SADRAJ

SADRAJ......................................................................................................................1PREDGOVOR...............................................................................................................2UVOD............................................................................................................................3POGLAVLJE JEDAN....................................................................................................6

BRITANSKA DIPLOMATIJA I NAPAD NA HILAFET........................................6POGLAVLJE DVA......................................................................................................14

PROPAST OSMANSKOG HILAFETA I NASTANAK SEKULARNE SAUDIJSKO-VEHABIJSKE NACIONAL-DRAVE...........................................14PRVI SVJETSKI RAT I DOKIDANJE OSMANSKOG HILAFETA....................14TURSKI NACIONALISTI I HILAFET..................................................................15ODGOVOR UNIVERZITETA EL-AZHAR NA UKIDANJE OSMANSKOG HILAFETA..............................................................................................................17

POGLAVLJE TRI........................................................................................................19KONFERENCIJA O HILAFETU IZ KAIRA MAJ 1926. GODINE...................19

Plan rada...............................................................................................................19Izaslanici...............................................................................................................19Kongresna zasijedanja..........................................................................................20Drugi komitet.......................................................................................................20Trei komitet........................................................................................................25Rezolucije kongresa..............................................................................................28

POGLAVLJE ETIRI.................................................................................................28PREVARNA SAUDIJSKO-VEHABIJSKA ALTERNATIVA HILAFETU..........28

Svjetski islamski kongres, Meka, juni-juli 1926. godine.....................................28Izaslanici na kongresu..........................................................................................31Kralj i kongres......................................................................................................33

POGLAVLJE PET.......................................................................................................37STARI SVIJET ISLAMA POSLJEDNJI POKUAJ OIVLJAVANJA.............37

Opi islamski kongres, Jerusalem decembar 1931. god. .....................................37Datum i mjesto odravanja...................................................................................38Izaslanici...............................................................................................................39Rad kongresa........................................................................................................40Post kongresne aktivnosti.....................................................................................43

ZAKLJUAK..............................................................................................................44O AUTORU.................................................................................................................45

Posveeno mom dragom bratu Abidu Sidikiju iz Islamskog centra u Nju Jorku

1

PREDGOVOR

Ovo djelo predstavlja tree u nizu iz Ensari serijala (engl. Ansari Memorial Series) objavljenog u spomen mom uitelju i voljenom ejhu dr. Muhamedu Fazlur-Rahmanu Ensariju (1914. 1974.). Predthodna dva djela iz ovog serijala nose nazive: Vjera Ibrahima, a.s., i drava Izrael kur`anski stav, i Vanost zabrane kamate u islamu.

Veinu istraivakog rada za pisanje ovog djela obavio sam u enevi jo u periodu izmeu 1975. i 1979. godine u biblioteci organizacije Ujedinjenih Naroda u Palai naroda kao doktorant na odsjeku Meunarodnih odnosa Diplomskog instituta Meunarodnih studija iz eneve.

Tokom pisanja ovog djela svakodnevno se oitujemo o sve pogoravajuem poloaju dananjeg islamskog svijeta sa krvavim sukobima koji uzrokuju nepojmljive patnje nevinih muslimana u Bosni, Kamiru, Aliru, Palestini, eeniji, itd. Juer silovae pedeset hiljada muslimanki u Bosni, a danas se zgraavamo nad vijeu iz Bosne o sinu koji je bio primoran odgristi testise svome ocu muslimanu. Dananja izvjetavanja govore o nevinom ejhu muslimanu, Omeru Abdur-Rahmanu, kojeg u SAD-u osudie na doivotnu kaznu zatvora (zato jer je predstavljao preveliku prijetnju pro-Zapadnom sekularnom reimu koji trenutno vlada Egiptom), a kojega zatvorski uvari seksualno poniavaju svaki put kada ima posjetu.

Ubijeen sam da je sada napokon dolo vrijeme da ovo djelo dopre do islamske javnosti koja je dovoljno osvijetena za ozbiljno sagledavanje uzroka nae obamrlosti. Kao rezultat pojave ovog djela, islamska javnost irom islamskog svijeta moe uzeti za ozbiljno iznesene stavove i zaboraviti na oekivane proteste istaknutih uenjaka i vlada koje oni podravaju!

Molim Allaha da prihvati i blagoslovi ovaj skromni napor na Istini. Uini da ovo djelo otvori oi muslimanima prema injenici da je Saudijsko-vehabijski reim koji sada vlada Haramejnom i Hidazom odigrao aktivnu ulogu u procesu unitavanja islamskog hilafeta i da taj isti reim od trenutka unitenja hilafeta predstavlja prepreku za ponovnim uspostavljanjem moi umeta. Amin!

I.N.H.Mesdid Darul-Kur`anNovembar 1996. godine, Dumedel-Sani 1417. po Hidri.

2

HILAFET, HIDAZ I SAUDIJSKO-VEHABIJSKA NACIONAL-DRAVA

UVOD

Jedna od osnovnih osobina vjere islama jeste njena ustrajnost da kada ljudi prepoznaju Allaha Najuzvienijeg kao Vladara (arb. el-Melik) tada se oni moraju postarati da se drava i sve njene institucije podvrgnu Allahovoj vrhovnoj moi i vrhovnom zakonu. Ako se drava, pored Allaha, priznaje kao vladar, to predstavlja bit sekularizma, islam takvo ponaanje smatra irkom koji je najvei od svih grijeha.

Danas se, openito govorei, irom svijeta savremea sekularna drava smatra vladarem. Njena se vlast smatra vrhovnom vlau, a isti je sluaj i sa njenim zakonom. Isto tako, irom svijeta dananjice, ovjeanstvo je obuhvaeno sveopim politikim irkom. To zapravo predstavlja jedan od glavnih znakova koji nam pokazuju da sada ivimo u doba Dedala, lanog Mesije, Antikrista, koji je zaveo ovjeanstvo od oboavanja Allaha. On, Dedal, jeste tvorac dananjeg svjetskog poretka o kojem se hadis izjanjava da e 999 od svakih 1.000 ljudi ui u dehenemsku vatru. Meutim, izgleda da ni muslimani nisu svjesni toga.

Poto muslimani priznaju Allaha kao vrhovnog Vladara, oni nikada ne priznaju ustav, parlament, vrhovni sud, vladu, itd. kao vladara. Iz Allahove vrhovne vlasti proistie nadmo islama i, posebno, eriata ili svetog zakona. Hilafet simbolizira tu nadmo islama nad dravom i javnim ivotom. Halifa, koji je inae poznat pod nazivom emir ili imam, jeste ovjek koji je voa demata ili zajednice muslimana. Muslimani daju prisegu halifi dajui mu bej`at. Podruje na kojem je obitava demat naziva se Darul-islam. Naziv Darul-islam dobilo je zbog toga to emir ili vladar ima slobodu i vlast na tom podruju nametnuti Allahov sveti zakon.

Euro-kranska civilizacija isto je tako zasnovana na priznavanju boanske vrhovne vlasti. U toj civilizaciji, ipak, crkva je bila ta koja je priznavana kao Boiji predstavnik na zemlji, te je stoga drava bila podreena crkvi.

Meutim, Europa je proivljela sukob izmeu vjere i drave koji je za posljedicu imao poraz crkve. Kao posljedicu tog poraza Europa je doivljela takav revolucionarni preobraaj samih osnova civilizacije tako da su drava i politika sekularizirani. Zavrno poglavlje tog sukoba koji je zapeatio sudbinu vjere u Europi, a koji je izrodio sutinski bezbonu civilizaciju, bile su amerika, francuska i boljevika revolucija. Domen vjere ogranien je na pojedinano i skupno oboavanje, dok su papa i euro-kranstvo izopeni kao aktivni sudionici u dravi. Bog vie nije priznavan kao vrhovni poglavar (arb. el-Ekber). Suprotno tome, narod je postao vrhovna vlast, te je ta nova vrhovna vlast umotana u novi sekularni model drave. Sada je drava postala

3

el-Ekber. To je za Europu sekularizam. Za islam kao vjeru to je irk - najvei od svih grijeha!

udno je to ne-europsko kranstvo nije povelo sveopu borbu protiv tog unitavanja svetog modela drave kojeg su ustanovili poslanici Davud i Sulejman, a.s.

Umjesto toga, bezbona je europska civilizacija zapoela krstake ratove sa ciljem preoblikovanja cijelog svijeta i njegovog preobraenja po novom europskom modelu sekularne drave i bezbonog drutva. Ostatak je svijeta kolonijaliziran ili su mu oduzete njegove osnovne slobode. Tako je ne-eurospki svijet, takoer, posljedino sekulariziran i nedugo po tome brzo je sveden na bezbono drutvo. To se odnosi i na islamski svijet. Zapravo je svijet islama predstavljao poseban cilj bezbone europske civilizacije.

Postupak svoenja svijeta islama na stepen bezbonog drutva zapoinje postupkom sekularizacije javnog ivota. Ciljano je Osmansko carstvo. Ono se moralo unititi. Meutim, Osmansko se carstvo nije moglo unititi sve dok je hilafet muslimanima predstavljao snanu instituciju jedinstva. Stoga je hilafet morao biti uniten.

Raspad Osmanskog carstva koji se desilo kao posljedica Prvog svjetskog rata imao je za posljedicu nastanak sekularne drave Turske. Ustanovljena je vlada iz redova sekulariziranih prozapadno orjentiranih turskih nacionalista koji su u rukavicama radili sa jevrejskim pokretom iz podzemlja. Oni su prvo sveli hilafet na ured koji je nalikovao uredu pape, a potom ga abolirali. Meutim, postupak sekularizacije u islamskom svijetu zapeaen je kada se Hidaz, pod vostvom Abdul Aziza ibn Sauda takoer pridruio Mustafi Kemalu (Ataturku) u postupku odbacivanja nadmoi islama nad dravom. Na taj je nain i Arabija, domovina islama, prigrlila sekularni model drave. Nastanak drave Saudijske Arabije podudara se sa unitenjem Darul-islama kojeg je ustanovio Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Dok je Hidaz bio Darul-islam svaki je musliman imao pravo ui u to podruje nije mu trebala viza. Nije postojalo neto poput Saudijskog suvereniteta (vlast). Nije postojalo Saudijsko dravljanstvo. Pravo ulaska u bilo koji dio Darul-islama bijae jedno od nekoliko prava koje su muslimani imali, poput prava prebivalita u Darul-islamu tada muslimanima nisu bile potrebne boravine dozvole, prava obezbjeivanja sredstava za ivot u bilo kojem dijelu Darul-islama tada muslimani nisu trebali radne dozvole, itd. Nastanak drave Saudijska Arabija imalo je za posljedicu odbacivanje i posljedino ukidanje svih navedenih i njima slinih prava muslimana.

Unitenje hilafeta i nastanak drave Saudijska Arabija bili su dogaaji koji su izmijenili sami izgled svijeta islama na takav nain koji je za posljedicu imao povratak islamske civilizacije u pred-hidretski stepen. Danas nigdje na svijetu ne postoji Darul-islam.

Vjerujemo da bi bilo ispravno ustvrditi da se osnovna razlika koja postoji izmeu islama prije i poslije hidre nalazi u uspostavljanju Darul-islama

4

(islamskog javnog ustrojstva) u Medini to je uinio Allahov Poslanik, s.a.v.s. Suprotno Darul-islamu, svijet islama, poput ostatka ne-europskog svijeta, danas je usisan u sekularni i materijalistiki sistem politikog organizovanja koji je sainjen od jedinice koja se zove savremena sekularna nacija-drava. Kao posljedica toga, danas vie ne postoji Darul-islam, ak niti u Meki i Medini. Stoga s potpunim pravom zakljuujemo da se svijet islama u svom kolektivnom postojanju kao umet zapravo vratio u pred-hidretski islam.

Izgleda da je islamska civilizacija sada ula u post-hilafetsko doba svoje historije. A kao to je bilo u Meki prije hiljadu i etiri stotine godina, tako je i danas zajednica muslimana irom svijeta je na udaru sveobuhvatnog dahilijeta koji vlada sviejtom. Taj je dahilijet olien u, naravno, savremenoj post-kranskoj sekularnoj i materijalistikoj zapadnoj civilizaciji.

Vjerovatno je mislio na ovo doba kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., izrekao hadis: Svako ko umre a ne osvjedoi (tokom svog ivotnog vijeka) se o (ustanovi) bej`atu (zakletvi koju polae narod kojom se legitimizira poloaj vostva nad umetom), uistinu je umro smru dahilijeta (tj. smru u doba koje svjedoi povratku pre-hidretskog dahilijeta).

Navedeni hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s., smatra se da je od takve valjanosti i izrazite vanosti da ga je Univerzitet el-Azhar upotrijebio za opravdavanje sazivanja Meunarodne konferencije o islamskom hilafetu u Kairu koja je na prikladan nain trebala odgovoriti na odluku Velikog narodnog vijea Turske iz marta 1924. godine o ukidanju hilafeta.

Na samoj konferenciji, koja je odrana 1926. godine, usvojene su odluke koje su sadravale navedeni hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a koje su potvrivale nunost postojanja institucije hilafeta, a samim time i postojanje islamskog javnog ustrojstva za svijet islama.

Izazov koji stoji pred umetom dananjice jednostavan je i jasan. On se ogleda u pokuaju ponavljanja prvobitnog pokreta umeta i, na taj nain, ponovnog putovanja iz Meke u Medinu. Obavljanjem tog ina umet e ponovno pojmiti uspostavu Darul-islama (islamskog javnog ustrojstva). Ako ovaj umet ikada uspije u svom pokuaju ponovnog uspostavljanja prevlasti islama nad dravom u svijetu islama, imperativ je muslimanima da budu svjesni historije propasti hilafeta u domovini islama i njegove zamjene sekularnom Saudijsko-vehabijskom nacional-dravom.

Ovo je izuavanje jo od vee strateke vanosti zato jer neprijatelj koji juer uniti hilafet sada je svoj pogled usmjerio prema hadu. Had se hiljadama godina nesmetano obavlja od trenutka kada ga je ustanovio poslanik Ibrahim, a.s. Had se nastavljao obavljati ak i tokom perioda kada je Arabija prigrlila mnogobotvo. Neprijatelji islama imaju za jedan od svojih visokih dugoronih ciljeva ukidanje obavljanja hada.

Ebu Said el-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

5

Ljudi e nastaviti obavljati had i umru ak i poslije pojave Jeduda i Meduda. u`ba, r.a., prenosi kao dodatak: Nee nastupiti Posljednji as sve dok se ne napusti obavljanje hada Kabi.

(Buhari)

Izuavanje ove teme dovelo nas je do zakljuka da je cilj zaustavljanja obavljanja hada sada u ii interesovanja neprijatelja islama. Sve to je potrebno za postizanje tog cilja jeste unitenje Mesdidul-Aksaa. Jevrejska drava Izrael moe to uiniti bilo kada. Samo je pitanje odabira prikladnog trenutka. Aktuelni reim Saudijske Arabije neprekidno se vodi u nepovratan poloaj prema toj jevrejskoj dravi. Unitenje Mesdidul-Aksaa za posljedicu e imati jo vee neprijateljstvo prema Saudijskom reimu. On tada nee moi upravljati bijesom kojeg e muslimani iskazati za vrijeme hada. S druge strane, ako se uvidi da taj reim nije u stanju upravljati hadem tada e unutarnji protivnici unutar Saudijske Arabije iskoristiti had kao djelotvorno sredstvo za destabilizaciju tog reima. Takav e tok dogaaja najvjerovatnije primorati reim Saudijske Arabije da zaustave obavljanje hada, a sve sa ciljem ouvanja svoje vlasti.

Ako svijet islama izgubi had nakon to je izgubio hilafet, taj bi in predstavljao jo jedan ogroman korak natrag u dahilijet pred-hidretske Meke. U tom bi sluaju naa sigurnosna predvianja postala oprezna kao to je bio sluaj u pred-hidretskoj Meki. Samo e najjai mogui iman preivjeti to strano iskuenje! ta moemo uiniti u pogledu navedenog? Prvi korak koji se mora uiniti u bilo kojoj kontra strategiji mora obuhvatati izuavanje i kritino prouavanje historije tog perioda u kojem je izgubljen hilafet. Upravo to namjeravamo uiniti u ovom djelu.

POGLAVLJE JEDAN

BRITANSKA DIPLOMATIJA I NAPAD NA HILAFET

Svemogui je Allah poslao savrenu vjeru islam sa Poslanikom Muhamedom, s.a.v.s., da uspostavi njenu nadmo nad svim suparnicima. To je zahtijevalo prethodno davanje prisege umeta za priznavanje nadmoi islama kako u privatnom, tako i u javnom ivotu muslimana.

Ustanova hilafeta djelovala je kao krajnji simbol islama kao preovladavajue sile u javnom ivotu. Bez hilafeta svijet islama nikada nee imati mo. Postojala je, isto tako, trajna povezanost izmeu hilafeta i upravom nad Haramejnom, tj. upravom nad svetim podrujima Meke i Medine. Svaki onaj koji bi uspio u kidanju te veze obezglavio bi ustanovu hilafeta i, posljedino, uinio bi svijet islama bezmonim!

6

Tokom hiljadu i etiri stotine godina historije umeta Poslanika Muhameda, s.a.v.s., nikome nikada nije uspjeno dodijeljen hilafet, a da mu se ta dodjela hilafeta nije legitimizirala bej`atom ili zakletvom na pokornost muslimana, a da takav nije imao stvarnu upravu ili mo da nametne upravu nad Hidazom u irem smislu, a Haramejnom u uem smislu. Ustanova hilafeta i vlast nad Haramejnom uvijek su u religijsko-politikoj svijesti umeta bili neodvojivo povezani.

Ta se neodvojiva povezanost zasniva na erijatu sve dok je had obavezujua dunost svakog pripadnika umeta, a had podrazumijeva fiziko putovanje u Hidaz. Stoga, za vrhovnog vou muslimana ne moe se proglasiti onaj koji nema vlasti i sredstva za preuzimanje odgovornosti organiziranja i sprovedbe hada. To, naravno, obuhvata slobodu i sigurnost hadija i, prema tome, zahtijeva vlast nad Hidazem. Radi navedenog, ak i kada je prijestonica hilafeta premjetena iz Hidaza u Kufu (Irak), Damask, Bagdad, Kairo i ak Istanbul, halifa (tj. halife) je uvijek vodio posebnu brigu nad sprovoenjem vlasti i uprave nad Hidazom. Ta se praksa neprekidno sprovodila sve do raspada Osmanskog islamskog carstva u Prvom svjetskom ratu.

Tada su neprijatelji islama usmjerili iu svog prouavanja na izuavanje i razumijevanje veze izmeu hilafeta, snage islama kao svjetske sile i upravom nad Haramejnom, a zatim isplanirae svoju avolju strategiju za dovoenjem islama u bespomoan poloaj i njegovim svoenjem na stepen linog privatnog vjerovanja bez ikakve vlasti nad javnim ivotom. Drugaije kazano, oni su osmislili svoju strategiju sekularizacije islama i svoenja muslimana na bezboni europski nain ivljenja.

Ako je Zapadna civilizacija eljela uspjeti u namjeri konane pobjede i upravljanja nad islamom, kao i u naumu uvlaenja cijelog svijeta islama u novo sekularno ureenje iji je tvorac Zapad, strategija te pobjede sa ciljem slabljenja i konanog odstranjivanja hilafeta zahtijevala je da Hidaz bude podreen Zapadnom utjecaju. Sve dok je hilafet preivljavao predstavljao je trn u oku Zapada, odraz vlasti islama nad javnim ivotom, moni simbol teocentrikog islamskog javnog ustrojstva i predstavljao je Pax islamicu, podjednako kao to je predstavljao polazinu osnovu preko koje je islamski svijet uvijek mogao biti mobiliziran u snanu vojnu silu. U islamu postoji neodvojiva povezanost izmeu moi i hilafeta!

Shvativi izrazitu vanost Hidaza i Haramejna u vezi sa legitimnou, pa ak i u vezi sa opstankom Osmanskog hilafeta, Britanci su u Prvom svjetskom ratu usmjerili svoje diplomatske aktivnosti na otcjepljivanje Hidaza od vlasti Osmanskog halife. To su postigli uz pomo namjesnika Husejna, namjesnika Meke kojeg je na taj poloaj postavila Osmanska vlast i koji je bio pradjed sadanjeg jordanskog kralja Husejna, a kojeg su britanci uspjeno nagovorili da se pobuni protiv Osmanskog halife i da pod okriljem benignog saveza sa Britanijom i pod njihovom zatitom uspostavi svoju neovisnu upravu nad Hidazem.

7

Do 1916. godine, a u samom jeku Prvog svjetskog rata, Osmanski je halifa izgubio vlast nad Mekom i Dedom, tj. nad donjim Hidazom. Njegova vladavina nad Medinom odravana je tokom cijelog Prvog svjetskog rata, a ista je okonana 1919. godine kada su se neke osmanske snage unutar grada Medine odluile na pobunu protiv svog herojskog voe Fahri pae.1

Izgubivi vlast nad Hidazom, Osmanski je halifa, kao i sam hilafet bio toliko osakaen tako da je poivao u Istanbulu jo samo nekoliko godina prije svog potpunog kraha. To je zaista predstavljao izvanredan uspjeh britanske diplomatije. Slabljenje hilafeta destabiliziralo je cjelokupnu strukturu Osmanskog islamskog carstva. Ono se u konanici raspalo. Britanske snage pod vostvom generala Allenby-ja 1919. godine zauzele su grad Jerusalem. Vano je ovdje istai da je upravo taj general Allenby po osvojenju Svetog grada Jerusalema izjavio da su konano sada krstaki ratovi zavreni. Ako su postojale ikakve sumnje u vezi sa ozbiljnou opasnosti koje je britanska diplomatija na Arabljanskom poluotoku predstavljala islamu, tada sve te sumnje pobija navedena izjava generala Allenby-ja.

To na to je Allenby mislio jeste da je tada islam postao tigar bez zuba. Njegova je sudbina bila osuena na trajnu bespomonost i, stoga, islam nije bio kadar odgovoriti na gubitak Jerusalema na nain na koji je to neko uinio Salahudin Ejubi kada su krstai zauzeli Jerusalem.

Arapi su se borili nastrani generela Allenby-ja saciljem otimanja Jerusalema iz vlasti Osmanskog halife. Ti su arapi sada ekali da opustoe ostatak trupla Osmanskog carstva koji je ostao nakon Britanske pobjede nad Istanbulom. Oni su prisvojili lokalnu vladavinu nad Hidazom, meutim jo uvijek je bilo neophodno ekati i iekivati da li e Osmanski halifa ikada biti kadar povratiti snagu neophodnu za traenje ponovnog povrata njegove vlasti nad Hidazom. Kada je 3. marta 1924. godine ukinut Osmanski hilafet, postalo je jasno da takva prijetnja vie ne postoji. Upravo su tog dana sluge Britanije zapoele svoju borbu nad truplom koje je ostalo kao posljedica njihove izdaje Osmanske islamske vlasti.

7. marta 1924. godine namjesnik Husejn samovoljno je proglasio hilafet za sebe. Njegova najvanija zasluga ogledala se u injenici da je on de facto nametnuo svoju lokalnu vlast nad Hidazom. Takoer je ustvrdio da je Haimija, tj. da pripada istom rodu Benu Haim iz plemena Kurej, istog onog plemena kojem je pripadao i sam Allahov Poslanik, s.a.v.s. Zapravo, on je toliko snano nametnuo te stavove meu uenjacima tako da je transjordanski glavni kadija ustro prihvatio te tvrdnje i priznao Husejna za halifu.

Njegova druga zasluga, koja je bila upitne vrijednosti meu masama muslimana, ali koja je s druge strane imala veliki znaaj u politici moi na Arabljanskom poluotoku, ogledala se u injenici da je on bio saveznik

1 Elie Kedourie, u poglavlju pod nazivom Pad Medine januar 1919. (djelo Islam u savremenom svijetu, Holt Rinehart i Winstin, NY. 1980. str. 277. 296.) prua slikovit opis i izvrsnu analizu herojske odbrane Medine od strane Osmanskog zapovjednika Fahri pae koja trajala do januara 1919. godine kada su ga neke njegove trupe izdale.

8

Britanije, super-sile tadanjeg doba, te je od te iste Britanije primao znaajnu finansijsku, diplomatsku i vojnu pomo kao nagrade za njegovu uspjenu pobunu protiv Osmanske vlasti u Hidazu. Pripisavi sebi pravo na hilafet, namjesnik Husejn uinio je kobnu nesmotrenost ne zatraivi doputenje od Britanije za te svoje postupke. Sutina poloaja slunike drave oslikava se u djelotvornom prikrivanju slobode. Namjesnik Husejn time je prekrio osnovno pravilo ponaanja za slunike drave. Kako e Britanija odgovoriti na to?

Britanska je politika na Deziretul-Arab (tj. Arabljanskom poluotoku) multidimenzionalna, ali ipak jedinstvena. Postojao je, prije svega, cilj preuzimanja vlasti nad Haramejnom od halife. Namjera tog preuzimanja vlasti imala je za posljedicu slabljenje njegovog legitimiteta, a samim time i njegovog uticaja i vlasti nad ostatkom islamskog svijeta, a to bi za posljedicu imalo poraz Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu. Pored toga, Britanija je eljela prijateljski reim koji upravlja Hidazom da tako moe bolje upravljati politikom na poluotoku. Na kraju, politika na Arabljanskom poluotoku i poraz Osmanskog carstva strateki su povezani sa cionistikim naporima izgradnje avoljeg koncenzusa sa Britanijom u naporu stvaranja jevrejske naacionalne domovine u Palestini. Ta usmjerena diplomatija konano je objelodanjena sporazumom Sykes-Picot iz 1916. godine i Balfurskom deklaracijom iz 1917. godine.

Super-sila (tog doba) i takozvani odabrani narod tako e biti zarobljeni u zagrljaju uistinu kobnih posljedica za njih i za ostatak ovjeanstva.

Cilj te usmjerene diplomatije bio je ralanjivanje cijelog Islamskog javnog ustrojstva da se tako islam uini nemonim za spreavanje cionizma u izvrenju njegovog cilja. Ve je ranije, kao posljedica direktnog pritiska Europe, Osmansko islamsko carstvo 1855. godine ukinulo Ehl el-Zimmiju i izju2 kao islamske institucije koje se integralno odnose na Islamsko javno ustrojstvo. Meutim, sve dok institucija hilafeta postoji uvijek postoji mogunost za uspostavljanjem i kasnijim oivljavanjem Islamskog javnog ustrojstva. Stoga je napad na instituciju hilafeta predstavljao prijeku nunost ako se ikada elio postii krajnji euro-jevrejski cilj.

Takoer je Britaniji i cionistima bilo kristalno jasno da se jevrejski nacionalni dom ili jevrejska drava Izrael nikada ne moe uspostaviti u muslimanskoj Palestini i nikada se ne moe nadati njenom ostanku sve dok islam ima halifu sposobnog za mobiliziranje svojih ogromnih resursa i vjerske gorljivosti, te njihovog usmjeravanja u vojne svrhe. Tako je vlast nad Hidazom, koja je predstavljala presudnu vanost za politiku na Arabljanskom poluotoku, postala neto prema emu je britanska diplomatija usmjerila svoju iu interesovanja.

2 U zimije (eng. Ahl el-Dhimmah) spadaju svi ne-muslimanski narodi kojima je dozvoljeno ivjeti unutar Darul-islama, a koji su pod zatitom muslimana. izja je porez kojeg Kur`an propisuje narodima koji su pobijeeni u dihadu, a koji ele nastaviti ivjeti u starom podruju svog prebivalita kao i prije svog vojnog poraza. Plaanje tog kaznenog poreza oznaava njihovo pokoravanje vlasti islama na tom podruju.

9

Suprotno planiranom, tvrdnja na hilafetu od strane Haimije, namjesnika Husejna, bila je nespojiva sa diplomatskim ciljevima Britanije, zato jer bi u tom sluaju uvijek postojala mogunost da ta tvrdnja urodi plodom. U tom bi sluaju namjesnik Husejn mobilizirao svijet islama do stepena ponovnog uspostavljanja Islamskog javnog ustrojstva i Pax Islamica u simbolino snanoj domovini islama, te na taj nain postao prijetnja britanskom uticaju i kontroli nad ogromnim dijelovima Darul-islama. Tako preporoeni svijet islama uinio bi jevrejsku upravu nad palestinom i Jerusalemom prilino nemoguim.

Tako je Britanija dala svoj blagoslov drugom britanskom sluzi na Arabljanskom poluotoku, Abdul-Azizu ibn Saudu, da se pobuni protiv Husejna i da od njega preuzme vlast nad Hidazom. To je prestavljalo remek djelo dvostruke igre i dvolinosti. Jedan je sluga iskoriten u odstranjivanju drugog sluge.

Britanija je gajila Ibn Saudovo prijateljstvo i saveznitvo tokom Prvog svjetskog rata i, kao i obino, sprovodila je finansijsku diplomatiju (tj. mito). Ibn Saud je iz britanske riznice mjeseno primao 5.000 funti sterlinga za svoju dobrodunu neutralnost u Husejnovoj pobuni protiv halife, nametanju Haimitske vladavine nad Hidazom i britanskih diplomatskih i vojnih napora na Arabljanskom poluotoku usmjerenih protiv Osmanskog islamskog carstva (Osmanske islamske drave). On je na avolji nain objanjavao to oito krenje naredbe Allaha Najuzvienijeg i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., tumaei to mito kao izju3 (Kur`an, el-Maide:51).

Britanska je diplomatija u vezi sa Ibn Saudom imala dugoronije ciljeve koji su bili od daleko vee strateke vanosti nego to je puka uspavana neutralnost u Prvom svjetskom ratu i odstranjivanje nepromiljenog namjesnika Husejna. Ibn Saud je posjedovao daleko vei kapacitet kojeg je Britanija namjerila iskoristiti, a sve kao posljedica Husejnovog polaganja prava na hilafet.

Saudijska snaga u Neddu, koja se pojavila zauzimanjem Rijada 1902. godine, bila je plod starog saveza izmeu plemenskog voe i vjerskog voe nadmene, fanatine, vehabijske vjerske skupine. Taj je savez osiguravao da sve dok potomci tog plemenskog voe budu obavljali politiku vlast nad teritorijem koja je pod upravom tog saveza, tada e vjerska pitanja biti predata na upravu potomcima ovog drugog vjerskog voe. Kao neizbjena posljedica takvog saveza Saudijci iz Nedda nali su se pod pritiskom takvih vehabija koji su tragali za silom kojom bi pokorili domovinu islama (tj. Hidaz) na vehabijsko poimanje pravovjernog vjerovanja.

Samo je Britanija bila prezadovoljna davi zeleno svjetlo Ibn Saudu da podigne snage protiv Husejna samo etiri dana nakon to je taj Haimija proglasio halifom. Ibn Saud je bio izrazito nestrpljiv da krene protiv Husejna poto su se, ma koliko to udno zvualo, i jevrejska vlast nad Jerusalemom i vehabijska vlast nad Hidazom suoili sa slinom prijetnjom. Nijedno se od tog dvoga nije moglo postii niti se moglo nadati svom opstanku da je svijet islama imao (bilo kakvog) halifu.

3 O vjernici, ne uzimajte za zatitnike jevreje i krane (tj. ne ulazite u saveznitvo i ovisnost sa jevrejima i kranima u kojem vaa sigurnost zavisi od njih). (Kur`an, el-Ma`ide:51)

10

Britanci su svojom podrkom Ibn Sauda osiguravali stanje da sve dok Saudijsko-vehabijski savez bude vladao Hidazom hilafet se nikada nee moi oivjeti. Britanci su dalje procjenjivali da bez hilafeta Islamsko javno ustrojstvo (tj. Pax Islamica) nee moi preivjeti, a tako e svijet islama toliko oslabiti da vie nikada nee moi biti mobiliziran radi spreavanja stvaranja jevrejske drave Izrael. Britanci su, isto tako, znali da vehabije za sebe nikada nee pripisati pravo na hilafet, zato jer bi vehabijski halifa uvijek bio u potpunosti neprihvatljiv ogromnoj veini muslimana irom svijeta. Britanci su tako, povlaei svoju podrku Husejnu i usmjeravajui je prema Ibn Saudu, zapravo izvodili svoj neumorni napad na instituciju hilafeta i teocentrino Islamsko javno ustrojstvo.

Za samo nekoliko mjeseci, Ibn Saud je pokorio Meku, a Husejn je pobjegao u Dedu. Britanci su se na kraju upleli u sva ta zbivanja i fiziki su odstranili Husejna sa Arabljanskog poluostrva ponudivi mu udoban egzil na Kipru. Ubrzo nakon toga, Medina i Deda su pale pod Saudijsko-vehabijsku vlast.

Ipak, neto vie od jednog stoljea prije navedenih zbivanja, Saudijsko-vehabijski savez je uspio u probijanju odbrane Taifa i Meke gdje su poinili pokolje uistinu zaprepaujuih razmjera. Vehabije su, u njihovom fnatinom zanosu, smatrali muslimane Hidaza muricima (tj. ljudima koji su krivi za mnogobotvo) i stoga su smatrali da ih je dozvoljeno pobiti. Halifa sa prijestonicom u Istanbulu imao je mamelukog namjesnika Egipta, Muhameda Alija, koji je pod vostvog svog sina Ismaila poslao vojsku u Hidaz. Saudijsko-vehabijski ratnici su bez milosti protjerani izvan Hidaza u pustinju. Meutim, stotinu godina kasnije nije bilo halife, a sve snane zajednice muslimana bile su pod Zapadnom kolonijalnom upravom. Pored toga, Ibn Saud je uivao zatitniko prijateljski odnos Velike Britanije koja je u to doba bila svjetska super-sila. Na osnovu toga, nije postojala nikakva trenutna mogunost, kao takva, za protjerivanjem saudijsko-vehabijskih snaga izvan granica Haramejna i Hidaza.

Premda je Ibn Saud sigurno vladao Hidazom, ipak je na samom poetku svoje vladavine, 1924. godine, bio suoen sa zaista zastraujuim problemom . Naime, morao je razviti neku strategiju u cilju dugoronog spreavanja ponavaljanja propasti koja je snala prethodnu saudijsko-vehabijsku vladavinu Hidazom. Koristei svoju vlast nad Hidazom odmah je zapoeo sa politikom pomirenja sa muslimanima ne-vehabijama u daljem pozivanju na jedinstvo umeta. Nedugo po osvojenju Meke i dobijanja prisege njenih stanovnika da je on, Ibn Saud, sultan Hidaza, izdao je proglas cijelom svijetu islama da Hidaz, zajedno sa svojim Haramejnom pripada cijelom svijetu islama i da on, Ibn Saud, samo dri upravu nad Hidazom kao namjesnik, a u ime cijelog islamskog svijeta.4 Potom je pozvao cijeli islamski svijet da poalje svoje izaslanike u Meku radi, a na osnovu ure (savjetovanja) i idmaa (koncenzusa), osnivanja djelotvorne i predstavnike uprave nad Hidazom.

Taj je izrazito vaan poziv bio u skladu sa osnivanjem Islamskog javnog ureenja. Hidaz je jo uvijek bio Darul-islam kojeg je ustanovio jo Allahov 4 Toynbee izdanje., Istraivanje meunarodnih poslova, 1925. god.

11

Poslanik, s.a.v.s. U to doba jo uvijek nisu postojale naznake formiranja bilo kakve saudijske drave koja bi polagala pravo na teritorijalni suverenitet nad Hidazom. Prava svih muslimana na podruju Darul-islama podjednako su se javno priznavala i potivala.

Meutim, ta briga za jedinstvo svijeta islama i spomenuta deklaracija o poloaju Hidaza nisu predstavljali stvarne naume saudijsko-vehabijskog saveza u vezi sa Hidazom. To su jednostavno bili sluajevi oekivane politike koji su za cilj imali zatitu saudijsko-vehabijskog saveza od nastajue inicijative koju je nedugo po ukidanju Osmanskog hilafeta preduzimao el-Azhar univerzitet iz Kaira. Zaista je ta inicijativa el-Azhara imala opasne posljedice po Ibn Sauda i saudijsko-vehabijsku vladavinu Hidazom. Ona je za pobjednike cioniste i britance predstavljala uznemirujuu muhu u ushienju. Tada je el-Azhar predloio odravanje meunarodnog islamskog kongresa o hilafetu (arb. Mu`tamer el-Halifa) u Kairu s ciljem, izmeu ostalog, pokuavanja imenovanja novog halife nad svijetom islama.

Da su vehabije bile iskreno posveene islamu, podrali bi taj napor el-Azhara na postizanju jedinstva u pogledu osnovne sutine erijata, tj. ustanovljenja izvornog hilafeta. Vehabije su dugo raspravljali da post-raidijski hilafet, izmeu ostalog, nije valjan zato jer nije ustanovljen na nain koji je u skladu sa erijatskim propisima. Sada, kada je ne-validni hilafet dokinut i sa situacijom kada vodei centar islamskog uenja predvodi islamski kongres radi razmatranja pitanja hilafeta sa ciljem imenovanja novog halife, vehabije ne samo da su trebale podrati takvu inicijativu, ve su, isto tako, trebali proiriti svaki ostali vid saradnje, te aktivno i ozbiljno sudjelovati na tom kongresu radi obezbjeenja ponovnog uspostavljanja izvornog hilafeta.

Suprotno navedenom, vehabije nisu imali tako iskrenu posveenost islamu. Njihov stav je sutinski stav selektivne religioznosti, oekivanosti, oportunizma i provincijalizma. Vehabije su znali da svijet islama nikada nee prihvatiti vehabijskog halifu, te su zbog toga smatrali bitnim razvodniti sutinski zahtjev Islamskog javnog ustrojstva. Svu svoju energiju usmjerili su na unitenje kongresa o hilafetu u Kairu. Njihova je strategija bila usmjerena na organizovanje suparnikog kongresa u Meki za vrijeme hada 1926. godine. To je znailo da e se kongres u Meki odrati samo mjesec dana razlike od kongresa u Kairu, a to je predstavljalo potekou uesnicima da sudjeluju na oba ta kongresa. Poto se datum odravanja kongresa u Meki poklapao sa danima hada, te zbog injenice da je imao aktivnu podrku Britanije, taj je kongres imao jasnu prednost nad kongresom u Kairu.

Pored toga, oni su iz plana rada kongresa u Meki posebno iskljuili pitanje o hilafetu. Taj transparentni pokuaj sabotiranja konferencije u Kairu i sahranjivanja hilafeta bio je vie od pukog dokaza izlaganja upljeg vjerovanja vehabija kao takozvanih prvaka erijata i islama.

Odgovor svijeta islama na to suparnitvo, tj. kongresa o hilafetu u Kairu iz maja/juna 1926. godine i suparnikog mu svjetskog kongresa muslimana uMeki iz jula 1926. godine predstavlja temu koja zasluuje podrobnije prouavanje. Koliko je duboko britanska diplomatija ukljuena u

12

obezbjeivanje da, naprimjer, veoma vana zajednica muslimana Indije koja je podravala Osmanski hilafet do te mjere da su bili osnovali znaajan hilafetski pokret, ne prisustvuje kongresu o hilafetu u Kairu, ve, umjesto toga, prisustvuje njemu suparnikom kongresu u Meki sa dnevnim redom koji nije imao taku o razmatranju pitanja hilafeta? Veoma je malo istraivanja obavljeno na tu temu.

Ono to je jasno, ipak, jeste da je u tom suparnitvu kongres iz Meke postigao taktiku pobjedu nad kongresom iz Kaira. Pobjedu koja je poluila izvanredne posljedice po sami opstanak institucije hilafeta i izvornog Islamskog javnog ustrojstva (tj. Darul-islama). Organizatori kongresa u Kairu eljeli su postii saglasnost sa ortodoksnim islamskim sistemom politikog organizovanja. Meutim, oni nisu bili intelektualno kadri artikulirati poimanje Islamskog javnog ustrojstva (Darul-islam) i islamsko poimanje meunarodnog ustrojstva koji bi ubijedili skeptini svijet islama.

Organizatori kongresa u Meki, s druge strane, nisu bili voljni, a zbog prikrivenih interesa, ostati vjerni izvornom Islamskom javnom ustrojstvu sa njegovim hilafetom, Darul-islamom, itd. Umjesto toga, oni su prihvatili skroz suprotan sistem politikog organizovanja koji se tek raao u savremenoj Zapadnoj civilizaciji i koji je upravo napravio prodor u samu sr Osmanskog hilafeta, tj. sekularni sistem nacional-drave. Oni su to uinili zato jer je samo u nacional-dravnom sistemu saudijsko-vehabijski savez realno mogao poluiti pobjedu u naporu postizanja priznanja i legitimnosti njihove vladavine nad Hidazom, te na taj nain osigurati opstanak Saudijske drave. Oni su prikrili svoje prave namjere i uinili su proraunati pokuaj zavaravanja svijeta islama. Njihov uspjeh u toj igri obmane zorno je prikazan u pojavnom osobenosti kongresa u Meki.

Taktika pobjeda kongresa iz Meke u odnosu na svog suparnika u liku kongresa iz Kaira imala je znaajnu ulogu u poploavanju puta ostatku islamskog svijeta, ukljuujui samu domovinu islama, u slijeenju primjera Mustafe Kemala i njegovog modela sekularne drave Turske. Historija svijeta islama poevi od 1924. godine biljei, s jedne strane, zla koja se neprekidno ubrizgavaju u tijelo umeta preko tog stranog sistema politikog organizovanja i, s druge strane, naivnih, zbunjenih i ispraznih pokuaja savremenih islamskih uenjaka u pokuajima ponovne izgradnje Islamskog javnog ustrojstva na sekularnim osnovama sistema nacional-drave.

Kao produkt takvih napora javlja se islamizacija i ustanovljenje islamske drave unutar sistema nacional-drava. Meutim, oboje su beskorisni ciljevi zato jer su bili i jo uvijek jesu nemogui ciljevi koje nemogue ispuniti bez prethodnog dokidanja nekih sutinskih aparata nacional-drave, a koji su od ivotnog znaaja za njen opstanak kao sekularne institucije.

Dr Muhamed Ikbal i mevlana Ebu Ala el-Mevdudi zakoraili su u polje itihada (tj. polje neovisnog rasuivanja) sa ciljem ponovnog uspostavljanja Islamskog javnog ustrojstva u post-hilafetskom islamu. Njihovi su napori imali za posljedicu pojavu koncepta islamske drave. Naalost, ipak, napori za ustanovljenje islamske drave podrazumijevali su da izvorni islamski sistem

13

(tj. Pax islamica i darul-islam) bude sveden na potpunu fikciju. Kao posljedica toga, politika misao u svijetu islama uveliko je skrenula na stranputicu, a tako prouzrokovani nered jo preivljava sve do danas.

POGLAVLJE DVA

PROPAST OSMANSKOG HILAFETA I NASTANAK SEKULARNE SAUDIJSKO-VEHABIJSKE NACIONAL-

DRAVE

PRVI SVJETSKI RAT I DOKIDANJE OSMANSKOG HILAFETA

Za islamski je svijet, do sada, Prvi svjetski rat bio vie od pukog europskog rata. Vie je to bio rat koji je uzrokovao nezapamene nemire i promjene u islamskom svijetu kojima nema slinih u trinaest stoljea dugoj historiji islama.

Prije svega, najvea islamska sila i prijestonica savremenog hilafeta, Osmansko islamsko carstvo, ula je u taj rat na strani sila centra. Ta je odluka jo uvijek obavijena nekom vrstom tajne zato jer, do samog posljednjeg trenutka, osmansko vostvo nije bilo odluilo da li e uope ui u taj rat ili ne, a ako i ue koju e stranu podravati, jer su postojale osnove za sumnju o moguoj britansko-cionistikoj ulozi u svim tim zbivanjima.

Jevrejsko-cionistike voe uinili su brojne neuspjene napore na postizanju dogovora sa halifom u pogledu jevrejske kontrole nad Jerusalemom. ak su i ponudili da kupe taj sveti grad. Ti su jevrejsko-cionistiki napori voeni uz pomo Britanije.

Meu glavnim politikim i vojnim ciljevima Britanije u Prvom svjetskom ratu bili su podjarmljivanje islama kao svjetske sile, osvojenje Jerusalema i stvaranje jevrejske domovine na podruju Palestine koja e u ime Zapada neprekidno uznemiravati i ugnjetavati muslimanski Bliski Istok.

Osmansko je vostvo, a to je bilo i oekivano, za svoj ulazak u rat pokualo mobilizirati podrku cijelog islamskog svijeta. S tim u vezi, 23. novembra 1914. godine, ejhul-islam Osmanske islamske drave izdao je fetvu i proglas objavljujui dihad kojim nareuje svim muslimanima borbu protiv snaga Alijanse. Britanska diplomatija, s druge strane, uspjela je u svom naumu promoviranja i iskoritavanja arapskog nacionalizma na Arabljanskom poluotoku kao djelotvornog sredstva napada i potkopavanja snane sile

14

univerzalnog islamskog bratstva. Kao posljedica takvog djelovanja arapi su se pobunili protiv Osmanske vladavine uzdajui se na britansku ponudu o pomoi u postizanju nacionalne neovisnosti.

Za manje od dvije godine po objavi rata namjesnik Husejn, samoproglaeni kralj arapa i vjerni saveznik britanaca, a pradjed jordanskog kralja Husejna, uspjeno se pobunio protiv Osmanske vlasti i biva postavljen za kralja Hidaza, otadbine islama. Usljed gubitka gradova Meke i, kasnije, Medine panislamski poziv Osmanskog halife pretrpio je nenadoknadiv gubitak.

Britanci su nastavili pratiti svoj uspjeh u Hidazu tako to su postavili Husejnove sinove na rukovodee poloaje dodijelivi im poloaje kraljeva Iraka i Transjordanije. 1919. godine britanski general Allenby zajedno sa arapskim snagama koje su se odano borile pod njegovim zapovjednitvom pobjedonosno su uli u Jerusalem gdje je on izjavio da je konano doao kraj krstakim ratovima. Palestina je ostala mandatna oblast pod upravom Britanije (mandat koji joj je dala organizacija Liga Naroda) sve do povlaenja Britanije 1948. godine kada su cionistiki jevreji proglasili osnivanje drave Izrael.

Osmansko je islamsko carstvo u Prvom svjetskom ratu doivjelo teak poraz. Snage Alijanse kombinirale su svoju vojnu snagu sa psiholokim orujem koje je imalo daleko vei tetno dejstvo po islam. Britanija i Franscuska uspjele su u zadobijanju islamske vojne podrke (sredstvima koja su prije bila varka nego potena) od Indije, Magriba i ostalih podruja tako da su se kako arapi, tako i ne-arapi borili protiv svoje brae muslimana turaka. Posljedica toga ogleda se u pojavi da Osmansko islamsko carstvo ne samo da je poraeno, ve su i njegove univerzalne islamske osnove i tekovine takoer unitene.

Iz pepela Osmanskog poraza u Prvom svjetskom ratu snage sekularnih turskih nacionalista pod vostvom Mustafe Kemala vodile su rat poslije rata sa takvom hrabrou, izvrsnou i postojanou da europske sile na krilima ratne pobjede, ali ipak sputane od uplitanja u taj ratni sukob od strane javnog mnjenja u svojim zemljama, nisu mogle nita uiniti u spreavanju turaka da do nogu poraze grke i tako zaslue slobodu turskog naroda. Sporazumom iz Lozane potpisanim 1924. godine dato je meunarodno priznanje onome to su turske snage dobile na bojnom polju.

TURSKI NACIONALISTI I HILAFET

Vie od pedeset godina turske nacionalistike snage bile su u neprekidnom sukobu sa sultanom-halifom borei se za ograniavanje njegovih ovlasti preko uvoenja ustavnog ureenja koji bi zamijenio ono za to su smatrali da predstavlja autokratsku diktaturu. Turske nacionalistike snage bile su sutinski sekularne po svom politikom opredjeljenju i bile su pod velikim

15

uticajem onoga za to su smatrali da je oigledna nadmo Zapadne civilizacije nad Osmanskim hilafetom i islamskim carstvom.

U predskozorje gubitka gradova Meke i Medine, a poslije pojave gdje su se u Prvom svjetskom ratu njihova braa muslimani u ratnom sukobu borili protiv njih, oni su se sada osjetili slobodni od bilo koje obavezujue naklonosti prema svijetu islama. U skladu s time, oni su brzo preorjentisali svoje politiko ustrojstvo sa starog modela Darul-islama ili Islamskog javnog ureenja na Zapadni model savremene sakularne nacional-drave, model Republike Turske.

U takvoj je preobrazbi bilo, i jo uvijek jeste, neizbjeno postojanje odreenog oblika razdvajanja crkve od drave, jer to razdvajanje ini samu osnovu tog zapadnog modela.5 Novo Veliko nacionalno vijee Turske, bivajui odano novom modelu kojeg je upravo uvodilo, 1922. godine imenuje Abdul Medida za halifu da slui kao poglavar islamske crkve. Njegov je hilafet, ipak, bio lien svake vrste ovozemaljske vlasti. Ta je vlast poivala u rukama drave.

Neizbjean je bio kolaps takvog novog modela u islamskom okruenju tadanje Turske. Nije bilo, niti je sada, mogue uiniti sa islamom isto ono to su europljani uinili sa kranstvom po raspadu svetog Rimskog carstva. Halifa nije bio, niti je mogao biti, jednak papi.6 Politiki sekularizam kao takav nije se mogao uglaviti u islamski sistem, zato jer izvorni islam ne poznaje razliku izmeu crkve i drave. Uistinu ne postoji neto poput islamske crkve.

Brzo je postalo oito da novi model savremene nacional-drave ne moe nastati sve dok postoji institucija hilafeta kao takvog. Pored toga, pojavile su se naznake (poput britanske potpore hilafetskom pokretu u Indiji) da bi protivnici kemalistike republike mogli iskoristiti halifu sa ciljem destabiliziranja republike i kasnijeg uklanjanja Mustafe Kemala. Nacionalistike snage Turske brzo i jasno su shvatile da nacional-drava u islamskom okruenju mora smoi snage da preuzme vlast nad islamom i podredi islam dravi ili e se suoiti sa sudbinom (tj. iz njihove take gledita) da e islam preuzeti vlast nad dravom i ponovno uspostaviti Darul-islam.

Stoga, nije bilo iznenaujue kada je Veliko nacionalno vijee Turske 3. marta 1924. godine usvojilo zakon o ukidanju hilafeta. U lanu 1. tog zakona stoji:

Halifa je smijenjen. Ured hilafeta je dokinut, poto se hilafet sutinski nalazi u znaenju i oznaavanju rijei vlada (arb. hukuma) i republika (arb. dumhurija).7

5 Vidi. Bey, Rustom, Budunost islamizma, 19. stoljee i kasnije. vol xcxii, br. 580., juni 1925. str. 845 854, gdje liberalni turski mislalc razmatra navedeno pitanje u dobro razloenom lanku.6 Radi zanimljive diskusije na tu temu vidi Toynbee, izdanje Ispitivanje meunarodnih poslova, 1925. godi., vol. 1. str. 51 68., posebno str. 55. Vidi, isto tako, zavrno poglavlje Sylvia Haim i Arnold, T. Hilafet, dopunjeno izdanje, Oxford university press, 1965. god., str. 205 244.7 Zvanini turski tekst u Kavanin Majmunasi 1924./1340.H., br. 431, Ankara. Press Velikog nacionalnog vijea Turske. Engleski prijevod u dodatku, op. cit. Dodatak 11 (3), str. 575.

16

Navedeni lan tog zakona odredio je odluujui trenutak u historiji umeta. Poslije perioda od hiljadu i tri stotine godina tokom kojeg su muslimani (tj. muslimani suniti) gotovo univerzalno prepoznavali instituciju hilafeta kao neto to je od sutinske vanosti za njihovu vjeru, ak i kada je mjesto halife popunjavano na naine koji su suprotni propisima islama, svijet se islama naao u etrnaestom vijeku svog postojanja bez halife na svom elu. Neka itaoci oproste na zakljuivanju, ali zaista je toliko konana i trajna bila ta promjena da se, vjerovatno, moe ustvrditi da je svijet islama nakon tog ina preao u post-hilafetsko doba svog postojanja.

ODGOVOR UNIVERZITETA EL-AZHAR NA UKIDANJE OSMANSKOG HILAFETA

Znaaj ukidanja hilafeta moemo pronai u samom lanu jedan Zakona o ukidanju po kojem je hilafet zamijenjen savremenom sekularnom nacional-dravom. Pod uticajem Zapadne politike misli i civilizacije, institucija za koju se smatralo da je dio vjere islama zamijenjena je politikim sistemom koji pripada Zapadnom svijetu, dok se terminologija (arb. hukuma i dumhurija) koja je koritena u starom izvornom modelu sada koristi na novi nain u cilju uklapanja u taj novi model. Ni veliki mislilac kao to je bio dr Muhamed Ikbal izgleda nije na odgovarajui nain shvatio pravu prirodu te izmjene koja se odvijala.8

Obzirom da hilafet ini dio vjere islama, veoma je jasno da je takvim postupcima ubrizgavana (iz vjerske take posmatranja) ogromna koliina tetnih novotarija, te su takva zbivanja zahtijevala prikladan vjerski odgovor. Dvadeset i dva dana po usvojenju zakona u Velikom nacionalnom vijeu Turske, rektor el-Azhar univerziteta iz Kaira sastao se s vodeim uenjacima tog univerziteta i vodeim uenjacima Egipta gdje su povodom tog sastanka, a u vezi sa deavanjima oko hilafeta, izdali sljedeu deklaraciju:

Hilafet, koji je sinonim sa imamatom, jeste vrhovno vodstvo (arb. ri`aseh) po pitanjima vjerovanja (arb. al-Din) i ovoga svijeta (arb. el-Dunija). Njegova je osnovna uloga briga o interesima naroda i nad upravom umeta.

Ta deklaracija stavlja to vrhovno vodstvo u ured imama koji je definisan kao:

... predstavnik donosioca vjerskog zakona radi odbrane vjere, za primjenu njegovih propisa i za upravljanje ovosvjetovnim stvarima na naelima erijatskih propisa.

8 Po sunitskom fikhu imenovanje imama ili halife u potpunosti je nebitno ... Turski je itihad stoga tumaio da je u skladu sa duhom islama da hilafet ili imamat budu u obliku nekoliko osoba ili u obliku izabranog vijea (tj. Velikog nacionalnog vijea Turske ili Parlamenta). Lino vjerujem da je turski stav u potpunosti ispravan. Ikbal, M. Obnova vjerske misli u islamu, Oxford university press. London, 1934. god. poglavlje VI Naelo pokreta i struktura islama, str. 149.

17

Imam postaje imamom na osnovu polaganja prisege (arb. bej`at) onima koji su na vlasti da otputaju i veu (arb. ehl el-halli vel-akd)9 ili kojeg je odabrao njegov prethodnik za svog nasljednika.

Imamat je, isto tako, mogue dobiti bitkom u smislu da jedna strana osvoji hilafet i preotme ga od druge strane kada stari halifa, u tom sluaju, gubi svoje mjesto halife. Ponekad je dobijanje poloaja osvajanjem praeno plaanjem saveza ili odabirom prethodnog halife kao to je to bio sluaj sa veinom halifa u prolosti.10

Okreui se stvarnoj situaciji koja se nalazila pred njima, tom je deklaracijom osueno, kao prvo i kao novotarija kojoj nema ravne u historiji islama, imenovanje Abdul Medida za halifu koji je lien svih ovozemaljskih moi to je uinjeno preko Velikog nacionalnog vijea Turske, i, kao drugo, ukidanje hilafeta.

Poto su navedene novotarije bile u potpunosti u suprotnosti sa propisima vjere, uenjaci su zakljuili da se taj islamski kongres treba dalje nastaviti, a na koji treba pozvati predstavnike svih islamskih naroda sa ciljem utvrivanja odgovornosti naroda na ija plea se treba postaviti teret hilafeta da ga isti nosi.

To je, u to doba, bio prvi ozbiljan odgovor svijeta islama na ukidanje Osmanskog hilafeta. Vano je istai da je taj prijedlog predstavljao znaajan otklon od tradicionalnog politikog ponaanja u ortodoksnom modelu islama. On se, isto tako, moe smatrati nekom vrstom novotarije. Uenjaci sa el-Azhar univerziteta predlagali su upotrebu tog islamskog kongresa, premda uz uee predstavnika svih muslimanskih naroda, za imenovanje novog halife. Unatrag sve do prve polovine prvog stoljea islamske historije narod nikada nije birao halifu. Nikada u cijeloj historiji islama halifa nije biran vijeem ili kongresom predstavnika svih islamskih naroda.11

Taj je prijedlog naiao na takve prepreke da je organizacioni komitet razmatrao mogunost zamjene uarenog pitanja odabira novog halife sa manje kontroverznijom i praktinijom temom analiziranja novonastale situacije i prikladnih odgovora na nju. Najvanije u svemu tome jeste da je tada po prvi put, poevi od najranijih poetaka historije muslimana, istaknuto tijelo uenih muslimana javno iznijeli ideju da se najvanija pitanja umeta mogu raspravljati i odluivati na zasijedanju ili kongresu predstavnika svih islamskih naroda.

9 Ova je skupina trebala sainiti zamiljeni izborni komitet u klasinom modelu islama. Kroz historiju islama uvijek je, ipak, ostajala puko teorijsko tijelo i nije igrala nikakvu ulogu u postupku donoenja odluka.10 Ova je deklaracija veoma znaajna u svjetlu dananjih napora na ustanovljenju izvornog islamskog ustrojstva. Ona u svjetlu vrhovnog sredita islamskog uenjatva oslikava svjetlucave nedostatke u razumijevanju islamskog sistema vostva. Saetak cijelog teksta, op. cit. dodatak 111., str. 576. 578.11 Ta je novina bio prijedlog kojeg je osudio vrhovni kadija Transjordanije kao novotariju koja je u suprotnosti sa izvornim tumaenjem. Saetak, op. cit., str. 84.

18

Izrazito je teko odrediti moe li se to pripisati utjecaju Zapadne civilizacije, kako nas u to Toynbee ubjeuje.12 Unato svemu, ostaje istinito da je predloeni kongres kojim sluajem ustanovio uru i imu tada bi bio blie izvornom tumaenju islama pitanja hilafeta nego to su to bile sve generacije muslimana, osim generacija u prvih nekoliko desetljea postojanja islama.

POGLAVLJE TRI

KONFERENCIJA O HILAFETU IZ KAIRA MAJ 1926. GODINE

Plan rada

Kongres o hilafetu, koji se na koncu odrao maja 1926. godine u Kairu, imao je na svom dnevnom redu razmatranje sljedeih taaka:

1. Definiranje hilafeta i potrebne vjetine halife;2. Da li je hilafet neophodnost u islamu?3. Kako se uspostavlja hilafet?4. Da li je mogue, u sadanje doba, osnovati hilafet koji ispunjava sve

erijatske propise?5. Pretpostavljajui da je odgovor na pitanje iz take etiri negativan,

kakve postupke treba preduzeti?6. Pretpostavljajui da kongres odlui da je neophodno imenovati halifu,

koje je korake potrebno preduzeti u cilju sprovoenja te odluke?

Izaslanici

Izaslanici prisutni na kongresu dolazili su iz Egipta, Libije, Tunisa, Maroka, June Afrike, Holandskih Istonih Indija (dananja Indonezija), Jemena, Hidaza (sada dio u Saudijskoj Arabiji), Palestine, Iraka i Poljske. Sumnjivo odsutni bili su izaslanici iz mnogih vanih islamskih zemalja i zajednica: Turske, Perzije (dananjeg Irana), Afganistana, Nedda (sada dio u saudijskoj Arabiji) i zajednica muslimana iz Rusije, Kine i Indije.

Turska je odbila poziv za uestvovanjem hladno odgovorivi da ta drava nema problem sa hilafetom. Perzija, zemlja iita, nije iskazala interes za sunitskim kongresom o hilafetu. Muslimani Rusije, Kine i Indije, od kojih su svi

12 Kada je Veliko nacionalno vijee u Angori (Ankari) ukinulo Osmanski hilafet i kada su vehabije protjerali Haemitsku dinastiju iz Hidaza, opa je tenja u islamu bila usmjerena ka bavljenje tom situacijom metodom savremenog Zapada sazivanjem meunarodne konferencije, a ne tradicionalnim islamskim metodom zagovaranja dihada (svetog rata). Saetak, op. cit., str. 24.

19

manjine koje ive u njima neprijateljskom okruenju, zauzeli su ope prihvaeni stav. Oni su se suzdrali od konferencije u Kairu iz maja 1926. godine smatrajui je pukim akademskim skupom, a sam taj skup lienim bilo kakve stvarne moi i bez mogunosti pruanja njima bilo kakve opipljive pomoi i zatite. Oni su to uinili prvenstveno radi supranike konferencije koju je organizovao onaj koji je izgledao kao stvarna mo, Abdul Aziz ibn Saud. Zapravo, sam je Ibn Saud bio u smrtnom strahu ponovnog pojavljivanja hilafeta, jer je upravo za svoju kraljevsku kuu bio prigrabio vlast nad svetim gradovima Meka i Medina.

Na koncu, meu izaslanicima prisutnim u Kairu bio je i voa Senusi (sufijskog) reda, el-Sejid Idris el-Senusi, kojem je dodijeljeno zvanje emira (voe) Berka i Tripolija. Govorkalo se da postoji velika vjerovatnoa da upravo on bude izabran za halifu, ako se na kongresu odlui za biranje halife.13

Kongresna zasijedanja

Konges je zasijedao na etiri zasijedanja 13., 15., 18. i 19. maja 1926. godine. Na prvom zasijedanju Prvi je komitet odluio da se ispitaju prijedlozi i isti iznesu pred kongres. Komitet odmah predloi da se uvodna izlaganja kongresa odre u tajnosti. Taj je prijedlog odbijen na etvrtom plenarnom zasijedanju sa posljedicom onoga to imamo danas u obliku javnog dokumenta, tj. cijelog stenograma zapisa kongresa.14

Na Drugom plenarnom zasijedanju imenovani su drugi i trei komitet sa ciljem da drugi komitet ispita take 1, 2 i 3 plana rada kongresa, a da trei komitet ispita take 4, 5 i 6. Izvjetaji drugog i treeg komiteta, kao i iznesene rasprave i odluke na osnovu tih izvjetaja inili su samu sutinu rada kongresa. U narednim emo pasusima analizirati te izvjetaje.

Drugi komitet

U odreivanju institucije hilafeta drugi se komitet oslanjao na izvorne radove uenjaka poput el-Meverdija, Ibn Halduna, i ostalih. Posebno su istakli injenicu da halifa u svom uredu mora objedinjavati ovosvjetovno, kao i vjersko poglavarstvo. Kao drugo, istovremeno moe postojati samo jedan halifa poto je, izmeu ostalog, uloga institucije hilafeta ujedinjavanje umeta.15

13 Sylvia Haim tvrdi da je postojalo dovoljno dokaza za dokazivanje da je taj kongres osmislio i ohrabrio na odravanje potiui ga sam kralj Fuad koji se potajno nadao da e dobiti hilafet. Meutim, to nije bilo izvodivo zbog neistomiljenika u i van Egipta. Vidi. Arnold, op. cit. str. 241. 242. Premda ovo moe biti tano, javni je stav Fuadov da njega hilafet ne interesuje. Sa`ad Zahlul, njegov premijer, postojano je drao stav o neutralnosti po tom pitanju.14 Stenogram zapisa zasijedanja konferencije preveden je na francuski jezik i taj je prevod izdao A. Sekaly u Revue du Monde Musulman, vol. 1. xiv, Paris, 1926. Ovaj prevod koristi autor ovog djela.15 Pored injenica da je halifa potreban za izricanje presuda, primjenu zakonskih ogranienja, zatvaranje luka, podizanju vojske, itd., komitet je smatrao dovoljno vanim navesti dva

20

Drugo pitanje koje se nalo pred komitetom (Da li je hilafet neophodnost u islamu?) bilo je, u najmanju ruku, prilino nesvrsishodno. Radi se o instituciji koja je uvijek bila od ivotnog znaaja za politiku muslimana sunita i koja je sa muslimanima jo od doba preseljenja na ahiret Allahova Poslanika, s.a.v.s. U cijeloj svojoj historiji, umet ne samo da je ivjeo sa hilafetom ve, pored toga, nikada nije ozbiljno razmatrao mogunost alternative hilafetu. Uistinu se samim inom mogunosti upuivanja na alternativu hilafetu uputa u smrtni grijeh uvoenja novotarije. Pa ipak, kao posljedica uredbe jednog ovjeka - Mustafe Kemala iz Turske, zasijedalo je najvee vijee uenjaka iz cijelog islamskog svijeta iznosei pred kongres o hilafetu pitanje: Da li je hilafet neophodnost u islamu?

Ipak, to je najvanije pitanje na koje je umet morao odgovoriti u cijeloj svojoj historiji. Ispostavilo se neizbjenim da komitet potvrdi nunost postojanja hilafeta u islamu, meutim da se on, u to doba, ne moe ispuniti.16 Drugaije reeno, Allah je propisao muslimanima obavezu koji oni u to doba ne mogu ispuniti. Taj odgovor jedva da je bio zadovoljavajui poto Allah, tako to je On Sveznajui, nije mogao Njegovim robovima propisati dunost koju ne mogu ispuniti.

Ili tada hilafet nije bio nunost u islamu ili jeste bio nuan, a ta se nunost nije mogla ispuniti, ali bi u tom sluaju neuspjeh ponovnog uspostavljanja hilafeta predstavljao zajedniki grijeh za kojeg e vjernici biti kanjeni.

U vezi sa treim pitanjem (Kako se uspostavlja hilafet?) komitet je dao sljedee odgovore:

1. Imenovanjem od strane prethodnog halife;2. Imenovanjem koje vri skupina uticajnih muslimana, tj. ljudi kojima se

mora pokoravati poput uenjaka, voa, velikana, umnih ljudi i inovnika;

3. Osvojenjem (od strane muslimana) ak i ako ne ispunjava ostale uslove.17

Predoivi navedeni izvjetaj koji je nainio drugi komitet, nastala je veoma vana i zanimljiva rasprava izmeu Abdul Aziz efendije, tunikog profesora koji je bio jedan od irakih izaslanika i ejha Muhamed el-Ahmedi el-

hadisa koji u vezi s time govore:1. Svako ko umire, a da ne zna halifu svog doba, umire dahilijetskom (paganskom)

smru.2. Svako ko umre a da nije nije dao bej`at (zakletvu halifi ili emiru) umire dahilijetskom

(paganskom) smru. Rezime, op. cit., str. 74. 76.16 Ibid. str. 75. 76. inei to, komitet je odbacio gledita mu`tazilita koji su hilafet smatrali neto to se oekuje da e biti i stanovite havaridija koji su zauzeli stav da ne postoji nikakva potreba za hilafetom. Komitet je, isto tako, odabrao da zanemari stanovite kojeg je iznosio ejh Abdur-Razik, inae svrenik el-Azhar univerziteta, koji je u lancima objavljenim u Egiptu raspravljao da hilafet ne predstavlja nunost u islamu. Njegovi su stavovi uzrokovali priline uznemirenosti u Egiptu.17 Rezime, op. cit., str. 76, 77.

21

Zavahirija, voe egipatskih izaslanika18, a u vezi sa primjenjivou islamskih teorijskih naela i nunosti itihada:

Selibi efendija:Niko ne moe opovri injenicu da je pitanje hilafeta najvanije i najtee pitanje za rijeiti. Stoga, predlaem odlaganje ovog kongresa do sljedee godine tako da moemo potanko prouiti ovaj problem u svim njegovim pojedinostima. Nije dovoljno samo prouiti problem hilafeta iz isto teorijskog gledita. Odreena doza panje mora se posvetiti nunosti okolnosti i mjesta, kao i uticaju koje na islamske ustanove ine politike nekih stranih sila.

ejh el-Zavahiri:Istraivanjem predoenih nam teolokih pitanja, ne elimo pribjei itihadu i uspostavljanju nove doktrine. Posvetili smo se istraivanju naela koja obrauju priznate doktrine islama. to se tie primjenjivosti tih naela, na vama je da odluite da je to izvan naih nadlenosti.

Selibi efendija:Ja ne zagovaram niti novu doktrinu niti itihad. Ono to traim jeste vae miljenje. Ako prihvatite naela koja nisu prikladna za primjenu u naem dobu kakve e tada biti posljedice?

ejh el-Zavahiri:Postavljanje pitanja o primjenjivosti erijatskih propisa prije u jednom dobu nego u drugom predstavlja opasnost po islam. Smatramo da primjena opih naela vjerovanja ne treba biti predmetom bilo kakvih izuzetaka, te smatramo da ne postoji preduslov za uspostavljanjem novih uslova u odnosu na specifinosti ovog doba.19

ejh el-Zavahiri u potpunosti je bio u pravu insistirajui da erijat ili boanski objavljen sveti zakon islama ne doputa nikakva preureenja radi uklapanja u razliita stanja i doba. erijat mora ostati u svom objavljenom obliku bez obzira da li su muslimani sposobni ili ne za ispunjavanje njegovih propisa u datom dobu. Tako je za ejha Zavahirija ponovno uspostavljanje hilafeta predstavljalo vjerska dunost. On je u potpunosti bio u pravu!

Selibi efendija bio je vie nego u pravu postavivi pitanje na koje nije dobio odgovor po kojem, ako je ponovno uspostavljanje hilafeta vjerska dunost muslimana, koje su tada posljedice po muslimane ako ne uspiju u tom svom naporu ponovnog uspostavljanja hilafeta?

Osnovna razlika u pristupu ejha Zavahirija i Selibi efendije ogleda se u njihovom proputanju uoavanja jasnog Kur`anskog ajeta u kojem se navodi da je Allah svakoj vjerskoj zajednici slao erijat i minhad (ili otvoreni put).20 Kao posljedica navedenog, pored vjenog nepromjenjivog svetog zakona na kojem Zavahiri s pravom insistira i kojem uvijek moramo biti odani, isto tako postoji fleksibilni minhad u kojem se ljudska osobenost moe iskazati

18 On je kasnije, 1929. godine, postao rektor el-Azhar univerziteta.19 Rezime, op. cit. str. 77, 78.20 Kur`an, el-Ma`ide:48.

22

prilagoavanjem promjenjivim situacijama i uslovima ali jo uvijek uvajui zakon (tj. ostajui unutar granica erijatskih propisa).

Osnovni problem kojeg drugi komitet podjednako kao i cio kongres nisu uspjeli razluiti i obraditi, a koji je uzrokovao sam neuspjeh cijelog kongresa, ogledao se u ponovnom ispitivanju tradicionalnog ili takozvanog ortodoksnog tumaenja islamskog javnog ustrojstva (Darul-islama) i islamskog poimanja meunarodnog ustrojstva. Ustanova hilafeta nije postojala u vakumu. Ona je sainjavala dio Darul-islama. Darul-islam nije vie postojao na svijetu sve od 1924. godine. ak ne postoji ni u Meki i Medini. Svijet se islama vratio natrag u pred-hidretsko doba postojanja.

Rjeenje navedenog problema predstavlja ustanovljenje vie demata u svim dijelovima islamskog svijeta od kojih e svaki imati svoga vou koji e primiti prisegu da lanova tog demata nakon ega e se starati o poslovima svog demata u najveoj moguoj mjeri na nain koji je u skladu sa erijatom. Kad god se ukae prilika za okonavanjem Saudijsko-vehabijske vladavine nad Hidazom, a da muslimani ponovno uspostave istinsku neovisnost Hidaza, tada bi bilo mogue ponovno uspostavljanje Darul-islama. Po sticanju neovisnosti Hidaza imenovao bi se voa Darul-islama kojem bi svaki ranije izabrani lokalni voa dao svoju prisegu!

Postoji naredba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kojoj se navodi da ako istovremeno postoje dvojica koji tvrde pravo vostva nad dematom muslimana (tj. Darul-islam), tada se drugi od te dvojice treba smaknuti.

Od presudne je vanosti spomenuti sljedei kur`anski ajet:

O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vaim. (Kur`an, en-Nisa: 59)

U navedenom se kur`anskom ajetu ne nareuje pokornost onome (tj. pojedincu) koji je na vlasti. Prije se trai pokornost onima na vlasti. Na taj nain Kur`an eksplicitno raspoznaje mogunost (privremenog) ovosvjetovnog vostva umeta sve dok ne postoji Darul-islam.

U najranijem periodu historije islama odmah po smrti Poslanika, s.a.v.s., umet je objedinio svu vlast nad cijelom zajednicom u poloaju jedne osobe. To je bilo i jo uvijek jeste nezamjenjivo radi uvrivanja islamske vlasti. Zaista je kasnije postalo neophodno, a iz istog navedenog razloga, ograniiti izbor voe na pleme Kurej, pleme kojem je pripadao Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Unitarno je vostvo trajalo jedva jedan vijek prije pojave samog pluralizma. Nakon toga, sva kasnija doba historije svjedoe da umet nikada vie nije povratio unitarno vostvo. Ono je, ipak, nastavilo postojati kao teoloka konstrukcija kojoj umet treba teiti.

Ipak treba razluiti da Kur`an navodi mogunost postojanja viebrojnog vostva. U tom se sluaju omoguava umetu ponovno uspostavljanje jedinstvenog vostva nad Darul-islamom postepenim procesom koji priznaje

23

privremeno viebrojno vostvo nad brojnim dematima, a sa ciljem konanog uspostavljanja jedinstvenog Darul-islama.

Drugi je komitet propustio ispitati tu mogunost to je za posljedicu imalo krah samog kongresa. Izvjetaj drugog komiteta sadravao je jo jedan znaajan nedostatak, nedostatak koji se moe pripisati klasinoj politikoj teoriji islama. Kako se navodi u tom izvjetaju, mjesto se halife moe popuniti imenovanjem od strane prethodnog halife ili se moe osvojiti pobjedom.

Kako u Kur`anu, tako ni u sunetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., a niti u primjeru Hulefa-i-Raiduna nigdje ne postoji nikakva osnova za vjerovanje da se vrhovno vostvo u islamu moe osvojiti pobjedom u borbi ili imenovanjem koje vri prethodni halifa. Ipak, pouno je navesti da tokom veeg dijela islamske historije, pa ak i u savremenom islamskom svijetu nalazimo na vostvo koje je sainjeno uglavnom po pravilu kao dinastijsko kraljevstvo ili kao posljedica osvojenja (savremena vojna vlast sada predstavlja vladavinu osvojenjem).

Kasnija pokoljenja islamskih uenjaka pogreno su razumjeli pravu prirodu predloenog imenovanja drugog halife Omera, r.a., koje je uinio prvi halifa Ebu Bekr, r.a. Zaista postoji sumnja da su mnogi sunitski uenjaci iskoristili to pogreno shvatanje u svojim dobima post-facto teoriziranja sa ciljem obezbjeenja doktrinalne legitimnosti dinastijskim monarhijama u islamu koje su trajale vijekovima. Zaista je Ebu Bekr, r.a., imenovao Omera, r.a., ne zbog toga to mu je mjesto halife davao to za pravo, ve zbog toga to su ljudi koji su imali pravo imenovanja novog halife dobrovoljno prenijeli to pravo na Ebu Bekra, r.a.

Uenjaci su zapravo bili u grdnoj zabludi tvrdei da erijat doputa prethodnom halifi da imenuje svog nasljednika i da usljed takvih stavova podravaju tokom cijele historije hilafeta, pa ak i do dananjeg dana, Osmanski hilafet, saudijsko kraljevstvo u Saudijskoj Arabiji, Haemitsko kraljevstvo u Jordanu, erifijansko kraljevstvo u Maroku i brojna ostala kraljevstva u Zalivu.

Potom uenjaci, da bi sve to jo vie zbrkali, dodijelie Ebu Bekru, Omeru, Osmanu i Aliji, r.a., naziv Hulefai-Raidin (Pravovjerne halife) potvrdivi na taj nain da postoji neto izrazito pogreno sa Muavijinim hilafetom i sa svim ostalim hilafetima koji su doli poslije njega. Naravno, posebno je znaajno u vezi sa hilafetima prve etverice halifa da ne postoji mogunost niti najmanje sumnje da se radi o dinastijskom kraljevstvu ili o zauzimanjem mjesta halife borbom. (Svjesni smo injenice da postoje neki koji dovode u pitanje mudrost uenjaka zbog sputanja zavjese pravovjernih halifa nakon smrti Alije, r.a. Oni insistiraju ubrajanje Muavije meu njih. Takvi, ipak, ine beznaajnu manjinu unutar veine sunitskih islamskih uenjaka).

Stanje uenjaka na kongresu o hilafetu 1926. godine bilo je i jo uvijek jeste uzrokom ozbiljne zabrinutosti. 1924. godine protestovae protiv ukidanja Osmanskog hilafeta koje je zapravo bilo dinastijsko kraljevstvo, a 1926. godine u potpunosti su bili neposobni, ak na stepenu konceptualne analize,

24

da zamijene neislamski sistem dinastijskog kraljevstva sa javnim ustrojstvom koji je u saglasnosti sa vjerskim propisima.

Osnovni kur`anski ajet koji govori o dinamici vostva u islamskom modelu navodi da muslimani svoje poslove moraju rjeavati na osnovu meusobnog dogovora:

... i koji se o poslovima svojim dogovaraju. (Kur`an, e-ura:38)

Elementarna implikacija navedenog kur`anskog ajeta ogleda se u uputi da se u zajednici muslimana imenovanje voe, kao i njegovo uklanjanje i zamjena drugim (to predstavlja najvaniji od svih skupnih poslova vjernika), mora postii postupkom meusobnog dogovaranja meu svim vjernicima. Priznavi pravo da odlazei halifa imenuje svog nasljednika ili da se mjesto halife postigne borbom, uenjaci21 su zapali u oitu kontradiktornost sa Kur`anom, jer se time vjernicima uskrauje pravo koje im je dao Allah Lino.

Zaista je vjernicima kroz gotovo cijelu historiju umeta injena jo vea nepravda. Bili su pozivani da po cijenu svog ivota priznaju (kao vjerska dunost davanjem prisege bej`ata) imenovanje vostva u ijem odabiru nisu imali nikakvog udjela. Stoga je bilo prilino jasno da svako odbijanje priznavanja imenovanja predstavlja in odbijanja prava poglavarstva tako izabranog halife, a to je inilo vidljivu prijetnju de facto halifi koji je iskljuivo traio ozakonjenje svoje vladavine.22

Odgovor koji je dao drugi komitet na pitanje kako se uspostavlja hilafet?, bio je falian u jo jednom dijelu. Kao to smo ve naveli, prvi i trei nain (imenovanje i borba) bili su u suprotnosti sa Kur`anom i nisu imali nikakvo utemeljenje u sunetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., i praksi Hulefai-raiduna. to se tie drugog navedenog naina, tj. odabira naroda, drugi komitet nije uspio predoiti prikladan metod za 1926. godinu kojim bi se taj nain sproveo u djelo.

Na kraju moemo zakljuiti da su razmatranja drugog komiteta jasno otkrila da uenjaci sa el-Azhar univerziteta u Kairu, a koji izgleda nisu bili prouili savremenu misao, nisu bili svjesni stvarne prirode savremenog dravnog sistema koji se nametao svijetu islama i koji e sutinski uhvatiti i zatoiti politiku svijet muslimana.

Trei komitet

21 Misli se na takve autoritete poput el-Meverdija (djelo el-Ahkam el-Sultanija), el-Gazalija (djelo Ihja Ulumud-din). Za detaljnija izlaganja uenjaka vidi Arnold, T. Op. cit.22 Peti je halifa Muavija imenovao svog sina Jezida za svog nasljednika i ovaj ga je kasnije naslijedio. Poslanikov unuk, Husejn, r.a., doveo je u pitanje zakonitost Jezidovog hilafeta i za to platio svojim ivotom. U stoljeima koja su slijedila kasnije, nije mali broj muslimana koji su odabrali slijediti primjer Husejna, r.a.

25

Trei je komitet bio daleko dalekoseniji i realistiniji u svojim razmatranjima, te je u svom zakljuku na zadatu temu hrabro zakljuio:

... hilafet se ... trenutno ne moe uspostaviti s obzirom na poloaj u kojem se nalaze muslimani.23

Razlozi za navedeni zakljuak ogledaju se u sljedeem:

... kao prvo, ne postoji tijelo ovlatenih osoba koji su zakonito izabrani za davanje prisege (arb. bej`at).24

Trei je komitet ovdje priznao da klasina pokretaka snaga (arb. Ehl el-Halli vel-`Akd) koja se trebala koristiti u odreivanju odabira naroda 1926. godine nije bila u funkciji. Bilo bi potenije navesti da ta pokretaka snaga zapravo nikada u historiji islama nije bila u funkciji. Ipak su bili dovoljno poteni da priznaju sljedee:

... hilafet je, u skladu sa islamskim zakonom (etijatom) u pravom smislu te rijei, postojao samo u ranom dobu islama.25

Trei je komitet istakao da je kongres u Kairu pokuao okupiti predstavnike svih islamskih naroda i razmotriti mogunost povjeravanja im zadatka odabira novog halife. Komitet je ipak istakao da kongres nije predstavnik cijelog svijeta islama poto mnogi vani dijelovi svjetske zajednice muslimana nisu poslali svoje predstavnike. Treba istai da se dosljednost ove izjave ogleda u teorijskoj implikaciji kongresa, jer da je on privukao i okupio predstavnike svih islamskih naroda, tada bi mogao izabrati halifu. Taj se odabir mogao obaviti jedino na taj nain usprkos injenici da bi takav izbor predstavljao presedan u cijeloj historiji islama.

Vjerovatno najinteresantniji od svih razloga koje je naveo trei komitet objanjavajui nemogunost uspostavljanja hilafeta u to doba bila je sljedea injenica:

... halifa, ako i bude imenovan, nee biti u stanju ispuniti njegovu osnovnu obavezu nametanja djelotvorne uprave nad Darul-islamom. Mnogi su dijelovi Darul-islama pod stranom upravom. Onih nekolicina koji su slobodni i neovisni, pod upravom su nacionalistikih zagovornika koji spreavaju jednu skupinu od prihvatanja vostva druge skupine, a da ovdje ne spominjemo doputanje uplitanja neke tree strane u njihove javne poslove.26

Izgleda da komitet nije u potpunosti bio svjestan injenice da je politiki koncept Darul-islama kao takav bio pod presudnim napadom od strane Zapadne sekularne politike misli i da se to stanje graniilo sa prelaskom u zaborav.

23 Rezime, op. cit., str. 103.24 Ibid., str. 108. Sadraj teksta izvjetaja treeg komiteta moe se nai u rezimeu, Zapisniku, op. cit. Dodatak 4., str. 578. 581.25 Ibid. str. 106.26 Rezime, op. cit., str. 106.

26

Jo je zanimljivija bila injenica da se dijelovi islamskog svijeta koji su bili pod stranom okupacijom trebaju smatrati dijelom Darul-islama. Samim time to su bili pod stranom upravom takvi dijelovi vie nisu mogli biti dijelom Darul-islama (zato jer se po samoj definiciji Darul-islama podrazumijeva podruje gdje nad vjernicima vlada uzviena Allahova vlast). Kao drugo, ako neki halifa ne moe imati djelotvornu upravu nad ostatkom slobodnog svijeta islama, takav sluaj zasigurno ne predstavlja novitet u historiji islama. Takav sluaj nije sprijeio hilafet u njegovom hiljadu i tri stotine godina dugom postojanju da djelotvorno obavlja svoje dunosti.

Trei je komitet trebao istai injenicu da su gradovi Meka i Medina pod upravom Saudijsko-vehabijskog saveza i da e, kao posljedica takvog stanja, bilo koji izabrani halifa trpjeti neizmjernu tetu to nema sposobnost nametanja svoje uprave nad Haramejnom. U doba kada ne postoji halifa i kada je sama institucija hilafeta pod napadom, ak i vie nego to je to sluaj u svakodnevnim uslovima, dunost je svakoga ko bude izabran na funkciju halife da ima vlast nad Haramejnom, a samim time i nad hadom. To je u sutini bila osnova napora namjesnika Husejna u njegovoj tvrdnji pripisivanja hilafeta za sebe.

Saudijsko-vehabijski vladar koji je imao vlast nad Haramejnom zorno je oslikavao injenicu da on predstavlja silu koju treba priznavati, a pored toga on ni najmanje nije bio zainteresiran za hilafet. U tome lei najosnovniji kamen spoticanja Kongresa o hilafetu iz Kaira.

Ono to je komitet trebao uiniti, a nije, jeste donoenje dosta jasnog zakljuka da je nemogue imenovati halifu, podjednako kao to za to nije mogue dobiti priznanje muslimana sve dok Zapad upravlja Haramejnom i hadom. Zapad e nastaviti sprovoditi takvu politiku vlast sve dok vehabije budu upravljali Haramejnom. Kao posljedica toga, imperativ tog vremena bio je iznalaenje naina i sredstava za suprotstavljanje britanskoj diplomatiji na Arabljanskom poluotoku i preuzimanje Haramejna iz ruku Saudijsko-britanskog saveza i predavanje vlasti nad Haramejnom u ruke umeta.

Trei komitet u svom izvjetaju moli kongres da ne posustane usljed neuspjeha u rjeavanju problema hilafeta i imenovanja novog halife:

Dovoljno je kongresu saznanje da je uinio ogromnu uslugu muslimanima tako to im je odredio oboljenje i uputio ih na lijek.27

Taj je lijek bila preporuka da:

... islamski narodi trebaju zajedniki organizirati u nekoliko islamskih zemalja niz kongresa koji e im pruiti mogunost periodinih razmjena stavova sve dok ne uspiju u rjeavanju problema hilafeta koji e biti u skladu sa interesima islama.28

27 Rezime, op. cit., str. 10628 Ibid. str. 107.

27

Rezolucije kongresa

Kongres je bio obeshrabren izvjetajem treeg komiteta. Zaista ga je ejh el-Zavahiri proglasio pogrebnim govorem islama. Izaslanici koji su ranije otvorili kongres za javnost i medije, sada su odluili da se jedan dio izvjetaja sakrije od medija.29 ejh Zavahiri koji je vodio opoziciju prema izvjetaju treeg komiteta, predloio je prijedlog rezolucije koju je kongres i usvojio.30 Rezolucija je potvrivala mogunost uspostavljanja hilafeta. Navedena je potreba sazivanja drugog kongresa na kojem e biti prisutni izaslanici svih islamskih naroda i da e taj kongres preduzeti mjere neophodne za uspostavljanje hilafeta ispunjavajui time sve preduslove koje nalae erijat. Ukratko, na tom e se kongresu izabrati novi halifa.

Kongres je okonao svoj rad sa takvim optimistinim zakljucima. Bivi nadvladan kongresom, a zbog predloenog drugog kongresa na kojem se trebao izabrati novi halifa, sumnje treeg komiteta stavljene su van snage, meutim taj drugi kongres nikada nije odran. Svijet islama zapravo je ulazio u post-hilafetsko doba svog postojanja. Osnovni razlog toga bila je Saudijsko-vehabijska vladavina Hidazom i Haramejnom, a potom i ustanovljenje Saudijsko-vehabijske nacional-drave Saudijska Arabija kao podanike drave bezbonog Zapada.

Kako je vremenom pala praina i zaborav nad inicijativom el-Azhar univerziteta kao odgovora na ukidanje Osmanskog hilafeta, postalo je jasno da su neprijateljske britanska i zionistiko-jevrejska strategije poluili izvanredno postignue, tj. post-hilafetski islam!

POGLAVLJE ETIRI

PREVARNA SAUDIJSKO-VEHABIJSKA ALTERNATIVA HILAFETU

Svjetski islamski kongres, Meka, juni-juli 1926. godine

Svjetski islamski kongres koji je odran u Meki jula 1926. godine imao je ishodite u uticaju ukidanja Osmanskog hilafeta na Arabljanski poluotok (arb. Deziretul-arab) i posebno na Dom (lozu, vladavinu) Sauda koji je tek uspostavio svoju vlast nad Arabijom.

29 Navedeni se pasus moe nai u rezimeu, op. cit. Str. 108. de ce qui procede ..., i u saetku, op. cit. str. 580. Iz navedenog proistie ...30 Tekst rezolucije u rezimeu, op. cit., str. 118.; saetak, op. cit., str. 89, 90.

28

Abdul Aziz ibn Saud ponovno je osvojio Nedd poslije svog epskog osvajanja Rijada 1902. godine. Izgraujui politiki raison d`etre za vladavinu porodice Saud na vjerskim osnovama vehabijskog pokreta bilo je neizbjeno da vehabijski Nedd izazove Hidaz bez obzira kada mu se za to ukae prilika, a sve sa ciljem pokoravanja otadbine islama pravom vjerovanju (vehabijskog poimanja tog pravog vjerovanja).

Ta se prilika ukazala kada je namjesnik (erif) Husejn (namjesnik Meke kojeg je na taj poloaj imenovalo Osmansko carstvo) djelujui u skladu sa strategijom Snaga alijanse u Prvom svjetskom ratu 1916. godine otrgao Hidaz iz ruku osmanskih Turaka i uspostavio nad njime vladavinu Haemitske porodice Husejna. Uinivi to, on je zabranio vehabijama obavljanje hada. Pored teolokih sukoba sa vehabijama kojima je opravdavao tu zabranu, on je isto tako bio svjestan injenice da vehabijski Nedd predstavlja najveu opasnost po njegovu vlast nad Hidazom.

Husejn i Ibn Saud, obojica njih, uli su u savez sa Britanijom tokom Prvog svjetskog rata i zbog toga Ibn Saud nije mogao pokuati preoteti Hidaz iz ruku Husejna sve dok je taj rat trajao. ak i po zavretku Prvog svjetskog rata, mudrost je nalagala da treba saekati na budue korake koje e preduzeti halifa iz Istanbula sa ciljem povrata vlasti nad Hidazom.

Tek po ukidanju hilafeta konano je nastupilo vrijeme kada je Ibn Saud mogao ustati protiv Husejna. Husejn je, naravno, bio duboko svjestan toga, pa je sa ciljem dobijanja podrke islamskog svijeta i jaanja u odnosu na Ibn Sauda 7. marta 1924. godine, a samo etiri dana po ukidanju Osmanskog hilafeta, povukao nepromiljen potez proglasivi se halifom.

Ispostavilo se da 1924. godina zaista bila najdramatinija godina u historiji islama. Ibn Saud je odgovorio na Husejnovo samoproglaavanje halifom tako to je napao Hidaz. Ibn Saudove snage iz Nedda osvojile su Taif 5. septembra, Meku 13. oktobra, a Medinu 5. decembra1924. godine. Godinu dana poslije, 19. decembra 1925. godine osvojio je Dedu, a nesretni halifa i kralj arapa otiao je u izbjeglitvo. Nimalo nije iznenaujue to su velikai Meke odmah smatrali prikladnim da proglase Ibn Sauda za kralja Hidaza.

Deziretul-arab koja je sada bila ujedinjena pod Saudijsko-vehabijskom vladavinom odmah je poela polagati pravo vostva nad umetom i u tom je procesu pruila alternativan put zajednitvu muslimana pored puta hilafeta, tj. put intra-nacionalne islamske solidarnosti unutar sistema nezavisnih islamskih nacional drava.

Saudijsko-vehabijski vladari Hidaza bili su duboko svjesni injenice da svijet islama nikada nee prihvatiti vehabijsko vostvo. Stoga je Saudijsko-vehabijski hilafet bio nemogu. S druge strane, kada bi se svijet islama zajedno okupio i imenovao halifu, taj bi in predstavljao kobnu opasnost za Saudijsko-vehabijsku vladavinu nad Hidazom. To bi za posljedicu moglo imati ponavljanje katastrofalnog iskustva prije vie od stotinu godina kada je vojska koja je poslata iz Egipta protjerala vehabije iz Hidaza.

29

Usljed rastue prijetnje koju je predstavljao kongres o hilafetu u Kairu iz maja 1926. godine, saudijci su poeli za traganjem alternativne politike institucije kojom bi razvodnili pojam hilafeta. Nali su je u sistemu islamskih nacional-drava i meunarodnoj islamskoj meudravnoj saradnji i solidarnosti.31 Temelje za taj novi poredak je za Saudijsko-vehabijski savez ve na dosta uvjerljiv nain poloio Mustafa Kemal uspostavljanjem Republike Turske u samoj prestonici hilafeta.

Nita im nije predstavljala injenica da je takav sistem nacional-drava, a koji je bio politiko edo novog sekuarnog Zapada i koji je sainjavao same osnove novog sekularnog modela drutva, oito u sukobu sa erijatskim propisima islamskog javnog ustrojstva. Njima je samo bila bitna injenica da e sistem islamskih nacional-drava dovesti Saudijsko-vehabijsku vladvinu Hidazom u gotovo neoboriv poloaj. Vehabijska drava koja je najvie prigovarala bid`atima (tj. novotarijama u vjeri) sada je sama predlagala najvei od svih bid`ata u historiji umeta!

Stoga je Saudijsko-vehabijsku strategiju predstavljalo organiziranje drugog kongresa kao pandana kongresu o hilafetu iz maja 1926. godine. Oni su taj svoj kongres nazvali Mu`tamer el-Alamul-islami (Svjetski islamski kongres) i zakazali ga za juli 1926. godine u Meki u vrijeme hada. Zbog naina putovanja u 1926. godini, izaslanicima je bilo veoma teko prisustvovati objema konferencijama. Na taj su nain saudijci uinili proraunatu i lukavu politiku inicijativu koja e primorati svijet islama na odabir prisustva jednom ili drugom od ta dva kongresa.

Stvarna svrha kongresa pod pokroviteljstvom saudijaca bila je sahranjivanje islamskog javnog ustrojstva i hitanje prema novom sistemu islamskih nacional-drava. Unutar okvira tog novog intra-nacionalnog islamskog ustrojstva Saudijsko-vehabijski e savez traiti priznavanje njihove vlasti nad Hidazom.

Pripremnje radnje kongresa pokazuju da se saudijski voa lukavo predstavio svim zvanicama kao prvak islama i obeao im da e ponovno uspostaviti izvorni islam u Deziretul-arabu.

Vehabije su, a kao to smo ranije naveli, bili svjesni injenice da svijet islama nikada nee prihvatiti vehabijskog halifu. Davno prije ovih dogaaja sam Abdul Vehab je bio nadahnut stavovima istaknutog islamskog mislioca imama Ibn Tejmije. Njihov je stav bio da trenutni hilafet zbog toga to nije ustanovljen na ispravan nain funkcionira kao instrument nejedinstva umeta. Kao takav hilafet ne moe biti simbolom i osnovom jedinstva muslimana. Ta se uloga mora dati erijatu.

31 Vidi Faruki, Kemal, Pristupi jedinstvu muslimana. Pakistan Horizon, vol. xxv, br. 2., str. 3. 12. u kojem opisuje ovu alternativu hilafetu ili panislamizmu kao islamski univerzalizam koji se zasniva na jedinstvu opih vjerovanja i praksi muslimana. Faruki ipak zanemaruje prilino jasnu injenicu da je hilafet zasnovan na samom vjerovanju i praski muslimana, te da je na tim osnovama izvedena njegova legitimnost.

30

U skladu s navedenim, prirodno je zvualo da se vehabijski Nedd i Hidaz dre podalje od Kongresa o hilafetu u Kairu. Zbog stratekog poloaja kojeg su zauzeli na osnovu tek ostvarene uprave nad domovinom islama bilo je za pretpostaviti da e Saudijsko-vehabijsko vostvo traiti da iskoristi mogunost koja je nastala ukidanjem Osmanskog hilafeta i porazom kratkotrajnog erifijanskog hilafeta da povedu umet prema novom pristupu jedinstva.32

injenica da je Ibn Saud odredio termin odravanja svjetskog islamskog kongresa za juni-juli 1926. godine (samo jedan mjesec poslije Kongresa o hilafetu u Kairu) jasno upuuje na pokazivanje da je taj kongres organiziran kao alternativa Kongresu o hilafetu iz Kaira.

Postoji jo jedan razlog za odluivanje organizovanja Svjetskog islamskog kongresa u Meki. Ibn Saud je elio meunarodno islamsko priznavanje njegove vlasti nad tom svetom zemljom. To je bilo od presudne vanosti za vehabije, zato jer postoje izrazite vjerske razlike izmeu njih i ostatka svijeta islama. Nimalo beznaajna od takvih injenica bila je i injenica da vehabije slijede hanbelijski mezheb (islamska pravna kola) i predsta