Simonovo lice poprimi usredotočen izraz. "A ima i vampira?

Vukodlaka, vještaca, svega toga?"Clary se ugrize za donju usnu. "Tako sam čula.""A i njih isto ubijaš?" upita Simon, obrativši se Jaceu, koji je bio

spremio stelu natrag u džep i tražio nedostatke na savršenimnoktima. "Samo ako su bili zločesti."Simon je neko vrijeme samo sjedio i piljio u vlastita stopala. Clary se

upita je li pogriješila opteretivši ga takvim informacijama. U njega jepraktična crta bila izraženija nego u ikoga drugoga koga jepoznavala; možda mu se uopće nije sviđalo slušati o takvim stvarima,za koje nema logičnog objašnjenja. Tjeskobno se nagnula naprijed,baš kad je Simon podignuo glavu. "To je tako mrak", reče.Jace je izgledao jednako zbunjeno kao što se Clary osjećala.

"Mrak?"Simon kimne s toliko oduševljenja da su mu se zatresli tamni uvojci

na glavi. "Totalno. Kao Tamnice i zmajevi, ali stvarno"Jace je gledao Simona kao da je nekakva čudna vrsta kukca. "Kao

što?""To je jedna igra", objasni Clary. Bilo joj je malo neugodno. "Ljudi se

prave da su vješci i vilenjaci pa ubijaju čudovišta i tako nešto." Jace jeizgledao zapanjeno.Simon se naceri. "Nisi nikad čuo za Tamnice i zmajeve?""Čuo sam za tamnice", reče Jace. "A i za zmajeve. Iako su

uglavnom izumrli."Simon je izgledao razočarano. "Nikad nisi ubio zmaja?""Isto tako vjerojatno nikada nije upoznao seksi vilenjakinju od metar i

osamdeset u krznenom bikiniju", reče Clary razdraženo. "Sjaši,Simone.""Pravi vilenjaci visoki su dvadesetak centimetara", objasni Jace.

"Osim toga, grizu.""Ali vampirice su seksi, zar ne?" reče Simon. "Mislim, neke

vampirice su sjajni komadi, zar ne?"Clary se načas zabrine da će Jace skočiti preko trijema na Simona i

zadaviti ga namrtvo. Umjesto toga, on razmisli o pitanju. "Neke da,možda."

"Mrak", ponovi Simon. Clary zaključi da joj se više sviđalo kada suse svađali.Jace sklizne s ograde trijema. "Onda, idemo li pretražiti tu kuću ili

ne?"Simon se uspentra na noge. "Ja sam za. Što tražimo?""Mi?" reče Jace zloslutno učtivo. "Ne sjećam se da sam te pozvao s

nama.""Jace", srdito će Clary.Lijevi ugao usana podigne mu se uvis. "Samo se šalim." On se

odmakne u stranu da je propusti do vrata. "Hoćemo li?"Clary napipa kvaku u tami. Ona se otvori, upalivši pritom svjetlo na

trijemu, koje je rasvijetlilo i ulazni hodnik. Vrata knjižare bila suzatvorena; Clary zatrese kvaku. "Zaključano.""Dozvolite, ovozemci", reče Jace, nježno je odgurnuvši u stranu.

Izvadi stelu iz džepa i prisloni je na vrata. Simon ga je pomaloogorčeno gledao. Nema tih vampirskih komada, nasluti Clary, zbogkojih će mu se Jace ikada dopasti."Koji je to pacijent, zar ne?" promrmlja Simon. "Kako ga podnosiš?""Spasio mi je život."Simon je brzo pogleda. "Kako..."Vrata se otvore uz škljocaj. "Idemo", reče Jace, uguravši stelu

natrag u džep. Clary ugleda kako biljeg na vratima - odmah iznadnjegove glave - blijedi dok su prolazili kroz njih. Stražnja vrata vodilasu u omanje skladište s čijih se golih zidova ljuštila boja. Posvuda subile nagomilane kartonske kutije, a na njihov sadržaj ukazivali sunatpisi markerom: FIKCIJA, POEZIJA, KUHARICE, LOKALNEZANIMLJIVOSTI, LJUBAVNI."U stan se ulazi ovuda." Clary krene prema vratima koja je pokazala,

na suprotnom kraju prostorije.Jace je uhvati za ruku. "Čekaj."Ona ga nervozno pogleda. "Nešto nije u redu?""Ne znam." On se provuče između dva uska stupa nagomilanih

kutija i zazviždi. "Clary, možda bi bilo dobro da dođeš i vidiš ovo."Ona se ogleda uokolo. U skladištu je bilo tamno, jedino svjetlo bilo je

ono s trijema koje je dopiralo kroz prozor. "Vrlo je mračno..."Svjetlost bljesne, okupavši prostoriju jarkim sjajem. Simon okrene

glavu u stranu, trepćući. "Joj."

Jace se zahihoće. Stajao je na jednoj zapečaćenoj kutiji, podignuteruke. Na dlanu mu je nešto svijetlilo, svjetlost mu je prodirala krozsavijene prste. "Vještičje svjetlo", reče.Simon nešto promrmlja sebi u bradu. Clary se već provlačila između

kutija, probijajući se do Jacea. Stajao je iza naherene hrpedetektivskih romana, vještičje svjetlo sablasno mu je osvjetljavalolice. "Vidi ovo", reče, pokazavši mjesto malo poviše na zidu. Prvo jepomislila da joj pokazuje nešto što je izgledalo kao par ukrasnihdržača za baklje. Kad su joj se oči priviknule, shvatila je da su tozapravo metalni krugovi pričvršćeni na kratke lance čiji su krajevinestajali u zidu. "Jesu li to...""Okovi", reče Simon, tražeći put između kutija. "To je, hm...""Da nisi rekao 'perverzno'." Clary ga ošine strogim pogledom.

"Govorimo o Lukeu."Jace podigne ruku da opipa unutrašnju stranu jednog metalnog

kruga. Kad ju je spustio, prsti su mu bili umrljani crveno-smeđimprahom. "Krv. I vidi ovo." Pokaže na zid oko mjesta na kojem su unjega ulazili lanci; gips kao da je nabubrio prema van. "Netko ih jepokušavao istrgnuti iz zida. Pokušavao prilično jako, čini se."Clary srce stane snažno udarati u prsima. "Misliš li da je Luke

dobro?"Jace spusti vještičje svjetlo. "Mislim da bi bilo dobro da to

provjerimo."Vrata stana bila su otključana. Vodila su u Lukeovu dnevnu sobu.

Unatoč stotinama knjiga u samom skladištu, na stotine ih je bilo i ustanu. Police za knjige uzdizale su se do stropa, a svesci na njima bilisu složeni u dvored, jedan red ispred drugog. Bilo je tu uglavnompoezije i fikcije, s mnogo fantastičnih i detektivskih romana. Clary seprisjeti kako se ovdje probijala kroz sve Prydainske kronike,sklupčana u Lukeovu naslonjaču ispod prozora dok bi nad EastRiverom zalazilo Sunce."Mislim da je još u blizini", dovikne Simon s vrata Lukeove kuhinjice.

"Aparat za kavu je uključen i ima kave. Još je vruća."Clary proviri kroz kuhinjska vrata. U sudoperu je bilo naslagano

posuđe. Lukeove jakne bile su uredno obješene na kuke u ormaru zakapute. Ona prijeđe hodnik i otvori vrata njegove male spavaće sobe.Izgledala je isto kao i uvijek, krevet sa sivim prekrivačem i plosnatim

jastucima bio je neuredan, površina radnog stola zatrpana sitnišem.Okrenula se. Jedan dio nje bio je apsolutno siguran da će, kada udu,zateći stan u kršu i lomu, a Lukea vezanog, ozlijeđenog ili nešto jošgore. Sada nije znala što da misli.Tupo je prešla hodnikom do male sobe za goste u kojoj je tako često

boravila kad bi njezina majka otišla na poslovni put. Njih dvoje ostajalibi budni dokasna i gledali stare horore na titravom crno-bijelomtelevizoru. Ovdje je imala čak i ruksak pun rezervnih stvari, tako da ihne mora stalno vući od kuće i natrag.Kleknuvši, izvukla ga je ispod kreveta za maslinasto zelenu

naramenicu. Bio je pun bedževa, većinu kojih joj je bio dao Simon.IGRAČI TO RADE BOLJE, OTAKU KOKA, JOŠ NISAM KRALJ. Unjemu je bilo malo složene odjeće, nekoliko rezervnih komada donjegrublja, četka za kosu, pa čak i šampon. Hvala Bogu, pomisli i šutnevrata spavaće sobe da se zatvore.Brzo se presvuče, skinuvši Isabellinu preveliku - a sada i travom

umrljanu te znojnu - odjeću pa navuče par vlastitih, tvornički izlizanihsamterica, mekih poput staroga papira i plavu majicu s crtežomnekakvih kineskih likova na prednjoj strani. Isabellinu odjeću ugura uruksak, zategne mu uzicu i izađe iz spavaće sobe s ruksakom koji juje poznato lupkao između lopatica. Bilo je lijepo opet imati neštosvoje.Zatekla je Jacea u Lukeovu knjigama obloženu uredu, kako

pregledava zelenu platnenu torbu, koja je ležala na stolu, otvorena.Bila je, kao što je Simon i rekao, puna oružja - ukoričeni noževi,namotani bič i nešto što je sličilo metalnom disku rubova oštrih poputbritve."Ovo je chakram", reče Jace, podignuvši pogled kad je Clary ušla u

prostoriju. "Oružje Sikha. Vrtiš ga oko kažiprsta prije nego što gazavitlaš. Rijetki su i njima je teško baratati. Čudno je što ga Luke ima.To je nekad bilo Hodgeovo omiljeno oružje, u stara vremena. Baremmi je tako rekao.""Luke skuplja stvari. Umjetnine. Znaš", reče Clary, pokazavši policu

iza stola, punu brončanih indijskih i ruskih idola. Najviše je voljelakipić indijske boginje razaranja Kali, koja je vitlala mačem iodrubljenom glavom, plešući zabačene glave i poluzatvorenih očiju.

Sa strane stola nalazio se antikni kineski paravan izrezbaren odsjajna ružina drva. "Lijepe stvari."Jace oprezno pomakne chakram. Iz razvezanog kraja Lukeove

platnene vreće prospe se nešto odjeće, koju kao da se naknadnosjetio ubaciti. "Inače, mislim da je ovo tvoje."On izvuče pravokutni predmet skriven u odjeći: fotografiju u

drvenom" okviru, s dugačkom okomitom pukotinom duž stakla.Pukotina je stvorila mrežu paučinastih linija preko nasmiješenih licaClary, Lukea i njezine majke. "To i je moje", reče Clary, uzevši mu jeiz ruke."Slomljena je", primijeti Jace."Znam. Ja sam to učinila - ja sam je razbila. Kad sam je bacila na

ravenera." Ona ga pogleda, promatrajući kako mu na licu svićeshvaćanje. "To znači da je Luke bio u stanu nakon napada. Moždačak i danas...""Sigurno je on zadnja osoba koja je prošla kroz portal", reče Jace.

"Zato nas je doveo ovamo. Ti nisi mislila ni na što pa nas je poslao nazadnje mjesto koje mu je ostalo.""Lijepo od Dorothee što nam je rekla da je ovdje", reče Clary."Vjerojatno joj je platio da šuti. Ili to, ili više vjeruje njemu nego što

vjeruje nama. Što znači da on možda nije...""Hej!" Simon je panično uletio u ured. "Netko ide."Clary spusti fotografiju. "Luke?"Simon opet zaviri u hodnik i kimne. "Da. Ali nije sam - s njim su neka

dva muškarca.""Muškarca?" Jace prijeđe sobu u nekoliko velikih koraka, proviri kroz

vrata i potiho ispljune psovku. "Vješci."Clary se zablene. "Vješci? Ali..."Odmahujući glavom, Jace se udalji od vrata. "Ima li neki drugi izlaz

odavde? Stražnji ulaz?"Clary zavrti glavom. Koraci su se sada čuli u hodniku; strah od njih

probadao joj je grudi.Jace se očajnički ogleda oko sebe. Pogled mu se zaustavi na

paravanu od ružina drva. "Sakrijte se iza ovoga", reče, pokazavšiprstom. "Odmah."Clary odloži razbijenu fotografiju na stol i zavuče se iza paravana,

povukavši Simona za sobom. Jace je bio odmah iza njih, sa stelom u

ruci. Tek se sakrio, kad je Clary začula vrata kako se širom otvaraju,ljude koji ulaze u Lukeov ured - a zatim glasove. Trojica muškaracarazgovarala su. Nervozno je pogledala Simona, koji je bio vrlo blijed,pa Jacea, koji je podignuo ruku sa stelom i lagano vukao njezin vrhocrtavajući nekakav četverokutni oblik na poleđini paravana. NaClaryne oči četverokut je postao proziran kao stakleno okno. Čula jekako Simon usisava zrak kroza zube - slabašan, jedva čujan zvuk - aJace je odmahnuo glavom prema njima dvoje, usnama oblikujućiriječi: Oni kroz to ne mogu vidjeti nas, ali mi možemo njih.Ugrizavši se za usnu, Clary se primakne rubu četverokuta i proviri

kroza nj, svjesna da joj Simon diše za vratom. Savršeno je vidjelasobu s druge strane: police za knjige, stol na kojem je ležala platnenatorba - i Lukea, očito iscrpljenog i pomalo pognutog, naočalapodignutih na vrh glave, kako stoji pokraj vrata. Bojala se, iako jeznala da je on ne može vidjeti, da je prozor koji je Jace napravio nalikna staklo u prostoriji za ispitivanje u policijskoj postaji: isključivojednosmjeran.Luke se okrene, pogledavši unatrag kroz vrata. "Da, slobodno

razgledajte", reče glasom punim sarkazma. "Drago mi je što vastoliko zanima."Tihi hihot začuje se iz kuta ureda. Nestrpljivom kretnjom iz zglavka

Jace kvrcne po okviru svojeg "prozora" i on se poveća, pokazavšiviše prostorije. Unutra su s Lukeom bila dva muškarca, oba u dugimcrvenkastim ogrtačima, zabačenih kapuljača. Jedan je bio mršav,imao je sive brkove i usiljenu bradu. Kad se nasmiješio, pokazao jeblještavo bijele zube. Drugi je bio krupan, zdepast kao hrvač, kratkoošišane crvenkaste kose. Koža mu je bila tamnoljubičasta i najagodicama se sjajila kao da je previše nategnuta."To su vješci?" šapne Clary tiho.Jace ne odgovori. Posve se ukipio, bio je krut kao željezna šipka.

Boji se da ću pobjeći, pokušati doći do Lukea, pomisli Clary. Poželjelaje da ga može uvjeriti da neće. U toj dvojici muškaraca u debelimogrtačima boje arterijske krvi bilo je nečega što ju je plašilo."Smatraj ovo prijateljskom posjetom, Graymark", reče muškarac

sivih brkova. Osmijeh mu razotkrije zube toliko oštre da se činilo kaoda su izbrušeni u ljudožderske šiljke.

"U vama nema ništa prijateljsko, Pangborne." Luke sjedne na rubsvojeg stola, namjestivši tijelo tako da njima dvojici zapriječi pogledna platnenu vreću i njezin sadržaj. Sad kad je bio bliže, Clary jeuočila da su mu lice i ruke gadno natučeni, a prsti izgrebeni i krvavi.Velika posjekotina duž vrata nestajala mu je ispod ovratnika. Što muse, pobogu, dogodilo?"Blackwelle, ne diraj to - dragocjeno je", strogo reče Luke.Krupan crvenokos muškarac, koji je bio uzeo kip Kali s police za

knjige, zamišljeno prijeđe preko njega glomaznim prstima. "Lijepo",reče."Ah", reče Pangborn, uzevši kip svojem kompanjonu. "Ona koja je

stvorena za borbu s demonom kojeg nijedan bog niti čovjek nijemogao ubiti. 'O, Kali, majko moja, blaženstva puna! SvemoćnogaŠive zavodnice, u radosnoj ekstazi plešeš, rukama plješćući. Tipokretač si sveg što se giba, mi tek tvoje smo bespomoćne lutke.'""Vrlo lijepo", reče Luke. "Nisam znao da proučavaš indijske mitove.""Svi su mitovi istiniti", reče Pangborn, a Clary osjeti malen drhtaj

kako joj se penje kralježnicom. "Ili si čak i to zaboravio?""Ništa ja ne zaboravljam", reče Luke. Mada se doimao opušteno,

Clary mu je vidjela napetost u ramenima i na usnama."Pretpostavljam da vas je poslao Valentine?""Jest", reče Pangborn. "Mislio je da si se možda predomislio.""Nemam se o čemu predomisliti. Već sam vam rekao da ništa ne

znam. Usput, lijepi su vam ogrtači.""Hvala", reče Blackweli uz podmukli osmijeh. "Zgulili smo ih s dva

mrtva vješca.""To su službene odore za Sporazume, zar ne?" upita Luke. "Jesu li

iz Pobune?"Pangborn tiho zahihoće. "Ratni plijen.""Nije vas strah da će netko zabunom pomisliti da ste pravi?""Neće", reče Blackweli, "nakon što nam se približe."Pangborn pogladi rub svoje odore. "Sjećaš li se Pobune, Luciane?"

reče blago. "Bio je to velik i strašan dan. Sjećaš li se kako smozajedno vježbali za bitku?"Lukeovo se lice iskrivi. "Prošlost je prošlost. Ne znam što bih vam

rekao, gospodo. Sada vam ne mogu pomoći. Ne znam ništa."

"Ništa' je tako općenita riječ, tako neodređena", reče Pangbornmelankolično. "Netko tko ima toliko knjiga, sigurno zna nešto!""Ako vas zanima gdje ćete pronaći krivoprstu lastavicu u proljeće,

mogu vas uputiti na dobar referentni naslov. Ali ako vas zanima kamoje nestao Kalež smrtnika...""Nestao možda nije dobra riječ", preo je Pangborn. "Prije bi bilo

skriven. Sakrila ga je Jocelyn.""Može biti", reče Luke. "Znači da vam još nije rekla gdje je?""Još se nije osvijestila", reče Pangborn, crtajući po zraku

dugoprstom šakom. "Valentine je razočaran. Radovao se njihovomponovnom susretu.""Siguran sam da mu taj osjećaj nije bio uzvraćen", promrmlja Luke.Pangborn se glasno nasmije. "Ljubomoran, Graymark? Možda više

ne osjećaš prema njoj isto što i nekad."Claryni prsti zadrhte tako snažno da ih je morala čvrsto ispreplesti

kako bi ih pokušala umiriti. Jocelyn? Zar je moguće da govore o mojojmajci?"Nikad prema njoj nisam osjećao ništa posebno", reče Luke. "Dva

sjenolovca, protjerana iz vlastite vrste, jasno vam je zašto smo semožda družili. Ali neću pokušavati omesti Valentineove planove zanju, ako se toga boji.""Ne bih rekao da se boji", reče Pangborn. "Prije je radoznao. Svi

smo se pitali jesi li još uvijek živ. Može li se u tebi još uvijek razabratiljudsko biće." Luke izvije obrve. "I?""Izgledaš dosta dobro", progunđa Pangborn. Odloži kipić Kali na

policu. "Bilo je i neko dijete, zar ne? Djevojčica."Luke je izgledao zatečeno. "Što?""Ne pravi se glup", reče Blackwell glasom nalik na režanje. "Znamo

da je kuja imala kćer. Našli su njezine slike u stanu, u spavaćojsobi...""Mislio sam da pitate za moju djecu", mirno ga prekine Luke. "Da.

Jocelyn je imala kćer. Clarissu. Pretpostavljam da je pobjegla.Valentine vas je poslao da je nađete?""Ne nas", reče Pangborn. "Ali traži.""Mogli bismo pretražiti ovu kuću", reče Blackwell."Ne bih vam to savjetovao", reče Luke i sklizne sa stola. Bilo je

određene hladne prijetnje u načinu na koji je prezirno gledao dva

muškarca, premda mu se izraz lica nije promijenio. "Zašto mislite daje još uvijek živa? Mislio sam da je Valentine poslao ravenere daočiste taj stan. Dovoljno ravenerskog otrova i većina ljudi pretvorit ćese u pepeo, od njih neće ostati ni traga.""Jedan je ravener nađen mrtav", reče Pangborn. "Pa je Valentine

zbog toga sumnjičav.""Valentine je zbog svega sumnjičav", reče Luke. "Možda ga je

Jocelyn ubila. Svakako je bila sposobna za to."Blackwell progunđa. "Možda."Luke slegne ramenima. "Gledajte, nemam pojma gdje je mala, ali

ako vam to nešto znači, mislim da je mrtva. Inače bi se do sada većpojavila ovdje. Kako god bilo, ona i nije neka velika opasnost. Imapetnaest godina, nikad nije čula za Valentinea i ne vjeruje u demone."Pangborn se zahihota. "Sretno dijete.""Više nije", reče Luke.Blackwell podigne obrve. "Zvučiš ljutito, Luciane.""Nisam ljut, razdražen sam. Ne kanim se miješati u Valentineove

planove, razumijete? Nisam budala.""Stvarno?" reče Blackwell. "Drago mi je što si tijekom godina stekao

zdravo poštovanje prema vlastitoj koži, Luciane. Nisi uvijek bio takopragmatičan.""Ti znaš", reče Pangborn konverzacijskim tonom, "da bismo mijenjali

Jocelyn za Kalež? Isporučili bismo ti je neozlijeđenu ravno pred vrata.To je obećanje Valentinea osobno.""Znam", reče Luke. "Ne zanima me. Ne znam gdje je vaš dragocjeni

Kalež i ne želim se uplitati u vašu politiku. Mrzim Valentinea," doda,"ali ga poštujem. Znam da će pokositi sve koji mu se ispriječe.Namjeravam mu se skloniti s puta kada se to dogodi. On je čudovište- stroj za ubijanje.""Gle tko to govori", zareži Blackwell."Predmnijevam da su ovo tvoje pripreme za sklanjanje s

Valentineovog puta?" reče Pangborn, uperivši dugačak prst u napolazaklonjenu platnenu torbu na stolu. "Odlaziš iz grada, Luciane?"Luke polako kimne. "Idem na selo. Planiram se maknuti na neko

vrijeme.""Mogli bismo te spriječiti", reče Blackwell. "Natjerati te da ostaneš."

Luke se osmjehne. Lice mu se preobrazi. Najednom više nije bioljubazan, kulturan muškarac koji je ljuljao Clary u parkovima i učio jevoziti tricikl. Najednom je u njegovu pogledu bilo nešto divlje, neštoopako i hladno. "Mogli biste pokušati."Pangborn pogleda Blackwella, koji jednom odmahne glavom,

polagano. Pangborn se opet okrene prema Lukeu. "Obavijestit ćešnas ako se iznenada još nečega sjetiš?"Luke se još uvijek smiješio. "Bit ćete mi prvi na popisu onih kojima

trebam javiti."Pangborn odsječno kimne. "Pretpostavljam da ćemo se oprostiti.

Neka te Anđeo čuva, Luciane.""Anđeo ne čuva ovakve kao ja", reče Luke. Podigne platnenu torbu

sa stola i zauzla joj vrh. "Krećete li, gospodo?"Zadigavši kapuljače da si opet skriju lica, dva muškarca izađu iz

sobe, a nešto kasnije za njima pođe i Luke. Načas zastane navratima, ogledajući se uokolo kao da se pita je li nešto zaboravio.Zatim ih pažljivo zatvori za sobom.Clary je ostala gdje je i bila, ukipljena, osluškujući tresak zatvaranja

ulaznih vrata i udaljen zveket ključeva dok je Luke ponovno stavljaolokot. U mislima joj je neprestano sijevao Lukeov izraz lica kad jerekao kako ga ne zanima što će biti s njezinom majkom.Osjetila je ruku na ramenu. "Clary?" Bio je to Simon; glas mu je bio

kolebljiv, gotovo nježan. "Jesi li dobro?"Ona zatrese glavom, nijemo. Nije se osjećala ni približno dobro.

Zapravo, osjećala se kao da više nikada neće biti dobro."Naravno da nije." Bio je to Jace; njegov je glas bio oštar i hladan

kao krhotine leda. Primio je paravan i grubo ga odmaknuo. "Sadbarem znamo tko je poslao demona na tvoju majku. Ti ljudi misle daona ima Kalež smrtnika."Clary osjeti kako joj se usne stanjuju u ravnu crtu. "To je totalno

smiješno i nemoguće.""Možda", reče Jace, naslonivši se na Lukeov stol. Netremice ju je

gledao očima neprozirnim poput mutnog stakla. "Jesi li već prijevidjela te ljude?""Ne." Ona odmahne glavom. "Nikad.""Činilo se da ih Lucian poznaje. Da se prijateljski ophodi s njima."

"Ja ne bih rekao prijateljski", reče Simon. "Rekao bih da supotiskivali netrpeljivost.""Nisu ga na mjestu ubili", reče Jace. "Misle da zna više nego što

govori.""Možda", reče Clary, "ili samo oklijevaju ubiti jednog sjenolovca."Jace se nasmije; neugodan, otrovan smijeh od kojeg su se dlačice

na Clarynoj ruci naježile. "Sumnjam u to."Ona ga oštro pogleda. "Kako to da si tako siguran? Poznaješ ih?"Smijeh je posve nestao iz njegova glasa kad je odgovorio.

"Poznajem li ih?" ponovio je. "Moglo bi se tako reći. Ti su mi ljudi ubilioca."

9KRUG I BRATSTVO

Clary zakorači naprijed da dodirne Jaceovu ruku, da kaže nešto, bilošto - što reći nekome tko je upravo vidio ubojice vlastita oca?Pokazalo se da njezino oklijevanje nije bilo važno; Jace otrese njezindodir kao da ga je opržio. "Moramo ići", reče, iskravši se iz ureda udnevnu sobu. Clary i Simon požure za njim. "Ne znamo kada bi seLuke mogao vratiti."Izašli su kroz stražnji ulaz - Jace je zaključao za njima pomoću stele

- i došli do tihe ulice. Mjesec je visio nad gradom poput medaljona,sipajući biserne odraze na vodu East Rivera. Udaljen šum automobilakoji prelaze Williamsburski most ispunjavao je vlažni zrak zvukomnalik na lepetanje krila. Simon reče: "Hoće li mi netko reći kamoidemo?""Na liniju L", mirno reče Jace."Sigurno se šališ", reče Simon, trepnuvši. "Ubojice demona voze se

podzemnom?""Brža je od auta.""Mislio sam da će biti nešto više guba, recimo kombi s bočnim

natpisom SMRT DEMONIMA ili..."Jace ga se uopće nije trudio prekinuti. Clary iskosa pogleda Jacea.

Katkada, kad bi Jocelyn bila vrlo ljuta zbog nečega ili kad bi jeobuzelo neko od njezinih nemirnih raspoloženja, izgledala bi, kako jeto Clary zvala, "zastrašujuće mirno". Bio je to mir koji je Clarypodsjećao na varljivo čvrst sjaj leda netom prije nego što popuca podvašom težinom. Jace je bio zastrašujuće miran. Lice mu je bilobezizražajno, ali nešto mu se žarilo duboko u žutosmeđim očima."Simone", reče. "Dosta."Simon joj dobaci pogled kao da želi reći Na čijoj si ti strani?, no

Clary se ne obazre. Kad su skrenuli na aveniju Kent, još uvijek jegledala Jacea. Svjetla mosta ispred njih obasjala su mu kosunevjerojatnom aureolom. Zapitala se je li u redu što joj je na nekinačin drago što su ljudi koji su joj oteli majku isti ljudi koji su Jaceuubili oca prije mnogo godina. Barem zasad morat će joj pomoći dapronađe Jocelyn, htio on to ili ne. Barem zasad neće je moćinapustiti.

"Ti ovdje živiš?" Simon zastane i zapilji se u staru katedralu urušenihprozora i vrata zapečaćenih žutom policijskom trakom. "Ali to jecrkva."Jace posegne u ovratnik majice i izvuče mjedeni ključ na lancu.

Sličio je onakvu ključu kakvim bi tko možda otvarao kakav starisanduk na tavanu. Clary ga je znatiželjno promatrala - kad su biliizašli iz Instituta nije zaključao vrata, samo ih je zalupio. "Držimo da jekorisno živjeti na posvećenom tlu.""To kužim, ali bez uvrede, ovo je mjesto rupa", reče Simon,

sumnjičavo gledajući savijenu željeznu ogradu što je okruživaladrevnu zgradu i smeće nagomilano pokraj stepenica.Clary opusti um. Zamisli da uzima neku od majčinih krpa natopljenih

terpentinom i da njome tapka prizor pred sobom, brišući glamur kaostaru boju.I ugledala ga je: pravi prizor, koji je sjao kroz lažni poput svjetla kroz

tamno staklo. Vidjela je visoke tornjeve katedrale, taman sjaj prozoraod olovnog stakla, mjedenu ploču s urezanim imenom Instituta,pričvršćenu pokraj vrata, na kameni zid. Načas je zadržala taj prizorpred očima, a zatim ga pustila da ode, gotovo uzdahnuvši."To je glamur, Simone", reče. "Zapravo ne izgleda tako.""Ako je ovo tebi glamur, dvojim hoću li ti ikada dopustiti da me

urediš."Jace ugura ključ u bravu, pogledavši Simona preko ramena. "Nisam

siguran da si svjestan časti koju ti činim", reče. "Ti ćeš biti prviovozemac koji je ikada ušao u Institut.""Ostale vjerojatno rastjeruje smrad.""Ignoriraj ga", reče Clary Jaceu i laktom udari Simona pod rebra.

"On uvijek kaže što god mu padne na pamet. Nema filtara.""Filtri su za cigarete i kavu", promrmlja Simon sebi u bradu dok su

ulazili. "Dvije stvari koje bi mi sada dobro došle, uzgred."Clary je čeznutljivo razmišljala o kavi dok su napredovali zavojitim

kamenim stepenicama, u svaku od kojih je bio uklesan po jedan glif.Neke je počinjala prepoznavati - opsjedali su joj vidno polje onakokako su joj napola razabrane riječi na stranom jeziku katkadaopsjedale sluh, kao da će iz njih, bude li se samo jače koncentrirala,uspjeti istisnuti neko značenje.

Clary i dva mladića dospjeli su do dizala i odvezli se gore u tišini.Ona je još uvijek razmišljala o kavi, o velikim šalicama kave s polakoličine mlijeka, onako kako bi ih njezina majka pripremila ujutro.Luke bi im katkada donio slatka peciva iz pekare Zlatna kočija ukineskoj četvrti. Kad se sjetila Lukea, Clary se stisne želudac i apetitjoj nestane.Dizalo se zaustavi uz šištanje i opet se nađoše u predvorju kojeg se

Clary sjećala. Jace kretnjom iz ramena svuče jaknu, prebaci je prekonaslona obližnjeg stolca i zazviždi kroza zube. Za nekoliko časakapojavi se Crkva, šuljajući se nisko uz tlo, žutih očiju koje susvjetlucale u prašnjavu zraku."Crkvo", reče Jace, kleknuvši da pogladi sivu mačju glavu. "Gdje je

Alec, Crkvo? Gdje je Hodge?"Crkva iskrivi leđa u luk i mijaukne. Jace namršti nos, što bi se Clary

u drugim okolnostima učinilo slatkim. "Jesu li u knjižnici?" On ustane,a Crkva se strese, otklipše malo dalje hodnikom i osvrne se prekoramena. Jace krene za mačkom kao da je to najprirodnija stvar nasvijetu, kretnjom ruke pokazavši da ga Clary i Simon trebaju pratiti ustopu."Ne volim mačke", reče Simon, svojim ramenom trknuvši Claryno

dok su išli uskim hodnikom."Nije baš vjerojatno," reče Jace, "poznajući Crkvu, ni da on voli

tebe." Prolazili su jednim od onih hodnika koji su s obje strane imalipo niz spavaćih soba. Simon podigne obrve. "Koliko točno ljudi živiovdje?""To je Institut", reče Clary. "Mjesto gdje sjenolovci mogu odsjesti kad

su u gradu. Nekakva kombinacija između sigurnog utočišta iistraživačke ustanove.""Ja sam mislio da je to neka crkva.""To je u crkvi.""Jer to kao ne zbunjuje." Čula je da mu ispod neuljudnog tona rade

živci. Umjesto da ga ušutka, Clary posegne i uhvati ga za ruku,ispreplevši svoje prste s njegovim, hladnim. Dlan mu je bio hladan ivlažan, ali uzvratio joj je zahvalno načas joj stisnuvši ruku."Znam da je čudno," reče ona tiho, "ali samo se moraš prepustiti.

Vjeruj mi."

Simonove tamne oči bile su ozbiljne. "Vjerujem tebi", reče. "Nevjerujem njemu" Brzo pogleda Jacea, koji je hodao nekoliko korakaispred njih, naizgled razgovarajući s mačkom. Clary se zapita o čemusu pričali.O politici? Operi? Skupoći tunjevine?"Pa pokušaj", reče. "On je trenutačno najbolja šansa koja će mi se

pružiti da pronađem mamu."Simon se lagano strese. "Ovo mjesto mi se ne čini u redu", šapne.Clary se prisjeti kako se osjećala kad se tog jutra ovdje probudila -

kao da joj je sve i strano i poznato u isti mah. Simonu, očito, ništa nijebilo tako poznato, nego je samo imao osjećaj nečeg čudnog, stranogi neprijateljskog. "Ne moraš ostati sa mnom", reče, premda se u vlakubila svađala s Jaceom oko prava na to da zadrži Simona uza sebe,istaknuvši kako je, nakon što je tri dana promatrao Lukea, lakomoguće da zna nešto što bi im se pokazalo korisnim, nakon štodobiju priliku sve detaljno raščlaniti."Da," reče Simon, "moram." I pusti joj ruku kad su skrenuli kroz

jedna vrata te se našli u kuhinji. Kuhinja je bila golema, a za razlikuod ostatka Instituta, bila je posve moderna, s čeličnim pultovima istaklenim s policama na kojima su stajali redovi posuđa. Za crvenimštednjakom od lijevanog željeza stajala je Isabelle s okruglomkuhačom u ruci, tamne kose zakvačene na tjemenu. Iz lonca sepušilo, a sastojci su bili razbacani posvuda - rajčice, nasjeckaničešnjak i luk, peteljke nekakvih tamnih trava, hrpice naribanog sira,nekoliko oljuštenih kikirikija, šaka maslina i jedna cijela riba, čije jeoko staklasto zurilo uvis."Kuham juhu", reče Isabelle, zamahnuvši kuhačom prema Jaceu.

"Jesi li gladan?" Tada pogleda iza njega, obuhvativši tamnim očima iSimona i Clary. "O, Bože dragi", reče odrješito. "Doveo si još jednogovozemca? Hodge će te ubiti."Simon se nakašlje. "Ja sam Simon", reče.Isabelle se ne obazre. "JACE WAYLAND", reče. "Objasni."Jace je bijesno gledao mačka. "Rekao sam ti da me odvedeš Alecu!

Judo izdajnički."Crkva se preokrene na leda, zadovoljno predući."Pusti Crkvu", reče Isabelle. "Nije on kriv što će te Hodge ubiti." Opet

umoči kuhaču u lonac. Clary se upita kakav je zapravo okus juhe od

kikirikija, ribe, maslina i rajčica."Morao sam ga dovesti", reče Jace. "Isabelle - danas sam vidio

dvojicu od onih koji su mi ubili oca."Isabellina se ramena ukoče, ali kad se okrenula, izgledala je više

uznemireno, nego iznenađeno. "Pretpostavljam da on nije jedan odnjih?" upita, pokazavši kuhačom na Simona.Na Claryno čuđenje, Simon na to ne reče ništa. Bio je previše

zaokupljen piljenjem u Isabelle, opčaran i otvorenih usta. Naravno,Clary shvati uz oštar ubod ozlojeđenosti. Isabelle je bila točnoSimonov tip - visoka, glamurozna i lijepa. Kad se bolje razmisli,možda je to bio svačiji tip. Clary prestane mozgati o juhi od kikirikija,ribe, maslina i rajčica te se zapita što bi se dogodilo kad bi istreslacijeli lonac Isabelle na glavu."Naravno da nije", reče Jace. "Misliš li da bi sad bio živ da jest?"Isabelle dobaci ravnodušan pogled Simonu. "Valjda ne bi", reče,

odsutno bacivši komad ribe na pod. Crkva proždrljivo skoči na njega."Nije čudo što nas je doveo ovamo", reče Jace zgađeno. "Ne mogu

vjerovati da ga opet toviš ribom. Izgleda baš debelo.""Ne izgleda debelo. Osim toga, nitko od vas ostalih nikad ništa ne

jede. Ovaj sam recept dobila od nekog vodenog duha na tržniciChelsea. Rekao je da je izvrstan...""Kad bi ti znala kuhati, možda bih ja i htio jesti", promrmlja Jace.Isabelle se ukipi s opasno uzdignutom kuhačom. "Što si rekao?"Jace se postrance primakne hladnjaku. "Rekao sam da ću si

potražiti nešto za jelo.""I mislila sam da si to rekao." Isabelle se opet posveti juhi. Simon je i

dalje zurio u Isabelle. Clary, neobjašnjivo bijesna, baci ruksak na podi pođe za Jaceom do hladnjaka."Ne mogu vjerovati da sad jedeš", sikne."A što bih trebao raditi?" upita s nepodnošljivim mirom. Unutrašnjost

hladnjaka bila je puna tetrapaka mlijeka s datumima isteka rokatrajanja od prije nekoliko tjedana i plastičnih Tupperware posudaoznačenih komadima ljepljive trake, na kojima je crvenom tintompisalo: HODGEOVO. NE JESTI."Uh, on je kao neki ludi cimer", primijeti Clary, načas smetena."Tko, Hodge? On samo voli red." Jace izvadi jednu posudu iz

hladnjaka i otvori je. "Hmm. Špageti."

"Nemoj si pokvariti apetit", dobaci Isabelle."Upravo to namjeravam učiniti", reče Jace, šutnuvši vrata hladnjaka

da se zatvore i dograbivši vilicu iz ladice. Pogleda Clary. "Hoćešmalo?"Ona odmahne glavom."Naravno da ne", reče on punih usta. "Ti si pojela sve one sendviče.""Nije bilo baš toliko sendviča." Ona pogleda Simona, koji je, činilo

se, uspio uvući Isabelle u razgovor. "Možemo li sada pronaćiHodgea?""Izgledaš kao da ti se užasno žuri da izađeš odavde.""Zar mu ne želiš ispričati što smo vidjeli?""Još nisam odlučio." Jace odloži posudu i zamišljeno poliže umak za

špagete sa zgloba na prstu. "Ali ako ti tako jako želiš krenuti...""Želim.""Dobro."Izgledao je užasno mirno, pomisli ona, ne zastrašujuće mirno kao

prije, ali suzdržanije nego što je trebalo. Zapita se koliko je čestodopuštao da mu djelići prave osobnosti provire kroz fasadu, tvrdu isjajnu poput sloja laka na nekoj od japanskih kutija njezine majke."Kamo ideš?" Simon podigne pogled kad su stigli do vrata. Šiljati

pramenovi tamne kose upadali su mu u oči; izgledao je glupavoošamućeno, pomisli Clary bezobzirno, kao da ga je netko zviznuodaskom po glavi."Pronaći Hodgea", reče ona. "Trebam mu reći što se dogodilo kod

Lukea."Isabelle podigne pogled. "Hoćeš li mu reći da si vidio te ljude, Jace?

One koji...""Ne znam." Upadne joj u riječ. "Zato zasada to zadrži za sebe." Ona

slegne ramenima. "Dobro. Hoćeš li se vratiti? Želiš li juhe?""Ne", reče Jace."Misliš li da će Hodge htjeti juhe?""Nitko ne želi juhe.""Ja želim juhe", reče Simon."Ne, ne želiš", reče Jace. "Ti samo želiš spavati s Isabelle."Simon je bio preneražen. "To nije istina.""Kako laskavo", promrmlja Isabelle u juhu, smijuljeći se.

"O, da, istina je", reče Jace. "Daj, pitaj je - da te može odbiti pa dami ostali nastavimo sa svojim životima dok ti truneš u kukavnomponiženju." On pucne prstima. "Požuri, ovozemski dječače, imamoposlu."Simon skrene pogled, rumen od nelagode. Clary, koja bi časak

ranije bila zlobno zadovoljna, osjeti navalu bijesa prema Jaceu. "Pustiga na miru", prasne. "Ne trebaš biti sadist samo zato što on nije jedanod vas.""Jedan od nas", reče Jace, ali oštar mu pogled nestane iz očiju.

"Idem potražiti Hodgea. Dođi sa mnom ili nemoj, kako hoćeš."Kuhinjska vrata zalupe se za njim, ostavivši Clary nasamo saSimonom i Isabelle.Isabelle kutljačom napuni jednu zdjelu juhom i gurne je pultom

prema Simonu ne pogledavši ga. Doduše, još uvijek se smijuljila -Clary je to osjećala. Juha je bila tamnozelene boje, načičkanaplutajućim smeđim komadićima."Idem s Jaceom", reče Clary. "Simone...?""Aćuosof", promrmlja on, gledajući si u noge."Što?""Ja ću ostati ovdje." Simon se smjesti na jedan visoki stolac.

"Gladan sam.""Dobro." Claryno grlo bilo je stisnuto kao da je progutala nešto ili vrlo

vruće ili vrlo hladno. Izašla je iz kuhinje, a Crkva joj se šuljao okonogu poput mutne sive sjene.U hodniku je Jace vrtio serafinski bodež među prstima. Kad ju je

ugledao, ugurao ga je u džep. "Lijepo od tebe što si zaljubljene ptičiceostavila same."Clary mu se namršti. "Zašto si uvijek takav sroljo?""Sroljo?" Jace je izgledao kao da će prasnuti u smijeh."To što si rekao Simonu...""Htio sam mu prištedjeti malo muke. Isabelle će mu izrezati srce i

onda ga izgaziti Čizmama s visokom petom. Ona to radi dečkima kaošto je on.""Je li to učinila tebi?" reče Clary, ali Jace samo odmahne glavom te

se obrati Crkvi."Hodge", reče. "I ovaj put stvarno Hodge. Odvedi nas drugdje i

pretvorit ću te u reket za tenis."

Perzijanac frkne i odšulja se niz hodnik pred njima. Malo zaostavšiza Jaceom, Clary primijeti stres i umor u držanju njegovih ramena.Zapita se oslobađa li se on ikada uistinu napetosti. "Jace."On je pogleda. "Molim?""Žao mi je. Što sam se otresla na tebe."On se zahihota. "Koji put?""I ti se na mene otresaš, znaš.""Znam", reče on, iznenadivši je. "Nešto u vezi s tobom je vrlo...""Iritantno?""Uznemirujuće."Htjela ga je pitati misli li to na dobar ili loš način, ali nije. Previše se

bojala da će odgovoriti šalom. Razmislila je što bi još mogla reći."Isabelle vam uvijek kuha večeru?" upita."Ne, hvala Bogu. Lightwoodovi su najčešće ovdje pa Maryse - to je

Isabellina majka - kuha za nas. Ona je nevjerojatna kuharica."Izgledao je sanjarski, onako kako je izgledao Simon dok je preko juhezurio u Isabelle."Kako to da onda nikad nije naučila Isabelle?" Prolazili su kroz

glazbenu dvoranu, gdje je toga jutra zatekla Jacea kako svira klavir.Sjene su se zgušnjavale u uglovima."Zato što su", reče Jace polagano, "žene tek odnedavno sjenolovci

uz bok muškarcima. Mislim, uvijek je bilo žena u Klavi - učile su rune,izrađivale oružje, podučavale vještine ubijanja - ali bilo je vrlo maloratnica, a i to su bile one s posebnim sposobnostima. Morale su seizboriti za pravo na obuku. Maryse pripada prvoj generaciji klavskihžena za koje se samo po sebi razumjelo da će primiti obuku - i jamislim da nikad nije naučila Isabelle kuhati zato što se bojala da ćeIsabelle, ako je nauči, biti zauvijek prognana u kuhinju.""Bi li bila?" upita Clary radoznalo. Pomisli na Isabelle u

Pandemoniju, na njezino samopouzdanje i vještinu s bičem koji jeprolijevao krv.Jace se tiho nasmije. "Ne Isabelle. Ona je jedna od najboljih

sjenolovaca koje sam ikada upoznao.""Bolja od Aleca?"Crkva, koji je nečujno trčao kroz tamu ispred njih, najednom se

zaustavi i mijaukne. Sjedne u podnožje spiralnih metalnih stepenicakoje su se kružno uspinjale prema mutnom polusvjetlu iznad njih.

"Znači, u stakleniku je", reče Jace. Clary tek trenutak kasnije shvatida se obraća mačku. "Nije čudo.""Stakleniku?" upita Clary.Jace se uspne na prvu stepenicu. "Hodge voli biti gore. Uzgaja

ljekovite biljke, stvari koje možemo upotrijebiti. Većina ih raste samo uIdrisu. Mislim da ga to podsjeća na dom."Clary pođe za njim. Cipele su joj lupale po metalnim stepenicama;

Jaceove nisu. "Je li on bolji od Isabelle?" upita ponovno. "Alec,mislim."On zastane i pogleda dolje prema njoj, nagnuvši se sa stepenica

kao da će svaki čas pasti. Ona se prisjeti svoga sna: anđeli, kojipadaju i gore. "Bolji?" reče. "U ubijanju demona? Ne, baš i nije. Onnikad nije ubio demona.""Stvarno?""Ne znam zašto. Možda zato što uvijek štiti Izzy i mene." Stigli su na

vrh stepenica. Pozdravila su ih dvostruka vrata s izrezbarenimuzorcima lišća i vitica. Jace ih otvori ramenom.Miris zateče Clary čim je prošla kroz vrata: zelen, oštar miris, miris

stvari koje žive i rastu, zemlje i korijena koji rastu u zemlji. Bila jeočekivala nešto mnogo manje, nešto veličine malog staklenika iza St.Xaviera, u kojem su polaznici napredne biologije klonirali grašak ilišto su već radili. Ovo je bio golem zatvoren prostor staklenih zidova,obrubljen drvećem čije su grane s gustim lišćem izdisale svjež zrakzelena mirisa. Bilo je grmlja s kojeg su visjele sjajne crvene,ljubičaste i crne kuglice te manjih stabala s kojih su visjeli plodovineobična oblika, koje još nikada nije vidjela.Clary izdahne. "Miriše kao..." Proljeće, pomisli, prije nego što dođu

vrućine pa lišće zdrobe u kašu i smežuraju latice cvijeća."Dom", reče Jace. "Meni." Odgurne viseću paprat u stranu i sagne

se ispod nje. Clary pode za njim.Clarynu nevičnu oku činilo se da raspored u stakleniku nema

nikakav osobit plan, ali gdje god bi pogledala sve je prštalo od boja:plavo-ljubičasti cvjetovi prosuti niz blistavo zeleno grmlje, biljkapenjačica načičkana pupoljcima nalik na narančaste dragulje. Izbili suna čistinu gdje se niska granitna klupa naslanjala na deblo stabla čijesu grane srebrnasto zelenog lišća visjele do tla. U kamenom ribnjakuograđenom stijenama ljeskala se voda. Na klupi je sjedio Hodge, sa

svojom crnom pticom na ramenu. Bio je zamišljeno zagledan u vodu,ali pogledao je uvis kad su se približili. Clary poprati njegov pogled iopazi da se stakleni krov staklenika iznad njih presijava kao površinaizokrenuta jezera."Izgledaš kao da nešto čekaš", primijeti Jace, otrgnuvši jedan list s

obližnje grane i prevrćući ga između prstiju. Za nekoga tko se doimaotoliko suzdržano, imao je mnogo nervoznih navika. Možda se samovolio neprestano kretati."Udubio sam se u misli." Hodge ustane s klupe, ispruživši ruku za

Huga. Osmijeh mu izblijedi s lica kad ih je pogledao. "Što sedogodilo? Izgledate kao da...""Bili smo napadnuti", skrati Jace. "Otpisani.""Otpisani ratnici? Ovdje?""Ratnik", reče Jace. "Vidjeli smo samo jednog.""Ali Dorothea je rekla da ih ima još", dometne Clary."Dorothea?" Hodge podigne ruku. "Možda će biti lakše ako mi

događaje ispričate po redu.""Dobro." Jace uputi Clary pogled upozorenja, presjekavši je prije

nego što je uspjela progovoriti. Tada se upusti u pripovijedanjeposlijepodnevnih događaja, izostavivši samo jednu pojedinost - da sumuškarci u Lukeovu stanu bili oni isti ljudi koji su mu ubili oca prijesedam godina. "Taj prijatelj Claryne majke - ili što god zapravo bio -zove se Luke Garroway", najzad dovrši Jace. "Ali dok smo bili kodnjega, dva muškarca koja su tvrdila da su Valentineovi emisari zvalasu ga Lucian Graymark.""A oni su se zvali...""Pangborn", reče Jace. "I Blackwell."Hodge je bio vrlo blijed. Na sivoj mu se koži ožiljak duž lica isticao

kao komad crvene žice. "Toga sam se i bojao", reče više za sebe."Krug se ponovno diže."Clary pogleda Jacea tražeći objašnjenje, ali on se doimao jednako

zbunjeno. "Krug?" reče on.Hodge je odmahivao glavom kao da pokušava raščistiti paučinu s

mozga. "Pođite sa mnom", reče. "Vrijeme je da vam nešto pokažem."Plinske svjetiljke u knjižnici bile su upaljene i činilo se da glatke

površine pokućstva od hrastovine tinjaju poput tamnih dragulja.Prošarana sjenama, ukočena lica anđela koji su držali golemi stol

izgledala su još napaćenije. Clary sjedne na crvenu sofu i privučekoljena, a Jace se nespokojno nasloni na oslonac za ruke pored nje."Hodge, ako ti treba pomoći u traženju...""Nikako." Hodge izroni iza stola, otresajući prašinu s koljena hlača.

"Pronašao sam."Držao je veliku knjigu uvezenu u smeđu kožu. Listao ju je

tjeskobnim prstom, trepćući poput sove iza naočala i mrmljajući:"Gdje je... gdje je... a, evo ga!" Pročistio je grlo prije nego što jepročitao: "Ovime pristajem na bezuvjetno pokoravanje Krugu injegovim načelima... U svakom trenutku bit ću spreman riskirati životza Krug, kako bi se održala čistoća krvnih loza Idrisa, te za smrtnisvijet, čija je sigurnost naša obveza."Jace napravi grimasu. "Iz čega je to?""To je bila zakletva vjernosti Razielovu krugu prije dvadeset godina",

reče Hodge neobično umornim glasom."Zvuči jezivo", reče Clary. "Kao neka fašistička organizacija ili nešto

slično."Hodge odloži knjigu. Izgledao je jednako napaćeno i kruto kao kipovi

anđela ispod stola. "Bila je to", reče polako, "grupa sjenolovaca načelu s Valentineom, koji su odlučili istrijebiti sve donjosvjećane i vratitisvijet u 'čišće' stanje. Njihov plan bio je čekati da donjosvjećani dođuu Idris potpisati Sporazume. Oni se moraju iznova potpisivati svakihpetnaest godina kako bi njihova magija ostala moćna", dometne dapojasni Clary. "Tada su ih namjeravali sve poklati, nenaoružane inesposobne da se obrane. Taj strašan čin, mislili su, pokrenut će ratizmeđu ljudi i donjosvjećana - rat koji su kanili dobiti.""To je bila Pobuna", reče Jace, napokon prepoznavši u Hodgeovoj

priči nešto što mu je bilo poznato. "Nisam znao da su Valentine injegovi pristaše imali ime.""To se ime u današnje vrijeme ne spominje često", reče Hodge.

"Njihovo postojanje još uvijek je neprilika za Klavu. Većinadokumenata koji se odnose na njih uništena je.""Zašto ti onda imaš primjerak te zakletve?" upita Jace.Hodge je oklijevao - samo načas, ali Clary je to vidjela i osjetila kako

joj kralježnicom prolazi sitan i neobjašnjiv drhtaj strepnje. "Zato štosam", reče najzad, "ja pomogao pri njezinom sastavljanju."Na to Jace podigne pogled. "Ti si bio u Krugu."

"Bio sam. Mnogo nas je bilo." Hodge je gledao ravno pred sebe. "IClaryna majka."Clary se trgne kao da ju je pljusnuo. "Što?""Rekao sam...""Čula sam što ste rekli! Moja majka nikad ne bi pripadala nečemu

takvom. Nekakvoj... nekakvoj grupi mrzitelja.""Nije to bila..." započne Jace, ali Hodge ga prekine."Sumnjam", izusti polako, kao da su ga te riječi boljele, "da je imala

mnogo izbora."Clary se zablene. "O čemu govorite? Zašto ne bi imala izbora?""Zato što je", reče Hodge, "bila Valentineova žena."

IISILAZAK JE LAK

Facilisdescensus Averno:Noctes atque dies patet atri ianua Ditis;

Sed revocare gradum superasque evadere ad auras,Hoc opus, hie labor est.

Vergilije, Eneida

10GRAD OD KOSTIJU

Prošao je trenutak zapanjene tišine prije nego što su i Clary i Jaceprogovorili u isti mah."Valentine je imao ženu? Bio je oženjen'? Mislio sam...""To je nemoguće! Moja majka nikad... ona je bila udana jedino za

mojeg oca! Nije imala bivšeg muža!"Hodge umorno podigne ruke. "Djeco...""Ja nisam dijete." Clary se naglo okrene od stola. "I ne želim više

ništa čuti.""Clary", reče Hodge. Blagost u njegovu glasu zaboli je; ona se

polako okrene i pogleda ga s drugog kraja prostorije. Pomisli kako ječudno što on, s tom sivom kosom i brazgotinom nagrđenim licem,izgleda toliko starije od njezine majke. A bili su "mladi" zajedno,zajedno su se priključili Krugu, zajedno su poznavali Valentinea."Moja majka ne bi..." započne i ušuti. Više nije bila sigurna koliko jedobro poznavala Jocelyn. Vlastita majka postala joj je stranac,lažljivica, netko tko skriva tajne. Što ona ne bi učinila?"Tvoja je majka napustila Krug", reče Hodge. Nije pošao prema njoj,

nego ju je s drugog kraja prostorije motrio ptičjim, svjetlookim mirom."Kad smo shvatili koliko su Valentineovi nazori postali ekstremni - kadsmo shvatili što je bio spreman učiniti - mnogi su od nas otišli. Lucianje otišao prvi. To je Valentineu bio udarac. Bili su vrlo bliski." Hodgezavrti glavom. "Onda Michael Wayland. Tvoj otac, Jace."Jace izvije obrve, ali ne reče ništa."Bilo je i onih koji su mu ostali odani. Pangborn. Blackweli.

Lightwoodovi...""Lightwoodovi? Misliš, Robert i Maryse?" Jace je izgledao kao da ga

je udario grom. "A ti? Kad si ti otišao?""Nisam", reče Hodge blago. "A nisu ni oni... Bojali smo se, previše

smo se bojali što bi mogao učiniti. Nakon Pobune lojalisti poputBlackwella i Pangborna su pobjegli. Mi smo ostali i surađivali sKlavom. Rekli smo joj imena. Pomogli joj da uđe u trag bjeguncima.Zbog toga smo dobili milost.""Milost?" Jaceov pogled bio je brz, ali Hodge ga je vidio.

Rekao je: "Misliš na prokletstvo koje me drži ovdje, zar ne? Uvijek sipretpostavljao da je to osvetnička kletva koju je bacio neki ljuti demonili vještac. Pustio sam te da tako misliš. Ali to nije istina. Kletvu kojame drži ovdje bacila je Klava.""Zato što si bio u Krugu?" upita Jace zapanjena izraza lica."Zato što ga nisam napustio prije Pobune.""Ali Lightwoodovi nisu kažnjeni", reče Clary. "Zašto nisu? Učinili su

isto što i ti.""U njihovom slučaju bilo je olakotnih okolnosti - bili su u braku, imali

su dijete. Premda nije da oni svojom voljom borave na ovomzabačenom mjestu, daleko od doma. Ovdje smo protjerani, nas troje -nas četvero, bolje reći; Alec je bio drečava beba kada smo otišli izStaklenoga Grada. Oni se mogu vratiti u Idris samo službeno, a čak itada samo nakratko Ja se ne mogu vratiti nikada. Nikada više nećuvidjeti Stakleni Grad."Jace je zurio. Kao da svojeg učitelja gleda pod novim svjetlom,

pomisli Clary, premda nije Jace bio taj koji se promijenio. On reče:"Zakon je strog, ali to je Zakon.""Ja sam te tome naučio", reče Hodge glasom punim trpke ironije. "A

sada ti meni vraćaš mojim lekcijama. I to s pravom." Izgledao je kaoda želi utonuti u obližnji naslonjač, ali ipak je ostao stajati. U njegovukrutu držanju pomalo se nazirao vojnik koji je nekoć bio, pomisliClary."Zašto mi to niste rekli ranije?" upita ona. "Da je moja majka bila

udana za Valentinea. Znali ste kako se zove...""Znao sam je kao Jocelyn Fairchild, a ne kao Jocelyn Fray", reče

Hodge. "A ti si toliko ustrajala na njezinom nepoznavanju Svijetasjena, da si me uvjerila kako to ne može biti ona Jocelyn koju samznao - a možda ni ja nisam htio vjerovati u to. Nitko ne bi volio da seValentine vrati." Opet odmahne glavom. "Kad sam jutros poslao poBraću iz Orade od Kostiju, nisam imao pojma kakve ćemo vijesti imatiza njih", reče. "Kad Klava sazna da se Valentine možda vratio, datraži Kalež, nastat će urnebes. Mogu se samo nadati da to nećeraskinuti Sporazume.""Kladim se da bi Valentine to volio", reče Jace. "Ali zašto mu je toliko

stalo do Kaleža?"

Hodgeovo lice bilo je sivo. "Zar to nije očito?" reče. "Zato da si stvorivojsku."Jace se doimao preneraženo. "Ali to nikad ne bi...""Večera!" Bila je to Isabelle, stajala je uokvirena vratima knjižnice. U

ruci je još uvijek držala kuhaču, ali kosa joj je pobjegla iz punđe iraštrkano joj je padala po vratu. "Oprostite ako prekidam", dodala je,naknadno se sjetivši."Dragi Bože," reče Jace, "bliži se strašan čas."Hodge je djelovao uznemireno. "Ja... ja... ja sam se jako najeo za

doručak", promuca. "Mislim, ručak. Zasitan ručak. Nikako ne bihmogao jesti...""Bacila sam juhu", reče Isabelle. "I naručila dostavu iz onog

kineskog restorana u gradu."Jace se odvoji od stola i protegne. "Sjajno. Umirem od gladi.""Možda bih mogao pojesti koji zalogaj", prizna Hodge krotko."Vas dvojica ste vrlo loši lašci", namrgodi se Isabelle. "Gledajte,

znam da ne volite kako kuham...""Pa onda prestani", razborito je posavjetuje Jace. "Jesi li naručila

svinjetinu mu snu! Znaš da volim svinjetinu mu snu" Isabelle uperi očiuvis. "Da. U kuhinji je.""Mrak." Jace se provuče pored nje nježno joj promrsivši kosu.

Hodge pođe za njim, zastavši tek toliko da potapša Isabelle poramenu - a zatim ode, smiješno pokajnički pognute glave. Je li Claryuistinu prije svega nekoliko minuta uspjela u njemu nazrijeti avetnjegove stare ratničke prirode?Isabelle je gledala za Jaceom i Hodgeom, vrteći kuhaču blijedim

prstima punim ožiljaka. Clary reče: "Je li on to doista?" Isabelle je nepogleda. "Je li tko doista što?""Jace. Je li doista vrlo loš lažac?"Tad Isabelle skrene pogled na Clary, a oči su joj bile velike, tamne i

neobično zamišljene. "Uopće nije lažac. Ne o važnim stvarima. Rećiće ti užasne istine, ali neće lagati." Zastane prije nego što potihododa: "Zato ga je uglavnom bolje ne pitati, osim ako znaš da možešpodnijeti odgovor."Kuhinja je bila topla i puna svjetla te slatko-slanog mirisa kineske

hrane za van. Taj miris podsjećao je Clary na dom; sjedila je i gledalau svoj sjajni tanjur rezanaca, igrala se vilicom i nastojala ne pogledati

Simona, koji je zurio u Isabelle, izraza lica ukočenijeg nego u patkepo receptu generala Tsoa."Pa meni je to nekako romantično", reče Isabelle, sišući kuglice od

tapioke kroz golemu ružičastu slamku."Što to?" upita Simon, najednom usredotočen."Cijela ta priča o tome kako je Claryna majka bila udana za

Valentinea", reče Isabelle. Jace i Hodge bili su je uputili, mada jeClary primijetila da su obojica izostavila onaj dio da su Lightwoodovibili u Krugu i o kletvama koje je Klava bacila na njih. "Znači, sad sevratio iz mrtvih i došao ju je potražiti. Možda želi da opet buduzajedno.""Nekako sumnjam da je poslao ravenera u njezin stan zato što želi

da opet budu zajedno", reče Alec, koji se pojavio kad se posluživalavečera. Nitko ga nije pitao gdje je bio, a on sam nije rekao. Sjedio jepokraj Jacea, preko puta Clary i izbjegavao pogledati u nju."Ja to ne bih tako izveo", složi se Jace. "Prvo bomboni i cvijeće,

onda pisma isprike, a onda horde izgladnjelih demona. Tim redom.""Možda joj je slao bombone i cvijeće", reče Isabelle. "To ne znamo.""Isabelle," strpljivo reče Hodge, "to je čovjek koji je Idrisu donio do

tada neviđeno razaranje, koji je sjenolovca okomio na donjosvjećanai zbog kojega su ulicama Staklenoga Grada tekle rijeke krvi.""To je nekako seksi", usprotivi se Isabelle. "To zlo."Simon je pokušao izgledati opasno, ali odustao je, vidjevši da ga

Clary gleda. "Onda, zašto Valentine tako jako želi taj Kalež i zaštomisli da je on kod Claryne mame?" upita on."Vi ste rekli, zato da si stvori vojsku", reče Clary, obrativši se

Hodgeu. "Mislite, zbog toga što pomoću Kaleža može pravitisjenolovce?""Da.""Znači, Valentine može naprosto prići bilo kojem tipu na cesti i od

njega napraviti sjenolovca? Samo Kaležom?" Simon se nagnenaprijed. "Bi li funkcionirao na meni?"Hodge mu uputi dug i odmjeren pogled. "Možda", reče. "Ali

najvjerojatnije si prestar. Kalež funkcionira na djeci. Na odraslu osobutaj proces ili ne bi imao nikakvog učinka ili bi je na mjestu ubio.""Dječja vojska", reče Isabelle tiho.

"Samo nekoliko godina", reče Jace. "Klinci brzo rastu. Ne bi prošlomnogo i od njih bi nastala sila s kojom se treba boriti.""Ne znam", reče Simon. "Pretvaranje hrpe klinaca u ratnike, čuo

sam i za gore stvari. Ne vidim čemu tolika strka oko držanja togKaleža podalje od njega.""Na stranu to što bi on tu vojsku neizbježno upotrijebio za napad na

Klavu", reče Hodge sarkastično. "Razlog zašto se samo neka ljudskabića biraju za pretvaranje u nefile jest taj što ih većina uopće ne bipreživjela tu tranziciju. Za to su potrebni posebna snaga i izdržljivost.Prije pretvaranja mora ih se temeljito testirati - ali Valentine se timeuopće ne bi zamarao. On bi upotrijebio Kalež na svakom djetetu kojebi uhvatio i onih dvadeset posto koji bi preživjeli uzeo bi da budunjegova vojska."Alec je gledao Hodgea s istim užasom koji je Clary osjećala. "Kako

znaš da bi to učinio?""Zato što je," reče Hodge, "dok je bio u Krugu, to bio njegov plan.

Govorio je kako je to jedini način da se stvori sila potrebna za obranunašeg svijeta.""Ali to je umorstvo", reče Isabelle, kojoj lice kao da je pozelenjelo.

"Govorio je o ubijanju djece.""Govorio je da je svijet tisuću godina bio siguran za ljude

zahvaljujući nama", reče Hodge. "I kako je sada došlo vrijeme danam vrate dug vlastitom žrtvom.""Svojom djecom?" zgrozi se Jace, zažarenih obraza. "To se protivi

svemu onome što je navodno naša svrha. Štititi bespomoćne, čuvatičovječanstvo..."Hodge odgurne svoj tanjur. "Valentine je bio lud", reče. "Briljantan,

ali lud. Nije mario ni za što, osim za ubijanje demona i donjosvjećana.Ni za što, osim za stvaranje čistoga svijeta. Žrtvovao bi svojeg sinaza to i nije mu bilo jasno kako to da svi ostali ne bi.""Imao je sina?" reče Alec."Rekao sam to figurativno", reče Hodge, posegnuvši za maramicom.

Njome si je obrisao čelo, a potom je vratio natrag u džep. Ruka muse, opazi Clary, pomalo tresla. "Kad je njegov dvorac izgorio, kad muje kuća uništena, svi su pretpostavili da je radije spalio i sebe i Kaležu pepeo, nego da ijedno završi u rukama Klave. U pepelu supronađene njegove kosti, kao i kosti njegove žene."

"Ali moja majka je preživjela", reče Clary. "Nije umrla u tom požaru.""A kako se sada čini, nije ni Valentine", reče Hodge. "Klavi neće biti

drago što su prevareni. No što je još važnije, željet će se domoćiKaleža.A još važnije i od toga, željet će se pobrinuti za to da ga se ne

domogneValentine.""Meni se čini da bi nam za početak bilo najpametnije pronaći

Clarynu majku", reče Jace. "Pronađemo nju, pronađemo Kalež,uzmemo ga prije Valentinea."Clary je to zvučalo u redu, ali Hodge je pogledao Jacea kao da je

njegov prijedlog rješenja bio žongliranje nitroglicerinom. "Ni slučajno.""Što ćemo onda?""Ništa", reče Hodge. "Najbolje je sve to prepustiti vještim, iskusnim

sjenolovcima.""Ja sam vješt", usprotivi se Jace. "Ja sam iskusan."Hodgeov glas bio je čvrst, gotovo roditeljski. "Znam da jesi, ali još si

uvijek dijete ili gotovo dijete."Jace pogleda Hodgea kroz poluzatvorene kapke. Trepavice su mu

bile duge, bacale su mu sjene preko uglatih jagodica. Na nekomdrugom takav bi pogled djelovao plaho ili čak pomirljivo, ali na Jaceuje izgledao napeto i opako. "Ja nisam dijete.""Hodge ima pravo", reče Alec. Gledao je Jacea i Clary pomisli kako

je on zacijelo jedna od malo osoba na svijetu koja ne gleda Jaceakao da ga se boji, nego kao da se boji za njega. "Valentine je opasan.Znam da si ti dobar sjenolovac. Vjerojatno si najbolji naših godina. AliValentine je najbolji ikada. Bila je potrebna ogromna borba da ga sesruši.""I nije baš ostao srušen", reče Isabelle, proučavajući zupce na svojoj

vilici. "Čini se.""Ali mi smo tu", reče Jace. "Mi smo tu, a zbog Sporazuma nitko

drugi nije. Ako mi ne učinimo nešto...""Učinit ćemo nešto", reče Hodge. "Ja ću noćas poslati Klavi poruku.

Oni već sutra mogu ovdje imati vojsku nefila, ako žele. Oni će sepobrinuti za to. Vi ste učinili i više nego dovoljno."Jace popusti, ali oči su mu još uvijek blistale. "Ne sviđa mi se to."

"Ne mora ti se sviđati", reče Alec. "Moraš samo začepiti i nenapraviti nikakvu glupost.""Ali što s mojom majkom?" upita Clary. "Ona ne može čekati da se

pojavi nekakav predstavnik Klave. Valentine je ima upravo sad - takosu rekli Pangborn i Blackwell - i možda je..." Nije se mogla natjeratida kaže riječ "muči", ali znala je da nije jedina koja misli na nju.Najednom je nitko za stolom nije mogao pogledati u oči.Osim Simona. "Ozljeđuje", reče on, dovršivši njezinu rečenicu.

"Samo, Clary, oni su isto tako rekli da je u nesvijesti i da to Valentineunije drago. Čini se da čeka da se ona probudi.""Da sam na njezinom mjestu, ostala bih u nesvijesti", promrmlja

Isabelle."Ali to se može dogoditi bilo kad", reče Clary, ne obazirući se na

Isabelle. "Mislila sam da je dužnost Klave da štiti ljude. Ne bi li ovdjeveć trebalo biti sjenolovaca? Ne bi li je već trebali tražiti?""To bi bilo lakše", odbrusi joj Alec, "kad bismo imali ikakvog pojma o

tome gdje da tražimo.""Pa imamo", reče Jace."Imate?" Clary ga pogleda, zaprepaštena i napeta. "Gdje?""Ovdje." Jace se nagne naprijed i prstima joj dotakne bjeloočnicu,

tako nježno da se lagano zacrvenjela. "Sve što trebamo znati skrivase u tvojoj glavi, ispod tih slatkih crvenih uvojaka."Clary podigne ruku i zaštitnički si dotakne kosu. "Mislim da ne...""Pa što ćeš onda učiniti?" oštro upita Simon. "Rascijepiti joj glavu da

uđeš u nju?"Jaceove oči zaiskriše, ali on mirno reče. "Nipošto. Tiha braća mogu

joj pomoći da dođe do svojih sjećanja.""Ti mrziš Tihu braću", usprotivi se Isabelle."Ne mrzim ih", reče Jace iskreno. "Bojim ih se. To nije isto.""Mislila sam da si rekao da su oni knjižničari", reče Clary."Oni jesu knjižničari."Simon zazviždi. "Onda im sigurno užasno kasni plaća.""Tiha braća su arhivisti, ali to nije sve", ubaci Hodge kao da mu

nestaje strpljenja. "Kako bi ojačali svoj um, odlučili su na sebe stavitineke od najmoćnijih runa koje su ikada stvorene. Moć tih runa tako jevelika da njihova uporaba..." On zašuti, a Clary u glavi začuje Alecovglas kad je rekao: Oni se unakazuju. "Pa, to iskrivi i izobliči njihov

fizički izgled. Oni nisu ratnici u smislu u kojem su drugi sjenolovciratnici. Njihove su moći umne, a ne tjelesne.""Mogu čitati misli?" reče Clary tiho."Uz ostalo. Medu svim lovcima na demone, oni su jedni od

najstrašnijih.""Ne znam", reče Simon. "Meni to ne zvuči tako strašno. Radije bih

da mi netko čeprka po glavi, nego da mi je odreže.""Onda si veći idiot nego što izgledaš", reče Jace, prezrivo ga

pogledavši."Jace ima pravo", reče Isabelle, ne obazirući se na Simona. "Tiha

braća su stvarno jeziva."Hodgeova šaka bila je stisnuta na stolu. "Oni su vrlo moćni", reče.

"Kreću se po mraku i ne govore, ali mogu čovjeku otvoriti um kao kadrazbijaš orah - i ostaviti ga da vrišti sam u mraku, ako tako požele."Clary prestravljeno pogleda Jacea. "Ti me želiš predati njima!""Ja želim da ti oni pomognu." Jace se nagne preko stola, tako blizu

da mu je opazila tamnije mrlje boje jantara u svijetlim očima. "Moždanije na nama da tražimo Kalež", reče on tiho. "Možda će to učinitiKlava. Ali ono što je u tvojoj glavi, pripada tebi. Netko je ondje sakrioneke tajne, tajne koje ne možeš vidjeti. Zar ne želiš saznati istinu ovlastitom životu?""Ne želim nikog drugog u svojoj glavi", reče ona malodušno. Znala

je da on ima pravo, ali od pomisli da se preda u ruke bićima koja sučak i sjenolovci smatrali jezivima ledila joj se krv u žilama."Ja ću ići s tobom", reče Jace. "Bit ću s tobom dok to rade.""Dosta." Simon je ustao od stola, crven od bijesa. "Pusti je na miru."Alec pogleda Simona kao da ga je tek sad primijetio. Sklanjao je

raskuštranu crnu kosu iz očiju i treptao. "Što ti još radiš ovdje,ovozemče?"Simon ga je ignorirao. "Kaženfti da je pustiš na miru."Jace ga pogleda sporim, slatkasto otrovnim pogledom. "Alec ima

pravo", reče. "Institut je prisegnuo da će pružati utočištesjenolovcima, a ne njihovim ovozemskim prijateljima. Osobito kadviše nisu dobrodošli."Isabelle ustane i uhvati Simona za ruku. "Ja ću ga ispratiti."Načas se činilo da bi joj se mogao oduprijeti, ali tada je uhvatio

Claryn pogled preko stola dok je lagano odmahivala glavom.

Popustio je. Uzdignute glave, dopustio je da ga Isabelle izvede izprostorije.Clary ustane. "Umorna sam", reče. "Želim ići spavati.""Nisi skoro ništa pojela..." usprotivi se Jace.Ona odmakne njegovu ispruženu ruku. "Nisam gladna."U hodniku je bilo svježije nego u kuhinji. Clary se nasloni na zid

navlačeći majicu, koja joj se lijepila za hladan znoj na prsima. Dalekoniz hodnik vidjela je siluete Isabelle i Simona koje su se udaljavale,nestajale u tami. Tiho ih je promatrala kako odlaze; duboko u želucubujao joj je grozničav, čudan osjećaj. Kada je Simon postao Isabellinaodgovornost, a ne njezina? Ako je išta naučila iz svega toga, onda jeto bilo kako je lako izgubiti sve što si oduvijek mislio da ćeš imativječno.Prostorija je bila sva u zlatu i bjelini, visokih zidova koji su blistali

poput cakline i stropa visokog, svijetlog i svjetlucavog poputdijamanata. Clary je imala baršunastu zelenu haljinu i u ruci držalazlatnu lepezu. Zbog kose, upletene u punđu iz koje su se prosipaliuvojci, glava joj je bila neobično teška kad god bi je okrenula dapogleda unatrag."Vidiš li nekog zanimljivijeg od mene?" upita Simon. Zagonetno, u

tom snu bio je vješt plesač. Vodio ju je kroz gomilu kao da je ona listuhvaćen u riječnu struju. Bio je odjeven posve u crno, kao šjenolovac,i to je dobro isticalo njegove boje: tamnu kosu, svijetlosmeđu kožu,bijele zube. Zgodan je, pomisli Clary, prenuvši se iznenađeno."Nitko nije zanimljiviji od tebe", reče Clary. "Stvar je u ovom mjestu.

Nikad nisam vidjela ništa slično." Opet se okrenula kad su prošlipokraj fontane šampanjca: goleme srebrne zdjele u čijem se središtunalazila morska sirena s ćupom iz kojeg joj se niz gola leđa prosipalopjenušavo vino. Ljudi su punili čaše iz zdjele, smijali se i razgovarali.Sirena je okrenula glavu kad je Clary prošla i nasmiješila se. Osmijehjoj je razotkrio bijele zube, šiljate kao u vampira."Dobrodošla u Stakleni Grad", reče glas koji nije bio Simonov. Clary

primijeti da je Simon nestao i da sada pleše s Jaceom, koji je bioodjeven u bijelo, tkanina njegove košulje bila je tanak pamuk; kroz njuje vidjela njegove crne biljege. Oko vrata visio mu je brončani lanac, akosa i oči bili su mu zlatniji nego ikad; pomisli kako bi voljela naslikati

njegov portret onom tamnom zlatnom bojom koja se katkada viđa naruskim ikonama."Gdje je Simon?" upita kad su se opet okrenuli oko fontane

šampanjca. Clary ondje ugleda Isabelle s Alecom, oboje utamnoplavom. Držali su se za ruke kao Ivica i Marica u tamnoj šumi."Ovo je mjesto za žive", reče Jace. Njegove su ruke na njezinima

bile hladne i bila ih je svjesna na drugačiji način nego Simonovih.Pogleda ga suženih očiju. "Kako to misliš?"On joj se primakne. Osjetila je njegove usne na uhu. Nisu bile

nimalo hladne. "Probudi se, Clary", šapne. "Probudi se. Probudi se."Naglo se uspravi na krevetu hvatajući zrak, kose zalijepljene za vrat

hladnim znojem. Netko joj je čvrsto stiskao zglavke; pokuša ih izvući,no tada shvati tko je drži. "Jace?""Aha." Sjedio je na rubu njezina kreveta - kako je dospjela u krevet?

- razbarušen i napola budan, s ranojutarnjom frizurom i pospanimočima."Pusti me.""Oprosti." Prsti mu skliznuše s njezinih zglavaka. "Pokušala si me

udariti čim sam ti izgovorio ime.""Malo sam napeta, valjda." Osvrne se oko sebe. Bila je u maloj

spavaćoj sobi s pokućstvom od tamnog drva. Po boji slabe svjetlostikoja je dopirala kroz poluotvoren prozor naslutila je da je zora ili je tekprošla. Ruksak joj je bio naslonjen na jedan zid. "Kako sam došlaovamo? Ne sjećam se...""Našao sam te kako spavaš na podu u hodniku." Jace je zvučao

podsmješljivo. "Hodge mi je pomogao da te stavim u krevet. Misliosam da će ti biti ugodnije u sobi za goste nego u bolnici.""Čovječe. Ničeg se ne sjećam." Prođe prstima kroz kosu, sklanjajući

raščupane uvojke iz očiju. "Koliko je uopće sati?""Oko pet.""Ujutro?" Bijesno ga pogleda. "Bolje ti je da imaš dobar razlog što si

me probudio.""Zašto, lijepo si sanjala?"Još uvijek je čula glazbu u ušima, osjećala kako joj teški dragulji

dodiruju obraze. "Ne sjećam se."On ustane. "Došao je jedan tihi brat da te vidi. Hodge me poslao da

te probudim. U stvari, htio te probuditi sam, ali kako je pet ujutro,

zaključio sam da ćeš manje čangrizati ako budeš imala nešto lijepopred očima.""Misliš, tebe?""A što drugo?""Nisam pristala na to, znaš", prasne ona. "To s Tihom braćom.""Želiš li pronaći svoju majku", reče on, "ili ne?" Samo ga je gledala."Trebaš se samo upoznati s bratom Jeremiahom. To je sve. Možda ti

se čak i svidi. Za tipa koji nikad ništa ne govori, ima sjajan smisao zahumor."Ona spusti glavu na dlanove. "Izađi. Izađi da se presvučem."Spustila je noge na pod čim je zatvorio vrata za sobom. Iako je tek

svanulo, vlažna vrućina već se počela osjećati u sobi. Zatvorila jeprozor i otišla u kupaonicu da se umije i ispere usta u kojima jeosjećala okus starog papira.Pet minuta kasnije uvlačila je noge u zelene tenisice. Bila se

presvukla u kratke hlače od odrezanih traperica i običnu crnu majicukratkih rukava.Da su joj mršave pjegave noge barem više sličile Isabellinim vitkim,

glatkim udovima. No tu nije bilo pomoći. Zavezala je kosu u rep ipridružila se Jaceu na hodniku.Crkva je bio s njim, nemirno je gunđao i kružio."Što je mačku?" upita Clary."Nervozan je zbog Tihe braće.""Čini se da su svi nervozni zbog njih."Jace se lagano osmjehne. Crkva mijaukne kad su krenuli hodnikom,

ali ne pođe za njima. Barem su debeli kameni zidovi katedrale jošuvijek zadržali malo noćne svježine: hodnici su bili mračni i hladni.Kad su stigli u knjižnicu, Clary se iznenadi vidjevši da su svjetla

ugašena. Knjižnicu je osvjetljavao samo mliječan sjaj koji se cijediokroz visoke prozore u nadsvođenom stropu. Za golemim stolomsjedio je Hodge u odijelu, sjedinama prošarane kose posrebrenesvjetlošću zore. Načas je pomislila da su sami unutra; da ju je Jacenasamario. Tada ugleda siluetu kako se pomalja iz tame i shvati kakoje ono za što je mislila da je mrlja tamnije sjene zapravo čovjek. Visokčovjek u teškom ogrtaču koji mu je padao od vrata do nogu, posve gaprekrivajući. Kapuljača ogrtača bila je podignuta, skrivala mu je lice.Sam ogrtač bio je boje pergamenta, a uzorak složenih runa duž

poruba i rukava kao da je bio načinjen krvlju koja se sušila. Clary senaježe dlačice na rukama i šiji, gotovo je bolno bockajući."Ovo je", reče Hodge, "brat Jeremiah iz Tihoga Grada." Muškarac je

išao prema njima, težak ogrtač lelujao mu je dok se kretao i Claryshvati što je na njemu čudno: dok je hodao, ništa se nije čulo, ninajtiši zvuk koraka. Čak mu je i ogrtač, koji je trebao šuškati, bio tih.Gotovo se zapitala je li to duh - ali ne, pomislila je kad je stao prednjih, oko njega se širio neobičan slatkast miris, sličan tamjanu i krvi,miris nečeg živog."Jeremiah," reče Hodge, ustajući od stola, "ovo je djevojka o kojoj

sam vam pisao. Clarissa Fray."Zaklonjeno lice polako se okrene prema njoj. Clary osjeti hladnoću

do vrhova prstiju. "Zdravo", reče.Nije bilo odgovora."Zaključio sam da imaš pravo, Jace", reče Hodge. "I imam pravo",

reče Jace. "Obično imam."Hodge se ne obazre na to. "Sinoć sam poslao pismo Klavi o svemu

tome, ali Claryna su sjećanja samo njezina. Samo ona može odlučitikako želi postupiti s onime što ima u glavi. Ako želi pomoć Tihebraće, trebala bi moći imati tu mogućnost."Clary ne reče ništa. Dorothea je bila rekla da je u njezinu umu

blokada koja nešto skriva. Naravno da je htjela doznati što. Nomračan lik tihog brata bio je tako - tih. Tišina kao da je navirala iznjega poput tamne plime, crne i guste kao tinta. Ledila joj je kosti.Lice brata Jeremiaha još je bilo okrenuto prema njoj, ispod njegove

kapuljače vidjelo se samo crnilo. To je Jocelynina kći?Clary tiho zaječi od zaprepaštenja, ustuknuvši. Riječi su joj

odjeknule u glavi kao da ih je sama pomislila - a nije."Da", reče Hodge i brzo dometne: "Ali otac joj je bio ovozemac."To nije važno, reče Jeremiah. Klavina krv je dominantna."Zašto ste moju majku nazvali Jocelyn?" reče Clary, uzalud tražeći

bilo kakvu naznaku lica ispod kapuljače. "Jeste li je poznavali?""Braća čuvaju dosjee o svim pripadnicima Klave", objasni Hodge.

"Iscrpne dosjee...""Ne baš tako iscrpne", reče Jace, "ako nisu znali čak ni da je još

živa."

Vjerojatno joj je neki vještac pomogao da nestane. Većinasjenolovaca ne može tako lako umaći Klavi. U Jeremiahovu glasu nijebilo nikakvih emocija; nije zvučao ni kao da odobrava Jocelyninepostupke, ni kao da ih ne odobrava."Nešto ne razumijem", reče Clary. "Zašto bi Valentine mislio da moja

mama ima Kalež smrtnika? Ako se toliko pomučila da nestane, kaošto ste rekli, zašto bi ga onda uzela sa sobom?""Zato da ne padne u njegove ruke", reče Hodge. "Ona je najbolje

znala što bi se dogodilo kad bi Valentine imao Kalež. Apretpostavljam da nije imala povjerenja u to da će ga Klava zadržati.Ne nakon što ga je Valentine već jednom uzeo od nje.""Valjda." Clary nije uspjela prikriti sumnjičavost u glasu. Sve joj se to

činilo vrlo nategnuto. Pokušala je zamisliti majku kako bježi podokriljem mraka s velikim zlatnim kaležom uguranim u džep hlača snaramenicama i nije uspjela."Jocelyn se okrenula protiv svojeg muža kad je otkrila što kani učiniti

s Kaležom", reče Hodge. "Nije nerazumno pretpostaviti da bi učinilasve što je mogla kako Kalež ne bi pao u njegove ruke. I sama Klavaprvo bi ga potražila kod nje da je znala da je još živa.""Meni se čini", reče Clary oštro, "da svatko za koga Klava misli da je

mrtav zapravo uopće nije mrtav. Možda bi trebala uložiti u otiskezuba.""Moj je otac mrtav", reče Jace jednako oštro. "Ne trebam otiske

zuba da mi to potvrde."Clary se ogorčeno okomi na njega. "Gle, nisam mislila..."Dosta je, prekine je brat Jeremiah. Ovdje se može doznati istina,

ako ste dovoljno strpljivi da je poslušate.Brzom kretnjom podigne ruke i zbaci kapuljaču unatrag s lica.

Zaboravivši na Jacea, Clary se othrva porivu da krikne. Arhivistovaglava bila je ćelava, glatka i bijela poput jajeta, a tamna uleknućanalazila su se ondje gdje su mu nekoć bile oči. Sad ih više nije bilo.Usne su mu bile iskrižane uzorkom tamnih linija koji su sličili kirurškimšavovima. Sad je shvatila što je Isabelle podrazumijevala podunakazivanjem.Braća iz Tihoga Grada ne lažu, reče Jeremiah. Ako želiš istinu od

mene, dobit ćeš je, ali ja ću zauzvrat od tebe tražiti isto.Clary isturi bradu. "Ni ja nisam lažljivica."

Um ne može lagati. Jeremiah joj se primakne. Želim tvoja sjećanja.Vonj krvi i tinte bio je zagušljiv. Clary osjeti navalu panike.

"Čekajte...""Clary." Bio je to Hodge, glas mu je bio nježan. "Posve je moguće da

postoje sjećanja koja si zakopala ili potisnula, sjećanja nastala kad sibila premala da bi ih mogla svjesno prizvati, a do kojih brat Jeremiahmože doći. To bi nam moglo jako pomoći."Ona ne reče ništa, zagrizavši unutrašnju stranu usne. Nimalo joj se

nije sviđala pomisao da joj netko ulazi u glavu, da zadire u sjećanjatoliko privatna i skrivena da čak ni ona ne može do njih."Ona ne mora učiniti ništa što ne želi", reče Jace iznenada. "Zar

ne?"Clary prekine Hodgea prije nego što je uspio odgovoriti. "U redu je.,

Učinit ću to."Brat Jeremiah odsječno kimne i priđe joj toliko bešumno da su joj

kralješnicom prošli žmarci. "Hoće li boljeti?" šapne.On ne odgovori, ali podigne uske bijele ruke da joj dodirne lice. Koža

na njegovim prstima bila je tanka kao pergament, posve iscrtanarunama. Osjećala je moć u njima, peckala joj je kožu poput statičkogelektriciteta. Zatvorila je oči, ali ne prije nego što je ugledalatjeskoban izraz koji je prešao Hodgeovim licem.Na tamnoj pozadini njezinih očnih kapaka uzvitlaše se boje. Osjeti

pritisak, silovito potezanje u glavi, rukama i nogama. Stisne šakeodupirući se težini, crnilu. Osjeti kao da je pritisnuta o nešto tvrdo inepomično, kao da je nešto polako gnječi. Začuje samu sebe kakohvata zrak i najednom je cijelu obuze hladnoća, zimska hladnoća. Ubljesku ugleda ledenu ulicu, sive zgrade koje se ocrtavaju iznad nje,eksploziju bjeline koja joj smrznutim česticama bode lice..."Dosta je." Jaceov glas prodre kroz zimsku studen i nestade snijega

koji je padao, pljuska bijelih iskrica. Clary razrogači oči.Knjižnica se polako opet izoštri - zidovi obloženi knjigama, tjeskobno

Hodgeovo i Jaceovo lice. Brat Jeremiah nepokretno je stajao kaoizrezbareni idol od slonovače i crvene tinte. Clary osvijesti oštru bolna dlanovima i spusti pogled, ugledavši crvene crte utisnute u kožuondje gdje su joj se bili žarili nokti."Jace", reče Hodge pokudno.

"Pogledaj joj ruke." Jace pokaže na Clary, koja sklopi prste dasakrije ozlijeđene dlanove. Hodge joj stavi široki dlan na rame. "Jesi lidobro?"Ona polako pomakne glavu da kimne. Onaj je užasan pritisak

nestao, ali osjećala je da joj je znoj natopio kosu i zalijepio joj majicuza leđa kao ljepljivu traku.U tvojem umu nalazi se blokada, reče brat Jeremiah. Ne može se do

tvojih sjećanja."Blokada?" upita Jace. "Želite reći da je potisnula sjećanja?"Ne. Želim reći da su joj čarolijom blokirana od svjesnog uma. Ne

mogu to ovdje slomiti. Morat će doći u Grad od Kostiju i stati predBratstvo."Čarolijom?" upita Clary u nevjerici. "Tko bi na mene bacio čaroliju?"Nitko joj ne odgovori. Jace pogleda svojeg učitelja. Bio je čudnovato

blijed, pomisli Clary, uzevši u obzir da je to bila njegova zamisao."Hodge, ona ne bi trebala biti dužna ići ako ne...""U redu je." Clary duboko udahne. Dlanovi su je boljeli ondje gdje ih

je zarežala noktima i strašno je željela leći negdje gdje je zamračeno iodmoriti se. "Ići ću. Želim saznati istinu. Želim saznati što mi je uglavi."Jace jedanput kimne. "Dobro. Onda ću ja ići s tobom."Izlazak iz Instituta bio je kao ulazak u mokru, vruću torbu od

šatorskog platna. Vlažan zrak pritiskao je grad, pretvarajući zrak uprljavu juhu. "Ne razumijem zašto moramo krenuti odvojeno od brataJeremiaha", progunđa Clary. Stajali su na uglu izvan Instituta. Ulicesu bile puste, osim kamiona za smeće koji se polako drndao dužbloka. "Neugodno mu je da ga vide sa sjenolovcima?""Braća jesu sjenolovci", istakne Jace. Nekako je uspijevao izgledati

svježe unatoč vrućini. Clary ga zbog toga poželi zviznuti."Pretpostavljam da je otišao po svoj auto?" sarkastično zapita. Jace

se naceri. "Tako nešto."Ona odmahne glavom. "Znaš, osjećala bih se mnogo bolje u vezi

ovoga da je Hodge pošao s nama.""Ja ti nisam dovoljna zaštita?""Trenutačno mi ne treba zaštita - nego netko tko mi može pomoći da

razmišljam." Najednom se sjetivši, pritisne dlan preko usta. "O...Simon!"

"Ne, ja sam Jace", strpljivo reče Jace. "Simon je onaj mali nalik nalasicu s lošom frizurom i očajnim smislom za modu.""O, začepi", odvrati ona, premda više automatski nego ozbiljno.

"Htjela sam ga nazvati prije spavanja. Da vidim je li se sretno vratiokući."Odmahnuvši glavom, Jace se zagleda u nebo kao da će se svaki

čas otvoriti i razotkriti tajne svemira. "Uza sve što se događa, ti sebrineš za lasičara?""Ne zovi ga tako. Ne izgleda kao lasica.""Možda imaš pravo", reče Jace. "U svoje vrijeme upoznao sam

jednu ili dvije privlačne lasice. On izgleda više kao štakor.""On ne...""Po svoj prilici leži kod kuće u lokvi vlastite sline. Samo čekaj kada

dosadi Isabelle pa ćeš ti morati skupljati njegove komade.""Je li vjerojatno da će dosaditi Isabelle?" upita Clary.Jace razmisli o tome. "Da", reče.Clary se zapita je li Isabelle možda pametnija nego što Jace misli.

Možda shvati koliko je Simon fantastičan tip: koliko zabavan, kolikopametan, koliko cool. Možda prohodaju. Od te je pomisli cijelu obuzebezimeni užas.Izgubljenoj u mislima, trebalo joj je nekoliko trenutaka da primijeti

kako joj Jace nešto govori. Kad je trepnula prema njemu, ugledala jekako mu se licem širi zajedljiv smiješak. "Što je?" upita ona otresito."Volio bih da prestaneš tako očajnički pokušavati privući moju

pozornost", reče on. "Postaje mi neugodno.""Sarkazam je posljednje utočište onih kojima je ponestalo mašte",

reče mu ona."Ne mogu si pomoći. Svojim britkim duhom skrivam unutarnju bol.""Tvoja će bol ubrzo postati vanjska ako se ne makneš sa ceste.

Želiš li da te pregazi taksi?""Ne budi smiješna", reče on. "Ne bismo nikad tako lako došli do

taksija u ovoj četvrti."Kao na znak, uzak crni automobil zatamnjenih prozora dojuri do

pločnika i zaustavi se pred Jaceom, uz turiranje motora. Bio jedugačak, sjajan i ležao je nisko kao limuzina, prozora zaobljenihprema van.

Jace je pogleda iskosa; u njegovim očima bilo je podsmijeha, ali iodređene prijekosti. Ona opet promotri auto, dopustivši svojempogledu da se opusti, dopustivši snazi stvarnoga da prodre kroz veoglamura.Sad je auto izgledao kao Pepeljugina kočija, samo što nije bila

ružičasta, zlatna i plava poput uskršnje pisanice, nego crna kaobaršun, vrlo tamnih prozora. Kotači i svi kožnati ukrasi bili su crni. Nacrnoj, metalnoj kočijaškoj klupi sjedio je brat Jeremiah, rukama urukavicama držeći uzde. Lice mu je bilo skriveno ispod kukuljiceogrtača boje pergamenta. Na drugom kraju uzdi nalazila su se dvakonja crna kao dim, koja su rzala i propinjala se prema nebu."Ulazi", reče Jace. Budući da je ostala stajati širom otvorenih usta,

on je uhvati za ruku i napola ugura unutra kroz otvorena vrata kočije,uskočivši i sam za njom. Kočija se pokrene prije nego što je zatvoriovrata. On padne unatraške na svoje sjedalo - tapecirano sjajnimplišem - i pogleda preko, u nju. "Osobna pratnja u Grad od Kostijunije nešto na što trebaš frktati nosom.""Nisam frktala nosom. Samo sam se iznenadila. Nisam očekivala...

zapravo, mislila sam da je to auto.""Samo se opusti", reče Jace. "Uživaj u tom mirisu nove kočije."Clary zakoluta očima i okrene se da pogleda kroz prozor. Mislila bi

da kočija s konjima nema nimalo izgleda u manhattanskom prometu,no s lakoćom su se kretali prema centru, a u krkljancu od taksija,autobusa i terenaca koji su zagušili aveniju nije se primjećivalonjihovo nečujno napredovanje. Ispred njih jedan žuti taksi promijenitraku, prepriječivši im put. Clary se napne, zabrinuta zbog konja - atada se kočija trgne uvis jer su konji okretno poskočili na krov taksija.Ona zatomi uzdah iznenađenja. Umjesto da se vuče po tlu, kočijapoleti za konjima, zakotrljavši se lagano i bešumno na krov taksija ipreko njega pa dolje na drugu stranu. Clary se osvrne u trenutku kadje kočija opet udarila u cestu uz trzaj - vozač taksija pušio je i zuriopred sebe, uopće ih ne primijetivši. "Uvijek sam mislila da vozačitaksija ne paze na promet, ali ovo je smiješno", reče ona malodušno."Samo zato što sada možeš prozreti glamur..." Jace ostavi kraj

rečenice da tankoćutno visi u zraku između njih."Mogu ga prozreti samo kad se koncentriram", reče ona. "Od toga

me malo zaboli glava."

"Kladim se da je to zbog te blokade u tvojem umu. Braća će tosrediti.""A što onda?""Onda ćeš vidjeti svijet kakav jest - beskrajan", reče Jace uz opor

osmijeh."Nemoj mi citirati Blakea."Osmijeh postane manje opor. "Nisam mislio da ćeš ga prepoznati.

Ne djeluješ mi kao netko tko čita mnogo poezije.""Svi znaju za taj citat zbog Doorsa."Jace je blijedo pogleda."The Doors. To je bio bend.""Ako ti tako kažeš", reče on."Pretpostavljam da nemaš mnogo vremena za uživanje u glazbi",

reče Clary, razmišljajući o Simonu, kojem je glazba bila najvažnijastvar u životu, "u toj tvojoj profesiji."On slegne ramenima. "Možda povremeno pokoji vrišteći zbor

prokletnika."Clary ga brzo pogleda da vidi šali li se, ali njegovo lice bilo je

bezizražajno."Ali jučer si svirao klavir u Institutu", započne ona. "Znači da ipak..."Kočija se opet trgne uvis. Clary se uhvati za rub sjedala i zagleda -

kotrljali su se po krovu gradskog autobusa M1. S tog povišenogpoložaja vidjela je gornje katove starih stambenih zgrada koje su senizale duž avenije, pomno dotjerane isklesanim vodorigama iukrasnim vijencima."Samo sam tratio vrijeme", reče Jace, ne gledajući je. "Moj je otac

inzistirao da naučim svirati neki instrument.""Tvoj se otac čini strog."Jaceov ton bio je odsječan. "Nimalo. Udovoljavao mi je. On me

svemu naučio - baratanju oružjem, demonologiji, skrivenoj predaji,drevnim jezicima. Davao mi je sve što sam htio. Konje, oružje, knjige,čak i sokola za lov."Ali oružje i knjige nisu baš ono što većina klinaca želi za Božić,

pomisli Clary kad je kočija ponovno bubnula na asfalt. "Zašto Hodgeunisi rekao da poznaješ one ljude s kojima je Luke razgovarao? Da suto oni koji su ti ubili tatu?"

Jace spusti pogled na ruke. Bile su to tanke i pažljive ruke, rukeumjetnika, a ne ratnika. Prsten koji je već ranije primijetila presijavaomu se na prstu. Inače bi bila rekla kako u mladiću koji nosi prsten imanešto ženskasto, ali u njemu toga nije bilo. Sam prsten izgledao jeteško i čvrsto, bio je od srebra tamnog kao da ga je netko spalio iimao je uzorak zvijezda. U njega je bilo ugravirano slovo W. "Jer dajesam," reče, "on bi shvatio da želim osobno ubiti Valentinea. I nikadmi ne bi dopustio da pokušam.""Misliš, želiš ga ubiti zbog osvete?""Zbog pravde", reče Jace. "Nikad nisam znao tko mi je ubio oca.

Sada znam. Ovo je moja prilika da to nadoknadim."Clary nije razumjela kako bi umorstvo jedne osobe moglo

nadoknaditi smrt neke druge, ali osjetila je da to nema smisla reći."Ali znao si tko ga je ubio", reče. "Ti ljudi. Rekao si..."Jace je nije gledao pa je Clary utihnula. Sad su se kotrljali preko

Astora, za dlaku izbjegavši purpurni tramvaj Njujorškog sveučilištakad je presjekao promet. Prolaznici su izgledali zgnječeno teškimzrakom, kao kukci pritisnuti staklom. Nekoliko skupina djece skitnicaokupilo se oko podnožja nekog velikog mjedenog kipa; ispred sebepostavili su presavijene kartone s natpisima kojima su molili zanovac. Clary opazi djevojku približno svojih godina, glatko izbrijanećelave glave, kako se naslanja na tamnoputog dječaka sdreadlocksima, lica na kojem je bilo desetak piercinga. Kad je kočijaprošla pokraj njih, okrenuo je glavu kao da je vidi i ugledala je sjaj unjegovim očima. Jedno mu je bilo zamućeno kao da nema zjenicu."Imao sam deset godina", reče Jace. Ona se okrene da ga pogleda.

Bio je bezizražajan. Uvijek kad bi govorio o svojem ocu, činilo se dase iz njega iscijedi boja. "Živjeli smo u vlastelinskom dvorcu izvangrada. Moj je otac uvijek govorio da je sigurnije biti daleko od ljudi.Čuo sam ih kako idu kolnim prilazom i otišao mu to reći. Rekao mi jeda se sakrijem pa sam se sakrio. Pod stepenice. Vidio sam te ljudekako ulaze. S njima su bili i drugi. Ne ljudi. Otpisani. Svladali sumojeg oca i prerezali mu grlo. Krv je tekla po podu. Natopila mi jecipele. Nisam se pomaknuo."Clary je trebao trenutak da shvati kako je završio s pričom i još

jedan da dođe do glasa. "Tako mi je žao, Jace."

Oči mu zaiskriše u tami. "Ne razumijem zašto se ovozemci uvijekispričavaju zbog stvari za koje nisu krivi.""Ne ispričavam se. To je način... suosjećanja. Način da kažem da mi

je žao što si nesretan.""Nisam nesretan", reče on. "Nesretni su samo ljudi bez cilja. Ja

imam cilj.""Misliš na ubijanje demona ili na osvećivanje smrti svojeg oca?""Na oboje.""Bi li tvoj otac stvarno htio da ubiješ te ljude? Samo zbog osvete?""Sjenolovac koji ubije nekog od svoje braće gori je od demona i

treba ga ukloniti kao demona", reče Jace, kao da recitira riječi izudžbenika."Ali jesu li svi demoni zli?" reče ona. "Mislim, ako svi vampiri nisu zli

i ako nisu svi vukodlaci zli, možda..."Jace se okrene prema njoj, ozlojeđeno. "To uopće nije isto. Vampiri,

vukodlaci, pa čak i vješci djelomično su ljudi. Dio su ovog svijeta,rodili su se u njemu. Pripadaju ovamo. Ali demoni dolaze iz drugihsvjetova. Oni su međudimenzionalni paraziti. Dođu na neki svijet ipotroše ga. Ne znaju graditi, samo razaraju - ne znaju stvarati, samoupotrebljavaju. Spale neko mjesto do pepela, a kad ono umre,presele se na sljedeće. Oni hoće život - ne samo tvoj život ili moj,nego sav život ovog svijeta, njegove rijeke i gradove, njegoveoceane, njegovo sve. I između njih i uništenja svega ovoga" - onpokaže prema prozoru kočije, zamahnuvši rukom kao dapodrazumijeva sve u gradu, od nebodera na periferiji do prometnogzastoja u ulici Houston - "stoje jedino nefili.""Aha", reče Clary. Činilo se da nema baš što reći. "Koliko ima drugih

svjetova?""Nitko ne zna. Stotine. Možda milijuni.""I sve su to... mrtvi svjetovi? Potrošeni?" Clary osjeti kako joj se

želudac bućka, mada je to možda bilo samo zbog trzaja kad su sepopeli na ljubičasti Mini i spustili se s njega. "To je tako tužno.""Nisam to rekao." Tamna narančasta svjetlost gradske omaglice

prodirala je kroz prozor, ocrtavajući njegov oštar profil. "Vjerojatnopostoje i drugi živi svjetovi kao što je naš. Ali samo demoni moguputovati između njih. Jednim dijelom zato što su uglavnombestjelesni, ali nitko ne zna točno zašto. Mnogi vješci su pokušali i

nijednom nije upalilo. Ništa sa Zemlje ne može proći kroz zaštiteizmeđu svjetova. Kad bismo mogli," doda, "možda bismo ih uspjelispriječiti da dolaze ovamo, ali još nikad nitko nije uspio dokučiti kakooni to rade. Zapravo, pristiže ih sve više i više. Nekad su na ovajsvijet dolazile samo male najezde demona, koje je bilo lako suzbiti.Ali čak i za mojeg života sve ih se više provlači kroz zaštite. Klavastalno mora slati sjenolovce i oni se često ne vrate.""Ali kad biste imali Kalež smrtnika, mogli biste ih napraviti još, zar

ne? Još lovaca na demone?" upita Clary oprezno."Naravno", reče Jace. "Ali već godinama nemamo Kalež, a mnogi od

nas umiru mladi. Tako da se naš broj polako smanjuje.""Zar se vi ne, hm..." Clary je tražila pravu riječ. "Razmnožavate?"Jace prasne u smijeh baš kad je kočija iznenada oštro skrenula

ulijevo. On se odupre, ali Clary padne na njega. On je uhvati, rukamaje lagano, ali čvrsto držeći dalje od sebe. Ona osjeti hladan dodirnjegova prstena kao komadić leda na svojoj znojnoj koži. "Naravno",reče. "Volimo se razmnožavati. To nam je jedna od omiljenihaktivnosti."Clary se odmakne od njega lica zažarena u tami i okrene se da

pogleda kroz prozor. Kotrljali su se prema teškim vratima od kovanogželjeza, isprepletenih tamnim viticama."Stigli smo", objavi Jace kad se glatko kotrljanje kotača po asfaltu

pretvorilo u drndanje po popločanoj cesti. Clary ugleda riječi iznadluka dok su prolazili ispod njega: NEW YORK CITY MARBLECEMETERY."Ali prestali su zakopavati ljude na Manhattanu prije jednog stoljeća

jer je ponestalo mjesta - zar ne?" reče ona. Kretali su se uskomuličicom visokih kamenih zidova s obje strane."Grad od Kostiju nalazi se ovdje duže od toga." Kočija se klimavo

zaustavi. Clary se trgne kad je Jace ispružio ruku, ali je samoposegnuo mimo nje da otvori vrata na njezinoj strani. Ruka mu je bilalagano mišićava i posuta zlaćanim dlačicama kao polenom."Ti nemaš izbora, zar ne?" upita ona. "Kad se radi o tome da si

sjenolovac. Ne možeš se naprosto povući.""Ne", reče on. Vrata se otvore, pustivši unutra val zagušljiva zraka.

Kočija se bila zaustavila na širokoj četverokutnoj zelenoj površini,

okruženoj mramornim zidovima obraslim mahovinom. "Ali kad bihimao izbora, opet bih to izabrao.""Zašto?" upita ona.On izvije jednu obrvu, zbog čega Clary smjesta osjeti zavist.

Oduvijek je željela da to može učiniti."Zato", reče. "To mi dobro ide."On skoči s kočije. Clary se privuče do ruba svojeg sjedala,

lamatajući nogama. Do ploča na cesti bio je dug pad. Skoči. Odudarca su je zapekla stopala, ali nije pala. Trijumfalno se okrene izatekne Jacea kako je gleda. "Bio bih ti pomogao da siđeš", reče on.Ona trepne. "U redu je. Nisi trebao."On se osvrne. Brat Jeremiah silazio je sa svojeg sjedala iza konja, u

nečujnom komešanju ogrtača. Nije stvarao nikakvu sjenu na suncemsprženoj travi.Dođite, reče. Otkliže dalje od kočije i umirujućih svjetala Druge

avenije, uputivši se prema mračnom središtu vrta. Bilo je jasno daočekuje da pođu za njim.Trava je bila suha i pucketala im je pod nogama, a mramorni zidovi s

obje strane bili su glatki i sjajni. U kamen tih zidova bila su uklesanaimena i datumi. Clary je za koji čas shvatila da su to oznake grobova.Studen joj strugne kralježnicom. Gdje su bila tijela? U zidovima,pokopana uspravno kao da su živa zazidana...?Bila je zaboravila gledati kuda ide. Kad se sudarila s nečim

prepoznatljivo živim, glasno je kriknula.Bio je to Jace. "Ne kriješti tako. Probudit ćeš mrtve."Ona mu se namršti. "Zašto smo stali?"On pokaže na brata Jeremiha, koji se zaustavio pred jednim kipom,

tek malčice višim od njega, podnožja obrasla mahovinom. Bio je tokip nekog anđela. Mramor kipa bio je tako gladak da je bio gotovoproziran. Anđelovo lice bilo je gnjevno, lijepo i tužno. U dugim bijelimrukama anđeo je držao kalež čiji je rub bio načičkan mramornimdraguljima. Nešto na tom kipu poškakljalo je Claryno sjećanjenelagodnom poznatošću. Na podnožju je bila urezana 1234. godina,a oko nje riječi: NEPHILIM: FACILIS DECENSUS AVERNO."To bi trebao biti Kalež smrtnika?" upita ona.Jace kimne. "A ovo na podnožju je moto nefila - sjenolovaca.""Što to znači?"

Jaceov smiješak bio je bijeli bljesak u tami. "Znači 'Sjenolovci: ucrnom izgledaju bolje od udovica naših neprijatelja još od 1234.'""Jace..."To znači, reče Jeremiah, "Silazak u Pakao je lak.""Krasno i veselo", reče Clary, ali kožom joj unatoč tome prostruji

drhtaj."Ovdje je to mala šala Braće", reče Jace. "Vidjet ćeš."Ona pogleda brata Jeremiaha. Iz nekog unutrašnjeg džepa na

ogrtaču bio je izvukao stelu koja je slabašno svijetlila i vrškom je crtaoneku runu po podnožju kipa. Usta kamenog anđela najednom seširom otvore u nijemom kriku, a u tratini pred Jeremiahovim nogamarastvori se zjapeća crna rupa. Bila je nalik otvorenu grobu.Clary se polako približi rubu i zaviri unutra. U rupu su vodile granitne

stepenice, bridova zaobljenih od godina upotrebe. Niza stepenice suu razmacima bile postavljene baklje, koje su blještale jarko zeleno iledeno plavo. Dno stepenica gubilo se u tami.Jace krene stepenicama s lakoćom nekoga kome je ta situacija

poznata, ako već ne i ugodna. Na pola puta do prve baklje zastane ipogleda uvis u nju. "Daj, dođi", reče nestrpljivo.Clary je jedva spustila nogu na prvu stepenicu kad je osjetila kako

joj je ruku uhvatio hladan stisak. Preneraženo podigne pogled. BratJeremiah držao ju je za zglavak, utiskujući joj ledene bijele prste ukožu. Vidjela je koštani odsjaj njegova nakazna lica ispod rubakukuljice.Ne boj se, reče glas u njezinoj glavi. Jedan ljudski krik nije dovoljan

da probudi ove mrtve.Kad joj je pustio ruku, stuštila se niza stepenice za Jaceom, dok joj

je srce udaralo u rebra. On ju je čekao u podnožju stepenica. Bio jeuzeo jednu od baklji zelenog plamena iz nosača i držao je u visiniočiju. Bacala je blijedozelen odsjaj na njegovu kožu. "Jesi li dobro?"Ona kimne, ne pouzdajući se u to da će uspjeti progovoriti.

Stepenice su završile malim odmorištem; pred njima se protezaotunel, dug i crn, izbrazdan vijugavim korijenjem drveća. Blijedoplavičasto svjetlo vidjelo se na kraju tunela. "Tako je... mračno", rečejadno."Hoćeš li da te primim za ruku?"

Clary stavi obje ruke iza leđa kao malo dijete. "Ne obraćaj mi sesvisoka.""Pa, teško da bih ti se mogao obratiti odozdo. Preniska si." Jace

pogleda mimo nje, a kad se pomaknuo, iz baklje sijevnuše iskrice."Ne trebate stajati kao na ceremoniji, brate Jeremiah", otegne on."Vodite. Bit ćemo odmah iza vas."Clary se trgne. Još se nije naviknula na arhivistove tihe dolaske i

odlaske. On se nečujno pomakne s mjesta na kojem je stajao iza nje ikrene u tunel. Za koji čas pođe i ona, usput udarcem odbivši Jaceovupruženu ruku.Claryn prvi pogled na Tihi Grad bio je red za redom visokih

mramornih lukova koji su se uzdizali u zrak, nestajući u daljini kaouredni redovi stabala u voćnjaku. Sam mramor bio je poput čiste,pepeljaste slonovače, tvrde i sjajne, ponegdje s umecima uskih trakaod oniksa, jaspisa i zada. Kad su se udaljili od tunela prema šumilukova, Clary primijeti da su na tlu urezane one iste rune koje sukatkada krasile Jaceovu kožu linijama, virovima i spiralnim uzorcima.Dok su svo troje prolazili pokraj prvog luka, nešto veliko i bijelo

iskrsne joj s lijeve strane, kao ledenjak pokraj pramca Titanica. Bio jeto blok od bijelog kamena, gladak i četverokutan, s nekakvim vratimaumetnutim u prednju stranu. Podsjetio ju je na dječju kućicu zaigranje, gotovo, ali ipak ne i uistinu dovoljno veliku da bi unutra moglastajati uspravno."To je mauzolej", reče Jace, uperivši sjaj baklje prema njemu. Clary

opazi runu uklesanu u vrata, koja su bila zapečaćena željeznimvijcima. "Grob. Ovdje pokapamo naše mrtve.""Sve vaše mrtve?" reče ona, donekle ga poželjevši pitati je li mu tu

pokopan otac, no on je već otišao dalje, izvan slušnog dometa. Onapožuri za njim da ne bi ostala sama s bratom Jeremiahom na tomsablasnom mjestu. "Mislila sam da si rekao da je ovo knjižnica."Mnogo je razina Tihoga Grada, ubaci Jeremiah. I nisu svi mrtvi

pokopani ovdje. Ima još jedna kosturnica na Idrisu. Dakako, mnogoveća. Ali na ovoj razini nalaze se mauzoleji i mjesto za spaljivanje."Mjesto za spaljivanje?"Oni koji umru u bitci budu spaljeni, od njihova pepela prave se

mramorni lukovi koje vidiš ovdje. Krv i kosti ubojica demona sami supo sebi moćna zaštita od zla. Čak i u smrti Klava služi svojoj svrsi.

Kako naporno, pomisli Clary, boriš se cijeli život i onda se od tebeočekuje da tu borbu nastaviš čak i kad ti život završi. Na rubu vidnogpolja nazirala je kvadratne bijele komore koje su stajale s obje stranekao uredni redovi grobova; sva vrata bila su zaključana izvana. Sadje shvaćala zašto se to mjesto zvalo Tihi Grad: njegovi jedini žitelji bilisu nijema Braća i mrtvi, koje su oni tako predano čuvali.Bili su dospjeli do još jednih stepenica koje su vodile dolje, u još

sumraka; Jace pruži baklju pred sebe, isprugavši zidove sjenama."Idemo na drugu razinu, gdje se nalaze arhivi i prostorije zavijećanje", reče, kao da je želi ohrabriti."Gdje su stambeni dijelovi?" upita Clary, dijelom iz uljudnosti, a

dijelom iz prave znatiželje. "Gdje braća spavaju?"Spavaju?Tiha riječ visjela je u mraku između njih. Jace se nasmija i plamen

baklje koju je držao zatitra. "Morala si pitati."U podnožju stepenica nalazio se još jedan tunel, koji se proširio u

četvrtast paviljon čiji je svaki ugao bio obilježen tornjem odizrezbarene kosti. Baklje su gorjele u dugačkim nosačima od oniksaduž stranica četverokuta, a zrak je vonjao na pepeo i dim. Usredpaviljona stajao je dugačak stol od crnog bazalta prošaranog bijelimvenama. Iza stola, na tamnome zidu, visio je golemi srebrni mač vrhaokrenuta nadolje, balčaka izrađena u obliku raširenih krila. Za stolomje sjedio red Tihe braće; svaki je brat bio ovijen i zakukuljen istimogrtačem boje pergamenta, kao Jeremiah.Jeremiah nije gubio vrijeme. Stigli smo. Clarissa, stani pred Vijeće.Clary baci pogled na Jacea, no on je treptao, očito zbunjen. Brat

Jeremiah zacijelo je progovorio samo u njezinoj glavi. Pogleda stol,dugačak red tihih likova umotanih u teške ogrtače. Pod paviljonatvorili su naizmjenični kvadrati: zlatno brončani i tamnocrveni. Tikispred stola nalazio se veći kvadrat, načinjen od crnog mramoraukrašenog reljefnim paraboličnim uzorkom srebrnih zvijezda.Clary stane na sredinu crnog kvadrata kao da staje pred streljački

odred. Podigne glavu. "U redu", reče. "Što sad?"Tada braća načiniše zvuk, zvuk koji nakostriješi sve dlačice duž

Claryne šije i ruku. Sličio je uzdahu ili jecaju. Usklađeno podigošeruke i zabaciše kukuljice, ogolivši nakazna lica i duplje svojih praznihočiju.

Premda je već vidjela razotkriveno lice brata Jeremiaha, Clary sestisne želudac. Kao da je gledala red kostura, kao na jednom od onihsrednjovjekovnih duboreza gdje mrtvi hodaju, razgovaraju i plešu ponaslaganim hrpama živih tijela. Učini joj se da joj se njihova zašivenausta cere.Vijeće te pozdravlja, Clarissa Fray, začuje, i to ne samo kao jedan

tih glas u glavi, nego kao desetak njih, što dubokih i grubih, štoprijaznih i monotonih, ali svih zahtjevnih, upornih u pritiskanju krhkihbarijera oko njezina uma."Stanite", reče ona, a na vlastito zaprepaštenje, glas joj se prolomi

čvrst i jak. Graja u njezinu umu naprasno prestane, kao kad segramofonska ploča prestane okretati. "Smijete mi ući u glavu," reče,"ali tek kad budem spremna."Ako ne želiš da ti pomognemo, nema potrebe za ovime. Sama si

tražila našu pomoć, na kraju krajeva."Želite doznati što je u mojoj glavi, baš kao i ja", reče ona. "To ne

znači da ne morate biti pažljivi."Brat koji je sjedio u sredini prekrižio je tanke bijele prste ispod brade.

To je zanimljivo pitanje, uistinu, reče, a glas u njezinu umu bio jeravnodušan i neutralan. Ali nema potrebe za upotrebom sile ako sene odupireš.Ona zaškripi zubima. Htjela im se oduprijeti, htjela je izbiti te

nametljive glasove iz vlastite glave. Pristajati na njih i dopuštati takvosilovanje najintimnijeg, najosobnijeg dijela sebe...No postojala je velika mogućnost da se to već dogodilo, podsjeti ona

samu sebe. Ovo je bilo tek iskopavanje starog zločina, krade njezinasjećanja. Ako upali, ono što joj je bilo oduzeto bit će joj vraćeno.Zatvori oči."Možete", reče.Prvi kontakt osjetila je kao šapat u glavi, nježan poput dodira lista

koji pada. Navedi svoje ime pred Vijećem.Clarissa Fray.Prvom glasu pridružiše se ostali. Tko si ti?Ja sam Clary. Moja je majka Jocelyn Fray. Stanujem u Berkeleyjevoj

807 u Brooklynu. Imam petnaest godina. Moj otac se zvao...Um kao da joj je prasnuo i urušio se, poput elastične vrpce, i ona se

bešumno strmoglavi u kovitlac slika na unutarnjoj strani zatvorenih

kapaka. Majka ju je požurivala noćnom crnom ulicom između hrpanabacana i prljava snijega. Onda nisko nebo, sivo i olovno, redoviogoljenih crnih stabala. Prazan četverokut iskopan u zemlji, običanlijes spušten u nj. Pepeo pepelu. Jocelyn umotana u svoj pokrivač odspojenih krpica, obraza oblivenih suzama, brzo zatvara neku kutiju igura je pod jastuk dok Clary ulazi u sobu. Opet ugleda inicijale nakutiji: J.C.Slike su sad krenule brže, kao stranice neke od onih knjiga u kojima

crteži kao da se pomiču kad ih brzo okrećete. Clary je stajala na vrhustepeništa i gledala dolje u uski hodnik, a ondje je opet bio Luke sazelenom platnenom torbom pod nogama. Pred njim je stajalaJocelyn, odmahujući glavom. "Zašto sada, Luciane? Mislila sam da simrtav..." Clary trepne; Luke je izgledao drugačije, gotovo nepoznato,bradat, duge i raščupane kose - i grane se spuste da joj zaklonepogled; opet je bila u parku, a zelene vile, tanke kao čačkalice, zujalesu među crvenim cvjetovima. Ona oduševljeno posegne prema jednoji majka je podigne u naručje uz užasnut krik. Onda opet zima na crnojulici, žurile su, zagrljene pod kišobranom, Jocelyn sad gurajući, sadvukući Clary između prijetećih nasipa od snijega. Iz padajuće bjelinepomoli se granitni ulaz; iznad vrata bila je uklesana riječVELIČANSTVENI. Zatim je stajala u hodniku koji je vonjao na željezoi rastopljen snijeg. Prsti su joj utrnuli od hladnoće. Nečija ruka podbradom usmjeri joj pogled uvis i ona ugleda niz riječi nažvrljanih nazidu. Dvije riječi skočiše na nju, užareno joj se utisnuvši u oči:MAGNUS BANE.Iznenadna bol probode joj desnu ruku. Ona vrisne kad su se slike

raspršile i okrene se uvis, probivši površinu svijesti kao skakač kojiizranja iz vala. Nešto hladno pritiskalo joj je obraz. Na silu otvori oči iugleda srebrne zvijezde. Dvaput je trepnula prije nego što je shvatilada leži na mramornom podu, koljena savijenih sve do grudi. Kad sepomaknula, žestoka bol ožeže joj ruku.Ona polako sjedne. Koža na lijevom laktu bila je joj raspuknuta i

krvava. Zacijelo je sletjela na njega kada je pala. Imala je krvi namajici. Ogledala se dezorijentirano i opazila Jacea kako je gleda,nepokretan, ali vrlo napetih usana.Magnus Bane. Te su riječi nešto značile, ali što? Prije nego što je

uspjela postaviti to pitanje naglas, brat Jeremiah je prekine.

Blokada u tvojoj glavi jača je nego što smo predvidjeli, reče. Samoonaj tko ju je postavio, može je sigurno ukloniti. Uklonimo li je mi, ubilibismo te.Ona se uspentra na noge, pridržavajući ozlijeđenu ruku. "Ali ja ne

znam tko ju je postavio. Da znam, ne bih niti došla ovamo."Odgovor na to utkan je u nit tvojih misli, reče brat Jeremiah. U

svojem budnom snu vidjela si ga napisanog."Magnus Bane? Ali... to nije čak ni ime!"To je dovoljno. Brat Jeremiah ustane. Kao da je to bio znak, ostala

braća ustanu s njim. Nakrenu glave prema Jaceu u gesti tihapozdrava, a zatim u redu po jedan nestanu među stupovima i odu.Ostao je samo brat Jeremiah. Ravnodušno je gledao Jacea kakobrza prema Clary."Je li ti ruka dobro? Daj da vidim", zatraži, uhvativši je za zglavak."Au! Dobro je. Nemoj to raditi, bit će još gore", reče Clary,

pokušavajući mu se istrgnuti."Krvarila si na Govoreće zvijezde", reče on. Clary pogleda i vidje da

je imao pravo: na bijelom i srebrnom mramoru bila je mrlja njezinekrvi. "Kladim se da postoji neki zakon o tome." On joj iskrene rukunježnije nego što je mislila da je kadar. Stisne donju usnu izmeđuzubi i zazviždi; ona spusti pogled i vidje da joj krvava rukavicaprekriva podlakticu od lakta do zglavka. Ruka je pulsirala, kruta ibolna."Je li ovo trenutak u kojem ti počinješ trgati svoju majicu na trake da

mi podvežeš ranu?" našali se. Mrzila je prizor krvi, osobito svoje."Ako si htjela da strgnem odjeću sa sebe, trebala si samo zamoliti."

On zavuče ruku u džep i izvadi stelu. "To bi mnogo manje boljelo."Prisjetivši se osjećaja peckanja kad joj je stela bila dotaknula

zglavak, ona se pripremi, ali dok joj je blještavi instrument laganoklizio preko rane, osjetila je samo blagu toplinu. "Eto", reče on,uspravivši se. Clary u čudu savije ruku - iako je na njoj još uvijek bilokrvi, rana je nestala, kao i bol i krutost. "A sljedeći put kad se budešnaumila ozlijediti samo zato da privučeš moju pozornost, sjeti se damalo nježnih riječi radi čuda."Clary osjeti kako joj se usne razvlače u osmijeh. "Imat ću to na

umu", reče, a kad se okrenuo, doda: "I hvala."

On ugura stelu u stražnji džep ne okrenuvši se da je pogleda, noučini joj se da je u držanju njegovih ramena primijetila određenozadovoljstvo. "Brate Jeremiah", reče, trljajući ruke. "Bili ste vrlo šutljivicijelo vrijeme. Zacijelo imate nekih misli koje biste voljeli podijeliti?"Zadužen sam za to da vas odvedem iz Tihoga Grada i to je sve,

reče arhivist. Clary se zapita je li joj se pričinilo ili je njegov "glas"uistinu imao pomalo uvrijeđen ton."Možemo izaći i sami", predloži Jace, pun nade. "Siguran sam da se

sjećam puta..."Čuda Tihoga Grada nisu za oči neiniciranih, reče Jeremiah i okrene

im leđa uz bešumni šušanj ogrtača. Ovuda.Kad su izronili na otvoren prostor, Clary je više puta duboko

udahnula gust jutarnji zrak, uživajući u gradskom smradu smoga,nečisti i ljudskosti. Jace se zamišljeno osvrne uokolo. "Past će kiša",reče.Ima pravo, pomisli Clary, pogledavši nebo sivo poput olova.

"Vraćamo se u Institut kočijom?"Jace skrene pogled s brata Jeremiaha, mirnog kao kip, na kočiju,

koja se poput crne sjene ocrtavala u nadsvođenom prolazu koji jevodio prema ulici. Tada se najednom naceri."Ni slučajno", reče. "Mrzim te stvari. Uzmimo taksi."

11MAGNUS BANE

Jace se nagne naprijed i šakom zalupa po pregradi koja ih je dijelilaod vozača taksija. "Skreni lijevo! Lijevo! Rekao sam da idešBroadwayem, kretenu maloumni!"Vozač taksija reagirao je zakrenuvši volan tako snažno ulijevo da je

Clary pala na Jacea. Ogorčeno je jauknula. "Zašto uopće idemoBroadwayom?""Umirem od gladi", reče Jace. "A kod kuće nema ništa osim ostataka

onih kineskih jela." On izvadi mobitel iz džepa i stane birati broj."Alec! Probudi se!" vikne. Clary začuje razdraženo mrmljanje nadrugom kraju. "Nađemo se kod Takija. Doručak. Da, čuo si me.Doručak. Što? To je samo nekoliko ulica. Kreni."Dok su se zaustavljali uz pločnik, prekine vezu i ugura mobitel u

jedan od svojih mnogobrojnih džepova. Pružajući vozaču svežanjnovčanica, Jace laktom izgura Clary iz auta. Kad je stao na pločnikiza nje, protegnuo se kao mačak i raskrilio ruke. "Dobrodošla unajbolji restoran u New Yorku."Nije izgledao osobito - niska zgrada od cigle, uleknuta u sredini

poput urušena nabujka. Izubijani neonski znak koji je obznanjivao imerestorana visio je ukoso i cvrčao. Dva muškarca u dugačkimkaputima i pustenim šeširima nabijenim prema čelu pogrbljeno sustajala ispred uskog ulaza. Prozora nije bilo."Izgleda kao zatvor", reče Clary.On uperi prst u nju. "Ali bi li u zatvoru mogla naručiti špagete fra

diavolo od kojih si poželiš polizati prste? Mislim da ne.""Neću špagete. Hoću saznati što je Magnus Bane.""Ne što. Nego tko", reče Jace. "To je ime.""Ti znaš tko je on?""On je vještac", reče Jace svojim najrazboritijim glasom. "Samo bi ti

vještac mogao u glavu postaviti takvu blokadu. Ili možda netko odTihe braće, ali oni očito nisu.""Je li to neki vještac za kojeg si ti čuo?" upita Clary, koju je iznenada

zamarao Jaceov razborit glas."Ime mi zvuči poznato..."

"Hej!" Bio je to Alec, koji kao da se upravo izvukao iz kreveta inavukao traperice preko pidžame. Grabio je prema njima, pogledaprikovana na Jacea, ignorirajući Clary, kao i uvijek. "Izzy stiže", reče."Dovodi ovozemca.""Simona? Otkud on?" upita Jace."Nacrtao se u rano jutro. Nije se mogao odvojiti od Izzy,

pretpostavljam. Jadno." Alec je zvučao podsmješljivo. Clary ga jepoželjela šutnuti. "Uglavnom, ulazimo li ili što? Umirem od gladi.""I ja", reče Jace. "Baš bi mi godilo malo prženih mišjih repova.""Malo čega?" upita Clary, uvjerena da je krivo čula.Jace joj se naceri. "Opusti se", reče. "To je samo restorančić."Na vratima ih je zaustavio jedan od one pogrbljene dvojice

muškaraca. Kad se ispravio, Clary mu načas ugleda lice ispod šešira.Koža mu je bila tamnocrvena, a četvrtaste šake završavale su plavo-crnim noktima. Clary osjeti kako se ukočila, no činilo se da se Jace iAlec ne uznemiruju. Nešto su rekli muškarcu, koji je kimnuo iustuknuo, propuštajući ih."Jace", sikne Clary kad su se vrata zatvorila iza njih. "Tko je to bio?""Misliš, Clancy?" upita Jace, ogledavajući se po jarko osvijetljenom

restoranu. Unutra je bilo ugodno, unatoč nedostatku prozora. Udobnidrveni separei prislonjeni jedni uz druge, svaki opremljen jastucimajarkih boja. Ljupko raspareno posuđe bilo je poredano po šanku, izakojeg je stajala plavuša u ružičasto-bijeloj pregači konobarice, žustrobrojeći kusur zdepastom muškarcu u kariranoj košulji. Ugledala jeJacea, mahnula i rukom pokazala da sjednu gdje god žele. "Clancyne pušta nepoželjne", reče Jace, poguravši je prema jednomsepareu."On je demon", sikne ona. Nekoliko se gostiju okrene da je pogleda

- mladić sa šiljatim plavim dreadlocksima sjedio je pokraj lijepeIndijanke duge crne kose i koprenastih krila koja su joj nicala iz leđa.Mladić se zlovoljno namršti. Clary je bilo drago što je restoran biogotovo prazan."Ne, nije", reče Jace, uvukavši se u jedan separe. Clary pokuša

sjesti pokraj njega, ali ondje je već bio Alec. Ona polako sjedne nasjedalo separea preko puta njih, ruke još uvijek ukočene unatočJaceovoj pomoći. Osjećala se šuplje iznutra, kao da su Tiha braćazagrabila u nju i izdubla joj utrobu, ostavivši je praznom i

ošamućenom. "On je ifrit", objasni Jace. "To su vješci bez magije.Poludemoni koji ne mogu čarati zbog već nekog razloga.""Siroti križanci", reče Alec, podignuvši svoj jelovnik. I Clary podigne

svoj pa se zablene. Skakavci s medom bili su istaknuti kaospecijalitet, kao i pladnjevi sirova mesa, cijele sirove ribe i nešto podnazivom tostirani sendvič od šišmiša. Jedna stranica odjeljka s pićimabila je posvećena raznim vrstama krvi koju su točili - na Clarynoolakšanje, bile su to razne vrste životinjske krvi, a ne grupa A, grupa0 ili grupa B-. "Tko jede cijelu sirovu ribu?" upita naglas."Kelpiji", reče Alec. "Selkiji. Možda povremeno poneka rusalka.""Nemoj naručivati vilinsku hranu", reče Jace, pogledavši je preko

gornjeg ruba svojeg jelovnika. "Od nje ljudi malo polude. U jednomtrenu žvačeš vilinsku šljivu, a u sljedećem trčiš gola po avenijiMadison s jelenskim rogovima na glavi. Nije da se to meni ikadadogodilo", žurno doda.Alec se nasmije. "Sjećaš li se..." započne i upusti se u priču koja je

sadržavala toliko zagonetnih imena i imenica da je se Clary uopćenije trudila pratiti. Umjesto toga gledala je u Aleca, promatrajući gadok je pričao Jaceu. U njemu je bilo neke snažne, gotovo grozničaveenergije, koju ranije nije imao. Nešto u vezi s Jaceom izoštravalo gaje, fokusiralo. Kad bi ih crtala zajedno, pomislila je, Jacea bi napravilapomalo mutnog, dok bi se Alec isticao, posve oštar, jasnim plohama ikutovima.Jace je gledao prema dolje dok je Alec govorio, blago se

smješkajući i lupkajući noktom po čaši za vodu. Osjetila je darazmišlja o nečemu drugome. Iznenada je obuze nalet suosjećanjaprema Alecu. Jace zacijelo nije bio osoba koju je bilo lako voljeti.Smijao sam vam se zato što me zabavljaju izjave ljubavi, osobito kadje neuzvraćena.Jace podigne pogled kad je konobarica prolazila. "Hoćemo li ikada

dobiti neku kavu?" reče naglas, prekinuvši Aleca usred rečenice. Alecuvene, njegova energija nestane. "Ja..."Clary brzo progovori. "Čemu sve to sirovo meso?" upita, pokazujući

treću stranicu jelovnika."Za vukodlake", reče Jace. "Premda ni ja nemam ništa protiv

krvavog bifteka tu i tamo." Nagne se preko stola i preokrene Clarynjelovnik. "Ljudske hrane ponestaje."

Ona zapanjeno prouči savršeno običnu ponudu iz jelovnika. Sve tobilo je previše za nju. "Ovdje imaju frapee?""Onaj frape od marelica i šljiva s medom od divljeg cvijeća

jednostavno je božanstven", reče Isabelle, koja se pojavila saSimonom uz bok. "Pomakni se", reče Clary, koja se skutri toliko blizuzidu da je osjećala kako joj se hladne cigle utiskuju u ruku. Uvukavšise pokraj Isabelle, Simon joj uputi donekle smeten osmijeh koji muona ne uzvrati. "Moraš probati."Clary nije bila načisto je li se Isabelle obratila njoj ili Simonu pa nije

rekla ništa. Isabellina kosa škakljala ju je po licu, mirišući na nekakavparfem od vanilije. Clary suzbije poriv za kihanjem. Mrzila je parfemod vanilije. Nikad nije shvatila zašto neke djevojke osjećaju potrebuda mirišu kao desert."Onda, kako je bilo u Gradu od Kostiju?" upita Isabelle, otvorivši svoj

jelovnik. "Jeste li otkrili što je u Clarynoj glavi?""Dobili smo jedno ime", reče Jace. "Magnus...""Ušuti", sikne Alec, odalamivši Jacea zatvorenim jelovnikom.Jace je izgledao povrijeđeno. "Isuse." Protrlja ruku. "U čemu je tvoj

problem?""Ovo je mjesto puno donjosvjećana. Znaš to. Mislim da bi trebao

pokušati sačuvati pojedinosti naše istrage u tajnosti.""Istrage?" nasmije se Isabelle. "Sad smo detektivi? Možda bismo svi

trebali imati tajna imena.""Dobra ideja", reče Jace. "Ja ću biti barun Hotschaft Von

Hugenstein."Alec ispljune vodu natrag u čašu. Uto se pojavi konobarica da uzme

narudžbu. Izbliza je i dalje bila dražesna plavuša, ali oči su joj bileuznemirujuće - potpuno plave, bez ikakve bjeline i šarenice. Nasmijese, pokazavši oštre zubiće. "Odlučili ste što ćete?"Jace se naceri. "Kao i obično", reče i zauzvrat od konobarice dobije

osmijeh."I ja", priklopi Alec, ali ne dobije osmijeh. Isabelle izbirljivo naruči

voćni frape, Simon zatraži kavu, a Clary, nakon malo oklijevanja,odabere veliku kavu i palačinke od kokosa. Konobarica joj namigneplavim okom i otpraši."Je li i ona ifrit?" upita Clary, promatrajući je kako odlazi. "Kaelie?

Ne. Poluvila, mislim", reče Jace. "Ima oči kao rusalka", reče Isabelle

zamišljeno. "Vi stvarno ne znate što je ona?" upita Simon.Jace odmahne glavom. "Poštujem njezinu privatnost." Trkne Aleca

laktom. "Hej, pusti me malo van."Namrštivši se, Alec se pomakne. Clary je gledala Jacea dok je

grabio prema Kaelie, koja se naslanjala na šank, razgovarajući skuharom kroz otvor u zidu prema kuhinji. Clary je od kuhara moglavidjeti samo pognutu glavu s bijelom kuharskom kapom. Dugačkedlakave uši stršale su mu iz rupa izrezanih s obje strane kape.Kaelie se okrene da se nasmiješi Jaceu, koji je zagrli jednom rukom.

Ona mu se privije. Clary se zapita je li Jace na to mislio podpoštivanjem njezine privatnosti.Isabelle zakoluta očima. "Stvarno ne bi smio ovako podbadati

poslugu."Alec je pogleda. "Misliš li da nije ozbiljan? Hoću reći, u tome da mu

se ona sviđa."Isabelle slegne ramenima. "Ona je donjosvjećanka", reče, kao da je

to objašnjenje za sve."Ne razumijem", reče Clary.Isabelle je načas nezainteresirano pogleda. "Što ne razumiješ?""Sve to s donjosvjećanima. Vi ih ne lovite jer oni nisu baš demoni, ali

nisu baš ni ljudi. Vampiri ubijaju, piju krv...""Samo vampiri odmetnici piju ljudsku krv iz živih ljudi", ubaci Alec. "A

njih smijemo ubijati.""A što su vukodlaci? Samo malo veći psići?""Oni ubijaju demone", reče Isabelle. "Pa ako oni ne gnjave nas, mi

ne gnjavimo njih."Kao kad poštediš pauke zato što jedu komarce, pomisli Clary.

"Znači, dovoljno su dobri da im poštedite život, dovoljno su dobri davam pripreme hranu, dovoljno su dobri da očijukate s njima - alizapravo nisu dovoljno dobri? Mislim, nisu dobri kao ljudi."Isabelle i Alec pogledaju je kao da govori urdski. "Drugačiji su od

ljudi", reče Alec naposljetku."Bolji od ovozemaca?" reče Simon."Ne", odlučno će Isabelle. "Ovozemca bi mogao pretvoriti u

sjenolovca. Mislim, mi smo potekli od ovozemaca. Alidonjosvjećanina nikad ne bi mogao pretvoriti u pripadnika Klave. Onine mogu podnijeti rune."

"Znači da su slabi?" upita Clary."Ja ne bih tako rekao", reče Jace, provukavši se natrag na svoje

mjesto pokraj Aleca. Kosa mu je bila razbarušena i na obrazu je imaootisak ruža za usne. "Barem ne kad nas prisluškuju peri, džin, ifrit iBog zna što još sve ne." Nasmiješi se kad se Kaelie pojavila ipodijelila im hranu. Clary pomno promotri svoje palačinke. Izgledalesu fantastično: zlaćano smeđe, natopljene medom. Uzela je jedanzalogaj dok se Kaelie lelujavo udaljavala na visokim petama.Bile su izvrsne."Rekao sam ti da je to najbolji restoran na Manhattanu", reče Jace,

jedući pomfrit prstima.Ona baci pogled na Simona, koji je pognute glave zurio u svoju

kavu."Mmmf", reče Alec punim ustima."Tako je", reče Jace. Pogleda Clary. "To nije jednosmjerno", reče on.

"Možda donjosvjećani nama nisu uvijek dragi, ali nismo ni mi njimauvijek dragi. Nekoliko stotina godina Sporazuma ne mogu izbrisatitisuću godina neprijateljstva.""Nisam sigurna da ona zna što su Sporazumi, Jace", reče Isabelle

sa žlicom ustima."Zapravo, znam", reče Clary."Ja ne znam", reče Simon."Da, ali nikoga nije briga što ti znaš." Jace prouči krumpirić prije

nego što zagrize u nj. "Ja ponekad i ponegdje uživam u društvu nekihdonjosvjećana. Ali u biti nas ne zovu na iste tulume.""Čekajte." Isabelle najednom sjedne uspravno. "Što si ono rekao,

kako glasi to ime?" zapita, obrativši se Jaceu. "Ime u Clarynoj glavi.""Nisam rekao", odvrati Jace. "Barem ne do kraja. Ime glasi Magnus

Bane." Podrugljivo se naceri Alecu. "Rimuje se s prenapeti anus."Alec progunđa neku repliku u svoju kavu. Rimovala se s nečime što

je zvučalo dosta nalik na "naivne te tupe". Clary se nasmiješi u sebi."Nije moguće... ali skoro sam posve sigurna..." Isabelle gurne ruku u

torbicu i izvuče presavijeni komad plavog papira. Zamahne njime pozraku, držeći ga prstima. "Pogledajte ovo."Alec ispruži ruku da uzme papir, letimično ga pogleda slegnuvši

ramenima i pruži ga Jaceu. "Pozivnica na neki tulum. Negdje uBrooklynu", reče. "Mrzim Brooklyn."

"Nemoj biti takav snob", reče Jace. Potom, baš kao i Isabelle,sjedne uspravno i zapilji se. "Otkud ti ovo, Izzy?"Ona nehajno odmahne rukom. "Od onog kelpija u Pandemoniju.

Rekao je da će biti mrak. Imao ih je cijelu hrpu.""Što je to?" upita Clary nestrpljivo. "Hoćeš li pokazati i nama ili

nećeš?Jace je okrene tako da su je svi mogli pročitati. Bila je otisnuta na

tankom papiru, gotovo pergamentu, tankim, elegantnim, paučjimrukopisom. Najavljivala je domjenak u skromnom domu MagnusaVeličanstvenog Vješca i uzvanicima obećavala "zanosnu večeružitaka koji će nadmašiti vaša najluđa maštanja"."Magnus", reče Simon. "Magnus kao u Magnus Bane?""Mislim da nema baš mnogo vještaca po imenu Magnus u širem

području metropole", reče Jace.Alec trepne prema pozivnici. "To znači da moramo otići na taj

tulum?" upita nikoga određeno."Ne moramo ništa", reče Jace, koji je čitao sitna slova na pozivnici.

"Ali sudeći prema ovome, Magnus Bane je vrhovni vještacBrooklyna". On pogleda Clary. "Što se mene tiče, pomalo samznatiželjan što ime vrhovnog vješca Brooklyna radi u tvojoj glavi."Tulum je počinjao tek u ponoć pa su, s obzirom na to da su morali

ubiti cijeli dan, Jace i Alec nestali u oružarnicu, a Isabelle i Simonobjavili namjeru da prošeću Central Parkom kako bi mu ona pokazalavilinska kola. Simon je upitao Clary bi li htjela s njima. Zatomivši ubojitbijes, odbila je zbog iscrpljenosti.To nije bila potpuna laž - bila je iscrpljena, tijelo joj je još bilo slabo

zbog posljedica otrova i preranog ustajanja. Ležala je na svojemkrevetu u institutu, odbacivši cipele, trseći se da zaspi, ali san nijehtio doći. Kofein joj je prštao žilama kao gazirana voda i um joj je biopun sijevajućih slika. Neprestano joj se priviđalo lice njezine majkekako gleda dolje u nju, uspaničena izraza. Neprestano su joj sepriviđale Govoreće zvijezde, neprestano je čula glasove Tihe braće uglavi. Zašto bi u njezinu umu bila blokada? Zašto bi je neki moćanvještac ondje postavio i radi čega? Zapitala se kakva je sjećanjamožda izgubila, kakva je to iskustva imala kojih se sada nije moglasjetiti. Ili je možda sve čega je mislila da se sjeća bilo lažno...?

Sjela je uspravno, ne mogavši više izdržati smjer u kojem su jevodile vlastite misli. Bosonoga, otišla je u hodnik i prema knjižnici.Možda bi joj Hodge mogao pomoći.No knjižnica je bila prazna. Poslijepodnevna svjetlost ukoso se

provlačila kroz razmaknute zastore, stvarajući zlatne pruge po podu.Na stolu je ležala knjiga iz koje je Hodge prije čitao, izlizane su joj sekožnate korice sjajile. Pokraj nje Hugo je spavao na svojoj prečki,kljuna zataknuta pod krilo.Moja majka je poznavala tu knjigu, pomisli Clary. Dodirivala ju je,

čitala iz nje. Silna čežnja da dodirne nešto što je bilo dio životanjezine majke kao da joj je izjedala želudac. Brzo je prešla prostoriju istavila ruke na knjigu. Bila je topla, kožu je ugrijala Sunčeva svjetlost.Otvorila je prednje korice. Nešto presavijeno iskliznulo je izmeđustranica i dolepršalo na pod, do njezinih nogu. Sagnula se da podignetaj predmet, automatski ga rasklopivši i zagladivši.Bila je to fotografija skupine mladih ljudi među kojima nitko nije bio

mnogo stariji od Clary. Shvatila je da je snimljena prije najmanjedvadeset godina, ne zbog odjeće koju su nosili - koja je, kao i većinasjenolovačke opreme, bila neodrediva i crna - nego zbog toga što jeodmah prepoznala svoju majku: Jocelyn, ne stariju od sedamnaest iliosamnaest, s kosom do pola leđa i nešto punijim licem, manjeizraženih jagodica i brade. Izgleda kao ja, ošamućeno pomisli Clary.Jocelynina ruka bila je prebačena oko vrata mladiću kojeg Clary nije

prepoznala. To ju je uzdrmalo. Nikad nije razmišljala o svojoj majci uvezi ni sa kime osim s njezinim ocem, s obzirom na to da Jocelynnikada nije išla na spojeve niti se činila zainteresiranom za romanse.Nije bila nalik na većinu samohranih majki, koje su hrlile na sastankeudruga roditelja i učitelja samo kako bi ondje tražile moguće tate, a nina Simonovu mamu, koja je stalno pregledavala svoj profil nainternetskom servisu za upoznavanje JDate. Taj mladić dobro jeizgledao, kosa mu je bila toliko svijetla da je bila gotovo bijela, a očicrne."To je Valentine", reče glas kod njezina lakta. "Kad je imao

sedamnaest godina."Odskočila je unatrag, umalo ispustivši fotografiju. Hugo je uplašeno i

ogorčeno zagraktao prije nego što se spustio natrag na svoju prečku,narogušena perja.

Bio je to Hodge, koji ju je promatrao radoznalim očima."Tako mi je žao", reče ona, odlažući fotografiju na stol i žustro se

odmaknuvši od njega. "Nisam namjeravala čeprkati po vašimstvarima.""U redu je." On dodirne fotografiju ogrubjelom rukom izbrazdanom

ožiljcima - u čudnovatoj opreci s urednom čistoćom njegovih manšetaod tvida. "Uostalom, to je dio tvoje prošlosti."Clary se opet primakne stolu kao da je fotografija magnetski privlači.

Bjelokosi mladić na slici smiješio se Jocelyn, očiju naboranih onakokako se dečkima oči naboraju kad im se stvarno jako sviđate. Nitko,pomisli Clary, nikada na taj način nije gledao nju. Sa svojim hladnimlicem finih crta, Valentine je izgledao posve drugačije od njezina oca,s njegovim otvorenim osmijehom i svijetlom kosom koju je naslijedila."Valentine se čini... nekako drag.""Nije bio drag", reče Hodge, iskrivljeno se osmjehnuvši. "Ali bio je

šarmantan, pametan i vrlo uvjerljiv. Prepoznaješ li još nekoga?"Ona pogleda ponovno. Iza Valentina, malo nalijevo, stajao je mršav

mladić čupave svjetlosmeđe kose. Imao je široka ramena i nespretnezglavke tipične za one koji još nisu narasli do svoje pune visine."Jeste li ovo vi?"Hodge kimne. "I...?"Morala je pogledati dvaput prije nego što je prepoznala još nekoga

koga je znala: tako mladog da je bio gotovo neprepoznatljiv. Nakoncu su ga odale naočale i oči iza njih, svjetloplave poput morskevode."Luke", reče."Lucian. A ovo." Nagnuvši se nad fotografiju, Hodge pokaže

elegantan tinejdžerski par, oboje tamnokosi, djevojka za pola glaveviša od mladića. Crte lica bile su joj uske i grabežljive, gotovookrutne. "Lightwoodovi", reče. "A ovo je" - on pokaže vrlo naočitamladića kovrčave smeđe kose, lica intenzivne boje i četvrtaste brade- "Michael Wayland.""Uopće ne sliči Jaceu.""Jace sliči svojoj majci.""Je li to kao nekakva fotografija razreda?" upita Clary."Ne baš. Ovo je slika Kruga, snimljena one godine kad je osnovan.

Zato je Valentine, vođa, sprijeda, a Luke s njegove desne strane - on

je bio Valentineov prvi zamjenik."Clary skrene pogled. "Još uvijek ne razumijem zašto bi se moja

majka priključila nečemu takvome.""Moraš shvatiti...""Stalno to govorite", reče Clary srdito. "Nije mi jasno zašto išta

moram shvatiti. Recite mi istinu, a ja ću je ili shvatiti ili neću."Ugao Hodgeovih usta zatitra. "Kako želiš." Zastane da ispruži ruku i

pogladi Huga, koji se važno šepirio na rubu stola. "Sporazumi nikadnisu imali podršku čitave Klave. Najčasnije obitelji osobito su jakodržale do starih vremena, kad su donjosvjećani bili za ubijanje. Nesamo zbog mržnje, nego i zato što su se tako osjećale sigurnije.Lakše je suočiti se s prijetnjom kao s masom, kao s grupom, negokao s pojedincima koje treba procjenjivati jednog po jednog... avećina nas je znala nekoga koga je ozlijedio ili ubio nekidonjosvjećanin. Ništa se ne može mjeriti", doda, "s moralnimapsolutizmom mladih. Kad si dijete, lako je vjerovati u dobro i zlo, usvjetlo i tamu. Valentine to nikad nije izgubio - kao ni svoj destruktivniidealizam, ni svoj strastveni prezir prema svemu što je smatrao'neljudskim'.""Ali volio je moju majku", reče Clary."Da", reče Hodge. "Volio je tvoju majku. I volio je Idris...""Što je bilo tako sjajno u tom Idrisu?" upita Clary, osjetivši mrzovolju

u vlastitu glasu."On je bio..." započne Hodge, te se ispravi: "On jest dom - nefila,

gdje oni doista mogu biti svoji, mjesto gdje nema potrebe zaskrivanjem ni za glamurom. Mjesto koje je blagoslovio Anđeo. Nisividjela nijedan grad dok nisi vidjela Alicante staklenih tornjeva. Ljepšije od svega što možeš zamisliti." U glasu mu se čula strahovita bol.Clary se najednom sjeti svojeg sna. "Je li ikad bilo... plesova u

Staklenom Gradu?"Hodge trepne prema njoj kao da se budi iz sna. "Svaki tjedan. Ja

nikad nisam prisustvovao, ali tvoja majka jest. I Valentine." Tiho sepodsmjehne. "Ja sam više bio učenjak. Dane sam provodio u knjižniciu Alicanteu. Knjige koje vidiš ovdje tek su djelić blaga koje ona čuva.Razmišljao sam o tome da bih se jednoga dana možda pridružioBratstvu, ali nakon onoga što sam učinio, oni me, naravno, ne biprimili."

"Žao mi je", reče Clary u neprilici. Još uvijek se živo sjećala sna. Jeli ondje gdje su plesali bila fontana s morskom sirenom? Je liValentine nosio bijelo, tako da mu je majka mogla vidjeti biljege nakoži čak i kroz košulju?"Mogu li je zadržati?" zamoli ga, pokazavši fotografiju.Hodgeovim licem preleti izraz oklijevanja. "Volio bih da je ne

pokažeš Jaceu", reče. "On se s dovoljno toga mora boriti i beziznenadnog pojavljivanja fotografija njegova mrtvog oca.""Naravno." Ona je privije na grudi. "Hvala vam.""Nema na čemu." Upitno je pogleda. "Jesi li došla u knjižnicu da

vidiš mene ili zbog nekog drugog razloga?""Pitala sam se je li vam se javila Klava. U vezi Kaleža. I... moje

mame.""Jutros sam dobio kratak odgovor."Čula je gorljivost u vlastitu glasu. "Jesu li poslali ljude? Sjenolovce?"

Hodge skrene pogled. "Da, jesu.""Zašto ne odsjedaju ovdje?" upita ona."Pomalo su zabrinuti da Valentine nadzire Institut. Što on manje zna,

to bolje." On opazi njezin nesretan izraz lica i uzdahne. "Žao mi je štoti ne mogu reći više, Clarissa. Klava mi baš i ne vjeruje, čak ni sada.Rekli su mi vrlo malo. Volio bih da ti mogu pomoći."Zbog tuge u njegovu glasu osjetila je da ga više ne želi ispitivati.

"Možete", reče. "Ne mogu zaspati. Stalno previše razmišljam. Biste limogli...""A, nemiran duh." Glas mu je bio pun suosjećanja. "Mogu ti dati

nešto za to. Pričekaj ovdje."Napitak koji joj je Hodge dao ugodno je mirisao na borovicu i lišće.

Vraćajući se hodnikom, Clary je stalno otvarala bočicu i njušila ga.Bila je, nažalost, još uvijek otvorena kad je ušla u svoju sobu i zateklaJacea kako izvaljen na krevetu pregledava njezin blok za crtanje.Tiho kriknuvši od iznenađenja, ispusti bočicu; ona se odbije od poda,a svjetlozelena tekućina prolije se po tvrdom drvu."O, joj", reče Jace sjedajući, zanemarivši blok za crtanje. "Nadam se

da to nije bilo ništa važno.""To je bio napitak za spavanje", reče ona ljutito, gurkajući bočicu

vrhom tenisice. "A sad ga više nema."

"Da je barem Simon ovdje. Vjerojatno bi te uspio uspavatidosađivanjem."Clary nije bila raspoložena za to da brani Simona. Umjesto toga

sjela je na krevet i podigla blok za crtanje. "Obično ne dopuštamljudima da to gledaju.""Zašto ne?" Jace je izgledao razbarušeno, kao da je i sam spavao.

"Dosta si dobra umjetnica. Ponekad čak izvrsna.""Pa, zato što je... to kao dnevnik. Samo što ja ne razmišljam

riječima, razmišljam slikama pa je sav u crtežima. Ali ipak je osoban."Zapita se zvuči li to onako ludo kao što je slutila.Jace se doimao pogođeno. "Dnevnik bez crteža mene? Gdje su

vruće fantazije? Naslovnice za ljubavne romane? Gdje...""Zar se sve djevojke koje upoznaš zaljube u tebe?" upita Clary tiho.

To pitanje kao da ga je ispuhalo, kao kad igla probuši balon. "Nije toljubav", reče nakon stanke. "Barem...""Mogao bi pokušati ne biti šarmantan cijelo vrijeme", reče Clary. "To

bi možda svakome bilo olakšanje."On spusti pogled na ruke. Već su bile nalik na Hodgeoye ruke, pune

sitnih bijelih ožiljaka sličnih pahuljama snijega, premda je koža bilamlada i nenaborana. "Ako si stvarno umorna, ja bih te mogaouspavati", reče. "Ispričati ti priču za laku noć."Ona ga pogleda. "Ozbiljno?""Ja sam uvijek ozbiljan."Ona se zapita jesu li oboje već pomalo ludi od umora. No Jace nije

izgledao umorno. Izgledao je gotovo tužno. Ona odloži blok za crtanjena noćni ormarić i legne, sklupčavši se poprijeko na jastuku. "Može.""Zatvori oči."Zatvorila ih je. Na unutrašnjosti kapaka vidjela je odsjaj svjetlosti iz

svjetiljke, nalik na sićušne eksplozije zvijezda."Bio jednom jedan dječak", reče Jace.Clary odmah upadne. "Dječak sjenolovac?""Naravno." Načas mu glas oboji tmurna ironija. Potom je nestane.

"Kad je dječak imao šest godina, otac mu je dao sokola da ga dresira.Sokoli su ptice grabežljivice - ptice koje ubijaju, rekao mu je otac,sjenolovci na nebu.Sokolu se dječak nije sviđao, a ni dječaku se nije sviđao sokol.

Njegov ga je oštar kljun plašio, a njegove sjajne oči kao da su ga

neprestano promatrale. Kad bi mu se približio, grebao bi ga kljunom ikandžama. Tjednima su mu zglavci i šake neprestano krvarili. On tonije znao, ali njegov je otac odabrao sokola koji je živio u divljini višeod godinu dana pa ga je stoga bilo nemoguće pripitomiti. Ali dječak jepokušavao jer mu je otac rekao da nauči sokola pokornosti, a htio jeudovoljiti svojem ocu.Neprekidno je bio uz sokola, držao ga je budnim pričajući mu, čak

mu i svirajući, zato što je umornu pticu navodno lakše pripitomiti.Naučio je kako se zove koji dio opreme: šaknjača, kapica, uzica,vrpca koja mu veže pticu za zglavak. Trebao je sokolu stalno držatiprekrivene oči, ali nije se mogao natjerati na to - umjesto toga,nastojao je sjediti tako da ga ptica vidi dok je dodiruje i gladi joj krila,potičući je da mu vjeruje. Hranio ju je iz ruke, a ona na početku nijehtjela jesti. Kasnije je jela tako divljački da mu je kljunom znala probitikožu na dlanu. Ali dječaku je bilo drago jer je to bio napredak i jer jehtio da ga ptica upozna, čak i ako je morala piti njegovu krv da bidošlo do toga.Počeo je uviđati da je sokol lijep, da su njegova vitka krila stvorena

za brzinu leta, da je jak i hitar, divlji i umiljat. Kad bi se obrušio premazemlji, kretao bi se kao svjetlost. Kad je naučio kružiti i dolaziti mu nazglavak, gotovo je vikao od ushita. Katkada bi mu ptica skočila narame i stavila mu kljun u kosu. Znao je da ga njegov sokol voli i kad jebio siguran da nije samo pripitomljen, nego savršeno pripitomljen,otišao je ocu i pokazao mu što je učinio, očekujući da će on bitiponosan.Umjesto toga, njegov je otac uzeo pticu, sada pitomu i punu

povjerenja, i slomio joj vrat. 'Rekao sam ti da ga naučiš pokornosti',rekao je njegov otac i bacio sokolovo beživotno tijelo na tlo. 'Umjestotoga, ti si ga naučio da te voli. Sokoli nisu stvoreni da budu umiljatiljubimci: oni su žestoki i siloviti, divlji i okrutni. Ta ptica nije bilapripitomljena; bila je slomljena.'Kasnije, kada ga je otac ostavio, dječak je plakao nad svojim

ljubimcem sve dok otac na koncu nije poslao slugu da odnese tijeloptice i zakopa ga. Dječak više nikada nije plakao i nikada nijezaboravio što je naučio: da je voljeti uništiti i da biti voljen znači bitionaj koji biva uništen."

Clary, koja je ležala mirno, jedva dišući, prevrne se na leđa i otvorioči. "To je užasna priča", reče zgroženo.Jaceove noge bile su privučene, brada mu je bila na koljenima. "Je

li?" reče zamišljeno."Dječakov otac je grozan. To je priča o zlostavljanju djeteta. Trebala

sam znati da sjenolovci tako zamišljaju priču za laku noć. Sve odčega imaš jezive noćne more...""Ponekad od biljega imaš jezive noćne more", reče Jace. "Ako ih

dobiješ dok si premlad." Sjetno je pogleda. Kasno popodnevno svjetlodopiralo je kroz zastore i pretvaralo njegovo lice u studiju kontrasta.Chiaroscuro, pomisli ona. Umjetnost sjena i svjetlosti. "To je dobrapriča ako razmisliš o njoj", reče on. "Dječakov otac samo želi da onpostane čvršćim. Nesalomljivim.""Ali moraš se naučiti malo svijati", reče Clary zijevajući. Unatoč

sadržaju priče, ritam Jaceova glasa uspavao ju je. "Ili ćeš se slomiti.""Nećeš ako si dovoljno čvrst", reče Jace odlučno. Ispruži ruku i ona

osjeti kako joj nadlanicom miluje obraz; shvati da joj se oči sklapaju.Iscrpljenost joj je kosti pretvorila u tekućinu; osjećala se kao da bimogla oteći i nestati. Dok je tonula u san, u mislima je čula odjekriječi. Davao mi je sve što sam htio. Konje, oružje, knjige, čak i sokolaza lov."Jace", pokuša izgovoriti. No san ju je stegnuo kandžama; povukao

ju dolje i posve je utihnula.Probudio ju je žustar glas. "Digni se!"Clary polako otvori oči. Bile su ljepljive, teške. Nešto ju je škakljalo

po licu. Nečija kosa. Brzo je ustala i glavom udarila o nešto tvrdo."Au! Lupila si me u glavu!" Glas je pripadao nekoj djevojci. Isabelli.

Ona upali svjetiljku pokraj kreveta i ogorčeno pogleda Clary, trljajućise po tjemenu. Pod svjetlom iz svjetiljke kao da se presijavala - nosilaje dugu srebrnastu suknju i majicu sa šljokicama, a nokti su joj biliobojani poput svjetlucavih novčića. U tamnu su joj kosu bile upletenetrake sa srebrnim perlicama. Izgledala je kao boginja Mjeseca. Claryju je mrzila."Pa nitko ti nije rekao da se tako nagneš nad mene. Skoro sam

umrla od straha." Clary si protrlja glavu. Boljelo ju je tik iznad obrve."Što uopće hoćeš?"

Isabelle pokaže tamno noćno nebo vani. "Uskoro će ponoć. Moramokrenuti na tulum, a ti se još nisi obukla.""Namjeravala sam obući samo ovo", reče Clary, pokazavši svoj

komplet od traperica i majice kratkih rukava. "Je li to problem?""Je li to problem?" Isabelle je izgledala kao da bi se mogla

onesvijestiti. "Naravno da je to problem! Nijedan donjosvjećanin ne binosio takvu odjeću. A to je tulum. Izgledat ćeš kao šakom u oko akose obučeš tako... obično", dovrši ona kao da je riječ koju je htjelaupotrijebiti bila mnogo gora od "obično"."Nisam znala da se trebamo urediti", reče Clary mrzovoljno. "Nisam

ponijela nikakvu odjeću za izlaske.""Morat ćeš jednostavno posuditi moju.""O ne." Clary pomisli na preveliku majicu i traperice. "Mislim, ne bih

mogla. Stvarno."Isabellin osmijeh zablistao je baš kao i njezini nokti. "Inzistiram.""Stvarno bih radije nosila vlastitu odjeću", bunila se Clary, nelagodno

se meškoljeći jer ju je Isabelle postavila pred veliko zrcalo u svojojsobi."E pa ne možeš", reče Isabelle. "Izgledaš kao osmogodišnjakinja, a

što je još gore, izgledaš kao ovozemka."Clary buntovno isturi bradu. "Ništa od tvoje odjeće neće mi

pristajati.""To ćemo još vidjeti."Clary je u zrcalu gledala Isabelle kako prekopava po ormaru. Soba

joj je izgledala kao da je u njoj eksplodirala disko-kugla. Zidovi su bilicrni i na njima su se presijavale spirale od spužvom nanesene zlatneboje. Odjeća je bila razbacana posvuda: po neurednom crnomkrevetu, prebačena preko naslona drvenih stolaca, prosuta izspremišta za odjeću i iz visokog ormara oslonjenog na jedan zid.Njezin stolić za uljepšavanje, sa zrcalom obrubljenim svjetlucavimružičastim krznom, bio je zatrpan sjajilima, šljokicama i posudicamarumenila i pudera."Lijepa soba", reče Clary, čeznutljivo pomislivši na svoje narančaste

zidove kod kuće."Hvala. Sama sam je obojila." Isabelle izroni iz zidnog ormara s

nečim crnim i uskim u rukama. Dobaci to Clary.

Clary podigne tkaninu, pustivši je da se odmota. "Izgleda strašnomaleno.""Rastezljivo je", reče Isabelle. "Hajde, daj, obuci to."Clary se hitro povukla u malenu kupaonicu, koja je bila obojana u

jarko plavo. Migoljeći se, navukla je haljinu preko glave - bila je uska,s tankim naramenicama. Trudeći se ne disati preduboko, vratila se usobu, gdje je Isabelle sjedila na krevetu i stavljala kompletdijamantnih nožnih prstena na svoja stopala u sandalama. "Blago tebišto imaš tako ravne grudi", reče. "Ja to nikad ne bih mogla nositi bezgrudnjaka."Clary se namršti. "Prekratko je.""Nije prekratko. Dobro je", reče Isabelle, čeprkajući stopalom ispod

kreveta. Nogom izgura par čizama i crne mrežaste čarape. "Evo,možeš obući ovo uz to. Tako ćeš izgledati viša.""Da, jer imam ravne grudi i patuljasta sam." Clary povuče rub haljine

prema dolje. Jedva joj je sezao do vrhova bedara. Gotovo nikad nijenosila suknje, a kamoli kratke pa ju je prizor tolike količine vlastitihnogu uznemirio. "Ako je ovo kratko na meni, koliko li je kratko natebi?" zamisli se, obrativši se naglas Isabelli.Isabelle se nasmiješi. "Na meni je to majica."Clary sjedne na krevet pa navuče čarape i čizme. Čizme su joj bile

malo preširoke oko listova, ali nisu joj klizile sa stopala. Zavezala ih jedo vrha i ustala, gledajući se u zrcalu. Morala je priznati da jekombinacija kratke crne haljine, mrežastih čarapa i visokih čizamabila prilično opaka. Kvarila ju je jedino..."Tvoja kosa", reče Isabelle. "Treba je srediti. Očajno. Sjedni."

Zapovjedno je pokazala prema stoliću za uljepšavanje. Clary je sjela ičvrsto žmirila dok joj je Isabelle izvlačila kosu iz pletenica - nimalonježno - raščešljavala je i u nju gurala nešto što se doimalo poputukosnica. Otvorila je oči baš kad joj je u lice udario jastučić zananošenje pudera, ispustivši gust oblak šljokica. Clary se zakašlje iOgorčeno pogleda Isabelle.Druga se djevojka nasmije. "Ne gledaj mene. Gledaj sebe."Bacivši pogled u zrcalo, Clary vidje da joj je Isabelle podignula kosu

u elegantan vrtlog na tjemenu, koji su pridržavale svjetlucaveukosnice. Clary se iznenada sjeti svojeg sna, teške kose koja joj jepritiskala glavu, plesanja sa Simonom... Nemirno se uzvrpolji.

"Nemoj još ustajati", reče Isabelle. "Nismo gotove." Dohvati olovkuza oči. "Otvori oči."Clary raširi oči, što joj je dobro došlo da se ne rasplače. "Isabelle,

mogu li te nešto pitati?""Naravno", reče Isabelle, stručno rukujući olovkom za oči."Je li Alec gej?"Isabellin se zglavak trgne. Olovka klizne, našaravši dugačku crnu

crtu od ugla Claryna oka do linije kose. "O, kvragu", reče Isabelle,odloživši olovku."U redu je", započne Clary, podižući ruku prema oku."Ne, nije." Isabelle je zvučala kao da je na rubu suza dok je pipajući

pretraživala po hrpama drangulija na stoliću za uljepšavanje. Nakoncu je izvukla kuglicu vate, koju je pružila Clary. "Evo. Uzmi to."Sjela je na rub kreveta, nanogvice su joj zveckale, i pogledala Clarykroz kosu. "Kako si pogodila?" rekla je naposljetku."Ja...""Nipošto ne smiješ nikome reći", reče Isabelle. "Čak ni Jaceu?""Pogotovo ne Jaceu!""U redu." Clary začuje krutost u vlastitu glasu. "Mislim da nisam

shvatila da je to toliki problem.""Bio bi mojim roditeljima", reče Isabelle mirno. "Odrekli bi ga se i

izbacili ga iz Klave...""Zašto, ne možeš biti gej i sjenolovac?""Nema službenog pravila o tome. Ali ljudima se to ne sviđa. Mislim,

ne toliko ljudima naših godina... valjda", doda nesigurno, a Clary seprisjeti koliko je malo ljudi svojih godina Isabelle ikada zapravoupoznala. "Nego starijoj generaciji. Ako se to dogodi, o tome se nepriča.""Aha", reče Clary, zažalivši što je to uopće spomenula."Ja volim svojeg brata", reče Isabelle. "Učinila bih sve za njega. Ali

ne mogu učiniti ništa.""Barem ima tebe", reče Clary u neprilici i načas se prisjeti Jacea, koji

je smatrao da te ljubav razbije na komade. "Stvarno misliš da biJaceu... smetalo?""Ne znam", reče Isabelle tonom u kojem se naslućivalo da joj je

dosta te teme. "Ali to nije moja odluka."

"Valjda nije", reče Clary. Nagne se prema zrcalu, brišući višak olovkeza oči vatom koju joj je dala Isabelle. Kad se opet naslonila, odiznenađenja je umalo ispustila kuglicu vate: što joj je Isabelle učinila!Jagodične kosti izgledale su joj oštro i uglato, oči duboko usađeno,zagonetno i blistavo zeleno."Izgledam kao moja mama", reče iznenađeno.Isabelle podigne obrve. "Što? Previše sredovječno? Možda još malo

šljokica...""Ne više šljokica", brzo reče Clary. "Ne, dobro je. Sviđa mi se.""Sjajno." Isabelle skoči s kreveta uz zveckanje nanogvica. "Idemo.""Trebam skočiti u svoju sobu po nešto", reče Clary ustajući. "Usput -

trebam li neko oružje? Trebaš li ti?""Ja imam dovoljno." Isabelle se nasmiješi, podignuvši nogu tako da

su joj nanogvice zvecnule poput božičnih praporaca. "Ovo, recimo.Lijeva je od zlata, koje je otrovno za demone, a desna odblagoslovljenog željeza, za slučaj da naletim na neke neuljudnevampire ili čak vile - vile mrze željezo. U obje su ugravirane runesnage, tako da mogu opaliti vraški šut.""Lov na demone i moda", reče Clary. "Nikad ne bih rekla da to dvoje

ide zajedno."Isabelle se glasno nasmije. "Začudila bi se."Dečki su ih čekali u predvorju. Bili su u crnome, čak i Simon, koji je

bio i malo prevelikim crnim hlačama i vlastitoj majici preokrenutoj takoda se ne vidi logotip benda. Nelagodno je stajao po strani, dok su seJace i Alec zajedno mlitavo oslanjali na zid, kao da se dosađuju.Simon je podigao pogled kad je Isabelle krupnim koracima ušla upredvorje sa zlatnim bičem omotanim oko zglavka i s metalnimlančićima oko gležnja, koji su zveckali kao zvonca. Clary je očekivalada će se zapanjiti - Isabelle je izgledala doista fantastično - no njegovje pogled skrenuo s nje na Clary, na kojoj se preneraženo zaustavio."Što je to?" oštro je upitao, izravnavši leđa. "To što imaš na sebi,

hoću reći."Clary spusti pogled na sebe. Bila je nabacila laganu jaknu kako bi se

osjećala manje golo i uzela je ruksak iz svoje sobe. Visio joj je sramena, poznato je lupkajući između lopatica. No Simon nije gledaonjezin ruksak; gledao je njezine noge, kao da ih još nikad nije vidio.

"To je haljina, Simone", reče Clary oporo. "Znam da ih ne nosim baščesto, ali mislim, stvarno.""Tako je kratka", reče on smeteno. Čak i napola u robi lovca na

demone, pomisli Clary, doimao se kao ona vrsta mladića koji bi došlipo vas da vas izvedu i pritom bili ljubazni prema vašim roditeljima idragi prema ljubimcima.Jace se, s druge strane, doimao kao ona vrsta mladića koji bi došli

po vas i spalili vam kuću iz fore. "Meni se haljina sviđa", rečeodgurnuvši se od zida. Njegove oči lijeno su prelazile preko nje, odglave do pete, kao mačje šape koje vas lupkajući maze. "Treba jošjedan mali dodatak, doduše.""Znači, sad si i stručnjak za modu?" Glas joj je bio promukao - stajao

je vrlo blizu nje, dovoljno blizu daje osjećala njegovu toplinu i laganmiris paljevine zbog svježe nanesenih biljega.Izvadio je nešto iz jakne i pružio joj. Bio je to dugačak tanak bodež u

kožnatim koricama. Drška bodeža bila je ukrašena jednim jedinimcrvenim draguljem, izrezbarenim u oblik ruže.Ona odmahne glavom. "Ja to ne bih znala niti upotrijebiti..."On joj ga utisne u dlan, preklopivši joj prste oko njega. "Naučila bi."

Spusti glas. "To ti je u krvi."Ona polako povuče ruku. "U redu.""Mogla bih ti dati bedrenu futrolu da ga staviš u nju", ponudi Isabelle.

"Imam ih na tone.""NI SLUČAJNO", reče Simon.Clary ga oplete razdraženim pogledom. "Hvala, ali stvarno nisam tip

cure za bedrene futrole." Ugura nož u vanjski džep ruksaka.Podignuvši pogled dok ga je zatvarala, zatekne Jacea kako je gleda

očima zaklonjenim kapuljačom. "I još samo nešto", reče on. Ispružiruku i izvuče joj svjetlucave ukosnice iz kose te joj se ona prospe nizvrat u toplim i teškim uvojcima. Osjećaj kose koja je škaklja po golojkoži bio je nepoznat i neobično ugodan."Mnogo bolje", reče, a ona ovaj put pomisli kako je i njegov glas

možda bio malčice promukao.

12MRTVAČEV TULUM

Upute na pozivnici odvele su ih u uglavnom industrijsku četvrt uBrooklynu, uz čije su se ulice nizale tvornice i skladišta. Neka su,primijetila je Clary, bila pretvorena u prostrane stanove i galerije, alijoš uvijek je bilo nečeg odbojnog u njihovim prijetećim, četvrtastimoblicima koji su se dičili sa svega nekoliko prozora, prekrivenihželjeznim rešetkama.Tražili su put od stanice podzemne željeznice, a Isabelle ih je

usmjeravala pomoću senzora, koji kao da je sadržavao nekakavugrađeni sustav karata. Simon, koji je obožavao elektroničkestvarčice, bio je fasciniran - ili se barem pravio da je ono što gafascinira senzor. U nadi da će ih tako izbjeći, Clary je malo zaostalaiza njih kad su prolazili kroz zakržljali park, čiju je loše održavanutravu ljetno sunce spržilo do smeđe boje. S njezine desne straneblistali su crkveni tornjevi, sivi i crni na pozadini noćnog neba bezzvijezda."Drži korak", reče joj razdraženi glas u uho. Bio je to Jace, koji se

vratio kako bi hodao pokraj nje. "Ne želim se stalno okretati da seuvjerim kako ti se ništa nije dogodilo.""Onda se nemoj gnjaviti.""Kad sam te zadnji put ostavio samu, napao te demon", istakne on."Pa stvarno bi mi bilo krivo omesti tvoju ugodnu noćnu šetnju svojom

iznenadnom smrću."On trepne. "Postoji fina granica između sarkazma i otvorenog

neprijateljstva, a čini mi se da si je sad prešla. Što je?"Ona se ugrize za usnu. "Jutros su mi čudni jezivi tipovi kopali po

mozgu. Sad se idem upoznati s čudnim jezivim tipom koji mi jeizvorno kopao po mozgu. Što ako mi se ne svidi ono što će naći?""Zašto misliš da ti se neće svidjeti?"Clary odmakne kosu s ljepljive kože. "Mrzim kad pitanjem odgovaraš

na pitanje.""Ne, ne mrziš, misliš da je to šarmantno. U svakom slučaju, zar ne bi

radije znala istinu?""Ne. Mislim, možda. Ne znam." Ona uzdahne. "Bi li ti?"

"Ovo je ta ulica!" dovikne Isabelle, četvrtinu zgrade ispred. Nalazilisu se na uskoj aveniji duž koje su se nizala stara skladišta, premda ihje većina sada odavala znakove ljudskog stanovanja: lonci s cvijećemna prozorima, čipkasti zastori što lelujaju na vlažnom noćnompovjetarcu, numerirane plastične kante za smeće poredane popločniku. Clary snažno zaškilji, ali nikako nije mogla razabrati je li toona ulica koju je bila vidjela u Gradu od Kostiju - u njezinoj viziji bila jegotovo zametena snijegom.Osjeti kako joj Jaceovi prsti dotiču rame. "Apsolutno. Uvijek",

promrmlja on.Ona ga pogleda iskosa, ne shvaćajući. "Što?""Istinu", reče on. "Ja bih...""Jace!" Bio je to Alec. Stajao je na pločniku, nedaleko; Clary se

zapita zašto mu je glas zazvučao tako glasno.Jace se okrene, ruka mu sklizne s njezina ramena. "Da?""Misliš li da smo na pravome mjestu?" Alec je pokazivao nešto što

Clary nije mogla vidjeti; bilo je skriveno iza velikog crnog auta."Što je to?" Jace se pridruži Alecu; Clary začuje njegov smijeh.

Zaobišavši auto, ugleda što ih je zaokupilo: nekoliko motocikala,sjajnih i srebrnastih, niskih crnih okvira. Naoko masne cijevi i cjevčicevijugale su po njima i oko njih, vlaknaste poput vena. Motocikli sustvarali mučan dojam nečeg organskog, kao bio-stvorenja na nekojGigerovoj slici."Vampiri", reče Jace."Meni izgledaju kao motori", reče Simon, pridruživši im se zajedno s

Isabelle. Ona se namršti na motocikle."I jesu, ali adaptirani su tako da rade na demonske energije", objasni

ona. "Koriste ih vampiri - omogućuju im da se noću brzo kreću. Tonije baš sasvim u skladu sa Zavjetom, ali...""Ja sam čuo da neki motori mogu letjeti", reče Alec napeto. Zvučao

je kao Simon pred novom videoigricom. "Ili postati nevidljivi napritisak gumba. Ili raditi pod vodom."Jace je bio sišao s pločnika, kružio je oko motocikala i proučavao ih.

Ispružio je ruku i pogladio jedan motocikl po sjajnom okviru. Na bokusu mu srebrnom bojom bile ispisane riječi: NOXINVICTUS."Pobjednička noć", prevede on.Alec ga je čudno gledao. "Što radiš?"

Clary pomisli kako je vidjela da Jace povlači ruku natrag u jaknu."Ništa.""No, požurite", reče Isabelle. "Nisam se ovako uredila zato da

gledam vas kako se na cesti glupirate s nekoliko motora.""Lijepo ih je gledati", reče Jace, skočivši natrag na pločnik. "To

moram priznati.""I meni je", reče Isabelle, koja nije izgledala kao da bi mogla bilo što;

priznati. "Sad požurite."Jace je gledao Clary. "Ova zgrada", reče pokazavši skladište od

crvene cigle. "Je li to ta?"Clary izdahne. "Mislim da je", reče nesigurno. "Sve izgledaju isto.""Samo je jedan način da saznamo", reče Isabelle, odlučnim se

korakom penjući stepenicama. Ostali krenu za njom i naguraju sejedni do drugih na ulazu, koji je gadno smrdio. Gola električna žaruljavisjela je sa žice odozgo, osvjetljavajući velika, metalom okovanavrata i niz tipki portafona na lijevom zidu. Samo jedan gumb na sebije imao ime: BANE.Isabelle pritisne gumb. Ne dogodi se ništa. Pritisne ga opet. Htjela

ga je pritisnuti po treći put, no Alec je uhvati za zglavak. "Ne budinepristojna", reče.Ona ga bijesno pogleda. "Alec..." Vrata se širom otvore.Vitak muškarac koji je stajao na dovratku radoznalo ih pogleda.

Isabelle se pribere prva, bljesnuvši blistavim osmijehom. "Magnus?Magnus Bane?""To bih bio ja." Muškarac koji se ispriječio na vratima bio je visok i

tanak kao daska, a kosa mu je bila kruna od gustih crnih šiljaka. Claryje po krivulji njegovih pospanih očiju i zlaćanoj boji ravnomjernopreplanule kože naslutila da je djelomično azijskog podrijetla. Na sebije imao traperice i crnu košulju prekrivenu desecima metalnih kopči.Oči su mu bile skorene od maske rakuna nanesene svjetlucavomcrnom šminkom, usne obojane u tamnoplavo. Provukao je šaku sprstenom kroz usiljenu kosu i zamišljeno ih gledao. "Djeca nefila",reče. "Gle, gle. Ne sjećam se da sam vas pozvao."Isabelle izvuče pozivnicu i mahne njome kao bijelom zastavom. "Ja

imam pozivnicu. Ovo su..." velikim zamahom ruke pokaže ostatakskupine, "moji prijatelji."

Magnus joj uzme pozivnicu iz ruke i pogleda je s profinjenimgnušanjem. "Sigurno sam bio pijan", reče. Širom otvori vrata. "Uđite. Ipotrudite se da mi ne ubijete nijednoga gosta."Jace se progura prema ulazu, pogledom odmjeravajući Magnusa.

"Čak ni ako mi neki od njih prolije piće po novim cipelama?""Čak ni tada." Magnusova ruka sune prema van takvom brzinom da

se to vidjelo jedva kao mrlja. Iščupa stelu iz Jaceove ruke - Clary nijeznala čak ni da ju je držao - i podigne je. Jace se doimao maloposramljeno. "A što se tiče ovoga," reče Magnus, uguravši je uJaceov džep na trapericama, "zadrži si to u hlačama, sjenolovče."Magnus se naceri i krene uza stepenice, ostavivši iznenađenog

Jacea da pridržava vrata. "Dođite", reče on, mašući rukom da ostaliuđu. "Prije nego što netko pomisli da je to moj tulum."Provukli su se pokraj Jacea, nervozno se smijući. Samo je Isabelle

zastala kako bi odmahnula glavom. "Pokušaj ga ne razbjesniti, molimte. Onda nam neće pomoći."Jace kao da se dosađivao. "Znam što radim.""Nadam se." Isabelle odlučno prođe pokraj njega, uzvitlane suknje.Magnusov stan nalazio se na vrhu dugačkih klimavih stepenica.

Simon požuri da sustigne Clary, koja je žalila što se morala rukomprimiti za rukohvat kako bi vratila ravnotežu. Bila joj je ljepljiva odnečega što je sjajilo blijedom i bolesnom zelenom bojom."Bljak", reče Simori i ponudi joj rub svoje majice da si obriše ruku.

Ona je obriše. "Je li sve u redu? Izgledaš... zbunjeno.""Samo mi se čini vrlo poznat. Magnus, mislim.""Misliš li da ide u St. Xavier?""Vrlo smiješno." Mrko ga pogleda."Imaš pravo. Prestar je da bi bio učenik. Mislim da sam ga lani imao

iz kemije."Clary se glasno nasmije. Isabelle se odmah stvori pokraj nje, dišući

joj za vrat. "Propuštam li nešto zabavno? Simone?"Simon je imao dovoljno takta da izgleda kao da mu je nelagodno, ali

nije ništa rekao. Clary je promrmljala: "Ništa ne propuštaš", i pustila ihnaprijed. Od Isabellinih čizama s debelim potplatom počela su jeboljeti stopala. Dok su došli do vrha stepenica već je šepala, alizaboravila je na bol čim je prošla kroz Magnusova ulazna vrata.

Potkrovlje je bilo golemo i gotovo posve lišeno pokućstva. Prozori odpoda do stropa bili su musavi od debelog sloja prljavštine i boje, kojije blokirao većinu vanjske svjetlosti s ulice. Veliki metalni stupoviovijeni šarenim lampicama pridržavali su čađavi lučni strop. Vrataskinuta sa šarki i položena preko ulubljenih metalnih kanti za smećetvorila su improvizirani šank u jednom kraju sobe. Žena puti bojejorgovana, odjevena u metalni korzet, po šanku je slagala pića uvisokim jarko obojanim čašama koje su tekućini u njima davale boju:krvavo crvenu, mrko plavu, otrovno zelenu. Čak i za njujorškušankericu, radila je nevjerojatno brzo i učinkovito - pri čemu joj jevjerojatno pomagala činjenica što je imala dodatni par dugihgracioznih ruku koje su nadopunjavale prvi. Clary se sjetila Lukeovakipića indijske božice.Ostali su bili jednako neobični. Zgodan mladić mokre zeleno-crne

kose nasmiješio joj se preko pladnja s nečime nalik na sirovu ribu.Zubi su mu bili oštri i šiljati kao u morskog psa. Do njega je stajaladjevojka duge prljavo plave kose u koju je bilo upleteno cvijeće. Podsuknjom kratke zelene haljine stopala su joj imala plivaće kožice, kaou žabe. Skupina mladih žena, toliko blijedih da se Clary zapitala imajuli bijelu scensku šminku, pijuckala je grimiznu tekućinu, previše gustuda bi se radilo o vinu, iz čaša od brušenog kristala. Sredina prostorijebila je krcata tijelima koja su plesala na žestok ritam što se odbijao odzidova, premda Clary nigdje nije vidjela bend."Sviđa li ti se tulum?"Okrenula se i ugledala Magnusa, naslonjenog na jedan stup. Oči su

mu svijetlile u mraku. Bacivši pogled uokolo, vidjela je da su Jace iostali nestali, progutani gomilom.Pokušala se osmjehnuti. "Ima li neki povod?""Rođendan moga mačka.""A." Pogleda uokolo. "Gdje je vaš mačak?"On se odvoji od stupa, naoko potresen. "Ne znam. Pobjegao je."Jaceov i Alecov povratak poštedio je Clary odgovaranja na to. Alec

je izgledao zlovoljno, kao i uvijek. Jace je oko vrata nosio lančić odblistavih cvjetića i doimao se zadovoljno samim sobom."Gdje su Simon i Isabelle?" reče Clary."Na plesnom podiju." On upre prstom. Jedva ih je uspjela razabrati

na rubu natrpanog četverokuta od tijela. Simon je radio što je i inače

radio umjesto plesanja, odnosno skakutao stojeći na prstima, kao damu je neugodno. Isabelle je lelujala u krugu oko njega, savitljivapoput zmije, prstima mu prelazeći preko prsa. Gledala ga je kao daga namjerava odvući u neki kut na seks. Clary ovije ruke oko sebe,narukvice joj zazveče. Budu li plesali imalo bliže jedno drugome,neće morati otići u kut na seks."Gle," reče Jace, okrenuvši se prema Magnusu, "mi stvarno moramo

razgovarati s...""MAGNUS BANE!" Dubok, gromak glas pripadao je čudnovato

niskom muškarcu koji se doimao kao da je u ranim tridesetima. Bio jekompaktno mišićav, glatko izbrijane ćelave glave i šiljate jarećebradice. Podigao je drhtav prst prema Magnusu."Netko mi je upravo sipao svetu vodicu u rezervoar motora. Uništen

je. Upropašten. Sve cijevi su rastopljene.""Rastopljene?" promrmlja Magnus. "Koji užas.""Želim znati tko je to učinio." Muškarac ogoli zube, pokazavši duge

šiljate očnjake. Clary se fascinirano zagleda. Uopće nisu izgledalionako kako je zamišljala vampirske očnjake: bili su tanki i oštri kaoigle. "Mislio sam da si se zakleo da noćas ovdje neće biti vukoljudi,Bane.""Nisam pozvao nikoga od Mjesečeve djece", reče Magnus,

proučavajući svoje svjetlucave nokte. "Upravo zbog te vaše glupemale zavade. Ako je itko od njih odlučio sabotirati tvoj motor, nije biomoj gost, tako da nije..." Uputi mu pobjednički smiješak. "U mojojnadležnosti."Vampir zaurla od bijesa, bockajući prstom prema Magnusu. "Ti to

meni pokušavaš reći da..."Magnusov šljokicama lakiran kažiprst pomakne se samo zericu, tako

neznatno da se Clary činilo kako se gotovo niti nije pomaknuo.Vampir umukne usred urlika i primi se za grlo. Usta su mu radila, aliništa se nije čulo."Više nisi dobrodošao", reče Magnus lijeno, širom otvorivši oči. Clary

opazi, trgnuvši se od iznenađenja, da su mu zjenice uske i okomite,kao mačje. "Sad idi." On nakosi prste i vampir se okrene tako naglokao da ga je netko uhvatio za ramena i okrenuo ga. Stupajući seuputi natrag u gužvu, u pravcu vrata.Jace tiho zazviždi. "To je bilo impresivno."

"Misliš, taj mali napad histerije?" Magnus uperi pogled prema stropu."Znam. U čemu je njezin problem?"Alec se oglasi zvukom nalik na gušenje. Za neko vrijeme Clary

shvati da je to smijeh. Trebao bi to češće raditi."Mi smo mu stavili svetu vodicu u rezervoar, znaš", reče on."ALEC", reče Jace. "Zaveži.""To sam i pretpostavljao", reče Magnus kao da ga to zabavlja. "Vi

ste osvetoljubivi mali gadovi, je li? Znate da im motori rade nademonske energije. Sumnjam da će ga moći popraviti.""Jedna pijavica s dobrom pilom manje", reče Jace. "Srce mi krvari.""Čuo sam da neki od njih mogu letjeti na motoru", ubaci Alec, koji je

barem jednom izgledao živahno. Gotovo da se smiješio."Obična bapska priča", reče Magnus, kome su mačje oči svjetlucala

"Onda, jeste li mi zato htjeli upasti na tulum? Samo da biste rasturilinekoliko krvopijskih motora?""Ne." Jace je opet bio vrlo poslovan. "Moramo razgovarati s vama.

Po mogućnosti negdje nasamo."Magnus izvije jednu obrvu. Kvragu, pomisli Clary, još jedan."Imam neku frku s Klavom?""Ne", reče Jace."Vjerojatno ne", reče Alec. "Au!" Bijesno pogleda Jacea, koji ga je

snažno šutnuo u gležanj."Ne", ponovi Jace. "Možemo razgovarati s vama pod pečatom

Zavjeta. Ako nam pomognete, sve što nam kažete bit će povjerljivo.""A ako vam ne pomognem?"Jace širom raširi ruke. Tetovaže runa na njegovim dlanovima isticale

su se čisto i jasno. "Možda ništa. Možda posjet iz Tihog Grada."Magnusov glas bio je med preliven preko krhotina leda. "Nudiš mi

dobar izbor, maleni sjenolovče.""To nije nikakav izbor", reče Jace."Da", reče vještac. "Upravo sam to i mislio."Magnusovom spavaćom sobom vladalo je obilje boja: limunski žuta

posteljina i prekrivač za krevet preko madraca na podu, električnoplavi stolić za uljepšavanje s više posudica boja i šminke odIsabellina. Baršunasti zastori duginih boja skrivali su prozore od podado stropa, a pod je prekrivao čupavi vuneni tepih.

"Lijep stan", reče Jace, povukavši težak zastor u stranu."Pretpostavljam da se isplati biti vrhovni vještac Brooklyna?""Isplati se", reče Magnus. "Zdravstveno baš i nije nešto, doduše. Ne

pokriva zubara." Zatvori vrata iza sebe i nasloni se na njih. Kad jeprekrižio ruke, majica mu se podigla, pokazavši dio ravna, zlaćanatrbuha neobilježena pupkom. "Onda", reče. "Što imate na pokvarenimmalim umovima?""Ne radi se o njima, zapravo", reče Clary, došavši do glasa prije

nego što je Jace uspio odgovoriti. "Ja sam ta koja je htjela razgovaratis vama."Magnus okrene neljudske oči prema njoj. "Ti nisi jedna od njih",

reče. "Nisi iz Klave. Ali možeš vidjeti Nevidljivi svijet.""Moja je majka bila iz Klave", reče Clary. Bio je to prvi put da je to

izgovorila naglas znajući da je to istina. "Ali nikad mi to nije rekla.Čuvala je to kao tajnu. Ne znam zašto.""Onda je pitaj.""Ne mogu. Ona je..." Clary je oklijevala. "Otišla je.""A tvoj otac?""Umro je prije nego što sam se rodila."Magnus razdraženo otpuhne. "Kao što je Oscar Wilde jednom

rekao, 'Izgubiti jednog roditelja može se smatrati nesrećom. Izgubitioba sliči nemaru.'"Clary začuje Jaceovo siktanje, kao da je usisao zrak kroza zube.

Reče: "Nisam izgubila majku. Oduzeta mi je. Valentine mi ju jeoduzeo.""Ne znam ja nikakvog Valentinea", reče Magnus, ali oči mu zaiskre

kao treperav plamen svijeće i Clary shvati da je lagao. "Žao mi jezbog tvojih tragičnih prilika, ali nije mi jasno kakve bi veze sve tomoglo imati sa mnom. Kad bi mi mogla reći...""Ne može vam reći jer se ne sjeća", jetko reče Jace. "Netko joj je

izbrisao pamćenje. Pa smo otišli u Tihi Grad da vidimo što Braćamogu izvući iz njezine glave. Dobili su dvije riječi. Mislim da možetepogoditi koje."Uslijedi kratak tajac. Naposljetku Magnus dopusti uglovima usana

da se podignu. Osmijeh mu je bio gorak. "Moj potpis", reče. "Znaosam da je to ludost kad sam ga stavio. Čin iz oholosti...""Vi ste se potpisali u moj um?" reče Clary u nevjerici.

Magnus podigne ruku, ispisujući vatrene obrise slova u zraku. Kadje spustio ruku, ostala su ondje, vruća i zlatna, stvarajući dojam damu našminkane linije očiju i usta gore zbog odraza svjetlosti.MAGNUS BANE."Bio sam ponosan na svoj rad na tebi", reče polako, gledajući Clary

"Tako čist. Tako savršen. Ono što vidiš, zaboravit ćeš još dok gledašu to. Nijedna slika piksija, goblina ni ikakve dugonoge zvjerke neće tiostati i remetiti tvoj nedužni smrtnički san. Ona je tako htjela."Claryn glas bio je tih od napetosti. "Tko je tako htio?"Magnus je uzdahnuo, a na dodir njegova daha vatrena slova

pretvorila su se u svjetlucavi prah. Najzad je progovorio - i mada nijebila iznenađena, mada je točno znala što će reći, ipak je njegoveriječi osjetila kao udarac u srce."Tvoja majka", rekao je.

13SJEĆANJE NA BJELINU

"Moja mi je majka to učinila?" upita Clary, ali njezina iznenađenazgroženost nije zvučala uvjerljivo čak ni njezinim ušima. Osvrnuvšise, vidjela je sućut u Jaceovim i Alecovim očima - čak je i Alec bionaslutio i žalio ju je. "Zašto?""Ne znam." Magnus raširi duge bijele ruke. "Nije moj posao da

postavljam pitanja. Ja radim ono za što me plaćaju.""Unutar granica Zavjeta", podsjeti ga Jace glasom mekim kao mačje

krzno.Magnus nakrivi glavu. "Unutar granica Zavjeta, naravno.""Znači, Zavjet se slaže s tim... tim silovanjem mozga?" gorko upita

Clary. Budući da nitko nije odgovorio, malaksalo je sjela na rubMagnusova kreveta. "Je li to bilo samo jednom? Je li htjela dazaboravim nešto određeno? Znate li o čemu se radilo?"Magnus se uznemireno ushodao do prozora. "Mislim da ne

razumiješ. Prvi put kad sam te vidio, imala si sigurno oko dvijegodine. Gledao sam kroz ovaj prozor" - on kvrcne po staklu, izazvavšilavinu prašine i komadića boje - "i vidio je kako žuri ulicom, nosećinešto umotano u dekicu. Začudio sam se kad se zaustavila predmojim vratima. Izgledala je tako obično, tako mlado."Mjesečina je njegov orlovski profil obojila srebrom. "Odmotala je

dekicu kad mi je prošla kroz vrata. U njoj si bila ti. Spustila te na pod ipočela si jurcati uokolo, uzimati stvari, navlačiti mojeg mačka za rep –vrištala si kao vjesnica smrti kad te mačak ogrebao pa sam pitaotvoju majku jesi li jednim dijelom vjesnica smrti. Nije se nasmijala."On zastane. Sad su ga svi pozorno gledali, čak i Alec. "Rekla mi je daje ona sjenolovac. Bilo je besmisleno da laže o tome; zavjetni biljezivide se čak i kad s vremenom izblijede, kao tanki srebrni ožiljci nakoži. Svjetlucali su kad se kretala." On protrlja svjetlucavu šminku okoočiju. "Rekla mi je kako se nadala da si se rodila sa slijepimunutrašnjim okom - neke sjenolovce treba naučiti vidjeti Svijet Sjena.Ali tog poslijepodneva uhvatila te kako gnjaviš nekog piksija koji jezapeo u živici. Shvatila je da vidiš. Pa me pitala mogu li ti oslijepitivid."Clary ispusti tihi zvuk, bolni izdisaj, no Magnus nemilosrdno nastavi.

"Rekao sam joj da bi zbog sakaćenja tog dijela tvojeg uma moglaostati oštećena, vjerojatno luda. Tvoja majka nije bila od onih ženakoje se lako rasplaču. Pitala me postoji li neki drugi način i rekao samjoj da bih mogao učiniti da zaboraviš one dijelove Svijeta sjena kojevidiš, čim ih vidiš. Jedini uvjet je bio da će me morati posjećivatisvake dvije godine, kada djelovanje čarolije počne slabiti.""I činila je to?" upita Clary.Magnus kimne. "Nakon tog prvog puta, viđao sam te svake dvije

godine - gledao sam te kako rasteš. Ti si jedino dijete koje sam ikadagledao kako raste, znaš. U mojem poslu obično nisi baš dobrodošaou blizini ljudske djece.""Znači da ste prepoznali Clary kad smo ušli", reče Jace. "Sigurno

jeste.""Naravno da jesam." Magnus je zvučao ozlojeđeno. "I da, šokirao

sam se. Ali što biste vi učinili? Ona me nije prepoznala. Nije metrebala prepoznati. Već i sama činjenica da je ovdje značila je da ječarolija počela slabjeti - ustvari, rok za novi posjet prošao nam je prijenekih mjesec dana. Čak sam svratio do tvoje kuće kad sam se vratioiz Tanzanije, ali Jocelyn je rekla da ste se vas dvije posvađale i da sipobjegla. Rekla je da će mi se javiti kad se budeš vratila, ali..." -elegantno slegne ramenima - "nije."Hladan val sjećanja naježi Clarynu kožu. Sjetila se kako je stajala u

haustoru pokraj Simona, upinjući se sjetiti nečega što joj je titralo nasamom rubu vidnog polja... Učinilo mi se da sam vidjela Dorotheinumačku, ali bila je to samo svjetlosna varka.No Dorothea nije imala mačku. "Vi ste bili tamo onaj dan", reče

Clary. "Vidjela sam vas kako izlazite iz Dorotheinog stana. Sjećam sevaših očiju."Magnus je izgledao kao da bi mogao zapresti. "Upečatljiv sam,

istina", reče s užitkom. Tada odmahne glavom. "Ne bi me se trebalasjećati", reče."Nabacio sam glamur čvrst kao zid čim sam te vidio. Trebala si se

nosom zaletjeti u njega - u psihičkom smislu."Ako se nosom zaletiš u psihički zid, završiš li s psihičkim

modricama? Clary reče: "Ako mi skinete tu čaroliju, hoću li se moćisjetiti svega što sam zaboravila? Svih sjećanja koje ste mi ukrali?""Ne mogu ti je skinuti." Magnus se doimao kao da mu je nelagodno.

"Što?" Jace je zvučao bijesno. "Zašto ne? Klava od vas zahtijeva..."Magnus ga hladno pogleda. "Ne volim da mi govore što da radim,

mali sjenolovče."Clary opazi koliko se Jaceu nije svidjela riječ "mali", ali prije nego što

je dospio odbrusiti neku repliku, javi se Alec. Glas mu je bio blag,zamišljen. "Zar ne znate kako je okrenuti?" upita. "Čaroliju, mislim."Magnus uzdahne. "Otklanjanje čarolije mnogo je teže od samog

njezinog stvaranja. Složenost te čarolije, trud koji sam uložio u to daje satkam - kad bih napravio makar i najmanju pogrešku priuklanjanju, njezin bi mozak mogao zauvijek ostati oštećen. Osimtoga," doda, "već je počela slabiti. Učinak će s vremenom nestati samod sebe."Clary ga oštro pogleda. "Hoće li mi se onda vratiti sva moja

sjećanja? Što god da mi je bilo izvađeno iz glave?""Ne znam. Mogla bi se vratiti sva odjednom ili pak u fazama. Ili se

možda nikad nećeš sjetiti nečega što si s godinama zaboravila. To štoje tvoja majka zatražila da učinim bilo je jedinstveno, koliko ja znam.Nemam pojma što će se dogoditi.""Ali ja ne želim čekati." Clary čvrsto ispreplete šake u krilu, toliko

snažno stegnuvši prste da su im vrhovi pobijelili. "Cijeli život osjećamda nešto nije u redu sa mnom. Da nešto nedostaje ili da je oštećeno.Sada znam...""Ja te nisam oštetio." Sad je Magnus prekinuo nju, ljutito iskesivši

oštre bijele zube. "Svaki se tinejdžer na svijetu tako osjeća, osjeća senarušeno ili neumjesno, nekako drugačije, kao kraljević pogreškomrođen u obitelji seljaka. U tvojem je slučaju razlika što je to istina. Tijesi drugačija. Možda ne bolja - ali drugačija. A nije lijepo bitidrugačiji. Zanima li te kako je to kad su ti roditelji dobri ljudi koji idu ucrkvu, a ti se slučajno rodiš s oznakom vraga?" On pokaže na svojeoči, raširenih prstiju. "Kada ti se otac žacne svaki put kad te vidi, amajka ti se objesi u staji, izluđena time što je učinila? Kad sam imaodeset godina, otac me pokušao utopiti u potoku. Navalio sam nanjega iz sve snage - na mjestu sam ga spalio. Na koncu sam otišaocrkvenim ocima, tražeći utočište. Sakrili su me. Kaže se da jesažaljenje gorko, ali bolje je od mržnje. Kad sam otkrio što sam,ustvari, biće koje je samo napola ljudsko, mrzio sam se. Sve je boljeod toga."

Kad je Magnus ušutio, nastao je muk. Na Claryno čuđenje, prekinuoga je Alec. "Niste vi krivi za to", rekao je. "Ne možete utjecati na tokako ste rođeni."Magnusov izraz lica bio je krut. "Prevladao sam to", reče. "Mislim dal

razumijete što želim reći. Drugačiji ne znači bolji, Clarissa. Tvoja temajka pokušavala zaštititi. Nemoj joj to zamjeriti."Clary popusti stisak ruku. "Ne marim jesam li drugačija", reče.

"Samo želim biti ona koja stvarno jesam."Magnus opsuje na jeziku koji nije prepoznala. Zvučalo je kao

pucketanje vatre. "U redu. Slušaj. Ne mogu poništiti to što sam učinio,ali mogu ti dati nešto drugo. Djelić onoga što bi bilo tvoje da siodgojena kao pravo nefilsko dijete." Važnim korakom prijeđe sobu dopolice s knjigama i izvuče težak svezak uvezen u truli zeleni baršun.Prelista stranice, otresajući prašinu i komadiće pocrnjele tkanine.Stranice su bile od tankog, gotovo prozirnog, krhkog pergamenta, ana svakoj je bila nacrtana posve crna runa. Jace podigne obrve."Je li to primjerak Sive knjige?"Magnus, koji je grozničavo preokretao stranice, ne reče ništa."Hodge ima jedan", primijeti Alec. "Jednom mi ga je pokazao.""Nije siva", osjeti Clary potrebu da istakne. "Zelena je","Da postoji smrtonosna doslovnost, ti bi umrla u djetinjstvu", reče

Jace, otresajući prašinu s prozorske daske i odmjeravajući je kao darazmišlja je li dovoljno čista da sjedne na nju. "Siva knjiga jeGramarye. To znači 'magija, skrivena mudrost'. U nju je precrtanasvaka runa koju je anđeo Raziel zapisao u izvornu Knjigu Zavjeta.Nema mnogo primjeraka jer svaki treba posebno izraditi. Neke surune toliko moćne da progore kroz obične stranice."Alec je izgledao impresionirano. "Nisam znao sve to."Jace poskoči i sjedne na prozorsku dasku. "Ne spavamo svi na

satovima povijesti.""Jane...""O da, spavaš, i još uz to sliniš po stolu.""Začepite", reče Magnus, premda prilično blago. Umetne prst

između dvije stranice knjige i prišavši Clary, pažljivo joj je spusti ukrilo. "Sad kad otvoriš knjigu, želim da proučiš tu stranicu. Gledaj jesve dok ne osjetiš neku promjenu u umu.""Hoće li boljeti?" nervozno upita Clary.

"Znanje uvijek boli", odvrati on i ustane, pustivši knjigu da joj serasklopi u krilu. Clary se zagleda u čistu bijelu stranicu s crnimrunskim biljegom iscrtanim preko nje. Dok nije nakrivila glavu,izgledao je otprilike kao krilata spirala, a tada je pak sličio štapuovijenom viticama. Promjenjivi uglovi znaka škakljali su joj um kaokad perje dodiruje osjetljivu kožu. Osjetila je drhtavi titraj reakcije odkojeg je poželjela zatvoriti oči, no držala ih je otvorenima dok se nisuzažarile i zamutile se. Upravo u trenutku kad je morala trepnuti,osjetila ga je: škljocaj u glavi, kao ključ koji se okreće u bravi.Runa na stranici kao da se najednom vrlo izoštrila i nehotice je

pomislila, Sjeti se. Da je ta runa bila riječ, bila bi upravo ta, ali u njoj jebilo više značenja nego u svakoj riječi koju je mogla zamisliti. Bila jeto prva djetinja uspomena na svjetlost koja pada kroz rešetkekolijevke, prisjećanje mirisa kiše i gradskih ulica, bol neprežaljenoggubitka, žalac zapamćenog poniženja te okrutna zaboravljivoststarosti, kad se najstarije uspomene ističu mučno jasnompreciznošću, dok najnoviji događaji nepovratno padaju u zaborav.Tiho uzdahnuvši, okrenula je sljedeću stranicu, pa sljedeću,

puštajući da slike i dojmovi teku preko nje. Tuga. Misao. Snaga.Zaštita. Milost... i tada je s ogorčenim iznenađenjem viknula jer joj jeMagnus ugrabio knjigu iz krila."Dosta je", reče on i vrati je na policu. Obriše ruke u šarene hlače,

ostavivši sive pruge. "Ako pročitaš sve rune odjednom, zaboljet će teglava.""Ali...""Većina sjenolovačke djece odrasta učeći jednu po jednu runu

tijekom više godina", reče Jace. "U Sivoj knjizi ima runa koje ne znamčak ni ja.""Ma zamisli", reče Magnus.Jace se ne obazre na njega. "Magnus ti je pokazao runu za

razumijevanje i prisjećanje. Ona ti otvara um prema čitanju iprepoznavanju ostalih biljega.""Može poslužiti i kao okidač za aktiviranje uspavanih sjećanja", reče

Magnus. "Ovako bi ti se mogla vratiti brže nego inače. To je najvišešto mogu učiniti."Clary obori pogled na krilo. "Još uvijek se ne sjećam ničega u vezi s

Kaležom smrtnika."

"A o tome se ovdje radi?" Magnus je zvučao uistinu zapanjeno."Tražite Anđelov kalež? Gle, ja sam prošao kroz tvoja sjećanja. Unjima nije bilo ničega o instrumentariju smrtnika.""Instrumentarij smrtnika?" ponovi Clary zbunjeno. "Mislila sam...""Anđeo je prvom sjenolovcu dao tri predmeta. Kalež, mač i zrcalo.

Tiha braća imaju mač; kalež i zrcalo bili su u Idrisu, barem dok nijenaišao Valentine.""Nitko ne zna gdje je zrcalo", reče Alec. "Nitko ne zna već

stoljećima.""Nas zanima Kalež", reče Jace. "Valentine ga traži.""Pa ga se želite domoći prije njega?" upita Magnus, podignuvši

obrve."Čini mi se da ste rekli da ne znate tko je Valentine?" napomene

Clary."Lagao sam", otvoreno prizna Magnus. "Ja nisam iz vilinskog

naroda, znaš. Nisam dužan govoriti istinu. A samo bi budala stalaizmeđu Valentinea i njegove osvete.""Mislite da je to ono što želi? Osveta?""Rekao bih da jest. Pretrpio je težak poraz, a nije baš da se činio -

čini - kao tip čovjeka koji dobro podnosi poraz."Alec oštrije pogleda Magnusa. "Jeste li vi sudjelovali u Pobuni?"Magnus Alecu uzvrati pogled. "Jesam. Ubio sam dosta vaših ljudi.""Pripadnika Kruga", brzo reče Jace. "Ne naših...""Budete li ustrajali u poricanju onoga što je ružno u tome što činite,"

reče Magnus, još uvijek gledajući Aleca, "nikad nećete ništa naučiti izsvojih grešaka."Čupkajući prekrivač za krevet jednom rukom, Alec nesretno

pocrveni. "Ne izgledate iznenađeno što čujete da je Valentine još živ",rečen izbjegavajući Magnusov pogled.Magnus raširi ruke. "A vi jeste?"Jace otvori usta pa ih opet zatvori. Izgledao je uistinu smeteno. Na

koncu reče: "Znači da nam nećete pomoći da nađemo Kaležsmrtnika?""Ne bih ni da mogu", reče Magnus. "A usput budi rečeno, ne mogu.

Nemam pojma gdje je i ne želim znati. Bio bih budala, kao što samrekao."Alec sjedne uspravnije. "Ali bez Kaleža ne možemo..."

"Praviti nove vaše. Znam", reče Magnus. "Možda svi to ne smatrajutolikom katastrofom kao vi. Doduše," dometne, "da moram biratiizmeđu Klave i Valentinea, izabrao bih Klavu. Oni se barem nisuzakleli da će istrijebiti moju vrstu. Ali ni Klava nije učinila ništa čime bizaslužila moju bezuvjetnu odanost. Tako da se ovaj put neću miješati.A sad, ako smo završili, trebao bih se vratiti na svoj tulum prije negošto mi se gosti međusobno pojedu."Jace, koji je stiskao i otvarao šake, izgledao je kao da će reći nešto

bijesno, ali Alec mu, ustavši, stavi ruku na rame. Clary nije dobrovidjela u polumraku, no činilo se da ga je Alec ščepao priličnosnažno. "Je li to vjerojatno?" upita on.Magnus ga je gledao pomalo podsmješljivo. "Znalo se dogoditi."Jace nešto promrmlja Alecu, koji ga pusti. Odvojivši se od njega,

priđe Clary. "Dobro si?" upita tiho."Mislim da jesam. Ne osjećam se nimalo drugačije..."Stojeći kod vrata, Magnus nestrpljivo pucne prstima. "Pokret,

tinejdžeri. Jedina osoba koja se smije žnjarati u mojoj spavaćoj sobisam veličanstveni ja.""Žnjarati?" ponovi Clary, koja još nikad nije čula tu riječ."Veličanstveni?" ponovi Jace, koji je samo bio zloban. Magnus

zareži. To režanje zvučalo je kao "Izlazite".Izašli su, a Magnus je išao iza njih jer je zastao da zaključa vrata

spavaće sobe. Tulum se Clary učinio za nijansu drugačijim. Možda seradilo o njezinu malo promijenjenom vidu: sve je izgledalo jasnije,imalo je kristalne, oštro definirane rubove. Promatrala je skupinuglazbenika kako zauzimaju malu pozornicu na sredini prostorije. Bilisu odjeveni u lepršavo ruho, raskošnih zlatnih, purpurnih i zelenihboja, a njihovi visoki glasovi bili su oštri i nezemaljski."Mrzim vilinske bendove", promrmlja Magnus kad su glazbenici

prešli na sljedeću otužnu pjesmu, čija je melodija bila tankoćutna iprozirna poput gorskog kristala. "Jedino što sviraju su neke bljutavebalade."Pogledavši po prostoriji, Jace se nasmije. "Gdje je Isabelle?"Clary iznenada obuze snažan osjećaj zabrinute krivnje. Bila je

zaboravila na Simona. Okrene se oko sebe, tražeći poznata mršavaramena i čupavu crnu kosu. "Ne vidim ga. Mislim, njih."

"Eno je tamo." Alec uoči svoju sestru i domahne joj s očitimolakšanjem. "Tamo preko. I pazi na puku.""Pazi na puku?" ponovi Jace, letimično pogledavši mršava

tamnoputa čovjeka u zelenom sakou s uzorkom, koji je zamišljenoodmjeravao Isabelle dok je prolazila."Uštinuo me kad sam maloprije prošao pokraj njega", reče Alec

kruto. "U vrlo osobno područje.""Jako mi je žao što ti to moram priopćiti, ali ako ga zanimaju tvoja

vrlo osobna područja, onda ga vjerojatno ne zanimaju ona tvojesestre.""Ne nužno", reče Magnus. "Vile nisu isključive."Jace prezrivo iskrivi usne u smjeru vješca. "Vi ste još tu?"Prije nego što je Magnus dospio odgovoriti, Isabelle skoči na njih,

ružičasta lica posuta mrljama i snažno bazdeći na alkohol. "Jace!Alec! Gdje ste bili? Tražila sam vas po cijelom...""Gdje je Simon?" prekine je Clary.Isabelle zatetura. "On je štakor", smrknuto reče."Je li ti nešto učinio?" Alec je bio pun bratske zabrinutosti. "Je li te

dirao? Ako je bilo što pokušao...""Ne, Alec", reče Isabelle razdraženo. "Nije to. On je štakor.""Pijana je", reče Jace, počevši se okretati od nje s gnušanjem."Nisam", ogorčeno reče Isabelle. "Dobro, možda malo, ali nije

važno. Važno je da je Simon popio jedno od onih plavih pića - reklasam mu da to ne čini, ali nije me slušao - i pretvorio se u štakora""Štakora?" ponovi Clary u nevjerici. "Ne misliš valjda...""Mislim na štakora", reče Isabelle. "Mali. Smeđi. Ljuskavi rep.""Klavi se to neće svidjeti", sumnjičavo reče Alec. "Skoro sam siguran

da se pretvaranje ovozemaca u štakore protivi Zakonu.""Strogo uzevši, nije ga ona pretvorila u štakora", napomene Jace. "U

najgorem slučaju, mogla bi biti optužena za nehat.""Koga briga za glupi Zakon?" vrisne Clary, ščepavši Isabellin

zglavak. "Moj najbolji prijatelj je štakor!""Au!" Isabelle pokuša istrgnuti zglavak. "Pusti me!""Neću dok mi ne kažeš gdje je." Nikad nikog nije toliko željela

odalamiti kao u tom trenutku Isabelle. "Ne mogu vjerovati da si gajednostavno pustila - vjerojatno je užasnut...""Ako ga netko nije zgazio", bespotrebno istakne Jace.

"Nisam ga pustila. Otrčao je ispod šanka", usprotivi se Isabelle,uprijevši prstom. "Pusti me! Iskrivit ćeš mi narukvicu.""Kujo", bijesno reče Clary i odbaci ruku iznenađene Isabelle natrag

prema njoj, snažno. Nije pričekala reakciju; potrčala je prema šanku.Kleknula je i zavirila u mračan prostor ispod njega. U tami koja jevonjala na plijesan učinilo joj se da jedva nazire par svjetlucavih,sitnih očiju."Simone?" reče prigušenim glasom. "Jesi li to ti?"Simon-štakor malo se primakne, uzdrhtalih brkova. Ona razabere

oblik njegovih malih zaobljenih ušiju priljubljenih uz glavu i oštar vrhnjegova nosa. Potisne osjećaj odbojnosti - nikad nije voljela štakore,s tim žućkastim četvrtastim zubima spremnim da ugrizu. Požali što senije pretvorio u hrčka."Ja sam, Clary", reče polako. "Jesi li dobro?"Jace i ostali došli su iza nje, a Isabelle je sad izgledala više srdito,

nego plačljivo. "Je li ispod?" radoznalo upita Jace.Još uvijek na sve četiri, Clary kimne. "Ššš. Uplašit ćete ga." Oprezno

zavuče prste ispod ruba šanka i promigolji njima. "Molim te, izađi,Simone. Magnus će poništiti čaroliju. Bit će dobro."Začuje cijuk i štakorov ružičasti nos pomoli se ispod šanka.

Uskliknuvši od olakšanja, Clary primi štakora u ruke. "Simone!Razumio si me!"Sklupčan na njezinim savijenim dlanovima, štakor mrzovoljno

zaskviči. Ona ga, oduševljena, privije na grudi. "O, jadna bebice",tepala mu je tiho, gotovo kao da je uistinu kućni ljubimac. "JadniSimone, bit će dobro, obećajem...""Ja ga ne bih previše sažalijevao", reče Jace. "Vjerojatno nikada nije

došao bliže golu.""Začepi!" Clary prostrijeli Jacea bijesnim pogledom, ali ipak olabavi

stisak štakora. Brkovi su mu drhtali, no nije znala je li to bilo od ljutnjeili čistog užasa. "Idite po Magnusa", reče odrješito. "Moramo gapretvoriti natrag u njega.""Nemojmo prenagliti." Jace se stvarno cerio, gad. Nagnuo se prema

Simonu kao da ga želi pogladiti. "Sladak je ovako. Vidi mu taj maliružičasti nosić."Simon iskesi žute zube prema Jaceu i načini pokret kao da će ga

ugristi. Jace povuče ispruženu ruku. "Izzy, dovedi našeg

veličanstvenog domaćina.""Zašto ja?" Isabelle se doimala čangrizavo."Zato što je tvoja krivnja što je ovozemac štakor, budalo", reče on, a

Clary primijeti koliko je rijetko itko od njih, osim Isabelle, izgovaraoSimonovo pravo ime. "A ne možemo ga ostaviti ovdje.""Ti bi ga drage volje ostavio ovdje da nema nje", reče Isabelle,

uspjevši u tu jednu jednosložnu riječ unijeti dovoljno otrova da ubijeslona. Oholo se udalji, a suknja joj zaleprša oko kukova."Ne mogu vjerovati da ti je dala da popiješ to plavo piće", reče Clary

štakoru-Simonu. "Sad vidiš što ti se događa kad si tako plitak."Simon zlovoljno zaskviči. Clary začuje nečiji hihot i podigne pogled,

ugledavši Magnusa kako se nadvio nad njom. Iza njega stajala jeIsabelle, bijesna izraza lica. "Rattus norvegicus", reče Magnus,zirkajući prema Simonu. "Obični smeđi štakor, ništa egzotično.""Ne zanima me koja je vrsta štakora", reče Clary srdito. "Hoću da ga

pretvorite natrag u njega."Magnus se zamišljeno počeše po glavi, sijući šljokice. "Nema

smisla", reče."To sam i ja rekao." Jace je izgledao zadovoljno."NEMA SMISLA?" vikne Clary tako glasno da je Simon sakrio glavu

pod njezin palac. "KAKO MOŽETE REĆI DA NEMA SMISLA?""Zato što će se ionako pretvoriti natrag u sebe za nekoliko sati", reče

Magnus. "Djelovanje koktela je privremeno. Nema smisla raditičaroliju za pretvaranje; to bi ga samo traumatiziralo. Ovozemci teškopodnose previše magije, njihovi sustavi nisu navikli na to.""Sumnjam da je njegov sustav navikao na to da je štakor, isto tako",

pripomene Clary. "Vi ste vještac, zar ne možete naprosto obrnutičaroliju?" Magnus razmisli. "Ne", reče. "Mislite, nećete.""Ne besplatno, draga, a ti si mene ne možeš priuštiti.""Ne mogu niti odvesti štakora kući podzemnom", reče Clary

plačljivo. "Ispast će mi ili će me policija uhapsiti jer prenosim gamadjavnim prijevozom." Simon uvrijeđeno zacvrkuta. "Nije da si ti gamad,naravno."Djevojci koja je bila vikala pokraj vrata sad se pridružilo još šest ili

sedam osoba. Dreka ljutitih glasova nadjačala je žamor tuluma imilozvučje glazbe. Magnus zakoluta očima. "Ispričajte me", reče,vrativši se u gomilu, koja se odmah zatvori iza njega.

Teturajući u sandalama, Isabelle snažno otpuhne. "Toliko o njegovojpomoći.""Znaš," reče Alec, "uvijek možeš staviti štakora u ruksak."Clary ga kiselo pogleda, ali ne uspije pronaći ništa pogrešno u toj

zamisli. Nije imala džep u koji bi ga mogla ugurati. U Isabellinu odjećunisu stali džepovi; bila je suviše uska. Clary je čudilo što Isabellestane u nju.Slegnuvši ramenom da skine ruksak, pronašla je skrovište za malog

smeđeg štakora koji je nekad bio Simon, ugnijezdivši ga izmeđusvoje složene majice i bloka za crtanje. On se sklupčao na njezinunovčaniku; izgledao je kao da je pun predbacivanja. "Žao mi je", rečeona utučeno."Nemoj se opterećivati", reče Jace. "Zašto ovozemci uvijek ustraju

na preuzimanju odgovornosti za stvari koje nisu njihova krivnja, ja tone razumijem. Nisi mu ti silom izlila taj koktel u idiotsko grlo.""Da nije mene, on ne bi niti bio tu", reče Clary tiho."Ne laskaj si. Došao je zbog Isabelle."Clary ljutitim trzajem zatvori vrh torbe i ustane. "Idemo odavde. Zlo

mi je od ovog mjesta."Ispostavilo se da se gusta gomila galamdžija na vratima sastoji od

još vampira, koje je bilo lako prepoznati po bljedilu kože i mrtvomcrnilu kose. Sigurno je boje, pomisli Clary. Bilo je nemoguće da su sviprirodno crnokosi; a, osim toga, neki su imali svijetle obrve. Glasnosu se bunili zbog svojih upropaštenih motocikala i činjenice što nekihnjihovih prijatelja nema, a ne zna se gdje su."Vjerojatno su se napili i negdje onesvijestili", reče Magnus,

odmahujući dugim bijelim prstima kao da se dosađuje. "Znate da sevaša ekipa može pretvoriti u šišmiše i hrpice prašine kad poločepreviše bloody maryja.""Oni votku miješaju s pravom krvlju", reče Jace Clary na uho.Ona zadrhti od pritiska njegova daha. "Da, to sam shvatila, hvala.""Ne možemo sad skupljati svaku hrpicu prašine u stanu samo za

slučaj da ujutro ispadne da je to Gregor", reče djevojka nadurenihusta i nacrtanih obrva."Gregoru će biti dobro. Ja rijetko kada metem", umirivao ju je

Magnus. "Bit će mi drago sutra poslati sva potucala natrag u hotel - uautu sa zatamnjenim staklima, naravno."

"Ali što s našim motociklima?" reče mršav mladić kome su se svijetlikorijeni kose vidjeli ispod loše nanesene boje. Iz lijeve ušne resicevisjela mu je zlatna naušnica u obliku kolca. "Trebat će nam sati da ihpopravimo.""Imate vremena dok ne svane", reče Magnus, čija je samokontrola

naočigled popuštala. "Predlažem da počnete." Podigne glas. "U redu,to je TO! Tulum je gotov! Svi van!" Razmaše se rukama, sijućišljokice.Bend prestane svirati uz bučan zajednički akord. Iz svjetine se

izdigne žamor glasnog prosvjeda, ali svi se poslušno upute premavratima. Nitko se ne zaustavi da zahvali Magnusu na tulumu."Dođi." Jace pogura Clary prema izlazu. Gomila je bila gusta. Držala

je ruksak ispred sebe, zaštitnički ga obgrlivši rukama. Netko jesnažno trkne u rame, a ona jaukne i pomakne se ukoso, dalje odJacea. Neka ruka okrzne joj ruksak. Ona podigne pogled i ugledavampira s naušnicom u obliku kolca kako joj se ceri. "Hej, ljepotice",reče. "Što ti je u torbi?""Sveta vodica", reče Jace, opet se stvorivši pokraj nje, kao da ga je

prizvala poput duha iz svjetiljke. Sarkastičnog plavokosog duha sproblematičnim stavom."Oooo, sjenolovac", reče vampir. "Strašno." Namignuvši, ponovno se

stopi s gomilom."Vampiri su takve primadone", uzdahne Magnus ispod dovratka.

"Iskreno, ne znam zašto radim te tulume.""Zbog vašeg mačka", podsjeti ga Clary.Magnus živne. "Istina. Predsjednik Mijao zaslužuje sav moj trud."

Pogleda nju i nagurane sjenolovce odmah iza nje. "Na odlasku ste?"Jace kimne. "Ne želimo zlorabiti dobrodošlicu.""Koju dobrodošlicu?" upita Magnus. "Rekao bih da mi je drago što

sam vas upoznao, ali nije. Nije da svi zajedno niste prilično dražesni,a što se tebe tiče..." Uputi svjetlucav mig Alecu, koji je izgledaopreneraženo. "Javiš mi se?"Alec se zacrvenio, zamucao i vjerojatno bi tamo prostajao čitavu

noć, da ga Jace nije uhvatio za lakat i povukao prema vratima, aIsabelle ih je slijedila u stopu. Clary je baš htjela poći za njima, kad jeosjetila lagan dodir na ruci; bio je to Magnus. "Imam poruku za tebe",reče. "Od tvoje majke."

Clary se toliko iznenadila da je umalo ispustila ruksak. "Od mojemajke? Mislite, ona vas je zamolila da mi nešto kažete?""Ne baš", reče Magnus. Njegove mačje oči, rascijepljene okomitim

zjenicama nalik pukotinama u zeleno-zlatnom zidu, sada su bileozbiljne. "Ali ja sam je poznavao na način na koji ti nisi. Učinila je tošto je učinila kako bi te zadržala izvan svijeta koji je mrzila. Cijelinjezin život, bježanje, skrivanje - laži, kako si ti to nazvala - sve je tobilo zato da ti budeš na sigurnom. Nemoj upropastiti njezine žrtveriskirajući svoj život. Ona to ne bi htjela.""Ne bi htjela da je spasim?""Ne ako to znači da sebe izlažeš opasnosti.""Ali ja sam jedina kojoj je stalo do toga što se događa s njom...""Ne", reče Magnus. "Nisi."Clary trepne. "Ne razumijem. Zar postoji... Magnuse, ako nešto

znate..."On je prekine brutalno precizno. "I još zadnja stvar." Baci pogled

prema vratima, kroz koja su nestali Jace, Alec i Isabelle. "Imaj naumu da se tvoja majka, kad je pobjegla iz Svijeta sjena, nije skrivalaod čudovišta. Ne od vještaca, vukoljudi, vilinskog naroda, pa čak niod samih demona. Nego od njih. Od sjenolovaca."Čekali su je ispred skladišta. S rukama u džepovima, Jace se

naslanjao na rukohvat stepenica i gledao vampire kako kruže okosvojih pokvarenih motocikala, psujući i kunući. Na licu mu je titraoblagi osmijeh. Alec i Isabelle stajali su malo podalje. Isabelle jebrisala oči i Clary preplavi val iracionalna bijesa - Isabelle je jedvapoznavala Simona. To nije bila njezina katastrofa. Clary je imalapravo praviti dramu, a ne sjenolovačka djevojka.Jace se odgurne od rukohvata kad se Clary pojavila. Uhvati korak s

njom, ne govoreći. Doimao se izgubljen u mislima. Isabelle i Alec, kojisu požurili naprijed, zvučali su kao da se svađaju. Clary malo ubrza,izvijajući vrat da ih bolje čuje."Nisi ti kriva", govorio je Alec. Zvučao je umorno, kao da je već

prolazio kroz takve stvari sa svojom sestrom. Clary se zapita koliko jeveć dečki slučajno pretvorila u štakore. "Ali to bi te trebalo naučiti dane ideš na tolike donjosvjetske tulume", dometne on. "Uvijek su većagnjavaža nego što vrijede."

Isabelle glasno šmrcne. "Da mu se išta dogodilo, ja... ja ne znam štobih.""Vjerojatno ono isto što si radila prije toga", reče Alec glasom koji je

odavao dosadu. "Nije da si ga znala baš tako dobro.""To ne znači da ga ne...""Što? Da ga ne voliš?" podrugne se Alec, podignuvši glas. "Trebaš

nekoga poznavati da bi ga voljela.""Ali nije sve u tome." Isabelle je zvučala gotovo tužno. "Zar se ti nisi

nimalo zabavio na tulumu, Alec?""Ne.""Učinilo mi se da bi ti se Magnus mogao svidjeti. Drag je, zar ne?""Drag?" Alec je pogleda kao da je luda. "Mačići su dragi. Vješci..."

Zastane oklijevajući. "Nisu", dovrši bezvezno."Učinilo mi se da biste se mogli slagati." Isabellina šminka na očima

zasvjetlucala je poput suza kad je pogledala brata. "Sprijateljiti se.""Imam prijatelje", reče Alec i preko ramena, gotovo kao da se nije

mogao suzdržati, pogleda u Jacea.No Jace, pognute zlaćane glave, izgubljen u mislima, to nije

primijetio.Clary impulzivno ispruži ruku da otvori ruksak i pogleda u nj - te se

namršti. Ruksak je bio otvoren. U mislima se vratila na tulum - bila jepodignula ruksak, povukla zatvarač da ga zatvori. Bila je sigurna u to.Naglo rastvori ruksak; srce joj je lupalo.Prisjeti se prilike kad su joj jednom u podzemnoj željeznici ukrali

novčanik. Sjećala se kako je otvorila torbu, kako ga nije vidjelaunutra, kako su joj se usta osušila od iznenađenja - Je li mi ispao?Jesam li ga izgubila? I shvaćanja: Nema ga. Ovo je bilo slično, samotisuću puta gore. Usta suhih kao dvopek, Clary je prevrtala poruksaku, odmičući odjeću i blok za crtanje, grebući noktima po dnu.Ništa.Bila se zaustavila. Jace se vrzmao odmah ispred nje, doimajući se

nestrpljivo, a Alec i Isabelle odmakli su već za cijeli blok. "Što nije uredu?" upita Jace, a ona osjeti da ima namjeru dodati neštosarkastično. Zacijelo je opazio njezin izraz lica, jer nije. "Clary?""Nema ga", šapne ona. "Simona. Bio mi je u ruksaku...""Uspentrao se van?"

To pitanje nije bilo nerazumno, ali je Clary, iscrpljena i obuzetapanikom, nerazumno reagirala. "Naravno da nije!", vrisne. "Što, mislišli da želi da ga pregazi neki auto, ubije mačka...""Clary...""Zaveži!" vrisne ona, zamahnuvši ruksakom na njega. "Ti si rekao

daj se ne treba gnjaviti s time da ga opet pretvorimo u njega..."On spretno uhvati ruksak kad je zamahnula njime. Uzevši joj ga iz

ruke, pregleda ga. "Zatvarač je potrgan", reče. "Izvana. Netko jerasparao ovu torbu da je otvori."Tupo odmahnuvši glavom, Clary uspije samo šapnuti. "Ja nisam...""Znam." Glas mu je bio nježan. On savije dlanove oko usta. "Alec!

Isabelle! Idite dalje! Mi ćemo vas stići."Dva obrisa, već daleko naprijed, zastanu; Alec je oklijevao, no

sestra ga uhvati za ruku i odlučno pogura prema ulazu u podzemnu.Nešto pritisne Claryna leda: bila je to Jaceova ruka, kojom ju jenježno okretao. Ona mu dopusti da je vodi, spotičući se na pukotine upločniku, dok se opet nisu našli na ulazu u Magnusovu zgradu.Smrad ustajalog alkohola i slatkog, neugodnog mirisa koji je Clarypočela povezivati s donjosvjećanima ispunjavao je malen prostor.Maknuvši ruku s njezinih leđa, Jace pritisne tipku portafona sMagnusovim imenom."Jace", reče ona.On spusti pogled na nju. "Što je?"Tražila je riječi. "Misliš li da je dobro?""Simon?" Oklijevao je i ona se sjeti Isabellinih riječi: Ne postavljaj

mu pitanje osim ako znaš da možeš podnijeti odgovor. Umjesto danešto kaže, ponovno pritisne tipku, ovaj put jače.Ovaj put Magnus se javi, glas mu zagrmi sićušnim ulazom. "TKO SE

USUĐUJE OMETATI MOJ POČINAK?"Jace je izgledao gotovo nervozno. "Jace Wayland. Sjećate se? Ja

sam iz Klave.""A, da." Magnus kao da je živnuo. "Jesi li ti onaj plavooki?""Misli na Aleca", reče Clary, da pripomogne."Ne. Moje oči obično se opisuju kao zlatne", reče Jace portafonu. "I

blistave.""A, ti si taj." Magnus je zvučao razočarano. Da Clary nije bila toliko

uzrujana, bila bi se nasmijala. "Valjda bi bilo bolje da se popneš."

Vještac otvori vrata u svilenom kimonu s otisnutim zmajevima,zlatnom turbanu i s izrazom jedva svladane srdžbe na licu."Spavao sam", reče svisoka.Činilo se da će Jace reći nešto bezobrazno, po svoj prilici o turbanu,

pa ga Clary prekine. "Oprostite što vam smetamo..."Nešto malo i bijelo proviri iza vještčevih gležnjeva. Imalo je

krivudave sive pruge i čupave ružičaste uši zbog kojih je više sličilovelikom mišu nego malenom mačku."Predsjednik Mijao?" pogodi Clary.Magnus kimne. "Vratio se."Jace pomalo prezrivo pogleda malog tigrastog mačića. "To nije

mačak", primijeti. "Veličine je hrčka.""Ljubazno ću zaboraviti da si to rekao", reče Magnus, stopalom

gurkajući Predsjednika Mijaoa iza sebe. "A sad, po što ste zapravodošli?"Clary mu pruži rasparani ruksak. "Simon. Nema ga.""A", tankoćutno reče Magnus. "Što to on točno nema?""Nema ga", ponovi Jace. "U smislu otišao, odsutan, upadljiv po tome

što izostaje, nestao.""Možda se otišao sakriti ispod nečega", pokuša Magnus. "Sigurno

se nije lako naviknuti na to da si štakor, pogotovo nekome tko je većionako toliko tupav.""Simon nije tupav", pobuni se Clary ljutito."To je istina", složi se Jace. "On samo izgleda tupavo. Zapravo je

njegova inteligencija prilično prosječna." Ton mu je bio vedar, aliramena napeta kad se obratio Magnusu. "Kad smo odlazili, jedan odvaših gostiju očešao se o Clary. Mislim da joj je on rasporio torbu iuzeo štakora. Mislim, Simona."Magnus ga pogleda. "I?""I moram otkriti tko je to bio", reče Jace smireno. "Pretpostavljam da

i znate. Vi jeste vrhovni vještac Brooklyna. Mislim da se u vašemstanu ne događa mnogo toga za što ne znate."Magnus prouči svjetlucavi nokat. "Nisi u krivu.""Molim vas, recite nam", reče Clary. Jaceova ruka čvršće joj stisne

zglavak. Znala je da želi da ona bude tiho, ali to nije bilo moguće."Molim vas."

Magnus spusti ruku, uzdahnuvši. "Dobro. Vidio sam kako jedan odonih vampirskih klinaca s motorima, iz one jazbine u gornjemManhattanu, odlazi sa smeđim štakorom u rukama. Iskreno, misliosam da je to netko od njihovih. Ponekad se djeca noći pretvore uštakore ili šišmiše kad se napiju."Claryne su se ruke tresle. "Ali sada mislite da je to bio Simon?""Samo pretpostavljam, ali čini se vjerojatnim.""Još nešto." Jace je govorio prilično mirno, ali sad je bio oprezan,

onakav kakav je bio u stanu prije nego što su pronašli otpisanog."Gdje im je jazbina?""Gdje im je što?""Vampirska jazbina. Tamo su otišli, zar ne?""Rekao bih da jesu." Magnus je izgledao kao da bi radije bio bilo

gdje drugdje."Morate mi reći gdje je to."Magnus odmahne glavom pokrivenom turbanom. "Neću stati na

krivu stranu, protiv djece noći, zbog ovozemca kojeg niti nepoznajem.""Čekajte", upadne Clary. "Što bi oni mogli htjeti od Simona? Mislila

sam da ne smiju nauditi ljudima...""Što ja mislim?" reče Magnus, neljubazno. "Pretpostavili su da je to

pitomi štakor i pomislili kako bi bilo zabavno ubiti ljubimca nekogsjenolovca. Oni vas baš i ne vole, što god pisalo u Sporazumima - a uZavjetu nema ničega o zabrani ubijanja životinja.""Ubit će ga?" reče Clary, zureći."Ne nužno", brzo reče Magnus. "Možda su mislili da je on jedan od

njihovih.""U tom slučaju, što će mu se dogoditi?" reče Clary."Pa, kad se opet pretvori u ljudsko biće, ipak će ga ubiti. Ali možda

imate još nekoliko sati.""Onda nam morate pomoći", reče Clary vješcu. "Inače će Simon

umrijeti."Magnus je odmjeri od glave do pete s nekako liječničkim

suosjećanjem. "Svi umru, draga", reče. "Mogla bi se jednostavnonaviknuti na to."Počne zatvarati vrata. Jace podmetne nogu, zadržavši ih otvorenima

kao klinom. Magnus uzdahne. "Što sad?"

"Još nam niste rekli gdje je jazbina", reče Jace."I nemam namjeru. Rekao sam vam..."Clary ga prekine, proguravši se ispred Jacea. "Vi ste mi kopali po

mozgu", reče. "Uzeli ste moja sjećanja. Zar ne možete bar tolikoučiniti za mene?"Magnus stisne svjetlucave mačje oči. Negdje izdaleka kmečao je

Predsjednik Mijao. Vještac polako pogne glavu i njome jednom, nepreviše nježno, udari o zid. "Stari hotel Dumont", reče. "GornjiManhattan.""Znam gdje je to." Jace je izgledao zadovoljno."Moramo odmah tamo. Imate li portal?" upita Clary, obrativši se

Magnusu."Ne." Izgledao je srdito. "Portale je prilično teško napraviti i svoje

vlasnike izlažu nemalom riziku. Kroz njih mogu doći gadne stvari akoih se ne čuva kako treba. Jedini za koje ja znam u New Yorku su onajkod Dorothee i onaj kod Renwicka, ali oba su predaleko odavde da bise do njih isplatilo pokušati doći, čak i kad biste bili sigurni da bi vamnjihovi vlasnici dopustili da ih upotrijebite, što vjerojatno ne bi. Jeste lishvatili? Sad se gubite." Magnus se izražajno zagleda u Jaceovostopalo, koje je još uvijek blokiralo vrata. Jace se ne pomakne."Još nešto", reče Jace. "Ima li tu u blizini neko sveto mjesto?""Dobra ideja. Ako namjeravate sami napasti vampirsku jazbinu, bolje

da se prije toga pomolite.""Trebamo oružje", reče Jace jezgrovito. "Više od ovoga što nosimo

sa sobom."Magnus upre prstom. "Ima jedna katolička crkva dolje u ulici

Diamond. Hoće li to dostajati?"Jace kimne, ustuknuvši. "To je..."Vrata im se zalupe pred nosom. Zadihana kao da je trčala, Clary ih

je gledala dok je Jace nije uzeo za ruku i poveo niza stepenice u noć.

14HOTEL DUMORT

Noću je crkva u ulici Diamond izgledala sablasno; njezini gotičkilučni prozori odražavali su mjesečinu poput srebrnih zrcala. Ogradaod kovanog željeza okruživala je zgradu i bila obojana u mat crno.Clary prodrma ulazna vrata, ali bila su zaključana čvrstim lokotom."Zaključano", reče, preko ramena bacivši pogled na Jacea.On zamahne stelom. "Pusti mene."Promatrala ga je dok je radio na bravi, gledala pognutu krivulju

njegovih leđa, napinjanje mišića ispod kratkih rukava njegove majice.Mjesečina mu je isprala boju iz kose, koja je sad bila više srebrnanego zlatna.Lokot uz štropot zvekne na tlo, iskrivljena hrpa metala. Jace je

izgledao zadovoljno samim sobom. "Kao i obično", reče."Nevjerojatno sam dobar u tome."Clary odjednom obuze razdraženost. "Kad prođe dio večeri

posvećen samohvali, možda bismo se mogli vratiti spašavanju mojegnajboljeg prijatelja od iskrvavljivanja do smrti?""Iskrvavljivanja", impresionirano reče Jace. "To je velika riječ.""A ti si veliki...""C,c", prekine je on. "U crkvi se ne psuje.""Još nismo u crkvi", progunđa Clary, slijedeći ga kamenom stazom

prema dvostrukim ulaznim vratima. Kameni luk iznad vrata bio jelijepo isklesan, a s njegove najviše točke jedan je anđeo gledaoprema dolje.Zvonici šiljatih vrhova imali su crne obrise na pozadini noćnog neba i

Clary shvati da je to ona crkva koju je nakratko vidjela iz parkaMcCarren ranije te noći. "Nekako mi se čini pogrešno obijati bravu navratima crkve."Jaceov profil na mjesečini bio je spokojan. "Nećemo je obijati", reče,

uguravši stelu u džep. Tanku smeđu ruku, posve ispresijecanu tankimbijelim ožiljcima nalik na čipkastu koprenu, položi na drvo vrata, tikiznad kvake. "U ime Klave," reče, "tražim ulaz u ovo sveto mjesto. Uime bitke koja kraja nema, tražim vaše oružje na uporabu. A u imeanđela Raziela, tražim vaše blagoslove za svoju misiju protiv tame."

Clary ga je gledala. Nije se micao, mada mu je noćni vjetar nosiokosu u oči; trepnuo je i baš kad je htjela progovoriti, vrata su seotvorila uz škljocaj i škriputanje šarki. Glatko su se rastvorila premaunutra, razotkrivši prazan, mračan prostor osvijetljen vatrenimtočkama.Jace ustukne. "Izvoli."Kad je Clary ušla, preplavio ju je val hladna zraka, uz miris kamena i

voska za svijeće. Slabo vidljivi redovi klupa pružali su se premaoltaru, a hrpa svijeća svjetlucala je poput lijehe iskrica pokrajsuprotnog zida. Ona shvati da osim Instituta, koji se zapravo i nijebrojao, nikada nije uistinu bila u crkvi. Vidjela je slike i vidjela jeunutrašnjost crkava u filmovima i animama, u kojima su se redovitopojavljivale. Jedna scena u jednoj od njezinih omiljenih anime serijaodvijala se u crkvi s čudovišnim svećenikom vampirom. Čovjek bi seu crkvi trebao osjećati sigurno, ali ona se nije osjećala tako. Kao dasu joj iz sjena prijetili neobični oblici. Zadrhtala je."Kameni zidovi ne propuštaju vanjsku vrućinu", reče Jace,

primijetivši to."Nije to", reče ona. "Znaš, još nikad nisam bila u crkvi.""Bila si u Institutu.""Mislim, u pravoj crkvi. Na misama. Takvim stvarima.""Zbilja. Pa ovo je lađa, tu gdje su klupe. Tu ljudi sjede dok traje

misa." Krenuli su naprijed, glasovi su im odjekivali od kamenihzidova. "Ovdje gore je apsida. Tu sad stojimo. A ovo je oltar, gdjesvećenik daje pričest. Uvijek je na istočnoj strani crkve." On kleknepred oltar i ona načas pomisli da se moli. Sam oltar bio je visok,načinjen od crnog granita i prekriven crvenim platnom. Iza njegauzdizao se kićeni zlatni zid u koji su bili urezani likovi svetaca imučenika; svaki je imao plosnati zlatni krug iznad glave, koji jepredstavljao aureolu."Jace", šapne ona. "Što radiš?"Bio je stavio dlanove na kameni pod i brzo ih je pomicao naprijed-

natrag kao da nešto traži, podižući prašinu vrhovima prstiju. "Tražimoružje.""Ovdje?""Obično je skriveno, najčešće u blizini oltara. Stoji tu za uporabu u

hitnim slučajevima."

"A to je kao nekakav dogovor koji imate s katoličkom crkvom?""Ne isključivo. Demoni su prisutni na zemlji jednako dugo kao mi.

Ima ih po cijelom svijetu, u različitim oblicima - grčki daimoni, perzijskidaive, hinduski asure, japanski oni. Većina vjerskih sustava ima nekumetodu kojom obuhvaća i njihovo postojanje i borbu protiv njih.Sjenolovci nisu privrženi nijednoj religiji pa zauzvrat sve religijepomažu u našoj borbi. Isto sam tako mogao otići po pomoć užidovsku sinagogu, šintoistički hram ili... A. Evo ga." On rukompomete prašinu kad je kleknula pokraj njega. U jedan odosmerokutnih kamena ispred oltara bila je uklesana runa. Clary ju jeprepoznala gotovo jednako lako kao da čita riječ napisanu naengleskom. Bila je to runa koja je značila nefili.Jace izvadi stelu i njome dotakne kamen. On se škriputavo

pomakne unatrag, otkrivši mračan pretinac ispod. U pretincu senalazila dugačka drvena kutija; Jace podigne poklopac i zadovoljnopromotri predmete uredno poslagane u njoj."Što je sve to?" upita Clary."Bočice svete vodice, blagoslovljeni noževi, sječiva od čelika i

srebra, reče Jace, slažući oružje na pod pokraj sebe, "žica odelektruma - trenutačno ne osobito korisna, ali uvijek je dobro imatirezervu - srebrni meci, zaštitna talismani, raspela, Davidovezvijezde...""Isuse", reče Clary."Sumnjam da bi on stao unutra.""Jace." Clary je bila prestravljena."Što je?""Ne znam, čini mi se da nije u redu zbijati takve šale u crkvi."On slegne ramenima. "Ja zapravo nisam vjernik."Clary ga iznenađeno pogleda. "Nisi?"On odmahne glavom. Kosa mu je padala preko cijelog lica, ali

proučavao je bočicu bistre tekućine i nije podigao ruku da je makne.Clary su prsti svrbjeli od želje da to učini umjesto njega. "Ti si mislilada sam religiozan?" reče."Pa." Oklijevala je. "Ako postoje demoni, onda mora postojati...""Mora postajati što?" Jace bočicu strpa u džep. "Aha", reče. "Misliš,

ako postoji ovo," - i upre prstom dolje, prema podu - "onda morapostojati i ono." Pokaže prstom uvis, prema stropu.

"To zvuči razumno. Zar ne?"Jace spusti ruku i podigne jedan nož, proučavajući dršku. "Da ti

nešto kažem", reče. "Ubijam demone trećinu svojeg života. Poslaosam ih sigurno pet stotina natrag u koju god paklensku dimenziju izkoje su dogmizali. I cijelo to vrijeme - cijelo to vrijeme - nisam vidionijednog anđela. Nisam čak niti čuo za nekoga tko jest.""Ali sjenolovce je na samom početku stvorio neki anđeo", reče Clary.

"Hodge je tako rekao.""To je lijepa priča." Jace je pogleda kroz kapke spuštene kao u

mačka. "Moj je otac vjerovao u Boga", reče. "Ja ne vjerujem.""Nimalo?" Nije bila načisto zašto ga gnjavi - nikad nije ni razmišljala

o tome vjeruje li ona u Boga i anđele i tako dalje, a kad bi je netkopitao, rekla bi da ne vjeruje. No zbog nečega je htjela pritisnuti Jacea,slomiti mu taj oklop od cinizma i natjerati ga da prizna kako vjeruje unešto, kako osjeća nešto, kako mari za bilo što."Ovako ću to sročiti", reče on, gurajući par noževa za pojas.

Slabašna svjetlost koja se cijedila kroz prozore od obojanog staklabacala mu je četverokute boje na lice. "Moj je otac vjerovao upravičnog Boga. Deus volt bio je njegov moto - 'Jer Bog tako želi'. Toje bio moto križara, a oni su odlazili u bitke i padali zaklani, baš kao imoj otac. A kad sam ga vidio kako mrtav leži u lokvi vlastite krvi,shvatio sam da sam tada prestao vjerovati u Boga. Jednostavno samprestao vjerovati u to da je Bogu stalo. Možda postoji Bog, Clary,možda i ne postoji, ali mislim da to nije važno. Kako god bilo,prepušteni smo sami sebi."Bili su jedini putnici u vagonu vlaka koji se vraćao prema gornjem

Manhattanu. Clary je sjedila bez riječi, razmišljajući o Simonu. Jace bije svako malo pogledao kao da želi nešto reći, no tada bi opet utonuou netipičan muk.Kad su izašli iz podzemne, ulice su bile puste, zrak težak i metalna

okusa, a butici, praonice rublja i mjenjačnice čekova tihi iza svojihnoćnih vrata od valovitog čelika. Na koncu su, nakon sat vremenatraženja, pronašli hotel u jednoj ulici okomitoj na 116. ulicu. Dvaput suprošli pokraj njega misleći da je to samo još jedna napuštenastambena zgrada, prije nego što je Clary opazila znak. Bio je otpao sjednog čavla i visio je skriven iza zakržljalog stabla. Na njemu je

trebalo pisati HOTEL DUMONT, ali netko je bojom prekrio slovo N izamijenio ga slovom R."Hotel Dumort", reče Jace kad mu ga je pokazala. "Slatko."Clary je učila francuski samo dvije godine, no to je bilo dovoljno da

shvati šalu. "Du mort", reče. "Mrtvaca."Jace kimne. Bio je sav napet, kao mačka kad ugleda miša koji je

šmugnuo iza kauča."Ali ovo ne može biti hotel", reče Clary. "Svi su prozori zakucani

daskama i vrata su zazidana... aha", dovrši, opazivši njegov pogled."Tako je. Vampiri. Ali kako ulaze?""Lete", reče Jace i pokaže na gornje katove zgrade. Nekoć je to

očito bio lijep i luksuzan hotel. Kamena fasada bila je elegantnoukrašena isklesanim zavijucima i ljiljanima, tamna te nagriženagodinama izlaganja zagađenom zraku i kiseloj kiši."Mi ne letimo", osjeti Clary potrebu da napomene."Ne", složi se Jace. "Mi ne letimo. Mi provalimo pa uđemo." Uputi se

preko ulice prema hotelu."Letenje zvuči zabavnije", reče Clary, požurivši da ga sustigne."Trenutačno sve zvuči zabavnije." Ona se zapita je li to mislio

ozbiljno. Zračio je nekakvim uzbuđenjem i iščekivanjem lova pa joj senije činilo da je toliko nesretan kao što tvrdi. On je ubio više demonaod bilo koga njegove dobi. Ne možete ubiti toliko demona nevoljkoizbjegavajući borbu.Podigao se vruć vjetar, uskomešavši lišće na zakržljalim stablima

pored hotela, uzvitlavši smeće u slivnicima i na pločniku u nizak letpreko ispucanog kolnika. Okolina je bila neobično pusta, pomisliClary - obično je na Manhattanu uvijek bilo nekoga na ulici, čak i učetiri ujutro. Nekoliko uličnih svjetiljki bilo je ugašeno, premda je onanajbliže hotelu bacala slabašnu žutu svjetlost po ispucanom prilazukoji je vodio prema nekadašnjim ulaznim vratima."Drži se dalje od svjetla", reče Jace i povuče je za rukav prema sebi.

"Možda nas gledaju s prozora. I ne gledaj gore", dometne, no bilo jeprekasno. Clary je već pogledala uvis, prema skršenim prozorima navišim katovima. U jednom trenutku umalo je pomislila da je ugledalatrzaj nekog pokreta na jednom prozoru, bljesak bjeline koji je mogaobiti lice ili ruka koja navlači težak zastor...

"Daj, dođi." Jace je povuče za sobom da se stope sa sjenama bližehotelu. Svoju pojačanu nervozu osjećala je u kralješnici, u bilu nazglavcima, u glasnom bubnjanju krvi u ušima. Slabašno brujanjeudaljenih automobila činilo se veoma daleko; jedini zvuk bila je škripanjezinih vlastitih cipela na ulici posutoj smećem. Poželjela je da možehodati nečujno, kao sjenolovac. Možda jednoga dana zamoli Jaceada je tome nauči.Zašli su za ugao hotela, u uličicu koja je nekad vjerojatno bila prilaz

za dostavu. Bila je uska, zakrčena otpadom: pljesnivim kartonskimkutijama, praznim staklenim bocama, raskomadanom plastikom,razbacanim stvarčicama za koje je Clary isprva pomislila da sučačkalice, no koje su izbliza izgledale kao..."Kosti", reče Jace bezizražajno. "Pseće kosti, mačje kosti. Ne gledaj

previše pažljivo; kopanje po vampirskom otpadu rijetko kad jedražesna slika."Ona proguta mučninu. "Sad barem znamo da smo na pravom

mjestu", reče i bi nagrađena iskricom poštovanja koja je načasbljesnula u Jaceovim očima."O, na pravom smo mjestu", reče on. "Sad samo moramo smisliti

kako da uđemo."Bilo je očito da su ondje nekad bili prozori, sada zazidani. Nije bilo ni

vrata, ni ikakve naznake izlaza za nuždu. "Dok je to bio hotel," polakoreče Jace, "sigurno je ovdje dolazila dostava. Mislim, ne bi unosilistvari kroz glavni ulaz, a nigdje drugdje nema mjesta gdje bi sekamioni mogli zaustaviti. Znači da sigurno postoji neki ulaz."Clary se prisjeti dućančića i butika blizu svoje kuće u Brooklynu.

Rano ujutro, kad bi pješačila u školu, viđala bi kako im stiže dostava,viđala bi vlasnike korejskih prodavaonica delikatesa kako otvarajumetalne kapke ugrađene u cestu ispred ulaznih vrata da odnesukutije papirnatih ubrusa i mačje hrane u podrumska skladišta. "Kladimse da su vrata na tlu. Vjerojatno su zatrpana svim tim smećem."Malo iza nje, Jace kimne. "To sam i ja pomislio." Uzdahne. "Onda

valjda trebamo odmaknuti smeće. Možemo početi od kontejnera."Pokaže ga prstom, djelujući izrazito neoduševljeno."Radije bi se suočio s hordom grabežljivih demona, zar ne?" reče

Clary.

"Oni barem ne bi bili puni crva. Dobro," doda zamišljeno, "baremvećina ne bi. Jednom je bio taj neki demon kojeg sam slijedio ukanalizaciju ispod Glavnog kolodvora...""Nemoj." Clary podigne ruku da ga upozori. "Trenutačno stvarno

nisam raspoložena.""Ovo je sigurno prvi put da mi je neka djevojka to rekla", zamisli se

Jace."Drži se mene i neće ti biti zadnji."Jace trzne uglom usana. "Ovo baš i nije trenutak za dokono

prepucavanje. Čeka nas navlačenje smeća."Priđe kontejneru i primi ga s jedne strane. "Ti ga primi s druge.

Preokrenut ćemo ga.""Ako ga preokrenemo, napravit ćemo preveliku buku", usprotivi se

Clary, zauzevši položaj s druge strane golemog kontejnera. Bio je totipični gradski kontejner za smeće, obojan u tamnozeleno, uprljanneobičnim mrljama. Smrdio je čak i više od većine kontejnera, nasmeće i na još nešto, nešto gusto i slatkasto od čega joj se stisnulogrlo i obuzeo je poriv na povraćanje. "Trebamo ga odgurnuti.""Ne, gle..." započne Jace, kadli jedan glas iznenada progovori iz

sjena iza njih."Mislite li doista da trebate to činiti?" upita.Clary se ukipi, zagledavši se u sjene na ulazu u uličicu. U trenutku

panike zapita se je li joj se taj glas pričinio, ali i Jace je bio ukipljen,zapanjena izraza lica. Njega bi rijetko kada nešto iznenadilo, a još bimu se rjeđe netko prišuljao. Odmakne se od kontejnera, posegnuvširukom prema pojasu, odrješita glasa. "Ima li koga tamo?""Dios mio." Glas je bio muški, podrugljiv, govorio je tečan španjolski.

"Vi niste iz ove četvrti, zar ne?"On zakorači naprijed, izašavši iz najcrnje sjene. Njegov lik polako se

ocrtavao: mladić, ne mnogo stariji od Jacea i petnaestak centimetaraniži. Imao je tanke kosti, velike tamne oči i put boje meda, kao s nekeslike Diega Rivere. Na sebi je imao crne hlače, bijelu košuljuraskopčana ovratnika i zlatni lančić oko vrata, koji je blagozasvjetlucao kad se primaknuo svjetlu."Moglo bi se tako reći", reče Jace oprezno, ne mičući ruku s pojasa."Ne biste trebali biti ovdje." Mladić provuče prste kroz guste crne

uvojke koji su mu padali preko čela. "Ovo mjesto je opasno."

Želi reći da je ovo loša četvrt. Clary se gotovo nasmijala, premdauopće nije bilo smiješno. "Znamo", reče ona. "Samo smo se maloizgubili, to je sve."Mladić pokaže na kontejner. "Što ste radili s tim?"Ne znam dobro lagati bez pripreme, pomisli Clary i pogleda Jacea

koji je, nadala se, to odlično radio.Odmah ju je razočarao. "Pokušavali smo ući u hotel. Pomislili smo

da bi se ispod kontejnera mogao nalaziti ulaz u podrum."Mladić razrogači oči u nevjerici. "Puta madre - a zašto biste željeli

učiniti takvo što?"Jace slegne ramenima. "Onako, iz fore. Malo zabave.""Ne razumijete. Ovo mjesto je opsjednuto, prokleto. Zlosretno." On

snažno odmahne glavom i izgovori nekoliko rečenica našpanjolskom, za koje je Clary naslutila kako imaju veze s glupošćurazmaženih bijelih klinaca općenito i s njihovom glupošću posebno."Pođite sa mnom, odvest ću vas do podzemne.""Znamo gdje je podzemna", reče Jace.Mladić se nasmije tiho i jasno. "Claro. Naravno da znate, ali ako

pođete sa mnom, nitko vas neće gnjaviti. Ne želite probleme, zarne?""Ovisi", reče Jace i pomakne se tako da mu se jakna malo rastvorila,

otkrivši bljesak oružja zataknutog za njegov pojas. "Koliko te plaćajuda ne puštaš ljude u hotel?"Mladić pogleda iza sebe, a Claryni živci napeto zatitraju kad je

zamislila kako se uska uličica puni drugim sjenovitim likovima bijelihlica i crvenih usana te kako očnjaci sijevaju iznenadno kao iskre štofrcaju kad metal udari o asfalt. Kad je vratio pogled na Jacea, usne sumu bile čvrsto stisnute. "Koliko me tko plaća, chicol""Vampiri. Koliko te plaćaju? Ili se radi o nečemu drugome - jesu li ti

rekli ćeš postati jednim od njih, ponudili ti vječni život, bez boli, bezbolesti, da možeš živjeti zauvijek? Jer to nije toga vrijedno. Život sejako razvuče ako nikad ne vidiš svjetlost Sunca, chico", reče Jace.Mladićevo lice bilo je bezizražajno. "Zovem se Raphael. Ne chico.""Ali znaš o čemu govorimo. Znaš za vampire?" reče Clary.Raphael okrene glavu u stranu i pljune. "Los vampiros, si, krvožedne

zvijeri. Čak i prije nego što je hotel bio prekriven daskama, bilo jepriča, smijeha kasno noću, nestajanja malih životinja, zvukova..."

Zastane, odmahujući glavom. "Svi u ovoj četvrti znaju da se ne smijupribližavati, ali što možete? Ne možete pozvati policiju i reći im daimate problem s vampirima.""Jesi li ih ti ikada vidio?" upita Jace. "Ili znaš nekoga tko jest?"Raphael je govorio polako. "Jednom su bili neki dečki, grupa

prijatelja. Mislili su da su došli na dobru ideju da uđu u hotel i ubijučudovišta u njemu. Ponijeli su vatreno oružje i noževe, sve zajednoblagoslovio im je svećenik. Nikad nisu izašli. Moja teta, ona je kasnijepronašla njihovu odjeću pred kućom.""Pred svojom kućom?" reče Jace."Si. Jedan od tih dječaka bio je moj brat", reče Raphael utučeno.

"Eto, sad znate zašto ponekad hodam ovuda usred noći na putu kućiod svoje tete i zašto sam vas upozorio da se udaljite. Ako uđete, višenećete izaći.""Unutra je moj prijatelj", reče Clary. "Došli smo ga izvući.""Aha", reče Raphael. "Onda vas možda ne mogu upozoriti da se

udaljite.""Ne", reče Jace. "Ali ne brini. To što se dogodilo tvojim prijateljima

neće se dogoditi nama." On izvadi jedan anđeoski bodež iz pojasa ipodigne ga, a blijeda svjetlost koja se širila iz njega rasvijetli muudubine ispod jagodica i zasjeni oči. "Ja sam ubio već mnogovampira. Srca im ne kucaju, ali ipak mogu umrijeti."Raphael oštro udahne i izusti nešto na španjolskom, pretiho i

prebrzo da bi ga Clary razumjela. Pođe prema njima, u žurbi segotovo spotaknuvši na hrpu zgužvane plastične ambalaže. "Znam štoste vi - čuo sam za vašu vrstu od starog oca u Svetoj Ceciliji. Misliosam da je to samo priča.""Sve priče su istinite", reče Clary, ali tako tiho da se činilo kako je

nije čuo. Gledao je u Jacea stisnutih šaka."Želim ići s vama", reče.Jace odmahne glavom. "Ne. Ni slučajno.""Mogu vam pokazati kako da uđete", reče Raphael.Jace se pokoleba, na licu mu se jasno vidjelo da je u iskušenju. "Ne

možemo te povesti.""Dobro." Raphael se prošulja pokraj njega i šutne hrpu smeća

naslaganu uza zid. Ondje se nalazila metalna rešetka od tankih šipkiprekriveni smećkasto-crvenim slojem hrđe. On čučne, primi šipke i

podigne rešetku "Ovako su ušli moj brat i njegovi prijatelji. Vodi upodrum mislim." Podigne pogled kad su mu se Jace i Clary pridružili.Clary je napola zadržavala dah; smrad smeća bio je prejak, a čak i umraku razabirala je jureće oblike žohara koji su gmizali preko hrpi.Tanki osmijeh stvorio se na samim uglovima Jaceovih usta. U ruci je

još uvijek držao anđeoski bodež. Vještičje svjetlo koje se širilo iznjega njegovu je licu davalo sablastan izgled, podsjetivši je naSimona, koji je držao ručnu svjetiljku ispod brade dok joj jepripovijedao stravične priče kad su oboje imali jedanaest godina."Hvala", reče on Raphaelu. "Ovo će biti sasvim u redu."Lice drugog mladića bilo je blijedo. "Uđite i učinite za svojeg

prijatelja ono što ja nisam mogao za svojeg brata."Jace ugura serafinski bodež natrag za pojas i pogleda Clary. "Slijedi

me", reče i ukliže u otvor jednim jedinim gipkim pokretom, nogamanadolje. Ona zadrži dah, očekujući uzvik boli ili zaprepaštenja, nouslijedio je samo blagi tutanj nogu koje slijeću na čvrsto tlo. "U reduje", dobaci on uvis prigušenim glasom. "Skoči i uhvatit ću te."Ona pogleda Raphaela. "Hvala ti na pomoći."On ne reče ništa, samo ispruži ruku. Pomoću nje održavala je

ravnotežu dok se namještala u pravi položaj. Prsti su mu bili hladni.Pustio ju je kad je skočila kroz otvor. Pad je trajao samo trenutak iJace ju je uhvatio, haljina joj se nabrala oko bedara i rukom joj jeprešao preko nogu kad mu je pala u naručje. Pustio ju je gotovoodmah. "Jesi li dobro?"Povukla je haljinu prema dolje, zadovoljna što je on ne može vidjeti

u mraku. "Dobro sam."Jace iz pojasa izvuče anđeoski bodež koji je lagano svijetlio i

podigne ga, pustivši da se njegova sve snažnija svjetlost prelije prekonjihove okoline. Stajali su u skučenom prostoru niskog stropa iraspuknutog betonskog poda. Na mjestima gdje je pod bio ispucan,vidjeli su se četverokuti blata, a Clary je razabrala da su se crne biljkepenjačice počele ispreplitati po zidovima. Dovratak bez vrata vodio jeu drugu prostoriju.Glasan tutanj natjera je da se trgne i ona se okrene, ugledavši

Raphaela kako slijeće savijenih koljena, nedaleko od nje. Prošao jekroz otvor za njima. Uspravio se i manično nacerio.Jace je izgledao bijesno. "Rekao sam ti..."

"I čuo sam te." Raphael nehajno odmahne rukom. "Što ćeš sadučiniti? Ne mogu se vratiti van istim putem kojim smo ušli, a ti me nemožeš naprosto ostaviti ovdje da me mrtvi pronađu... zar ne?""Razmišljam o tome", reče Jace. Izgledao je umorno, opazi Clary

pomalo iznenađeno, sjene ispod očiju bile su mu izraženije.Raphael pokaže prstom. "Moramo onuda, prema stepenicama. Oni

su gore, na višim katovima hotela. Vidjet ćete." Progura se mimoJacea i kroz uski dovratak. Jace je gledao za njim, odmahujućiglavom."Stvarno počinjem mrziti ovozemce", reče.Podzemni kat hotela bio je splet labirintskih hodnika iz kojih se

ulazilo u prazna skladišta, napuštenu praonicu rublja - pljesnive hrpeposteljine, visoko naslagane u trulim pletenim košarama - pa čak i usablasnu kuhinju, gdje su se nizovi pultova od nehrđajućeg čelikapružali u tamu. Većina stepeništa koja su vodila uvis nestala su; nisuistrulila, nego su bila namjerno sasječena, svedena na gomile drva zapotpalu naslagane uza zidove; s njih su visjeli komadi nekoćluksuznih perzijskih sagova, nalik na rascvjetanu dlakavu plijesan.Clary nije razumjela zašto su stepeništa nestala. Što su vampiri imali

protiv stepeništa? Na koncu su pronašli jedno neoštećeno, skrivenoiza praonice. Zacijelo su ih rabile spremačice kad su raznosileposteljinu gore i dolje u vremenima prije dizala. Sad je stepeništeprekrivao debeo sloj prašine, nalik na pokrivač od rahlog snijega, kojije Clary natjerao na kašalj."Ššš", sikne Raphael. "Čut će te. Blizu smo mjesta gdje spavaju.""Kako ti to znaš?" uzvrati mu ona šapatom. On uopće nije trebao biti

ovdje. Otkud mu pravo da joj drži bukvice o buci?"Osjećam to." Ugao oka mu se trzao i shvatila je da je prestrašen

isto kao ona. "Ti ne?"Ona odmahne glavom. Nije osjećala ništa osim neobične hladnoće

nakon vanjske zagušljive noćne vrućine, studen unutar hotela bila jejakaNa vrhu stepeništa nalazila su se vrata na kojima je bojom ispisana

riječ PREDVORJE bila jedva čitljiva ispod godinama nagomilavaneprljavštine S vrata se rasprši hrđa kad ih je Jace gurnuo i otvorio.Clary se pripremi...

No prostorija s druge strane bila je prazna. Našli su se u velikoj sali;njezini truli sagovi bili su zadignuti i vidjele su se rascijepljene podneploče. Nekoć je središnji ukras prostorije bilo veliko stepenište, ljupkozakrivljeno, obrubljeno pozlaćenim rukohvatima i raskošno pokrivenozlatnim i grimiznim tepihom. Sad su ostale još samo više stube, kojesu vodila gore u tamu. Taj ostatak stepeništa završavao je tik iznadnjihovih glava u zraku. Prizor je bio nadrealan, kao jedna odMagritteovih apstraktnih slika koju je Jocelyn voljela. Ovo bi se,pomisli Clary, zvalo Stepenište za nikamo.Glas joj je zazvučao suho poput prašine koja je sve prekrivala. "Što

vampiri imaju protiv stepenica?""Ništa", reče Jace. "Samo što ih ne moraju koristiti.""Na taj način pokazuju da je ovo mjesto jedno od njihovih"

Raphaelove su oči bile užagrene. Izgledao je gotovo uzbuđeno. Jacega pogleda iskosa."Jesi li ti ikada doista vidio vampira, Raphaele?" upita ga.Raphael ga pogleda gotovo odsutno. "Znam kako izgledaju. Bljeđi

su mršaviji od ljudskih bića, ali vrlo snažni. Hodaju kao mačke inapadaju okretno kao zmije. Lijepi su i strašni, kao ovaj hotel.""Ti misliš da je lijep?" upita Clary iznenađeno."Vidi se da je bio lijep prije mnogo godina. Kao starica koja je nekad

bila lijepa, ali kojoj je vrijeme oduzelo ljepotu. Morate zamisliti ovestepenici onakvima kakve su nekad bile, s plinskim svjetiljkama kojesu gorjele duž njih kao krijesnice u mraku i balkone pune čeljadi. Neovakvima kakve su sada, tako..." Zastade, tražeći riječ."Podrezane?" predloži Jace oštro.Raphael je izgledao gotovo smeteno, kao da ga je Jace prenuo iz

sanjarenja. Uzdrmano se nasmijao i okrenuo u stranu.Clary se obrati Jaceu. "Gdje su oni uopće? Vampiri, mislim.""Gore, vjerojatno. Vole biti visoko gore kad spavaju, kao šišmiši. A

uskoro sviće."Poput marioneta čije su glave spojene na konce, Clary i Raphael

istovremeno podignu pogled. Iznad njih nije bilo ničega osim stropa sfreskama, mjestimično raspucanog i crnog kao da je nagorio u nekompožaru. Nadsvođeni prolaz s njihove lijeve strane vodio je dublje utamu; na stupovima s obje njegove strane bili su izrezbareni motivilišća i cvijeća. Kad je Raphael spustio pogled, ožiljak pri dnu njegova

vrata, vrlo bijel na njegovoj tamnoj koži, bljesnuo je poput oka kojenamiguje. Zapitala se kako ga je zaradio."Mislim da bismo se trebali vratiti na stepenice za poslugu", šapne

ona. "Ovdje se osjećam previše izloženo."Jace kimne. "Jasno ti je da ćeš, kad stignemo onamo, morati

vikanjem pozvati Simona i nadati se da te čuje?"Ona se zapita vidi li joj se na licu strah koji osjeća. "Ja..."Presiječe je vrisak od kojeg se ledila krv u žilama. Clary se naglo

okrene.Raphael. Bio je nestao, nikakvi tragovi u prašini nisu odavali kamo je

možda otišao - ili bio odvučen. Refleksno je posegnula za Jaceom,no on je već krenuo, zatrčavši se prema širokom lučnom otvoru usuprotnom zidu i sjenama iza njega. Nije ga mogla vidjeti, ali slijedilaje jureće vještičje svjetlo koje je nosio, kao što putnika kroz močvaruvodi izdajnički lutajući plamen.Iza luka nalazila se nekadašnja plesna dvorana. Uništeni pod bio je

od bijelog mramora, sada toliko ispucanog da je sličio moruplutajućeg arktičkog leda. Duž zidova protezali su se obli balkoni,rukohvata prekrivenih hrđom. Zrcala zlatnih okvira visjela su urazmacima između njih, svako okrunjeno pozlaćenom Kupidovomglavom. Paukove mreže lelujale su u hladnom i vlažnom zraku poputdrevnih svadbenih velova.Raphael je stajao nasred prostorije, ruku opuštenih niz bokove.

Clary potrči prema njemu, a Jace krene za njom nešto sporije. "Jesi lidobro?" upita ga zadihano.On polako kimne. "Učinilo mi se da sam ugledao neki pokret u sjeni.

Nije bilo ništa.""Odlučili smo se vratiti do stepenica za poslugu", reče Jace. "Na

ovom katu nema ničega."Raphael kimne. "Dobra ideja."Krene prema vratima, ne gledajući prate li ga oni. Odmaknuo je tek

nekoliko koraka kad je Jace rekao: "Raphaele?"Raphael se okrene upitno šireći oči, a Jace baci nož.Raphaelovi refleksi bili su brzi, ali ne dovoljno brzi. Nož ga je

pogodio, a sila udarca srušila. Noge su mu poletjele uvis i teško jepao na raspucali mramorni pod. Pod slabim vještičjim svjetlom krv muje izgledala crno.

"Jace", sikne Clary zaprepašteno, dok je šok tutnjio kroz nju. Rekaoje da mrzi ovozemce, ali nikad nije...Kad se okrenula da pode prema Raphaelu, Jace ju je brutalno

odgurnuo, Skočio je na njega i posegnuo za nožem koji je stršao izRaphaelovih prsa .No Raphael je bio brži. Uhvatio je nož pa zavrištao kad mu je dlan

dotaknuo dršku u obliku križa. Nož je zazvečao na mramornom podu,oštrice umrljane crnilom. Jace je jednom šakom držao zgužvanutkaninu Raphaelove košulje, a drugom sanvi. Svijetlio je tako jarko daje Clary mogla ponovno vidjeti boje: oljuštenu tamnoplavu tapetu,zlatne pjege po mramornom podu, crvenu mrlju koja se širila prekoRaphaelovih prsa!Ali Raphael se smijao. "Promašio si", reče i naceri se prvi put,

pokazavši šiljate bijele sjekutiće. "Promašio si mi srce."Jace stisne jače. "Pomaknuo si se u zadnji čas", reče. "To je bilo vrlo

neuljudno."Raphael se namršti i ispljune crveno. Clary ustukne, zureći sve

užasnutije."Kada si shvatio?" upita on. Naglasak mu je nestao, izgovor mu je

sad bio precizniji i odsječeniji."Naslutio sam u uličici", reče Jace. "Ali mislio sam da ćeš nas uvesti

u hotel, a onda se okomiti na nas. Nakon što bismo ušli, bili bismoizvan zaštite Zavjeta. Poštena igra. Budući da to nisi učinio, pomisliosam da sam se možda prevario. Onda sam ti vidio taj ožiljak na grlu."Sjeo je malo uspravnije, još uvijek držeći oštricu pod Raphaelovimgrlom. "Čim sam vidio taj lančić, učinio mi se kao lančić na koji sestavlja križ. A to si i činio, zar ne, kad si išao u posjet obitelji? Što jemali ožiljak od opekotine kad se tvoja vrsta tako brzo oporavlja?"Raphael se nasmije. "To je bilo sve? Moj ožiljak?""Kad si otišao iz predvorja, tvoje noge nisu ostavile tragove u

prašini. Tada sam bio siguran.""Nije tvoj brat ušao ovamo u potragu za čudovištima pa nikad nije

izašao, zar ne?" reče Clary, shvativši. "Nego ti.""Oboje ste vrlo pametni", reče Raphael. "Ali baš i niste dovoljno

pametni. Pogledajte gore", reče i podigne ruku da pokaže premastropu.

Jace udarcem spusti ruku, ne skrećući pogled s Raphaela. "Clary.Što vidiš?"Ona polako podigne glavu, strava joj se zgrušavala u želucu.Morate zamisliti ove stepenice onakvima kakve su nekad bile, s

plinskim svjetiljkama koje su gorjele duž njih kao krijesnice u mraku ibalkone pune čeljadi. Sada su bili puni čeljadi; veliko mnoštvovampira mrtvački bijelih lica, crvenih razvučenih usana, u čudu jezurilo dolje.Jace je još uvijek gledao Raphaela. "Ti si ih pozvao. Zar ne?"

Raphael se još uvijek cerio. Iz rane na prsima prestala mu je naviratikrv. "Je li to važno? Previše ih je čak i za tebe, Waylande."Jace ne reče ništa. Premda se nije micao, disao je plitko i brzo, a

Clary je gotovo osjećala žestinu njegove želje da ubije vampirskogmladića, da mu sjuri nož kroza srce i zauvijek izbriše taj cerek s lica."Jace", reče mu da ga upozori. "Nemoj ga ubiti.""Zašto ne?""Možda ga možemo iskoristiti kao taoca." Jace razrogači oči.

"Taoca?"Nazirala je još više njih, kako popunjavaju lučni dovratak, krećući se

tiho kao Braća iz Grada od Kostiju. No Braća nisu imala tako bijelu ibezbojnu kožu ni nokte koji su se na vrhovima svijali u kandže...Clary obliže suhe usne. "Znam što radim. Digni ga na noge, Jace."Jace je pogleda, pa slegne ramenima. "U redu."Raphael prasne: "To nije smiješno.""Zato se nitko ni ne smije." Jace ustane, povukavši Raphaela

uspravno i ukliještivši mu vrh noža između lopatica. "Srce ti jednakolako mogu probosti i s leđa", reče. "Na tvojem mjestu, ne bih semicao."Clary se okrene od njih da se suoči s nadolazećim tamnim

spodobama. Ispruži ruku. "Stanite odmah", reče. "Ili će on zabiti tajnož u Raphaelovo srce."Gomilom prohuja nekakav žamor, koji je mogao biti šaputanje ili

smijeh. "Stanite", ponovi Clary, a Jace ovaj put učini nešto, nije vidjelašto, zbog čega je Raphael kriknuo od iznenadne boli.Jedan vampir ispruži ruku da zadrži kompanjone. Clary ga prepozna

kao mršavog plavokosog mladića s naušnicom, kojeg je vidjela naMagnusovu tulumu. "Ona misli ozbiljno", reče on. "To su sjenolovci."

Jedna se vampirica progura kroz gužvu i stane pokraj njega -dražesna modrokosa Azijatkinja u suknji od srebrne folije. Clary sezapita postoje li ružne vampirice ili možda debele. Možda se vampirine prave od ružnih ljudi. Ili možda ružni ljudi naprosto ne žele živjetizauvijek."Sjenolovci koji bespravno ulaze na naš teritorij", reče ona. "Sad

nisu pod zaštitom Zavjeta. Ja glasam da ih ubijemo - oni su poubijalidovoljno naših.""Tko je od vas gospodar ovog mjesta?" reče Jace vrlo odrješito.

"Neka istupi."Djevojka ogoli šiljate zube. "Ne obraćaj nam se na jeziku Klave,

sjenolovče. Ti si prekršio svoj dragocjeni Zavjet kad si ušao ovamo.Zakon te neće zaštititi.""Dosta, Lily", oštro reče plavokosi. "Naša gospodarica nije ovdje. U

Idrisu je.""Netko mora vladati vama umjesto nje", primijeti Jace.Uslijedi tajac. Vampiri na balkonima visjeli su preko ograda,

naginjući se kako bi čuli što oni govore. Najzad: "Raphael nas vodi",reče plavokosi vampir.Modrokosa djevojka, Lily, sikne s neodobravanjem. "Jacobe...""Predlažem razmjenu", brzo reče Clary, prekinuvši Lilynu tiradu i

Jacobovu repliku. "Do sada već sigurno znate da ste noćas s tulumakući doveli previše ljudi. Jedan od njih je moj prijatelj Simon."Jacob podigne obrve. "Vi ste prijatelji nekog vampira?""On nije vampir. A nije ni sjenolovac", doda, opazivši sužavanje

Lilynih blijedih očiju. "Samo običan ljudski dečko.""Mi nismo doveli nikakvog ljudskog dečka kući s Magnusovog

tuluma. Time bismo prekršili Zavjet.""Bio se pretvorio u štakora. Malog smeđeg štakora", reče Clary.

"Netko je možda pomislio da je to ljubimac ili..."Glas joj zamre. Gledali su je kao da je luda. Hladan očaj prože je do

kosti."Da vidim jesam li dobro shvatila", reče Lily. "Ti nudiš razmjenu

Raphaelovog života za štakora!"Clary bespomoćno pogleda natrag u Jacea. On joj uputi pogled koji

je značio To je bila tvoja ideja. Snađi se sama.

"Da", reče ona, opet se okrenuvši prema vampirima. "To je razmjenakoju nudimo."Zurili su u nju gotovo bezizražajnih blijedih lica. U nekom drugom

kontekstu, Clary bi rekla da izgledaju zbunjeno.Osjećala je Jacea kako stoji iza nje, čula je njegovo disanje. Zapitala

se razbija li si glavu nastojeći shvatiti zašto joj je uopće dopustio da ihoboje dovuče ovamo. Zapitala se počinje li je mrziti."Misliš li na ovog štakora?"Clary trepne. Još jedan vampir, mršav crn mladić s dreadlocksima,

bio se progurao u prvi red gomile. U naručju je držao nešto smeđe,što se slabašno meškoljilo. "Simone?" šapne ona.Štakor zaskviči i počne se žestoko koprcati u mladićevu stisku. On

spusti pogled na zarobljenog glodavca s izrazom gnušanja na licu."Čovječe, a ja sam mislio da je to Zeko. Pitao sam se zašto je takonaporan." Odmahne glavom, dreadlocksi su skakutali. "Ja velim nekaga nosi. Već me pet puta ugrizao."Clary posegne za Simonom, ruke su je boljele od želje da ga primi.

No Lily stane pred nju prije nego što je uspjela učiniti više od jednogkoraka prema njemu. "Čekajte", reče Lily. "Kako da znamo da nećetejednostavno uzeti štakora i svejedno ubiti Raphaela?""Dat ćemo riječ", ispali Clary pa se napne, očekujući da se nasmiju.Nitko se nije nasmijao. Raphael tiho opsuje na španjolskom. Lily

znatiželjno pogleda Jacea."Clary", reče on. U njegovu glasu čuo se prizvuk iznemogla očaja.

"Je li to stvarno...""Bez prisege nema razmjene", odmah reče Lily, primijetivši njegov

nesiguran ton. "Elliotte, drži tog štakora."Mladić s dreadlocksima čvršće stisne Simona, koji mu divljački zarije

zube u ruku. "Čovječe", reče on mrzovoljno. "Ovo je boljelo."Clary iskoristi priliku da šapne Jaceu. "Samo se zakuni! Što je loše u

tome?""Zaklinjanja za nas nisu kao za vas ovozemce", odbrusi joj on ljutito.

"Ja ću zauvijek biti vezan svakom zakletvom koju dam.""Ma da? Što bi se dogodilo kad bi je prekršio?""Ne bih je prekršio, u tome je stvar...""Lily ima pravo", reče Jacob. "Prisega je uvjet. Zakunite se da

nećete nauditi Raphaelu. Čak ni ako vam vratimo tog štakora."

"Ja neću nauditi Raphaelu", smjesta reče Clary. "Bez obzira na sve."Lily joj se tolerantno osmjehne. "Ne brineš nas ti." Pogledom

prostrijeli Jacea, koji je držao Raphaela tako snažno da su muzglobovi na prstima pobijelili. Mrlja od znoja potamnjela je tkaninunjegove majice, točno između lopatica.On reče: "U redu. Kunem se.""Izgovori prisegu", žustro reče Lily. "Zakuni se Anđelom. Izgovori

sve. Jace odmahne glavom. "Prvo se vi zakunite."Njegove riječi pale su u tišinu poput kamenja, pokrenuvši valiće

žamora u gomili. Jacob je izgledao zabrinuto; Lily bijesno. "Nemašanse, sjenolovče."Mi imamo vašeg vođu." Vršak Jaceova noža zabije se dublje u

Raphaelovo grlo. "A što vi imate? Štakora."Simon, pričepljen između Elliottovih ruku, bijesno zaskviči. Clary je

čeznula za tim da ga ugrabi, ali se suzdržavala. "Jace..."Lily pogleda u Raphaela. "Gospodaru?"Raphaelova glava bila je pognuta, tamni uvojci padali su tako da su

mu skrivali lice. Krv mu je umrljala ovratnik košulje, curila mu po golojsmeđoj koži ispod nje. "Prilično važnog štakora," reče, "ako ste vidošli po njega čak ovamo. Vi ćete se, sjenolovče, čini mi se, prvizakleti."Jaceov stisak grčevito se pojača. Clary opazi napinjanje mišića

ispod njegove kože, bjelinu njegovih prstiju i uglova usana dok seborio protiv vlastita bijesa. "Štakor je ovozemac", reče oštro. "Ako gaubijete, odgovarat ćete po Zakonu...""Na našem je teritoriju. Zavjet ne štiti uljeze, ti to znaš...""Vi ste ga donijeli ovamo", ubaci Clary. "Nije bespravno ušao.""Tehnikalije", reče Raphael, nacerivši joj se unatoč nožu na grlu.

"Uostalom. Mislite li da mi ne čujemo glasine, vijesti koje kolajuDonjim svijetom kao krv u žilama? Valentine se vratio. Uskoro nećebiti ni Sporazuma ni Zavjeta."Jace naglo podigne glavu. "Gdje si to čuo?"Raphael se prezirno namršti. "Cijeli Donji svijet to zna. Platio je

nekom vješcu da podigne čopor ravenera prije svega tjedan dana.Doveo je svoje otpisane u potragu za Kaležom smrtnika. Kad gapronađe, više neće biti lažnog mira između nas, samo rat. Nikakavzakon neće mi zabraniti da ti iščupam srce na ulici, sjenolovče..."

Clary je bilo dosta. Skočila je prema Simonu ramenom odgurnuvšiLily i ugrabila štakora iz Elliottovih šaka. Simon joj se uspentrao poruci, hvatajući joj se za rukav mahnitim šapicama."U redu je", šapne ona, "u redu je." Mada je znala da nije. Okrenula

se da potrči i osjetila ruke kako je hvataju za jaknu, spriječivši je.Otimala se, no njezine pokušaje da se istrgne iz šaka koje su jedržale - Lilynih, uskih i koščatih, crnih noktiju - ometao je njezin strahda ne zbaci Simona, koji joj se šapama i zubima držao za jaknu."Pusti me!" vrisne, šutnuvši vampiricu. Snažno je pogodi vrhom čizmei Lily krikne od bola i bijesa. Sjuri ruku prema naprijed, zviznuvši Claryu obraz tako jako da joj se glava zanjihala unatrag.Clary zatetura i umalo padne. Čula je kako Jace viče njezino ime i

okrenula se, vidjevši da je pustio Raphaela i da juri prema njoj. Clarypokuša krenuti prema njemu, ali ramena joj je stiskao Jacob,zarivajući joj prste u kožu.Clary vrisne - no taj se zvuk izgubi u jačem kriku jer je Jace,

dograbivši jednu od staklenih bočica iz jakne, zavitlao njezin sadržajprema njoj. Ona osjeti hladan i mokar pljusak na licu i začuje Jacobovurlik kad mu je voda dotaknula kožu. S prstiju mu se uzdigne dim i onpusti Clary, cvileći reskim, životinjskim zavijanjem. Lily jurne premanjemu, izvikujući njegovo ime, a u tom pandemoniju Clary osjeti kakoje netko hvata za zglavak. Uskoprca se da se oslobodi."Prestani - budalo - ja sam", dahne joj Jace u uho."A!" Ona se odmah opusti pa se opet napne, opazivši poznatu

siluetu kako iskrsava iza Jacea. Vrisne, a Jace se sagne i okrene baškad je Raphael skočio na njega, iskešenih zuba, brz kao mačka.Očnjacima zahvati Jaceovu majicu u blizini ramena i raspori tkaninupo dužini jer je Jace zateturao. Raphael se držao za njega poputpauka, škljocajući zubima prema Jaceovu grlu. Clary u ruksakupokuša napipati bodež koji joj je Jace dao...Mala smeđa spodoba jurne po podu, protrči između Clarynih nogu i

skoči na Raphaela.Raphael vrisne. Simon mu je neumoljivo visio s nadlaktice, oštrih

štakorskih zuba zarivenih duboko u meso.Jace se zablene, razjapljenih usta. "Koji lu..."Vrativši ravnotežu, Raphael strgne štakora s nadlaktice i zavitla ga u

mramorni pod. Simon jednom zaskviči od bola pa potrči prema Clary.

Ona se sagne i digne ga, privinuvši ga o grudi što je mogla snažnije,a da ga ne ozlijedi. Osjećala je žestoko udaranje njegova sićušnogsrca o svoje prste. "Simone", šapne. "Simone...""Nema vremena za to. Drži ga." Jace je uhvati za desnu ruku,

stisnuvši je do bola. U drugoj ruci držao je blještavi serafinski bodež."Kreni."Počeo ju je sad vući, sad gurati prema rubu gomile. Vampiri su

uzmicali pred svjetlošću serafinskog bodeža dok je šibao iznad njih,svi do jednoga sikćući kao ofurene mačke."Dosta tog stajanja!" Bio je to Raphael. Iz ruke mu je liptala krv, a

usne je iskesio preko šiljatih sjekutića. Bijesno je gledao uskomešanumasu vampira koji su zbunjeno miljeli uokolo. "Uhvatite uljeze", vikne."Ubijte ih oboje - i štakora!"Vampiri krenu na Jacea i Clary, neki hodajući, drugi lebdeći, treći

sjurivši se s balkona poput jata crnih šišmiša. Jace ubrza korak kadsu se probili kroz gomilu i uputi se prema suprotnom zidu. Clary seuzvrpolji, malo se okrenuvši da ga pogleda. "Ne bismo li trebali stajatileđa uz leđa ili tako nešto?""Što? Zašto?""Ne znam. U filmovima tako rade u ovakvim... situacijama."Osjetila je kako se trese. Zar se bojao? Ne, smijao se. "Ti", dahne

on. "Ti si naj...""Naj što?" upita ona ozlojeđeno. Još uvijek su uzmicali, oprezno

nabadajući kako bi izbjegli slomljene komade pokućstva i razbijenogmramora, rasute svuda po podu. Jace je držao anđeoski bodežvisoko u zraku. Vidjela je kako vampiri kruže oko rubova svjetlucavogkruga koji je stvarao. Zapita se koliko će ih dugo to zadržati."Ništa", reče on. "Ovo nije situacija, dobro? Ja tu riječ čuvam za ono

kad stvari postanu stvarno loše.""Stvarno loše? Ovo nije stvarno loše? Što ti hoćeš, nuklearnu..."Prekine se i vrisne kad je Lily, prkoseći svjetlosti, nasrnula na Jacea,

iskesivši zube i žestoko režeći. Jace izvuče drugi bodež iz pojasa injim zavitla zrakom; Lily ustukne kričeći, dugačka posjekotina šištalajoj je duž ruke. Dok je teturala, drugi vampiri nahrupili su naprijed,zaobilazeći je. Bilo ih je toliko, pomisli Clary, toliko...Pipala je po svojem pojasu, sklopivši prste oko drška bodeža. Bio joj

je hladan i stran u ruci. Nije se znala služiti nožem. Nikad nikoga nije

udarila, a kamoli probola. Čak je markirala tjelesni onog dana kad suučili kako se obraniti od napadača i silovatelja pomoću običnihpredmeta, ključeva od auta i olovaka. Izvukla je nož, podignula gadrhtavom rukom...Prozori su eksplodirali prema unutra u pljusku skršena stakla.

Začula je svoj krik, vidjela je vampire - koje je od nje i Jacea dijelilatek duljina ispružene ruke - kako se zapanjeno okreću, kako im sešok na licima pretapa u užas. Kroz razbijene prozore ulazili su desecigipkih spodoba, četveronožnih i zgurenih nisko pri tlu, s čijih je krznaprštala mjesečina i krhotine stakla. Oči su im bile plava vatra, a iznjihovih grla brujalo je gromko režanje nalik na gromoglasnu tutnjavuslapa.Vukovi."E sad, ovo je", reče Jace, "situacija."

15U ŠKRIPCU

Vukovi su čučali i režali, a vampiri zabezeknuto uzmicali. Samo jeRaphael zadržao stav. Još uvijek je pridržavao ranjenu ruku, košuljamu je bila razmazana zbrka krvi i prljavštine. "Los Ninos de la Luna",sikne on. Čak je i Clary, koja gotovo uopće nije znala španjolski,shvatila što je rekao. Mjesečeva djeca - vukodlaci. "Mislila sam da onimrze jedni druge", šapne ona Jaceu. "Vampiri i vukodlaci.""Mrze se. Nikad ne zalaze jedni drugima u jazbine. Nikad. Zavjet to

zabranjuje." Zvučao je gotovo ogorčeno. "Sigurno se nešto dogodilo.Ovo je loše. Vrlo loše.""Kako može biti gore nego što je bilo?""Zato što ćemo se", reče on, "sada naći usred rata.""KAKO SE USUĐUJETE UĆI U NAŠ PROSTOR?" vrisne Raphael.

Lice mu je bilo grimizno, obliveno krvlju.Najveći vuk, prugasto sivo čudovište sa zubima poput morskog psa,

oglasi se isprekidanim psećim hihotom. Kad je krenuo naprijed,između jednog koraka i sljedećeg promijenio je oblik i izgled, poputvala koji se diže i presavija. Sad je bio visok, veoma mišićavmuškarac duge kose, koja je visjela u sivim zapetljanim pramenovimanalik na užad. Na sebi je imao traperice i debelu kožnatu jaknu, a uobliku njegova koščata, gruba lica još uvijek je bilo nešto vučje."Nismo došli prolijevati krv", reče. "Došli smo po djevojku."Raphael je uspio izgledati gnjevno i zapanjeno u isti mah. "Koga?""Ljudsku djevojku." Vukodlak ispruži krutu ruku, pokazavši na Clary

Bila je previše šokirana da bi se pomaknula. Simon, koji joj se biovrpoljio u rukama, umirio se. Iza nje, Jace je promrmljao nešto što jezvučalo izrazito bogohulno. "Nisi mi rekla da poznaješ vukodlake."Ispod njegova površnog tona načula je blagu zatečenost - bio jejednako iznenađen kao ona."Ne znam", reče ona. "Ovo je loše", reče Jace. "To si već rekao.""Učinilo mi se vrijednim ponavljanja.""Pa, nije bilo." Clary se privije uz njega. "Jace. Svi gledaju u mene."Sva lica bila su okrenuta prema njoj; većina ih je izgledala

zaprepaštenoj Raphaelove oči bile su sužene. Opet se okrenuo

prema vukodlaku, polako. "Ne možete je dobiti", reče. "Bespravno jeušla na naš teritorij; stoga je naša."Vukodlak se nasmije. "Tako mi je drago što si to rekao", odgovori i

baci se naprijed. Usred skoka tijelo mu se namreška te on opetpostane vukom nakostriješena krzna i razjapljenih čeljusti spremnihda rastrgaju! Sleti Raphaelu ravno na prsa i obojica se režeći sruše uskvrčeno klupko. Bijesno zavijajući, vampiri nasrnu na vukodlake, kojiih spremno dočekaju nasred plesne dvorane.Clary još nikad nije čula takvu buku. Kad bi uz Boschove slike pakla

išli zvučni zapisi, zvučali bi tako.Jace zazviždi. "Raphael stvarno ima izuzetno lošu noć.""Pa što?" Clary nije suosjećala s vampirom. "Što ćemo mi učiniti?"On se ogleda uokolo. Uzavrela masa tijela satjerala ih je u ugao;

trenutačno se nitko nije obazirao na njih, no to nije moglo potrajati.Prije nego što je Clary stigla izreći tu misao, Simon se najednomsilom iskobelja iz njezina stiska i skoči na pod. "Simone!" vrisne onakad je pojurio prema uglu i raspadajućoj hrpi trulih baršunastihzastora. "Simone, stani!"Jaceove obrve tvorile su upitne šiljke. "Što on to..." Uhvati je za

ruku, povukavši je unatrag. "Clary, ne ganjaj štakora. On bježi. Takvisu štakori."Ona ga ošine bijesnim pogledom. "To nije štakor. To je Simon. I

ugrizao je Raphaela za tebe, kretenu nezahvalni." Naglim trzajemoslobodi si ruku i pojuri za Simonom, koji je čučao u naborimazastora, uzbuđeno piskutajući i lupkajući ih šapicama. Tek tadashvativši što joj je pokušavao reći, ona povuče zastore u stranu. Bilisu ljigavi od plijesni, ali iza njih bila su..."Vrata", šapne ona. "Ti genijalni štakore."Simon skromno zaskviči kad ga je podigla. Jace joj je bio za

petama. "Vrata, ha? Pa, otvaraju li se?"Ona uhvati kvaku i snuždeno se okrene prema njemu. "Zaključana

su. Ili zaglavljena."Jace se baci na vrata. Ona se ne pomaknu. On opsuje. "Moje rame

više nikad neće biti isto. Očekujem da me njeguješ dok ne ozdravim.""Daj samo razvali ta vrata, može?"On pogleda mimo nje razrogačenim očima. "Clary..."

Ona se okrene. Jedan golemi vuk bio se izdvojio iz kreševa i sada jejurio prema njoj, ušiju priljubljenih uz usku glavu. Bio je golem, sivo-crn i prugast, duga, isplažena crvena jezika. Clary vrisne. Jace seopet zaleti na vrata, neprekidno psujući. Ona posegne za pojas,dohvati bodež i raspali ga.Još nikad nije bacala nikakvo oružje, nije čak niti razmišljala o

bacanju oružja. Njezin najbliži dodir s oružjem prije tog tjedna bio jecrtanje njegovih slika, tako da je Clary bila zapanjenija od svih, činilojoj se, kad je bodež poletio, klimavo, ali precizno, i zario se vukodlakuu bok.On je zacvilio i usporio, no tri njegova druga već su trčala prema

njima. Jedan je zastao pokraj ranjenog vuka, ali drugi su jurili premavratima. Clary je opet vrisnula kad se Jace tijelom bacio na vrata trećiput. Popustila su uz eksplozivan prasak škriputave hrđe i raskoljenadrva. "Treća sreća", šapne on, držeći se za rame. Umakne u tamanprostor koji je zjapio iza razvaljenih vrata i okrene se da ispružinestrpljivu ruku. "Clary, dođi"Oštro udahnuvši, ona jurne za njim i zalupi vratima, tako da su dva

teška tijela udarila u njih. Pipajući potraži zasun, ali nije ga bilo;puknuo je na mjestu gdje ga je Jace probio."Sagni se", reče on, a kad je to učinila, stela joj proleti iznad glave i

stane urezivati tamne linije u trulo drvo vrata. Ona izvije vrat da vidišto je izrezbario: krivulju nalik na srp, tri paralelne linije, zvijezdu sazrakama: Čuvati protiv potjere."Izgubila sam tvoj bodež", prizna ona. "Žao mi je.""Događa se." On ugura stelu u džep. Čula je nemoćne udarce

vukodlaka koji su se neprestano bacali na vrata, ali ona su držala. "Taruna će ih zadržati, ali ne dugo. Moramo požuriti."Ona podigne pogled. Nalazili su se u vlažnu prolazu; uske stepenice

vodile su gore u tamu. Stepenice su bile drvene, a rukohvatipaučinasti od prašine. Simon pomoli nos iz džepa njezine jakne, crneoči nalik na gumbe svjetlucale su mu pod slabim svjetlom. "U redu",kimne ona Jaceu. "Ti idi prvi."Jace je izgledao kao da se želi nasmiješiti, ali bio je preumoran.

"Zna kako volim biti prvi. Ali polako", doda. "Nisam siguran dastepenice mogu izdržati našu težinu."

Ni Clary nije bila sigurna. Stepenice su cviljele i stenjale dok su sepenjali, poput starice koja se žali na svoje muke i bolove. Clary seprimi za rukohvat da održi ravnotežu i velik joj se komad odlomi uruci, izmamivši njezin cijuk i iscijedivši iscrpljen hihot iz Jacea. On jeprimi za ruku. "Evo Samo polako."Simon se oglasi zvukom koji je, za jednog štakora, prilično sličio

frktanju. Jace kao da ga nije čuo. Stupali su stepenicama što su sebrže usuđivali. Stepenište je prolazilo kroz zgradu u visokoj spirali.Ostavljali su za sobom jedno odmorište za drugim, ali nigdje nije bilovrata. Bili su dospjeli do četvrtog zavoja bez ikakvih obilježja, kad jeprigušena eksplozija zaljulja stubišno okno i oblak prašine vinuo seuvis."Prošli su kroz vrata", mrko reče Jace. "Kvragu - mislio sam da će

držati duže.""Sada trčimo?" raspita se Clary."Sada trčimo", reče on i oni zatutnje uza stepenice, koje su kričale i

kukale pod njihovom težinom, dok su čavli ispadali poput puščanepaljbe. Sad su se nalazili na petom odmorištu - čula je tihi tup-tupvučjih šapa na stepenicama daleko ispod njih ili je to možda samobila njezina mašta. Znala je da na šiji zapravo ne osjeća nikakav vrućidah, ali režanje i zavijanje, sve glasniji što su bili bliži, bili su stvarni iužasni.Šesto odmorište pojavilo se ispred njih i napola su skočili na njega.

Clary je hvatala zrak, dah joj je bolno strugao pluća, ali uspjela jeslabašno kliknuti od radosti kad je ugledala vrata. Bila su od teškog,čavlima okovanog čelika, a jedna ih je cigla pridržavala otvorenima.Jedva se stigla zapitati zašto, a Jace ih je već šutnuo da se otvore,progurao je kroz njih te ih, pošavši za njom, zalupio. Začula jeodlučan škljocaj kad su se za njima zaključala. Hvala Bogu, pomislilaje.Onda se okrenula.Noćno nebo kružilo je oko nje, posuto zvijezdama kao šačicom

rasutih dijamanata. Nije bilo crno, nego jasno tamnoplavo, bojeskorašnje zore. Stajali su na golom krovu od škriljevca, načičkanomdimnjacima od opeke. Jedan stari toranj za vodu, crn odzapuštenosti, stajao je na izdignutoj platformi na jednom kraju; teškacerada prekrivala je kvrgavu hrpu ropotarije na drugom. "Oni sigurno

ovuda ulaze i izlaze", reče Jace, bacivši pogled unatrag premavratima. Clary ga je sad, na blijedoj svjetlosti, mogla dobro vidjeti; crteod naprezanja oko njegovih očiju sličile su plitkim posjekotinama. Krvna njegovoj odjeći, uglavnom Raphaelova, izgledala je crno. "Doleteovamo gore. Nije da to nama osobito pomaže.""Možda postoji neki izlaz za nuždu", pokuša Clary. Zajedno su

oprezno pronašli put do ruba krova. Clary nikad nije voljela visinu, aod provalije od deset katova do ulice preokrenuo joj se želudac. Kao iod pogleda na izlaz za nuždu, iskrivljene, neupotrebljive hrpe metalakoja je još uvijek visjela s boka kamene fasade hotela. "Ili ne", reče.Osvrne se prema vratima iz kojih su izašli. Bila su ugrađena ukonstrukciju nalik na kolibu nasred krova. Tresla su se, kvaka sesnažno trzala. Izdržat će još svega nekoliko minuta, možda i manje.Jace nadlanicama pritisne oči. Tlačio ih je olovni zrak od kojeg je

Clary peckala šija. Opazila je kako mu znoj kaplje u ovratnik.Poželjela je, nevezano, da padne kiša. Od kiše bi se taj mjehurvrućine raspuknuo kao probušen žulj.Jace je mrmljao sebi u bradu. "Misli, Waylande, misli..."Nešto se počelo oblikovati u dubini Claryna uma. Jedna joj je runa

plesala po unutrašnjoj strani očnih kapaka: dva nadolje okrenutatrokuta povezana jednom crtom - runa nalik na par krila..."To je to", izdahne Jace spustivši ruke i u trenutku smetenosti, Clary

se zapita je li joj pročitao misli. Izgledao je grozničavo, oči sa zlatnimmrljama snažno su mu blistale. "Ne mogu vjerovati da se toga nisamprije sjetio." Pojurio je prema suprotnom kraju krova, a onda stao iosvrnuo se prema njoj. Ona je još ošamućeno stajala, glave punesvjetlucavih oblika. "Daj dođi, Clary."Pošla je za njim, istjeravši misli o runama iz uma. On je došao do

cerade i povukao je za jedan kraj. Skliznula je, razotkrivši nestarudiju, nego blještavi krom, obrađenu kožu i sjajnu boju. "Motori?"Jace posegne za najbližim, golemim tamnocrvenim Harleyjem sa

zlatnim plamenovima na rezervoaru i blatobranima. Prebaci nogupreko njega i pogleda je preko ramena. "Penji se."Clary se zablene. "Ti se šališ? Znaš li ti uopće voziti tu stvar? Imaš li

ključeve?""Ne trebam ključeve", objasni joj on beskrajno strpljivo. "Radi na

demonske energije. E pa sad... hoćeš se popeti ili ćeš voziti svoj?"

Clary tupo sjedne na motor iza njega. Negdje, u nekom kutkunjezina mozga, jedan je glasić vrištao o tome koliko je to lošazamisao."Dobro", reče Jace. "Sad stavi ruke oko mene." Ona učini tako,

osjetivši kako se tvrdi mišići na njegovu trbuhu stežu kad se nagnuonaprijed i zabio vršak stele u mehanizam za paljenje. Na svoječuđenje, osjeti kako je motocikl ispod nje živahno zabrujao. Simon jojglasno zaskviči u džepu."Sve je u redu", reče ona što je mogla smirenije. "Jace!" drekne da

nadglasa motor motocikla. "Što radiš?"On joj uzvrati, dobacivši nešto što je zvučalo kao: "Dajem čok!"Clary trepne. "Onda požuri! Vrata..."Kao na znak, vrata na krovu otvore se uz prasak, izletjevši iz šarki

Vukovi nahrupe kroz otvor i jurnu preko krova ravno na njih. Iznadnjih. letjeli su vampiri, sikćući i kričeći, puneći noć grabežljivimpokličima.Osjetila je kako je Jace naglo povukao ruku natrag, a motocikl

sunuo naprijed, silovito joj prilijepivši želudac na kralježnicu. Grčevitoje stisnula Jaceov pojas kad su jurnuli naprijed, gume su proklizavalepo škriljevcu i raštrkali vukove, koji su štektali skačući u stranu. Čulaje kako Jace nešto viče, riječi mu je progutala buka kotača, vjetra imotora. Rub krova približavao se brzo, tako brzo. Clary je poželjelazatvoriti oči, ali nešto ih je držalo širom otvorenima kad je motociklpreletio preko ograde i poput kamena se survao prema zemlji, desetkatova niže.Ako je Clary vrisnula, kasnije se toga nije sjećala: Sličilo je prvom

padu na vlaku smrti, kad tračnice otpadnu i osjetite kako sestrovaljujete kroz prostor, uzalud lamatajući rukama po zraku, želucazakačena oko ušiju. Kad se motocikl izravnao uz kašljucanje i trzaj,gotovo se i nije iznenadila. Umjesto obrušavanja, sada su se naglodizali prema nebu posutom dijamantima.Clary se osvrne i ugleda mnoštvo vampira na krovu hotela, gdje si

stajali okruženi vukovima. Skrene pogled - ne vidi li više nikad tajhotel, bit će presretna.Jace je podvriskivao, ispuštao vesele i glasne krikove oduševljenja i

olakšanja. Clary se nagne naprijed, čvrsto ga obujmivši rukama."Majka mi je uvijek govorila da će me ubiti ako se budem vozila na

motoru s nekim dečkom", vikne glasnije od buke vjetra koji joj je šibaooko ušiju i zaglušne rike motora.Nije mogla čuti njegov smijeh, ali osjetila je kako mu se tijelo trese.

"Ne bi to rekla da je znala mene", uzvrati joj, vičući samopouzdano."Ja izvrsno vozim."Clary se tek sada nečega sjeti. "Mislila sam da ste vi dečki rekli kako

samo neki vampirski motori lete?"Jace ih vješto provede oko semafora koji je upravo prelazio iz

crvenog u zeleno. Ispod sebe Clary je čula aute kako trube, sirenehitne pomoći kako zavijaju i autobuse kako se sopćući zaustavljaju napostajama, ali nije se usuđivala pogledati dolje. "Samo neki i mogu!""Kako si znao da je ovo jedan od tih?""Nisam!" uzvikne on vedro i učini nešto od čega se motor vinuo

gotovo okomito uvis. Clary vrisne i opet ga zgrabi za pojas."Trebaš pogledati dolje!" vikne Jace. "Genijalno je!"Čista znatiželja progurala se mimo užasa i vrtoglavice. Progutavši

knedlu, Clary otvori oči.Bili su više nego što je mislila i načas se zemlja ludo zanjihala ispod

nje, mutan krajolik sjena i svjetlosti. Letjeli su prema istoku, dalje odparka, prema autoputu koji je vijugao duž desne obale grada.Claryne ruke bile su utrnule, u grudima je osjećala snažan pritisak.

Bilo je prekrasno, to joj je bilo jasno: grad koji se uzdizao ispod njepoput visoke šume od srebra i stakla, tamnosivo ljeskanje EastRivera, rijeke što se urezala između Manhattana i drugih općinapoput ožiljka. Vjetar joj je bio svjež na kosi, na koži, divan nakontolikih dana vrućine i sparine. Pa ipak, još nikad nije letjela, čak ni uavionu. Užasavao ju je golemi prazni prostor između njih i tla. Nijemogla, a da gotovo posve ne zažmiri kad su jurili preko rijeke. Odmahiza mosta Queensboro, Jace je okrenuo motor na jug i krenuo premadnu otoka. Nebo je postajalo svjetlije i Clary je u daljini razabralasvjetlucav luk Brooklynskog mosta, a iza njega mrlju na obzorju, Kipslobode."Je li ti dobro?" vikne Jace.Clary ne reče ništa, samo ga čvršće primi. On nakrene motor tako

da su jedrili prema mostu, a Clary je razabirala zvijezde kroz kablovena kojima je visio. Jedan ranojutarnji vlak kloparao je preko njega -linija Q, koja je prevozila tovar pospanih radnika što putuju na posao

zorom. Pomisli koliko je često bila u tom vlaku. Preplavi je valvrtoglavice i ona čvrsto zažmiri, sopćući od mučnine."Clary?" zazva je Jace. "Clary, je li ti dobro?"Ona odmahne glavom, još uvijek žmireći, sama u mraku i silovitu

vjetru, u društvu jedino tutnjave vlastita srca. Nešto oštro zagrebe jepo prsima. Nije se obazirala dok se nije ponovilo, upornije. Malčiceotvorivši jedno oko, vidje da je to Simon, koji je glavom izvirio iznjezina džepa i žustro joj potezao jaknu šapicom. "U redu je,Simone", reče uz napor, ne gledajući dolje. "To je bio samo most..."On je opet zagrebe, a potom ozbiljno uperi šapu prema brooklynskoj

obali, koja im se uzdizala slijeva. Ona pogleda ošamućeno i smučninom te opazi, iza obrisa skladišta i tvornica, tanku traku zlatnezore koja se tek nazirala, poput ruba svijetle, pozlaćene kovanice."Da, vrlo lijepo", reče Clary, ponovno zatvorivši oči. "Lijepo svitanje."Jace se čitav ukipi, kao da je ustrijeljen. "Svitanje?" vikne pa

divljački zakrene motor udesno. Claryne oči širom se otvore kad suse obrušili prema vodi, koja se počela ljeskati modrinom nadolazećezore.Clary se nagne što je bliže mogla Jaceu, a da ne zgnječi Simona

između njih. "Što je tako loše u svitanju?""Rekao sam ti! Motor radi na demonske energije!" On ga izravna

tako da su išli duž rijeke, letjeli tik iznad površine, ispod kotačaprštala je vodena prašina. Riječna voda zapljusnula je Claryno lice."Čim sunce izađe.."Motor je počeo kašljucati. Jace živopisno opsuje, udarivši rukom po

gasu. Motor jednom posrne, a onda se stane gušiti, trzajući se ispodnjih kao konj koji se propinje. Jace je još uvijek psovao kad je Sunceizvirilo iznad trošnih brooklynskih pristaništa, osvijetlivši svijetrazornom jasnoćom, Clary je vidjela svaki kamen, svaki oblutak podnjima kad su prešli preko rijeke i zaglavinjali iznad uske obale. Ispodnjih bio je autoput, koji je već vrvio od ranog prometa. Za dlaku su gaprošli, kotač se očešao o krov nekog kamiona u prolazu. S njegovedruge strane nalazilo se smećem posuto parkiralište neke divovskesamoposluge. "Drži se za mene!" vikne Jace dok se motor trzao ikašljao ispod njih. "Drži se za mene, Clary, i nepušt..."Motor se nakrenuo i udario u asfalt parkirališta prednjim kotačem.

Zaglavinjao je naprijed žestoko krivudajući i počeo proklizavati,

odbijajući se i skačući po neravnom tlu, bacakajući Clarynu glavunaprijed-natrag snagom koja lomi vrat. Zrak je smrdio na spaljenugumu. No motor je usporavao, zaustavljao se kližući - a onda jetresnuo u betonsku ogradu parkirališta tako jako da ju je udaracpodigao uvis i odbacio u stranu, strgnuvši joj ruku s Jaceova pojasa.Jedva se stigla skvrčiti da se zaštiti, držeći ruke što je mogla kruće ipomolivši se da Simon ne bude zgnječen, kad su tresnuli o tlo.Udarila je jako, agonija joj je vrištala u ruci. Nešto joj je pljusnulo na

lice i kašljala je dok se okretala, prevrnuvši se na leđa. Posegnula jeprema džepu. Bio je prazan. Pokušala je izgovoriti Simonovo ime, nood udarca je ostala bez zraka. Hripala je hvatajući zrak. Lice joj je bilomokro i vlaga joj je curila u ovratnik.Je li to krv? Ošamućeno je otvorila oči. Lice je osjećala kao veliku

modricu, a ruke, bolne i izgrebene, kao sirovo meso. Bila seprevrnula na bok i ležala je napola u lokvi prljave vode, napola izvannje. Zora je doista došla - mogla je vidjeti ostatke motora koji su sepretvarali u hrpu neprepoznatljiva pepela jer su ih dotaknule zrakesunca.A bio je tu i Jace, koji se mučno dizao na noge. Žurno se uputio

prema njoj, a onda je usporio, kad se približio. Rukav majice bio muje otrgnut i duž lijeve ruke protezala mu se dugačka krvavaogrebotina. Ispod pokrova od tamno-zlatnih uvojaka zamršenih odznoja, prašine krvi, lice mu je bilo bijelo kao kreda. Zapitala se zaštotako izgleda. Leži li njezina otrgnuta noga negdje na parkiralištu, ulokvi krvi?Počela se koprcati da ustane i osjetila je ruku na ramenu. "Clary?""Simone!"On je klečao pokraj nje, trepćući kao da ni on baš ne može vjerovati.

Odjeća mu je bila zgužvana i prljava, a naočale je negdje izgubio, aliinače je izgledao neozlijeđeno. Bez naočala se doimao mlađe,bespomoćno i pomalo ošamućeno. Ispružio je ruku da joj dotaknelice, ali ona se trgnula unatrag. "Au!""Jesi li dobro? Sjajno izgledaš", reče on ironično. "Nešto najljepše

što sam ikad vidio...""To je zato što nemaš naočale", reče ona malaksalo, ali ako je

očekivala neki pametan odgovor, nije ga dobila. Umjesto toga, on jeobujmi rukama, čvrsto je zagrlivši. Odjeća mu je vonjala na krv, znoj i

prljavštinu, srce mu je udaralo kao ludo i pritiskao joj je modrice, nonjoj je ipak laknulo zato što je grli i što zna, uistinu zna, da je s njimsve u redu. "Clary", reče on promuklo. "Mislio sam... mislio sam danećeš...""Doći po tebe? Pa naravno da jesam", reče ona. "Naravno da

jesam."Ona ga zagrli. Sve na njemu bilo joj je blisko, od isprane tkanine

njegove majice, do oštrog ugla ključne kosti koja joj se nalazila tikispod brade. On izgovori njezino ime, a ona mu umirujuće pogladileda. Kad je samo načas pogledala iza sebe, vidjela je Jacea kako seokreće kao da mu blještavilo svitanja bode oči.

16POSRNULI ANĐELI

Hodge je bio razjaren. Kad su Clary i momci došepali, prljavi i krvavi,stajao je u predvorju s Isabelle i Alecom koji su se navirivali iza njegai smjesta se upustio u bukvicu kojom bi se Claryna majka ponosila.Nije zaboravio ubrojiti dio o tome kako su mu lagali kamo idu - što jeJace navodno učinio - ni dio o tome kako više nikad neće vjerovatiJaceu, a dodao je čak i nekoliko posebnih ukrasa, poput dijelova okršenju Zakona, izbacivanju iz Klave i sramoćenju ponosnog idrevnog prezimena Wayland. Ispuhavši se, mrko se zagledao uJacea. "Svojeglavošću si druge izložio opasnosti. Neću ti dopustiti daovaj incident otpišeš slijeganjem ramenima!""Nisam niti mislio", reče Jace. "Ne mogu ništa otpisati slijeganjem

ramenima. Rame mi je iščašeno.""Kad bih barem mislio da će te fizička bol doista spriječiti", reče

Hodge smrknuto bijesno. "Ali ti ćeš naprosto provesti sljedećihnekoliko dana u bolničkom odjelu s Alecom i Isabelle, koji će semotati oko tebe. Vjerojatno ćeš čak i uživati u tome."Hodge je bio samo dvije trećine u pravu: i Jace i Simon završili su

na bolničkom odjelu, ali samo se Isabelle motala oko obojice kad jeClary - koja se bila otišla očistiti - ušla nekoliko sati kasnije. Hodge jojje bio sredio otečenu modricu na ruci, a dvadeset minuta pod tušemispralo joj je većinu asfalta utrljanog u kožu, no još uvijek se osjećalaizranjavano i bolno.Alec, koji je sjedio na prozorskoj dasci i sličio olujnu oblaku,

namrštio se kad su se vrata zatvorila iza nje. "O. To si ti."Nije se obazrela na njega. "Hodge poručuje da stiže i da se nada

kako ćete se obojica uspjeti držati za svoje titrave iskre života dok nedođe", reče ona Simonu i Jaceu. "Ili tako nešto.""Samo neka požuri", reče Jace srdito. Sjedio je na krevetu, oslonjen

na par mekanih bijelih jastuka, još uvijek odjeven u prljavu odjeću."Zašto? Boli te?" upita Clary."Ne. Ja imam visok prag boli. U biti to i nije toliko prag, koliko veliko i

lijepo uređeno predvorje. Ali brzo mi postane dosadno." Zaškiljiprema njoj. "Sjećaš li se onoga u hotelu, kad si mi obećala da ćeš se,

ako preživimo, odjenuti kao medicinska sestra i okupati mespužvom?""Mislim da si krivo čuo", reče Clary. "Simon ti je obećao kupku

spužvom."Jace nehotice skrene pogled na Simona, koji mu se široko

osmjehne. "Čim ponovno stanem na noge, ljepotane.""Znao sam da smo te trebali ostaviti u obliku štakora", reče Jace.Clary se nasmije i priđe Simonu, koji je izgledao kao da mu je

užasno neudobno među desecima jastuka i s hrpama pokrivačapreko nogu.Clary sjedne na rub Simonova kreveta. "Kako se osjećaš?""Kao da me netko izmasirao ribežom za sir", reče Simon, lecnuvši

se kad je privukao noge. "Slomio sam kost u stopalu. Bilo je tolikootečeno da mi je Isabelle morala prerezati cipelu.""Drago mi je što se dobro brine o tebi." Clary pusti da joj se malo

kiseline procijedi u glas.Simon se nagne naprijed, ne mičući pogled s Clary. "Želim

razgovarati s tobom."Clary kimne, složivši se pomalo nerado. "Idem u svoju sobu. Dođi do

mene nakon što te Hodge sredi, može?""Naravno." Na njezino čuđenje, on se nagne još više i poljubi je u

obraz. Bio je to tek lagan poljubac, brz dodir kože usnama, ali kad seodmaknula, znala je da se zacrvenjela. Vjerojatno, pomislila jeustajući, zbog toga kako su svi ostali zurili u njih.Vani na hodniku zbunjeno si je dotaknula obraz. Pusa u obraz nije

značila mnogo, ali bila je vrlo netipična za Simona. Možda je htionešto dokazati Isabelle? Muškarci su, pomisli Clary, tako neshvatljivi.I Jace, s tim glumatanjem ranjenog princa. Otišla je prije nego što sestigao početi žaliti na kvalitetu posteljine."Clary!"Okrenula se iznenađeno. Alec je grabio hodnikom za njom, žureći

se da je sustigne. Stao je kad i ona. "Moram razgovarati s tobom."Iznenađeno ga je pogledala. "O čemu?"Oklijevao je. S tom blijedom puti i tamnim plavim očima bio je

jednako upečatljiv kao i njegova sestra, ali za razliku od Isabelle,činio je sve što je mogao da prikrije svoju ljepotu. Otrcane majice ikosa koja je izgledala kao da ju je šišao sam u mraku bili su samo dio

toga. Izgledao je kao da se ne osjeća dobro u vlastitoj koži. "Mislimda bi trebala otići. Idi kući", reče.Znala je da je on ne voli, ali ipak se osjećala kao da ju je ošamario

"Alec, zadnji put kad sam bila kod kuće, vrvjela je otpisanima. Iravenerima. Sa zmijskim zubima. Nitko ne želi ići kući više od mene,ali...""Sigurno imaš neke rođake kod kojih možeš biti?" U glasu mu se

čuo prizvuk očaja."Nemam. Osim toga, Hodge želi da ostanem", odbrusila je. "Nije

moguće da to želi. Mislim, ne nakon ovoga što si učinila...""Što sam ja učinila?"On proguta veliku knedlu. "Skoro si skrivila Jaceovu smrt.""Skoro sam... O čemu to govoriš?""Tako otrčati za svojim prijateljem - znaš li u kakvu si ga opasnost

dovela? Znaš li...""Njega? Misliš, Jacea?" Clary ga presiječe usred rečenice. "Samo

da znaš, sve je to bila njegova zamisao. On je pitao Magnusa gdje jejazbina. On je otišao u crkvu po oružje. Čak i da ja nisam išla s njim,on bi svejedno otišao.""Ne razumiješ", reče Alec. "Ti ga ne poznaješ. Ja ga poznajem. On

misli da mora spasiti svijet; drage bi volje pritom poginuo. Ponekadmislim da on čak želi umrijeti, ali to ne znači da bi ga ti trebala poticatina to.""Ne razumijem", reče ona. "Jace je nefil. To je ono što vi radite,

spašavate ljude, ubijate demone, izlažete se opasnosti. Po čemu seprošla noć razlikuje od toga?"Alecova samokontrola se skršila. "Jer me ostavio!" vikne. "Inače bih

ja bio s njim, štitio ga, čuvao mu leđa, pazio na njega. A ti - ti sibalast, ovozemka." Ispljunuo je tu riječ kao da se radi o prostoti."Ne", reče Clary. "Nisam. Ja sam nefil - baš kao vi."On izvije ugao usana uvis. "Možda", reče. "Ali bez obuke, bez ičega,

još uvijek nisi od velike koristi, zar ne? Tvoja te majka odgojila uovozemskom svijetu pa onamo i pripadaš. Ne ovamo, gdje tjerašJacea da se ponaša kao... kao da nije jedan od nas. Gdje ga tjerašda prekrši svoju zakletvu Klavi, tjeraš da prekrši Zakon...""Najnovije vijesti", odbrusi Clary. "Ja ne tjeram Jacea ni na što. On

radi što hoće. Ti bi to trebao znati."

On je pogleda kao da je ona osobito ogavna vrsta demona koju jošnikad nije vidio. "Vi ovozemci ste totalno sebični, zar ne? Zar ti nijejasno što je učinio za tebe, kakvom se osobnom riziku izložio? Negovorim samo o njegovoj sigurnosti. Mogao bi izgubiti sve. Već jeizgubio oca i majku; ti se želiš potruditi da izgubi i obitelj koja mu jepreostala?"Clary se trgne. Gnjev se podigne u njoj poput crna vala - gnjev na

Aleca jer je jednim dijelom imao pravo i gnjev na sve ostalo i sveostale: na zaleđenu cestu koja joj je odnijela oca prije nego što serodila, na Simona jer je umalo uspio poginuti, na Jacea jer je mučeniki jer ne mari hoće li živjeti ili umrijeti. Na Lukea jer je hinio da mu jestalo do nje, dok je sve to bila laž. I na vlastitu majku jer nije dosadna,normalna, obična majka kakvom se uvijek gradila, nego netko posvedrugi: netko junački, spektakularan i hrabar, koga Clary uopće nijepoznavala. Netko tko sada nije bio tu, premda ga je Clary očajničkitrebala."Pravi se našao da govori o sebičnosti", sikne ona toliko žestoko da

je ustuknuo za korak. "Tebi nije nimalo stalo ni do koga pod kapomnebeskom, osim do sebe samoga, Alece Lightwoode. Nije čudo štonikad nisi ubio nijednog demona - previše se bojiš."Alec je djelovao zabezeknuto. "Tko ti je to rekao?""Jace."Izgledao je kao da ga je ošamarila. "Ne bi on. Ne bi on to rekao.""Rekao je." Vidjela je koliku mu bol nanosi i bilo joj je drago zbog

toga. Neka za promjenu pati netko drugi. "Možeš drobiti koliko godhoćeš o časti i poštenju i tome kako ih ovozemci nemaju ni malo, alida si pošten, priznao bi da je ova tvoja provala bijesa samo zbog togašto si zaljubljen u njega. To nema nikakve veze s..."Alec se pokrenuo zasljepljujuće brzo. Oštar prasak odjeknuo joj je

kroz glavu. Bio ju je gurnuo na zid tako snažno da je potiljkom udarilao drvenu oplatu. Lice mu je bilo nekoliko centimetara od njezina, očigoleme i crne. "Da mu nikad", šapne, usana nalik na beskrvnu crtu,"nikad nisi rekla takvo što, ili ću te ubiti. Kunem se Anđelom, ubit ćute."Ruke su je jako boljele ondje gdje ju je stezao. Nehotice je oštro

udahnula. On je trepnuo - kao da se budi iz sna - i pustio je, trgnuvširuke s nje kao da ga je njezina koža opekla. Bez riječi se okrenuo i

požurio natrag na odjel. Teturao je dok je hodao, kao da je pijan iliošamućen.Clary protrlja bolne ruke, zureći za njim, prestravljena time što je

učinila. Izvrsno, Clary. Sad si ga stvarno natjerala da te mrzi.Trebala se odmah srušiti u krevet, no unatoč iscrpljenosti, san joj

nije dolazio na oči. Naposljetku je iz ruksaka izvukla blok za crtanje ipočela crtati, položivši donji karton bloka na koljena. Prvo dokonečrčkarije - detalj s trošne fasade vampirskog hotela: vodoriga svelikim očnjacima i izbuljenim očima. Prazna ulica s jednom jedinomuličnom svjetiljkom koja stvara žutu lokvu svjetla i sjenovitim likomkoji stoji na rubu tog svjetla. Nacrtala je Raphaela u krvavoj bijelojkošulji, s ožiljkom od križa na grlu. A onda je nacrtala Jacea kako stojina krovu, gledajući u provaliju od deset katova ispod sebe. Neuplašen, nego kao da mu je taj pad izazov - kao da nema togpraznog prostora koji on ne bi mogao ispuniti svojom vjerom u vlastitunepobjedivost. Kao u svome snu, nacrtala ga je s krilima čija jekrivulja iza njegovih ramena činila luk nalik na krila anđeoskog kipa uGradu od Kostiju.Na koncu je pokušala nacrtati svoju majku. Bila je rekla Jaceu da se

ne osjeća nimalo drugačije nakon čitanja Sive knjige, i to je uglavnombilo točno. Sada, međutim, kad je pokušala zamisliti lice svoje majke,shvatila je da je nešto drugačije u njezinim sjećanjima na Jocelyn:vidjela je ožiljke na svojoj majci, sićušne bijele tragove koji su jojprekrivali leđa i ramena, kao da je stajala vani dok je sniježilo.Boljelo je znati da je način na koji je uvijek vidjela svoju majku, cijeli

život, bio laž. Ugurala je blok za crtanje pod jastuk, oči su je zapekle.Začulo se kucanje na vratima - tiho, kolebljivo. Brzo je protrljala oči.

"Naprijed."Bio je to Simon. Ranije baš i nije obratila pozornost na to koliko

grozno izgleda. Nije se bio istuširao, odjeća mu je bila dronjava iprljava, a kosa raščupana. Oklijevao je na dovratku, neobičnoslužbeno.Pomaknula se u stranu, načinivši mu mjesta na krevetu. Nije bilo

ničeg neobičnog u tome da sjedi u krevetu sa Simonom: spavali sujedno kod drugoga godinama, pravili šatore i tvrđave od pokrivačakad su bili mali, ostajali budni čitajući stripove kad su narasli.

"Našao si naočale", reče ona. Jedno staklo bilo je napuklo. "Bile sumi u džepu. Prošle su bolje nego što bih očekivao. Morat ću napisatipismo zahvale optičarima" On oprezno sjedne pokraj nje."Je li te Hodge sredio?"On kimne. "Aha. Još se osjećam kao da me netko obradio

francuskim ključem, ali ništa nije slomljeno - nije više." Okrene se daje pogleda. Njegove oči iza uništenih naočala bile su oči kojih sesjećala: tamne i ozbiljne, obrubljene onakvim trepavicama za kojedečki nisu marili, dok bi djevojke za njih ubile. "Clary, to što si došlapo mene... to što si sve to riskirala...""Nemoj." Ona nespretno ispruži ruku. "I ti bi to učinio za mene.""Naravno", reče on, nimalo arogantno ni prijetvorno. "Ali ja sam

uvijek mislio da tako stoje stvari između nas. Znaš."Ona otpuže oko njega da mu bude sučelice, zbunjena. "Kako to

misliš?""Mislim," reče Simon, kao da je iznenađen što odjednom objašnjava

nešto što bi trebalo biti očigledno, "ja sam uvijek trebao tebe višenego što si ti trebala mene.""To nije istina." Clary je bila osupnuta."Jest", reče Simon s istim zastrašujućim mirom. "Ti kao da nikad nisi

nikoga stvarno trebala, Clary. Uvijek s bila tako... suzdržana. Uvijek sitrebala samo svoje olovke i zamišljene svjetove. Toliko sam putamorao nešto ponavljati šest, sedam puta prije nego što bi uopćereagirala, toliko si bila daleko. A onda bi se okrenula prema meni inasmiješila se onako čudno, a ja bih znao da si bila potpunozaboravila na mene i da si me se tek tada sjetila - ali nikad se nisamnaljutio na tebe. Polovica tvoje pozornosti bolja je od ičijenepodijeljene pažnje."Pokušala ga je primiti za ruku, ali ulovila mu je zglavak. Osjećala je

puls pod njegovom kožom. "Cijeli život voljela sam samo troje ljudi",reče. "Moju mamu, Lukea i tebe. I izgubila sam ih sve osim tebe. Da tinikad nije palo na pamet da mi nisi važan - nemoj na to nitipomišljati.""Moja mama kaže da čovjek treba samo troje ljudi na koje se može

osloniti kako bi postigao samoostvarenje", reče Simon. Ton mu je biovedar, ali glas mu je puknuo na pola riječi "ostvarenje". "Kaže da tiizgledaš prilično samoostvareno."

Clary mu se skrušeno osmjehne. "Je li tvoja mama imala još nekihmudrih izjava o meni?""Aha." Uzvratio je njezin osmijeh svojim, jednako iskrivljenim. "Ali ne

mislim ti reći kako su glasile.""Nije fer čuvati tajne!""Tko je ikada rekao da je svijet fer?"

* * *Na kraju su legli jedno do drugog kao djeca: rame uz rame, Claryna

noga prebačena preko Simonove. Njezini nožni prsti njemu su sezalido malo ispod koljena. Ležali su na leđima i razgovarali buljeći ustrop, što im je bila navika iz doba kad je Claryn strop bio prekrivensamoljepivim zvijezdama koje su svijetlile u mraku. Dok je Jacemirisao na sapun i limetu, Simon je mirisao kao netko tko se valjao poparkiralištu supermarketa, ali Clary to nije smetalo."Čudno je to što sam se" - Simon ovije uvojak njezine kose oko

svojeg prsta - "zezao s Isabelle o vampirima baš prije nego što se sveto dogodilo. Samo sam je pokušavao nasmijati, znaš? Što plašižidovske vampire? Srebrne Davidove zvijezde? Nasjeckana jetrica?Čekovi na osamnaest dolara?"Clary se nasmije.Simon je izgledao zadovoljno. "Isabelle se nije nasmijala."Clary pomisli na mnogo stvari koje je željela reći i ne reče ih. "Nisam

sigurna da je to Isabellin tip humora."Simon joj dobaci pogled iskosa, ispod trepavica. "Spava li ona s

Jaceom?"Claryn cik iznenađenja prometne se u kašalj. Prodorno ga pogleda.

"O, ne. Oni su gotovo u srodstvu. Ne bi to učinili." Zastane. "Barmislim da ne bi."Simon slegne ramenima. "Nije da me je briga", reče odlučno.

"Naravno da nije.""Nije!" Prevrne se na bok. "Znaš, na početku sam mislio da je

Isabelle, ne znam - fora. Uzbudljiva. Drugačija. Onda sam na tulumushvatio da je zapravo luda."Clary ga pogleda suženim očima. "Je li ti ona rekla da popiješ taj

plavi koktel?"On odmahne glavom. "To sam si samo ja skrivio. Vidio sam te kako

odlaziš s Jaceom i Alecom i ne znam... Izgledala si toliko drugačije

nego inače. Učinila si mi se toliko drugačijom. Nisam mogao nepomisliti da si se već promijenila i da ću ja ostati izvan tog tvojegnovog svijeta. Htio sam učiniti nešto zbog čega bih mu više pripadao.Pa kad je onaj mali zeleni naišao s pladnjem s pićima..."Clary zastenje. "Ti si idiot.""Nikad nisam tvrdio suprotno.""Oprosti. Je li bilo grozno?""Biti štakor? Nije. Prvo je bilo zbunjujuće. Odjednom sam se našao

na visini tuđih gležnjeva. Pomislio sam da sam popio neki napitak zasmanjivanje, ali nije mi bilo jasno otkud mi ta potreba da grickamodbačene omote žvakaćih."Clary se zasmijulji. "Ne. Mislim na vampirski hotel - je li to bilo

grozno?" Nešto mu zaiskri u očima. Skrene pogled. "Nije. Zapravo sene sjećam mnogo između tuluma i slijetanja na parkiralište.""Vjerojatno je i bolje tako."Zaustio je da nešto kaže, ali spriječilo ga je zijevanje. Svjetlost u

sobi polako je bila nestala. Iskobeljavši se od Simona i iz posteljine,Clary ustane i razmakne prozorske zastore. Vani je grad bio okupancrvenkastim odsjajem sutona. Srebrnasti krov Chryslerove zgrade,pedeset blokova prema centru, rumenio se poput žarača koji jepredugo ostao u vatri. "Sunce zalazi. Možda bismo trebali potražitineku večeru."Nije bilo odgovora. Okrenuvši se, vidje da je Simon zaspao, ruku

svijenih ispod glave, raširenih nogu. Uzdahne, priđe krevetu, skinemu naočale i odloži ih na noćni ormarić. Nije mogla izbrojiti koliko jeveć puta zaspao s njima pa se probudio na zvuk stakla koje puca.Gdje ću sad ja spavati? Nije da joj je smetalo podijeliti krevet sa

Simonom, ali nije joj baš ostavio mjesta. Razmislila je o tome da gabocka dok se ne probudi, ali izgledao je tako mirno. Osim toga, nijejoj se spavalo. Baš je posegnula za crtaćim blokom ispod jastuka,kad se na vratima začulo kucanje.Bosonoga, odšuljala se preko sobe i tiho okrenula kvaku. Bio je to

Jace. Čist, u trapericama i sivoj majici, oprane kose koja je sličilaaureoli od vlažnog zlata. Modrice na njegovu licu već su izblijedjeleod purpurne do svijetlosive boje, a ruke su mu bile iza leđa."Jesi li spavala?" upita. U glasu mu nije bilo kajanja, nego samo

radoznalosti.

"Nisam." Clary izađe u hodnik, zatvorivši vrata iza sebe. "Zašto si topomislio?"On odmjeri njezin kompletić za spavanje, svijetloplavu pamučnu

majicu i kratke hlače. "Bez razloga.""Bila sam u krevetu većinu dana", reče ona, što je, tehnički gledano,

bila istina. Kad ga je ugledala, njezina razina nervoze skočila je zaoko tisuću posto, ali nije vidjela nikakav razlog da podijeli tuinformaciju. "Što je s tobom? Zar nisi iscrpljen?"On odmahne glavom. "Kao ni poštari, lovci na demone nikad ne

spavaju. Ni snijeg ni kiša ni vrućina ni noćna tmina ne zaustavljajute...""Stvarno bi nadrapao kad bi te zaustavljala noćna tmina", istakne

ona.On se nasmiješi. Za razliku od kose, zubi mu nisu bili savršeni.

Jedan gornji sjekutić bio mu je malo, ljupko okrhnut.Ona se primi za laktove. U hodniku je bilo prohladno i osjećala je da

se naježila po rukama. "Što uopće radiš ovdje?""'Ovdje' u smislu tvoje sobe ili 'ovdje' u smislu velikog duhovnog

pitanja naše svrhe na ovom planetu? Ako pitaš je li sve to pukakozmička slučajnost ili postoji veća metaetička svrha života, pa, to jezagonetka za sva vremena. Mislim, jednostavni ontološkiredukcionizam očito je pogrešan argument, ali...""Vraćam se u krevet." Clary posegne za kvakom.On se gipko provuče između nje i vrata. "Ovdje sam", reče, "jer me

Hodge podsjetio da ti je rođendan."Clary iznemoglo otpuhne. "Nije, nego sutra.""To nije razlog da ne počnemo odmah slaviti."Ona ga odmjeri. "Izbjegavaš Aleca i Isabelle."On kimne. "Oboje traže kavgu sa mnom.""Zbog istog razloga?""Ne bih znao." Kradom pogleda na obje strane hodnika. "I Hodge.

Svi žele razgovarati sa mnom. Osim tebe. Kladim se da ti ne želišrazgovarati sa mnom.""Ne", reče Clary. "Želim jesti. Umirem od gladi."On pokaže ruku koja mu je bila iza leđa. U njoj je držao pomalo

zgužvanu papirnatu vrećicu. "Maznuo sam malo hrane iz kuhinje dokIsabelle nije gledala."

Clary se nasmiješi. "Piknik? Malo je prekasno za Central Park, nečini li ti se? Pun je..."On odmahne rukom. "Vila. Znam.""Htjela sam reći napadača", reče Clary. "Makar, žao mi je napadača

koji se namjeri na tebe.""To je mudar stav i moram te pohvaliti zbog njega", reče Jace,

doimajući se zadovoljno. "Ali nisam mislio na Central Park. Što kažešna staklenik?""Sada? Noću? Zar neće biti... mračno?"Nasmiješio se kao da ima neku tajnu. "Dođi. Pokazat ću ti."

17PONOĆNI CVIJET

Pri slabom su svjetlu velike prazne prostorije kroz koje su prolazilina putu prema krovu djelovale pusto kao kazališne kulise; pokućstvoprekriveno bijelim plahtama pomaljalo se iz polumraka kao ledenjaciiz magle.Kad je Jace otvorio vrata staklenika, Clary je zapahnuo miris blag

kao jastučasti dodir mačje šape: zasićen, taman miris zemlje i jačisapunasti miris noćnog cvijeća - mjesečevih cvjetova, bijelihanđeoskih truba, noćuraka - i nekih koje nije prepoznala, poput biljkesa zvjezdastim žutim cvjetovima čije je latice kitio zlatni polen. Krozstaklene zidove prostorije vidjela je svjetla Manhattana kako gorepoput hladnih dragulja."Divno." Polako se okrenula, upijajući to. "Ovdje je tako lijepo po

noći."Jace se nasmiješi. "I to je mjesto samo naše. Alec i Isabelle mrze

biti ovdje. Imaju alergije."Clary zadrhti, premda joj uopće nije bilo hladno. "Kakva je to vrsta

cvijeća?"Jace slegne ramenima i sjedne, oprezno, pokraj sjajnog zelenog

grma posve istočkanog čvrsto zatvorenim pupoljcima. "Nemampojma. Misliš li da pazim na satu botanike? Neću biti arhivist. Netrebam znati te stvari.""Ti trebaš znati samo kako se ubija?"On podigne pogled na nju i osmjehne se. Izgledao je kao svjetlokosi

anđeo s neke Rembrandtove slike, uz izuzetak tih vragolastih usta."Tako je." Iz vrećice izvadi paketić umotan u ubrus i ponudi joj ga."Osim toga," dometne, "radim opake sendviče od sira. Kušaj."Clary se nevoljko nasmiješi i sjedne mu preko puta. Kameni pod

staklenika bio joj je hladan na golim nogama, no to je bilo ugodnonakon tolikih dana neumoljive vrućine. Iz papirnate vrećice Jaceizvuče nekoliko jabuka, prutić čokolade s voćem i orasima te bocuvode. "Nije loš ulov", reče ona zadivljeno.Sendvič od sira bio je topao i pomalo mlohav, ali ukusan. Iz jednog

od bezbrojnih džepova jakne Jace izvuče nož koštane drške koji sečinio kadar izrezati utrobu grizliju. Zaposli se s jabukama, režući ih na

pedantne osmine. "Nije rođendanska torta," reče, pruživši joj krišku,"ali nadam se da je bolje nego ništa.""Ništa je ono što sam očekivala, pa zato hvala." Odgrize jedan

zalogaj. Okus jabuke bio je zelen i svjež."Nitko ne bi trebao ne dobiti ništa za rođendan." Gulio je drugu

jabuku, kora joj se odvajala u dugim vijugavim trakama. "Rođendanibi trebali biti posebni. Moj rođendan uvijek je bio dan kada bi mi otacrekao da mogu raditi i dobiti sve što hoću.""Sve?" Nasmijala se. "A kakvu si vrstu svega onda htio?""Pa, kad sam navršio pet, htio sam se okupati u špagetima.""Ali to ti nije dopustio, zar ne?""Ne, u tome i jest stvar. Dopustio je. Rekao je da to nije skupo i da

zašto ne, ako ja to želim. Rekao je slugama da napune kadu vrelomvodom i tjesteninom, a kad se ohladilo..." Slegne ramenima. "Okupaosam se u tome."Slugama? pomisli Clary. Naglas reče: "Kako je bilo?""Ljigavo.""Mogu misliti." Pokušala ga je zamisliti kao dječačića koji se

smijucka, do ušiju uronjen u tjesteninu. Slika se nije htjela složiti.Jace se zacijelo nikada nije smijuckao, čak ni u dobi od pet godina."Što si još tražio?""Oružje, uglavnom", reče on. "Za što sam siguran da te ne čudi.

Knjige. Mnogo čitam kad sam sam.""Nisi išao u školu?""Nisam", reče on i izgovori to polako, gotovo kao da se primiču temi

o kojoj ne želi razgovarati."Ali tvoji prijatelji...""Nisam imao prijatelje", reče. "Osim svog oca. Nisam trebao više

nikoga." Ona se zablene u njega. "Uopće nikakvih prijatelja?"On joj postojano uzvrati pogled. "Kad sam prvi put vidio Aleca,"

reče, "u dobi od deset godina, bio je to prvi put da sam upoznaodrugo dijete svojih godina. Prvi put da sam imao prijatelja."Ona spusti pogled. Sad joj se u glavi stvarala slika, nepoželjna:

pomislila je na Aleca, na način kako ju je pogledao. Ne bi on to rekao."Nemoj me sažalijevati", reče Jace, kao da naslućuje njezine misli,

premda nije sažalijevala njega. "Pružio mi je najbolje obrazovanje,najbolju obuku. Vodio me po cijelom svijetu. U London. Sankt

Peterburg. Egipat. Voljeli smo putovati." Oči su mu bile smrknute."Nigdje nisam bio otkako je umro. Nigdje osim u New Yorku.""Blago tebi", reče Clary. "Ja nikad u životu nisam bila izvan ove

države. Mama me nije pustila čak ni na terensku nastavu uWashington. Mislim da sada znam zašto", doda skrušeno."Bojala se da ćeš prolupati? Početi viđati demone po Bijeloj kući?"Ona zagrize komadić čokolade. "Ima demona u Bijeloj kući?""Šalio sam se", reče Jace. "Valjda." Ravnodušno slegne ramenima.

"Siguran sam da bi netko to već spomenuo.""Mislim da samo nije htjela da se previše udaljavam od nje. Mama,

mislim. Nakon što mi je tata umro, jako se promijenila." U mislima jojje odjeknuo Lukeov glas. Nakon što se to dogodilo, više nikad nisibila ista, ali Clary nije Jonathan.Jace je pogleda i izvije jednu obrvu. "Sjećaš se svojeg oca?"Ona odmahne glavom. "Ne. Umro je prije nego što sam se rodila.""Blago tebi", reče on. "Tako ti ne nedostaje."Da je itko drugi rekao takvo što, zvučalo bi stravično, ali u njegovu

glasu za promjenu nije bilo gorčine, nego samo boli zbog čežnje zavlastitim ocem. "Prestane li to?" upita ona. "Mislim, taj osjećaj da tinedostaje?"On je pogleda iskosa, ali ne odgovori. "Misliš na svoju majku?" Ne.

Ne bi tako razmišljala o svojoj maci. "Zapravo, na Lukea.""Nije da se stvarno tako zove." Zamišljeno odgrize komad jabuke i

reče: "Razmišljao sam o njemu. Nešto u njegovom ponašanju se neslaže...""On je kukavica." Claryn glas bio je gorak. "Čuo si ga. Neće ići protiv

Valentinea. Čak ni zbog moje majke.""Ali to je upravo..." Prekine ga dugotrajna, odjekujuća zvonjava.

Negdje je tuklo neko zvono. ."Ponoć", reče Jace, odloživši nož. Osovi se na noge, ispruživši ruku

da je podigne do sebe. Prsti su mu bili malo ljepljivi od jabučnogsoka. "Sad gledaj."Pogled mu je bio prikovan na zeleni grm pokraj kojeg su sjedili, s

desecima blistavih zatvorenih pupoljaka. Zaustila je da ga pita što bitrebala gledati, ali podignuo je ruku da je preduhitri. Oči su mu iskrile."Čekaj", reče.

Lišće na grmu visjelo je mirno i nepokretno. Najednom jedan čvrstozatvoren pupoljak stane treperiti i tresti se. Nabuja do dvostrukeveličine i naglo se otvori. Bilo je nalik na gledanje ubrzanog filmaotvaranja nekog cvijeta: nježni listići časke rastvorili su se,oslobađajući latice nagužvane unutra. Bile su posute svijetlim zlatnimpolenom, laganim poput praha."O!" reče Clary i podigne pogled, zatekavši Jacea kako je gleda.

"Cvjetaju li svake noći?""Samo u ponoć", reče on. "Sretan rođendan, Clarissa Fray."Bila je neobično dirnuta. "Hvala ti.""Imam nešto za tebe", reče on. Zavuče ruku u džep i izvadi nešto pa

joj to utisne u ruku. Bio je to sivi kamen, pomalo neravan, na nekimmjestima toliko izlizan da je bio gladak."Hm", reče Clary, preokrećući ga među prstima. "Znaš, kad većina

djevojaka kaže da želi veliki kamen, ne misle, znaš, doslovno naveliki kamen.""Vrlo smiješno, sarkastična moja prijateljice. To zapravo nije kamen.

Svi sjenolovci imaju runokamen vještičjeg svjetla.""Aha." Pogledala ga je s novim zanimanjem, sklopivši prste oko

njega onako kako je vidjela da Jace to čini u podrumu. Nije bilanačisto, no učinilo joj se da vidi odsjaj svjetlosti koji joj se probija krozprste."Donijet će ti svjetlost", reče Jace, "čak i među najtamnijim sjenama

ovog svijeta, kao i drugih."Ona ga stavi u džep. "Pa, hvala. Lijepo od tebe što si mi nešto dao."

Činilo joj se da je napetost između njih tišti kao vlažan zrak. "Usvakom slučaju, bolje to nego kupka u špagetima."On mračno reče: "Ako podijeliš tu malu osobnu informaciju i s kime,

možda ću te morati ubiti.""Pa, kad sam ja navršila pet godina, htjela sam da me mama pusti

da se vrtim u sušilici za rublje", reče Clary. "Razlika je u tome što onameni to nije dopustila.""Vjerojatno zbog toga što vrtnja u sušilici zna biti smrtonosna,"

istakne Jace, "dok je tjestenina rijetko kada smrtonosna. Osim kad jepripremi Isabelle."Ponoćni cvijet već je gubio latice. Lelujale su prema podu,

svjetlucajući poput tračaka svjetlosti zvijezda. "Kad sam navršila

dvanaest, htjela sam tetovažu", reče Clary. "Mama mi ni to nijedopustila."Jace se nije nasmijao. "Većina sjenolovaca dobije svoje prve biljege

s dvanaest godina. To ti je sigurno u krvi.""Možda. Makar sumnjam da većina sjenolovaca dobiva tetovaže

Donatella iz Nindža kornjača na lijevo rame."Jace se doimao zbunjeno. "Htjela si kornjaču na ramenu?""Htjela sam prekriti ožiljak od vodenih kozica." Ona lagano povuče

naramenicu majice u stranu, pokazavši zvjezdasti bijeli ožiljak navrhu ramena. "Vidiš?"On skrene pogled. "Postaje kasno", reče. "Trebali bismo se vratiti

dolje."Clary s nelagodom povuče naramenicu natrag. Kao da su njega

zanimali njezini glupi ožiljci.Sljedeće riječi ispale su joj iz usta bez imalo njezina voljnog udjela.

"Jeste li ti i Isabelle ikada... hodali?"Sad ju je ipak pogledao. Mjesečina mu je isprala boju iz očiju. Sad

su bile više srebrne nego zlatne. "Isabelle?" reče tupo."Mislila sam..." Sad je osjećala još veću nelagodu. "Simon se to

pitao.""Možda bi on trebao pitati nju.""Nisam sigurna da to želi", reče Clary. "Kako bilo, nije važno. To nije

moja stvar."On se opasno nasmiješi. "Odgovor je ne. Mislim, možda je ponekad

jedno ili drugo razmišljalo o tome, ali ona mi je skoro kao sestra. Bilobi čudno.""Misliš, ti i Isabelle nikad niste...""Nikad", reče Jace. "Ona me mrzi", primijeti Clary."Ne, ne mrzi te", reče on, na njezino čuđenje. "Samo je činiš

nervoznom zato što je uvijek bila jedina cura među muškimobožavateljima, a sada to više nije.""Ali ona je tako lijepa.""I ti si", reče Jace, "i vrlo si različita od nje, a ona to ne može ne

primijetiti. Ona je oduvijek željela biti mala i krhka, znaš. Mrzi to što jeviša od većine dečki."Clary na to ne reče ništa jer nije imala što reći. Lijepa. Rekao joj je

da je lijepa. To joj još nitko nikad nije rekao, osim njezine majke, što

se ne računa. Od majki se očekuje da misle da ste lijepi. Zurila je unjega."Vjerojatno bismo trebali sići", ponovi on. Bila je sigurna da mu je

neugodno zbog njezina zurenja, ali kao da nije mogla prestati."U redu", reče ona najzad. Na vlastito olakšanje, glas joj je zvučao

normalno. Dodatno olakšanje bilo je to što je skrenula pogled s njegakad se okrenula. Mjesec, sada okomito iznad njih, osvjetljavao je svegotovo kao da je dan. Između dva koraka ugledala je bijelu iskru kakoskače s nečega na podu: bio je to nož kojim je Jace rezao jabuke,ležao je na boku. Naglo se trgnula unatrag da ne stane na njega isvojim je ramenom udarila u njegovo - on je ispružio ruku da jeuravnoteži baš kad se okrenula da se ispriča, a onda mu seodjednom našla u naručju i on ju je ljubio.Isprva je bilo gotovo kao da je nije želio ljubiti: njegova usta na

njezinima bila su tvrda, nepodatna; zatim ju je zagrlio objema rukamai privukao k sebi. Usne su mu omekšale. Osjećala je brzo udaranjenjegova srca, kušali slatkoću jabuka koja mu je još bila na ustima.Uvukla mu je ruke u kosu što je željela još otkako ga je prvi putvidjela. Njegova joj se kosa ovila oko prstiju, svilenkasta i nježna.Srce joj je bubnjalo i u ušima je začuli hujanje nalik na lepet krila...Jace se odvoji od nje prigušeno podviknuvši, premda ju je još uvijek

grlio. "Bez panike, ali imamo publiku."Clary okrene glavu. Na grani obližnjeg stabla smjestio se Hugo,

gledajući ih malim staklastim crnim očima. Dakle, zvuk koji je čula bilasu krila, a ne mahnita strast. Kakvo razočaranje."Ako je on ovdje, Hodge neće biti daleko", reče Jace ispod glasa.

"Moramo krenuti.""Zar te on špijunira!" sikne Clary. "Hodge, mislim.""Ne. Samo voli dolaziti ovamo kako bi razmišljao. Baš šteta - vodili

smo tako iskričav razgovor." Nečujno se nasmije.Dolje su se vratili istim putem kojim su došli, ali Clary se činilo da je

to putovanje posve drugačije. Jace ju je držao za ruku, zbog čega sujoj majušni strujni udari išli gore-dolje po žilama sa svakog mjestagdje ju je dodirivao: iz prstiju, iz zglavka, iz dlana. Um joj je brujao odpitanja ali previše se bojala da će nešto pokvariti bude li mu postavilaijedno od njih. Bio je rekao "baš šteta" pa je slutila da je večerzavršila, barem što se tiče ljubljenja.

Došli su do njezinih vrata. Naslonila se na zid pokraj njih, podignuvšipogled prema njemu. "Hvala za rođendanski piknik", reče nastojećiodržati neutralan glas.On kao da nije bio sklon tome da joj pusti ruku. "Ideš spavati?"Samo je ljubazan, reče ona samoj sebi. A opet, to je bio Jace. On

nikad nije bio ljubazan. Odlučila je pitanjem odgovoriti na pitanje. "Tinisi umoran?"Glas mu je bio dubok. "Nikad nisam bio budniji."Nagnuo se da je poljubi, priljubivši joj dlan slobodne ruke uz obraz.

Usne su im se dodirnule, prvo lagano, a zatim s jačim pritiskom.Upravo u tom trenutku Simon je širom otvorio vrata spavaće sobe iizašao na hodnik.Treptao je, kosa mu je bila raskuštrana i nije imao naočale, ali

dovoljno je dobro vidio. "Koji vrag?" zapita tako glasno da je Claryodskočila od Jacea kao da ju je njegov dodir zapekao."Simone! Što ti... no, mislila sam da...""Da spavam? I spavao sam", reče on. Vrhovi jagodičnih kostiju

tamnocrveno su mu se zažarili kroz preplanulu kožu, kao i uvijekkada bi se osjećao neugodno ili uzrujano. "Onda sam se probudio itebe nije bilo pa sam mislio..."Clary nije mogla smisliti što bi rekla. Zašto se nije sjetila da bi se to

moglo dogoditi? Zašto nije rekla da bi trebali ići u Jaceovu sobu?Odgovor je bio jednostavan koliko i strašan: bila je posve zaboravilana Simona."Žao mi je", reče ona, nesigurna kome se uopće obraća. Učini joj se

da je krajičkom oka vidjela Jaceov pogled usijana bijesa - ali kad gaje načas pogledala, izgledao je kao i uvijek: opušteno isamopouzdano, kao da se malo dosađuje."Ubuduće, Clarissa," reče on, "možda bi bilo mudro da spomeneš da

već imaš jednog muškarca u krevetu, tako da se izbjegnu ovakonaporne situacije.""Pozvala si ga u krevet?" upita Simon, doimajući se uzdrmano."Smiješno, zar ne?" reče Jace. "Nikako ne bismo svi uspjeli stati.""Nisam ga pozvala u krevet", prasne Clary. "Samo smo se ljubili.""Samo smo se ljubili?" Jace se tonom lažne povrijeđenosti sprdao s

njom. "Kako hitro odbacuješ našu ljubav.""Jace..."

Opazila je živu zlobu u njegovim očima i odustala. Nije imalo smisla.Želudac joj odjednom postane težak. "Simone, kasno je", rečeumorno. "Žao mi je što smo te probudili.""I meni je." On ukočeno uđe natrag u sobu, zalupivši vrata za

sobom.Jaceov osmijeh bio je bljutav poput tosta s maslacem. "Hajde, idi za

njim. Potapšaj ga po glavi i reci mu da je on još uvijek tvoje superposebno malo drago biće. Nije li to ono što želiš učiniti?""Prestani", reče ona. "Prestani biti takav."Njegov se osmijeh razvuče. "Kakav?""Ako si ljut, jednostavno reci. Nemoj se ponašati kao da te nikada

ništa ne pogađa. To je kao da nikada ništa ne osjećaš.""Možda si o tome trebala razmisliti prije nego što si me poljubila",

reče on.Ona ga pogleda s nevjericom. "Ja sam poljubila tebe!"On je pogleda s iskričavom pakošću. "Ne brini", reče. "I ja mislim da

nije bilo osobito vrijedno pamćenja."Gledala ga je kako odlazi i osjetila zbrkan poriv da brizne u plač i da

pojuri za njim isključivo zato da ga šutne nogom u gležanj. Znajući dabi mu oba čina samo pružila zadovoljštinu, nije napravila nijedan,nego se oprezno vratila u sobu.Simon je stajao nasred sobe, doimajući se izgubljeno. Opet je bio

stavio naočale. Čula je Jaceov glas u glavi kako zlobno govori:Potapšaj ga po glavi i reci mu da je on još uvijek tvoje super posebnomalo drago biće.Zakoračila je prema njemu, no zaustavila se kad je shvatila što drži

u ruci. Njezin blok za crtanje, otvoren na crtežu koji je radila, onomeJacea s anđeoskim krilima. "Lijepo", reče on. "Svi ti satovi u Tischusigurno se isplate."Pod normalnim okolnostima, Clary bi ga bila izgrdila zato što gleda u

njezin blok za crtanje, ali sada nije bio pravi trenutak. "Simone, gle..""Priznajem da upad u tvoju spavaću sobu kako bih se u njoj durio

možda nije bio najbistriji potez", kruto je prekine, bacivši blok zacrtanje natrag na krevet. "Ali morao sam uzeti svoje stvari.""Kamo ideš?" upita ona."Kući. Već sam predugo ovdje, čini mi se. Ovozemci poput mene ne

spadaju na ovakvo mjesto."

Ona uzdahne. "Gle, žao mi je. Dobro? Nisam ga namjeravalapoljubiti; jednostavno se dogodilo. Znam da ga ti ne voliš.""Ne", reče Simon još kruće. "Ne volim ishlapjela gazirana pića. Ne

volim usrani pop dječačkih bendova. Ne volim zaglaviti u prometu. Nevolim zadaću iz matematike. Mrzim Jacea. Primjećuješ li razliku?""On ti je spasio život", napomene Clary, osjećajući se kao varalica -

najzad, Jace je pošao s njom u Dumort samo zato što ga je brinuloda će imati problema ako je netko ubije."Detalji", reče Simon nehajno. "On je šupak. Mislio sam da si bolja

od toga."Claryn bijes bukne. "O, a sad ćeš i ti biti umišljen i napuhan?"

prasne. "Ti si onaj koji je htio pozvati curu 's najboljim tijelom' naproslavu početka školske godine." Oponašala je Ericov lijeni glas.Simonova usta ljuto su se stisnula. "Pa što ako je Jace ponekadkreten? Ti nisi moj brat, ti nisi moj tata, ne moraš ga voljeti. Ja nikadnisam voljela nijednu tvoju curu, ali sam barem imala tolikopristojnosti da to zadržim za sebe.""Ovo je drugačije", reče Simon kroza zube."Kako? Kako je ovo drugačije?""Jer vidim kako ga gledaš!" vikne on. "A ja nikad nisam tako gledao

nijednu od tih cura! One su mi bile samo zanimacija, način davježbam dok...""Dok što?" Clary je bila mutno svjesna toga da je bila grozna, da je

cijela situacija bila grozna; oni se još nikada nisu posvađali ozbiljnijeod rasprave o tome tko je pojeo zadnji keks iz kutije u kućici nadrvetu, ali kao da nije mogla prestati. "Dok nije naišla Isabelle? Nemogu vjerovati da ti meni držiš bukvice o Jaceu, kad si od sebenapravio totalnu budalu zbog nje!" Glas joj se povisio u vrisak."Htio sam da budeš ljubomorna!" vrisne Simon, uzvrativši joj kao iz

topa. Ruke su mu bile stisnute u šake pokraj bokova. "Tako si glupa,Clary. Tako si glupa, zar ti ništa nije jasno?"Ona se zabezeknuto zablene u njega. Što li je pobogu htio reći?

"Htio si da budem ljubomorna? Zašto bi to htio?"Istog časa shvatila je da je to najgore pitanje koje mu je mogla

postaviti."Zato što sam", reče on toliko gorko da se prenerazila, "zaljubljen u

tebe deset godina pa sam mislio kako bi bilo vrijeme da otkrijem

osjećaš li ti isto prema meni. Što, slutim, ne osjećaš."Isto ju je tako mogao šutnuti nogom u trbuh. Nije mogla govoriti;

ostala je bez zraka. Zurila je u njega, pokušavajući skucati odgovor,ikakav odgovor.On je oštro prekine. "Nemoj. Ništa mi ne možeš reći."Gledala ga je kako odlazi prema vratima kao paralizirana; nije se

mogla pokrenuti da ga zadrži, koliko god htjela. Što je mogla reći? I jatebe volim? Ali nije ga voljela - ili jest?On zastane na vratima s rukom na kvaki i okrene se da je pogleda.

Iza naočala, oči su mu sada izgledale više umorno nego ljuto."Stvarno te zanima što je još moja mama rekla o tebi?" upita.Ona odmahne glavom.On kao da to nije primijetio. "Rekla je da ćeš mi slomiti srce", reče joj

i ode. Vrata se zatvore iza njega odlučnim škljocajem i Clary ostanesama.Kada je otišao, utonula je u krevet i uzela blok za crtanje. Privila ga

je na grudi, ne želeći crtati u njega, tek čeznući za mirisom poznatihstvari: tinte, papira i krede.Razmišljala je o tome da potrči za Simonom, da ga pokuša sustići.

No što bi mogla reći? Što bi uopće mogla reći? Tako si glupa, Clary,rekao joj je. Zar ti ništa nije jasno?Pomislila je na stotinu stvari koje je rekao ili učinio, na šale koje su

Eric i ostali zbijali s njima, na razgovore koji bi utihnuli kad bi ona ušlau prostoriju. Jace je znao od samog početka. Smijao sam vam sezato što me zabavljaju izjave ljubavi, osobito kad je neuzvraćena. Nijesi uzela vremena da se zapita o čemu je govorio, ali sada je znala.Prije je Simonu rekla da je cijeli život voljela samo troje ljudi: svoju

majku, Lukea i njega. Zapitala se je li uistinu moguće izgubiti sve kojevoliš unutar tjedan dana. Zapitala se može li čovjek preživjeti takvošto ili ne. A ipak - u onim kratkim trenucima gore na krovu s Jaceombila je zaboravila na majku. Bila je zaboravila na Lukea. Bila jezaboravila na Simona. I bila je sretna. To je bilo najgore, to što je bilasretna.Možda je to, pomisli, to što sam izgubila Simona, možda je to kazna

za sebičnost što sam bila sretna, makar i načas, dok moje majke jošuvijek nema. To ionako uopće nije bilo stvarno. Jace se moždaizvanredno ljubi, ali uopće mu nije stalo do nje. Rekao je tako.

Ona polako spusti blok za crtanje u krilo. Simon je imao pravo: bilaje to dobra slika Jacea. Uhvatila je krutu liniju njegovih usta,nerazmjerno ranjive oči. Krila su izgledala tako stvarno da joj seučinilo da će, bude li ih okrznula prstom, biti mekana. Pustila je da jojruka prelazi preko papira, odlutavši umom...I trgnula ruku natrag, zapanjivši se. Njezini prsti nisu dotaknuli suhi

papir, nego mekane pahulje perja. Pogled joj sune prema runamakoje je nažvrljala u uglu papira. Sjale su onako kako je vidjela da sjajerune koje je Jace crtao stelom.Srce joj počne udarati brzo, odmjereno oštro. Ako runa može oživjeti

sliku, onda možda...Ne skrećući pogled s crteža, napipa olovke. Bez daha okrene nov,

čist list papira i žustro stane crtati prvo što joj je palo na pamet. Bila jeto šalica za kavu koja je stajala na noćnom ormariću do njezinakreveta. Oslanjajući se na ono što je upamtila na satu mrtve prirode,nacrtala ju je sa svim detaljima: umrljani rub, pukotina na dršci. Kadje završila, šalica nije mogla biti preciznija. Potaknuta nagonom kojibaš i nije razumjela, ona posegne za šalicom i stavi je na papir. Tadaveoma oprezno počne skicirati rune pokraj nje.

18KALEŽ SMRTNIKA

Jace je ležao na krevetu i pravio se da spava - pred samim sobom,ni pred kim drugim - kad ga je najzad dotuklo lupanje po vratima.Izvukao se iz kreveta, lecnuvši se. Ma koliko se gore u staklenikupravio da mu je dobro, cijelo ga je tijelo još uvijek boljelo od batinakoje je dobio prošle noći.Znao je tko je to i prije nego što je otvorio vrata. Možda se Simon

opet uspio pretvoriti u štakora. Ovaj je put Simon mogao zauvijekostati prokleti štakor, bar što se ticalo toga što je on, Jace Wayland,kanio poduzeti.Grčevito je držala blok za crtanje, svijetla kosa bježala joj je iz

pletenica. Naslonio se na okvir vrata, ne obazirući se na udaradrenalina koji ga je preplavio kad ju je ugledao. Zapitao se zašto, neprvi put. Isabelle se svojom ljepotom služila kao bičem, ali Claryuopće nije znala da je lijepa. Možda zato.Mogao se sjetiti samo jednog razloga zbog kojeg je došla ovamo,

premda to nije imalo smisla nakon onoga što joj je rekao. Riječi subile oružje, otac ga je tomu naučio, a on je želio povrijediti Clary višenego što je ikada želio povrijediti bilo koju djevojku. Zapravo, nije bionačisto je li ikada prije želio povrijediti neku djevojku. Obično ih jesamo želio, a zatim bi želio da ga puste na miru."Nemoj mi reći", reče, razvlačeći riječi na način za koji je znao da

ona mrzi. "Simon se pretvorio u ozelota pa hoćeš da ja učinim neštoprije nego što Isabelle od njega napravi krzneni ovratnik. Pa, moratćeš pričekati do sutra. Trenutačno ne primam narudžbe." Pokažeprstom na sebe - nosio je plavu pidžamu s rupom na rukavu. "Vidi.Pidžamica."Clary kao da ga je jedva čula. Shvatio je da nešto grčevito drži u

rukama - svoj blok za crtanje. "Jace", reče. "Ovo je važno.""Nemoj mi reći", reče on. "Imaš prijeku nuždu za crtanjem. Treba ti

goli model. E pa, nisam raspoložen. Možeš se obratiti Hodgeu",dometne kao da se naknadno sjetio. "Čuo sam da bi on sve dao za...""JACE!" prekine ga ona, povisivši glas do vriska. "ZAČEPI NA

SEKUNDU I SLUŠAJ, MOŽE?"On trepne.

Ona duboko udahne i podigne pogled prema njemu. Oči su joj bilepune nesigurnosti. U njemu se uskomeša nepoznat poriv: poriv da jezagrli i kaže joj da je sve u redu. Nije to učinio. Prema njegovuiskustvu, stvari su rijetko kada bile u redu. "Jace", reče ona tako tihoda se morao nagnuti naprijed kako bije čuo. "Mislim da znam gdje jemoja majka sakrila Kalež smrtnika. U jednu sliku.""Što?" Jace je još zurio u nju, kao da mu je rekla da je u hodniku

zatekla nekog Tihog brata kako gol izvodi zvijezde. "Misliš, sakrila gaje iza neke slike? Sve slike u tvojem stanu bile su istrgnute iz okvira.""Znam." Clary pogleda mimo njega u njegovu sobu. Činilo se da u

njoj nema nikog drugog, na njezino olakšanje. "Gle, mogu li ući?Želim ti nešto pokazati."On se klimavo odmakne s vrata. "Ako baš moraš."Ona sjedne na krevet, položivši blok za crtanje na koljena. Odjeća

koju je prije nosio bila je bačena preko pokrivača, ali ostatak sobe bioje uredan poput redovničke ćelije. Na zidovima nije bilo slika, nije biloplakata ni fotografija prijatelja ili obitelji. Plahte su bile bijele i čvrsto,ravno zategnute preko kreveta. To baš i nije bila tipična tinejdžerskasoba. "Evo", reče ona, listajući stranice dok nije pronašla crtež šalice."Vidi ovo."Jace sjedne pokraj nje, odgurnuvši odbačenu majicu kratkih rukava.

"To je šalica za kavu."Čula je razdraženost u vlastitu glasu. "Znam da je to šalica za kavu.""Jedva čekam da nacrtaš nešto zbilja komplicirano, recimo

Brooklynski most ili jastoga. Vjerojatno ćeš mi poslati glazbenitelegram."Ignorirala gaje. "Gledaj. Ovo sam htjela da vidiš." Prijeđe rukom

preko crteža; zatim brzim trzajem posegne u papir. Kad je čas kasnijeizvukla ruku, šalica za kavu njihala joj se s prstiju.Bila je zamišljala kako će Jace zapanjeno skočiti s kreveta i

uzviknuti nešto u stilu: "Bogati!" To se nije dogodilo - uglavnom, slutilaje, zbog toga što je Jace vidio mnogo još čudnijih stvari u životu, a izbog toga što više nitko nije govorio "Bogati!" Doduše, razrogačio jeoči. "Ti si to učinila?"Ona kimne."Kada?""Maloprije, u svojoj sobi, nakon... nakon što je Simon otišao."

Njegov se pogled izoštri, ali nije ustrajao. "Upotrijebila si rune?Koje?"Ona odmahne glavom, prelazeći prstom po sada praznom papiru.

"Ne znam. Došle su mi u glavu i nacrtala sam ih točno onako kakosam ih vidjela.""One koje si vidjela u Sivoj knjizi?""Ne znam." Još uvijek je odmahivala glavom. "Ne bih ti znala reći.""I nitko ti nikada nije pokazao kako se to radi? Recimo, tvoja

majka?""Ne. Već sam ti rekla, moja mi je majka uvijek govorila da magija ne

postoji...""Kladim se da te je naučila", prekine je on. "I nakon toga te natjerala

da zaboraviš. Magnus je rekao da će ti se sjećanja polako vraćati.""Možda.""Naravno." Jace ustane i ushoda se uokolo. "Vjerojatno je protiv

Zakona rabiti takve rune ako nemaš dozvolu za to. Ali to sad nijevažno. Misliš li da je tvoja majka sakrila Kalež u neku sliku? Kao timaloprije tu šalicu?"Clary kimne. "Ali ne u neku sliku u stanu.""Gdje onda? U nekoj galeriji? Mogla bi biti bilo gdje...""To uopće nije slika", reče Clary. "Nego karta."Jace zastane, okrenuvši se prema njoj. "Karta?""Sjećaš li se onog špila karata za tarot kod Madam Dorothee? Onog

koji joj je moja majka naslikala?"On kimne."I sjećaš se kad sam izvukla as kupa? Kasnije, kad sam vidjela kip

Anđela, taj kalež mi se činio poznatim. Zato što sam ga već vidjela natom asu. Moja je majka naslikala Kalež smrtnika u špil za tarotMadam Dorothee."Jace ju je pratio u stopu. "Zato što je znala da će kod kontrolora biti

na sigurnom, a na taj način mogla ga je dati Dorothei uopće joj nerekavši što je to ni zašto ga mora skrivati.""Pa čak ni da ga uopće mora skrivati. Dorothea nikad ne izlazi, nikad

ga ne bi nikome dala...""A tvoja je majka bila na idealnom mjestu da drži na oku i njega i

nju." Jace je zvučao gotovo impresionirano. "Nije loš potez."

"Valjda." Clary se trsila da nadvlada drhtanje svojeg glasa. "Da gabar nije tako dobro sakrila.""Kako to misliš?""Mislim, da su ga našli, možda bi nju ostavili na miru. Ako su htjeli

samo Kalež...""Ubili bi je, Clary", reče Jace. Znala je da govori istinu. "To su isti

ljudi koji su meni ubili oca. Jedini razlog zašto je možda još živa jesttaj što ne mogu pronaći Kalež. Budi sretna što ga je tako dobrosakrila.""Zapravo mi nije jasno kakve veze sve to ima s nama", reče Alec,

krmeljavo gledajući kroz kosu. Jace je bio probudio ostale stanareInstituta u cik zore i dovukao ih u knjižnicu da, kako je rekao, razradeborbene strategije. Alec je još bio u pidžami, a Isabelle u ružičastomkućnom ogrtaču. Hodge, u svojem uobičajenom strogom odijelu odtvida, pio je kavu iz okrhnute keramičke šalice. Samo je Jace,blistavih očiju, unatoč modricama koje su blijedjele, izgledao uistinubudno. "Mislio sam da je potraga za Kaležom sada u rukama Klave.""Mnogo je bolje da to učinimo sami", nestrpljivo reče Jace. "Hodge i

ja već smo to raspravili i tako smo odlučili.""Dobro." Isabelle zatakne pletenicu s ružičastom vrpcom iza uha.

"Ja sam za.""Ja nisam", reče Alec. "U ovom gradu u ovom trenutku ima

operativaca Klave koji traže Kalež. Proslijedimo informaciju njima iprepustimo im da ga se domognu.""Nije to tako jednostavno", reče Jace."Jednostavno je." Alec se sjedeći nagne naprijed, namrštivši se. "To

uopće nema nikakve veze s nama, nego samo s tvojom... tvojomovisnošću o opasnosti."Jace odmahne glavom, očito ozlojeđen. "Ne razumijem zašto mi se

suprotstavljaš u vezi s tim."Zato što ne želi da nastradaš, pomisli Clary i začudi se njegovoj

potpunoj nemoći da uvidi što se uistinu zbiva s Alecom. A opet, njoj jeto isto promaknulo kod Simona. Otkud joj pravo da se javlja? "Gledaj,Dorothea - vlasnica utočišta - ne vjeruje Klavi. Zapravo je mrzi.Vjeruje nama.""Vjeruje meni", reče Clary. "Za tebe ne znam. Nisam sigurna da joj

se uopće sviđaš."

Jace ju je ignorirao. "Daj, Alec. Bit će zabavno. I pomisli na slavuako vratimo Kalež smrtnika u Idris! Naša imena nikad neće bitizaboravljena.""Nije mi do slave", reče Alec, ni načas ne skrećući pogled s Jaceova

lica. "Nego mi je do toga da ne učinimo ništa glupo.""U ovom slučaju, međutim, Jace ima pravo", reče Hodge. "Kad bi

Klava došla u utočište, to bi bila katastrofa. Dorothea bi pobjegla sKaležom i vjerojatno je više nikad ne bismo pronašli. Ne, Jocelyn jeočito htjela da samo jedna osoba bude kadra pronaći Kalež, a to jeClary i samo Clary.""Neka onda ide sama", reče Alec.Na to je čak i Isabelle tiho jeknula od zaprepaštenja. Jace, koji se

bio naginjao prema naprijed dlanovima oslonjen o stol, uspravio se ihladnokrvno pogledao Aleca. Samo je Jace, pomisli Clary, mogaoizgledati hladnokrvno u donjem dijelu pidžame i staroj majici kratkihrukava, ali uspjelo mu je, vjerojatno pukom snagom volje. "Ako sebojiš nekoliko otpisanih, onda svakako ostani kod kuće", reče on tiho.Alec pobijeli. "Ne bojim se", reče."Dobro", reče Jace. "Onda nema problema, zar ne?" Osvrne se po

prostoriji. "Svi smo u tome zajedno."Alec promrmlja nešto potvrdno, a Isabelle snažno kimne glavom.

"Naravno", reče ona. "Zvuči zabavno.""Ne znam baš je li zabavno", reče Clary. "Ali pristajem, svakako.""Ali, Clary", brzo reče Hodge. "Ako si zabrinuta zbog opasnosti, ne

moraš ići. Možemo obavijestiti Klavu...""Ne", reče Clary, iznenadivši samu sebe. "Moja mama je htjela da ga

ja pronađem. Ne Valentine, a ni oni." Nije se ona skrivala odčudovišta, bio je rekao Magnus. "Ako je stvarno cijeli životpokušavala držati Valentinea podalje od te stvari, onda je to najmanješto mogu učiniti."Hodge joj se nasmiješi. "I mislio sam da ćeš to reći", reče."Uostalom, ne brini", reče Isabelle. "Bit ćeš dobro. Mi se možemo

nositi s nekoliko otpisanih. Oni su ludi, ali nisu vrlo pametni.""I mnogo je lakše izaći nakraj s njima, nego s demonima", reče

Jace. "Nisu tako podmukli. E, da, trebat će nam i auto", doda. "Pomogućnosti veliki.""Zašto?" reče Isabelle. "Još nam nikad nije trebao auto."

"Još se nikad nismo morali brinuti o tome što nosimo nekineprocjenjivo dragocjen predmet. Ne želim ga vući po podzemnoj",objasni Jace."Možemo pozvati taksi", reče Isabelle. "Ili unajmiti kombi."Jace odmahne glavom. "Želim okruženje koje mi kontroliramo. Ne

želim imati posla s vozačima taksija ni ovozemskim tvrtkama zanajam kad radimo nešto ovako važno." ."Zar ti nemaš vozačku dozvolu ili auto?" upita Alec Clary, gledajući

je s prikrivenim gnušanjem. "Mislio sam da svi ovozemci to imaju.""Ne kad imaju petnaest godina", reče Clary srdito. "Trebala sam ih

dobiti ove godine, ali ne još.""Baš si od velike koristi.""Barem moji prijatelji voze", odbrusi mu ona. "Simon ima vozačku."Odmah je požalila što je to rekla."Ima li?" reče Jace ozbiljno zamišljenim tonom."Ali nema auto", doda ona brzo."Pa vozi li onda auto svojih roditelja?" upita Jace.Clary uzdahne, opet se naslonivši na stol. "Ne. Obično vozi Ericov

kombi. Recimo, na gaže i takve stvari. Ponekad mu ga Eric posudi iza nešto drugo. Recimo kad ima spoj."Jace frkne. "Vozi cure na spoj u kombiju? Nije čudo što je toliko

popularan među damama.""To je auto", reče Clary. "Ti si ljut samo zato što Simon ima nešto što

ti nemaš.""Ima on mnogo stvari koje ja nemam", reče Jace. "Recimo,

kratkovidnost, loše držanje i stravičnu koordinaciju pokreta.""Znaš," reče Clary, "većina psihologa se slaže da je netrpeljivost

samo sublimirana seksualna privlačnost.""Aha", reče Jace veselo. "Možda bi to moglo objasniti zašto tako

često nalijećem na ljude kojima sam odbojan.""Meni nisi odbojan", brzo reče Alec."To je zato što tebe i mene veže bratska ljubav", reče Jace,

zagrabivši prema stolu. Dohvati crni telefon i pruži ga Clary. "Nazoviga.""Koga da nazovem?" reče Clary, odugovlačeći da dobije na

vremenu. "Erica? On mi nikad ne bi posudio auto."

"Simona", reče Jace. "Nazovi Simona i pitaj ga hoće li nas odvestido tvoje kuće."Clary pokuša još jednom. "Zar vi ne poznajete nikakve sjenolovce

koji imaju auto?""U New Yorku?" Jaceov osmijeh nestane. "Gle, svi su u Idrisu zbog

Sporazumu, a osim toga, ustrajali bi da pođu s nama. Ili ovo ili ništa."Ona ga načas pogleda u oči. U njima je bilo prkosa, a i još nečega,

kao da je izaziva da objasni svoju nesklonost. Namrštivši se, onaukočeno priđe stolu i istrgne mu telefon iz ruke.Nije morala razmisliti prije biranja broja. Znala je Simonov broj

jednako dobro kao svoj. Pripremila se na razgovor s njegovommajkom ili sestrom, ali on se javio na drugo zvono. "Halo?""Simone?"Tajac.Jace ju je gledao. Clary čvrsto zažmiri, pokušavajući se praviti da ga

nema. "Ja sam", reče. "Clary.""Znam tko je." Zvučao je razdraženo. "Znaš, spavao sam.""Znam. Rano je. Oprosti." Motala je telefonsku žicu oko prsta.

"Moram te zamoliti za uslugu."Uslijedio je još jedan tajac prije nego što se sumorno nasmijao.

"Šališ se.""Ne šalim se", reče ona. "Znamo gdje je Kalež smrtnika i spremni

smo otići po njega. Problem je samo u tome što nam treba auto."On se opet nasmije. "Oprosti, želiš mi reći da tvoje demonoubilačke

kompanjone na njihov sljedeći susret sa silama tame treba vozitimoja mama?""Zapravo, mislila sam da bi mogao zamoliti Erica da ti posudi

kombi.""Clary, ako ti misliš da ću ja...""Ako se domognemo Kaleža smrtnika, imat ću način da vratim svoju

mamu. On je jedini razlog zbog kojeg je Valentine nije ubio ili pustio."Simon polako i čujno otpuhne. "Misliš da će biti tako lako postići tu

razmjenu? Ne znam, Clary.""Ne znam ni ja. Samo znam da je to prilika.""Ta stvar je moćna, zar ne? U Tamnicama i zmajevima obično je

bolje ne prtljati s moćnim predmetima dok ne znaš čemu služe.""Neću prtljati s njim. Samo ću ga upotrijebiti da vratim svoju mamu."

"To uopće nema smisla, Clary.""Ovo nisu Tamnice i zmajevi, Simone!" gotovo je vrisnula. "Ovo nije

zabavna igrica u kojoj je loš rezultat kod bacanja kocaka najgore štose može dogoditi. Govorimo o mojoj mami, a Valentine je moždaupravo muči. Mogao bi je ubiti. Moram učiniti sve što mogu da mi sevrati - kao što sam učinila i za tebe."Stanka. "Možda imaš pravo. Ne znam, to zbilja nije moj svijet. Nego,

kamo se zapravo vozimo? Da znam reći Ericu.""Nemoj ga dovesti", reče ona brzo."Znam", odvrati on pretjerano strpljivo. "Nisam glup.""Vozimo u moju kuću. Nalazi se u mojoj kući."Kratak muk - ovaj put od zbunjenosti. "U tvojoj kući? Mislio sam da

je tvoja kuća puna zombija.""Otpisanih ratnika. To nisu zombiji. Kako god, Jace i ostali mogu se

pobrinuti za njih dok ja idem po Kalež.""Zašto ti moraš ići po Kalež?" zvučao je uznemireno."Zato što samo ja mogu", reče ona. "Pokupi nas na uglu što prije."On promrmlja nešto jedva čujno, a zatim: "Dobro."Ona otvori oči. Svijet je plivao u suznoj mrlji ispred nje. "Hvala,

Simone", reče. "Ti si..."No on je već prekinuo vezu."Čini mi se da su dileme moći uvijek iste", reče Hodge. Clary ga

pogleda iskosa. "Kako to mislite?"Sjedila je na sjedalu do prozora knjižnice, a Hodge u svojem

naslonjaču, s Hugom na osloncu za ruke. Ostaci doručka - ljepljivamarmelada, mrvice tosta i razmazane mrlje maslaca - prianjali su zahrpu tanjura na stoliću koji nitko, činilo se, nije bio sklon pospremiti.Nakon doručka bili su se raštrkali da se pripreme, a Clary se vratilaprva. To i nije bilo čudno, s obzirom na to da je ona morala samonavući traperice i majicu te provući četku kroz kosu, dok su se sviostali morali dobro naoružati. Budući da je u hotelu bila izgubilaJaceov nož, jedini iole natprirodan predmet koji je nosila bio je kamenvještičjeg svjetla u njezinu džepu."Razmišljao sam o tvojem Simonu", reče Hodge. "I o Alecu i Jaceu,

uz ostale."Ona baci pogled kroz prozor. Kišilo je, glomazne debele kapljice

rasprskavale su se po oknima. Nebo je bilo neprobojno sivo. "Kakve

veze oni imaju jedni s drugima?""Gdje ima neuzvraćenih osjećaja," reče Hodge, "postoji neravnoteža

moći. Tu neravnotežu lako je iskoristiti, ali to nije mudro činiti. Gdjeima ljubavi, često ima i mržnje. One mogu postojati jedna uz drugu.""Simon me ne mrzi.""Mogao bi početi s vremenom, bude li osjećao da ga iskorištavaš."

Hodge podigne ruku, "Znam da nemaš takvu namjeru, no u nekimslučajevima nužda nadmašuje uviđavnost. Ali ta me situacijapodsjeća na jednu drugu. Imaš li još onu fotografiju koju sam ti dao?"Clary odmahne glavom. "Ne sa sobom. U sobi mi je. Mogla bih otići

po nju...""Ne." Hodge pogladi Hugovo perje, crno poput ebanovine. "Kad je

tvoja majka bila mlada, imala je najboljeg prijatelja, baš kao tiSimona. Bili su bliski kao brat i sestra. Zapravo, ljudi su često i mislilida su brat i sestra. Kako su rasli, svima oko njih postajalo je jasno daje on zaljubljen u nju, ali ona to nikad nije primijetila. Uvijek ga jezvala prijateljem."Clary se zagleda u Hodgea. "Mislite na Lukea?""Da", reče Hodge. "Lucian je uvijek mislio da će on i Jocelyn biti

zajedno. Kad je upoznala i zavoljela Valentinea, nije to mogaopodnijeti. Nakon što su se vjenčali, napustio je Krug, nestao - i svenas ostavio u uvjerenju da je mrtav.""Nikad nije rekao - nikad nije čak niti dao naslutiti takvo što", reče

Clary. "Sve te godine mogao ju je pitati...""Znao je kako bi glasio njezin odgovor", reče Hodge, gledajući mimo

nje prema krovnom prozoru poprskanom kišom. "Lucian nikad nije biotip muškarca koji se zavarava. Ne, zadovoljio se time da bude unjezinoj blizini - pretpostavljajući, možda, da će se njezini osjećaji svremenom promijeniti.""Ali ako je voli, zašto je rekao onim ljudima da ne mari što će joj se

dogoditi? Zašto im nije dopustio da mu kažu gdje je ona?""Kao što sam već rekao, gdje ima ljubavi, ima i mržnje", reče Hodge.

"Ona ga je još davno jako povrijedila. Okrenula mu je leđa. A on jenakon toga ipak cijelo vrijeme glumio njezinog vjernog psića, nikad neprigovorivši, nikad je ne optuživši, nikad je ne suočivši sa svojimosjećajima. Možda je uočio priliku da preokrene situaciju. Da jepovrijedi kao ona njega."

"Luke to ne bi učinio." No Clary se sjećala njegova ledenog tona kadjoj je rekao da više ne traži usluge od njega. Vidjela je krut izraz unjegovim očima kad se suočio s Valentineovim ljudima. To nije bioLuke kojeg je znala, Luke s kojim je odrasla. Taj Luke nikada ne bitako kaznio njezinu majku jer ga nije voljela dovoljno ili na pravinačin. "Ali ona ga je voljela", reče Clary, govoreći naglas i neprimjećujući to. "Samo ne isto onako kako je on volio nju. Zar to nijedovoljno?""Možda on nije mislio tako.""Što će se dogoditi nakon što se domognemo Kaleža?" reče ona.

"Kako ćemo kontaktirati Valentinea da mu javimo da ga imamo?""Hugo će ga pronaći."Kiša je mlatila po prozorima. Clary zadrhti. "Idem po jaknu", reče,

skliznuvši sa sjedala do prozora.Pronašla je majicu s kapuljačom na dnu svog ruksaka. Dok ju je

izvlačila, začula je neko šuškanje. Bila je to fotografija Kruga, njezinemajke i Valentinea. Dugo ju je gledala prije nego što ju je gurnulanatrag u torbu.Kad se vratila u knjižnicu, ostali su se već okupili: Hodge je pozorno

sjedio za stolom s Hugom na ramenu, Jace je bio sav u crnom,Isabelle je bila u čizmama za gaženje demona i sa zlatnim bičem uruci, a Alec je imao tobolac sa strijelama privezan preko ramena ikožnati štitnik koji mu je ovijao ruku od zglavka do lakta. Svi osimHodgea bili su prekriveni svježe nanesenim biljezima, svakicentimetar gole kože bio im je iscrtan vijugavim uzorcima. Jace si jezasukao lijevi rukav, držao je bradu na ramenu i mrštio se žvrljajućiosmerokutni biljeg na kožu nadlaktice.Alec ga pogleda. "Zabrljat ćeš", reče. "Daj da ja to napravim.""Ja sam ljevak", istakne Jace, ali blago se osmjehne i pruži mu

stelu. Činilo se da je Alecu laknulo kad ju je uzeo, kao da do tada nijebio načisto je li mu oprošteno njegovo ponašanje od maločas. "To jeosnovni iratze", reče Jace kad je Alec nagnuo crnu glavu nad njegovuruku, pomno prateći linije iscjeliteljske rune. Jace se lecne kad mu jestela kliznula kožom, napola zatvorivši oči i stegnuvši šaku toliko dasu mu mišići lijeve ruke iskočili kao užad. "Anđela ti, Alec...""Trudim se paziti", reče Alec. Pusti Jaceovu ruku i ustukne kako bi

se divio svojem uratku. "Eto."

Jace otpusti šaku, spustivši ruku. "Hvala." Tada kao da je primijetioClarynu nazočnost i pogledao je, suzivši zlatne oči. "Clary.""Izgledate spremno", reče ona, a Alec, koji je najednom pocrvenio,

odmakne se od Jacea i posveti svojim strijelama."I jesmo spremni", reče Jace. "Imaš li još onaj bodež koji sam ti

dao?""Ne. Izgubila sam ga u Dumortu, sjećaš se?""Tako je." Jace je zadovoljno pogleda. "Skoro si njime ubila

vukodlaka. Sjećam se."Isabelle, koja je stajala do prozora, zakoluta očima. "Zaboravljam da

je to ono što te najviše pali, Jace. Cure koje ubijaju kojekakvastvorenja.""Drag mi je svatko tko ubija kojekakva stvorenja", reče on

ravnodušno. "Pogotovo ja."Clary zabrinuto pogleda sat na stolu. "Trebali bismo sići. Simon će

stići svaki čas."Hodge ustane iz naslonjača. Izgledao je vrlo umorno, pomisli Clary,

kao da već danima nije spavao."Neka vas Anđeo sve čuva", reče on, a Hugo se vine s njegova

ramena u zrak, glasno grakćući, baš u trenutku kad su odjeknulapodnevna zvona.Kišica je još uvijek rominjala kad je Simon zaustavio kombi na uglu i

dvaput zatrubio. Claryno srce poskoči - jedan dio nje bio se brinuo dase neće pojaviti.Jace zaškilji kroz kišne kapi. Njih četvoro bilo se sklonilo ispod

vijenca od isklesana kamena. "Ovo je kombi? Izgleda kao trulabanana."To se nije moglo poreći - Eric je bio obojio kombi u neonsku nijansu

žute, a bio je posut mrljama prljavštine i hrđe kao točkama odtruljenja. Simon ponovno zatrubi. Clary ga je vidjela kao mutan obrisiza mokrih prozora. Ona uzdahne i navuče kapuljaču da prekrijekosu. "Idemo."Šljapkali su kroz prljave lokve koje su se skupile na asfaltu, a

Isabelline goleme čizme uvjerljivo su tupkale svaki put kad bi spustilanogu. Ostavivši motor u leru, Simon je otpuzao odostraga da povučevrata u stranu, razotkrivši sjedala čije su presvlake bile napola trule.

Opruge opasna izgleda virile su kroz rupe. Isabelle nabora nos. "Je lisigurno sjesti?""Sigurnije nego da te zavežemo na krov," reče Simon šaljivo, "što ti

je druga opcija." Kimne u znak pozdrava Jaceu i Alecu, posveignorirajući Clary. "Hej.""Hej, naravno", reče Jace i podigne zveckavu platnenu torbu u kojoj

se nalazilo njihovo oružje. "Gdje možemo staviti ovo?"Simon ga uputi prema stražnjem dijelu, u kojem su dečki obično

držali glazbene instrumente, a za to se vrijeme Alec i Isabelle uvuku ukombi i sjednu na rub sjedala. "Strijelac!" objavi Clary kad se Jacevratio s druge strane kombija.Alec se maši svojeg luka, privezanog na njegova leđa. "Gdje?""Hoće reći da želi sjediti naprijed", reče Jace, sklanjajući si mokru

kosu iz očiju."Lijep ti je taj luk", reče Simon, kimnuvši prema Alecu.Alec trepne, a s trepavica mu sklizne kap kiše. "Znaš nešto o

streličarstvu?" upita tonom iz kojeg se dalo naslutiti da sumnja u to."Bavio sam se streličarstvom u kampu", reče Simon. "Šest godina

zaredom."Odgovor na to bila su tri bijela pogleda i osmijeh podrške od Clary,

na koji se Simon nije obazreo. On podigne pogled prema sve nižemnebu. "Trebali bismo krenuti prije nego što opet počne lijevati."Prednje sjedalo auta bilo je zatrpano omotima grickalica i mrvicama

keksa. Clary je rukom pomela koliko je mogla. Simon je pokrenuoauto prije nego što je sjela pa je pala unatrag na sjedalo. "Au", rečeprijekorno."Oprosti." Nije ju pogledao.Clary je čula kako ostali straga tiho razgovaraju - vjerojatno

raspravljajući o borbenim strategijama i najboljem načinu da demonuodrubiš glavu, a da si pritom ne zakrvaviš nove kožnate čizme.Premda ništa nije razdvajalo prednja sjedala od ostatka kombija,Clary je osjećala neugodnu tišinu između nje i Simona kao da su bilisami."Onda, u čemu je fora s tim 'hej'?" upita ona kad se Simon uključio u

promet na širokoj, zelenilom obrubljenoj cesti koja je pratila obaluEast Rivera.

"Kakva fora s 'hej'?" odvrati on, presjekavši put crnom terencu čiji imje vozač, muškarac u odijelu s mobitelom u ruci, uputio prostačkugestu kroz zatamnjene prozore."Ona fora s 'hej' koju vi dečki uvijek imate. Kao ti kad si vidio Jacea i

Aleca, rekao si 'hej', a oni su tebi isto uzvratili 'hej'. Što ne valja s'bok'?"Učinilo joj se da je ugledala kako mu se trznuo jedan mišić na

obrazu. "'Bok' je ženskasto", obavijesti je on. "Pravi su muškarciuvijek sažeti. Jezgroviti.""Znači, što si muževniji, to manje govoriš?""Tako je." Simon kimne. Mimo njega vidjela je vlažnu maglu koja se

spuštala na East River, ovijajući obalu paperjasto sivom sumaglicom.Sama voda bila je boje olova, izmućkana upornim vjetrom dočvrstoće tučenog vrhnja. "Zbog toga vrlo opaki frajeri kad pozdravljajujedan drugoga u filmovima ne kažu ništa, nego samo kimnu. Tokimanje znači 'ja sam opak i vidim da si i ti opak', ali ne govore ništajer su to Wolverine i Magneto i objašnjavanje bi im razmrdalo tuvibru.""Nemam pojma o čemu pričate", javi se Jace sa stražnjeg sjedala."Dobro", reče Clary i za nagradu dobije najsitniji mogući osmijeh od

Simona, koji kombijem skretao na Manhattanski most, u smjeruBrooklyna, vozeći prema kući.Kad su stigli do Claryne kuće, najzad je prestalo kišiti. Vlaknaste

zrake sunca palile su ostatke sumaglice, a lokve na pločniku su sesušile. Jace, Alec i Isabelle rekli su Simonu i Clary da čekaju kodkombija dok oni ne provjere, kako se Jace izrazio, razine demonskeaktivnosti.Simon je gledao troje sjenolovaca kako ružama obrubljenim

prilazom napreduju prema kući. "Razine demonske aktivnosti? Imajuspravu koja mjeri rade li demoni u kući power jogu?""Ne", reče Clary, zbacivši mokru kapuljaču da može uživati u

osjećaju Sunčeve svjetlosti na vlažnoj kosi. "Senzor im kaže koliko suti demoni moćni - ako ima ikakvih demona."Simon je izgledao impresionirano. "To je korisno."Ona se okrene prema njemu. "Simone, u vezi s onim sinoć..."On podigne ruku. "Ne moramo razgovarati o tome. Ustvari, ja radije

ne bih."

"Samo da ti nešto kažem." Govorila je brzo. "Znam da kad si rekaoda me voliš, ono što sam ti odgovorila nije bilo ono što si želio čuti.""Istina. Uvijek sam se nadao da će mi djevojka, kad joj jednom

konačno budem rekao 'Volim te', odgovoriti 'Znam', kao Leia Hanu uPovratku Jedija.""To je tako geekovski" reče Clary, ne mogavši se suzdržati. On je

ljutito pogleda."Oprosti", reče ona. "Gledaj, Simone, ja...""Ne", reče on. "Ti gledaj, Clary. Gledaj me i stvarno me vidi. Možeš li

to?"Ona ga pogleda. Pogleda tamne oči posute točkicama svjetlije boje

prema vanjskom rubu šarenice i te poznate, pomalo nejednakeobrve, duge trepavice, tamnu kosu, kolebljiv osmijeh i graciozne,glazbeničke ruke, što je sve bilo dio Simona, koji je pak bio dio nje.Kad bi morala reći istinu, bi li uistinu rekla da nije imala pojma da jevoli? Ili samo da nije imala pojma što bi učinila kad bi je volio?Ona uzdahne. "Lako je prozrijeti glamur. Teško je ljude.""Svi mi vidimo ono što želimo", reče on mirno."Ne i Jace", reče ona, ne mogavši se obuzdati, pomislivši na one

bistre, ravnodušne oči."On više od svih."Ona se namršti. "Kako to mi...""U redu", začuje se Jaceov glas, prekinuvši ih. Clary se brzo okrene.

"Provjerili smo sva četiri ugla kuće - ništa. Niska aktivnost. Vjerojatnosamo otpisani, a oni nas možda neće niti gnjaviti ako ne pokušamoući u stan na gornjem katu.""A ako i pokušaju," reče Isabelle uz osmijeh koji je blistao poput

njezina biča, "bit ćemo spremni za njih."Alec izvuče tešku platnenu torbu iz stražnjeg dijela kombija i spusti

je na pločnik. "Spreman za pokret", objavi. "Hajmo isprašiti nekolikodemonskih guzica."Jace ga malo čudno pogleda. "Jesi li dobro?""Dobro sam." Ne gledajući ga, Alec odbaci luk i strijelu u korist

ulaštenog drvenog oružnog štapa, iz kojeg su na dodir njegovihprstiju iskočila dva blistava sječiva. "Ovo je bolje."Isabelle zabrinuto pogleda brata. "Ali luk..."Alec je prekine. "Znam što radim, Isabelle."

Luk je ležao na stražnjem sjedalu, sjajeći se na Sunčevoj svjetlosti.Simon posegne za njim, no odmah povuče ruku jer se nasmijanaskupina mladih žena koje su gurale kolica uputila tom ulicom usmjeru parka. Nisu primijetile tri teško naoružana tinejdžera koja sučučala pokraj žutog kombija. "Kako to da vas ja vidim?" upita Simon."Što je bilo s onom vašom čarolijom za nevidljivost?""Ti nas vidiš", reče Jace, "jer sada znaš istinu o tome u što gledaš.""Aha", reče Simon. "Valjda znam."Malo se pobunio kad su ga zamolili da ostane pokraj kombija, ali

Jace mu je naglasio koliko je važno da na ulici imaju pripravno voziloza bijeg koje će ih čekati. "Sunčeva je svjetlost smrtonosna zademone, ali neće naškoditi otpisanima. Što ako nas budu ganjali? Štoako auto odvuče pauk?"Kad se Clary okrenula da mahne s ulaznog trijema, zadnje što je

vidjela od Simona bile su njegove duge noge oslonjene naupravljačku ploču dok je on prebirao po Ericovoj zbirci CD-a.Odahnula je s olakšanjem. Barem je Simon bio na sigurnom.Smrad ju je zapahnuo čim su prošli kroz ulazna vrata. Bio je gotovo

neopisiv, kao pokvarena jaja, crvljivo meso i morska trava koja truli navrućoj plaži. Isabelle je naborala nos, a Alec je pozelenio, ali Jace jeizgledao kao da udiše rijedak miomiris. "Ovdje su bili demoni", objaviuz hladan ushit. "I to nedavno."Clary ga tjeskobno pogleda. "Ali nisu više...""Ne." Odmahne glavom. "Osjetili bismo to. Ipak." Trgne bradom

prema Dorotheinim vratima, čvrsto zatvorenim, bez ijednog tračkasvjetlosti koji bi prodirao ispod njih. "Ona će možda morati odgovoritina neka pitanja ako Klava bude čula da je primala demone.""Sumnjam da će Klava biti previše zadovoljna svime ovime", reče

Isabelle. "Sve u svemu, ona će vjerojatno proći bolje od nas.""Oni neće mariti ako se na koncu domognemo Kaleža." Alec se

osvrtao uokolo, plavim očima odmjeravajući poveliko predvorje,zakrivljene stepenice koje su vodile gore i mrlje na zidovima."Pogotovo ako usput prikoljemo nekoliko otpisanih."Jace odmahne glavom. "Oni su u gornjem stanu. Mislim da nas

neće gnjaviti ako ne pokušamo ući u njega."Isabelle otpuhne ljepljiv pramen kose s lica i namršti se Clary. "Što

čekaš?"

Clary nehotice baci pogled na Jacea, koji joj uputi iskrivljen osmijeh.Kreni, govorile su njegove oči.Ona krene preko predvorja prema Dorotheinim vratima, koračajući

oprezno. Budući da je krovni prozor bio crn od prljavštine, a žarulja upredvorju još uvijek nije radila, jedina rasvjeta bilo je Jaceovo vještičjesvjetlo. Zrak je bio vruć i težak, a sjene su se uzdizale pred njompoput čarobno brzorastućih biljaka u šumi iz ružnog sna. Onapodigne ruku da pokuca na Dorotheina vrata, jednom lagano, a zatimponovno, jače.Vrata se širom otvore, prosuvši snažan val zlatne svjetlosti u

predvorje. Na njima je stajala Dorothea, masivna i impozantna uzelenim i narančastim krpama. Danas je njezin turban bio neonskižut, okićen prepariranim kanarincem i valovitim uzorkom na porubu.Viseće naušnice dodirivale su joj kosu, a velika stopala bila su jojbosa. Clary se iznenadi - još nikad nije vidjela Dorotheu bosu, ni uičemu drugome osim u otrcanim mekanim papučama.Nokti na njezinim nožnim prstima bili su blijede i vrlo otmjene

sedefasto ružičaste boje."Clary!" usklikne ona i stisne je u strahovit zagrljaj. Clary se malo

otimala, uronjena u more namirisana mesa, baršunaste tkanine i resana krajevima Dorotheina šala."Dragi Bože, djevojko", reče vještica, vrteći glavom tako da su joj se

naušnice zanjihale kao zvonca na vjetar u oluji. "Zadnji put kad samte vidjela nestala si kroz moj portal. Gdje si završila?""U Williamsburgu", reče Clary, hvatajući dah.Dorotheine obrve strelovito se uzdignu. "I još kažu da u Brooklynu

nema prikladnog javnog prijevoza." Ona širom otvori vrata i pokažeim da udu.Stan je izgledao nepromijenjeno u odnosu na zadnji put kad ga je

Clary vidjela: na stolu su stajale one iste karte za tarot i kristalnakugla. Prsti su je svrbjeli za tim kartama, svrbjeli je da ih uzme i vidišto se možda skriva ispod njihovih dopadljivo oslikanih površina.Dorothea zahvalno utone u jedan naslonjač i odmjeri sjenolovce

pogledom sjajnim poput očiju prepariranog kanarinca na njezinupokrivalu za glavu. U posudama na obje strane stola gorjele sumirisne svijeće, koje baš i nisu umanjivale strašan smrad što je

prožimao svaki centimetar kuće. "Pretpostavljam da nisi pronašlamajku?" upita ona Clary.Clary odmahne glavom. "Nisam. Ali znam tko ju je odveo."Dorotheine oči bijesnu mimo Clary, prema Alecu i Isabelle, koji su

proučavali Ruku Sudbine na zidu. Doimajući se krajnjenezainteresirano u ulozi tjelohranitelja, Jace se izvalio na oslonac zaruke jednog naslonjača. Uvjerivši se da nitko ne uništava njezinestvari, Dorothea vrati pogled na Clary. "Je li to bio...""Valentine", potvrdi Clary. "Da."Dorothea uzdahne. "Toga sam se i bojala." Nasloni se na jastuke.

"Znaš li što želi od nje?""Znam da je bila udana za njega..."Vještica nešto progunda. "Kad ljubav pođe krivim putem. Najgore."Jace se na to oglasi tihim, gotovo nečujnim zvukom - hihotom.

Dorothea naćuli uši kao mačka. "Što je tako smiješno, mladiću?""Što vi znate o tome?" reče on. "O ljubavi, mislim."Dorothea sklopi meke bijele ruke na krilu. "Više nego što ti možda

slutiš", reče. "Zar ti nisam pročitala tvoje listiće čaja, sjenolovče? Jesili se već zaljubio u pogrešnu osobu?"Jace reče: "Nažalost, gospo od utočišta, moja jedina prava ljubav

još uvijek sam samo ja."Dorothea se na to grohotom nasmija. "Barem se", reče, "ne moraš

brinuti zbog odbijanja, Jace Wayland.""Ne nužno. Povremeno odbijem samog sebe, da bude zanimljivo."Dorothea se opet grohotom nasmija. Clary je prekine. "Sigurno se

pitate zašto smo ovdje, Madam Dorothea."Dorothea se smiri, brišući oči. "Molim te," reče, "slobodno mi se

obraćaj mojom pravom titulom, kao što je mladić učinio. Možeš mezvati gospom. I pretpostavila sam", dometne, "da ste došli uživati umojem društvu. Jesam li se prevarila?""Nemam vremena za uživanje ni u čijem društvu. Moram pomoći

majci, a kako bih to učinila, nešto mi je potrebno.""A što je to?""To je nešto što se zove Kalež smrtnika," reče Clary, "a Valentine je

mislio da ga ima moja majka. Zato ju je odveo."Dorothea je izgledala vrlo i istinski zapanjeno. "Anđelov kalež?" reče

glasom punim nevjerice. "Razielov kalež, u kojem je on pomiješao krv

anđela i krv ljudi pa dao čovjeku da popije tu mješavinu i stvorioprvog sjenolovca?""To bi bio taj", reče Jace pomalo sarkastično."Zašto bi, pobogu, mislio da ga ona ima?" zanimalo je Dorotheu.

"Baš Jocelyn, od svih ljudi?" Shvaćanje joj osvane na licu prije negošto je Clary stigla progovoriti. "Zato što ona uopće nije bila JocelynFray, naravno", reče. "Ona je bila Jocelyn Fairchild, njegova žena.Ona za koju su svi mislili da je mrtva. Uzela je Kalež i pobjegla, zarne?"Nešto je u tom trenutku zatitralo u vještičinim očima, ali tako je brzo

spustila kapke da je Clary pomislila kako joj se možda pričinilo. "Pa,"reče Dorothea, "znate li što ćete sada? Gdje god da ga je sakrila,sigurno ga nije lako pronaći - ako uopće želite da se pronađe.Valentine bi mogao učiniti strašne stvari ako mu taj kalež padne uruke.""Želim da se pronađe", reče Clary. "Mi hoćemo..."Jace je glatko prekine. "Mi znamo gdje je", reče. "Samo ga trebamo

uzeti."Dorothea razrogači oči. "Pa gdje je?""Ovdje", reče Jace toliko samodopadno da su Isabelle i Alec prestali

s pomnim razgledavanjem police s knjigama i došli vidjeti što sedogađa. "Ovdje? Želiš reći da ga imate sa sobom?""Ne baš, draga gospo", reče Jace, koji se, smatrala je Clary, uistinu

stravično zabavljao. "Želio sam reći da ga vi imate."Dorotheina se usta odlučno zatvore. "To nije smiješno", reče ona

toliko oštro da se Clary zabrinula kako je sve krenulo strašnonaopako. Zašto je Jace uvijek morao izazivati svačije neprijateljstvo?"Vi ga imate," žustro upadne Clary, "ali ne..."Dorothea ustane iz naslonjača, uspravi se do pune veličanstvene

visine i srdito ih pogleda svisoka. "Griješite", reče hladno. "I u tomešto zamišljate da ja imam Kalež i u tome što se usuđujete doći ovamoi nazvati me lažljivicom."Alecova ruka krene prema oružnom štapu. "O, joj", reče potiho.Zbunjena, Clary odmahne glavom. "Ne", reče brzo. "Ja vas ne

nazivam lažljivicom, časna riječ. Tvrdim da je Kalež ovdje, ali vi to dosada niste znali."

Madam Dorothea piljila je u nju. Njezine su oči, gotovo skrivene podnaborima njezina lica, bile tvrde kao pikule. "Objasni kako to misliš",reče."Tvrdim da ga je moja majka sakrila ovamo", reče Clary. "Prije

mnogo godina. Nikad vam to nije rekla jer vas nije htjela uplitati.""Dala vam ga je potajno", objasni Jace. "U vidu poklona."Dorothea ga blijedo pogleda.Zar se ne sjeća? Pomisli Clary smeteno. "Špil za tarot", reče. "Karte

koje vam je naslikala."Vještičin pogled skrene prema kartama koje su u svilenom omotu

ležale na stolu. "Karte?" Dok su joj se oči širile, Clary priđe stolu ipodigne špil. Bile su tople na dodir, gotovo skliske. Sad je, što prijenije mogla, osjećala kako joj moć runa naslikanih na njihovimpoleđinama pulsira kroz vrhove prstiju. Pronašla je as kupa i izvuklaga, odloživši ostale karte natrag na stol."Evo ga", reče.Svi su je gledali s iščekivanjem, potpuno mirni. Ona polako

preokrene kartu i ponovno pogleda rad svoje majke: tanku naslikanuruku s prstima svijenim oko zlatne nožice Kaleža."Jace", reče. "Daj mi svoju stelu."On joj je, toplu i na dodir kao živu, utisne u dlan. Ona preokrene

kartu i prijeđe preko runa naslikanih na poleđini - krivulja ondje, crtatamo i značile su nešto posve drugo. Kad je opet preokrenula kartu,slika se malo promijenila: prsti su popustili stisak oko nožice Kaleža,a ruka gotovo da joj ga je nudila, kao da želi reći Evo, uzmi.Ona ugura stelu u džep. Zatim, premda oslikani četverokut nije bio

veći od njezina dlana, posegne u nj kao kroz široku pukotinu. Rukomuhvati podnožje Kaleža - prsti joj se sklope oko njega - a kad jeizvukla ruku, čvrsto držeći Kalež, učinilo joj se da je začula vrlo tihuzdah prije nego što se karta, sada prazna i pusta, pretvorila u pepeokoji joj se prosijao između prstiju na sagom pokriveni pod.

19PONOĆNI CVIJET

Clary nije bila načisto u vezi s tim što je očekivala - usklikeoduševljenja, možda glasan pljesak. Umjesto toga, vladao je muk,koji je Jace prekinuo tek kad je rekao: "Nekako sam mislio da će bitiveći."Clary pogleda Kalež u ruci. Bio je velik približno kao obična vinska

čaša, ali mnogo teži. Moć je bubnjala kroz njega kao krv kroz živevene. "Savršeno je dobre veličine", reče ozlojeđeno."Ma dovoljno je velik", reče on pokroviteljski. "Ali nekako sam

očekivao nešto... znaš." Napravi gestu rukama, pokazavši neštoveliko otprilike poput kućne mačke."To je Kalež smrtnika, Jace, a ne zahodska školjka smrtnika", reče

Isabelle. "Jesmo li sad gotovi? Možemo ići?"Dorothea je nakrivila glavu na stranu, sjajnih i zainteresiranih očiju.

"Ali oštećen je!" uzvikne. "Kako se to dogodilo?""Oštećen?" Clary osupnuto pogleda Kalež. Njoj se činio u redu."Ovdje," reče vještica, "daj da ti pokažem" i načini jedan korak

prema Clary, ispruživši ruke dugih crvenih noktiju da uzme Kalež.Clary, ne znajući zašto, ustukne. Jace se nađe između njih, držećiruku tik iznad mača za svojim pojasom."Bez uvrede," reče mirno, "ali nitko ne dira Kalež smrtnika osim

nas."Dorothea ga načas pogleda i ona ista neobična praznina vrati joj se

u oči. "Pa, sad," reče, "nemojmo žuriti. Valentine bi bio vrlonezadovoljan kad bi se nešto dogodilo Kaležu."Mač za Jaceovim pojasom izađe uz tihi zvec. Vršak mu je lebdio tik

ispod Dorotheine brade. Jaceov pogled bio je ozbiljan. "Ne znam očemu se tu radi", reče. "Ali odlazimo."Staričine oči zablistaju. "Naravno, sjenolovče", reče, uzmičući

unatraške prema zidu sa zastorom. "Želite li kroz portal?"Vršak Jaceova mača zadrhti dok je zurio, načas zbunjen. Tada Clary

opazi kako mu se čeljust napela. "Ne diraj taj..."Dorothea zahihoće i brzo poput munje strgne zastore koji su visjeli

duž zida. Srušili su se uz šušanj tiha sloma. Portal iza njih bio jeotvoren.

Clary začuje kako Alec iza nje hvata zrak. "Što je to?" Clary je stiglabaciti samo kratak pogled na ono što se vidjelo kroz vrata - crveniuskovitlani oblaci prožeti crnim munjama i užasan, taman, leteći oblikkoji je srljao na njih - kad je Jace viknuo da legnu. Bacio se na pod,povukavši Clary za sobom. Ležeći na trbuhu na sagu, podigla jeglavu na vrijeme da ugleda kako ta leteća tamna stvar udara uMadam Dorotheu, koja je vrisnula, naglo podignuvši ruke u zrak.Umjesto da je sruši, tamna stvar omotala ju je poput mrtvačkogpokrova, a njezino crnilo prodiralo je u nju poput tinte koja se upija upapir. Na leđima joj se stvorila čudovišna grba, cijela joj se figuraizdužila dok se dizala sve više i više u zrak, tijelo joj se rastezalo imijenjalo oblik. Oštar zveket predmeta što padaju na pod nagnao jeClary da spusti pogled: bile su to Dorotheine narukvice, iskrivljene ipotrgane. Rasuto među draguljima nalazilo se nešto nalik na bijelekamenčiće. Clary je trebao koji tren da shvati kako su to zubi.Pokraj nje, Jace nešto šapne. Zvučalo je kao usklik nevjerice.

Odmah do njega, Alec prigušeno reče: "Ali rekao si da nema mnogodemonske aktivnosti - rekao si da su razine niske!""Bile su niske", zareži Jace."Tvoj doživljaj niskog sigurno je drugačiji od mojeg!" vikne Alec dok

je spodoba koja je nekad bila Dorothea zavijala i krivila se. Činilo seda se širi, grbava, kvrgava i groteskno deformirana...Clary strgne pogled u stranu kad je Jace ustao, povukavši je za

sobom. Isabelle i Alec klimavo se osove na noge, hvatajući se svojegoružja. Isabellina ruka kojom je držala bič malo je drhtala."Pokret!" Jace gurne Clary prema vratima stana. Kad se pokušala

osvrnuti preko ramena, ugledala je samo gusto uskomešano sivilonalik na olujne oblake i taman oblik u njegovu središtu...Njih četvoro nahrupe u predvorje, s Isabelle na čelu. Ona jurne

prema ulaznim vratima, pokuša ih otvoriti i okrene se uzdrmanaizraza lica: "Ne ide. Sigurno je čarolija..."Jace opsuje i pipanjem potraži po jakni. "Gdje mi je, kvragu,

stela...?""Kod mene", reče Clary, sjetivši se. Kad je dotaknula džep, prasak

nalik na grmljavinu prolomio se prostorijom. Pod joj se propeo podnogama. Posrnula je i umalo pala, uhvativši se za rukohvat kaooslonac. Podignuvši pogled, ugledala je široku, novu rupu u zidu koji

je razdvajao predvorje od Dorotheina stana, porubljenu duž cijelenazupčane ivice kršem od drva i gipsa, a kroz nju nešto se spuštalo -gotovo cijedilo..."Alec!" Bio je to Jace, vikao je: Alec je stajao pred rupom, bijela lica i

užasnut. Psujući, Jace potrči i zgrabi ga, povukavši ga unatrag baš utrenutku kad se stvar koja se cijedila provukla kroza zid u predvorje.Clary je čula kako joj je zastao dah. Meso stvorenja bilo je plavičasto

i naizgled nagnječeno. Kroz vlažnu kožu virile su kosti - ne nove,bijele kosti, nego kosti koje su izgledale kao da su pod zemljomprovele tisuću godina, crne, napuknute i prljave. Prsti su mu biliogoljeni i kosturski, a ruke s tankim slojem mesa kozičave od gnojnihcrnih rana kroz koje se vidjelo još požutjelih kostiju. Lice mu je bilolubanja, nos i oči udubljene rupe. Prstima s kandžama greblo je pod.Sa zglavaka i ramena zapetljano su mu visjeli dronjci: sve što jepreostalo od svilenih šalova i turbana Madame Dorothee.Bilo je visoko gotovo tri metra.Praznim očnim dupljama svisoka je pogledalo četiri tinejdžera.

"Dajte mi", reklo je glasom nalik na vjetar što komeša otpatke popustoj cesti, "Kalež smrtnika. Dajte mi ga i ostavit ću vas na životu."Clary uspaničeno pogleda ostale. Isabelle je izgledala kao da ju je

prizor tog stvora pogodio poput udarca u želudac. Alec je bionepokretan. Jace je, kao i uvijek, bio taj koji je progovorio. "Što si ti?"upita mirnim glasom, premda je izgledao potresenije nego što ga jeClary ikada vidjela.Stvor nakrene glavu. "Ja sam Abbadon. Ja sam demon bezdana.

Moji su prazni prostori između svjetova. Moj je vjetar i urlik tame.Toliko sam različit od cendravih bića koja vi zovete demonima, kolikoje orao različit od muhe. Nemojte se nadati da ćete me pobijediti.Dajte mi Kalež ili umrite."Isabellin bič zadrhti. "To je veći demon", reče. "Jace, ako...""Što je s Dorotheom?" Claryn glas kreštavo joj izađe iz usta prije

nego što ga je uspjela spriječiti. "Što joj se dogodilo?"Demonove prazne oči okrenu se da je promotre. "Ona je bila samo

nositelj", reče. "Otvorila je portal i ja sam je opsjeo. Njezina smrt bilaje brza." Pogled mu se pomakne na Kalež u njezinoj ruci. "Tvoja nećebiti."

Počnete kretati prema njoj. Jace mu prepriječi put svjetlucavimmačem koji je držao u jednoj ruci, dok mu se u drugoj stvorioserafinski bodež. Alec ga je gledao s izrazom lica kao da će mupozliti od užasa."Anđela mi", reče Jace, odmjeravajući demona od glave do pete.

"Znao sam da veći demoni trebaju biti gadni, ali nitko me nikad nijeupozorio na smrad."Abbadon otvori usta i sikne. U ustima je imao dva reda zuba oštrih

kao šiljate krhotine stakla."Nisam baš uvjeren u tu priču s vjetrom i urlikom tame", nastavi

Jace. "Meni to smrdi više kao smetlište. Siguran si da nisi sa StatenIslanda?"Demon skoči na njega. Jace sune oštricama uvis i prema van

gotovo zastrašujućom brzinom; obje se zariju u najmesnatiji diodemona, njegov trbuh. On zaurla i zvizne ga, srušivši ga postrancekao mačka koja udarcem odgurne mačića. Jace se zakotrlja i osovina noge, ali Clary po načinu na koji je držao ruku shvati da jeozlijeđen.To je bilo dovoljno za Isabelle. Jurnuvši naprijed, zamahne bičem po

demonu. On oplete sivu kožu demona i pojavi se crvena pruga iz kojenavre krv. Abbadon se ne obazre na nju, nego krene na Jacea.Jace neozlijeđenom rukom izvuče drugi serafinski bodež. Nešto mu

šapne i on naglo iskoči, svijetao i blještav. Podigne ga u času kad sedemon nadvio nad njime; pred njim je izgledao nemoguće malen, kaositno dijete koje nadvisuje čudovište. A cerio se čak i kad je demonposegnuo prema njemu. Vrisnuvši, Isabelle ga ošine bičem,poprskavši pod gustim mlazom krvi...Demon udari, zamahnuvši na Jacea rukom oštrom kao britva. Jace

zatetura unatrag, ali bio je neozlijeđen. Nešto se bacilo između njegai demona, vitka crna sjena s blistavim sječivom u ruci. Alec. Demonzakriješti - Alecov oružni štap probio mu je kožu. Zarežavši, mlatneponovno, koštanim kandžama zadavši Alecu snažan udarac koji ga jepodigao s tla i odbacio ga o suprotni zid. On tresne u njega uz mučanprasak i sklizne na pod.Isabelle vrisne bratovo ime. On se ne pomakne. Spustivši bič, ona

potrči prema njemu. Okrenuvši se, demon je nadlanicom pogodi tako

jako da se zavrtjela i pala na pod. Kašljući krv, Isabelle počne ustajati;Abbadon je opet obori, a ona ovaj put ostane mirno ležati.Demon krene prema Clary.Jace je ukipljeno stajao, piljeći u Alecovo skršeno tijelo kao netko

koga su promili iz sna. Clary vrisne kad joj se Abbadon približio.Stade uzmicati stepenicama, spotičući se na slomljena gazišta. Stelajoj je pekla kožu. Kad bi barem imala neko oružje, bilo kakvo...Isabelle se grabeći rukama podigla u sjedeći položaj. Zabacivši

krvavu kosu, vrisnula je na Jacea. Clary je u Isabellinu vrištanjuzačula svoje ime i ugledala Jacea kako trepće kao da ga je probudiošamar, okrećući se prema njoj. Potrčao je. Demon je sad bio takoblizu da mu je Clary mogla vidjeti gnojne rane na koži, vidjeti da ponjima nešto gmiže. On pruži ruke prema njoj...No Jace se stvori ondje, udarcem izbivši Abbadonovu ruku u stranu.

Sjuri serafinski bodež u demona; ovaj se zabode u stvorova prsa,pokraj ona dva sječiva koja su već bila u njima. Demon zareži kao dasu mu ti bodeži samo gnjavaža."Sjenolovče", zareži. "Bit će mi zadovoljstvo ubiti te, čuti kako ti kosti

pucaju kao tvojem prijatelju..."Skočivši na rukohvat, Jace se baci na Abbadona. Snaga skoka

odgurne demona unatrag; on posrne, a Jace mu se privije uz leđa.Izvuče mu serafinski bodež iz prsa poprskavši krv u visokom mlazu isjuri ga dolje, i opet, i opet, u leđa demona, iz čijih je ramena teklacrna tekućina.Režeći, Abbadon krene unatraške prema zidu. Jace je mogao sići ili

biti zgnječen. Pao je na tlo, sletio s lakoćom i opet podigao bodež. AliAbbadon je bio prebrz za njega; ruka mu je sunula naprijed, srušivšiJacea na stepenice. Jace se strovali, a krug od kandži stegne mugrlo."Reci im da mi daju Kalež", zareži Abbadon, držeći kandže tik iznad

Jaceove kože. "Reci im da mi ga daju i pustit ću ih da žive."Jace proguta. "Clary..."No Clary nikad neće saznati što bi bio rekao jer su se u taj čas

ulazna vrata širom otvorila. Načas je vidjela samo jarku svjetlost Tadaje, treptanjem odagnavši usplamtjelo blještavilo, vidjela da naotvorenom ulazu stoji Simon. Simon. Bila je zaboravila da je on vani,gotovo je zaboravila i da postoji.

On je ugleda kako čuči na stepenicama i pogled mu s nje prijeđepreko Abbadona i Jacea. Posegne rukom preko ramena. Držao jeAlecov luk, shvatila je, a tobolac mu je bio privezan na leđa. Izvučejednu strijelu iz njega, namjesti je na konopac i stručno podigne luk,kao da je to činio već stotinu puta.Strijela odapne. Uz žestok šuštav fijuk, kao golemi bumbar, prozuji

Abbadonu iznad glave, zaleti se prema stropu...I smrska krovni prozor. Prljavo crno staklo obruši se poput kiše, a

kroz razbijeno okno nahrupi sunce, mnogo sunca, velike zlatne zrakesjure se nadolje i preplave predvorje svjetlom.Abbadon vrisne i zatetura unatrag, zaklanjajući nakaznu glavu

rukama. Jace podigne ruku prema svojem neozlijeđenom grlu,zapanjeno zureći u demona koji se urlajući skvrči na pod. Clary jedonekle očekivala da će buknuti u plamen, no umjesto toga on seuruši u sebe. Noge su mu se uvukle prema trupu, lubanja sezgužvala kao zapaljeni papir i u roku od jedne minute posve jenestao, ostavivši za sobom tek nagorene tragove.Simon spusti luk. Treptao je iza naočala, lagano rastvorenih usta.

Izgledao je onako zapanjeno kao što se Clary osjećala.Jace je ležao na stepenicama ondje gdje ga je demon bio bacio.

Upinjao se da sjedne kad se Clary sjurila niza stepenice i kleknula donjega. "Jace...""Dobro sam." Sjedne, otirući krv s usta. Zakašlje se i ispljune

crveno. "Alec...""Tvoja stela", prekine ga ona, posegnuvši prema džepu. "Trebaš li je

da se iscijeliš?"On je pogleda. Sunčeva svjetlost koja je navirala kroz razbijeni

krovni prozor osvijetlila mu je lice. Izgledao je kao da se uz užasannapor suzdržava od nečega. "Dobro sam", ponovi i odgurne je,nimalo nježno. Osovi se na noge, zatetura i umalo padne - njegovprvi neskladan pokret koji je ikad vidjela. "Alec?"Clary ga je gledala dok je šepao preko predvorja prema svojem

onesviještenom prijatelju. Zatim je Kalež smrtnika gurnula u džepjaknice s kapuljačom i zatvorila ga pa stala na noge. Isabelle je biladopuzala do svojeg brata i držala mu je glavu u krilu, milujući mukosu. Prsa su mu se dizala i spuštala - polagano, ali disao je. Simon,koji se naslanjao na zid i gledao ih, doimao se posve iscrpljeno. Clary

mu stisne ruku prolazeći pokraj njega. "Hvala ti", šapne. "To je biloizvanredno.""Ne zahvaljuj meni", reče on. "Zahvali streličarskom programu u

ljetnom kampu B'nai B'rith.""Simone, ja ne...""Clary!" Bio je to Jace, zvao ju je. "Donesi mi stelu."Simon ju je nevoljko pustio. Kleknula je pokraj sjenolovaca, Kalež

smrtnika teško ju je udarao u bok. Alecovo lice bilo je bijelo,poprskano kapljicama krvi, a oči su mu bile neprirodno plave. Stiskomruke oko Jaceova zglavka ostavio mu je krvave otiske. "Jesam li..."započeo je i kao da je tek tada ugledao Clary. U njegovu pogledu biloje nečega što nije očekivala. Trijumfa. "Jesam li ga ubio?"Jaceovo lice bolno se iskrivi. "Ti...""Jesi", reče Clary. "Mrtav je."Alec je pogleda i nasmije se. Krv mu proključa iz usta. Jace oslobodi

zglavak i prstima dotakne obje strane Alecova lica. "Nemoj", reče."Budi miran, samo budi miran."Alec zatvori oči. "Učini što moraš", šapne.Isabelle pruži Jaceu svoju stelu. "Uzmi."On kimne i povuče vrškom stele niz prednjicu Alecove majice.

Materijal se razdvoji kao da ga je prerezao nožem. Isabelle ga jegledala grozničavim očima dok mu je rastvarao majicu, ogolivši Alecuprsa. Koža mu je bila veoma blijeda, tu i tamo isprugana starim,prozirnim ožiljcima. Bilo je i drugih ozljeda: sve tamnije linije tragovakandži, svaka posjekotina crvena i vlažna. Stisnute čeljusti, Jacepoloži stelu na Alecovu kožu, pomičući je naprijed-natrag s lakoćomdugotrajna iskustva. No nešto nije valjalo. Činilo se da iscjeljujućibiljezi nestaju dok ih je još crtao, kao da piše po vodi. Jace odbacistelu u stranu. "Kvragu."Isabellin glas bio je rezak. "Što se događa?""Porezao ga je kandžama", reče Jace. "U njemu ima demonskog

otrova. Biljezi ne mogu proraditi." On opet nježno dotakne Alecovolice. "Alec", reče. "Čuješ me?"Alec se ne pomakne. Sjene ispod njegovih očiju bile su plave i

tamne poput modrica. Da nije bilo njegova disanja, Clary bi pomislilakako je već mrtav.

Isabelle pogne glavu, kosom prekrivši Alecovo lice. Ruke je ovilaoko njega. "Možda", šapne, "bismo ga mogli...""Odvesti u bolnicu." Bio je to Simon, stajao je iznad njih s lukom koji

mu se klatio u rukama. "Pomoći ću vam da ga odnesemo u kombi.Metodistička bolnica je dolje na Sedmoj aveniji...""Nikakve bolnice", reče Isabelle. "Trebamo ga dovesti u Institut.""Ali...""U bolnici ga neće znati liječiti", reče Jace. "Posjekao ga je veći

demon. Nijedan ovozemski liječnik ne bi znao kako se liječe takveozljede." Simon kimne. "U redu. Ponesimo ga do auta."Srećom, auto nije odvezao pauk. Isabelle je prebacila neku prljavu

deku preko stražnjeg sjedala i polegli su Aleca na njega, s glavom uIsabellinu krilu. Jace je čučnuo na pod pokraj svojeg prijatelja. Narukavima i prsima njegove majice bile su tamne mrlje od krvi, štodemonske, što ljudske. Kad je pogledao Simona, Clary je primijetilada mu je sve zlato iz očiju ispralo nešto što u njemu još nikad nijevidjela. Panika."Vozi brzo, ovozemče", reče on. "Vozi kao da ti je pakao za petama."

Simon krene.Jurili su ulicom Flatbush, nagnuti na dva kotača i uletjeli na most

jednakom brzinom kao vlak linije Q, koji je tutnjio iznad plave vode.Sunce je bilo bolno žarko u Clarynim očima, dizalo je usijane iskre izrijeke. Čvrsto se primila za sjedalo kad je Simon svladao zavojitsilazak s mosta pri brzini od osamdeset kilometara na sat.Razmišljala je o užasnim stvarima koje je rekla Alecu, o tome kako

se bacio na Abbadona, o trijumfalnom izrazu njegova lica. Kad jeokrenula glavu, vidjela je Jacea kako kleči do svojeg prijatelja, dok sekrv upija u deku. Pomislila je na dječačića s mrtvim sokolom. Voljetiznači uništiti.Clary se opet okrene naprijed, s velikom knedlom zaglavljenom na

dnu grla. U loše namještenom retrovizoru vidjela je Isabelle kakoovija deku oko Alecova vrata. Podigla je pogled i suočila se sClarynim. "Koliko još?""Možda deset minuta. Simon vozi što brže može.""Znam", reče Isabelle. "Simone - to što si učinio, to je bilo

nevjerojatno. Bio si tako brz. Ne bih nikad rekla da bi se ovozemacmogao sjetiti nečeg takvog."

Simona kao da se nije dojmila pohvala iz toliko neočekivanogsmjera; držao je pogled na cesti. "Misliš, to što sam pucao u krovniprozor? Shvatio sam to nakon što ste vi ušli. Razmišljao sam o tomkrovnom prozoru i o tome kako ste rekli da demoni ne mogu podnijetiizravnu svjetlost Sunca. Tako da mi je zapravo trebalo dosta dugo dareagiram. Nemoj se gristi", doda, "ne možeš niti vidjeti taj krovniprozor ako ne znaš da je tamo."Ja sam znala da je tamo, pomisli Clary. Ja sam trebala reagirati.

Mada nisam imala luk i strijelu kao Simon, mogla sam nešto baciti nanjega ili reći Jaceu. Osjećala se glupo, beskorisno i smušeno, kao dajoj je glava puna vate. Istina, bila je uplašena. Previše uplašena da bijasno razmišljala. Osjetila je snažan val stida koji joj je eksplodirao izaočnih kapaka poput omanjeg sunca.Tada se oglasi Jace. "Dobro si to učinio", reče.Simon suzi oči. "Onda, ako mi možete reći - taj stvor, taj demon -

otkud je došao?""To je bila Madam Dorothea", reče Clary. "Mislim, na neki način to je

bila ona.""Nije da je ikad bila fotomodel, ali ne sjećam se da je izgledala toliko

loše.""Mislim da je bila opsjednuta", reče Clary polako, pokušavajući

složiti slagalicu u vlastitim mislima. "Htjela je da joj dam Kalež. Ondaje otvorila portal.""To je bilo lukavo", reče Jace. "Taj ju je demon opsjeo, a onda je

sakrio većinu svojeg nadzemaljskog oblika odmah izvan portala, gdjega senzor nije mogao registrirati. Tako da smo ušli očekujući bitku snekoliko otpisanih. Umjesto toga našli smo se pred većim demonom.Abbadonom - jednim od drevnih. Gospodarom palih.""Pa, izgleda da će se pali od sad pa nadalje morati naučiti snalaziti

bez njega", reče Simon, skrenuvši u ulicu."Nije mrtav", reče Isabelle. "Malotko je ikada ubio većeg demona.

Moraš ih ubiti i u fizičkom i u nadzemaljskom obliku da bi umrli. Mismo ga samo otjerali.""A." Simon je izgledao razočarano. "A što je s Madam Dorotheom?

Hoće li joj biti dobro sad kad..."Prekine se jer se Alec počeo gušiti, dah mu je hripao u prsima. Jace

opsuje ispod glasa opako jasno. "Zašto još nismo stigli?"

"Stigli smo. Samo se ne želim sudariti sa zidom " Dok je Simonoprezno usporavao na uglu, Clary primijeti da su vrata Institutaotvorena i da Hodge stoji uokviren lukom. Kombi se zaustavi uz trzaj iJace iskoči, ispruživši ruke prema natrag da Aleca podigne kao danije teži od malog djeteta. Isabelle krene prilazom za njim, nosećibratov zakrvavljeni oružani štap. Vrata Instituta snažno se za njimazalupe.Shrvana umorom, Clary pogleda Simona. "Žao mi je. Ne znam kako

ćeš Ericu objasniti svu tu krv.""Jebeš Erica", reče on uvjerljivo. "Jesi li ti dobro?""Ni ogrebotine. Svi su ozlijeđeni osim mene.""To je njihov posao, Clary", reče on nježno. "Borba protiv demona -

to je ono što oni rade. A ne što ti radiš.""Što ja radim, Simone?" upita ona, tražeći odgovor na njegovu licu.

"Što ja radim?""Pa... ti si uzela Kalež", reče on. "Zar ne?"Ona kimne i potapša se po džepu. "Da."Izgledao je kao da mu je odlanulo. "Skoro nisam htio pitati", reče.

"To je dobro, zar ne?""Jest", reče ona. Pomisli na svoju majku i šaka joj se stegne oko

Kaleža. "Znam da jest."* * *

Crkva ju je dočekao na vrhu stepenica zavijajući kao sirena zamaglu i poveo je prema bolničkom odjelu. Dvostruka vrata bila suotvorena i kroz njih je razabrala Alecov miran obris, nepokretan najednom bijelom krevetu. Hodge se naginjao nad njime; Isabelle je,pokraj postarijeg muškarca, u rukama držala srebrni pladanj.Jace nije bio s njima. Nije bio s njima jer je stajao izvan bolničkog

odjela, naslonjen na zid, golih krvavih šaka stisnutih uz bokove. Kadje Clary stala pred njega, naglo je otvorio oči pa je vidjela da su muzjenice raširene, sve ono zlato progutano crnilom."Kako je on?" upita što je obazrivije mogla."Izgubio je mnogo krvi. Trovanja demonskim otrovom su uobičajena,

ali budući da je to bio veći demon, Hodge nije siguran hoće liprotuotrovi koje obično rabi djelovati."Ona ispruži ruku da dotakne njegovu. "Jace..."On se odmakne. "Nemoj."

Ona polako udahne. "Nikad ne bih poželjela da se Alecu neštodogodi. Tako mi je žao."On je pogleda kao da je prvi put vidi. "Nije to tvoja krivnja", reče.

"Moja je.""Tvoja? Ne, Jace, nije...""Ma jest", reče on glasom krhkim kao ledena siga. "Mea culpa, mea

maxima culpa.""Što to znači?""Moj grijeh," reče on, "moj grijeh, moj preveliki grijeh. Na latinskom."

Odsutno joj odmakne uvojak kose s čela, kao da nije ni svjestan da točini. "Dio mise.""Mislila sam da ne vjeruješ u religiju.""Možda ne vjerujem u grijeh," reče on, "ali osjećam krivnju. Mi

sjenolovci živimo prema kodu, a taj kod nije fleksibilan. Čast, grijeh,pokora, sve je to nama stvarno, i to nema nikakve veze s religijom,nego samo s time tko smo mi. To je ono što ja jesam, Clary", rečeočajnički. "Ja sam pripadnik Klave. To mi je u krvi i u kostima. Pa recimi onda, ako si tako sigurna da to nije bila moja krivnja, zbog čegaprva misao koja mi je pala na pamet kad sam ugledao Abbadona nijebila o mojim drugovima ratnicima, nego o tebi?" Podigne mu se idruga ruka; zarobio joj je lice dlanovima. "Znam... znao sam... da seAlec ne ponaša kao inače. Znao sam da nešto nije u redu. Ali mogaosam razmišljati samo o tebi..."On nagne glavu naprijed tako da su im se čela dodirnula. Osjećala

je kako joj njegov dah prolazi kroz trepavice. Zatvorila je oči, pustivšida je njegova blizina preplavi poput plime. "Ako umre, bit će kao dasam ga ja ubio", reče on. "Dopustio sam da mi umre otac, a sad samubio jedinog brata kojeg sam ikada imao.""To nije istina", šapne ona."Da, jest." Bili su dovoljno blizu jedno drugome da se poljube. A ipak

ju je grlio čvrsto, kao da ga ništa ne bi moglo uvjeriti u to da jestvarna. "Clary", reče. "Što mi se događa?"Ona u sebi potraži neki odgovor - i začuje kako se netko nakašljava.

Otvori oči. Hodge je stajao na vratima bolničkog odjela, urednoodijelo bilo mu je uprljano mrljama nalik na hrđu. "Učinio sam što sammogao. Pod sedativima je, ne boli ga, ali..." On odmahne glavom."Moram se javiti Tihoj braći. Ovo je iznad mojih sposobnosti."

Jace se polako odvoji od Clary. "Koliko će im trebati da stignuovamo?""Ne znam." Hodge krene hodnikom, vrteći glavom. "Odmah ću

poslati Huga, ali Braća dolaze kako oni odluče.""Ali za ovo..." čak je i Jace trčkarao da sustigne Hodgeove dugačke

korake; Clary je beznadno zaostala iza njih dvojice i morala je naćulitiuši da bi čula što je govorio: "Inače bi mogao umrijeti.""Mogao bi", bilo je sve što je Hodge odvratio.Knjižnica je bila mračna i mirisala je na kišu: jedan prozor bio je

ostao otvoren pa se ispod zastora stvorila lokva vode. Hugo jezacvrkutao i poskočio na svojoj prečki kad je Hodge zagrabio premanjemu, zastavši tek toliko da upali svjetiljku na stolu. "Šteta", rečeHodge, dohvativši papir i nalivpero, "što niste donijeli Kalež. To bi, činimi se, malo utješilo Aleca, a sigurno i njegove...""Ali donijela sam Kalež", reče Clary zapanjeno. "Zar mu nisi rekao,

Jace?"Jace je treptao, no Clary nije bila načisto je li to zbog iznenađenja ili

iznenadnog svjetla. "Nije bilo vremena - nosio sam Aleca gore..."Hodge se bio jako umirio, nalivpero mu je bilo nepomično među

prstima. "Ti imaš Kalež?""Da." Clary izvuče Kalež iz džepa: još uvijek je bio hladan, kao da

dodir s njezinim tijelom nije mogao ugrijati taj metal. Rubini sunamigivali poput crvenih očiju. "Evo ga."Nalivpero posve ispadne iz Hodgeove ruke i padne na pod do

njegovih nogu. Svjetlost koju je svjetiljka bacala uvis nije bila nježnaprema njegovu opustošenu licu: isticala je svaku urezanu boru odstrogosti, brige i očaja. "To je Anđelov kalež?""Baš taj", reče Jace. "Bio je...""To sad nije važno", reče Hodge. Odloži papir na stol i priđe Jaceu,

primivši svojeg učenika za ramena. "Jace Wayland, shvaćaš li što steučinili?"Jace iznenađeno pogleda Hodgea. Clary zapazi opreku između

opustošenog lica postarijeg muškarca i glatkog lica mladića; svijetliuvojci kose padali su Jaceu u oči, zbog čega je izgledao još mlađe."Nisam siguran da mi je jasno kako to misliš", reče Jace.Hodge izdahne, sikćući kroza zube. "Tako si mu sličan."

"Sličan kome?" reče Jace osupnuto; očito još nikad nije čuo Hodgeakako govori na takav način."Svojem ocu", reče Hodge i podigne pogled na Huga, koji je lebdio

tik iznad njih, komešajući vlažan zrak crnim krilima.Hodge suzi oči. "Hugin", reče i ptica se uz nezemaljsko graktanje

obruši ravno na Claryno lice, ispruženih kandži.Clary je čula da Jace viče, a onda se sve pretvorilo u komešanje

perja i ubode kljuna i kandži. Oštra bol buknula joj je duž obraza ikriknula je, nagonski podignuvši ruke da zakloni lice.Osjeti da joj netko čupa Kalež smrtnika iz ruke. "Ne!" vikne,

posegnuvši za njim. Ruku joj probode užasna bol. Noge kao da su jojse izmaknule pod njom. Posklizne se i padne, bolno udarivšikoljenima o tvrdi pod. Kandže su joj greble čelo."Dosta, Hugo", reče Hodge mirno.Ptica se poslušno udalji od Clary. Gušeći se kao da će povratiti, ona

treptanjem istjera krv iz očiju. Osjećala se kao da joj je lice oderano.Hodge se nije pomaknuo; stajao je ondje gdje je i prije bio, držeći

Kalež smrtnika. Hugo je kružio oko njega u širokim, nemirnimkrugovima, tiho grakćući. A Jace - Jace je ležao na podu doHodgeovih nogu, vrlo miran, kao da je najednom zaspao.Sve druge misli ispare joj iz uma. "Jace!" Govorenje je boljelo - bol u

njezinim obrazima bila je strahovita i osjećala je okus krvi u ustima.Jace se nije pomaknuo."Nije ozlijeđen", reče Hodge. Clary se osovi na noge u namjeri da se

baci na njega - a potom zatetura unatrag, naletjevši na neštonevidljivo, ali tvrdo i čvrsto poput stakla. Razjareno udari šakom pozraku."Hodge!" vikne. Šutne nogom, umalo ozlijedivši stopalo na tom

nevidljivom zidu. "Ne budi glup. Kad Klava otkrije što si učinio...""Ja ću do tada već biti daleko", reče on, kleknuvši nad Jacea."Ali..." Prostrijeli je šok, udar električne spoznaje. "Ti uopće nisi

poslao poruku Klavi, zar ne? Zato si bio tako čudan kad sam te topitala. Htio si Kalež za sebe.""Ne za sebe", reče Hodge.Claryno grlo bilo je suho kao prašina. "Radiš za Valentinea", šapne."Ne radim za Valentinea", reče Hodge. Podigne Jaceovu ruku i

izvuče nešto s nje. Bio je to izrezbareni prsten koji je Jace uvijek

nosio. Hodge ga stavi na vlastiti prst. "Ali Valentineov sam čovjek, toje istina."On brzim pokretom okrene prsten tri puta oko prsta. Neko vrijeme

ne dogodi se ništa; potom Clary začuje zvuk vrata koja se otvaraju inagonski se okrene da vidi tko ulazi u knjižnicu. Kad se okrenulanatrag, opazila je da zrak pokraj Hodgea treperi kao površina jezeragledanog iz daljine. Treperavi zračni zid rastvori se poput srebrnogzastora, a onda se pokraj Hodgea nađe visok muškarac, kao da sestvorio iz vlažnoga zraka."Starkweather", reče. "Imaš li Kalež?"Hodge podigne Kalež u rukama, ali ne reče ništa. Izgledao je kao da

je paraliziran, premda je bilo nemoguće reći je li to od straha ili odzaprepaštenja. On se Clary uvijek činio visokim, ali sada se doimaozgrbljeno i maleno. "Gospodaru Valentine", reče najzad. "Nisam vasočekivao tako brzo."Valentine. Tek je izdaleka sličio naočitom mladiću s fotografije,

premda su mu oči još uvijek bile crne. Lice mu nije bilo kakvo jeočekivala: bilo je to suzdržano, zatvoreno, introvertirano lice,svećeničko, tužnih očiju. Iz crnih manžeta njegova odijela skrojena pomjeri gmizali su izdignuti bijeli ožiljci koji su svjedočili o godinamauporabe stele. "Rekao sam, ti da ću ti doći kroz portal", reče on. Glasmu je bio zvonak i neobično poznat. "Zar mi nisi vjerovao?""Jesam. Samo... mislio sam da ćete poslati Pangborna ili

Blackwella, a ne da ćete doći osobno.""Misliš da bih poslao njih po Kalež? Nisam budala. Poznata mi je

njegova draž." Valentine ispruži ruku i Clary primijeti da mu se naprstu sjaji prsten isti kao Jaceov. "Daj mi ga."No Hodge je čvrsto držao Kalež. "Prvo hoću ono što ste mi obećali.""Prvo? Ne vjeruješ mi, Starkweather?" Valentine se nasmiješi, a taj

osmijeh nije bio zlovoljan. "Učinit ću kako si tražio. Dogovor jedogovor. Premda moram priznati da sam se zapanjio kad sam dobiotvoju poruku. Nisam očekivao da će ti smetati život u skrivenojkontemplaciji, da tako kažem. Nikad te nije osobito privlačilo bojnopolje.""Vi ne znate kako je to", reče Hodge, čujno otpuhnuvši. "Bojati se

cijelo vrijeme..."

"Istina. Ne znam." Valentineov glas bio je tužan koliko i njegove oči,kao da sažalijeva Hodgea. No u očima mu je bilo i nesklonosti, tračakprezira. "Ako mi nisi namjeravao dati kalež," reče, "nisi me trebaopozvati ovamo."Hodgeovo lice se zgrčilo. "Nije lako izdati sve u što vjeruješ - koji ti

vjeruju.""Misliš na Lightwoodove ili na njihovu djecu?""Oboje", reče Hodge."Ah, Lightwoodovi." Valentine ispruži ruku i pogladi mjedeni globus

koji je stajao na stolu, prelazeći dugim prstima po obrisimakontinenata i mora. "Ali što im zapravo duguješ? Tvoja kazna trebalaje biti njihova. Da nisu imali tako dobre veze u Klavi, bili bi prokletizajedno s tobom. Ovako, oni se slobodno kreću, šeću na suncu kaoobični ljudi. Slobodni su da idu kući." Glas mu je, kad je rekao "kući",zatitrao punim nabojem te riječi. Prst mu se zaustavi na globusu;Clary je bila uvjerena da dodiruje mjesto gdje bi se nalazio Idris.Hodge brzo skrene pogled. "Učinili su što bi svatko učinio.""Ti to ne bi učinio. Ja to ne bih učinio. Dopustiti da prijatelj pati

umjesto mene? Sigurno osjećaš gorčinu, Starkweather, znajući da suti s takvom lakoćom prepustili tu sudbinu..."Hodgeu se zatresu ramena. "Ali djeca nisu kriva za to. Ona nisu

ništa skrivila...""Nisam imao pojma da ti je toliko stalo do djece, Starkweather", reče

Valentine kao da ga ta pomisao zabavlja.Dah u Hodgeovim prsima hripao je. "Jace...""Nećeš govoriti o Jaceu," Valentine je prvi put zvučao ljuto. Letimice

pogleda miran lik na podu. "Krvari", primijeti. "Zašto?"Hodge prinese Kalež srcu. Zglobovi na prstima bili su mu bijeli. "To

nije njegova krv. U nesvijesti je, ali nije ozlijeđen."Valentine podigne glavu uz ugodan osmijeh. "Pitam se", reče, "što

će misliti o tebi kada se probudi. Izdaja nikad nije lijepa, ali izdajadjeteta... to je dvostruka izdaja, ne čini li ti se?""Nećete mu nauditi", šapne Hodge. "Zakleli ste se da mu nećete

nauditi.""Ja takvo što nikad nisam učinio", reče Valentine. "Hajde, daj."

Odmakne se od stola prema Hodgeu, koji uzmakne poput kakveživotinjice u stupici. Clary je vidjela koliko je jadan. "A što bi učinio

kad bih rekao da mu namjeravam nauditi? Bi li mi se suprotstavio?Ne bi mi dao Kalež? Čak i da me uspiješ ubiti, Klava te nikad ne bioslobodila kletve. Skrivat ćeš se ovdje dok ne umreš, bojeći se čak itoga da previše otvoriš prozor. Što ne bi prodao zato da se više nebojiš? Od čega ne bi odustao zato da opet odeš kući?"Clary skrene pogled. Više nije mogla podnijeti izraz na Hodgeovu

licu. On prigušeno reče: "Recite mi da mu nećete nauditi i dat ću vamga.""Ne", reče Valentine još tiše. "Dat ćeš mi ga ionako." I ispruži ruku.Hodge sklopi oči. Njegovo lice načas je bilo lice nekog od

mramornih anđela ispod stola, izmučeno, ozbiljno i satrto užasnimbremenom. Zatim opsuje, bijedno, ispod glasa, i pruži Kalež smrtnikaprema Valentineu da ga ovaj uzme, premda mu je ruka drhtala poputlista na vjetru."Hvala ti", reče Valentine. Uzme Kalež i zamišljeno ga odmjeri. "Čini

mi se da si mu okrhnuo rub."Hodge ne reče ništa. Lice mu je bilo sivo. Valentine se sagne i

pokupi Jacea; dok ga je s lakoćom podizao, Clary opazi kako mu sebesprijekorno skrojeni sako napinje preko ruku i leđa te shvati da jeon prikriveno krupan muškarac, torza nalik na hrastovo deblo. Mlitavu njegovu naručju, Jace je u usporedbi s njim izgledao kao dijete."Uskoro će biti sa svojim ocem", reče Valentine, gledajući dolje u

Jaceovo bijelo lice. "Gdje mu je i mjesto."Hodge se lecne. Valentine se okrene od njega i uputi natrag prema

treperavom zračnom zastoru kroz koji je došao. Zacijelo je ostavioportal otvoren za sebom, shvati Clary. Gledanje u nj sličilo je gledanjuu odraz svjetlosti Sunca na površini zrcala.Hodge ispruži preklinjuću ruku. "Čekajte!" vikne. "Što je s onime što

ste mi obećali? Zakleli ste se da ćete me osloboditi kletve.""Istina", reče Valentine. Zastane i prodorno pogleda Hodgea, koji

oštro udahne i ustukne, rukom se hvatajući za prsa kao da ga jenešto pogodilo u srce. Između raširenih prstiju navre mu crnatekućina i počne kapati na pod. Hodge podigne ožiljkom nagrđenolice prema Valentineu. "Je li gotovo?" mahnito upita. "Kletva - je liskinuta?""Jest", reče Valentine. "I neka ti tvoja kupljena sloboda donese

sreću." Na to stupi kroz zastor od blještava zraka. Načas se činilo da i

on treperi, kao da stoji ispod vode. Zatim je nestao, odnijevši Jaceasa sobom.

20U ŠTAKORSKOM PROLAZU

Hodge je zadihano zurio za njim, stišćući i opuštajući šake uz tijelo.Lijeva ruka bila mu je oblivena tamnom tekućinom koja mu se cijedilaiz prsa. Izraz na njegovu licu bio je mješavina ushita i samoprezira."Hodge!" Clary raspali dlanom po nevidljivu zidu između njih. Bol joj

ožeže ruku, no bila je zanemariva u usporedbi s parajućom boli unjezinim grudima. Osjećala se kao da će joj se srce na silu probiti izgrudnog koša. Jace, Jace, Jace - ta riječ odzvanjala joj je umom,želeći biti glasno kriknuta. Potisnula ju je. "Hodge, pusti me van!"Hodge se okrene, odmahujući glavom. "Ne mogu", reče, trljajući

prijavu ruku besprijekorno složenom maramicom. Zvučao je kao damu je uistinu žao zbog toga. "Samo ćeš me pokušati ubiti.""Neću", reče ona. "Obećajem.""Ali ti nisi odgojena kao sjenolovac", reče on, "pa tvoja obećanja ne

znače ništa." Rub njegove maramice sada se pušio, kao da ju jeumočio u kiselinu, no ruka mu nije bila ništa manje crna. Namrštivšise, odustane od tog projekta."Ali, Hodge," reče ona očajno, "zar ga nisi čuo? Ubit će Jacea.""Nije to rekao." Hodge je sada bio za stolom, otvorio jednu ladicu i

uzeo list papira. Izvukao je nalivpero iz džepa i njime oštro kvrcnuopo rubu stola da tinta poteče. Clary je zurila u njega. Zar je pisaopismo?"Hodge", reče ona oprezno, "Valentine je rekao da će Jace uskoro

biti sa svojim ocem. Jaceov otac je mrtav. Na što je drugo mogaomisliti?"Hodge nije podigao pogled s papira po kojem je žvrljao.

"Komplicirano je. Ne bi shvatila.""Shvaćam dovoljno." Učinilo joj se da bi joj vlastita gorčina mogla

progorjeti jezik. "Shvaćam da ti je Jace vjerovao i da si ga prodaočovjeku koji je mrzio njegova oca, a vjerojatno mrzi i Jacea, samozato što si prevelika kukavica da bi živio s kletvom koju si zaslužio."Hodge naglo podigne glavu. "To je ono što misliš?""To je ono što znam."On odloži nalivpero, odmahujući glavom. Izgledao je umorno i tako

staro, toliko starije nego što je izgledao Valentine, premda su bili istih

godina. "Ti znaš samo neke dijelove, Clary. I bolje ti je tako." Onpresavije papir po kojem je bio pisao u uredan četverokut i ubaci ga uvatru, koja se rasplamsa svjetlozelenom bojom nalik na kiselinu, apotom se umiri."Što radiš?" upita Clary."Šaljem poruku." Hodge se okrene od vatre. Stajao je blizu nje,

odvajao ga je samo nevidljivi zid. Ona pritisne prste o njega,poželjevši da mu ih može zariti u oči - premda su bile tužne koliko suValentineove bile ljute. "Mlada si", reče on. "Prošlost tebi ne značiništa, ona ti nije čak ni druga zemlja, kao što je starijima, ni noćnamora, kao što je krivima. Klava je na mene bacila kletvu jer sampomagao Valentineu. No ja nisam bio jedini član Kruga koji mu jeslužio - zar Lightwoodovi nisu bili krivi isto koliko i ja? I Waylandovi?Pa ipak, jedino sam ja proklet tako da cijeli život ne smijem niti kročitinogom van, čak niti gurnuti ruku kroz prozor.""Ja nisam kriva za to", reče Clary. "Jace nije kriv za to. Zašto

kažnjavaš njega zbog onoga što je učinila Klava? Mogu shvatiti da siValentineu dao Kalež, ali Jacea? Ubit će Jacea, baš kao što je ubioJaceovog oca...""Valentine nije ubio Jaceovog oca", reče Hodge.Clary se iz grudi otme jecaj. "Ne vjerujem ti! Samo lažeš! Sve što si

ikad rekao bila je laž!""A", reče on, "moralni apsolutizam mladih, koji ne dopušta nikakve

ustupke. Zar ne razumiješ, Clary, da ja na svoj način nastojim bitidobar čovjek?"Ona odmahne glavom. "Ne ide to tako. Dobre stvari koje činiš ne

poništavaju one loše. Ali..." Ugrize se za usnu. "Kad bi mi rekao gdjeje Valentine...""Ne." Šapnuo je tu riječ. "Kaže se da su nefili djeca ljudi i anđela.

Sva ta anđeoska baština podarila nam je duži pad." On vrhovimaprstiju dotakne nevidljivu površinu zida. "Ti nisi odgojena kao jednaod nas. Taj život pun ožiljaka i ubijanja nije tvoj. Još uvijek možešpobjeći. Otiđi iz Instituta, Clary, čim budeš mogla. Otiđi i nikad senemoj vratiti."Ona odmahne glavom. "Ne mogu", reče. "Ne mogu to učiniti.""Onda primi izraze moje sućuti", reče on i izađe iz sobe.

Vrata se za Hodgeom zatvore, ostavivši Clary u tišini. Čulo se samonjezino hripavo disanje i grebanje njezinih prstiju po neumoljivojprozirnoj barijeri između nje i vrata. Učinila je upravo ono što si je bilarekla da ne čini i bacila se na nju te se nastavila bacati sve dok nijeklonula i dok je tijelo nije zaboljelo. Tada je klonula na pod i pokušalase ne rasplakati.Negdje s druge strane te barijere Alec je umirao, a Isabelle je čekala

da Hodge dođe i spasi ga. Negdje izvan te sobe Valentine je grubodrmao Jacea da ga probudi. Negdje su šanse njezine majke kopnjelečas za časom, sekundu za sekundom. A ona je bila zarobljena u njoj,beskorisna i bespomoćna kao dijete, što je i bila.Tada naglo sjedne uspravno, sjetivši se trenutka kod Madam

Dorothee kad joj je Jace utisnuo stelu u ruku. Je li mu je ikad vratila!Zadržavši dah, opipa lijevi džep jakne; bio je prazan. Ruka joj sepolako uvuče u desni džep; na znojne prste hvatale su joj se maljice,ali onda su kliznuli po nečem tvrdom, glatkom i okruglom - steli.Skoči na noge osjećajući kako joj srce snažno tuče i pipajući lijevom

rukom potraži nevidljivi zid. Pronašavši ga, odupre se o njega,drugom rukom polako pomičući stelu naprijed dok se nije zaustavilana glatkom, ravnom zraku. U umu joj se već stvarala slika, kao kadse riba uspinje kroz mutnu vodu pa uzorak njezinih ljuski postaje svejasniji što je bliže površini. Prvo polako, potom s više samopouzdanja,pomicala je stelu po zidu, praveći užareno jarke linije, bijele poputpepela, koje su lebdjele u zraku ispred nje.Osjetila je kad je runa bila gotova i spustila je ruku, teško dišući.

Jedan tren sve je bilo nepokretno i tiho, a runa je visjela poputsvjetlećeg neona, pekući joj oči. Zatim se prolomi najglasniji prasakkoji je ikad čula, kao da stoji ispod slapa kamenja i sluša ga kako serazmrskava po tlu posvuda oko nje. Runa koju je nacrtala pocrni irasprši se poput pepela; pod joj zadrhti pod nogama; a tada je bilogotovo i znala je, bez sumnje, da je slobodna.Još uvijek držeći stelu, pojurila je prema prozoru i odgurnula zastor

u stranu. Spuštao se sumrak i ulice ispod nje bile su okupanecrvenkasto-ljubičastim odsjajem. Načas jasno opazi Hodgea kakoprelazi ulicu, njegova siva glava skakutala je iznad gomile.Jurnula je iz knjižnice i niza stepenice, zastavši tek toliko da ugura

stelu natrag u džep jakne. Trkom je svladala stepenice i izletjela na

ulicu, bol ju je već počela probadati u boku. Ljudi koji su izveli pse ušetnju vlažnim sumrakom odskakivali su u stranu dok je brzalašetnicom duž East Rivera. Načas se ugledala u zatamnjenu prozoruneke stambene zgrade, dok je pod kutom optrčavala ugao. Znojnakosa bila joj je slijepljena na čelo, a lice skoreno od sasušene krvi.Stigla je do raskrižja na kojem je ranije vidjela Hodgea. Na tren je

pomislila da ga je izgubila. Probijala se kroz gužvu oko ulaza upodzemnu gurajući ljude ramenima, služeći se koljenima i laktovimakao oružjem. Znojna i izubijana, Clary se izvuče iz gomile taman navrijeme da spazi bljesak odijela od tvida koje zalazi za ugao uskaprolaza između dviju zgrada.Provuče se pokraj kontejnera za smeće na početak prolaza. Činilo

joj se da je grlo peče svaki put kad bi udahnula. Premda je na ulici biosumrak, u tom prolazu vladala je crna noć. Jedva je razabiralaHodgea, koji je stajao na drugom kraju prolaza, gdje je slijepozavršavao na stražnjem zidu restorana brze hrane. Do zida su bilehrpe nabacanih restoranskih otpadaka: gomile vreća s hranom,prljavih papirnatih tanjura i plastičnog pribora za jelo, koji mu jeneugodno krenuo pod čizmama kad se okrenuo da je pogleda. Sjetilase jedne pjesme koju je pročitala na nastavi engleskog: Mislim dasmo u štakorskom prolazu gdje su mrtvaci izgubili kosti?"Pratila si me", reče on. "Nisi smjela.""Ostavit ću te na miru ako mi samo kažeš gdje je Valentine.""Ne mogu", reče on. "Znat će da sam ti ja rekao pa će moja sloboda

biti jednako kratka vijeka kao i moj život.""Takva će ionako biti kad Klava otkrije da si Valentineu dao Kalež

smrtnika", istakne Clary. "Nakon što si nas na prijevaru naveo da ti gapronađemo. Kako ćeš mirno spavati znajući što on kani učiniti snjime?"On je prekine kratkim smijehom. "Bojim se Valentinea više nego

Klave, a i ti bi se, da si mudra", reče. "On bi na koncu pronašaoKalež, s mojom pomoći ili bez nje.""I ne mariš što će ga upotrijebiti za ubijanje djece?"Lice mu se zgrčilo kad je zakoračio naprijed; opazila je da mu se u

ruci nešto sjaji. "Je li sve to tebi stvarno toliko važno?""Već sam ti rekla", reče ona. "Ne mogu samo tako otići."

"Baš šteta", reče on, a ona vidje da podiže ruku - i najednom se sjetiJacea kako joj govori da je Hodgeovo oružje bilo chakram, leteći disk.Sagnula se prije nego što je uopće vidjela svijetli metalni krug kakose pjevajući vrti prema njezinoj glavi; prošao je, zujeći, nekolikocentimetara od njezina lica i zario se u metalni izlaz za nuždu snjezine lijeve strane.Ona podigne pogled. Hodge je zurio u nju, lagano držeći drugi

metalni disk u desnoj ruci. "Još uvijek stigneš pobjeći", reče.Ona nagonski podigne ruke, iako joj je logika govorila da će ih

chakram samo razrezati na komade. "Hodge..."Nešto sune pokraj nje, nešto veliko, sivo-crno i živo. Začuje

Hodgeov užasnuti vrisak. Zateturavši, Clary jasnije razabere tostvorenje, koje je hodalo između nje i Hodgea. Bio je to vuk duggotovo dva metra, krzna crnog kao ugljen, prošaranog jednomjedinom sivom prugom.Stišćući metalni disk u ruci, Hodge je bio blijed kao krpa. "Ti", šapne,

a Clary pomalo zapanjeno shvati da se obraća vuku. "Mislio sam dasi pobjegao..."Vuk iskesi zube i ona ugleda njegov isplaženi crveni jezik. Gledao je

Hodgea očima punim mržnje, čiste i ljudske mržnje."Jesi li došao zbog mene ili zbog djevojke?" reče Hodge. Znoj mu je

curio po sljepoočnicama, ali ruka mu je bila mirna.Vuk je hodao prema njemu, zarežavši duboko iz grla."Još ima vremena", reče Hodge. "Valentine bi te primio natrag..."Zaurlavši, vuk skoči. Hodge opet vrisne, a potom bljesne nešto

srebrno i začuje se mučan zvuk kad se chakram zario u vučji bok.Vuk se propne na stražnje noge i u trenutku kad se bacio na Hodgea,Clary ugleda rub diska kako mu strši iz krzna, a krv lipće.Hodge jednom krikne padajući, vučja čeljust sklopi mu se oko

ramena. Krv brizne uvis kao mlaz boje iz potrgane limenke,poprskavši betonski zid crvenilom. Vuk podigne glavu s mlitavaučiteljeva tijela i okrene siv vučji pogled prema Clary, dok mu je grimizkapao sa zuba.Nije vrisnula. U plućima nije imala zraka koji bi mogla prikupiti da

stvori neki zvuk; uspentrala se na noge i potrčala, potrčala premapočetku prolaza i poznatim neonskim svjetlima na ulici, potrčalaprema sigurnosti stvarnog svijeta. Čula je režanje vuka iza sebe,

osjetila njegov vrući dah na golim nogama. Još se zadnji put prisililada ubrza, bacivši se prema ulici...Vučja čeljust zatvorila joj se oko noge, povukavši je unatrag, čas

prije nego što je glavom udarila o tvrdi asfalt, uronivši u tamu, otkrilaje da ipak ima dovoljno zraka za vrištanje.

* * *Probudio ju je zvuk kapanja vode. Clary je polako podignula kapke.

Nije se moglo vidjeti mnogo toga. Ležala je na širokom ležajusmještenom na pod male prostorije prljavo smeđih zidova. O jedanzid oslanjao se klimav stol. Na njemu se nalazio očito jeftin mjedenisvijećnjak opremljen debelom crvenom svijećom, koja je davalajedinu svjetlost u prostoriji. Strop je bio ispucan i vlažan, vlaga secijedila kroz pukotine u kamenu. Clary obuze nejasan dojam da uprostoriji nešto nedostaje, ali tu je brigu nadjačao snažan vonjmokroga psa.Ona sjedne i smjesta poželi da to nije učinila. Žestoka bol probode

joj glavu kao koplje, popraćena dugačkim valom mučnine. Da je imalanešto u želucu, bila bi povratila.Iznad ležaja visjelo je ogledalo, okačeno na čavao zabijen između

dva kamena. Pogledala je u nj i zaprepastila se. Nije bilo čudo što juje boljelo lice - duge paralelne ogrebotine protezale su joj se od uglalijevog oka sve do ruba usta. Desni obraz bio joj je skoren od krvi, akrv joj je bila razmazana i po vratu i po cijeloj prednjici majice i jakne.Najednom uspaničena, ona posegne u džep pa se opusti. Stela je jošbila ondje.Tada shvati što je neobično u toj prostoriji. Jedan njezin zid tvorile su

šipke: debele željezne šipke od poda do stropa. Nalazila se uzatvorskoj ćeliji.Dok joj se adrenalin valjao žilama, Clary se klimavo osovi na noge.

Preplavi je nalet vrtoglavice i ona se primi za stol da vrati ravnotežu.Neću se onesvijestiti, strogo reče samoj sebi. Tada začuje korake.Netko je dolazio hodnikom izvan ćelije. Clary se okrene leđima

prema stolu.Bio je to muškarac. Nosio je svjetiljku čije je svjetlo bilo snažnije od

svijeće pa je nju natjeralo da trepne, a njega pretvorilo u sjenu uprotusvjetlu. Vidjela je da je visok, širokih ramena, raskuštrane kose;tek kad je otvorio vrata ćelije i ušao, shvatila je tko je to.

Izgledao je isto: iznošene traperice, karirana košulja, gležnjače, istaneuredna kosa, iste naočale gurnute na korijen nosa. Ožiljci koje jeprimijetila duž njegova vrata kada ga je zadnji put vidjela sada su bilizacijeljeni djelići svjetlucave kože.Luke.Sve je to bilo previše za Clary. Iscrpljenost, pomanjkanje sna i

hrane, užas i gubitak krvi obrušili su se na nju u silovitom valu.Osjetila je kako joj koljena klecaju dok se rušila prema tlu.Luke je začas prešao prostoriju. Bio je tako brz da nije stigla pasti na

pod prije nego što ju je uhvatio, podignuvši je onako kako je činio kadje bila mala. Spustio ju je na ležaj i ustuknuo, s tjeskobom u očima."Clary?" reče, ispruživši ruku prema njoj. "Jesi li dobro?"Ona se trgne unatrag, podignuvši ruke da se obrani od njega. "Ne

diraj me."Licem mu preleti izraz duboke povrijeđenosti. Izmučeno otre čelo

dlanom. "Pretpostavljam da sam to zaslužio.""Da. Jesi."Lice mu je izgledalo uznemireno. "Ne očekujem da mi vjeruješ...""To je dobro. Jer ti ne vjerujem.""Clary..." Ushodao se po ćeliji. "To što sam učinio... Ne očekujem da

ćeš razumjeti. Znam da misliš kako sam te napustio...""I napustio si me", reče ona. "Rekao si mi da te više nikad ne

zovem. Nikad ti nije bilo stalo do mene. Nikad ti nije bilo stalo do mojemajke. Lagao si o svemu.""Nisam o svemu", reče."Znači da se stvarno zoveš Luke Garroway?"Ramena mu se naočigled spuste. "Ne", reče pa obori pogled.

Tamnocrvena mrlja širila mu se prednjicom plave karirane košulje.Clary sjedne uspravno. "Je li to krv?" upita. Načas je zaboravila na

bijes."Da", reče Luke, podignuvši ruku na bok. "Sigurno mi se rana

otvorila kad sam te podignuo.""Kakva rana?" nije se mogla suzdržati Clary.On promišljeno odgovori: "Hodgeovi su diskovi još uvijek oštri,

premda ih ne baca dobro kao nekad. Mislim da mi je možda zarezaorebro.""Hodge?" reče Clary. "Kada si ti...?"

On je pogleda, ne rekavši ništa, a ona se najednom sjeti vuka uprolazu, posve crnog osim one sive pruge duž boka i sjeti se kako gaje pogodio disk pa shvati."Ti si vukodlak."On odmakne ruku s košulje; prsti su mu bili crveni. "Da", reče

jezgrovito. Priđe zidu i oštro pokuca o njega: jednom, dvaput, triput.Tada se opet okrene prema njoj. "Jesam.""Ubio si Hodgea", reče ona, prisjećajući se."Ne." On odmahne glavom. "Jako sam ga ozlijedio, čini mi se, ali

kad sam se vratio po tijelo, nije ga bilo. Sigurno se nekamo odvukao.""Ugrizao si ga za rame", reče ona. "Vidjela sam te.""Da. Iako valja napomenuti da te u tom trenutku pokušavao ubiti. Je

li naudio još nekome?"Clary zarije zube u usnu. Okusila je krv, ali bila je to stara krv, od

Hugova napada. "Jacea", šapne. "Hodge ga je onesvijestio i predaoga... Valentineu.""Valentineu?" reče Luke zapanjeno. "Znao sam da je Hodge

Valentineu dao Kalež smrtnika, ali nisam imao pojma...""Kako si to znao?" započne Clary prije nego što se sjetila. "Čuo si

me kako razgovaram s Hodgeom u prolazu", reče. "Prije nego što siga zaskočio.""Zaskočio sam ga, kao što kažeš, zato što ti se spremao odrezati

glavu", reče Luke pa podigne pogled jer su se vrata ćelije otvorila iunutra je ušao visok muškarac u pratnji sićušne žene, toliko niske daje sličila djetetu. Oboje su nosili običnu, ležernu odjeću: traperice ipamučne majice, i oboje su imali istu neurednu, razbarušenu kosu,premda je ženina bila svijetla, a muškarčeva sivkasta i crna. Oboje suimali jednaka mlado-stara lica, bez bora, ali umornih očiju. "Clary,"reče Luke, "ovo su moj prvi i drugi, Gretel i Alaric."Alaric nakrene veliku glavu prema njoj. "Već se znamo."Clary se uznemireno zablene. "Znamo se?""Iz Hotela Dumort", reče on. "Tvoj nož našao se među mojim

rebrima." Ona ustukne uza zid. "Ja, ovaj... žao mi je.""Ne treba ti biti žao", reče on. "Izvrsno si ga bacila." Uvuče ruku u

džep na prsima i izvadi Jaceov bodež s treperavim crvenimdraguljem. Pruži joj ga. "Mislim da je to tvoje?"Clary je zurila. "Ali..."

"Ne brini", umiri je on. "Očistio sam oštricu."Ostavši bez riječi, ona ga uzme. Luke se tiho smijuckao. "Kad bolje

razmislim," reče, "možda napad na Dumort nije bio najboljeisplaniran. Bio sam poslao skupinu svojih vukova da paze na tebe ida te izvuku ako im se učini da si u ikakvoj opasnosti. Kad si otišla uDumort...""Jace i ja bismo izašli nakraj s time." Clary ugura bodež za pojas.Gretel joj uputi tolerantan osmijeh. "Jeste li nas zato pozvali,

gospodine?""Ne", reče Luke. Dotakne si bok. "Rana mi se otvorila, a i Clary ima

neke ozljede koje bi trebalo obraditi. Ako vam ne bi bilo teško donijetipotrepštine..."Gretel nakrene glavu. "Idem po pribor za liječenje", reče pa ode s

Alaricom kao prevelikom sjenom iza sebe."Obratila ti se s 'gospodine'", reče Clary čim su se vrata ćelije

zatvorila iza njih. "I kako to misliš, tvoji prvi i drugi? Prvi i drugi što?""Zamjenici", reče Luke polako. "Ja sam vođa ovog čopora vukova.

Zato mi se Gretel obratila s 'gospodine'. Vjeruj mi, namučio sam seda je odviknem od toga da mi se obraća s 'gospodaru'.""Je li moja majka znala?""Što?""Da si vukodlak.""Da. Znala je otkako se to dogodilo.""Nijedno od vas, naravno, nije se sjetilo to spomenuti meni.""Ja sam ti htio reći", reče Luke. "Ali tvoja majka bila je nepopustljiva

u tome da ne saznaš ništa o sjenolovcima ni o Svijetu sjena. Nisam timogao objasniti činjenicu da sam vukodlak kao nekakvu izoliranuslučajnost, Clary. Sve je to dio veće slike, koju tvoja majka nije htjelada vidiš. Ne znam što si saznala...""Svašta", reče Clary bezizražajno. "Znam da mi je majka bila

sjenolovac. Znam da je bila udana za Valentinea i da mu je ukralaKalež smrtnika i otišla, sakrivši se. Znam da me, nakon što me rodila,svake dvije godine vodila Magnusu Baneu da mi oduzme vid. Znamda si, kad je Valentine od tebe pokušao izvući gdje se nalazi Kalež uzamjenu za život moje mame, rekao da ti ona nije važna."Luke je gledao u zid. "Nisam znao gdje je bio Kalež", reče. "Nikad mi

to nije rekla."

"Mogao si se pokušati pogoditi...""Valentine se ne pogađa. Nikad to nije činio. Ako nije u prednosti,

neće niti početi pregovarati. Posve je svojeglav i nema nimalosuosjećanja, a mada je nekada možda volio tvoju majku, ubio bi jebez oklijevanja. Ne, nisam se mogao pogađati s Valentineom.""Pa si je jednostavno odlučio napustiti?" bijesno upita Clary. "Vođa si

čitavog čopora vukova i naprosto si zaključio da njoj zapravo uopćene treba tvoja pomoć? Znaš, bilo mi je dovoljno teško dok sam mislilada si i ti neki sjenolovac i da si joj okrenuo leđa zbog nekakve glupesjenolovačke zakletve ili nešto slično, ali sad mi je jasno da si običniljigavi donjosvjećanin i da nimalo ne mariš za to što se ona svih tihgodina prema tebi odnosila kao prema prijatelju - sebi ravnom - negojoj to ovako vraćaš!""Poslušaj se", reče Luke mirno. "Zvučiš kao Lightwood."Ona suzi oči. "Ne govori o Alecu i Isabelle kao da ih poznaješ.""Mislio sam na njihove roditelje", reče Luke. "Koje sam poznavao, i

to vrlo dobro, kad smo svi zajedno bili sjenolovci."Ona osjeti kako joj se usta otvaraju od iznenađenja. "Znala sam da

si bio u Krugu, ali kako si im uspio sakriti da si vukodlak? Zar nisuznali?""Ne", reče Luke. "Zato što se nisam rodio kao vukodlak. Postao sam

vukodlak. I već vidim da ćeš, kako bi pristala saslušati što god ja htioreći, morati čuti cijelu priču. Duga je to priča, ali mislim da imamovremena za nju."

IIISILAZAK DOZIVA

Silazak dozivakao što je uzlazak dozivao.

William Carlos Williams, Silazak

21VUKODLAKOVA PRIČA

Istina, tvoju majku znam otkako smo bili djeca. Odrasli smo u Idrisu.To je lijepo mjesto i uvijek mi je bilo žao što ga nikad nisi vidjela:svidjeli bi ti se sjajni borovi zimi, tamna zemlja i hladne, kristalnerijeke. Ondje postoji mala mreža gradova i jedan velegrad, Alicante, ukojem se sastaje Klava. Zovu ga Staklenim gradom jer su njegovitornjevi načinjeni od iste tvari koja rastjeruje demone kao naše stele;na suncu se ljeskaju kao staklo.Kad smo Jocelyn i ja dovoljno narasli, poslali su nas u školu u

Alicante. Ondje sam upoznao Valentinea.Bio je stariji od mene godinu dana. Daleko najpopularniji mladić u

školi. Bio je naočit, pametan, bogat, predan i nevjerojatno dobarborac. Ja nisam bio ništa - ni bogat ni darovit, iz nevažne seoskeobitelji. I mučio sam se s učenjem. Jocelyn je bila prirodno nadarensjenolovac; ja ne. Nisam mogao podnijeti ni najblaže biljege nitinaučiti najjednostavnije tehnike. Ponekad sam razmišljao o tome dapobjegnem, da se vratim kući osramoćen. Čak i o tome da postanemovozemac. Bio sam toliko jadan.Spasio me Valentine. Došao je u moju sobu - nikad nisam slutio da

uopće zna kako se zovem. Predložio mi je da me uvježba. Rekao jeda zna kako se mučim, ali da u meni vidi začetak velikog sjenolovca.I pod njegovim tutorstvom doista sam se popravio. Položio samispite, ponio prve biljege i ubio svojeg prvog demona.Obožavao sam ga. Mislio sam da sunce izlazi i zalazi na Valentineu

Morgensternu. Nisam bio jedini izrod kojeg je on spasio, naravno.Bilo ih je još. Hodge Starkweather, koji se bolje slagao s knjigamanego s ljudima; Maryse Trueblood, čiji je brat oženio ovozemku;Robert Lightwood, koji se grozio biljega - Valentine ih je sve okupiopod svoje okrilje. Tada sam mislio da to čini zbog dobrote; sada višebaš i nisam siguran u to. Sada mislim da je stvarao svoj kult.Valentine je bio opsjednut mišlju da u svakoj generaciji ima sve

manje sjenolovaca - da smo soj koji izumire. Bio je uvjeren da bi bilomoguće napraviti još sjenolovaca, kad bi samo Klava slobodnijerabila Razielov kalež. Učiteljima je ta pomisao bila bogohulna - nemože bilo tko odlučivati tko može, a tko ne može postati sjenolovac.

Valentine bi drsko pitao zašto onda ne pretvoriti sve ljude usjenolovce? Zašto im svima ne podariti sposobnost da vide Svijetsjena? Zašto tu moć sebično čuvati samo za nas?Kad bi učitelji odgovorili da većina ljudskih bića ne može preživjeti

tranziciju, Valentine bi tvrdio da lažu, da nastoje ograničiti moć nefilana manjinsku elitu. Tada je tako tvrdio - sad mislim da je vjerojatnosmatrao kako su kolateralne žrtve vrijedne konačnog rezultata. Kakobilo, uvjerio je našu malu skupinu da ima pravo. Osnovali smo Krug,a naša deklarirana namjera bila je spasiti rasu sjenolovaca odizumiranja. Naravno, budući da smo imali sedamnaest godina, nismobaš znali kako ćemo to izvesti, ali bili smo uvjereni da ćemo na koncupostići nešto značajno.Tada je stigla noć kad je Valentineov otac poginuo u rutinskoj raciji

na tabor vukodlaka. Kad se Valentine vratio u školu nakon ispraćaja,imao je crvene biljege žalovanja. Promijenio se i na druge načine.Njegova dobrota sada je bila protkana napadajima bijesa koji sugraničili s okrutnošću. Pripisao sam takvo ponašanje njegovoj boli ipokušavao mu ugađati više nego ikada. Nijednom na njegov bijesnisam reagirao svojim. Samo sam imao mučan osjećaj da sam garazočarao.Jedina koja je mogla umiriti njegove napadaje bijesa bila je tvoja

majka. Ona se uvijek držala malo po strani od naše grupe, katkadanas s porugom nazivajući klubom Valentineovih obožavatelja. To sepromijenilo kad je njegov otac poginuo. Njegova bol pobudila jenjezino suosjećanje. Zaljubili su se.I ja sam ga volio: bio mi je najbliži prijatelj i bio sam sretan što je

Jocelyn s njim. Kad smo završili školu, oni su se vjenčali i otišli živjetiu vlastelinski dvorac njezine obitelji. I ja sam se vratio kući, ali Krug jenastavio. Bio je počeo kao neka vrsta pustolovine u školskim danima,ali njegov opseg i moć su rasli, a Valentine je rastao s njim. I njegoviideali su se promijenili. Krug je još uvijek galamio za Kaležomsmrtnika, ali nakon smrti svojeg oca, Valentine se prometnuo uotvorenog zagovornika rata protiv svih donjosvjećana, a ne samoonih koji prekrše Sporazume. Ovaj svijet bio je za ljude, obrazlagaoje, a ne za poludemone. Demonima se nikad ne može posvevjerovati.

Nije mi se sviđao taj novi smjer Kruga, ali ostao sam u njemu -jednim dijelom zato što još uvijek nisam mogao podnijeti pomisao nato da iznevjerim Valentinea, a drugim zato što me Jocelyn bilazamolila da nastavim. Ona se donekle nadala da ću uspjeti unijetiumjerenost u Krug, ali to nije bilo moguće. Valentinea nije bilomoguće obuzdati, a Robert i Maryse Lightwood - sada u braku - bilisu gotovo jednako naporni. Jedino Michael Wayland nije bio siguran,kao ni ja, ali smo unatoč toj nesklonosti i dalje sudjelovali; kao grupaneumorno smo lovili donjosvjećane, tražeći one koji bi počinili makar inajblaži prekršaj. Valentine nikad nije ubio stvora koji nije prekršioSporazume, ali činio je druge stvari. Vidio sam ga kako veže srebrnenovčiće na očne kapke vukodlačke djevojčice, oslijepivši je, kako bimu malena rekla gdje se nalazi njezin brat... Vidio sam ga kako... Aliti ne trebaš slušati takve stvari. Ne. Oprosti.Zatim je Jocelyn zatrudnjela. Istoga dana kad mi je to rekla, povjerila

mi je da se počela bojati svojeg muža. Njegovo ponašanje postalo ječudno, mahnito. Nestajao bi u njihovim podrumima po nekoliko noćizaredom. Ponekad bi ga kroza zidove čula kako vrišti...Otišao sam razgovarati s njim. Nasmijao se, nehajno odbacivši

njezine strahove kao usplahirenost žene koja nosi prvo dijete. Pozvaome da te noći pođem s njim u lov. Još uvijek smo pokušavali očistitileglo vukodlaka koji su mu prije mnogo godina ubili oca. Bili smoparabatai, savršen lovački tim od dva ratnika koji bi umrli jedan zadrugoga. Zato, kad mi je Valentine te noći rekao da će mi čuvati leđa,ja sam mu vjerovao. Nisam vidio vuka dok nije bio na meni. Sjećamse samo njegovih zuba zarivenih u moje rame i ničega više te noći.Kad sam se probudio, ležao sam u Valentineovoj kući povezanaramena, a Jocelyn je bila uz mene.Ne dovodi svaki ugriz vukodlaka do likantropije. Rana mi je zacijelila

i sljedećih nekoliko tjedana proveo sam na mukama iščekivanja.Iščekivanja punog Mjeseca. Da je znala za to, Klava bi me bilazaključala u ćeliju za promatranje. No Valentine i Jocelyn nisu nikomerekli. Tri tjedna kasnije Mjesec je izašao pun i sjajan, a ja sam sepočeo mijenjati. Prva promjena uvijek je najteža. Sjećam senevjerojatne agonije, crnila i buđenja satima kasnije na livadi nekolikokilometara izvan grada. Bio sam obliven krvlju, a do nogu mi je bilotruplo neke male šumske životinje.

Vratio sam se natrag u dvorac, a oni su me dočekali na vratima.Jocelyn mi je pala u zagrljaj, rasplakana, ali Valentine ju je odvukao.Stajao sam krvav i drhtao na nogama. Jedva sam mogao misliti, aokus sirova mesa još mi je bio u ustima. Ne znam što sam očekivao,ali to sam valjda trebao pretpostaviti.Valentine me odvukao niza stepenice i u šumu. Rekao mi je da me

trebao ubiti sam, ali da se, kada me vidio, nije mogao prisiliti na to.Dao mi je nož koji je nekoć pripadao njegovu ocu. Rekao je da bihtrebao učiniti što čast nalaže i okončati vlastiti život. Poljubio je nožkad mi ga je dao, vratio se u dvorac i stavio zasun preko vrata.Trčao sam kroz noć, malo kao čovjek, malo kao vuk, dok nisam

prešao granicu. Uletio sam usred tabora vukodlaka vitlajući bodežomi zatražio borbu s onim likantropom koji me ugrizao i pretvorio ujednoga od njih. Smijući se, uputili su me na vođu klana. Ruku i zubajoš krvavih od lova, ustao je da se suoči sa mnom.Nikad nisam bio osobito dobar u samostalnoj borbi. Moje oružje bilo

je samostrel; izvrsno sam nišanio i ciljao. Ali nikad nisam bio dobarizbliza; Valentine je bio vješt u borbi prsa o prsa. No ja sam samo htioumrijeti i odvući sa sobom u smrt stvorenje koje me uništilo. Valjdasam mislio da će me, ako osvetim samoga sebe i ubijem vukove kojisu umorili njegova oca, Valentine oplakivati. Dok smo se hrvali, malokao ljudi, malo kao vukovi, vidio sam da je iznenađen mojomžestinom. Kako je noć blijedjela u dan, počeo se umarati, ali moj sebijes nije nimalo stišao. A kad je Sunce opet počelo zalaziti, zariosam mu bodež u vrat i umro je natopivši me svojom krvlju.Očekivao sam da će čopor navaliti na mene i rastrgati me. No

kleknuli su mi pred noge i podčinjeno mi izložili vratove. Vukovi imajuzakon: onaj tko ubije vođu klana, zauzima njegovo mjesto. Bio samdošao među vukove i umjesto da ondje pronađem smrt i osvetu,pronašao sam novi život.Ostavio sam svoje staro ja za sobom i umalo zaboravio kako je bilo

biti sjenolovac. No nisam zaboravio Jocelyn. Misli o njoj neprestanosu mi pravile društvo. Bojao sam se za nju uz Valentinea, ali znaosam da će me, budem li se približio dvorcu, Krug uloviti i ubiti.Na koncu je ona došla meni. Spavao sam u taboru kad mi je moj

prvi zamjenik došao reći da jedna mlada sjenolovačka žena čeka dame vidi. Odmah sam shvatio o kome se zacijelo radi. Vidio sam

neodobravanje u njegovim očima kad sam joj pojurio ususret. Svi suoni znali da sam nekad bio sjenolovac, naravno, ali smatrali su tosramotnom tajnom, o kojoj se nikada nije govorilo. Valentine bi sesmijao.Čekala me odmah izvan tabora. Više nije bila trudna i izgledala je

iscrpljeno i blijedo. Bila je rodila dijete, rekla je, dječaka kojeg jenazvalaJonathan Cristopher. Rasplakala se kad me vidjela. Bila je ljuta jer je

nisam bio obavijestio da sam još živ. Valentine je rekao Krugu da samsamome sebi oduzeo život, ali ona nije vjerovala u to. Znala je danikad ne bih učinio takvo što. Pomislio sam da je njezina vjera umene neutemeljena, ali osjećao sam toliko olakšanje što je vidim dajoj nisam proturječio. Upitao sam je kako me pronašla. Rekla je daAlicanteom kruže glasine o nekom vukodlaku koji je prije biosjenolovac. I Valentine je čuo te glasine pa je dojahala da me upozori.On je došao ubrzo nakon toga, ali sakrio sam mu se kao što to samovukodlaci znaju pa je otišao bez krvoprolića.Poslije toga počeo sam se potajno sastajati s Jocelyn. Bila je godina

Sporazuma i cijeli Donji svijet brujao je o njima i Valentineovimvjerojatnim planovima da ih raskine. Čuo sam da se u Klavi žestokousprotivio Sporazumima, ali da nije uspio. Stoga je Krug skovao noviplan, ovijen velom tajne. Udružili su se s demonima - najvećimneprijateljima sjenolovaca - kako bi nabavili oružje koje se mogloneopaženo prokrijumčariti u Anđelovu veliku dvoranu, gdje su setrebali potpisati Sporazumi. I uz pomoć jednog demona, Valentine jeukrao Kalež smrtnika. Na njegovu mjestu ostavio je kopiju. Prošli sumjeseci prije nego što je Klava shvatila da Kaleža nema, a do tada jeveć bilo prekasno.Jocelyn je pokušala doznati što je Valentine naumio s Kaležom, ali

nije uspjela. No znala je da Krug planira napasti nenaoružanedonjosvjećane i poubijati ih u dvorani. Nakon takvog masovnogpokolja, Sporazumi bi propali.Unatoč kaosu, to su na čudan način bili sretni dani. Jocelyn i ja

potajno smo poslali poruke vilama, vješcima, pa čak i vjekovnimneprijateljima vučjeg roda, vampirima, upozorivši ih na Valentineoveplanove i naloživši im da se pripreme za bitku. Radili smo zajedno,vukodlak i nefil.

Na dan Sporazuma, iz skrovita sam mjesta promatrao Jocelyn iValentina kako odlaze iz dvorca. Sjećam se kako se sagnula dapoljubi bijelo-plavokosu glavu svojeg sina. Sjećam se kako joj jesunce sjalo po kosi; sjećam se njezina osmijeha.Otišli su u Alicante kočijom; pratio sam ih trčeći na četiri noge, a moj

čopor trčao je sa mnom. Anđelova velika dvorana bila je krcatačitavom okupljenom Klavom i velikim mnoštvom donjosvjećana. Kadsu Sporazumi izneseni na potpisivanje, Valentine je ustao i Krug jeustao s njim, rastvarajući ogrtače da podignu oružje. Kad je u dvoranieksplodirao kaos, Jocelyn je potrčala prema velikim dvokrilnimvratima dvorane i širom ih otvorila.Moj čopor bio je prvi na vratima. Nahrupili smo u dvoranu parajući

noć zavijanjem, a pratili su nas vilinski vitezovi s oružjem od stakla ivijugava trnja. Nakon njih išla su djeca noći iskešenih očnjaka i vješcikoji su vitlali vatrom i željezom. Dok su uspaničene mase bježale izdvorane, obrušili smo se na članove Kruga.Anđelova dvorana još nikad nije vidjela takvo krvoproliće. Nastojali

smo ne nauditi onim sjenolovcima koji nisu pripadali Krugu; Jocelynih je jednog po jednog označila nekom vještičjom čarolijom. Nomnogo ih je poginulo, a bojim se da smo za neke od njih mi biliodgovorni. Dakako, kasnije su nas krivili za mnoge. Što se tiče Kruga,njegovih pripadnika bilo je mnogo više nego što smo očekivali ižestoko su se sukobili s donjosvjećanima. Ja sam se probijao krozgužvu prema Valentineu. Mislio sam samo o njemu - da bih ja mogaobiti taj koji će ga ubiti, da bih ja mogao imati tu čast. Najzad sam gapronašao kako pokraj velikog kipa Anđela dovršava jednog vilinskogviteza širokim udarcem krvava bodeža. Kad me ugledao, nasmiješiose, okrutno i divlje. "Vukodlak koji se bori mačem i bodežom", rekaoje, "neprirodan je kao pas koji jede nožem i vilicom.""Mač si vidio, bodež poznaješ", rekao sam. "I znaš tko sam ja. Ako

mi se moraš obratiti, obrati mi se mojim imenom.""Nisu mi poznata imena poluljudi", rekao je Valentine. "Nekad sam

imao prijatelja, čovjeka od časti koji bi prije umro, nego dopustio damu se krv zagadi. Sada preda mnom stoji bezimeno čudovištenjegova lica." Podignuo je sječivo. "Trebao sam te ubiti kad sam imaopriliku", viknuo je i nasrnuo na mene.

Odbio sam udarac i borili smo se na uzdignutom podiju i ispodnjega, dok je oko nas bjesnila bitka i padao jedan po jedan članKruga. Vidio sam kako Lightwoodovi bacaju oružje i bježe; Hodge jeveć bio otišao, pobjegao je čim je počelo. A tada sam ugledaoJocelyn kako trči stepenicama prema meni, lica iskrivljena od straha."Valentine, stani!" viknula je. "To je Luke, tvoj prijatelj, gotovo tvojbrat..."Zarežavši, Valentine ju je dograbio i povukao pred sebe, prislonivši

joj bodež na grlo. Bacio sam mač. Ne bih riskirao da je ozlijedi. On jeshvatio moj pogled. "Oduvijek si je želio", siknuo je. "A sad ste vasdvoje zajedno skovali moju izdaju. Kajat ćete se što ste to učinilidokle god budete živi."Na to je strgnuo medaljon s Jocelynina vrata i bacio ga na mene.

Srebrni lančić zapekao me kao bič. Vrisnuo sam i zateturao, a u tomčasu on je nestao u pomutnji, povukavši nju sa sobom. Slijedio samga, opečen i krvav, ali bio je prebrz, sjekao si je put kroz najgušćugužvu i preko mrtvih.Oteturao sam van na mjesečinu. Dvorana je gorjela i nebo je bilo

obasjano vatrom. Pogled mi je sezao po zelenim travnjacimaglavnoga grada sve do tamne rijeke i ceste duž obale, kojom su ljudibježali u noć.Na koncu sam pronašao Jocelyn pokraj riječne obale. Valentinea

više nije bilo i strahovala je za Jonathana, očajno želeći kući. Pronašlismo nekog konja i odjurila je. Poprimivši oblik vuka, bio sam joj zapetama.Vukovi su brzi, ali odmoreni konj je brži. Jako sam zaostao pa je

stigla do dvorca prije mene. Još dok sam se približavao kući, shvatiosam da je nešto užasno krivo. I tu se u zraku osjećao težak vonjpožara, ali prožetog još nečime, nečime gustim i slatkastim -smradom demonskih čarolija. Opet sam se pretvorio u čovjeka doksam šepao dugačkim prilazom, koji se na mjesečini bijelio poputsrebrne ceste što vodi u... ruševine. Jer od dvorca je ostao samopepeo, slojevi i slojevi sipke bjeline koju je noćni vjetar raznosiotravnjacima. Još su se vidjeli samo temelji, nalik na spaljene kosti:ovdje prozor, ondje nakošeni dimnjak - ali srž kuće, cigle i žbuka,neprocjenjive knjige i drevne tapiserije koje su prelazile s koljena na

koljeno sjenolovaca bili su prašina koja se vijala Mjesečevimkrajolikom.Valentine je uništio kuću demonskom vatrom. Sigurno jest. Nijedna

vatra ovoga svijeta ne gori toliko vruće niti ostavlja tako malo zasobom.Probio sam se kroz ruševine koje su još tinjale. Pronašao sam

Jocelyn kako kleči na nečemu što su nekad možda bile ulaznestepenice. Bile su pocrnjele od vatre. I ondje je bilo kostiju.Pougljenjenih do crnila, ali prepoznatljivo ljudskih, tu i tamo skrpicama tkanine i komadićima nakita koje vatra nije zahvatila.Crvene i zlatne niti još su visjele s kostiju Jocelynine majke, a vrućinaje bila stopila bodež njezina oca s kosti njegove ruke. U drugoj hrpikostiju svjetlucao je Valentineov srebrni talisman s oznakom Kruga,koja se još uvijek žarila bijelim usijanjem s prednje strane... a izmeđuostataka, razbacane kao da su bile previše krhke da bi ostale naokupu, nalazile su se kosti malog djeteta.Kajat ćete se što ste to učinili, bio je rekao Valentine. I dok sam

klečao s Jocelyn na nagorjelim kamenim pločama, znao sam da jeimao pravo. Pokajao sam se i od tada se kajem svaki dan.Te smo noći opet projahali kroz grad, između vatri koje su još gorjele

i ljudi koji su vrištali, a tada smo otišli u tamu van grada. Prošlo jetjedan dana prije nego što je Jocelyn ponovno progovorila. Odveosam je iz Idrisa. Pobjegli smo u Pariz. Nismo imali novca, ali nijehtjela otići u tamošnji Institut zamoliti pomoć. Raskrstila je sasjenolovcima, rekla mi je, raskrstila sa Svijetom sjena.Sjedio sam u sićušnoj, jeftinoj hotelskoj sobi koju smo uzeli i

pokušavao je urazumiti, ali uzalud. Bila je neumoljiva. Na koncu mi jerekla zašto: nosila je još jedno dijete i znala je to već nekolikotjedana. Naumila je stvoriti nov i život za sebe i svoju bebu te nijehtjela da njezinu budućnost ikada okalja ijedan glas o Klavi i Zavjetu.Pokazala mi je talisman koji je uzela s one hrpe kostiju; prodala ga jena buvljaku u Clignancourtu i tim novcem kupila avionsku kartu. Nijemi htjela reći kamo ide. Što dalje od Idrisa, rekla je, to bolje.Znao sam da okretanje leđa njezinu starom životu znači okretanje

leđa i meni pa sam raspravljao s njom, ali bez uspjeha. Znao sam dabi si, da nije bilo tog djeteta koje je nosila, oduzela život, a budući daje bilo bolje da je izgubim u ovozemskom svijetu, nego da je izgubim

zbog smrti, na koncu sam se nevoljko složio s njezinom odlukom. Itako sam joj u zračnoj luci rekao zbogom. Zadnje riječi koje mi jeJocelyn rekla na tom turobnom rastanku sledile su mi krv u žilama:"Valentine nije mrtav."Kad je otišla, vratio sam se svojem čoporu, ali ondje nisam

pronašao mir. U meni je uvijek bila bolna praznina i uvijek sam sebudio s njezinim neizgovorenim imenom na usnama. Nisam više biovođa kakav sam bio prije; znao sam to. Bio sam pravedan i pošten,ali udaljen; nisam mogao naći prijatelje među vučjim narodom, a nidružicu. Bio sam, na kraju, previše ljudsko biće - previše sjenolovac -da bih mogao biti miran među likantropima. Lovio sam, ali lov me nijezadovoljavao; a kad je najzad došlo vrijeme da se potpišu Sporazumi,otišao sam u grad da ih potpišem.U Anđelovoj dvorani, očišćenoj od krvi, sjenolovci i četiri grane

poluljudi opet su se sastali da potpišu papire koji bi među nas uvelimir. Zapanjio sam se ugledavši Lightwoodove, koji su izgledalijednako zapanjeno time što ja nisam mrtav. Oni su, rekli su, osimHodgea Starkweathera i Michaela Waylanda, bili jedini članovi bivšegKruga koji su te noći u dvorani umakli smrti. Shrvan od boli zboggubitka supruge, Michael se povukao u svoj-ljetnikovac sa sinčićem.Klava je ostalo troje kaznila progonstvom: živjeli su u New Yorku iondje vodili Institut. Lightwoodovi, koji su imali veze međunajmoćnijim obiteljima Klave, izvukli su se s mnogo blažom kaznomnego Hodge. Na njega je bačena kletva: poći će s njima, ali bude liikada napustio sveto tlo Instituta, isti će čas biti pogubljen. Posvetiose svojim knjigama, rekli su, i bit će dobar učitelj njihovoj djeci.Kad smo potpisali Sporazume, ustao sam sa stolca i izašao iz

dvorane, uputivši se prema rijeci, gdje sam u noći Pobune biopronašao Jocelyn. Gledajući tamnu vodu kako teče, shvatio sam danikad neću pronaći mir u domovini: morao sam biti ili s njom ili nigdje.Odlučio sam je potražiti.Napustio sam svoj čopor, postavivši drugoga umjesto sebe; mislim

da im je odlanulo što sam otišao. Putovao sam onako kako putujevuk bez čopora: sam, noću, držeći se sporednih putova i seoskihcesta. Vratio sam se u Pariz, ali ondje nisam našao nikakav trag.Zatim sam otišao u London. Iz Londona sam brodom stigao u Boston.

Neko vrijeme boravio sam u gradovima, a zatim u Bijelim planinamasmrznutog sjevera. Mnogo sam putovao, ali sve sam više i višerazmišljao o New Yorku i prognanim sjenolovcima u njemu. Jocelyn jena neki način također bila u progonstvu. Nakon duljeg vremena,stigao sam u New York s jednom jedinom torbom i bez ikakvog pojmao tome gdje da tražim tvoju majku. Lako sam mogao pronaći nekivučji čopor i pridružiti mu se, ali odolijevao sam tome. Kao i u drugimgradovima, poslao sam poruke kroz donji svijet, tražeći ikakavpodatak o Jocelyn, ali nije bilo ničega, ni glasa, kao da je naprostonestala u ovozemskom svijetu bez traga. Počeo sam očajavati.Na kraju sam je slučajno pronašao. Istraživao sam ulice SoHoa,

nasumično. Dok sam stajao na kamenim pločama ulice Broome, zaoko mi je zapela jedna slika, koja je visjela u izlogu neke galerije.Bila je to studija krajolika koji sam odmah prepoznao: pogled s

prozora dvorca njezine obitelji, zeleni travnjaci koji se prostiru doljedo drvoreda što zaklanja cestu. Prepoznao sam njezin stil, njezinepoteze kistom, sve. Lupao sam po vratima galerije, ali bila suzatvorena i zaključana. Vratio sam se do slike i ovaj put opaziopotpis. Tada sam prvi put vidio njezino novo ime: Jocelyn Fray.Pronašao sam je već te večeri, živjela je na petom katu u zgradi bez

dizala u onom utočištu za umjetnike, East Villageu. Popeo sam sesumorno osvijetljenim stepenicama stegnuta grla i pokucao joj navrata. Otvorila ih je mala djevojčica s tamnocrvenim pletenicama iznatiželjnim očima. A tada sam iza nje ugledao Jocelyn kako ideprema meni, ruku umrljanih bojom i lica posve istog kao kad smo bilidjeca...Ostalo znaš.

22RENWICKOVA RUŠEVINA

Još dugo nakon što je Luke završio, prostorijom je vladao muk. Čulose samo tiho kapanje vode po kamenim zidovima. Najzad onprogovori: "Reci nešto, Clary.""Što hoćeš da kažem?" On uzdahne. "Možda da razumiješ?"Clary je mogla čuti kako joj krv tutnji u ušima. Imala je dojam da je

njezin život bio sazdan na ledu tankom poput papira, a taj led sad jepočinjao pucati, prijeteći da će je baciti u studeni mrak ispod sebe.Dolje, u tamnu vodu, pomislila je, u kojoj su sve tajne njezine majkeplutale strujama, zaboravljene podrtine uništena života.Podigne pogled prema Lukeu. Učini joj se da treperi, nejasno, kao

da ga gleda kroz mutno staklo. "Moj otac", reče ona. "Ona slika kojuje moja majka uvijek držala na polici iznad kamina...""To nije bio tvoj otac", reče Luke."Je li on uopće postojao?" Clary podigne glas. "Je li ikada postojao

neki John Clark ili je moja majka izmislila i njega?""John Clark je postojao. Ali on ti nije bio otac. Bio je sin dvoje

susjeda tvoje majke dok ste živjele u East Villageu. Poginuo je uautomobilskom sudaru, baš kao što ti je majka rekla, ali ona ga nikadnije upoznala. Imala je tu fotografiju jer su ti susjedi od nje naručili danaslika njegov portret u vojničkoj uniformi. Dala im je portret, alizadržala je fotografiju i pravila se da je muškarac na njoj bio tvoj otac.Pretpostavljam da je mislila da je tako lakše. Na kraju krajeva, da jetvrdila kako ti je otac pobjegao ili nestao, ti bi ga htjela tražiti. Mrtavčovjek...""Neće proturječiti tvojim lažima", gorko dovrši Clary umjesto njega.

"Zar nije pomislila da nije u redu to da me sve te godine drži uuvjerenju kako mi je otac mrtav, dok je moj pravi otac..."Luke ne reče ništa, prepustivši joj da sama pronađe kraj te rečenice,

prepustivši joj da sama pomisli tu nepojmljivu misao."Valentine." Glas joj zadrhti. "To je ono što mi govoriš, zar ne? Da je

Valentine bio... da je... moj otac?"Luke kimne; njegovi zgrčeni prsti bili su jedini znak napetosti koju je

osjećao. "Da."

"O, moj Bože." Clary skoči na noge, ne mogavši više sjediti mirno.Ushoda se prema rešetkama ćelije. "To nije moguće. To jednostavnonije moguće.""Clary, molim te, nemoj se uzrujavati...""Da se ne uzrujavam? Kažeš mi da mi je tata tip koji je u biti

nekakav izopačeni poglavnik i hoćeš da se ne uzrujavam?""Na početku nije bio izopačen", reče Luke, gotovo kao da se

ispričava."O, ne bih se složila. Ja mislim da je bio itekako izopačen. Sve ono

što je drobio o održavanju ljudske rase čistom i o važnosti neokaljanekrvi - kao neki ogavni bjelački rasist. A vas dvoje ste totalno pali nato.""Nisam ja prije samo nekoliko minuta spominjao 'ljigave'

donjosvjećane", mirno odvrati Luke. "Ili kako im se ne moževjerovati.""To nije isto!" Clary je čula suze u vlastitu glasu. "Imala sam brata",

nastavi glasom koji je zapinjao. "I djeda i baku. Oni su mrtvi?"Luke kimne, pogleda oborena na svoje velike šake, raširene na

njegovim koljenima. "Oni su mrtvi.""Jonathan", reče ona tiho. "Bio bi stariji od mene? Godinu dana

stariji?"Luke ne reče ništa."Oduvijek sam željela brata", reče ona."Nemoj", reče on tužno. "Nemoj se mučiti. Sad ti je jasno zašto ti je

tvoja majka sve to tajila, zar ne? Kakve bi koristi imala od toga dasaznaš što si izgubila prije nego što si se uopće rodila?""Ona kutija", reče Clary, čiji je um grozničavo radio. "Sa slovima J.

C. Jonathan Cristopher. Ono nad čime je uvijek plakala bio je uvojaknjegove kose - kose mojeg brata, a ne mojeg oca.""Da.""A kad si ti rekao 'Clary nije Jonathan', mislio si na mojeg brata.

Moja me mama toliko pretjerano nastojala zaštititi jer joj je jednodijete već umrlo."Prije nego što je Luke stigao odgovoriti, vrata ćelije otvorila su se uz

štropot i ušla je Gretel. Pokazalo se da je onaj "pribor za liječenje",koji je Clary zamišljala kao kutiju od tvrde plastike sa znakom crvenogkriža, velik drveni pladanj pun presavijenih zavoja i zdjelica

neprepoznatljivih tekućina i bilja, koje su se pušile i širile prodoranmiris po limunu. Gretel odloži pladanj pokraj ležaja i pokaže Clary dasjedne, što ona nevoljko i učini."Tako, dobra curica", reče žena-vučica, umočivši neku tkaninu u

jednu zdjelicu i podignuvši je do Claryna lica. Nježno joj je očistilasasušenu krv. "Što ti se dogodilo?" upita je s neodobravanjem, kao damisli da si je Clary išla po licu ribežom za sir."To sam se i ja pitao", reče Luke, promatrajući sve to prekriženih

ruku."Napao me Hugo." Clary se pokušala ne trgnuti kad ju je zapekla

tekućina za stezanje rana."Hugo?" trepne Luke."Hodgeova ptica. Bar mislim da je to njegova ptica. Možda je

Valentineova.""Hugin", tiho reče Luke. "Hugin i Munin bili su Valentineovi ptičji

ljubimci. Njihova imena znače 'misao' i 'sjećanje'.""E pa, trebala bi značiti 'napadni' i 'ubij'", reče Clary. "Hugo mi je

skoro iskopao oči.""Uvježban je za to." Luke je prstima jedne ruke tapkao po drugoj.

"Hodge ga je sigurno posvojio nakon Pobune. Ali vjerojatno je jošuvijek Valentineovo stvorenje.""Kao i Hodge", reče Clary, lecnuvši se dok joj je Gretel čistila

dugačku posjekotinu duž ruke, skorenu od prljavštine i sasušene krvi.Zatim ju je Gretel počela uredno previjati."Clary...""Ne želim više razgovarati o prošlosti", reče ona odrješito. "Želim

znati što ćemo sada. Valentine sad ima moju mamu, Jacea - i Kalež.A mi nemamo ništa.""Ja ne bih rekao da nemamo ništa", reče Luke. "Imamo moćan

čopor vukova. Problem je u tome što ne znamo gdje je Valentine."Clary odmahne glavom. Tanki pramenovi kose padali su joj u oči i

ona ih nestrpljivo odgurne. Bože, kako je bila prljava. Ono što ježeljela više od svega - gotovo svega - bio je tuš."Zar Valentine nema neko skrovište? Tajnu jazbinu?""Ako ima," reče Luke, "doista je tajna."Gretel pusti Clary, koja oprezno pomakne ruku. Zelena pomada koju

je Gretel razmazala po posjekotini umanjila je bol, ali još je osjećala

da joj je ruka kruta i obamrla. "Čekaj malo", reče Clary."Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi to govore", reče Luke nikome

posebno. "Nisam mislio nikamo otići.""Bi li Valentine mogao biti negdje u New Yorku?""Moguće.""Kad sam ga vidjela u Institutu, došao je kroz portal. Magnus je

rekao da u New Yorku postoje samo dva portala. Jedan kod Dorotheei jedan kod Renwicka. Onaj kod Dorothee je uništen, a i stvarno gane mogu zamisliti kako se tamo skriva, tako da...""Renwick?" Luke je izgledao zbunjeno. "Renwick nije sjenolovačko

ime.""Ali što ako Renwick nije osoba?" reče Clary. "Što ako je to neko

mjesto? Kod Renwicka. Kao restoran ili... ili hotel ili tako nešto."Luke najednom razrogači oči. Okrene se prema Gretel, koja mu se

primicala s priborom za liječenje. "Donesi mi telefonski imenik", reče.Ona stane kao ukopana, ispruživši pladanj prema njemu

optužujućim pokretom. "Ali gospodine, vaše rane...""Pusti moje rane i donesi mi telefonski imenik", otrese se on.

"Nalazimo se u policijskoj postaji. Valjda negdje ima hrpa starihimenika."S izrazom prezirne ozlojeđenosti na licu Gretel odloži pladanj na tlo i

otpraši iz prostorije. Luke pogleda Clary preko ruba naočala, koje sumu malo skliznule niz nos. "Dobro razmišljaš."Ona mu ne odgovori. Posred želuca imala je tvrdi čvor. Shvatila je

da pokušava disati oko njega. Početak neke misli poškakljao ju je porubu uma, u namjeri da se pretvori u pravi, cjeloviti uvid. No ona jeodlučno potisne, da ne smeta. Nije si mogla priuštiti da posveti svojeresurse, svoju energiju, ičemu osim trenutačnom pitanju.Gretel se vratila sa žutim stranicama koje su izgledale vlažno i

gurnula ih prema Lukeu. On je knjigu čitao stojeći, dok mu je žena-vučica napadala ozlijeđeni bok zavojima i ljepljivim zdjelicamapomada. "Ima sedam Renwicka u telefonskom imeniku", rečenaposljetku. "Nema restorana, hotela ni drugih lokala". Poguranaočale gore; one smjesta kliznu natrag dolje. "To nisu sjenolovci,"reče, "a ne čini mi se vjerojatnim da bi si Valentine uspostavio glavnosjedište u domu nekog ovozemca ili donjosvjećanina. Makar,možda..."

"Imaš li mobitel?" prekine Clary."Ne kod sebe." Još uvijek držeći telefonski imenik, Luke zaviri ispod

njega u Gretel. "Možeš li donijeti telefon?"Uz frktanje gnušanja, ona baci grudicu od krvave tkanine koju je

držala na pod i po drugi put ukočeno napusti prostoriju. Luke odložitelefonski imenik na stol, uzme rolu zavoja i stane ga omotavati okodijagonalne posjekotine preko rebara. "Oprosti", reče, dok je Clarypiljila. "Znam da je odvratno.""Ako uhvatimo Valentinea," reče ona iznenada, "možemo li ga ubiti?"

Lukeu umalo ispadne zavoj. "Što?"Ona se poigra sa zalutalim koncem koji joj je stršao iz džepa

traperica. "On mi je ubio starijeg brata. On mi je ubio baku i djeda.Zar ne?"Luke odloži zavoj na stol i povuče majicu nadolje. "Pa misliš da će

njegovo umorstvo... što? Izbrisati te stvari?"Gretel se vratila prije nego što je Clary stigla odgovoriti na to. Imala

je mučenički izraz lica i pružila je Lukeu izubijani staromodni mobitel.Clary se zapitala tko plaća telefonske račune.Clary ispruži ruku. "Daj da nazovem."Činilo se da Luke oklijeva. "Clary...""U vezi Renwicka. Trajat će sekundu."On joj oprezno pruži telefon. Ona ukuca broj i napola se okrene od

njega da si stvori iluziju privatnosti.Simon se javio na treće zvono. "Halo?""Ja sam."Njegov glas povisi se za oktavu. "Jesi li dobro?""U redu sam. Zašto? Je li ti Isabelle nešto rekla?""Ne. Što bi mi Isabelle rekla? Ima li nešto što ne valja? Radi li se o

Alecu?""Ne", reče Clary, ne želeći lagati i reći da je Alec dobro. "Ne radi se

o Alecu. Gle, trebam samo da mi nešto pogledaš na Googleu."Simon frkne. "Zezaš se. Zar oni tamo nemaju kompjuter? Znaš što,

nemoj mi odgovoriti na to." Začula je zvuk otvaranja vrata i tup-mijaukad se mačak Simonove majke našao protjeran sa svojeg mjesta natipkovnici njegova računala. U mislima je vrlo lako mogla predočitiSimona kako sjeda, brzo pomičući prste po tipkovnici. "Što želiš dapogledam?"

Rekla mu je. Osjećala je Lukeov zabrinut pogled na sebi dok jerazgovarala. Na isti ju je način gledao kad je s jedanaest godinaimala gripu s vrlo visokom temperaturom. Donosio joj je kocke ledada ih siše i čitao joj iz omiljenih knjiga, glumeći sve glasove."Imaš pravo", reče Simon, prenuvši je iz sanjarenja. "To je neko

mjesto. Ili je barem bilo mjesto. Sada je napušteno."Znojni dlan skliznuo joj je po mobitelu pa ga je stisnula čvršće.

"Pričaj mi o njemu.""Najpoznatiju među svim azilima za umobolne, dužničkim zatvorima

i bolnicama podignutim na Rooseveltovu otoku u 19. stoljeću,"poslušno pročita Simon, "Renwickovu bolnicu za velike boginjeprojektirao je arhitekt Jacob Renwick, a namjena joj je bila da poslužikao karantena za najsiromašnije žrtve nekontrolirane epidemijevelikih boginja na Manhattanu. Tijekom sljedećeg stoljeća bolnica jenapuštena i ostavljena da propada. Javnosti je zabranjen pristupruševini.""Dobro, to je dovoljno", reče Clary, osjećajući kako joj srce lupa. "To

je sigurno to. Rooseveltov otok? Zar tamo ne žive ljudi?""Ne žive svi u Slopeu, princezo", reče Simon uz podosta lažnog

sarkazma. "Uglavnom, trebaš li me da te opet vozim ili što već?""Ne! Dobro sam, ništa ne trebam. Samo sam htjela informaciju.""U redu." Zvučao je malo povrijeđeno, pomislila je Clary, ali rekla je

samoj sebi da to nije važno. Bio je kod kuće, na sigurnom, a to je bilonajvažnije.Prekinula je vezu, okrenuvši se prema Lukeu. "Ima jedna napuštena

bolnica na južnom kraju Rooseveltovog otoka, koja se zoveRenwickova. Mislim da je Valentine tamo."Luke opet pogura naočale gore. "Blackwellov otok. Pa naravno.""Kako to misliš, Blackwellov? Rekla sam..."On je prekine pokretom ruke. "Tako se nekada zvao Rooseveltov

otok. Blackwellov. Bio je u vlasništvu jedne stare sjenolovačke obitelji.Trebao sam to pogoditi." Obrati se Gretel. "Idi po Alarica. Svi semoraju vratiti ovamo što je prije moguće." Usne su mu bile iskrivljeneu polusmiješak koji je Clary podsjetio na Jaceov hladan osmijeh dokbi se borio. "Recite im da se pripreme za bitku."Gore na ulicu izašli su kroz vijugav labirint ćelija i hodnika, koji ih je

na koncu doveo do nekadašnjeg predvorja policijske postaje. Zgrada

je sada bila napuštena, a koso svjetlo kasnog poslijepodneva stvaraloje čudne sjene po praznim stolovima, zakračunatim ormarićimakozičavim od crnih rupa koje su načinili termiti i raspucanim podnimpločicama na kojima je bio ispisan moto njujorške policije: Fidetis adMortem."Vjerni do smrti", reče Luke, prateći njezin pogled."Da pogodim", reče Clary. "Iznutra je to napuštena policijska postaja;

izvana ovozemci vide samo propalu stambenu zgradu ili praznozemljište, ili...""Zapravo, izvana izgleda kao kineski restoran", reče Luke. "Samo za

dostavu narudžbi, bez stolova.""Kineski restoran?" ponovi Clary u nevjerici.On slegne ramenima. "Pa ovo je kineska četvrt. Tu je nekad bila

zgrada Druge policijske postaje.""Ljudima je sigurno čudno što nema broja telefona na koji mogu

naručivati."Luke se naceri. "Ima. Samo što se baš ne javljamo često.

Povremeno, kad im je dosadno, neki mladunci nekome čak i odnesumalo mu shu svinjetine.""Šališ se.""Nimalo. Napojnice dobro dođu." On gurne ulazna vrata i otvori ih,

pustivši unutra mlaz svjetlosti.Još uvijek nesigurna je li se šalio ili nije, Clary pođe za Lukeom

preko Baxterove ulice do mjesta gdje mu je bio parkiran auto.Unutrašnjost kamioneta bila joj je ugodno poznata. Blag mirispiljevine, starog papira i sapuna, izblijedjeli par zlatnih plišanihkocaka koje mu je dala kad je imala deset godina jer su izgledale kaozlatne kocke okačene na retrovizor Millenium Falcona. Odbačenipapirići guma za žvakanje i prazne šalice za kavu koje su se kotrljalepo podu. Clary se popne na suvozačko sjedalo i uzdahne, naslonivšiglavu na oslonac. Bila je umornija nego što bi joj bilo drago priznati.Luke zatvori vrata za njom. "Ostani tu."Gledala je kako razgovara s Gretel i Alaricom koji su stajali na

stepenicama stare policijske postaje i strpljivo čekala. Zabavljala semijenjajući fokus pogleda, promatrajući kako se glamur pojavljuje inestaje. Prvo je to bila stara policijska postaja, a zatim trošni izlog sažutom tendom na kojoj je pisalo KINESKA JELA VUKA OD ŽADA.

Luke je gestikulirao svojem prvom i drugom zamjeniku, pokazujućiniz ulicu.. Njegov kamionet bio je prvi u nizu kombija, motocikala,džipova, pa čak i jednog razvaljenog školskog autobusa. Vozila subila poredana duž cijele ulice i iza ugla. Konvoj vukodlaka. Clary sezapita kako su isprosili, posudili, ukrali ili zaplijenili toliko vozila u takomalo vremena. S pozitivne strane, barem neće svi morati ići žičarom.Luke je od Gretel dobio bijelu papirnatu vrećicu i kimnuvši zagrabio

natrag prema kamionetu. Sklopivši vižljasto tijelo iza volana, pružio jojje vrećicu. "Ti si zadužena za ovo."Clary je sumnjičavo pogleda. "Što je to? Oružje?" Lukeu se ramena

zatresu od nečujna smijeha. "Baoziji skuhani na pari, zapravo", reče,krećući kamionetom na ulicu. "I kava."Clary je rasparala vrećicu kad su krenuli prema gradu; želudac joj je

bijesno režao. Rascijepila je valjušak, uživajući u bogatom, slasnomslanom okusu svinjetine, mekoći bijelog tijesta. Isprala ga je dobrimgutljajem crne, vrlo slatke kave i ponudila valjušak Lukeu. "Hoćeš lijedan?""Naravno." Skoro kao u stara vremena, pomislila je dok su skretali u

ulicu Canal, kada bi uzeli vrećice vrućih valjušaka iz pekare Zlatnakočija i zatim ih pola pojeli dok bi se vozili kući preko Manhattanskogmosta."Onda, pričaj mi o tom Jaceu", reče Luke.Clary se umalo zaguši valjuškom. Posegne za kavom, utapajući

kašalj u vrućoj tekućini. "Što s njim u vezi?""Imaš li ikakvog pojma što bi Valentine mogao željeti od njega?""Ne."Luke se namršti prema Suncu na zalasku. "Mislio sam da je Jace

jedan od Lightwoodovih klinaca?""Nije."Clary zagrize u treći valjušak. "Prezime mu je Wayland. Njegov je

otac bio...""Michael Wayland?"Ona kimne. "A kad je Jaceu bilo deset godina, Valentine ga je ubio.

Michaela, mislim.""To zvuči kao nešto što bi on učinio", reče Luke. Ton mu je bio

neutralan, ali nešto u njegovu glasu potaklo je Clary da ga pogledaiskosa. Zar joj nije vjerovao?

"Jace ga je gledao kako umire", dometne ona, kao da podupiresvoju tvrdnju."To je užasno", reče Luke. "Jadno oštećeno dijete."Vozili su preko mosta Pedeset devete ulice. Clary spusti pogled i

ugleda rijeku, koju je Sunce na zalasku cijelu pretvorilo u zlato i krv.Odande je mogla nazrijeti južni kraj Rooseveltova otoka, makar samokao mrlju prema sjeveru. "Nije on tako loš", reče. "Lightwoodovi su sedobro brinuli o njemu.""Mogu misliti. Oni su uvijek bili bliski s Michaelom", primijeti Luke,

prestrojivši se u lijevu traku. U bočnom retrovizoru Clary je moglavidjeti kako karavana pratećih vozila mijenja kurs u skladu snjegovim. "Rado bi se brinuli o njegovom sinu.""Nego, što će biti kad izađe Mjesec?" upita ona. "Svi ćete se

najednom povukodlačiti ili što?"Lukeova se usna trzne. "Ne baš. Samo mladi, oni koji su se tek

promijenili, ne mogu kontrolirati svoje preobrazbe. Većina nas ostalihnaučila je kako se to radi, s godinama. Sada me samo najpunijiMjesec može promijeniti na silu.""Znači, kad je Mjesec samo djelomično pun, ti se osjećaš samo

malo vučje?" upita Clary."Moglo bi se tako reći.""Pa, slobodno gurni glavu kroz prozor auta, ako ti tako dođe." Luke

se nasmije. "Ja sam vukodlak, ne zlatni retriver.""Koliko si već dugo vođa klana?" upita ona nenadano. Luke je

oklijevao. "Oko tjedan dana."Clary se cijelim tijelom okrene da se zablene u njega. "Tjedan

dana?"On uzdahne. "Znao sam da je Valentine oteo tvoju majku", reče bez

mnogo boje u glasu. "Znao sam da sam nemam mnogo šanse protivnjega i da ne mogu očekivati nikakvu pomoć od Klave. Trebao mi jejedan dan da pronađem lokaciju najbližeg čopora likantropa.""Ubio si vođu klana zato da zauzmeš njegovo mjesto?""Bio je to najbrži način kojeg sam se uspio sjetiti da se domognem

popriličnog broja saveznika u kratkom vremenskom roku", reče Lukebez imalo kajanja, ali i bez ponosa. Ona se prisjeti kako je, dok su gašpijunirali u njegovoj kući, uočila duboke ogrebotine na njegovimrukama i licu te kako se lecnuo svaki put kad bi pomaknuo ruku. "To

sam već radio. Bio sam prilično siguran da mogu ponovno." Onslegne ramenima. "Tvoja je majka nestala. Znao sam da sam tebenatjerao da me zamrziš. Nisam imao što izgubiti."Clary se zelenim tenisicama odupre od kontrolne ploče. Iza

raspucanog vjetrobrana, iznad vrhova njezinih nožnih prstiju, Mjesecse dizao iznad mosta. "Eto", reče. "Sad imaš."Bolnica na južnom kraju Rooseveltova otoka noću se kupala u

svjetlosti; njezini sablasni obrisi bili su neobično dobro vidljivi natamnoj pozadini rijeke i snažnije rasvjete na Manhattanu. Luke i Claryušutjeli su kad je kamionet krenuo duž ruba sićušna otoka, kad seasfaltirana cesta po kojoj su vozili pretvorila u šljunčanu pa na koncuu tvrdu zemlju. Cesta je slijedila krivulju visoke žičane ograde, čiji jevrh bio načičkan viticama bodljikave žice nalik na festivalske mašneod vrpce.Kad je cesta postala suviše kvrgava da bi se mogli dalje voziti, Luke

je zaustavio kamionet sa strane i ugasio svjetla. Pogledao je Clary."Ima li kakve šanse da, ako te zamolim da me pričekaš ovdje, tako iučiniš?"Ona odmahne glavom. "U autu ne bi nužno bilo nimalo sigurnije.

Tko zna koga je Valentine postavio da mu nadzire perimetar?"Luke se tiho nasmije. "Perimetar. Čuj tebe." Okretno izađe iz

kamioneta i zaobiđe ga do njezinih vrata da joj pomogne sići. Moglaje iskočiti iz kamioneta, ali bilo je lijepo primiti njegovu pomoć kaonekad, kad je bila premala da bi izašla sama.Stopala joj udare o suhu, tvrdu zemlju, podignuvši oblačiće prašine.

Automobili koji su ih pratili zaustavljali su se jedan po jedan,stvarajući neku vrstu kruga oko Lukeova kamioneta. Svjetla njihovihfarova šibala su njezinim vidnim poljem, obasjavši žičanu ogradu doboje bijelog srebra. Iza ograde, sama bolnica bila je razvalinaokupana oštrom svjetlošću koja je isticala njezino trošno stanje:zidove bez krova koji su stršali iz neravne zemlje poput polomljenihzuba i nazupčane kamene prsobrane obrasle zelenim tepihom odbršljana. "To je ruševina", čula je sebe kako tiho izgovara, uz titranjestraha u glasu. "Nije mi jasno kako bi se Valentine mogao skrivatiovdje."Luke baci pogled mimo nje, na bolnicu. "To je snažan glamur", reče.

"Pokušaj vidjeti iza rasvjete." Alaric je išao cestom prema njima, lak

povjetarac rastvorio mu je jaknu, razotkrivši mu prsa s ožiljkom.Vukodlaci koji su hodali iza njega izgledali su kao posve obični ljudi,pomisli Clary. Da ih je sve zajedno negdje vidjela u skupini, možda bipomislila da nekako poznaju jedni druge - postojala je određenanetjelesna sličnost, surovost u njihovim pogledima, žestina u njihovimizrazima lica. Možda bi pomislila da su zemljoradnici, jer su izgledaliviše preplanulo, žilavo i koščato od prosječnog gradskog žitelja ili bimožda zaključila da su skupina motorista. Ali uopće nisu izgledali kaočudovišta.Sastali su se na brzo vijećanje pokraj Lukeova kamioneta, kao

okupljanje nogometnog tima. Budući da je osjetila snažnonepripadanje, Clary se okrenula da opet pogleda bolnicu. Ovaj putpokušala je prozreti iza rasvjete ili kroz nju, onako kako ponekadvidite kroz tanki gornji sloj boje i uočavate što je bilo ispod njega. Kaoi obično, pomoglo joj je dosta razmišljanje o tome kako bi to nacrtala.Svjetla kao da su oslabjela i odjednom je, preko travnjaka punoghrastova, gledala u kićenu neogotičku građevinu, koja se pomaljalaiznad stabala poput palube velika broda. Prozori donjih katova bili sutamni i zaklonjeni kapcima, ali svjetlost se prosipala kroz uglatelukove na drugom katu, nalik na liniju plamena što gori duž hrptakakva udaljenog planinskog lanca. Težak kameni trijem stršio jeprema van, zastirući ulazna vrata."Vidiš li je?" Bio je to Luke, koji joj je bio prišao iza leđa bešumno

poput - no, vuka. Ona je još uvijek zurila. "Izgleda više kao dvorac,nego kao bolnica."Primivši je za ramena, Luke je okrenuo njezino lice prema sebi.

"Clary, slušaj me." Stisak mu je bio bolno jak. "Hoću da ostanešpokraj mene. Kreći se kad se ja pokrenem. Drži mi se za rukav akomoraš. Ostali će biti oko nas, štititi nas, ali ako se nađeš izvan kruga,neće te moći čuvati. Približit će nas vratima." Spustio je ruke snjezinih ramena, a kad se pomaknuo, opazila je bljesak nečegmetalnog s unutrašnje strane njegove jakne. Nije bila svjesna da jeponio oružje, ali tada se sjetila što je Simon rekao o sadržajuLukeove stare zelene platnene torbe i pomislila kako je to bilo mudro."Obećavaš da ćeš učiniti što ti kažem?""Obećavam."

Ograda je bila stvarna, nije bila dio glamura. Alaric, još uvijek načelu, prodrmao ju je za probu, a zatim lijeno podignuo ruku. Ispodnoktiju niknule su mu dugačke kandže i njima je zaparao po žičanojogradi, nasjeckavši metal na trakice. Pale su u zveckavu hrpu, kaodijelovi od kojih djeca sklapaju igračke."Idemo." Rukom mahne ostalima da prođu. Krenuli su naprijed kao

jedan; koordinirano more pokreta. Stisnuvši Clarynu ruku, Luke jeprogura ispred sebe, sagnuvši se da pođe za njom. Uspravili su se sunutrašnje strane ograde, pogledavši prema bolnici za velike boginje,gdje su se okupljene tamne spodobe, nagruvane na trijemu, počelespuštati stepenicama.Alaric podigne glavu, njuškajući vjetar. "U zraku je snažan smrad

smrti."Luke ispusti zrak iz pluća uz siktavi šum. "Otpisani."Pogura Clary iza sebe; ona krene, pomalo se spotičući po neravnom

tlu. Čopor se počeo primicati njoj i Lukeu; kad bi se približili, spustili bise na sve četiri, usne bi im se iskesile unatrag s očnjaka koji bi seproduljili, udovi se istezali u dugačke, dlakave noge, a odjeću bi imprekrilo krzno. Neki tihi, nagonski glasić u pozadini Claryina mozgavrištao je na nju: Vukovi! Bježi! Ali othrvala se i ostala gdje je i bila,premda je osjećala trzanje i drhtanje živaca u rukama.Čopor ih je okružio, licima okrenut prema van. Još neki vukovi štitili

su krug s obje bočne strane. Ona i Luke kao da su bili u središtuzvijezde. Na taj su se način počeli primicati ulaznom trijemu bolnice.Još uvijek iza Lukea, Clary uopće nije vidjela prve otpisane kada sunapali. Začula je kako neki vuk zavija kao da ga boli. Zavijanje seneprestano povisivalo, ubrzo se pretvorivši u režanje. Začuo setresak lupa udarca, potom krkljajući urlik i zvuk nalik na paranjepapira...Clary se zatekne kako se pita jesu li otpisani jestivi.Podigne pogled na Lukea. Lice mu je bilo mirno. Sada ih je mogla

vidjeti iza vučjeg obruča, prizor je bio briljantno osvijetljen reflektorimai titravim sjajem Manhattana: deseci otpisanih čija se koža namjesečini bijelila kao u leševa, ispresijecana runama nalik na rane.Oči su im bile prazne dok su se bacali na vukove, a vukovi su ihdočekivali frontalno, parajući kandžama, trgajući i grizući zubima.Vidjela je jednog otpisanog ratnika - ženu - kako pada unatrag,

iščupana grla; ruke su joj se još trzale. Drugi je udarao po vukujednom rukom, dok mu je druga ležala na tlu metar dalje, a krv mu jena mahove liptala iz batrljka. Crna krv, ustajala kao voda u močvari,tekla je u potocima, učinivši travu skliskom, tako da se Clary izmaklotlo pod nogama. Luke ju je uhvatio prije nego što je stigla pasti."Ostani uz mene."Tu sam, htjela je reći, ali nije mogla izustiti ni riječ. Skupina se još

uvijek kretala travnjakom prema bolnici, mučno sporo. Lukeov stisakbio je čvrst kao željezo. Clary nije mogla reći tko je pobjeđivao, akoitko jest. Vukovi su na svojoj strani imali veličinu i brzinu, ali otpisanisu se kretali s neumoljivom neminovnošću i bilo ih je iznenađujućeteško ubiti. Ugledala je velikog prugastog vuka, koji je bio Alaric, kakoruši jednoga obarajući ga s nogu, a potom mu skače na grlo. Ovaj sejoš uvijek kretao dok ga je trgao na komade, zamasima sjekirerascijepivši dugačku crvenu posjekotinu duž Alaricova svjetlucavakrzna.Smetena, Clary skoro da nije niti primijetila otpisanog koji se probio

kroz zaititni obruč, sve dok nije iskrsnuo točno pred njom, kao da jeiskočio iz trave pod njezinim nogama. Bijelih očiju i prljave kose,podignuo je nož s kojeg se cijedilo.Vrisnula je. Luke se naglo bacio na tlo u okretu, povukavši je

postrance, uhvatio zglavak stvorenja i iskrenuo ga. Začula je prasakkosti i nož je pao na travu. Ruka otpisanog mlohavo je visjela, alinastavio je hodati prema njima, ničime ne odajući da osjeća bol. Lukeje promuklo viknuo za Alaricom. Clary je pokušala doseći bodež zapojasom, ali Luke joj je prejako stiskao ruku. Prije nego što mu jeuspjela doviknuti da je pusti, između njih je proletio jezičac tankesrebrne vatre. Bila je to Gretel. Sletjela je prednjim šapama na prsaotpisanog, srušivši ga na tlo. Režanje razjarena bijesa uzvine se izGretelina grla, ali otpisani je bio jači; odbacio ju je na stranu kaokrpenu lutku i ustao.Nešto je podiglo Clary s tla. Viknula je, no bio je to Alaric, napola u

vučjem obličju, a napola u ljudskom, s oštrim kandžama na šakama.Ipak, nježno su je primile kad ju je podigao u naručje.Luke im je domahivao. "Vadi je odavde! Odvedi je do vrata!" vikao

je."Luke!" Clary se koprcala u Alaricovu stisku.

"Ne gledaj", reče Alaric režeći.No pogledala je. Gledala je dovoljno dugo da vidi kako Luke kreće

prema Gretel sa sječivom u ruci, ali zakasnio je. Otpisani je dohvatiosvoj nož koji je bio pao u travu mokru od krvi i sjurio ga u Gretelinaleđa, i sjurio ga opet, i opet, dok ga je ona grebla kandžama i otimalase i na koncu klonula; svjetlost u njezinim srebrnim očima jenjala je utamu. Kriknuvši, Luke zamahne sječivom prema vratu otpisanog..."Rekao sam ti da ne gledaš", zareži Alaric, okrenuvši je tako da joj je

njegovo visoko tijelo zaklonilo pogled. Sad su trčali uza stepenice, azvuk grebanja kandži na njegovim stopalima o granit sličio jestruganju čavala po školskoj ploči."Alaric", reče Clary."Da?""Žao mi je što sam bacila nož na tebe.""Neka ti ne bude. To je bio dobar pogodak."Pokušala je pogledati pokraj njega. "Gdje je Luke?""Tu sam", reče Luke. Alaric se okrene. Luke je dolazio stepenicama,

gurajući mač natrag u tok, koji mu je bio privezan za bok, ispod jakne.Sječivo je bilo crno i ljepljivo.Alaric pusti Clary da sklizne na trijem. Sletjela je okrenuvši se. Nije

mogla vidjeti Gretel ni otpisanog koji ju je ubio, tek masuuskomešanih tijela i odbljeske metala. Lice joj je bilo mokro. Podiglaje slobodnu ruku da vidi krvari li, ali shvatila je da je zapravo plakala.Luke je radoznalo pogleda. "Bila je samo donjosvjećanin", reče.Clary zapeku oči. "Ne govori tako.""Razumijem." Obrati se Alaricu. "Hvala što si se pobrinuo za nju.

Kad krenemo dalje...""Idem s vama", reče Alaric. Gotovo je završio preobrazbu u ljudski

oblik, ali oči su mu još uvijek bile vučje i usne su mu bile istegnuteunatrag sa zuba dužine čačkalica. Savio je šake dugačkih noktiju.Lukeove oči bile su uznemirene. "Alaric, ne."Alaricov režeći glas bio je miran. "Vi ste voda čopora. Sad kad je

Gretel mrtva, ja sam vaš prvi zamjenik. Ne bi bilo u redu da vaspustim da idete sami.""Ja..." Luke pogleda Clary, pa zatim opet polje ispred bolnice.

"Trebam te ovdje, Alaric. Žao mi je. To je naređenje."

Alaricove oči ogorčeno zaiskre, ali odmakne se u stranu. Vratabolnice bila su od teškog kićeno izrezbarenog drva, s uzorcima kojisu Clary bili poznati; idriske ruže, vijugave rune, zrakasta sunca.Popustila su uz prasak slamanja brave kad ih je Luke šutnuo. Kad suse vrata širom otvorila, gurnuo je Clary naprijed. "Uđi."Zateturala je mimo njega, okrenuvši se na pragu. Tek je načas

opazila Alarica kako gleda za njima blistavim vučjim očima. Iza njegaje travnjak ispred bolnice bio posut leševima, a zemlja umrljana krvlju,crvenom i crnom. Kad su se vrata za njom uz tresak zatvorila,zaklonivši joj pogled, osjetila je zahvalnost.Ona i Luke stajali su u slabo osvijetljenom polumraku, u kamenom

predvorju obasjanom jednom jedinom bakljom. Nakon buke bitke,tišina je sličila ogrtaču koji guši. Clary se zatekne kako sopćući hvatazrak, zrak koji nije bio težak od vlage i vonja krvi.Luke joj rukom stisne rame. "Jesi li dobro?"Ona si obriše obraze. "Nisi to smio reći. Da je Gretel bila samo

donjosvjećanka. Ja ne mislim tako.""Drago mi je što to čujem." On posegne za bakljom u metalnom

nosaču. "Mučila me pomisao da su te Lightwoodovi pretvorili u svojukopiju.""Pa nisu."Luke nije mogao izvaditi baklju; namrštio se. Posegnuvši u džep,

Clary izvadi glatki runo-kamen koji joj je Jace dao za rođendan ipodigne ga visoko. Svjetlost joj nahrupi između prstiju, kao da jerazbila ljusku sjemenke tame i ispustila sjaj zarobljen u njoj. Lukepusti baklju."Vještičje svjetlo?" reče."Jace mi ga je dao." Osjećala je kako joj pulsira na dlanu, kao

otkucaji srca kakve sićušne ptice. Zapitala se gdje se Jace nalazi utoj sivoj kamenoj hrpi soba, je li uplašen, pita li se hoće li je više ikadavidjeti."Već se godinama nisam borio pod vještičjim svjetlom", reče Luke i

krene uza stepenice. Glasno su mu škripale pod čizmama. "Slijedime."Blještav sjaj vještičje svjetlosti bacao je njihove sjene, čudnovato

izdužene, na glatke zidove od granita.

Zastali su na kamenom odmorištu koje se krivilo u luk. Vidjela jesvjetlo iznad njih. "Je li bolnica ovako izgledala prije stotinjakgodina?" šapne Clary."Kostur onoga što je Renwick izgradio još je ovdje", reče Luke. "Ali

pretpostavljam da su Valentine, Blackweli i ostali renovirali zgradutako da malo više odgovara njihovom ukusu. Pogledaj ovo." Onstrugne čizmom po podu: Clary spusti pogled i ugleda runu uklesanuu granit ispod svojih nogu: krug u središtu kojeg se nalazio moto nalatinskom: In Hoc Signo Vinces."Što to znači?" upita."To znači 'Pod ovim znakom ćemo pobijediti'. To je bio moto Kruga."Ona pogleda gore, prema svjetlu. "Znači, oni su tu.""Tu su", reče Luke, a u vrlo mu se napetu glasu čulo iščekivanje.

"Dođi."Išli su uza zavojite stepenice koje su kružile ispod svjetla sve dok ih

ono nije okružilo, a oni se našli na ulazu u dugačak i uzak hodnik.Duž hodnika plamsale su baklje. Clary sklopi šaku oko vještičjegsvjetla i ono trepne, ugasivši se kao utrnula zvijezda.Vrata su bila postavljena u razmacima duž hodnika, mahom čvrsto

zatvorena. Zapitala se jesu li to nekoć kada je to bila bolnica bili odjeliili možda privatne sobe. Dok su išli hodnikom, Clary ugleda tragovečizama, blatnjavih od vanjske trave, koji su krivudali po podu. Netkoje nedavno prolazio ovuda.Prva vrata koja su isprobali lako su se otvorila, ali soba iza njih bila

je prazna: tek ulašteni drveni pod i kameni zidovi, sablasnoosvijetljeni mjesečinom koja se prosipala kroz prozor. Sobu jeispunjavao nerazgovijetan štropot bitke koja se vodila vani, ritmičanpoput zvuka oceana. Sljedeća soba bila je puna oružja: mačeva,buzdovana i sjekira. Mjesečina je poput srebrne vode tekla prekosilnih redova neukoričena čelika. Luke tiho zazviždi. "Fina zbirka.""Misliš li da Valentine koristi sve to?""Sumnjam. Pretpostavljam da to služi njegovoj vojsci." Luke se

okrene da ode.Treća soba bila je spavaonica. Zastori oko kreveta na četiri stupa bili

su plavi, perzijski čilim imao je plave, crne i sive uzorke, a pokućstvoje bilo obojano u bijelo, kao namještaj dječje sobe. Sve je to prekrivao

tanak i sablastan sloj prašine, koji je blijedo svjetlucao podmjesečinom.U krevetu je ležala Jocelyn, usnula.Bila je na leđima, jedne ruke nehajno prebačene preko grudi, kose

raširene po jastuku. Imala je nekakvu bijelu spavaćicu koju Clarynikad nije vidjela i disala je uredno i mirno. Na prodornoj mjesečiniClary je uspjela vidjeti titranje majčinih očnih kapaka dok je sanjala.Tiho kriknuvši, Clary se zaleti naprijed - ali Lukeova naglo ispružena

ruka opali je preko grudi kao željezna šipka, zadržavši je. "Čekaj",reče on glasa napetog od napora. "Moramo biti oprezni."Clary ga bijesno pogleda, ali on je gledao mimo nje, ljutita i tužna

izraza lica. Ona poprati pravac njegova pogleda i opazi ono što ranijenije htjela vidjeti. Srebrne lisičine zatvorene oko Jocelyninih zglavakai stopala; krajevi njihovih lanaca bili su duboko uronjeni u kameni pods obje strane kreveta. Stol pokraj kreveta bio je zatrpan čudnovatomhrpom cijevi i boca, staklenki i dugačkih, zloslutno šiljatihinstrumenata čiji se kirurški čelik ljeskao. Jedna gumena cijevprotezala se od jedne staklenke do vene u Jocelyninoj lijevoj ruci.Clary se otme Lukeovoj ruci koja ju je zadržavala i pohrli prema

krevetu, obujmivši rukama majčino tijelo, koje nije reagiralo. Noosjećaj je bio kao da pokušava zagrliti loše sklopljenu lutku. Jocelynje ostala nepokretna i kruta, a njezino sporo disanje nije sepromijenilo.Prije tjedan dana Clary bi se bila rasplakala kao one prve užasne

noći kad je otkrila da njezine majke nema, rasplakala i zvala je. Alisad, kad je pustila majku i uspravila se, nisu navrle nikakve suze.Sada u njoj nije bilo straha ni samosažaljenja: tek gorki bijes i porivda pronađe onoga tko je to učinio, onoga tko je kriv za sve to."Valentine", rekla je."Naravno." Luke je bio pokraj nje, lagano je dodirivao lice njezine

majke, podignuo joj očne kapke. Oči ispod njih bile su prazne kaopikule. "Nije drogirana", reče. "Nekakva čarolija, pretpostavljam."Clary ispusti dah u pokušaju da suspregne jecaj. "Kako da je

izbavimo odavde?""Ja ne mogu dotaknuti lisičine", reče Luke. "Srebro. Imaš li...""Oružarnica", reče Clary, ustavši. "Tamo sam vidjela sjekiru.

Nekoliko. Mogli bismo presjeći lance..."

"Ti se lanci ne mogu presjeći." Glas koji je progovorio s vrata bio jedubok, odrješit i poznat. Clary se naglo okrene i ugleda Blackwella.Sada se cerio, odjeven u one iste halje boje zgrušane krvi kao i prije,zabačene kapuljače te s blatnjavim čizmama što su virile ispod ruba."Graymark", reče. "Kako lijepo iznenađenje."Luke ustane. "Ako si iznenađen, onda si idiot", reče. "Nije baš da

sam stigao u tišini."Blackwellovi obrazi buknuli su tamnije ljubičastom nijansom, ali nije

se pomaknuo prema Lukeu. "Opet si vođa klana, ha?" reče ineugodno se nasmije. "Ne možeš se riješiti navike da ti donjosvjećaniodrađuju prljavi posao? Valentineove trupe siju njihove komade pocijelom travnjaku, a ti si ovdje na sigurnom sa svojim djevojkama."Uputi preziran osmijeh u Clarynu smjeru. "Ova tu izgleda malopremlado za tebe, Luciane."Clary se ljutito zarumeni stisnuvši šake, ali Lukeov glas, kad je

odgovorio, bio je ljubazan. "Ja to baš i ne bih nazvao trupama,Blackwelle", reče. "To su otpisani. Izmučena bivša ljudska bića. Akome sjećanje služi, Klava se prilično mršti na sve to - mučenje ljudi,bavljenje crnom magijom. Mislim da baš i neće biti prezadovoljni.""Klava neka ide kvragu", zareži Blackwell. "Ne trebamo ni njih ni

njihovu toleranciju prema polutanima. Osim toga, otpisani neće višedugo biti otpisani. Nakon što Valentine na njima upotrijebi Kalež, bitće jednako dobri sjenolovci kao mi ostali - bolji od onoga što Klavapriznaje kao ratnike ovih dana. Mekušaca koji vole donjosvjećane."On ogoli tupe zube."Ako je to njegova namjera s Kaležom," reče Luke, "zašto onda to

već nije učinio? Što čeka?"Blackwell podigne obrve. "Zar nisi znao? Njegov..."Prekine ga svilenkast smijeh. Kod njegova lakta pojavi se Pangborn,

sav u crnom, s kožnatom trakom preko ramena. "Dosta, Blackwelle",reče. "Previše pričaš, kao i obično." Isceri šiljate zube prema Lukeu."Zanimljiv potez, Graymark. Nisam slutio da imaš želuca za to dapovedeš svoj najnoviji klan u samoubilačku misiju."U Lukeovu obrazu zatitra mišić. "Jocelyn", reče. "Što joj je učinio?"

Pangborn se melodiozno podsmjehne. "Mislio sam da ne mariš.""Nije mi jasno što sad hoće od nje", nastavi Luke, ne obazirući se na

porugu. "Ima Kalež. Ona mu više ne može biti od koristi. Valentine

nikad nije bio za besciljno ubijanje. Ciljano ubijanje. To bi mogla bitidruga priča."Pangborn ravnodušno slegne ramenima. "Nama je svejedno što će

on s njom", reče. "Bila mu je žena. Možda je mrzi. I to je cilj.""Pusti je", reče Luke, "i otići ćemo s njom, povući ću čopor. Bit ću

tvoj dužnik.""Ne!" Na Claryn ljutit uzvik Pangborn i Blackwell skrenu pogled na

nju. Obojica su izgledala pomalo skeptično, kao da je ona žohar kojigovori. Ona se obrati Lukeu. "Ima još i Jace. On je tu negdje."Blackwell se zahihoće. "Jace? Nikad čuo ni za kakvog Jacea", reče.

"Sad, ja bih mogao zamoliti Pangborna da je pusti. Ali radije ne bih.Uvijek sam mislio da je ta Jocelyn kuja. Mislila je da je bolja od nasostalih, zbog svog izgleda i podrijetla. Obična kuja s pedigreom, to jesve. Udala se za njega samo zato da se može okomiti na sve nas...""Razočaran si što se ti nisi uspio udati za njega, Blackwelle?" bilo je

sve što je Luke odvratio, iako je Clary čula hladan bijes u njegovuglasu.Blackwell, čije je lice postajalo sve ljubičastije, ljutito zakorači

naprijed u sobu.A Luke, pokretom tako brzim da ga Clary gotovo nije vidjela, dohvati

skalpel s noćnog ormarića i zavitla ga. On se dvaput preokrene uzraku i sjuri se oštricom u Blackwellovo grlo, presjekavši njegovprogunđani odgovor. Blackwell se zagrcne, iskrene oči tako da su muse vidjele samo bjeline i padne na koljena, primivši se rukama zagrlo. Grimizna tekućina liptala mu je kroz raširene prste. Zausti kaoda će nešto reći, ali iz usta mu samo iscuri tanak mlaz krvi. Ruke muskliznu s grla i on tresne na tlo kao sasječeno stablo."O, joj", reče Pangborn, zureći u oboreno tijelo svojeg druga s

tankoćutnim gnušanjem. "Baš neugodno."Krv iz Blackwellova prerezanog grla širila se podom u gustu crvenu

lokvu. Primivši Clary za rame, Luke joj nešto šapne u uho. To nijeznačilo ništa. Clary je bila svjesna samo tupa zujanja u glavi. Prisjetilase još jedne pjesme sa satova engleskog, nešto o tome kako nakonprve smrti kojoj svjedočiš više nijedna smrt nije važna. Taj pjesnik nijeznao o čemu govori.Luke je pusti. "Ključeve, Pangborne", reče.

Pangborn nogom prodrma Blackwella i podigne pogled. Izgledao jesrdito. "Ili što? Na mene ćeš baciti špricu? Na tom stolu bio je samojedan nož. Ne", doda, posegnuvši iza leđa i izvukavši dugačak mačopaka izgleda preko ramena. "Ako hoćeš ključeve, bojim se da ćeš ihmorati uzeti sam. Ne zato što mi je Jocelyn Morgenstern važna naovaj ili onaj način, razumiješ, nego samo zato što ja, između ostalih,jedva čekam da te ubijem... već godinama."Zadnju je riječ razvukao uživajući u njoj s ushićenom nasladom,

ulazeći dublje u prostoriju. Njegov mač sijevne poput munje namjesečini. Clary ugleda kako Luke naglo pruža šaku prema njoj -čudnovato izduženu šaku, s noktima nalik na male noževe - i shvatidvije stvari: da će se on sada promijeniti i da je ono što joj je šapnuou uho bila jedna riječ.Trči.Potrčala je. Krivudavo je izbjegla Pangborna, koji ju je jedva i

pogledao, zaobišla Blackwellovo truplo i našla se s druge strane vratau hodniku, uzbubnjala srca, prije nego što je Luke dovršiopreobrazbu. Nije se osvrnula, ali čula je zavijanje, dugo i prodorno,zveket udarca metala o metal i prasak lomljave. Skršeno staklo,pomislila je. Možda su prevrnuli noćni ormarić.Jurnula je hodnikom prema oružarnici. Kad je ušla, posegnula je za

izubijanom sjekirom čelične drške. Čvrsto je prianjala uza zid, bezobzira koliko je snažno vukla. Pokušala je s mačem pa s oružnimštapom - čak i s jednim malim bodežom - ali nijedno sječivo nije jojhtjelo ostati u ruci. Na koncu je, polomljenih noktiju i prstiju krvavih odnapora, morala odustati. U toj prostoriji bilo je magije, i to ne runskemagije: nečeg divljeg i stranog, mračnog.Izašla je iz prostorije unatraške. Na tom katu nije bilo ničega što bi;

joj moglo pomoći. Šepajući je krenula niz hodnik - počela je osjećatibol prave iscrpljenosti u nogama i rukama - i našla se na križanjustepenica. Gore ili dolje? Dolje, sjetila se, nije bilo svjetla i bilo jeprazno. Dakako, u džepu je imala vještičje svjetlo, ali nešto u njojprezalo je pred pomisli da sama uđe u taj crni prostor. Gore jeugledala bliještanje još jačeg svjetla, opazila titraj nečega što jemožda bio pokret.Krenula je gore. Boljele su je noge, boljela su je stopala, sve ju je

boljelo. Posjekotine su joj bile previjene, ali zbog toga nisu ništa

manje pekle. Lice ju je boljelo ondje gdje joj je Hugo posjekao obraz,a u ustima je imala metalan i gorak okus.Dospjela je do zadnjeg odmorišta. Bilo je blago zaobljeno, poput

brodskog pramca, a na njemu je vladala jednaka tišina kao i dolje;nijedan zvuk bitke koja se vodila vani nije dopirao do njezinih ušiju.Još jedan dugačak hodnik protezao se pred njom, s isto onakomnogo vrata, ali ovdje su neka bila otvorena te se iz njih u hodnikprosipalo još više svjetla. Krenula je naprijed i neki ju je nagonprivukao zadnjim vratima s lijeve strane. Oprezno je zavirila unutra.Soba ju je isprva podsjetila na jedan od onakvih rekonstrukcijskih

prikaza nekog razdoblja iz Metropolitanskog muzeja umjetnosti. Kaoda je stupila u prošlost - zidovi s drvenom oplatom sjajili su se kao dasu netom ulašteni, baš kao i beskrajno dugačak stol za blagovanje,postavljen finim porculanom. Kićeno zrcalo sa zlatnim okvirom krasiloje suprotni zid, postavljeno između dva uljana portreta u teškimokvirima. Sve se ljeskalo pod svjetlošću baklji: tanjuri na stolu,prepuni hrane, brušene čaše u obliku kala, stolnjak i ubrusi tako bijelida su blještali. Na kraju prostorije nalazila su se dva velika prozorazastrta naborima teškog baršuna. Kod jednog prozora stajao je Jace,tako miran da je načas pomislila da je kip, dok nije shvatila da vidiodbljesak svjetla s njegove kose. Lijevom rukom pridržavao je zastorpo strani, a u tamnom oknu vidjela je odraze desetaka svijeća uprostoriji, zarobljene u staklu poput krijesnica."Jace", reče. Čula je svoj glas kao da dolazi izdaleka: zapanjenost,

zahvalnost i čežnja toliko oštra da je boljela. On se okrenuo ispustivšizastor i ugledala je izraz čuđenja na njegovu licu."Jace!" ponovi ona i potrči prema njemu. On je uhvati kad se bacila

na nj. Čvrsto je zagrli rukama."Clary." Glas mu je bio gotovo neprepoznatljiv. "Clary, što ti radiš

ovdje?"Glas joj je prigušila njegova košulja. "Došla sam po tebe.""Nisi trebala." Njegov stisak iznenada popusti; on ustukne za korak,

malo je udaljivši od sebe. "Bože moj", reče, dotaknuvši joj lice."Budalo jedna, što si učinila." Glas mu je bio ljut, ali pogled koji jeprelazio njezinim licem i prsti koji su joj nježno dodirivali leđa bili sublagi. Još ga nikada nije vidjela takvog; u njemu je bilo nekakve

krhkosti, kao da može biti ne samo dirnut, nego čak i povrijeđen."Zašto nikad ne razmišljaš?" šapne."Razmišljala sam", reče ona. "Razmišljala sam o tebi."On načas zatvori oči. "Da ti se išta dogodilo..." Rukama je nježno

pratio liniju njezinih ruku sve do zglavaka, kao da se želi uvjeriti da jedoista tamo. "Kako si me našla?""Luke", odvrati ona. "Došla sam s Lukeom. Da te spasim."Još uvijek je držeći, on skrene pogled s njezina lica prema prozoru,

usana pomalo iskrivljenih od negodovanja. "Znači, to su... došla si sklanom vukova?" upita neobičnim tonom."Lukeovi su", reče ona. "On je vukodlak i...""Znam." Jace je prekine. "Trebao sam pogoditi - lisičine." Baci

pogled prema vratima. "Gdje je on?""Dolje", reče Clary polako. "Ubio je Blackwella. Ja sam došla gore

da te pronađem...""Morat će ih povući", reče Jace.Ona ga pogleda s nerazumijevanjem. "Što?""Luke", reče Jace. "Morat će povući svoj čopor. Došlo je do

nesporazuma.""Što, ti si oteo samog sebe?" Pokušala je zvučati kao da ga

zadirkuje, ali glas joj je bio previsok. "Dođi, Jace."Potegne ga za zglavak, ali on se odupre. Netremice ju je gledao, a

ona iznenada shvati što nije bila uočila u prvom naletu olakšanja.Zadnji put kad ga je vidjela bio je posječen i izudaran, u odjeći

umrljanoj blatom i krvlju, kose prljave od sukrvice i prašine. Sad jeimao široku bijelu košulju i tamne hlače, a počešljana kosa padala muje oko lica, blijedo zlatna i lepršava. Tankom rukom odgurne nekolikopramenova iz očiju i ona opazi da mu se teški srebrni prsten vratio naprst."Je li to tvoja odjeća?" upita ona zbunjeno. "I... sav si u zavojima..."

Glas joj zamre. "Čini se da se Valentine strašno dobro brine za tebe."On joj se nasmiješi umornom nježnošću. "Kad bih ti ispričao istinu,

rekla bi da sam lud", reče.Ona osjeti kako joj srce leprša u grudima brzo kao mlat kolibrijevih

krila. "Ne, ne bih.""Moj otac mi je dao tu odjeću", reče on.

Lepršanje se prometne u brzo tutnjanje. "Jace," reče ona oprezno,"tvoj otac je mrtav.""Nije." On odmahne glavom. Imala je dojam da potiskuje neki vrlo

jak osjećaj, poput užasa ili ushita - ili oboje. "Ja sam mislio da jest, alinije. Sve je to bila pogreška."Ona se sjeti što joj je Hodge pričao o Valentineu i njegovoj

sposobnosti da zanosno i uvjerljivo laže. "Je li to nešto što ti jeValentine rekao? Jer on je lažac, Jace. Sjeti se što je Hodge rekao.Ako ti kaže da ti je otac živ, laže ti zato da učiniš ono što želi.""Vidio sam oca", reče Jace. "Razgovarao sam s njim. On mi je to

dao." Povuče novu, čistu košulju kao da je to neporeciv dokaz. "Mojotac nije mrtav. Valentine ga nije ubio. Hodge mi je lagao. Sve ovegodine mislio sam da je mrtav, ali nije bio."Clary se mahnito osvrne uokolo po sobi punoj sjajnog porculana,

kapljućih baklji i praznih, blještavih zrcala. "Pa ako je tvoj otac stvarnoovdje, gdje je onda? Je li Valentine i njega oteo?"Jaceove su oči iskrile. Ovratnik košulje bio mu je rastvoren i mogla

je vidjeti tanke bijele ožiljke koji su mu prekrivali ključnu kost, nalik napukotine u glatkoj zlaćanoj koži. "Moj otac..."Vrata, koja je Clary bila zatvorila, otvore se uz škripu i neki čovjek

uđe u prostoriju.Bio je to Valentine. Srebrna, kratko ošišana kosa sjajila mu se kao

ulaštena čelična kaciga, a usta su mu bila stisnuta. Za širokimpojasom nosio je korice za mač i iz njih je virio balčak dugačkogmača. "Onda," reče, oslonivši šaku na balčak kad je progovorio, "jesili skupio svoje stvari? Naši otpisani mogu zadržavati vukoljude samoneko..."Ugledavši Clary, prekine se usred rečenice. Nije bio od onih koji se

ikada nađu uistinu zatečeni, ali opazila mu je iskru zapanjenosti uočima. "Što je ovo?" upita, skrenuvši pogled na Jacea.Ali Clary je već prtljala po pojasu tražeći bodež. Uhvatila mu je

dršku, istrgnula ga iz toka i povukla ruku unatrag. Bijes joj je udaraoiza očiju poput ritma bubnjeva. Mogla je ubiti tog čovjeka. Htjela ga jeubiti.Jace joj uhvati zglavak. "Ne."Nije uspjela suzbiti nevjericu. "Ali Jace...""Clary", reče on odlučno. "To je moj otac."

23VALENTINE

"Vidim da sam nešto prekinuo", reče Valentine glasom suhim kaopustinjsko poslijepodne. "Sine, bi li mi rekao tko je to? Možda nekodijete Lightwoodovih?""Ne", reče Jace. Zvučao je umorno i nesretno, ali nije olabavio stisak

ruke oko njezina zglavka. "To je Clary. Clarissa Fray. Moja prijateljica.Ona..."Valentineove crne oči polako su je istraživale od vrha raskuštrane

glave do prstiju ofucanih tenisica. Prikovale su se za bodež koji je jošuvijek držala u ruci.Neki neodređen izraz preleti mu licem - pomalo zabavljen, pomalo

razdražen. "Gdje si se domogla tog bodeža, mlada damo?"Clary hladno odgovori: "Dao mi ga je Jace.""Naravno da jest", reče Valentine. Ton mu je bio blag. "Smijem li ga

pogledati?""Ne!" Clary ustukne za korak kao da misli da će on skočiti na nju i

osjeti kako joj se bodež glatko odvaja od prstiju. Držeći bodež, Jaceje skrušeno pogleda. "Jace", sikne ona, ubacivši svaki gram izdanostikoju je osjećala u taj jedan slog njegova imena.On reče samo: "Još uvijek ne razumiješ, Clary." S nekakvom

pokornom smjernošću od koje ju je oblila mučnina prišao jeValentineu i pružio mu bodež. "Izvoli, oče."Valentine uzme bodež velikom šakom dugih kostiju i prouči ga. "To

je kindžal, čerkeski bodež. Ovaj ovdje nekoć je imao svoj par. Evo,pogledaj zvijezdu Morgensternovih ugraviranu u oštricu." On gapreokrene, pokazujući ga Jaceu. "Čudi me što je Lightwoodovi nikadnisu primijetili.""Nisam im ga nikad pokazao", reče Jace. "Dopustili su mi da imam

vlastite stvari. Nisu njuškali.""Naravno da nisu", reče Valentine. Pruži kindžal natrag Jaceu.

"Mislili su da si sin Michaela Waylanda."Gurajući bodež crvene drške za pojas, Jace podigne pogled. "I ja

sam", reče tiho, a Clary tada shvati kako to nije bila šala, kako Jacenije samo glumatao zbog nekih svojih razloga. Uistinu je mislio da jeValentine njegov otac koji mu se vratio.

Hladan očaj razlije se Clarynim žilama. S ljutitim Jaceom,netrpeljivim, bijesnim Jaceom mogla bi se nositi, ali taj novi Jace,krhak i ozaren svjetlom vlastitog osobnog čuda, bio joj je stran.Valentine je pogleda preko Jaceove zlatno-smeđe glave; oči su mu

bile hladno podrugljive. "Možda bi bilo dobro da sada sjedneš, Clary",reče.Ona tvrdoglavo prekriži ruke na grudima. "Ne.""Kako hoćeš." Valentine izvuče stolac i sjedne za čelo stola. Čas

kasnije sjedne i Jace, pokraj napola pune boce vina. "Ali uskoro ćeščuti neke stvari zbog kojih bi mogla zažaliti što nisi sjela.""Reći ću ako do toga dođe", odvrati Clary."Vrlo dobro." Valentine se nasloni i prekriži ruke na potiljku. Ovratnik

košulje malo mu se rastvori, razotkrivši njegove ključne kosti puneožiljaka. Ožiljaka kao u njegova sina, kao u svih nefila. Život punožiljaka i ubijanja, bio je rekao Hodge. "Clary", ponovi on, kao daiskušava kako zvuči njezino ime. "Skraćeno od Clarissa? To nije imekoje bih ja odabrao."Usne su mu bile okrutno izobličene. Zna da sam njegova kći, pomisli

Clary. Nekako zna. Ali ne govori to. Zašto to ne govori?Zbog Jacea, shvati. Jace bi pomislio - nije mogla zamisliti što bi

pomislio. Valentine ih je vidio kako se grle kad je ušao u prostoriju.Sigurno je znao da posjeduje razornu informaciju. Negdje iza tihneproničnih crnih očiju njegov oštar um brzo je radio, pokušavajućiodlučiti kako da najbolje iskoristi to što zna.Uputila je još jedan preklinjući pogled Jaceu, ali on je oborenih očiju

zurio u vinsku čašu do svoje lijeve ruke, punu purpurno-crvenetekućine. Vidjela je brzo dizanje i spuštanje njegovih prsa dok jedisao; bio je nemirniji nego što je pokazivao."Uopće me ne zanima što bi ti izabrao", reče Clary."Uvjeren sam", odvrati Valentine, nagnuvši se naprijed, "da te ne

zanima.""Ti nisi Jaceov otac", reče ona. "Pokušavaš nas prevariti. Jaceov

otac bio je Michael Wayland. Lightwoodovi to znaju. Svi to znaju.""Lightwoodovi su bili pogrešno obaviješteni", reče Valentine. "Uistinu

su vjerovali - vjeruju - da je Jace sin njihovog prijatelja Michaela. Kaoi Klava. Čak ni Tiha braća ne znaju tko je on zapravo. Makar, saznatće vrlo brzo."

"Ali Waylandov prsten...""A, da", reče Valentine, pogledavši Jaceovu ruku na kojoj je taj

prsten svjetlucao poput zmijskih ljuski. "Prsten. Čudno, zar ne, kakonaopako okrenuto slovo M sliči slovu W? Jasno, da si se potrudilarazmisliti o tome, vjerojatno bi ti bilo pomalo čudno što je simbolobitelji Wayland zvijezda padalica. Ali uopće nije čudno što je tosimbol Morgensternovih."Clary je bijelo gledala. "Nemam pojma što želiš reći.""Smetnuo sam s uma kako je žalosno slabo ovozemsko

obrazovanje", reče Valentine. "Morgernstern znači 'jutarnja zvijezda'.Kao u 'Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li sioboren na zemlju ti, vladaru naroda?'"Clary lagano zadrhti. "Misliš na Sotonu.""Ili na bilo koju veliku moć," reče Valentine, "izgubljenu zbog

nepristajanja na služenje. Kao moju. Ja nisam htio služiti pokvarenojvladi i zbog toga sam izgubio obitelj, svoju zemlju, umalo i život...""Pobuna je bila tvoja krivnjal" prasne Clary. "Ljudi su ginuli u njoj!

Sjenolovci kao ti!""Clary." Jace se nagne naprijed, gotovo prevrnuvši čašu laktom.

"Samo ga saslušaj, može? Nije onako kako si mislila. Hodge nam jelagao.""Znam", reče Clary. "Izdao nas je Valentineu. Bio je Valentineov

pijun.""Ne", reče Jace. "Ne, Hodge je cijelo vrijeme bio taj koji je želio

Kalež smrtnika. On je poslao ravenere na tvoju majku. Moj otac...Valentine je za to saznao tek kasnije i došao ga je zaustaviti. Doveoje tvoju majku ovamo da je izliječi, a ne da je ozlijedi.""I ti vjeruješ u to smeće?" reče Clary zgađeno. "To nije istina. Hodge

je radio za Valentinea. Zajedno su se trudili domoći Kaleža. Prevarionas je, istina, ali bio je samo sredstvo.""Ali on je trebao Kalež smrtnika", reče Jace. "Zato da skine kletvu sa

sebe i pobjegne prije nego što moj otac ispriča Klavi sve što jeučinio.""Ja znam da to nije istina!" reče Clary razjareno. "Bila sam tamo!"

Okrene se Valentineu. "Bila sam u prostoriji kad si došao uzeti Kalež.Nisi me mogao vidjeti, ali bila sam tamo. Vidjela sam te. Uzeo si

Kalež i oslobodio Hodgea kletve. On to ne bi mogao učiniti sam.Rekao je tako.""Doista sam ga oslobodio kletve," reče Valentine odmjereno, "ali

zbog samilosti. Izgledao je tako jadno.""Nisi osjećao samilost. Nisi osjećao ništa.""Dosta je, Clary!" Bio je to Jace. Ona se zagleda u nj. Obrazi su mu

bili rumeni kao da je pio ono vino pokraj svojeg lakta, a oči suvišesjajne. "Ne obraćaj se tako mojem ocu.""On nije tvoj otac!"Jace je izgledao kao da ga je ošamarila. "Zašto nam tako tvrdoglavo

ne vjeruješ?""Zato što te voli", reče Valentine.Clary osjeti kako joj se krv cijedi iz lica. Pogleda ga, ne znajući što bi

sljedeće mogao reći, ali strahujući od toga. Osjećala se kao da seprimiče rubu provalije, nekom užasnom, strmoglavom propadanju unigdje i ništa. Vrtoglavica joj stisne želudac."Što?" Jace se doimao iznenađeno.Valentine je podrugljivo gledao Clary, kao da zna da ju je pričepio

kao leptira za ploču. "Boji se da te iskorištavam", reče. "Da sam tiisprao mozak, To nije istina, naravno. Kad bi pogledala u vlastitasjećanja, Clary, znala bi to.""Clary." Jace počne ustajati, očiju prikovanih na nju. Ugledala je

polukrugove ispod njih, napetost koja ga je mučila. "Ja...""Sjedni", reče Valentine. "Pusti je da sama dođe do toga,

Jonathane."Jace se smjesta povuče, klonuvši nazad na stolac. Kroz omaglicu

od vrtoglavice Clary je pipanjem tražila razumijevanje. Jonathan?"Mislila sam da se zoveš Jace", reče. "Zar si i to slagao?""Ne. Jace je nadimak."Sad je bila već vrlo blizu provalije, tako blizu da je gotovo mogla

pogledati dolje. "Od čega?"On je pogleda kao da ne razumije zašto se toliko uzrujava zbog

nečeg toliko nevažnog. "Od mojih inicijala", reče. "J. C."Provalija se otvori pred njom. Nazirala je dug pad u tamu.

"Jonathan", reče slabašno. "Jonathan Christopher."Jace se namršti. "Kako si...?"

Umiješa se Valentine. Glas mu je bio blag. "Jace, htio sam tepoštedjeti. Mislio sam da će te priča o majci koja je umrla manjeboljeti od priče o majci koja te napustila prije prvog rođendana."Jaceovi tanki prsti grčevito se stisnu oko nožice čaše. Clary načas

pomisli da će je skršiti. "Moja majka je živa?""Živa je", reče Valentine. "Živa je i u ovom trenutku spava u jednoj

od soba na donjem katu. Da", reče, prekinuvši Jacea prije nego što jeuspio progovoriti. "Jocelyn je tvoja majka, Jonathane. A Clary... Claryje tvoja sestra."Jace trgne ruku unatrag. Vinska se čaša prevrne, prosuvši

pjenušavu grimiznu tekućinu po bijelom stolnjaku. "Jonathane", rečeValentine.Jace je poprimio užasnu boju, nekakvu zelenkasto-bijelu. "To nije

istina", reče. "To je pogreška. Nije moguće da je to istina."Valentine smireno pogleda sina. "Razlog za radost," reče dubokim

zamišljenim glasom, "ja bih rekao. Jučer si bio siroče, Jonathane. Asad odjednom otac, majka i sestra za koje nisi niti znao da ih imaš.""To nije moguće", ponovi Jace. "Clary nije moja sestra. Da jest...""Onda što?" reče Valentine.Jace ne odgovori, ali njegov patnički, mučno užasnut izraz lica Clary

je bio dovoljan. Pomalo teturajući, ona zaobiđe stol i klekne donjegova stolca, posegnuvši za njegovom rukom. "Jace..."On se trgne dalje od nje, gužvajući promočeni stolnjak prstima.

"Nemoj."Mržnja prema Valentineu pekla ju je u grlu kao potisnute suze. Bio je

šutio, a time što nije ranije rekao to što je znao - da je ona njegova kći- učinio je od nje suučesnicu u svojem prešućivanju. A sad, kad je nanjih sručio istinu tešku poput goleme stijene, hladnokrvno se nasloniokako bi pozorno promatrao posljedice. Kako Jace nije mogao uvidjetikoliko je ogavan?"Reci mi da to nije istina", reče Jace, zureći u stolnjak.Clary proguta knedlu unatoč tome što ju je grlo peklo. "Ne mogu."Valentine je zvučao kao da se smiješi. "Znači da sada priznaješ

kako ja cijelo vrijeme govorim istinu?""Ne", ispali ona zauzvrat, ne pogledavši ga. "Ti govoriš laži u koje je

umiješano malo istine, to je sve."

"Ovo postaje naporno", reče Valentine. "Ako želiš čuti istinu,Clarissa, to je istina. Čula si priče o Pobuni pa misliš da sam jazlikovac. Je li to točno?"Clary ne reče ništa. Gledala je Jacea, koji je izgledao kao da bi svaki

čas mogao povratiti. Valentine je neumoljivo nastavio. "Jednostavnoje, zapravo. Neki dijelovi priče koju si čula bili su istiniti, ali drugi nisu -laži pomiješane s malo istine, kao što si rekla. Činjenica je da MichaelWayland nije i da nikad nije bio Jaceov otac. Wayland je poginuo uPobuni. Ja sam preuzeo Michaelovo ime i kuću kad sam pobjegao izStaklenoga grada sa svojim sinom. Bilo je vrlo lako; Wayland nijeimao nikakvih pravih rođaka, a njegovi najbliži prijatelji Lightwoodovibili su prognani. I on bi bio u nemilosti zbog svoje uloge u Pobuni pasam ja živio tim životom nemilosti, posve mirno, sam s Jaceom naWaylandovom imanju. Čitao sam svoje knjige. Odgajao svojeg sina. Ičekao svoj trenutak." Prstom je zamišljeno gladio filigranski rub čaše.Bio je ljevoruk, opazi Clary. Kao Jace."Deset godina kasnije primio sam jedno pismo. Onaj tko ga je

napisao naznačio je da zna koji je moj pravi identitet i da će garazotkriti ne budem li spreman učiniti određene korake. Ja nisamznao od koga je pismo, ali to nije bilo važno. Nisam kanio datinjegovom tvorcu ono što je htio. Osim toga, znao sam da je mojasigurnost ugrožena i da će biti sve dok on ne bude pomislio da sammrtav, izvan njegovog domašaja. Po drugi put sam odglumio vlastitusmrt uz pomoć Blackwella i Pangborna i zbog Jaceove sigurnostisredio da moj sin bude poslan ovamo, pod zaštitu Lightwoodovih.""Znači, pustio si Jacea da misli da si mrtav? Naprosto si ga pustio

da misli da si mrtav, sve ove godine? To je odvratno.""Nemoj", ponovi Jace. Bio je podignuo ruke da si prekrije lice.

Progovorio je u vlastite prste, prigušenim glasom. "Nemoj, Clary."Valentine pogleda svojeg sina uz osmijeh koji Jace nije mogao

vidjeti. "Jonathan je morao misliti da sam mrtav, da. Morao je mislitida je sin Michaela Waylanda ili ga Lightwoodovi ne bi štitili tako kakojesu. Oni su bili Michaelovi dužnici, a ne moji. Voljeli su ga zbogMichaela, a ne zbog mene.""Možda bi ga voljeli zbog njega samog", reče Clary."Pohvalno sentimentalno tumačenje", reče Valentine. "Ali malo

vjerojatno. Ti ne poznaješ Lightwoodove onako kako sam ih ja nekad

poznavao." Činilo se da nije primijetio kako se Jace lecnuo ili ako jest,nije se obazirao na to. "To uopće nije važno, na koncu", dodaValentine. "Svrha Lightwoodovih bila je da Jaceu pruže zaštitu, a nezamjensku obitelj, razumiješ. On ima obitelj. Ima oca."Jace ispusti grleni zvuk i skloni ruke s lica. "Moja majka...""Pobjegla je nakon Pobune", reče Valentine. "Ja sam bio

obeščašćen čovjek. Klava bi me proganjala da je znala da sampreživio. Ona nije mogla podnijeti da je povezuju sa mnom i pobjeglaje." Bol u njegovu glasu bila je opipljiva - i odglumljena, gorko pomisliClary. Manipulativni gad. "U to vrijeme nisam znao da je bila trudna. SClary." Malo se nasmiješio, polako klizeći prstom niz vinsku čašu. "Alikrv zove krv, kao što se kaže", nastavi. "Sudbina nas je ovdje okupila.Naša obitelj, ponovno zajedno. Možemo upotrijebiti portal", reče,skrenuvši pogled na Jacea. "Otići u Idris. Vratiti se u dvorac."Jace malo zadrhti, ali kimne, još uvijek tupo zureći u vlastite ruke."Tamo ćemo biti zajedno", reče Valentine. "Kao što bismo trebali."Zvuči fantastično, pomisli Clary. Samo ti, tvoja komatozna žena, tvoj

sin u traumatskom šoku i tvoja kći koja te mrzi iz dna duše. Da i nespominjemo da su tvoje dvoje djece možda zaljubljeni jedno u drugo.Da, zvuči baš kao pravo obiteljsko okupljanje.Naglas reče samo: "Ja s tobom ne idem nikamo, a ne ide ni moja

majka.""Ima pravo, Clary", reče Jace promuklo. Savije šake; na vrhovima

prstiju imao je crvene mrlje. "Jedino tamo možemo otići. Ondjemožemo srediti stvari.""Ne misliš valjda ozbiljno..."S donjeg kata prolomi se strahovit tresak, tako glasan da je zvučalo

kao da se jedan zid bolnice urušio. Luke, pomisli Clary, skačući nanoge.Unatoč svojem izrazu mučna užasa Jace je reagirao automatski,

napola ustavši sa stolca, rukom posežući prema pojasu. "Oče, onisu...""Oni stižu." Valentine se osovi na noge. Clary začuje korake. Čas

kasnije vrata sobe širom se otvore, a na pragu se pokaže Luke.Clary potisne krik. Bio je obliven krvlju, traperice i tamna majica bili

su mu tamni i natopljeni, a na donjoj polovici lica imao je krvavubradu. Ruke su mu bile crvene do zglavaka; krv koja ih je prekrivala

još je bila mokra i tekuća. Nije imala pojma je li išta od te krvinjegovo. Čula je sebe kako viče njegovo ime i već je trčala prekosobe prema njemu, gotovo se spotaknuvši o vlastite noge u mahnitojželji da ga zgrabi za majicu i privije se uz njega onako kako nijeučinila otkako je navršila osam godina.On načas podigne veliku ruku i dlanom joj obuhvati potiljak, stisnuvši

je uza sebe u jednoruki zagrljaj. Tada je nježno odgurne. "Sav samkrvav", reče. "Ne brini - krv nije moja.""Čija je onda?" Bio je to Valentineov glas i Clary se okrene; Lukeova

zaštitnička ruka još joj je bila prebačena preko ramena. Valentine ih jeoboje gledao suženim, proračunatim očima. Jace je bio ustao izaobišao je stol pa je neodlučno stajao iza svojeg oca. Clary se nijemogla sjetiti je li ikada prije išta činio neodlučno."Pangbornova", reče Luke.Valentine prijeđe rukom preko lica, kao da ga je ta vijest zaboljela.

"Razumijem. Jesi li mu zubima iščupao grlo?""Zapravo," reče Luke, "ubio sam ga ovime." Slobodnom rukom

podigne dug, tanak bodež kojim je ubio otpisanog. Ona na svjetluopazi plave dragulje u dršci. "Sjećaš li ga se?"Valentine ga pogleda i Clary opazi kako mu se čeljust stegnula.

"Sjećam se", reče, a Clary se zapita je li i on pomislio na njihov ranijirazgovor.To je kindžal, čerkeski bodež. Ovaj ovdje nekoć je imao svoj par."Dao si mi ga prije sedamnaest godina i rekao mi da si njime

okončam život", reče Luke, čvrsto stežući oružje u šaci. Njegovosječivo bilo je dulje od sječiva kindžala crvene drške za Jaceovimpojasom; bio je negdje između bodeža i mača, a na vrhu oštriceimalo je iglu. "Umalo i jesam.""Očekuješ od mene da to opovrgnem?" U Valentineovu glasu bilo je

boli, uspomene na staru ranu. "Pokušao sam te spasiti od tebesamoga, Luciane. Jako sam pogriješio. Da sam barem smogaosnage da te ubijem sam, mogao si umrijeti kao čovjek.""Kao ti?" upita Luke, a Clary u taj čas u njemu ugleda nešto od onog

Lukea kojeg je oduvijek poznavala, koji je znao kad laže ili sepretvara, koji ju je opominjao kad bi bila arogantna ili neiskrena. Ugorčini njegova glasa čula je ljubav koju je nekad osjećao premaValentineu, zgrušanu u umornu mržnju. "Čovjek koji je svoju

onesviještenu ženu lancima okovao za krevet nadajući se da će iz njemučenjem izvući informacije kada se probudi? To je tvoja hrabrost?"Jace je zurio u svojeg oca. Clary ugleda grč bijesa koji je načas

iskrivio Valentineovo lice; potom je nestao i lice mu je bilo glatko."Nisam je mučio", reče. "Okovana je zbog vlastite zaštite.""Od čega?" zapita Luke, stupivši dublje u sobu. "Ti si jedino što je

ugrožava. Jedino što ju je ikada ugrožavalo bio si ti. Provela je životbježeći da bi se maknula od tebe.""Ja sam je volio", reče Valentine. "Nikad joj ne bih naudio. Ti si je

okrenuo protiv mene."Luke se nasmije. "Nije trebala mene da se okrene protiv tebe. Sama

te naučila mrziti.""To je laži" odjednom divljački zagrmi Valentine i izvuče mač iz

korica za strukom. Oštrica mu je bila plosnata i mat crna, ukrašenauzorkom srebrnih zvijezda. Podigne oštricu do visine Lukeova srca.Jace zakorači prema Valentineu. "Oče...""Jonathane, tišina"!"vikne Valentine, ali bilo je prekasno; Clary

ugleda šok na Lukeovu licu dok je buljio u Jacea."Jonathan?" šapne.Jace iskrivi usta. "Ti da me nisi tako zvao", reče bijesno, užagrenih

zlatnih očiju. "Osobno ću te ubiti ako me budeš tako zvao."Ne obazirući se na oštricu usmjerenu na srce, Luke nije skretao

pogled s Jacea. "Tvoja bi majka bila ponosna", reče toliko tiho da sečak i Clary, koja je stajala pokraj njega, morala potruditi da bi ga čula."Ja nemam majku", reče Jace. Ruke su mu se tresle. "Žena koja me

rodila napustila me prije nego što sam joj upamtio lice. Ja njoj nisamznačio ništa pa ona ništa ne znači meni.""Nije tvoja majka ona koja te napustila", reče Luke, polako pomičući

pogled na Valentinea. "Mislio sam da si čak i ti", reče polagano,"iznad toga da se vlastitom krvlju i mesom koristiš kao mamcem.Valjda sam se prevario.""Sad je dosta." Valentineov ton bio je gotovo malaksao, ali u njemu

je bilo žestine, gladne prijetnje nasiljem. "Pusti moju kćer ili ću te ubitina mjestu.""Ja nisam tvoja kći", reče Clary bijesno, ali Luke je gurne od sebe

tako jako da je umalo pala."Odlazi odavde", reče. "Idi negdje na sigurno."

"Ne ostavljam te!""Clary, ozbiljno mislim. Odlazi odavde." Luke je već podizao bodež.

"Ovo nije tvoja bitka."Clary otetura od njega prema vratima koja su vodila na odmorište

stubišta. Možda bi mogla potrčati po neku pomoć, po Alarica...Tada se Jace stvori ispred nje, prepriječivši joj put prema vratima.

Bila je zaboravila koliko se brzo kretao, gipko kao mačka, brzo kaovoda. "Jesi li luda?" sikne. "Razbili su ulazna vrata. Ovo mjesto ćevrvjeti otpisanima."Ona ga gurne. "Pusti me van..."Jace je zadrži željeznim stiskom. "Pa da te raskomadaju? Nema

teorije."Glasan zveket metala razlegne se iza nje. Clary se istrgne Jaceu i

vidje da je Valentine napao Lukea, a da je ovaj dočekao njegovudarac pariranjem od kojeg su pucali bubnjići. Sječiva su im seudaljila i sad su se kretali prostorijom u izmaglici finti i uboda. "O,Bože", šapne ona. "Poubijat će se."Jaceove oči bile su gotovo crne. "Ne razumiješ", reče. "Tako se to

radi..." Prekine se i naglo udahne kad se Luke probio krozValentineovu obranu, zadavši mu udarac u rame. Krv obilno poteče,umrljavši tkaninu njegove bijele košulje.Valentine zabaci glavu i nasmije se. "Pravi udarac", reče. "Nisam

mislio da ti to možeš, Luciane."Luke je stajao vrlo uspravno, njegov nož priječio je Clary pogled na

njegovo lice. "Ti si me sam naučio tom potezu.""Ali to je bilo prije puno godina," reče Valentine glasom nalik na

sirovu svilu, "a nakon toga teško da ti je ikada ustrebao nož, zar ne?Kad na raspolaganju imaš kandže i očnjake.""Zato da ti bolje iščupam srce."Valentine odmahne glavom. "Srce si mi iščupao prije mnogo

godina", reče, a čak ni Clary nije bila načisto je li tuga u njegovu glasustvarna ili glumljena. "Kad si me izdao i napustio." Luke ponovonasrne na nj, ali Valentine se okretno odmakne unazad. Za krupnogmuškarca kretao se s iznenađujućom lakoćom. "Ti si okrenuo mojuženu protiv njezine vlastite vrste. Došao si joj kad je bila najslabija usvojoj bijedi, svojoj bespomoćnoj potrebi. Ja sam bio udaljen, a ona jemislila da je voliš. Bila je glupa."

Pokraj Clary, Jace je bio napet kao struna. Osjećala je njegovunapetost poput iskrica što frcaju s prerezanog strujnog kabela."Valentine govori o tvojoj majci", reče ona."Napustila me", reče Jace. "Kakva majka.""Mislila je da si mrtav. Želiš li čuti kako ja to znam? Jer je imala kutiju

u svojoj sobi. Na njoj su bili tvoji inicijali. J. C.""Dobro, imala je kutiju", reče Jace. "Mnogo ljudi ima kutije. U njima

drže stvari. Čujem da je to sve jači trend.""Unutra je držala uvojak tvoje kose. Kad si bio beba. I fotografiju,

možda dvije. Svake godine bi je otvarala i plakala nad njom. Užasno,ucviljeno plakanje..."Jace stisne šake uz bokove. "Prestani", reče kroza zube."Što da prestanem? Govoriti ti istinu? Mislila je da si mrtav - nikad te

ne bi ostavila da je znala da si živ. Ti si mislio da je tvoj otac mrtav...""Ja sam ga vidio kako umire! Ili sam barem mislio da jesam. Nisam

samo... samo čuo za to i odlučio povjerovati!""Ona je pronašla tvoje spaljene kosti", reče Clary mirno. "U

ruševinama svoje kuće. Pokraj kostiju svoje majke i svojeg oca."Jace je konačno pogleda. Jasno je vidjela nevjericu u njegovim

očima, a oko očiju naprezanje da tu nevjericu i održi. Gotovo kao dagleda kroz glamur, mogla je vidjeti krhko zdanje njegove vjere uvlastita oca, koju je nosio poput prozirna oklopa, da se zaštiti odistine. Negdje se, pomislila je, u tom oklopu nalazi pukotina; negdjega se, kad bi samo uspjela pronaći prave riječi, može probiti. "To jesmiješno", reče on. "Ja nisam umro - nije bilo nikakvih kostiju.""Bilo je.""Onda je to bio glamur", reče on grubo."Pitaj svojeg oca što se dogodilo s njegovom punicom i puncem",

reče Clary. Ispruži ruku da dotakne njegovu. "Pitaj ga je li i to bioglamur...""Začepi!" Jaceova se samokontrola skršila i okomio se na nju, zelen

od srdžbe. Clary opazi kako je Luke pogledao prema njima, smetenglasnim zvukom, a u tom trenutku nepažnje Valentine se provukaoispod njegove obrane i jednim jedinim udarcem prema naprijed zariooštricu svojeg mača u Lukeova prsa, tik ispod ključne kosti.Luke razrogači oči, više kao da je zapanjen, nego kao da je ranjen.

Valentine trgne ruku unazad i oštrica isklizne, crvena do balčaka.

Oštro se nasmijavši, Valentine ponovno napadne, ovaj put izbivšiLukeu bodež iz ruke. On tresne na pod uz šupalj zveket i Valentinega snažno šutne te se odskliže ispod stola dok se Luke još rušio napod.Valentine podigne crni mač iznad Lukeova ispruženog tijela,

spremajući se zadati konačni udarac. Ugravirane srebrne zvijezdesvjetlucale su duž oštrice i Clary, smrznuta u trenutku užasa, pomisliKako nešto tako ubojito može biti tako lijepo?Kao da zna što će Clary učiniti prije nego što je to učinila, Jace se

okrene prema njoj. "Clary..."Smrznuti trenutak je prošao. Clary se izmigolji Jaceu, provuče se

ispod njegovih ispruženih ruku i potrči preko kamenog poda premaLukeu. On je bio na tlu, oslonjen na jednu ruku; Clary se baci nanjega u času kad je Valentinov mač krenuo nadolje.Vidjela je Valentineove oči dok je mač jurio na nju; činilo joj se kao

da traje eonima, premda se moglo raditi tek o djeliću sekunde. Vidjelaje da je mogao zaustaviti udarac da je htio. Vidjela je da je shvatio daće probosti nju, ako ga ne zaustavi. Vidjela je da će to ipak učiniti.Podigla je ruke uvis, čvrsto zažmirivši...Začuo se štropot. Začula je Valentineov krik i kad je podignula

pogled, vidjela je kako pridržava ruku lišenu mača, iz koje je tekla krv.Kindžal crvene drške ležao je malo podalje na kamenom podu, pokrajcrnog mača. Zapanjeno se okrenuvši, ona ugleda Jacea pokraj vrata,još uvijek uzdignute ruke. Shvati da je on bacio bodež tako jako da jeizbio crni mač iz ruke svojeg oca.Vrlo blijed, polako je spustio ruku, netremice gledajući Valentinea -

razrogačenih i molećivih očiju. "Oče, ja..."Valentine pogleda svoju krvavu ruku i Clary načas opazi grč bijesa

kako mu prelazi licem, kao kad se iznenada ugasi svjetlo. Kad jeprogovorio, glas mu je bio blag. "To je bio izvanredan pogodak, Jace."Jace je oklijevao. "Ali tvoja ruka. Samo sam htio...""Ne bih naudio tvojoj sestri", reče Valentine, brzo se pokrenuvši da

uzme i mač i kindžal crvene drške, koji zatakne za pojas. "Bio bihzaustavio udarac. Ali tvoja briga za obitelj je pohvalna."Lažac. No Clary nije imala vremena za Valentineova izvrdavanja.

Okrenula se prema Lukeu i osjetila oštru navalu mučnine. Luke jeležao na leđima, poluzatvorenih očiju i isprekidana daha. Krv mu je

ključala iz rupe u poderanoj košulji. "Trebam zavoj", reče Clary kaoda se guši. "Neku tkaninu, bilo što.""Ne miči se, Jonathane", reče Valentine čeličnim glasom, a Jace,

čija je ruka već pošla prema džepu, na mjestu se ukipi. "Clarissa",reče njezin otac glasom glatkim poput čelika premazana maslacem."Ovaj je čovjek neprijatelj naše obitelji, neprijatelj Klave. Mi smo lovci,a to znači da ponekad i ubijamo. Naravno da to razumiješ.""Lovci na demone", reče Clary. "Ubijamo demone. Nismo ubojice.

Postoji razlika.""On je demon, Clarissa", reče Valentine, opet tim blagim glasom.

"Demon s ljudskim licem. Znam kako ta čudovišta znaju prevariti.Sjeti se, jednom sam ga i ja poštedio.""Čudovište?" ponovi Clary. Sjetila se Lukea, Lukea koji ju je ljuljao

na ljuljački kad je imala pet godina, jače, stalno još jače; Lukea nazavršetku njezine osnovne škole, s uključenom kamerom, kaoponosan otac; Lukea kako pregledava svaku kutiju s knjigama kojastiže u njegov dućan, tražeći sve što bi joj se moglo svidjeti istavljajući to na stranu. Lukea, koji je podiže da ubere jabuke sastabala u blizini njegove kuće. Lukea, čiju je ulogu njezina oca ovajčovjek pokušavao preuzeti. "Luke nije čudovište", reče glasomistovjetnim Valentineovu, čelik za čelik. "Ni ubojica. Ti si.""Clary!" Bio je to Jace.Clary ga je ignorirala. Pogled joj je bio prikovan na hladne crne oči

njezina oca. "Ubio si roditelje svoje žene, ne u bitci, negohladnokrvno", reče. "I kladim se da si isto tako ubio MichaelaWaylanda i njegova sinčića. Da si bacio njihove kosti pokraj kostijumojih djeda i bake zato da moja majka pomisli da ste ti i Jace mrtvi.Da si stavio svoj lančić oko vrata Michaela Waylanda prije nego što siga spalio, tako da svi pomisle kako su te kosti tvoje. Nakon sveg tvogpričanja o neokaljanoj krvi Klave - nije te uopće zanimala njihova krvni njihova nevinost kada si ih ubio, zar ne? Hladnokrvno ubijanjestaraca i djece, to je čudovišno."Novi grč bijesa iskrivi Valentineovo lice. "Sad je dosta!" zaurla

Valentine, ponovno podignuvši crni mač sa zvijezdama, a Clary unjegovu glasu začuje istinu o tome tko je on, bijes koji ga je pokretaocijelog života. Beskonačni, kipući bijes. "Jonathane! Makni mi svoju

sestru s puta ili ću je, Anđela mi, silom ukloniti da ubijem to čudovištekoje štiti!"Jace je oklijevao vrlo kratko. Onda je podigao glavu. "Svakako, oče",

reče i prijeđe prostorijom do Clary. Prije nego što je stigla podići šakeda ga otjera, grubo ju je uhvatio za ruku. Trgnuo ju je na noge,povukavši je s Lukea."Jace", šapne ona prestravljeno."Nemoj", reče on. Prsti mu se bolno zabiju u njezine ruke. Vonjao je

po vinu, metalu i znoju. "Ne obraćaj mi se.""Ali...""Rekao sam, ne govori." Prodrma je, snažno. Ona posrne, vrati

ravnotežu i podigne pogled na Valentinea koji je likovao iznadLukeova skršenog tijela. Ispružio je stopalo u finoj čizmi i njimegurnuo Lukea, kojem se oteo zvuk sličan gušenju."Pusti ga na miru!" vikne Clary, pokušavajući se oteti iz Jaceova

stiska. Uzalud - bio je daleko previše jak."Prestani", sikne joj on u uho. "Samo si otežavaš. Bolje da ne

gledaš.""Kao ti?" sikne ona zauzvrat. "Žmirenjem i pretvaranjem da se nešto

ne događa nećeš to učiniti neistinitim, Jace. To valjda znaš...""Clary, prestani." Od njegova tona gotovo je ostala bez riječi. Zvučao

je očajno.Valentine se hihotao. "Da sam se samo sjetio", reče, "ponijeti sječivo

od pravog srebra, mogao sam te dokrajčiti na pravi način za tvojuvrstu, Luciane."Luke zareži nešto što Clary nije uspjela čuti. Nadala se da je bilo

grubo. Pokušala se izmigoljiti Jaceu. Poskliznula se i on ju je uhvatio,trgnuvši je unatrag tako snažno da ju je zaboljele Našla se u njegovunaručju, pomislila je, ali ne onako kako se prije nadala, ne onakokako je ikada zamišljala."Barem mi dopusti da ustanem", reče Luke. "Dopusti mi da umrem

na nogama."Valentine ga pogleda niz sječivo i slegne ramenima. "Možeš umrijeti

na leđima ili na koljenima", reče. "Ali samo čovjek zaslužuje da umrestojeći, a ti nisi čovjek.""NE!" krikne Clary kad se, ne gledajući je, Luke počeo mučno

podizati u klečeći položaj.

"Zašto si moraš otežavati?" upita je Jace tihim, napetim šaptom."Rekao sam ti da ne gledaš."Dahtala je od iscrpljenosti i boli. "Zašto ti sebi moraš lagati?""Ne lažem!" Stisne je još okrutnije, iako mu se nije pokušala oteti.

"Samo hoću ono što je dobro u mojem životu - svojeg oca - svojuobitelj - ne mogu sve to opet izgubiti."Luke je sada uspravno klečao. Valentine je podigao krvavi mač.

Lukeove oči bile su zatvorene i nešto je mrmljao: riječi, molitvu, Clarynije znala. Iskrivila se u Jaceovu naručju, okrenuvši se tako da gamože pogledati u lice. Usne su mu bile tanka crta, a čeljust stisnuta,ali njegove oči...Onaj krhki oklop je pucao. Trebala ga je još samo zadnji put gurnuti.

Napeto je potražila riječi."Ti imaš obitelj", reče. "Obitelj su jednostavno ljudi koji te vole. Kao

što te Lightwoodovi vole. Alec, Isabelle..." Glas joj pukne. "Luke jemoja obitelj, a ti ćeš me natjerati da ga gledam kako umire točnoonako kako si ti mislio da gledaš kako umire tvoj otac kad si imaodeset godina? Je li to ono Što želiš, Jace? Želiš biti takav čovjek?Kao..."Najednom se prekine, prestrašena da je pretjerala."Kao moj otac", reče on.Glas mu je bio leden, suzdržan, ravan kao oštrica noža. Izgubila

sam ga, očajno pomisli ona."Dolje", reče on i gurne je, snažno. Ona posrne, padne na pod,

podigne se na jedno koljeno. Klečeći uspravno, ugleda Valentineakako podiže mač visoko iznad glave. Frcajući sa sječiva, svjetlo izstropnog svijećnjaka probadalo joj je oči sjajnim šiljcima svjetlosti."Luke!" krikne.Sječivo se čvrsto zarije - u pod. Luke više nije bio ondje. Pokrenuvši

se brže nego što je Clary mislila da može čak i sjenolovac, Jace ga jeizmaknuo srušivši ga postrance na pod. Jace je stao sučelice svojemocu iznad uzdrhtala balčaka mača, blijeda lica, ali smirena pogleda."Mislim da bi trebao otići", reče Jace.Valentine se u nevjerici zablene u svojeg sina. "Što si rekao?"Luke se bio podigao u sjedeći položaj. Košulja mu je bila umrljana

svježom krvi. Gledao je Jacea kako pruža ruku i nježno, gotovo

nezainteresirano gladi balčak mača koji se zabio u pod. "Mislim da sime čuo, oče."Valentineov glas bio je kao bič. "Jonathan Morgenstern..."Brzo poput munje Jace uhvati balčak mača, izvuče ga iz podnih

dasaka i podigne ga. Držao ga je lagano, podignutog i ravnog, takoda mu je vrh lebdio nekoliko centimetara ispod brade njegova oca."Ja se tako ne zovem", reče. "Zovem se Jace Wayland."Valentine je netremice gledao Jacea; mač na grlu kao da i nije

primjećivao. "Wayland?" zaurla. "U tebi nema nimalo Waylandovekrvi! Michael Wayland tebi je bio stranac...""A", mirno reče Jace, "i ti si." Trzne mačem ulijevo. "Sad kreni."Valentine je vrtio glavom. "Nikad. Neću primati naređenja od

djeteta."Vršak mača pomiluje Valentineovo grlo. Clary je zurila u

fasciniranom užasu. "Ja sam vrlo dobro uvježbano dijete", reče Jace."Ti si me osobno podučavao umijeću ubijanja. Moram pomaknutisamo dva prsta da ti prerežem grlo, jesi li znao?" Pogled mu je biočeličan. "Pretpostavljam da jesi.""Dovoljno si vješt", reče Valentine. Ton mu je bio nehajan, ali Clary je

primijetila da je stajao uistinu vrlo mirno. "Ali ne bi me mogao ubiti.Oduvijek si imao meko srce.""Možda on ne bi mogao." Bio je to Luke, sada na nogama, blijed i

krvav, ali uspravan. "Ali ja bih. I nisam sasvim siguran da bi me onmogao spriječiti."Valentineov grozničav pogled ošine Lukea pa se vrati na njegova

sina. Jace se nije bio okrenuo kad je Luke progovorio, nego je stajaomirno kao kip, s nepomičnim mačem u ruci. "Čuo si to čudovište kakomi prijeti, Jonathane", reče Valentine. "Stat ćeš na njegovu stranu?""Ima nešto u tome", reče Jace blago. "Nisam sasvim siguran da bih

ga mogao spriječiti kad bi ti želio nauditi. Vukodlaci tako brzozacjeljuju."Valentineove se usne iskrive. "Znači," ispljune, "kao i tvojoj majci, i

tebi je draže to stvorenje, taj polutanski demonski stvor, od vlastitekrvi, vlastite obitelji?"Prvi se put učini kao da je mač u Jaceovoj ruci zadrhtao. "Ti si me

ostavio kad sam bio dijete", reče odmjerenim glasom. "Pustio si meda mislim da si mrtav i poslao me živjeti sa strancima. Nikad mi nisi

rekao da imam majku i sestru. Ostavio si me samog." Tu je riječviknuo."Učinio sam to - radi tvoje sigurnosti", pobuni se Valentine."Da je tebi stalo do Jacea, da je tebi stalo do krvne veze, ne bi ubio

njegova djeda i baku. Ubio si nevine ljude", umiješa se Clary bijesno."Nevine?" prasne Valentine. "Nitko nije nevin u ratu! Oni su stali uz

Jocelyn, protiv mene! Bili bi joj dopustili da mi oduzme sina!"Luke čujno izdahne. "Ti si znao da će te ostaviti", reče. "Znao si da

će pobjeći, čak i prije Pobune?""Naravno da sam znao!" zaurla Valentine. Njegova je ledena samo-

kontrola popucala i Clary je vidjela rastaljen bijes koji je ključao ispodnje, grčeći mu vratne tetive, stišćući mu šake. "Učinio sam što sammorao da bih zaštitio ono što je moje i na kraju sam im dao više negošto su ikada zaslužili: pogrebnu lomaču koja se dodjeljuje samonajvećim ratnicima Klave!""Spalio si ih", reče Clary bezizražajno."Da!" vikne Valentine. "Spalio sam ih."Jace se zagrcne kao da se guši. "Moji djed i baka...""Nikad ih nisi poznavao", reče Valentine. "Ne pravi se da te boli ono

što ne osjećaš."Vršak mača sada je drhtao jače. Luke stavi ruku na Jaceovo rame.

"Polako", reče.Jace ga ne pogleda. Disao je kao da je trčao. Clary je vidjela kako

mu znoj svjetluca na oštroj pukotini između ključnih kostiju, lijepi mukosu na sljepoočnice. Duž ruku vidjele su mu se žile.Ubit će ga, pomisli. Ubit će Valentinea.Žustro istupi. "Jace... treba nam Kalež. Ili znaš što će s njime

učiniti." Jace poliže suhe usne. "Kalež, oče. Gdje je?""U Idrisu", reče Valentine mirno. "Gdje ga nikad nećeš naći." Jace se

tresao. "Reci mi...""Daj mi mač, Jonathane." Bio je to Luke, mirna, čak i susretljiva

glasa.Jace je zvučao kao da govori s dna bunara. "Što?"Clary zakorači naprijed. "Daj Lukeu mač. Daj mu ga, Jace."On odmahne glavom. "Ne mogu."Ona zakorači još jednom; još jedan korak i prišla bi mu dovoljno

blizu da ga dotakne. "Da, možeš", reče nježno. "Molim te."

On se ne osvrne. Pogled mu je bio prikovan za očeve oči. Trenutakje trajao i trajao, beskonačan. Najzad kimne, odsječno, ne spuštajućiruku. No dopustio je Lukeu da stane pokraj njega i stavi svoju ruku nanjegovu, na balčak mača. "Sad možeš pustiti, Jonathane", reče Luke- a tada se, vidjevši Claryn izraz lica, ispravi. "Jace."Jace kao da ga nije čuo. Pustio je balčak i odmaknuo se od oca.

Vratilo mu se malo boje pa je sada bio za nijansu sivlji, s krvi na usniondje gdje ju je bio ugrizao. Clary je čeznula za time da ga dodirne,da ga zagrli, ali znala je da joj to nipošto ne bi dopustio."Imam prijedlog", reče Valentine Lukeu neobično ravnodušnim

tonom."Da pogodim", reče Luke. '"Nemoj me ubiti', zar ne?"Valentine se nasmije bez imalo veselja. "Teško da bih se spustio

toliko nisko da te molim za život", reče."Dobro", odvrati Luke, gurkajući mu bradu sječivom. "Neću te ubiti

ako me ne prisiliš na to, Valentine. Ja povlačim crtu kod toga da teubijem pred očima tvoje djece. Želim Kalež."Tutnjava s donjih katova postala je glasnija. Clary začuje nešto nalik

na korake u hodniku izvana. "Luke...""Čujem", odbrusi on."Kalež je u Idrisu, rekao sam vam", reče Valentine, pogledavši mimo

Lukea.Luke se znojio. "Ako je u Idrisu, odnio si ga onamo kroz portal. Poći

ću s tobom. Da ga vratim." Luke je načas skrenuo pogled. Vani uhodniku sada je bila još veća graja, zvukovi vikanja, nečega što serazbija. "Clary, ostani s bratom. Kad mi prođemo, otiđite kroz portalnekamo na sigurno.""Ja ne idem odavde", reče Jace."Da, ideš." Nešto tresne o vrata. Luke podigne glas. "Valentine,

portal. Kreni.""Ili što?" Valentine je netremice gledao vrata, zamišljena izraza lica."Ubit ću te ako me prisiliš", reče Luke. "Bilo pred njima ili ne. Portal,

Valentine. Sad."Valentine širom raskrili ruke. "Ako ti tako želiš."Lagano zakorači unatrag točno u trenutku kad su vrata prasnula

unutra, a šarke se razletjele po podu. Luke se izmakne da ga vratane zgnječe u padu, pritom se okrenuvši, s mačem još uvijek u ruci.

Na dovratku je stajao vuk, planina od prugaste dlake koja reži,ramena zgrbljenih prema naprijed, usana zategnutih iznad iskešenihzubi. Krv je tekla iz nebrojenih posjekotina u njegovu krznu.Jace tiho opsuje, već držeći serafinski bodež u ruci. Clary ga uhvati

za zglavak. "Nemoj - to je prijatelj."Jace je oplete pogledom prepunim nevjerice, ali spusti ruku."Alaric..." Tada Luke nešto vikne na jeziku koji Clary nije razumjela.

Alaric opet zareži, čučnuvši još niže, a ona u jednom zbunjenom časupomisli da će skočiti na Lukea. Tada ugleda Valentineovu ruku zanjegovim pojasom, bljesak crvenih dragulja i shvati da je zaboravilakako on još uvijek ima Jaceov bodež.Začuje kako neki glas viče Lukeovo ime, pomisli da je njezin - no

tada shvati da joj je grlo slijepljeno i da je to viknuo Jace.Luke se okretao poput broda, mukotrpno polako, činilo se, dok se

nož odvajao od Valentineove ruke i letio prema njemu poput srebrnaleptira, okrećući se i okrećući u zraku. Luke podigne svoje sječivo - anešto golemo i smeđe-sivo sune između njega i Valentinea. Onanaglo udahne i pokuša potrčati, ali Jaceova ruka povuče je natrag.Vuk se sruši do Lukeovih nogu, krzna oblivena krvlju. Alaric šapama

slabašno zagrebe dršku bodeža koji mu je stršio iz prsa.Valentine se nasmije. "Tako uzvraćaš bezuvjetnu odanost koju si

tako jeftino kupio, Luciane", reče. "Puštaš ih da umru za tebe."Uzmicao je, sveudilj gledajući Lukea.Luke, blijed, pogleda njega pa spusti pogled na Alarica; jednom

odmahne glavom i klekne, nagnuvši se nad palog vukodlaka. Jošuvijek držeći Clary za ramena, Jace sikne: "Ostani tu, čuješ li me?Ostani tu." Krene za Valentineom, koji je brzao, neobjašnjivo, premasuprotnom zidu. Zar je naumio skočiti kroz prozor? Clary je vidjelanjegov odraz u velikom zrcalu zlatnog okvira kad mu se približio, aizraz njegova lica - nekakvo podrugljivo olakšanje - ispunio ju jeubojitim bijesom."Hoću vraga", promrmlja, pošavši za Jaceom. Zastala je samo da

dograbi kindžal plave drške s poda ispod stola, kamo ga je Valentinebio šutnuo. Bodež joj je ugodno, umirujuće ležao u ruci dok je guralaprevrnut stolac s puta i primicala se zrcalu.Jace je bio izvadio serafinski bodež, koji je bacao snažno svjetlo

uvis, zatamnjujući mu krugove ispod očiju i šupljine u obrazima.

Valentine se bio okrenuo i stajao je obasjan tim svjetlom, leđimaprema zrcalu. U njegovoj površini Clary je vidjela i Lukea iza njih; bioje odložio mač i izvlačio je kindžal crvene drške iz Alaricovih prsa,nježno i oprezno. Osjetila je mučninu i čvršće stisnula svoj bodež."Jace..." započela je.On se nije okrenuo da je pogleda, iako ju je, naravno, vidio kao

odraz u zrcalu. "Clary, rekao sam ti da čekaš.""Ona je na svoju majku", reče Valentine. Jedna ruka bila mu je iza

leđa; prelazio je duž ruba teškog pozlaćenog okvira zrcala. "Ne voliraditi što joj se kaže."Jace se više nije tresao kao prije, ali Clary je osjećala strahovitu

napetost njegove samokontrole, poput kože razapete preko bubnja."Idem s njim u Idris, Clary. Vratit ću Kalež.""Ne, ne možeš", započne Clary i u zrcalu ugleda kako mu se lice

zgrčilo."Imaš bolju ideju?" zapita on."Ali Luke...""Lucian", reče Valentine glasom mekim poput svile, "njeguje palog

druga. Što se tiče Kaleža i Idrisa, oni nisu daleko. S one stranezrcala, moglo bi se reći."Jace suzi oči. "Zrcalo je portal?"Valentine stisne usta i spusti ruku, udaljivši se od zrcala kad se

prizor u njemu uskomešao i promijenio, kao kad se vodene bojerazliju po slici. Umjesto sobe s tamnim drvom i svijećama, Clary jesada ugledala zelena polja, gusto smaragdno lišće na stablima iprostranu livadu koja se prostirala sve do velike kamene kuće udaljini. Začula je zujanje pčela i šuštanje lišća na vjetru te osjetilamiris kozje krvi koji je vjetar donosio."Rekao sam ti da nije daleko." Valentine je stajao pod onime što je

sada bio pozlaćeni dovratak, kosa mu je lepršala na tom istom vjetrukoji je komešao lišće na stablima u daljini. "Je li onako kako sesjećaš, Jonathane? Je li da se ništa nije promijenilo?"Clary se stisne srce u grudima. Uopće nije sumnjala da je to Jaceov

dom iz djetinjstva, prikazan tako da ga namami kao što se dijetemami bombonom ili igračkom. Pogledala je Jacea, ali on kao da jeuopće nije primjećivao. Zurio je u portal i u pogled iza njega, u zelena

polja i vlastelinski dvorac. Vidjela je kako mu se lice smekšava,čeznutljivu krivulju njegovih usta, kao da gleda nekoga koga voli."Još se možeš vratiti kući", reče njegov otac. Svjetlo serafinskog

bodeža u Jaceovim rukama bacalo je njegovu sjenu prema natrag pase činilo da prolazi kroz portal, zacrnivši jarko zelena polja i livadu sdruge strane.Osmijeh nestane s Jaceovih usta. "To nije moj dom", reče. "Ovo je

sada moj dom."Lica iskrivljena od bijesa, Valentine pogleda svojeg sina. Ona nikada

neće zaboraviti taj pogled - zbog njega je iznenada osjetila strahovitučežnju za majkom. Jer bez obzira na to koliko je njezina majkakatkada bila ljuta na nju, Jocelyn je nikad nije tako pogledala. Uvijekju je gledala s ljubavlju.Da je mogla osjetiti još više sažaljenja prema Jaceu, tada bi ga

osjetila."Vrlo dobro", reče Valentine i okretno zakorači unatrag kroz portal,

tako da je nogama čvrsto stao na tlo Idrisa. Usne mu se iskrive usmiješak. "Ah," reče, "dom."Jace zatetura prema rubu portala i zaustavi se, rukom primivši

pozlaćeni okvir. Dok mu je Idris titrao pred očima kao fatamorgana upustinji, kao da ga je obuzelo čudnovato kolebanje. Trebao mu jesamo jedan korak..."Jace, nemoj", brzo reče Clary. "Ne idi za njim.""Ali Kalež", reče Jace. Nije mogla dokučiti o čemu razmišlja, ali

bodež mu se snažno tresao u ruci, koja je drhtala."Neka Klava ide po njega! Jace, molim te." Ako prođeš kroz taj

portal, možda se nikad nećeš vratiti. Valentine će te ubiti. Ne želišvjerovati u to, ali učinit će to."Tvoja sestra ima pravo." Valentine je stajao u zelenoj travi i

poljskom cvijeću, vlati su mu lelujale oko nogu i Clary shvati da oni,iako udaljeni svega nekoliko centimetara, stoje u različitim zemljama."Ti stvarno misliš da možeš pobijediti u ovome? Iako imaš serafinskibodež, a ja sam nenaoružan? Ne samo što sam jači od tebe, nego isumnjam da si ti mene kadar ubiti. A morat ćeš me ubiti, Jonathane,prije nego što ti predam Kalež."Jace čvršće stisne anđeoski bodež. "Ja te mogu..."

"Ne, ne možeš." Valentine ispruži ruku kroz portal i primi Jacea zazglavak, povukavši ga naprijed toliko da mu je vrh serafinskogbodeža dotaknuo prsa. Na mjestu gdje su Jaceova šaka i zglavakprošli kroz portal, izgledali su kao da titraju uronjeni u vodu. "Hajdeonda, učini to", reče Valentine. "Zarij bodež. Sedam centimetara -možda deset." Trgne sječivom prema naprijed, bodež mu zarežetkaninu košulje. Krug crven poput maka rasvjeta mu se tik iznad srca.Preneraženo udahnuvši, Jace istrgne ruku i zatetura prema natrag."Kao što sam i mislio", reče Valentine. "Imaš previše meko srce." I

strahovito naglo zamahne šakom prema Jaceu. Clary krikne, aliudarac ga uopće nije dotaknuo; zauzvrat, pogodio je površinu portalaizmeđu njih, uz prasak kršenja tisuću krhkih komadića. Pukotine nalikna paučinu ispresijecale su staklo koje nije bilo staklo; zadnje što jeClary čula prije nego što se portal raspao u lavinu šiljatih krhotina, bioje Valentineov posprdan smijeh.Staklo se rasprši po podu kao ledeni pljusak, neobično lijep slap

srebrnih krhotina. Clary ustukne, no Jace je stajao vrlo mirno dok jestaklo kišilo oko njega, zureći u prazan okvir zrcala.Clary je očekivala da će psovati, vikati ili proklinjati svojeg oca, no

on je zapravo samo čekao da krhotine prestanu padati. Kad suprestale, tiho je kleknuo u krš slomljena stakla i uzeo jedan povećikomad, preokrećući ga po rukama."Nemoj." Clary klekne do njega, odloživši bodež koji je držala. Više

ju nije umirivao. "Ništa nisi mogao učiniti.""Jesam, mogao sam." Još je gledao u staklo. Skršene mrvice stakla

naprašile su mu kosu. "Mogao sam ga ubiti." Okrenuo je onu krhotinuprema njoj. "Gledaj", reče.Ona pogleda. U tom komadu stakla još je mogla vidjeti djelić Idrisa -

komadić plavog neba, sjenu zelenog lišća. Bolno izdahne. "Jace...""Jeste li dobro?"Clary podigne pogled. Bio je to Luke, stajao je iznad njih. Bio je

nenaoružan; oči su mu utonule u plave krugove iscrpljenosti. "Dobrosmo", reče. Razabrala je skvrčen lik na tlu iza njega, donekleprekriven Valentineovim dugačkim ogrtačem. Ispod ruba tkanine virilaje ruka; na vrhovima prstiju imala je kandže. "Alaric...?""Mrtav je", reče Luke. U glasu mu je bilo mnogo kontrolirane boli;

premda je jedva poznavao Alarica, Clary je znala da će ga strahovito

breme krivnje mučiti zauvijek. Tako uzvraćaš bezuvjetnu odanost kojusi tako jeftino kupio, Luciane. Puštaš ih da umru za tebe."Moj otac je pobjegao", reče Jace. "S Kaležom." Glas mu je bio tup.

"Isporučili smo mu ga ravno u ruke. Pogriješio sam."Luke položi ruku na Jaceovu glavu, otresavši mu staklo iz kose.

Kandže su mu još stršile, prsti su mu bili krvavi, ali Jace je izdržaonjegov dodir kao da mu ne smeta i nije rekao baš ništa."Nisi ti kriv", reče Luke, pogledavši dolje u Clary. Plave oči bile su

mu mirne. Govorile su: tvoj te brat treba; ostani s njim.Ona kimne i Luke ih ostavi, uputivši se prema prozoru. Širom ga

otvori, pustivši u sobu propuh koji je ugasio svijeće. Clary ga začujekako viče, doziva vukove ispod.Klekne pokraj Jacea. "U redu je", reče kolebljivo, iako je bilo očito da

nije i da možda više nikad neće biti te mu stavi ruku na rame. Tkaninanjegove košulje bila joj je hrapava pod prstima, vlažna od znoja,neobično umirujuća. "Opet imamo moju mamu. Imamo tebe. Imamosve što je važno.""Imao je pravo. Zato se nisam mogao natjerati da prođem kroz

portal", šapne Jace. "Ne bih to mogao učiniti. Ne bih ga mogao ubiti.""Bio bi pogriješio samo da si prošao", reče ona.On ne odvrati ništa, tek nešto šapne ispod glasa. Nije uspjela čuti

što, ali ispružila je ruku i uzela mu onaj komad stakla iz prstiju. Ondjegdje ga je bio držao, krvario je iz dvije plitke i uske posjekotine. Onaodloži krhotinu i primi ga za ruku, sklopivši mu prste prekoozlijeđenog dlana."Mislim, stvarno, Jace", rekla je jednako nježno kao što ga je

dotaknula. "Pa valjda znaš da se ne smiješ igrati razbijenimstaklom?"Oteo mu se zvuk nalik na prigušen smijeh, a onda je ispružio ruke i

privukao je u zagrljaj. Znala je da ih Luke promatra s prozora, aliodlučno je zažmirila i prislonila lice o Jaceovo rame. Mirisao je na soli krv, a tek kad su se njegova usta približila njezinu uhu, shvatila ješto govori, što je šaputao prije, a bila je to najjednostavnija od svihlitanija: njezino ime, samo njezino ime.

EpilogUSPON DOZIVA

Bolnički hodnik bio je blještavo bijel. Nakon što je toliko dugo živjelapod svjetlošću baklji, plinskih lampi i sablasnog vještičjeg svjetla,činilo joj se da stvari pod fluorescentnom rasvjetom izgledaju blijedo ineprirodno. Kad se Clary prijavila na recepciji, primijetila je da kožasestre koja joj je pružila papire na potpis djeluje neobično žućkastopod jarkim svjetlima. Možda je demon, pomisli Clary, vraćajući papire."Zadnja vrata na kraju hodnika", reče sestra, ljubazno senasmiješivši. Ili možda silazim s uma."Znam", reče Clary. "Bila sam ovdje jučer." I prekjučer i dan prije

toga. Bila je rana večer i u hodniku nije bilo gužve. Neki starac gegaose u mekanim papučama i ogrtaču, vukući za sobom pokretni aparats kisikom. Dva liječnika u zelenim kirurškim odorama nosila su kavu ušalicama od stiropora; s površine tekućine para se dizala u ledenizrak. Bolnica je bila agresivno klimatizirana, iako je vani vrijemenajzad počelo naginjati prema jeseni.Clary je stigla do vrata na kraju hodnika. Bila su otvorena. Zavirila je

unutra da ne probudi Lukea ako je usnuo na stolcu kod kreveta, kaozadnja dva puta kada je došla. No bio je budan i udubljen u razgovors visokim muškarcem u haljama boje pergamenta, kakve su pripadaleTihoj braći. On se okrenuo kao da je osjetio Claryn dolazak pa jevidjela da je to brat Jeremiah.Ona prekriži ruke preko grudi. "Što se događa?"Luke je izgledao iscrpljeno, imao je neurednu trodnevnu bradu, a

naočale je bio pogurao na vrh glave. Razabrala je izbočinu od zavojakoji su mu još uvijek prekrivali gornji dio prsa ispod široke kariranekošulje. "Brat Jeremiah baš je na odlasku", reče on.Podignuvši kapuljaču, Jeremiah krene prema vratima, no Clary mu

se ispriječi na putu. "Onda?" izazove ga. "Hoćete li pomoći mojojmajci?"Jeremiah joj se primakne. Osjetila je hladnoću koja mu je izbijala iz

tijela kao para iz ledenjaka. Ne možeš spasiti druge ako prvo nespasiš sebe, rekao je glas u njezinu umu."Te izreke iz kolačića sudbine već su stvarno dosadne", reče Clary.

"Što je mojoj majci? Znate li? Mogu li joj Tiha braća pomoći kao što

ste pomogli Alecu?"Nismo nikome pomogli, reče Jeremiah. Niti je na nama da

pomažemo onima koji su se svojevoljno odvojili od Klave.Ona ustukne kad je Jeremiah prošao mimo nje u hodnik. Gledala ga

je dok se udaljavao, prolazeći između ljudi, a da ga nitko nije dvaputpogledao. Kad je napola zatvorila oči, vidjela je titravu auru glamurakoji ga je obavijao i zapitala se što oni vide: nekog pacijenta?Liječnika koji žuri hodnikom u kirurškoj odjeći? Tužnog posjetitelja?"Rekao je istinu", reče Luke iza nje. "On nije izliječio Aleca; bio je to

Magnus Bane. I ne zna što je tvojoj majci.""Znam", reče Clary, vrativši se u sobu. Oprezno se približi krevetu.

Bilo je teško povezati mali bijeli lik u krevetu, ugniježđen sa svihstrana u zmijolike cjevčice, s njezinom žustrom majkom plamenekose. Svakako, kosa joj je još uvijek bila crvena, prosuta po jastukupoput šala od bakrenih niti, ali koža joj je bila tako blijeda da jepodsjećala Clary na voštanu Uspavanu ljepoticu u Muzeju MadameTussauds, čije su se grudi podizale i spuštale samo zato što ih jepokretao mehanizam.Primila je majčinu mršavu ruku i držala je, baš kao i jučer i prekjučer.

Osjećala je puis u Jocelyninu zglavku, miran i ustrajan. Ona se želiprobuditi, pomisli Clary. Znam da želi."Naravno da želi", reče Luke i Clary iznenađeno shvati da je to rekla

naglas. "Ima mnogo razloga da se oporavi, čak i više nego što moždazna."Clary nježno spusti majčinu ruku natrag na krevet. "Misliš na Jacea.""Naravno da mislim na Jacea", reče Luke. "Oplakivala ga je

sedamnaest godina. Kad bih joj mogao reći da ga više ne trebaoplakivati..." prekine se."Kažu da ljudi u komi katkada mogu čuti", primijeti Clary. Naravno,

liječnici su rekli i da to nije bila uobičajena koma - nije ju uzrokovalanikakva ozljeda, pomanjkanje kisika ni iznenadno zatajenje srca ilimozga. Kao da je jednostavno spavala i nije se mogla probuditi."Znam", reče Luke. "Pričao sam joj. Gotovo neprekidno." Umorno se

osmjehnuo. "Rekao sam joj kako si bila hrabra. Kako bi se ponosilatobom. Svojom kćeri ratnicom."Oštra bol uzdigla joj se u grlu. Progutala ju je, skrenuvši pogled s

Lukea prema prozoru. Kroz njega je vidjela prazni cigleni zid zgrade

preko puta. Tu nije bilo lijepog pogleda na rijeku. "Kupila sam ono štosi tražio", reče. "Uzela sam maslac od kikirikija, mlijeko, žitarice i kruhkod Braće Fortunato." Ugura ruku u džep traperica. "Imam kusur...""Zadrži ga", reče Luke. "Možeš ga iskoristiti da se vratiš taksijem.""Simon me vozi natrag", reče Clary. Pogleda na sat u obliku leptira

koji se njihao na njezinu lancu za ključeve. "U stvari, sad je vjerojatnotu dolje.""Dobro, drago mi je da ćeš provesti malo vremena s njim." Luke je

izgledao kao da mu je laknulo. "Ipak zadrži novac. Uzmi neko jelo zavan navečer."Ona zausti da se usprotivi, no tada zatvori usta. Luke je, kao što je

njezina majka uvijek govorila, bio stijena u teškim vremenima - čvrst,pouzdan i potpuno postojan. "Idi već jednom kući, može? I ti trebašspavati.""Spavati? Tko treba spavati?" podsmjehne se on, ali vidjela mu je

umor na licu kad se vratio sjesti pokraj kreveta njezine majke. Nježnoje ispružio ruku da skloni pramen kose s Jocelynina lica. Clary seokrene, oči su je zapekle.Ericov kombi stajao je upaljena motora pokraj pločnika kad je izišla

kroz glavna vrata bolnice. Nebo se protezalo u visinu, savršene plaveboje porculanske zdjele, koja je tamnjela u safirno plavu iznad rijekeHudson, ondje gdje je Sunce zalazilo. Simon se nagne da joj otvorivrata i ona se popne na sjedalo do njega. "Hvala.""Kamo ćemo? Natrag kući?" upita on, uključivši se kombijem u

promet na Prvoj.Clary uzdahne. "Više niti ne znam gdje je to."Simon je pogleda iskosa. "Samosažalijevaš se, Fray?" Ton mu je bio

podrugljiv, ali nježan. Kad je pogledala mimo njega, još je moglavidjeti tamne mrlje na stražnjem sjedalu gdje je Alec, krvareći, ležao uIsabellinu krilu."Da. Ne. Ne znam." Ona opet uzdahne, povukavši jedan jogunasti

uvojak bakrene kose. "Sve se promijenilo. Sve je drugačije. Ponekadpoželim da se sve može vratiti kako je bilo prije.""Ja ne", reče Simon, na njezino iznenađenje. "Opet pitam, kamo

ćemo? Barem mi reci prema centru ili ne.""U Institut", reče Clary. "Oprosti", dometne, kad je izveo strahovito

protuzakonito polukružno skretanje. Zanijevši se na dva kotača,

kombi se škripavo pobuni. "To sam ti trebala prije reći.""Ha", reče Simon. "Još se nisi vratila onamo, zar ne? Ne nakon...""Ne, ne nakon", reče Clary. "Jace me nazvao i rekao mi da su Alec i

Isabelle dobro. Izgleda da njihovi roditelji jure natrag iz Idrisa, sad kadim je netko napokon uistinu rekao što se događa. Bit će ovdje zanekoliko dana.""Je li ti bilo čudno čuti se s Jaceom?" upita Simon pažljivo

neutralnim glasom. "Mislim, budući da si otkrila..."Glas mu zamre."Da?" reče Clary oštro. "Budući da sam otkrila što? Da je on

transvestit ubojica koji zlostavlja mačke?""Nije čudo što onaj njegov mačak mrzi cijeli svijet.""O, začepi, Simone", reče Clary ozlojeđeno. "Znam na što misliš i

ne, nije bilo čudno. Između nas se ionako nikada ništa nije dogodilo.""Ništa?" ponovi Simon s očitom nevjericom u glasu."Ništa", odlučno ponovi Clary, pogledavši kroz prozor da on ne bi

vidio suze koje su joj umrljale obraze. Prolazili su pokraj nizarestorana i ugledala je Takija, snažno osvijetljenog u sve tamnijemsumraku.Skrenuli su za ugao baš kad je Sunce zašlo iza rozete Instituta,

okupavši ulicu ispod nje sedefastim svjetlom koje su samo oni moglividjeti. Simon zaustavi kombi pred vratima i ugasi motor, zveckajućiključevima u ruci. "Želiš li da idem gore s tobom?"Oklijevala je. "Ne. Ovo bih trebala učiniti sama."Vidjela je izraz razočaranja koji mu je preletio licem, ali brzo je

nestao. Simon je, pomisli, jako odrastao u zadnja dva tjedna, baš kaoi ona. Što je bilo dobro, jer ga ne bi voljela ostaviti iza sebe. On je biodio nje, baš kao i njezin dar za crtanje, prašnjavi brooklynski zrak,smijeh njezine majke i njezina vlastita sjenolovačka krv. "U redu",reče on. "Hoćeš li kasnije trebati prijevoz?"Ona odmahne glavom. "Luke mi je dao novac za taksi. Ali hoćeš li

navratiti sutra?" doda. "Možemo pogledati nekoliko epizoda Triguna,ispeći kokice. Dobro bi mi došlo malo vremena na kauču."On kimne. "Zvuči dobro." Zatim se nagne i okrzne je poljupcem po

jagodičnoj kosti. Poljubac je bio lagan kao list na vjetru, ali osjetila jedrhtaj duboko u kostima. Pogledala ga je."Misliš li da je to bila slučajnost?" upita.

"Mislim li da je što bila slučajnost?""To što smo došli u Pandemonij baš one noći kad su se Jace i ostali

slučajno našli tamo, loveći demona? Noć prije nego što je Valentinedošao po moju majku?"Simon odmahne glavom. "Ne vjerujem u slučajnosti", reče."Ni ja.""Ali moram priznati", doda Simon, "da je to, bila slučajnost ili ne,

ispalo kao sretna okolnost.""Sretne okolnosti", reče Clary. "Eto ti imena za bend.""Bolje je od većine onih koje smo mi smislili", prizna Simon."Itekako." Ona iskoči iz kombija, zalupivši vrata za sobom. Čula je

kako je zatrubio dok je trčala stazom prema vratima po travomobraslim pločama i mahnula mu je ne okrenuvši se.Unutrašnjost katedrale bila je hladna i mračna, mirisala je na kišu i

vlažan papir. Koraci su joj glasno odjekivali po kamenom podu i sjetilase Jacea u crkvi u Brooklynu: Možda postoji Bog, Clary, možda i nepostoji, ali mislim da to nije važno. Kako god bilo, prepušteni smosami sebi.U dizalu je kradom pogledala svoj odraz u zrcalu kad su se vrata uz

štropot zatvorila iza nje. Većina njezinih modrica i ogrebotina zacijelilaje do nevidljivosti. Zapitala se je li ju Jace ikad vidio tako dotjeranukao danas - za bolnicu je bila stavila crnu plisiranu suknju, ružičastosjajilo za usne i starinsku bluzu s mornarskim ovratnikom. Pomislila jeda izgleda kao da joj je oko osam godina.Nije bilo važno što Jace misli o njezinu izgledu, podsjetila se, ni

sada ni ikada. Zapitala se hoće li odnos između njih dvoje ikada bitionakav kao odnos Simona i njegove sestre: mješavina dosade iblagonaklone razdraženosti. Nije to mogla zamisliti.Začula je glasno mijaukanje prije nego što su se vrata dizala uopće

otvorila. "Bok, Crkvo", reče, kleknuvši pokraj sive lopte koja semigoljila na podu. "Gdje su svi?"Crkva, koji je očito htio da ga se mazi po trbuhu, znakovito je

mrmljao. Clary popusti, uzdahnuvši. "Glupi mačore", reče, snažno gatrljajući. "Gdje...""Clary!" Bila je to Isabelle, koja je plešući ušla u predvorje u dugoj

crvenoj suknji i kose natrpane na vrh glave pomoću ukosnica sdraguljima. "Tako mi je drago što te vidim!"

Obrušila se na Clary zagrljajem kojim ju je gotovo srušila."Isabelle", istisne Clary. "I meni je drago što te vidim", doda,

dopustivši da je Isabelle povuče i ispravi."Tako sam se brinula za tebe", reče Isabelle vedro. "Nakon što ste

vas dvoje otišli u knjižnicu s Hodgeom, a ja ostala s Alecom, čulasam strahovit prasak eksplozije i kad sam došla do knjižnice,naravno, nije vas bilo i sve je bilo razbacano po podu. I posvuda jebilo krvi i neke ljepljive crne gadosti." Zadrhtala je. "Što je to bilo?""Kletva", mirno reče Clary. "Hodgeova kletva.""A, dobro", reče Isabelle. "Jace mi je rekao za Hodgea.""Da?" Clary se iznenadila."Da se riješio kletve i otišao? Da, rekao mi je. Mislila sam da će se

zadržati toliko da se oprosti", doda Isabelle. "Nekako me razočarao.Ali valjda se bojao Klave. Već će nam se jednom javiti, kladim se."Dakle, Jace im nije rekao da ih je Hodge izdao, pomisli Clary,

nesigurna što da misli o tome. A opet, ako je Jace htio Isabellepoštedjeti zbunjenosti i razočaranja, možda se ona ne bi trebalauplitati."U svakom slučaju," nastavi Isabelle, "bilo je grozno i ne znam što

bismo učinili da se Magnus nije pojavio i iščarobirao Alecovoporavak. Je li to dobra riječ, 'iščarobirao'?" Namrštila je obrve. "Jacenam je ispričao sve što se kasnije dogodilo na otoku. Zapravo,saznali smo za to još i prije, jer je Magnus cijelu noć telefonirao u vezis tim. Svi u donjem svijetu brbljali su o tome. Slavna si, znaš.""Ja?""Naravno. Valentineova kći."Clary zadrhti. "Onda je valjda slavan i Jace.""Oboje ste slavni", reče Isabelle istim pretjerano vedrim glasom.

"Slavni brat i sestra."Clary radoznalo pogleda Isabelle. "Nisam očekivala da će ti biti

toliko drago što me vidiš, moram priznati."Druga djevojka uvrijeđeno stavi ruke na kukove. "Zašto ne?""Nisam mislila da sam ti baš toliko draga."Isabellina vedrina izblijedi i ona obori pogled na svoje srebrne

cipele. "Nisam ni ja", prizna. "Ali kad sam otišla potražiti tebe i Jacea,a nije vas bilo..." Glas joj zamre. "Nisam se zabrinula samo za njega;

zabrinula sam se i za tebe. U tebi ima nešto toliko... umirujuće. AJace je mnogo bolji kad si u blizini."Clary razrogači oči. "Zar jest?""Da, stvarno. Manje oštar, nekako. Nije toliko stvar u tome da je

ljubazniji, nego da ti dopušta da nazreš ljubaznost u njemu." Zastane."I valjda mi se na početku nisi sviđala, ali sad mi je jasno da je to biloglupo. To što nikad nisam imala prijateljicu, ne znači da ne mogunaučiti kako je imati.""I ja, zapravo", reče Clary. "I, Isabelle?""Da?""Ne moraš se praviti da si draga. Više mi se sviđa kad se

jednostavno ponašaš kao ti.""Bezobrazno, misliš?" reče Isabelle i nasmije se.Clary se baš htjela usprotiviti, kad je Alec uletio u predvorje na

štakama. Jedna noga bila mu je u zavojima i nogavica traperica bilamu je zadignuta do koljena, a na sljepoočnici je imao još jedan zavoj,ispod tamne kose. Osim toga, izgledao je prilično zdravo za nekogatko je umalo umro prije četiri dana. Zamahnuo je štakom u znakpozdrava."Bok", reče Clary, iznenađena što ga vidi na nogama i u pokretu.

"Jesi li...""Dobro? U redu sam", reče Alec. "Za nekoliko dana mi čak više neće

trebati te štake."Osjećaj krivnje stisne joj grlo. Da nije bilo nje, Alec uopće ne bi bio

na štakama. "Stvarno mi je drago što si dobro, Alec", reče, ubacivši uglas svaki gram iskrenosti koji je uspjela smoći.Alec trepne. "Hvala.""Znači, Magnus te sredio?" reče Clary. "Luke je rekao...""Da!" reče Isabelle. "Bilo je tako mrak. Pojavio se i naredio svima da

izađu iz sobe i zatvorio vrata. U hodniku su samo frcale plave icrvene iskrice iz poda.""Ja se toga uopće ne sjećam", reče Alec."Onda je sjedio pokraj Alecovog kreveta cijelu noć, sve do jutra, da

se uvjeri da se probudio zdrav", doda Isabelle. "Ne sjećam se nitoga", žurno će Alec.Isabellina crvena usta izvila su se u osmijeh. "Pitam se kako je

Magnus znao da treba doći? Pitala sam ga, ali nije mi htio reći."

Clary se sjeti presavijenog lista papira koji je Hodge bacio u vatrunakon što je Valentine otišao. Bio je to čudan čovjek, pomisli, koji jeodvojio vrijeme da učini što može kako bi spasio Aleca, u istom trenukad je izdao svakoga za koga je - i sve za što je - ikada mario. "Neznam", reče.Isabelle slegne ramenima. "Valjda je negdje čuo. Čini se da je

spojen na golemu tračersku mrežu. Kakva je on baba.""On je vrhovni vještac Brooklyna, Isabelle", podsjeti je Alec, ali ne

bez malo podsmijeha. Obrati se Clary. "Jace je gore u stakleniku, akoga želiš vidjeti", reče. "Idem s tobom.""Da?""Naravno." Alec je izgledao kao da mu je tek malčice neugodno.

"Zašto ne?"Clary pogleda Isabelle, koja slegne ramenima. Što god da je Alec

naumio, nije to podijelio sa svojom sestrom."Idite", reče Isabelle. "Ja ionako imam posla." Mahnula im je rukom.

"Iš."Zajedno su krenuli hodnikom. Alec je hodao brzo, čak i na štakama.

Clary je morala trčkarati da održi korak. "Imam kratke noge", podsjetiga."Oprosti." On uspori, skrušen. "Gle", započne. "Ono što si mi rekla

kad sam vikao na tebe zbog Jacea...""Sjećam se", reče ona tiho."Kad si mi rekla da ti, da ti znaš da sam ja samo... da je to zato

što..." Kao da nije uspijevao sastaviti rečenicu. Pokušao je ispočetka."Kad si rekla da sam...""Alec, nemoj.""Naravno. Nema veze." On stisne usne. "Ne želiš razgovarati o

tome.""Nije stvar u tome. Nego u tome što se osjećam grozno zbog onoga

što sam rekla. To je bilo užasno. To uopće nije bilo točno...""Ali bilo je točno", reče Alec. "Od riječi do riječi.""To ne znači da je bilo u redu", reče ona. "Nije potrebno izgovoriti

sve što je točno. To je bilo nisko. A kad sam rekla da mi je Jace rekaokako ti nikad nisi ubio demona, rekao mi je da je to zato što si uvijekštitio njega i Isabelle. Rekao je to o tebi u dobrom smislu. Jace zna

biti kreten, ali on..." Te voli, htjela je reći, ali zaustavila se. "Nikad minije rekao nijednu lošu riječ o tebi, nikad. Kunem se.""Ne moraš se zaklinjati", reče on. "Već znam." Zvučao je mirno, pa

čak i samopouzdano, kako joj još nikad prije nije zvučao. Iznenađenoga je pogledala. "I znam da nisam ubio Abbadona. Ali cijenim to što simi rekla da jesam."Ona se potreseno nasmije. "Cijeniš što sam ti lagala?""Učinila si to zbog dobrote", reče on. "Mnogo mi znači to što si htjela

biti dobra prema meni čak i nakon što sam se ja onako ponio prematebi.""Mislim da bi se Jace jako naljutio na mene zato što sam to slagala,

da nije cijelo vrijeme bio tako uzrujan", reče Clary. "Doduše, ne tolikokoliko bi se naljutio kad bi saznao što sam ti rekla prije toga.""Imam ideju", reče Alec, podignuvši uglove usana. "Hajde da mu ne

kažemo. Mislim, Jace možda i može odrubiti glavu du'sienskomdemonu s petnaest metara udaljenosti vadičepom i gumicom, aliponekad mi se čini da ne zna mnogo o ljudima.""Valjda." Clary se nasmiješi.Stigli su do dna spiralnih stepenica koje su vodile na krov. "Ja ne

mogu gore." Alec kvrcne štakom po metalnoj stepenici. Ona limenozazveči. "U redu je. Snaći ću se sama."On se stane okretati, no tada je opet pogleda. "Trebao sam pogoditi

da si Jaceova sestra", reče. "Oboje imate isti umjetnički dar."Clary zastane s nogom na najnižoj stepenici. Bila je zatečena. "Jace

zna crtati?""Ma ne." Kad se Alec nasmiješio, oči su mu zaiskrile poput plavih

svjetiljki i Clary shvati zašto je Magnusu bio toliko privlačan. "Samosam se šalio. Ne zna nacrtati ni ravnu crtu." Smijuckajući se, okrenese na štakama. Clary ga je gledala kako odlazi, zbunjeno. Alec kojizbija šale i ismijava Jacea bilo je nešto na što bi se lako moglanaviknuti, premda je njegov smisao za humor bio pomalo neshvatljiv.Staklenik je bio upravo onakav kakvim ga se sjećala, premda je

nebo iznad staklenog krova sada bilo boje safira. Čist, sapunast miriscvijeća razbistrio joj je glavu. Duboko dišući, probila se kroz gustoisprepleteno lišće i granje.Zatekla je Jacea kako sjedi na mramornoj klupi u sredini staklenika.

Glava mu je bila pognuta i činilo se da nešto dokono premeće po

rukama. Podigao je pogled kad se sagnula da prođe ispod jednegrane i brzo prekrio taj predmet rukom. "Clary." Zvučao jeiznenađeno. "Što ti radiš ovdje?""Došla sam te posjetiti", reče ona. "Htjela sam vidjeti kako si.""Dobro sam." Bio je u trapericama i bijeloj majici kratkih rukava.

Vidjela mu je modrice, koje još nisu posve nestale, kao tamne mrljena bijelom mesu jabuke. Naravno, pomisli, njegove prave ozljede bilesu unutarnje, skrivene od svih pogleda osim njegova."Što je to?" upita, uprijevši prstom u njegovu zatvorenu šaku.On rastvori prste. Nazupčana srebrna krhotina ležala mu je na

dlanu, sjajeći modro i zeleno po rubovima. "Komad zrcala-portala."Ona sjedne na klupu do njega. "Vidiš li išta u njemu?"On ga malo nakrene, pustivši da svjetlo poteče po njemu kao voda.

"Djeliće neba. Stabla, stazu... Stalno ga okrećem, pokušavamugledati dvorac. Oca.""Valentinea", ispravi ga ona. "Zašto bi ga htio vidjeti?""Mislio sam da bih možda mogao vidjeti što radi s Kaležom

smrtnika", reče on nevoljko. "Gdje se nalazi.""Jace, to više nije naša odgovornost. Nije naš problem. Sad kad

Klava konačno zna što se dogodilo, Lightwoodovi jure natrag. Nekase oni bave time."Sad ju je pogledao. Zapitala se kako to da mogu biti brat i sestra, a

izgledati toliko drugačije. Zar nije mogla dobiti barem dugačke tamnetrepavice ili uglate jagodične kosti? To stvarno nije bilo pošteno. Onreče: "Kad sam pogledao kroz portal i vidio Idris, točno sam znao štoValentine pokušava učiniti, da želi vidjeti hoću li se slomiti. I to nijebilo važno - moja želja da odem kući ipak je bila jača nego što sammogao i zamisliti."Ona odmahne glavom. "Nije mi jasno što je to tako dobro u Idrisu.

To je samo mjesto. A kako ti i Hodge pričate o njemu..." Prekine se.On opet sklopi šaku oko krhotine. "Ondje sam bio sretan. To je bilo

jedino mjesto na kojem sam ikada bio tako sretan."Clary otkine stabljiku s obližnjega grma i stane joj skidati lišće. "Bilo

ti je žao Hodgea. Zato nisi rekao Alecu i Isabelle što je zapravoučinio." On slegne ramenima. "Na koncu će saznati, znaš.""Znam. Ali neću ja biti onaj koji im je to rekao."

"Jace..." Površina ribnjaka bila je zelena od odbačenog lišća. "Kakosi tamo mogao biti sretan? Znam na što si mislio, ali Valentine je bioužasan otac. Ubijao ti je ljubimce, lagao ti i znam da te tukao - nemojse niti pokušati praviti da nije."Titraj osmijeha avetinjski preleti Jaceovim licem. "Samo svakog

drugog četvrtka.""Kako si onda...""To je bilo jedino vrijeme u mojem životu kad sam se osjećao

sigurnim u to tko sam. Kamo pripadam. Znam da to zvuči glupo, ali..."Slegne ramenima. "Ubijam demone jer mi to dobro ide i jer sam tonaučio raditi, ali to nisam ja. A dobro mi ide uz ostalo i zato što sam,nakon što sam počeo misliti da mi je otac mrtav, bio... oslobođen. Nijebilo posljedica. Nikoga tko bi žalio. Nikoga tko bi imao udjela u mojemživotu zbog toga što mi ga je jednim dijelom podario." Lice mu jeizgledalo kao da je isklesano iz nečeg tvrdog. "Više se ne osjećamtako."Stabljika je ostala posve bez lišća; Clary je odbaci u stranu. "Zašto

ne?""Zbog tebe", reče on. "Da nije bilo tebe, ja bih pošao za ocem kroz

portal. Da nema tebe, otišao bih za njim ovaj čas."Clary se zagleda u začepljeni ribnjak. Grlo ju je peklo. "Mislila sam

da se zbog mene osjećaš uznemireno.""Prošlo je toliko vremena," reče on jednostavno, "da mislim da me

uznemiravala pomisao na to da se osjećam kao da nekamopripadam. A zbog tebe sam se osjećao kao da pripadam.""Želim da pođeš nekamo sa mnom", reče ona naglo.On je pogleda iskosa. Zbog nečega u tome kako mu je svijetla,

zlaćana kosa padala u oči, ona osjeti nepodnošljivu tugu. "Kamo?""Nadala sam se da ćeš ići sa mnom u bolnicu.""Znao sam." Suzio je oči toliko da su izgledale kao rubovi kovanica.

"Clary, ta žena...""Ona je i tvoja majka, Jace.""Znam", reče on. "Ali meni je ona stranac. Uvijek sam imao samo

jednog roditelja, a taj je nestao. Gore nego da je mrtav.""Znam. I znam da nema smisla da ti pričam o tome kako je moja

mama sjajna, kako je nevjerojatna, fantastična, divna osoba i kako bi

bio sretan da je upoznaš. Ne tražim to zbog tebe, tražim to zbogsebe. Mislim da, ako čuje tvoj glas...""Onda?""Možda bi se probudila." Ozbiljno ga pogleda.On joj uzvrati pogled, a zatim ga prekine osmijehom - iskrivljenim i

pomalo umornim, ali pravim osmijehom. "Dobro. Poći ću s tobom."Ustane. "Ne moraš mi pričati dobre stvari o svojoj majci", doda. "Većih znam.""Znaš?"On lagano slegne ramenima. "Odgojila je tebe, zar ne?" Pogleda

prema staklenom krovu. "Sunce će uskoro zaći."Clary se osovi na noge. "Trebali bismo krenuti u bolnicu. Ja plaćam

taksi", doda, kao da se naknadno toga sjetila. "Luke mi je dao neštonovca.""To neće biti potrebno." Jaceov se osmijeh proširi. "Dođi. Moram ti

nešto pokazati."* * *

"Pa gdje si ga nabavio?" zapita Clary, zureći u motocikl koji je stajaona rubu krova katedrale. Bio je blistave, otrovno zelene boje; rubovikotača bili su mu srebrni, a na sjedalu su bili naslikani jarkiplamenovi."Magnus je kukao da mu ga je netko ostavio pred kućom nakon

zadnjeg tuluma", reče Jace. "Nagovorio sam ga da mi ga prepusti.""I doletio si njime ovamo?" Još uvijek je zurila."Aha. Već sam se prilično izvještio." On prebaci nogu preko sjedala i

pozove je da priđe i sjedne iza njega. "Dođi, pokazat ću ti.""Pa ovaj put barem znaš da radi", reče ona, smjestivši se iza njega.

"Ako se srušimo na parkiralište nekog supermarketa, ubit ću te, to tije valjda jasno?""Ne budi smiješna", reče Jace. "Nema parkirališta na Upper East

Sideu. Zašto voziti, kad možeš naručiti isporuku namirnica?" Motor segromoglasno pokrene, nadglasavši njegov smijeh. Kriknuvši, Clary gazgrabi za pojas u trenu kad je motor pao s kosog krova Instituta ivinuo se u prazno.Vjetar joj je čupao kosu dok su se dizali iznad katedrale, iznad

krovova obližnjih nebodera i stambenih zgrada. I prostrt pred njompoput nehajno otvorene kutije pune dragulja našao se taj grad,

mnogoljudniji i čudesniji nego što je ikada slutila: tamo je biosmaragdni četverokut Central Parka, gdje su se vilinski dvorovisastajali za ivanjskih večeri; ondje, svjetla klubova i barova u centru,gdje su vampiri plešući provodili noći u Pandemoniju; a ondje pakuličice Kineske četvrti kojima su se noću šunjali vukodlaci, čija sukrzna odražavala svjetlosti grada. Onuda su kročili vješti u svemsvojem sjaju šišmiševih krila i mačjih očiju, a tu je, dok su nadlijetalirijeku, načas ugledala brz odbljesak šarenih repova ispod srebrnepovršine vode, ljeskanje dugačke, biserjem posute kose i začula jevisok namreškan smijeh sirena.Jace se osvrne da je pogleda preko ramena, dok mu je vjetar

silovito mrsio kosu. "O čemu razmišljaš?" dovikne joj."Samo o tome kako je sve ovo dolje drugačije sada, znaš, sada kad

vidim.""Sve ovo dolje potpuno je isto", reče on, nakrenuvši motor prema

East Riveru. Opet su išli prema Brooklynskom mostu. "Ti sidrugačija."Ruke joj se grčevito stisnu oko njegova pojasa jer su se obrušavali

sve niže i niže, prema rijeci. "Jace!""Ne brini." Zvučao je nepodnošljivo veselo. "Znam što radim. Neću

nas utopiti."Ona zaškilji protiv bjesomučna vjetra. "Isprobavaš ono što je Alec

rekao, da neki od tih motora mogu ići pod vodu?""Ne." On oprezno izravna motor kad su se uzdigli s površine rijeke.

"Mislim da je to samo bajka.""Ali Jace", reče ona. "Sve su bajke istinite."Nije čula njegov smijeh, ali osjetila ga je kako titra kroz njegov prsni

koš i po vrhovima njezinih prstiju. Čvrsto se primila kad je nagnuomotor prema gore, potjeravši ga tako da je sunuo naprijed i pojuriouvis duž boka mosta poput ptice puštene iz kaveza. Želudac joj jeispao kad se srebrna rijeka vrtoglavo udaljila, a tornjevi mosta kliznuliispod njihovih nogu, ali ovaj put Clary je imala otvorene oči, tako da bividjela sve.

obrada, čitanje i korekcije: Chita(m)

ZAHVALEŽeljela bih zahvaliti svojoj spisateljskoj grupi, Massachusetts All-

Stars: Ellen Kushner, Deliji Sherman, Kelly Link, Gavinu Grantu, HollyBlack i Sarah Smith. Također, Tomu Holtu i Peg Kerr jer su meohrabrivali prije nego što je uopće bilo ikakve knjige te JustinuLarbalestieru i Eve Sinaiko jer su mi rekli što misle o njoj kada jenastala. Majci i ocu na predanosti, nježnosti i nepokolebljivoj vjeri u toda ću na koncu stvoriti nešto što se može objaviti. Jimu Hillu i KateConnor na njihovu hrabrenju i podršci. Ericu na vampirskimmotociklima koji rade na demonske energije, a Elki na tome što ucrnom izgleda bolje od udovica svojih neprijatelja. Theu i Valu natome što su stvorili lijepe slike kao pratnju mojoj prozi. Svojemglamuroznom agentu Barryju Goldblattu i svojoj darovitoj uredniciKaren Wojtyla. Holly na tome što je proživjela ovu knjigu sa mnom, aJoshu na tome što je zahvaljujući njemu sve to bilo vrijedno truda.

Table of ContentsGrad od KostijuZa mojeg djedaJa nisam zaspao.I123456789II1011121314151617181920III212223EpilogZAHVALE