GRGUROVI HUKOVI · 7 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE GRGUROVI HUKOVI STOJANU U ČAST „Kad raširim ruke i pogledam sjenu Malo sličim ptici, odveć mnogo križu“

GRGUROVI HUKOVIRavno, 6. rujna 2019.

Nakladnik:

Općina Ravno

Za nakladnika:

Andrija Šimunović

Glavni urednik:

Ljubo Krmek

Odgovorni urednik:

Nikša Vuletić

Tehnički urednik:

Ljubo Krmek

Lektura i korektura:

Marijana Krmek, prof.

Naslovnica:

Stojan Vučićević

Tisak:

Print team, Mostar

IMPRESSUM

4

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE

GRGUROVI HUKOVI

JUGO

Zastajao sam ponekadU mislimaKoje te slijedeNa leđimaDupina

Tek onako da čujemIz tvojih ustaKako zbori kako boli

Domovina

5


GRGUROVI HUKOVI

7


GRGUROVI HUKOVI

STOJANU U ČAST „Kad raširim ruke i pogledam sjenu

Malo sličim ptici, odveć mnogo križu“

Pred ovogodišnjim, šestim po redu, Grgurovim hukovima stojim s posebnim pijetetom, ponosom i zahvalnošću. To je posve razumljivo jer su posvećeni našem zemljaku, velikom i neponovljivom Stojanu Vučićeviću.

Naime, upravo se ove godine navršava 30 godina od njegove prerane smrti. Tim povodom okupio se ovdje u Popovom polju pjesnički tim koji će, kazujući po dvije svoje pjesme, izreći zapravo zahvalu Vučićeviću.

Svjesno stavljajući vremenik održavanja uz blagdan Male Gospe, manifestacija dobiva na važnosti i vrijednosti. Srca ispunjenih stihovljem, duše obasute Gospinim blagoslovom, ušiju zaglušenih od Grgurovih hukova krenimo u susret novim pjesničkim okupljanjima.

Svima koji su na bilo koji način doprinijeli održavanju Grgurovih hukova iskreno hvala uz želju da naša manifestacija raste i još dugo huči ovom našom Huminom pod zaštitom Male Gospe.

Ravno, 6. rujna 2019.

Načelnik Općine Ravno,

Andrija Šimunović

8


GRGUROVI HUKOVI

STOJAN VUČIĆEVIĆ – PJESNIK DVOJSTVAKada sam posljednji put susreo Stojana Vučićevića, jednog jutra krajem stolačkog ljeta 1981., on je već tada imao iza sebe skoro sve po čemu će ostati znan u hrvatskoj književnosti; osim Pomrčine sve četiri knjige lirike bile su objavljene1; zbirka putopisa bila je već desetljeće tiskana,2 premda bi se njegov tekst Četiri stolačke serdžade3, koji je malo prije tog susreta napisao, sasvim zgodno uklopio u njezino drugo izdanje; najznačajniji njegovi prijevodi bili su već objavljeni,4 i Camusev Mit o Sizifu i Lao-Tseova Knjiga puta i vrline koju mi je to jutro poklonio. Suzdržan i skroman, tih i skoro stidljiv, s osmijehom lagane odsutnosti, izgledao mi je tom prilikom kao da je iskoračio iz jednog od svojih fantastnih

putopisnih lirskih samosusreta. Upravo pod tim dojmom, na koji su svakako utjecali i podatci o njegovom srednjoškolskom robijanju i kasnijim policijskim sumnjičenjima,5 teško je bilo pomisliti kako Stojan Vučićević, osim u svojim tekstovima, živi bilo kakvim intenzivnim životom. Sve što sam nakon tog susreta pročitao ili iščitavao s njegovim autorstvom potkrjepljivalo mi je takvo uvjerenje i učvršćivalo pomisao da je upravo on u hrvatskoj književnosti najtipičniji pjesnik iskonske ljudske dvojstvenosti.

Po rođenju i precima Vučićević je Hrvat iz Popova,6 s Trebišnjice kao i Anđelko Vuletić, a po dječaštvu i dofakultetskom školovanju Metkovac s Neretve. Mladost njegova u znaku je montiranih procesa hrvatskim studentima i srednjoškolcima i robijanja, dugog osamnaest mjeseci na golom otočiću Sv. Grgur. Stvarna i

1 Stojan Vučićević je prvi put u književnu javnost izišao sa svojim pjesmama u zbirci Pjesme, u Zadru 1964., u koautorstvu s Vladimirom Pavićem i Mirkom Vidovićem. Prva samostalna zbirka pod naslovom Greben objavljena je u zagrebačkoj „Mladosti“ 1965. Knjiga stihova Siga kod istog izdavača objavljena je 1966. Čavli su izdani 1969. u splitskim „Vidicima“, a Šibanica u nakladi „Zore“ 1971. Pomrčina, izbor iz ranijih knjiga lirike i zbirka novih pjesama objavljena je u splitskom „Logosu“ 1985. Nekoliko pjesama koje su napisane nakon ove posljednje zbirke i koje pjesnik nije uništio pred svoju smrt 1989. obuhvatila je knjiga Sabrane pjesme, koju je priredio Dubravko Horvatić 1994., a izdao „Naprijed“ iz Zagreba i ogranak „Matice hrvatske“ iz Metkovića.

2 Stojan Vučićević: Podmornica, „Zora“, Zagreb 1971.3 Stojan Vučićević: Četiri stolačke serdžade, „Slovo Gorčina“, 1980. str. 101.-106. 4 Najznačajniji Vučićevićev prijevodi su Camuseva zbirka eseja pod nazivom Mit o Sizifu (1971.) i Lao Tseova Knjiga puta i vrline („Razlog“,

Zagreb 1971. i poboljšano izdanje „Mladosti“ iz 1981.) Knjigu puta i vrline (Tao to king) koju je napisao Lao Tse na francuski je preveo Liu Kia-Hway. On je poznavao francuski jezik kao svoj kineski i sam živio slijedeći principe koje propovijeda ta knjiga.

5 Premda je bio jedan od najtalentiranijih školaraca u cijeloj Hrvatskoj, o čemu postoje potvrde, 1959. isključen je iz škole bez prava polaganja privatnog ispita. Prema karakteristikama Omladinske organizacije SK u Metkoviću i Općinskog komiteta SK u kojima se obrazlaže to isključenje, stoji samo konstatacija da je djelovao je politički negativno. Iako je ponovno započeo pohađati školu u Metkoviću nakon prvog je polugodišta 1960. uhićen i sproveden u istražni zatvor u Makarskoj, odakle je odveden na Sv. Grgur. Premda je Okružni sud u Splitu donio odluku da ga se pusti, Stojan Vučićević je proveo na robijanju vrijeme od 2. veljače 1960. do 27. kolovoza 1961.

Pored toga što je na Sv. Grguru odrobijao više od godinu i pol dana, ponovno je uhićen 15. svibnja 1976. zbog verbalnog delikta na račun rukovodilaca UDB-e i osuđen na 40. dana zatvora, koje je izdržao u Vukomercu od 10. kolovoza do 19. rujna.

6 Turkovićima u obitelji željezničara koji je po službenoj dužnosti prešao u Čapljinu 1945., a dvije godine kasnije u Metković.

9


GRGUROVI HUKOVI

potpuna pomrčina Sunca u veljači 1961. koju je na tom otoku doživio i kasnije opjevao, postala je nadahnuće brojnim pjesničkim perspektivama i svakako metafora okrutnog političkog sustava, njegovih neshvatljivih i apsurdnih postupaka. S napunjenom dvadeset i jednom godinom, kada studenti u normalnim okolnostima okončavaju studiranje, Vučićević je upisao na Filozofskom fakultetu u Zadru studij hrvatskog jezika i književnosti, francuskog i poljskog jezika. U vrijeme studija započinje Vučićević objavljivati svoje tekstove i razdoblje do 1971. obuhvaća najintenzivnije vrijeme njegova književnog i umjetničkog rada. Vremenska bliskost s iskustvom policijskih progona stoga navodi na pomisao o sukcesivnoj povezanosti ovih životopisnih činjenica makar na razini intenzivnijeg nadahnuća, što i nije teško zamijetiti u njegovim tekstovima. Međutim, kako se to intenzivno stvaralaštvo pojavljivalo u relativno kratkom vremenu, ono je izgledalo kao zanimljiv početak u kome književna kritika tada, a i kasnije, nije prepoznavala snažan lirski i misaoni zahvat, nego se zadovoljavala konstatacijama o neobičnom odstupanju Vučićevićevu od tadašnjih pjesničkih nastojanja sredinom šezdesetih godina prema slobodnom, skoro proznom stihu, i njegovom priklonu najboljim tradicijama hrvatskog vezanog stiha.

I doista, jedna od prepoznatljivih osobitosti poezije Stojana Vučićevića jest njegova postojana vjernost oblicima dvanaesterca od prvih njegovih pjesama pa do onih koje je napisao pred kraj svoga života. Premda dvanaesterački stih nije rijetkost u hrvatskoj lirici XX. stoljeća, ipak ne može se niti za jednog drugog pjesnika u toj književnosti i u tom vremenu vezati upravo taj oblik stiha kao tipična značajka.

Osim toga voda svojim sporim slogom Bržem dijelu sebe nadomjesti odron (Vododerina)

Vučićevićev dvanaesterac zapravo je tonskosilabički stih i taj određeni broj slogova najčešće je raspoređen u pet akcenatskih cjelina, iako nisu rijetka i druga rješenja. Valja odmah kazati da se prema donjohercegovačkoj dijalektalnoj štokavici,7 prema Vučićevićevu zavičajnom govoru jekavske pretežnosti, riječi s dugim jatom ne

7 Reflektiranje „jata“ na spomenutoj dijalektalnoj štokavskoj razini nije jedina crta ovakve provenijencije u pjesničkom jeziku Stojana Vučićevića iako je najdosljednija i najprepoznatljivija.

10


GRGUROVI HUKOVI

ostvaruju dvosložno, već jednosložno, mada se na ortografskoj ravnini ta dvosložnost besprijekorno uvažava. Može se čak biti kategoričan i tvrditi da se u svim slučajevima grafijske dvosložnosti dugog „jata“ sa slabim naglaskom elidira glas ispred „j“, dakako, u onim stihovima koji su zamišljeni kao dvanaesterci. Ovdje se, svakako, podrazumijeva i dvanaesteračka tendencija u tekstovima koji kane razlamanjem te osnove na više stihova ili postupkom opkoračenja kao u sljedećim stihovima iz Šibanice ekspresivizirati ritam:

Na zvijezdi mojoj svjetlost se zamutiI križ svetog Ante počinje daGoriUz tijesnu stazu što spram zoripupa (Šibanica, 18.)

Ta sklonost tradicionalnom skladu vezanog stiha, koja se prepoznaje najčešće kao dvanaesteračka, upućuje na Vučićevićevo poimanje pjesničkog jezika, u kome se on najviše zanosi glazbenim skladom, prepoznavajući ga kao kohezijsku mogućnost u uobličenju svog pjesničkog svijeta koji je snažno i stalno zaokupljen disolucijama u stvarnom svijetu i osobnom biću.

Slijedom stilskih određenja ili prepoznatljivosti, koje su tipične za pojedini pjesnički opus, bilo koji razgovor o Stojanu Vučićeviću mogao bi također započeti pričom o vodama, o bistrim vodama juga, o brzicama i ponornicama, o prozirnim virovima, pa kad je i na sjevernim rijekama, on pjeva sebe nadnesena nad prozirnosti voda svoje mladosti. Mogli bi se odmah u takvom razvijanju priče dozvati odslici Kaštelanovih jablanova u razlivenim vodama Cetine, Pupačićeve vode, Pavlovićeve rijeke, one iste stvarne kao i kod Vučićevića, Gudeljeva „oka u trstici“ i mutne iskonske vode u maternicama brda. Mogla bi se ispresti sasvim zanimljiva priča o hrvatskim pjesnicima s juga u kojoj bi mjesta našli još mnogi, ovdje nespomenuti. Među njima sjenka bi Stojana Vučićevića bila izlivena od bistrih i ledenih voda, prozirna, plava i bespoložajna. Moglo bi se započeti u toj priči, također, o čudesnoj privlačnosti žubornih prozirnosti

koje ne mame samo na motrenje, pijenje i ronjenje već na potpuno stapanje i prihvaćanje magnetičkog poziva

11


GRGUROVI HUKOVI

„budi voda“, koji nisu osluškivali samo pjesnici, već i pastirice i lađari, koji su se bojali progovoriti ikad o tome, ostajući gorki i nostalgični pred pozivom koji nisu mogli prihvatiti. Vješti bi znalci započeli na to odmah prizivati Rembaudove stihove, podupirući taj svoj domišljati potez podatkom da je Vučićević studirao francuski, poznavao taj jezik i s njega prevodio, te da nema ništa logičnije nego poziciju pjevanja iz ‘’Pijanog broda” uspoređivati s Vučićevićevim lirskim položajnostima. Dakako, to im ne bi bio jalov i ništavan posao.

Iako bi se moglo govoriti da se Vučićevićeva pjesnička imaginacija rado udružuje s modrinom voda, put u susret njegovoj poeziji ovim slijedom potekao bi svakako itinerarom njegovih putopisnih tekstova. To bi značilo pratiti tok rijeka koje je opjevao i nad kojim se nadahnjivao otkrivajući upravo u ovim putopisnim tekstovima najsuptilnije tajne i nedoumice iz njegovih pjesama, Itinerarij tog putovanja, potaknutog bliskim razlozima kao i kod Vuletićeva junaka iz Devetog čuda na istoku8 započeo bi svakako Neretvom, rijekom koju je opjevao i nad kojom se najsnažnije nadahnjivao.

I da ti ispunim postelju pjesmom Ostaješ rijeka, rijeka u meni Kad val ti krade iz ponoći zvijezdu I čamci sjete izviru iz venaDugo, o dugo, u vir ću ti ronit Da negdje na žalu nađem mili Od pepela lik: pa ćemo se lijepo U oblutak spojit i vrisnut tuzi Od safira slikNeka si voda, s ribama ću teći Nek lasta zida snove ispod mosta U ovoj noći s popcem ćemo pjevat Do Ušća gdje nas slani grobar čeka (Neretva)

Međutim, bliski doživljaji nad vodenim prozirnostima ne ograničavaju se samo u Vučićevića uz vode svoge djetinjstva. I nad Vislom, i nad Sainom koje je posjećivao kao student i poklonik putovanja, koje je pedesetih i šezdesetih godina bilo i motivska pjesnička orijentiranost i prava pomama jedne generacije, obnavlja se uvijek bliska sanovna slika, koju upravo inačica s Neretve najzgodnije ilustrira: „Zaustavih se na gvozdenu i zarđalu mostu i razapet poput njega, između dvije suprotne strane svoga tijeka, potražih svoj žalosni lik u ludoj vrtešci vode i sunca poda mnom“9 Na Pont Neufu, na jednom od deset pariških mostova koje opisuje također u svojim putopisima, nadopunja se ta pozicija s Neretve, jedna od ključnih za razumijevanje Vučićevićevih pjesama, ekspresijom o simbolici mosta, nesumnjivo respektabilnom i za čitanje njegove istoimene pjesme iz zbirke Siga:

8 Vuletićev roman Deveto čudo na istoku imao je izuzetnu čitalačku recepciju koju književna kritika nije registrirala, a pogotovo je nije obrazložila. Naznačena sličnost između ovog romana, koji također ima neke značajke putopisnog stila, s Vučićevićevim putopisima najuočljivija je upravo u tekstovima koji su vezani za Neretvu. I Tomislav Brodarac i pripovjedač u Podmornici svoja lutanja i traženja obrazlažu potragom za lijekom od čudesne bolesti koja ih prati kao posebni usud i prokletstvo. Zapravo, stječe se utisak da se Vučićević u tim prvim tekstovima teško oslobađao dojma koji je na nj izvršio Vuletićev roman.

9 S. Vučićević: Podmornica, navedeno djelo, str. 13.

12


GRGUROVI HUKOVI

„... (most)... je zapravo vrisak onog mjesta u nama gdje suprotnosti prestaju, izložene neprestano utjecaju svjetla i utjecaju tmine.“10

Takvi položaji samomotrenja, bdijenja nad odrazima svog lika u riječnim maticama, koje u putopisnim prozama doživljavaju slučajni prolaznici pozom samoubojice pred konačnom odlukom, podsjećaju po svojoj strukturi na Camuseve slike apsurdnog svijeta i na rješenja prema njegovom eseju Apsurd i samoubojstvo, prvom u prevedenoj knjizi. I premda se uz poeziju Stojana Vučićevića valja kloniti olako uočljivih rješenja, pogotovo bilo kakvih učitavanja, bilo bi posve korisno u smjeru recipiranja njegovih tekstova ispitivati tu relaciju. Međutim, skice spomenute pozicije iz putopisa u Vučićevićevim pjesmama gube svoju izvornu jasnoću na račun postupaka, u kojima on intenzivira osjećaj svoje potkopanosti i dvojnosti. U pjesmi Most11 taj postupak je u jednostavnoj zatamnjenosti pozicije iskaza, u mogućnosti da se izvorište lirskog govora odredi i liku u ogledalu vode i onome tko ga projicira.

Od mene do tijela (krv neka mi prosti) Uvijek lažne kosti davno trule plime Prerezan na dvoje ne znam tko me mosti Što sam kad se zovnem: jeka ili ime

Sve je manje vode (ni korita nadi) Mogao bih skoro među sebe leći Zovneš li mi ime odjeknut će jadi S onu stranu mosta gdje ne mogoh prijeći. (Most)

Jedno od temeljnih polazišta u izgradnji svijeta Vučićevićevih pjesama svakako je predodređenost nepopravljivog

10 Isto, str. 26.11 Dva sljedeća navoda iz Podmornice, izrečena uz pariške mostove, mogu baciti malo svjetla na ovu pjesmu: „... mostovi... služe kao

svečanost koja zadovoljava ijednu i drugu stranu i, u isti mah, čuvaju sve za sebe“ ili „...on je, dakle, pokušaj da se naše vazda sadašnje tijelo prenese na onu stranu drukčije i umnije, jer ono i ne traži ondje ništa doli onog što se nalazi ovdje.“ Str. 28. - 29.

13


GRGUROVI HUKOVI

rascijepa u biću lirskog subjekta. Već od Grebena, prve knjižice stihova, ta je razdijeljenost potpuno prepoznatljiva upravo u izrečenom smislu, a njezina transparentnost, posebice u zbirci Siga, nije zatamnjena do najkasnije ispisanih pjesama. Zapravo, Vučićević je za geslo prve stihozbirke naveo po dva stiha iz nenaznačenog konteksta pjesama Slavka Mihalića12 i Dubravka Horvatića13, koji smjeraju naznačiti blisku dvojnost u čovjekovu biću, ističući upravo takvom njihovom usmjerenošću pretpostavku i polazište svojih tekstova.

Fragmentarnost tih stihova i posvemašnja raznolikost njihove ritmičke strukture od pjesama u Grebenu, ispred kojih su i navedeni, naglašava značaj upravo njihove semantičke ravnine, koja prije denotira opće mjesto u hrvatskoj poeziji od sredine stoljeća nego što pokazuje zasebni misaoni koncept u pjevanju spomenutih autora, budući da je stihove bliska zanimanja i smisla mogao odabrati kod niza suvremenih pjesnika. Ali kako su oni u svom originalnom kontekstu samo naznaka jednog viđenja svijeta u kome je čovjek tragično postavljen u kozmosu, ovdje navedeni sugeriraju da je upravo takav koncept ontološko polazište Vučićevićevih pjesama. Uvažavanje te činjenice ključni je preduvjet bilo kojeg čitanja ili interpretiranja njegovih tekstova, budući da raspon i narav spominje razdvojenosti omogućuje ne samo raznolike pozicije pjevanja, već baca i logično svjetlo na česta paradoksalna mjesta, i to ne uvijek prepoznatljive smjerove lirskih obraćanja.

Panično doživljavanje te pretpostavke, kao puta posvemašnjoj izgubljenosti, u pjesmi Putanja sugerirano je halucinantnom i dinamičnom slikom sjena, koje kod Vučićevića nisu nikad deskriptivno pejzažni rekvizitarij, nego simbolična pretpostavka bićevitosti. Utjeha o sličnosti sa svijetom stvari, koju misao suprotstavlja takvoj slutnji, samo je trenutačni bljesak, nemoćan uspostaviti ravnovjesje u pjesmi i pomirenje u lirskom subjektu. Čak štoviše, taj proplamsaj svijesti podcrtava dubinu iracionalnosti kao stvarnu osnovu bića.

Noć je. Obnoć vjetar luta U godovima duba, guta sjena bijeg Mene opet nema u lokvi kraj puta Mene nigdje nema, zalud puca brijegNema zbilja nigdje a gle ja koracam Srodan lokvi brijegu svijetiljci što puši Ubit će me sjene dok u tmušu bacam Ogledalo šume da dubove srušiNoć je. Opet vjetar jezdi Podiđu te srsi kako raste brijeg Nastavi li tako mojoj toploj zvijezdi Po putanji njenoj kružiti će snijeg.14

(Putanja)

12 Stihovi Slavka Mihalića koji se navode kao moto Grebenu glase: „Ali mi znamo da su naše kretnje obmana. Pogledaj nebo: uvijek ista slika...“

13 Stihovi Dubravka Horvatića koje Vučićević navodi uz Mihalićeve glase: „Svojom stostrukošću bijah tvoja slika svijete Svojom tvornošću i uvijek samo tvoj besmisleni dio“

14 Izdanje Sabranih pjesama iz 1994. navodi zadnji stih pjesme Putanja u obliku koji kani strogo primijeniti pravopisno pravilo o pisanju futura (Po putanji njenoj kružit će snijeg), pri čemu je izgubljen jedan vokal čija kvaliteta i odsutnost fale za predviđenu eufonijsku realizaciju teksta. Zato ovdje navodimo stih kako ga je objavila prva zbirka 1965.

14


GRGUROVI HUKOVI

Svijest o svojoj necjelovitosti, rasutosti i izgubljenosti, osjećaj osobne nedostatnosti, doživljaj sebe kao nepoznatog tuđinca, razilaženje i neslaganje sa samim sobom samo su modaliteti Vučićevićevih nadahnuća sobom i svijetom. Ove konstatacije kao tematske pretpostavke njegovih pjesama i putopisnih epizoda doimlju se iracionalnim slikama apsurda i čovjekove potkopanosti u svijetu koji, tako utonuo i bešćutan, nema svrhe. Međutim, u pjesmi More, u kojoj se također prezire utjeha kao nadomjestak cjelovitom spasu, pokazuju se ti modaliteti potragom za jasnom izvornošću. „Tko se jednom u sebi nađe, poslije se u leptirima traži“ kazuje izrijekom ta pjesma. Bol i patnja su podloga i kvaliteta tih odnosa, ne uzrok, niti posljedica. Upravo bol se pokazuje tijekom njegovih pjesama ogledalom postojanja, pravom vezom i spregom između pojedinačnog bića i svijeta, utonulog u bešćutnost, s kojim se želi biti jedno i kome se želi dati smisao.

Sve što dublje tonem osjećam da preći Preko svoje rijeke znači gazit bosU kletvi što buja, u krvi, u svemu Ko leptir kad letom preobrazi cvijet Ja sam opet onaj razapet u svemu Sto bijegom iz sebe dokazuje svijet. (Bijeg)

Upravo takvo poslanje, kako ga nudi posljednji stih u navedenom završetku pjesme Bijeg, ostaje na tragu kršćanskog soterizma, otvarajući mogućnost sasvim drukčijeg Vučićevića, nego li se on na prvi mah pričinja.

Na tragu bliskih nadahnuća svojom nesličnošću sa svijetom, ovostoljetni hrvatski pjesnici, i ne samo hrvatski, upravljali su svoje pjesničko sanjarenje tragom duhovnih vertikala koje su se rado prepoznavale u beskrajnoj nebeskoj plaveti, u svemiru mogućnosti, u zvijezdama nade. Pjesnički kozmizam naspram paklu zbilje ostajao je uvijek kod njih u bližem ili daljem dosluhu s kršćanskim viđenjem zaokruženog svijeta. I Šimićevo nebo u preobraženjima, i Ujevićevo pobratimstvo lica u svemiru, i Šopova svemirska pastorala, i Mihalićeva vječnost u Građaninu drugog reda stoje naspram zbilji kojoj je potrebno spasenje. Vučićević, međutim, nije bio pjesnik takvih ushita, premda su ga slijedom ovjerenog obrasca mamili uzleti. Je li svetogrgurska odiseja podrezala krila njegovim zanosima ili je to samo puka podudarnost, ali već u najranijim njegovim pjesmama spomenuti smjer sanjarenja sasvim je otklonjen.

Kad raširim ruke i pogledam sjenu Malo sličim ptici, odveć mnogo križu (Boje)

15


GRGUROVI HUKOVI

Upravo ta slika ironičnog samopromatranja, predumišljena izvornom položajnošću pjesničkog sanjarenja o nježnosti i lakoći uzleta, upućuje da sjenka križa i trpljenja nije u Vučićevića stvar slobodnog izbora, već plod nekog besmislenog usuda i prisile. No nakana da se tom slikom u dva navedena stiha osvijetli jedna od ključnih značajka njegova pjevanja, nužno mora uvažavati vrijednost konteksta iz koga su oni u taj citat izlučeni. Cjelina Boje iz koje su navedeni stihovi istodobno je jedna od njegovih najranije napisanih pjesama, a opetuje se u nekoliko Vučićevićevih pjesničkih zbirka. Drugi njezin četverostih, pomno sročen od paralelnih dvanaesteraca i umiven punim i svrhovitim rimama, razvija spomenutu sliku, iz nove perspektive, u dinamizirani barokni topos o lađi i mornaru na nemirnoj pučini, metaforizirajući naslućeni usud „valovima mraka“. I upravo ovom metaforom zgušnjava se pjesnikov doživljaj svijeta i djelatnog zla u njemu koje podrezuje krila svakom idealu, pečateći sjenkom križa, simbolom nezaslužene patnje, čovjekovu sudbinu.

Kad raširim ruke i pogledam sjenu malo sličim ptici, odveć mnogo križu Gle lađara snena gdje gata u sjenu A valovi mraka stalno ga sustižu.

Kao i ostale njegove pjesme iz šezdesetih godina, i ova je izazivala kritičke prosudbe samo eufonijskim sjajem svojih stihova o Stojanu Vučićeviću kao pjesniku tradicionalne, ponajprije larpurlartističke versifikacije. No smisao koji je ispredan zajedno s tim prepoznatljivim sjajem obično nije zamjećivan ili se jednostavno opirao površnom i dokonom čitanju. Oniričke slike, često nadrealističke provenijencije, skokovite perspektive i teško prepoznatljive pozicije pjevanja, paradoksalne i oksimeronirične konstrukcije, kao i u četvrtoj strofi ove pjesme, tražile su svakako složeniji, nikako lagani pristup. K tome sasvim je moguće da je mladi pjesnik, sa svježim još iskustvom proganjanja, s „valovima tame“ stalno za potiljkom, susprezao jasniji i otvoreniji izričaj. Naime, drugi stih „o suludom carstvu gdje se kamen štuje“ u četvrtoj kitici pjesme Boje, koji je u istom nizu značenja sa spominjanom tminom, predstavlja se perifrazom pjesnikova zatočenja, o kojem kasniji stihovi iz Pomrčine sasvim transparetno govore: ‘’DOK POSTOJI GRGUR POMRČINA TRAJE”. Svetogrgursko zatočeništvo Stojana Vučićevića snažno je iskustveno čvorište koje je prethodilo njegovom pjesništvu i nadahnjivalo ga bez sumnje stvarnim iskustvom komunističkog pakla više od bilo koje literature o apsurdnom svijetu.

Kad raširim ruke i pogledam sjenu Malo sličim ptici, odveć mnogo križu Gle lađara snena gdje gata u pjenu A valovi mraka stalno ga sustižuSve umre što zovnem, osta sjet i znanje O suludu carstvu gdje se kamen štuje Zar je stijena tvrđa od grumena sanje što raste kad se mrije, buja kad se psuje. (Boje)

16


GRGUROVI HUKOVI

Boje, jedna od prvih pjesama, nadahnuta još uvijek svježom i snažnom kompresijom tog doživljaja, izgrađuje se u neobičnim antitezama, u paradoksalno postavljenim konstrukcijama. Oksimoron postaje osnovno sredstvo njezina izraza, pa se i značenja razumijevaju samo u tom i takvom kontekstu. Izvan njega riječi se sudaraju i potiru svoja izvorna značenja. Upravo tako ključna metafora u toj pjesmi „grumen sanje“, sinestezijski koncipirana, ostvaruje se sama za sebe samo na neočekivanom interferiranju tvarnog i opipljivog u apstraktno, intimno i fluidno, što se u tijesnom semantičkom prostoru ostvaruje kao zgušnjavanje, koagulacija ili kristalizacija, a na emocionalnoj ravnini, koja djeluje iz smjera drugog dijela metafore, kao postojanost, prepoznatljivost i čak dragocjenost neke intime. Međutim, u svom najužem kontekstu stiha i kitice, nasuprot metafori „stijena“, koja značenjski pokriva numiozno središte „suludog carstva“ iz suprotstavljenog niza vrijednosti, ona dobija značenje svetosti. Slijedom tog paraleliziranja „grumen sanje“ očituje se najsnažnijim dijelom intimnog bića koji se suprotstavljao silama mraka u suludom carstvu i, prema četvrtom stihu, prelazi okvir intimnog i pojedinačnog jer ga represija i mržnja, zapravo žrtva i trpljenje, osnažuju. Tako ona lako uspostavlja značenjsku ravan s transparentnošću završnog stiha četvrte kitice „Jer kraljeve svoje krunili smo sami“, koji inače pripada kao izdvojeni frazem i motiv prosedeu o nacionalnom hrvatskom državotvornom snu. Inače, ovaj stih, jedini u ovoj pjesmi iskazan na razini kolektivnog subjektiviteta, jedino u ovom suodnosu ima svoju svrhu i značenje. Ako se „grumen sanje“ očitava upravo ovim smislom, onda je sasvim jasna i pjesnikova suzdržanost. Međutim, tek s ovim značenjem, antiteza sa „suludim carstvom“ postaje cjelovita. Njezinu izričajnu oksimoričnost, čiji je obrazac koristio još nekoliko puta u kasnijim pjesmama, objašnjava Vučićević neizravno u predgovora svog prijevoda Knjige puta i vrline, zanesen pomalo mišlju da svoje rane misaone koncepte može ovjeriti kod samog Lao-Tsea: „Prijeđemo li s metafizičkog na praktično i svagdašnje, Lao-Tseove formule govore nam prije svega da je snaga zapravo slabost, a slabost - snaga; voda, zaista, troši kamen, no kamen ne troši vodu.“15; dakako, i to pokazuje da u ovakvim konceptima postoje dva niza vrijednosti koji se međusobno isključuju i koji osiguravaju neizostavno dvostrukost perspektive, uostalom, kao i u cjelokupnoj pjesmi. Sasvim je očigledno da je perifraza „suludo carstvo“, s obzirom na njezinu sarkastičnu kondiciju, uobličena iz perspektive lirskog subjekta, iz njegova djelatnog bića. Međutim, perspektive koje se izgrađuju sa stajališta drugog i suprotstavljenog niza vrijednosti, kao ona iskazana rimom „štuje – psuje“, iščitavaju se tijekom pjesme u trpnoj dimenziji istog subjekta. Dakako, prolazeći kroz leće njegovog doživljavanja, suprotne perspektive zasnivaju paradoksalni izraz. Dvostrukost perspektiva podrazumijeva, međutim i dvostrukost prijama i njihovog doživljavanja. Samo se na taj način dadu shvatiti stihovi iz završetka prve kitice, kojim inače cijela pjesma okončava, dobivajući tako na vanjskom planu uobličenja značajku zaokruženosti i zatvorenosti.

15 Stojan Vučićević: Uvod knjizi Lao Tse: Knjiga puta i vrline, „Mladost“, Zagreb 1981., str. 8.

17


GRGUROVI HUKOVI

Nekad biljka kuša korijenje zarazno,Pa čime da se trujem kad me otrov liječi.

Dakle, ako će perifraza „suludo carstvo“ pokazivati kvalitetu emocionalnog recipiranja kod „grumena sanje“, onda se u smjeru obrnutog recipiranja „grumen sanje“ recipira kao otrov ili korijenje zarazno. Slijedom geometrizma u odnosima ove pjesme ne bi bilo teško rekonstruirati tu neobičnu, oksimoričnu slikovitost u diskursu njezine izvorne perspektive. Ako će se „grumen sanje“ tijekom pjesme prepoznati, kao što je već sugerirano, na planu nacionalne hrvatske misli, onda je to sasvim logično u shvaćanju „suludog carstva“ najgori nacionalizam, „otrov prošlosti“, „korov koji valja iskorijeniti“, „u korijenu sasjeći“, „laž kojom klasni neprijatelj truje mladi naraštaj“... Izgleda da su upravo ove ili slične floskule, koje su pjesnika uostalom i ispratile sa suđenja u zatvorsko progonstvo, recipirane ovdje, pa kroz leće i ironična ogledala lirskog subjekta salivene u navedeni oksimoron.

Ja i moje boje, sve tone u prazno Umori me šutnja glasnija od riječi Nekad biljka kuša korijenje zarazno Pa čime da se trujem kad me otrov liječi.Kad raširim ruke i pogledam sjenu Malo sličim ptici, odveć mnogo križu Gle lađara snena gdje gata u pjenu A valovi mraka stalno ga sustižuSve umre što zovnem, osta sjet i znanje O suludu carstvu gdje se kamen štuje Zar je stijena tvrđa od grumena sanje Što raste kad se mrije, buja kad se psuje.Oba oka onom tko mi miris kaže Boju svoje krvi spoznajem u tami Ja vjerujem u nju i kad podlo laže Jer kraljeve svoje krunili smo sami

Pjesma Boje predstavila je Vučićevića već na početku njegova književnog rada pjesnikom paradoksa i oksimorona, zapravo pjesnikom dvojnosti. Međutim, ona je najavila lirika snažne osjetljivosti i sna za koji je svjedočio i pjesmama i svojim trpljenjem, sna koji nije bio samo mladenački zanos i nadahnuće ranim stihovima. Boje dozivlju pjesmu Umrijeti u Hrvatskoj, jednu od posljednjih pjesama, koju je Stojan Vučićević uopće napisao, objavljenu petnaest dana nakon njegove smrti. Tako markira u njegovom ukupnom pjevanju još jednu konstantu, koju ne bi bilo oportuno i patetično nazvati suptilnim domoljubljem državotvornog tipa. Pjesma je zapravo svijeća zapaljena pokojnom književniku Ivanu Dončeviću i njezin plamen svijetli zgusnutim sjajem iz najdubljih tradicija hrvatske domoljubne kantilene od Kranjčevićeva Iseljenika, s kojim uspostavlja izravnu vezu citirajući njegovu domoljubnu slikovitost. Upravo u tom prizivanju „grumen sanje“ iz rane pjesme zaodijeva se Marinom krunom, simbolom hrvatske slobode i samostalnosti iz Kranjčevićeve

18


GRGUROVI HUKOVI

i narodne pjesme,16 a „suludo carstvo“ priziva „crnoga Mora“, njezina mrskog udvarača.

Pođi,Sa smrti se srodiTo što nedostaje (smisao ili vatra?)Bit će otisak ove voljene zemljeNa vodiU kojoj Marina kruna toneI diže se iza nevidaCrnoga Mora šatra (Umrijeti u Hrvatskoj)

16 Naranža se vetru moli Da njoj grane ne sprelomi: »Ne lomi me, tihi vetre, Zač sam mlada obrodila, Na kitici tri naranže, Skoči sokol na naranžu, Zi kjuna mu voda teče, Ter pogjeda ravno poje, Kadi mlade tanac vode. Lipa Mare meju njima.Popuhnul je tihi vetar, Tihi vetar od Levanta, I odnesal Mari krunu. Sprogovara lipa Mare:»Ajme meni, kruno moja! Ki bi meni krunu našal!, Njegova bihjuba bila” Sli iskat ju dva Bakrana, Dva Bakrana, tri Ričana, I još jedan crni Moro. Vse vodice prečrpali, Vse kamenje prehitali, Vse travice prežinjali, Mari nisu krunu našli. Našal ju je jedan mali, Jedan mali, crni Moro. Al govori lipa Mare: »Volele bih krunu zgubit, Ner Crnoga Mora jubit.”

19


GRGUROVI HUKOVI

Između ove dvije pjesme u razmaku od dva i pol desetljeća potekla je poezija Stojana Vučićevića, iz iskustva i snova, zapravo iz jezika u kome je on sve nalazio i od koga je gradio tanane mostove svojih pjesama nad ponorima iskonskog straha između razdvojenog sebe.

Miroslav Palameta

20


GRGUROVI HUKOVI

prof. dr. Miroslav Palameta i Ivica Perić

DVIJE PUTOPISNE PROZE STOJANAStojan Vučićević se sve do danas percipira ponajprije kao lirski pjesnik modernoga i tradicionalnog

hrvatskog vezanog stiha unutar druge moderne, ali se o njegovim putopisima, kao i o njegovu prevodilačkom radu, govori uzgredno. Kako njegova putopisna proza, koja obuhvaća osam cjelina nastalih u desetak godina (1966. – 1979.) njegova zrelog pjesničkog razdoblja, do sada nije sustavno proučavana, kao uostalom i njegova poezija, u radu će se interpretirati dvije cjeline Neretvom šest dana bez lađe, sedmi bez vode i Deset pariskih mostova, najraniji njegovi putopisni tekstovi, ponajprije iz perspektive teorijskih određenja žanra, da bi se pokušalo odgovoriti na pitanje koliko je ta proza tradicionalno putopisna, odnosno je li u njoj putopisna osnova samo jedan način da se uobliči tekst koji možda naginje i drugačijim određenjima. Vučićević je napisao, zapravo, svega osam takvih cjelina. Njegove rane putopise (Neretvom šest dana bez lađe, sedmi bez vode; Deset pariskih mostova; Sunce i zvonici nad Zadrom;17 Pet međimurskih goblena;18 Slovački triptihon;19 ZG 570-82

17 Putopis Sunce i zvonici nad Zadrom izgrađuje se oko prostornih čvorišta povijesne jezgre Zadra pa stoga s uvodnim dijelom ima ukupno devet cjelina. To je susret s gradom uz kojeg ga vezuju studentske godine, doživljaji i iskustva koje ih prate. U ovom putopisu, pravoj himničkoj evokaciji drevne ljepote mediteranskog krajolika i nacionalne prošlosti, putopiščeva šetnja Zadrom, njegovim ulicama, crkvama, trgovima i birtijama pretvara se tako i u šetnju hrvatskom prošlošću, najdubljom i najnovijom književnošću, kulturnom baštinom. Pod snažnim dojmom literature koju je tu studirao, posebice Krležina eseja Zlato i srebro Zadra i svojih jasnih samoodređenja, putopiščevo se putovanje u Zadar prepoznaje kao i ideološki čin, kao pravo na jezik i kulturu, na vlastitu povijest. U tom ambijentu obilja, punine i jasnoće, ma koliko on bio privlačan i moćan, melankolični putopisac napušta svoju tešku misao, svoje breme patnje, svoju tegobnu prošlost.

18 Putopis Pet međimurskih goblena sastavljen je od pet dijelova, odnosno pet putopiščevih slika Međimurja iz ljeta 1969. godine. Putovanjem Međimurjem preko Varaždina, Čakovca, Štrigova i Preloga veze sliku Međimurja, njegovih ravnica, gradova kroz koje putuje, ljudi koje susreće na putu uz stalne reminiscencije na zrinsku povijest tih krajeva. Samo izgleda da je putovanje potaknuto nevjerojatnim opisima putopisca Evlije Čelebije koji je imao i carsku zadaću da otkupom izbavi od hrvatskog kralja Nikole Zrinskog bihaćkog kapetana, a zapravo mu je to denotiranje trebalo da podsjeti na veličinu nacionalne prošlosti uoči njezina sloma. Tema domovinskog itinerara u Vučićevića uvjetovana je uvijek njegovim rodoljubnim osjećanjima. Vučićevićeve putopisne zgode u ovom proznom tekstu plod su njegova putovanja krajolikom domovine i nastaju na križanju između pripovjedačeve osobnosti, njegova pripovjedačkoga umijeća i svojevrsne ponude zemljopisno-kulturnog i povijesnog krajolika. Na taj se način slijed pripovjednoga teksta u Pet međimurskih goblena, po svojim karakteristikama (vjerodostojno putovanje, opisi prostora, opisi kulturne baštine, povijesni podaci), približava uvjerljivije obrascima tradicionalne putopisne književnosti.

19 Tekst putopisa Slovački triptihon sastavljen je, kako i naslov sugerira, iz tri dijela u kojima se opisuje putovanje u Bratislavu u jesen 1970. godine. Prvi dio putopisa odnosi se na samo putovanje do Bratislave, na koje putopisac zajedno s prijateljem Novakom kreće iz Zagreba, preko Graza, Beča, dok su drugi i treći dio putopisa tematski oblikovani boravkom u Bratislavi i posjetom Savezu slovačkih pisaca. Putopis se oblikuje dosljednim opažanjima na putovanju, apsorbirajući dojmove iz krajolika kojim prolazi i fabulativnim slijedom koji iz tog putovanja izrasta kronološki, upravo onim redom kojim je putopisac i putovao. Putopiščeva se djelatnost u ovom putopisu odvija u najmanje dva smjera. On istodobno predstavlja vlastitu kulturu u stranom prostoru i upoznaje zavičajni prostor s tuđom kulturom. Biti u nepoznatom kraju i potom ispričati svoje doživljaje znatiželjnima predstavlja ishodište putopisne pripovjedne komunikacije, stoga i ovaj putopis predstavlja ogledni primjer putopisnog žanra.

21


GRGUROVI HUKOVI

ili Budimpešta iz bubnja20) obuhvatila je 1971. zbirka Podmornica. Svojim izlaskom osigurala je Vučićeviću i književnu i društvenu afirmaciju.21 Kasnije napisane putopisne tekstove Tri bukureštanska križa i grob u Karpatima22 i Četiri stolačke serdžade23 objavio je u književnim časopisima. Tek naknadno u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade 2000. godine, dakle posthumno, priređena je zbirka svih putopisa Stojana Vučićevića s naslovom Ponad vode.24

I. Neretvom šest dana bez lađe, sedmi bez vode

Prva proza Stojana Vučićevića Neretvom šest dana bez lađe, sedmi bez vode objavljena 1968., tim svojim poetično i ironično intoniranim naslovom sugerira neobično putovanje koje će se u sedam dana odvijati pješačenjem uz Neretvu od Mostara preko Žitomislića, Počitelja, Čapljine, Metkovića, Kule Norinske i Opuzena uz Komin i Rogotin do Ploča, prikazano u isto toliko dijelova, odnosno ulomaka, što će na planu vanjske kompozicije ostati obrazac i u drugim njegovim putopisima, uvijek sastavljenim iz nekoliko ulomaka. Ona započinje neobičnom sintaktičkom konstrukcijom (Voda koja teče nizvodno, voda koja teče uzvodno), koja svojom dvodijelnošću od po devet slogova i vezničkom odsutnošću izgleda kao razložen dvostih. Čak i onome

20 U putopisu ZG 578-82 ili Budimpešta iz bubnja Vučićević opisuje svoje putovanje iz Zagreba u Budimpeštu 1970. godine. Naslov je vezan za registracijski broj autobusa kojim se putuje, a kroz čitavo putovanje javljaju se poredbe putovanja s okretanjem bubnja igara na sreću, što je zapravo i stvarni njegov razlog: nagradno putovanje dobiveno na lutriji. To je klasičan putopis, ispričan u jednom dahu bez posebnih dijelova i fragmenata, sastavljen od niza opažanja, razmišljanja o ljudima i prostoru mađarskih ravnica, malih gradića i njezine metropole u vremenu kad je socijalističkoj i blokovskoj Mađarskoj Hrvatska sličila na Zapad. Povijesne teme posve logično izazivaju i mjesta i velike skulpture, ali nad tima dominira svakako usporedba između mađarskog domoljublja i ukorijenjenosti u panonskoj podlozi, s jedne strane, i hrvatske političke izgubljenosti u povijesnoj podaničkoj sudbini.

21 Godine 1973. petočlani ocjenjivački odbor (Nikola Batušić, Nikola Milićević, Milan Selaković, Aleksander Stipčević, Krsto Špoljar) proglasio je knjigu putopisa „Podmornica“ Stojana Vučićevića najboljom knjigom 1970. i 1971. objavljenom u uglednoj nakladničkoj kući Zora i dodijelio joj Zorinu nagradu. Ista je knjiga te godine nagrađena i prvom nagradom koju je dodijelio Fond “A. B Šimić”.

22 Putopis Tri bukureštanska križa i grob u Karpatima odlikuje se klasičnom naracijom koja plijeni čitateljsku pozornost i nameće uvjerenje da je putovati gotovo istoznačno s pripovijedati. Putopisna cjelina sastavljena je od uvoda i četiri kraća odlomka, a u svakom odlomku je opisan jedan putopiščev dan u Bukureštu koji posjećuje u studenome 1972. godine kao gost Večeri hrvatske poezije. Sam naslov ističe dvije slike s tog putovanja; tri kamena križa pred zgradom Pravoslavne mitropolije u središtu Bukurešta kako proviruju iz snijega i neki sprovod predvođen velikim raspelom u zaleđenim Karpatima. Njegova referencijalnost prelazi svakako okvire putopiščeva doživljaja zemlje s pobožnom sirotinjom pravoslavnoga puka, okovane ledom i snijegom totalitarnog sustava. Stojan Vučićević, Tri bukureštanska križa i grob u Karpatima, Forum br. 9, 1973.

23 Iako je prava priča obično negdje drugdje, Vučićević u Četiri stolačke serdžade pokazuje kako i širi zavičajni prostor može za putopis biti zanimljiv izazov. Tekst putopisa je sastavljen od uvoda, u kojem pisac opisuje ljetnu noć u Čapljini pred pješačenje prema Stocu, i od četiri slike Stoca za vrijeme boravka u ljeto 1973. godine. Piščev doživljaj povijesti tog starog gradića s pretežno muslimanskim svijetom, s ljudima istinske gostoljubivosti, uvjetovan je duhovitim i tajanstvenim predajama, prepoznatljivo Dizdarevom poezijom, ali i osobnom kritičnošću prema stvarima i pojavama koje susreće. Po svom lirskom intenzitetu i pojedinim strukturalnim elementima ta je putopisna cjelina vrlo bliska njegovoj prvoj prozi Neretvom šest dana bez lađe, sedmi bez vode. Stojan Vučićević, Četiri stolačke serdžade, Forum br. 9, 1973.

24 Stojan Vučićević, Ponad vode, (priredila Lina Kežić), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2000.

22


GRGUROVI HUKOVI

tko zna za Krupu, rijeku dvosmjerna toka, koju Vučićević zapravo i nije izravno imenovao ni u svojim prozama ni u stihovima, učinit će se ta prva rečenica posve oksimerična, paradoksalna, nelogična. Neočekivani sudar s tekstom vratit će čitatelja još jednom snovitoj naslovnoj konstrukciji na ponovno iščitavanje pa će se već i prije nastavka zamisliti i početi dvojiti ima li to pred sobom očekivani putopis koji će mu u dokolici osigurati uzbudljivi ugođaj putovanja ili pak hermetičnu lirsku prozu, koja iziskuje drugačiju spremnost, osnovu i pristup.

Taj podijeljeni osjećaj na samom početku, dojam koji će se na različite načine održavati u tekstu do njegovog završetka, zapravo je korespondentan putniku pripovjedaču, njegovim dvojbama, iracionalnim poticajima i njegovoj preosjetljivosti u doživljaju sebe i zbilje u kojoj se kreće. Poticaj naznačenom putovanju u poznatom zavičajnom prostoru nije ni rekreativne, ni znanstveničke, niti neke druge naravi koja u tradicionalnom putopisu osigurava čvrstu, jesnu i nedvojbenu pripovjedačevu poziciju, makar na njegovim početnim stranicama. Neki nepoznati, tjeskobni nagon, bolest za koju nema lijeka, kako se spominje u uvodnom dijelu teksta, ni u knjigama, ni u zbilji, zapravo je sudbinski impuls koji usmjerava putnika-putopisca da Neretvom i s Neretvom poteče k moru i u njemu nađe svoju svrhu i ozdravljenje. Takva zasnovanost i motiviranost, daleko od realne i realističke pripovjedne pozicije, vrlo je bliska romanesknim Vuletićevim likovima iz Devetog čuda na istoku i njihovim iracionalnim nagonima koji ih vuku i potiču na putovanja i potrage za samim sobom. Ima nečeg što podsjeća na sintezu u konstrukciji te putopiščeve osobnosti i na lirska jastva iz Vučićevićve lektire. On bi se dao ponekad dovoditi u

vezu ne samo s Vuletićevim Brodarcem već i glasom iz Bodlerova Stranca, s detaljima iz Kamusovih eseja čije je prijevode malo kasnije i objavio, s nedostižnom čežnjom iz Dizdareve Kosare, pozicijama iz pojedinih Kranjčevićih pjesama. Kad se ne bi poznavala Vučićevićeva poezija i drugi njegovi putopisni sastavi, moglo bi se lako i opravdano pomišljati da je njegov pripovjedač jednostavno literarno-citatna kreacija, a ne stvarna osoba, što bi za putopisni diskurs bila teško spojiva inovacija. Svakako će tome dati jasniju odrednicu i kratka digresija iz Drugog dana o sijedoj ciganki gatari ispred pariške crkve Notre-Dame, osobitoj hugoovskoj kreaciji koja ga je upućivala niz vodu Loire ne bi li u nekom od njezinih dvoraca pronašao odgovor za svoju muku:

„Nisam susreo nikoga ondje, nisam vidio ništa što bi mi olakšalo dušu, pa mišljah da se starica prevarila, da nije mogla ni slutiti moje ime, da mi nije mogla znati pravi zavičaj. Stoga, čim uzmogoh, vratih se na

23


GRGUROVI HUKOVI

Neretvu, bistriju i ljepšu od svake Loire, pa sada umoran i bos glavinjam, dok iza mene nepregledna jata vrana uzimlju kurs prema Kara-otoku.“

Putovanje tim dvjema rijekama (i njihova usporedba, jedna od najljepših književnih pohvala Neretvi i zavičaju pjesnikova djetinjstva) koje tako izdvojeno upućuje jasnije na proplamsaje očekivana putopisnog diskursa već je od samog početka izlaganja predodređeno i metaforizirano (u kontekstu) kao kretanje kroz svoju sudbinu i kroz svoju krv (vratiti se na Neretvu, gacati kroz svoju sudbu i kroz svoju krv). Lirska i autorefleksivna perspektiva izlaganja, s tom narativno-putopisnom, pred kojom će do kraja putovanja stupnjevito uzmicati prepuštajući joj sve više prostora, oblikovna su osnova ekspresivnih slika krajobraza i grotesknih likova s kojima je putopisac i putnik u dubljem i neposrednijem odnosu nego li su to puki susreti na proputovanju:

„Popili smo skupa rakiju, oganj božji što mi i danas peče utrobu, kleli jedan drugog na pasja kola, izmišljali neke lude riječi teže od olova, pa razočarani jedan drugim napokon zašutjeli, pljunuli pred noge i razišli se svaki na svoju stranu, svatko u svoju tvrđavu u svoj neprebol. „

Tako završava kratka priča o čistaču cipela s mostarske Musale u svojevrsnoj igri odraza koja jamči da to nije samo onaj Rasim-beg kojeg se još sjećaju stariji Mostarci, već i projekcija putopiščeva bića, njegov odraz u ogledalu, dijabolični stranac koga slutimo u sebi. Rasim-begu, koji očisti svakom prolazniku obuću i uprlja mu teškom kletvom dušu, bliska je na osobit način projekcija brkatog švercera s kojim pripovjedač duhani i prepire se među suhim kukuruzima u ranu zoru ispred Počitelja. Slično su kreirani i neki drugi likovi ne samo u prvom putopisu već i u Deset pariskih mostova, u Četiri stolačke serdžade. Na njihovu pojavu upozorava redovito spomenuta igra odraza i grotesknost, čiji je intenzitet uvijek različit. Redovito su to susreti bez ikakva živa svjedoka, u neočekivanu trenutku ili neobičnom mjestu, pa ih se s obzirom na spomenute perspektive izlaganja može doživljavati i kao samosusrete. U katalog takvih Vučićevićevih likova mogli bi se uvrstiti i umorni željezničar sa začađenim fenjerom i bluzom, prljavom od kolomasti, negdje nadomak Metkovića s kraja Drugog dana, kao i poljar žestokog oka i širokih ramena iz Gabeoskog polja koji bdije iako je ljetina obrana u praskozorje Trećeg dana.

Sve do nadomak zavičaja, nadomak mjesta koja su poticala ili će pak nadahnjivati kasniju Vučićevićevu poeziju, a koja se u Trećem danu naznačuju poimenično, pripovjedačev se diskurs kontekstualizirao pretežito u ozračje noći ili u večernji i jutarnji sumrak. Sad se on predstavlja u dnevnom svjetlu i dubokom olakšanju ukletog putnika koji u tom trenutku pored realnog i neobičnog putovanja uvodi još virtualnu potragu kroz stariju i noviju povijest prostora, tragajući kroz njezine ulomke, kroz legende i zapise za njegovim odrednicama i svojim identitetom. Reminiscencije te naravi o počiteljskoj posadi hrvatsko-ugarskog kralja

24


GRGUROVI HUKOVI

Matijaša, o serdarima Nonkovićima, koji su zapravo svojom pojavom i sa sljedbenicima u sedamnaestom stoljeću autohton političko-vojni subjektivitet, o Metkovcima koji u vrijeme nacionalnog preporoda otvaraju hrvatsku knjižnicu ili pod hrvatskim zastavama protestiraju protiv Kuenovog režima početkom XX. st. u kontekstu sredine šezdesetih, kada su napisane, bile su na rubu ili s onu stranu službene historiografije svakako natuknice koje nisu autoru teksta osiguravale ideološku podobnost. Doda li se tome navedeno ljutito izvješće don Šimuna Tomića-Romića, župnika u Rujnici, o neukrotivim i samovoljnim ljudima s neretvanske krajine i kratki osvrt na povijest spomen-križa s Kule Norinske, što bi sve zajedno moglo stajati kao povijesno-kulturološke činjenice i u kakvu suvremenom turističkom itineraru, šezdesetih je godina za čitatelja bio osobiti kuriozitet s jasnom nacionalno-hrvatskom kodifikacijom.

Međutim, navedene bi se natuknice mogle sa stajališta putopiščeve naklonosti svrstati najmanje u dvije skupine: na one činjenice koje govore o epskoj, ratničkoj prošlosti, od koje pripovjedač ima stanovit, može se reći pacifistički otklon, i na one koje se odnose na političku povijest nacionalne ideje, s kojom se emotivno poistovjećuje. Ako bi se u tom kontekstu promatrale i rijetke opservacije suvremeno-društvenih pojava, oprezno izrečenih ili čak kodiranih, kao što je primjerice susret s uznemirenim radnicima u Opuzenu, koji su poluglasno pričali o nekakvu karanfilu iz Trondheima koji ne umiju zamirisati u Neretvi, onda bi naznaka tog raščlanjivanja sugerirala sama od sebe profil hrvatskog intelektualca šezdesetih godina kakav je bio i sam Vučićević. Zapravo, ta opaska o radnicima i karanfilima s hladnog norveškog sjevera, o čemu je i putopisac upitan za mišljenje, djeluje prilično nejasno, a iskazana je kao neka općepoznata činjenica, kao neoboriva tvrdnja. Da se radi o osobitoj šifriranoj poruci, upućuju riječi radnici i karanfili, općepoznati ideologemi u onodobnom društveno-političkom kontekstu, i dakako sam način njihove poluglasne artikulacije. Kad bi uposlenici u Parmaćevu, zemljoradničkom kolhozu s početka šezdesetih godina, stanovnici neretvanskih sela, serdarski

i uskočki potomci, daleko bliži likovima iz don Šimunova opisa nego li pripadnicima disciplinirane radničke klase, i znali za Trondheim i kad bi zaista postojala neka cvjetna vrsta karanfila iz tog grada, zar bi bili uznemireni i konspirativni radi odsutnosti cvjetnog mirisa?! Možda društvena baza, kojoj je putopisac blizak (da uvrstimo za većinu ovdje prepoznatljiv i markiran ideološki izraz), izriče neko neslaganje ili čak prijetnju onima koji predstavljaju kulturu karanfila. Lako bi se u daljnjoj analizi navedene opuzenske digresije

25


GRGUROVI HUKOVI

prepoznala ketmanska pozicija disidentskog intelektualca-pripovjedača koja bi potkrijepila pomisao o šifriranom ideološkom kodu. Uostalom, ona potvrđuje narav Vučićevićeva diskursa u toj prozi koja mijenja iznenadno svoje kodove, snažno podsjećajući sugestivno na lunatički i somnabulni svijet Braqueovih slikarija.

Međutim, ta reminiscencija na nemire radnika iz Neretve pripada onim mjestima u putopisu Neretvom šest dana bez lađe, sedmi bez vode koja svojom referencijalnošću jasno pokazuju da njegovi sadržaji ne predstavljaju utiske samo s jednog putovanja, odnosno da nisu projektirani iz jedinstvene vremenske perspektive. Ponekad izgleda da je stvarno putovanje samo sugerirano formalnim kontinuitetom naslova od prvog do sedmog dana i dosljedno provedenim rujanskim ozračjem, a da su u pojedinim fragmentima distribuirane složenije doživljajne cjeline koje sugestivno korespondiraju toposima Vučićevičeve lirike i markiraju njezinu poetiku. Neke od spomenutih naznaka potvrđivat će na osobit način i druge Vučićevićeve proze posebice Deset pariskih mostova, odnosno Sunce i zvonici nad Zadrom, koji također nemaju mnogo zajedničkog s tradicionalnim putopisom. Primičući se svome koncu pisanja i putovanja putnik najavljuje ozdravljenje u slanim vodama ušća, u oduševljenju brodovima u pločanskoj luci pa se njegovo putovanje predstavlja kao svojevrstan duhovno-terapeutski pothvat koji okončava smirenjem u dugom i dubokom snu i u naglašeno lirskim poistovjećenjima.

II. Deset pariskih mostova

Deset pariskih mostova, lirska proza nadahnuta Vučićevićevim putovanjem i boravkom u Parizu u ljeto 1966.25 komponirana je od jedanaest zasebnih cjelina. Samo prva od njih naznačuje putovanje vlakom preko Bukovice, Knina, Gospića do Zagreba, a onda preko Slovenije prema francuskoj metropoli, a ostalih deset naslovljeno je prema poznatim pariškim mostovima, što samo tom naznakom evocira uobičajene i poznate turističke itinerare u razgledanju Pariza. Svaka od njih lako se čita i kao zasebna cjelina čiji se sadržaji okupljaju pod imenom jednog od mostova, bez obzira što to imenovano mjesto s njima, makar u pripovjednom smislu, ne mora imati neku važnu strukturalnu ulogu. Tako u cjelini Pont d’ Austerlitz pripovjedač tek promatra oblake nad istoimenim mostom, možda čak s nekog drugog i posve udaljenog mjesta, kao da reinterpretira

25 Ona čini se nije napisana za tog tromjesečnog Vučićevićeva boravka u Parizu. Njezina lirska kondenziranost, pročišćena od dnevnih senzacija i utisaka, okrenuta najčešće sama sebi i komponirana tako da se tek nakon cjelovita čitanja pokazuje dublji smisao pojedinih dijelova, sugerira stanovit odmak od trenutka nadahnuća. Ima dostatno indikacija u samom tekstu koje potkrepljuju takvu slutnju. Govoreći o starom Bretonu, kojeg je susretao na jednom od pariških trgova u cjelini Pont Neuf, konstatira: „Nedugo zatim Breton je umro“, a to se zaista dogodilo pod kraj rujna, nakon što se Vučićević vratio iz Pariza. U priči Pont Austerliz uveo je lik čudaka koji se redovito pojavljivao u odori Napoleonova časnika, na kojeg ga je podsjećao kasnije u Zagrebu sličan čudak u nekoj azijskoj vojničkoj odori. Slični se signali koji upućuju na odmak vremena putovanja od samog pisanja prepoznaju i u drugim cjelinama iz Podmornice, pa se vrijeme konačnog uobličenja tog putopisa može pomicati do pred samo njezino objavljivanje.

26


GRGUROVI HUKOVI

baudelaireovsku poziciju iz Stranca, pa se tek u drugom čitanju te posve izvorne antimilitarističke kratke priče iz ozračja hladnoratovske napetosti nazire da je svojom povijesno-etimologijskom osnovom samo ime mosta dalo kakvoću pjesnikovom maštanju i njegovim misaonim i emotivnim asocijacijama.

Čak u onim cjelinama gdje se jasno prepoznaje diskurs turističkih zanimljivosti kao u posljednjoj Pont Clishy, naslovljenoj po betonskom pontonu na rubu Pariza, poznatijem inače po Van Gogovoj slici i obližnjem groblju kućnih ljubimaca nego po nečem drugom, nije čitatelj siguran je li taj most odabran zbog priče o psu bernardincu, tamo pokopanom, koji je spasio 40 ljudi, a od 41. bio ubijen, kako stoji na njegovu spomeniku, ili zbog toga što kao posljednji most na rijeci markira ono mjesto “gdje Pariz jedva prilazi sebi i ostavlja otvorena vrata Seini, plovidbi i sebi”. Kako upravo taj izbor mosta odgovara po svom mjestu i posljednjem danu pripovjedačeva pariškog boravka još i emotivnoj slici oproštaja u kojoj Pont Clishy sjaji kao izgrađena veza s nedovršenim putopisom i gradom koji je osvijetlio njegov intimni svijet, posve je izvjesno da se naslovi i sadržaji i drugih Vučićevićevih cjelina ne nude ni u jednom trenu podatno i jednoznačno.

1.

Prvi, nenaslovljeni, moglo bi se reći i uvodni dio, koji od svih dijelova ima najviše bliskosti s putopisom po jasnoj i stabilnoj poziciji promatrača sa svojega sjedišta u vlaku u stalnoj mijeni perspektive kroz vagonsko okno koju osigurava kretanje vlaka, ponekad kontaminiranoj statičnim odrazom putnika na prljavoj staklenoj podlozi, tako je metaforiziran da spomenute naznake ne djeluju dominantno kao vrsne odrednice tog teksta. U kontekstu poetiziranog ispovjedno-meditativnog izlaganja, u kome su još i govorne perspektive nesigurne, realno-činjenične naznake gube svoje jezično-referencijalne smislove:

„Noć nad Bukovicom bijaše moja najmračnija voda, a jogunasti vlak u kome kloparam iz oka u oko začuđenih gorštaka na peronima - vjetar što me ovlažen morem ili sjećanjem na nj, na drugu obalu koja u tebi živi i koja te uvijek osvaja, poput izbušene barke, ne, poput toga jaza koji ne zna da živiš, strpljivo i podlo vazda jednom svome kraju neumitno nosi. I nije prava noć ona koja prestaje, kao što nije prava voda ona koja se zaustavlja, koja ne traži prolaz na zemlji, tu groznu sklonost za kišom s neba - ljudski klanac u tebi. Ili

27


GRGUROVI HUKOVI

da ti se noga miče ili da ti riječ usta razdvaja, stalno si rebro ponad nje, stalno si most kojem s bukovačkim kondukterom na svakoj pa i na najmanjoj postaji izvikuješ drugo ime. Pa, ipak, kad bi vazda mogao nad poljima, nad brdima i nad vodama, kad bih samo mogao odsjaj te svjetlosti, bljesak sudbine svoje biti. Jer, nisam li ja život njen i njena nerodnost, bršljan što zmijuga uza zid koprive iz sna što tišinu njegovu uzdignutu žestoko naglašava? Zar treba dublje od ovog trenutka koji se stravično mijenja između vagonskog okna i mene, između sulude cike kotača i smirenih lica usnulih suputnika, između noći što se širi i raste prema Kninu gdje se ni sklopljenih očiju u sredini maloga kruga koji jutarnja svjetlost ocrtava neće prepoznati, zar treba dublje od tog komadića stakla pred tobom smisao svijeta, naličje skraćenih slika tražiti?“

Premda naznačeno putovanje započinje ranije i negdje drugdje, za putopisca je, čini se, važnije da svoje izlaganje započne u ozračju mrkle noći u najelementarnijem i najoporijem krajoliku kroz koji će putovati. Sklonost nokturalnom ozračju u tom kontekstu ima svakako svoj smisao, koji se razvidno povezuje sa simbolističkim tradicijama iz piščeve nacionalne književnosti, ali u cjelini teksta on ima nesumnjivo kontrapunktnu ulogu polazišta prema uljuđenosti i pitomosti odredišta. Valja samo uočiti u navedenom tekstu taj slijed suprotstavljanja koja kulminiraju u sudaru između sulude cike kotača i smirenih lica usnulih suputnika pa da se osjeti važnost noćne podloge i simboličnih referencija. Pojedine kasnije kraće priče koje nose naslove pariških mostova cjelovite su uronjene u velegradsku noć s učincima gradskog osvjetljenja. U jednoj od njih, bit će istaknuta uloga tmine u izrazito slikarskom smislu da je ona tu prije svega da dadne smisao svjetlom. Čita li se tekst s uvažavanjem takvih kontrasta, onda će se upravo oni predstaviti kao temeljni postupak u oblikovanju cijelog teksta. I samo odredište putovanja Pariz bit će naznačeno u tom smislu kao središte ljudskog sjaja i ljudske bijede, grad koji se jednako nudi i otkriva u blistavim hotelima i u korpama za otpatke. Lik Philippea u cjelini Pont de l’Alma, putopiščeva sugovornika, slikara i istovarivača kamiona, rođenog Parižanina, nepopravljivog posjetitelja brojnih bordela u kojima troši naporno stečenu zaradu, koncipiran je kroz jezgrovitu psihoanalizu te njegove najveće strasti kao suprotnost pripovjedačevoj strasti za putovanjem. U tom smislu, oni stoje u bliskom odnosu kao tok Seine i kamena figura pješaka (zuav) na kojoj se pratila razina vode pored mosta Alma, o čemu i započinju razgovor:

„Philippeu su to uspomene na predjele u kojima nije bio, a svaka obnažena kurva kojih ima odasvud, osvjetljava lice njegova svijeta iz drugog zemaljskog kuta i bezočno ga hrabri. Kada, možda, ne bi bilo tih zagušljivih prostorija koje se mogu obujmiti i pogledom i rukom, vjerujem da bi Philippe ubio zadnji trag samilosti u svom srcu. Tada bi i njegov svijet postao čeznutljiv, bio bi apstrakcija neke njegove posve nove slike, ako ih uopće slika?! A duboki rasplet u njegovu zadovoljstvu odveo bi ga bespovratno posvud gdje nije bio.“

Ipak, čitajući Deset pariskih mostova iz perspektiva tradicionalnog putopisa na ravni susreta s nepoznatim osobama tijekom putovanja, pojedini dijelovi sugerirat će takvu prepoznatljivost. Posebnu pozornost tako

28


GRGUROVI HUKOVI

potiče lik suputnika iz vlaka, kojeg je nazvao Zgrbljeni i koji bez povratne karte putuje prema Parizu ili negdje dalje. No, taj izmišljeni nadimak prije je motiviran društvenom karakterizacijom nego izgledom koštunjavog, nepovjerljivog i oporog sunarodnjaka s juga, na kome nije ni najmanja radost ostavila nikakva traga. Njegov san o bijelom kruhu, u koji je povjerovao možda iz priče nekog susjeda, isti je onaj san koji je pokretao stotine i tisuće da upravo tih šezdesetih godina hrle prema zapadnoeuropskim tržištima fizičke radne snage. Premda je taj kroki lik izrazita lirska projekcija, ona je upečatljiv trag povijesnog vremena u putopisu i jedna od najranijih aktualizacija ekonomske emigracije u hrvatskoj književnosti. Na planu sličnog uvođenja tematskih novina u nacionalnu književnost svakako je prikaz hipika u dvije cjeline o pariškim mostovima. Međutim, i jedan i drugi susret, kao i ostali u Pariškim mostovima, imaju u Vučićevića i drugu, čak izrazitiju ulogu od putopisnog opažanja: oni sjenče iz nekog oprečnog stajališta putopiščevo putovanje i njegovu osobnu potragu.

Komponiranje priča u cjelinu prema njihovu redoslijedu podrazumijeva posve izostavljenu, do odsustva zatamnjenu putopiščevu šetnju obalama Seine i njezinim mostovima, koja u početku kruži s jedne na drugu obalu u samom gradskom središtu u blizini Gradskog otoka, a onda se spušta lagano niz samu rijeku do posljednjeg mosta. Kao spone između dviju obala, mostovi ulaze u priče ponajprije kao čvrsto okupljalište njihovih sadržaja, kao najupečatljivije prostorne točke u pamćenju, mjesta ispod kojih se zadržava rijeka kako bi znala za sebe i bila sigurna u svoje obale. Vučićević započinje pričom Pont Saint-Michel preko kojeg su Parižani prelazili na lijevu obalu otkada je Notre-Dame izgrađena ili srednjovjekovni hodočasnici što su od Kule sv. Jakova (Tour St-Jacques ) kretali prema dalekom Santiagu de Composteli. Međutim, ni ta ni druga mjesta davne pobožnosti i suvremene turističke privlačnosti, koja su nadomak Saint Michela, ne zanimaju Vučićevića. On ih ne uvodi ni u tu ni u druge svoje priče. Jedino što bi podsjećalo na taj desakralizirani prostor diskurs je biblijske ili neke druge davne molitvene intonacije kojom se hodočasnik obraća svetinji mosta očekujući čudo ozdravljenja:

„Ja mu velim: budi moj most koji razdvaja i koji spaja, daj mi znak svoje nazočnosti ... gdje si ti, tko si ti? Znat ću živjeti s tobom u miru i u slozi, znat ću s ovog vi soka kamena svaku smutnju naših sanja. I mutnu Seine pod nama izbaviti stroga korita, povesti je Saint -Severinu na oprost i očišćenje. A niz Boulevard Saint-Michel stizat će gomile mutavih i gomile ćopavih, ne bi li, možda, iznova čuli rađanje isušena glasa, ne bi li, možda, iznova osjetili pune obrise svojih tijela.“

Tek kroz to obraćanje daju se naslutiti fragmenti anamneze hodočasnikove opake bolesti, koja je očito poticaj njegovu putovanju i potrazi za nadnaravnim lijekom. Ona se svakako ogleda i u završnoj slici koja evocira kataklizmičku sliku davnih prošteništa s mnoštvom onih koji sanjaju da progovore puninom riječi i oćute cjelovitost svoga tjelesnog bića, a posebice na početku molitve gdje se naslućuje kao rascjep koji bi

29


GRGUROVI HUKOVI

valjalo spojit. Dakako, uskoro će vidjeti da i drugi imaju slične simptome, iako ih nisu svjesni. U toj i u drugim cjelinama, susretat će slične ljude koji nose u sebi mrklinu ili nezajažljiv i nepremostiv bezdan, kao tamnoputa domaćica u hotelu na kraju priče. No ipak, on će po drugim mostovima Pariza tražiti utjehu i sama sebe, što će biti temeljna silnica u okupljanju pojedinačnih priča, kompozicijska okosnica u Deset pariskih mostova.

2.

Petit Pont drugi je most koji je dao naslov Vučićevoj priči. Svoje izlaganje ona započinje opisom hipika, koje je Pariz privlačio neobičnim magnetizmom. Promatrajući ih s Malog mosta ispred Notre-Damea dok su pili i pjevali, okupljeni oko neke ljepotice, posjetili su ga na Hugoov polusvijet koji štuje svoju Esmeraldu. Neokrznuti..ama baš nikakvom brigom za vrijeme, prljavi i nesimpatični, i promatraču i Parižanima, punih stomaka i džepova, potaknuli su u priči sjećanje na izgnanika i

pjesnika Matoša, na njegovu bijedu i glad u tom istom gradu, na nostalgiju za Hrvatskom. Osvrt na moderne nomade iz šezdesetih godina, kao i razmišljanje u završetku teksta o turistima što samo jednim okom kroz kameru promatraju znamenitosti velegrada da bi sa znancima i prijateljima u večerima svoga doma oživljavali iste slike u nedogled, samo je putopisni okvir za dozivanje središnje meditacije o Matošu:

„Gledani s Petit Ponta oni su ovoga trenutka poklonici skupljeni oko svoje Esmeralde, kraljice toga dijela Seine, neke vitke plavuše kojoj neprestano guraju u ruke neko glazbalo i neku bocu. Vidi se da im nipošto nisu prazni ni želuci ni džepovi, pa se prepun tuge sjetih Matoša i onog milostiva lonca graha. Kažu da ga je pomicao tri dana i plakao za Hrvatskom, taj neuništivi Trubač sa Seine. Zanavijek odraz svoje sudbine i svoje zvijezde koje su bile samo njegovo priviđenje jer bijahu takve, učini mi se da ga vidim visoko ponad njih, u jednoj nebeskoj točki gdje bujaju i patnja, i nada, i htijenje.“

S divljenjem i zanosom izrekao je nekoliko jezgrovitih tvrdnji o Matošu smještajući ga među zvjezdane duhovnosti, upravo zato što je postao odraz svoje sudbine. Biti ostvarenje, takav odraz ili odsjaj i putopiščev je san, orijentir na vlastitom putu, na isti način formuliran u uvodnom dijelu teksta (… kad bih samo mogao odsjaj te svjetlosti, bljesak svoje sudbine biti.). Pomisao da Vučićević Matoša smatra svojim uzorom, što se očito nakon čitanja nameće kao zaključak, pa je njegov pariški boravak bio zgodna prilika da to istakne kao zgodnu asocijaciju, zbunit će svakog interpretatora njegovih pjesničkih uradaka koji su u početku po svojoj

30


GRGUROVI HUKOVI

poetici daleko bliži, od hrvatskih pisaca, primjerice Ujeviću nego li Matošu, koji i nije bio, reći će tkogod s pravom, nikakav trubač nego čelista, svirač na glasoviru baš u svojim pariškim danima. Posve je izvjesno prema tome da poistovjećenje s njime ne pretpostavlja literarnu razinu u prvom planu. A upravo Vučićevićeva atribucija svirač sa Seine, koja na prvi trenutak zbunjuje, ne toliko zamjenom egzaktnih potankosti koliko svojim frazeološkim oblikom u jezgrovitom i nadahnutom kontekstu, pravi je ključ za njegovo razumijevanje i iščitavanje. Ta sintagma trubač sa Seine u stvari je citatna perifraza uzeta s jasnom nakanom iz istoimene Cesarićeve pjesme s pod naslovom Matoš u Parizu,26 ne iz njezina naslova već iz stiha Na otpor trubim, ja trubač sa Seine! Njegova lirska interpretacija Matoševa domoljublja i sna o Hrvatskoj, od koje se čuvarima protuhrvatskih političkih sustava dizala kosa na glavi od kad je objavljena (1936.), zazvana je spomenutom perifrazom u Vučićevićev pariški putopis, ne kao uzgredna asocijacija ili denotacija već kao temeljno ishodište cijelog osvrta. Sve značenjske naznake u njemu, izuzevši elemente spomenute anegdote, u Cesarićevim stihovima nadopunjuju svoj smisao. U tom suodnosu Matoš nije plakao za Hrvatskom samo iz čežnje za njom kao izgnanik. To nije onaj mal du pays koji ćuti Andalužanin Pedro u kontekstu priče Pont du Carroussel 26 TRUBAČ SA SIENE

(Matoš u Parizu) Moja je soba tako jadno malaJa ne bih u njoj izdržati mog’o.Da mi oči ne sanjaju budne.Al’ ne ropćem. Sudbini velim: hvala;Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čajAl’ vlažna blagost sja u mome oku.Ja opet mislim na svoj rodni krajI čežnja preobražava mi javu:Sa Quaija mjesto Seine čujem SavuI Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:Baca je Pešta, baca je Beč.Ona je sva u crno zavijena -Ne čuje, majko, niko tvoju riječ!šumori, diše more, teče Drava,A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog ParizaKoliko puta tuga me je srelaU vrevi Etoillea, Saint-Michelea!O Bože moj, tu treba biti jak!U tome svjetlu još me više boliRođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasihSlobodnu dušu, ali ja sam sin,A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.Ja žene nemam, a ni druga nemam.Sto još imadem? Samo jezik svojU koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!Ja bezimen u bezimenu mnoštvuDaleko negdje sebi stičem ime.I muku mučim samca-dezertera,Što zabranjenu domovinu sanjaNa hartiji, u potezima pera.

Pero...ta mala, ta obična stvar,A kako živa, kako puna snage!Kad iz njeg’ teče novih riječi čarOmamljuje me kao govor drage.Sva utjeha je u tom malom peru:Što pod njim niče, smije se i plače,I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,Ti moja bajko, ti moja davnino!Ti porobljeni, oteti mi kraju!Gle, jadni dezerter ti daje dar,Bogatiji no kraljevi ga dajuI sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,Pa i nem’o na svom grobu svijeću,Ja neću, neću da se smirim.K’o svježi vjetar u sparinu pirim,A kada umor svlada duše lijene,Na otpor trubim, ja trubač sa Seine!

Sto mi je plaća? Mržnja gmizavacaŠto svoje blato lijepe o moj glas.Al’ ja pred licem roda stojim vedar.Za hljeb slobode prilažem svoj klas.Zar nije zlatan, i bogat, i jedar

31


GRGUROVI HUKOVI

već patnja domoljuba zbog njezine tamne sudbine pod sjenkama Pešte i Beča. Kad se imaju na umu stihovi iz drugog dijela prve Cesarićeve sekstine (..Sudbini velim: hvala;/ Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,/ I moje patnje nisu uzaludne./), posve je izvjesna nadahnutost, svakako i smisao spomenutih Vučićevićevih ideala i njegove pohvale Matošu. U tom kontekstu očito se ne radi o odrazu, odnosno odsjaju svoje sudbine kao ideala u književno-umjetničkoj ostvarenosti. I ona nebeska točka gdje bujaju i patnja, i nada, i htijenje, dakle osobno-etičke kategorije, kao idealizirana projekcija Matoševa hrvatstva i pjesništva, zapravo je najsažetija interpretacija Cesarićeve pjesme.

3.

Četvrta cjelina Pont Sully nosi ime jednog od mostova iz središta Pariza, a njezini sadržaji izlažu se slijedom šetačeva smjera od sredine tog zdanja iznad riječnog otoka Saint-Louis, u pravcu bulevara Saint-Germain. No, oni se ne zaokupljaju ni neobičnom dvodijelnom konstrukcijom građevine, ni poznatom panoramom na Notre-Dame, koja baš odatle izaziva posjetitelje. Pont Sully se jednostavno zatekao pod putnikovim nogama dok u šetnji razmišlja o mostovima kao metafori kojom bi se imenovao djelatni odnos čovjeka prema svijetu i samom sebi:

„ Od mosta do mosta, kao od riječi do riječi, vazda je šum vode i glasova, vazda je zalutala buka. I tada se čudim vlastitu koraku koji beskrajno slijedim, tada se radujem vremenu kojim ćeš hodati kao nemilostivi neprijatelj jer će vazda biti prema tebi. U tom trenutku što će svanuti tek s tvojim licem, morat ćeš stati nasuprot bilo čemu: nekom listu, nekoj ženi ili, možda, poput Buffeta nekom izduljenu sebi.“

Od cijelog predmetnog ambijenta, bio je izgleda jedino šetaču poticajan detalj sa spomenutog otoka na Seini, vrt s mnoštvom djece, koji je potaknuo bujicu reakcija u promatračevoj svijesti. Najprije se nakon emotivnih usklika začuđenosti u zadivljujućoj redukcijom viđenog uobličila slika dječje nevinosti okružena čistom vodom, kao projekcija nestvarnog svijeta čistoće, pa je onda samo na jedan tren prerasla u viziju mjesta na kome bi se moglo ostati dovijeka, na otočku utopiju, lišenu jedne i druge obale koje ti je spajati pod suncem. No, odmah je ta krilata misao o otocima kao zemaljskim zvijezdama prerasla u sliku sablasnosti i zgrčene ruke koju je šetač otkrivao u ljudima na svojim brojnim putovanjima.

Igra asocijacija, pokrenuta svaki put nekim detaljem iz ambijenta kojim se pripovjedni subjekt kreće, podloga je iz koje izrasta cijeli tekst. Ona se nastavlja i dalje u uzbudljivom, zapravo virtualnom susretu s Leszekom u jednoj knjižari na drugoj obali u kojoj se zatekao silazeći s mosta Sully. Posve je izvjesno da se radi o čuvenom poljskom misliocu Kołakowskom, uzoru svih komunističkih disidenata i protivnika totalitarnih

32


GRGUROVI HUKOVI

sustava, koji će dvije godine nakon Vučićevićeva posjeta Parizu emigrirati u Englesku. Ukoliko to nije puka asocijacija izazvana ambijentom knjižare, zacijelo je to susret s nekom njegovom knjigom koju je ugledao na polici i koja ga je podsjetila na stvarni raniji susret u Poljskoj. Prodor takvih uspomena i njihovo ulančavanje za Vučićevića je uvijek most koji istodobno spaja i razdvaja. U tom smislu, asocijacija na antologijsku pjesmu Most poljskog moderniste Leopolda Staffa (1878. – 1957.), koju mu je recitirao Kołakowski u Krakovu, mogla bi biti samo prisjećanje i svjedočanstvo davnog susreta, da nije njezine interpretacije podudarne s Vučićevićevim pjesničkim i životnim kredom.

(Most)

Ne vjerovahStojeći na obali rijeke,Koja bješe široka i brza,Da ću preći taj most,Spleten od tanke i lomne trskePovezane likom. Krenuh lako kao leptirI nespretno kao slon.Krenuh možda kao plesač,Zateturah kao slijepac.Ne vjerovah da ću preći po tom mostu, I dok stojim još na drugoj obali Ne vjerujem da ga pređoh27

27 Most

Nie wierzyłem Stojąc nad brzegiem rzeki, Która była szeroka i rwista, Że przejdę ten most, Spleciony z cienkiej, kruchej trzciny Powiązanej łykiem. Szedłem lekko jak motyl I ciężko jak słoń, Szedłem pewnie jak tancerz I chwiejnie jak ślepiec. Nie wierzyłem, że przejdę ten most, I gdy stoję już na drugim brzegu, Nie wierzę, że go przeszedłem.

33


GRGUROVI HUKOVI

„Pomogao mi je doći do nekih knjiga i oduševljen Staffom recitirao mi onu njegovu pjesmu o mostu, spletenom od trske , o obalama povezanim likom. Znali smo odveć dobro koliko je tuda teško prenijeti sebe, bolje rečeno nositi sebe i još dvojiti, i još ostaviti trag.“

Putopiščev doživljaj Staffove pjesme i diskurs o tome varijacija je istog toposa koji se u početku putopisa naznačuje kao želja osobnog ostvarenje u bljesku svoje sudbine ili u razmišljanju o Matošu koji je to i ostvario. Njezinu interpretaciju Vučićević je izgleda anticipirao govoreći o mostu u prethodnoj cjelini Pont des Arts i njome na osobit način motivirao razgovor s Kolakowskim o Staffovoj pjesmi govoreći o istoimenom mostu:

„on je, dakle, pokušaj da se naše vazda sadašnje tijelo prenese na onu stranu drukčije i umnije, jer ono i ne traži ondje ništa doli onog što se nalazi ovdje. Stoga je baš potrebita ta čarobna razlika što spaja i dijeli istodobno.“

To je svakako jedna od niti koje se isprepliću i povezuju inače samostalne priče u cjelinu Deset pariskih mostova. Iz te bi se perspektive oni neobični susreti sa samim sobom kao neznancem i nepoznatim

dali interpretirati kao halucinantne ili sanovne vizije svoje nemoći ili sumnje u ostvarivanju takvih ideala. Priča Pont Sully u stvari je priča o Kolakovskom kao što je Pont Petit Pont priča o Matošu. Njezina građa od opažanja i dojmova tijekom kratke šetnje, fragmentarna i naizgled nepovezana na ravni putopisnog žanra, zadobiva smisao u nekom nevidljivom sjecištu, možda u toku izlagačeve svijesti, iz koje se projicira cijela ta lirska proza. Utopijska slutnja s njezina početka dodiruje utopiju Kolakovskog u socijalizmu s ljudskim licem, za kojom je sanjario cijeli život, a koja se u tekstu tek nazire u slici pregršti zemlje dostatne za život, naslućene u bezimenim Laszekovim očima.

4.

Četvrtoj cjelini naslov je posudio najstariji pariški most Pont Neuf. Možda je upravo to prvenstvo bilo razlog da se naznači trenutak njegova nastanka u dramatičnom vremenu krvavih progona hugenota, iako je tek u to vrijeme njegova idejna zamisao pretočena u projekt Henrija III. koji će realizirati tek njegov imenjak i nasljednik ostavljajući na njegovoj sredini svoju brončanu konjaničku figuru. Pont Neuf privukao je neizravno u Vučićevićevoj priči i događaj oslobađanja Bastilje, dozvan noćnom proslavom dana državnosti, pa se u

34


GRGUROVI HUKOVI

tekstu logično nazire i kao nijemi svjedok vremena. Ipak, u kontrastima svijetlog i tamnog te su povijene i turistički zanimljive činjenice posve potisnute u drugi plan ili transformirane u ekspresivne putopiščeve vizije o nemoći izricanja. Njegov je Pont Neuf zamišljen kao živa, munjevita misao o odlasku s mjesta mrkle Bartolomejske noći i njezina metamorfoza, nakon samospoznaje o vlastitoj krhkosti, u most koji svojom usamljenošću privlači samoće bezbrojnih usamljenika:

„U nemogućnosti da s njima raspravlja ili da im bilo što kaže osim svojom šutnjom koja jedino iščekuje novog čemernika, on je zapravo vrisak onog mjesta u nama gdje suprotnosti prestaju, izložene neposredno utjecaju svjetla i utjecaju tmine. Takav je Pont Neuf, takav je monsieur Nepoznati.“

Upravo na tom mjestu gdje most prerasta u metaforičku ekspresiju kolektivnog iskaza započinje izlaganje o Nepoznatom, ponovno jedna posve izvorna priča u susretu samog sebe, a zapravo ključni sadržaj cjeline Pont Neuf:

„Takav je Pont Neuf i takav je monsieur Nepoznati. Sreo sam ih zajedno i ostavio ih skupa. Nepoznati se upravo vraćao s one strane nudeći mi, unutar nadmoćna smiješka u kojem sve sabire, i osjećaj zagonetnosti i udaljenu realnost svakodnevice. Nekoliko godina koje, valjda, nisu bile neistinite u njegovu lutanju ili stranputici, držao je dostatnim za cijeli život. Gotovo nestvaran pod teretom koji je njegov bezdan, sa zavrnutim rukavima i u sandalama koje bih jednom mogao opjevati, ispod ljetnog sunca čuvao je sve

za sebe. Da pusti kosu i bradu, ovdje na Pont Neufu, vjerujem da bi prema nepostojanju zla zakoračio moderni Krist. Jer otvori li samo usta, stvorit će čovjeka u kome sve odjekuje i u kome se sve gubi. I bio bi blažen!“

Izdvojen iz konteksta taj opis je idealizirani autoportret u trenutku prvog susreta s mostom i s nadom u novog sebe. Trebalo je samo usta otvoriti i most prema sebi bio bi čvrst kao željezna konstrukcija Pont Neufa. Uobličen međutim u kontekstu priče iz kasnije vremenske distance, iz sjećanja, on je kontrapunkt drugom autoportretu s kraja te iste kratke priče. Nakon noćne proslave nacionalnog blagdana nalazi pripovjedačev glas Nepoznatog na istom mjestu gdje ga je na početku ostavio kako u grotesknoj pozi, s nijemim razjapljenim ustima spava na mostu ispod konjskog repa kraljevske brončane skulpture:

„Izgubljena pogleda, s uličnim svjetiljkama koje me uvjeravahu u sve to, izduših u praskozorje na Pont Neuf. Htio sam onako bezvrijedan i pust, na onu stranu, u zadnju nejasnu riječ, u biljeg koji nekoć bje urezan u zoru

35


GRGUROVI HUKOVI

prvoga dana. Pod kipom Henrija IV. i pod repom njegova konja, ležao je razjapljenih usta On, monsieur Nepoznati, s davno ugašenom cigaretom pod očnjakom. Ležao je na onoj strani odakle su mi prvi put stigli u susret i on i njegova sjena, odakle me je stigla neutažena studen dok bijah na sredini mosta. Ne znam koliko sam tada mogao razlikovati dan od noći, vodu od kopna, šlepove od vlastitih očiju, no po njegovu disanju shvatih koliko je odsutan, koliko je uspokojen alkoholom i razbistren dubokim mirom mogao živjeti u već osvojenim, neprobuđenim predjelima kojima se ništa ne može oduzeti.“

U rasponu između zanosa izvjesnošću vlastite ispunjenosti i posvemašnje izgubljenosti dviju krajnosti koje se u Pont Neufu dramatiziraju u halucinantne susrete samog sebe, naznačen je prostor mogućnosti osobne mnogolikosti koju tematiziraju ostale cjeline u Deset pariskih mostova. One, naravno, mogu biti različite. To može biti dvojnik u liku slučajnog prolaznika koji s putopiscem, naslonjen na nj i zid s uskom strehom, uživa u pariškoj kiši nasuprot mostu Pont de Artes ili neka izduljena sjenka kao što su slikarije Bernarda Buffeta, kojeg spominje u cjelini Pont Sully. Može to biti kao u cjelini Pont Clichy samo slutnja sebe u odjeku vlastitih koraka u kojima se uvijek ugleda netko drugi, ali je bitno da sve te projekcije potvrđuju neizlječivo dvojstvo osobnog bića. Ono se može zaboraviti u nekom trenutku sreće, ljubavi ili slaganja kao s Ghislaine iz priče Pont de la Concorde, ali se ne da izliječiti ničim. S takvom mišlju o nabijenom dvojstvu u ljudskoj naravi, koje traje čak i u njihovoj smrti, završio je Vučićević cjelinu Pont Clishy, a time i cijeli putopis, podižući individualnu dijagnozu na ravan općeljudske odrednice.

Deset pariskih mostova lirska je proza, izrazito asocijativna i autorefleksivna. Putopisne odrednice u njoj, sugerirane više kontekstom u kome je objavljena nego li putopisnom poetikom, ne razlikuju se bitno od teme putovanja u drugim književnim vrstama. Ono što je svakako pri tome važno naglasiti, njezine sadržaje ne okuplja kao kohezijska i kompozicijska silnica nekog stvarnog putovanja već kontrastiranje kao osnovni postupak oblikovanja, dosljedno proveden u svim njezinim detaljima i snažno motiviran rascjepom u biću govornog, odnosno lirskog subjekta. Taj rascjep, pojačan snom o cjelovitosti, uvijek jamči nedovršenost i neostvarivost svoje egzistentnosti, ključna je perspektiva iz koje izrasta osebujnost cijele prozne cjeline. Intenzivan doživljaj upravo takvog sebe, pored ostalog, očitovat će se u halucinantnim slutnjama svoje prisutnosti i u vizijama samosusreta. U osnovi to je obraćanje sjenke svojem mutavom i zamorenom ishodištu, naličje bezazlene igre u promatranju vlastite sjene. Nasuprot takvoj introspekciji i osjećanju sebe, stoje brojni likovi koji povezuju u sebi svoje suprotnosti i ostaju s njima uvijek jedno, kao što je primjerice nadstojnik Pedro, Andalužanin bez Andaluzije, u priči Pont du Carrussel ili Philipp iz cjeline Pont de l’Alema, Francuz koji nije nigdje putovao iz Pariza i čiji je osobni svijet posve ravan i lišen suprotnosti. Najuže s tim senzibilnim osjećanjem razdvojenosti i njegovim prevladavanjem, dalo bi se povezivati opsesivno zanimanje mostovima, koji su prije pozornica razrješenja intimne drame ili ekspresivne metafore nego li putopisne atrakcija.

36


GRGUROVI HUKOVI

Zaključak

Putopisne proze Stojana Vučićevića, napisane u razdoblju njegove književne zrelosti od 1966. pa do 1979., tekstovi su izrazite lirske kondenziranosti. Samo neki od njih, oni u kojima je referencijalna jezična funkcija jasnija, a putopiščeva istovjetnost s autorom više izvjesna, uvjetno se mogu smatrati putopisima. Najizrazitiji otklon od tog oblika u tradicionalnom smislu pokazuju najraniji tekstovi „Neretvom šest dana bez lađe, sedmi bez vode“ i „Deset pariskih mostova“ u kojima su temeljne odrednice strukture putopisa, pa i sam pojam putovanja, višesmisleni ili metaforizirani. „Neretvom šest dana bez lađe, sedmi bez vode“ naznačeno je kao sedmodnevno pješačenje niz zavičajnu rijeku prema moru koje se pokazuje tijekom njezinih sedam fragmenata kao inrospektivna anamneza, potraga nepoznatim krajolicima osobnog bića, e da bi se dokučila vlastita cjelovitost. Putovanje niz Neretvu izjednačeno je s putovanjem niz vlastitu sudbinu i vlastitu krv. Sigurni signali tog misaonog usmjerenja u kojima se stvarno prekodira u virtualno redovito su pejzaži i raznovrsni susreti, posebice oni s neobičnim i grotesknim likovima koji se uvijek pokazuju kao ekspresije duševnih i duhovnih stanja subjekta izlaganja, njegova naslućivanja samog sebe. Naglašeno lirski diskurs u proze „ Neretvom“ nastavlja se i u „Deset pariskih mostova“. Ta proza osobit je kolaž od jedanaest kratkih samostalnih priča, od kojih je deset naslovljeno imenima poznatih pariških mostova. Glavna i razvidna veza među njima koncentracija je deset priča upravo oko pojedinih mostova, a da same građevine kao realni prostor nemaju poseban značaj za njihovu strukturu. Međutim, njihova metaforička značenja, koja se variraju kao poveznice s drugim obalama svoga rascijepljenog jastva na tragu naslućenog samoostvarenja u pojedinim cjelinama upućuju na čvrstu unutarnju kompozicijsku silnicu. Po svojoj stilizaciji, mjestima oko kojih kruže, značenjskoj zatamnjenosti pojedinih dijelova, oni su bliži svijetu Vučićevićevih pjesama nego li ostalim putopisnim prozama, pa bi stoga njihovu vrsnom određenju više odgovarao pojam liske proze.

37


GRGUROVI HUKOVI

N E R E T V A

Majci posvećeno

I da ti ispunim postelju pjesmomOstaješ rijeka, rijeka u meniKad val ti krade iz ponoći zvijezduI čamci sjete izviru iz vena

Dugo, o dugo, u vir ću ti ronitDa negdje na žalu nađem miliOd pepela lik; pa ćemo se lijepoU oblutak spojit i vrisnut tuziOd safira slik

Neka si voda, s ribama ću tećiNek lasta zida snove ispod mostaU ovoj noći s popcem ćemo pjevatDo ušća gdje nas slani grobar čeka

IZ PJESNIŠTVA STOJANA VUČIĆEVIĆAP O N O R N I C A

Ležim ispod sebe, iznad mene nemoćAli svemoć zemlje ne smijem ni rećiPonornica huči u meni od nekoćKažem li joj ime namah ću poteći

Gledam iznad sebe: ponad mene neboVidi li ga onaj odozgo kroz meneTreba li mi nešto ja bih sebe treboI u sebi mene, samo mene mene

Zaplele se riječi u meni ko traveI po svakoj vlati jedna zvijezda gmižeJurim uzduž zviježđa, smalakšem od straveJa najbrži trkač što sebe ne stiže

Vičem sebi stani, gledam gore stojiSvemir hladni; vlati, šûme vlati –Nebo uvijek iste srebrnjake brojiKo da nečim može Zemlju da mi plati

Ležim ispod voćke, zri nemoć na graniRazličit sam odmah čim rukama mahnemNaginjem se u se: ponornica vaniGle ponire gore, ja ispod nje sahnem

I trunem pod sobom, iznad mene neboVidi li ga onaj odozgo kroz meneTreba li mi nešto ja bih sebe treboI u sebi mene, samo mene mene

38


GRGUROVI HUKOVI

B O J E

Ja i moje boje, sve tone u praznoUmori me šutnja glasnija od riječiNekad biljka kuša korijenje zaraznoPa čime da se trujem kad me otrov liječi

Kad raširim ruke i pogledam sjenuMalo sličim ptici, odveć mnogo križuGle lađara snena gdje gata u pjenuA valovi mraka stalno ga sustižu

Sve umre što zovnem, osta sjet i znanjeO suludu carstvu gdje se kamen štujeZar je stijena tvrđa od grumena sanjeŠto raste kad se mrije, buja kad se psuje

Oba oka onom tko mi miris kažeBoju svoje krvi spoznajem u tamiJa vjerujem u nju i kad podlo lažeJer kraljeve svoje krunili smo sami

Ja i moje boje, sve tone u praznoUmori me šutnja glasnija od riječiNekad biljka kuša korijenje zaraznoPa čime da se trujem kad me otrov liječi

B U R A

A ti sudbino u vjetarPretvorenaŠto te donosi Sada

(Duša mi je vjetruljaLasta izluđena)

GospodeSamo da ne vidimDaleku zvijezdu koja

Pada

K A L M A

Ljubavi

Srce se tvoje kao otokOd srca mogaOdvaja

Je li to sjećanje možda što pristajeI odmah isplovljava

Ili tišina morskaPUSTOŠ koja nas

Spaja

39


GRGUROVI HUKOVI

M A E S T R A L

Među stijenama bijelimIgraš se skrivača

I razvedriš me

Na meni jeCrno lice

Ne vidiš me

H E R C E G O V I N A, P O P O V O P O LJ E

Sva moja zemlja na jednom kamenuOgledalo moje smrti moje nesaniceVapi tiho žetvu Vodu u sjemenuI mrvi se poput sna poput nebaPred okom zvijezde Danice

Kruh naš svagdanji (krov nad nama)Počela je kiša u našoj kućiIz drijenove kore pjesma se prolamaA kroz čija vrataGdje će snovi ući

Kopam svojski kopamAli i crv rujeOsipa se ništa: ima – nema – ima Kroz kosti djedove vrijeme se ne čujeGle na vlažnoj raži – sablast Hölderlina

G E M M U L A I L I P O R U K A I Z B O C E

B U L A

Tko prekrši oči obnoć slušnom opnomBit će gonjen snima, kaznit će ga kopnom

P O R U K A O S M O G M O R N A R A

Ali ljetne kiše ljeto ne ugaseAli mokra jedra dižu se bez škripeTek na zvijezdi mojoj vatre se oglasePlamenima zime mjesto koje dišem

A tamo u magli uvijek sniježna zemljaNapregnuta čeka s ledom da se rodiA kad zadnjoj vatri utrnemo imeKako zvati zemlju što u nama gori

I kupače vrele u ljetnoj tišini Tako nalik vodi i podobne vatriKupače što mrznu, žare u dubini

Ne kušaj me kišo užganog u patnji

40


GRGUROVI HUKOVI

L A M E N T O

Mre i pada u krv zadnji pramen miraIz olovnog brijega žar-ptica se dižeNekud rijeka hita, spas u srebru stižeA u meni svirac nestajanje svira

Ne znam čemu suza, čemu potok gnojaUvijek spokoj drevni baš na odar sletiKad se zemlja poje čemu gljive znojaAli što da radim s tijelom kad neće da leti

Bujaj noći, tiho, vjeđe mi poplaviS vatrom oko čela ja sam već u viruNegdje svirac bučno nestajanje slaviAh, to su, to su zvijezde što s nama umiru

N A P O H O D U S V A K O M

Gdje puče kamen pred djetinjstvom srebraBuknu krv i pjesma i rijeka u njimaBlažen tko cestu u njedrima imaI komu se munja nazire kroz rebra

Sretan tko presta gdje prestaju riječiU sjemenci ognja mudrost se iz pepela stvaraPjesma nikog ne voli, nikog od sebe ne liječiI cvijet i ptica dijelom su nježnost dijelom

prijevara

Gdje je konac putu što kroz broncu tečeTko zna čiju nemoć zabilježi kamenNa pohodu svakom mene tajna pečeO što sam pod zvijezdom: rana ili plamen

Kletvom slijedih noći (od pepela vidre)I u riječ mi svaku jedno jedro stadeTražih uklet zaljev gdje olupine sidrePa mi u barku sunce ko zrela kajsija pade

Prinesoh ruku ruci (u dlanu mi veče)Ko vijenac nad glavom nebo se zlatom osuI u sumrak vida glas krvi poteče:Sunce je prejak kormilar za rosu

Gdje puče kamen pred djetinjstvom srebraBuknu krv i pjesma i rijeka u njimaBlažen tko cestu u njedrima imaI komu se munja nazire kroz rebra

41


GRGUROVI HUKOVI

G R E B E N

Zatočiš li more došao si glave koralju

U prostranstvu nade pokret se u boju pretvaraPonekad čuvari ljepote prerastu tajnuNjihova smrt je oltar pred kojim se svjetlost

rađa

Ovdje pristanu krišom godine i plimeKoliko brodova samo u zaljevu riječi truneOvdje su sunce i usne – visibabe zimeA noć zaprede radi malog runolista u kamenu

Zatočiš li more došao si glave koralju

P O T P U N A P O M R Č I N A S U N C A N A O T O K U G R G U R U 15. V E LJ A Č E 1961.

8.Toliko je vremena prošlo, druga kišaMožda još pada (preostali znamen)Evo trenutkaJedine prave zjeniceU kojoj je nada – suzaA tjeskoba – plamen

Za njih, ne za sebeŽivio sam ovaj svijet Istu svjetlost gdje ista prodire tamaOtvarao mi se u bolu putKao cvijetU kišnoj kapi blistala Kumovska slama

I bili smo dva lica pod velomDva ista krikaSTVARNOSTI DVIJEZbog njih sam svjetlost miješao s pepelom

Vrijeme je čudo ali bitno nije

42


GRGUROVI HUKOVI

M O S T

Od mene do tijela (krv neka mi prosti)Uvijek lažne kosti davno trule plimePrerezan na dvoje ne znam tko me mostiŠto sam kad se zovnem: jeka ili ime

Sve je manje vode (ni korita nadi)Mogao bih skoro među sebe lećiZovneš li mi ime odjeknut će jadiS onu stranu mosta gdje ne mogoh prijeći

K O M A D I Ć K R I Ž A

Tko je komu zemlja u tolikoj tmici:Zar biljka korijenu ili korijen biljci

SUDIONICI

44


GRGUROVI HUKOVI

TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆTOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ (1947.) suvremeni je hrvatski književnik, pjesnik, feljtonist, putopisac, kritičar, publicist, slikar i fotograf. Osnovnu školu polazio je u Zemuniku, Srednju tehničku školu i Filozofski fakultet u Zadru. Autor je više od stotinu knjiga proze, poezije, kritika, feljtona, povjesnica i putopisa, a upriličio je i šezdesetak samostalnih izložbi slika u tehnici monotipija, ulja, pastela, crteža i fotografija. Bavi se i ekologijom, pa je to književnik koji privlači naročitu pažnju i brojem objavljenih knjiga i širinom umjetničke preokupacije, kao i svojom biografijom u užem smislu riječi. Prevođen je na engleski, njemački, talijanski, španjolski, japanski, albanski, makedonski, turski, romski,

mađarski, poljski, ruski, rumunjski i slovenski jezik. Uvršten je u književne preglede, panorame, antologije, leksikone i školske programe; uređivao je listove, časopise, biblioteke i novinske rubrike. Sveprisutan je na hrvatskom medijskom prostoru, osim u velikom broju novina i časopisa, surađuje na radiju i televiziji.

Bilosnić je član Društva hrvatskih književnika (predsjednik Ogranka DHK u Zadru), Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Društva umjetnika i književnika Albanije u Elbasanu, Društva hrvatskih haiku pjesnika, MH, HKD Napredak, i više drugih kulturnih i umjetničkih društava i udruga. Dobitnik je nagrade Tin Ujević, nagrade Dubravko Horvatić, nagrade Stjepan Kranjčić, nagrade Pasionske baštine, nagrade Vlado Puljić, Nagrade za najbolji hrvatski haiku, međunarodnih nagrada za poeziju Ilinden (Makedonija) i Crvena ruža Elbasana (Albanija), Mainichi Haiku u Japanu, Zlatne plakete za fotografiju, Nagrade Grada Zadra, dvostruki dobitnik Nagrade Zadarske županije, Nagrade za životno djelo Općine Zemunik, Grba Grada Zadra, Grba Općine Zemunik, Grba Općine Polača, kao i niza drugih nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad.

45


GRGUROVI HUKOVI

MALO SLIČIM PTICI, ODVEĆ MNOGO KRIŽU28 Stojanu Vučićeviću

Na tvom licu lice Lorcei NeretvaGuadalquivirZapete su riječiu zelenim pismima noći

Pod kožnim kaputimarevolveriu Popovu poljuHajka po Hercegovinikrvlju će se oprati

Malo sličim pticiodveć mnogo križuSvježe je i modrotako sve u skladus grobovimarasutim po ognjištimaZemlja ispod zemljeu vodi neba splavtvoje srcepakao i raj

Na tvom licu kamensunce liceodasvuda suciSvjetlost omčausta otvorenaU prstima tvojim cvrčcipod noževimasad te ima pa te nemaviše boli a ti manjisav od soli„Mračni strijelcibliže se Sevilli“.Ni suze ne dopiru do krvi tvoje rijekena rukamastrijelacaskrivenih u ogradama

28 Stojan Vučićević: Boje, Sabrane pjesme, Naprijed, Zagreb, 1994., str. 8.

U vodi bit ćeš rođeni u krvi svoga krajasav radostanblizu sunca jednookogšto se diže iz nevida

MANDARINA Stojanu VučićevićuSvjetlost mandarina

u „luni pijanoj od plime“oko daždevnjakakugla upaljena

U noći voćnjaka svjedociSmaragd oslobađakrv zgrušanuna panjuu sunce utopljenu

Zvone zvonaod Neretvepa do TurkovićaPosred čelamandarina zrijenaš prelijepi životumiranja

Došli lovciu crveno odjevenisvaka strijela u riječ nas pogađaSumpor pao u vrtoveu zjenice mandarinaTko zagrizeu vrtu ne ostaje

Zaludu kamen krije suncetajna je u tlimau kolijevku nebo padaSvejedno me kanal čekamir iz moje krvi liptisad vam pružam mandarinupa recite što se zbilo

46


GRGUROVI HUKOVI

MILE PEŠORDAMILE PEŠORDA se rodio na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 1950., u hrvatskim Grudama, koje su povijesno bile sastavnim dijelom starohrvatske župe Imote, a danas su u okviru Bosne i Hercegovine. S odličnim je uspjehom maturirao na Gimnaziji u Grudama g. 1968., a diplomirao je na studiju romanistike Filozofskoga fakulteta u Sarajevu g. 1973., obranivši s najvišom mogućom ocjenom deset (10) diplomsku radnju s temom o kazalištu apsurda. Poslijediplomske i doktorske studije pohađao je sveučilištima u Zagrebu i Parizu, gdje je kod slavnoga književnika i profesora Milana Kundere prijavio doktorsku disertaciju “Ideja Europe u djelu Ive Andrića i Miroslava

Krleže”. Godine 1971.-1972. bio je voditeljem demonstratorskih vježbi iz latinskoga jezika sa studentima Filozofskoga fakulteta u Sarajevu. Radio je kao novinar u kulturnim redakcijama Radio-Sarajeva i „Oslobođenja“ te zagrebački dopisnik za kulturu dnevnika “Oslobođenje”, a od 1979. do 1990. godine kao nakladnik, izdavačka kuća “Veselin Masleša” u Sarajevu, kada je objavio i uredio preko tristo djela autora iz cijeloga svijeta. Među tim naslovima bile su pjesme F. Pessoe, P. Celana, W. Faulknera, A. Sidrana, Cz. Milosza, Z. Herberta, N. Šopa, D. Maksimović, M. Suška, sabrana djela Saula Bellowa, Isaka Samokovlije, Midhata Begića i Milana Kundere, zbog čega je g. 1984. javno u medijima politički etiketiran kao “kunderist, antikomunist, iza kojega stoje snage međunarodne reakcije i specijalnoga rata protiv Jugoslavije” (Mihajlo Lalić).

Na velikomu skupu mladeži u Imotskom, dana 1. ožujka 1967., zagovarao je, u duhu pomirbe i nadilaženja ideologijskih podjela, pokretanje neovisnih hrvatskih novina, ali je njegovu ideju odmah žestoko napao komunistički dužnosnik dr. Miloš Žanko, najviši gost “Općinske konferencije Saveza omladine Hrvatske - Imotski”. U svibnju 1968. Pešorda je pokrenuo, uredio i izdao prvi broj revije Ogledalo, koju su vlasti uništile i trajno zabranile. Idejni je začetnik i pokretač Šimićevih susreta održanih 30. svibnja 1970. godine, u subotu, u Grudama i završenih 31. svibnja 1970. u Drinovcima. (Domaći su udbaši, nakon sloma Hrvatskoga proljeća, nametnuli lažni rodni list „Šimićevih susreta“ i antidatirali im rođendan u rankovićevsku godinu 1964., lažno pripisujući zasluge za ovu istinski hrvatskoproljećarsku kulturno-književnu manifestaciju onima koji su bili sve poduzeli da „Šimićevih susreta“ uopće ne bude!) Zagovornikom je građanskih prava i sloboda, inicijator, sutvorac i jedan od sedmorice hrvatskih književnika potpisnika povijesne Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971., objavljene toga dana u hrvatskim i srpskim dnevnicima „Vjesniku“, “Politici“ i „Borbi“, a dan kasnije u bosanskohercegovačkom „Oslobođenju“.

Prvi je uputio javni poziv na obnovu HKD Napredak u Sarajevu, 7. srpnja 1990. Četiri godine, od 1990. do 1994., Pešorda je bio lektor-predavač na Sveučilištu Rennes 2 u Francuskoj, zatim viši savjetnik, načelnik

47


GRGUROVI HUKOVI

Odjela za informiranje, koordinator za UNESCO u ministarstvima kulture i vanjskih poslova te savjetnik za kulturu i ravnatelj Hrvatskoga kulturnoga centra pri Veleposlanstvu RH u Sarajevu. Bio je član uredničkoga vijeća revije Lettre Internationale u izdanju Centra PEN-a g. 1990.-1994., glavni urednik u “A. G. Matošu” Samobor-Zagreb te jedan od utemeljitelja, krsni kum i zamjenik glavnoga urednika i urednik za književnost tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Govorio je u Zagrebu, 28. travnja 1995., na predstavljanju povijesnoga prvoga broja “Hrvatskoga slova”. Sudjelovao je na brojnim međunarodnim znanstvenim simpozijima, okruglim stolovima i književnim susretima, u više europskih država. U SAD-u je boravio g. 1988. kao gost State Departmenta. U Francuskoj je 1991. osnovao Društvo francusko-hrvatskoga prijateljstva (AMITIES FRANCO-CROATES DE RENNES), koje je tijekom nekoliko godina bilo središtem intelektualne i humanitarne pomoći Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u ratu za slobodu. U Parizu je, 3. i 4. veljače 1992., bio savjetnik i sudionik velikoga znanstvenoga simpozija “Les destins des nations de l’ex-Yougoslavie” (Sudbine nacija bivše Jugoslavije), održanog pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova Francuske. Ujesen 1992. sa srpskih okupacijskih položaja ciljano je bio granatiran, zapaljen i potom zaposjednut i opustošen obiteljski dom i bogata knjižnica Mile Pešorde u Sarajevu.

Kao ravnatelj Hrvatskoga kulturnog centra u Sarajevu od 1999. do 2000., sudjelovao je u pripremama i organizaciji prvih Europskih književnih susreta u Sarajevu 2000. Tom je prilikom na Muzičkoj akademiji govorio o pjesništvu Paula Celana. Sudjelovao je u pokretanju i koncipiranju edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, kao zamjenik glavnoga urednika i urednik za književnost XX. stoljeća, da bi, nakon g. 2000., njegovo ime bilo posve izbrisano.

Mile Pešorda je član: Matice hrvatske od 1970., Društva pisaca BiH od 1972., društava hrvatskih književnika u Zagrebu i Mostaru, Hrvatskoga društva klasičnih filologa, HKD Napredak, Udruge Hrvatska-Irska. Za redovitoga člana Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost Bosne i Hercegovine primljen je 2000. Od g. 2017. član je Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti u Parizu.

Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika i uvrštene u brojne tuzemne i inozemne antologije i panorame. Pešorda prevodi s francuskog, talijanskog, slovenskog i makedonskog jezika. Tako je preveo i neke pjesme makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova. Dobitnik je brojnih nagrada.

48


GRGUROVI HUKOVI

PRA – SLIKA

U sobama sirotinjskim i pustim Budućnost svijetu stvara nekoliko neznanih mladića A. B. Šimić

Tvrdo je tlo u tvom snu, misao mora spržena o Goli otok:donosi mjesečina cik, ljubav istrgnutu iz kamene vaze.

Vilanci stupaju plašljivim puteljkom

Žena brižno, da ne probudi noć, da ne prestrašisvijeću, briše krv sa lica u svome krilu. Snivaj, snivaj,tugo, u mojoj marami.

Tvrdo je tlo u tvom snu, misao mora spržena o Goli otok,donosi mjesečina cik, ljubav istrgnutuiz kamene vaze.

Čista svjetlost lojanice umiva usta rastvorena.

49


GRGUROVI HUKOVI

MI

Mi.Koji putujemo.Unutra.

Vani.

Zaprašeni.

Mi.U izgnanstvu.Nutarnjem.

Oduvijek.

SHrpomIskustava.

KojiVraćamo seČisti.

S duga puta.

(Čisti?O, slastiOžiljka!)

StabloHtjeli bismoBiti.

Jednostavno.

Vitko.Stablo.

U svom vrtu.

50


GRGUROVI HUKOVI

ZDRAVKO KORDIĆZDRAVKO KORDIĆ je rođen 29. rujna 1955. u Tihaljini. Pučku školu završio je u Tihaljini, Gimnaziju u Ljubuškom. Studij filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Na istom fakultetu odslušao je poslijediplomski kolegij Suvremena filozofija i suvremeni marxizam, te položio sva četiri četverosemestralna ispita, prijavio magistarsku tezu, ali zbog bolesti u obitelji napušta daljnji studijski rad. Živi i radi u Mostaru. Još davne 1973. dobiva nagradu „Šimićevih susreta“ za ciklus pjesama mladih pjesnika, a iste je godine uvršten u „Panoramu hercegovačkoga pjesništva“ u sarajevskom časopisu Lica, koju je priredio današnji akademik Enes Duraković. Pjesme

su mu prevođene na njemački, engleski, talijanski, turski, poljski i makedonski jezik. Objelodanjivao je u mnogim časopisima, pored pjesama – oglede, kritiku i estetiku. Između ostalih u Vjesniku, Oslobođenju, Hrvatskom slovu, Forumu (časopisu HAZU), Republici (časopisu DHK), Licima, Životu, Odjeku, Oku, Motrištima, Osvitu, Književnoj Rijeci, Hrvatskim obzorjima, Maruliću, Kani, Glasu Koncila... Utemeljitelj je i predsjednik Matice hrvatske u Mostaru od 1996. do 1998.; jedan je od obnovitelja HKD „Napredak“ u Mostaru 1990.; predsjednik je Društva hrvatskih književnika HB od 1997. do 2005.; uredio je 16 brojeva časopisa Osvit; bio je utemeljitelj i suurednik časopisa „Motrišta“ (11. brojeva); te je bio urednik edicije „Suvremena pitanja“ i „Gral“ u mostarskom ZIRAL-u.

Članom je Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Društva hrvatskih književnika (Zagreb), Hrvatskog filozofskog društva (Zagreb). Utemeljiteljem je Hrvatskog intelektualnoga kruga ’04. koji je djelovao u sklopu DHK HB. Radio je u Sarajevu, Grudama, Jablanici i Mostaru. Držao je predavanja od Stockholma, Zagreba, Rovinja, Splita, Dubrovnika, Sarajeva, Mostara…. te je predstavljao na stotine knjiga književnoga i filozofskoga sadržaja.

Objelodanjene knjige pjesama: Svjetlost snovidjela, Sarajevo, 1980. i Rijeka, 2005.; Plavet i pretkazanje, Sarajevo, 1984. i Rijeka, 2006.; Tragovi i snovi, Mostar, 1987. i Rijeka, 2006.; Vrtovi otajstva, Sarajevo, 1992. i Rijeka, 2006.; Miris olovne kiše, Mostar, 1994. i Rijeka, 2006.; Zipka i smrt, K. Krešimir, Mostar-Zagreb, 1999. i Rijeka, 2006.; Svjetlost, plodovi praha, Izabrane pjesme, Ceres, Zagreb, 1996.; Kuća i krik, Mostar, 2001.; Putovanje/ Stari hrast, Alfa, Zagreb, 2004.; Unutarnji svemir, Zagreb-Sarajevo, 2008.; Uviranja, Mostar, 2012.; O starini i sudbini, Grude-Zagreb, 2014.; Prostorvrijeme i krik, Zagreb-Mostar, 2018.

Objelodanjeni zbornici i antologije: Mnogoglasje, suvremeno hrvatsko pjesništvo BiH / s K. Šegom, Mostar, 2000.; Jezik i hrid, pisana riječ članova DHK HB, Zagreb-Mostar, 2005.; Hrvatske marijanske pjesme, Široki

51


GRGUROVI HUKOVI

Brijeg-Zagreb, 2006.; Dreams dreamt long ago / Davno sanjani snovi, dvojezično, V. Grubišić, Z. Kordić, K. Šego, Croatian Schools of America & Canada, 2009.

Objelodanjene književnokritičke, estetičke i filozofske knjige: Iz umjetnosti pjesništva, književni prikazi i članci, Zagreb, 1995.; Stoljetna kuća ništavila, Mostar, 1997.; (P)ogledi iz suvremenosti, Mostar, 2000.; Ogledi i prosudbe, Mostar-Zagreb, 2004.; Ars poetica Janka Bubala (putovanje od iluminoznoga do i preko apokaliptičkoga), Mostar-Zagreb, 2005.; Književnost i kulturna politika, Zagreb-Mostar-Grude, 2006.; Ne/skrivenost, Zagreb-Mostar, 2007.; Pojavno i metafizičko u poeziji A. B. Šimića (Od brijega do zvijezda), Zagreb-Mostar, 2013.

Objelodanjeni zbornici o Z. Kordiću: Šumovi vremena, zbornik kritika i razgovora; Naklada DHKHB, Mostar, 2003.; Šumovi vremena, II., zbornik kritika, IFS – HZ HB, Zagreb – Mostar, 2008.

Radio je kao prosvjetni djelatnik; savjetnik u Zavodu za školstvo, te kao stručni suradnik za prosvjetu i kulturu hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. Sada radi u tri mostarske srednje škole. Dobio je „Šimićevu nagradu“ za knjigu Zipka i smrt, „Nagradu Terra tolis“, nagradu „Maslini u lice“, Zahvalnicu MH Mostar; Povelju HDZ-a BiH... Na Filozofskom fakultetu u Mostaru - „Jezici i kulture u kontaktu“ - na poslijediplomskom studiju, odsjeku filozofije doktorirao je tezom Pojavno i metafizičko u poeziji A. B. Šimića (Od Brijega do zvijezda).

52


GRGUROVI HUKOVI

IZMEĐU POLITIKE I PROGONSTVA

O dubine bogatstva, mudrosti i znanja Božjega!Kako su nedokučive njegove odluke, i kakoneistraživi njegovi putovi!(Poslanica rimljanima – Hvalospjev Božjoj mudrosti)

Stojanu Vučićeviću

Umro si bosonog; čelom o travu udarajućiOdagnavajući mračne sile mrkline –strahotna procjepaizmeđu Tjemena i Nevidljivoga;između politike i Progonstva.Umro si zaboravljen;Popovim poljem razasut. Nestao si kao tamna pjena ponornice u kutiji hrvatskih žigica; zapaljen plamen posljednje svijeće.

Mrtvi brate, pramenovi su tvoji svisnuli u tisuće metafora!

Ispijajući tminu, prolazimo hodnicima; ispod Neba: u toksikomaniju uronjeni; posve zaboravljeni, zaboravljeni. Odbolovali smo život i prešli kameni prag svjetionika; Domaje, hvarskih maslina, ponornice i Metkovića – i svjetlosti svijeće Dana mrtvih.

53


GRGUROVI HUKOVI

VATRA I BORIĆ

Kaplje vatra niz kamene litice,sliva se u borovu šumu; šumori, romoni vatra,krckaju slabašni borićipod plećima teške, potpaljene vatre

Vatra u duši, iskon,opstojnost

Pjena mora pretočena u valprekriva žalgdje se udobno smjestioždrallikujući u nebeskim plavetnim prostranstvima

Tamo u našim koracimaumorna srca – orlovi suri kljucajukroz pustoš prirode – silaizmeđu jablana i liticaproviruje lice ljepotice,sol mudrosti,vječni pjev nedopjevanoga vodopada

Nezajažljiva, neizlječiva, neizgovorena riječ

Pad kroz suze proroka,kroz muke humskih ljubaviRazasipa i razastirevatru u polnoć –svoju nezajažljivost

Proždire muku naše mukeŠutnjaUmukao glas

Sv. Josip: 19. ožujka. A. D. 2015.

54


GRGUROVI HUKOVI

TOMISLAV ŽIGMANOVTOMISLAV ŽIGMANOV rođen je 12. svibnja 1967. u Tavankutu, kao treće od petero djece Kalmana i Ružice, rođene Mačković. U rodnom mjestu pohađao je osnovnu školu, srednju elektrotehničku školu završio je u Subotici, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu na grupi Filozofija s ocjenom 10. Živi i radi u Subotici. Oženjen je i otac dvoje djece.

Bio je član uredništva subotičkoga dvotjednika Žig 1994.-96., zamjenik glavnog urednika 1996.-97., a 1998. glavni i odgovorni urednik ovoga lista. Koordinator za programe edukacije za civilno društvo pri Otvorenom sveučilištu u Subotici bio je 1997.-

98. Od 2000. do 2008. radi u Fondu za otvoreno društvo na mjestu koordinatora za programe namijenjene nacionalnim manjinama u Srbiji. Bio je nositeljem izgradnje nekoliko najvažnijih hrvatskih institucija u Subotici: prvi glavni i odgovorni urednik programa na hrvatskom jeziku Radio Subotice 1998.-2000., jedan je od inicijatora, pokretača kao i prvi predsjednik Upravnog odbora Novinsko-izdavačke ustanove „Hrvatska riječ“ 2002.-04., te ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata od osnutka (2009.-19.).

Član je uredništva Informatora, časopisa vojvođanskih manjinskih zajednica Centra za multikulturalnost iz Novog Sada od 1999. do 2003. Izvršni je urednik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (2005.-18.), otkada su izašli svesci od III. do XIII. Leksikon je jedinstveno djelo po svojoj važnosti za hrvatsku zajednicu u Vojvodini. Pokretač je, glavni i odgovorni urednik Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata od 2009., kao i časopisa za književnost i umjetnosti Nova riječ od 2013. Predsjednik je Nakladničkog vijeća NIU „Hrvatska riječ“ od 2012. Uredio je više od 40 monografskih publikacija – knjiga i zbornika, iz književnosti te društvenih i humanističkih znanosti. Predaje povijest filozofije na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije, a kao gostujući predavač održao je desetak predavanja na visokoškolskim ustanovama u zemlji i Hrvatskoj.

Redovito prati manjinsku i interetničku problematiku, u okviru čega piše i o problematici položaja hrvatske manjine u Vojvodini. Surađivao je s Helsinškim odborom za ljudska prava u Srbiji u izradi izvješća o položaju nacionalnih manjina u Srbiji za dio koji se odnosi na položaj Hrvata. Od konca 2015. predsjednik je političke partije Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, a od 2016. i narodni zastupnik u parlamentu Republike Srbije. S jasno profiliranim političkim i društvenim aktivizmom u suvremenim demokratskim procesima prepoznaje se kao dosljedan zalagatelj za sveopći boljitak hrvatske manjinske zajednice kao i društva u cjelini u Republici Srbiji.

55


GRGUROVI HUKOVI

Piše pjesme, refleksivnu i inu prozu, eseje te znanstvene i filozofijske radove. Sudjelovao je na pedesetak filozofskih i znanstvenih simpozija, konferencija i skupova. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, mađarski, rumunjski, bugarski i rusinski jezik. Iz područja praktičke filozofije u širem smislu, zatim etike, političke filozofije te filozofije religije, objavio je dvadesetak radova u domaćim i inozemnim časopisima – Habitus (Novi Sad), Nova srpska politička misao (Beograd), Religija & tolerancija (Novi Sad), Hereticus (Beograd), Filozofska istraživanja (Zagreb), Crkva u svijetu (Split), Obnovljeni život (Zagreb), Scopus (Zagreb), Dijalog (Sarajevo) i Vrhbosnensia (Sarajevo). Autor je i više desetaka znanstvenih i stručnih radova iz zavičajne povijesti te kulture i književnosti vojvođanskih Hrvata publiciranih u domaćoj periodici (Informator, Sveske, Rukovet, Habitus i dr.), u Hrvatskoj (Časopis za suvremenu povijest, Društvena istraživanja, Migracijske i etničke teme, Marulić, Zarez, Republika, Književna revija, Kolo, Vijenac, Nova Istra), Bosni i Hercegovini (Hrvatska misao) i Mađarskoj (Hrvatski znanstveni zbornik, Pogledi).

Autor je šesnaest knjiga. Za svoja djela više je puta nagrađivan. Član je Hrvatskog filozofskog društva, Društva književnika Vojvodine i Društva hrvatskih književnika.

56


GRGUROVI HUKOVI

IN MEMORIAM HAIKU Lazar Merković (14. VI. 1926. – 30. X. 2016.)

Robljen zemljamaNeba ričima guštoNa zvizdi zasto…

PRTI VRTA LIRIKA PETKAPetko Vojnić Purčar(Subotica, 16. veljače 1939. – Petrovaradin, 7.

lipnja 2017.)

I dida Sive,očas i usprkos,po svoj Bačkoju nedogled gledadom, sve dalji.

I pribira u vrtuVojnić od Bajšekameno žito iodlazak Pauline Plavšiću znoju stalno.

I nosom slušaprstenovani gavranVojnića Purčarasol u vjetru prapostojbina živo.

I klapi u vrtudo umiruća

unuka Petraljubavi Blanke Kolak iputovanje prema Crnome moru.

Vrt lirika Petka!Sami životi ikrajolicivlastitosti!

Prepun je svega:nedogledakamenja ivjetrova,očas usprkos,u putovanjima,domovima daljnjima,ljubavima Blanki,odlascima Paulina…

I ostaju trajnou prtima vrta zanosna svijeta lirika Petka.

57


GRGUROVI HUKOVI

U OSAMI LIPOTA OSVITLANVojislav Sekelj(Subotica, 20. travnja 1946. – Subotica, 4. svibnja 2017.)

Pravim peromsvit kitioslovima trošen bio,nerazumivan, oronio,nevoljama sustanutna mrginju, skrajnut,uz ljubav napuštan,voljenko salaš bili – izdaljeg,uz bižanja, ludou pismama blidimosamama lipota osvitlan,u zemlju, svoju,Bačku, našu,bez dužijance,lipe ričisi vratio.

I te ričii ta lipa ričsad Vojobez tebestoji, fali!Ona, ta rič Tvoja, naša!Fali!U grlu zastala je..Nestala je sa Tobom…

I kako sad,ko Ti onomad,da je čovik fali?

58


GRGUROVI HUKOVI

PERO PAVLOVIĆ PERO PAVLOVIĆ je rođen 20. ožujka 1952. u Gracu kod Neuma. Pučku školu polazio je u rodnom mjestu i Hutovu, a gimnaziju u Metkoviću. Studirao je medicinsku biokemiju u Zagrebu, gdje je diplomirao i magistrirao. Živi i radi u Neumu.

Pjesnik je uvršten u više pjesničkih antologija, u školsku lektiru i čitanke. Piše književne i likovne kritike, osvrte, prikaze, kulturološke i novinske članke. Svoje književne uratke objavljivao je u mnogim listovima i časopisima: Hrvatsko slovo, Osvit, Motrišta, Hrvatska misao, Forum, Republika, Marulić, Crkva na kamenu, Književna Rijeka, Dubrovnik, Mogućnosti itd. Pjesme su mu prevođene na strane jezike. Hrvatska kulturna zaklada

i Hrvatsko slovo dodijelili su mu posebnu povelju 2000. za pjesničko stvaralaštvo. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne dodijelilo mu je 2001. Šimićevu nagradu, a 2003. i 2005. ušao je u najuži izbor za nagradu „Tin Ujević“ Društva hrvatskih književnika.

Objavljene zbirke: Plavi svirač, (pjesme), RKUD „Abrašević“, Mostar, 1979., Vedrine, (pjesme), Crkva na kamenu, Mostar, 1983. (objavljeno pod pseudonimom Viktor Humski), Zemlja otajstva, (pjesme), Centar za kulturu, Split, 1983., Titraji i znakovlja, (pjesme), UKBiH-podružnica Mostar, Biblioteka Rondo, Mostar, 1987., Blizine, (pjesme), Matica hrvatska Split, Split, 1993., Ozarja, (pjesme), K. KREŠIMIR, Zagreb, 1996., U ružarju svijeća, (pjesme), K. KREŠIMIR, Zagreb, 1997., Kupka svjetlosti, (izabrane pjesme), K. KREŠIMIR, Zagreb, 1998., Između sna i vječnosti, (pjesme), Naklada Jurčić, Zagreb, 1998., Zib i sjene, (pjesme), Naklada Jurčić, Zagreb, 1999., Pjesan od molitve, (poema), Zagreb, 1999., Pir, (pjesme), DHK HB, Mostar, 2000., Krijesi, (Tisuću ljeta trebinjske biskupije, Pjesan od molitve, Neum, braniti prag i ime, poeme), Crkva na kamenu, Mostar, 2000., Odškrinuta neba ćuh, (pjesme), Naklada Jurčić, Zagreb, 2000., Nebeske latice, (pjesme), DHK HB, Mostar, 2001., Sunčeve prelje, (izbor pjesama), HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2001., Glazba blagih imena, (pjesme), Zagreb, 2002., Proljeće duše, (pjesme), DHK HB, Mostar, 2003., Travke mirisavke: stih, slikopis, ljekoviti pripravci, Zagreb, 2004., Gorušičino zrno, (pjesme), Zagreb, 2004., Što pjesnik nosi u torbi, (izabrane pjesme), DHK HB, Mostar, 2005., Dubrave, (poema), Matica hrvatska Stolac – Matica hrvatska Neum, Neum-Stolac, 2006., Laudes mensibus, (pjesme), Gral, Široki Brijeg-Zagreb, 2007., Ljubav (A zemlja riječ zori), (pjesme), K. KREŠIMIR, Zagreb, 2008., Vrutak. stručak. sinje blago, (pjesme), Zagreb, 2009., Svjetlost sklada, (pjesme), DHK HB, Mostar, 2011. Hortus Dei, SYNOPSIS, Zagreb-Sarajevo, 2016., Križ, tvoj štit (pjesme), DHK HB, Mostar, 2019.

59


GRGUROVI HUKOVI

NERETVA Stojanu Vučićeviću

Jedrim posred milja obale me slijedeDo jasnoće stijenja do značenja riječiU bistrice modre zaplele se zvijezdeOd naglosti pjesmo gle voda me liječi

Rijeke što izvire iz kristala nebaPa bezimen stižem na davnome valuPlovim rijeko plovim sad mi mira trebaI domište smjerno na samotnom žalu

Propjevala slova u smaragdu krviPo čednome tijeku gonetam ti imeU meandru pjeva nevjerica zriDok smjeraš u zaum i sunčane rime

Kad prebrodim rijeku bit ću nalik pticiUdvojenim glasom dok se svemir njišeBrojit ću prhke kaplje u nesaniciI lukove male od srebrne kiše

Bit ću nedosluh Neretva od iskonaDragost što blješti u žalobnoj pjeniBit ću ćuh slavuj jezik što ti laskaJa sam voda živa ti hujiš u meni

Na kraj priče stigoh obale me slijedeDo jasnoće lune do značenja riječiU dubine modre zaplele se zvijezdeOd naglosti ove gle more me liječi

PUT SOLI Kraljici Katarini Kosači

Primićuri, ponosniciKatun, svjetlac, poklisariZlatna slovca, viti svitciKaravane i solari

Ston i Ošlje, sinje moreTri brdašca, tri prodoliŽukovice, eto zoreHutovski se bijele dvori

Hutovo uz BregutovoZaprevišje, CrvenicaKasom brzim u PopovoGradinica i Toplica

Još dan hoda pa do StocaU zenitu sunce goriDašak, mašak blaga smorcaČipka srebra, gruda soli

Ston i Ošlje, iskon dišeHumska zemlja tajne krijeVrijeme zipke riječi njišeBosna javkom cviće rime

60


GRGUROVI HUKOVI

IVAN SIVRIĆIVAN SIVRIĆ je rođen u Krehin Gracu 1950. (općina Čitluk). Osnovnu školu pohađao je u Krehin Gracu, zatim u Čitluku i potom Učiteljsku školu u Mostaru. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je na grupi filozofija-sociologija 1973.

Radio je u prosvjeti kao profesor više predmeta, potom kao stručno-politički radnik, a nakon demokratskih promjena obnašao je razne javne dužnosti.

U Matici hrvatskoj Mostar bio je glavnim tajnikom od 1998. do 2014. godine. Jedan je od inicijatora osnivanja Hrvatskog intelektualnog zbora BiH i u toj udruzi članom je upravnih tijela. Aktualni je predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Nositelj je odličja prvog reda, Spomenice Domovinskoga rata te drugih priznanja. Ima čin pukovnika.

Autor je pet knjiga: Rasprave i antirasprave-mali ogledi o Hrvatima s ovog svijeta (2001.), Javno razmišljanje - mali ogledi o Hrvatima s ovog svijeta (2004.), Politika za obične ljude – Bakulina škola poštenja (2005.), a drugo dopunjeno izdanje (2016.); Vjerujem u Hercegovinu (2010.) i Knjiga o knjigama (2016.). Priredio je više zbornika i uredio četiri monografije. Idejni je začetnik i pokretač te glavni urednik časopisa Suvremena pitanja (šestomjesečnik, izašlo 20 brojeva). Članom je uredništva međunarodnog znanstvenog časopisa Mostariensia. Recenzent je, urednik, promotor i lektor više književnih i stručnih knjiga. Sudjelovao je u brojnim empirijskim istraživanjima kao istraživač, voditelj dijela projekta i voditelj projekta; na znanstvenim i stručnim skupovima kao organizator, uvodničar i referent itd.

Priloge je objavljivao u časopisima: Naši dani, Odjek, Hrvatsko slovo i Telegram (pjesme kao student); Motrišta, Stećak, Gaudeamus, Hrvatska misao, Marulić, Vrutak, Stolačko kulturno proljeće, Suvremena pitanja, Osvit, Mostariensija, Hum. Priloge ima u više zbornika radova te na više portala. Dijelovi knjiga objavljivani su kao feljtoni u dnevnim novinama.

61


GRGUROVI HUKOVI

MOLITVA MLADOG PRISTUPNIKA

Bože, BožeŠto li pravda može?Što li revnuje?Gdje li stanuje?Kamo li putuje?Je li djelidbena?Je li jednakovrijedna? Je li pravovaljana?

Je li ona JEDNO? Je li ona nužnoIli je slučajno Je li samo pusta želja Jedno što se jedini k’o pjevna skupina ili se jedini k’o stado ovaca?

Je li ona službenica Tvoja?

Bože, BožeJedini li se Pravda sa svojim sestrama?U punoj punini. S Istinom, S Ljepotom S Dobrotom?

Bože mojJe li Pravda u miru i ljubavi sa svojim

sestrama:dobra kad je slijede istina i ljepota.istinita kad je slijede ljepota i dobrota.lijepa kad je slijede i dobrota i istina.

Može li to biti?

Molim te BožeNek se pouzdaju jedna u drugu

I neka Istina bude dobra i lijepa kad je pravednaIstina bude lijepa i pravedna kad je dobraIstina bude pravedna i dobra kad je lijepa

Dobro bude istinito i lijepo kad je pravednoDobro bude lijepo i pravedno kad je istinitoDobro bude pravedno i istinito kad je lijepo

Lijepo bude dobro i istinito kad je pravednoLijepo bude istinito i pravedno kad je dobroLijepo bude pravedno i dobro kad je istinito.

Ili će postojati samo nejasna svojstva Sestrinstva

Pravde, Istine, Ljepote i Dobrote?

Može li se Pravda sretno sricati iŠirom rastvoriti prozoreLijepoj dobroti i dobroj ljepotiIstinitoj ljepoti i lijepoj istiniI dobroj istini i istinitoj dobroti?

Vjerujem da zlo ne može biti lijepoVolim da ružno nije istinaNadam se da zabluda nije dobra

Bože mojKako Tvoja Pravda revnuje dokVječna istinaBeskrajna ljepota iPrejasna dobrotaStanuju skupa sa

Zlom

62


GRGUROVI HUKOVI

Ružno iU zabludi.

Što je Tvoja Pravda?Kako će Tvoj pristupnikPrepoznati Kako će prihvatiti?Kako će izdržati?

Bože, BožeŠto li Pravda revnuje?Gdje li stanuje?Kamo li putuje?Što li Pravda sustižeJe li ona službenica Tvoja?

Molim Te to danas!

ŠTOVANOM ČITATELJU

Ti si sam s mojim knjigom, čitaš u sebiNaglas ne čita nitko već odavnoKao da je nepristojno.

Ti uvijek čitaš sam kao i drugiI što piše svi razumiju drukčije.A ova knjiga bi trebala tebe, kao i svePotaknuti na nešto boljeOd onoga što jesi i od onog u čemu si.

Nisam pisao da ti ne moraš mislitiAli je ipak pisano zbog tebeI tebe radiA ti ćeš znam, čini što te volja.

Nisam se odmarao kad sam pisaoA ne ćeš ni ti budeš li dalje čitao.Nisam pisao prije obroka da bi bilo kratkoNi ti se ne trebaš nasititi da bi bio za čitanje

oran.

No zašto uopće čitaš ovoI tko danas uopće čita, i zašto?Najbolje, odustani odmahDok je još vrijemeMožda ću te obmanuti.

Danas je pisati inI sve je više pisaca I sve manje čitateljaAko uopće ima ovih posljednjih.

Nisam još sreo čitateljaKojega javno ili tajno.drže za genijalca.

63


GRGUROVI HUKOVI

Nadam se ipak, Genijalni čitatelji negdje postojeMoram ih pronaćiUostalom, mislim, nema velikih pisacaPostoje samo pravi čitateljiOni što razumiju što pisac nije umio izravno

rećiOni mogu izdržatiDa nijednu riječ ne napišuOni vjeruju Postoje ljudi što moguNešto važno i bitno reći

Vjerujem u mudrog čitateljaKoji se u prisebnom čitanjuSretno sa svijetom ogledava.

64


GRGUROVI HUKOVI

MILJENKO STOJIĆMILJENKO STOJIĆ suvremeni je hrvatski književnik, novinar i teolog rođen 1. lipnja 1960. u Dragićini kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu. Djeluje kao župni vikar, odgojitelj bogoslova i sjemeništaraca, voditelj mladih, vojni dušobrižnik u Domovinskom ratu, tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1993. pokreće Informativni centar »Mir« Međugorje, a 1997. i Radiopostaju »Mir« Međugorje te ih kao ravnatelj i predsjednik Upravnog vijeća dugo razvija (do 2005.). Pokreće i vodi agenciju MIRIAM. Idejni je začetnik HIK-a ‘04, HIZ-a u

BiH te Povjerenstava za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća po općinama u Herceg Bosni. Član je Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Koordinator je Središta HSK za istraživanje zločina nad Hrvatima, kao i dopredsjednik Odjela HNS-a za Drugi svjetski i Domovinski rat. Trenutno je vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« te kolumnist i član uredništva portala hrsvijet.net.

Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke, uređuje knjige te prevodi. Zastupljen je u različitim antologijama, a uvršten je i u čitanke i lektiru hrvatskog naroda u BiH. Djela su mu prevođena na više jezika te je nagrađivan za književni i društveni rad. Dobitnik je i odličja »Ljeto ‘95« i »Oluja« iz Domovinskog rata.

Član je različitih udruga: DHK, DHK HB, Matice hrvatske, dopredsjednik HIZ-a u BiH, član Upravnog odbora Južnohrvatskog ogranka DHK... Surađuje u različitim javnim glasilima. Član je uredništva Osvita, kao i Hercegovine franciscane. Pokreće i samostalno radi internetske stranice (medjugorje.hrmiljenko.info; franjevci.info; hik04.info; hizbih.info; pobijeni.info; franjevci-siroki-brijeg.info). Živi i djeluje u Širokom Brijegu.

Objavljena djela: Unatoč svemu (pjesme), Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1994.; Pjesma blizini (pjesme), Ceres, Zagreb, 1995.; Kaplja (pjesme), Ziral, Mostar – Zagreb, 1997.; Sirovi blues (pjesme), Ziral, Mostar – Zagreb, 2001.; Golgote glas (pjesme), DHK HB – Matica Hrvatska, Mostar – Čitluk, 2002.; Dobro jutro, kolonijo (pjesme), DHK HB i Dan, Mostar – Zagreb, 2006.; Stopama mira (pjesme), ICMM – K. Krešimir, Međugorje – Zagreb, 2009.; Kapaju sjene (pjesme), DHK HB – K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2010.; Prijatelji (izabrane pjesme), Naklada Jurčić, Zagreb, 2000.; Ne dirajte bijelog labuda (kratke priče), FRAM-ZIRAL – NAKLADA K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2005.; Ta vremena (ogledi), K. Krešimir, Zagreb, 1995.; Paljenje svijeće (ogledi), ICMM, Međugorje,

65


GRGUROVI HUKOVI

1998.; Raspretavanje vatre (ogledi), ICMM, Međugorje, 2001.); Rijeka (ogledi), ICMM, Međugorje, 2002.; S druge strane (ogledi), Naklada K. Krešimir – Matica hrvatska, Zagreb – Čitluk, 2011.; Halo, ovdje Herceg Bosna (ogledi), Naklada Bošković – HRsvijet – Gral; Split – München – Zagreb, 2012., Did Jozo, Gral-Cvitak-MH Zagreb, Zagreb-Međugorje-Čitluk, 2013.; Niz Mitnicu, MH – Hrsvijet, Vrgorac-München-Čitluk, 2014.; Propetlje, DHK HB – MH, Mostar-Vrgorac, 2014.; Podno križa, MH, Čitluk-Vrgorac, 2015.; Stopu po stopu, DHK HB – MH, Mostar-Vrgorac, 2016.; Cvrk-cvrk, MH, Čitluk-Vrgorac, 2017.; Jednom, MH, Čitluk-Šibenik, 2019.

SVOJE Stojanu Vučićeviću

Domovina se uvijek braniti može,kako gore s nebesa, tako i ovdje.Ona je srž tvojih dubina,rastvorena knjiga najljepših pjesama.Samo, budi njezin vjerni vojnik,uvijek spreman na mrtvoj straži.Bez nje si, zapamti, stalno siroče,ma kamo god da zanesen kreneš.Sveti se Pavao tiho smješka,jer uvijek je, i u pogrješci, volio svoje.Pruži svoj korak i ne boj se,bilo puka kuca u tvojim njedrima.

OPORUKA

Kada stigne taj čas,a zacijelo će stići,stijeg mi nemojte zaboraviti.

Stoplite me njimepa ću opet živjeti:u cvijeću, u moru, u djeci...Postat ću zrno pijeskau voljenoj hrvatskoj zemlji.Znat ću da nije bilo uzaludnoni tada, ni sada, ni ikada.

Možda netko ne razumije,e, tu nemam što reći

66


GRGUROVI HUKOVI

DARKO BAŠTOVANOVIĆ DARKO BAŠTOVANOVIĆ (Beočin) rođen je 15. rujna 1989., od oca Gorana i majke Snježane (djevojački Peša). Po obrazovanju je politolog, zaposlen u Hrvatskom nacionalnom vijeću u Subotici kao međunarodni tajnik. Bavi se pitanjima etniciteta, prava i položaja manjinskih zajednica, a posebice hrvatske zajednice i izazova s kojima se suočava, procesom EU integracija i pravima nacionalnih manjina u istom.

Objavio je desetke radova na teme etniciteta, prava manjina, lokalne samouprave u različitoj periodici u Srbiji i Hrvatskoj. Redovito surađuje sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata u čijem Godišnjaku za znanstvena istraživanja objavljuje radove

na teme prava i položaja hrvatske nacionalne manjine. Pjesništvo smatra svojom nadopunom, a obiteljsko naslijeđe Središnje Bosne i njezinoga hrvatskoga naroda koje je sada ukorijenjeno i u Srijemu, nepresušna su mu inspiracija.

67


GRGUROVI HUKOVI

STOJAN VUČIĆEVIĆ

O znaj da me više, ne užasava,ta maska žrtvena i muk mrtve ptice,postajem prah sveg zaborava,grozota od mene, ne skriva lice.

Osjetih oštar kamen, pucanj biča,okusih sve kmetovske kazne,živi leš nastavlja da mi priča,na truo panj, i moja će glava da padne.

Iz krvi moje, crni križ se rodi,na pustoj zemlji, samo oltar stoji spaljen,čuj lanca zveket, krvnik Hrvatsku vodi,bez ikoga svoga, dal ću biti prežaljen.

LAMENT NAD DJEDOVINOM

I sad kad si tako daleka,slušajući žal, mog ranjenoga vida.Na ročištu konačnom, nitko ne čeka,i stid me nije, al nemam drugo osim stida.

Kad ona rijeka zahuči, mrtvoga me grleći,a negdje daleko zajeca i Vlašić,isti sam ko onaj kudrov, što jureći,šapicom je htio dosegnuti oblačić.I tebi takvoj živoj ja ne mogu prići,

Lašva sječe, nosi, prekasno ću stići.

68


GRGUROVI HUKOVI

ANA SOLDOANA SOLDO je rođena 8. travnja 1981. u Trebinju. Osnovnu školu je započela u Ravnom, a zbog ratnih događanja završila je u Neumu. Srednju školu pohađala je u Čapljini i stekla zvanje turističkog tehničara. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru, Odsjek za hrvatski jezik i književnost. Radila je u OŠ kao nastavnica, a od 2009. do 2018. radi u Javnom poduzeću Vjetrenica, kao ravnateljica. Voditeljica je mnogobrojnih projekata i manifestacija. Od rujna 2018. djeluje kao pomoćnica ravnatelja za planiranje razvitka i upravljanje razvitkom i opće poslove u Uredu vlade Županije zapadno-hercegovačke za europske integracije. Živi i radi u Širokom Brijegu. U braku je i majka je dvoje djece.

Poeziju i prozu o običajima u Hercegovini u obliku kratkih priča piše još od djetinjstva.

Ja ti Stojane pišem pjesmu o poljuO nebu koje te zakrililo riječjuKroz tihi tok Da te ne probudimVodom ti pjevam uz zidoveUz konopljikeSve do svete AneTko me vidi znat će da sam svjedokKriža i vjereDok se otimam budućnostiA sama se vežemU živote od žitaI ne umirem ni kad mi kapi zastanu u kišiI kad mi riječi prepadnu dušuOd tišine ukleti prijateljiStojimo u slovuUpoznavši se u otkosu žitaPred blatoI djevojačkoj pjesmi u zoruSkladni da volimo to što nam vene kroz polje

tekuA bolni od istina što nam ptice tihnu

IZ PONORA JEČI TVOJE IME Stojanu Vučićeviću

Hoće li ponor pretvoriti me u ponornicuVraćajući me na izvore presušeneDa se rodim nakon vjetra sumrakaHercegova i HercegovkaMoćna TrebišnjicaU zeleno obojenaOblinom iscrtanaStojanova bezvremenskaNaša svakidašnjaMilostINemanU podnevnim sičijama iz divljih šipakaI mliječeraNa ispucalim rukamaVeć ukopanih djedova miDok kopam čatrnje za novu voduČistim se od grijeha i zemljeDok miris sumpora sili vinograde na modrinu

69


GRGUROVI HUKOVI

Mladost želimo, a starosti gazimoJa samaOsim mene drvoOsim tebe sušaMolitvom sam svojom kroz sve moje vodeTražila sama nove riječi tvojeOpet sam mirna u koritu svomeJer me jutros Tvoja ruka piše.

RAVANJSKI JUNACI I JUNAČICE

Odživljeni u jednom djetinjstvu, žive junaci. Na Burića klancu, Zamukušinom, na Štaciji, na

Igrištu, u Plasnoj, pod Orahom.Neki na nekom oblaku, neki na granama

košćele, neki u plavetnilu kalopere.Ostaviše motike, čekiće, crnu zemlju i tvrdi

kamen.Junaci, junačice i junačine.Došli su u Ravanjsko kolo u paru.Živješe u paru.Boško i Boškovica, Vlaho i Lučuša, Marko

i Janja, Fafula i Draga, Miho i Madela, Miho i Borojuša...

Junaci moga djetinjstva, nisu bili likovi iz crtića i tete iz vrtića.

Bili su to stvarni prinčevi i princeze.Svojim širokim haljinama i mirisnim obrazima,

pričale su priče. I uvijek su isto završavale.Ponekad ih moje male i nevine uši nisu smjelu

čuti, pa bih se zavukla negdje pod prozor. Uh, tih se završetaka sjećam.

I suza.Junačice moga djetinjstva naučiše me Očenaš,

prva slova pisati i riječi govoriti, ljeb peći i kuhati.

Groblja pohoditi, postiti i častiti.Bol skrivati.Majku ljubiti.Dvije moje Jele, moje bake i tetke, moje majke.

Moje radosnice, snjeguljice i pepeljuge.Čekajući ljubavi cijeloga života, postadoše

pečati i ustanci protiv prolaznosti. I zato boli kad počnu odlaziti.Iako znam da će ostati.U smrijekovima, u dolinama, u čatrnjama, u

škripovima.Sa svojim motikama, čekićima i haljinama.Ravanjski junaci i junačice.

70


GRGUROVI HUKOVI

LJUBO KRMEKLJUBO KRMEK je rođen 22. ožujka 1969. u Čapljini. Osnovnu školu pohađao je u Hutovu, a Željezničku tehničku školu u Sarajevu. Radi kao prometnik vlakova u Pločama. Pjesme, priče i drame su mu objavljivane u više listova, časopisa, zbornika i antologija u BiH i RH.

Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Društva hrvatskih književnika te Matice hrvatske Stolac. Predsjednik je Južnohrvatskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Predsjednik je Povjerenstva za održavanje književnih manifestacija Vidoška pjesnička noć u Stocu, Grgurovi hukovi u Ravnom i Rijek iz kamena u Čapljini. Za svoje pjesništvo 2010. nagrađen je nagradom ‘’Dubravko Horvatić’’, a nagradama „Antun

Branko Šimić“ i „Kula“ 2017.

Objavljena djela: Milogledi (pjesme), Matica hrvatska Ploče, Ploče, 1999.; Višeglasje (pjesme), Matica hrvatska Stolac, Stolac, 2001.; Humljanke (pjesme), Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar – Založba kralja Tomislava Čapljina, Mostar – Čapljina, 2008.; Ibalo balo (pjesme) Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar - Založba kralja Tomislava Čapljina, Mostar – Čapljina, 2009.; Grudina (pjesme), HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2012.; Drijen (pjesme), Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar – Matica hrvatska Stolac, Mostar, 2013. Neretvanski dobnik (kolumne), HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2013.; Iz humske zemlje, Knjiga prva (povijesno-prozni zapisci), Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2013.; Zadom (pjesme), Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne – Matica hrvatska Stolac, Mostar-Stolac, 2015.; Morine, priče iz Humine (proza), Matica hrvatska Stolac – Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar-Stolac, 2015.; (P)ogledi s dimnjaka (autobiografski zapisci), Matica hrvatska Stolac, Stolac, 2015.; Iz humske zemlje, Knjiga druga (povijesno-prozni zapisci), Matica hrvatska Stolac - Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Stolac - Mostar, 2016.; Ram (pjesme), Matica hrvatska Stolac - Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Stolac - Mostar, 2018.

71


GRGUROVI HUKOVI

NE ZNAŠ ME

Ne znaš ti mene

Ne znaš vjetar divljiVjetar planinskiVjetar iza sedam goraIza mora i mramoraVjetar “Stočanin”

Ne znaš ti mene

Vitešku kob humskih brdaVelikog Anđelkovog mravaRiku Trebišnjice iz PonikveJamu zakopanu šutnjom razbojništvaKamenu prostirku viteških bojištaIzvorištaStratišta

Ne znaš ti mene

StojanaRaskriljenaOd Pećine do Otoka

Od izvora do utokaPetra

Ne znaš ti mene

Ne znaš ljude moje krvi

Nikolu hrvatskog oračaPeru plavog sviračaMaka kamenog spavača

Ne znaš Milina praštanjaNe znaš Ljubina maštanja

Ne znaš ti mene

Ne znaš vjetar divljiVjetar planinskiVjetar iza sedam goraIza mora i mramora

DRAGA GOSPO Nadi Vučićević

Pred čije oči kameno slovo padeKomu srce u Humini ostadeDraga Gospo ljubav to je čistaTo Neretva za Vama blista blista blista

Koga začudi moje slovo moja stigmaKoga bole moje boli moja brigaDraga Gospo nije mi ništa samo SigaTo Trebišnjica iz mene riga riga riga

Tko je taj što od Šibanice vjetar kradeTko rođenjem stade uz mladence mladeDraga Gospo i moje godine gore k’o kladeVjetrove zovem da ih hlade hlade hlade

27. rujna 2009.

Voditeljica: Tina Laco

Glazba: Darko Matičević

Recitator: Ante Bender

Documents

GRGUROVI HUKOVI · 7 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE GRGUROVI HUKOVI STOJANU U ČAST „Kad raširim ruke i pogledam sjenu Malo sličim ptici, odveć mnogo križu“